BOSNA 18 ST.

Hazim Šabanović (Bosanski pašaluk):

Bosansko krajište: U proljeće 1448 godine, Osmanlije su ponovo upale u Bosnu, podjeljeni u dvije
grupe, pljačkali su po oblastima hercega Stjepana, kojem su tada spalili trg Drijeva i oduzeli
Hodidjed. 19.7. 1453 godine spominje se Krajišnik gospodarev... na Bosanskom krajištu 1455
izvršen je popis Vilajeta Hodidjeda i iste godine spominje se prvi put vojvoda Vrhbosne. Na
osnovu toga jasno je da su Osmanlije prije 1448, a svakako prije 1453 godine u zaposjednutom
dijelu Bosne obrazovali jednu svoju upravnu jedinicu koja se u spomenutom domaćem izvoru iz
1453 godine naziva Bosasanko krajište, dok se u najstarijem poznatom Osmanskom popisu iz 1455
naziva Vilajet Hodidjed i Vilajet Sarajvosi. Iz spomenutog popisa se jasno vidi da Osmanlije nisu
likvidirale u potpunosti domaći feudalizam niti su zaveli timarsko- spahijski sistem. Neka mjesta
držali su Pavlovići, stari gospodari Vrhbosne. Teritorijalno jezgro Bosasnkog krajišta ili vilajeta
sačinjavao je prvobitno taj grad sa bližom okolinom. Stoga se vjerovatno ovaj vilajet prvobitno
nazivao Vilajet Hodidjed, po glavnoj utvrdi u tome kraju. Bosasnko krajište rasprostiralo se preko
cijele župe Vrhbosne. Većina sela koja su bila u vlasti Pavlovića nalazila su se u maloj župi Tilavi,
pa su valjda stoga i ostala sela koja su držali Pavlovići uvrštena u popis 1455 u nahiju Tilavu.
Prema tome popisu ova nahija je imala 40 sela. Godišnji tribut koji su za ta sela plaćali Pavlovići
Osmanlijama za ta sela spadao je u has Isa beg Ishakovića. U isti has spadalo je tada još pet drugih
naseljenih sela i sedam pustih mezri bosanskog krajišta. Sva ostal sela i mezre u Bosasnkom
krajištu spadala su 1455 g. U timare posjeda Hodidjed. Timari su obuhvatali 36 naseljenih sela i 4
puste mezre. Na osnovu toga može se zaključiti da je Bosasnko krajište tada zapremalo cijelo
Sarajevsko polje i sve okolne planinske predjele koje je i kasnije obuhvatala Sarajevska nahija i
Vrhbosna. Sa padom despotovine Osmanske čete su iz Vrhbosne počele provaljivati i u oblast
Bosasnkog kralja i u zemlje Hercegvoine. 18.11 1459 Osmanlije su spalile manastir Mileševo u
zemlji Hercegovoj i uznemirili su čitavu oblast do Dubrovačke granice. ubrzo poslje toga došao je
pod njihovu vlast i Višegrad koji je već početkom 1462 imao svog kadiju. Možda je već tada bio
obrazovan i poseban vilajet Višegrad u zemlji Pavlovića. Osmanlije su zauzele i područja
Romanije prije pohoda sultana. Bosanskim krajištem upravljale su vojvode skopskog krajišta Isa
beg Ishakovića sa širim ovlaštenjima vojne prirode. Prvi put se vojvoda u Vrhbosni spominje 1455
godine, sjedište mu je bilo u Hodidjedu glavnoj tvrđavi ili u Vrhbosni. 1461/2 pod imenom kasaba
Sarajvosi, a drugi put 1469 pod imenom trgovište. Isa beg Ishaković kojeg su Dubrovčani 1457
godine smatrali pravim gospodarem Bosne, često je boravio u Vrhbosni, 1457 godine pristupio je
podizanju svojih zadužbina kojima je uddario temelj današnjem glavnom gradu Bosne.

Hercegovački sandžak: Stanje u Hercegovini poslje Osmanskog napada iz 1463 godine stvoreno
je oslobodilačkom akcijom Hercega i njegovih sinova. To nije bilo dugog vijeka. Osmanlije su
iskoristile ponovne svađe u njegovoj kući i odlučile da osvajanjem njegovih oblasti nadoknade
štetu za gubitke u Sjevernoj Bosni. 1465 preduzeli su novu ofanzivu protiv Hercegovine. Što je
ustvari bio nastavak akcije iz 1463 g. Osmanska vojska pod zapovjedništvom Bosanskog
sandžakbega Isa beg Ishakovića i njegovih vojvoda Ismaila i Ahmeda, provalila je u julu 1465
godine u Hercegovu zemlju i uspjela da brzo prodrre do Dubrovačke granice. Već 12.9.1465
sjedio je Osmanski subaša u Lugu, Ljubomiru, Popovu, Žurovićima i Pocrnju, koji su istog
mjeseca bili Jurisdictio Turcorum. Ključ je osvojio Ahmed vojvoda poslje 3.6. 1466 a prije maja
1468 godine, poslje 3.6. 1466 godine pao je i stari prijestolni grad Blagaj sa sjevernom
Hercegovinom. Nakon toga držao je Vlatko, posljednji herceg od Sv. Save u svojoj vlasti, osim
Novog i Risna u Dračevici jedan uzan i prilično neobrađen pojas zemljišta od Boke do ušća
Neretve. Ostali dio njegove očevine ukoliko je nisu bili pritisli Osmanlije držali su knez Vladislav,
Mlečani i Mađari. Dakle tokom ljeta 1465 godine pali su Hercegovi gradovi na istoku i u Podrinju.
U septembru iste godine bili su u njihovim rukama Lug, Ljubomir, Popovo, Žurovići i Pocrnje,
oktobra Uskoplje i Bijela u novembru Vrsinje, Gacko i Kuti. Prije Decembra te godine zauzeli su
i Cernicu. Sljedeć e godine držali su još Korita Banjane i Riđane, a 1467 godine bili su gospodari
Trebinja. Posljee 3.6. 1466 osvojili su Blagaj, a prije 1468 i Ključ. Zemlje i gradove koje su
oduzimali od Hercega Stjepana i njegovih sinova od početka svoje ofanzive do početka 1470
godine Osmanlije su pretvorile u jedan vilajet kojeg su pripojile bosanskom sandžaku. Početkom
1470 godine osnovan je od osvojene teritorije u Hercegovini psoeban Hercegovački sandžak. Prvi
put se hercegovački sandžak spominje u jednoj vijesti od kraja februara 1470 godine Istovremeno
se u Dubrovačkim izvorima spominje i Hamza beg kao hercegovački sandžakbeg sa sjedištem u
Foči. Hercegovački sandžak osvnoav je 16.1. 1470 godine. Osmanlije su zauzele Počitelj, koje se
predao Hamza begu nešto poslje 20.9. 1471 godine do 1475 godine Osmanlije su posjele sve
gradove u unutrašnjosti Hercegovine te Ljubuški u Neretvanskoj krajini i Rog na sjeveru.
Početkom 1482 godine predao se i Novi bil oje završeno Osmansko osvajanje Hercegovine.
Zvanično sjedište sandžakbegova Hercegovačkog sandžaka bil oje u Foči od osnivanja ovog
sandžaka do 1572 samo su Hercegovački namjensici u prvoj polovini 16 stoljeća često boravili u
Mostaru. Mostar se prvi put spominje 6.6. 1522 godine.Lašvanova hronika spominje Mostarskog
pašu pod Jajcem 1525 godine. To potvrđuje i branilac Jajca Krsto Frankopan, spominjući u svome
izvještaju od 24.6. 1525 godine Hercegovačkog sandžakbega. Četri godine kasnije spominje se
Mostarski paša koji je zapovjedao Hercegovačkim trupama pri prvoj opsadi Beča 1529 godine, ali
je pored svega toga sasvim sigurno da je i tada kao i kasnije sve do 1572 godine glavni grad
Hercegovačkog sandžaka i sjedište njegovog sandžakbega bila Foča. To se vidi iz niza pisama koja
su u to doba pisali Hercegovački namjensici Dubrovačkoj republici iz Foče. Od 1572 do 1833
godine zvanično sjedište Hercegovačkog sandžakbega bilo je u Pljevlju. Hercegovački sandžak
bio je od svog osnivanja do 1580 godine u sastavu Rumelijskog ejaltea, onda je ušao u sastav
Bosanskog ejaleta i tu ostao do 1833 godine. Često puta je u 17 st. Dodjeljivan kao arapluk
bosanskim beglerbezima i defterdarima.

Obnavljane Bosanskog kraljevstva: Zbog Ugarskih pozicija na Sjeveru Bosne, Osmanlije nisu
mogle biti sigurne ni na teritoriji koju su držali. Sima Ćirković u svojoj studiji Vlastela i kraljevi
u Bosni poslje 1463 godine navodi ad je preživjela Bosanska vlastela uglavnom sitni plemići bila
nezadovoljna Omsanskom okupacijom pa je preduzimala izvjesne akcije za ponovnu uspostavu
bosanskog kraljevstva. Tako je još prije 12.8. 1463 godine grupa bosanskih plemića izašla pred
Mletački senat i molila za pomoć i podršku za oslobođenje Bosanskog kraljevstva. Ta grupa je u
ime svoje i ostalih plemića izjavila da ni ti plemići ni svi stanovnici kraljevstva neće nikada drugu
vladu osim Mletačku, a ako je ne dobiju potčiniće se Osmanlijamaa. Oni su još tražili da Mlečani
pošalju poslanike hercegu Sv. Save i drugim gospodarima onih zemalja, svakako u cilju
obezbjeđivanja pomoći. To poslanstvo bilo je sastavljeno od emigranata koji su izbjegli iz Bosne
ili je predstavljalo grupu odvažne vlastele koja je krneula iz zemlje da izvrši ovu misiju. U svakom
slučaju , neposredna je njihova veza sa zemljom, ostalom bosanskom vlastelom i čitavim
stanovništvom u čije su ime istupili u Veneciji. Premda nije urodila plodom, ova akcija jasno
govori o situaciji i raspoloženju u Bosni poslje njenog pada 1463 godine i o pokušajima za
oslobođenje. osmanlije su zbog toga pribjegle jednoj mjeri koja je jedinstvena u povijesti njihovih
osvajanja. Da bi kod Bošnjaka stvorili iluziju da se obnavlja Bosanska država i uspostavili kakav-
takav koridor između svojih i Ugarskih posjeda u Bosni. Osmanlije su krajem 1465 predali
Sjeverne dijelove Bosanskog sandžaka na upravu članu dinastije Kotromanića Matiji, sinu svoga
štićenika i pretedenta na prijestolje Radivoja, postavili su ga kraljem Bosne. Oblast obnovljenog
Bosanskog kraljevstva sterala se od Lašve na Sjever do područja Ugarskih banova,a sastojal se od
6 gradova i njihovih područja. Rezidencija krlajeva bila je po svoj prilici u Vranduku. On je tu
imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet na svome području, tako da u njegovoj oblasti nije bilo
dvovlašće, niti su tu djelovale ikakve druge Osmanske vlasti. Bosanski kralj, sin kralja Rdivoja,
spominje se drugi put 11.1. 1467 godine, a onda mu se gubi svaki trag u izvorima. Četri godine
kasnije spominje se Matija Sabančić tzv kralj Bosne. Osmanlije su prije 6.5. 1476 postavile novnog
kralja Matiju Vojslavića. Bio je vrlo Hrišćanski nastrojen, pase stoga nije zadovolji sultanovim
imenovanjem, zatražio je pismom od Ugarskog kraljada ga i on prizna.a kad su za to saznale
Osmanlije, opsjele su njegove gradove. Ugarski kralj mu je poslao pomoć koja je uspjela da ga
oslobodi od opsade. To je ujedno posljednja vijest o Osmansko- Bosanskom kralju, ne zna se šta
se dogodilo poslje toga sa njim i njegovom vlastelom,a li se zna da je tada učinjen kraj
obnovljenom Bosanskom kraljevstvu.

