MORFIČKA POLJA –

RAZGOVOR SA RUPERTOM SHELDRAKEOM

Leitner: Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i
istraživanja?
Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno
najpoznatiji su morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru
sam započeo kao razvojni biolog na Cambridgeu i uskoro mi je
postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti
isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću
molekula i gena. Činilo se da je potreban holistički pristup i
zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji ideja o poljima koja
daju oblik, takozvana morfogenetička polja. Bio sam jako
zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja?
To nitko ne zna, ali većina biologa kaže: “No, dobro, moramo
uzeti u obzir ta polja, ali prije ili poslije pokazat će se da se radi
o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo.” Došao sam do
zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to
biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se
također razvijati i ta polja. Tako sam došao na ideju da polja
moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to i jest koncept
morfičke rezonancije. Sabine Leitner: Možete li detaljnije
objasniti taj koncept morfičke rezonancije? Rupert Sheldrake:
Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na
drugu kroz prostor i vrijeme. Svi samoorganizirajući sustavi
imaju neku vrstu urođene memorije. Pod samoorganiziranim
sustavima mislim na atome, molekule, kristale, stanice, tkiva,
organe, organizme, društva, ekosustave… Ne 2 mislim ni na
kakve strojeve, brusni kamen ili stolice jer oni nisu
samoorganizirani. Oni su nakupine materije, ali ne organiziraju
sami sebe. Odgovor na prirodne fenomene nisu strojevi i cijela
materijalistička slika svijeta utemeljena na metafori stroja.
Mislim da je to loše protumačen svjetonazor i loše shvaćena
analogija koja je doduše pogodna za industrijsko doba i
proizvodnju strojeva, ali ne i za razumijevanje živog bića,
razuma ili čak molekule. Osnovna je ideja da svaka vrsta
posjeduje neku vrstu kolektivnog pamćenja koje se aktivira kroz
morfičku rezonanciju. Svaka individua pridonosi tome i sama se
time koristi. To vrijedi također i za kristale i molekule. Na taj
način kristali razvijaju uzorke kristaliziranja, pa se s vremenom
kristaliziranje lakše postiže. I društvene grupe također imaju
morfička polja. Jato ptica ili riba, ili termitska kolonija – svi oni
organizirani su preko morfičkih polja. Te su ideje navedene u
mojim dvjema najvažnijim knjigama: Stvaralački univerzum,
čije je obnovljeno izdanje upravo objavljeno, i Pamćenje prirode
u kojoj je ta ideja do sada najbolje razrađena u povijesnom
kontekstu. Sabine Leitner: Bavite se također istraživanjima na
području telepatije. Je li to proširenje Vašeg rada o morfičkoj
rezonanciji ili se radi o posve različitom području? Rupert
Sheldrake: Dakle, u prvoj fazi rada bavio sam se morfičkom
rezonancijom i morfičkim poljima, pri čemu se jedan dio toga
rada sastojao od testiranja hipoteze. Sažetak dosadašnjih
rezultata nalazi se u novom izdanju Stvaralačkog univerzuma.
Druga faza mojih istraživanja slijedila je pitanje kako društvena
morfička polja – polja grupa – omogućuju komunikaciju
organizama preko prostornih udaljenosti? Shvatio sam da teorija
morfičkog polja implicira postojanje telepatije kao normalnog
sredstva komunikacije među životinjama. U akademskim
krugovima telepatija je, naravno, tabu-tema. Zbog toga je do
sada na tom području obavljeno vrlo malo istraživanja. Na
području telepatije među životinjama praktički uopće nema
nikakvih istraživanja. No, pokazalo se da je telepatija među
životinjama posve uobičajena. Prije svega kod 3 pasa, mačaka i
ostalih kućnih ljubimaca, mnogi su ljudi doživjeli ovakva
iskustva. Telepatija je opažena i u divljini, kod vučjih čopora i
drugih životinjskih vrsta. Sabine Leitner: Kako ste proveli ta
istraživanja? Rupert Sheldrake: Na kraju XX. stoljeća našao sam
se u pionirskoj ulozi; proučavao sam posve novo, gotovo
neistraženo područje znanosti. Tako sam počeo s povijesti
prirode, pitao sam ljude što su primijetili i klasificirao njihova
iskustva i iskustva iz prošlosti. Tada sam pronašao načine i
proveo eksperimente, a moja istraživanja kod pasa, mačaka,
konja, papiga i ostalih životinja pokazala su da, kako se čini, one
zaista telepatski komuniciraju sa svojim vlasnicima i s drugim
životinjama. Naravno, to je istraživanje osporavano. Osporavano
je u akademskim krugovima, ali ne među većinom laika.
Ponekad kada pred laicima držim predavanja o istraživanjima
kod pasa, pitaju me: “Kako to da trošite svoje vrijeme
dokazujući ono što je već poznato?” U određenom smislu,
mnogi su ljudi upućeni u ono što službena znanost osporava i
ignorira. 4 Sabine Leitner: Kako to da znanost tako teško
prihvaća dokaze? Rupert Sheldrake: Poteškoća proizlazi iz
paradigme. Mehanicistička paradigma kaže da je priroda
mehanička i da se um sastoji samo od mozga. Aktivnost mozga
sastoji se od fizičkih i kemijskih procesa, a um je vezan uz
glavu. Tako se zbog toga smatra da misli i namjere ljudi ne
mogu utjecati na životinje koje su kilometrima udaljene. Stoga
svi koji vjeruju u taj svjetonazor pretpostavljaju da je telepatija
nemoguća. Zato i nema istraživanja na tom području i kada ljudi
poput mene to istražuju i postignu pozitivne rezultate, to znači
ili da su budale, da su u zabludi, da su njihova istraživanja
nestručna, da su varalice ili šarlatani. Stoga istraživanje na ovom
području izaziva ekstremno neprijateljske reakcije uvjerenih
materijalista. Ipak, to se ne odnosi na cijelu znanstvenu
zajednicu. Privatno je većina znanstvenika mnogo otvorenija.
Držao sam predavanja o ovoj temi na mnogim sveučilištima i
znanstvenim institutima i ljudi su uglavnom vrlo zainteresirano
slušali. Javno ne kažu ništa, ali mi u pauzi prilaze i govore: “Već
sam imao takva iskustva, moj pas zna kad iz laboratorija
dolazim kući, ali na poslu ne mogu o tome govoriti jer su moji
kolege tako uskogrudni.” Kada ljudi holističkih nazora budu
osjetili da se mogu izdići iznad ovih ograničenja i o tome budu
doista razgovarali sa svojim kolegama, shvatit će da mnogi od
njih dijele njihovo mišljenje, ali to skrivaju i o tome razgovaraju
nakon nekoliko čaša vina, sa svojom obitelji i prijateljima gdje
se osjećaju sigurno. 5 Sabine Leitner: Čini mi se kao da ste
pronašli mnogo snažnih dokaza za postojanje telepatije, stoga mi
je teško razumljiv otpor da se to prihvati. Kada već postoje
dokazi, što je još potrebno? Rupert Sheldrake: Iz filozofije
znanosti i iz istraživanja, kao što su ona Thomasa Kuhna, znamo
da je znanost društvena paradigma. Znanost zastupa model
stvarnosti koji nije samo intelektualan, nego i model u kojem
sudjeluje društvo. Znanstvena zajednica je poput drugih
zajednica, ljudi žele nekamo pripadati. Ako želimo pripadati
jednoj društvenoj grupi, moramo se pridržavati njenih pravila, a
u ovom trenutku važeće je pravilo u znanosti, a posebno u
biologiji, materijalistički svjetonazor i njegova mehanicistička
paradigma. Stoga su česte neprijateljske reakcije kad se
otvoreno govori protiv toga. 6 Sabine Leitner: Vi ste morali
podnijeti mnogo neprijateljskih reakcija… Rupert Sheldrake:
Moj je rad izazvao mnogo neprijateljskih reakcija. Stalno me
napadaju, osobito organizirane grupe skeptika. U većini zemalja
postoje takve grupe koje u znanost imaju nadzornu ulogu,
pokušavaju nadzirati granična područja znanosti kako bi
osigurale da nitko ne krši pravila ili da se iz zajednice isključe
oni koji krše pravila. Jednostavno, to je sociologija znanosti na
djelu. To se događa jer su znanstvenici ljudi i slijede društvena
pravila. Iz povijesti znanosti znamo da izmjena paradigme,
izmjena svjetonazora, nije nikakva individualna promjena, već
mora doći do izmjene čitave istraživačke zajednice. Da bi se
dobila doktorska titula (da bi se postalo priznatim
znanstvenikom, neophodna je doktorska titula), potrebno je
raditi u priznatom laboratoriju. Doktorska se titula dobiva samo
ako se provodi priznato istraživanje koje se uklapa u paradigmu.
Svake godine dobijem otprilike šest do deset elektroničkih
poruka od apsolvenata visokih škola koji žele pisati disertaciju o
morfičkoj rezonanciji, telepatiji ili drugim temama koje sam
obradio. Međutim, to ne mogu napraviti jer ne mogu naći
laboratorij u kojem bi takav rad bio prihvaćen. U slučaju da je
neki profesor spreman prihvatiti te studente, sveučilišni
autoriteti odgovaraju ih govoreći: “Napraviti to toliko je sporno
da ćete si od samog početka uništiti karijeru. Nikada nećete naći
posao jer ste kontroverzni prije nego što ste započeli svoj rad.
Uzmite nešto sigurnije, a kasnije možda možete napraviti i to
istraživanje.” Kasnije to ne mogu učiniti jer trebaju stipendije i
boje se da ih zbog svog područja istraživanja neće dobiti. Tada
im ljudi savjetuju: “Nemojte o tome previše govoriti, a kasnije
kad odete u mirovinu, možda ćete moći istraživati to područje.”
To je, dakle, društveni pritisak i jedini put da se to izmijeni je
izmjena financiranja znanosti. Trenutno su poticaji vrlo
konzervativni. Mnogi bi znanstvenici rado istraživali druga
područja, ali za njih nema nikakve službene financijske potpore.
No, mislim da bi se to također moglo promijeniti. 7 Sabine
Leitner: Pretpostavljam da će uvijek biti znanstvenika idealista
koji će upotrebljavati samo vlastita sredstva za istraživanja.
Rupert Sheldrake: Ne baš mnogo. U mojoj cijeloj znanstvenoj
karijeri, a radim četrdeset godina kao profesionalni znanstvenik,
nisam susreo skoro ni jednog individualnog istraživača. Ima vrlo
malo ljudi koji istražuju izvan akademskog sustava. Trenutno
imam akademsko istraživačko namještenje na Cambridgeu1, ali
više od dvadeset godina nisam imao nikakvo namještenje. To je
veliki problem znanosti jer su u XVIII. i XIX. stoljeću nezavisni
istraživači poput Charlesa Darwina potaknuli mnoge inovacije.
Darwin nikada nije imao akademsko namještenje, nikad nije
dobio službenu financijsku potporu, privatno se financirao.
Bogatstvo je stekao pomoću špekulacija dionicama željeznice i
vjenčanjem s nasljednicom tvornice porculana Wedgwood.
Živio je u maloj seoskoj kući, imao svoj vlastiti prihod i bio je
prirodoslovac amater. U Engleskoj je bilo mnogo svećenika koji
su bili prirodoslovci. U stvari, Darwin je studirao teologiju na
Cambridgeu i planirao je postati vikar kako bi kao svećenik
provodio svoja prirodoslovna istraživanja, kao što su to radili
mnogi drugi. Na kraju, učinio je upravo to, uz izuzetak što nije
postao svećenik. To znači da je Darwin mogao istraživati
neovisno o ograničenjima akademskog kruga, kao što su to
također mogli i mnogi drugi znanstvenici. James Clerk Maxwell
neko vrijeme nije imao nikakvo namještenje, a bio je škotski
aristokrat. Do većine svojih važnih zakona elektromagnetizma
došao je dok je živio u svom dvorcu u Škotskoj. Kasnije je
dobio posao na Cambridgeu i do kraja života radio je u
akademskom krugu, ali je njegovo najkreativnije razdoblje bilo
dok je živio na svom seoskom imanju. U engleskoj povijesti,
vjerojatno još više nego u Njemačkoj ili Francuskoj, mnoga su
istraživanja provodili nezavisni istraživači. U Americi je bilo
slično kao u Engleskoj, što se vidi na primjeru Edisona. Sabine
Leitner: Mislite li da to više nije moguće? Rupert Sheldrake: Ne,
jer je znanost postala institucionalizirana, birokratizirana i puno
više toga određuje vlast. U XIX. st. u tom pogledu bilo je puno
slobode, znanost gotovo uopće nije bila institucionalizirana. U
Njemačkoj i Francuskoj to je vrijedilo još i više jer je znanstveni
rad na sveučilištima započeo puno ranije nego u Engleskoj.
