JEZIČNA I GOVORNA KULTURA

mag. educ. kroat., mag. prim. ling. Nikolina Kuraica

POVIJEST HRVATSKOGA
JEZIKA
Dubrovnik, 14.listopada 2022.
Početna stoljeća
pismenosti
 hrvatski jezik pripada južnoslavenskim jezicima unutar
slavenske skupine jezika, a šire indoeuropskoj jezičnoj
porodici
 kao i ostali slavenski jezici hrvatski se razvio iz
praslavenskoga kao ishodišnoga jezika
 slavenska pismenost u Hrvata, kao i u ostalih Slavena,
vezana je uz veliku ćirilometodsku zadaću stvaranja
obrednih knjiga nakon njihova pokrštavanja
Početna stoljeća
pismenosti
 nakon Metodove smrti (885. g.) njegovi učenici protjerani
su iz Moravske te su krenuli prema slavenskim zemljama
jačajući i šireći novu vjeru na slavenskom jeziku koji
nazivamo crkvenoslavenskim ili staroslavenskim jezikom

 Konstantin Ćiril za potrebne liturgijske i crkvene knjige,

u prvom redu tekstove evanđelja, izradio je i posebno
pismo zvano glagoljica
Početna stoljeća
pismenosti
 glagoljična slova mogla su biti obla i uglata
 crkvenoslavenski jezik bio je ustaljen u crkvenim
obrednim knjigama i u nj su počeli prodirati
elementi narodnoga jezika, stvarajući tako hrvatsku
redakciju crkvenoslavenskoga jezika
 starohrvatski jezik uklesan je u prve hrvatske
spomenike: Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska
ploča iz 11. st.
Početna stoljeća
pismenosti
 Bašćanska ploča (oko 1100. godine)
 jedan je od najvrednijih spomenika rane
hrvatske pismenosti

 povijesni dokument – uklesana je prva hrvatska potvrda

Zvonimirova imena kao hrvatskoga kralja, bilješka da je
Zvonimir u svoje doba darovao zemlju crkvi svete Lucije
nedaleko od Baške (na otoku Krku), kao i zapis o
tadašnjim kraljevim pratiocima

 pravni je dokument jer sadržava sve bitne elemente

darovnice kao pravnoga akta
Početna stoljeća
pismenosti
 Bašćanska ploča kao arheološki spomenik – kameni
spomenik (isklesan bijeli vapnenac) visok 99,5 cm, širok
199 cm, debeo 7,5 – 9 cm i težak oko 800 kg

 Bašćanska ploča kao jezični spomenik – pismo kojim je

klesana Bašćanska ploča pripada prijelaznomu stupnju iz
starije, oble glagoljice u uglatu

 usporedno s glagoljičnima javlja se i nekoliko latiničnih

i ćiriličnih slova
Početna stoljeća
pismenosti
 u tekstu Bašćanske ploče zrcali se čakavski fonološki
sustav, a u gramatici i leksiku uočljivo je miješanje i
preklapanje čakavskoga i crkvenoslavenskoga
idioma
Početna stoljeća
pismenosti
 Vinodolski zakonik, 1288. g.

 ubrajamo ga među najstarije europske pravne

dokumente koji su pisani narodnim jezikom

 u 12. st. Hrvati su počeli preuzimati ćirilicu

 otad su se tekstovi crkvenoslavenskoga i narodnoga
jezika
bilježili na dva načina: glagoljicom i ćirilicom

 osim tekstova s čakavskom podlogom pojavljuju se

tekstovi i sa štokavskom podlogom
Početna stoljeća
pismenosti
 od sredine 14. st. počinju se tekstovi hrvatskoga
jezika pisati i latinicom
 prvi latinični spomenici: Red i zakon sestara
dominikanki (1345.) i Šibenska molitva (iz približno
istoga vremena)
 Red i zakon sestara dominikanki – sadržava pravila
primanja redovnica u dominikanski red