Zvornički sandžak: Kako su Jajačka i Srebrenička banovina u naslonu na Šabačku banovinu kao
neprekidna grnaična zona, na desnoj obali Save predstavljale ne amo moćnu branu Osmanskim
prodorima u Ugarske zemlje nego i stalnu opasnost za Osmanske pogranične posjede, to su
Osmanlije, svjesne te opasnosti i poučene teškim udarcima, pristupile čvršćem povezivanju svoje
vlasti i u srednjem Podrinju. Tako je došlo do osnivanja Zvorničkog sandžaka. Treće teritorijalno-
vojne i administrativne jedinice na teritoriji nekadašnjee države Bosanske. Pitanje kada je osnovan
Zvornički sandžak dosada nije bilo približno utvrđeno. Bašagić je pisao da je Ali beg Mihaloglu
1461 godine bio sandžakbeg Zvorničkog sandžaka. Što bi značil oda je ovaj sandžak tada postojao,
međutim Bašagić ne navoodi izvor za svoju tvrdnju. Općenito se uzimalo da je ovaj sanžak
osnovan između 1463- 1464 godine. Ne zna se tačno kada su Osmanlije zauzele Zvornik i okolinu.
Iz najstarijeg sačuvanog Osmanskog katastraskog popisa Smederevskog sandžaka vidi se da su u
vrijeme sastavljanja tog popisa Zvornik, Srebrenica sa Srebrenikom, Kušlat, Šubin, Sokol,
sačinjavali jezgro prvobitnog Zvroničkog sandžaka, pripadali Smederevskom sandžaku. Sama ta
činjenica upućuje da Zvornički sandžak nije bio osnovan odmah poslje Osmanske okupacije te
teritorije. Jedan datiran popis Vidinskog sandžaka iz 1467 godine i defter Smederevskog sandžaka
koji je nastao u periodu između 1476-1478 godine stoji i upisano je područje koje je predstavljalo
prvobitnu jezgru Zvorničkog sandžaka. Znači da Zvornički sandžak u vrijeme toga popisa nije
postojao. Na osnovu toga može se odbaciti i mišljenje da je ovaj sandžak bio osnovan 1463 ili
1464 godine. Prvi put se psominje juna 1483 godine, znači da je ovaj sandžak osnovan negdje
poslje 1478 godine a prije 1483 godine. Po sovme teritorijalnom opsegu Zvornički sandžak je u
početku bio dosta mali. On se tada sastojao od nekoliko nahija i gradova Smederevskog sandžaka
u Podrinju, pretežno na lijevoj strani Drine: Srebrenica, Zvornik, Kušlat, Šubin te Krupanj,
Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina na desnoj strani Drine. Ovaj sandžak ostao je u tom svom
prvobitnom teritorijalnom opsegu sve do pada Srebreničke banovine 1512 godine. Sve do pada
Beograda i Mačve 1521 godine i najsjevernijeg dijela Bosne 1535 godine. Jasno se vidi strategijski
značaj ovog Sandžaka. On je imao zadatak da štiti Osmanske posjede prema Srebreničkoj
banovini, a kasnije da i sam znatno doprinese Ostvarivanju daljih Osmanskih ekspazivnih planova.
Stoga su Osmanlije. Zvronik, ključ Drine odabrali za Zvanično sjedište i glavnu utvrdu tog
sandžaka. 1463 godine su ga tako utvrdili da je uspješno izdržao tri opsade Austijanaca. Padom
Beograda i Mačve Osmanlije su dobile cijelu Mačvu koju su podjelile na nekoliko nahija i pripojili
je prvo Smederevskom sandžaku. Poslje 1528 godine a prije 1533 godine Mačva je pripojena
Zvroničkom sandžaku. Čime je ovaj sandžak postigao svoj najširi teritorijalni opseg, kojeg je
zadržao sve do Bečkog rata. Sjedište mu je bilo u Zvorniku. Do 1541 godine bio je usastavu
Rumelijskog ejaleta, poslje pada Budima pripojen je Budimskom ,a 1580 godine uvršen je u
Bosanski ejalet u kojem je ostao do kraja Osmanske vlasti u Bosni.

Teritorijalno širenje Bosanskog, Zvorničkog i Hercegovačkog sandžaka: Osmanlije su nastavile

da upadaju u Hrvatsku, koja je bila izložena njihovim udarima. Stvorili su čvrsta uporišta u Ključu
i Kamengradu koji su im postali važan oslonac za sve iznenadne i brze akcije na zapadu i prema
jugu. Pobjedom na Krbavskom polju 1493 godine bila je otklonjena posljednja brana njihovim
provalama u Hvratsku i Sloveniju. One su tada postale sve češće i dublje. Teritorijlani uspjeh
Osmanlija do kraja 15 stoljeća bilo je njihovo učvršćivanje u Ključu i Kamengradu, likvidacija
Ugarske posade u gradu Košu na Posrednici i okupacija Makarske krajine 1496 koju su pripojili
Hercegovačkom sandžaku. Time je teritorija ovog sandžaka bila uglavnom zaokružena. On se i
kasnije nešto širio dalje u Osmansku Dalmaciju, ali samo do osnivanja Kliškog sandžaka. Po
ugovoru između Osmanske i Ugarske od 20.7. 1503 godine kojim je zaključeno sedmogodišnje
primirje ostali su u Ugarskoj svi važniji gradovi Jajačke banovine. Zatim Srebrenik sa njegovim
kotarom ili banovinom. Nakon zaključenog primirja situacija je bila i dalje napeta. Osmanlije su
vršile pritisak na Hrvatsku. Kada je na prijesto stupio Selim I nije produžio sedmogodišnje primirje
sa Ugarima, mada je težište Osmanskih akcija bilo usmjereno na Istok. Aktivnost njihovih snaga
nije bila smanjena ni u Bosni. Tada je Bosanski sandžakbeg Feriz beg uspio da osvoji Srebrenik i
sa njim cijelu Sjeverositočnu Bosnu. Tada je počela nova etapa Osmanskih sovajanja u našim
zemljama.. kada su Osmanlije srušile Srebreničku banovinu iste godine osvojile su i Blagaj na
Sani. 1513 godine prodli su u Dlamaciju do Sinja, 1514 zauzeli su Karin i Korlat u Dlmaciji i
napadali Skradin, prava prekretnica bio je tek pad Beograda i Šapca 1521 godine. Područje
Srebreničke banovine Osmanlije su odmah pripojile Zvorničkom sandžaku. Poslje 1526 godine, a
prije 1533 godine tome je sandžaku priključena i Mčava. Osmanlije su se zatim srušile na
Dalmaciju i 28.5. 1522 godine osvojile Knin, sa osloncem na Knin, Ostrovicu i Skradin, Osmanlije
su često upadale u Krbavu i do Udbine i u Primorje. Do 1526 godine osvojile su Hrvatsku južno o
d Velebita, na drugoj strani prodrli su u Srijem i pred bitku na Mohačkom polju zauzeli Istočnu
Slavoniju do Osijeka i Đakova. Na mohačkom polju 1526 godine Osmanlije su likvidirale ostatke
Ugarske vlasti u Bosni i Dalmaciji i otvorili sebi put u Zapanu Slavoniju. Obrovac i Udbina pali
su u Osmanske ruke 1527 godine i skoro cijela Lika i Krbava. Posada Jajca predala se krajem
1527 godine bez otpora, uskoro zatim Banja Luka i okolni gradovi. Ugarske posade bile su
odbačenee u dolinu Save. Osvojeni gradovi u Dalmaciji od Cetine na zapad i sjever, psojedii u
Lici i Krbavi i Pounju kao i cijelo područje ranije Jajačke banovine u području Vrbasa priključeno
je Bosanskom sandžaku.

Kliški sandžak: Nakon pobjede na Mohaču, Osmanlije su preuzele da prošire svoju vlast u
Slavoniji, koristeći se građanskim ratom i vazalnim položajem mnoge Slavonske gospode, među
kojom se naročito isticao srpski despot Stevan Berislavić. Pomažući Zapolju, on je priznao
vrhovnu vlast sultana, koji mu je 1529 godine potvrdio sva dobra i gradove u Bosni i Slavoniji da
ih drži kao sultanov vazal. Dok je Stevan Berislavić, zajendo sa Smederevskim sandžakom
Husrev- begom pomagao Zapolju, protiv Ferdinandovih pristalica, dotle su Osmanlije snovali kako
će te borbe najbolje iskoristiti za sebe i proširiti i učvrstiti svoju vlast u Slavoniji- sa namjerom da
Slavoniju lakše potični sultanu Husrev beg je pomagao Berislavića sve do kraja 1535 godine ili
početka 1536 godine, kada je između njih došlo do sukoba u kojem je despot ubijen. Husrev beg
je odmah zauzeo njegove gradove, Dobor i Kobaš u Bosni, Brodd na Savi, Staru Gradišku. Na
Bosanskoj strani Save držala se još neko vrijeme jedino Kostajnica. Tkao je tek tada cijela Bosna
došla definitivno pod Osmansku vlast. Svo to područje pripojeno je Bosasnkom sandžaku.
Prilikom drugog pohoda na Beč 1529 godine Osmanlije su zavladale ne samo cijelim Srijemom
nego i Istočnom Slavonijom. U vezi sa novom akcijom u Slavoniji izvršene su izmjene ličnosti na
čelu susjednih sandžaka. U aprilu 1536 Husrev beg je vraćen iz Smedereva u Bosnu u kojoj će
ostati sve do smrti 1541 godine, na čelo Smederevskog sandžaka ponovo je doveden iz Moreje
Mehmed beg Jahjapašić. U ljeto 1536 godine oni su zajendički provalili u Slavoniju i zauzeli
mnogobrojna dobra i gradove vlastele. Mehmed beg je osvojio Varoš i Požegu 25.1. 1537 godine
sa kojom je pala čitava Požeška županija. Prvi i jedini pokušaj Ferdinandov da preko svog
vojskovođe Kacijanera zaustavi Osmanska osvajanja ida oslobodi Slavoniju završio se teškim
porazom njegove vojske kog Gorjana blizu Đakova. Sada su Slavonija i Hrvatska bile potpuno
otvorene prema Osmanlijama. Glavni cilj nove Osmanske akcije u Dalmaciji bio je tvrdi grad
Klisw, koji su Osmanlije i ranije više puta opsjedale. Klis je pao u Osmanske ruke 12.3. 1537
godine. Time je učinjen kraj Ugarskoj vladavini na jugu Velebita. Bosanski sandžakbeg Husrev
beg je u izvještaju Porti o zauzeću ove važne pozicije predložio da se od novoosvojenog područja
i svih nahija Bosanskog sandžaka u sjeverozapadnoj Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici obrazuje
poseban sandžak, kako bi se nove tekovine mogle lakše očuvati. Predložio je da se za sandžakbega
Kliškog sandžaka imenuje njegov ćehaja Murat Beg Tardić, Šibenčanin koji se istakao pri
zauzimanju Klisa. Prijedlog je prihvaćen u Carigradu, zvanično sjedište Kliškog sandžaka bio je
Klis,a li su njegovi sandžakbezi stolovali u Livno.

Požeški sandžak i Budimski ejalet- osnivanje: Osmanlije su 24.4. 1538 godine zauzele Dubicu i
time uklonili važnu zapreku za napredovanje u Slavoniji. Prije 30.1. 1538 godine obrazovali su
novu vojno- administrativnu jedinicu, Požeški sandžak . raniji Osmanski posjedi u Istočnoj
Slavoniji djelili su i dalje sudbinu Srijema sve do sredine 16 stoljeća. Osvojeni gradovi u Bosni
pripojeni su Bosanskom, a Bord i Stara Gradiška Požeškom sandđaku. Prvim sandžakbegom
novog sandžaka imenovan je Arslan beg. Potom su Omsnalije preduzele pohod na Ugarsku u
zauzeli Budim 29.8. 1541 godine, koji je odmah pretvoren u sjedište novog beglerbegluka u
Evropskoj Turskoj. To je bio drugi beglerbegluk na Evropskom dijelu Osmanskog Carstva.
Sastojao se od 27 sandžaka. Kada se potičninio sultanu Selimu II. Hajrudin Barbarosa dobio je
naslob beglerbega i postao kapudanpaša, admiral cjelokupne Osmanske mornarice. Pored oblasti
i gradova kojima je rnaije gospodario, njemu su dodjeljeni neki primorski sandžaci Rumelije. Te
je od tih i nekih drugih oblasti osnovan poseban ejalet koji se zvao EjaletDžezairi. Time je
Rumelijski beglerbeg izgubio jedan dio svoje teritorije, ali je ona daljim osvajačkim uspjesima
brzo nadoknađena, tako da se broj sandžaka ovog ejaleta do 1541 godine popeo na trideset
sandžaka. Osnivanjem Budimskog ejaleta, Osmanlijama je olakšano potpuno osvajanje Slavonije.
Kada je Sulejman ponovo pošao protiv Ugarske 1543. Preduzeo je Bosanski sandžakbeg Ulama-
paša dalja osvajanja u Slavoniji. U proljeće te godine pali su Voćin, Stupčanica, Čalkovac, Bijela
Stijena, Podborje, Orahovica i Valpovo. Posljednji slobodan grad u Istočnoj Slavoniji. U toku
daljih osvajanja zauzeli su Brezovicu, najistočnije mjesto u Slavonskoj podravini. Zatim su osvojili
Pakrac i Petrovinu i primakli se Virovitici, čije su područje upsiali u svoje teftere, već 1545 godine,
dakle sedam godina prije njenog pada. Poslje 20.5. a prije 10. 7. 1544 godine pala je Velika u
Posavini i sa njom Međurječje. Svi novi Osmanski posjedi u Slavoniji, priključeni su Požeškom
sandžaku,a posjedi u Posavini Bosanskim sandžaku. Požeški sandžak je sve do 1541 godine
pripada Rumelijskom ejaletu, zatim je pripojen Budimskom ejaletu,a 1580 godine priključen je
Bosanskom ejaletu 1600 godine osnovan je Kanjiški ejalet pa kojem je pripao i Požeški sandžak,
koji je ostao u sastvau tog ejaleta do kraj Osmanske vladavine. Često je dodjeljivan kao arapluk
Bosanskim namjensicima. Sjedište mu je bilo u Požegi, a posljendji sandžakbeg Požeškos
sandžaka zavo se Ibrahim paša.

