Tekst:

Suad Haznadarević
Emir Medanhodžić

Susreti Arijanstva i Islama u Iliriji

Kako i na kakav način je islam mogao utjecati na rane krstjane i sve one koji se nisu slagali sa
dogmatskim shvatanjima crkve na području Dalamcije i Ilirije koje su u preriodu ranog kršćanstva bili
mahom arijanske provenijencije. U našim ranijim tekstovima smo, na osnovu arheoloških nalaza
pokazali, a u moderno vrijeme genetska geneologija potvrđuje da u Bosni i Hercegovini ima 20 %
gotskog genetskog nasljeđa, uvidjeli jako prisustvo arijanstva i arijanskih Gota, koji su u cijelom
mediteranskom prostoru, gdje su se god naselili, širili ovo učenje među drugim narodima. Nakon
gubitka gotskog carstva veliki dio arijanaca razlićitih etnija, a ponajviše Gota je našlo svoje utočište na
području rimske provincije Dalmacije (Ilirije)koja uključuje prostore današnje Bosne i Hercegovine. O
ovoj temi su ponajviše pisali kršćanski pisci, „Ljetopis Popa Dukljanina“, vizantijski pisac Porfirogent
„O upravljanju carstvom“, zatim učenjak Cassidor, visoki službenik u Gotskom carstvu u vrijeme kralja
Theuderika, čije su spise o historiji Gota prerađene od rimskog historičara Jordanesa u VI vijeku.
Dakle, pogled na historiju Bosne u kasnoj antici ili ranom kršćanstvu imamo samo iz jednog ugla i on
se iz političkih i vjerskih razloga nastoji orjentisati u pravcu svojatanja i iskrivljavanja ilirskog,
arijansko-gotskog nasljeđa bosanske historije.

Pojedini hrvatski historičari ovaj prelazni period kasne antike u rani srednji vijek iz političkih razloga
nastoje hrvatizirati tako da rane ilirske banovine nazivaju Hrvatskim (Slavenskim)banovinama, pa
tako Neretvansku i Bosansku banovinu stavljaju u okvire hrvatskih banovina, što je naravno
aspurdno. Prostor današnje Hrvatske u ovom vremenskom periodu je bio podijeljen na ilirske
banovine koje su poslije pale pod Ugarsku krunu. Ovdje treba istaketi da historičarka Nada Klajić, koja
se koristi isključivo naučnim, objektivnim metodama, datira Bosnu kao najstariju državu u periodu
kasne antike ili ranog srednjeg vijeka.

U historijskim dokumentima ne postoje imenovanja hrvatskih ili slavenskih banovina iz ovog perioda
nego isključivo ilirske banovine što potvrđuju i arapski izvori.

U I. vijeku o Slavenima pišu dva rimska historičara, ali pod drigim imenima. Plinije Stariji novopridošle
stanovnike (Slavene) oko područja rijeke Visle naziva Venedima, a Tacit(u djelu "De situ,moribus et
populis Germaniae") iste Venede naziva Germanima i spominje da žive u donjem toku rijeke Visle.
Aleksandrijski geograf Ptolomej u II. Vijeku spominje također Venede nazivajući ih "ogromnim
ljudima". Obimnije se o Slavenima piše krajem VII. vijeka, kada su se u savezu sa Avarima pojavili na
historijskoj sceni,čime je započelo njihovo historijsko vrijeme. O njima tada pišu mnogi putopisci i
povjesničari. Od 558-563 godine je postojao vojni savez s Avarima koji je bio uglavnom pljačkaškog
karaktera, a zahvaćao je uglavnom zapadnu grupu Južnih slavena.

Historičar Jordanes u svojoj knjizi "Historia Gothorum" spominje da su Slaveni početkom VI.vijeka u
cijelosti naselili donji tok Dunava. On navodi da slavenski narod potječe od jedne krvi i dijele se
obično na tri imena:
VENEDI-u VI.vijeku naseljavaju sjeverne obale Baltika i zemlje u dolini Visle
ANTI-područje između Dnjepra i Dnjestra
SKLAVINI-zemlje između Cise,Dnjestra i Dunava u antičkoj Daciji.
1
Vendi su preci Anta, a Anti istočnih i južnih Slavena.
O dodiru Arapa i Slavena (arap. Skalampi) naći ćemo neke podatke u spisima arapskih historičara
koji su u ranom srednjem vijeku, nakon što je Tarik b. Zijad 711g. kročio na područje Endalusije i
zauzeo Iberijski poluotok (Španije, dijela Italije), pisali o tim događajima. Arapski izvori govore
isključivo o Skalampima (Slavenima), koji su ušli u islamsku vojsku i postali njihovi savjetnici, vladari
(emiri), vojskovođe i plaćeni vojnici.

