Corina Bomann

VRT NA
MJESEČINI
Prevela s njemačkoga
Sabine Marić

Zagreb, 2017.
 Naslov izvornika
Corina Bomann
Der Mondscheingarten
Copyright © Ullstein Buchverlage GmbH, Berlin 2013
Copyright © za hrvatski prijevod Sabine Marić i Znanje d. o. o. 2017.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili
javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
 Prolog

LONDON, 1920.
Helen Carter zbunjeno je promatrala svoj odraz u zrcalu. Duga puko­
tina dijelila je njezino mrtvački blijedo lice u dva dijela, šminka pomi­
ješana sa suzama ostavila je mramoraste tragove na obrazima. Njezine
oči jantarne boje i egzotična oblika čudno su svijetlile uokvirene gusto
nanesenim crnim sjenilom. Izgledala je kao zvijezda nijemih filmova.
Helen se nikad nije bila zanimala za filmsku umjetnost, sva nje­
zina strast pripadala je glazbi. No u tom se trenutku činilo da glumi u
jednom od tih celuloidnih uradaka. Ono što se upravo bilo dogodilo
moglo je biti djelo piskaralâ koja su se sa svojim scenarijima motala
oko filmskih studija u nadi da će sresti producenta.
Helen se gorko nasmijala pa kratko zajecala. Oči su joj se ponov­
no napunile suzama koje su ostavljale crni trag dok su se slijevale niz
obraze.
Prije nekoliko minuta još je sve bilo u najboljem redu. Kao am­
biciozna violinistica imala je cijeli svijet na dlanu. Za pola sata trebala
je svirati Čajkovskog na pozornici London Halla — koncertu bi pri­
sustvovao čak i kralj George V. sa svojom suprugom. Počast koja se
samo rijetko odaje glazbeniku.
Helen je oduvijek imala sreću. Poznata kao čudo od djeteta s
jedva deset godina, danas su je, s navršenih dvadeset, smatrali jednom
od najboljih glazbenica na svijetu. Talijanske novine slavile su je kao
Paganinijevu unuku iako je bila rođena Engleskinja. Ona se samo
osmjehnula kad joj je agent pokazao naslov. Neka ljudi vjeruju što god
žele! Ona je znala kome može zahvaliti svoj uspjeh. Dobro se sjećala
obećanja koje je dala.

1
 Corina Bomann

No tad se bila pojavila ta žena. Tri dana ju je posvuda pratila

po­put sjene. Kad god bi Helen prolazila londonskim ulicama, ona bi
joj se našla u vidokrugu. Kad god bi joj pogled pri vježbanju odlutao
kroz prozor, ugledala bi je na drugoj strani ulice.
Prvog je dana mislila da je to slučajnost, no kad se ista stvar
ponovila i dva iduća dana, postajala je sve nervoznija. Tu i tamo pojav­
ljivali su se ludi obožavatelji — i obožavateljice — koji su je samo na
trenutak željeli zateći nasamo.
Trevor Black, njezin agent, samo je odmahnuo rukom kad mu je
sve ispričala. »To je samo starica, bezazlena luđakinja.«
»Bezazlena? Luđaci nikad nisu bezazleni! Možda ima nož u
torbi«, bila je odgovorila Helen, no Trevor je, čini se, bio uvjeren da
joj starica neće učiniti ništa nažao.
»Ako te nakon koncerta i dalje bude uznemiravala, obavijestit
ćemo policiju.«
»Zašto ne sad?«
»Zato što bi nas ismijali. Pogledaj je!« Trevor je pokazao na
pro­zor, kroz koji se mogla vidjeti nepoznata žena na drugoj strani uli­
ce. Djelovala je pomalo grbavo u staromodnoj crnoj haljini, a njezine
crte lice bile su nekako… azijatske! Helen se nije mogla sjetiti nijednog
razloga zbog kojeg bi je ta žena uhodila. Na tren ju je nešto podsjetilo
na djetinjstvo, no brzo je tu misao gurnula u stranu.
U međuvremenu je otkrila da je strankinja doista promatra i čeka
na priliku da nasamo razgovara s njom. Nekako se uspjela progurati
do njezine garderobe netom nakon što je Rosie, na Heleninu želju,
otišla provjeriti koliko je gledalište puno.
Helen je isprva htjela zvati u pomoć, no zaustavila se zbog hip­
notičkog dojma koji je ostavljala na nju. Ono što joj je posjetiteljica
ispričala u tom kratkom razgovoru bilo je tako užasno i potresno da
je nešto u njoj puknulo. Helen je na ženu ljutito bacila prvi predmet
koji joj se našao pri ruci, no promašila je i pogodila zrcalo u garderobi.
Starica je uplašeno pobjegla, no njezine su riječi i dalje ostale
visjeti u zraku. Naravno da je postojala mogućnost da je sve to laž,
no Helen je nešto govorilo da nije tako. Sve se podudaralo. Odavno
zaboravljene slike, sjećanja na izgovorene riječi, misli, sve je odjednom
imalo smisla.