Pakrački/ Cernički ili Čazmanski sandžak: 1552, Osmanlije su nastavile osvajanja u Slavoniji.
Zauzele su Viroviticu 2.8. 1552, koju su pripojili Požeškom sandžaku. Čazma, Dubrave, Ustilonja
i velika okolna područja koja su rnaije pripadala kotarima Virovitičkom, Grđevačkom,
Komarničkom, Rovišćanskom i Čazmanskom. To područje Osmanlije su pretvorile u nahije,
odnosno vojvodaluke i pripojili ih Bosasnkom sandžaku. Zato su Osmanlije 1557 godine na
prijedlog Bosanskog sandžakbega Sofi Mehmed paše obrazovali na tom području novi sandžak.
Prije 15.10. 1557 godine Bosanski sandžakbeg Mehmed paša podnio je arz Porti da se od nekoliko
vojvodaluka Bosanskog sandžaka u Slavoniji, obrazuje sandžak Začasna ida se za sandžakbega
toga sandžaka postavi Bosasnki alajbeg Ferhad beg. Taj je prijedlog usvojen na sjendici carskog
divana, od 15.10 1557 godine. Prema tome ovaj sandžak nije osnovan 1552 godine kako se na
osnovu pisanja Klaića do sada općenito mislilo. Teritoriju novog sandžaka sačinjavali su Osmanski
posjedi između Save i Drave uz rijeku Iliovu i Pakru sve do Požeškos sandžaka. Na taj način je
Bosasnki sandžak izgubio svu teritoriju u Slavoniji. Teritorija novog sandžaka nije se ni kasnije
proširila jer poslje 1552 godine Osmanlije nisu imale više značajnih uspjeha na ovoj strani. Ferhad
beg je prvi sandžakbeg ovog sandžaka. Sjedište je bilo u Čazmi, međutim onda je premješteno u
Pakrac, zbog bojazni od protunapada. Negdje krajem 16 i početkom 17 stoljeća sjedišteje
premješteno u Cernik. U jendom katastrskom popisu ovog sandžaka iz 1584 godine, on se
zvanično zove Pakračkim sandžakom. Sjedište ovog sandžaka je do 1565 bilo u Čazmi, do 1584
godine u Pakracu. Prije 1607 godine preneseno je u Cernik i tu ostalo do 1687 godine. Do 1580
godine bio je u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je pripojen Bosasnkom ejaletu, u kojem je
ostao do kraja Osmanske vlasti u Slavoniji. Dodjelivan je kao arapluk bosasnkim namjesnicima.

Krčko-Lički sandžak: Kada su Osmanlije zauzele Nadin i Obrovac, Pečevi kaže da je tu kasnije
osnovan poseban sandžak, koji je bio povjeren nekom Mahmud begu. On dalje kaže da je nešto
kasnije taj sandžak ukinut i da je njegova teritorija pripojena Kliškom sandžaku. Memi beg je tu
teritoriju opet razdjelio na dva posebna sandžaka: Kliški i Krčki, uzimajući rijeku Krku za među.
Pečevi kaže da je novi sandžak nazvan Krčkim sandžakom. Teritorija Kliškog sandžaka od koje
je oko 1580 godine formiran Krčki sandžak, ni tada nije bila znatno veća kao što ni u prvoj polovini
16 stoljeća nije bila tako malena, da nije mogla predstavljati jedan sandžak, pa su prema tome još
u prvoj polovini 16 stoljeća postojali teritorijalni uslovi za obrazovnaje tog sandžaka. Što upućuje
da je kazivanje Pečevije moglo biti sasvim tačno. Teritorija od koje je kasnije obrazovan ovaj
sandžak popisana je 1550 godine kao sastavni dio Kliškog sandžaka. Isto tako i 1574. Na to se
može primjetiti da je u jednom popisu Kliškog sandžaka koji je završen u prvoj dekadi muharema
1574 godine/ 982/3 sva teritorija kasnijeg Krčkog sandžaka popisana je kao sastavni dio Kliškog
sandžaka. Pa prema tome on nije osnovan odmah poslje Kiparskog rata 1573. U vakufnami Ferhat
paše Sokolovića za njegove zadužbine u Bnja luci i drugim mjestima spominju se među ostalim
Ferhat pašine zadužbine u Zemuniku i Vrani, kao i posjedi u nahiji Kotor u Kliškom sandžaku. P
otoj vakufnami nahija Kotor je mogla pripadati Kliškom sandžaku, onda ni Krčki sandžak ne bi
mogao biti osnovan prije 1579 godine. Kako spomenuta Vakufnama u prepisima koji su do nas
dospjeli nosi datum 1587 godine, po njoj ovaj sandžak nije mogao biti osnovan poslje 1578 godine,
a svakako prije ljeta 1580 godine. Teritorija Krčkog sandžaka stvorena je na taj način što su
Osmanlije ranije posjede u Lici, Krbavi i Dalamciji od Krke na sjeverozapad kao i psojede stečene
za vrijeme kiparskog rata, dakle svu teriroiju Kliškog sandžaka od Knina i Krke na sjeverozapad,
izdovjili su iz Kliškog i pretvorili u poseban sandžak. Koji se nazvao Krčkim. Krčko-Lički sandžak
rasprostirao se uz Velebit, prema Senju, Brinju i Otočcu i zapremao sjeverni dio današnje
Dalmacije, Liku i Krbavu. Granica između Osmanske i Mletačke republike, u sjevernoj Dalmaciji
povučena je 1573 godine, išla je od Prokljanskog jezera, po hrbatu prve primorske duž biogradskog
primorja, ravno na sjeverozapadne granice nekadašnje ninske županije, pa onda na sjever i istok.
Te su granice ostale do početka kandijskog rata 1645, na jugu od Knina do mora, ovaj je sandžak
odvajala od teritorije Kliškog sandžaka uglavnom rijeka krkaa. Ponekad je spajan sa Bihaćkim ili
Kliškim sandžakom u jedan sandžak. Bilo je slučajeva da je dodjeljivan kao arapluk raznim
bosanskim pašama idefterdarima. Za čitavo vrijeme svog postojanja pripadao je Bosanskom
ejaletu. Sjedište mu je bilo u Udbini.

Osnivanje Bosasnkog ejaleta: težnja za daljnim proširenjem i učvršćivanjem vlasti na velikom

osvojenom području, ukliještenom sa dvije strane, jakim i opasnim neprijateljskim državama,
Austrijom i Venecijom, a u isto vrijeme početak slabljenja Centralne vlasti i pojačane potrebe za
većom eksploatacijom podanika, koja se mogla sprovoditi sa razvijanjem i pojačanjem
birokratskog aparata, naganle su centralnu vlast da provede izvjesne državne reforme, pa i reformu
upravne podjele Carstva. To su bili glavni razlozi koji su uslovili i izazvali potrebu da se i u ovom
dijelu Carstva obrazuje jedna velika Osmanska administrativna jedinica, poseban ejalet. Tako je
došlo do osnivanja Bosanskog beglerbegluka, ejaleta. Bosanski beglerbegluk osvonvan je
izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka i z Rumelijskog,
te Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog ejaleta. Središnji sandžak ovog ejaleta bio je Bosanski
sandžak.on je od svog psotanka pa do osnivanja Bosasnkog ejaleta imao matičnu ulogu prema
susjednim sandžacima. Obuhvatao je prostor od Šapca do mora i od Zvečana do Virovitice. Bosna
je kao središnja oblast predstavljala kao neku vrstu matice koja je dobila veliki značaj. Prvim
beglerbegom Bosasnkog ejaleta iemnovan je dotadašnji sandžakbeg Bosanskog sandžaka Ferhad
beg Sokolović, koji je time automatski dobio rang paše. Na tom položaju ostao je do 1588 godine.

Grupa autora (BIH od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata:

Osmansko Carstvo: Kako se Osmansko Carstvo pojavljuje u Bosni u 14 stoljeću. Od tada započinje
nova etapa razvoja Bosnekoja će trajati narednih četri stotine godina. Kada je Mehmed II el Fatih
osvojio Carigrad 1453 godine, ta etapa razvoja dobila je novi oblik svog razvoja. 1463 palo je
Bosansko kraljevstvo podd Osmansku vlast.. Međutim Osmanlije su svoja prva uporišta stvorili
još prije 1430 godine,a 1451 oni su stvarni gospodari u župi Vrhbosni. Od zemalja Bosasnkih
vojvoda Pavlovića i Kovačevića, dijela Hercegove zemlje te ranijih vladara u Raškoj i Bosni
obrzovan je Bosasnki sandžak 1463 godine. Osvajanje države Bosne trajalo je više od jednog
stoljeća sve do 1592 godine kada su Osmanlije osvojile Bihać i uspostavile svoju konačnu vlast.
To je period najvećeg uspona Osmanskog Carstva. Posljednji veliki uspjeh Osmanskih osvajanja
bio je osvajanje Kipra 1570 /1 godine, ali već 7.10. 1571 godine Osmanlije su doživjele veliki
vojni poraz kod Lepanta, tada se već može govoriti o opadanju Osmanske moći. Bosna je u okviru
Osmanskog Carstva imala svojih specifičnosti koje se posebno odlikuju u 16 stoljeću. Razvila se
specifična vojna organizacija, u koju se uključuju mnogimnogi domaći feudalci. Istovremeno to je
period intezivnog širenja islama na cijelom Balkanskom području, posebno u Bosni. Podizanje
vakufa postaje jedan od osnovnih temelja impresije Osmanske moći.

Vojno uređenje Bosne 16 st.: Osmanlije su odmah po osvajanju uspostavile svoj sistem vlasti,
društveno- ekonomski poredak. Vrhovnu vlast imao je sultan, koji je bio vjerski i vojni poglavar,
pa je Carstvo imalo karakter teokratske države. Društveno-ekonomski sistem Osmanskog Carstva
bio je timarski sistem. Spahije su pripadale sitnom vojnom plemstvu,a služili su sultanu u vrijeme
rata i mira. Sva obradiva zemlja izuzev mulkova, slobodnih imanja i vakufa bila je državna.
Prihode sa zemlje sultan je raspoređivao u timare, zijamete i hasove. U tu svrhu sačinjavani su
registri iz kojih se vidjela raspodjela prihoda. Potreba za timarima bila je ona sila koja je poticala
Osmanlije na osvajanja. Vojne snage djelile su se na : centralnu i provnicijsku vojsku. Centralna
vojska kapikuli „Sluge Porte“ izdržavana je sredstvima državne blagajne i djelila se na više
korpusa. Provnicijska vojska bila je podjeljena na tri dijela:

- Spahije/ timarlije, provnicijska konjica.

- Serhat kuli („Sluge krajine“), pogranične vojne snage, graničari

- Yerlu kuli („Domaće sluge“), lokalne vojne snage.

