SLAVENI U PRADOMOVINI

„Plemena Slavena (...) ne dopuštajući nikako da budu porobljeni ili da se njima

vlada, naročito u svojoj zemlji. Mnogoljudni su i izdržljivi, lako podnose i žegu i
studen i kišu i golotinju tijela i oskudicu hrane. Svoje zarobljenike ne zadržavaju u
ropstvu neograničeno vrijeme kao ostali narodi, nego im, poslije točno određenoga
roka ostavljaju na volju da se, uz izvjesnu otkupninu vrate u svoju zemlju, ili ostaju
tamo kao slobodni ljudi i prijatelji. I žene njihove čestite su iznad svake ljudske
prirode, tako da većina njih smrt svojih muževa smatra vlastitom smrću i svojevoljno
se zadavljuju, ne smatrajući životom življenje kao udovica“.

Pročitaj kako Slavene opisuje nepoznati Bizantinac s početka 7. stoljeća, autor djela
Strategikon.
Pradomovina Slavena jeste današnji prostor istočne Poljske, Ukrajine i Bjelorusije
odnosno prostor sjeverno od Karpata – lanca planina u srednjoj Evropi.

KARPATI

PRADOMOVINA
 SEOBA SLAVENA

Slaveni su se iz pradomovine selili ka zapadu, istoku i jugu pa su prema ovim

pravcima seobe danas podijeljeni na:
- Zapadne Slavene (Ukrajina, Bjelorusija, Rusija)
- Istočne Slavene (Poljska, Češka, Slovačka)
- Južne Slavene (Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Makedonija, Bugarska)
 VJERA STARIH SLAVENA

Slaveni su u svojoj pradomovini bili mnogobošci – vjerovali su u više bogova.

Najštovaniji bogovi bili su Perun (vrhovni bog svih drugih bogova, bog gromovnik),
Veles (bog zemlje, voda, podzemnog svijeta i zaštitnik stoke), Starog (bog vatre i
neba), Vesna (boginja proljeća i mladosti) i Lada (boginja ljubavi i ljepote).

DRVENI
IDOL
PERUNA,
ŠUMA U
UKRAJINI
Hrast je korišten kao hram oko kojeg su Slaveni polagali žrtvu. Drugi manji kipovi
također su izrađivani od hrasta. Kako grom često udara u hrast, Slaveni su
vjerovali da je ovo drvo omiljeno Perunovo mjesto. Također su vjerovali da hrast
donosi sreću i da u njemu žive vile a oni koji bi pokušali oskrnaviti drvo doživjeli
bi okrutnu sudbinu.
 DRŽAVE SLAVENA U RANOM SREDNJEM VIJEKU (V-X ST.)

Doseljavanjem na nove prostore, smješteni između Franačke i Bizantskog carstva,

Slaveni žive u kneževinama/sklavinijama a potom grade svoje države: Karantanija,
Raška, Duklja/Zeta, Bugarska, Hrvatska.
 KARANTANIJA

