Uvod u revidirano izdanje

"NO ONE HERE GETS OUT ALIVE" /"NITKO ODAVDE NE IZLAZI ŽIV"/

by Danny Sugerman

"Iako izabranici bogova umiru mladi,

oni također vječno žive u njihovom društvu"
- Friedrich Nietzsche,
"The Birth of Tragedy" /"Rođenje tragedije"/

oorsi su bili nekakva vrsta anomalije u rock

panteonu. U svoje vrijeme nisu bili folk ni jazz, i
dok su neki rock-kritičari njihovu glazbu nazivali
acid-rock (nap.pr.: od acid = trip, LSD), oni nisu
bili dio peace-and-love Jefferson Airplane-
GratefulDead-Quicksilver acid-rock zvuka San Francisca.
Nisu imali ništa zajedničko s "Engleskom invazijom" (nap.pr.:
eksplozija engleskih blues/rock/pop grupa 60ih), ili čak pop
glazbom uopće premda su izbacili tri No.1 hit singla. I dok je
New York bio dobar prema Doorsima - gotovo do točke da ih
"posvoji" kao svoje - oni su i dalje bili zasebna liga, odvojena
od Velvet Undergrounda, usprkos obostranom afinitetu
prema tamnim, sumračnim temama. Nisu čak bili ni dio folk-
rock scene koja je dominirala Los Angelesom u onim danima,
preko glazbe Byrdsa, Buffalo Springfielda i ostalih. Čak unutar hijerarhije koja je uključivala Elvisa, Janis
Joplin i Hendrixa, bili su svijet sam za sebe. "Čudan i opsjednut svijet", kao što je Jim jednom rekao, "koji
sugerira novi divlji Zapad".

Da bismo dobili najbolji uvid u Jim Morrisona, moramo proći kroz "The Doors"-e: najvažnija stvar u vezi njih
je ta da su bili bend i da je svaki individualac formirao jednu stranu dijamanta koji je bio cjelina. Jednu večer,
na turneji, upravo prije nego što je koncert trebao početi, disk-džokej se popeo na pozornicu kako bi predstavio
nastup: "Dame i gospodo", najavio je publici, "molimo pozdravite Jim Morrisona i Doorse!" Uslijedio je
uobičajeni aplauz. Kad se DJ spustio sa stepenica koje su vodile sa bine, Jim ga je povukao postrance i rekao:
"A-a, čovječe, vrati se tamo nazad i predstavi nas ispravno!" DJ se uspaničio: "Što sam rekao? Što sam učinio?"
"The Doors", Jim je odvratio, "Ime benda je The Doors."

Tu je stajao bend čiji je neizraženi cilj bio ništa polovično od glazbene alkemije - njihova namjera bila je
vjenčati rock, kao ništa dotad poznato, sa poezijom, i taj hibrid s teatrom i dramom. Ciljali su da ujedine
izvođača i publiku tako da se uključe direktno u Univerzalni um. Ne bi pristali na išta slabije. Za njih, to je
značilo rizik: bez trikova, ništa u rukavicama, bez u detalje razrađene scene ili specijalnih efekata - samo gola,
opasna stvarnost; probijajući veo maye preko sposobnosti glazbe da probudi čovjekove vlastite uspavane i
vječne snage.

Doorsi su se konstantno udvarali svojoj "muzi" - bolje reći, Morrison se udvarao, i bend ga je slijedio; bend je
ostajao uz njega. Jim je vjerovao da netko ne može jednostavno "poželjeti" muzu - umjetnikova snaga leži u
njegovoj sposobnosti da prima, kao i da pronalazi uvijek novo – te da je dužnost umjetnika da učini sve
moguće kako bi povećao svoje moći da prima.
Kako bi ovo bilo postignuto, krajem 19. st. je pjesnik Arthur Rimbaud zagovarao sistematični "svjesni
poremećaj svih osjetila". Zašto? "Da bi dosegli nepoznato." Kako? Na bilo koji moguć način.