Od svih redova, najznačajnije su bile spahije. Administrativna podjela bila je na :Nahije, sandžake
i ejalete/ beglerbegluke. Najviše upravne jedinice bile su ejaleti, na čijem čelu je bio beglerbeg,
kojeg je postavljao Carski divan, na prijedlog velikog vezira. Uz položaj beglerbeg je dobivao has,
koji je donosio prihod od 600.000-1.200000 akči. Beglerbezi su najviše pažnje posvećivali vojnim
poslovima i imali su pravo da dodjeljuju timare. Niže vojno – upravne jedinice bili su sandžaci, na
čijem čelu se nalazio sandžakbeg, oni su do kraja 16 stoljeća nosili titulu bega i zastavu sa jednim
tugom. Postavljao ih je Carski divan, odnosno veliki vezir u ime sultana, a na prijedlog beglerbega.
Sandžakbeg bio je vojno-administrativni upravnik sandžaka, prije osnivanja Bosasnkog ejaleta
1580 godine bosasanski sandžakbezi imali su velike kompetencije, posebno u pogledu
preduzimanja vojnih pohoda. Sandžaci su se djelili na : vilajete- subašiluke kojima su odgovarale
sudske jedinice – kadiluci, a subašiluci su se djelili na nahije. Kasnije su se sandžaci djelili samo
na kadiluke kao sudske teritorijalne jedinice i na nahije kao upravo- feudalne teritorijalne jedinice.
Redovno se vršio popis zemalja u dva različita deftera: Atufasal defter- opširni, detaljni popis
naselja, poreskih obveznika i poreza koji su plaćani spahijama i Mudžmei deftere, Sumarne
deftere- popisi vojnih lena i lena njihovih posjednika, te naselja koja su im pripadali sa sumarnim
popisom domaćinstva i poreza. Voja lena su se djelila na: Timare, Zijamete i Hasove. Za dobiveno
leno feudalac je imao obavezu da vrši vojnu dužnost. Da ide u rat. ukoliko bi izostao sa ratnog
pohoda spahija je gubio timar, a ako bi se istakao u borbi, dobivao je zijamet a time i povećanje
prihoda. Spahije jednog sandžaka činile su alaj, na čijem čelu je bio Alajbeg ili miralaj- starješina
svih spahija i zaima jednog sandžaka. Izvršni organ sandžakbega u slučaju okupljanja spahija na
vojni pohod bio je seasker. Pored toga svaki alaj imao je nekoliko bajraktara, a ćerisudžija i čauša.
Bajraktari su nosili zastave manjih odreda konjice, dok je glavnu zastavu nosio sandžaktar.
Ćerisudžije su bili vojnici koji su hvatali dezertere, dok su čauši nadzirali disciplinu. Beglerbeg je
nosio na vojne pohode deftere uz pomoć deftera vršena je smotra (joklama),a potom su dodjeljivani
slobodni timari. Spahijska konjica činila je desno i lijevo krilo Osmanske vojske koja je bila
raspoređena u obliku polumjeseca. Prve spahije u Bosni došle su iz Skopskog krajišta i njihov broj
stalno je rastao. Najvažniji vojni red u utvrđenim gradoivma bili su musthafizi, na čijem čelu se
nalazio Dizdar- Kastelan, raspoređeni u buljuke, na čijem čelu se nalazio Buljubaša, dok je manjim
odredima musthafiza komandovao Odobaša. U tvrđava su se nalazile tobdđije, na čijem čelu se
nalazi tobdžibaša, poseban red su činile Džebelije, poseban rod plaćeničke vojske. Još su postojale
akindžije, azapi, bešlije, delije, farisi, gonulije, martolosi. Akindžije su imale zadatak pripreme
neprijateljske teritorije za buduće osvajanje. Azapi su poseban red Osmanske pješačke vojske.
Bešlije su poseban red plaćeničke konjice. Delije su poseban red lahke konjice kojeg su osnovali
Gazi Husrev beg i braća Jahjapašić. Ovaj red je isprva imao zadatak da bude lična garda uticajnih
komadanata, a kasnije su postali udarni odredi Osmanske vojske. Farisi- glavni red plaćeničke
konjice u tvrđavama. Gonulije su lahka konjica, koji su imali obavezu čuvati granice, varoši i
kasabe, a Martolosi su rod vojske koja je u najranije vrijeme Osmanske vlasti sastavljena od
Hrišćana, prvenstveno od stočarskog (Vlaškog) stanovništva. Služili su kao posada u tvrđavama,
kao graničari i čuvari puteva i klanaca, te su vršili sližbu javne sigurnosti uopće. Kao vojno
teritorijalne jedinice, nastale su kapetanije, prva kapetanija bila je Gradiška, zatim Neretva sa
sjedištem u Gabeli, Dravska i Obrovačka te Krčka. Na čelu kapetanija bili su kapetani, koje je
imenovao sultan na prijedlog sandžakbega, odnosno beglerbega. Bosasnski ejalet bio je obuhvaćen
ovom vojnom organizacijom.
Struktura države u 16 stoljeću: Podanici Osmanskog carstva djelili su se na dvije osnovne klase:
vladajuću (Feudalci, vojna klasa) i podređenu (Raja). Ova podjela nije odgovarala vjerskoj pdojeli
jer je među rajom bilo muslimana a sa druge strane postojali su vojnici hrišćani. U asker su se
ubrajale i kadije, muderisi i vjerski službenici. Osnovni zadatak vladajuće klase bio je da štiti
državu i sistem, a podređene svojim radom izdržavati vojni stalež i državni aparat. Najbrojnije je
bilo seosko stanovništvo- raja. Kršćanska raja davala je svome spahiji naturalnu rentu kao i rajinski
porez u novcu koji je iznosio 25 akči, moral je sovme spahiji kulučiti tri dana u godini te davati
sultanu harač, kao ekvivalent za oslobođenje od vojnih dužnosti. Muslimanska raja je također
morala davati naturalnu rentu od žitarica i drugih kultura kao i podanički porez (Resmi čift) u
iznosu od 22 akče. U najvećem dijelu Istočne, centralne i zapadne Bosne, te u dijelovima
Hercegovine bila je naseljena zemljoradnička raja, dok je u krajevima Istočne i Zapadne
Hercegovine kao i u dijelovima Bosanske krajine dio raje imao status Stočara vlaha. Oni su
pretežno bili kršćani, sovje dažbine plaćali su odsjekom u novcu u iznosu od jednog dukata
(filurije). Tako su vlasi bili privilegovani u odnosu na zemljoradničku raju, zauzvrat su sultanu
davali određeni broj ratnika za vojne pohode. Vlasi su plaćali manje rente jer su vršili izvjesne
službe, nisu bili vezani za zemlju. Prilikom pomjeranja granica Osmanskog Carstva, vršeno je i
pomjeranje vlaha stočara. Poslje pada Jajačke banovine vlasi se usmjeravaju prema zapadu u
pravcu Osmanskih osvajanja. Muslimanska raja nije bila dužna plaćati harač, ali je zato morala
učestvovati u odbrani grnaica Bosanskog ejaleta. Između feudalne klase i potčinjenog rajinskog
stanovništva nalazilo se po svom statusu gradsko stanovništvo. Ono je bilo povlašteno, utoliko što
nije bilo podređeno spahiji i nije plaćalo rajinski porez. Većina stanovništva bavila se zanatstvom
i trgovinom te su bili oslobođeni državnih nameta, rabota i novčanih nameta

Isa beg Ishaković: od 1439 godine sa malim prekidima do 1463 krajišnik Skopskog krajišta kome
je pripadalo i Bosansko krajište bio je Isa beg Ishaković. Poslje osnivanja Bosanskog sandžaka o
čemu poznate vijesti nalazimo kod Dursun bega. Isa beg je cijelu godinu proveo ratujući. Nakon
toga imenovan je za Bosanskog sandžakbega umjesto dotadašnjeg Mehmed beg Minetovića kome
je pripala čast da bude prvi namjensik novoosnovanog sandžaka. Sarajevo je postalo sjedište tog
sandžaka. Po naređenju sultana Mehmeda el Fatiha 1457 godine Isa beg je podigao Carevu
džamiju. Osim toga sagradio je i dvor Saray koji se nalazio u blizini konaka, posljednje rezidencije
Bosanskih vezira,a po kome je grad dobio ime. Nekada se cijeli taj kraj nazivao Begluk. Naziv
Sarayvosi javlja se prvi put 1455 godine u popisu Isa beg Ishakovića. Odnosno njegovoj
vakufnami. Oba ova objekta kao i džamija nastali su prije 1462 godine, kada je napisana
vakufnama. O osnivanju njegovih zadužbina, ta se godina uzima kao godina osnivanja grada
Sarajeva. Na tom prostoru se u srednjem vijeku nalazilo naselje Trgovište. U njemu se trgovalo
utorkom, pa se po tome nazvalo Utornik/ Nautornik. U prvom popisu Bosanskog sandžaka, ovaj
trg je upisan pod imenom Staro Trgovište, dok se u vakufnami Isa beg Ishakovića naziva Stara
Varoš. To ime je zadržano sve do 1485 kada se u defteru spominje kao „Pazar Trgovište poznat
kao Saray“. Protezalo se od Bendbaše do Baščaršije. Na tom prostoru Isa beg je sagradio tekiju,
han, most preko rijeke Miljacke, hamam, izvjestan broj dućana i mlinove na Miljacki. Pored tekije
i oko nje se počeo razvijati grad. Podigao je više zadužbina širom Osmanskog Carstva. Ostao je
upamćen po objektima na obalama Miljacke, kao osnivač jednog od najljepših gradova kojeg su
nazvali „Cvijet među gradovima“- Sarajevo. Iz Vakufname saznajemo da je imoa trojicu sinova:
Muhameda, Mehmed bega i Ah bega. Ukopan je u haremu Careve džamije.

Teritorijalno širenje Bosanskog sandžaka i Husrev beg: Osnovan je 1463 godine, do kraja 16
stoljeća se znatno proširio, zahvaljujući prije svega uspješnim vojnim akcijama. Dugo vremena
bio je akindžijski. Bosna je zadržala dugo vremena krajiški karakter tokom cijele Osmanske
uprave. U početku kao polazna tačka za osvajanja, kasnije kao bedem u odbrnai od Habsburške
monarhije i Mlečana. Ofanzivni karakter Bosanskog sandžaka bio je naročito uspješan poslje
vojnih akcija Osmanlija na Mohačkom polju 1526 godine. Na Carskom divanu održanom 15.9.
1521 godine donesena je odluka da se uprava nad Smedrevskim sandžakom povjeri Bali beg
Jahjapašiću, a da se na njegovo mjesto postavi dotadašnji Smedrevski sandžakbeg Gazi Husrev
beg. Na dužnost Bosanskog sandžakbega stupio je 1521 godine i na tom položaju sa manjim
prekidima ostao sve do 1541 godine. Njegova uprava u Bosni obilježena je velikim vojnim
pohodima i intezivnom izgradnjom. 27.9. 1521 kada je Husrev beg izabran za Bosanskog
sandžakbega u Dubrovniku su odabrani poslanici Miho Damjan i Marino Bercinjalo da se poklone
novom upravitelju. Majka Husrev bega bila je sultanija, kćerka Bajazida II, a otac mu je bio Ferhat
beg. Husrev beg je tokom svoje dugogodišnje uprave u Sarajevu uspio podizanjem svojih vakufa
od Sarajeva učiniti Šeher. Njegovu džamiju gradio je predhodnik poznatog arhitekte Mimar
Sinana, glavni Carigradski arhitekt perzijanac Ažem Esir Ali. Preko puta džamije sagradio je
medresu Kuršumliju. Podigao je Hanikah- poseban tip medrese gdje se izučavala mistična
filozofija. Pripadala je redu Halvetija, čiji je sljedbenik bio i sam Gazija. Podigao je hamam,
bezistan, humanitarne ustanove, imarete i musafirhane, preko 200 dućana u Sarajevskoj čaršiji.
Kada je stupio na položaj Bosanskog sandžakbega, Husrev beg je sa svojom vojskom krenuo u
Dalmaciju na dalja osvajanja. Osvojio je Knin i Skradin, a krajem 1523 godine i Ostrovicu. Odatle
su Osmanlije često upadale u Krbavu do Udbine i u Primorje. 1526 godine pridružio se vojsci
sultana Sulejmana Kanunija na Mohačkom polju. Godinu dana nakon te bitke Husrev beg je
osvojio Obrovac i Udbinu, a uskoro je zauzeo i Liku i Krbavu. 1527 predala se posada Jajca,a iza
toga i Banja Luka. Sva teritorija osvojena pripojena je Bosanskom sandžaku. 1536 godine Husrev
beg je iz Smedereva ponovo vraćen u Bosnu,a iste godine provalio je u Slavoniju i zauzeo mnoge
gradove . 1537 godine glavni cilj mu je bio tvrdi grad Klis kojeg jeosvojio 12.3. 1537 godine.
Husrev beg je predložio osnivanje Kliškog sandžaka i za namjesnika je predložio Murat beg
Tardića, 1538 godine Husrev beg je kod Nadina potukao Mletačku vojsku, a već sljedeće godine
osvojio je tvrđavu Sinj. Posljednji pohod Husrev bega bio je u Budim 1541 godine. Prema pisanju
Muvekita Gazi Husrev beg je izgubio život u Crnoj Gori, boreći se protiv pobunjenih Kuca. Na
turbetu u haremu njegove džamije ispisanja je 948 godina/1541 godina kao godina njegove smrti.
Nakon njegove smrti Bosasnki andžakbezi bili su: Ulama paša, Sofi Mehmed paša, Hadim ali paša,
Osman sahbeg Skenderpašić, Sinan Beg Boljanić, Mustafa beg, Hamza beg, Ferhad beg Desisalić-
Sokolović.

Ferhat beg- paša Sokolović:Prije nego je postao Bosasnki sandžakbeg Ferhad beg je bio Ulufedjija.
1566 imenovan je za Kliškog sandžakbega. Ratujući protiv Mlečana Ferhad beg je osvojio
Zemunik, Brodin, Bijelu Stijenu i Ozren. 1570 godine osvojio je Vespoljac. Svoje sposobnosti kao
vojskovođa i ratnik Ferhad beg je pokazao u Kiparskom ratu. Sa velikom vojskom opustošio je
Šibenski kraj i Zadarski kotar. Zbog nedostatka oružja i municije i živežnih namirnica, vojska
Kliškog sandžakbega morala se povući. Zauzet je Zemunik koji je postao jedan od jačih
Osmanskih utvrda prema Zadru. Poslje su osvojeni Pločnik, Skradin, Drniš, Obrovac, Kule
Vićevo... nakon ovih osvajanja na Bosnu su se spremale snage Franje Filipovića Zagrebačkog
kanonikaa. Ferhad beg se zajendo sa hercegovačkim sandžakbegom Sinan begom Boljanićem
suprostavio neprijatelju i kod Ivanića ga porazio Filipovića je zarobljenog poslao u Carigrad gdje
je Franjo prešao na islam, dobivši ime Mehmed. Ferhad beg je 1574 godine imenovan za
Bosanskog sandžakbega, od tada započinje njegovo ratovanje po Hrvatskoj i Dalmaciji. U gradu
na Vrbasu (Banja Luka) Ferhad beg je podigao niz vakufa, oko 216 javnih objekata, od kojih je
najznačajnija Ferhadija džamija. Tokom svoje prve godine upravljanja Ferhad beg je započeo
vojne pohode prema Bihaću. Njegova vojska brojala je između 10.000 i 12.000 ratnika. Vrhovni
kapetan hrvatske krajine Herbert barun Auersperg je okupio vojsku kod Budačkog na rijeci
Radonji, gdje je 22.9. 1575 godine ubijen, a njegova vojska poražena. Među zarobljenicima bio je
i grofov sin Volf Englbert za čiji otkup je Ferhad beg dobio 30.000 dukata, od tog novca je sagradio
Ferhadiju. U aprilu 1576 godine Ferhad beg je sa oko 7.000 vojnika Osmanske vojske došao pod
Hrastovicu, zauzeo je Bužim,a zatim i Cazin. Njegov sljedeći cilj bio je Bihać. 1577 godine zauzeo
je Mutnik, Veliku kladušu, Stručić, Peči, Podzvizd te Zrin. Potom je krenuo na Dubovcu,ali kod
Korana, gdje ga je presreo general Ivan Faranberg, te se morao povući. Nadvojvoda Karlo i koruški
kapetan Đorđe Kovenhiler je uspio osvojiti Cazin, Zrin i Bužim, 1578 godine Ferhad beg je uspio
povratiti izgubljene gradove i još osvojiti Drežnik. Ferhad beg je dobio titulu Gazi. 1580 godine
osnovan je Bosanski ejalet, prvim beglerbegom tog ejaleta imenovan je Ferhat beg koji je tim
imenovanjem dobio titulu paše. Na tom položaju ostao je 8 godina sa sjedištem u Banja Luci.
Tokom svog upravljanja ejaletom vodio je ratne pohode protiv Beča i Venecije, održavao je dobre
odnose sa Dubrovčanima. 1574 godine upao je u Kranjsku, međutim kod Slunja ga je presreo ban
Toma Erdelji koji mu je nanio poraz. 1585 godine bezuspješno je napadao Bihać. 1588 godine
imenovan je za Budimskog beglerbega, gdje je proveo dvije godine. Jedan je od najpoznatijih
vakifa na prostoru Bosne.