Sa Skalampima su došli u dodir posredovanjem vizantijskih trgovaca robljem. Po svemu sudeći, Arapi
su Ilirima dali odrednicu za ime Slaveni. Sam izvor riječi „Skalib“ (od čega je nastalo, Slaven) je
arapskog porijekla, a izvorno je „Skalampi (o)“, što označava grupu ljudi porobljivača, osvajača,
pljačkaša, onih koji odvode u ropstvo. Ovo proizilazi iz avarko-skalibskog pljackaškog saveza. Po prvi
put su Skalampi pomenuti u spisima arapskog pisca Al-Ahtala oko 670. godine, mada su se ovi susreti
desili mnogo ranije. Najraniji arapsko-slavenski kontakti se mogu pratiti sve do 500-ih godina, a
događaju se na ili u blizini teritorija Istočno rimskog (vizantijskog) carstva. Potvrđeni slučaj Slavena
koji susreću Arape spominje vizantijski hroničar Teofanes (Teophanes); prema njemu se 664. godine
grupa od 5 000 slavenskih (Sklavinoi) plaćenika u vizantijskoj službi pridružila pobjedničkoj vojsci
omayyadskog (umayyadskog) kalifa Mu'avyja I (vladao 661-680) koji se vraćao iz kampanje u Maloj
Aziji. Halifa je naseljavao te Slavene na području u blizini grada Apamee na sjeveru Sirije gdje je do
današnjih dana ostalo, da ako se neko hoće nazvati pogrdno, onda se kaže „onaj Skalampi“.

Postoji teorija po kojoj su Arapi Slavenima dali ime po određenoj vrsti biljke arapskog crvenog graha,
što bi bilo lijepo i miroljubivo, ali što naravno ne može biti tačno. Ono po čemu su se Skalampi
(Skalipi, Slaveni) odlikovali i po čemu su bili prepoznati u ovom historijskom periodu su pljačke,
roblje i osvajanje.

Prokopije iz Cezareje iz VI.st. u svojim historijskim zapisima govori da je zemlja koju on naziva
BALAHIA (Vlaška) već potpuno naseljena Slavenima i da se za nju već upotrebljava naziv SCLAVINIA.
Najstariji spomen slavenskog etnonima iz 6. vijeka dolaze od bizantijskog historičara Prokopija, koji je
pisao na grčkom bizantijskom jeziku, koristeći razne oblike kao što su Sklabinoi (Σκλαβῖνοι), Sklaboi
(Σκλάβοι), Sklabēnoi (Σκλαβηνοί), Sklauenoi (Σκλαβῖνοι), dok se njegov savremenik i historičar
Jordanes služio nazivom Sclaveni na latinskom jeziku.

Godine 567. nekoliko mješanih Anta(praslavena) i slavenskih plemenena je sa navalom Avara prodrlo
na prostor Ilirije. Oni jesu pljačkali, razarali i pustošili iliriju, te se ovaj naziv u početku, vjerovatno,
odnosio samo na njih, da bi poslije i starosjedilački narod bio nazvan sa tim imenom. Međutim, iako
su Iliri nazvani po Slavenima, a ilirska zemlja slavenskom zemljom, Skalampi (Slaveni) na našim
prostorima nikako nisu mogli biti dominantni u vrijeme avarske vlasti koja je trajala skoro 200.
Godina, od 567- 796. godine.

Po „Ajnhardovim Franačkim analima“ pleme Srba na naše prostore ne dolazi u prvim pojavljivanjima
Anta, Slavena (koje fra. Andrija Kačić Miošić naziva Gotima; „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“) i Avara -582.
godine, nego se pominju tek 789 godine s onu stranu Dunava pod nazivom Suurbe, dok o Hrvatima
uopće nema pomena i ne postoje kao relevantan faktor. Na osnovu „Franačkih anala“, da se
zaključiti da oni nisu mogli učestvovati u formiranju ilirskih banovina u vrijeme raspada Rimskog
carstava, kasne antike ili ranog kršćanstva.

