MODELI KOMUNIKACIJE

SEMIOTIČKI MODEL KOMUNIKACIJE

-Bilo da je verbalna ili neverbalna, komunikacija se odvija pomoću
znakova.
-Znak je sve ono što za primaoca poruke ima neko značenje.
Ferdinand de Sosir u svom Kursu iz ošte lingvistike udario je
temelje moderne SEMIOTIKE, tj. nauke o znakovima uopšte.
-Jezik je sistem znakova koji služi za sporazumijevanje među
ljudima, tj. ima socijalnu funkciju.
-Znak je jedinstvo oznake i označenog, odnosno grafičke slike i
pojma.
Kada jedna oznaka ima jedno označeno, možemo govoriti o
dualizmu znaka.
 ZNAK
 OZNAKA
 OZNAČENO
Kada jedna oznaka ima više označenih i obrnuto tada
govorimo o asimetričnom dualizmu.
Svaka jedinica jezika je znak.
Što više stvari označava, KOD je više socijalizovan.
Primjer – lisica!
Ako jedan od sagovornika koristi jedan sistem znakova,
a drugi poruku dekodira u svom sistemu – dolazi do
semiotičkog šuma.
Semiotički šum postoji i u neverbalnoj komunikaciji.
 Izdvajamo tri semiotička modela
komunikacije
 Model Romana Jakobsona;
 Model Jurija Lotmana;
 Model Umberta Eka.
Po Lotmanu jezik je “kod” plus njegova istorija. Po njemu postoje
dva načina dobijanja informacije.
Prvi je dobijanje spolja;
Drugi način – dio informacije se dobija spolja, ona izaziva porast
informacije u svijesti primaoca.
Veliku pažnju poklanjao je vizuelnoj komunikaciji.
Smatra da je kultura generator kodova i da su predmet semiotike
primarni i sekundarni sistemi modeliranja.
 Umberto Eko
 Italijanski semiotičar;
 veliku pažnju poklanja vizuelnoj komunikaciji;
 ikonički znak koji ima sličnosti sa predmetom koji predstavlja, ne
preuzima sve karakteristike predmeta;
 istraživao je komunikaciju u okviru masovne kulture;
 ponudio je opšte modele komunikacije, konkretne modele
vizulene komunikacije i komunikacije u okviru masovne kulture.
 SOCIOLOŠKI MODEL
KOMUNIKACIJE
Čine ju:
- subjekti komunikacije;
- komunikativna djelatnost;
- komunikativna saopštenja.
 Međuljudska komunikacija ne bi bila moguća kad ne bismo mogli
protumačiti neverbalne znakove druge osobe.
 SOCIJALNE VJEŠTINE
USMJERENE SU PREMA NEKOM CILJU – OSTAVLJANJE UTISKA ILI
PRENOŠENJE EMOCIJA.
Veoma je važno kako ono što se kaže i učini djeluje na drugu osobu.
Određen način ponašanja može biti prihvaćen od socijalnog okruženja ako
se uklapa u ubičajene norme ponašanja.
Tako komunikacija postaje sredstvo za korekciju asocijalnog ponašanja
pojedinca ili grupe.
Ona ima funkciju povezivanja i tako doprinosi formiranju društva.
Sociološki model Verbalne komunikacije
Svaki narod ima svoj prećutno usvojen kodeks
ponašanja, što nalazi svoj odraz u jeziku.
Jezik odražava sve: geogarfiju, klimu, istoriju,
uslove života i sl.
Fond riječi može biti AKTIVAN i PASIVAN.
Podjela jezika:
- teritorijalna (dijalekti);
- socijalna (sociolekti);
- profesionalna (žargon);
- stilska (visoki, neutralan i niski stil):
 Sociološki model neverbalne komunikacije
Neverbalna komunikacija je vrsta socijalnog ponašanja i po
svojoj suštini socijalna je pojava.
- Primjer djeteta pokazuje kako nesvjesni neverbalni
znakovi prerastaju u informaciju sa ciljem.
Dodir tijela najčešće služi da pojača verbalnu poruku –
rukovanje, zagrljaj, poljubac.
Razlikujemo dvije funkcije neverbalnih znakova:
- samostalna (sadržaji se izražavaju bez oslanjanja na
verbalnu komunikaciju – emocije i stavovi);
- dopunska (praćenje, podrška i dopuna govorne
komunikacije i zamjena za govor – sastavni je dio raznih
vrsta socijalnih aktivnosti).
Neverbalna komunikacija je i po svojim funkcijama i po
sadržaju doslednije socijalna od verbalne.
 FUNKCIJE NEVERBALNE
KOMUNIKACIJE