 Šibenska molitva – među najstarijim latiničnim

spomenicima i dalje prednjači kao tekst
nadahnute pjesničke inspiracije, koji ulazi u sve
antologije starijega hrvatskog pjesništva
 pripada redu hvalospjeva Majci Božjoj
Početna stoljeća
pismenosti
 od polovice 14. st. i u 15. st. glagoljica kao pismo
doseže svoj umjetnički vrhunac, postaje grafički
skladno pismo u epigrafici i osobito u misalima i
brevijarima
 latinica je ušla kao pismo domaćega izraza
 hrvatski tekstovi otad su se bilježili trima pismima
 to je potrajalo dugo, no uporabna vrijednost pojedinoga
pisma bila je znatno promijenjena
 glagoljica se polako povlači na teren gdje se služila
misa na crkvenoslavenskom jeziku (područje senjske i
krčke biskupije), ćirilica se povlači s obale u
unutrašnjost, a latinica dobiva prevlast
Početna stoljeća
pismenosti
 potkraj 15. st. pojavljuje se u Hrvata djelatnost vezana
uz knjigu – tiskanje knjiga

 početak tiskarstva vezan je uz ime Johannesa Gutenberga,

koji je 1455. u Mainzu dovršio svoj prvi tipografski rad
– poznatu latinsku Bibliju

 otad do 1500. g. smatra se povojnim razdobljem

tiskarstva
te se knjige tiskane u tom razdoblju zovu inkunabule

 prva hrvatska tiskana knjiga jest glagoljicom tiskan Misal

po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483.
Misal po zakonu rimskoga
dvora, 1483.
Misal po zakonu
rimskoga dvora, 1483.
 tiskom se objavljuje misal, dakle temeljna i
najpotrebnija knjiga u sveukupnom teološkom i
obrednom štivu
 prvi put u Hrvatskoj pojavljuje se misal koji nije bio
tiskan latinskim jezikom
 pojava najvažnije obredne knjige potvrda je glagoljaške
intelektualne i ekonomske snage
 Misal je tiskan slovima uglate glagoljice; ne zna se
točno mjesto tiskanja
 jezik predstavlja već spomenutu hrvatsku redakciju
crkvenoslavenskoga jezika
16.
stoljeće
 u tom su razdoblju stvorena dva književnojezična
kompleksa: jedan na sjeverozapadu, drugi na jugoistoku
hrvatskih pokrajina
 jugoistočni kompleks određen je djelatnošću pisaca
splitskoga, zadarskoga, hvarskoga i dubrovačkoga
književnog kruga
 njihovo je stvaralaštvo bilo vođeno jedinstvenim
zajedničkim književnim izrazom, književnom koine
 naziv je preuzet iz kontaktne lingvistike i označava
mješavinu dvaju jezika
16.
stoljeće
 početak hrvatske leksikografije –

 Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobilissimarum

Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae,
dalmaticae et ungaricae (1595. g.), u prijevodu:
Rječnik pet najuglednijih europskih jezika

 organska narječja postaju temelj književnoj stilizaciji

(narječje kao takvo, a ne pojedini tip kojega narječja)

 političke prilike svele su kontakte dviju koine

(sjeverozapadne i jugoistočne) na skromnu mjeru
 17.
stoljeće
prva hrvatska tiskana gramatika: Institutiones linguae
Illyricae (Osnove ilirskoga jezika) Bartola Kašića, 1604.
g.
 ostali leksikografi: Ivan Belostenec, Pavao Ritter
Vitezović, Juraj Habdelić, Andrija Jambrešić i dr.
 na sjeveru (tzv. ozaljski književni krug) i dalje se rabi
književna koine, kojoj je osnovica tronarječna
 u razdoblju tzv. zlatnoga vijeka hrvatske književnosti
(Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić, Ignjat
Đurđević), koji se odnosi na dubrovačke pjesnike toga
razdoblja, prevaga je ijekavskih likova, premda se nije
prekinula veza s ikavski stiliziranim knjiž. izrazom
18.
stoljeće
 leksikografi: Ardelio Della Bella, Josip Voltić,
Joakim
Stulli