„789. god. Wilz je krenuo kroz dijelove Sclavaniae, s božijom pomoći, zajedno sa savjetnicima,
francuzima i saksoncima, je prošao kroz saksoniju sve do rijeke Elbe u Kölnu.Tamo je izgradio dva
2
mosta od kojih je jedan morao biti drveni sa imanja poglavara sela. Tad je unaprijeđen u
zapovjednika spomenutih Slavena, kroz svoj kontrolni plan. Kad su bili u istoj armiji, francuzi, saksoni;
Friesen su stigli rijekom na čamcu, sa francima na rijeci Habolu (Elbe),koji su se sastali s njima. S njima
su bili Slaveni zvani Suurbi i ljudi iz njegovog vojnog lagera zvanog Abotriti, koji je bio pod vodstvom
princa Wizan. Tu je bio kada je jednom uzeo taoce i sakramente Conplura, Boga koji vodi Francusku,
postigli svoj cilj.“
Ovu teoriju potkrjepljuje činjenica da genetska ganeologija na prostorima provincije Ilirije ili
Dalmacije idetificira preko 40% Ilira, 20% Gota, 15% Kelta pa tek onda Slavena sa 10%. Tako da
teorija o velikoj seobi Slavena u Iliriji i njihovoj dominaciji, gubi svoj smisao. Ona je mogla nastati
isključivo iz političke ambicije da se naši prostori idetificiraju sa nama susjednim narodima. Isti slučaj
je i sa Arijanstvom koje je u najvećoj mjeri bilo zastupljeno u Iliriji (najviše u Dalmaciji i Bosni) i koje se
kroz historiju nastojalo poistovijetiti sa Katoličansvom ili Pravoslavljem. O Arijanstvu na prostoru
Dalmacije i Bosne najviše svjedoče ranokrstjanske bazilike iz IV , V i VI vijeka, koje je vremenom
preraslo u autohtonu Crkvu bosansku.
Zbog njihove svijetle puti i sličnosti sa slavenima, arapi su u Skalampe ubrajali i Sase, Nijemce i
Mađare. Jakub iz 10 vijeka, Masudi Murug al Tanhib, Kazvini, Siklab Habib, Ibn Hayyan od Cordobe,
Ibn Hurdadbeha i drugi su arapski naučnici koji nam približavaju, neka za nas inetersantna, imena
vojskovođa sa naših prostora. Poznati vojskovođa fatimidskog kalifata u Kaiuranu, Abdullah El
Džauhar El Sakalibi je 969. godine osvojio Egipat i utemeljio grad Kairo i univerzitet Al Ashar.
Pretpostavlja se da je rođen u Cavtatu kod Dubrovnika. Ime El Džauhar je arapskog porijekla što
označava „dragi kamen“. On je imao svoje ilirsko ime koje, na žalost, nije poznato. Velika je
vjerovatnoća da je Džauhar prihvatanjem Islama promijenio svoje lično ime. Drugo ime sa naših,
dalmatinsko-ilirskih prostora je Zuhejr Skalibi (Skalamp)vladar andaluzijske obale Almerije, Kairan sa
početka 11. vijeka. Do ove bliskosti sa arapima je moglo doći iz razloga što su dalmatinska stara ilirska
Liburnija i Neretvanska banovina imale jaku mornaricu i bile u stalnim plovidbama Sredozemljem. Dio
primorske obale Liburnije, od Opatije do Trogira i Neretvanska banovina; od rijeke Cetine,od Duvna i
Livanjskog polja preko Rame do rijeke Nertve te Huma i Travunije su tradicionalno bile iskusne u
pomorstvu. Bliskost Arapa sa Slavenima se vidi u zajedničkim ratnim pohodima i pokušaju sloma
Bizantijskog carstva, zajedničkoj vojnoj blokadi Konstantinopolja 677. godine i iz izdašne pomoći, koju
su Arapi pružali Slavenima iz Peloponeza prilikom njihova ustanka protiv Bizanta 802—811 godine.