- FUNKCIJA USMJERENA NA REGULISANJE

SAMOG MEHANIZMA SOCIJALNE INTERAKCIJE.
- IZRAŽAVANJE STAVOVA.
- IZRAŽAVANJE EMOCIONALNIH STANJA.

- Ako neka osoba ima sposobnost da se unese u

ulogu drugoga i osjetljivost za neverbalno ponašanje
drugih, i uz to umije da kontoliše vlastito ponašanje,
za takvu osobu se može reći da je socijalno vješta
PSIHOLOŠKI MODEL KOMUNIKACIJE
Psihološki model komunikacije se zasniva na ponašanju ljudi i
uči čovjeka određenim modelima ponašanja.
Psihološki modeli komunikacije:
 dvoetapni model komunikacije – prvo, informacije stižu do
lidera koji formiraju javno mnjenje, drugo, lideri proslijeđuju
informacije svojim sljedbenicima i utiču na njih;
 spirala ćutanja – manipulisanje javnim mnjenjem;
 difuzna teorija – o uvođenju novog i adaptiranju društva na
njega.
 model «portira» (gatekeeper) – model ponašanja ličnosti u
kome se pojavljuje posrednik između pošiljaoca poruke i
širokog auditorijuma, tj. mase.
Za proučavanje ličnosti bitni su:
 Navike;
 Motivi i potrebe;
 Intencije i namjere;
 Stavovi i interesi;
 Problemi i tečkoće;
 Crte, osobine i svojstva ličnosti;
Hipokratova tipologija ličnosti preme kriterijumima
temperamenta:
 kolerik (aktivan, egocentričan, sklon egzibicionizmu);
 sangvinik (društven, optimista, veseo, bezbrižan,
zadovoljan, lakomislen);
 flegmatik (racionalan, smiren, principijelan, uporan,
koncentrisan);
 melanholik (zamišljen, ozbiljan, nezadovoljan,
sumnjičav, uznemiren, zabrinut)
Nikolaj Kozlov daje vrlo zanimljivu klasifikaciju ličnosti:
 histeroid,
 šizoid,
 paranoik,
 čovjek raspoloženja,
 epileptoid,
 astenik,
 uzbuđeni optimista,
 depresivan,
 uznemireno-odgovoran.
Jovan Cvijić je sve Južne Slovene svrstao u četiri osnovna tipa sa
velikim brojem podtipova:
 Dinarski tip – dinarske oblasti, krajevi u kojima žive
predstavnici ovog tipa (živog duha, osećajni, samouvjereni);
- šumadijski (poštuju odluke većine, slobodno iskazuju svoje
mišljenje);
- erski (lukavi, ne izvršavaju obaveze, gledaju svoju korist i
zadovoljstvo);
- bosanski (plemenski, bratski odnos, poštuju hrabrost);
- muhamedanski (poznavanje Kurana, vera u sudbinu);
- jadranski (lijepo izražavanje, pokretljivost, zabava, pjesma,
druženje);
 Centralni tip – oko Južne Morave i Vardara ()
- kosovsko-metohijski,
- zapadnomakedonski,
- moravsko-vardarski,
- šopski,
- južnomakedonski,
 Istočnobalkanski tip – istočni dio Balkana,
- donjo-dunavska ploča,
- srednje gore,
- rumelijsko-trački,
- pomački,
 Panonski tip – južnoslovensko stanovništvo izvan Balkana
- slavonski,
- sremsko-banatski,
- slovenački,
 KULTOROLOŠKI MODEL KOMUNIKACIJE
Termin međukulturne komunikacije – to je komunikacija ljudi koji su
predstavnici različitih kultura.