Nakon Drugog svjetskog rata znanost dobiva mnogo državnih
poticaja, što znači da je birokracija određivala puno toga. Osim
toga, industrija i koncerni kontroliraju većinu istraživanja koja
imaju svrhu razvijati proizvode i uvećati profit. To je
ograničenje utemeljeno na birokratskoj kontroli, ali također i na
društvenoj kontroli, jer se znanstvenici ne usuđuju otvoreno
izreći svoje mišljenje. Na mnogo načina ovo je ograničenje veće
u biologiji i psihologiji nego u fizici. Kvantna je fizika odbacila
stari svjetonazor i otvorila fizici mnoštvo novih mogućnosti.
Moderna kozmologija ide i dalje. Kozmolozi bez problema
govore o milijardama neopaženih dijelova svemira i nitko se ni
najmanje ne uzbuđuje, dok u biologiji sama postavka da jedan
pas telepatski osjeća kada njegov vlasnik dolazi kući izaziva
bujicu prosvjeda. To znači da u znanosti imamo dvostruki
standard. U područjima kao što su biologija i psihologija, koje se
direktno tiču ljudi, imamo dogmatski, materijalistički stav. U
fizici i kozmologiji stvari su puno slobodnije. 8 Sabine Leitner:
Vi ste već označeni kao heretik i neki su čak predložili da se
Vaše knjige spale. Što u Vašem radu toliko ljuti neke
znanstvenike? Je li to zato što dovodite u pitanje neke temeljne
postavke materijalističke znanosti? Rupert Sheldrake: Mislim da
ih ljuti to što moje tvrdnje, koje izlaze iz okvira mehanicističke
slike svijeta, i u stvarnosti izlaze iz okvira materijalističke slike
svijeta. Mislim da je problem u tome što se materijalistički
svjetonazor razvio u mehanicističku sliku svijeta. U XVII.
stoljeću osnivači mehanicističke slike svijeta, Descartes ili
Newton, vjerovali su da je svijet stroj i da priroda funkcionira
mehanički. Međutim, vjerovali su i da je Bog stvorio svijet i da
su prirodni zakoni Božji zakoni. Vjerovali su da je ljudski um
nematerijalan i da ljudska duša može preživjeti smrt tijela.
Dakle, spajali su mehanicističku sliku svijeta s religijskim
vjerovanjem i s nazorom koji uključuje svijest i smatra da svijet
nije mehanicistički već stvaran. Kasnije, u XVIII. i XIX.
stoljeću, materijalistička filozofija protjerala je Boga i dušu i
tako nije ostalo ništa osim mehanicističke prirode. Ova
materijalistička slika svijeta postala je tada jedna vrsta
religijskog vjerovanja u formi ateizma. Ateizam je jedna vrsta
protestantske hereze koja je protestantsku reformaciju odvela još
jedan korak dalje. Reformacija je ukinula svece, svetišta i
hodočašća, što je bio napad skeptika na mnoge aspekte
katoličkog vjerovanja. Skepticizam usmjeren na protestantsko
vjerovanje rezultira ateizmom koji još uvijek pokazuje
protestantske kvalitete. To je jedna vrsta protestantske religije.
Za mnoge je ljude materijalizam postao svjetonazor, vjerski
stav. Nitko nije dokazao da svijest ne postoji i da je materija
samo mehanička. No, mnogi su se ljudi čitav svoj život oslanjali
na ovo vjerovanje, odbacili su religiju, odbacili su vjerovanja
svojih roditelja i predaka. Izrugivali su se konvencionalnom
religijskom vjerovanju zapadnih kršćana. Odbacili su sva
uobičajena moralna ograničenja koja su s tim bila povezana i
tradicionalne vrijednosti, kao na primjer ženidbu. Rezultat je
raspad tradicionalne religije u Europi (mnogo više nego u
Americi) i potkopavanje tradicionalnih društvenih institucija u
ime društvene liberalizacije. To je sveobuhvatna slika svijeta,
povezana sa sekularnim humanizmom, ateizmom i
materijalizmom. Materijalistička znanost podupire cjelokupnu
ateističku i humanističku sliku svijeta. Sabine Leitner: Smatra li
se opasnim znanstvenik koji otvoreno dovodi u pitanje takvu
sliku svijeta? Rupert Sheldrake: Mnogi su ljudi čitav svoj
društveni identitet izgradili na tom načinu gledanja. Oni se
osjećaju nadmoćnijima u odnosu na ljude s religijskim
vjerovanjima jer misle da su prozreli te stvari, da se tu radi o
djetinjastim zavaravanjima i da su se svojim znanstvenim
razumijevanjem uzdigli iznad religijske slike svijeta. Tvrdnja da
je um na višem stupnju od mozga sliči onome u što su ljudi
vjerovali prije znanstvene revolucije. Materijalistima se to čini
kao korak unatrag, kao praznovjerje koje se mora odbiti. Ljudi
koji su me najžešće napadali bili su agresivni ateisti. Oni ne
razmatraju dokaze. Oni smatraju da to mora biti pogrešno jer im
njihov sustav vjerovanja govori da je to pogrešno. Slično kao
kada se raspravlja s kreacionistom. Kreacioniste ne mogu
uvjeriti dokazi evolucije jer su unaprijed odlučili da je to sve
obmana. 9 Sabine Leitner: Pročitala sam na Vašoj stranici da ste
trenutno zaključili okladu o genomu. O čemu se radi? Rupert
Sheldrake: To je oklada o sposobnosti predviđanja genoma i
praktičan primjer razlika u svjetonazoru. Kladio sam se s
istaknutim britanskim biologom Lewisom Wolpertom. On tvrdi
da će do 1. svibnja 2029. biti moguće iz genoma oplođenog
jajašca životinje ili biljke predvidjeti sve detalje organizma.
Kladio sam se da tako neće biti. Već je sada jasno da neće tako
biti i takozvana nedostajuća nasljednost2 kriza je moderne
znanosti jer geni ne objašnjavaju sve što bi trebali objasniti.
Uvijek sam govorio da se geni precjenjuju jer smatram da glavni
dio nasljeđa ovisi o morfičkoj rezonanciji, a ne o genima. Stoga
me ta nedostajuća nasljednost uopće ne iznenađuje. Smatram da
je u stvarnosti faktor nedostajuće nasljednosti, koji iznosi oko 90
%, otprilike usklađen s doprinosom koji potječe od morfičke
rezonancije. Sabine Leitner: Što mislite, kakva je interakcija
između DNK i morfičkih polja? Rupert Sheldrake: Geni
proizvode proteine. Oni su kôd za elementarnu strukturu
proteina. Ipak, neriješen je problem genetičke teorije, kako
izgleda preklapanje proteina koje iz toga proizlazi. Naime, samo
iz slijeda aminokiseline još se ne može predvidjeti
trodimenzionalna struktura proteina. Kod izračuna dobivaju se
stotine različitih mogućnosti, od kojih je ipak samo jedna prava.
Vjerujem da morfička rezonancija i morfička polja imaju ulogu
u preklapanju proteina, također pomažu u izgradnji stanica i
interakciji među proteinima. Morfička su polja u interakciji s
genima jer oni stavljaju na raspolaganje građu. Ugrubo bi se to
moglo usporediti s odnosom tranzistora, bakrenih žica,
memorijskih čipova i funkcioniranja računala. Kada su
tranzistori neispravni, ni računalo ne funkcionira ispravno, pa
ukazuje na pogreške ili daje loše rezultate. To je poput mutacije,
ali način funkcioniranja jednog računala, programi, softver,
dizajn utičnice, sve to nije sadržano u tranzistoru. Neispravni
geni mogu dovesti do neispravnog organizma. No, to ne
dokazuje da se cijeli organizam kodira i programira u genima.
Nasljeđivanje je, dakle, samo djelomično genetsko. 10 Sabine
Leitner: Jesu li morfička polja samo formalna i apstraktna ili
također posjeduju neku vrstu energije? Rupert Sheldrake:
Morfička polja sadrže privlačitelje (atraktore) koji privlače
organizme obuhvaćene razvojem i pohranjuju energiju. Uzmite
električno polje u teoriji kvantnih polja: električno polje
pohranjuje energiju, a elektroni su vibracije u takvom polju. Je li
električno polje također energija? Zapravo ne. To je polje koje
sadrži i organizira energiju, kao što morfičko polje također
sadrži energiju. Moje morfičko polje sadrži i pohranjuje energiju
unutar moga tijela, a energija dolazi iz hrane. U znanosti uvijek
razlikujemo polja i energiju. Filozof znanosti Karl Popper
smatrao je da je materijalizam kroz modernu znanost postao
jedna od prevladanih teorija. Temelj modernih objašnjenja više
nije materija, nego su to polja i energija. Polja i energija mogu
uzeti bilo koji oblik, a on ovisi o poljima u kojima se nalazi
energija. Energija koja se nalazi u, na primjer, komadu tosta
pomaže radu moga mozga. Ali, kada bih isti komad tosta bacio
kroz prozor, on bi istrunuo i poslužio za rast gljiva ili bi ga
pojele ptice da ih ojača za let. Energija je nevezana i može uzeti
bilo koji oblik, može prožeti bilo koji organizam, no oblik
definira polje jer polja organiziraju energiju. Niti jedno polje
nije samo energija, ono je poput spremnika energije ili davatelja
strukture energiji. Stoga morfičko polje gladnog psa utječe na
njegovo ponašanje tako da pokušava pronaći hranu. Ako je
gladan pas udaljen nekoliko metara od komada mesa, on
pokušava doći do njega. Kad bi se kod psa učvrstila opružna
vaga, mogla bi se mjeriti snaga koju pas iskazuje i time
zaključiti o snazi polja. Sabine Leitner: Vjerujete li da će jednog
dana biti moguće mjeriti morfičko polje instrumentima? Rupert
Sheldrake: Nema razloga mjeriti ga instrumentima. Električna se
polja mjere električnim instrumentima, magnetska polja
magnetskim instrumentima, gravitacijska polja njihalom i
drugim gravitacijskim fenomenima: sva se polja mjere preko
njihovih djelovanja. Kad, na primjer, radim pokuse o
sposobnosti učenja štakora da bih vidio ovisi li ta sposobnost o
mjestu, postupak uključuje mjerenje učinaka morfičkog polja.
Ako je polje jače, i djelovanja će biti veća; svako se polje mora
mjeriti pomoću adekvatnog djelovanja. Nema razloga mjeriti
polja elektromagnetskim instrumentom. Konačno, silu težu
također ne možemo mjeriti elektromagnetskim instrumentom.
Sabine Leitner: Pokazuju li zapravo Kirlijanove fotografije nešto
od morfičkih polja? Rupert Sheldrake: To ne znam. Veći dio
Kirlijanove fotografije nije dovoljno precizan i temelji se na
izboju visokog napona, što se može postići čak i s vlagom u
zraku. Problem je što su većinu istraživanja provodili 11
amateri. Koliko znam, renomirani znanstvenici do sada još nisu
ozbiljno istraživali to područje. Možda ima više ozbiljnih
istraživanja, ali prema mom vjerovanju, to je još uvijek otvoreno
pitanje. MORFIČKA POLJA, DRUGI II. DIO – Razgovor s
Rupertom Sheldrakeom Sabine Leitner: Rado bih Vam postavila
pitanje o današnjem razgraničenju između znanosti i duhovnosti.
Poznajem dosta ljudi koji naginju duhovnom, ali istovremeno
pripadaju ovom materijalističkom društvu i zastupaju njegovu
sliku svijeta. Oni su između ta dva stajališta oduševljeni i
rastrgani… Rupert SheldrakeRupert Sheldrake: Mislim da je
cijela naša kultura u sukobu. Mehanicistička slika svijeta
predstavlja svijet kao stroj, ljudski um kao jednostavnu aktivnost
mozga, ljudske osjećaje jednostavno kao reakcije u našem tijelu,
bez većeg značenja, a kultura i estetski izraz samo su
subjektivne pojave u našoj glavi. Ta otuđena slika svijeta, koja
je bila slika svijeta u doba prosvjetiteljstva, dovela je do
protupokreta krajem XVIII. stoljeća – do romantizma.