2
 VRT NA MJESEČINI

Helen je pogledala violinu kraj sebe. Prije nego što se pojavila

strankinja, namjeravala je još jedanput uvježbati posebno tešku pasažu.
No to se nije dogodilo.
Mlada žena je drhtavih ruku posegnula za glazbalom i okrenula
ga. Dok je prstima prelazila preko izrezbarene ruže, jedno se lice izne­
nada pojavilo pred Heleninim unutarnjim okom. Lice žene koja joj je
darovala tu violinu. Zar je doista moguće…?
Kad su se iza Helen naglo otvorila vrata, violina je ispustila ne­­
običan limeni zvuk. Pogodila ju je puknuta žica i na koži ostavila
krvavu prugu. Helen je uzdrmano promatrala kako iz rane izviru kapi
krvi. U njoj je rastao bijes dok se prisjećala svoje užasne nastavnice
violine. Kad je poželjela skočiti i ljutito baciti violinu u kut, iza nje se
u zrcalu pojavilo blago Rosieino lice. »Puna kuća!« Osmijeh joj je
istog trena nestao s lica. »Zaboga!« Garderobijerka je uplašeno ru­
kom prekrila usta kad je ugledala krv koja je curila između prstiju
violinistice. »Je li sve u redu s vama?«
»Nije mi ništa«, suzdržavajući se, uzvratila je Helen. Jedva da je
osjećala bol na ručnom zglobu jer je njezin unutarnji bijes bio snažniji
i prekrio je sva ostala osjetila. »Pukla je žica, bila sam nepažljiva.«
Trebala je odmah dati violinu na popravak. No nije uspjela ustati
s taburea. Sumnjala je da će ikad više moći ustati.
»Treba li vam nešto, gđice Carter?« pitala je garderobijerka
zbunjeno, no Helen je odmahnula glavom.
»Ne, u redu je, Rosie, ne trebam ništa.« Riječi su zazvučale
oštrije no što su to trebale.
»Ali vrijeme je za vaš nastup, madame. Violina…«
Helen je odsutno kimnula. Da, nastup. Kao što je posjet pro­
mijenio nešto u njoj, tako joj je ukrao i pouzdanje da može odsvirati
koncert. Možda je to značilo kraj njezine karijere, no Helen je u ovom
trenutku samo željela pobjeći što dalje odavde i riješiti se proklete vio­
line koja ju je povrijedila kao i njezina nastavnica glazbenog. Glazbalo
koje joj je darovao mrtvac.
S violinom u ruci Helen je ustala i podignute glave koraknula
prema vratima, otvorila ih i izišla iz garderobe. Dozivanje garderobijer­
ke ignorirala je jednako kao i puknutu žicu koja ju je udarala u list. Iz
koncertne dvorane mogli su se čuti glazbenici koji su upravo ugađali

3
 Corina Bomann

svoje instrumente. Uzaludan trud, jer koncert se neće održati. Suvišno

je bilo i mrmljanje publike pune iščekivanja.
Nepokolebljivo je pronašla put prema stražnjem izlazu. Ignori­
rala je začuđene poglede scenskih radnika. Ne pripadam ovamo. Ne
želim sve ovo. Želim samo svoj mir, želim… jasnoću.
Kad je Helen naglo otvorila vrata, violina u njezinoj ruci ispu­
stila je disonantan zvuk kao da je želi upozoriti. Helen je zapahnuo
vlažan i hladan zrak. U ovo doba godine London je noću bio osobito
neugodan, no nije ju bilo briga. Posjekotina na ruci je pulsirala, violina
je odjednom bila teška. Oči mrtve žene proganjale su Helen, tjerale je
da hoda ulicom ispred London Halla.
Tek kad je začula trubljenje koje je prodrlo do srži njezinih kosti­
ju, Helen se ukočila i podigla ruke pred blještavim svjetlima koja su
joj jurila u susret.

4
 1.

BERLIN, SIJEČANJ 2011.

Kad su kazaljke velikoga stojećeg sata pokazivale svega nekoliko minu­
ta do pet, Lilly Kaiser bila je sigurna da više nitko neće ući u njezin
dućan. Skriveni iza visoko podignutih ovratnika kaputa i kapa navu­
čenih nisko na lice, ljudi su hitro prolazili kraj izloga ne smatrajući ga
vrijednim ni pogleda.
U prvim tjednima nove godine nitko se više nije zanimao za an­
tikvitete. Novčanici i računi bili su prazni, ljudi nisu imali potrebu ići
u potragu za posebnim komadima namijenjenima najdražima. To će se
promijeniti u proljeće i ljeto nakon što se pojave prvi turisti iz cijeloga
svijeta. Za to vrijeme nekako će morati prebroditi mrtvu sezonu.
Lilly se s uzdahom spustila na stoličicu iz doba Luja XV. i kroz
izlog pogledala u nebo, s kojega je već danima neprekidno padao
snijeg. Pritom je pogledom okrznula odraz vlastita lica na blistavo
ispo­liranim vratima ormarića koji je pripadao maloj vojsci komada
na­mještaja koje je bilo teško prodati.
Njezine nježne, gotovo djevojačke crte lica djelovale su blijedo i
iscrpljeno, samo su njezina crvena kosa i zelene oči svijetlile. Božićni
blagdani nisu joj donijeli mnogo odmora. Posjet roditeljima opet je
završio nagovaranjima da potraži novog muškarca.
Iako je voljela svoje roditelje, to je bilo previše za Lilly. Nervozna
se vratila u Berlin kako bi novogodišnju noć provela sama u stanu pa
se zatim nakon nje bacila na inventuru dućana.
No to je sad bilo obavljeno i nije joj preostalo ništa drugo nego
čekati mušterije. Lilly je mrzila biti besposlena. Ali što joj drugo pre­
ostaje?