Kulturološki model verbalne komunikacije se sastoji od subjekata

komunikacije, komunikativne djelatnosti i komunikativnih
saopštavanja sa kulturološkim komponentama.
Jezik je riznica kulture.
Jezik je oruđe kulture.
Jezik je prenosilac kulture.
Naučiti ljude da komuniciraju (strani jezik) vrlo je teško jer pored
značenja riječi i gramatike postoje i neverbalni oblici komunikacije i
pravila ponašanja.
Kultura je:
 Ukupnost dostignuća ljudskog društva u privrednoj,
društvenoj i duhovnoj sferi života;
 Stepen razvoja neke grane privrede ili intelektualne
djelatnosti(kultura življenja);
 Uslovi života koji odgovaraju potrebama
obrazovanog čovjeka (kultura življenja);
 Obrazovanost i načitanost (kulturni život);
Po teoriji evolucije Č. Darvina, mimika, tj. pokreti lica koji
izražavaju emocije je urođena, nije uslovljena bojom
kože i kulturom, i ista je kod svih ljudskih bića.
Tipovi gestova u zavisnosti od kulture:
 adapteri (češkanje nosa, griženje usne);
 ilustratori su neposredno povezani sa značenjem riječi;
 gestovi-simboli koji mogu samostalno da prenesu poruku, mada su
često i prateći deo govora.

Kao sredstva neverbalne komunikacije gestovi se mogu razvrstati u tri

grupe:
 ekvivalentni – isto značenje kod većine naroda,
 bezekvivalentni – karakteristični samo za jedan jezik, i
 djelimično ekvivalentni – dvije podgrupe slični po obliku a različitog
su značenja i sa sličnim značenjem a izražavaju se na različite načine.
 KONFESIONALNI MODEL KOMUNIKACIJE
Konfesionalni model komunikacije se zasniva na običajima i
ponašanju koji su uslovljeni pripadnošću određenoj religiji.

U svakoj religiji postoje dva smijera komunikacije:

 od Boga - preko proroka (učitelja, sveštenika) – prema ljudima;
 od ljudi - preko proroka (učitelja, sveštenika) – prema Bogu.
Postoje dva suprotna shvatanja uloge religije u razvitku društva i
civilizacije.
 - religija je pokretač društvenog razvitka (npr. pokretač razvitka
Rusije je pravoslavlje);
 - samo društvo u toku razvitka obnavlja religiju i kulturu.
Verbalna konfesionalna komunikacija - su sve stare pismenosti i velika
većina savremenih sistema pisanja nastali su zbog kultno-religioznih
ciljeva.

Neverbalna konfesionalna komunikacija - za svaku religiju postoje

karakteristične svete relikvije, hrana, odjeća i sl.

Sa religijom su povezani i mnogi običaji, kao što su vjenčanje, svadba,

krštenje, prva pričest, sahrana itd., što spada u domen performansne
komunikacije.
 MITOLOŠKI MODEL KOMUNIKACIJE
Mit objedinjuje u sebi racionalno i iracionalno. Jedna od osnovnih
karakteristika mita je da on govori o događajima u kojima
čovijek najaktivnije učestvuje.

Mitološki sistem je najizrazitiji dio duhovne kulture. Mit se direktno

ili indirektno usvaja kroz jezik, što se odražava u verbalnoj
komunikaciji.

Što se tiče neverbalne komunikacije i veze sa mitom, može se reći da

mnogi gestovi vode porijeklo iz mitova (rukovanje, skidanje
šešira...).
Mitološko se ne provjerava.

Mitološko je, po pravilu, ponavljanje onog što se već prije dogodilo.

