Anne Hébert

Dječak pod teretom snova

daša/bojana888
I.
 Na kraju prvoga dana u Parizu, dok mu se veliko tijelo
još gegalo zbog ljuljanja broda, Julien je, slomljen umorom,
zaspao veoma brzo, prepustivši se gotovo odmah prikazama
noći.
Odjednom je ona bila tu, u mraku sobe, sve jasnija i
izraženija, sve prepoznatljivija. Uskoro je nepomična i teška
gorostasica počela isijavati lošim raspoloženjem i Julien je
shvatio da mu majka ne oprašta što je prešao Atlantik i
napustio rodni kraj.
Izvalila se usred sobe u neredu, sjedeći na golemoj
stražnjici kao na prijestolju. Zbog kratke kose
nakostriješenih vlasi nalikovala je bodljikavoj svjetlo-smeđoj
češljuzi. Njezin prćasti nos, veoma blijeda put na kojoj su se
isticale pjege, muške hlače stegnute u struku kožnim
remenom s metalnom kopčom, zapaljena cigareta koju je
nespretno držala među prstima požutjelim od nikotina, ništa
nije nedostajalo da bi ju sin mogao prepoznati na prvi
pogled.
Gledao ju je i nepomično ležao ispod pokrivača. Udisao
je dim koji je izlazio iz svih pora toga svemoćnog stvorenja,
smještenog usred hotelske sobe kao da je kod kuće i koje je
jedino na svijetu polagalo prava na njega.
Dim je ispunjavao sobu, lijepio se za zelene plišane
zavjese, dopirao do ormara od imitacije mahagonija, lebdio
na satenskoj perini od umjetnoga kašmira, prodirao u
Julienovu pidžamu, doticao mu lice i ruke, klizio niz vrat u
bijelim zagušljivim kolutima. Iz trenutka u trenutak, miris
svijetla duhana s kojim je odrastao obuzimat će ga ponovo u
gustim oblacima i odvlačiti u djetinjstvo koje je htio
zaboraviti.
 U strahu da se ne uguši, pokušava se nalaktiti. Ali svaki
mu je pokret nemoguć u tome stanju sna koje se nastavlja i
prijeti da ga poništi.
Ne može a da ne rasuđuje kao budan čovjek koji vlada
sobom. Ali kako je mogla ući, u tu zaključanu sobu? Golema
mu tuga zastane u grlu. Sjeti se da mu je majka umrla.
Odjednom se probudi u mračnoj, nepoznatoj sobi.
Nakon što se potrudio upaliti svjetlo, na kraju je ponovo
zaspao.

Ujutro ga budi sobarica koja mu donosi doručak naručen

prošle večeri. Maše ključem koji je Julien zaboravio u
vratima, s vanjske strane.
Širom otvoren prozor ocrtava sliku grada o kojemu Julien
već dugo sanja; Obala Voltaire, Seina, Louvre, a nad svim
tim prigušena svjetlost, kao nejasna nježnost. Hotel je
odabrao, među desetak drugih, zbog položaja u središtu
Pariza. A eto toga jutra, umjesto da jurne prema prozoru,
kad je sobarica naglo otvorila kapke, Julien se ne miče,
zgrčen u dnu postelje. Sve se odvija kao da nema pravo
gledati Pariz, osjetiti ga kako živi pod njegovim pogledom i
uživati u njemu, kao da mu je netko veoma moćan u snu
zabranio sav užitak i svu radost izvan uskoga kruga
djetinjstva.
Ćoškast sobaričin obris zastaje okrenut prema prozoru,
sav napet i usmjeren na ono što vidi. Kaže ”K vragu” i
okrene se prema sobi. Prođe krpom po stolu, veoma lagano,
kao nerado, nakon što je oštrim glasom izjavila:
- Na, evo još jednog koji se nagrcao!
I Julien se približi prozoru. Ne vidi utopljenika, samo
gomilu ljudi oko utopljenika kojega su upravo izvukli. A
neprestana bujica automobila na obali, nalik na vojsku
zbijenih redova, prekriva svu tu zaglušnu halabuku.
”Pozdravljam te, prvo jutro u Parizu!” zapjevuši Julien,
trenutak poslije, ispred zrcala, sjetivši se melodije iz Fausta,
pokušavajući srediti jako kovrčavu kosu u kojoj je
isprepleteno nekoliko srebrnih niti.
 Prvih je dana bio u Parizu kao mjesečar širom otvorenih
očiju koji ništa ne vidi što gleda. Notre Dame, Slavoluk
pobjede, Napoleonov grob, Trg Concorde, sav uobičajeni
itinerar turista protječe pred njim, a da Julien ništa ne može
pohvatati. Je li pravi grad neuhvatljiv? misli on i ne prestaje
uspoređivati Pariz iz snova s onim iz zbilje. Sivi veo prekriva
znamenitosti koje je već vidio, tako jasne i čiste, na
umjetničkim fotografijama. Toliko ljudi oko njega nadasve ga
ometa na svakome koraku. Nalik je osobi koja se u muzeju
ne može zaustaviti ni pred jednom slikom, toliko ju požuruju
i guraju, istodobno sa svih strana. Odveć ljudi. Odveć buke.
Odveć automobila. Uzalud napinje uši, ne može čuti lagani
dah pariškog disanja, kao ni nijeme, tako očekivane, glasove
svojih omiljenih pjesnika.
Kao da postoji neki zaslon između grada i njega,
prozirno staklo iza kojega se uzdižu neobične zatvorene
nastambe i stvorenja kojima ne može pristupiti.
Budući da prezire turističke autobuse i obilaske s
vodičem, Julien, od jutra do večeri, luta ulicama grada koji
mu izmiče čim mu se približi.
Hoda velikim bulevarima, polako, oprezno, kao mačka
na rubu zida. Prostor namijenjen njegovome dugom, pomalo
povijenom obrisu čini se odmjeren, strogo ograničen među
prolaznicima odjevenima u crno, bež i sivo. Prisjeća se živih
boja svoga kontinenta. Mašta o crvenim cipelicama
prijateljice Aline, o iznenađujućem sjaju koji bi unijele u
okolno sivilo.
Malo-pomalo, u nogama, rukama, svim umornim
mišićima, osjeća nešto što se prilagođava ritmu i slijedi ga.
Evo kako ga strana gomila ljudi nosi kao more koje otkida
brod i vuče ga niz struju.
 Svake večeri, iscrpljen od tolika hoda, kao klada pada na
postelju, u hotelskoj sobi, osjećajući u cijelome tijelu, koje
tone u san, gibanje žive gomile kao opijenost.
Julien otkriva terase i kavane. Katkad, kad je odveć
žedan i odveć gladan i kad od umora jedva vuče noge,
odvaja se od mase šetača koja ga nosi, ni sam ne zna kamo,
nasumice ulicama. Ostaje sam, naslonjen na neki stolić i
sramežljivo traži:
- Kavu, molim.
Ostaje satima pijuckati crnu kavu iz minijaturne šalice.
Katkad ga poznate utvare, došavši iz rodnoga kraja, prate
ulicama, sjedaju s njim na terase i u kavane.
A događa se i da Julien zaboravi prošli život, čak i bolan
položaj stranca u gradu. Neke mu kavane donose sreću.
Uhvati se tada da mirno udiše isti zadimljeni zrak kao i svi
ljudi za stolovima oko njega. A ako i on zapali cigaretu, voli
gledati kako se do stropa podiže plavi dim koji se gubi u
mutnome oblaku kao da se sav Julienov život ponovo spaja
sa zajedničkim životom svijeta, u istome prolaznom vrtlogu.
Ali tek će poslije koncerta u Crkvi milosrdne braće grad
stvarno početi postajati pitomiji.
 Na kraju je odlučio otići na koncert u Crkvu milosrdne
braće, u Ulici Archives. Čim je donio tu odluku, učinilo mu se
da lakše može udisati zrak oko sebe, kao da glazba
unaprijed počinje djelovati dobrotom. Nije li ga glazba, još
od djetinjstva, mogla usrećiti unatoč svemu?
Iz dna prohujalih godina dopiru potisnuti zvuci i slike.
Ponovo čuje Mozarta i Schuberta. Vidi kako glazba isijava na
nemirnome Lydieinom licu. Prije nego se to lijepo lice
predalo strasti života, kuša svoju sreću.
Izgubljen u uspomenama, Julien prelazi Arcolskim
mostom ne videći zelenkastu Seinu koja se giba na suncu.
Tek kad je stigao u klaustar crkve, opaža da na ljetnome
nebu nema ni oblačka.

Ovdje započinje plač Jeremijin.

Najprije glas a cappella prvoga tenora, samo glas, a
nigdje se ne vidi pjevača.
Bez uvoda, bez predstavljanja, odmah se iz tame zemlje
izdiže glas, a da ju ni ne izbjegava, ni ne zaobilazi, već ju
radije prisvaja kako bi joj na svjetlu dao oblik i lice.
Prvi tenor prilazi strogom i jednostavnom koru crkve.
Veliki križ iza oltara, drvene balustrade na galerijama.
Drugi tenor, klavičembalo, viola da gamba.
Julien se prepušta glazbi, njegova vlastita potisnuta noć
samo je jedna blistava noć s Legon des tenebres, koja se
izvodi u Crkvici milosrdne braće. Ništa na svijetu, čini se, ne
može poremetiti Julienov mir.
U dva navrata međutim pogled mu je pao na ramena
žene odjevene u crno, koja je sjedila dva reda ispred njega.
 Jeruzaleme, Jeruzaleme, vrati se Gospodinu Bogu
svome.
Nije riječ o tome da je ta žena daleka Couperinovoj
glazbi i Julienovu zanosu, naprotiv, Julienu smeta upravo
blizina te žene. Ima dojam da je zatvoren s neznankom (koja
se iznenada izdvojila iz mase vjernika) u zatvorenu prostoru
svedenom na isto disanje, isto zajedničko uživanje.
Pogled mu se zadržava na ramenima obloženima u crno.
Primjećuje nisko smotanu kosu na dugome potiljku.

Na kraju koncerta vidi ju kako polako hoda po klaustru,

podiže glavu prema križnome svodu. Gleda ju uporno.
Njezinu usku figuru, stegnutu crnu kosu. Ona se okreće na
visokim petama, proteže se kao da je sama na svijetu,
posve tamna u svjetlosti ljeta, savivši leđa, izbacivši prsa, s
neodređenim osmijehom na crvenim usnama. Koliko ta žena
nalikuje Lydie, pomisli Julien, i odjednom mu je u glavi samo
jedna misao, provjeriti na obrazu nepoznate madež, malu
crnu točku koja je krasila lijevu Lydieinu jagodicu. Julien
zakorači prema toj ženi. Ona ga pogleda i nasmiješi se širom
otvorenih usta. Iznenađen tim odveć jednostavnim i odveć
našminkanim osmijehom, odjednom strašno tuđim, Julien
spusti pogled, okrene se i napusti klaustar dugim koracima.

Ubrzava hod duž cijele Ulice Archives sve do Ulice Rivoli.

U trenutku kad treba prijeći Seinu usporava, posve obuzet
lijepim vremenom koje se osjeća na vodi i u zraku.
Odjednom prestaje u mislima uspoređivati okrutnu djevojku
iz svoje mladosti s nepoznatom ženom iz crkve.
Nasloni se na ogradu, gleda rijeku koja teče ispod
mosta, naizmjence tamnozelena pa zatim svijetlozelena,
zbog promjenljiva neba puna pahuljastih oblaka.
 Julien bi ipak volio znati ima li gospođa iz crkve posve
malu baršunastu crnu točku na desnoj jagodici. Dugo gleda
rijeku koja teče, sve dok ju više ne vidi, očiju zamućenih od
snova.
 Odijelo, unatoč vrućini, s kravatom i bijelom košuljom,
Julien odijeva gotovo svake večeri, u čast glazbi. Nalik na
nekoga bez kuće i kućišta, on ide s koncerta na koncert.
Recitali, komorna glazba i veliki orkestri. Julien sklapa ruke,
smiruje se, plače i smije se, drhti od glave do pete. Svojim
mršavim tijelom u svečanome odijelu, svojom raščupanom
kosom izdvaja se na najvišim klupama koncertnih dvorana,
tamo gdje sjede muškarci u košuljama i žene u svijetlim
1
haljinama. Raj i kokošinjac. Julien troši i ne brojeći skromnu
ušteđevinu. Tijekom stanke vreba na bujicu posjetitelja koji
se blago pomiču, zaustavljaju, govore i gestikuliraju u malim
skupinama. Nada da će ponovo vidjeti gospođu iz crkve
postaje, kako vrijeme prolazi, sve smješnija.

U nedjelju, kasno poslijepodne, odlazi Julien u katedralu

Notre Dame na orguljaški recital.
Sluša cijelim tijelom, sjedeći na slamnatome stolcu,
cijelim duhom napetim kao bubanj, pod najezdom zvuka
velikih orgulja.
I tad orgulje zašute, a golemi središnji brod nastavlja
titrati, u zvučnim valovima, koji slabe, pod svodom. Vitraji se
ispune svjetlošću. Svijeće trepere u polusjeni. Julien se
2
zakloni iza stupa Paula Claudela. Zatvara oči. Zaziva milost
i objavu.
Katedrala se malo-pomalo prazni. Božja tišina ispunjava
cijeli prostor. Moglo bi ju se dotaknuti objema rukama, kao
kad se krećemo u gustoj i vlažnoj izmaglici. Iz dna te tišine,
ispod zatvorenih Julienovih vjeđa, pojavljuje se Lydie.
Pokazuje se sprijeda i iz profila, nemirne duge crne kose po
ramenima i na leđima. Na sapima konja čilaša ne prestaje
paradirati. Još malo i izaći će iz Julienova sjećanja, kao što je
Eva izašla iz Adamova rebra, pobjeći će u svjetlost dana,
krenut će prema brodu crkve, vikat će iz svega glasa ”Mali
moj Juliene”, pod svodovima Notre Dame. Okupljeni vjernici
će se trgnuti, a Julien, šćućuren iza svoga stupa, iščekujući
čudo, bit će kao čovjek koji se gubi u snu.
Treba samo otvoriti oči da bi ponovo utonuo u samoću i
umirujuću polusjenu što ga okružuje. Slamnati stolci su tu,
brižno poredani. Plamičci trepere u bočnim brodovima kao
uplašeno disanje. Julien osjeća još samo golemi umor.
Raspoznaje sad veoma dobro nejasan topot u crkvi. Svi
ti ljudi odlaze i dolaze, sreću se i gube, ne vide ništa što
gledaju, prošli bi i preko vatre i vode ne opekavši se i ne
smočivši se.

Nepomična, naslonjena o zid u trijemu, kao da je tu

isklesana, jedna redovnica pruža košaricu. Ženska ruka
stavlja u nju novčanicu. Julien vidi tu ruku, kao da je sama
na svijetu, izdvaja se odjednom iz gomile, da bi ju on
gledao. Promatra golu nadlakticu, rame obloženo u crno.
Gospođa iz Crkve milosrdne braće dolazi zacijelo platiti
svoj udio za orguljaški recital, osim ako se ne obraća Božjoj
sirotinji ne bi li ishodila neku svjetovnu milost? Julien stavlja
svoj obol. Strane novčanice među prstima izgledaju mu
lažno, kao kazališni novac.

Uskoro su oboje pred glavnim vratima, u bujici turista,

licem u lice, kao osobe koje čekaju da ih se predstavi jednu
drugoj.
 Nikakva madeža na licu te žene. Gospođa iz Crkve
milosrdne braće sve manje nalikuje Lydie. Julien uporno traži
neku sličnost.
- Podsjećate me na nekoga... - dobaci preko okrugla
stola na koji se naslonila.
- Vi me ni na koga ne podsjećate, tako odjeveni, po toj
vrućini.
Smije se. Nešto joj je ruža za usne ostalo na bijelim
zubima.
- Jedinstveni ste na svijetu, to je sigurno. Otkud ste
dakle izronili?
Želi odgovoriti da ni od kuda ne dolazi, da bi se volio
tamo vratiti i da mu se ne postavljaju pitanja. Pred njom
tako živahnom i nasmijanom osjeća se kao bolesnik na
oporavku, koji se tek izvukao iz neobične bolesti bez točna
imena, iz neke vrste strašne bešćutnosti koja kao da ga je
zgrabila po dolasku u Pariz.
Šuti u svoj toj galami oko njih, u tome zbrkanom svijetu
u kojemu se razgaljeni ljudi strovaljuju na pletene stolce i
naslanjaju na okrugle stoliće od imitacije mramora poredane
uz pločnik.
Ona jede sladoled dugom ledenom žličicom. Može se
vidjeti kako joj između zubi izviruje vršak mačjega jezika.
Moglo bi se čak pomisliti da joj je to jedini posao, jesti
sladoled, na jakome ljetnom suncu, nedaleko od crkve Notre
Dame, izgubljena u bujici turista, dok joj djelići rečenica na
stranome jeziku prolaze iznad glave.
Još malo i ustat će u pripijenoj haljini, nastaviti šetati
gradom, sjesti na druge terase, nasuprot drugih muškaraca,
ponovo jesti sladoled, smijati se i dogovoriti za sutradan
sastanak do kojega joj je malo stalo.
 Dovršila je sladoled i gleda ga, nagnuta nad stolom,
licem posve blizu Julienovu, očekujući od njega znak kojega
nema.
- Kako ste eto namršteni. Steže vas leptirka? Osim ako
vam ja ne smetam?
Ta žena ima oči boje ahata, protkane smeđim i zelenim
nitima. Tako mu je blizu da može vidjeti zrnatu strukturu
njezine tamne kože.
Čuje samoga sebe kako govori veoma jasno, izdvajajući
svaku riječ, tonom obznane bez prava priziva:
- Lydie je imala savršeno zelene oči kao zeleno grožđe!
Ona se tako jako smije da on ustaje, uvrijeđen, i strese
joj u lice svu agresivnost koju je potiskivao od dolaska u
Pariz, a koju sad veoma brzo izbacuje van.
- Sve je previše drevno ovdje, previše staro, prošlost nas
guši, pogotovo je tako mala ta vaša Seina, reklo bi se potok,
šume vam izgledaju kao operušani parkovi, a onda, sol nije
slana, ni šećer sladak, previše ljudi, previše automobila,
previše prljavo...
Ona se guši od smijeha.
- Vaš me naglasak razveseljava! Kakva zabava! Samo se
nemojte ljutiti. Podsjeća me na zabačeno selo. Nastavite,
molim vas.
Prestala se smijati. Zatvara oči kao da se smiruje,
očekujući novo veselje.
On je tako naglo ustao da umalo nije prevrnuo stolić na
kojemu se sudaraju njegova čaša i metalna kupa za
sladoled.
I ona ustaje, stoji posve uspravno u uskoj haljini.
Nedovoljno je mlada za tu vrstu haljine, pomisli on. Lydieina
se slika i opet nameće između njega i žene pred njim. Na toj
slici Lydie ima sedamnaest godina, izduženo vitko tijelo i
beskrajno duge noge.
 Izgovara jasno da mu ne bi primijetila naglasak i da mu
se ne bi više smijala.
- Laku noć. Moram poći.
Ona trabunja, bojeći se da će ga izgubiti i ostati sama:
- Kakav ste vi divljak. Htjela sam se prošetati s vama po
Luksemburškome parku. Tamo uopće nije prljavo, uvjeravam
vas.
Već je okrenuo leđa i udaljava se prema obali. Na
trenutak ona je nepomična, beskrajno dokona. Prebacuje
preko ramena torbicu sa zlatnim lančićem i počinje hodati
kao protiv volje. Uskoro nastavlja svojim nonšalantnim
korakom u potrazi za i najkraćim mogućim ljudskim
susretom. Tek kad je vidjela visoki i tanki Julienov obris kako
nestaje u nekome hotelu na Obali Voltaire, shvatila je da ga
je slijedila od terase kavane.

Ja sam divljak, ponavlja si Julien, prelazeći prag hotela.

 Zacijelo ne čuje zujanje automobila na obali, ni
podrhtavanje stakala na prozorima. Kao kad se ispituje
savjest, Julien nastoji prebrojati koliko je toga dana potrošio.
Na tamnozelenome pokrivaču rasute su kovanice i
novčanice. Julien se mršti. Ne nedostaje li mu novčanica od
tisuću franaka u novčaniku?

Misli na gospođu iz Crkve milosrdne braće i uznemiruje

se jer ju zacijelo više nikada neće vidjeti. Ta ne zna joj ni
adresu, čak ni ime!

Julien se zatvara pred noć. Prazni sebe i sve oko sebe.

Smišlja tajnu želju. Neka gospođa iz Crkve milosrdne braće
ostane nedostupna, vani u tami noći, zaokupljena, u svojoj
vječnosti strankinje, jedenjem sladoleda od limuna, na terasi
nepoznate kavane. Amen.

Čini se da su poduzete sve mjere opreza. Kapci na

prozorima zatvoreni i zavjese navučene, ključ dvaput
okrenut u ključanici i ostavljen na vidnome mjestu u sobi.
Samo noćna lampica, uz uzglavlje, isijava blagu žutu
svjetlost kroz sjenilo. Svi su kutovi sobe u polusjeni koja se
nježno giba.
Dobro zaštićen od živih i mrtvih, Julien liježe na postelju.
Francuski mu se novac čini stvarnim sad kad misli da je
izgubio novčanicu. Ono malo ušteđevine vidno nestaje i
trebat će se vratiti kući, siromašniji od Joba.
Julien miče uzglavnicu koja mu iskrivljuje potiljak.
Ispružen cijelom dužinom na postelji, ruku prekriženih iznad
glave, provjerava novčano stanje koje mu se čini
katastrofičnim. Uzalud se kvači za konkretne probleme; dok
ga postupno obuzima san koji otupljuje svu opreznost,
preplavljuju ga slike.
Visoka djevojka duge crne kose pokaže se na trenutak,
zazove ga imenom, ”Mali moj Juliene”, jako se smije i
nestane u polusjeni sobe da bi se odmah potom pojavila kao
gospođa iz Crkve milosrdne braće. A njegova majka, golema
i sveta, u oblaku dima, zauzima svoje mjesto nasuprot
postelji, naginje se i izbacuje spirale svijetloga dima kroz
nos i usta. Uvjerava da je Lydie prokleta i da je se treba
čuvati kao vraga, kao i svakoga drugog stvorenja koje joj
nalikuje.

Dječak u tome mladom čovjeku tone u san u stranome

gradu. Uskoro, u snu, okreće se prema ranome djetinjstvu,
tome sretnom vremenu prije prve Lydieine pojave. Umota se
u plahtu i sakrije lice. Već jasno čuje, s druge strane svijeta,
kako mu kod uha zvone večernja zvona crkve u
Duchesnayu.
II.
 Vrijeme je kad se krave s paše vraćaju na mužnju. Na
prašnjavim putovima kreću se u stadu jedna za drugom, a
djeca, bosonoga, sa štapovima i zelenim prućem, punim
lišća, hodaju za njima i viču.
- Ajde, ajde...
Julienu je osam godina. Čvrsto drži za ruku sestricu,
kojoj je šest. Evo ih na cesti, kao svake večeri, poslala ih je
majka po pisma, na poštu na željezničkoj stanici. Oboje ih je
veoma strah toga mimohoda preživača, posve bijelih ili
riđih, ili prošaranih bijelo-riđih krava koje naviru na cestu,
stado po stado, u metežu zvonaca. Izlažući se opasnosti da
unište bijele sandale, dvoje je djece stalo uz rub ceste, s
nogama u potoku, čekajući da prođu sva stada. Posebno se
boje krava koje preskaču ograde, one koje oko vrata nose
okov i koje mogu, svaki trenutak, kao pravi bikovi, uz divlje
mukanje jurnuti u oblaku prašine.