Njemačko govorno područje proizvelo je najzanimljivije i
najozbiljnije romantičare. Snažno je poraslo zanimanje za
filozofiju prirode, koja je bila dio romantičarskog pokreta, protiv
mehanicističke slike svijeta. U Engleskoj se taj pokret izražavao
uglavnom u formi poezije. Pjesnici romantizma govorili su da je
priroda živa, da su osjećaji, naša intenzivna emocionalna
iskustva i naše ideje stvarni, a ne iluzorni jer se ne mogu opisati
matematičkim formulama. Bila je to potvrda svih ovih aspekata
potisnutih u mehanicističkoj slici svijeta. 12 Romantizam je
duboko utjecao na europsku civilizaciju. Rezultat je bio raskol.
Od ponedjeljka do petka, intelektualci i obrazovani ljudi bili su
jedinstveni u mehanicističkom svjetonazoru jer je za osnovu
imao industrijalizaciju, strojeve, državnu birokraciju, industriju
naoružanja, investicije… Svaki ozbiljan posao, rad, tvrtka,
utemeljeni su na mehanicističkom načinu razmišljanja. Oni se
oslanjaju na iskorištavanje prirode, na profit kroz rudarstvo i
vađenje sirovina, krčenje šuma, masovni uzgoj životinja i
industrijsku poljoprivredu. Sve je to stvarni svijet privrede i u
tome i sami sudjelujemo. Međutim, za vikend i na odmoru
čovjek je slobodan. U petak navečer ulice zapadnih gradova
pretrpane su milijunima ljudi koji automobilima odlaze u
prirodu. Ako su dovoljno bogati, kupe si komad zemlje na selu
kako bi se sa svojom obitelji i prijateljima mogli povući za
vikend i praznike i pobjeći od sve te vreve. Kad su na svom
seoskom imanju, tada naravno ne žele da se priroda uništava, da
autocesta prolazi ispred njihovog kućnog praga, da netko krči
šume ili da ljudi na okolna polja prskaju pesticide. Tijekom
vikenda iznenada postaju zaštitnici okoliša. Sabine Leitner: To
zvuči kao vrlo licemjeran način života… Rupert Sheldrake:
Mislim da je taj raskol između mehanicističke slike svijeta i
romantizma potpuno 13 integriran u našu zapadnu civilizaciju.
Mi smo se na to navikli i svi vodimo dvostruki život u kojem
religija i duhovnost sudjeluju u našem životu vikendom. Neki
znanstvenici i ljudi s mehanicističkim svjetonazorom i dalje
ostaju kršćani, dok drugi ljudi, koji su se kroz intelektualni
proces obrazovanja otuđili od kršćanske tradicije, traže “New
Age” duhovnost, postaju budisti, meditiraju, bave se jogom,
prakticiraju duhovne vježbe ili se pokušavaju vratiti prirodi. U
načelu, sve su to pokušaji ponovnog povezivanja s prirodom, ali
taj se raskol između privatnog života i mehanicističke slike
svijeta utisnuo u našu kulturu. Štoviše, mi smo ga u
međuvremenu izvezli u cijeli svijet. Pogledajte Kinu, Indiju,
Japan ili Indoneziju. U radnom vremenu, mehanicističku sliku
svijeta zastupaju sve obrazovane društvene klase, javni
službenici, ljudi u ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva,
u obrazovnom sustavu ili u razvojnim agencijama, inženjeri…
Ali navečer, tijekom vikenda ili odmora, većina njih se vraća
nazorima svoje vlastite kulture. Kao znanstvenik, živio sam pet
godina u Indiji. Na poslu su moji indijske kolege bili posve
konvencionalni znanstvenici zapadnog stila, ali čim su bili kod
kuće, ponovno su bili muslimani ili hinduisti. Kao hinduisti
vjerovali su u reinkarnaciju, išli su sa svojim obiteljima na
hodočašća, prinosili žrtve svojim bogovima. Kao muslimani
najčešće su bili jako pobožni, postili su za vrijeme ramazana,
molili u smjeru Meke. Oni su jednostavno prihvatili to
razdvajanje kao nešto normalno jer smo mi to učinili normalnim.
14 Sabine Leitner: Mislite li da će snaga, impuls koji bi mogao
pobijediti taj raskol, doći od znanosti, a ne od religije? Jer,
jednom se to mora dogoditi. S tim raskolom ne možemo dalje…
Rupert Sheldrake: Mišljenja sam da impuls mora doći od
znanosti, da ne može doći od religije. Na individualnoj osnovi,
snaga može poteći od religije jer ljudi tako mogu pronaći svoj
spas. Ipak, kolektivna promjena naše ukupne kulture može se,
po mom mišljenju, postići samo promišljanjem u znanosti. Zato
mislim da je kretanje u smjeru cjelovite (holističke) znanosti
apsolutno temeljno za prevladavanje raskola u pojedincu i u
kolektivu. Naravno, kolektivno djelovanje tog raskola pokazuje
se kroz utjecaje koje imamo na okolinu, kroz promjene klime,
uništenje okoliša… Sve su to neizbježne posljedice
mehanicističkog svjetonazora, s globalnim kapitalizmom i
modernom tehnologijom. Budući da je okoliš ugrožen, bit ćemo
prisiljeni na promjenu, svidjelo se to nama ili ne. Vjerujem da
moramo prerasti mehanicističku sliku svijeta jer je
neodgovarajuća, ne samo iz političkih ili društvenih razloga, već
i zato što je to stvarno loša znanost. Ona je dogmatska,
uskogrudna, ograničena i ne može opisati mnoge pojave u
prirodi. To što se prije ili poslije mora dogoditi, i što se zapravo
već sada događa, promjena je biologije, ekologije… U
holističkom pogledu, hipoteza o Geji korak je u pravom smjeru
koji je došao iz znanosti, ali to još nije dovoljno. Trebamo jednu
dobro 15 utemeljenu holističku teoriju biologije, prirode,
ljudskog uma i psihologije. Mislim da se to neće dogoditi dok ne
prevlada slika svijeta koja prirodu vidi kao organizam i priznaje
da smo mi organizmi i da je društvo organizam, a ne stroj.
Nadalje, moramo postati svjesni važnosti navika i sjećanja jer su
dio evolucijske, organske kozmologije. Već sada smo suočeni s
promjenom slike svijeta, no unatoč tome službena je znanost još
uvijek uhvaćena u staroj, mehanicističkoj ideologiji. Sabine
Leitner: Vjerujete li da nam studij tradicionalne filozofije i
svevremenske mudrosti može pomoći, nadahnuti nas da
postojeće ideje ponovno otkrijemo i formuliramo vlastitu verziju
ove mudrosti? Rupert Sheldrake: Da, vjerujem. Mislim da iz
uskogrudne filozofije XX. stoljeća, kao što su logički empirizam
ili filozofija duha, ne možemo puno izvući. Po mojem mišljenju,
one nam ne nude puno. Ali, filozofija koja nam pomaže
prepoznati prirodu duše ili svijest u prirodi, može biti vrlo
korisna. Mnogo mi je pomogao studij Aristotelove filozofije, a
prije svega studij filozofije Tome Akvinskog. Njegova filozofija
uključuje koncept da i životinje i biljke imaju dušu, govori o
duši u prirodi te kako ona funkcionira kao organizirajući princip
svih živih bića, ne samo ljudi. Ova visokorazvijena, sofisticirana
europska filozofija prirode stvarno je animirajuća filozofija. Ona
je odbijena u mehanicističkoj 16 revoluciji XVII. stoljeća, ali je
ponovo otkrivena u više aspekata. Njemačka filozofija prirode
bila je važan korak u smjeru filozofije, u kojoj su organizmi u
prvom planu. U određenom smislu, filozofija prirode imala je
najveće uspjehe u teorijama o evoluciji. Teorije evolucije razvile
su se prvi put krajem XVIII. stoljeća i potjecale su iz pokreta
filozofije prirode. Bitna je stvar u romantizmu da priroda živi i
da nije mehanička. Rani mislioci teorija evolucije kao Erasmus
Darwin, djed Charlesa Darwina, i Lamarck smatrali su da je
priroda živa i prožeta stvaralačkim duhom. Stoga cijeli proces
života nije tek posljedica slijepih mehaničkih snaga, evolucijski
uspon i razvoj, već polazi od živog, stvaralačkog duha prirode.
Henri Bergson u svojoj je knjizi Stvaralački razvoj detaljnije
izložio taj stav. Za mene je ta knjiga jedno od najvećih djela
filozofije. Bergson je moj omiljeni filozof i njegov je pogled na
evoluciju vrlo značajan. On razrađuje ideju kozmičkog
evolucijskog procesa (evolucija života na Zemlji nije jedina) kao
dijela jednog ogromnog razvojnog procesa koji je upravo u
tijeku. Mi smo dio toga, to nije jednostavno slučaj i prirodna
selekcija. Prirodna selekcija ima ulogu, ali ona je samo manji
dio mnogo većeg procesa. Sabine Leitner: Ima li i drugih
filozofskih pokreta koji Vas posebno zanimaju? Rupert
Sheldrake: Filozofija engleskog govornog područja, koja me
trenutno najviše zanima, struja je 17 paneksperientalizma
Alfreda Northa Whiteheada. Whitehead je bio važan engleski
filozof koji je početkom XX. stoljeća surađivao s Bertrandom
Russelom na Cambridgeu. Napisao je knjigu o matematici i
matematičkoj logici pod naslovom Principia Mathematica. U
1920-ima razvio je matematičku teoriju relativnosti koja se
razlikuje od one Einsteinove, međutim pretpostavlja ista
predviđanja i sadrži iste testove. O Einsteinu slušamo mnogo, o
Whiteheadu vrlo malo. Razlog je tome što je Whitehead sa
svojim zaključcima otišao korak dalje i tvrdio da je svijest, ili
jedna vrsta uma ili iskustva, svojstvena cijeloj prirodi. Čak i
kvantni procesi – on je vjerojatno bio prvi filozof koji je
razumio kvantnu teoriju i prepoznao njene posljedice – sadrže,
kako je on to nazvao, fizički i mentalni pol. Nije tvrdio da atomi
imaju mozak ili svijest kao mi, već da u svim
samoorganizirajućim fizičkim sustavima postoji jedna vrsta
iskustva. Njegova bi se filozofija stoga mogla zvati panpsihizam
(duh u svemu). Ipak, bolje joj odgovara naziv
paneksperientalizam (iskustvo u svemu), kao što je nazivaju
njegovi pristaše. Pod “svemu” ne misle, primjerice, na stolce,
stolove ili stijene, već na samoorganizirajuće sustave. Atomi
stolaca, stolova i stijena imali bi to iskustvo, no ne i iskustvo
cjeline jer ne posjeduju nikakvu individualnost. MORFIČKA
POLJA 18 Zanima me ova posebna filozofija i teološka struja
koja je iz toga nastala: procesna teologija. To je dosta nepoznat,
ali vrlo zanimljiv aspekt savremene anglosaksonske teologije.
Većina teologa te struje poziva se na Whiteheadove stavove i
interpretira kršćansku teologiju u smislu evolucijskog procesa:
samootkrivanje i realizacija božanskog kroz evolucijski proces.