Islamska vojska je u svojim redovima imala mnogo islamiziranih ilirskih i španskih vizigotskih vojnika
koji su zahvaljujući svojim sposobnostima zauzimali vodeća mjesta u vojsci. Da se zaključiti da su ovi
vojnici u islamsku vojsku mogli ući samo dobrovoljno, promijenili ime i prihvatiti vjeru, a to na osnovu
neke bliskosti i interesa. Jedina moguća bliskost Ilira sa Arapima je arijansko – islamski monoteistički
pristup religiji. Islam kao posljednja religija koja se pojavila na tlu Bizanta još u vrijeme religijskih
previranja unutar kršćanstva je svojim priznavanjem Starog Zavjeta i za arijance prihvatljivim
pristupom prirodi Isusa iz Nazareta, mogao pružiti potrebne odgovore. Upečatljiv primjer je savjetnik
Kalife, stručnjak islamskog prava (šerijata) El Saklabi ibn Zejd al Amarna = Plemeniti Slaven od

3
tvrđave Amarna, krajem 8. vijeka.

Arapski emirat Sicilija i Emirat Bari

Češći i precizniji su arapski izvještaji o ovim kontaktima iz vremena poslije osvajanja Sicilije i južne
Italije od Arapa. Od toga vremena je sicilijanski Palermo važan za trgovinu između Dalmacije i
Španjolske. Dok su Saraceni vladali Sicilijom, postojala je u Palermu, glavnom gradu emirata, gradska
četvrt koja se zvala Slavenskom četvrti (Harat as Sakalib) smještena nedaleko od gradske luke.
Međutim, muslimani se nisu zadržali samo na Siciliji. Apulski Emirat Bari bila je islamska država u 9.
vijeku, izvan maurske Španije na poluotoku Apulija u jugoistočnoj Italiji, s glavnim gradom Bari kao
sjedištem Emira od 840 - 871 godine. U doba svog najvećeg opsega, sredinom 9. vijeka, se taj emirat
pružao od jugozapadne Kalabrije pa do istočnog rta Gargano. U to doba dalmacijom je vladao ilirski
ban Vladislav 821- 835. godine. Zadnji barijski emir Sawdan je proširio i izgradio prijestolnicu Bari,
Emirsku palaču, džamije i razvio trgovinu. U poznatom Ljetopisu popa Dukljanina (840-841) je pored
ostalog zabilježeno da u to vrijeme izađe iz Sicilije, veliko mnoštvo saracenskih (arapskih) lađa. Da su
muslimanski osvajaći u ranom srednjem vijeki imali jaku ekspanziju prema balkanskoj obali potvrđuje
i pisac Konstantin Porfirogenit, koji je pored ostalog zapisao „kako je 36 brodova došlo do Dalmacije“.
Arapi su več u 9. vijeku osvojili pojedine primorske gradove kao što su otok Lošinj, Budva, Kotor, Bar i
Ulcinj. Neki od arapskih trgovaca su se tada nastanili u tim krajevima kako bi održavali arapsku
trgovinsku vezu sa ovim područjem. Također, Porfirogenit je zabilježio i prisustvo drugih
muslimanskih skupina na Balkanu koji su dolazili sa sjevera i to sa područja Ugarske.

4
Paganija,Zahumlje,Travunija,Duklja.

Tako je u ovom periodu južni dio Italije bio islamiziran što je poslužilo unapređenju kulturne, vjerske i
robne razmjene ne samo južne Italije nego svih prostora sa kojih su dolazili trgovci. Arapski trgovci su
često dolazili u primorske gradove gdje se vršila živa trgovina, čemu svjedoći dosta nalaza arapskog
novca u tim krajevima.

Oni su sa sobom donosili islam i islamsku kulturu, pa se taj uticaj svakodnevno osjetio u tim
predjelima. Svjedok dalmatinsko-ilirskih veza sa arapima je ime Saracen (Saracenus) i slične izvedbe
ovog imena koje se javlja u dalmatinskim ispravama od 11. Vijeka, a u Bosni su zabilježena dva stećka
sa epitafima koji u svom tekstu imaju riječ „Saracin“ i jedan pisan staro-arpskim pismom u Kalesiji.
Muslimanski trgovci su, s tim u vezi, imali uticaj na dalmatinske i bosanske arijance posebno tokom
svojih trgovačkih poduhvata i migracija u Bosnu.