Vidjeli su ju izdaleka na cesti kako im dolazi ususret,

hodajući brzo, obavljena tamnoplavim ogrtačem, i izluđena
su im se srca odmah stišala u dječjim grudima.
Odvodi ih, trčećim korakom, okrenuvši leđa željezničkoj
stanici, vukući ih čvrsto za ruku, ne usporavajući hod. Mogu
joj čuti snažan dah, osjetiti pojačanu toplinu zbog trčanja,
vuneni ogrtač dodiruje im obraze, udišu mu miris.
Pauline, bez daha, ponavlja da ti prasci od mještana sve
kasnije vraćaju krave i da će odsad po poštu trebati ići
poslije šest sati.
Hoda tako brzo da ju jedva slijede. U glavi joj je samo
jedna misao, maknuti se, jednom zauvijek, s djecom, od tih
stada koja zapljuskuju selo, iz večeri u večer, točno u šest
sati.

Julien je podignuo s poda, tamo gdje ga je njegova

majka ispustila, tamnoplavi vuneni ogrtač s velikim sivim
ovratnikom od angore. Navika mu je da za njom skuplja sve
što ispušta, gotovo posvuda u kući. Odlaže ogrtač iza vrata
sobe, među nabacanu odjeću i rublje, povješano kojekako o
čavle. Nema ni zidnih ni običnih ormara u kući. To je sretno
doba kad Pauline još uvijek nosi haljine, suknje i podsuknje.
Dječačić sređuje dojmove iza vrata. Rukama pritišće od
sunca i pranja izblijedjele cic tkanine. Prepoznaje suknje i
bluze. Zabija glavu u nabore. Zatvorenih očiju kao da spava,
udiše miris sapuna i majčine puti. Čuje nejasno kako Pauline
u kuhinji pokreće crpku i rogobori, jer voda ne teče na svaki
pritisak.
Iza vrata sobe skupljaju se raznorazni predmeti,
hrpimice, na podu. Obično je taj nered skriven, jer Pauline
drži vrata prislonjena uza zid. Katkad treba malo jače
gurnuti krilo vrata i udariti da bi se sve to sabilo. Ako se
otvori odveć brzo, stropošta se sa svih strana kao brana koja
popušta.
Ona uopće ne vlada onim što ju okružuje. Sve što se
dodiruje, uzima, premješta, pere i slaže izmiče joj redom,
poput svojeglava korova koji raste kako mu drago.
Zbunjenih ruku. Srcem negdje drugdje. Sve lomi, nestrpljiva
je i nespretna. Prema stvarima je nepovjerljiva i čangrizava.
Čini se da joj samo njezino dvoje djece osiguravaju neki
utjecaj na neprijateljskoj i nestalnoj zemlji. Tek je sa
Julienovim rođenjem počela imati moć, ne više nad
buntovnim stvarima u kući, ni nad mužem vjetropirom, nego
nad živim bićem koje joj pripada, koje je izašlo iz njezine
utrobe.
Dvije godine poslije rodila se Hèlène. Osnažena milošću
Božjom, Pauline je držala u naručju drugo stvorenje grijano
toplinom njezina tijela. Izmičući nejasnome i maglovitome
svijetu u kojemu je živjela od djetinjstva, odjednom je bila
poput siromaha koji od potpune neimaštine prelazi na
sveukupno bogatstvo svijeta.

Pauline, s dvoje djece pripijeno uz skute, izjavljivala je

svima koji su ju htjeli slušati:
- Šopam ih ljubavlju, ne mogu se braniti.
Kaže ”Julien” i kaže ”Hèlène”, s nekom vrstom
djetinjaste osornosti. Od užitka koji osjeća imenujući svoje
dvoje djece sjaje joj se malene sive oči između blijedih
obrva. Ali sve ostalo, uključujući i nju samu, ostaje za
Pauline neka vrsta bezlične magme o kojoj se može govoriti
samo neodređeno. Ona kaže:
- Jutros mi se došlo lajati pod prozore... Otišlo se ne
znam kamo zaboravivši novčanik na ormariću... Izgubilo se
izbore, kao i obično.
Bilo da je riječ o susjedovu psu, o vlastitome mužu ili
poznatome političaru, samo je neodređenost pravilo. Jednog
si je dana porezala prst na krhotini boce i krv joj je tekla do
haljine. Svojim promuklim, jedva čujnim glasom rekla je:
- Netko si je porezao prst.
 Od samoga početka Julien je bio voljen više od svega na
svijetu. Upoznao je tu strahovitu sreću prvim udisajem.
Jednoga je dana bio dijete koje izvlače iz majčine tame i
koje plače prvi put. Dogodilo se to u malome selu po imenu
Duchesnay, na obali istoimene rijeke. Majka mu se zvala
Pauline Lacoste i udala se godinu dana ranije za Henrija
Vallièresa, namještenika u upravi grada Quebeca.
To je dijete rođeno uz svjetlost uljane svjetiljke, u
minijaturnoj drvenoj kući uz pješčanu cestu, pokraj
pekarnice. Goleme topole srebrnoga lišća u neprestanome
gibanju izdvajale su kuću i pružale joj neku vrstu šumećega
zaklona ispunjenog mirisom toploga kruha, Irac po imenu
Pat Karl iznajmio je svoju kućicu Julienovim roditeljima.
Pauline je uštedjela, novčić po novčić, dvadeset i pet dolara
za smještaj tijekom ljetnih mjeseci. Mlada je žena željela
pokloniti svome prvorođenčetu, od prvog udisaja, čisti
seoski zrak. Ona koja je poznavala samo grad veoma se
bojala komaraca, mrava, osa, pauka, gusjenica, zlatica i
kukaca kojima vrvi selo. Ali, u to doba kada su majke strepile
od tuberkuloze, mislila je da je to najbolji način da djetetu
ponudi dobar početak u životu. Zrak najranijega djetinjstva
trebao ga je zaštititi od svih budućih mikroba. Pa ipak,
uzalud se pokušavala ”ukrotiti”, kao što je govorila, i
najmanji noćni leptirić kad bi šušnuo iznad svjetiljke, prije
nego bi pao u vatru, ispunjavao ju je užasom i odvratnošću.
Posvemašnji nedostatak udobnosti, hladna voda, kuća bez
struje i kupaonice, crpka u kuhinji, peć na drva, smrad
vanjskoga zahoda skrivena ispod drveća, iza kuće, svaki su
ju dan dovodili u neobuzdano iskušenje da se s djetetom u
naručju vrati u Quebec, u želji da do kraja života dijeli s njim
blagi gradski život.
 Ni jedan liječnik nije dolazio u selo. Ali Paulinin je liječnik
bio obećao doći iz Quebeca čim ga budu nazvali telefonom
iz trgovine.
Od Quebeca do Duchesnaya u to se doba putovalo dugo
cestom u jadnome stanju, punom pijeska i šljunka, često
poplavljivanom zbog izlijevanja rijeke koja je tekla uz nju. Ne
znajući treba li se više bojati pijeska i šljunka ili nabujale
rijeke, doktor Fortin osluškivao je motor svoga malog crnog,
dobro ulaštenog Forda, kao da osluškuje ljudsko srce u
velikoj opasnosti od nagle smrti. Psovao je cijelim putem
protiv neumjesne zamisli te malograđanke Pauline Vallières
koja je tvrdoglavo odlučila roditi u zabiti, kao sirota
mještanka.

- Muško je!
Ona gleda, i unatoč iscrpljenosti i slomljenosti cijeloga
tijela, nikada nikoga i ništa nije gledala tako intenzivno.
Liječnik joj pruža sićušno, naborano i crveno stvorenje, ali
Pauline odmah prepoznaje svoje najdragocjenije blago, tijelo
svoga tijela, najzad izbavljeno iz utrobe i donijeto na svijet.
Nejasni osjećaj od kojega joj se nadimaju vjeđe i teku joj
suze nalikuje neobičnoj mješavini ljubavi i užasa.
Te je noći usnula san. Slijepo mače, tek rođeno i još
posve ljepljivo, ležalo joj je u ruci, ne veće od miša. Samo ga
je ona mogla potopiti ili mu dopustiti živjeti.

Dvije godine kasnije, u istim bolovima i istome užasu,

Pauline je rodila drugo dijete, u maloj kući Pata Karla,
iznajmljenoj preko ljeta.
Liječnik je malu Hèlène, koja je posve gola urlala u
njegovim rukama, još držao uz bijelu kutu, a Pauline je već
shvatila da ima svoj potpuni dio života i punoću svoga srca.
Što su joj odsad značili nedostaci toga jadnog, odveć
svjetlokosog muškarca koji je u tome trenutku stajao
spuštenih ruku, nasađen poput kolca na uskome drvenom
trijemu, napet, strpljivo iščekujući da se stiša vreva rađanja i
da mu najzad objave spol i težinu djeteta?

Nagnuta, čas nad Julienovu, čas nad Hèlèninu kolijevku,

Pauline zapravo bdije nad uzglavljem vlastita djetinjstva.
Između nje i njezine djece sve se odvija kao da je riječ o
ispravljanju nepravde koja je u nekome drugom životu
učinjena malenoj djevojčici po imenu Pauline Lacoste. Tu su
djevojčicu vukli iz grada u grad, iz internata u internat, i ljeti
i zimi, bili praznici ili ne, jer su njezini roditelji, između dviju
selidbi, imali vremena samo za žestok i veseo sukob pun
svađe i mirenja na jastuku.

Pokuša li se katkad Henri približiti sinu ili kćeri, Pauline

ga tjera kao dosadnu muhu. Nikad nije pravi trenutak, a
osim toga, on ne zna oko njih, kaže ona.

Ljeti se Vallièresovi vjerno vraćaju na obalu rijeke. Već

su promijenili kuću nekoliko puta, jer se kuća Pata Karla
pokazala odveć tijesnom. Djeca rastu naočigled. Ali čini se
da Pauline toga nije svjesna. Nije u stanju vidjeti da joj se sin
i kći malo-pomalo mijenjaju pred očima. Sva Paulinina
nastojanja sastoje se u očuvanju savršene transparentnosti
između njezine djece i nje.
- Moraš mi uvijek reći kamo ideš, što radiš, o čemu
misliš, a ja te slušam i ispitujem do zore, ako treba. Trebam
znati što vas zanima, što vas muči. Tu sam da bih slušala i
čula sve što vam se mota po glavi.
Ona im je pak pripovijedala o ocu koji ju je na smrt
gnjavio, o ružičastu platnu koje je upravo kupila u selu, o
pekmezu koji će sutra kuhati i o maloj cisti koja joj se
pojavila na lijevoj dojci.
Oni joj se zauzvrat nisu prestajali ispovijedati do kraja,
nemajući još stvarnih tajni i prepuštajući se rado toj igri,
naizgled bezazlenoj. Zbog toga ih je još više voljela i bila im
zahvalna.
Svijet u kojemu su živjeli, njih troje, odvojeni od oca, koji
se sve više počeo zanimati za karte i kocku, izdvajao ih je od
svega ostalog. Moglo bi se pomisliti da je to bio pravi život,
neprekidno djetinjstvo, neka vrsta vrta obješena između
neba i zemlje, u kojemu majka i djeca skakuću zaštićeni od
zla i smrti.

Prvi prekršaj običaja djetinjstva počinila je međutim

Pauline. Napustivši suknje i podsuknje, počela je nositi samo
muške hlače, nešto izobličene zbog toga što ih je prije dugo
nosio njezin muž. Te platnene hlače, izvješene od brojnih
pranja, koje je Henri odložio, bile su na njoj cijelo ljeto pod
izgovorom da je čuvaju od komaraca i smutljivaca. Kad bi je
iznenada muž primio oko pasa umornom rukom i nježno je
pogledao, ona bi se izvlačila gnjavažom što mora
otkopčavati čvrsto stegnuti kožni remen.
Hodala je stazama i poljima, čvrsto stegnuta u muškim
hlačama, na opće zgražanje mještana, s dvoje djece za
petama, i debljala se iz dana u dan. Nije tome bilo dugo da
je počela pušiti cigarete Players, ispuštajući velike oblake
dima, i jako je zaudarala po duhanu.
Navečer, prije nego bi zaspala, nakon posljednje
cigarete, činilo joj se da ju miris duhana omotava u blagi
mrtvački plašt, neku vrstu maglovita oklopa koji ju štiti od
ljubavnih pokušaja njezina muža. Nije li joj jednoga dana,
okrenuvši se s gađenjem, rekao:
- Smrdiš po duhanu kao muškarac!
 Pauline se tada ošišala na jež frizuru, kao dječarac koji
vodi krave na pašu i njezin je muž shvatio da je pogriješio
izabravši ženu koja je činila sve da mu se ogadi.

Henri Vallières se tješi pivom i kartama. U mračnoj i

bučnoj taverni zna da je živ, napola raspršen u isparavanju
alkohola, ali živ, pipa se po rukama i nogama, ponavljajući:
Mogu hodati kako hoću, ići kamo hoću, mogu zagrliti bilo
koju nepoznatu ženu.

Kad je, nepopravljivo povrijeđen, morao napustiti ženu i

djecu, Henri se natovario kovčezima, paketima i velikom
košarom od pruća u kojoj je odnio kućnu mačku. Ostavio je
ceduljicu koju je Pauline pročitala. Činilo se da nije
iznenađena. Možda je čak i očekivala tu oproštajnu ceduljicu
još od prvih dana braka?

Ženo moja, napuštam te. Sigurno nećeš ni primijetiti,

znaš se tako dobro snaći i bez mene, osim kad treba nešto
plaćati. Šalji mi račune kako budu pristizali, ja ću se
pobrinuti za to. Budi zadovoljna. Odlazim. Nastavi dalje kao
da više ne postojim. Uzeo sam mačku. Puse.
Henri.

Slala je račune i iščekivala plaćanje. Čekanje je postajalo

sve duže, sve dok, tri godine poslije, više nije bilo nikakva
odgovora. Paulinina pisma vraćala su joj se s naznakom
”nepoznat”. Tada si je utuvila u glavu da bi mogla peći
kolače za prodaju. Ali uspio bi joj tek svaki drugi, a trošila je
mnogo jaja i brašna. Pomišljala je prati podove i ribati
sudopere, prodavati se dušom i tijelom, kako bi suzbila
nečistoću drugih, a onda je dobila malo nasljedstvo. Neka
zaboravljena teta, umrla u staračkome domu, ostavila joj je
svoju skromnu ušteđevinu škrte stare cure.

Događalo joj se da noću, u samoći velike postelje, usne

san, uvijek isti, kojega se zatim ujutro ne bi sjećala. Samo joj
je ostajao dojam beskrajne samilosti prema samoj sebi i
prema jadnome čovjeku koji ju je napustio.
 Jednoga su dana Hèlène i Julien navršili četrnaest,
odnosno šesnaest godina. Bijaše to godina velike epidemije
polija.
Budući da je početak školske godine u Quebecu
odgođen zbog epidemije, Pauline je to iskoristila da zadrži
djecu na selu što je moguće duže, toliko ju je bilo strah.
Svake večeri, poslije škole, učitelj je dolazio u kuću
podučavati Hèlène i Juliena.
Pauline je kuhala vodu i mlijeko i zabranila djeci jesti
divlje trešnje koje su gorke i od kojih oteknu usna i jezik.
Govorilo se da bolest može doći od toga šumskog voća koje
dozrijeva krajem ljeta, u živicama, uz rub polja.
U početku je bilo kao da su se praznici beskrajno
nastavili. Zrak koji su udisali bio je još uvijek čist, ali na
trenutke bi sve utonulo u maglu. Uskoro je za večerom
trebalo paliti uljanu svjetiljku iznad stola.
Hèlène i Julien postajali su svjesni da novo godišnje
doba lukavo nameće svoju vladavinu oko njih, unatoč
jakome sjaju sunca na drveću koje je blistalo kao da gori.
Bilo je pahuljastih maglovitih jutara, bijeloga mraza poput
bijela šećera na polegnutoj travi i mračnim oranicama.
U to vrijeme kad se, zbog vlažnosti zemlje, lako utiskuju
tragovi na tlu, otkriveni su ujutro svježi otisci kopita, na
poljima, oko sela i sve do maloga groblja, na obali rijeke,
posve blizu crkve. Veliko čuđenje, pa praznovjerni strah
obuzeli su stanovništvo u tolikoj mjeri da su neki od njih u
zoru nalazili svoga konja u boksu, kao i obično, ali umorna i
prekrivena pjenom, kao poslije duga galopiranja.
Župnik je počeo blagoslivljati štale i konje, prateći
blagoslove prikladnim molitvama. Načelnik mjesta
savjetovao je da se preko noći zatvore prilazi štalama.
Stražarili su, naizmjence, u mraku jesenje noći. Ali više se
ništa čudno nije događalo, kao da su sve to s konjima
stanovnici Duchesnaya jednostavno sanjali.
 Usred bijela dana viđena je prvi put, na konju čilašu
Zoèla Ouelleta, kod kojega je već neko vrijeme živjela. Bilo
je veoma lijepo, nebo čisto plavo kao katkad za babljega
ljeta, a mnoštvo malih pahuljastih oblaka lovili su se po
modrome zraku. Konj je u hodu prolazio ulicom kod crkve,
gole noge djevojke koja ga je jahala bez sedla bile su veoma
raširene zbog enormne veličine konja za oranje.
Moglo se pomisliti da namjerno polako paradira kako bi
ju se dobro vidjelo i znalo da je to ona, kradljivica konja i
noćna kraljica sela. Muškarci, žene, djeca, svi koji nisu bili
zauzeti na polju gledali su ju kako prolazi selom, kao utvara.
Još malo i uteći će im. Već su konjska kopita odzvanjala
snažnije i brže na tvrdome tlu kao da žele poletjeti.
U tom im je trenutku pala na um pomisao da joj
zapriječe put i spriječe ju da pobjegne. Alexis Boilard
postavio je svoj kamion poprijeko na cestu.
Julien je stajao tamo sa sestrom, na pločniku nasuprot
trgovini. Primio je Hèlène za ruku i zaustavio dah.
Veliki se konj propeo ispred kamiona, a nisu ga mogle
obuzdati ni duge djevojčine noge, ni njezine duge ruke
prilijepljene uz grivu. Zbacio ju je na zemlju. Na trenutak je
ostala na tlu posve zgrčena, nepomična, kao da je mrtva.
Dok su joj se približavali, pažljivo, bojeći se nekog njoj
svojstvena poteza, podigla se kao mjesečarka, prašnjavih
plavih hlačica i koljena punih zemlje i krvi. Gledala je oko
sebe ne videći nikoga, čudeći se što je tu, izbačena iz sedla i
bez zaštite, među neznancima. Rekla je ”Prokleta beštija” i
otišla, uspravna, prema rijeci, ne osvrćući se na konja kojeg
je Alexis pokušavao uhvatiti. Hodala je tako pozorno da bi se
moglo pomisliti kako će se svakoga trenutka zaustaviti. Sav
je napor uložila da ne šepa pred svim tim ljudima koji su se
natiskali s obje strane ulice kako bi ju vidjeli.
Nitko se nije usudio pratiti djevojku. Mještani više nisu
točno znali za što bi ju zapravo mogli optužiti pred
predstavnicima vlasti u selu. Ni načelnik mjesta ni župnik
nisu biti upozoreni. Osim toga, učinila im se tako neobična i
ponosna, kao na vrhu slave, na svome sivom konju,
neuhvatljiva, nalik na priviđenje koje kao da su imali svi
zajedno, usred bijela dana, na glavnoj cesti, oko tri sata
poslije podne. Oni svi koji su bili zatočenicima gruba i
monotona života zatekli su se odjednom u neobičnoj
pustolovini koja ih je iznenađene i zadovoljne prikovala za
mjesto.
- O, Bože, daj da još malo potraje sva ta nečuvena
predstava - mrmljala je neka debela žena križajući se veoma
brzo palcem po golemim prsima.
Pozornost im je brzo skrenula s izdužena obrisa koji se
udaljavao cestom uspravna koraka, gotovo neprimjetan.
Prema konju su se sad okrenuli, zbog rzanja i odzvanjanja
kopita kojima je udarao po zemlji. Obješen za grivu, Alexis
mu je milovao vrat pokušavajući uzjahati. Govorio je konju
grube riječi, izgovorene nekom vrstom svojeglave i
licemjerne nježnosti. Čovjek je izgledao posve sitan, kao
patuljak zakvačen o grivu, a konj se uspinjao na stražnje
noge, blješteći sivim i modrikastim sjajem, pomalo kao da je
na drhtavoj koži odražavao nebo i nemirne oblake.
Kad je jednom uzjahao konja, Alexis ga uopće nije
trebao voditi, toliko je žurio natrag u konjušnicu.
U trenutku kad je prelazio preko mosta na rijeci, Alexis je
malo ispred sebe spazio djevojku, koja je, vjerujući da ju
nitko ne vidi, strašno šepala, a koraci su joj odzvanjali po
daskama mosta. Htio ju je pokupiti i odvesti Zoèlu Ouelletu,
ali bijesno je odmahnula glavom. Oči su joj izgledale posve
bijele na licu zaprljanome krvlju i zemljom. Pramen crne
kose bio joj je slijepljen na obrazu kao alga na licu
utopljenika. Alexis nije mogao odrediti je li doista bila lijepa
ili jednostavno neobična. Ali sjetio se njezinih dugih,
razmaknutih nogu dok je jahala.
 Kad su se vratili kući, Julien i Hèlène počeli su s mnogo
gesta i detalja pripovijedati o nepoznatoj djevojci koja je na
konju čilašu Zoèla Ouelleta prošla selom. Ništa nisu ispustili,
ni kamion koji se popriječio preko ceste, ni djevojčin grubi
pad u prašinu, ni njezin odlazak glavnom cestom, ni
srebrnasti odsjaj konja podignuta na zadnje noge prema
nebu. Dok su govorili i dok ih je Pauline, namrštena, slušala
nijema i ledena, imali su dojam kao da čine nešto loše, kao
da izdaju sami sebe, kao da odaju nešto dragocjeno što je
trebalo ostati tajnom.
U dugačkoj niskoj prostoriji rustikalnih zidova Pauline je
dugo šutjela. Moglo se pomisliti da grabi svaku riječ koju su
djeca izgovorila kako bi ju svela na šutnju, zatvorila u svoje
skute, kao da nikada nije bilo ni njih, ni strankinje koja je
došla u Duchesnay s ciljem da promijeni život koji je
međutim bio dobar i bez uzbuđenja.
Uskoro više nije bilo ničeg opipljivog ni živog u
zagušljivom zraku koji je postajao sve gušći u sobi, ničeg
izraženog ni izrečenog između majke i djece, osim snažnog
opiranja s obje strane.
Prva je progovorila Pauline, jedva nešto glasnije od
šapata, otkidajući svaku riječ iz tišine kao da im je teško
izaći iz njezina grla.
- Ta je djevojka samo strankinja, došla tko zna otkuda,
kradljivica konja, nastrana, luda, pazite se, ako ju ikada
sretnete, da joj se ni slučajno niste obratili.