Jedan aspekt Svetog Trojstva u kršćanskoj teologiji je Duh Sveti
koji u tradicionalnoj teologiji predstavlja dah života u cijeloj
prirodi. To je taj stvaralački duh koji prožima sva živa bića,
univerzum, zvijezde i planete. Postoji, dakle, taj duh koji
predstavlja jedan aspekt božanske prirode koji je svojstven
cijeloj prirodi. Ukupni evolucijski proces ne događa se naslijepo,
već se kreće u smjeru cjelokupnosti ili jedne vrste otkrivanja ili
samootkrivanja božanskog. Dakle, to je vrlo zanimljiva teologija
i za mene su najzanimljivije suvremene struje filozofije
panpsihizma, paneksperientalizma i procesna teologija. Sabine
Leitner: Zahvaljujem na razgovoru. S njemačkog prevela:
Ružica Mesić Nova-akropola *********************
MORFOGENEZA Procenjuje se da je do sada opisano oko
1.063.200 životinjskih vrsta, 344.300 biljnih i 11.200
mikroorganizama, dok naučnici procenjuju da na Zemlji živi 10
– 30 miliona različitih biljnih i životinjskih vrsta. Kako je
nastala ova veličanstvena raznolikost oblika, u kojima se
ispoljava život na Zemlji? Kako se diferenciraju različite
biološke forme? Kako uopšte nastaju oblici? Gde je u semenu
pohranjeno znanje o budućem izgledu nove jedinke, kako se
embrion razvija iz oplođenog jajeta i kako majušna semenka
„zna“ kako treba da izgleda budući hrast? Kako latice ruža i
palmi poprimaju svoje različite forme? Čudo klijanja, nastanka i
razvoja, razgradnje se svakodnevno odvija pred našim očima i
mada smo skloni da poverujemo kako smo skinuli veo sa tajni
prirode, ono i dalje predstavlja zagonetku. Nastanak oblika je 19
jedno od velikih nerešenih pitanja biologije. Mehanicistički
pogled na svet, koji i danas preovlađuje u modernoj biologiji,
osporava postojanje bilo kakvog nematerijalnog organizujućeg
principa. Fenomen života proističe iz gradivnih delova materije i
njihovih samoorganizujućih svojstava, dok biohemijski procesi
na neki način proizvode svest, misli i emocije kao svoj nus-
proizvod. Razvitak jedinke iz semena se objašnjava genetskim
programom, čiji je nosilac DNK, pohranjena u svakoj ćeliji
živog organizma. DNK je dugačak molekul, koji se sastoji od
nukleotida, jedinica koje se ponavljaju. U gradnji DNK-
nukleutida učestvuju četiri baze: Adenin, Timin, Citozin i
Guanin. Nastanak oblika, kao i nasleđivanje specifičnih oblika,
ali i karakternih svojstava i obrazaca ponašanja je određeno
genetskom informacijom. Ovaj genetski zapis se „iščitava“
tokom procesa pod nazivom translatacija, koji omogućava
sintezu proteina u ćelijama na osnovu genetske informacije,
odnosno „redosleda aminokiselina određene redosledom
nukleotida. Taj redosled nukleotida naziva se genetički
kod.“(wikipedia). Međutim, na ovaj način se stvaraju samo
gradivni elementi koji će oblikovati živo biće. Ali da li je to
dovoljno? Da li su cement i blokovi dovoljni da bi se sazidala
kuća? Sintetizovani proteini se mogu uporediti sa gomilom cigli,
naspram kojih vidimo gotovu kuću (Thanks to Suzy:-). Čak i
ako bismo pretpostavili mogućnost da malter i cigle nastanu
slučajnim kombinovanjem atoma i slučajno se nekako nađu
zajedno na istoj gomili, verujem da niko zaista ne bi očekivao da
počnu da se samoorganizuju u oblik kuće, pri čemu svaka cigla
tačno „zna“ koje će mesto zauzeti i kako će se povezati sa
drugim ciglama. DNK sadrži plan izgadnje proteina. Ali time se
nismo približili rešenju misterije oblika. Prilikom deobe ćelija
DNK se kopira, tako da svaka ćelija u našem oranizmu sadrži
isti genetski zapis, a opet tokom razvoja embriona nastaju
različite ćelije kože, mozga, jetre, srca, …. „Na sličan način,
DNK samo programira materijale, od kojih je telo sastavljeno:
enzime, gradivne proteine i tako dalje. Nema dokaza da ona
određuje i plan, oblik, morfologiju tela. Da bismo to sagledali
jasnije, pogledajte svoje ruke i noge. Oblik nogu i ruku je
različit; očigledno je da se njihov oblik razlikuje. Ipak, hemijski
ruke i noge su identične. Mišići su isti, nervne ćelije su iste,
koža je ista i DNK je ista u svim ćelijama ruku i nogu. U stvari,
DNK je ista u svim ćelijama tela. DNK sama ne može objasniti
razliku u obliku; neophodno je nešto drugo da objasni različite
oblike. U današnjoj mehanicističkoj biologiji uobičajeno se
pretpostavlja da to zavisi od takozvanih „složenih obrazaca
fizičko-hemijskih interakcija, koje nisu dovoljno shvaćene. (…)
Pitanje biološkog razvitka je u stvari širom otvoreno pitanje i
predmet diskusija među samim biolozima.“ (Dr Rupert
Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic Resonance
and the Collective Unconscious„) ( DNK će biti predmet
narednog članka, za sada samo kratka napomena da su mnogi
rezultati novijih naučnih istraživanja kvantne genetike odškrinuli
vrata za sagledavanje sasvim novih mogućnosti DNK i načina
njene komunikacije sa okruženjem, koja se očigledno ne može
svesti na hemijsko-fizikalne procese i materijalno pohranjene
podatke. Mnogi od tih rezultata ukazuju nesumnjivo da DNK
pokazuje svojstva elektro-magnetnih i zvučnih talasa i da se
pohranjivanje informacija i komunikacija odvija nefizikalno.
(Vidi rezultate Pjotra Garjajeva). Novija istraživanja DNK u
stvari potvrđuju teoriju talasa i postojanje bio-polja.). Živi
organizam pokazuje i druga svojstva, koja protivureče
mehanicističkom shvatanju. Jedno od njih je i njegova
sposobnost za regeneraciju. Ako sa drveta isečemo granu, ona će
ponovo izrasti. Ako su pravilno tretirane, iz svih grančica može
izrasti novo drvo. Ako se posečemo, na tom će mestu izrasti
novo tkivo i proći kroz najsloženije procese isceljenja. Sa druge
strane, kako navodi Šeldrejk, ako polomimo kompjuter, jedino
što ćemo dobiti je polomljeni kompjuter, a ne mnogo malih
kompjutera, koji se regenerišu. Živi organizmi pokazuju odlike
holografske strukture – u kome svaki deo organizma čuva
informaciju o celini – a ne mehanička svojstva. Materija nije
statična, već se nalazi u dinamičnom procesu stalnog
obnavljanja. Svuda oko sebe možemo posmatrati oblike, koji
nastaju, rastu, razvijaju se i nestaju. Isti procesi se odvijaju i na
nivoima, koji su nam nevidljivi: u nama samima se tokom jedne
godine zameni više od 90% svih atoma našeg tela. I pored
beskrajnih mogućnosti, koje im stoje na raspolaganju, gradivni
elementi uvek tačno znaju gde pripadaju, kako da se povežu,
koju im funkcija pripada u održanju celine i šta treba da čine.
Samo jedno „slučajno samoorganizovanje“ nije dovoljno da
objasni kako su se atomi povezali u funkcionalnu celinu,
samoorganizovali se i „oživeli“. Ograničenja materijalističko-
mehanicističkog pogleda na svet, protivurečnosti, nedostatak
dokaza i ogroman broj pojava, za koje u njemu jednostavno
nema mesta, su naveli mnoge moderne naučnike da preispitaju
njegove alternative. Jedna od njih je opisana u narednom tekstu.
ŠTA SU MORFIČKA POLJA? U svom objašnjenju nastanka
oblika biolog dr Rupert Šeldrejk je uveo teoriju polja. On je
upotrebio već postojeći termin „morfogenetsko“ ili „razvojno
polje“, ali ga je formulisao na nov način. „Dok se u fizici već 20
duže vreme ozbiljno uvažava, budući da su efekti
elektromagnetnog polja očigledni i merljivi, u standardnoj
biologiji teorija polja se i dalje ne prihvata, jer je u njoj još uvek
dominantno opredeljenje da stvari treba objašnjavati u
terminima hemijskih procesa“ (Objave). Nasuprot tome, dr
Šeldrejk je pretpostavio postojanje polja kao generatora, koji
sadrži informacije za formiranje, razvoj i rast jedinke, i čuva
plan organizma, na osnovu koga je moguća regeneracija,
isceljenje, obnavljanje ćelija u organizmu i stvaranje novih
oblika. Morfička polja praktično predstavljaju nevidljivu
organizujuću strukturu, u kojoj je sadržan plan organizama, i
koja privlače jedinku ka njenom posebnom obliku i svrhi u
prostoru i vremenu. Svaka vrsta ima svoje polje, ali i svaka
jedinka poseduje sopstveno polje unutar tog polja, koje se dalje
diferencira: polje celog tela, polja organa i različitih tkiva, pa
čak i ćelija i sub-ćelijskih struktura. Teorija o morfičkim poljima
nudi objašnjenje nastanka bioloških oblika, razumevanje
ponašanja biljaka, životinja i čoveka, ali i osnovu za
proučavanje većih struktura, društvenih zajednica i privrednih
sistema. Polja, na osnovu kojih nastaju i razvijaju se telesni
oblici živih bića, nazivaju se morfogenetskim poljima (grč.
morphe: „oblik“ i genesis: „stvaranje“). Ali pored njih postoje i
polja kristala, opažanja, ponašanja ili socijalna i kulturna
polja…. „Tako polje kristala određuje vrstu i način kako su
raspoređeni molekuli i atomi u unutrašnjosti kristala. Polje
morskog ježa formira ćelije i tkivo embriona morskog ježa i
vodi njegov razvitak do karakterističnog oblika odrasle jedinke
vrste. Socijalno polje organizuje i koordinira ponašanje jedinki
unutar neke socijalne grupe, na primer način kako ptice lete u
jatu „. (Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„).
MORFIČKA REZONANCA Morfička polja nisu statični,
nepromenljivi sistemi, koji fiksiraju biološke i socijalne
organizme u konačni oblik, već sa njima stoje u neprestanoj
interakciji i sama se razvijaju. Ona imaju svoju istoriju i
pamćenje i pohranjene informacije se sa jednog sistema prenose
na drugi sistem iste vrste putem procesa, koji je dr Šeldrejk
nazvao morfička rezonanca. Putem ovog procesa se stvara
korelacija između sličnih polja, pri čemu je rezonanca utoliko
jača što je veća sličnost između polja. 21 „Morfička rezonanca
je osnova inherentnog pamćenja u poljima na svim nivoima
kompleksnosti. Svaki morfički sistem, na primer embriona
žirafe, se „priključuje“ na ranije sisteme, koji mu prethode, u
ovom slučaju razvitka žirafe. Putem ovog procesa svaka
pojedinačna žirafa poseže za kolektivnim ili ujedinjenim
sećanjem svoje vrste i sa svoje strane mu daje svoj doprinos.
Kod ljudi ta vrsta kolektivnog sećanja može biti tesno povezana
sa onim, što je psiholog dr K.G. Jung nazvao „kolektivnim
nesvesnim„.“ (Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„)
„To je ono znanje, na osnovu koga pauk plete svoju mrežu, a
ptice pronalaze put na jug.“ rekao je Jung o svojoj teoriji o
kolektivnom nesvesnom. Tako i ovo svojstvo morfičkih polja
može objasniti mnoge svakodnevne pojave iz životinjskog sveta,
ali i primere prenošenja informacija među pripadnicima neke
vrste na velikim udaljenostima i bez direktnog kontakta.
Šeldrejk je proučio ili sam sproveo i opisao ogroman broj
eksperimenata sa životinjama, istražujući njihovo ponašanje i
ispitujući sposobnost učenja i prenosa informacija. Jedan od
takvih primera su kolonije termita, koji međusobno udaljeni, bez
ikakvih sredstava komunikacije, sa dve strane grade stubove a
zatim ih savijaju, sve dok se oni savršeno ne spoje u luk.
Istraživač Eugene Mare je sproveo eksperiment, tokom koga je
postavio čeličnu ploču u koloniju termita. Nezavisno od debljine
ploče, termiti su kao po nekom skrivenom planu sa obe strane
obnovili lukove, koji su se savršeno poklapali jedan sa drugim.
Šeldrejk je zaključio da termiti deluju u skladu sa organizujućim
energetskim poljem, koje koordinira aktivnosti jedinke i
omogućava sporazumevanje mnogo efikasnije od bilo kakve
čulne komunikacije. Jedan od primera je i ponašanje jata riba pri
napadu grabljivice. Ribe se izuzetno brzo pomeraju u stranu,
oslobađajući sredinu, u koordiniranom poretku, ne skačući i ne
udarajući jedna drugu, mada je reč o sasvim neočekivanom
stimulansu. Ista pojava se može uočiti kod kretanja jata ptica.
Impuls pokreta se širi jatom ogromnom brzinom i čitavo jato se
pomera, a da pri tome ne dođe do narušavanja poretka, niti
sudaranja između ptica. Merenja su pokazala da je brzina
prenošenja impulsa pokreta u jatu pet puta brža od reakcije
jedinke na stimulans (uporedi Dr Rupert Sheldrake, „Mind,
Memory, and Archetype Morphic Resonance and the Collective
Unconscious). Između jedinki i polja postoji stalna interkacija i
polje čuva nova saznanja, koja mogu postati dostupna drugim
pripadnicima istog polja. Poznat je primer sa eksperimentalnim
pacovima, koji je u stvari sproveden da bi se dokazala teorija o
genetskom prenošenju stečenih svojstava. Pacovi su obučavani
da pronađu izlaz iz lavirinta, za šta je blo potrebno i stotinu
pokušaja. Nakon nekoliko generacija pacova ova sposobnost je
napredovala do stepena da su životinje odmah pronalazile izlaz
iz lavirinta. Međutim, i kontrolna grupa, koja nije učestvovala u
parenju, niti bila obučavana, je demonstrirala istu sposobnost.