Stećak-arapski epitaf Nekropole Brkića groblje i Zolje, Kalesija;

slika Emir Medanhodžić

Kad je riječ o dolascima muslimana u naše krajeve, najčešče se spominje put preko Mađarske i
Jadranskog mora. Dokument koji svjedoči o muslimanskim trgovcima u banovini Bosni je „Hysmaelite
Vel Bissem“ iz 1196. godine iz Osijeka gdje se navodi da su trgovci plaćali carinu samostanu Čikador.
Najstariji arapski dokument o Kalisijama, (Kalizi) u Ugarskoj, djelo je putopisca Ebu Hamida al-
Garnatija (1080 – 1169) pod nazivom “Tahfatalalbab wa mukhbat al-oljab“. Ebu Hamid je boravio u
Ugarskoj od 1150-1154 godine i tu nalazi plaćenike Magribance - muslimane, koji se bore na strani
Ugara protiv bizantske vojske. Muslimansko-hazarsko pleme Kalisija-Ismailita su se naselili u Slavoniji,
Sremu, te u bosanskim oblastima Usore i Soli. U ovim borbama protiv vizantije (1150-1154) učesvuje
i bosanski ban Borić, kao ugarski saveznik. Sa banom Borićem je grupa muslimana Kalisija došla na

5
područje sjeveroistočne Bosne. Kalisije su Ugarskoj služili vojsku kod Ugarskih kraljeva što svjedoči i
Zlatna bula iz 1222. godine, kojom se iz državne službe pored Jevreja otpuštaju i muslimani što je
dovoljan pokazatelj da su bili zastupljeni i u drugim porama društvenog života tadašnje Ugarske. O
ovom svjedoči toponim grada Kalesije. O Kalisijama svjedoče i vizantski pisci Jovan Cinam, Honijat i
Mihailo. Pred nasrtajima, a i kasnijim progonima pripadnici Kalisija povlačili su se iz Ugarske duboko u
Bosnu. Jovan Cinam piše da su Kalisije bili naseljeni u Ugarskoj od XI do XII vijeka u oko trideset
naselja, te su bili dobri trgovci, zanatlije, ekonomisti i administrativni radnici.

U našim kontinentalnim krajevima robna razmjena je vršena starim rimskim putevima koji su iz
Dubrovnika i Splita prema banovini Bosni vodili tokom rijeke Neretve (Via Narenta, Via Bosne),a
prema Solinu i Splitu preko Jajca, Bugojna, Rame i Duvna; karavani sa robom su saobraćali u obadva
pravca.
Tek u 12. vijeku većina islamskih Arapa je izbačena iz Europe tj. uništeni su Barski, Sicilski i Kretski
emirati. Genetika potvrdjuje da najviše ilirsko-dinarskog genoma sadrži zapadna Sicilija u području
Troina-Sciocca kod Palerma gdje dostiže 16%,, stanovništva koji gensko-fizički potječu od naših
planinskih Dinarida.

Srednjovjekovni Neretvani (Arentani, Narentani, Pagani i Mariani) su stari iliri koji su u VII. vijeku
nastanjivalji prostor između rijeka Cetine i Neretve, sjeverno je uključivala Duvanjsko polje, dolinu
rijeke Rame, otocima i poluotoku Pelješcu. Njihovu zemlju Grci i Bizantinaci nazivaju Orontes ili
Arenta po rijeci Neretvi, a Mlečani kao Pagania, što je od riječi "pagani" tj. nekršteni. Stanovnici
Neretvanske banovine su zbog smatranja da je kršćanstvo sredstvo prisile, imali očuvanu pogansku
vjeru arianstva, tako da su nosili ime "pogani", a zemlja "Poganska", lat. Pagania. Konstantin
Porphyrogennetos u svom djelu De Administrando Imperio upotrebljavao je pojam Pagania skrečući
pažnju na nekrštene Neretvane. Upravo iz ovog razloga što su stanovnici i vojska ilirske Dalmacije bili
sljedbenici arijanstva (nekršteni, pogani, heretici), lako im je bilo prihvatiti Islam, vjeru u Jednog Boga
koju su već imali u arijanskom učenju i tako stupiti u arapsku vojsku i upravu. Stanovništvo se
većinom bavilo ribolovom te uzgojem smokava i maslina, ali je najunosniji posao bilo gusarenje.
Neretvani su svojim brzim brodicama presretali sve strane brodove, pogotovo Mletačke, a to je par
puta uzrokovalo rat.