Jimova naklonost, i potraga za nepoznatim je dobro dokumentirana na slijedećim stranama. "Postoje stvari
poznate", Jim bi govorio u izreci često pripisivanoj Williamu Blakeu ali u stvari njegovoj vlastitoj, "i postoje
stvari nepoznate, i između njih su vrata" (engl. the doors). Ono što je međutim Blake doista rekao u svojoj
prvoj "Poslovici iz pakla" (engl. "Proverb of Hell"), je "The road of excess leads to the palace of wisdom."
/"Cesta ekscesa vodi palači mudrosti"/.
I još također kaže: "Razboritost je bogata, ružna stara djevojka kojoj se udvara Nesposobnost."
Ne treba dodati da se Jim nije udvarao toj djevojci, već Sposobnosti kad god je mogao. Jim se opijao, vriskao i
molio, laskao i plesao u nadahnuću da ujedini bend, da užari publiku, da zapali noć, jednom i za sve, zauvijek.

Žalosno, Jimova predanost ovom standardu, postavljena tako rano u njegovoj profesionalnoj karijeri, bila je ta
koja je u konačnici "dokrajčila" i njega i postojanje grupe. Jim Morrison je bio čovjek koji ne bi mogao - ne bi
htio, i koji je odbijao, "pogađati" se sa samim sobom ili svojim stvaralaštvom. I upravo ovdje leže njegova
nevinost i čistoća - njegov kratki blagoslov i prokletstvo. Ići do kraja ili umrijet pokušavajući. Sve ili ništa.
Zaneseni rizik. Zato jer on nikada ne bi mehanički pisao, ili pojeftinio svoje pjesme, nije mogao ni lažirati očaj
niti se pretvarati da je u ekstazi.
Na nastupima on ne bi samo zabavljao, ili izvodio pokrete; bio je briljantan i očajan, vođen od neumoljive žeđi
da "ispita granice stvarnosti", da okuša sveto, istraži svjetovno. I to ga je učinilo ludim... ludim da stvara, ludim
da bude realan. Takve kvalitete su ga učinile nepostojanim, opasnim i konfliktnim. Tražio je utjehu i utočište u
istim elementima koji su ga početno inspirirali i pomogli mu da stvara: opojnim sredstvima.
Teorije francuskog nadrealista Antonina Artauda u vezi sa sukobljavanjem - konfrontacijom, izložene u
njegovim tezama "Teatar i njegov dvojnik" (engl. "The theater and its double"), bile su značajan utjecaj na
Jima i grupu. U jednom od najsnažnijih eseja u knjizi,
Artaud povlači paralelu između kuge i kazališne
glume, ostajući pritom na ideji da dramatičnost
radnje mora biti u stanju da postigne katarzu u
gledaocu, na isti način kao što je kuga pročistila
čovječanstvo. Cilj? "Kako bi ih prestravili i probudili.
Želim ih probuditi. Oni ne shvaćaju da su već mrtvi."

Jim bi, povremeno, vikao "Wake up!" /"Probudi se!"/,

tisućama puta, tisućama noći, u pokušaju da protrese
publiku iz njihove nesvjesnosti. Još se sjećam svog
prvog koncerta Doorsa na koji sam otišao, preplašen
do same dubine svoje 13-godišnje duše, misleći:
"Ovaj momak je opasan. Netko će nastradati,
vjerojatno on. Ili ja. Ili svi mi."
"Nitko odavde ne izlazi živ", pjevao je u pjesmi Five
to One, i kad se suočiš s takvom vrstom straha - ili
nesvetim terorom što pjesma The End može
prouzročiti - nešto se unutar tebe mijenja.
Suočavajući se s Krajem, vječnost treperi. Taj koncert promijenio je moj život. Znao sam: ne može biti ništa
stvarnije ili bolje od ovoga. Danas, više od dvadeset godina poslije, još uvijek osjećam isto. I dalje ne znam
točno što mi se dogodilo te noći 1967-e... ali znam da je bilo transcendentno. Jim Morrison promijenio je moj
život, imao je moć, magiju, Mr. Mojo Risin'.

"Misteriozne predstave trebale bi biti nezaboravni događaji, bacajući svoje sjene preko cjeline nečijeg budućeg
života, stvarajući iskustva koja transformiraju postojanje", napisao je Aristotel. Koncerti Doorsa - Jimovi
nastupi, kad su bili uspješni, ostvarivali su takvu vrstu transformacije. Plutarh je pokušao opisati proces
umiranja u terminima slične inicijalizacije: "Lutajući pogrešnim putevima, dolje zastrašujućim stazama koje ne
vode nikuda; onda iznenada prije kraja svih strašnih stvari, panika i čuđenje." Tamo su magični zvukovi i
plesovi i svete riječi izgovarane, i onda "inicirani, slobodan od svih sputanosti, hoda uokolo, slaveći svečanost
sa drugim svetim i čistim ljudima i s prezirom gleda neposvećene..."