Eksperiment je ponovljen u dve druge laboratorije na velikoj
geografskoj udaljenosti, uz zapanjujuće rezultate, da je već prva
grupa pacova pronašla izlaz – zahvaljujući pristupu zajedničkom
polju, koje je delila sa obučavanim jedinkama. Uticaj morfičkih
polja za nas, naravno, posebno dobija na značaju u proučavanju
ponašanja ljudskih zajednica, prenošenja znanja, ideja, obrazaca,
informacija, stečenih sposobnosti. Jedan dobar prijatelj je
mnogo pre pre nego što smo se susreli sa Šeldrejkovom teorijom
uočio način, na koji savim mala deca koriste daljinski upravljač.
„Kada ga po prvi put dobiju u ruke, mogla bi sa njime teoretski
uraditi bilo šta. Međutim, ako obratiš pažnju, uočićeš da gotovo
svako malo dete prvo pritisne dugme.“ Obrazac ponašanja, koji
se čestim ponavljanjem utisnuo u morfičko polje zemaljske
populacije i proširio zahvaljujući morfičkoj rezonanci. Naše
brzo promenljivo okruženje svakodnevno postavlja to isto
pitanje u vezi sa sve bržim ovladavanjem računarima i
višestruko povećanim sposobnostima njegovog korišćenja i
programiranja. Uprkos očiglednosti ovih pojava, nije sasvim
jednostavno pronaći merljive jedinice, koje bi omogućile
poređenje i potkrepile ih. Ove detaljne kvantitativne podatke
Šeldrejk je pored ostalog pronašao u testovima inteligencije.
Prosečan uspeh na testovima bi trebalo da se poveća tokom
nekoliko decenija, ne zbog toga što su ljudi postali inteligentniji,
već zbog toga, što je testove lakše savladati, na osnovu morfičke
rezonance miliona ljudi, koji su ih do sada već uradili. Godine
1982. je objavljeno da je u deceniji posle Drugog svetskog rata
prosečan rezultat kod IQ-testova u Japanu porastao za 3%.
Kratko zatim je utvrđeno da se IQ u Americi povećao za sličan
stepen. Ove nalaze potkrepljuju i rezultati Džejmsa Flina u
istraživanju testova inteligencije u vojnim službama u SAD. Flin
je utvrdio da regruti, koji su u poređenju sa svojim vršnjacima
bili samo prosečno inteligentni, leže iznad proseka u poređenju
sa pripadnicima starije generacije, koji su radili identične
testove. „Flin je u međuvremenu ustanovio, da su se slični
porasti javili u 20 drugih zemalja, pored ostalog u Australiji,
Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britanije i Holandiji. Dosadašnji
pokušaji da se objasni ovaj „Flin-efekat“ nisu dali rezulata. (…).
Što više istraživanja je u međuvremenu sprovedeno, to je
misteriozniji postajao Flin-efekat. 22 Flin sam ga je opisao kao
„zagonetan“. Ali morfička rezonanca bi mogla da pruži prirodno
objašnjenje.“ (Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„).
POLJE Da li je svako do sasvim izolovana jedinka ili smo
međusobno povezani na mnogo dubljem nivou, nego što bi to
neposredna čulna komunikacija mogla da omogući? Da li možda
i naše zajednice i konačno društvo u celini nisu samo sporadične
pojave, već predstavljaju delove jedne organske celine velike
kompleksnosti sa određenom svrhom? Da li se i pojedinačne
aktivnosti svih nas na nekom mnogo višem nivou objedinjuju i
slažu da formiraju složenu filigransku šaru na „neobrubljenoj
holografskoj tkanini“? Da li bi rezultat naše međusobne
interkacije, sagledan sa mnogo šireg nivoa, mogao da pruži
pogled na neku čudesno skladnu građevinu, nalik lukovima
„palate termita“? Zahvaljujući delovanju polja postaju objašnjivi
mnogi zagonetni fenomeni, na primer istih naučnih otkrića u isto
vreme, nezavisno jednih od drugih. Ali ono može poprimiti i
manje kreativne oblike. Kolektivno ponašanje masa – navijača,
obožavatelja, gomila, pripadnika sekti … – je predmet brojnih
antropoloških studija. Elias Kaneti u svojoj odličnoj knjizi
„Masa i moć“ daje opširan opis hajke, ovde prenesen u veoma
skraćenom obliku: „Drugi oblik je zajedničko ubijanje.
Osuđenika izvode na polje i kamenuju ga. Svako učestvuje u
ubijanju. Krivac pada pogođen kamenjem svih ljudi. Niko nije
izabran za krvnika, ubija cela zajednica. Kamenje predstavlja
zajednicu, ona je znak njene odluke i njenog čina. Čak i tamo
gde kamenovanje više nije uobičajeno, još uvek postoji sklonost
prema zajedničkom ubijanju. (…) Zazor od zajedničkog ubijanja
novijeg je datuma, ali ne treba ga potcenjivati. I danas svi
učestvuju u javnim smaknućima, ali preko novina. Samo što je
to učestvovanje daleko udobnije. Čovek sedi u miru svoje kuće i
može se, suočen sa stotinama pojedinosti, zadržati kod onih koje
ga naročito uzbuđuju. On izražava svoje odobravanje tek kada je
sve gotovo. Ni najmanji trag krivice ne kvari mu užitak. On nije
ni za šta odgovoran – niti za presudu, niti za svedoke, niti za
njihove iskaze, a pogotovo ne za novine, koje su izveštaj
štampale. Čovek o tome zna više nego što je znao u ranijim
vremenima, kada je satima morao ići ili stajati da bi, na kraju,
video samo malo. Masa hajke održala se u životu u, doduše,
ublaženom obliku kao publika čitalaca novina. Ali, zbog svoje
distance koju ima prema događajima, ona je još neodgovornija,
čak bismo mogli reći da je čitalačka publika masa hajke u svom
najodvratnijem i istovremeno najstabilnijem obliku. Budući da
se čak ne mora ni okupljati, ona izbegava raspadanje, dok se za
raznovrsnost pobrinulo svakodnevno izlaženje novina.“ Od
pukog širenja modnih trendova ili glasina, preko razvijanja
grupne percepcije, munjevitog prenošenja destruktivnog impulsa
unutar grupe, pa sve do globalnih pojava masovnog prijanjanja
uz fašističke, nacionalističke, fanatične ideje u nekim nesrećnim
segmentima ljudske istorije, kolektivno ponašanje pokazuje
grupnu dinamiku, čiji pokretači i motivacija leže daleko od
racionalnih odluka pojedinca. Kao da jedno snažno polje, u
kome je pohranjeno sećanje čitave vrste tokom vekova straha,
hladnoće, gladi, borbe za opstanak, dominaciju i moć koordinira
ponašanje ljudi, okupljenih u masi. Mada sebe uglavnom rado
posmatramo kao nezavisne jedinke, činjenica je da jesmo
socijalna bića i deo različitih socijalnih polja, sa kojima stojimo
u određenoj interakciji: porodice, lokalne zajednice, države,
profesije, grupa, čije hobije ili interesovanja delimo, čitave
ljudske zajednice, najzad. Izloženi smo uticaju tih polja i sami
delujemo na njih. Pojedinac iz njih može crpsti informacije,
znanje i nove sposobnosti, ali i postati rob nesvesnih
iracionalnih poriva, koje ne razume. Najzad, da se kao vrsta
rukovodimo samo racionalnim motivima, ne bismo birali
obrasce destrukcije kako prema okruženju, drugim bićima, tako i
prema sebi samima. Da se kao vrsta rukovodimo samo
racionalnim motivima, ko bi vodio ratove … ili pio coca-colu na
primer. Polje, preko koga smo povezani, može pospešiti porast
ljudskih sposobnosti, znanja, omogućiti prenos informacija,
ideja i misli ali poslužiti i kao medijum za širenje razornih ili
prosto banalnih trendova. Ova teorija ne podstiče kolektivizam,
već upravo naprotiv, naglašava vrednost individue, važnost
njenih ličnih odluka i njene slobodne volje. Svaki je čovek
vibraciono morfičko polje, koje se manifestuje kroz autentičnu,
apsolutno jedinstvenu vibratornu rezonancu i koje istovremenu
stoji u neprestanoj dinamičnoj vezi sa celinom. Svaki napor
pojedinca ka široj svesti, većem znanju, ka ostvarenju ideala,
odjednom u ogromnoj meri dobija na značaju: razumevanje,
koje postignemo, sposobnosti koje razvijemo, uspešno savladane
prepreke i naučene lekcije, koje ostavimo za sobom, putevi,
kojima prođemo, vrline i moralna svojstva, koja gajimo, će se
utisnuti u polje i zavribrirati u njemu. Utabaće u njemu stazu,
kojom je lakše ići. Zato solidarnost, vera da 23 rat nije
neophodan, da siromaštvo nije deo prirodnog poretka, da nasilje
nije neizbežan deo ljudske prirode, vera u dostojanstvo svih bića
i svaki korak u tom pravcu postaje mnogo više od neplodnog
ideala. Ljudsko kolektivno polje je složeno i sa njime na
različite načine možemo ući u interakciju. Možemo koristiti
njegove potencijale ili se naći izloženi nerazumljvim nesvesnim
uticajima. Morfička rezonanca deluje na principu sličnosti i naša
sopstvena rezonanca će usloviti sa kojim ćemo sadržajima iz
polja ući u interakciju. „Slično privlači slično„, glasi poznata
izreka hermetizma. „Naše biće privlači naš život“ kaže Četvrti
put. Svaka misao, osećanje i želja, koje se začnu u nama,
menjaju boju, vibraciju i obrasce koji određuju rezonancu našeg
bića. Usmerenje svesti nas isceljuje ili zagađuje. Zbog toga nije
sve-jedno šta želimo, osećamo, mislimo, slušamo, kažemo,
činimo, čitamo, jedemo, kakvi utisci prodiru u naše
finosupstancijalno telo, koje pobude dopustimo da nastanu u
nama, koje vibracije odašiljemo i primamo. Svakom svojom
mišlju stvaramo otisak u polju, dostupan svima, i istovremeno
formiramo magnetizam sopstvenog bića, koji nas čini
prijemčivim. Kao sejači i žeteoci. Literatura: Dr Rupert
Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic Resonance
and the Collective Unconscious“ Rupert Sheldrake: „Der siebte
Sinn der Tiere“ Duhovni razvoj Više informacija:
http://izagranice 2.) DRUGI TEKST: S KOJIM MORFIČKIM
POLJEM REZONIRATE? Osamdesetih godina prošlog stoljeća,
američki biolog Rupert Sheldrake razvio je teoriju o morfičkim
poljima. Prema Sheldrake-u naša svijest je povezana s
nevidljivim kolektivnim poljem, koga naziva morfičkim poljem.
Poznata priča o 101 majmunu ilustrira nam kako se programira
kolektivno morfičko polje. Japanski majmun Macaca fuscata,
koji živi na otoku Koshima udaljenom od japanske obale, bio je
predmet istraživanja barem 30 godina. 1952. su istraživači
hranili majmune slatkim krumpirima koje su bacali na pijesak.
Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću
krumpira, očito nisu voljeli nečištoću. Mlada majmunska beba je
našla rješenje i oprala krumpire u obližnjem potoku i predala ih
svojoj majci. Kada je jedanput naučila svoju majku tom triku,
postupno je sve više majmuna ovladavalo njime. Između 1952 i
1958 kritična grupa majmuna – procjenjuje se oko stotinu
majmuna – je naučila trik s pranjem krumpira. Majmuni sporo
uče zar ne? Međutim, nakon što je pretpostavljeni stoti majmun
naučio trik s krumpirom, odjednom je cijelo pleme na otoku
ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna
na drugim otocima i glavnom kopnu, odjednom su počele prati
svoje slatke krumpire. Iz nekog neobjašnjivog razloga je
sposobnost prenesena na druge majmune na udaljenim
lokacijama. Uz to je potreban broj – kritična masa – za taj
fenomen nesiguran, postao poznat kao ‘Fenomen sto majmuna’.
Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a
ukupna svjesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj
individui grupe. Postoji bezbroj morfičkih polja, svaka vrsta
predstavlja jednu zasebnu morfogenetičku strukturu; ptice,
biljke, ljudska vrsta….. Svaki je čovjek rođen kao
visokovibratorno morfičko polje koje se manifestira kroz
autentičnost, točno određenu vibraciju svojstvenu individui.