Postoji nekoliko hipoteza o porijeklu neretvana, naravno Hrvatska i Srpska hipoteza koje nastoje
prisvojiti za sebe ovaj teritorijalni, kulturno-historijski prostor. Međutim, Neretvani su ilirskog
porijekla na što upućuju imena niza njihovih srednjovjekih vojskovođa iz 12. i 13. vijeka; Brenna,
Sebenna, Maldukh, Kholman, Tollen, Ossor itd. Uvu teoriju potvrđuje nova biohemijska genetika
stanovništva, gdje su posebnog dinarskog tipa I1b/Eu7 tj., većina Neretvana su zapravo potomci
predhistorijskih starosjedilaca ilira. Znajući za njihovu bliskost sa južnom Italijom (Kalabrija i Apulia)
području koje je 1500 godina prije naše ere naseljen ilirskim plemenom Mezapi, a koje je u srodstvu
sa ilirsko-dalmatinskim narodom, njihove ratničke sposobnosti i arijansko-gotsko nasljeđe, nije za
čuditi da su svoje visoko mjesto pronašli u močnom islamskom Kalifatu, koje je vladalo ovim
prostorom. Prvi poznati Neretvanin koji je po maurskim navodima još u 8. vijeku stigao u Kordovski
emirat u Španjolskoj kao diplomata dinastije Assasida bio je Abdurahman Al-Saqlabi (Slaven) koji se
već 762. godinena pojavio na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756–788)

(Ova veza Neretvana sa južnom Mezapskom Italijom zasigurno daje podršku tezi Bisere Suljić Boškailo
o vezi Mezapskog pisma sa Bosančicom i Wulfilinim Gotskig pismom.)

6
Gotovo kroz cijlu historiju Neretvanska banovina je iz Omiša djelovala samostalno, kao ilirsko -
dalmatinska banovina, od ranog bana Višeslava 781 godine, sve do starosjedilačke pomorske
dinastije Kadžiki, čije je ime slavenizirano u Kačiće. Prema nekim autorima pleme Kačića potječe iz
Bosne, a Dubrovaćki historićar Lukarević pominje oca dvojice Kačića kao „sina Saracenova“. Bogdan
Kačić kao posljednji neretvanski ban je 1287 godine od Mlečana i Ugara bio vojno potučen i prisiljen
potpisati predaju svoje teritorije Ugarskoj dinastiji Anžuvinaca. Tek od momenta potpisivanja „Pacti
conventi“ Neretvanska banovina i Kačići ulaze u sastav hrvatskog plemstva pod ugarskom vlašću. (vidi
Historia Salonitana Maior; Tome Arhiđakona iz 1387. godine.

Kačići; Fojnički grbovnik

Neretvanska dinastija banova od 781- 1287 godine kao sljedbenici arijanstva i vatrene pristalice
Crkve bosanske pokušavali su se upletati u unutrašnje prilike u Bosni, a prijateljski su se iskazali 1222.
godine kada su omeli križarski pohod na Bosnu. Pored Neretvanske banovine u ovom periodu su
paralelno djelovale banovina Hum i banovina Travunija (Trebinje) koje su bile pod stalnim pritiskom
Bosne, kao prve države južnih slavena, zatim Hrvatske i Raške.

Slovenski filozof German Dalmatinski ili German Sloven je (1110-1160) sredinom 12. vijeka je preveo
prvi europski Kur‘an na latinski jezik. Njegov prijevod, završen 1143. godine i izdat od strane Petra
Prečasnog pod naslovom -Lex Mahumet pseudoprophete- (Zakon Muhameda lažnog proroka).

German Dalmatinski Herman of Carinthia or Herman Dalmatin was a medieval philosopher, astronomer,
astrologer, mathematician and translator.

Ovaj prevod Kur‘ana, sudeći po njegovom nazivu, je nastao iz razloga prisutnosti islamana na širem
europskom tlu, njegovog nepoznavanja i borbe protiv muslimana kao i svih heretičkih pokreta
nastalih u to vrijeme .