Hasan paša Predojević i bitka kod Siska: Poslje osnivanja Bosanskog ejaleta nastavljeno je njegovo
teritorijalno širenje. U tome se poslje Ferhat paše naročito istakao Hasan paša Predojević. Prema
nekim izvorima rodom je iz Lužaca kod Sanskog mosta. Imao je veliku zaštitu od dvojice
zemljaka: velikog vezira Sijavuša paše i Carskog prvog savjetnika Derviš paše Bajezdagića. 1591
godine imenovan je za Bosasnkog namjensika. Nakon deset godina relativnog mira Hasan paša
Predojević je krenuo u borbe. Na ušću Petrinjače u Kupu naredio je gradnju današnje Petrinje.
Izvršio je veliku mobilizaciju i počeo sa upadima u pravcu Bihaća u tim vojnim akcijama osvojio
je Ripač, a nešto kasnije i Štulić i Blagaj na Korani. 1592 zauzima Goru i Hrastovicu, te dolazi do
bogatog plijena. 10.6. 1592 godine poslao je vojsku u pravcu Bihaća, tri dana kasnije se i sam
pridružio opsjedanju grada. Cjelo mjesto sa okolicom bilo je okruženo. Branioci su od Bosanskog
namjensika dobili ponudu da bez borbe predaju tvrđavu i grad. Na prve ponude je zapovjednik
Bihaća Josip Lamberg negativno odgovorio. Tek tada je Hasan- paša izdao naređenje da se grad i
tvrđava artiljerijski tuku sa svih strana. Nakon pet dana borbe, branioci su 19.6. 1592 godine se
predali. Prije predaje postignut je dogovor da se svo civilno stanovništvo sa pokretnom imovinom
može iseliti ukoliko to želi. Bihać je osvojen, a od tog momenta je i teritorija cijele Bosne i
Hercegovine došla pod sultanovu vlast. Od 1463- 1592 godine što je ukupno 130 godina osvajanja
Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija. Nakon toga je formiran Bihaćki sandžak, čime je ova
pogranična Osmanska provincija u Evropskom dijelu Carstva dostigla svoj najveći teritorijalni
opseg. U to vrijeme Bosasnki ejalet se sastojao od 6 sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog,
Zvorničkog, Kliškog, Začmazanskog, Krčko- Ličkog, Požeškog i Bihaćkog sandžaka. Sjedište je
bilo u Banja Luci. Koja je ostala centar ejaleta sve do 1635 kada je premješteno u Sarajevo. Ne
zadovoljavajući se postignutim uspjehom Hasan- paša sa četama kod Petrinje prelazi Kupu i
napada brojna hrvatska mjesta, te ponovo dolazi do bogatog plijena. Da bi onemogućio
napredovanje Osmanske vojske. Hrvatski ban Toma Erdelji sa velikim vojnim snagama kod Bresta
je sačekao Hasan pašu. Hsan paša je opet pobjedi. Ratne zarobljenike njih oko 200 i 6 topova,
Hsan paša je poslao u Carigrad. Očekivao je prutunapad protivničke strane, pa je stoga zatražio
vojnu pomoć od Centra. Tokom cijele 1592 i 1593 godine vršio je uobičajne vojne pripreme,
dovodeći tešku artiljeriju i gradeći most preko Kupe . do novih vojnih akcija dolazi u proljeće 1593
godine. Hasan paša je sa vojskom prešao Kupu kod Petrinje u zauzeo Drenčin, zatim se utaborio
na desnoj obali Kupe kod Siska. Očekivao je vojnu pomoć Rumelijskog ejaleta, koju mu je obećao
veliki vezir Sijavuš paša, međutim na Porti je došlo do promjene pa je za velikog vezira imenovan
Sinan paša, koji je na mjestu Rumeljiskog ejaleta imenovao svog sina Mehmed pašu, a koji je
zamjenio Girli Hsan pašu. Ta promjena uticala je da Hasan paši ne dođe vojna pomoć na vrijeme.
U međuvremenu se Habsburška vojska okupljala kod Zelina u Turopolju, to su uglavnom bile
banske i Krajiške čete pod zapovjedništvom bana Tome Erdolija. Hsan paša Predojević je sa
svojim odredima prešao na lijevu stranu Kupe i prvi napao protivničku stranu. Računao je na faktor
iznenađenja, ali i na ratnu sreću koja ga je u proteklom periodu pratila. Međutim ovaj put nije imao
uspjeha. Nakon šestsati borbe sultanova vojska se morala poražena povući na početne položaje.
Gubici su bili ogromni. 22.6. 1593 godine život je izgubilo oko 7.000 najboljih oficira i vojnika
Bosanskog ejaleta. Među poginulim bio je i Hasan paša, Zvornički sandžakbeg Sinan beg i sultan
zade Mustafa paša, kao i znatan broj spahija. Pretrpljeni poraz međutim bio je nešto više od
običnog vojnog poraza. Nakon ove bitke uočilo se da vojska Osmanskog Carstva nije više
nepobjediva kao prije. Također su se pokazale mnoge pukotine u sistemu Centralne i provincijske
vlasti. Nakon poraza pod Siskom. Došlo je do važne promjene u Osmanksom sistemu po kome su
ustanovljeni Odžakluk timari kao institucija sa ciljem da se ojača vojna moć dragocjene pokrajine
Osmanskog Carstva. Odžakluk timari su značili da u slučaju pogibije ili prirodne msrti nosioca
timara koji nema direktnog potomka, njegov posjed može preuzeti njegov sin, brat ili najbliži krvni
srodnik,a onda neko i iz šire porodice.

Hasna Kafi Pruščak i njegovo djelo: Sve poteškoće sa kojima se Osmansko Carstvo suočavalo
nakon poraza kod Lepanta 1571 godine i bitke kod Siska 1593 godine bile su rezultat slabljenja
klasičnih Osmankih ustanova na kojima je počivala snaga države. većina negativnih pojava u
ekonomskom, društveno- političkom i administrativnom sistemu nastala je zbog slabljenja
Timarske organizacije. Opći proces razaranja Mirijske svojine na zemlju i na njoj izgrađene
klasične Osmanske strukture, poznat je pod imenom čiflučenje. Neposredni proizvođači su od
nekadašnjih uvjetnih vlasnika baštine i čifluka svedeni na obične proizvođače materijalnih dobara
za psordne i neposredne (spahije i čifluk sahibije). Procesom čiflučenja spahije su kao uživaoci
rente koju su dobili od sultana za vojnu službu, našli u direktnom odnosu prema seljaku kao
njegovi prvi gospodari. Nekadašnji red i disciplina, kao i brojno stanje kojim se odlikovao ovaj
red bili su u stalnom opadanju. Najteži udarac spahijska organizacija doživjela je pod Bečom 1683
godine. Slično stanje bilo je i u Janjičarskoj organizaciji. Broj janjičara povećavao se u odnosu na
predhodni period, nedisciplina i korumpiranost uticali su na stalno opadanje borbene spremnosti,
što je rezultiralo neuspjesima na bojnom polju. Do kraja 16 stoljeća iščezavaju juruci, akindžije i
martolosi. Umjesto njih stvarani su novi vojni redovi kao što su : azapi, bešlije, gonulije....
prikrivanje slabosti sa kojima se od 2/2 16 stoljeća suočava Osmansko Carstvo došlo je do izražaja
u vrijeme Habsburško- Osmanskog rata. 1593-1606. Te slabosti je uočio Hasan Kafi Pruščak.
Nakon poraza pod Siskom 1593 godine Hsan Kafi Pruščak je na to gledao kao na negativnu
posljedicu unutrašnjeg i spoljnopolitičkog stanja u kome se Carstvo nalazilo. Po njegovom
mišljenju to je bilo u širem rapsonu koji se kretao od obrazovnog, kulturnog i moralnog pa sve do
ekonomskog, političkog i vojnog . uočavajući slabosti on je tražio uzroke, ali nudio i rješenja na
osnovu racionalizma. U tom smislu napisao je svooje najpoznatije djelo: USUL AL – HIKAM FI
NIZAM AL- ALAM- TEMELJI MUDROSTI O UREĐENJU SVIJETA – moralno- politička rasprava
o uređenju države i društva. Prva verzija napisana je na arapskom jeziku. Hsan Kafi Pruščak je
nastojao svojim djelom ukazati na znake Osmanske krize u državi i nada se da će ih tadašnji sultan
Mehmed III zaustaviti. Prva verzija ovog djela nastala je 1596. On je ujesen iste godine podnosi
državnim dostojanstvenicima pod Jegerom sa molbom da se uruče sultanu. Veliki vezir Ibrahim
paša Novošeherlija je uočio važnost tog djela te preporuči istaknutom misliocu da prevede djelo
na Osmanski jezik, pa da ga podnese sultanu. Pruščak je uvažio datu sugestiju. Vratio se u Prusac
i do marta 1597 preveo je djelo, dodavajući komentare i usavšavajući ga. Po završetku prevođenja
otputovao je u Carigrad, gdje je preko Ibrahim paše ovo djelo došlo do sultana, sultan je pročitao
Pruščakovo djelo, te je nagradio Pruščaka kojem je dodjelio kadiluk Prusca kao doživotnu
mirovinu. Temelji mudrosti, je djelo koje je podjeljeno na: uvod (mukadima), četri poglavlja il
itemelja i zaključak. Hsan Kafi Pruščak ukazuje u djelu na određene negativne pojave i kaže da
svaka od njih ima svoje stvarne uzroke, koji su opet rezultat djelovanja drugih pojava. Naročito
ukazuje na tri uročna lanca koja rezultiraju nizom posljedica:

1. Zanemarivnaje pravde i upravljanja dobrom politikom, uzrok je tome što se državi poslovi
ne povjeravaju sposobnim za njih
2. Nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju, uzrok tome je oholost
i uobraženost velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa učenjacima i mudracima.
3. Indolencija u rukovođenju vojskom i u upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe sa
neprijateljem, uzrok tome je što se vojnici ne boje starješina.

U prvom djelu „O načinu uređenja države i njenom trajanju“ Hsan Kafi sistematizira više pitanja
vezanih za funkkcionisanje države i organa uprave. Do propasti dolazi kada ( sladostrašće i
pomama zagospodare nad razumom vladara, međusobna zavist ministara i povlačenje vojnika iz
borbe i zanemarivnaje savjetovanja o ratu)

U drugom dijelu „O nužnosti upotrebe ratnih sredstava, o ratu, organizaciji vojske i podizanju
njenog morala“ Vojni neuspjesi Osmanske vojske su u nedostatku dovoljne vojne obuke,
nekorištenju savremenog naoružavanja i njegovog nenabavljanja, također optužuje glavne
zapovjednike da ne prisustvuju vojnim smotrama, pa ne znaju koliko vojnika imaju ni kako su
naoružani. Znatan dio ovog dijela psovetio je podizanju morala vojske i hrabrosti. Navodi „Junak
je drag čak i svom neprijatelju a kukavica mrzak čak i svojoj majci“.. Pruščak također navodi „Ne
potcjenjuj neprijatelja jer ako ga pobjediš nećeš zaslužiti pohvalu,a ako izgubiš nećeš se
opravdati“, „Bolje se povući na vrijeme , nego ustrajati u nevrijeme“.

U trećem dijelu „O preduslovima za pobjedu“ . često se poziva na savjest, poštenje i korektan

odnos, ali zato oštro zahtjeva disciplina i odgovornost, koje bi se morale provoditi preko
autoritativne vlasti.
U četvrtom dijelu „O sklapanju mira i ugovoru“ ukazuje na prednost mira i obaveza, poštivanja
sklopljenog ugovora.

Značaj ovog dijela je u tome što Pruščak ukazuje na uzroke krize ali nudi i rješenja za nju. Djelo
je prevedeno na Francuski, Osmanski, Mađarski, Njemački i Bosasnki jezik. Prepisi ovog djela se
nalaze u najpoznatijem arhivskim zbirkama Istanbula, Bratislave, Pariza, Lajpciga, Berlina.