Taj opis se opako bliži opisivanju Doorsa na vrhu svojih snaga: Jašući zmiju, vijugavu, drevnu i arhetipsku,
čudnu ali ipak uznemirujuće poznatu, snažno izazivajuću, senzualnu i zlu, jaku, odbojnu. Kad je Morrison
naročitim tonom izgovorio:

The killer awoke before dawn and put his boots on /"Ubojica se probudio prije zore i obuo svoje čizme"/
He took a face from the ancient gallery /"Uzeo je lice iz drevne galerije"/
and he walked on down the hall, /"I krenuo je niz hodnik"/

mi smo krenuli tim hodnikom s njim, u užasu, paralizirani, nemoćni da stanemo, dok je glazba plela mrežu
histerije oko nas, omotavajući nas još tješnje u svoju mrežu; Morrison izvršavajući tragediju, patricid, horor,
neizrecivo mučenje. MI SMO TO VIDJELI, OSJETILI, bili smo tamo. Bili smo hipnotizirani. Stvarnost je otvorila
svoju zjapeću čeljust i progutala nas cijele, dok smo se prebacivali u drugu dimenziju. I Morrison je bio jedini
vodič: "I ja sam ravno ovdje, i ja idem, opusti kontrolu, probijamo se...". I onda smo to učinili.

"Lost in Roman wilderness of pain" /"Izgubljen u rimskoj divljini boli"/ To nije jednostavno bio samo stih u
pjesmi. Bio je to epitaf momenta, fotografija kolektivne podsvijesti. Simboli su bili bezvremenski i riječi su
sadržavale pohranjene slike i energije tisućama godina stare, sada uskrsnule. Na početku karijere Doorsa, Jim
je nešto od ovoga pokušao objasniti novinaru: "Koncert Doorsa je javni skup, sazvan od nas, radi posebne
dramaturške diskusije. Kad mi izvodimo, sudjelujemo u stvaranju svijeta i to slavimo s mnoštvom." Nekoliko
dana prije nego je odletio za Pariz, u svoju smrt, Jim mi je rekao nešto što će postati njegova zadnja izjava za
javnost: "Za mene, to nikad nije stvarno bio akt, ti takozvani nastupi. To je bila stvar na život-i-smrt; pokušaj
da komuniciramo, da uključimo mnogo ljudi u privatni svijet misli."

Bila je to druga polovica 60-ih i grupe su pjevale o ljubavi, miru, i acid se trošio, ali s Doorsima je bilo
drugačije. Smaragdno zeleni noćni svijet boga Pana, boga glazbe i boga panike, nikad nije bio više blistav nego
u glazbi Doorsa: zadihano galopiranje u Not To Touch The Earth /Ne dodirnuti zemlju/, prvotni horor u
Celebration Of The Lizard /Proslava guštera/, edipovska noćna mora u The End /Kraj/, raštimano mučenje u
Horse Latitudes /Slobode konja/, i tamni, teški duboki tonovi u Can't See Your
Face In My Mind /Ne mogu vidjeti tvoje lice u mom umu/, zamorno predstojeća
propast u Hyacinth House /Hacijenda/, primamljivi gubitak svjesnosti koji
nalazimo u Crystal Ship /Kristalni brod/.

Kad je glazba napokon stala, ostala je tišina, mirnoća, povezanost sa životom i

potvrda postojanja. Pokazujući nam Pakao, Doorsi su nas odveli do Raja. U
izazivanju smrti, učinili su nas živima. Suočavajući nas sa hororom, bili smo
oslobođeni da s njima slavimo radost. Potvrđujući naš osjećaj beznadnosti i
tuge, vodili su nas u slobodu. Ili su barem pokušali.

Objašnjenje o inicijaciji u misterije božice Isis je preživjelo u samo jednom

objašnjenju 1. lica jednine, drevnom tekstu koji preveden glasi: "Približio sam
se granici smrti, vidio sam prag Perzefone, putovao sam kroz sve elemente i
nazad, vidio sam ponoćno sunce; blistajući u bijeloj svjetlosti, približio sam se
bogovima gornjeg i donjeg svijeta, i štovao ih nadohvat ruke."