Hèlène i Julien te su večeri pošli na spavanje u svoje

susjedne sobe sa zidovima od smeđe obojane jelovine, ispod
tavanica, na trenutak tužni kao da im Pauline pokušava oteti
čak i uspomenu na to čudesno poslijepodne u selu. Gotovo
odmah su se međutim utješili, jer u njihovu svježem
sjećanju, sve do sna, još se neprestano uzdizao konj
vrtoglavo poskakujući, s basnoslovnim stvorenjem na
leđima.
 Vratila se kod Ouelletovih ušavši na mala bočna vrata
da ju ne bi vidjeli u tako jadnome stanju. Smjesta je bila u
svojoj sobi, na prvome katu, zatvorivši za sobom vrata. Evo
je gdje posve gola stoji na presavijenim novinama umjesto
prostirke. Lavor na cvjetiće, vrč pun hladne vode. Trlja se od
glave do nogu. Voda u lavoru posve je crvena. Lydie ima
brojne ogrebotine po koljenima i nogama. Plače kao što
nikada nije plakala, otkrivši odjednom slane suze što su ju
pekle na nježnome licu. Plače jer je ponižena i uvrijeđena,
sama na svijetu. Stidi se jer ju je Alexis Boilard zatekao kako
šepa na mostu prijeko rijeke.

- Gospođice Lydie, hajde, jelo je na stolu.

Gospođa Ouellet pozivaju iza zatvorenih vrata.
Lydie oblači svilene čarape i najdužu haljinu, kako joj se
ne bi vidjele ogrebotine. Češlja mokru kosu i veže ju pažljivo
na potiljku crnom, baršunastom vrpcom.
Tijekom cijele večeri ne govori ništa, bojeći se da želja
za osvetom ne navre iz nje neobuzdanim, nepromišljenim
riječima u velikoj svijetloj kuhinji Ouelletovih.
- Vi se durite, gospođice Lydie, to nije lijepo ponašanje!
Tek kod deserta, kad je na tanjuru ugledala još posve
vruću pitu od jabuka, osjetila je da život ponovo postaje
dobar i lagodan. Izjavila je:
- Najbolja pita od jabuka u mome životu!
Gospođa Ouellet se zadovoljno nasmiješi.
U tom je trenutku, ohrabren osmijehom svoje žene, Zoel
Ouellet ustao, ispravio se nasuprot Lydie i zabranio joj da
ubuduće jaše na njegovim konjima. Prigušeni mu je glas
pomalo drhtao među zubima požutjelim od duhana.
 - Moji konji nisu za cirkus, a osim toga, nije ni pristojno
za djevojku poput vas.
Jede ostatak svoje pite, ne više tako sretna, a riječ
”pristojno” zapinje joj u grlu.
 Varljiv izgled ljeta i jako sunce na smeđoj podlozi
obrađenih polja. Ti kratki plamteći dani, to žarko crveno
lišće, nema ništa ljepše na svijetu, a večer pokupi veoma
rano sav taj sjaj u duboku noć koja je kao predosjećaj
beskrajne zime.
Pauline se već počela kod svakoga raspitivati, premda
nije tako izgledalo, već jednostavno kao da pita kakvo je
vrijeme. Kod gospođe Jobin u trgovini, kod Mélanie Richard,
krojačice, kod gospođica Pruneau, crkvenih orguljašica,
naizmjence, jer su blizanke, kod Jean-Baptistea Dumonta,
učitelja, rodom iz Pont-Rougea, kod Rejeanne Cloutier,
župnikove domaćice, brbljave i oštre, kao s očima na
leđima.
Prevrnut ću naopako cijelo selo, mislila je Pauline,
prodrmat ću ga rukama. Obavijesti moraju poletjeti u zrak
kao prašina kad se isprašuje sag.
Rekli su joj sve što su znali o mladoj stanarki kod
Ouelletovih, malo toga u biti: Lydie Bruneau, sedamnaest
godina, kradljivica konja, roditelji su ju doveli u Duchesnay i
povjerili Ouelletovima koji iznajmljuju sobe ljeti.

Julien i Hèlène trče stazama i poljima do Medvjeđeg

šumarka u nadi da će ponovo ugledati Lydie.
Selo je puno mirisa trula lišća i vlažne zemlje. Rijeka je
većinom plava blistavih valova. Julien i Hèlène neprestano
idu gore dolje. Kraj je bogat brežuljcima i usjecima, između
brežuljaka. Gotovo kao da svatko živi u vlastitom odjeljku.
Udolina, uspon, uspon, udolina, kraj je pun tajnih mjesta,
zabitih ili otvorenih krajolika. Zemlja sva u katovima. Postoji
selo u pravome smislu s crkvom, grobljem, župnim dvorom,
velikom školom, nekoliko drvenih kuća, mostom preko rijeke.
Sve je to ravno i udubljeno, na razini rijeke, idealno za
skupljanje magle i vlage. Da bi se iz toga izvuklo, treba se
popeti na brežuljak kod Savarda i onda se stiže u veliku
nizinu sve do male ljubičaste željezničke stanice. Brežuljak
kod Moïsea vodi nas u suprotnome smjeru, prema Pont-
Rougeu, pješčanom cestom, pokraj velikih mirnih polja, uz
koja se izdižu niska i zbita brda boje škriljevca. Rijeka, koja
se vidi odozgo, teče u dubinu i postaje nemirna, posve
nakostriješena bijelim brzacima, u vodenoj prašini i divljemu
huku, rascijepljena otokom.
Obitelj Zoèla Ouelleta izgradila je kuću na toj strmoj
strani, zaštićenoj od rijeke i njezina uporna bučenja, usred
lijepo poredanih polja, na samome kraju duga drvoreda, koju
je zimi teško održavati zbog snijega. Tri srebrnaste topole
šume iznad kuće.

Lydie ispod topola njeguje ogrebotine, izjedajući se

pitanjem kako bi odsada mogla doći do konja i uzjahati ga, a
da ne digne na noge cijelo selo. U međuvremenu se dovija i
kako nanizati veoma tanke šarene staklene bisere na gotovo
nevidljivu nit.
 Vjeran obećanju koje je dao sebi da će ponovo vidjeti
Lydie, Alexis Boilard stigao je kod Ouelletovih jednoga
lijepog nedjeljnog poslijepodneva, prije nego što su Lydieine
rane posve zacijelile.
Sjedila je na travi ispod topola i vidjela ga izdaleka, u
oblaku prašine, kako u kamionu velikom brzinom dolazi
drvoredom.
Pitaju kako je i odmah joj nudi da ju kamionom poveze
jedan krug. Ona odmahuje glavom kao da je nijema, a
istodobno ga podrugljivo gleda kosim očima, napola
zatvorenima zbog jakoga svjetla. On zaprepašten pita
”Zašto?” Ona ga i dalje promatra kroz trepavice. On vidi
tanku zelenu zraku koja treperi.
Nasadio se tu pred njom, lica crvena od sunca, kose
sjajne od briljantina, bijele košulje raskopčane na blijedim
grudima. Potrudio se zbog nje, a eto, ona odbija ući u njegov
kamion. Tvrdoglav, ponavlja ”Zašto?” Ona sliježe ramenima
i vraća se biserima namrštena. U tišini se čuje blag, gotovo
nečujan zvuk staklenih bisera koji se sudaraju u bijeloj
željeznoj kutiji.
On se veoma brzo okrene na petama, spreman pobjeći,
učini nekoliko koraka prema kamionu zaustavljenu ispred
kuhinjskih vrata, pa se vrati. Na trenutak Alexis u tišini
promatra Lydie koja kao opsjednuta niže bisere. Obrati joj se
vrlo tiho, odmjeravajući svaku riječ:
- Bilo bi doista moguće da netko meni dobro poznat iz
obitelji iznajmljuje konje za jahanje. Ako želite, mogu se
raspitati kod dotične osobe, uskoro...
Ona ponavlja kao jeka, ne podižući glavu:
- Uskoro...
 Prvi put čuje njezin ponešto dubok i hrapav glas koji ga
neobjašnjivo uznemiruje.
Budući da stoji tu pred njom, nepomičan, ona naglo
ustaje i vješa mu staklenu ogrlicu oko vrata:
- U međuvremenu nosit ćete ovo danju i noću, za
uspomenu od mene.
On se i dalje ne miče, zbunjen i namrgođen, crvenih
ušiju, sa staklenom ogrlicom oko vrata. Ona mu blagim
zamahom ruke zapovjednički daje znak da ode:
- Pa-pa, Alexise Boilarde, uskoro...
I eto, kao munja, u njemu opet bljesne slika kakvu je
uvijek imao o svome osjetljivom i muževnom ja. Zajapureni
fićfirić se uzoholi, srce mu se nadme bijesom i nasilnošću.
Otkine ogrlicu s vrata, nit pukne, biseri se rasprše,
zasvjetlucaju tu i tamo u travi. Glas mu drhti od ljutnje.
- Kradljivice konja, strankinjo, šepava...
U skoku se nađe u kamionu i krene u prasku
nekontrolirane brzine.
 Za to vrijeme, čim se uspiju iskrasti, Hèlène i Julien jure
poljima u nadi da će ugledati Lydie. Navečer, uz svjetiljku,
nad školskim bilježnicama, rastreseni su, maštaju u tišini o
ludoj jahačici na konju čilašu Zoèla Ouelleta.

Kiša je došla odjednom, pada danju i noću na krajolik,

koji je prekrila sivim, jedva providnim zastorom. Ujednačeni
šum uvlači se sve do unutrašnjosti drvenih kuća, na kojima
su pukotine već zatvorene za zimu. Na drvenim krovovima
kao da se čuje strpljivo i uporno mnoštvo kako štropoće,
bezbrojno, beskrajno. Vjetar se brzo umiješao i dično je lišće
babljega ljeta potamnjelo, popadalo u zbijenim vrtlozima.
Miris vlažne zemlje postao je tako snažan da sad natapa
životinje i ljude koji ga udišu u malim udisajima kao vlastiti
miris.

U trgovini postoji velika klupa napravljena od daske

položene na bačvice pune čavala svih veličina, od najmanjih
do najvećih. Julien i Hèlène sjede na toj klupi, u mirisu kože
konjske opreme obješene o zid iznad njihovih glava.

S nogu, u gumenim čizmama, ispruženima na drvenome

podu punom kvrga, slijeva im se voda u lokvicu. U žutim
kabanicama, s vrećicama kupljene robe na koljenima, čekaju
da se kiša stiša kako bi se vratili kući. Kroz vrata protiv
komaraca, sva posrebrena od kiše, ne vidi se ništa, ali čuje
se zvuk kapi koje u naletima pljušte uokolo.
Ušla je sva mokra, a vrata su se zalupila za njom. Svi
koji su tu iščekujući stišavanje kiše počinju ju odmjeravati.
Svojim hrapavim, gotovo dubokim glasom kaže, kao u
povjerenju:
- Dušu dajem za čokoladu!
Čim su ju poslužili, sjela je na klupu uz Juliena i Hèlène i
pojela čokoladu ne gledajući ih. Tako je mokra da s nje
kaplje posvuda po podu i sve do klupe, odmah do Juliena i
Hèlène koji mogu udisati njezin miris mokre vune. Kose
slijepljene uz glavu nalikuje kakvome budističkom
svećeniku. Julien ju je vjerojatno takvu viđao poslije, u
snovima, imala je glavicu mrtvaca.
Smije se punih usta, a zubi su joj tamni od čokolade.
Pokraj nje, dvoje ukočene djece u blistavim kabanicama
žarko žele da joj ne budu nadomak ruku, a ne mogu se
pomaknuti, nalik opčinjenim pticama.
Ona govori ne okrećući se, ne obraćajući se nikome
posebno. Svi ju u trgovini gledaju i slušaju. Ne podiže glas, i
taj duboki, grubi glas u dokolici ih prožima, dovodi u stanje
potpune nemoći, gotovo njoj na milost i nemilost čim je
progovorila.
Ona priča o svemu i svačemu, o suncu i magli, o
konjima, koji su izvrsne životinje, o roditeljima koji joj žive u
zgradi Claridge u Quebecu, o dosadi koja ju ne napušta po
kiši, o svojoj želji za životom koja je tako velika i obuzima ju
kao groznica. Izgleda kao da razgovara sa sobom i
posljednje joj se riječi jedva čuju. Sveopća tišina nadovezuje
se na njezine riječi. Nitko se ne usuđuje pomaknuti od
straha da odjednom ne budu brutalno bačeni natrag u
svakodnevni život.
U tom je trenutku ušao Alexis, zalupivši i on za sobom
vratima. U kariranoj košulji, kožnim čizmama, drzovita
pogleda. Odmah je vidio da je ona tu na klupi i promatra ju
bezobrazno, dok se u trgovini ponovo počinje tiho
razgovarati.
Čim je prepoznala Alexisa, okrenula se prema Julienu i
Hèlène.
 - A, lijepi Maleni, Maleni, Maleni, pokraj mene, žuti kao
kanarinci!
Alexis se glasno smije. Misli da je ponovo u milosti kod
Lydie, jer sad druge vrijeđa umjesto njega. Neka vrsta
prijenosa koja ga veseli i zbog koje se isprsio. Naslonjen na
pult, ispušta velike kolute dima prema stropu i ne prestaje
uporno gledati Lydie.

S obzirom na to koliko je vremena provela izložena

pogledima drugih, trebala se već na to naviknuti. Već u dobi
od godinu ili dvije roditelji su je, kad su navečer primali
goste, posve golu izlagali usred stola, kao ukras, među
cvijećem. Bijeli stolnjak, srebrnina, porculan i fini kristal
sjajili su se pred njom kao cijeli grad s izloženim
znamenitostima. Bilo je bljeska neobična oduševljenja u
pogledu muškaraca u frakovima i žena u večernjim
haljinama, koji su snažno pljeskali golome djetetu nasred
stola. Taj huk bujice koja se obrušava na nju zauvijek će joj
odzvanjati u ušima.
Lydie je narasla pred istim tim pogledima dokonih
muškaraca i žena gladnih uživanja. Veoma rano su ju očevi
prijatelji uveli u carstvo viskija, cigareta i udvaranja. Žudnja
nekih od njih bila je katkad tako nasrtljiva da je imala dojam
kako priželjkuju više od njezine ljepote koja se budila, sve do
onoga što je bilo sveto unutar te ljepote. Vrijeđala ih je tada
svim sredstvima, ismijavala ih takvim umijećem
podrugivanja koje ih je čudilo.

I sad više ne može podnijeti zatvorenost trgovine i sve

te poglede uperene u nju. Okreće se prema Julienu i Hèlène.
- Maleni, Maleni, Maleni, hajdemo brzo. Izlazimo. Gušimo
se ovdje. Hajdemo brzo. Izlazimo.
Ustali su posve zbunjeni i zaprepašteni. Slijedili su Lydie
bez riječi, kao da nisu mogli razgovarati zbog snažne želje
da budu s njom vani, na slobodnome zraku, daleko od svih
tih ljudi natiskanih u trgovini. Odmah su se našli s njom na
kiši, na istoj kiši koja je padala i po njoj, dok ih je Lydie vukla
cestom, držeći ih oboje za ruku, vičući.
- Kiša, kiša, tako cool, ja to ludo volim!
Veoma je brzo primijetila da kapi kiše ne prodiru do
Julienove stisnute, kovrčave kose, slažući se iznad nje kao
inje po grmlju. A na Heleninoj glavi vidi samo dvije duge
obješene pletenice i djetinji obris, sav rumen na pljusku.
Govori brzo, kao da joj je na raspolaganju samo veoma
malo vremena da bi ispričala cijeli svoj život, tu, pred to
dvoje djece koji već sve očekuju od nje. Kaže da su ju
roditelji smjestili kod Ouelletovih pod izgovorom da ju žele
zaštititi od epidemije polija u Quebecu. Iskoristili su to i
otputovali u New York.
- Crkavam od dosade, da! Neću tu dugo čamiti, to je
sigurno. Jednog ću lijepog dana otići kao što sam i došla.
Danas vam kažem dobar dan, Maleni, a sutra će biti
zbogom, Maleni.
Skandira te posljednje riječi, gotovo pjevajući.
Na svoje golemo iznenađenje Julien čuje sebe kako
govori, a mutirajući mu glas izmiče, odjednom dubok, da bi
se nastavio fićukav, u vlažnome zraku:
- Nemojte odmah otići!
Hèlène se, ohrabrena bratom, usuđuje tiho nadovezati:
- Tek što smo se upoznali...
Lydie ih otprati do kuće Michaudovih na obali rijeke, koju
Pauline iznajmljuje ljeti.

Pauline podiže muslinsku zavjesu postavljenu na

prozorima i vidi obrise triju mokrih stvorenja na kiši, pred
vratima, na trenutak, prije nego Lydie nestane na cesti.
Te su večeri Julien i Hèlène upoznali prvi ispad koji im je
Pauline priredila. Grdila ih je i plakala.
 - Zabranjujem vam da ponovo viđate tu djevojku. Nitko
ne zna odakle je. Pustolovka jedna, smutljivica...
Njezin je glas, kao i obično, bio tako tih i monoton,
premda bijesan, da su morali naćuliti uši ne bi li joj čuli sav
bijes.

Za to vrijeme Lydie, sama na cesti, pokisla i sva

naježena, ponavlja poluglasno, s rukama u džepovima:
Oslobodit ću ja te Malene, oboje. Bit ću njihov zao duh.
Val iz dubine, divlji i šiktajući, preplavljuje ju dopirući iz
njezina najmračnijeg bića, a misli kako se samo pokorava
svojoj slobodnoj volji ne bi li odagnala dosadu.
 Život se nastavlja prividno kao i prije, a dobro se zna da
više ništa neće biti kao prije. Julien i Hèlène čine sve što
mogu kako bi izbjegli novi sukob s majkom dok im je
sjećanje na dan velikoga pljuska neprestano u glavi sa
slikom Lydie natopljenom kišom kako ih drži za ruku, kao
djecu koju se vodi na kraj svijeta.
Paulinino se nadgledanje odvija spretno i nenametljivo,
obasipa ih ljubaznošću i nježnim milovanjima. I najmanje
kašnjenje u povratku iz šetnje doživljava kao uvredu, kao
neku vrstu noža koji joj iz zabave zabadaju usred srca.
- Prošlo je šest sati, umrla sam od brige, gdje ste bili?
- Kod Thibaulta kovača, dobro znaš, gledali smo kako
potkiva konje. Pa rekao sam ti prije nego što smo otišli.
Većinu vremena provodi s njima na cestama i poljima.
Neumorna je. Ničega se ne boji. Ni brežuljaka ni brazdi. Oni
očajavaju zato što nikada nisu sami, ostavljeni na selu kao
dva mršava hrta bez ogrlice.
Navečer, pod svjetiljkom, kad ih smlave odveć teški
snovi, približava im se nečujno, ljubi ih nježno u čelo i po
kosi, promrmlja u jednome dahu magičnu riječ, dvaput,
najprije za sina, potom za kćer:
- Ljubavi moja.

Nije Lydie baš posve nestala iz jesenjega krajolika. Često

ju opaze na nekom zavoju ceste, nagnutu na biciklu, kako
veselo vozi. Maše im, pozdravlja ih podrugljivo, zove ih:
- Pozdrav, Maleni!
Julien i Hèlène tek što stignu primijetiti da je Pauline
odjednom problijedjela, a Lydie se već udaljava cestom.
- Da ju niste gledali. Pravite se kao da ju ne vidite.
Paulinin glas je kao na izdisaju, jedva čujan.
 Jednoga lijepog dana u listopadu, oko četiri sata
poslijepodne opet je bila s njima u zagušljivoj vrućoj
kovačnici, uz svjetlost vatre i snažan miris konja. Djeluje kao
da je kod kuće, apsolutna gospodarica kovačnice, koja vlada
vatrom, šireći moć na konja i užareno kopito.
Gledaju ju u strahu kao da je dio strašna misterija koji se
izvodi pred njihovim očima pod snopom iskri i u divljemu
kopitanju.
Čini se da ih Lydie ne vidi. Njoj je jedino važan mladi riđi
konj koji se otima i izmiče potkivanju.
Kovač, gol do pasa, izranja iz svjetlosti i topota. Podiže
golemu ruku s crvenim i plavim tetovažama. Duboki glas
iskrada mu se iz bezubih usta:
- Ajde van, djeco! Imamo previše posla tu unutra da bi
još i vas trpjeli kako nam se glupirate iza leđa! Van!
Našli su se sve troje, još jednom, na cesti, a iz kovačnice
se čulo kako konj rže i otima se, a muškarci glasno psuju.
- Pozdrav, pozdrav, Maleni! Niste baš uljudni, djeco.
Otkad vas već susrećem na cesti, mogli biste i odgovoriti na
moje pozdrave.
Ona ponavlja ”Pozdrav” i svaki put podiže ruku, maše
šakom iznad glave.
Pokušavaju nešto odgovoriti kao zahrđali automati, ne
uspijevajući dovršiti pokrete, kao da nemaju više snage,
podižu ruku, samo do ramena, i puštaju ju da mlitavo padne.
Njezin podrugljivi smijeh odzvanja u zvonkome i
hladnome zraku.
Govori o jeseni, svome omiljenom godišnjem dobu, o
lovcima koji truju zrak dimom i smrtonosnim pucnjevima, o
djeci kestenjaste kose koju se može pobrkati sa srnama.
- Pozor, Maleni, pazite se lovaca i... lovkinja...
 Prasne u grleni smijeh, uvuče ruke u džepove plava
vunena kaputića. Dugi crveni rubac vijori za njom.
Slušaju ju kako govori i smije se, opčinjeni su, bez riječi i
bez pokreta kojim bi odali sreću što su s njom.
Ubrzo se Lydiein glas mijenja, postaje hrapaviji i
agresivniji:
- Kako ste smiješni vi Maleni, ukočeni kao kipovi, nijemi
kao ribe. Je l’ vam netko odgrizao jezik? Kladim se da je to
mama lisica, u panici, napravila. I na najmanju uzbunu,
poznato je, mame lisice proždiru svoje mlade da bi ih
zaštitile. Pazite se, djeco, vaša gospođa majka ima duge
zube, a uzbuna je baš danas. Uzbuna sam ja. Pred vama
sam od krvi i mesa. Javna opasnost, vještica, to sam ja.
Pazite se kako ćete natrag kući. Bit ćete kažnjeni, to je
sigurno, sfaširat će vas u safaladu zato što ste me sreli u
kovačnici.
I opet koturajući smijeh.
Julien se okrene prema sestri.
- Dođi, Hèlène. Idemo.
Lydie se naglo prestane smijati, kao da je iscrpljena od
tolika smijeha. Iznenada je sva usrdna i neobično blaga.
Glas joj je ponovo čaroban, svaka riječ obavijena tišinom, ne
prestaje ih zbunjivati i mučiti.
- Ne smijete me se bojati, Maleni. Pogledajte me dobro.
Zovem se Lydie Bruneau, dosađujem se i imam sedamnaest
godina. Baš kao i vi, djeco, nešto sam malo lukavija, i to je
sve...
Posve im se približi, vrati joj se podrugljiv pogled,
ponavlja:
- Pogledajte me dobro.
Hèlène se okrene, povuče brata za rukav. Glas joj drhti,
na rubu je plača:
- Hajdemo, Juliene. Mama nas čeka.
Julien ne spušta pogled unatoč suncu koje ga
zasljepljuje. Uporno gleda Lydie bez treptaja. Lydieina slika
podrhtava pred njim. Ne raspoznaje ni zelene oči ni pune
usnice. I odjednom, gle, jasno vidi snažan i bijel vrat koji se
odvaja od crvena rupca, nekako neobično jasno, uporno, što
ga smeta. Trebao bi samo saviti ruke oko Lydieina vrata i
malo pritisnuti kako se među njima ne bi dogodilo ništa što
želi i čega se istodobno boji. Ta neobična pomisao samo mu
prostruji, na trenutak, u bljesku sunca, kao priviđenje.
Lydie gubi strpljenje što je živa meta, tu pred tim
dječakom koji ju, čini se, promatra ne videći je. Pomiče se.
Proteže se na svjetlosti. Julien i Hèlène se pretvaraju kao da
odlaze. Zaustavlja ih, skliznuvši između njih, prima ih za
ruku. Pokazuje im staru rašljastu brezu pokraj rijeke,
nedaleko kovačnice, kao na nekome polju na ugaru koje
nikome ne pripada.
- A kako bi bilo da si pišemo nježna pisamca, Maleni?
Mama lisica ipak nije zabranila da si pišemo? Ajmo se kladiti
da na to čak nije ni pomislila. Poštanski sandučić je tamo, u
udubini rašljaste breze. Shvaćate? Počinjem prva da bih vas
potaknula. Obično pisamce, ni o čemu za početak, kao neko
predstavljanje mene osobno i moje životne priče. Kasnije
ćemo vidjeti. Možda ćemo stići do poslanica i pjesama. Ovisi
o vama. O vašim odgovorima na moja pisma. Vidjet ćete. Bit
će veoma zabavno. Vidimo se sutra, Maleni. Pošta stiže u
deset sati.