Čovjek kao energetska cjelina, koja je u međusobnoj
informacijskoj interakciji sa drugim morfogenetičkim sustavima
kao što su obitelj, škola, grad, država, religija, posao,…da bi
opstao i da bi se prilagodio okružju u kojem odrasta i živi,
potisne svoju bazičnu vibraciju, svoju autentičnost i prihvati
kolektivnu morfičku strukturu. Morfička polja mogu biti
niskovibratorna i visokovibratorna. Niskovibratorna polja
vibriraju na frekvenciji straha, boli, patnje, nezadovoljstva,
neimanja, nepotpunosti, tuge. Sve su to vibracije određenih polja
koja se hrane našom energijom. Osim takvih stanja
niskovibratorna polja nose točno određene realnosti koja će
točno definirati kako i na koji način će naš život izgledati, što
ćemo u životu raditi, od kojih ćemo bolesti bolovati, koliko
ćemo dugo živjeti,….. Visokovibratorna polja vibriraju sa
stanjima svijesti kao što su mir, potpunost, radost, zadovoljstvo,
kreativnost….. daju nam energiju, mogućnosti i ekspanziju. Na
žalost, 24 kolektivna morfička struktura, ‘stotinu majmuna’
grupe, prožeta je u velikoj mjeri strahom, nasiljem,
ograničavajućim vjerovanjima i predrasudama. Dobra je vijest,
koju nam i neuroznanost dokazuje, ta da smo u potpunosti
promjenljivi, mi svjesno možemo promijeniti realnost koju ćemo
iskušavati u svom životu. Samim time povisiti kritičnu masu
visokovibratornih polja u kolektivnom morfičkom polju.
Candace Pert, neuroznanstvenica i autorica knjige „Molekule
emocija“, brojnim je radovima dokazala kako molekule emocija
igraju značajnu ulogu i utječu na našu percepciju i svjestan
izbor. Prema Candace Pert, svaka emocija koju osjećamo su
neuropeptidi, kemijske supstance, koje kruže našim tijelom i
utječu na svaku stanicu našeg tijela. Emocije će odlučivati na što
se isplati usmjeriti pozornost i što ćemo misliti na svjesnom
nivou, a što će ostati potisnuto na dubljoj razini u našem tijelu.
Epigenetika nam govori da ako želimo razumjeti ponašanje i
sudbinu nekog organizma, onda prvo trebamo razumjeti njegovu
vezu sa prirodnom okolinom. Okružje, odnosno morfička polja,
određuju apsolutno sve u našem životu. Informacije iz
morfičkog polja potiču u nama emocije i mi se osjećamo i
ponašamo na točno određeni način, imamo određene ideje i
akcije, način razmišljanja. Mi živimo naše živote na bazi onoga
što mislimo o našem svijetu, o sebi, o našim sposobnostima i
ograničenjima. Iz kojeg morfičkog polja dolaze vaše misli, s
kojim poljem rezonirate? Imamo li izbora? Preokrećući svoja
vjerovanja i prepoznajući svoje misli, prilika je za promjenu.
Prema kvantnoj fizici, svaki je čovjek zaseban promatrač i sa
svojom percepcijom predstavlja svijest koja sa svim drugim
svijestima može promijeniti svijet. Sama priroda svijesti je
kvantna zbog toga što svijest ima svojstva slobodne volje.
Dopustite da vaše misli budu vaše misli, vaš slobodni izbor,
dopustite si da vas vodi vaša bazična priroda. Kvantni skok. com
3.) TREĆI TEKST MORFIČKA REZONANCIJA I
KVANTNA BIOLOGIJA – Krešimir Mišak Nedavno mi je za
oko zapeo tekst koji je počinjao intrigantnom rečenicom: „Živi
organizmi su kvantni biološki sustavi koji se povezuju s
fundamentalnim ustrojem realnosti. Njihova DNK djeluje kao
fraktalna antena koja može primati i prenositi energiju nulte
točke, dopuštajući izravnije međudjelovanje s Poljem“. Napisao
ju je William Brown, molekularni biolog sa sjedištem u Institutu
za istraživanje bioregeneze na Sveučilištu u Havajima u Manoi,
Honolulu. Njegov mentor, pisalo je, dr. Frederic Mercier otkrio
je izvanstanične komplekse matričnih proteina u mozgu koje je
nazvao fraktonima, prema fraktalnim obrascima
Mandelbrotovog skupa. Njihovo istraživanje usmjereno je na
razjašnjavanje primarne uloge fraktona i drugih elemenata
mreže vezivnog tkiva u stvaranju neuronske plastičnosti,
arhitekturi tkiva, bioregenezi i smještaju matičnih stanica.
Istraživanja u Institutu usmjerena su na proces razvoja i
formiranje obrazaca unutar organizma i kako se to može
primijeniti na obnavljanje oštećenih tkiva i organa u ljudima.
Daleko razumljivije od navedenog bilo je pitanje postavljeno na
početku teksta: Što je život? E, da, što je život? Muka i jad?
Zajebancija? Sve to, ali što je on u biti? Kad ga se pokušalo
definirati, a pokušaje možete vidjeti u enciklopedijama, uvijek
se događalo da se razne osobine koje smatramo da pripadaju
životu mogu naći i kod tvari ili pojava koje smatramo neživima,
u rasponu od metala do tornada. To univerzalno, temeljno
pitanje koje si svi bar ponekad postavljaju činilo je naslov knjige
fizičara Erwina Schrödingera (Što je život?) iz 1944, jednog od
začetnika kvantne mehanike. Njegova knjiga možda je jedna od
prvih objavljenih rasprava o kvantnoj fizici biologije koja čini
osnovu za predmet kvantne biologije, a što je ono što zanima
Williama Browna i njegove kolege. Onis matraju da „primjena
teorija kvantne mehanike i formativnog uzrokovanja na biološke
procese nudi uvide u posebne pojave koje se nije uspjelo
primjereno opisati pomoću konvencionalnih znanstvenih
metodologija“. Nadalje, Brown kaže da se „biološka znanost
bliži slijepoj ulici sa sadašnjim teorijskim modelima jer se
približava razini opisa koja zahtijeva kvantnu mehaniku i teorije
polja. Kako bi se ispitale dublje razine stvarnosti potrebna je
znanost nove paradigme. Jedna od takvih teorija koja lijepo
opisuje mnoge pojave koje su sve do sada izbjegle
odgovarajućem znanstvenom opisu teorija je morfičke
rezonancije Ruperta Sheldrakea, teorija formativnog
uzrokovanja. Ona opisuje proces morfogeneze kao proces koji
pokreće nefizička sila iz morfogenetskog polja.“ Riječ je o
razmišljanjima koja su danas daleko od toga da budu široko
prihvaćena, ali nisu bez temelja, što može svatko provjeriti tko
uzme u ruku vrlo temeljitu knjigu Ruperta Sheldrakea „New
Science of Life“. Knjiga je objavljena 1981, a prošireno
reizdana izdanje 2009. godine, što pokazuje kako neke ideje
imaju dug 25 put, ali jednom kad je sjeme posijano – nešto će i
izrasti. Upravo mi je pogled pao na rečenicu na koricama te
knjige koja može pomoći da smjestimo temu Sheldrakeovog
morfogenetskog polja na mentalnu kartu današnje shvaćanja
svijeta, a u njoj piše – referirajući se na prvo izdanje – da ju je
časopis Nature opisao kao „najboljeg kandidata za spaljivanje u
razdoblju od puno godina“. („The best candidate for burning
there has been for may years“). William Brown opisuje
Sheldrakeove teze kao „znanost o prilagodbi“ koja je „ važna za
razumijevanje kako se pristupa informacijama iz Polja (tzv.
vakuum, eter, implicitni poredak, kozmički plenum,
superprostor, akasha, itd.)“. Zamisao svakako nije nova, a
izrečena je na puno načina. Recimo, Erwin Schrödinger je rekao
slijedeće: “Ono što opažamo kao materijalna tijela i sile nije
ništa drugo nego oblici i varijacije u strukturi prostora. ” Danas
je opće poznati da je prostor, pa čak i vakuum, daleko od toga da
bude prazan medij. Čak i na temperaturi apsolutne nule, kada bi
svi oblici energije trebali nestati, svaka točka u prostoru (pri
čemu je najmanji kvant prostora volumen temeljen na
Planckovoj duljini) sadrži kvantni harmonički oscilator koji
vibrira s energijom nulte točke osnovnog stanja za Polje, piše
Brown. Fizičar Nassim Haramein opisao je kako volumen
vakuuma veličine protona sadrži gustoću energije ekvivalentnu
sveukupnoj masi u Svemiru. Ovo je primjer, kaže Brown, kako
je svemir holofraktalan, time što subatomska čestica
potencijalno sadrži otisak cijelog svemira i što postoji mnogo
dimenzionalnih slojeva u svemiru gdje se ta beskonačna gustoća
energije raspodjeljuje. Što se tiče onoga što je iznio Rupert
Sheldrake, teorija morfičke rezonancije daje model koji opisuje
formiranje na svim razinama organizacije, a što se tiče bioloških
sustava, objašnjava formativne uzroke evolucije, razvoja
embrija, misli, ponašanja, pa čak i mnoge metafizičke fenomene.
Neki smatraju da je posebno dobra, mada neprepoznata,
sposobnost te teorije da objasni kako misli funkcioniraju.
Snimanje aktivnosti mozga putem funkcionalne magnetske
rezonancije (fMRI) i elektroencefalografije (EEG) otkriva
četverodimenzionalne prostorno-vremenske obrasce električne
aktivnosti proizvedene akcijskim potencijalima milijardi
neurona. Električno širenje duž različitih putova takvih mreža
proizvodi specifične obrasce aktivnosti koji su jasno povezani s
fizičkim i osjetilnim stanjima. Jedno od najneuhvatljivijih
pitanja u neurobiologiji je kako ova električna aktivnost može
proizvesti ono što mi doživljavamo kao misli, ponašanja i
sjećanja. Dosta zbunjujuće sa čisto materijalne točke gledišta.
Moguće je da svjesnost nikada neće biti objašnjena fizičkim
opisom moždane aktivnosti zbog toga što je ona nefizički
fenomen. To bi značilo da mozak samo djeluje kao sučelje za
energetske aspekte svjesnosti koje treba prenijeti u fizičko
iskustvo. To nadalje znači da mozak nikada nije proizveo misao
i nikada neće, jer to nije ono što mozak radi. Misli postoje kao
ideje unutar Sheldrakeovog morfogenetskog polja, a i specifični
program misli je ponašanje unutar morfogenetskog polja. Brown
kaže da je morfogenetsko polje jednostavno kategorizacija
informacijskog polja koje je dio jedinstvenog polja. Prema tome,
to je nefizička komponenta uma koji pristupa nefizičkom
informacijskom polju. Možemo ga poetičnije nazvati „viši um.“
S morfogenetskim poljem u jednadžbi proces razmišljanja bi iša
ovako: Poticaj za sve ideje događa se u višem umu, pri čemu se
ideje prenose do mozga i izazivaju akcijske potencijale koji
proizvode specifične četverodimenzionalne obrasce električne
aktivnosti. Ti prostornovremenski obrasci ugađaju se u skladu s
programom ideja unutar morfogenetskog polja putem morfičke
rezonancije i omogućuju fizičkom umu da zapaža ideje kao
misli. Slično tome, sjećanja se proizvode istom vrstom četvero-
dimenzionalnih obrazaca električne aktivnosti. Specifični
obrasci neuralne aktivnosti usklađuju se sa različitim morfičkim
poljima koja sadrže informaciju koja proizvodi slike koje
odgovaraju nekom prošlom događaju. To znači da sjećanja
stvarno nisu zabilježena nigdje na način na koji smo skloni
misliti da jesu. Umjesto toga, ona se uvijek iznova stvaraju,
svaki put u sadašnjem trenutku. Može se promatrati (kroz
formiranje fizičkih subsinaptičkih struktura koje se nazivaju
hrptovi) kako se naglo događa stvaranje novih neuronskih
puteva radi provođenja električnih obrazaca koji se mogu
uskladiti s različitim područjima informacijskog polja, kaže
Brown. Hrptovi se mogu proizvesti i brzo povući, što daje
mozgu visok stupanj plastičnosti i omogućuje mu da se prepravi
i prespoji kroz proizvodnju potpuno novih sinapsi i, u nekim
slučajevima, čitavih novih neurona. U stvari, kada osjećamo da
smo shvatili ili naučili novi pojam to je zato što su se stvorili
hrptovi koji proizvode nove sinaptičke kontakte, omogućujući
da se dogode različiti obrasci električne aktivnosti koji se mogu
uskladiti s različitim morfičkim rezonancijama. 26 Međutim,
sama percepcija se ne pojavljuje unutar fizičkog mozga; on
samo olakšava percepciju, jer je svijest ona koja percipira, a
svijest se ne pojavljuje u mozgu već je njime samo ograničena.