Sve se ovo dešavalo noću. Uz glazbu i ples i predstavu. Koncert kao ritual,
inicijacija. Bacanje čari. Neobične i rijetke energije su bile oslobođene, čekajući
u eteru tisućama godina, uspavane u svima nama, tražeći samo buđenje.

Naravno, psihodelične droge, kao i alkohol, su mogle ohrabriti razvitak tih

događaja. Grčki muzikolog daje svoje objašnjenje bakovske inicijacije (lat.
Bacchicus, grč. Bakchiko`s, dolazi od Bacchus; veseo, ili bučan, sa
intoksikacijom; bučno pijan; spominje se za pijanke) kao katarze: "Ovo je
svrha inicijacije, da depresivna zabrinutost ljudi, proizašla iz njihovog načina života, ili neke nesreće, bude
raščišćena kroz melodije i plesove rituala."

Postoji neka čudna, golicava fascinacija koju izazivaju fragmenti drevnih poganskih misterija: tama i svjetlo,
agonija i ekstaza, žrtvovanje i blaženstvo, vino i halucinogene gljive. Za ljude starog vijeka bilo je dovoljno
znati da postoje Vrata ("the doors") u tajnu dimenziju koja bi se mogla otvoriti za one koji ih iskreno traže.
Takve nade i potrebe nisu nestale tijekom vremena. Jim Morrison je
znao to. Morrison je bio prva rock-zvijezda koju poznajem koji je
progovorio o mitskim uplitanjima i arhetipskim snagama rock'n'rolla, o
ritualnim svojinama jednog rock koncerta. Zato što je to činio, novinari
su ga nazivali pretenzioznim seronjom: "Ne uzimaj sebe tako ozbiljno,
Morrisone, to je samo rock'n'roll i ti si sam rock pjevač!"

Jim je znao da su u krivu, ali nije polemizirao. Znao je također da kada

su ga kritičari vrijeđali, izrugivali su tako i njegovu publiku. Jim je znao
da je glazba magija, nastup štovanje, i znao je da te ritam može
osloboditi. Bio je previše svjestan povijesnog značaja glazbe i ritma u
ritualnim običajima, a da bi transformirajući koncerti Doorsa tek bili
slučajni.

Kod svog najdražeg filozofa, Friedricha Nietzschea, Jim je našao

utjehu i ohrabrenje u savjetu da "kaže DA životu". Nikad nisam
vjerovao da je Jim bio na putovanju za smrt, kako su mnogi tvrdili, i
do dana današnjeg i danas nalazim da je teško prosuđivati način koji
je izabrao da živi i da umre. Jim je izabrao intenzitet nasuprot
dugovječnosti, kako bi bio, kako je Nietzsche rekao, "onaj koji ne
negira", koji ne govori NE, koji se usuđuje da kreira samog sebe.

Jim je također bio ohrabren da usvoji slijedeći Nietzscheov citat: "Izreći DA životu čak i u njegovim najčudnijim
i najtežim problemima; veseleći se njegovoj vlastitoj neiscrpnosti čak i u žrtvama najviših vrsta - to je ono što
ja zovem kao Dionizijsko, što shvaćam kao most do psihologije tragičnog pjesnika. Ne zato da bi se oslobodio
terora i jada, ne zato da bi se očistio opasnih utisaka njihovim silovitim izbacivanjem vani, nego kako bi postao
jedno s vječnom radošću postojanja, onkraj svog terora i jada."
Bila je to Jimova neutaživa žeđ za životom koja ga je ubila, nikakva ljubav prema smrti.
... Nietzsche, Van Gogh, Rimbaud, Baudelaire, Poe, Blake, Artaud, Cocteau, Nijinsky, Byron, Coleridge, Dylan
Thomas, Brendan Behan, Jack Kerouac, oni koji su osjećali život previše intenzivno a da bi to podnijeli...
zaluđeni, osuđeni, pisci, pjesnici i slikari, umjetnici koji su se tvrdoglavo opirali autoritetima i koji su inzistirali
na privrženosti svojoj pravoj prirodi, po bilo kojoj cijeni - to je bila loza s kojom se Jim strastveno identificirao, i
k čijem je standardu težio. Biti pjesnik, biti umjetnik, značilo je više od pisanja, slikanja ili pjevanja; to je
značilo imati viziju i hrabrost gledati kroz tu viziju, usprkos bilo kakvom protivljenju. Što te ne ubije, ojača te, i
ako si imao osobine koje su bile potrebne, bio si rijedak i čudesan; a ako nisi - nije moglo biti odglumljeno.