I već je skočila na bicikl, a crveni rubac vijori iza nje kao

ratna zastava.
 Juliena je obuzela neka vrsta mahnitosti za crtanjem.
Crta tušem, posve crnim, u školskim bilježnicama. Cijele
stranice minijaturnoga cvijeća, kukaca, točkica, crta,
kvadratića, cijela tamna pozadina tapiserije sitnoga boda na
kojoj se, na nekoliko mjesta, izdvaja jasan oblik konja koji
isijava bijelom svjetlošću.
- A tako ti učiš?
Pauline je ispred njega, promatra crteže.
Stavlja na stol, nasuprot Juliena, komad još posve topla
kolača što ga je upravo ispekla. Paulinina ljubaznost baca
Juliena u očaj. Želi me potkupiti, misli on. Zastrašujuća je, a
majka mi je.
Pred njom koja navaljuje da mu pregleda crteže on
crvenim tušem riše široku grimiznu vrpcu koja se ovija oko
konjskoga vrata. Spušta tu vrpcu preko cijele stranice
omotavajući je nekoliko puta oko same sebe kao da rukama
gužva i lagano otpušta Lydiein rubac.
Pauline kaže:
- Bože, Julien, tvoja bilježnica iz francuskog!
Pauline ne vidi da crveni rubac išaravši cijelu stranicu
bilježnice prekriva prvu pjesmu njezina sina, načrčkanu na
samoj toj stranici. Jedva nekoliko redaka o kojima Julien
sanja da će ih ponuditi Lydie kao neobičan i dragocjen
poklon.

Ući ćemo u gradove sjajne Plamteći goli

Na konjima strašnim

Nakon što je posvuda prekopao, Julien je, ispod gomile

rublja, na stoliću u kupaonici pronašao staru britvu koja je
pripadala njegovu ocu. Odustavši od majčine pincete za
obrve, Julien je prvi put obrijao bradu kao muškarac, ispred
polovice zrcala obješene iznad umivaonika. Dok Hèlène gubi
strpljenje i sve jače lupa po vratima, on dugo promatra lice
zacrvenjeno od oštrice britve. Pokušava odgonetnuti što će
se s vremenom dogoditi s tom njegovom facom, još
nesigurnom i djetinjom, a iznad svega želi da bude muževna
i gruba, s isto tako kovrčavom bradom kakva mu je i
buntovna kosa.
 Sutradan je stara bijela breza sva poružičastila na kiši.
Julienu se mota po glavi samo jedna misao - otrčati do
staroga stabla i izvaditi iz udubine rašljastoga debla
pisamce koje je Lydie obećala. Dvaput se pokušava otarasiti
svoje sestre Hèlène, koja ga prati u stopu.
- Čekaj me, Juliene! Čekaj me!
- Lijepiš se kao čičak, jadna moja Hèlène!
Dva pisma na plavome papiru ostavljena su u udubini
brezina debla, u zaklonu od kiše, u praznoj kutiji od
engleskih keksa.
- Fino miriše!
Hèlène njuška svoje pismo poput sladokusca.
- Ma, sve su to djetinjarije!
Julien nehajno zgužva pismo i tutne ga u džep. Dugim
koracima udaljava se cestom.

Hèlène je htjela odmah pročitati svoje pismo, ne

čekajući više. Sjela je na šljunak uz rijeku, valovi su joj
dopirali do nogu, a kiša je padala po njoj. Otkopčala je
vuneni kaputić kako bi sakrila lice i pročitala pismo
zaklonjena od kiše.
U Heleninu pismu nalazi se duga, horizontalna crta iza
koje se može pročitati:

Hèlène, lijepa si poput maloga, napola savijena, još

nerastvorena pupoljka, koji sav kipi od soka, spreman da
prsne. Tvoje pletenice uzorne djevojčice zaslužile bi da ih se
rasplete i počešlja u svoj dužini, da ih se pokaže na svjetlost
dana. Ako hoćeš, naučit ću te voziti bicikl. XXX
 Lydie

Kad je Hèlène podigla glavu, nakon što je naučila pismo

napamet, dugo ga je žvakala. Trebala je popiti mnogo vode
iz rijeke, koju je grabila spojenim šakama, kako bi progutala
plavi papir pretvoren u kašicu.
Hèlène se sama vratila kući. Pauline ju je dugo njušila,
kao mačka mačiće.
- Otkud dolaziš? Mirišeš po kiši i trulome lišću, kćeri, da
je to nevjerojatno. Kako ti je samo palo napamet šetati bez
kabanice po ovakvome vremenu? Gdje ti je brat?
Pauline uzima kćerin kaputić i nakon što je ispraznila
džepove, prodrma ga snažno.
Spašena, pomisli Hèlène, spašena sam. Majka nije ništa
osjetila tim svojim užasnim njuhom, ni plavi papir, ni
engleske kekse, ni niz slova X, ni laž, ni izdaju, samo miris
jeseni koji me neobjašnjivo rastužuje.
Pauline stavlja Helenin kaputić sušiti pokraj peći u
kuhinji. I ponavlja pitanje:
- Gdje ti je brat?
Hèlène sliježe ramenima, zadrži za zubima spreman
odgovor, izvučen iz biblijske priče:
- Jesam li ja čuvarica svoga brata?
 On dugim koracima hoda cestom uz rijeku, s rukama u
džepovima, brade uvučene u podignuti ovratnik tijesna
kaputića.
Malo polje sa starom rašljastom brezom daleko je iza
njega. Još uvijek hoda. Čini mu se da mu cijelo tijelo gori pod
mokrom odjećom. Ide uz rijeku, gubi ju u mahovima, i onda
se između njega i rijeke pojavljuje prostor obrastao travom i
žbunjem. Katkad se pojavljuje i cijelo polje dok rijeka koju se
više ne vidi nastavlja živahno žuboriti. Zatim i opet vidi
izbliza rukavac crne vode između otoka i kopna, tamo gdje
se, prošle godine, utopio kovačev sinčić. Ravan kraj otoka,
pokriven trupcima, pjeskovit poput plaže, briše se pod
kišom.
Čuje podnevna zvona koja neobično jasno odzvanjaju u
prirodi utonuloj u maglu. Zna da ga Pauline čeka s ručkom,
ali samo mu se jedna misao mota glavom, udaljiti se što je
moguće više od majke, kako bi mogao na miru čitati pismo.
Kiša je prestala. Otok je sada daleko iza njega. Brzaci
mu već duže vrijeme tiho odjekuju u ušima. Magla je i dalje
tu, lagana i bijela, izdiže se iz rijeke, natapa mu lice, ruke,
mokru odjeću. Drhti. Mašta da se ugrije, da drži u rukama,
da primakne usnama čašu žestoka alkohola koji nikada još
nije kušao.

Napušten štagalj, napola srušen, nezgrapan, iskrivljen,

pokraj ceste. Julien udari koljenom u izjedena vrata i
stropošta se na suho sijeno koje zaudara po prašini.
Toliko zaslužena samoća širi se oko njega u polusjeni.
Srce mu snažno lupa u grudima. To je samo od umora zbog
tolika hoda, pomisli da bi se smirio. Ništa me zapravo ne
uznemiruje. Još ništa i nikoga ne volim. Mokra mu se odjeća
lijepi za kožu. Ledeni znoj slijeva mu se u potočićima niz
pleća. Ukočenim prstima ne uspijeva izvaditi Lydieino pismo
iz džepa. Drhti zbog neobična straha. Najviše na svijetu boji
se uvrede i podsmjeha što bi mu ih Lydie mogla uputiti.

Pozdrav, mali moj Juliene. Ne trebaš me se bojati, zlato

moje blesavo. Ona koja gospodari tvojim životom nema te
pravo prisiljavati na šutnju. Zabranjeno govoriti sa mnom.
Ali ja sam tu da bdijem. Znat ću te dobro ispovjediti, anđele
moj, tebe i tvoju sestricu. Trpiš nasilje, lijepo moje janje
kudravo. Predaj mi se. Naučit ću te čitati pjesnike
prokletnike i vidjet ćeš koliko im nalikuješ u dnu svoga
malog nevinog srca.
 Lydie

Julien dugo proučava svoj mršavi ručni zglob koji

proviruje iz odveć kratka rukava. Rastem naočigled, misli
on, majka mi to neprestano ponavlja. Uskoro ću dosegnuti
visinu odrasla muškarca i odmjerit ću snage s tom
djevojkom koja mi se ruga. Pismo umišljenice koja sluša
samu sebe kako govori. Evo što ću učiniti. Pretvara se kao
da kida Lydieino pismo, ali odmah se osvijesti, preklopi
brižno plavi papir, vrati ga u džep kao da ga se boji zgužvati.
”Lydie, Lydie, Lydie”, ponavlja glasno u tišini štaglja.
Sijeno pucketa pod njegovom težinom. Julien se okreće i
okreće, obuzet malo-pomalo istodobno okrutnim i nježnim
sanjarenjem, tako sličnom groznici da se ne može obraniti.
Uskoro tone u polusan iz kojega izranja na mahove,
pokušava na svjetlost dana izvući dijelove čarobnih pjesama
koje je za Lydie naslutio u snu, a koje smjesta guta noć.

Ustao je, ponovo zakopčava kaputić, cvokoće zubima,

boji se da se ne prehladi. Sanja da što prije dođe u toplu
kuću koja ga čeka u selu.
Ali prije nego stigne do kuće, mora još hodati dobar dio
puta, a noge mu klecaju. Prije svega neizbježno treba
ponovo proći ispred kovačnice.
 U početku je to samo tračak svjetla pokraj ceste, kao
stari svjetionik u magli. Neka vrsta putokaza koja ulijeva
nadu u potonulome krajoliku. Ide prema tome svjetlu kao
netko tko se izgubio. Opijen umorom, privučen je plamenom
kovačnice kao leptir svjetlošću svjetiljke. Pripovijeda sam
sebi ne bi li se smirio. Zaustavljanje, samo kratko
zaustavljanje, na putu kući, ponavlja, samo da ugrijem ruke i
tijelo prije nego se vratim kući. Nada da će ponovo vidjeti
Lydie vodi ga uskoro, svezanih ruku i nogu, bez snage i
otpora, na prag kovačnice.
Evo ga u zagušljivoj vrućini. Udiše dah konjušnice i
pakla. Mokra mu se odjeća isparava na tijelu. Mora se
potruditi kako bi prepoznao Lydie među djecom koja sjede
na podu, stisnuta, u sjeni, opčinjena prizorom vatre i konja.
Ona ustaje i prilazi mu, nasmijana i ushićena, kao da mu
povjerava sav svoj život. Posve mu se približi, promrmlja u
dahu:
- Ja obožavam konje.
Julien čuje kako mu glas jedva prolazi stisnutim grlom,
kao da i on otkriva svoju strašnu istinu:
- Ja obožavam vas.
Samo što je čuo divlji smijeh nalik na oluju, od kojega se
kovač trese, i Julien istrči iz kovačnice.
 Dok Pauline ne napušta uzglavlje svoga sina koji leži u
vrućici, mala Hèlène koristi priliku kako bi se približila Lydie.
Susreti u kovačnici, duge šetnje po poljima i šumarcima,
izmjena plavih pisamaca u udubljenju stare breze.

Drago moje malo androgino stvorenje, tvoje sitne grudi,

tvoja uska bedra, tvoja neizreciva iskrenost, tvoja lijepa
kosa. Želim da mi se povjeriš i prepustiš u ruke, kao da sam
ja sve, a ti uopće ništa. Želim da me smjesta poslušaš. Čim
trepnem, moraš moći zaplakati, i bit ću tvoja kraljica i
gospodarica dok ne iščeznem na obzoru kao dan koji se
gasi. Ako to želiš, odvest ću te do vrata smrti. Ako od tamo
pobjegneš, ništa ti više neće biti isto kao prije. Bit ćeš i ti
kraljica i gospodarica. Ali prije toga moraš proći iskušenja,
sva iskušenja koja ću ti predložiti. Tek poslije ćeš postati
snažna, neovisna i lukava prema majci koja mašta kako bi te
zagušila u svom krilu. Oslobodit ću te djetinjstva prije nego
odem. Obećavam. Postat ćeš tada tako usamljena da ću ti
zauvijek nedostajati.
 Lydie

Obje sjede na hrpi dasaka, iza kuće Ouelletovih.

- Zamišljam da sam u svojim pismima paklena kao
pjesnici koje volim. To me zabavlja. To mi ubija dosadu.
Mislim da je to ludo. Ali pazi, mila moja. Kad pišem pisma, to
me opija, udara mi u glavu. Ne znam više gdje sam.
Lydie se smije. Hèlène je, svojim malim licem
podignutim prema njoj, sva zbunjena i uplašena.
- Kako drhtiš i kako izgledaš glupo s tim tvojim
razvodnjenim, velikim očima poput tanjurića.
Više od svega na svijetu Hèlène se boji zato što Lydie,
kao neki dan, premješta golemu dasku položenu na pod i
otkriva ispod nje skrivena čudovišta, koja gmižu na
pogaženoj i požutjeloj travi; crve, žabu krastaču, tanku sivu
bjeloušku...
- Pa ti se bojiš svoje sjene, mala moja Hèlène! Treba te
ukrotiti. Dođi da te počešljam.
Hèlène kosa prekriva ramena, leđa, dopire joj do pasa.
Lydie uzima u ruke češalj i četku, rasprši Heleninu kosu na
svjetlu.
- Kakvu kosu imaš! Šteta ju je plesti čvrsto kao špagu!
Hèlène jurne prema Lydie, zgrabi joj iz ruku češalj i
četku.
- Sad sam ja na redu. Ja ću tebe počešljati. Kako si crna,
Lydie, kako ti je kosa hladna.
- Grlice, mila grlice - kaže Lydie.
- Vrano, lijepa vrano - kaže Hèlène.
Kvocale su jedna više od druge kao male djevojčice. Evo
ih uskoro, obje, počešljane na isti način, kose svezane na
potiljku crnom baršunastom vrpcom.
Hèlène se popne na bicikl dok Lydie trči za njom da bi ju
hrabrila.
- Brže, mala moja Hèlène, brže. Pazi, voziš ukoso.
 U polusjeni sobice u potkrovlju, sa zidovima od smeđe
obojane jelovine, Pauline je ponovo našla bolesna sina,
prepuštena njezinim rukama. Daje mu piti podižući mu
glavu, okreće ga i preokreće u postelji, mijenja mu plahte i
jastuke, dugo drži svoju hladnu ruku na njegovu čelu,
osluškuje nepovezane riječi njegova buncanja, očajava zbog
toga zbrkanog govora, hvata svaku neobičnu riječ koja puca
kao mjehurić na površini tamna i duboka jezera. Samo se
jedna razgovijetna riječ izdvaja iz te magme, prepoznatljiva i
najmrskija, Lydie, to ime koje izgovara u više navrata. Od
koje to neobične bolesti boluje Julien i što ta djevojka radi u
najtajanstvenijim predjelima njegova nemira?
Liječnik pozvan iz Quebeca govori o probadanjima koja
ne prestaju, groznici koja traje. Propisuje mir i odmor.
Kao i svakoga jutra, otkad se razbolio, pere ga od glave
do pete spužvom namočenom u sapunicu.

Evo, prošla ga je groznica. Nije više ono nepomično

dijete koje gori i pušta da ga se pokriva i prevrće po postelji.
Širom otvara oči, čudi se što je tako mršav i posve gol,
ispružen na maloj željeznoj postelji, dok se Pauline naginje
nad njim sa spužvom i sapunicom. Naglim pokretom prekrije
plahtom svoje golo tijelo.
- Pusti, jadna mamice, sad ću se i sam snaći. Ne treba
mi tvoja pomoć, uvjeravam te. Trebala bi se odmoriti.

Dobivši slobodno, otišla je pušiti u hodnik, stojećke,

naslonjena o zid. Prva cigareta poslije deset dana. Ima tek
toliko vremena da željno nekoliko puta obilno povuče dim,
da promatra kako se plavi koluti dižu prema stropu, i već se
treba pozabaviti svojom kćeri Hèlène.
 Ona je tu, stoji pred njom, neobjašnjivo likuje u prljavoj i
potrganoj haljini, krvavih koljena, s golemom kvrgom na
glavi.
- Vraćajući se s jezera, pala sam na šljunak. Lydiein
bicikl se sav iskrivio, ali Lydie kaže da nema veze. Najvažnije
da sam mogla sama voziti sve do jezera. Lydie kaže da je to
veoma dobro.
To je dijete već nadišlo laži. Nije se ni potrudila izmisliti
priču kako bi objasnila svoje rane i kvrge. Bez stida, puna
nekoga izopačenog ponosa, izlaže se i ruga mi se.
Pauline povija kćerine rane u tišini, guta svoju nevolju,
stišće zube, obećava si da će se vratiti u Quebec što je
moguće prije, ne bi li utekla kradljivici djece koja hara
obalama rijeke Duchesnay.

Ima mirisa koji su gotovo jednako snažni kao i u

proljeće, ali koji stežu srce kao i zemlja koju se prekopava.
Privid ljeta lebdi katkad u zraku, pa se osipa pred večer s tek
palim lišćem.
Epidemija polija se smiruje dolaskom hladnijih dana.
Pauline se pakira. Baca zbrda-zdola u kovčege i kutije odjeću
i predmete koje dohvati i ne gledajući, čini se, jer toliko joj
se žuri otputovati.
Tek se malo-pomalo uspjela neobično smiriti, postupno
kako je u njoj sazrijevala čudna zamisao, ostavljajući ju
razoružanom i bez snage. Okončati na lijep način. Pozvati
Lydie. Razotkriti ju. Otkriti njezino pravo lice. Prestati se
boriti protiv utvare. Zbuniti ju. Imati ju pod svojom vlašću.
Gledati ju ravno u lice kao zbiljsku osobu koju se može
dotaknuti, vidjeti i čuti. Natjerati ju da spusti pogled.
Pokazati joj da je prvi i posljednji put stupila u tu kuću.
Kasnije će biti prekasno. Julien i Hèlène će biti daleko,
spašeni, izvan Lydieina utjecaja.
Uskoro je Paulinina želja da upozna Lydie postala tako
snažna da se činilo kao da ju se može usporediti s
Julienovom i Heleninom opčinjenošću kad su prvi put spazili
Lydie kako jaše na konju Zoèla Ouelleta.
 Odvezala je veliki crveni rubac, skinula ogrtač i našla se
među njima u bijeloj ljetnoj haljini, bez rukava, u tenisicama,
golih dugih nogu, s malim neobičnim madežom na desnoj
jagodici, podrugljiva izraza i ponosna držanja koje se
odražava u svakoj njezinoj kretnji, čak i kad je nepomična i
tiha.
- Dobar dan, baš lijepo od vas što ste me pozvali.
Glas joj je bio dubok i snažan.
Ponovo je stavila rubac, omotala ga dvaput oko vrata.
Sjedi smireno i opušteno kao da je kod kuće, dio kućanstva,
kao uobičajen posjetitelj, rođakinja, sestrična, sestra, koja
veoma aktivno sudjeluje u njihovu svakodnevnom životu, u
niskoj sobi sa smeđim gredama.
Hèlène već žali što Lydieinu prisutnost mora dijeliti s
bratom i majkom. Uporno gleda u vrh svojih cipela. Izgleda
utučeno i uznemireno.
Julien je podigao bedem od svog oporavka. Zatvara se u
stanje malaksalosti u kojemu mu pripada sva pažnja. Čeka
usamljen da se dođe k njemu i da ga se tješi. Osluškuje puls
na zapešću. Žalosti ga što je toliko visok i mršav, tek
oporavljen od vrućice i otpušten u svijet, krhak i oderan,
loman poput stakla. Gleda Lydie kriomice, tužan je zbog
toga lijepog lica ponuđenog svima, posve tiho joj gorko
predbacuje.

Sve se sad odvija između Pauline i Lydie. Čajnik i velike

šalice od fajanse iznajmljene preko ljeta s kućom, svjež
kolač i pekmez od jagoda. Lydie nagnuta nad svojom
kriškom. Pauline okrenuta prema njoj.
- Nikad još nisam jela tako fini pekmez.
 Pretvaraju se dok ispijaju čaj. Skrivaju loše namjere iza
jednako tvrdoglavih izraza lica. Brzo izmjenjivanje pogleda,
prikriveni živi dojmovi. Obje potpuno zaokupljene mišlju da
izbjegnu polaganje računa.
- Vaši su roditelji dobro?
- Veoma dobro, hvala. Dolaze po mene za nekoliko dana.
- Mi odlazimo u četvrtak. Već smo dogovorili kamion.
- Kako krasna jesen, dugo ću ju pamtiti.
- Ja bih ju radije zaboravila kao trulo lišće koje trune u
zemlji,
- Kako želite. Ja se veoma radujem odlasku na američki
koledž, na Staten Island...
Odjednom su se našle veoma blizu, nagnute jedna
prema drugoj iznad stola, a lica im se gotovo dodiruju, kao
dva borca spremna da se pograbe.
Pauline se pokušava oduprijeti svojim impozantnim
stasom zavaljena na stolcu, sva svedena na tanki divlji
glasić:
- Što ranije otputujete, to bolje.
Lydie skida rubac s vrata, prekriva njime ramena, kao da
joj je hladno. Kretnje su joj pretjerano spore i precizne, glas
oprezan i pretjerano uglađen.
- Moji su roditelji veoma slobodna duha. Nikad mi nisu
zabranili da se i s kim družim, čak ni s malim
Vallièresovima...
Pauline sjedi nepomična, zadovoljava ju što svoj bijes
može u tišini izlučiti kroz sve pore na koži, u oblake dima od
cigarete, kao sipa u svome crnilu.
Lydie poskoči sa stolca, lupi se o čelo.
- Pa danas je dan rastanka! Ne kvarimo vrijeme koje
nam preostaje lošim raspoloženjem. Mali moj Juliene, kako
divlje izgledaš. Promijeni izraz, meni za ljubav, promijeni
izraz! A ti, Hèlène, izgledaš kao curica u gostima. Dođi sjesti
pokraj mene. A da pustimo malo glazbe i razbistrimo si
glave?
 Svi veoma pozorno slušaju, toliko su napeti da
desetostruko jače mogu čuti iglu kako u prazno grebe po
ploči, u tišini. Pauline ima vremena strahovati zbog glazbe,
čak i prije nego ju čuje.
Duga niska prostorija sa starim, pohabanim daskama
služi kao rezonantna kutija. Duhački i gudački instrumenti
odbijaju se o smeđe obojane grede dok zvuk klavira teče
čist kao izvorska voda među prstima.
To Mozartov koncert odjednom izvire u divljini Novoga
svijeta na najveću radost troje ozbiljne i tihe djece.
I opet Pauline ne želi ništa čuti, jer glazba u njoj izaziva
strah, boji je se od djetinjstva. Ali Lydie je pred njom, sluša
tako pozorno da joj se na licu može vidjeti kako ga pomiču
radosni valovi glazbe. Pauline okrene glavu. Ta djevojka je
nepristojna, pomisli.
Tad Lydie skoči, priđe Hèlène, povuče ju objema rukama
kao da ju želi pozvati na ples, prisiljava ju da ustane.
- Hèlène, anđele moj, slušaj dobro te nježne zvukove
klavira koji ti nalikuju. To si ti, od krvi i mesa. Nikada više
neću moći slušati taj rondo ne pomislivši na tebe.
Pred majkom i bratom koji ju gledaju Hèlène se
suzdržava od plesa. Dovoljno joj je što crveni od užitka dok
joj se sitno lice nabire od potisnuta smijeha.
Slušajući Schuberta svatko je od njih utonuo u samoću,
u tu izdvojenost, u potresnu tajnovitost. Evo slijedi bolan
andante. Odveć zaokupljen vlastitim nemirom, Julien ne vidi
da se nad Lydieinim licem nadvila sjena. Ona se potom
okrene prema njemu, ozbiljna i zanesena, čudi se što joj
djeluje tako dalek, obuzet mislima, zovne ga nježno, posve
tiho, tek da on čuje, naziva ga Mračnom sjenom, Udovcem,
Neutješnikom.