5
 Corina Bomann

Možda bih jednostavno trebala zatvoriti dućan i na osam tjedana

otići na odmor, razmišljala je. Kad se vratim, više neće biti snijega i
dućan će opet biti pun.
Zvuk zvonca na vratima — komad koji je potjecao iz jednog ljet­
nikovca i koji je u njoj uvijek budio prizor živahne posluge — trgnuo
ju je iz sanjarenja.
Na kaputu starca koji je stajao na pragu kao da se pita smije li
ući svjetlucale su snježne pahulje koje su se u toplini prostorije polako
pretvarale u vodene kapljice. Njegovo od vremena otvrdnulo lice bilo
je poput lica mornara s reklama. Pod rukom je nosio staru, na neko­
liko mjesta izlizanu kutiju za violinu. Želi li je prodati?
Lilly se uspravila, kratko rukom prešla preko tamno plavoga
pletenog kaputića i prišla muškarcu. »Dobar dan, kako vam mogu
pomoći?«
Muškarac ju je nakratko ispitivački pogledao, a potom se na nje­
govu licu pojavio prigušen smiješak. »Pretpostavljam da ste vi vlasnica
dućana?«
»Da, tako je«, odgovorila je Lilly osmjehujući se dok je poku­
šavala procijeniti mušteriju. Je li on postariji glazbenik na putu kući s
nekog koncerta? Nastavnik violine koji se mora mučiti s prosječnim
učenicima? »Što mogu učiniti za vas?«
Opet ju je ispitivački promotrio, kao da traži nešto na njezinu
licu. Zatim je ispod ruke izvukao kutiju za violinu.
»Imam nešto za vas. Ako mi dopustite da vam to pokažem?«
Lilly zapravo ovog mjeseca nije htjela nabavljati ništa novo, no
bilo je tako rijetko da joj netko nudi glazbalo pa ga nije mogla odbiti.
»Pođite, molim vas, sa mnom, ondje mi to možete pokazati.«
Odvela je muškarca do jednostavnog stola kraj pulta. Ondje su
joj mušterije koje su dolazile da joj nešto ponude pokazivale svoju
robu.
Većinom među tim stvarima nije bilo mnogo toga upotrebljivo­
ga. Ljudi su ono što su pronalazili na tavanima i među ostavštinom
svojih rođaka često ocjenjivali vrjednijim no što je to naposljetku bilo.
Koliko puta je morala slušati predbacivanja kad bi ustvrdila da stara
porculanska figurica ima samo ukrasnu vrijednost.

6
 VRT NA MJESEČINI

No kad je starac podignuo poklopac kutije za violinu, Lilly je već

slutila da je očekuje nešto posebno. Na trošnoj i od moljaca izgriženoj
podstavi koja je nekoć sigurno bila tamno crvena ležala je violina.
Stara violina. Lilly nije bila stručnjakinja, no procijenila je da je instru­
ment star barem sto godina, ako ne i više.
»Slobodno je izvadite«, rekao je starac pomno je promatrajući.
Pomalo oklijevajući, Lilly se odazvala pozivu. Osjećala je najve­
će poštovanje prema glazbalima iako sama nije znala svirati nijedan
instrument. Dok je prstima hvatala vrat violine, razmišljala je o svojoj
prijateljici Ellen, čiji je posao i strast bilo restauriranje dragocjenosti
poput ove. Ona bi već nakon jednog pogleda mogla procijeniti vri­
jednost ovog instrumenta.
No dok je Lilly promatrala violinu — neobično lakiranje, čudno
oblikovan puž — uočila je prikaz na stražnjoj strani. Ugrubo skicirana
i izrazito stilizirana ruža, kao da ju je nacrtalo neko dijete. No bilo je
posve očito da je to ruža.
Koji izrađivač violina ukrašava svoj instrument takvim ornamen­
tom? Lilly si je dala u zadatak da još te večeri nazove Ellen. Sigurno
neće moći platiti tu violinu, no ipak je željela svojoj prijateljici ispričati
za taj neobičan ukras — možda joj vlasnik dopusti da je fotografira…
»Bojim se da nemam dovoljno novca da otkupim ovaj komad«,
rekla je dok je violinu pažljivo vraćala u kutiju. »Sigurno je vrijedna
cijelo bogatstvo.«
»Doista jest«, odgovorio je starac zamišljeno. »Nazirem žaljenje
u vašem glasu. Sviđa vam se ova violina, zar ne?«
»Da, doista… doista je posebna.«
»No, što biste rekli na to da mi nije cilj prodati je?«
Lilly je, začudivši se, podignula obrve. »Zašto ste onda ovdje?«
Muškarac se u sebi kratko osmjehnuo, a potom rekao: »Vaša je«.
»Molim?« Lilly je zbunjeno gledala muškarca. Ta nije moguće
da je to uistinu rekao… »Želite mi pokloniti ovu violinu?« izgovorila
je pitanje, koje joj se činilo apsurdnim.
»Ne, ne to, jer darovati se može samo ono što se posjeduje. Ova
violina pripada vama. Barem ako se može vjerovati uredu za prijavu
boravka. Osim ako vi niste Lilly Kaiser.«