Kad je bio upitan od strane fan časopisa kako se pripremao

za status zvijezde, Jim je odgovorio: "Prestao sam se
šišati." Ono što nije rekao, bilo je "... i počeo uzimati acid."
Kao i mnogi drugi, Jim je uzimao droge kako bi proširio
svijest, i zadobio ulaz u svjetove inače zaključane i
zapečaćene. Svjestan šamanove veze s vlastitim
unutarnjim svijetom preko pejotla, i Castanedinih iskustava
s Don Juanom, Jim je uzimao psihodelike. Kao Coleridge i
gutači opijuma, bio je začaran umjetno stvorenim rajem,
hipnagogičkom arhitekturom (engl. hypnagogic state =
stanje između budnosti i padanja u san. Za neke ljude, ovo
je vrijeme slušnih i vizualnih halucinacija), mliječnim
morima i noćima bez zvijezda. Kao i Huxley, Jim se divio
ispred veličanstvene geometrije i drevnih tajni, dršćući na
ivici otkrivenja. I, kao i romantični pjesnici, ludovao je
mijenjanjem svojih osjeta svim dostupnim sredstvima:
vino, hašiš, whiskey, LSD...
Da se tada konzumirao apsint, Morrison bi sigurno bio i
ispijač apsinta. (nap.pr.: Apsint je liker koji se proizvodi od
anisa, pelina i šećera, a sadrži i do 72 posto alkohola.
Apsint počinje stjecati sve veću popularnost i uskoro ga
prihvaćaju umjetnici i pripadnici visokog društva. Najveću
popularnost doživljava u razdoblju od 1880. do 1914., te
dobiva nadimak "La Fée Verte" ili "zelena vila", zbog svoje
specifične boje. Mnogi umjetnici i poznate osobe obožavali
su apsint. Slikar Toulouse-Lautrec radio je poseban koktel,
koji je nazvao "un tremblement de terre" (potres), a koji se sastojao od apsinta i konjaka. Umjesto vode, apsint
se može miješati i s crnim ili bijelim vinom, a neki ga piju čistog. Oscar Wilde, jedan od uživalaca ovog
neobičnog pića, jednom je napisao: "Prvi stupanj opijanja apsintom nije ništa posebno, u drugom vam se
počinju priviđati čudovišne i okrutne stvari, ali ako izdržite, na kraju ćete doći do završnog stupnja i tada ćete
vidjeti stvari koje želite vidjeti - prekrasne, neopisive stvari")

U "Raznolikostima religijskog doživljaja" (engl: "Varieties of Religious Experience"), William James je napisao
ono što je Jim već znao: "Trezvenost umanjuje, diskriminira, i govori ne; opijenost širi, ujedinjuje i govori DA."
I kad ga vizije više nisu zadovoljavale ni iznenađivale, kad intoksikacija više nije pružala proširenu svjesnost
koju je tražio, kad je Dioniz - bog ekstaze, postao Bahus - predstavnik pijanih, Jim se okretao sve više i više
alkoholu da bi umrtvio bol i pijančevao u nesvjesnosti. Ispočetka je pio jednostavno radi užitka: "Uživam piti",
priznao je. "Piće opušta ljude i stimulira konverzaciju. To je nekako kao kockanje; izađeš noću vani da bi se
opio, i ne znaš gdje ćeš završiti iduće jutro. Može biti dobro, može biti katastrofa... to je bacanje kocke. Razlika
između samoubojstva i lagane kapitulacije."

I na kraju se opijao zbog tužnog i jednostavnog razloga jer je to ono što alkoholičari rade.

Biti pjesnik značilo je više od pisanja pjesama. Biti pjesnik značilo je obvezanost: prigrliti tragediju koju ti je
usud namijenio i ispuniti tu sudbinu s ukusom i plemenitošću.