To je možda jedno od najneuhvatljivijih pitanja: kako se stvara
svijest? Opet, kaže Brown, to je pitanje na koje se nikada neće
naći odgovor uz pomoć znanosti stare paradigme jer fizički
fenomeni ne proizvode svijest: ona je primarna i temeljna
cjelokupnom postojanju. Ona je preduvjet za postojanje samo,
jer, bez svjesnosti, kako se za nešto može reći da postoji? Što bi
ga razlikovalo od nepostojanja, ako je potpuno neopaženo?
Pokušati zamisliti nešto postojeće što je neopaženo je slično
pokušaju zamišljanja nepostojanja. To se ne može učiniti. Bilo
je vrlo malo pokušaja da se znanstveno objasne pretpostavljeni
fizički procesi putem kojih bi nastajala svijest (imajući na umu
da se unutar dogovorene paradigme sve pojave moraju objasniti
fizikalnim procesima). Danas se većina istraživača koji se bave
tim područjem zadovoljava pretpostavkom da je svijest pojavni
aspekt vrlo složenih neuronskih mreža, posebno onih od kojih se
sastoji neokorteks ljudskog mozga. No, to je na kraju ipak
dovelo do nekih plodnih putova istraživanja. Neke je potaknulo
da misle izvan uobičajenih ograničenja i da razmatraju teorije
kvantno-mehaničkih procesa unutar biološkog konteksta kako bi
objasnili nastanak svijesti. Fizičar Roger Penrose u suradnji sa
anesteziologom Stuartom Hameroffom razvio je teoriju prema
kojoj su delokalizirani pi elektroni unutar mikrotubula u
dovoljnoj mjeri zaštićeni od fluktuacija okoline da mogu održati
kvantnu superpoziciju njihove valne funkcije. Mikrotubule su
vlakna unutar stanica koja čine potpornu matricu poznatu kao
citoskelet i uključene su u prenošenje signala i kemijske
pretvorbe u stanici. Penrose i Hameroff su teoretizirali da kolaps
kvantne valne funkcije pi elektrona može proizvesti
subneuronsku obradu informacija i biti izvor svijesti u mozgu.
Kao valna funkcija elektroni mogu tvoriti kvantno koherentno
stanje poznato kao Bose-Einsteinov kondenzat. U tom stanju svi
elektroni u biti se ponašaju kao jedna čestica ili, preciznije, kao
jedna povezana valna funkcija, s nelokalnom spregnutošću koja
dopušta kvazitrenutačan prijenos informacija. SHEMATSKI
PRIKAZ UNUTARSTANIČNE MREŽE MIKROTUBULA U
NEURONU Tijekom normalnih načina moždane aktivnosti kao
što je električna aktivnost koja proizvodi beta oscilacije, ta
stanja su vrlo kratkotrajna. Međutim, kada je osoba dovoljno
izolirana od smetnji iz okoliša, kao kod meditativnog stanja u
kojem su vizualni, slušni i kognitivni poticaji smanjeni na
minimum, električna aktivnost mozga može ući u obrazac
moždanih valova poznat kao gama oscilacija. Gama oscilacija
odlikuje se sinkroniziranim prostorno-vremenskim akcijskim
potencijalima koji se prostiru kroz cijeli mozak, nazad i
naprijed, 40 puta u sekundi. U tom stanju, Bose-Einsteinov
kondenzat može se održavati i može se koherentno spregnuti s pi
elektronima unutar mikrotubula koje se nalaze u gotovo svakoj
stanici tijela. DIJAGRAMI MIKROTUBULA KOJI OPISUJU
STRUKTURNU ARHITEKTURU MOLEKULE. UNUTAR
ŠUPLJE CJEVČICE DELOKALIZIRANI PI ELEKTRONI
MOGU BITI DOVOLJNO ZAŠTIĆENI OD OKOLINE TAKO
DA TVORE KVANTNOKOHERENTNA STANJA. Tijelo
postaje jedna kvantno-koherentna cjelina i osoba ima iskustvo
osjećaja jednosti. Ovo makroskopsko biološko kvantno-
koherentno stanje također omogućuje pojedincu da se posebno
ugodi s hiperprostorom i pristupi informaciji izravno iz Polja.
Osim toga, mikrotubule i mnogi drugi biopolimeri, kao što je
DNK, mogu formirati solitonske valove koji mogu proizvesti
mnoge pojave nalik česticama, kao što su fononi i Bose-
Einsteinovi kondenzati. Ovo je opet oblik neklasične
komunikacije i kvantne funkcionalnosti unutar biološkog
sustava, kaže Brown. I dalje objašnjava slijedeće: „Normalno,
kada fizičar ispituje valnu funkciju ona kolabira i mogu se
odrediti definitivni položaj ili impuls kvanta. To je poznato kao
subjektivna redukcija, a naziva se subjektivnom zato što
zahtijeva svijest promatrača. Izazov za Penrosea i Hameroffa bio
je u pokušaju da se opiše postanak svijesti kroz kolaps valne
funkcije, a ne kolaps valne funkcije kroz svjesno opažanje.“
Teorija je vrlo uzbudljiva, ali opet – ako je svijest temeljna i
primarna za sve pojave, tada može biti nepotrebno objašnjavati
postanak svijesti. No, ako kolaps kvantne valne funkcije unutar
mikrotubula i ne bi objasnio genezu svijesti, iapk ga se može
primijeniti na objašnjavanje mnogih drugih bioloških pojava. Na
primjer, kroz kvantnu razinu bi se svaka misao, osjećaj i
iskustvo prenosili na razinu svijesti koja je naš individualizirani
dio. Ista vrsta delokaliziranih elektrona koji su nađeni unutar
mikrotubula, piše Brown, a „koji formiraju kvantnu
superpoziciju, također je nađena unutar DNK molekule i postoji
stalna povezanost kroz cijelo tijelo putem mikrotubula sa
nuklearnom DNK, od stanice do stanice.“ KODIRANJE
SVJETLOŠĆU 27 Pomična gustoća elektrona električnog dipola
stvara harmoničke oscilacije pi elektrona u središtu mikrotubula
ili DNK. To je izvor elektromagnetskog filamenta koji prolazi
kroz središte tih polimera, jer oscilirajući naboji proizvode
magnetska polja, a oscilirajuća magnetska polja proizvode
električna polja što proizvodi elektromagnetske valove ili,
uobičajenom terminologijom, svjetlost. To je svjetlosno-
kodirani filament, nit u DNK koja nosi informaciju. Nekoliko
znanstvenih pokusa je, piše Brown, otkrilo prisutnost tih
svjetlosnih niti, svjetlosno tijelo biološkog organizma.
Iskustvena potvrda svjetlosnog tijela seže unatrag do pokusa
koje je 1920-tih proveo ruski znanstvenik Aleksandar
Gurwitsch, koji je ultraslabe elektromagnetske emisije
organizama nevjerojatno povezao sa razvojnim procesima
morfogenetskog polja. Te emisije je nazvao mitogeničkim
zrakama. Međutim, bez stvarnih empirijskih istraživanja tog
predmeta, znanstvena zajednica je jednostavno odbacila tu ideju
jer se smatralo da je izvan granica materijalističke paradigme.
Tek relativno nedavno provedeni su pokusi koji su istražili taj
predmet i zaista su potvrdili unutarstaničnu i međustaničnu
komunikaciju putem elektromagnetskih emisija.
ELEKTROMAGNETSKA TRANSFORMACIJA DNK Jedan
od do sada najpotpunijih pokusa za dokazivanje primarne uloge
svjetlosnokodirajućeg DNK filamenta izveo je Luc Montagnier,
kojem je 2008. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziologiju ili
medicinu za njegov rad kojim je pokazao da je HIV etiološki
uzročnik AIDS-a. U tom eksperimentu pokazalo se da je
specifični elektromagnetski signal koji je emitirala patogena
bakterijska kultura preostao čak i nakon što je sav biološki
materijal bio uklonjen iz medija te kulture. Kad je nepatogeni
soj iste bakterijske vrste bio smješten u medij kulture s tom
elektromagnetskom frekvencijom, pretvorio se u patogeni soj i
počeo emitirati isti signal potpisa kao prethodni soj.
Elektromagnetska frekvencija je bitno transformirala taj soj, što
znači da je posebno djelovala na DNK molekulu nepatogenog
soja, “re-kodirajući” je. Sve biomolekule tvore komplekse s
vodom, a voda zauzima doista bitnu ulogu u funkcionalnosti
svih živih molekula. To je razlog zašto je voda tako bitna za
život: ona nije samo inertan medij u kojem se zbivaju
biokemijske reakcije. Dakle, Montagnier je postavio hipotezu da
su se elektromagnetske frekvencije zadržale u vodenim
nanostrukturama – složenim prilagodbenim rasporedima
makromolekularne vode. Voda ne samo da usvaja jedinstveni
uzorak za prilagodbu biomolekula (i izravno utječe na precizan
trodimenzionalni oblik tijekom formiranja biomolekula), već je
također odgovorna za većinu električne aktivnosti biomolekula
zbog međudjelovanja s njihovim dipolnim momentom.
MORFIČKA REZONANCIJA I PRILAGODBE DNK Kada se
usporede segmenti DNK za kodiranje proteina, geni, za različite
životinjske vrste, postoji visoki stupanj očuvanja što znači da
sav život dijeli isti molekularni alat – sa samo manjim
primjećenim razlikama – u smislu da su geni podudarni. Isti geni
koji čine molekularni i strukturni sklop voćne mušice nalaze se u
čovjeku. Međutim, ti geni prvenstveno su uključeni u
proizvodnju molekularnih mehanizama i njihov visok stupanj
homologije i očuvanja pokazuje da oni nisu uzrok razlike u
vrstama i pojedincima. Dijelovi DNK koji su odgovorni za
stvaranje tih razlika poznati su već dugo vremena, jer oni su ono
što se koristi za identificiranje vrste i pojedinaca. Polimorfizmi
ograničene duljine fragmenata proizvode se od jedinstvenih
dijelova DNK (polimorfnih segmenata) kada se polimer izreže
(restriktivne digestije putem enzima endonukleaze) i oni
proizvode ono što se naziva “DNK otisak”. To je ono što se
koristi za prepoznavanje specifične vrste, podvrste i skupine
vrsta, sve do pojedinaca. Ovo bi trebao biti veliki ključ: ako ste
u potrazi za onim što neku vrstu razlikuje od bilo koje druge
vrste, odsječci DNK koji se koriste za identificiranje određene
vrste ili pojedinca će biti dobro polazište, kaže Brown. Ovi
jedinstveni dijelovi DNK su nekodirajući segmenti. Danas sve
manje ljudi naziva te dijelove genoma “junk DNK-om” (što je
slično kao da se motor automobila nazove “rezervnom gumom”)
jer postaje sve jasnije da i ti dijelovi imaju svoje važne zadaće.
Koliko su važni nekodirajući dijelovi DNK? Jedan pokazatelj bi
trebao biti njihova pretežnost u genomu. Kod ljudi, 95 do 98
posto genoma je nekodirajuće. Slično je i kod nekih drugih
vrsta, ali postoji korelacija između povećanja složenosti
organizma i količine nekodirajuće DNK. Na primjer, bakterije
poput Escherichia coli imaju vrlo malo međugenske DNK.
Njihovi su genomi arhitektonski jednostavni, sastojeći se od
jednostavnih kružnih niti za koje je malo vjerojatno da će
poprimiti složene konfiguracije, no oni još uvijek imaju oko
4290 gena. To je jedna petina iznosa kod ljudi koji sadrže oko
21000 gena, a E. coli su ipak mikroskopske bakterije. U stvari,
Caenorhabditis elegans, mali crv, sadrži više gena od ljudi.