Kandijski rat ( 1645-1669): U vrijeme izbijanja ovog rata Bosanski ejalet imao je 7 sandžaka:
Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Pakračko- Cernički, Krčko- Lički i Bihaćki. Posljednja
dva si ponekad spajana u jedan. Na cijeloj Bosasnkoj teritoriji i prije izbijanja rata u pograničnim
krajevima bila su brojna četovanja hajdučkih i Uskočkih četa. 1645 godine Osmanska vojska je
napal Kretu (Kandiju),a iz Bosanskog ejaleta započele su borbe u primorskim mjestima. U to
vrijeme mletačka vojska u Dalmaciji brojala je 8.000 do 9.000 ljudi. Većinom su to bili domaći
ljudi. U narednim godinama njihov broj se msanjivao i zadržao na 4.500. osim najamničkih odreda,
mletačke vlasti su pružale pomoć hajdučkim i uskočkim četama. Već prvih ratnih mjeseci velike
skupine vlaha su sa pokretnom imovinom i porodicama stupale u hajdučke i uskočke čete. Tako
se za relativno kratko vrijeme u svim primorskim mjestima,a li duboko u pozadini osmanske
teritorije nastali brojni hajdučki odredi koji su svakodnevno djelovali. To je uticalo da dužina
fronta bude daleko veća, nego što se to objektivno vojnički moglo održati. Početak Kandijskog
rata nije nagovještavao a će na ovom dijelu ratišta biti tako brojni sukobi i da će rat trajati gotovo
četvrt stoljeća. U to vrijeme Budimski vezir Deli Husein paša, prolazeći kroz Bosnu, izvšio je
mobilizaciju većeg broja zaima i spahija, te ih odvede na glavno kretsko ratište. Vjerovatno je i to
uticalo da na Dalmatinsko- bosanskoj granici za izvjesno vrijeme prave borbe nisu ni otpočele. Do
većih sukoba dolazi u 1646 godini koristeći mletačku nesmotrenost, novi Bosanski namjensik
Ibrahim paša Sivčić- Gabeljak sakupio je već vojne snage i napao Mletačke psojede u Sjevernoj
Dalmaciji. Početkom septembra iste godine osvojio je Novigrad, Biograd i više Palanki koje
njegovi vojnici porušiše.Istovremeno su dugi osmanski odredi posšli prema Zadru i Šibeniku.
Usput su napadali sela i dolazili do bogatog plijena i ratnih zarobljenika. U Oktobru su brojni
Osmanski odredi bezuspješno pokušali osvojiti Šibenik. Tom prilikom su pretrpjeli poraz,a u
kontranapadu Mletačke čete uz pomoć mjesnog stanovništva i same napale pogranična Osmanska
utvrđenja, među kojima i Skradin. Pojačani intezitet borbi u više dalmatinskih mjesta uticao je da
Mletačke vlasti sa puno ozbiljonsti poklone veću pažnju ovom dijelu fronta. Sa tim ciljem
povećavaju broj mjesnih posada, utvrđuju više mjesta, a u svjoim planovima pripremaju i
ofanzivne akcije. Istovremeno rade na pridobijanju katoličkog i pravoslavnog stanovništva iz
Bosanskog ejaleta. U tome imaju znatnog uspjeha. Pored oblasti Poljica koja se nalazi u blizini
Splita, pod Mletačku vlast se 1647 stavlja dio Cetine i Neretve tzv Krajina. Sve se to dešavalo uoči
većih vojnih okršaja. Mletačke posade iz Zadra i Šibenika, prešle su u napad i uznemiravale
susjedna Osmanska mjesta. Iste godine Mletačka vojska porazila je Halil bega Alajbegovića. Tom
prilikom je sandžakbeg zarobljen i odveden u Veneciju. Mlečani su iza toga napali Novigrad.
Topovskim udarima pogodili su podrumske prostorije baruta u Tvrđavi i tom detonacijom razrušili
tvrđavu. Tako osvojiše i ovaj grad. Mletački uspjesi uticali da sultanovi podanici katoličke i
pravoslavne vjeroispovjesti počnu prelaziti pod vlast Venecije. Dolaskom tih izbjeglica Mletačka
republika dobila je brojne sposobne borce koji organizovani u veće i manje čete i odrede, počinju
upadati ne samo u pogrnanična mjesta, nego i u duboku unutrašnjost Bosanskog ejaleta. Ponesena
postignutim uspjesima Mletačka vojska svoje ofanzivne akcije usmjeri prema Klisu. Ovog puta
braniocima te značajne pogrnaične tvrđave punu pomoć pruži bosanski defterdar Mustafa aga.
Kordiniranim akcijama Kliške posade razbijena je opsada grada a duždeva vojska doživjela je
poraz. Taj poraz pokolebao je Mlečane da nastave sa svojim ofanzivnim akcijama. U daljim
vojnim pohodima vojnici osvojiše Vranu i Nadin. Za Veneciju je osvajanje Nadina bilo od velikog
značaja. Istovremeno su neprijateljski odredi vršili upade po Lici, te prodrli sve do Gračaca kojeg
su opljačkali i zapalili. O neuspjesima Osmanske vojske bila je upoznata i vlada u Carigradu.
Smatrajući da je za nastalu situaciju glavni krivac Bosanski vezir Ibrahim paša, Porta donese
odluku da ga smjeni s tog položaja, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa paša Tekelija, bez
mnogo priprema 1647 godine mobilisao je veće vojne snage sa kjima krenu u pravcu Zadra. Glavni
cilj mu je bio osvajanje Šibenika, gdje doživje poraz. U međuvremenu su brojne eHajdučke i
uskočke čete upadale u Likuu, zatim u okolicu Knina i Klisa sa namjerom da od većih vojnih
operacija u Primorju odvrate Osmansku vojsku. Njihove akcije urodile su plodom, tj. Novim
teritorijalnim proširenjima. U hajdučkim i uskočkim akcijama posade Ostrovice koja se nalazi
između Zadra i Šibenika i Obrovca u kome je posljednji kapetan Jusuf- aga Hadžagić, predadoše
se. Svi ti uspjesi ohrabriše Mletačke podanike, koji u manjim vojnim akcijama sve više prodirahu
dublje na teritoriju Bosanskog ejaleta. Od brojnih hajdučkih i uskočkih četa koje su se udruživale
i povremeno brojale nekoliko hiljada ljudi, uznemiriše se sva pogrnaična mjesta Bosanskog
ejaleta. Bojeći se da veći Mletački odredi ne dođu do njihovog šehera, Sarajlije su u blizini grada
iskopale rovove odakle su namjeravali da neprijatelju pruže otpor. Međutim Mlečani se vrate
prema Klisu i opsjednu ga. Opsada je nastavljena i u 1648 godini. Mletačka vojska uz pomoć
hajdučkih i uskočkih četa nastavi uspješne pohode na Drniš, Knin, Vrliku... krajem marta 30.3.
1648 godine osvojila je Klis. Što je bila velika pobjeda Mletačke vojske i njenog generala Foskola,
čija vojska zauze te godine Zemunik i Kamen selo kod Splita. Mletačka osvajanja i neuspjesi
Osmanske vojske u primorskim mjestima ubrzaše odluku Porte da umjesto nesposobnog Mustafa
paše za novog Bosanskog namjensika imenuje Derviš pašu Omerpašića. On je mobilisao jedan dio
spahija koji se sakupi u Livnu, komandu nad njima prepustio je Ali agi i uputio ih prema Dalmaciji.
Ovi odredi nanijeli su više poraza neprijateljima. U međuvremenu je potpisan mir. Nakon 25
godina ratovanja uslijedio je mir. Tih dana bosanski namjesnik Ibrahim paša Tešnjak je o
državnom trošku priredio svečanost u svim većim jestima na kojima su bile prisutne najuglednije
ličnosti. U narednih 14 godina u Bosni je vladao prividan mir. Jer do pravog mira nije moglo doći
zbog čestih uskočkih i hajdučkih napada sa habsburške strane i mletačke teritorije, kao i zbog loše
privrede koja utiče na socijalna nezadovoljstva, pa čak i pobune. Zbog nezakonitih ubiranja
vanrednih poreza u Sarajevu i drugim mjestima došlo je do otvorene pobune 1673 godine. Uoči
Bečkog rata 1682 godine velika masa seljaka iz okoline Sarajeva kao i nezadovoljnih građana
bunila se protiv lokalne uprave i tražila pravdu. U tim pobunama učestvovao je Šejh Hsan Kajimija
koji je zbog toga protjeran u Zvornik.