Ona stoji usred sobe. Oči su joj poput hladna pepela,

vlati kose čvrsto podignute, sav njezin sjaj i moć poljuljani.
Pauline osjeća da joj djeca više ne pripadaju, gleda ih kako
se razvijaju kao iza nekog stakla, a glazba ih zatvara u
čarobni krug, tamo gdje vlada strankinja koju je sama
pozvala, na svoju odgovornost.

Na trijemu, u trenutku rastanka, Hèlène povuče Lydie za

rubac, vješa joj se o vrat, šapće joj nešto na uho. I Julien se
približava, govori tiho, potištenim glasom:
- Pisat ću vam, ovdje si ništa ne možemo reći.
Pauline, između vratnica, šutke promatra taj prizor, muči
ju što su ta djeca, koja su sav njezin život, odjednom
uhvaćena u samome činu izdaje.
 Neobično opušten, jer je sam, a ne više pred njom, što
ga tjera na mucanje ili šutnju, piše joj dugo pismo kao kad si
čovjek reže vene. Prvi joj put govori ti.

Ovo je moje prvo, a zacijelo i posljednje pismo, drugim

riječima moje jedino pismo, kao čovjek koji ima samo jednu
riječ u ustima i izgovara ju odjednom, u lice onome tko ga
želi slušati, jednu potpunu riječ u kojoj je sve i koja ništa i
nikoga ne štedi. Rekao sam ti neki dan u kovačnici da te
obožavam, i to je bilo bolje od svih pisama na svijetu,
sažetije, bliže kriku, iznenađujuće, istina koju zacijelo nije
pametno izreći kao i sve istine koje trebamo zadržati za
sebe, jer smo dobro odgojeni i oprezni, u strahu da se ne
razotkrijemo. Razotkrio sam se neki dan u kovačnici i
spreman sam se ponovo razotkriti u ovome pismu kako bi
mi i ti odgovorila tako izravno, tako iskreno kao što to ja
činim, prisiljena da, preda mnom, odgovoriš i kažeš kako
nije točno da ti samo konji i mještani iz sela nešto znače. Tu
sam ja, istinskiji od konja, drveća i rijeke, življi od svih
mještana okupljenih u kovačnici ili u trgovini, stvarniji od
cijeloga krajolika koji ti se, poput saga, odmotava pod
nogama, ja, Julien Vallières, star cijeli život, stasao u
pravoga muškarca, zahvaljujući tebi, Lydie Bruneau, od
prvoga trenutka kad sam te ugledao, na konju čilašu Zoèla
Ouelleta, ja koji živim tako snažno uz tebe da mi srce lupa u
grudima kao uhvaćena zvijer, ja iz kojega život vrišti više
nego iz Alexisa Boilarda koji te gleda tim svojim pokvarenim
očima. Pogledaj me, prepoznaj me kao što ja tebe vidim i
prepoznajem. Treba mi tvoj odgovor na moju riječ iz
kovačnice, neki dan, i na moje današnje pismo, što je jedna
te ista stvar, isto priznanje, nešto duže, nešto žurnije, zato
što vrijeme prolazi i zato što ćemo se uskoro razići, ti ćeš biti
u svome američkom koledžu, ja u Quebecu, uz majku i
sestru. Samo nemoj misliti da ne znam kako mi privid ne ide
u prilog, taj izgled dječaka koji te nasmijava. Neotkinut od
majčina skuta, kako se kaže, možda nalikujem djetetu koje
je naglo izraslo, međutim ja te volim kao što muškarac voli
ženu. Ti koja si puna iskustva, nemoj to odbaciti kao sitnicu,
dečko koji voli prvi put, bez ičega u sebi što se opire. Moje
neznanje je ravno samo mojoj ljubavi. Čuvaj se zamki koje
postavlja Pauline, moja mati. Ta elegantna okupljanja kad
umirem od usamljenosti, glazba, kolač i pekmez, pod
njezinim budnim okom, izmišljena su samo kako bi nas bolje
mogla nadgledati i spriječiti da se viđamo nasamo. Poezija i
glazba obasjavaju mi život, beskrajno ga šire, približavaju
me tebi brzinom svjetlosti, dopuštaju mi da se nađem s
tobom u istome bljesku. Reci mi brzo gdje te mogu vidjeti
samu, prije našega odlaska, danju ili noću, učinit ću sve da
dođem tamo gdje ćeš biti.
Julien
 Mraz prekriva polja, travu uz jarke, drveće i grmlje. Da bi
se u zoru moglo kretati cestom, treba se probijati kroz
slojeve magle koji se postupno kidaju kako se diže sunce.
Kod Ouelletovih se peć na drva u kuhinji pali samo prije jela.
Lydie je odlučila više ne napuštati postelju i čekati da
roditelji, na povratku iz New Yorka, dođu po nju. Dvaput je
već Alexis Boilard došao kod Ouelletovih, dižući strašnu
buku starim kamionom. Tražio je Lydie, ali rekli su mu da ne
želi nikoga vidjeti.

Ona drhti uvučena u postelju, pod vunenim pokrivačima.

Čita Julienovo pismo. Taj je dječak lud, misli. Njegov me
zahtjev ubija. Traži sve od mene. Otet će mi dušu, ako ga
pustim. Moram se obraniti. Njegovo me pismo baca u očaj.
Ako plačem, to je zato što sam bijesna.
Briše oči. Gužva Julienovo pismo prstima, stišće šaku
kao netko tko davi pticu, a Alexisov kamion počinje kružiti
oko kuće, pakleno štekćući.
Dano joj je naređenje, u tami srca da se osveti, smjesta,
zbog uvrede nanesene u davno doba, na samome izvoru
njezina života. Piše:

Previše čitaš, mali moj Juliene. I previše pišeš, previše

duga romantična pisma. Volim pjesnike u knjigama, ne u
životu. U životu više volim momke poput Alexisa koji ne
okolišaju i očekuju od mene samo ono što im mogu dati,
odnosno veoma malo, jer sam škrta kad je riječ o mojim
prirodnim dražima i bojim se ljubavi kao smrti svoga bića i
svoje slobode.
 Lydie

Čuje nagla skretanja ludoga kamiona oko kuće. Zabije

glavu u jastuk da ne čuje. Osjeća snažnu želju da se valja u
blatu i da čini proste stvari s Alexisom, da se bezglavo
osramoti.

Lydie stane na samu sredinu drvoreda, maše rukama

iznad glave. Alexis zaustavi kamion. Glava mu bijesno
proviri iz kabine.
- Penješ se, da ili ne?
Ona odgovara slabim glasom bolesna djeteta:
- Da, da, dolazim, ne moraš toliko galamiti!
 Zaklinje se tiho da će nametnuti Alexisu svoj zakon i
dovesti ga do užitka, prema granicama koje ona odabere.
Prijatelji njezina oca zaudarali su po losionu za poslije
brijanja i viskiju. Alexis bazdi po pivu i znoju. Ali isto je to
lice, kao bolešću opustošeno. Promatra dječakov profil dok
je nagnut nad volanom, njegov ustrajan izgled. Budući da je
navikla na svu vrstu milovanja bez posljedica, na brzaka, u
automobilima i drugim neudobnim mjestima, ne želi još
neko vrijeme brinuti.

Kamion se drnda lošom poprečnom cestom koju Lydie

ne poznaje. Alexis i dalje ne podiže glavu. Vožnja kamiona
zahtijeva, čini se, njegovu sumanutu pozornost. Kad cesta
počinje nalikovati na izgubljeni puteljak, između trnja i
ogoljelih breza, Alexis isključuje motor. Okrene se ponizno
prema Lydie kao domaća životinja koja moli da ju se
pomiluje. Ponavlja ”Lydie” nekoliko puta. Ona osjeća vlažnu
toplinu njegovih usta, njegovih zubi šteneta, kroz suknju.
Gricka joj suknju i rublje. Razmakne joj glavom noge i
zaroni glavom pod suknju.
Uskoro će biti gotovo, pomisli ona, još jednom
netaknuta, navući ću suknju i trebat ću se samo vratiti
Ouelletovima, na obiteljsku večeru, kao i obično.
Pokušava ustati.
- Ja odlučujem, Alexise Boilarde, pusti me.
On ju uhvati oko pasa i izvuče iz kamiona. Ona se bori i
pada, na travu, svom dužinom. Na trenutak omamljena vidi
iznad sebe nebo bijelo poput krede. Metalni sjaj nakratko ju
zaslijepi, prije nego joj teško Alexisovo tijelo ispruženo na
nju ne sakrije svu svjetlost.
Preklinje ju i vrijeđa. Govori joj ”Mala moja droljo” i
”Lijepi moj Medo”. Ona ga vrijeđa i izruguje mu se. Govori
mu ”Teška sirovino”. I onda tanki nepoznati glasić izroni iz
nje, traži užitak do kraja i daje točne upute.
 Navukao je tamnoplavi kaputić s amblemom svoje škole,
glavu tutnuo pod crpku, češljao i raščešljavao mokru kosu te
izašao iz kuće. Majci koja ga pita kamo ide u tako kasni sat,
vikne hrapavim glasom:
- Pusti me živjeti!

Veliko čisto nebo iznad ravnice u zalazak sunca, ravna

zemlja sa zdepastim brežuljcima na obzoru. Evo drvoreda
topola s još zelenim lišćem smežuranim na vjetru. Kreće se
okružen šuštanjem lišća koje podrhtava, i Julien podrhtava s
lišćem.

S prozora svoje sobe vidjela ga je kako dolazi. Pomisli da

više ništa među njima neće biti isto, ona je sada žena i
nema što raditi s tim dječakom pod teretom snova koji ide
drvoredom prema njoj.
Lydieino lice je u grču od brige i užasa. Čini joj se da
osjeća kako joj se u trbuhu izudaranom ručicama boje cigle,
crnim sićušnim noktima, pomiče prava životinjica bijela
poput svinjske masti, koja raste i neobično nalikuje Alexisu.

Čak i prije nego je Julien pokucao na vrata, ona stoji tu

na pragu, neraspoložena i zajedljiva.
- Došao si mi u posjet, mali moj Juliene? Možeš me
odsad zvati ”gospođo”, znaš, zaslužila sam to od jučer, a ti,
ti si tek glupavi ptić!
Neobično je to što Julien ne čuje što mu Lydie kaže.
Ponavlja mehaničkim glasom koji kao da mu ne pripada:
 - Moram znati. Želim znati. Alexis Boilard i ti, u kamionu,
je li to istina? Cijelo selo o tome govori.
Dugo stoji na mjestu prikovan ledenom, prijetećom
tišinom.
- Zbilja želiš znati, mali moj Juliene? Šteta, ali tražio si
to. Samo moramo najprije naći neko mirno mjesto kako bih
ti sve rekla, kako bi sve čuo, kad ti je toliko stalo.

Nije smislila ništa bolje nego da ga povede do kaveza za

lisice, koji se već dugo ne koriste.
Hodaju jedno za drugim uskom stazom, Julien iza Lydie,
sličan onim izgubljenim pticama koje prate brod od kojeg im
zavise prehrana i život. Očekuje sve od nje, priznanje koje
ga unaprijed razdire, nož i ranu.
S obje strane staze čuje se, prije zime, posljednji pjev
zrikavaca, pucketava zrika na hladnome zraku. Lydie postaje
govorljivija, počinje objašnjavati da se lisice uvijek uzgajaju
dalje od kuća zbog smrada i zloslutna glasanja, osobito
noću. Okrene se prema Julienu.
- I onda, znaš, ako ih se ometa, lisice pojedu svoje
mlade, da bi ih zaštitile.
Smije se grohotnim smijehom koji odzvanja.
I ponovo, Julienov glas, i dalje veoma neobičan, kao
odvojen od tijela, suh, mehanički:
- To si već rekla. Ponavljaš se. Govoriš u prazno, jadna
moja Lydie.
I evo napola srušenih kaveza, drvena hangara gdje su
ubijali lisice. Julien se pita kako se moglo zaklati lisice, a ne
uništiti im krzno. Kako oduzeti život riđim ili srebrnastim
životinjama, a da ništa od njihove muke ne ostane na
lijepome krznu namijenjenu lijepim damama?
Lydie obilazi kolibu, uzalud traži prozor, spazi vratašca
od dasaka sa zahrđalim lokotom, pokušava otvoriti snažno
udarajući ramenom.
Vrata popuštaju, a Julien preklinje:
 - Hajdemo, Lydie. Tu je previše zastrašujuće.
- Reklo bi se da se bojiš, mali moj Juliene... mene ili lisica
koje su izmaknule krvoproliću?
Malo-pomalo spušta se noć. Čini se da se siva koliba i
hrđave šarke još više raspadaju u jesenje predvečerje.
Nikakve milosti na blijedome nebu koje se gasi.
Ona ulazi ispred njega u kolibu, živahna i lepršava,
udara se o pokućstvo i nagomilane predmete u polumraku.
- Kakve li ropotarnice! Reklo bi se dražba milodara!
Paleći šibicu za šibicom, pronalaze staru napola isparanu
sofu, naheren stol, mnoštvo razbijenih i zahrđalih kućanskih
aparata, grablje bez drške, potrgane vile. Na zemlji, tu i
tamo, ima slame u prašini, sitnoga izmeta poljskih miševa
gotovo posvuda. Na stolu zacrnjeni stakleni svijećnjak.
Svijeća u njemu je gotovo netaknuta. Lydie ju odmah upali.
Tišina im oduzima dah, pod njezinim su dojmom kao da
je netko beskrajno opasan, netko kao crvljiv kućni duh
skriven u velikom ormaru bez nožica ili iza maloga pletenog,
napola izjedenog naslonjača.
Sjene im se miču po zidu i nagomilanome pokućstvu.
Moraju se posve približiti svijećnjaku postavljenom na stolu
kako bi vidjeli jedno drugo, stojeći sučelice, posve utonuli u
noć, sa svijećom koja drhturi između njih.
Julien se čudi što vidi Lydie netaknutu pred sobom.
Glatka i čvrsta kao i obično. Nikakva traga njezina sramotna
čina s Alexisom. Uporan je. Uzalud traži znakove na njezinu
licu. Razrogačio je oči. Nalik je slijepcu, cijeli mu je život
nadohvat ruke, a ništa ne vidi.
Lydie prva okrene glavu:
- Ne gledaj me tako, reklo bi se da me želiš strijeljati
očima.
Ni puške, ni noža. Nemam oružja, pomisli Julien, i
pritisne duge gole ruke jednu uz drugu, kao da iskušava
kakvoću kostiju.
Ona odlazi u dnu kolibe sjesti na malu isparanu sofu u
polusjeni, kao da se želi tamo sakriti.
 Njezin glas kao da dopire iz tame noći.
- Jesi li već vidio izlazak sunca, mali moj Juliene? A da
ostanemo unutra, mirni, oboje, do zore? Vidjet ćeš kako je
tužno i lijepo kad noć malo-pomalo popušta i ispunjava se
svjetlošću.
Djeluje kao da se raznježila nad sudbinom noći koja
umire u ranu zoru.
- Priđi bliže. Ne gledaj me više tim ubojitim pogledom.
Dođi.
On pada ničice uz neku vrstu nijeme tutnjave, poput
ranjene zvijeri. Zagrli joj noge drhtavim rukama. Podiže
prema njoj izgubljen pogled.
Ona uzmakne na trenutak. Bože, što je tome dječaku
pred njezinim nogama koji traži sve od nje, čak i onaj tajni
dio nje same koji mu uporno odbija otkriti, svoju djetinju
nevinost.
- Mali moj Juliene, pusti me. Plašiš me.
Ona pokrije lice mlitavim jastučićem koji odiše po
plijesni. Smije se, jer su joj usta puna dlake. Guši se i pljuje.
- Kako si smiješan, mali moj Juliene, s tom tvojom napola
slijepljenom i nakostriješenom kosom. Kao podvodni ribič
koji izranja iz vode! Kovrčav si, mali moj Juliene, da je to
nevjerojatno.
Prolazi neprestano prstima po Julienovoj kosi.
- Dolaziš prekasno, mali moj Juliene, još jučer, kako bih
te bila voljela i bio bi prvi, a možda i posljednji. Ali danas je
prekasno. Moj dan dobrote je prošao. Previše bih se bojala
istodobno dvaput ostati u drugom stanju. Možeš li to
zamisliti; natiskani blizanci u mome trbuhu, jedan sav crven
i smrdljiv, drugi kovrčav kao ovca!
Skriva lice u jastučić, ponovo se guši od smijeha.
Ustao je i govori posve okrenut vratima, s rukom na
dasci, spreman izići:
- Zločesta si, Lydie, i volio bih da te nikada nisam
upoznao.
 - Nisam ni zločesta ni dobra, mali moj Juliene,
jednostavno opsjednuta, to nije isto. Ne odlazi odmah,
molim te.
Vraća se. I opet klekne pred nju. Govori, s glavom na
Lydieinim koljenima, prigušeno mrmljajući:
- Toliko te volim.
- Na što se žališ, mali moj Juliene? Htio si postati
muškarac, i to si dobio. Imaš ju sad, tu svoju ljubavnu bol.
Bar nešto.
Julien ne čuje što Lydie govori, onako sav obuzet
uživanjem u ugodnoj toplini njezinih koljena, na svom
obrazu, na svom čelu.
- Lijep si, mali moj Juliene, veoma lijep. Mislim da ću te
sutra zavoljeti kao luda i plakat ću kao kišna godina. Ali sad
imam drugoga posla. Danas je prvi dan poslije moga
vjenčanja i trebam se pobrinuti za uobičajene stvari.
Roditelji dolaze po mene za dva dana. Upisala sam se u
koledž na Staten Islandu, država New York, uz sam ocean,
tamo gdje su ribiči Portugalci. Ostat ću tamo cijelu školsku
godinu. Ali prije odlaska, moram se pozabaviti tvojom
sestrom Hèlène. Sastajem se s njom sutra.
Govori za sebe, birajući riječi, čini se da ne osjeća
Julienovu toplinu na svojim nogama, ni teret njegove glave
na koljenima.
Već neko vrijeme mali poljski miš s vrha velikog ormara
bez nožica promatra Lydie sjajnim očima. Kako me gleda i
kako ga gledam. Opčinjena je, ima osjećaj da joj se slika
miša na ormaru urezuje neobičnom preciznošću, kao da joj
poslije, tijekom vremena, svaka druga uspomena na noć s
Julienom treba biti oduzeta.

Dočekali su izlazak sunca, Julien priljubljen uz Lydieine

noge, Lydie prebirući po Julienovoj kosi. U njihovu razgovoru,
mnoštvo djetinjih i djetinjastih stvari. Poluglasno recitiraju
pjesme. On govori o svome iskonskome stanju sina Sunca.
Ona kaže da je isto s njom, premda je djevojka. Julien se
zaklinje da je to doživotno, do smrti. Lydie ga snažno vuče
za kosu, uvjerava ga da je stara kao zemlja i more zajedno i
da ničemu ne služi razmišljati o sutrašnjici.
- Među nama, mali moj Juliene, pravilo je izokrenuto,
pravilo po kojemu je muškarac stariji, a žena nevinašce
poput bijele ivančice sa žutim trbuhom, usred polja.
I opet njezin zvonki smijeh.

Svuda oko kolibe ptice su počele prigušeno kriještati čak

i prije nego se blijeda zraka pojavila na nebu. Kad ju ljubi
kao što dječak prvi put ljubi, ona mu govori da ponovi i da
pazi. Drugi put, ona se pretvara da spava. Kao mrtvac je što
će se srušiti.
Dan se pojavljuje polako, istodobno posvuda,
preplavljujući malo-pomalo nebo, nalik na podzemni
prostirao koji se širi daleko od svoga krvarećeg srca,
skrivenog iza drveća.
Sad ona ljubi njega, stavlja mu jezik u usta, divlje ga
grize. I evo je gdje stoji popravljajući raspuštenu kosu,
poravnavajući haljinu.
- Brzo, mali moj Juliene, jutro je. Trebamo se vratiti, ili će
vikati na tebe. Nemaš se zbog čega žaliti. Imao si svoju
bračnu noć. Pozdrav sad. Ja odlazim. Praznici su gotovi.
On stoji pred njom, posve omamljen, bespomoćan, nalik
na izgubljena putnika na nepoznatome kolodvoru koji ne zna
kamo poći.
Govori tiho, ravnomjernim glasom, kao da ga se riječi
koji mu izlaze iz usta ne tiču:
- Pozdrav, Lydie Bruneau. I ja odlazim. Odlazim odmah.
Jutro je. Trebamo se vratiti. Više te neću vidjeti. Ti si vrag,
Lydie Bruneau.
 Dok se Julien udaljava stazom koja postaje sve svjetlija
kako se sunce postupno diže, ne zna da Lydie, iza njega, u
kolibi, lica uronjena u mlitavi jastučić da bi ugušila jauke,
ponavlja njegovo ime. ”Julien, Julien, Julien...”
 Ni vike, ni uvreda, ni prigovora. Niti pika niti bode.
Iscrpljena. Nemoćna. Život joj je promijenio pravac. Stoji
pred sinom i pita ga odakle dolazi.
- Lydie i ja smo htjeli dočekati izlazak sunca...
Čekala ga je cijelu noć, prikovana uz prozor, priljubljena
uz hladno staklo.
Pauline šuti. Nema riječi kojima bi izrazila svoje
razočaranje i umor. U glavi joj se množe neobične rečenice
koje nikada neće izgovoriti: ja sam te prva voljela, ja sam
prva žena tvoga života, poput Eve ispod svoga drveta dobra
i zla, usred izgubljena raja, sjeti se, bilo je to djetinjstvo.
On stavi ruku na usta kako bi sakrio natečenu usnicu
zbog Lydieina ugriza. Moglo bi se pomisliti da ga boli zub.
 Hèlène ju već sluša kao sluga pokorni. Ja zazviždim, i
ona dotrči, misli Lydie, gutajući kavu šalicu za šalicom u
velikoj kuhinji Ouelletovih. Samo ne popustiti želji za
spavanjem. Zaboraviti besanu noć u kolibi za lisice.
Zaboraviti Juliena. Isprati tu noć sa Julienom. Okrenuti se
prema Hèlène. Iskušati ju posljednji put. Poslije brata,
sestru. Po redu. Nije li se zaklela da će ih oboje osloboditi?
Sutra će biti odveć kasno. Odmah danas.
Pali cigaretu. Ispušta dim prema stropu. Voli mješavinu
kave i nikotina. Odmara se poluzatvorenih očiju. Gospođa
Ouellet obavlja svoje poslove oko stola. Vidjela je netaknutu
Lydieinu postelju pa promatra djevojku kradomice,
sumnjičavo.
Uronjena nosom u šalicu kave Lydie je u letu uhvatila
pogled gospođe Ouellet. Lydieine zelene oči potpuno prazne
iznad šalice. Gospođa Ouellet okrene se prema pećnici.
Lydie ju smjesta zovne, klanja joj se do zemlje.
- Pozdrav, gospođo Ouellet. Smatrajte da sam vas
pozdravila, gospođo Ouellet. Jutro je. Velik je dan preda
mnom. Ispričat ću vam novosti večeras. Mislite tu i tamo na
mene. Prekrižite se misleći na mene, gospođo Ouellet. Samo
se sjetite da nitko kao ja ne može veslati na rijeci. Stara
navika od djetinjstva. Odlučeno je. Idem. Vodim sa sobom
malu Hèlène Vallières.
Lydie je zatražila ključ od spremišta za čamce. Nije rekla
da se želi spuštati niz brzace. Uvjerava tiho samu sebe.
Treba samo prijeći preko divljega srca rijeke.
 Uskoro je Hèlène došla u svojoj žutoj kabanici, kose
svezane na potiljku, na Lydiein način.
- Bojim se, Lydie, tako se bojim.
- Trebaš skočiti kroz strah kao kroz vatreni obruč, kao u
cirkusu, znaš to dobro. Poslije ćeš se osjećati snažnom i
velikom, jednakom svojoj majci i moći ćeš ju gledati u oči i
reći joj da brine osvojim stvarima. Nitko se više neće usuditi
mjeriti se s tobom, bit ćeš zauvijek odrasla osoba, slobodna
kao ja, Lydie Bruneau. A uopće nije komplicirano. Morat ćeš
samo nepomično sjediti u dnu kanua dok ja veslam. Spuštati
se niz brzace, draga moja, to je vrhunac. Iskušavati Boga i
Vraga istodobno. Kakva li plana! Sjećat ćeš se toga cijeli
život. Jesi obukla debelu vestu ispod kabanice? Tako treba.
Dođi da te malo bolje sredim.
Vuče Helenin ovratnik, navlači ga preko kabanice,
dodirne joj obraz prstima.
- Kako si slatka, Hèlène, i kako si lijepa.
Hèlène se sva topi pod Lydieinim milovanjem.
- Ti si lijepa, Lydie, željela bih umrijeti za tebe.
Lydie se samo mora osmjehnuti maloj Hèlène da bi bila
sigurna u nju, onkraj života i smrti, sve do pakosti učinjene
Pauline.
- Tvoja će majka umrijeti od brige!
Hèlène spusti glavu. Lydie, po drugi put, nježno prijeđe
prstima po Heleninu obrazu.