Public relations vrlo često stvara mitove, dajući svoju interpretaciju

svijeta koji nas okružuje, isto onako kako je to radio pračovek trudeći
se da objasni svoj svet.
 POSLOVNA KOMUNIKACIJA
Poslovna komunikacija se bavi aspektima komunikacije među
ljudima u poslovnoj sveri i faktorima omogućavanja efikasnosti
poslovnih kontakata.

Poslovna komunikacijska kompentencija obuhvata tri vrste

ponašanja: spontano, uvežbano i planirano.

Tipologija poslovne komunikacije:

 prema mjestu relalizacije: unutrašnja i spoljašnja
 prema osobinama subjekata komunikacije - zavisi od parametara
subjekata (ko sa kim komunicira)
 prema broju partnera u komunikaciji postoji: jednostrana,
dvostrana i višestrana komunikacija
 prema načinu regulisanja procesa komunikacije: formalna,
neformalna
 prema osobinama komunikacije - zavisi od uslova i prilika u kojima se nalaze
organizacije među kojima se komunikacija odvija.
 prema svojstvima ciljeva komunikacije - uslužna djelatnost, utvrđivanje
proizvodnih protivriječnosti, pridobijanje partnera za svoje ideje, znanja,
preuzimanje znanja od partnera.
 prema svojstvima ciljeva komunikacije razlikujemo -
poštene ciljeve; nepoštene – manipulativne, egoističke, prevarantske
 prema predmetu komunikacije izdvajaju se zajednička delatnost, razmena
utisaka, dobijanje informacija
 prema svojstvima vremena odvijanja komunikacije: dugotrajne, kratkotrajne,
periodične, epizodne
 prema odnosu prema partneru poslovna komunikacija : ritualna, drugarska,
formalno-poslovna, prijateljska, neprijateljska, intimna
 Prema prostoru u kom se odvija komunikacija: različite
distance, različit raspored partnera u odnosu jedan prema
drugom, različita mjesta.
Principi efikasne poslovne komunikacije:
 Jedinstvo racionalnog i emocionalnog
 Situativnost (mogućnost pogrešne procjene situacije)
 Težnja ka povećanju nivoa objektivnosti
 Humanizam
 Ontogeneza (čovjek može promeniti način ponašanja zbog
novonastalih okolnosti – zdravlje, raspoloženje, stečeno iskustvo i
sl.)
 Sistemnost (sistem je povezan sa sredinom, otvoren je)
 Nepotpuna adekvatnost modela ponašanja (formiraju se prognoze)
 Beskonačnost procesa saznavanja
 Naučnost, zasnovanost na nauci
 Usklađenost sa zakonom
 Upravljanje personalom
 Marketing (određivanje potreba tržišta i mogućnost njihovog
zadovoljavanja)
 Konfliktologija (istraživanje komunikacija u čijoj je osnovi
protivrečnost interesa različitih strana)
 Public relations (stvaranje pozitivnog mišljenja o organizaciji)
 Reklama (privlačenje pažnje, stvaranje interesa, želja i aktivnosti
kod potrošača)
 Korporativna kultura (kultura komunikacije, kultura upravljanja)
 Neverbalistika (izučava specifične oblike neverbalne
komunikacije).
 OBLICI POSLOVNE KOMUNIKACIJE
 Formalna (isplanirana) i neformalna (sve ostalo: ćaskanja, glasine,
tračevi).

 Jednosmjerna (poruke idu samo u jednom pravcu) i dvosmjerna

(omogućava se i ohrabruje reakcija primaoca).

 Nadole (od rukovodioca ka nižim nivoima), nagore (od zaposlenih

ka menadžmentu) i lateralna (komunikacija osoba na istom
hijerarhijskom nivou – horizontalnom).