Bečki rat (1683-1699): Osmanska vojska predvođena Kara Mustafa pašom je sa oko 200.000 ljudi
1683 godine izvršila posljednji prodor u srednju Evropu. Nakon dvomjesečne opsade Beča,
habburška vojska kojoj je u pomoć pritekao poljski kralj Jan Sobjenski 12.9., pobjedi Osmanlije.
Odmah iza toga Bečki car je ponudio sultanu mir, što je ovaj odbio. Tako je započeo 13-šnji
rat.Austriji se pridružila i Mletačka republika te u martu 1684 godine uz pomoć pape od
Habsburške monarhije, Poljske i Mletačke republike formira se vojni savez Sveta liga. Poraz pod
Bečom imao je velikog odjeka na teritoriji cijele Osmanske imperije. 1683 godine izbio je ustanak
u Sjevernoj Dalmaciji. Ustanici su za relativno kratko vrijeme zauzeli Skradin, KARIN, Vranu,
Benkovac i Obrovac. Tkao su pod Osmanskom vlasti ostali samo Knin i Sinj u svim tim akcijama
zvanična Venecija se suzdržano držala. Tek kada je pristupila svetoj ligi počela je pozivati
pravoslavno i katoličko stanovništvo iz Bosne da joj se pridruži. U tome je imala dosta uspjeha.
Među ustanicima se naročito isticao Stojan Janković. Hajdučki odredi su vršili svakodnevne
napade na brojne Osmanske tvrđave u većem broju 1684 godine napali su i opljačkali Glamoč,
Gračac i okolinu Knina. Osman paša Hercegovac, bosanski namjensik, ušao je u sukob sa banom
Bakač Erdodijem. Napada Bosansku Dubicu, opljačka je i sa četama se vrati na polazne položaje.
Uskoro se vrati te sa novim vojnim pojačanjima napade više mjesta Bosanske krajine. Porta opozva
Osman pašu,a za novog namjensika imenova Funduk Mustafa pašu. 1685 godine kod Sinja je
pobjedio Mletačke i hajdučke čete koje je predovdio Stojan Jnaković. U to vrijeme glavne bitke
zaraćenih država su se odvijale na Ugarskm ratištu. Rezultat je bio gubitak Budima 2.9. 1686
godine. Istovremeno su vođene borbe i u pogrnaičnim krajevima Bosanskog ejaleta prema
Mletačkoj republici. 1687 godine ofanzivne akcije Mletačke i Carske vojske urodile su plodom.
Manji poraz Mlečana kod Stoca 2.8. nije ih obeshrabrio. Iste godien Mlečani osvojiše Herceg
Novi. U mđeuvremenu Porta imenuje Mehmed pašu Altagića za zapovjendika Knina, koji
Mlečanima predade Knin,a ssam pade u zarobljeništvo. 1687 godine Mlečani su došli u posjed
dvije vrlo važne tvrđave i mjesta koja su do tada bila u sastavu Bosanskog ejaleta. Na drugoj strani
vojska Bečkog cara u Ugarskoj je Osmanlijama nanosila poraze. Borbe su se prelijevale u
Slavoniju, gdje je Luka Ibrišimović zauzeo skoro sva mjesta i tvrđave. Habsburške čete su ubrzo
osvojile sjevernu Bosnu sa Derventom. 1688 godine markgrof Ludvig Badenski opkoli Zvornik i
zazue ga 1689 godine. Topal Husein paša kod Višegrada porazi Habsburške čete. Međutim
austrijske čete uz pomoć hajdučkih odreda upadoše u Liku i Krbavu koju za relativno kratko
vrijeme osvojiše. U tim borbama isticao se pop Marko Mesić. 1690 godine Rizvan aga Zenković
mobilizova sve Krajišnike i pokuša osvojiti Liku sa Udbinom i Krbavu. Istovremeno je Stojan
Janković sa svojim odredima došao do Rame. Husein paša upade u Slavoniju te opsjednu Osijek.
Zatim ode u Bnja Luku, da se odmori zbog zime i učestalih kiša, nakon toga preuze Bosanski novi,
Bos. Dubicu, Sokol i Jasenovac. Porta je 1691 godine smjenila ovog vezira,a za novog imenovala
dotadašnjeg Temišvarskog valiju Bujuk Džafer pašu . 1693 godine u Bosansku krajinu upade
hrvatski ban Adam Boćan, kojem u susret dođe Džafer paša. Do borbe je došlo kod Bosanske
Dubice gdje Bošnjaci pretrpješe poraz. Nakon toga carska vojska osvoji: Bos. Novi, Krupu,
Vranograč, Veliku Kladušu te više palanki. Saznavši za poraz i gubitak više gradova ipalanki,
Carigradska vlada smijeni Džafer pašu te za bosanskog namjesnika imenova Mehmed pašu Korču.
U to vrijeme već se govorilo o miru. 1694 godine Mlečani preuzeše vojne akcije te osvojiše
Gabelu, Trebinje i Popovo polje. 1695 godine veće snage pod komandom Petraša Jankovića i
Vučkovića upadoše u srednju Bosnu i dođoše kod Vitolja, međutim tu ih pobjedi Mehmed paša
Korča, uskoro Mlečani doživješe još jedan poraz kod Ravnog u Hercegovini. 1696 godine vojska
Bos. Ejaleta je uglavnom ratovala u Ugarskoj pod komandom sultana Mustafe II, tada je u ejaletu
vladao prividan mir. Do većih borbi došlo je 1697 godine. Vojni krugovi u Beču okupljeni oko
princa Eugena Savojskog pravili su planove za osvajanje Bihaća kojeg su htjeli što prije zauzeti.
Za te pripreme je saznao i bosanski namjensik koji u Bihać posla svog ćehaju Sari Ahmed efendiju
i bosanskog alajbega Hsana sa 500 spahija i 1000 krajišnika i 1.500 sejmena, koji popraviše zidine
grada i opkopaše jarak oko njega, također su Bihać opskrbili hranom i oružjem. 9.6. 1697 godine
habsburška vojska je došla pod zidine Bihaća, pod zapovjedništvom generala Auersperga 14 .6
otpoče napad na Bihać. Do odlučne bitke došlo je 28.6. kada brnaioci krenuše u kontranapad,
poraziše neprijatelja i satjeraše ga na povlačenje, pri povratku neprijateljska vojska je osvojila i
razorila Izačac i Ripač. Kod Kupresa je Girli Smail paša porazio Mletačku vojsku kojom je
komandova general Moćenigo i pukovnik Posedarski. Do velike borbe između Osmanskih i
Habsburških odreda dođe kod Sente 11.9. 1697 godine. Eugen Savojski je sa Austrijskom ovjskom
pobjedio Osmnalije koje je lično predovdio sultan Mustafa paša i veliki vezir Almas Mehmed paša.
Novi bosanski namjenisk posta Sari Ahmed paša. Saznavši sza nevolje Osmanlija, princ Eugen
Savojski pripremi plan napada na srednju Bosnu. Sa 6.000 ljudi koje je okupio kod Osijeka 12.10
prijeđe kod Bosanskog broda Savu i bez većeg otpora za 4-5 dana osvoji Doboj i Maglaj,
Habsburša vojska preko Vranduka dođe do Visokog i u selu Mustre se zaustavi. Iz te okoline princ
je uputio Sarajlijama pismo u kome traži predaju grada,a zauzvrat im garantuje ličnu i imovinsku
sigurnost, u suprotnom je prijetio paljenjem grada i ubistvima. „Nećemo poštedjeti ni dijete u
majčinoj utrobi jer je privavljeno teško topništvo“. 23.10 kreuo je iz Visokog u pravcu Sarajeva.
Dio odreda zauze okolne kote grada,a drugi dio 24.10 uđe u sam grad, opljačka ga i popali. 24.10.
1697 izgorje skoro cijeli šeher. Pošto je nastupio zimski period,a bez dovoljno materijalne pomoći
i većih vojnih snaga, princ Savojski se 25.10 sa manjim gubicima je već 5.11 prešao Savu.
Posljednja bitka zaraćenih strana vodila se na tlu Bosanskog ejaleta kod Stoca. Krajem decembra
1697 godine Mlečani iznenada napadoše grad i njegovo utvrđenje. U to vrijeme dođe iz Carigrada
ferman u kome se zatočeni bicši vojni vezir i serasker Daltaban Mustafa paša imenuje bosanskim
namjensikom. 1698 godine ovaj namjensik preduze vojne akcije. Na Nevesinjskom polju pobjedi
veće vojne odrede Mletačke vojske, nakon toga je otišao u Bihač te izvrio upad u Hrvatsku krajinu.
U tom pohodu najveći vojni uspjeh bio mu je osvajanje Novog kojeg njegovi vojnici porušiše
zajedno sa tvrđavom. Valija je prodro u Dlamaciju i osvojio ivše sela.. Međutim Porta imenova
novog namjesnika Ćose Halil pašu koji u oktobru iste godine dođe u Bosnu. U to vrijeme
posredstvom Engleske, Nizozemske i Španije vođeni su mirovni pregovori zaraćenih strana. Do
punog dogovora došlo je u Sremskim Karlovcima. Po odredbama ugovora svaka strana zadržala
je ono što je u vrijeme potpisivanja ugovora ratom osvojila. Osmansko Carstvo je sa Habsburškom
monarhijom 26.1.,a sa Mletačkom republikom 7.2. 16999 potpisal ugovor mirovni u Sremskim
Karlovcima.

Karlovački mirovni ugovor: Karlovačkim mirom označene su međunarodne granice Bosanskog

ejaleta koje su išle rijekom Savom i Unom, na jugu skoro istovjetnom današnjom granicom Bosne
i Dalmacije, na istoku Smederevskim sandžakom, a na jugoistoku granicom nekadašnjeg
Novopazarskog sandžaka. Karlovačkim irom teritorija Bosanskog ejaleta je smanjena ostavši
skoro bez cijelog Cerničkog, Požeškog i Ličkog sandžaka, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog.
Sa velikim teritorijalnim gubicima, Osmansko carstvo je ušlo u neizvjesno 17 stoljeće ovim
ugovorom Bosanski ejalet psotao je najistureniji i najugroženiji dio Evropskog dijela Osmanskog
Carstva. Postaje odbrambeni bedem i krajina.

Bosanski ejalet 17 i 18 st.: Nakon 1699 godine Ejalet je došao u granice iz 15 st. Sveden je na 5
sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki, koji je u ratu 1714-1718 godine
ukinut i priključen Bosanskom sandžaku. Pored teritorijalne izvršena je i promjena u vojnim
redovima. Spahijska organizacija je u okviru jednog sandžaka sačinjavala vojnu formaciju alaj-
puk. Manja jedinica bio je džemat,a još manja Buljuk. Najmanja vojan jedinica bila je Oda.
Međutim najznačajniju ulogu imale su kapetanije u ovom periodu. Do kraja 17 st. Kapetanije su
bile stacionirane duž pograničnih mjesta i na polovnim rijekama, a u narednom vijeku osnivane su
i u unutrašnjosti duž glavnih puteva. Vojne snage u kapetanijama imale su poglavito defanzivni
karakter. Poslje 1699 godine na teritoriji Bosanskog ejaleta bilo je 12 a do 1716 godine osnovano
je još 16 kapetanija i to sve u pograničnim krajevima. Do kraja 17 stoljeća bilo je ukupno 38
kapetanija sa 64 grada i pet palanki. Zapovjednici kapetanija zavali su se kapetani, poticali su iz
najuglenijih porodica, a za obavljanje posla dobijali su vojna lena, međutim porastom njihovog
broja, način isplate se mjenjao. Umjesto posjeda od ržave su na ime plaće počeli dobivati novčane
nagrade u vidu dnenvica koje su se iplaćivale jedanput godišnje. Kapetani su pored vojnog bili
odlučujući i politički faktor. Teritorije kapetanija bile su podjeljene na manje jedinice- agaluke.
Jedan agaluk brojao je do 100 vojnika,a ovisno od veličine kapetanije njihov broj bio je manji ili
veći. Tokom 17 st. U Bosanskom ejaletu se u rat moglo mobilisati i do 60.000 ljudi što je za
tadašnje prilike bio poprilično veliki broj. Brojnost vojnih redova, njihova disciplina isvestranost,
činili su Bosanski ejalet značajnim odbrambenim bedemom. Bosanski ejalet postao je veliko
gradilište. Podizana su nova ili oravljana stara utvrđenja,a nastajali su i novi gradovi poput
Trebinja i Onogošta. Duž rijeke Une podignut je čitav niz tvrđava sa kulama.

Austrijsko- Osmanski Rat (1714-1718): U Bosni je izvršena mobilizacija te se veliki broj zaima i
spahija otišao boriti. U bitci na Prutu 1711 godine u sultanovoj vojsci bilo je oko 1553 posjendika
zijameta i timara iz Bos. Ejaleta. 1712 godine Bošnjaci su ratovali protiv Crnogorskih plemena. U
vojnom pohodu na Crnu Goru 1714 godine učestvovao je veliki broj vojske. Pod zapovjendištvom
boasnskog namjesnika Numan paše Ćuprilića oko 15.000 Bošnjaka učestvovalo je u tom pohodu.
Ubrzo su došli na Cetinje. Pri povratku Osmanska vojska je povela preko 2.000 Crnogoraca koji
su naselili Glasinac kod Sarajeva. Ubrzo je Porta pod izgovorom da je Venecija Crnogorskom
stanovništvu pružila vojnu i materijalnu pomoć i podsticala ga na pobunu protiv sultana, objavila
rat 1714 godine. Brzom akcijom osvojila je Peleponez,a na prostoru Bosanskog ejaleta vođena je
najveća bitka na Bosasnko- Dalamtinskoj granici 1715 godine kod Sinja. Vojne snage pod
komandom Mustafa paše Čećića pretprjele su poraz, što je bio uzrok da se ofanzivne akcije
sultanovih četa zaustave u drugim Dalmatinskim gradovima. Borbe su vođene 1716 godine, poslje
gubitaka Mletačka vojska je početkom marta minirala Gabelu i povukla se u Dalmaciju. U
porušeno Gbaleu došao je Osman paša Resulbegović. U rat na staranu Venecije 1716 godine staje
Austrija. Brzim akcijama njihove čete zauzimaju Bosansku gradišku, Bosasnski Novi i Bihać. Pod
komandom hrvatskog bana Ivana Draškovića zauzimaju Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Mlečani
pokreću veću ofanzivu u okolini Dubrovnika pa tako pod duždevu vlast dolaze Hutovo i Popovo
polje. Sukobi su nastavljeni tokom 1717 godine. Numan-paš Ćuprilić i Bećir paša Čengić su
ienovani za vojskovođe , što je podstaklo Osmansku vojsku na odlučnije akcije jer su njihove
ličnosti imale veliki ugled u Osmanskim vojnim krugovima. Međutim Mletačka vojska je napadala
pogranična utvrđenja, zauzeli su Imotski, što je bio najznačajniji uspjeh u ovo mratu.Ban
Drašković napao je Kozarac koji se predao Carskoj vojsci. Istovremeno je Eugen Savojski, na
drugom dijelu fronta porazio glavnivnu osmanskih trupa kod Beograda. Ti porazi su imali
negativan efekt po Bosanski ejalet. Numan- paša je izvrio opću mobilizaciju. Veće vojne odrede
pod komandom ćeahej Ibarhim age uputio je prema Zvorniku, ako pomoć Derviš beg Fidahiću i
Mehmed agi Atiću. Odred kojim su komandovali Bihaćki kapetan Tatar Mustajbeg Idrizović i
Omer beg Cerić otišao je prema opkoljenom Bosanskom novom koji je u to vrijeme branio Ahmed
paša Rustempašić Skopljak. Mjesec dana su trajale borbe oko Zvornika. Carskom vojskom
komandovao je general Maksimilijan Petraš. Zvornička posada se odbranila, 7.10. 1717 godine
Austrijska vojska se neobavljena posla povukla prema Raču. U isto vrijeme je ban hrvatski
Drašković opkolio Bosanski Novi, međutim bio je poražen od sultanove vojske. Po dobivenim
instrukcijama iz Beča, carski zapovjednici su trebali učvrstiti vlast u novoosvojenim područjima
preko rijeke Save u dubini 10 km. U međuvremenu su započeli pregovori oko vođenja mirovnih
sporazuma. Isprva tajno, a zatim javno. Svečano potpisivivanje sporazume bilo je u Požarevcu
21.6. 1718 godine

Požeravački mirovni ugovor: Dijelovi Bosanskog i Zvorničkog sandžaka od ušća Drine u Savu i
Unu do Novog, širokim pojasom od 6-10 KM, koji je obuhvatao još Brčko i Bijeljinu došli su pod
Austrijsku vlast, Novom teritorijalnom podjelom pod upravu Bečkog cara pripali su Bosanski
gradovi: Dubica, Gradiška, Kobaš, Bosasnki Brod i Furjan, Mletačka repbublika dobila je Imotski
i Čačavinu a izgubila Gabelu. Tako je Dubrovačka republika došla u neposredno susjedstvo sa
Mlečanima, da bi izbjegli nepoželjnu Mletačku republiku, Dubrovčani su Bosanskom ejaletu
dobrovoljno ustupili Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tkao je Bosanski ejalet dobio dva
izlaza na more. Poslje potpisivanja ovog sporazuma došlo je do relativnog mira koji je trajao sve
do 1737 godine. Kada dolazi do novog Austrijsko- Osmanskog rata.