7
 Corina Bomann

»Naravno da jesam, ali…«

»Onda je ovo vaša violina. I, još je nešto priloženo.«
Njegovo srdačno smješkanje nije moglo razbiti Lillynu zbunje­
nost. Razum joj je govorio da je sve ovo možda varka ili zabuna. Zbog
kojeg bi joj razloga ovaj muškarac poklonio violinu? Ona ga nikad
prije nije vidjela.
»Bacite pogled pod podstavu«, ustrajavao je. Možda će vam
ono što se ondje nalazi reći nešto više.«
Lilly je isprva oklijevajući, potom drhtavih ruku, izvukla listić
prekriven mrljama od vlage i rastvorila ga.
»Notni zapis?« promrmljala je Lilly iznenađeno.
Ondje zapisan komad bio je naslovljen »Moonshine Garden« —
Vrt na mjesečini. Note su bile nepravilnih oblika, kao da su zapisane
u najvećoj žurbi. Nije bilo imena skladatelja.
»Otkud vam ova violina?« smeteno je upitala Lilly. »I, otkud
ste znali…«
Prekinuo ju je zvuk zvonca na vratima. Muškarac je dugim ko­
racima žurno odjurio, poput lopova koji se od policije želi skriti na
sigurno.
Isprva je Lilly ukočeno ostala stajati na mjestu, zatim je otrčala
do vrata, naglo ih otvorila i pod silnom zvonjavom jurnula van. No
muškarac čije ime nije znala tad je već bio nestao. Umjesto toga, za
obraze i ruke snažno ju je uštipnuo mraz, bez imalo napora prodro
kroz njezinu odjeću i naposljetku je opet otjerao u dućan.
Ondje je violina još uvijek ležala u svojoj kutiji i tek tad je Lilly
primijetila da u rukama i dalje drži notni zapis.
Što da sad učini? Ponovno je pogledala van, no starca i dalje
nije bilo.
Uhvatila ju je jeza kad je pogled usmjerila prema neobično obo­
jenoj violini, ispitivački je gledala čvrsto zategnute srebrnaste žice na
vitkom vratu, pa se potom zaustavila na filigransko zavijenom pužu.
Kakav čudesan instrument! Još uvijek nije mogla vjerovati da je doista
njezin. Kakvo je značenje imao notni zapis? Zašto ju je eksplicitno
upozorio na njega?
Od praska se trgnula. Preplašivši se, naglo se okrenula i uspjela

8
 VRT NA MJESEČINI

ugledati čopor djece koji je bučno protrčao kraj dućana. Gruda sni­
jega bila je zalijepljena za početno slovo »a« u natpisu »Antikviteti
Kaiser«.
Lilly je s uzdahom ponovno pogledala violinu. Trebala bih je
po­kazati Ellen. Ona možda zna tko ju je izradio — i uz nešto sreće
otkrit će i tko je autor ove skladbe.
Budući da je bila sigurna kako se nijedan kupac, a pogotovo ne
još jedan starac sa začaranim glazbalom, neće pojaviti, otišla je do vra­
ta, okrenula ploču s natpisom »zatvoreno« i uzela svoj kaput.

9
 2.

S kutijom za violinu pod rukom Lilly se penjala stubama u svoj stan

u Berliner Straße. Kuća je bila prilično stara i nalazila se tik do neka­
dašnjeg kazališta koje je već godinama godina stajalo prazno i čekalo
novog vlasnika ili stanara.
Stube su škripale pod Lillynim stopalima. Obavijao ju je tipičan
miris stare kuće. U stubištu su se gnijezdili brojni mirisi, na svakom
katu drugačiji. Dolje miris mačke, u sredini miris crvenog kupusa, a
posve gore mirisalo je na plijesan i obješeno rublje — iako nitko od
stanara nije vješao rublje u hodniku. Tu i tamo pomaknule bi se gra­
nice mirisa, no uvijek bi se ponovno uspostavile tako što bi netko
kuhao nedjeljni ručak, pustio mačku van ili učinio nešto drugo što bi
održalo miris njegova kata.
Lillyn kat mirisao je na obješeno rublje, morala je prijeći četiri
kata prije nego što bi za sobom ostavila miris plijesni.
Polako se vraćao život u njezine od hladnoće utrnule obraze.
Unatoč rukavicama nije osjećala ruke. Lilly je jedva čekala da skuha
kavu i nakon toga nazove Ellen.
Na pola puta u susret joj je dolazila Sunny Berger, dvadesetogo­
dišnja studentica s brojnim tetovažama koja joj je katkad pomagala u
dućanu i bila vrlo vješta s antikvitetima. Poneke mušterije bi je, dodu­
še, začuđeno pogledale opazivši crteže na njezinoj koži, no Sunny bi
ih svojim šarmom brzo pridobila.
Kod Lilly se to bilo dogodilo odmah, sprijateljila se s njom ni
tjedan dana nakon što se studentica doselila.
»Hej Sunny, kako si?« pitala je Lilly, i opet joj je kroz glavu