Muslimani se zvanično u Raškoj banovini prvi put pominju u Zakonopravilu Save Nemanjića iz 1219.
godine gdje se pominju kao „ismaelićanske vjere“ što je bilo uobičajeno u to vrijeme, jer su

7
muslimani vjerovali u jednog Boga, prihvatali su Stari Zavjet, a djelimično i Novi Zavjet. Zbog toga su u
početku smatrani hrišćanskim hereticima neke posebne vjere.
Međutim, svi „heretici“, arijanci i muslimani u Raškoj su doživljavali užasne progone, ubistva i pljačke
pa su tražili utočište u pod okriljem Crkve bosanske, u banovini Bosni, za vrijeme Bosanskog bana
Kulina i u Humu.
Da su arapi imali svoj uticaj i na našem prostoru Bosne i Hercegovine pokazuje ime Ahmata
/Ahmeta/ uklesano na stećku 1192. godine.
„A se leži Ahmat Štuk na svojoj baštini na plemenitoj.
Nek se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg,
kojino usijetče mi brat, višlje ni putnici po zemlji ni zvijetde
po nebu ne mohgu da zlutaju.
1192. Godine.

Ovdje ćemo kao potvrdu navesti i jedan članak iz Glasnika Zemaljskog muzeja Sarajevo od 1889., knj.I
str.17 kako bismo pokazali da je islam na našim prostorima još mnogo prije dolaska Osmanlija imao
svoje mjesto u kraljevini Bosni.
„Članak gospodina Mustafe Hilmija koji opisuje da je pored Haseći – hatun džamije našao turbe neke
Haseći Have, koja je umrla godine 848 po islamskom kalendaru, tj.1446 g. poslije krista, Iz tog se
natpisa ZNA DA JE HASEĆI HAVA NAČINILA DŽAMIJU DEVETNAEST GODINA PRIJE ULASKA TURAKA
U BOSNU. Ta džamija leži u ulici što vodi iz Ćemaluše u Čemerlinu ulicu“.

Gore navedeno može se prihvatiti kao pouzdano jer postoje i potvrđeni arheološki nalazi, koji su
proučeni i evo objavljeni u naučnim časopisima. Može se zaključiti da su zaista na prostoru Bosne i
prije boravili muslimani,iz različitih pubuda, vjerovatno kao trgovci.

U historiografiji Bosne i Hercegovine desetina eminentnih znanstvenika ukazala je na brojne

memorijalne i kulturne veze između bosanskih stećaka i najstarijih bosanskih nišana, koji su se u
kontinuitetu razvijali iz stećaka. Među njima su Šefik Bešlagić, Mehmed Mujezinović, Muhamed
Hadžijahić, Alija Bejtić, Vladimir Ćorović, Vladislav Skarić, Petar Knol itd. Kako navodi historiograf
Ibrahim Pašić „Stećci i najstariji muslimanski nišani vrlo su čest zajednički sadržaj svatovskih grobalja.
Prije svega, iz razloga što su se najstariji muslimanski nišani razvili iz stećka. Mnogi nišani nisu
orijentirani prema kibli već kao i susjedni stećci u pravcu sjever – jug odnosno sz – ji ili u pravcu istok
– zapad. Ispod nekih nišana nalaze se dvojni grobovi.“

Alija Nametak navodi sljedeće „najstariji su nišani među patarenskim stećcima, jer su „novi
muslimani“ htjeli da leže uz svoje očeve i djedove ‘Dobre Bošnjane’. Takva groblja, gdje se
muslimanski bašluci ili nišani nastavljaju na patarenske stećke, dosta su česta u Bosni i Hercegovini.“
Prve i u islamskom svijetu jedinstvene bosanske nišane izrađivali su bosanski srednjovjekovni klesari
koji su prethodno klesali stećke s kojih su na nišane prenijeli brojne ukrase stećaka, ljudske i
životinjske figure, srednjovjekovno oružje, bosančicu, kojom su ispisani najstariji muslimanski epitafi i
koja se na bosanskim nišanima susreće do 1930. godine.

Kulturno-jezičnu (i čak biogensku) baštinu na čakavskim jadranskim otocima ostavili su srednjovjeki

pomorski Arapi iz Barijskog kalifata i arapskog Lošinja sa susjednim otocima gdje su pomorski
Saraceni vladali skoro cijeli vijek, - ali je ta stara arapska baština na Jadranu dosad politički
nepodobna i javno zatajena. Stoga, uprkos bošnjačkim tvrdnjama kako su navodno arabizmi najčešći
uglavnom u Bosni, u stvarnosti postoje podjednako brojni stariji arabizmi i kod otočnih čakavaca u

8
Hrvatskoj, ali to većinom nisu vjerski arabizmi poput Bosne, nego naprotiv praktično-svakodnevni
arabizmi kojih većinom nema u Bosni ni drugdje na unutarnjem Balkanu (gdje ove zamjenjuju
turcizmi).