Kanu Ouelletovih svježe je obojan i kalafatiran. Dosta

dugo se s obale mogu vidjeti crveni kanu, žuta Helenina
kabanica i plavi Lydiein haljetak, njezin crveni rubac, sve
žive boje koje klize niz vodu, na rijeci, u podne.
Kad je rijeka bila u razini obale i kad je trebalo prijeći
selo u ravnici, više osoba prepoznalo je crveni kanu i
veslačice.

Nepomična, u dnu kanua, Hèlène u cijelome tijelu osjeća

udarac valova koji to jače udaraju o kanu što se više
približavaju brzacima. Samo se prepušta snazi vode koja ju
užasava. Samo sluša gospodaricu kanua koja vesla udesno
ili ulijevo, hvatajući iz trenutak u trenutak ravnotežu. Sad
već pjena, u dugim bijelim ispljuvcima, prati sve nemirniju
struju, dok buka postaje zaglušljiva. Stijene prekrivene
zelenom mahovinom niču mjestimice pred njima. Uskoro
bezbojan miris vode i njezina nadmoćna pomama
ispunjavaju sav zrak, sav zemaljski život. Crveni kanu pleše i
pucketa prepušten valovima. Lydie i Hèlène ulaze obje u
intimu smrti.
 Dugo je bila poput utopljenice, natopljena i blatnjava,
ispružena na obali kod kovačnice. Struja ju je izbacila na
šljunak žala pa su ju pokupili, ne znajući je li mrtva ili živa,
ne znajući što bi s njom, jer nije imala ni roditelje, ni ikoga
drugog da se pobrine za nju. Ispljunula je vodu kroz usta i
nos. Cijelo selo okupljeno na obali i svuda okolo, sve do
ceste, gledalo ju je kako se guši i povraća. U ušima joj zuji,
lice joj je puno mulja i trava. Gleda i ne vidi sve te ljude
okupljene oko sebe.
Alexis ju je omotao u pokrivač i odveo ju kamionom k
sebi.

Minijaturna brvnara, usred polja bez drveća. Ogromna

garaža s krovom od crijepa koji blista punim sjajem na
hladnome suncu. Imanje Alexisa Boilarda nema ograde,
okruženo je živicom od šipražja.

Ima vrućicu. U glavi joj bruji i zuji. Odbijanje valova o

stijene neprestano joj udara o sljepoočnice. Čini joj se da u
huku vode čuje kako joj vatreno plješću dok ravnodušan i
uglađen glas odbrojava sekunde ne bi li izbrojao koliko će
moći izdržati bez daha, na dnu rijeke, a da ne umre. Zove
Hèlène. Pokušavaju izvući iz zelenih, ljepljivih trava koje ju
malo-pomalo omotavaju kao druga koža. Njezin glas ispušta
mjehuriće boje bijele kave, u smrtnome metežu, u teškome
glogotanju koje potvrđuje da je gotovo sa zemaljskim
životom male Hèlène.
 Lydie vrišti u Alexisovoj kolibi. Zove Hèlène. Cvokoće i
ne prestaje povraćati u Alexisovoj postelji. Cijelu rijeku
moram ispovraćati, pomisli, i život koji s njom dolazi u bujici
žuči.
Alexis je upalio peć na drva i ugrijao vode. Kaže Lydie da
skine mokru odjeću. Ona ništa ne čuje što on kaže, jer svaki
ljudski glas postao joj je stran, uzalud se odbija od huka
vode u njezinoj glavi. Cvokoće zubima.
Razodijeva ju kao da ju vadi iz paketa ljepljivih algi. Drži
ju na trenutak u zagrljaju, posve golu, odsutnu i ledenu.
Pokriva ju vestama i vunenim pokrivačima, stavlja joj boce
vruće vode na noge i uzduž tijela. Boca ne nedostaje u
Alexisovoj kolibi, i praznih i punih. Uzalud momak pokušava
natjerati Lydie da pije podižući joj glavu, džin teče
kanalićima niz stisnute usne.
On sjedne na stolac, uz samu postelju, i promatra Lydie
koja se trese među bocama vruće vode. Smiruje se malo-
pomalo i tone u san, sva zgrčena, kao u majčinoj utrobi.
Zrak u sobi postaje gušći. Spušta se noć. Alexis dotakne
rukom Lydieinu ruku na sivome vunenom pokrivaču. Zove ju
glasno ”Dragi moj Medo” i ”Lijepa moja golubice”. Predano
počinje ispijati bocu džina.
Prije nego se spustila mrkla noć, Alexis se svalio na
postelju, uz Lydieine noge. Prazna boca kotrlja se po podu s
jednoga na drugi kraj sobe i onda se zaustavi uz peć.

Zvuk motora, bljesak farova u prozor bez kapaka i

zavjesa, nejasan topot oko brvnare, učestali udarci po
drvenim vratima, sve to nije bilo dovoljno da ih oboje
probudi iz duboka sna koji ih štiti od zvukova na zemlji.
Nezaključana vrata se otvaraju snažnim udarcem. Evo ih
u sobi, svi su se okupili, uredni i precizni kao odrasle
odgovorne osobe koje znaju što im je činiti i koji imaju samo
toliko vremena da to i učine.
 Gospođa Ouellet joj je donijela suhu odjeću. Zaklanja ju
svojim krupnim tijelom dok se odijeva u jedinoj prostoriji u
brvnari, sad punoj ljudi. Gospođa Ouellet govori o maloj
Hèlène Vallières koja je umrla na brzacima, razbivši glavu o
stijene.
Lydieini roditelji su tu, uza sama vrata, i jedva dišu zbog
učmala zraka u brvnari. Čekaju da preuzmu kćer i odvedu ju
na koledž, tamo gdje će biti na sigurnom.
Otac, u dugom ogrtaču s dragonerima, sa šeširom od
velura u ruci, kreće ukočenim korakom prema Alexisu. Pruža
mu napola stisnutu šaku sa zgužvanim novčanicama.
Promrmlja kroz zube:
- Za to što ste se tako dobro brinuli o mojoj kćeri.
Alexis brižno odmota novčanice kako bi ih svi u brvnari
mogli vidjeti, jednu novčanicu od dvadeset dolara i jednu od
pet. Prima ih vrhom prstiju s gađenjem kao da je riječ o
mrtvome mišu kojega drži za rep, otvori peć i baci novčanice
u vatru. Nakon što je zatvorio vratašca, okrene se zijevajući:
- Nitko mi više ovdje ne treba. Nema potrebe da
ostajete. Moram rano ustati, sutra ujutro, i isporučiti tri
hvata drva. Moram se do sita naspavati da se otrijeznim do
sutra. Laku noć, društvo.
Ni ne pogledavši Lydie, počinje namještati pokrivače.
Ali Lydie prilazi Alexisu, istrgnuvši se od majke koja ju je
držala za ruku i vukla prema vratima. Potpuno je blijeda.
Hoda kao da će na svakome koraku posrnuti. Ali živi plamen
ponovo obasjava njezino ledeno lice. Govori Alexisu tiho na
uho:
- Učini to za mene, molim te. Treba. Treba. Prije nego
zauvijek nestanem odavde. Pusti konje s općinskoga polja.
Znaš li, ono polje uz rijeku? Pusti ih u selo. Nakon toga moći
ću poći mirna i cijelo ću vrijeme misliti na tebe, Alexise
Boilarde, kad jednom budem na američkome koledžu,
između dva predavanja iz etike, između dva plivanja.
I ponovo ju obuzima želja da se smije kao da je zdrava i
u normalnome stanju.
 Lydieina je majka podigla koprenu koja joj je kao mala
crna rešetka prekrivala oči, te velikim, veoma crvenim
usnama govori:
- Dođi, djevojčice moja. Dođi brzo.

Lydie prolazi selom posljednji put, dobro zaštićena u

dugom automobilu svojih roditelja. Pokušava urezati u
sjećanje kuće, drveće, rijeku, brdašca, sav poznati krajolik
koji se, svakim okretom kotača, vrtoglavo udaljava od nje.
Neće čuti snažan i zbrkan topot teških konja za oranje,
koje je poslije njezina odlaska Alexis Boilard pustio na
glavnu ulicu tjerajući ih velikim zamasima biča. Neće vidjeti
kako u drvenim kućama mještani, probuđeni konjskim
galopom, jedni za drugima pale svjetla. Samo će kuća
Vallièresovih, sva osvijetljena, koju je, kroz suze, vidjela u
prolazu, nastaviti u Lydieinu sjećanju plamtjeti kao užarena
kapela.
 Ne vjerujući, Pauline je najprije uzela u naručje tijelo
svoje kćeri, nakljukano vodom i pijeskom, kao da je još bilo
živo. Previla joj je ranu na glavi, odmaknuvši nježno svijetlu
kosu. Sama je oprala, obukla i polegnula u svoju postelju
usnulu kćer. Prekrižila joj je ruke na prsima. Cijelu je noć
probdjela uz nju kao uz bolesno dijete.
Tek u zoru, kad su se prve zrake svjetlosti probile kroz
prozor, Pauline je počela urlati poput vučice uhvaćene u
zamku. Srušila se naglavce.
III.
 Julien odsad uči živjeti sučelice bijeloj voštanoj figuri,
tamnih stisnutih pjega, krupna tijela koje se ne želi kretati.
Voljno odbijanje ili stvarna ukočenost. Dani prolaze, a
Pauline niti progovara niti se pokreće. Napustivši školovanje,
sin joj posvećuje sve svoje vrijeme. Nosi ju iz postelje do
naslonjača, iz naslonjača do postelje, priprema joj jelo i hrani
ju, pere i donosi joj noćnu posudu.
Ispitujući to ravnodušno lice, u nadi da će uhvatiti i
najmanju reakciju, i najmanji znak života, shvatio je da se
crte lica njegove majke mijenjaju, da polako postaju sve
grublje, sve muževnije, da je hrskavica na nosu snažnija,
čeljust istaknutija, usta žučljivija. Uskoro je mogao tako
vješto otkriti i najmanji drhtaj na majčinu licu da je opazio
kako Pauline u određenim trenucima neprimjetno pomiče
usne. Nastojao je čitati s majčinih usana. Na kraju je uspio
razlikovati dvije riječi, promrmljane u tišini, uvijek iste,
prema Paulininu raspoloženju: ”proklet” i ”ljubavi moja”.
Julien je dobro pazio da o tom otkriću ne govori liječniku,
želeći samo za sebe zadržati tu tajnu koju je dijelio s
Pauline.

Kad bi mu se Lydieina slika katkada grubo vraćala,

tjerao ju je od sebe, namećući si smjesta bezbrojne
kućanske i dosadne poslove koji bi ga zaokupili. Osjećao je
veoma jaku želju da se osveti Lydie.

Tišina je u stanu u Cartierovoj ulici iz dana u dan

postajala sve gušća, i Julienova se mladost na to privikavala
kao na zlu kob. Ubrzo je imao samo jednu zamisao, navesti
majku da progovori, otrgnuti ju iz šutnje. Čvrsto ju je držao u
naručju i govorio joj, posve tiho, u okamenjeno lice, što je
moguće bliže njezinim praznim očima, njezinim nijemim
ustima:
- Reci mi dobar dan, kako si? Molim te, reci mi dobar
dan, kako si?
I prodrmao bi ju držeći joj ramena.
- Dobar dan, dobar dan, reci dobar dan. Nije teško.
Pokušaj malo. Ja te pozdravljam, cijeli Božji dan. Ja sam tvoj
sin Julien. Mala Hèlène je mrtva. Lydie je prokleta. Ali ja, ja
sam tu. Reci mi dobar dan. To sam ja, Julien.

Kad je bila na samrti, tri godine poslije Hèlènine smrti,

Pauline je naslonila glavu na njegovo rame, nagnula se
cijelim tijelom na stranu, kao da će pasti s postelje, te je
razgovijetno i glasno rekla:
- Klizim.
Samo je njezin sin Julien čuo posljednje riječi Pauline
Vallières, preminule u dobi od četrdeset i pet godina, 5.
travnja 1937., od nepodnošljive boli.
 Budući da je napustio školovanje kako bi njegovao
majku, poslije njezine smrti Julien se zaposlio kao službenik
u Glavnoj pošti u Ulici Saint-Paul.
Ubrzo je upoznao novo područje kretanja. Nekoliko
prostorija u stanu u Cartierovoj ulici, nekoliko ulica u gradu.
Nikada više Duchesnay, njegova rijeka i selo, kao ni zgrada
Claridge na Velikoj Aleji, izbjegavajući tako neke ulice i selo,
imao je dojam da tješi majku i da joj je vjeran poslije smrti.
Događalo bi mu se katkad, u snu, da veoma snažno
doživi Lydiein poljubac na usnama, u ustima, da osjeti
njezine zube i ugriz, što ga je grubo budilo. Tih je jutara
mogao izbjeći nemirnoj sreći samo glasno optužujući Lydie
za sve zlo na svijetu.
Sjedenje u istome dubokom naslonjaču iz večeri u večer
nakon što bi se vratio s posla na pošti, hodanje dugim
hodnikom da protegne noge, oblačenje ujutro, svlačenje
navečer, brijanje u isto vrijeme, ispred istoga starog,
oštećenog zrcala, ne videći da mu mlado lice stari,
prebiranje pisama cijeli dan, ručanje na brzinu, spavanje u
zgrčenu položaju, život bez buke, od Saint-Paulove do
Cartierove i od Cartierove do Saint-Paulove, tako su se
odvijali polagani dani Juliena Vailièresa.

U stanu pretrpanom viktorijanskim pokućstvom,

prekrivenim crvenim ripsom, izblijedjelim od uporabe i
sunca, teškim od nagomilane tišine i uspomena šćućurenih
u polutami, Julien je bio kao u zatvoru. Odlazio je iz njega
samo da bi otišao do poštanskih vreća i sivih drvenih
pretinaca u koje je odlagao pisma, u ritmu dobra tiha stroja
dobro podmazanih zupčanika. Tek bi rijetko uputio koju riječ
kolegama s posla. Nije ih razlikovao.
 Malo-pomalo, potajno, kao kad se krišom kradu stvari,
Julien je počeo dnevnu sobu oslobađati predmeta koji su
pripadali majci i sestri. Posložio je svoje knjige i gramofon,
na svoj je način postavio duboki naslonjač. Za zimskih večeri
navlačio je izblijedjele zavjese preko injem prekrivenih
prozora i čitao poeziju, slušao glazbu do kasno u noć.

Prolaze dani, mjeseci, godine. Julien ne čita novine. Ne

sluša radio. Čini se da ne zna kako rat, iz dana u dan,
učvršćuje svoje carstvo u svijetu i strovaljuje države, jednu
po jednu, u užas.
Ali neobičan Julienov mir postajao je sve krhkiji, kao
kožica na mlijeku koje ispod nje kipi.
 Ime joj je Aline Boudreau. Djetinjasta je i bucmasta.
Njezine male hitre ruke pomiču se ispred Juliena, tijekom
dana, posve zaokupljene svakodnevnim poslom među
pismima Glavne pošte.
Jednoga je dana Julienu palo na um da joj uhvati u zraku
jednu ručicu, da osjeti njezinu toplinu među prstima.
Ugledao je tada, prvi put, kako iz toga poznatog mjesta u
kojemu nikoga nije uočavao izranja lice izbezumljeno od
sreće. Prema njemu su se podigle veoma blijede oči. Gledale
su ga kao što se gleda prikazu sveca. Julien je odmah
pomislio da je moć obožavanja u te djevojke vjerojatno
beskrajna. On koji je bio visok kao jablan, počinjući se već
grbiti, osjetio je odjednom ludu želju da ga kao novorođenče
omota i beskrajno voli žena koja ne bi nalikovala ni njegovoj
majci ni Lydie.

Tjedan dana joj je udvarao, poklanjajući joj cvijeće,

jednom i češalj od kornjačevine, prateći ju svake večeri kući,
u Latourellovu ulicu, do kuće od svijetle opeke, pocrnjene
kao poslije požara.
U nedjelju se popeo do njezine sobe u kojoj se osjećao
miris laštila i praška za pranje rublja. Bila je njegova kad je
to htio, kako je htio. Ponavljala je oduševljeno:
- Izlažem se prokletstvu za tebe, lijepi moj gospodine.
I onda bi sakrila lice u njegove ruke.
Julienov ponos je bio tolik da bi bio volio objesiti na
prozor bijeli rupčić uprljan krvlju, kao što to, poslije prve
bračne noći, čine male arapske nevjeste s plahtom, ali
istodobno se stidio zbog onoga što je učinio i bojao se da je
povrijedio Aline.
Dugo su ostali sljubljeni jedno uz drugo u polutami sobe
i toplini postelje. Kad se Julienu učinilo da vidi nejasnu
svjetlost kako dopire preko zavjesa na cvjetiće, naglo je
ustao, kao Pepeljuga na prvi otkucaj ponoći.
- Moram poći! Moram poći!

U znak pozdrava poklonila mu je dvije cijele stranice

bonova za hranu, jednu za šećer, drugu za kavu.
- Zbilja si premršav i pretužan. Jedi. Treba jesti. Dobro je
to za tebe.
- Moram poći! Jutro je!
 - Jesi li već vidio izlazak sunca, mali moj Juliene?
Prvi put poslije kolibe za lisice vani je u vlažnoj zori. Ne
smije se zadržati u Alininoj postelji u trenutku kad se sunce
polako diže na nebu. To neodređeno vrijeme između dana i
noći pripada laganoj Lydieinoj utvari. Ljubavni dodiri s Aline
samo su probudili uspomenu na Lydie.
- Vidjet ćeš kako je tužno i lijepo kad noć pomalo
popušta i ispunjava se svjetlošću.
Njezin hrapav glas u Julienovim ušima kao titranje zraka
oko njega.
Julien se sastaje s Lydie u mrtvome gradu, u vrijeme kad
samo sablasti slobodno šeću.
Zbog brade izgleda kao da su mu obrazi prljavi, ruke je
uvukao u džepove, lice spustio u podignut ovratnik kaputića,
i hoda tako Velikom alejom. Zaustavlja se pred zgradom
Claridge, pozorno promatra zatvorene prozore, pita se u
kojoj li tajnoj sobi, iza kojih navučenih zavjesa, leži Lydie u
svojoj uspavanoj slavi.
Evo opet se dan kao snažan topao vjetar širi krovovima,
izbezumljeno trči najdužim ulicama, provlači se kroz labirint
uličica, beskrajno se razlijeva po nizinama, uz rijeku.
Julien ulazi u zgradu Claridge. Razgovara s vratarom.
Pita za broj Lydieina stana.
- Gospodin i gospođa Bruneau i njihova kći pod punom
opremom, s dva krcata kamiona, otišli su u Sjedinjene
Države prije dosta godina i nisu ostavili adresu.

Svih tih godina spavao sam zatvoren u Cartierovoj ulici,

s pločama i knjigama. Lydie je to iskoristila i nestala.
Bio sam kao mumija. Trebalo je da se pojavi Aline da bih
se napola probudio, kao čovjek koji se nalakti i pozdravlja
dan iz postelje. Bilo je dovoljno da se Aline pokaže i da ju
dotaknem kao što muškarac dotiče ženu. Nek vrag nosi
Aline. Nije smjela samo napola obaviti stvari. Voljeti me kao
da sam bog nije dovoljno. Volio bih da je i sama Aline
nadnaravna, poput Lydie, njezina čarobna preslika. Aline nije
na visini. Neću više biti s njom.
 Aline se, poslije Julienova odlaska, protegnula ispred
prozora, posve gola, zaboravljajući da joj još jučer nikad nije
bilo dovoljno odjeće da bi se sakrila od očiju svijeta. Sa
svoga prozora gleda kuće, ulice, automobile, sitne ljude
kako hodaju pločnicima, obrise planina u daljini. Krajnje je
vrijeme da se obuče i krene u poštu, ali razvlači se, gleda
grad kao da ga usvaja. Njoj, koja ima samo jednu sobu u
Latourellovoj ulici, čini se odsad da joj pripada cijeli grad,
koji vrvi od života, ispružen tamo dolje podno njezinih nogu.
Negdje, u nekoj nepoznatoj kući, i Julien se sprema krenuti,
uskoro će joj prići iz još odmorenih ulica.
Aline žuri. Crvenim cipelama veselo kaska pločnikom.
Sve vidi, sve čuje u prolazu kao da joj je sve ponuđeno i
dano. Ulice, kuće, mali vrtovi pred kućama, djeca koja se
igraju, psi koji laju. Cijeli se grad pripitomio. Aline bi sama
mogla odrediti granice grada, organizirati ga na svoj način,
utvrditi mu tajno srce, smjestiti ga u vlastite grudi, to
isijavajuće srce koje ju očarava.