I danas, dvadeset godina nakon Jimove smrti, priča o Morrisonu/Doorsima procvjetala je u područje mitova.
Jimov kratki, tragični život je materija od koje su naši heroji i bogovi mladosti i uskrsnuća sazdani. Kao i Orfej,
zauvijek je mlad; kao i Dioniz, umire da bi bio ponovno rođen. I kao sa ubojstvom Adonisa, žrtvovanjem Mitre,
i slučajnom smrću Antinousa, ne bi mogao živjeti bez uništavanja mita na koji se naslanjala njegova publika.
Jedan od glavnih razloga Jimovog odlaska u Pariz je bio taj što više nije mogao živjeti s mitologijom koju je
sam pomogao stvoriti.

Jer Jim Morrison nije želio biti bog. Jim Morrison je htio biti pjesnik.
Zasigurno, ni jedan moderni pjesnik nije bolje opisao otuđivanje i osjećaje izoliranosti, straha i isključenosti od
Jima Morrisona. Zazidali su nas, zatukli, usamili, klimatizirali, kinematizirali, programirali, isprali mozak;
nepromjenjivo smo upravljani materijalizmom, konzumerizmom i kapitalizmom; nesvjesni vlastitih otkucaja
srca, još jedino mutno svjesni svojih umanjenih, izgladnjelih duhova.
Jim je bio svjestan ovog današnjeg otpadništva, ovog osjećaja dislokacije, strave u nama: "Ako moja poezija
cilja da išta ostvari, to je da oslobodi ljude od ograničenih načina kroz koje vide i osjećaju."

Kad je bio upitan na europskoj press-konferenciji kako

bi opisao glazbu Doorsa, pripiti i mamurni Jim ju je
opisao kao: "Osjećaj koji ja imam je vrsta teškog,
sumornog ugođaja, kao nekoga tko nije baš siguran u
vezi bilo čega... Ja bi volio da bude jednostavno... uh...
nekoga tko je u potpunosti kod kuće."
Prije nego je ostvarena sloboda, prije nego stigneš kući,
prvo moraš biti izgubljen, lutati lišen nade; prvo moraš
proputovati bezdan, pakao. Prije zore, nužno ide
neumoljiva noć, što je sv. Ivan od Križa nazvao
"tamnom noći duše", a Dante joj pripisao naziv "Mračna
šuma". To je obavezno poglavlje herojevog putovanja. I
kao što je to napisao Joseph Campbell, ovdje je put
koji pravi umjetnik mora proći. Malo-pomalo se
približavajući bezdanu natjeralo je Rimbauda da napiše:
"Osjetio sam okrilje ludila kako prolazi iznad mene."
Baudelaire se borio sa hladnim i strahovitim vjetrovima
koji su izlazili iz istih dubina kad je napisao: "Vjetar
straha je učinio da moja krv teče hladna."

U poemi jednostavno nazvanoj "Bezdan" (engl. "The Abyss"), Baudelaire pokušava opisati neizrecivi horor,
ravnodušnu prazninu. Sartre je ovaj ponor zvao "bez izlaza". Jim je pjevao, "Neki su rođeni slatkim radostima i
neki su rođeni beskrajnim noćima", i nema puno sumnje sa koje strane se Jim javljao. Zvao nas je u svoje
uvide: "Ovdje na obodu nema zvijezda" i pozivao nas da mu se pridružimo "Is everybody in?" /"Jesu li svi
ušli?"/, ali mi nismo mogli, a on nije mogao čekati. ("Nijedna vječna nagrada neće nam oprostiti što tratimo
zoru") Jim ne bi napravio korak unatrag ili promijenio sudbinu koja mu je bila namijenjena. Znajući cijenu,
znajući rizike, ali vođen svojom nezasitnom željom da vidi sve, osjeti sve, i učini sve. Jim je odmaglio do ruba
tog bezdana i pronašao slobodu toliko cjelovitu i široku da je to bilo zastrašujuće. I onda je uronio.
Ne vjerujem da je Jimov cilj, njegova ambicija, njegovo krajnje odredište bilo ovo mračno mjesto. Mislim da je
Jim želio prosvjetljenje. Ali Jim je znao da je cesta ekscesa koja vodi do palače mudrosti natovarena s toliko
očaja i nevolja koliko i s ekstazom i velikom radošću. I taj očaj ne smije biti obuzdavan, nego proživljen.