Međutim, u ovom kontekstu, ono čega ljudi imaju više je ne-
proteinski-kodirajuća DNK, kao što se može vidjeti iz
međusobnog odnosa veličine genoma i nekodirajuće DNK
(veliki udio velikih genoma biljaka je zbog 28 poliploidnosti –
višestrukih skupina istih kromosoma koji su dovoljni da
proizvedu formiranje novih vrsta bez ijedne promjene u
proteinski-kodirajućem genu). Nekodirajući segmenti imaju tri
osnovne funkcije koje su do sada identificirane … • Oko
polovice nekodirajućih područja genoma sastoji se od pokretnih
genetičkih elemenata koji moduliraju izražavanja gena i koji
mogu preudešavati kromosome. • Druga polovica sastoji se od
promjenjivog broja uzastopno ponavljajućih sekvenci, tehnički
poznatih kao ´satelitska DNK´. Kroz specifične prilagodbene
rasporede one se povezuju s morfičkim poljem, smatraju neki. •
Oba ta dijela međugenske DNK prolaze kroz širenje unutar
genoma. To širenje je u funkciji povećanja sposobnosti za
prenošenje informacije biomolekule. PREINAČIVANJE
KROMOSOMA Pokretni genetski elementi vrlo su funkcionalan
dio nekodirajuće DNK. Oni omogućuju DNK da odgovori na
uvjete iz okoliša i preoblikuju genom aktiviranjem premjestivih
elemenata koji mogu pomaknuti segmente genoma i preinačiti
kromosome. Zbog toga što su područja gena modularna ona se
mogu premjestiti i još uvijek zadržati potpunu funkcionalnost;
međutim, ona će biti različito izražena. To može proizvesti
isprekidani i nagli nastanak novih vrsta – jedan oblik praktički
trenutne evolucije, u smislu da se može dogoditi tijekom jednog
jedinog životnog vijeka organizma. Ti segmenti DNK se
aktiviraju putem zračenja visoke frekvencije i zbog toga će
povećanje broja izvora kao što su kozmičke zrake uzrokovati
povećanje količine aktivno premještajućih elemenata DNK. Kod
usporedbe genoma vrsti razvrstanih unutar roda velikih
majmuna, kao što su ljudi i čimpanze, područja gena za
kodiranje proteina gotovo su identična, tako da izgleda da
razlika među vrstama dolazi od nekodirajuće DNK. Posebno,
retrotranspozoni, zvani Alu elementima, upućuju na dokaze o
njihovoj osobitoj ulozi unutar ljudskog genoma, budući da su
oni najobilniji elementi nađeni kao brojne kopije na preko
milijun mjesta. Tako se modularna arhitektura DNK učinila
logičnom u pogledu toga kako premjestivi elementi mogu
funkcionirati u preinačavanju kromosoma. Međutim, kakvoj
funkciji bi mogla služiti satelitska DNK s obzirom da ona
uključuje jednostavne, ponavljajuće sekvence koje se mogu
ponoviti stotinama puta? Pojavilo se jedno razjašnjenje kod
razmatranja posebnih svojstava ponavljajućih sekvenci u svjetlu
teorije morfičke rezonancije. Evo kako ga je Brown sročio:
„Ponavljajuće sekvence imaju sposobnost za formiranje
posebnih prilagodbi DNK, uključujući tropletnu i četveropletnu
DNK kao i razne druge posebne strukturne elemente. Na
primjer, područja telomere bilo gdje sastoje se od između 3000
do 20000 ponavljanja parova baza koje čine niz TTAGGG. To
područje bogato bazom G čini ono što se zove G-kvadrupleks
koji može tvoriti četveropletne komplekse DNK. Različite
prilagodbe koje tvori satelitska DNK tako imaju specifične
rezonancije s morfičkim poljem i zato se mogu uskladiti s vrlo
specifičnim informacijskim programima. S obzirom da je
satelitska DNK vrlo specifična za svakog pojedinca, to znači da
se svaka jedinka ugađa s različitim morfogenetskim obrascem
koji je za nju jedinstven. Nadalje, zbog visoke plastičnosti
polimera – koji može naglo kružiti kroz mnoge od tih prilagodbi
duž molekule DNK – on može služiti za moduliranje ponašanja
stanice, tkiva i organizma putem promjenjivih rezonancija
morfičkih obrazaca. Osim toga, karakteristika satelitske DNK da
proširuje broj ponavljajućih sekvenci povećava kapacitet
molekule DNK za prenošenje informacija.“ FREKVENCIJSKI
PRIJENOS William Brown jedan je od onih koji razmatra
prihvaćanje nove paradigme života. Prema njoj, funkcioniranje
biološkog organizma prvenstveno je električne naravi i da teži
prema kvantnoj koherentnosti. To se može shvatiti kao biološka
teorija o “električnom svemiru”. S obzirom na temeljnu važnost
električnog i magnetskog ponašanja u biološkom sustavu nije
čudno da DNK i nekoliko drugih molekula djeluju kao antene.
DNK je najvažniji primjer za to, što se može vidjeti iz njene
molekularne strukture, koja ima značajke jedinstvene
konstrukcije poznate kao spiralna antena. Dugačka, linearna
struktura polimera savršeno je prikladna za primanje i
odašiljanje električnih impulsa, dok je prsten koji čini poprečni
presjek spirulirajuće dvostruke zavojnice savršen za primanje
magnetskih impulsa. Kao vrhunska antena za elektromagnetsko
zračenje DNK može primiti svjetlost, prenijeti je, izračunati
odgovor i ponovno emitirati elektromagnetske signale koji će
imati vrlo određeni modulirajući učinak na specifične molekule
ili čak izvanstanične ciljeve. Međutim, DNK također, piše
Brown, pokazuje strukturno organizacijsko obilježje 29
fraktalne antene, što joj omogućuje da prima i prenosi energiju
nulte točke i dopušta joj da mnogo izravnije međudjeluje s
Poljem. Ti suptilniji oblici energije međudjelovali bi mnogo
izravnije sa sviješću i na taj način mogli bi utjecati bilo na
širenje bilo na sužavanje svjesnosti. To znači da bi određeni
modularni rasporedi DNK bili provodljiviji za svjesnost.
Obrnuto, mnoga preslagivanja tih kromatinskih modula bi
preinačila genom tako da ne bi bio tako učinkovit prijenosnik
energije nulte točke, te bi time bio i manje provodljiv za
svjesnost. Kad se informacija unutar svjetlosti primi DNK je
može pohraniti, izračunati i holografski prenijeti. Nekoliko
istraživanja je pokazalo učinkovitost korištenja DNK za
izračunavanja i, u stvari, koristila se za rješavanje vrlo
specifičnih problema koji zahtijevaju posebne oblike računanja,
kao što su problemi u matematici poput problema usmjerene
hamiltonske putanje (Lila Kari). Zato uopće nije nikakva novost
sugerirati da DNK funkcionira računalno, kao što je pokazano in
vitro i računalni kapacitet u biološkom sustavu već je prepoznat,
s posebnim primjenama. Do sada razjašnjena računalna funkcija
DNK tiče se samo računanja u klasičnom operativnom sustavu.
Međutim, DNK ima sposobnost, kaže Brown, obavljati kvantne
proračune pomoću superpozicije pi elektrona unutar
nukleotidnih parova baza: „Sparivanje baza nukleotida temelji
se na međusobnim afinitetima pirimidinskih i purinskih
prstenastih struktura. Te prstenaste strukture sadrže
delokalizirane elektrone koji tvore van der Waalsove veze,
dajući vezanim prstenastim strukturama dipolni moment.
Dipolni moment je polarizacija molekule koja joj daje magnetski
moment i polarnu raspodjelu naboja. U tom slučaju elektronska
raspodjela naboja može se premjestiti s purina na pirimidin ili s
pirimidina na purin ili, budući da je to kvantno-mehaničko
stanje, može biti u superpoziciji između oba.“ Osim toga, piše
Brown, prebacivanje dipola čini ga kvantnim harmoničkim
oscilatorom koji proizvodi kvazičestice poznate kao fononi:
„Dugovalni fononi proizvode zvuk tako da je svjetlosno
kodirana nit zapravo elektro-tonski filament.“ Uz kvantnu
komunikaciju i računanje ovo kvantno spregnuto stanje može
biti odgovorno i za održavanje same DNK molekule, jer su
„prema klasičnoj mehanici dinamike uključene u vezanje DNK
nedovoljne za održavanje dvostruke spirale. Međutim, valna
duljina fonona jednaka je veličini DNK zavojnice, što rezultira
stojnim valovima koji proizvode fenomen poznat kao fononsko
hvatanje.“ Sposobnost DNK za svjetlosnu pohranu je moguća
jer je DNK aperiodični kristal. Erwin Schrödinger je, u knjizi
Što je život? usporedio aperiodični kristal DNK s koherentnim i
smisleno dizajniranim tapiserijskim remek-djelom. Budući da po
definiciji aperiodični DNK kristal ima kvaziperiodičnost,
također ga je ispravno smatrati kvazikristalom. Nije se vjerovalo
da su kvazikristali uopće mogući dok Dan Shechtman (uz
nemali podsmijeh kolega) nije dokazao postojanje tih posebnih
materijala u čvrstom stanju. Brown piše: „Određeni kvazikristali
pokazuju 12-struku simetriju, oni su dodekagonski. Ako
molekula DNK ima dodekagonsku simetriju tada bi dobro
poznata dvostruka zavojnica DNK mogla biti energetski
stabilnija u 12-strukoj energetskoj matrici, u biti tvoreći 10
dodatnih energetski stabilizirajućih niti. Osim toga, DNK je
doista jedinstveni kvazikristal, po tome što je prošarana stalnom
periodičnošću u obrascu uzastopnih ponavljanja.“ ŽIVI
SVEMIR Ova zbirka nesvakodnevnih pojmova, koja može biti i
zamorna za čitati, počela je pitanjem što je život. Ne može se
reći da smo bliže odgovoru u vezi tog zagonetnog stanja
postojanja. Ali zauzvrat, kao utjehu dobili smo proširenu
percepciju živog organizma kao kvantnog biološkog sustava koji
se povezuje s temeljnim ustrojem stvarnosti. Brown piše da
„unutar znanosti ne postoji primjerena definicija života“ te da to
„izravno upućuje na nedostatak razumijevanja naravi samog
svemira.“ U dogovornoj perspektivi zamišlja se da se svemir
sastoji prvenstveno od nežive materije, a da na nekoj nebulozno
definiranoj točki prijelaza neživo postaje živo i naziva se
životom. To je iz temelja pogrešno, kaže Brown. Svemir je u
svojoj cijelosti živ; dakle, biti živ je obilježje postojanja samog.
Život je postojanje i vječan je, jer je primarna narav postojanja –
po definiciji – postojati. Prema tome, život i svijest su
beskonačni i vječni i uvijek samo mijenjaju oblik ili sastav, ali
nikada ne prestaju. Čitamo se! Transformacija svesti Izvor:
http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/ 30 Ljudska
humana bica su zadnji patent Kreatora univerzuma. Taj Kreator
je Apsolutna svjesnost univerzuma (ASU) , kao neizmjerna moc
stvaranja svega u materijalno -energetskom entitetu univerzuma
(MEEU).Danasnja nauka, kao jedna vrsta nasljednih osobina
dosadasnjih naucnih postavki, umnogome je kontaminirana
teorijama ljudi iz nauke ,koji nisu imali dovoljno visoknivo
individualne svjesnosti, koja treba da ima vezu sa ASU preko
trenutnog linka Intuicije. Ko nije zainteresovan da sazna istinite
uzroke pojava u prirodi, taj nema velik nivo svjesnosti, a
svjesnost je moc stvaranja. Nauka, ako zeli da sazna mnoge
istinite uzroke pojava oko nas i u nama, mora da prihvati
stvarnost da je univerzum dvo entitetan ,kao sto smo i mi ljudska
humana bica. To je kod univerzuma : Duhovni entitet
univerzuma ( DEU) i materijalno energetsji ( MEEU), a kod
ljudi to je Dusa i Tijelo. U nase tijelo je ugradjen veliki broj
programa koji djeluju na granici MEEU I DEU. To su sva nasa
opazajna cula i Slobodna volja sa raznim zeljama. Sa svim tim
programima upravlja nas Um , koji je najveca kocnica
usmjeravanju prena ASU. Ali Kreator (BOG) je sve to dodijelio
humanim bicima, kako bi oni kroz razne zelje i izzivljavanja,
sami odredili pravi put prema ASU I kada se u tom pravcu
dostigne visok nivo Individualne svjesnosti (IS), tada se covjek
„oslobadja “ materijalnog tereta i postaje samo Hologramska
tacka ASU , a to je vjecnost i tamo se korespondencija trenutna
svak sa svakim. Sve medicinske, pa i filozofske doktrine, ne
prate DEU, niti ga postuju i zato lutaju po prostransrvima koje
im Slobodna volja odredjuje. Nauka o univerzumu je „zaglavila
„u glupim teorijama koje je ostavio Ajnstajn i Lorenc, kao i
ostali koji ignorisu DEU. Zato je danasnja nauka postala jedna
nova vrsta „religije“ zasnovane na propisima politike i „tajkun
nauke“