Tijekom cijeloga dana Julienovo je mjesto u pošti, među

vrećama nagomilane pošte, ostalo prazno.
Aline nema ni Julienovu adresu ni njegov broj telefona.
 Glave pune romantičnih primjera, Julien uživa u samoći.
Udobno smješten u naslonjaču čita pjesme, sluša ploče.
Traži društvo istomišljenika. Želio bi uplesti svoj glas u
najbeznadnije pjesme na svijetu. Tugovanje za Lydie, koje je
tako dugo odgađao, želio bi sad proslaviti u snažnoj
žalopojci, nalik na otrovan cvijet koji bi otkinuo iz srca.
Prepušta se sanjarenju.
U tihoj crvenoj sobi uskoro više ništa ne čuje, više ništa
ne vidi, osjeća samo golem zamor. Više ne raspoznaje
ponovno zatvorene knjige, ploče koje se više ne vrte,
razloge vlastite bolne duše. Julien tone u san u starome,
izlizanom naslonjaču koji zaudara po prašini.

Kad se probudio, ne zna više je li to kraj dana ili njegov

početak. Kroz prozor prodire slabo sunce. Vrijeme se više ne
može mjeriti. Preostaje mu još samo da se povlači kako mu
drago, kao mjesečar, da beskrajno hoda dugim hodnikom,
sudara se u prolazu o zatvorena vrata Paulinine i Hèlènine
sobe.
Julienov je život krcat mrtvim ženama. Otkud mu onda
ta iznenadna pomisao da vrijeđa Lydie kao da je živa?
 Aline ne vjeruje da će ikada više vidjeti Juliena. I dalje
gleda kroz prozor. Loša strana grada tu joj je pred očima
poslije one dobre koju je prvu upoznala, a koja se više neće
vratiti. Bolesni, kljasti, poniženi, uvrijeđeni, starci,
zatočenici, dijete koje tuku, žena izložena nasilju, svi su tu,
ispod njezina prozora, i uvjeravaju ju da ljubavna bol nije
ništa u oceanu bola na svijetu. Ne preostaje joj ništa drugo
nego zauzeti mjesto, kao i svi drugi, u tome gradu koji joj
odnedavno pripada, vratiti se na mjesto koje joj je vječnost
namijenila. Eto, to je njezin dio, njezin svežanj na ramenu
koji sada treba nositi. Više od grada u kojemu je rođena,
cijeli je svijet tu pred njom, okrugao kao naranča koju bi
mogla držati u ruci. Nevidljiva bića rađaju se i umiru. Njihovi
se krici gube u beskraju. Aline je samo točka koja se gubi na
karti dok se gigantska sjena zaustavlja nad zemljom i
oceanima i riše oblik križa.
Aline nema suza. Oči ju strašno peku, usnice joj se suše.
Treće je večeri legla kao i obično. Dugo bez sna,
promatra na stropu odraz svjetala automobila koji prolaze
ulicom.

Ući ćemo u gradove sjajne

Plamteći goli
Na konjima strašnim.

Njegova jedina pjesma. Julien često ponavlja nekadašnje

riječi. Bila je jesen na obali rijeke Duchesnay. Jedva tri retka
u čast Lydie Bruneau. Julien sjeda za kuhinjski stol. Pije kavu.
Moli za milost. Nada se pjesmi. Škraba cijele stranice koje
smjesta trga. Mrtva slova koja nikada nitko neće čitati.
 Samo jedanput bila je jesen na obali rijeke Duchesnay,
ljubav i pjesma, strašni konji pušteni na njegovo srce.
Predivno stvorenje koje ih je vodilo pobjeglo je, izvan svijeta,
uz topot kopita.
Stan u Cartierovoj ulici. U kuhinji komadići potrgana
papira, na podu, oko stola od jelovine. Crvena soba, knjige,
ploče, odjeća, prazne šalice, prevrnut vrč za kavu na sagu u
učmalu zraku.
Julien širom otvara prozor, diše duboko kao netko tko
ponovo dolazi do daha poslije odveć duge trke. Gladan je i
žedan.
Nema više ni zrna kave, ni najmanjega komadića kruha
u kuhinji. Nagnut na prozoru, Julien osluškuje noćnu vrevu
koja dopire do njega. Lagano Alinino tijelo odmara se negdje
u noći. Julienu ne preostaje drugo nego da ode u
Latourellovu. Boji se da je izgubio Aline. Istušira se i obrije,
izjuri u sparinu ljetne noći. Bacit će se ničice pred Aline i
moliti za oproštaj. Isprosit će šalicu kave i koru kruha.
 Ona pristavlja vodu. Priprema kavu. Evo je kako vadi
komadiće potpuno bijela kruha iz smeđe papirnate vrećice.
Čuje se voda koja kipi u kuhalu. Okrene se polako, bosa,
omotana u kućni ogrtač na cvjetiće. Nepočešljana joj kosa
poput pjene pada na čelo, sve do nosa. Glas joj više nije isti.
Posve tanak, jedva čujan glasić.
- Hoćeš kavu sa šećerom?
Savija i presavija ogrtač preko grudi. On jede i pije. Na
koljenima mu je pladanj. Izbjegava ju gledati, ali osjeća
Alinin uporan pogled na sebi. Ona stoji pred njim, ne miče se
i netremice ga promatra, kao da se ne može načuditi što ga
nalazi tu u svojoj sobi.
I opet njezin napola prigušen glas: - Mislim da zamalo
nisam umrla.
Smije se, zbunjena, kao da je upravo rekla strašnu
glupost.
- Ne obaziri se. Luda sam.
Aline je toliko umorna da joj Julien skida ogrtač i polaže
ju u postelju, beskrajno pažljivo. I evo, leži na uskoj sofi.
Sklapa oči, iscrpljena od tolikih neisplakanih suza.
Šapuće:
- Pozdravljam te, laku noć, do sutra.
- Do sutra - odgovara Julien, koji već žali što se unaprijed
obvezao za cijeli dan.
Stavlja ruku u džep, dotakne hladni metalni ključ svoga
stana, kao da ima pristup svoj svojoj slobodi muškarca.
 Julien prati Aline kući, svake večeri, poslije posla. Katkad
se popne s njom u njezinu sobu u potkrovlju. Ona mu
sprema večeru, špagete i zlatno žuti prepečenac, instant
kavu i sir s trešnjama. Vode ljubav, bez ludorija i ne
zaboravljajući na mjere opreza. Ona je luda za njim. On je
razborit kao najbolji učenik u razredu.

Čim napusti Aline, Julien se vraća u samoću crvene

sobe. Katkad piše pjesme koje trga. Stavlja ploče. Sluša
Bacha, Mozarta, Beethovena i Schuberta, Ravela i
Stravinskog. Čita pjesme i romane. Prebačen je u
bezgranični svijet, pun neobičnih doživljaja i čudnih osoba.
Drugi život odvija se paralelno s običnim životom uzorna
službenika i veoma razborita ljubavnika. Basnoslovni se
gradovi pojavljuju među riječima njegovih knjiga, puštajući
ga da priviri u labirint neobičnih ulica i uličica, dok golemi
sveti trgovi niču s katedralama, kao golemim, uzdignutim
kamenjem, punim isklesanih svetaca i demona.
Anywhere out of this world. Kupole Sankt Peterburga,
Raskoljnikov i Stavrogin, smog londonskih ulica i Dickensovi
dužnički zatvori, Esmeralda koja pleše ispred katedrale
Notre Dame, plavetnilo Chartresa (viđeno u ilustriranim
knjigama koje je veoma skupo platio), toliko slika koje se
pojavljuju pred Julienovim očima kao rasuti elementi
obećane zemlje o kojoj sanja.
Baudelaireovim koracima upija spleen Pariza, udiše
ubitačan zrak, luta beskrajno ukletim ulicama, dok mu krik
lošega staklara para uši, a Madame Bistouri slijedi ga ukorak
i ne prestaje ga pitati:
- Jeste li vi liječnik?
Kad rat bude gotov i kad bude uštedio dovoljno novca,
Julien će otići. Ukrcat će se na brod i prijeći će Atlantik.
Danima i noćima upoznavat će ocean.
Julien sve češće odlazi kod Aline. Trči stubama sav
zadihan. Zove ju ”Slatka moja mala”, ”Biseru moj”, ”Dušo
moja”, premda mu se ne sviđaju ni njezine karirane haljine,
ni one na cvjetiće.
 Kad je Julien uz nju, čini se da ništa ne može ugroziti
Alinin mir. Licem priljubljena uz Julienov vrat, događa joj se
da misli na vječnost, bez straha i užasa. Kad zemlje više
neće biti, misli ona, i kad će Julien, sveden samo na svoju
leteću dušu, biti bačen, posve živ, u Božji gorući grm, kao
izgubljen plamičak svijeće u ognjenom oceanu, ja ću ga
znati prepoznati među ostalima, i ugrijati uz njega ruke i
srce, za vijeke vjekova.

Katkad se Julien odvaži pročitati Aline neku svoju pjesmu

koja nije dospjela u koš za smeće, kao da joj povjerava
strašnu tajnu.
Ona sluša, namrštena, sva utonula, opčinjena tim
neobičnim jezikom koji razumije koliko i latinski u crkvi koji
ju je pratio u djetinjstvu. Je li moguće da su sva ta maštanja
koja je Julien napisao, kao i latinski, samo nejasni znakovi
Božje riječi?
Skriva lice među ruke. Julienova tajanstvenost ju smeta i
plaši kao da je svet. Bulazni: - Ma otkud sve to izvlačiš, za
Boga miloga!

Često, kad Julien pokuca na vrata, triput kratko, prema

dogovorenome znaku, Aline se trgne, jer nagnuta nad
pucketajućim radioprijamnikom sluša vijesti o ratu. Nježno
žali izbjegle, zatočene, one koje muče i ubijaju, pod kišom
metaka. Pamti imena zemalja, zamišlja suze i krv. Kako
vrijeme prolazi i kako se užas nastavlja, ona govori: ”Jadni
mali Poljaci, jadni mali Belgijanci, jadni mali Francuzi, jadni
mali Kanađani, jadni mali Rusi, jadni mali Englezi.” Jedne
večeri kad se Julien pojavio kod nje poslije tjedan dana
izbivanja i tišine, isključila je prijamnik, predala se ponovo
beskrajno sućutnome tonu i promrmljala: - Jadna mala ja.

Govori o sitnicama smijući se. Ponavlja više puta iste

sitnice iz svoga svakodnevnog života, kao da su državnički
poslovi. Ali kad se radi o onome što joj je najvažnije na
svijetu, o ljubavi prema Julienu, treba joj čupati svaku riječ iz
usta, kao da se boji da će morati ispljunuti svoje živo srce i
smjesta umrijeti.
Mrmlja, kao da se ruga samoj sebi i Julienu: - Ti i ja
zajedno, to je ko u raju, lijepi moj gospodine!
Ni u jednome trenutku, ni u najnježnijem ni u
najtužnijem, ne pita Juliena: - Voliš li me?
Ta ne zna li do srži da Julien nema što odgovoriti na
takvo pitanje?
 Nakljukan knjigama i glazbom, on je poput djetinjastoga
Don Quijotea koji gomila razna blaga prije nego otputuje u
široki svijet. Jednoga će se dana Julien ukrcati put Staroga
kontinenta nakon što u zatvorenoj sobi skupi zalihe čuda.
Događa se da odvede Aline do plaže Foulons i da
gledaju golemu rijeku sve do Levisa. Uskoro počinje
zamišljati da je na Seini. Pokušava usporediti tu svoju želju s
rijekom Saint-Laurent koja mu izgleda odveć golema, puna
virova. Promatra vodu i valove kroz prsten načinjen od palca
i kažiprsta. Vjerujem u ono u što želim vjerovati, ponavlja u
sebi. Evo kako mi Seina teče između prstiju i okreće se
suncu. Svaki tren bi se na kamenoj obali mogao pojaviti
Baudelaire, sa svojom zelenom kosom i cilindrom preko uha.
Aline dotakne Julienovo rame kao kad se blago budi
dijete, a da ga se odveć ne strese i ne uplaši.
- Dođi brzo. Moramo se vratiti, sad odmah.
 Kad je rat završio, Julien, na trenutak istrgnut iz svoga
zamišljenog svijeta, osjetio je kako ga podilaze žmarci. U
gruboj zemaljskoj stvarnosti brojali su se mrtvi i spašeni.
Tražio je od Aline da pripremi malu proslavu u čast pobjede.
Aline je razvukla kartaški stol i više nije bilo mjesta za
kretanje oko stola. Stavila je na stol bijeli stolnjak, izvezen
križićima, plave tanjure sa žutim likovima, prazne čašice od
sira, brižno oprane i sjajne poput kristala, te zapalila crvenu
svijeću. Čini se da tjesnoća Alinine sobe ni po čemu ne
ometa njezine precizne kretnje. Okreće se i vrti od stola do
maloga kuhala te od kuhala do stola, kao netko tko pleše na
mjestu. Na sofi, očišćene jagode u plavoj zdjelici. Gulaš
krčka na kuhalu, a aluminijski poklopac poskakuje pod
naletima mirisnih para.
Ružičasta ruža koju joj je Julien poklonio u čaši je na
prozorskoj dasci. Aline zakorači prema prozoru samo da bi
pomirisala Julienovu ružu, da bi joj osjetila svježinu na
obrazu.

Poslije jela, nakon što su oboje popušili cigaretu, Julien je

poljubio Aline. Rekao joj je da sad kad je rat završio, želi
samo jedno: otputovati u Francusku, čim to bude moguće. I
dalje je ljubio Aline, koja se ukočila poput mrtvaca.
Tada je Aline shvatila da istodobno sa Julienovim
tajanstvenim sanjarenjima i ona tajno sanja, na svoj način.
Veoma prostranu sobu, s visokim prozorima, dugi stol,
snježnobijeli stolnjak sve do poda, golemu pećnicu u kojoj se
peku kolači na tri razine, svjež zrak posvuda, kao na obali
mora, veliku postelju na kojoj bi spavala sa Julienom i vodila
ljubav bez mjera opreza i započela miran obiteljski život.
 Julien čeka da se u Francuskoj sve smiri. Sređivanje
računa, sudski postupci, djevojke ostrižene kose. Čita novine
i časopise. Otkriva svijet u vrijeme njegova prokletstva.
Julien bjesomučno štedi za put na Stari kontinent. Odriče
se novih cipela i kina, ne kupuje više cvijeće za Aline. Broji
kovanice i dolare. Broji mjesece, tjedne, dane koji ga dijele
od plovidbe preko Atlantika. Piše pjesme koje odmah baca.
Jedne večeri Julien je Alini ostavio ključeve od stana.
Pitao ju je bi li voljela stanovati kod njega dok je odsutan.
Dvije su sobe međutim ostajale nedostupne, Paulinina i
Hèlènina. Aline je obišla stan. Vidjela je u prolazu, u dugome
hodniku, dvoja zabranjena vrata. Mrtve su žene tajnovito
mrmljale iza tih vrata. Aline je bila u to uvjerena kao kad se
u polusjeni čuje zujanje komarca, a ne vidi ga se.
Aline promatra ključeve na dlanu. Misli na Modrobradog
i odbija se uplesti u tako okrutnu bajku. Kaže Julienu da joj je
draže ostati u svojoj sobi, u Latourellovoj ulici.
Htjela je vidjeti njegovu kartu za brod s brojem kabine.
Obećala je da će mu pisati.
Dva dana kasnije Julien se oprostio od Aline. Poljubio ju
je u usta, u oči, u nos, u čelo, pokupio joj usnama suze s
obraza.
- Vratit ću se. Dobro znaš da ću se vratiti.

Mauritania se polako odvaja od obale, vuče dugu užad

ljepljivu od ulja i katrana. Aline odmjerava prostor koji se
neprimjetno povećava između broda i obale. Gleda u bijeli
Julienov rupčić na mostu koji leprša i malo-pomalo nestaje.
Kad je na obzoru vidjela samo sivu vodu, samo sivo
nebo, Aline je osjetila jaku hladnoću po leđima, po golim
rukama, sve do korijena kose, unatoč vedra, topla lipanjskog
dana oko nje.
IV.
 Evo ih oboje, jedno pokraj drugoga, na drvenoj klupi, uz
stazu Luksemburškoga parka. Julien nije više sam, izgubljen
u stranome gradu. Jedna je žena s njim, pod mirnim i
pravilno poredanim drvećem, na vrućem srpanjskom zraku.
Pogne glavu, promatra pijesak pod nogama, kopka ga
cipelom. Pravi život nije ovdje, misli on, uz tu neznanku i u
tome odveć uređenom parku oko mene. Samo mrzovoljna i
uporna tišina.
- O, kakav ste vi mrgud!
Smije se lepršavo i začuđeno gleda Juliena.
On misli o drveću koje je upoznao u Duchesnayu i koje
raste kako ga volja, sasušeno uz zeleno. Podiže glavu. Ne
vidi više ništa što ga okružuje, ni park, ni ženu kraj sebe. U
grudima mu divlji i šutljivi zavičaj steže srce.
- O Bože, kako je ovaj park razborit i pitom!
Ona se veoma glasno smije, uvjerena u samodopadnu
ljepotu svoga parka i punoću svoga života.
On ponovo pogne glavu, pozorno promatra pijesak i
šljunak pod nogama. Želio bi da nema ni prošlosti ni patnje,
samo izmjerljive radosti i izlječive boli, kao ta žena uz njega
koja se ne prestaje smijati.
Prisiljava Juliena da podigne glavu, prislonivši mu obje
ruke na potiljak i prebirući mu po kosi.
- Kakvu kosu imate, gustu kao runo u ovaca, boje
glaziranih kestena!
Pokušava svojim živahnim i veselim očima uhvatiti
Julienov pogled koji bježi. Strpljiva je. Čekat će, koliko bude
potrebno, neki njegov pokret, neku njegovu riječ.
Njezine nježne i tople ruke na njegovu potiljku, na
njegovu čelu. Kasnije, možda, prepušten povlasticama
sjećanja, taj će mu se kratki trenutak u zagrljaju dame iz
Crkve Milosrdne braće činiti prekrasnim i dirljivim, kao
poklon dana koji prolazi i ne vraća se više.
Ustala je, posve se uspravila na svjetlosti, već obuzeta
vlastitim nepoznatim životom koji ju čeka tamo negdje, u
nekom dijelu grada, izvan ograde parka i Julienova
domašaja. Pozdravlja se s neznankom koja mu izmiče, sva
već usmjerena prema skoroj budućnosti iz koje je on
isključen.
 Rastat će se kao što se zatvaraju vrata parka i kao što
umorna i spora povorka magaraca i konjića ide prema
konjušnici, na počinak. Bilo ga je veoma strah da ju više
neće vidjeti, da će joj izgubiti lice u anonimnoj gomili.
Izvukao je iz nje obećanje da će za dva dana doći na
Ravelov koncert u dvoranu Pleyel.
Sutradan je kiša padala cijeli dan. Drveće u Parizu i ono
malo zemlje ispod drveća kroz rešetku šire miomiris kao
nekoć u Duchesnayu. Tako je Lydie, u nekome prošlom
životu, mirisala po vlažnoj zemlji, u kolibi za lisice.
Lutajući iz kavane u kavanu, udišući svjež miris kiše,
Julien čeka dan i sat koncerta u dvorani Pleyel.
Alinin lik, ako mu se katkad nameće, za šankom, na uglu
ulice, uvijek se pojavljuje u crvenim cipelama i haljini na
cvjetiće, nedodirljiv i preobražen. Tada Juliena spopadne da
ponovo čita neko Alinino pismo, savjesno, kao gradivo koje
treba ponoviti, dok oko njega, u dimu cigareta, odzvanjaju
zvukovi blagajne i električnog biljara.

Nemoj se prehladiti. Nemoj piti previše crne kave. I

nikako nemoj zaboraviti svoju djevojku koja te voli i iskreno
ljubi.
 Aline

S Alininim pismom umetnutim u novčarku, među

prevelike novčanice, Julien katkad počinje mrmljati: Koje li
dosade, čas dragoga srca i dragoga tijela.

Julien se priprema za koncert, pregledava večernje

odijelo, oblači bijelu uštirkanu košulju, crnu leptir mašnu,
kao da je u koroti. Njegova se majka u njemu već neko
vrijeme stišala.
 Nakon što je navaljivala da sama plati ulaznicu, sjela je
pokraj njega, na klupu od izlizana velura. Njihova dva
profila, pomalo svečani, izdvajaju se blago, kao kraljevski
profili na poštanskim markama. Svako malo on joj okrzne
koljeno i rame. Glazba ih obuzima tako da se ne mogu ni
pomaknuti, ni govoriti. Najdublje su povezani obostranim
snažnim žarom, koji se opaža na odjeći što se dodiruje u
vlažnome mraku dvorane.
Njezina uzavrela ruka, ponešto mekana, opuštena u
naboru suknje, gladak i hladan prsten koji nosi na četvrtome
prstu lijeve ruke. Julien je dotaknuo tu ruku, osjetio je tvrdi
prsten pod prstima. Od toga trenutka više nije toliko
pozorno pratio koncert, kao da je uznemiren iznenadnim
neskladom, šokiran krivo odsviranom notom koja kao jeka
odzvanja cijelom dvoranom.

Nekoliko je već puta pogledala na sat, i evo, tek što je

sjela s njim za stol na terasi kavane, najavljuje da ju čekaju
prijatelji, da je već davno obećala...
Julien kaže:
- Taj prsten koji nosite?
Više nema vjenčani prsten na prstu, jer ga je stavila u
torbu čim je koncert završio. Ruke su joj potpuno gole, duge
i glatke. Sliježe ramenima:
- Mali prsten za koncert, samo za koncert. Poslije više
nije važno. Više mi ne treba nakit, jer sam jednostavna i
stroga po naravi i, još k tome, rastavljena.
Govori brzo. Izgleda kao da joj se žuri dati sve obavijesti
koje on može tražiti.
- Kakvi su ti vaši prijatelji?
 - Mladi i veseli, pomalo luckasti. Dobro se zabavljam s
njima.
- A sa mnom?
- S vama? Prije suprotno. Osim vaše neobičnosti koja me
privlači, pitam se što to zabavno vidim u vama. Osim ako
me vaša nježna glava smušenjaka ne baca tajno u trans?
Sve što kaže promrmljala je veoma tiho, blagim glasom,
s mnogo humora i nježne ironije.
Ostaje mu samo malo vremena da bude s njom.
Svakoga trenutka može nestati, obuzeta svojim skrivenim
životom. Julien je tada u opasnosti da bude beskrajno
osamljen u Parizu. Ispituje ju kao sudac koji navaljuje
kompromitirati nekog tko mu izmiče. Je li već dugo
rastavljena? Svira li neki instrument?
- Sviram klavir, ponekad.
Nestrpljiva je, naginje se prema njemu, preko stola:
- Sve kvarite tim vašim pitanjima. Takva sam kakva sam,
kakvu me vidite tu, pred vama, samo prolaznica, bez
prošlosti i bez budućnosti.
Ustaje i objema se rukama nasloni na stol.
- Zovem se Camille Jouve. Imam trideset godina. Moj
dvostruki život vas se ne tiče. Zamišljajte što hoćete. Nešto
kao Doctor Jekyll and Mister Hyde, ako želite.
Sve što je rekla nasmijava ju i tjera da se izruguje. Zubi
su joj veoma bijeli, usne crvene. On bi htio da ona zašuti i da
smjesta ode. U glavi mu je samo jedna misao. Popiti na miru
kavu i smireno razmišljati o tome što mu se to tako
neobično događa s tom ženom. I on ustaje, mahne rukom
kao da ju otpušta. Ona mu se približi.
- Hoćete li biti u baru svoga hotela sutra oko pet sati?
Čekat ću vas.
Ona uleti u taksi koji odmah kreće i gubi se u bujici
automobila.
Julien u malim gutljajima ispija kavu koja se hladi. Sviđa
mu se što se zove Camille Jouve. Lijepo ime. Ponavlja to ime
kao litaniju. Ispituje pogledom svakoga prolaznika na ulici u
nadi da će u prolazu prepoznati prijatelje Camille Jouve,
zazvati ih, odmah ih zaustaviti, poništiti ih prije nego joj se
mogu uzmognu pridružiti negdje u Parizu i večerati s njom u
nekome nepoznatom restoranu.
 Iza spuštenih kapaka, navučenih zavjesa, Julien se
odvaja od grada pred počinak. Slaže odjeću na stolac. Noćna
svjetiljka obasjava postelju s brižno zategnutim pokrivačem.
Riječ je o banalnoj hotelskoj sobi, dobroj za odmor ili
vođenje ljubavi. Julien je sam i gol usred sobe dok Pariz
tutnji i dašće pod njegovim prozorima. Je li dakle toliko teško
navesti Camille Jouve da se popne u sobu, spavati s njom i
onda ju odbaciti u središte grada i zaboraviti joj čak i ime?
Tada, nakon što bi ostvario svoj dio lagane pustolovine,
Julienu ne bi preostalo ništa drugo nego vratiti se u Novi
svijet, tamo gdje ga čeka Aline, bucmasta i bez tajni, svježa
kao svježi kruh.
I evo kako se muči i kako život nije jednostavan. Tek što
je ugasio svjetlo, tek što je mrak ispunio sobu, on je kao
putnik koji uporno želi čitati plan grada u tami. Pariz je kao
otvoren atlas pred njim. Misli na ulice koje poznaje i još više
na one koje ne poznaje. Zamišlja goleme avenije s drvećem,
sve do najmanjih uličica koje se skrivaju u sjeni, slavne ili
mračne trgove, male kavane ili one na velikim bulevarima,
restorane pune svijeta. Pokušava otkriti jednu jedinu veliku
gostionicu, punu svjetla i buke, onu, među svim drugima, u
kojoj je Camille Jouve, usred svoje družine, okružena
prijateljima. Samo trenutak prije nego je utonuo u san, vidi,
sklopljenih očiju, klupu od moleskina na kojoj ona sjedi, bijeli
stolnjak na koji se naslanja, svježe otvorene ostrige pred
njom dok se prilično nesigurna lica muškaraca naginju
prema njoj, preko stola, gotovo dodirujući, svojim
prostačkim facama, njezinu lijepu glavu blijedih obraza,
tamne kose.