Arapi su u hrvatskoj historiji, tradiciji i književnosti ostavili dosta vidljive tragove. Među starijim
pjesnicima, koji su pisali hrvatski, pjevaju o Arapima Ivan Gundulić, Baraković, Kačić i drugi.
Preradović, Šenoa, Palmović i Arnold obrađuju ih pod općim imenom Arapa, ili imenom Beduina i
Saracena. Šenoa je u Anci Neretvanci prikazao gusarski pohod Saracena u neretvansku banovinu.
Franjo Marković spjevao je oveću epsku pjesmu, pod naslovom Povratak pod hrvatskoga kralja,
dovodeći u vezu slavensku stražu u arapskoj Španjolskoj. Slične je sadržaje još obilnije razradio
Velimir Deželić stariji u romanima U službi kalifa (1908.) i Hadžibova kob (1909.).

Ima jedna legenda koju je u romanu „Tajna bosanskog štapa“ obradio novinar i književnik Enes
Ratkušić. „Roman je inspirisan na predaji koja se od davnih vremena zadržala među duhovnim
prvacima Bosne. Riječ je o pripovijesti koja govori da je u vrijeme pojave posljednjeg Božijeg
poslanika Muhammeda a.s. grupa od četrdeset bosanskih didova, tadašnjih plemensko-vjerskih
starješina, podstaknuta slijeđenjem vjere koja je u zvaničnim crkvenim krugovima Rima smatrana
krivovjerjem, posjetila Arabiju i upoznala učenje, najavljeno u svetim spisima. Uoči povratka im je
darovan i na čuvanje povjeren štap, kao simbol mudrosti i dostojanstva. Prema istoj predaji didovski
štap, koji je inače odslikan na srednjovjekovnim stećcima, kao i bašlucima (nišanima), od strane
bosanskog dida uručen je osvajaču Bosne sultanu Mehmedu Fatihu, kao znak predaje duhovne i
svjetovne vlasti Osmanlijama. Prilikom povlačenja iz Bosne Osmanski prvaci didovski štap vratili su
njenim duhovnim autoritetima, i on se čuvao u Gazi Isa-begovoj tekiji, mevlevijskog tarikata, na
Bentbaši u Sarajevu, do njenog rušenja od strane tadašnjih vlasti 1957. godine. Štapu se od tada gubi
svaki trag, bolje rečeno sama priča o njemu i njegovoj daljoj sudbini ulazi u područje ezoterije
odnosno svete tajne.“

Literatura;

https://la.wikisource.org/wiki/Annales_regni_Francorum

Übersetzung, Notizen und Indizes von Ma Jesés Viguera und Federico Corriente der "Chronik des
Kalifen Abdarrahman III An-Nansir zwischen den Jahren 912 und 942 (al-Muqtabis V)" von Ibn Hayyan
von Cordoba.
Musca, Giosuè 1964: L'emirato di Bari, 847-871. Università degli Studi di Bari Istituto di Storia
Medievale e Moderna, 4. Dedalo Litostampa, Bari.
Krueger, Hilmar C. 1966: Review of L'emirato di Bari, 847–871, Giosuè Musca. Speculum 41:4 (Oct.),
p. 761.
Kreutz, Barbara M. 1996: Before the Normans; Southern Italy in the Ninth and Tenth Centuries.
University of Pennsylvania Press, Philadelphia. ISBN 0 81221 587 7

Thomas, Arnold. Povjest islama, II izdanje, Sarajevo 1990

Muhamed Hadzijahić „Islam i muslimani Boski i Hercegovini“ , str. 25,25 i 26.

Vjekoslav Klaić 1899: Povjest Hrvata, knj. I. srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.
M. Warczakowski 2004: Slavs of Muslim Spain.
N. Ibrahimi 2007: Islam's first contacts with Balkan Nations, Prizren.

9
Mihovil Lovrić 1999: Začetak i suton hrvatske pomorske baštine. Hrvatsko slovo, V / 220, 13, Društvo
hrvatskih književnika, Zagreb.

Lovrić, Mihovil 2005: Gan-Veyãn (glossaries of Eastern Kvarner). Old-Croatian Medieval Archidioms
vol. I: 1224 p. ITG - Zagreb, ISBN 953-96125-2-7

10