II Austrijsko- Osmanski rat (1737-1739): Hajdučke čete upadale su u Bosanski ejalet redovno te
su ga pljačkale. Pod komandom Gazi Ahmed paše oko 5.200 oficira i vojnika otišlo je 1727 godine
na Osmansko- Perzijski fornt kod Hamadana i Isfahana, gdje je poginuo veliki broj Bošnjaka. Porta
je imenovala Ahmed pašu Rustempašića vezirom i namjesnikom Bosanskog ejaleta. Druga veća
mobilizacija izvršena je 1736 godine. Tada je oko 10.000 ljudi pod komandom hercegovačkog
sandžakbega Bećir paše Čengića otišlo na poziv Porte na Rusko ratište. U bitci kod Ozije 14.7.
1737 godine skoro svi mobilisano Bošnjaci su iginuli, zajedno sa Bećir pašom. I tako dok su
Bosanski vojnici ginuli za sultan i Osmnasku državu, daleko van svoje domovine, do jula 1737
godine na teritoriji Bosanskog ejaleta vladao je prividan mir. Tada je Bečki dvor smatrao da je
nastupio povoljan trenutak da Porti objavi rat. pozivajući se na raniji ugovor sa Rusijom, po kome
su Beč i Petrograd bili u obavezi da se međusobno pomažu u slučaju rata a pošto je Rusija još od
1736 godine bila u ratu sa Osmanskim carstvom, car Karlo VI je 14.7. 1737 godine objavio rat
Porti. Carski generali su se okupili u Pakracu i sa oko 16.000 vojnika na čelu sa Josipom
Hildburghausenom 10.7 1737 godine krenuli prema Bosanskoj Gradišci i pravcu Banja Luke. 24.7.
otpočela je opsada Banja Luke. Među Bosanskim brnaiocima zavladala je nesigurnost. Na poziv
Bosanskih muslimana, prije svega kapetana i ajana, tadašnji vezir Ali paša Hekimoglu natjeran je
da bez konsultovanja sa Portom naredi opću mobilizaciju i na vrijeme izvrši vojne pripreme.
Izvršavajući naređenja uskoro su se na Travničkom polju počele okupljati čete iz svih kadiluka, u
to vrijeme je Ali paša bio u Podrašnici, nedaleko od Jajca. Ali paša je po savjetu svojih Ajana i
zapovjendika, držao na okupu mobilisane vojske ne dozvoljavajući njeno usitnjavanje. Sa
prikupljenim četama 3.8. krenuo je iz Podrašnice kroz šumovite predjele i stigao do Banja Luke.
U međuvremenu su mu se pridružile i Zovrničke snage na čelu sa kapetanom Mehmed beg
Fidahićem. Cjelokupne Bosanske snage brojale su oko 10.000 vojnika. U momentu kada je
sultanova vojska zaobišla Vlaški brijeg i položaj carskog generala Baranjaja. Josip Hiledeghausen
jenaredo feldmaršalima Sukovu i Romeruda se sedam bataljona i dvije regimente pojačaju desno
krilo koje se nalazilo na brdu Lauš, na desnoj obali Vrbasa, a Baranja sa artiljerijom prebaci na
lijevu obalu rijeke. Na Bosanskoj strani je desnim krilom komandovao Mehmed beg Fidahić, na
lijevom alajbezi sa zaimima i timarlijama. Centrom je komandovao Ali paša Hekimoglu. Do
velikog boja došlo je 4.8. 1737 godine. Od podneva do večeri Bosanci su u pet navrata izvršili
forntalni napad na protivnike. Što je kod neprijatelja izazvalo osjećaj nesigunrosti i natjeralo ga na
paničan bijeg. Savremenici su zapisali da su carski vojnici prilikom bijekstva preko Vrbasa hvatali
se za konjske repove, kako bri prešli na drugu stranu rijeke i spasili se. Josip Hildburghausen je sa
štabom napustio bojno polje,a preostaloj vojsci naredio da se povuče u pravcu iz kojeg je došla.
5.8. vojska pod komandom Ali paše Hekimoglua nastavila je napda i borbe su trajale sve do 13.8.
kada se Josip Hildburghausen povukao sa svojom vojskom preko Save. Na bojom polju sotali su
mnogi mrtvi i ranjeni , ali i velike količine oružja. Prema podacima Omera Novljanina oko 600
Bosanskih vojnika izgubilo je život. U ovom ratu pored učesnika Banjalučkog boja, veliku hrabrost
iskazali su Ahmed aga Čelebić, Ahmed aga Fazlagić, Salih aga Zrinković i Ali beg Osmanpašić,
koji je kod Ostrovice porazio carsku vojsku. Kada su Austrijske čete napale Kozarac, do punog
izražaja došla je sposobnost Ibrahim age Memkovića. Kada je Austrijska vojska imala neuspjeha
i na drugim ratištima, to je Beč prihvatio mirovne pregovore.

Beogradski mir: 18.9. 1739 godine Osmansko Carstvo je u Bosanskom ejaletu dobilo sve tvrđave
i gradoove, osim Furjana. Bosna je ponovo došla u granice iz predhodnog Karlovačkog ugovora.
Od sredine 17 stoljeća do Beogradskog mira na teritoriji Bosanskog ejaleta su vođeni duži i kraći
ratovi. 1720 godine Fermanom sultana Ahmeda IIII stanovništvo Bosanskog ejaleta bilo je dužno
da novčanim i materijalnim sredstvima u vidu Imadadi Hazarve izdržava vezira, njegovu pratnju
te druge lokalne vojno- upravne funkcionere. Ove obaveze imale su za posljedicu pružanje jačeg
otpora muslimanskih seljaka i sitnih spahija te dijel gradskog stanovništva i uleme. To je bio
klasičan sukob nižih i viših slojeva muslimanskog bošnjačkog stanovništva.

Pobune: uslijed izbijanja drugog Austijsko- Osmanskog rata, brojna nezadovoljstva i nemiri su za
kraće vrijeme prigušeni. Na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta najveće pobune došle su do izražaja
nakon tog rata, u periodu između 1747-1757 godine. Tada se u Sarajevu i okolini poštovala riječ
„jačeg“. U želji da izbjegnu oporezivanje naroda u korist Bosanskog valije, pobunjenici su
predlagali stvaranje odreda seljačko- gradske milicije po uzoru na janjičarsku organizaciju.
Pripadnici tih odreda zovu se Base. Ozbiljnost te namjere vidi se u tome što su se ustanici odrekli
poslušnosti svojih starješina, uklanjajući ih sa dotadašnjih položaja, a istovremeno su birane nove.
Ta pojava je bila raširena kako po gradovima, tako i po selima. Time su se u potpunosti stovrili
svoju vojnu organizaciju u kojoj su starješine basa trebale da djeluju serdari i bašeskije. Pored
Mostara, Sarajeva i drugih mjesta , bune seljaka krenule su i u Tuzlanskom kadiluku. U okolini
Tešnja. Gjde je vođa bio Abdurahman Muharemija. Neredi su bili i u Mostaru. Skoro deset godina
glavnu riječ u Sarajevu vodili su pojedinci iz uglednih područja, koji nisu poštovali postojeće
državne institucije. U tome su se isticali braća Morići (Pašo i Ibrahim Morić) te Mehmed aga
Halibašić koji su 1756 godine ubijeni. U zavođenj ureda i mira glavnu ulogu imoa je energični
Mehmed paša Kukavica koji je u tri navrata od 1752-1762 bio na položaju namjesnika Bosanskog
ejaleta. Njegove akcije opjevane su i u pjesmi : Dok bijaše Kukavica paša, ne znade se ko bijaše
basa. Sve saruke- zbile u sanduke, Jatagane- skršiše na tavane. . Bošnjaci nisu dozvoljavali sultanu
da se jedan dio ejaleta preda neprijatelju. Kada je 1780 godine iz Carigrada u Travnik , koji je od
1699 godine sjedište Bosanskih valija stiglo naređenje da se Austriji preda Pounje, tadašnji valija
Abdulah paša Defeterdarević je to odbio. Zbog toga mu je iz glavnog grada stigla smrtna presuda
sa čašicom otrova.

Dubički rat (1788-1791): Nedugo nakon memira došlo je do novog rata između Austrije i
Osmanskog carstva. U to vrijeme bosanski namjensik bio je Bećir paša Egribuzli. Austirja je Porti
službeno objavila rat 8.2. 1788 godine. Znatno prije Bečke uhode su obiple sve značajnije tvrđave
i mjesta Bosanskog ejaleta i razvijale obavještajnu mrežu. U tome se isticao fra Augustin Boteš-
Okić. Rodom iz Kreševa. Car Josip II je u Bosanski ejalet uputio dvije proklamacije. U prvoj je
pozivao pravoslavno stanovništvo a mu se pridruži, obećavajući mu ista prava koja su uživali i
proklamacija za Bosanske muslimane (Bošnjake) u kojoj između ostalog stoji „Tko god se bude
lijepo vladao i bavio svojim poslom i zaradom, a naročito sustegao od neprijateljstva protiv carske
vojske, on će biti u pogledu zaštite ravan i izjednačen sa ostalim carskim pučanstvom koje živi pod
njihovom upravom“. Slična obećanja upućena su janjičarima, spahijama i ostalim vojnim
pripadnicima. Obećana je puna ravnopravnost islamske vjere, kao i plaćanje vjerskih službenika
iz državne blagajne. Već prvih dana dva korpusa sa 39.000 ljudi rasporeženi duž ličko- dalmatinske
– slavnoske granice do Dubice. Istovremeno je oko 12.000 ljudi razmješteno od Bosanske gradiške
do Špaca, oni su trebali biti veza sa Austrijskom vojskom. U redovima Habsburških trupa bio je
mali broj Srba, dobrovoljaca iz Bosanskog ejaleta. Glavnokomandujući princ Lihtenštajn je sa
svjim odredima oopsjeo Novi, Dubicu, Ostrovicu i Gradišku. U pomoć braniocima valija Bećir-
paša posla 32 barjaka, Sarajlija i Visočaka. Istovremeno na teritoriji ejaleta proglasi opću
mobilizaciju. Pod izgovorom da su neophodni vratiti se u šeher. Do tog vremena princ Lihtenštajn
je uspio sovojiti samo Drežnik. Zbog čega je smjenjen sa položaja glavnog komadanta carske
vojske. Na njegovo mjesto došao je general Gedeon Lauden. Austrijske trupe opsjele su 26.8. 1788
godine Dubicu koju su osvojile,a 3.10 i Bosanski Novi. Tom prilikom zarobljen je Hadži Mehmed
beg Carić. U to vrijeme bosanski namjesnik Bećir- paša je na Bnjalučkom polju dočekivao
mobilisanse čete iz svih krajeva ejaleta. Puna mobilizacija završena je tek ujesen. Vezir Bećir paša
je prezimio, nije pokazivao interesovnaje za revanš, te je svojom neaktivnošću iritirao sve
značajnije ličnosti, koji su od Porte zatražili njegovo smjenjivanje. Tako je iz Carigrada stigla
obavijest da je za novog namjesnika imenovan Arslan Mehmed paša. U to vrijeme Austrijska
vojska je prešla Savu i opkolila Bosansku Gradišku. U pomoć braniocima došao je i Ibrahim paša
Pazarac koji sa svojim četama pobjedi neprijateljske odrede i natjera ih na povlačenje. Porta nije
bila zadovoljna borbenom spremnošću Bosanaca od kojih je očekivala da vode ofanzivne akcije ,
a da im nije pružila ni najmanju logističku pomoć. Isto tako ni Arslan Mehmed paša nije izvršio
postavljene zadatke. 29.7. 1789 osvojio je Bosansku Gradišku u kojoj je kapetansku dužnost vršio
maloljetni Salih Džino. Zbog iskazane nesposobnosti i gubitaka Bosanske gradiške iz Carigrada
Porta smjenjuje Arslan Mehmed pašu,a za novog valiju imenuje Mehmed pašu Miralema. No i
ovaj namjensik nije pokazao veće vojno umijeće te je opozvan. Novi namjesnik bio je Salih- paša
koji u Travnik dođe krajem februara 1790 godine. Preduzeo je energičnije mjere, proglasio opću
mobilizaciju. Za to vrijeme Austrijski general Vališ s brojnim četama i artiljerijom dođe do Cetina
23.6 koji poče napdati sa svih strana. Dolazak Bosanskog valije bio je spor. U međuvremenu
carske trupe zauzele su grad i tvrđavu i zapalile ih. Bosasnki vojnici su pružali žilav otpor i jak. U
to vrijeme umor je car Josip II, što je ubrzalo uz pomoć pruskog kralja Fridriha Velikog
razmišljanja o mirovnim pregovorima. Uskoro se sklopilo primirje. Po kojem carske čete ostaju u
onim krajevima i gradovima koje su osvojile do 8.12. 1790 godine. Takvu ponudu prihvatila je i
Austrijska strana, koja je saznala da se na teritoriji Bosanskog ejaleta nalaze veće vojne snage.
Sinhronizovanim akcijama onemogućen je dalji prodor u unutrašnjost ejaleta carskoj vojsci.

Svištovski mir: 9.8. 1791 godine. Ovim mirom ulbaženi su teritorijalni gubici Osmanske države,
po odredbama ugovora od teritorija koje su pripadale Bosanskom ejaletu, Austrija je dobila Cetinh,
Lapac, Srb te pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera, a zauzvrat carske trupe su se
morale povući iz osvojenih bosanskih gradova. Bosanske Dubice, Bos. Novog i Bos. Gradiške. Do
vraćanja navedenih mjesta došlo je tek 1797. Tako je poslje dva stoljeća čestih ratovanja na
teritoriji Bosanskog ejaleta, za duže vrijeme nastupio mir.