U zoru, tek što se probudio, Julien očajava što su pred

njim još toliki dugi sati prije sastanka s Camille Jouve u baru
na Obali Voltaire.
Ustaje, protegne se ispred otvorena prozora, gleda
Seinu kako teče i još uspavani Louvre. Jedno Alinino pismo
čeka, još neotvoreno, na pladnju, s mrvicama od doručka.
Maglica sparine diže se iz rijeke. Rijetki šetači pojavljuju
se i nestaju u jutru. Zatvoreni štandovi bukinista izgledaju
kao golemi zeleni sanduci zaključani lokotom na kolodvoru.
Julien čita Alinino pismo. Jedva nekoliko redaka
djetinjega rukopisa, kao užetom odmjerenog.

Čamim bez tebe. Tako dug boravak na Starome

kontinentu nije uobičajen, uvjeravam te. Ovdje je lijepo
vrijeme. Brojim tjedne, dane, sate, minute, sekunde od tvog
odlaska. Mislim na tebe stalno. Trudna sam. Ljubavi moja.
Aline
 Ne potrudivši se ni obrijati, ni svezati kravatu, Julien je
vani, bačen na ulicu. Ne zna kamo bi pošao, želi pod
nogama osjetiti, što je moguće brže, najbučnije,
najposjećenije šetalište, krcato ljudima i automobilima kako
bi se i tijelom i dušom izgubio. Odveć meteža u njemu,
proturječnih zamisli koje se sudaraju.
Kamioni dostave istovaruju robu, zatrpavaju ulice i
pločnike. Prolaznici žure u maglici koja se diže. Dan će biti
vruć i vlažan. Sredina je ljeta. Svatko ide kamo ga vode i
vuku obveze i želje. Julien ide za njima uzastopce. Očiju
prikovanih za ramena prve osobe koja hoda ispred njega,
usklađuje svoj korak, pokušava se izgubiti u brazdi nekog
neznanca kako ne bi više bio taj stari dečko koji je uhvaćen
u zamku i koji očekuje dijete. Kako je to moguće? Koje li
Alinine lukavštine? Koje li nerazboritosti s njegove strane?
Dijete, dijete... Ponavlja u sebi da ima sastanak s Camille
Jouve i da je slobodan kao ptica. Pred njim je još cijeli dan,
sunčeva putanja, od početka do kraja, do pet sati
poslijepodne, u baru na Obali Voltaire.
S druge strane Atlantika život u povojima slijedi svoju nit
u trbuhu Aline Boudreau, ukorjenjuje se tajno. Julienu je
dovoljno da samo stopalom stane u trag nekog neznanca,
na bulevaru Saint-Michel, da uživa u ljepoti dana koja se širi
svuda oko njega.
Muškarci, žene u naizmjeničnim valovima koji se
razbijaju jedni o druge, miješaju se nerazmrsivo, razdvajaju
se, dodiruju u prolazu. Julien uhvati tu i tamo neku riječ, neki
pogled, osmijeh koji se osipa na nepoznatome licu, uživa u
tome živom mravinjaku, kaže ”Dobar dan” i ”Bok”, kao da
poznaje cijeli svijet.
Vani je od jutra do večeri, jede i pije stojećke i u hodu
(sendviče i piće u limenkama), obilazeći grad neumornim
korakom, napustivši zatvorene sobe i majčinu čizmu koja ga
je gazila. Evo ga sad poput zmije koja bježi ispod kamena.
Uskoro će podne. Rafali zvona u vrućem zraku iznad
Julienove glave. Svetkovanje zvona usred dana. Julien
ponavlja Dobar dan i Ugodno poslijepodne. Razgovara s bilo
kim tko ga hoće saslušati i ljudi mu odgovaraju.
Uspostavljen je dijalog između njega i grada. Ulični
prodavači, procvale djevojke. Svijet se otvara od gore prema
dolje kao komad tkanine koji se rasijeca po sredini. Između
ljudi i Juliena promijenilo se to što će on postati otac jednoga
od njih.
Trg Furstenberg, pita se ne bi li bilo lijepo živjeti tu u
tome savršeno odmjerenom prostoru s četiri stabla i
svjetiljkom? Doveo bi tu svoju ženu sa zaobljenim trbuhom i
njihova dva života spojena u jedan ne bi više imala cijenu.
Ulica Buci, cvijeće se slobodno proteže na makadam, s
pločnika na ulicu, nalik na plimu boja i mirisa. Julien kupuje
kiticu ljubičica za ženu koja ga čeka u baru na Obali Voltaire.

Prvi put ima dojam da se kreće u vlastitome gradu,

kojega može vidjeti i opipati sa svih rubova i strana. On je
taj zreo muškarac koji odmjerava snagu s obje strane
Atlantika istodobno. S jedne strane svijeta, u tami njegove
djevojke Aline, polako sazrijeva dijete, dok Lydieina sjena
lebdi iznad te zemlje kao jedva vidljiv jastreb u visinama
sna. Na Starome kontinentu, u posve prisnome gradu
neravna makadama što ga osjeća pod nogama, tek nekoliko
ulica dalje jedna žena u crnoj haljini čeka Juliena, u baru na
Obali Voltaire, a prigušeno svjetlo njezina tijela potajno
plamti.
 Bar jedva osvijetljen kao nekom lanternom, tamni obrisi,
prigušen mrmor, zveket leda u čašama.
Julien stoji na vratima, čupav, neobrijan, otkopčane i ne
više baš čiste košulje, satrt od umora.
Naslonjeni o šank, sjedeći na visokim barskim stolcima,
muškarac i žena vode ozbiljan razgovor. Mogu im se vidjeti
lica u odrazu na zrcalu iznad šanka među poredanim
bocama.
Julien ima sastanak s tom ženom. S kiticom uvenulih
ljubičica u ruci, ne mičući se s mjesta, leđima naslonjen na
staklena vrata, uporno ju gleda u zrcalu, želeći da ona
okrene glavu, a da ju ne mora zazvati.
I evo je, okreće se na barskome stolcu i gleda u Juliena.
Na trenutak on vidi njezine predivne, visoko prekrižene
noge. Ona ustaje i prilazi mu. Naušnice joj zvekeću dok
maše glavom. Bez osmijeha, sva u crnom i uspravna, kaže
”Julien”. I muškarac za šankom se okrene. Promatra
muškarca i ženu na vratima. Poigrava se ledom u čaši.
Julien je objema rukama zgrabio ženu za zapešća. Posve
tiho, u jednome potezu, kaže bez daha: - Odlazim sutra. Više
vas neću vidjeti. Ženim se. Dobit ću dijete. Vidimo se
posljednji put.

Ona namješta na ramenu zlatni lančić torbice. Razmišlja.

Čeka, nepomična pokraj vrata, s rukom na kvaki. Julien učini
dva koraka prema šanku. Baca kiticu ljubičica ispred
gospodina koji se poigrava ledom u praznoj čaši.
Vraća se prema Camille Jouve. Miče joj se s puta kako bi
mogla proći. Staro stubište presvučeno crvenim velurom s
mjedenim šipkama je odmah tu, u hodniku.
 Julien se ispruži na zgužvanim plahtama. Kroz trepavice
promatra ženu koja se odijeva.
Pokupila je haljinu s poda kamo ju je bila bacila. Na
trenutak ju ispruženih ruku drži iznad glave. Neka se što
brže zakukulji u crno, s haljinom na licu, i neka zauvijek
nestane. Tako se na krletku s pticama stavlja tamna krpa
kad se spušta noć. Baš stvorena za sanjarenje, što ta žena
traži u Julienovoj postelji?
Učinili su nužno da bi se žudnja stišala i da bi došlo do
rastanka. Do sita se nauzdisala uz njega, usredotočena
samo na vlastiti užitak. Samo što se izvukao između njezinih
bedara, a već je ljut na nju jer je ljepša od Aline i jer
vjerojatno nikada neće morati roditi.
Gotovo je s njihovim kratkim susretom. Evo ih
razdvojenih kao da se nikad nisu poznavali.
Ona skuplja odjeću razbacanu po podu i trese ju. Napola
stisnut uza zid s tom ženom u sobi koja se ne prestaje
oblačiti, Julien misli o Aline kojoj je načinjena uvreda.
Riječ je samo o pokopavanju moga momačkog života,
ponavlja on u sebi, dok se ona nježno približava da bi se
pozdravila. Ponovo mirna i slobodna, naginje se nad njega.
Osjeća njezin topao dah na obrazu. Pretvara se da spava, a
cijelo mu biće hita prema njoj ne bi li ju zagrlio posljednji
put.

Neko vrijeme uporno ostaje ležati u mraku, pokušava

srediti misli, uzalud zaziva san, svom snagom želi taj duboki
zaborav, to teško usidrenje u dubini noći. Spavati kao klada.
Cijeli mu se život okreće raštrkan u glavi, drži ga u
napetosti.
Kako vrijeme prolazi, širom otvorenih očiju, u neredu
sobe navučenih zavjesa, Julien samo na jedno misli.
Raspitati se za sljedeći polazak Homerica. Rezervirati kartu
što je moguće prije. Ustaje i umiva se. Njegovo putovanje na
Starom kontinentu je završeno.

Camille Jouve nastavlja živjeti izvan Julienova domašaja.

Evo je, ponovo sjeda za šank bara na Obali Voltaire,
prebacuje nogu preko noge i popravlja ruž na usnama. Nije
smotala kosu na potiljku. Bujni joj uvojci padaju po
ramenima. Odmah je primijetila odsutnost muškarca s
ledom u čaši. Naručuje viski bez vode.

Ne preostaje mu više ništa drugo nego poći na brod kao

što je i došao. Prijeći ocean drugi put. Obećana zemlja se
premješta i mijenja obalu. Treba još samo obaviti put u
suprotnome smjeru. Atlantik ponovo počinje u nedogled.
Julien zamišlja duge dane s pogledom na more dok se ne
pojavi kopno, napola tekuće, jedva izronjeno iz vode. Aline
je ta nejasna zemlja na obzoru koja drhti sa svojim plodom.
Aline je taj izvor i taj početak. Julien ima sastanak s njom.
San je i opet pred njim.

Nije razmaknuo zavjesu, ni pogledao kroz prozor. Nije

slijedio pogledom ženu koja se sitnim koracima udaljava
pločnikom Obale Voltaire. Nikakav ga predosjećaj ne steže u
grlu pri pomisli na neznanca koji se giba u sjeni ulicama
grada, mračnih obrisa, prepoznatljiv među drugima, tako
usamljen i dokon kao i Camille Jouve, iz iste prolazne sorte,
na putu prema njoj, dok ga ona njuši na daljinu i nada mu se
kao pratitelju, tek na nekoliko sati, do kraja noći.
 Bilješka o autorici

”Vjerujem u samoću prelomljenu kao kruh poezijom”

Zacijelo najpoznatija, najprevođenija i najviše tumačena

djela frankofonske kanadske književnosti jesu ona iz
zanimljiva i žanrovski raznolika opusa pjesnikinje Anne
Hébert (1916-2000). Premda proza zauzima najveći dio
njezina stvaralaštva, konstantno je, kako u romanima ta ko i
u dramama, njezina misao pretočena u poetsku sliku koja se
ritmički izmjenjuje s pripovijedanjem tvoreći posebnu
uravnoteženu napetost između izlomljenosti teksta s jedne
strane, te gustoće tekstualnih segmenata ispunjenih
sugestivnim smislom, s druge. Zbog takvog stilskog
postupka nerijetko se za njezine romane kaže da su ”roman-
pjesma”, jer za razliku od poetskog romana u kojemu je
narativna komponenta zanemarena, Anne Hébert
pripovjednu nit lomi poezijom, ali je ne ispušta. Teško je
međutim razabrati koja se dimenzija dublje uvukla u
istodobno zgusnuto i sipko tijelo djela tako da u konačnici
varljiva jednostavnost i ogoljenost neočekivano iznenade
nemalo kao u haiku poeziji dopuštajući nam da otkrivamo
vanjske i nutarnje pejzaže, da kroz raskomadano tkivo
rečenica buknu praznine, da riječi dotaknu neizrecivo.
Zanimljivo je da se to pjesništvo koje nam naizgled govori
univerzalnim jezikom različito prihvaća zavisno od sredine
koja ga konzumira. U Francuskoj ga se doživljava kao
svjedočanstvo duhovnog blaga kojim poetska Kanada može
obogatiti francusku tradiciju, a u Quebecu kao osvještavanje
posebnosti frankofonske kanadske književnosti. Anne Hébert
se tako nalazi na raskrižju dviju kultura koje je i životnim i
književnim iskustvom obilježila kao dinamičan i složen
suodnos.
Rođena je u mjestašcu četrdesetak kilometara
udaljenom od Quebeca u imućnoj obitelji s bogatom
tradicijom prvih doseljenika u Novu Francusku. Na pisanje ju
potiču rođak, pjesnik Hector de Saint-Denis Garneau, i otac
koji se u slobodno vrijeme bavio književnom kritikom.
Zarana je počela svoje pjesme i drame objavljivati u
časopisima, a prvom zbirkom pjesama Uravnoteženi snovi
(Les Songes en équilibre) objavljenom 1942. osvojila je
književnu nagradu, što ipak neće pokolebati nakladnike da
joj zbog prizora nasilja, odnosno mračne vizije, odbiju
pripovijest Bujica (Le Torrent) i zbirku pjesama Grobnica
kraljeva (Le Tombeau des Rois) pa će ih 1950. odnosno
1952. objaviti o vlastitom trošku. Vjerojatno ju je to
potaknulo da prihvati stipendiju Kraljevskog društva i 1954.
otputuje u Francusku vjerujući da će ta sredina imati više
sluha za stil i teme njezinih djela. Od 1967. do 1997. živi u
Parizu gdje je našla novi dom i izdavača, uglednu
nakladničku kuću Seuil. Premda je smatrala nužnim živjeti i
objavljivati izvan Kanade, Quebec ostaje izvorom njezina
nadahnuća i samo će radnju dvaju romana smjestiti u Pariz.
Višestruko nagrađivana kako u Kanadi tako u Francuskoj
(nagrada ”Femina” za roman Blune 1982.), ali i drugim
frankofonim zemljama, Anne Hébert je i lokalni i univerzalni
pisac, a njezino je djelo poput žarišta u kojemu se sijeku i
nostalgija za Novom Francuskom i kritika tradicionalnog
društva u Quebecu, posebno uočljivo u obradi teme
društvene i seksualne inicijacije ženskih likova. Treba,
međutim, naglasiti da nije riječ o tipičnoj feminističkoj
književnosti. Krajem sedamdesetih godina dvadesetog
stoljeća pojavio se naime u Quebecu novi naraštaj
spisateljica koje su se udaljile od radikalnog feminizma
istodobno prekidajući i nastavljajući tradiciju svojih
prethodnica. Tako i Anne Hébert zapravo uvijek balansira
između dviju struja, tradicionalnog i novog, osobnog,
nutarnjeg i vanjskog, društvenog, domaćeg i stranog,
nesputane slobode i obiteljske obveze, djetinjstva i zrelosti,
skrivenog i javnog, realističnog i fantastičnog, narativnog i
poetskog ne dopuštajući ni jednoj da prevlada, već naprotiv
gradi polimorfno djelo koje se opire jednoznačnom
tumačenju i konačnom određenju. S jedne će strane biti
odlučna spremno prekinuti sve spone: ”Moje rodoslovno
stablo počinje sa mnom, i sva je prošlost samo šaka jada i
gluposti.” S druge se nikada ni od čega neće posve odvojiti:
”Nikada se ne smije reći zbogom, to donosi nesreću.”
Pa ipak, dolaskom u Pariz, premda nije posve raskinula
veze s prošlošću i korijenima, osjetno je mijenjanje i
otvaranje dotad zatvorenog, introspektivnog svijeta njezinih
pjesama prema vanjskom životu u zbirci Misterij riječi
(Mystère de la parole, 1960), kao i zaokret prema proznom
izričaju. Prvi veliki uspjeh doživjela je 1970. romanom
Kamouraska koji je u režiji Claudea Jutre adaptiran za
filmsko platno i u kojemu Anne Hébert u fragmentima
rekonstruira prošlost gospođe Rolland dok bdije uz uzglavlje
brutalnog i nevjernog muža. Jednostavnoj priči suprotstavlja
se složenost i slojevitost pripovjednih tehnika koje
mjestimice podsjećaju na stil novog romana, osobito
izmjenjivanje objektivnih i subjektivnih kutova promatranja
te miješanje vremena priče i vremena sjećanja glavne
junakinje koja predstavlja model žene u borbi za
oslobađanjem iz ovisničkog sustava tradicije, što će se često
u raznim varijantama pojavljivati i u kasnijim romanima:
”Eto što je čestita žena: kokoš koja hoda, opčinjena idejom
koju stvara o svojoj čestitosti.” Sklonost fragmentu i rahlom
pismu doći će do izražaja u romanu Blune (Les Fous de
Basscin, 1982) u kojemu je priča sastavljena kao puzzle od
različitih isječaka - dnevnika, ispovijedi, ulomaka iz pisama i
knjiga - gradeći malo-pomalo suptilan roman ugođaja koji na
tematskoj razini istražuje nestanak i umorstvo dviju
djevojčica kroz okular petero pripovjedača. Djeca vrzina kola
(Les Enfants du sabbat, 1975) neće ponoviti uspjeh
prethodnih nagrađenih romana, ali će biti obilježeno kao
jedno od najbogohulnijih djela frankofonske kanadske
književnosti. Riječ je svakako i o romanu koji prekida
kontinuum autoričina pisma svojim snažnim subverzivnim
karakterom i uvođenjem elemenata fantastike i humora u
parodijsku priču o časnoj sestri koja ne oklijeva upotrijebiti
sve znanje koje joj je prenijela majka o vještičjim moćima ne
bi li proklela samostan i oslobodila se njegova utjecaja. Osim
u romanu Hélèise (1980) u kojemu se bavi vampirizmom,
Anne Hebert neće više tako žestoko prionuti desakralizaciji
tradicionalnih vrijednosti, štoviše može se reći da ih na neki
način ponovno oživljuje posebno nakon što je u radijskoj
drami Gospođičin otok (Lile dela demoiselle, 1979) dovela u
pitanje nostalgiju za izgubljenim rajem Nove Francuske.
Roman Iskonski vrt (Le Premier jardin, 1988) naprotiv
simboličkim jezikom u kojemu se miješaju biblijski motivi i
motivi djetinjstva zemlje (Quebeca) i djetinjstva likova
govori u prilog neke moderne epifanije. Djetinjstvo je kod
Anne Hébert uvijek temelj snova i odgovorno je za ključnu
dramu u životu pojedinca. Uz tu zaokupljenost početkom
sazrijevanja, svojevrsnom inicijacijom, nerijetko se vežu i
ponavljaju i ostale dominantne teme - ljubavna strast,
uznemirujući susret s neznancem/neznankom, smrt - što će
ih objediniti u dvama posljednjim romanima: Dječak pod
teretom snova (L’Enfant chargé de songes, 1992) i Smetam
li? (Est-ce que je dèrange? 1998).
Motiv teškog i opterećujućeg odnosa sveprisutne majke i
sina koji je obradila u prvom proznom tekstu Bujica u
središtu je priče o odrastanju i sazrijevanju mladića Juliena
koji istodobno predstavlja i čest autoričin lik prokleta sina,
nerijetko pjesnika (katkad samo u latentnom stanju).
Sudbonosan susret sa slobodoumnom djevojkom Lydie koji
zauvijek razbija stakleno zvono prividne, nepomućene sreće
i jedinstva svijeta otvara duboku ranu koja nakon niza kušnji
i borbi sa sablastima prošlosti i izazovima budućnosti
postaje zalog ravnoteže u životu. Mit o bogu Dionizu mogao
bi biti jedan od ključeva za čitanje romana, jer lik Lydie
Bruneau (što asocira na antičku državu Lidiju) upućuje na
kult raskalašenosti i ekstatičkog oslobođenja. Mitološka
aluzija koja se nameće i u ženskom paru Camille Jouve -
Aline Boudreau još je jedna smjernica prema analizi biblijske
intertekstualnosti što se provlači ispod prozračnog i
jednostavnog pripovijedanja koje kao skica samo naznačuje
konture mnogo većeg i dubljeg značenja koje se otvara pred
čitateljem, ali ga istodobno može zadržati i na drugim
razinama, slike ili ritma, ostavljajući mu slobodu da se sam
poigra s tim obrisima onoliko koliko želi. Upravo zbog toga
roman se može doimati nedovršenim kao da su mnoge teme
načete, mnoga vrata odškrinuta; banalnost se miješa s
poetskim, rečenice su neočekivano prelomljene, što čas
ubrzava, čas usporava ritam kao hod koji se koleba. I u
jeziku nailazimo na dvosmislenosti i nedorečenosti što
pomaže stvaranju trenutne i krhke kompozicije koja se
svakog trenutaka može rasplinuti ili presložiti u drugu.
Roman je to koji možda nema snagu nekih ranijih njezinih
djela, ali u kojemu se zrcale sve teme i poetika zacijelo
najznačajnije kanadske spisateljice francuskog izričaja.

Marija Paprašarovski
 1 U kolokvijalnome francuskom jeziku riječi paradis (raj)
i poulailler (kokošinjac) označuju najviše redove balkona u
kazališnoj dvorani talijanskoga tipa. (nap. prev.)
2 Mjesto na kojemu je pjesnik čuo Božji glas. (nap. prev.)
 Table of Contents
I.
II.
III.
IV.
Bilješka o autorici