Jimova goruća želja je bila da ga ozbiljno shvate kao pjesnika. Dok je bio živ, njegovo ponašanje zaslijepilo je
mnoge od nas od njegovih riječi. Danas nas njegov život i dalje fascinira i zapanjuje, i njegov pjesnički rad
napokon zadobiva prepoznavanje koje zaslužuje. Jim je činio ono čemu teže svi dobri umjetnici - i, kad su
uspješni, ostvaruju: probuditi nas iz letargije naših ustaljenih reakcija i rutinskih života, ukopčati nas u
svjesnost, isprovocirati reakciju (pozitivnu ili negativnu, nije bitno) u nama; natjerati nas da razmišljamo. Samo
to je dovoljno rijetka pojava da možemo zaista biti zahvalni kad god imamo sreću da sretnemo nešto tako.

Za vrijeme svog životnog vijeka, Morrison je bio uspoređivan s

anđelom i nazivan đavlom, i gotovo svime između to dvoje. Od
Mefistofelesa1 pa do posljednje Barbie lutkice, od Kralja acid-
rocka do Mickey Mouse de Sadea. Bio je Dioniz koji je došao
na Zemlju; šaman u tuđem tijelu. Rock zvijezda i pjesnik.
Genij i sveta budala. Zadivio je svoju publiku dajući joj sve što
ima, više nego što su očekivali. I onda je publika narasla u
brojnosti kao i u apetitima; vraćala se, zahtijevajući još više.
Jim je narastao veći od života i pokušao je dorasti prilici i to ga
je vjerojatno ubilo.

Ipak, Jim je dobio što je htio. Želio je biti kao zvijezda padalica
- sad ga vidiš, sad ne, ali za taj kratki trenutak gorio je kao
najsjajnija zvijezda u galaksiji. U isto vrijeme, Jim je želio
transmutirati energije tog vremena i svjetlost života u trajnu
besmrtnost umjetnosti. Ono na što nije računao, bilo je to da
će utjecaj kojeg će ostaviti trajati tako dugo. Mislim da bi bio
zadovoljan. I ponosan.

I na kraju, nakon osvajanja Amerike i ostatka Zapadnog

1
Vidi specijalni dodatak o "Faustu"
svijeta, nakon što je bio sputavan od strane sudova i zakona zemlje koju je volio, i ismijavan od novinara,
pobjegao je u Pariz - dom tolikih izgnanih umjetnika kroz povijest, da bi nastavio živjeti kao pjesnik. Ali,
njegovo je tijelo bilo previše potrošeno, srce preslabo; već je previše vidio, učinio i popio. Živio je život na svoj
način, požnjeo nagrade, i sad je račun bio čist. Duh mu je bio umoran. Smrt je jednostavno bila bliža i lakša od
povratka u Ameriku, tj. pozornicu koju je predstavljala.

Jim Morrison nije mrtav. Njegov duh i dalje živi, u njegovoj glazbi i tekstovima, svjetleći s usijanom blistavošću;
fuzija svjetla i mraka učinila je dijamant svijetlim i vječnim. "Ukinite moju pretplatu na uskrsnuće", pjevao je.
Ne baš, Jime. Ovo nije kraj.

Danny Sugerman, Los Angeles, California - 12. 5. 1995.

(Na hrvatski preveo: KoKy, veljača 2005.)

 Specijalni dodatak: Goetheov "Faust"

Goetheov "Faust" je remek djelo svjetske literature, u kojemu autor, čovjek vrhunske
inteligencije i erudicije, iznosi svoja viđenja filozofskih i društvenih problema, kroz bogatu dramsku
radnju u kojoj su glavni likovi Faust i Mefistofeles. Faust je istovremeno individua i simbol; on
proživljava vlastitu sudbinu, a označava i tragičnost ljudske sudbine uopće, koja ovdje proizlazi više
iz duhovnih nego iz egzistencijalnih razloga: najveća tragedija čovjeka je to, što ima strahovitu
potrebu da spozna smisao života, a nema mogućnost da tu spoznaju postigne. Zato se Faust služi
svim mogućim izvorima znanja i provodi život nad knjigama, no ostaje nesretan: ono bitno nije
dokučio. Odlučuje napustiti knjižnice i "spustiti" se u svakodnevni život među obične ljude, a za vođu
kroz nepoznate predjele empirijske stvarnosti, sazdane od ljudske patnje i čulnih užitaka, izabire
Mefista, koji je njegova sušta suprotnost: nihilist, cinik, lucidni analitičar ljudskih i društvenih zala,
sotonsko-bezosjećajni "Vječni duh poricanja". Mefisto je, zapravo, samo dijaloški partner Faustu,
čovjeku lijepe duše, koji ispituje drugu vrstu svjetonazora. ("Ah, dvije se duše bore u mom tijelu.." -
kaže Faust).