10
 VRT NA MJESEČINI

prošla misao da si mora priuštiti kraći odmor. Ako bi nekoga mogla

zamoliti da joj uskoči, onda bi to bila studentica.
»Dobro, a ti?« odgovorila je mlada žena i veselo zavrnula rukav
pulovera. »Pogledaj, ova je nova.«
Tetovaža je prikazivala pin-up djevojku na crnoj biljarskoj kugli
s brojem osam. Lilly je znala da svoje tijelo nikad ne bi ukrasila teto­
važama. No u ovom je slučaju samo mogla izraziti divljenje za dobar
rad i motiv.
»Jako je lijepa. Gdje si je dala napraviti?«
»U salonu za tetovažu u Torstraße«, odgovorila je Sunny, pri
čemu joj se na licu pojavio gotovo zaljubljen osmijeh. »Mislim da ću
opet otići tamo, tatoo majstor je bio stvarno drag.«
»Nešto za cijeli život?« pitala je Lilly jer su za razliku od njezi­
nih tetovaža Sunnyne veze bile sve osim dugotrajne.
»Za sljedeću tetovažu, svakako. Ali inače…« Sa žaljenjem je
digla lijevu ruku i desnom pokazala na prstenjak na kojem je sitno
bilo utetovirana riječ »Love«.
»Ah, oženjen«, utvrdila je Lilly, na što je ova kimnula.
»Da, nažalost. Ne bi bilo loše upecati tatoo majstora. Tada bi
mi besplatno radio tetovaže.«
»I za manje od godinu dana više ne bi imala slobodno mjesto
na tijelu.«
»To je točno. Postalo bi dosadno. No ipak, Dennis je jako drag…«
»Sprijatelji se s njim, možda ti da mali popust.«
»Vidjet ćemo. Kako je kod tebe, hoćeš li uskoro opet trebati
po­moć u dućanu?« pitala je Sunny nakon što je spustila rukav.
Lilly se osmjehnula u sebi. Sunny bi to uvijek pitala nakon nove
tetovaže. Ti crteži na tijelu redovito bi ostavljali rupu u njezinu kuć­
nom budžetu, no to je nije sprječavalo da si uvijek iznova priušti novu
tetovažu.
Lilly je već namjeravala odgovoriti niječno kad se sjetila odmora,
bijega iz kišnog Berlina.
»Vrlo vjerojatno«, odgovorila je, jer ako Sunny ne ostavi zainte­
resiranom, možda neće imati nikoga tko će joj biti na raspolaganju u
slučaju nužde. »Možda za tjedan ili dva. Hoćeš li tad biti slobodna?«

11
 Corina Bomann

»Naravno!« odgovorila je mlada žena. »Isplanirat ću si da bu­

dem slobodna u to vrijeme, moraš mi samo reći koliko dugo ćeš me
trebati. Uskoro mi završava semestar pa imam praznike.«
Tri mjeseca slobodno. Lilly se prisjetila svojih studentskih dana.
Iako je, kao Sunny, uvijek bila u potrazi za poslom koji bi joj pode­
bljao budžet, praznici na kraju semestara bili su najbolje razdoblje
njezinih studentskih dana.
»I njih ti ne želim pokvariti, no možda možeš odvojiti tri ili
če­tiri tjedna.«
»Oh, želiš otputovati?«
»Možda.« Smiješak je preletio Lillynim licem, zatim je odsutno
prstima prešla preko kutije za violinu pod rukom.
»I pritom naučiti svirati violinu?«
»Ne, danas sam je dobila i…« Ako se njezina prijateljica zainte­
resira za nju, Lilly će otputovati u Englesku. No nije to željela ispričati
Sunny. Ne još. »Vidjet ćemo.«
»U redu, samo mi javi kad me budeš trebala. Zbog tvoga dućana
ću sve otkazati.«
»Hvala, javit ću ti se idućih dana.«
»Može!« Zatim je Sunny projurila kraj nje i nestala na mačjoj
etaži. Lilly se teškim korakom nastavila penjati sve dok je nije obavio
miris rublja.
»Ah, ’dan, gospođo Kaiser!« viknuo je Martin Gepard, koji je
upravo namjeravao zaključati vrata stana. On se doselio mjesec dana
nakon Lilly i radio je u supermarketu u blizini. Iako su bili otprilike
istih godina i znali da su oboje samci, među njima se nije razvio pri­
sniji odnos.
I sad ga je Lilly samo pozdravila pa nestala u stanu, do kojeg mi­
ris iz hodnika nije mogao doprijeti. Unutar njezina četiri zida mirisalo
je na vaniliju, svježe rublje, drvo i knjige.
Nikad nije došla u iskušenje da ovdje smjesti antikne komade iz
svog dućana. Nekoć, u njezinu prethodnom životu, imala je mnogo
antiknog namještaja, no otkad joj nema supruga, Lilly je privatno više
voljela moderno okruženje. Namještaj je bio nov, ne previše vrijedan,
samo komadi iz sveprisutne švedske trgovine namještajem. Jedina stvar