 Posredna (kada pošiljalac i primalac nisu u direktom kontaktu) i

neposredna (direktna, lična).
 KOMUNIKACIJA U ORGANIZACIJI
Oblici i tehnike komunikacije u organizaciji

Formalna posredna komunikacija (pisma, obavještenja, izvještaji,

priručnici, bilteni, kompanijske novine i bilteni, interna tv i
radio, video, telefon, elektronska pošta, ankete).
Formalna neposredna komunikacija (veliki skupovi, manji
sastanci, posjete, obuka, odavanje priznanja, zajedničke
aktivnosti i svečanosti).
Neformalna posredna komunikacija (glasine, šaljivi satirični
pismeni materijal).
Neformalna neposredna komunikacija (konverzacije, privatna
mreža telefonskih i ličnih kontakata, tajni izrazi, znakovi i
gestovi
Komunikacijski tok u organizaciji

Verbalna komunikacija u organizaciji – pismena i usmena - (prema

dole, prema gore, lateralna komunikacija).

Neverbalna komunikacija u organizaciji - ono što neko govori može

biti potvrđeno ili opovrgnuto neverbalnom komunikacijom -
izrazom lica, gestovima.
 Stilovi komunikacije u organizaciji
 Direktivan stil-komunikacija je jednostrana,daje vrlo malo
informacija, diskusije svedene na nulu;
 Analitički stil-bolje poznaje temu onaj ko ga koristi, ima
informacije koje ostali nemajui tako ubjeđuje da se prihvate
njegovi prijedlozi;
 Osuđujući stil-onaj ko ga koristi trudi se da pronađe grešku;
 Stil orjentacije na ponašanje-nudi se malo informacija, usrdsređuje
se na ponašanje učesnika;
 Stil rješavanja problema-traži se način da se učesnici u
komunikaciji slože.
 Prepreke, prekidi i konflikti u komunikaciji
 Percepcija stvarnosti (slušalac prima stvari i zapaža drugačije od
govornika).

 Pojmovni okvir (teškoće koje se javljaju kod razumjevanja stvari koje

nisu u skladu sa našim uvjerenjima i opredjeljenjima).

 Konflikti semantičke prirode (problemi zbog nerazumjevanja sadržine

poruke).
Specifične komunikacijske prepreke:

Nedostatak planiranja
Nerazjašnjene pretpostavke
Semantička distorzija (iskrivljavanje značenja poruke)
Loše formulisane poruke
Komunikacijske prepreke u međunarodnom okruženju
Gubitak informacija pri prenosu i loše memorisanje
Nepažljivo slušanje i preuranjeno zaključivanje
Bezlična komunikacija
Nepovjerenje, prijetnja i strah
Nedovoljna dužina razdoblja za prilagođavanje promjenama
Preopterećenost informacijama
Ostale komunikacijske prepreke
Konflikt se, što se poslovne komunikacije tiče, može definisati kao
sukob nespojivih tendencija i djelovanja pojedinca, grupe u
organizaciji ili između pojedinaca, grupa u okviru konkurentskih ili
korporacijskih interesa.

Stilovi rješavanja sukoba:

 Integracija –zajednički se predlažu moguća rješenja.
 Susretljivost
 Dominacija- primjenjuju je oni koji vode računa o vlastitim
interesima.
 Izbjegavanje – distanciranje od problema;
 Kompromis
 Poslovno pregovaranje
Poslovno pregovaranje predstavlja poseban vid komunikacije,
usmjeren i konstruisan tako da se postigne određeni sporazum
između poslovnih partnera (pregovarača) kada oni imaju i
zajedničke i suprotne interese (što je u praksi češći slučaj).
Faze vođenja poslovnog pregovaranja:
 Zagrijavanje - koje se sastoji od potfaza: komunikološka špijunaža i
profesionalni notes;
 Zaplet - sastoji se iz 7 potfaza: upoznavanje, stvaranje odnosa i veza,
postavljanje pitanja i sakupljanje informacija, izražavanje i davanje informacija,
poentiranje, pravljenje mostova, definisanje i sugerisanje rješenja;
 Klimaks – dolazi do konflikta.
 Katastrofa - sa 6 potfaza: konfrontacija, interpretacija, objašnjenje, iliustracija,
potvrđivanje, proces donošenja odluka;
 Rasplet koji može da bude pozitivan ili negativan.
 Epilog.