Mefisto vodi Fausta kroz cirkus života, daleko od učionice i biblioteka, no ni to Faustu ne
pomaže da sazna više, samo usput izaziva nesreću drugih bića, nesvjesno i nehotice, jer se miješa s
ljudima koji su iz neke druge dimenzije. Tako je i s Gretom, koja je na čelu nastradalih zbog
Faustova eksperimenta: nedužna, priprosta djevojka, zemljanka bez žudnje za znanjem, bez etičkih
imperativa i individualnosti; sazdana od šablona, a htjela bi Fausta vezati za sebe. Faust voli Gretu,
no on nije stvoren da živi na jednom mjestu uz obitelj, nego treba ići dalje, i po sporazumu sa
Mefistom, mora nastaviti upoznavati različite oblike ljudskoga života koji se koprca u glibu materije.

Mefisto ima za cilj do kraja osloboditi Fausta svih iluzija o ljudskoj i Božjoj veličini.

JOHAN WOLFGANG GOETHE

Rođen: 28. kolovoza 1749. u Frankfurtu na Maini

Umro: 22. ožujka 1832. u Weimaru
JIM MORRISON
1943 - 1971

Mogli biste reći da je slučajnost što idealno pristajem poslu koji radim. To je kao osjećaj tetive luka napete 22 godine unatrag, i
odjednom otpuštene. Ja sam primarno Amerikanac, drugo, Kalifornijac, treće, stanovnik Los Angelesa. Uvijek sam bio privučen idejama
koje su se ticale revolta protiv autoriteta. Sviđaju mi se ideje o odmetnutosti ili rušenju establišmenta. Zainteresiran sam za bilo što
vezano za revolt, nered, kaos - posebno za aktivnosti koje naizgled nemaju značenja. To mi se čini kao cesta prema slobodi - vanjski
revolt je način za isposlovati unutarnju slobodu. Radije nego krenuvši iznutra, ja krećem izvani - dosegnuti mentalno preko fizičkoga. Ja
sam Strijelac - ako astrologija ima išta s tim - Kentaur - Strijelac - Lov - Ali osnovna stvar je to što smo mi The Doors.

Mi smo sa Zapada. Cijela stvar je kao poziv na Zapad.

Zalazak sunca - Ovo je kraj

Noć - More

Svijet koji mi sugeriramo je novi divlji Zapad. Senzualni zli svijet. Čudan i posjećivan, put sunca, znate? Prema kraju. Barem za naš prvi
album. Sva četvorica smo koncentrirani oko kraja zodijaka. Pacifik - nasilje i mir - put između mladosti i starosti.

Uzeto iz originalne Elektra Records biography, 1967

PUNO PRAVO IME: GLUMAC/GLUMICA:

James Douglas Morrison Jack Palance, Sarah Miles

VRIJEME I MJESTO ROĐENJA: TV SHOWS:

8. prosinca, 1943, Melbourne, Florida, USA Vijesti

OSOBNI PODACI (visina, težina, boja kose i očiju): BOJE:

1.80m, 66 kg, smeđa kosa, plavo-sive oči Tirkiz

PODACI O OBITELJI (imena roditelja, braće i sestara): HRANA:

Mrtvi Meso

PODACI O PREBIVANJU (gdje i opis): HOBIJI:

Laurel Canyon, L.A. - noću je lijepo Utrke konja

POHAĐANE ŠKOLE: SPORTOVI:

St. Petersburg Junior College, Florida State Univ., UCLA Plivanje

VJENČANO STANJE: ŠTO PRVO PRIMJEĆUJEŠ NA DJEVOJCI:

Neoženjen Kosu, oči, glas, hod

INSTRUMENTI: ŠTO VOLIŠ RADITI NA SPOJU?:

Lead voice Pričati

NAJDRAŽE GRUPE: PLANOVI/AMBICIJE:

Beach Boys, Kinks, Love Raditi filmove

SAMOSTALNI PJEVAČI: Preuzeto iz originalne Elektra Records biografije, 1967

Sinatra, Presley