12
 VRT NA MJESEČINI

koju je ponijela sa sobom iz prijašnjeg doma bilo je uljano platno sa

ženom koja stoji pred prozorom i gleda u vrt pomalo nejasnih obrisa.
Lilly se osobito u prvim danima novog života bila prepoznala u
toj slici. Žena je imala crvenu kosu kao ona i djelovala pomalo bes­
pomoćno. Nije se moglo razaznati što se nalazi u vrtu, no žena nije s
radošću gledala u njega. Činilo se da se pita što treba učiniti te isplati
li se otići i vrt ostaviti za sobom.
I Lilly si je često postavljala to pitanje. Stan je bio besprijekoran i
odlazak je i samo zbog dućana bio nemoguć. Mogla je otići na nekoli­
ko dana ili tjedana jer je za to imala Sunny, no nije mogla zamisliti da
ode iz Berlina. A i kamo bi otišla? Nikad nije imala mnogo prijatelja,
a njihov broj se od suprugove smrti smanjio još i više. Ostala joj je
zapravo samo Ellen. Lilly zbog toga nije bila tužna, naprotiv, samo je
za Ellen mogla tvrditi da je uvijek tu za nju.
Lilly je kutiju za violinu odnijela ravno do pisaćeg stola i pažljivo
je ondje odložila. Sjaj stolne svjetiljke podario je tajanstveni sjaj staroj
koži i potamnjelim kopčama.
»Što kažeš?« upitala je portret muškarca koji joj se smješkao iz
neukrašenog okvira. »Da se ponovno bacim u pustolovinu?«
Njezin suprug je uvijek smatrao da treba iskoristiti sve prilike
koje joj se nude. I sad se činilo da joj se, bodreći je, osmjehuje. Lilly je
jedva mogla vjerovati da su od njegove smrti prošle već tri godine. Još
uvijek bi se katkad zatekla kako čeka da uđe u dućan, da joj, ovisno o
godišnjem dobu, donese vruću kavu ili sladoled kako bi se nakon toga
divio njezinim novim akvizicijama.
Peter nije mnogo znao o antikvitetima, no imao je nepogrešiv
ukus. Violina bi mu se sigurno svidjela.
Nježno je prstima prešla preko portreta, no kad je osjetila da joj
se u očima skupljaju suze, okrenula se prema telefonu.
Razgovor s Ellen odvratit će joj pozornost. Dok je birala broj,
zamislila je živahnu plavokosu ženu u kasnim tridesetima s blistavo
plavim očima, prćastim nosom i previše istaknutom bradom. Iako su
obje bile istih godina, Ellen je oduvijek djelovala zrelije i manje djeti­
njasto od Lilly. I sada je bilo tako. Snažna, samosvjesna Ellen naspram
djetinjaste, neodlučne Lilly. Vjerojatno je upravo ta suprotnost njiho­
vo prijateljstvo činila tako čvrstim.

13
 Corina Bomann

»Bog, Ellen, ovdje Lilly«, rekla je nakon što se javio hrapavi

žen­ski glas.
»Lilly, zamisli!« viknula je prijateljica. »Koliko dugo se nismo
čule!«
»Predugo«, uzvratila je Lilly dok je računala. Prošlo je tri mje­
seca od njihova posljednjeg telefonskog razgovora. Naravno da su si
redovito pisale e-mailove, no to je bio samo bijedan nadomjestak za
duge, iskrene razgovore koje su nekoć vodile.
»Potpuno se slažem!« Začuo se Ellenin tipičan, prigušen smi­
jeh prije nego što je pitala: »Čemu mogu zahvaliti na ovom nadasve
veselom pozivu?«
Ellen je vjerojatno upravo stajala u kuhinji, kao što je Lilly pre­
poznala prema pištećim zvukovima u pozadini. U Londonu je sad
bilo gotovo sedam sati, pravo vrijeme za pripremanje večere. Iako si je
Ellen mogla priuštiti kuharicu, nije ju zaposlila nego je inzistirala na
tome da sama kuha večeru — barem kad je bila kod kuće.
»Danas sam imala posve neobičan susret u dućanu«, odgovorila
je Lilly i jedva se uspjela suzdržati da odmah ne izlane sve o violini.
Znala je da Ellen voli zagonetke i da bi bila razočarana kad bi joj suho­
parno otkrila cijelu priču. Osim toga, i njoj samoj se cijela stvar činila
tako nevjerojatnom da je počela sumnjati da joj se uopće dogodila.
Stoga je potanko ispričala sve o pojavljivanju starca, njegovim
rije­čima i daru ne obraćajući pozornost na to da je riječ o skupom
po­zivu u inozemstvo.
»Darovao ti je violinu?« Ellenin glas bio je pun sumnje.
»Da. I ono čudno u vezi s tim je da je tvrdio da je violina nami­
jenjena upravo meni. Iako nisam pronašla ništa što bi upućivalo na to.
U podstavi je samo bio notni zapis naslovljen ›Moonshine Garden‹.«
»›Vrt na mjesečini‹, kako lijepo«, uzvratila je Ellen. »Nemaš
adresu darivaoca?«
»Ne, nije mi se čak ni predstavio. Nestao je brže nego što se i
pojavio.«
Ellen je s neodobravanjem coknula jezikom. »Neka ti to bude
lekcija. Bolje ti je da sljedeći put pitaš. Možda će te nagovarati da
kupiš ukradenu robu.«