 pisci gramatika: Blaž Tadijanović, Matija

Antun Relković, Marijan Lanosović
19.
stoljeće
 Šime Starčević: Nova ricsoslovica ilircska (1812.)
 prva gramatika hrvatskoga jezika napisana na hrvatskom
jeziku
 jedan od idejnih začetnika hrvatskoga narodnog
preporoda: Maksimilijan Vrhovac
 njegov poziv upućen svećenstvu iz 1813. g. početak je
buđenja nacionalne svijesti na ovim prostorima
 Vrhovac poziva svećenstvo na skupljanje narodnih
umotvorina, riječi i uopće svega što jedan jezik čini
jezikom
Hrvatski narodni
preporod
 Ljudevit Gaj (Krapina, 1809. – Zagreb, 1872.),
pisac i vođa hrvatskoga narodnog preporoda
 Kratka osnova horvatsko-slavenskoga
pravopisaňa,
Budim, 1830.
Hrvatski narodni
preporod
 riječ je o djelu u kojem se iznosi prijedlog reforme
hrvatske latinične grafije

 Gaj je želio izgraditi sustav koji će svima biti prihvatljiv

jer je zasnovan na preporodnoj sveslavenskoj ideji

 potaknut primjerom i nastojanjima P. R. Vitezovića, svoj je

sustav gradio na monografemskom načelu, što znači da se
jedan znak rabi za jedan glas
Hrvatski narodni
preporod
 Gaj je predložio jednoslovni sustav polazeći
od kajkavskoga književnog jezika

 prijedlog nije prihvaćen, ali je označio početak

rješavanja jedinstvenoga slovopisa i hrvatskoga
standardnog jezika

 godine 1835. u članku Pravopisz u Danici iznio je

modificirani prijedlog reforme grafije iz Kratke osnove

 odlučio se za štokavsku osnovicu standardnoga jezika, koji

je htio obogatiti elementima svih hrvatskih narječja
Hrvatski narodni
preporod
 Vjekoslav Babukić: Osnova slovnice slavjanske narěčja
ilirskoga,1836.

 Babukićevom je Osnovom slovnice slavjanske narěčja

ilirskoga prvi put kodificirana hrvatska jezična i
pravopisna norma

 orijentacija iliraca: (i)jekavski tip štokavštine treba

prihvaćati kao književni
Hrvatski narodni
preporod
 Ivan Kukuljević Sakcinski održao je povijesni govor na
hrvatskom jeziku 1843. u Saboru, u kojem je pozvao na
uvođenje hrvatskoga jezika u škole i urede te time
postupno i u javni život

 na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. donio je

zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga
jezika
Književni dogovor u Beču
(1850.)
 u Beču su se sastali književnici i jezikoslovci iz Hrvatske
(petorica), Srbije (dvojica) i Slovenije (jedan) radi
dogovora o zajedničkom standardnom (u dogovoru se
naziva književni) jeziku južnih Slavena

 dogovoru se pristupilo s mišlju da su južni Slaveni jedan

narod, kojemu je potreban i jedan zajednički standardni
(književni) jezik s dvama pismima ‒ latinicom i ćirilicom

 nakon potpisivanja dogovora jedan zajednički jezik nije

funkcionirao
Borba filoloških
škola
 zadarska, riječka, zagrebačka filološka škola i
hrvatski vukovci

 najviše su se sukobljavali zagrebačka filološka

škola i hrvatski vukovci

 zagrebačka škola zagovarala je etimološki,

tj. morfonološki pravopis

 hrvatski vukovci smatrali su da je bolje provoditi fonetski

(fonološki) pravopis
Borba filoloških
škola
 zagrebačka filološka škola bila je
nastavljač ilirske koncepcije književnoga
jezika

 zagovornici nastavka –ah u G množine (mnogo jelenah,

mnogo ženah, mnogo selah)
 po tom su nastavku i dobili ime: ahavci

 zalagali su se za tronarječnu podlogu

pismenoga jezika koji je postao općehrvatski

 predstavnici: Adolfo Veber Tkalčević, Bogoslav Šulek

Borba filoloških
škola
 na prijelomu 19. i 20. stoljeća hrvatski vukovci mijenjaju
jezik zagrebačke filološke škole i dotadašnju jezičnu
normu trima priručnicima:

 Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1892.

 Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili
srpskoga jezika, 1899.
 Franjo Iveković i Ivan Broz: Rječnik hrvatskoga jezika,
1901.
Borba filoloških
škola
 Maretić je smatrao da se novoštokavski književni jezik ne
može kodificirati na osnovi jezika djela hrvatskih pisaca
druge polovice 19. st. jer taj jezik ima mnogo
neštokavskih elemenata u skladu s principima zagrebačke
filološke škole
 prema njegovu mišljenju, klasični oblik novoštokavštine
nalazi se u djelima Vuka Stefanovića Karadžića i Đure
Daničića
Borba filoloških
škola
 Ivan Broz: Hrvatski pravopis

 godine 1889. novi je pravopisni odbor zaključio da

je
„(…) od prijeke potrebe za škole jedan pravopis, a
taj treba da je osnovan na načelima fonetičkoga pisanja.
(...)”
 on je također vukovac, ali umjereniji i racionalniji
od dvije godine mlađega Tome Maretića
 izdaje 1892. godine Hrvatski pravopis, kojim se pravopis
hrvatskoga jezika vraća fonološkoj praksi nakon Gajeva
zagovaranja morfonološkoga pravopisa
20.
stoljeće
 snažna nastojanja na unifikaciji hrvatskoga i srpskoga
jezika koja su slijedila u XX. stoljeću i svoj vrhunac
dosegla tzv. Novosadskim dogovorom iz 1954. g. nisu
imala presudnoga utjecaja na razvoj hrvatskoga
standardnog jezika

 hrvatski standardni jezik / hrvatski književni jezik

 standardni jezik – najviši razvojni stupanj književnoga
Hrvatski standardni
jezik
 on je i dalje taj književni jezik, samo mnogo razvijeniji,
ujednačeniji i opremljen leksikom, frazeologijom,
sintaktičkim sklopovima koji omogućuju da se bez
posebnoga stvaralačkog napora govori o svemu o čemu se
govori u krugu nadetničke i nadnacionalne civilizacije
kojoj pripada zajednica što se tim standardnim jezikom
služi (Katičić 2009)

 standardni je jezik određen i uređen do najviše mjere koja

je za nj dostižna
Novosadski dogovor
(1954.)
 Novosadski dogovor jest dokument od deset zaključaka o
jeziku, koji su 1954. sastavili jezikoslovci i književnici iz
Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore

 oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novom

Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga
pravopisa i ujednačavanja ponajprije hrvatskoga i
srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga
ujednačavanja uopće
Novosadski dogovor
(1954.)
 naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih
naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom
hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan
Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik

 nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba vrlo

teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo
donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog
književnog jezika
Deklaracija o položaju
hrvatskog književnog jezika

 hrvatski jezikoslovci nezadovoljni Novosadskim

dogovorom, kojim se hrvatski jezik
hrvatskosrpskim, objavili su nazivao
u Telegramu 17.
ožujka Deklaraciju
1967. nazivu i položaju hrvatskog
o književnog jezika
 iznijeli su svoje negativne stavove o
dogovoru Novosadskom
Londonac
 Babić, S. – Finka, B. – Moguš, M.: Hrvatski pravopis,
1971. (londonac)
 londonac je popularni naziv za Hrvatski pravopis
Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša
objavljen 1971. godine, koji je politički zabranjen, ali u
fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu 1972.
 premda je tekst tiskan u rujnu 1971. godine, zbog
političkih razloga cijela naklada završila je u tvornici
papira, a samo je 600 primjeraka uvezano te označeno
sintagmom „samo za internu upotrebu”
 u cijelosti Hrvatski pravopis tiskan je tek 1990. godine
Priručna gramatika hrvatskoga
književnog jezika
 autori: Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić,
Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević i Marija
Znika
 izdana je 1979. godine
 prvo izdanje napisali su autori s tadašnjega Zavoda za
jezik Instituta za filologiju i folkloristiku, današnjega
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Priručna gramatika
hrvatskoga književnog jezika

 drugo izdanje tiskano je 1990. također bez povijesnoga

dijela pod naslovom Gramatika hrvatskoga književnog
jezika

 godine 1995. izlazi pod naslovom Hrvatska gramatika

 danas je poznajemo pod istim imenom ili kao Institutsku

gramatiku