14
 VRT NA MJESEČINI

Lilly to uopće nije bilo palo na um. Jedno od njezinih osnovnih

načela bilo je ne pitati mušterije za ime — osim ako ne trebaju detaljnu
priznanicu za prodaju.
Sva je protrnula dok se prekoravala zbog naivnosti. »Stvarno mi­sliš
da bi mogla biti ukradena?« Sumnjičavo je pogledala kutiju za violinu.
»Nije isključeno«, uzvratila je Ellen. »No to opovrgava činjenica
da ti je darovao violinu i tvrdio da je tvoja. Kao lopov bih prije pokušala
postići dobru cijenu. Ako to ne bih uspjela, bacila bih je kroz prozor
auta.«
»Sigurno to ne bi napravila!« odvratila je Lilly, opet donekle
smirenije. Ne, violina nije bila ukradena. Nedvojbeno je bilo nešto
čudno u vezi s njom, ali nije bila plijen kradljivaca.
»U redu, vjerojatno ne bih bacila glazbalo kroz prozor, ali ja
nisam lopov. Dakle, kako izgleda to malo blago?«
Lilly je najbolje što je mogla opisala violinu, oblik puža, dužinu
vrata, položaj f-otvora, pa veličinu i boju. Ružu nije spomenula do
samog kraja. Kad je ispričala da izgleda kao da ju je netko vrućim
željezom ili lemilom urezao u drvo, Ellen je zapanjeno pokušala doći
do zraka. Iza nje je zveckalo, vjerojatno je nešto upravo kipjelo.
»Oprosti«, kratko se ispričala i uz klopot spustila slušalicu na
ku­hinjski stol. Lilly je svjedočila sočnoj psovci, koracima i drugim
zvukovima.
Ellen je minutu poslije ponovno podignula slušalicu.
»Oprosti, zamalo mi se prekuhalo meso.«
Lilly se smijuljila. Ellen nije bila osobito dobra domaćica, njezini
talenti su po svemu sudeći ležali negdje drugdje. No to je nije sprječa­
valo da uvijek iznova pokuša stati za štednjak.
»I? Što kažeš na ružu?«
»Prije svega sam zapanjena«, odgovorila je Ellen. Činilo se da
sjeda jer se začuo zvuk grebanja stolice po podu. »Zar je crtež urezan
u lak? Koji ignorant čini tako nešto?«
»Smiri se«, uzvratila je Lilly i pogledala kutiju za violinu. »Žig
se nalazi ispod laka. Gotovo kao da je graditelj violine ukrasio drveno
tijelo prije nego što ga je lakirao. Kao da riječ o njegovom autorskom
potpisu.«

15
 Corina Bomann

»No to bi bilo iznimno neobično. Graditelji violina se ne potpi­

suju s vanjske strane violine. To u današnje doba čine samo pomalo luc­
kasti glazbenici koji misle da su bogovi već zbog samog svog umijeća.«
»Ali čini se da je naš majstor od svoje violine htio napraviti
nešto posebno. Zar doista ne postoje druge violine s ukrasima?«
»Naravno da postoje ukrašene violine. One, doduše, ne potječu
od velikih majstora. Voljela bih vidjeti reakcije Guarnerija ili Stradiva­
rija da je netko od njih tražio obojenu violinu.«
»Sigurno bi to bili učinili za dobar iznos.«
»Ne, tu se varaš, draga. Naravno da su izrađivali glazbala po
na­rudžbi, ali ne ona koja bi u opasnost dovela njihov prestiž. Kad
je netko htio ružom ukrašenu violinu za svoju kćer, bez obzira na to
kako će ures utjecati na zvuk, mogao je računati na to da će ga majstor
odbiti i poslati manje vještom kolegi. Stradivarijevu radionicu napu­
štali su samo instrumenti koji su služili na čast majstoru.«
»Onda mogu zaključiti da sam dobila posve bezvrijednu violi­
nu.« Lilly nije mogla tvrditi da je razočarana. Pokloniti skupocjenu
violinu bila bi ludost.
»Prije toga ipak moram vidjeti stvarčicu. Zašto jednostavno ne
doputuješ kako bih je mogla pogledati? I notni zapis, naravno.«
»Ozbiljno? Sigurno imaš puno posla.«
»Itekako!« duboko je uzdahnula Ellen, no ipak odmah dodala:
»Ali ti dolaziš u svakom slučaju! Rado ću pogledati tvoju violinu i
tvoj notni zapis te se malo skitati s tobom po Londonu. Već se tako
dugo nismo vidjele, i, da budem posve iskrena, posljednjih sam tjeda­
na stalno tražila razlog da te namamim ovamo.«
»Ti si mi poslala tog starog čudaka s violinom?«
»Ne, kunem ti se, to nisam bila ja. Ali dobra ideja za sljedeći
put. Dakle, kad stižeš?«
»Zar te neću zatrpati poslom? Ne želim da sve ovo…«
»Gluposti!« prekinula ju je Ellen. »Nećeš me zatrpati poslom,
i sigurno neće biti stresno, časna riječ. Silno mi je potrebna promjena,
osim toga, baš te želim vidjeti. Strašno mi nedostaješ, Lilly! Dean,
Jessi i Norma također će se veseliti što te opet vide. Znaš koliko su
mo­je curice zaljubljene u tebe.«

16
 VRT NA MJESEČINI

»Znam. I ja se veselim svima vama.«

»Znači da dolaziš?«
Lilly je u sebi kliknula od radosti. »Da. Moram još samo pronaći
zamjenu za dućan. A ti mi moraš reći kad ti odgovara, da ne bi opet
morala odletjeti u New York.«
»Ne brini, odgovara mi. Pretpostavimo da se iza tvoje violine
krije zanimljiva priča. Ili čak zagonetka koju bismo zajedno mogle
razo­tkriti. Sjećaš li se naše potrage za blagom na tavanu vaše kuće?«
Lilly se široko osmjehnula u sebi. »Da, sjećam se. No, nažalost,
nikad nismo pronašle nešto zaista zagonetno.«
»Ali zato jesmo hrpu starudija. Vjerojatno si ondje gore položila
kamen temeljac za ljubav prema antikvitetima.«
Da, to je doista bilo moguće. Lilly su oduvijek zanimale stare
stvari. Tavan roditeljske kuće nudio joj je široko polje za igru na kojem
se rado zabavljala s Ellen. Posvuda stare kutije i namještaj. Predmeti
koji su preživjeli rat, prestali biti moderni ili jednostavno bili zabo­
ravljeni. Ellen se rado skrivala iza kutija kako bi je preplašila. Lilly je
s druge strane mogla satima zadubljeno gledati u izrezbarenu škrinju
prekrivenu različitim motivima čije značenje nije razotkrila u djetinj­
stvu. No u međuvremenu je saznala da je bila riječ o mrtvačkom plesu.
»A ti si možda otkrila svoju ljubav prema starim instrumenti­
ma«, uzvratila je Lilly odgurnuvši sjećanja u stranu.
Ellen se smijala. »Naravno! Sjećaš li se stare harmonike?«
»Dakako! Proizvodila si užasne zvukove.«
»Možda, no otad sam fascinirana instrumentima, što stariji, to
bolje.«
Uslijedila je kratka stanka, kao da su se obje morale otresti sje­
ćanja kako bi se vratile u sadašnjost.
»U redu, dakle mogu računati na tebe«, počela je Ellen napo­
sljetku, a Lilly je gotovo mogla čula kako škilji prema loncu s mesom.
U međuvremenu je bilo prošlo pola sata, a Dean će se sigurno usko­
ro vratiti s posla. Osim toga, Lillyn telefonski operater veselit će se
računu…
»Možeš. Samo još moram riješiti problem s dućanom pa ti se
javim.«

17
 Corina Bomann

»Sjajno! Budi dobro dotad, čuješ? I nemoj mi zaboraviti sutra

napisati e-mail.«
»Obećavam. Pozdravi Deana i djevojčice.«
»Hoću! Bok!«
Zatim su spustile slušalice.
Lilly je potom nekoliko minuta ostala nepomično sjediti. Tih
nekoliko trenutaka telefonskog razgovora otvorili su prozor u njezinu
dušu. Od djetinjstva su ona i Ellen bile prijateljice, ne, gotovo sestre,
okolina im je često zavidjela na tomu. Bile su kao prst i nokat. Ako
bi se katkad i posvađale, to ne bi dugo potrajalo i one bi se opet po­
mirile. Kad je Ellen tijekom odmora u Engleskoj upoznala mladog
Engleza, Lilly je bila prva koja je saznala da je zaljubljena do ušiju.
Godinama poslije je kao vjenčana kuma stajala pokraj Ellen u maloj
crkvi u Engleskoj i plakala gotovo više od mladenke.
Ti isječci iz sjećanja uvijek su kao nekom čarolijom uspijevali
unijeti malo svjetlosti u Lillyno srce. Ne potpun sjaj, no ipak nekoliko
zraka svjetlosti koje su prodirale kroz oblake Peterove smrti.
Naposljetku je ustala, otišla do pisaćeg stola i otvorila kutiju za
violinu. Zraka svjetlosti blago je padala na firnis glasnjače. Koga briga
vrijedi li ona nešto. Lilly je samo željela znati zašto je starac bio tako
uvjeren da violina pripada njoj — i zašto je onda tako brzo nestao bez
traga.
Pažljivo je izvukla notni zapis i proučila ga. »Vrt na mjesečini«,
to je zvučalo tako romantično! Koji je vrt skladatelj ovjekovječio? I
tko je on? Je li notni zapis bio ključ za podrijetlo violine? I u kakvoj
je vezi bio s njom? Toliko pitanja…
Odlučila je.

18