KARANTANIJA sa sjedištem u Krnskom gradu u današnjoj regiji Koruška

(Austrija) prva je država Južnih Slavena.
Od nekadašnjeg dvorca u Krnskom gradu ostala je samo crkva. Karantanci su bili
prvi pokršteni slavenski narodi. Sredinom VIII st. Karantanija je pala pod vlast
Franačke države i raspala se na pokrajine: Kranjska, Štajerska, Koruška.
 BUGARSKA
Dolaskom na Balkan, jedan dio Slavena došao je na prostor današnje Bugarske
gdje su u IX st. primili kršćanstvo. Bugarski knez Simeon ustao je protiv
Bizantinaca i proširio teritoriju na račun Bizantskog carstva. God. 919. Simeon se
proglasio carem, a Bugarsku carstvom. Poslije njegove smrti, prostor Bugarskog
carstva pada pod vlast Bizantinaca.
 HRVATSKA
Slovensko pleme Hrvati, uz dozvolu bizantskog cara Heraklija, naseljavaju se na
prostor današnje Dalmacije. Knez Tomislav Trpimirović ujedinio je sve hrvatske
kneževine koje su do tada bile pod dominacijom Bizantskog carstva (Primorske i
Panonske Hrvatske) i 925.g. proglasio se kraljem a Hrvatsku kraljevinom. Dinastija
Trpimirović vladat će Hrvatskom od 845. do 1096. kada ulazi u sastav Ugarske
kraljevine.
Zanimljivosti: Tvrđava Klis u zaleđu Splita– stolno mjesto dinastije Trpimirović.
Zanimljivost: Legenda kaže da je hrvatski kralj Dražeslav bio zarobljen od
Venecijanaca (Mlečana) te da je svoju slobodu stekao pobjeđujući u šahu mletačkog
vladara. Kralj Dražeslav stavio je kasnije šahovsku ploču u svoj grb.
 DUKLJA/ZETA
Slaveni su u 8. st. zavladali starim rimskim gradom Dioklejom u blizini današnje
Podgorice i tu osnovali državu imenom Duklja (naziv Duklja kasnije je zamjenjen
nazivom Zeta - današnja Crna Gora). Dukljanski knez Vojislav utemeljitelj je
vladarske dinastije Vojislavljević. God. 1077. Duklja je postala kraljevina kada se sin
Mihailo Vojislavljević proglasio za kralja.
 RAŠKA
Srpska plemena osnovala su državu na prostoru oko rijeke Lim sa sjedištem u gradu
Ras pa se i država nazvala Raška. Prvi vladar Raške bio je Stefan Nemanja –
rodonačelnik vladarske dinastije Nemanjić. Stefan Nemanja proširio je državu na
Kosovo, Metohiju, Zetu i sjevernu Albaniju. God. 1217. Raška je postala kraljevina
kada se Nemanjin sin Stefan Prvovenčani proglasio za kralja.
 BOSNA

Prvi pisani trag o spomenu imena „Bosna“ nalazimo u 10. stoljeću u djelu „De
administrando imperio“ („O upravljanju državom“) kojeg je napisao bizantski car
Konstantin Porfirogenet.

Navodeći zemlje kojima vlada, car Porfirogenet navodi „zemlju Bosnu“ sa dva
grada – Katera i Desnik.
U „zemlji Bosni“ jeste i istoimena rijeka Bosna – a ovo su zanimljivosti o njoj:

- Izvire u selu Vrutci u blizini Ilidže u podnožju planine Igman.

- Lokalitet u kojem izvire rijeka naziva se „Vrelo Bosne“ i poznato je izletište.
- Protiče centralnom Bosnom i ulijeva se u rijeku Savu na sjeveru.
- Protiče kroz gradove: Sarajevo, Visoko, Kakanj, Zenica, Žepče, Zavidovići,
Maglaj, Doboj, Modriča i Bosanski Šamac.
- Duga je 273 km, duboka između 1 i 3 m a široka između 35 i 170 m.
Šematski prikaz slivnog područja
rijeke Bosne.
Rijeka Bosna – fotografije:

Vrelo Bosne i rijeka Bosna

kroz Visoko.
Rijeka Bosna – fotografije:

Rijeka Bosna kroz Kakanj i

Zenicu.
Rijeka Bosna – fotografije:

Rijeka Bosna kroz stari grad

Vranduk i Žepče.
Rijeka Bosna – fotografije:

Rijeka Bosna kroz

Zavidoviće i Maglaj.
Rijeka Bosna – fotografije:

Ušće Bosne u Savu – Bosanski

Šamac.
Rijeka Bosna – fotografije:

Rijeka Bosna kroz

Doboj i Modriču.
Pitanje:

Posmatrajući fotografije rijeke Bosne, možete li objasniti čime su se Slaveni,

naseljavajući dolinu rijeke Bosne, mogli baviti i od čega živjeti?
Prvobitna Bosna, koju spominje
car Porfirogenet, nalazila se u
gornjem i srednjem toku rijeke
Bosne.

Porijeklo imena „Bosna“ ostaje

misterija.
Prvotna Bosna (10. stoljeće):
Šta su okviri „zemlje Bosne“ koju sredinom 10. stoljeća spominje car Konstantin
Porfirogenet?

Govorimo o prvoj državnoj zajednici – sklaviniji (kneževini) imenom „zemlja

Bosna“ koja se sastojala od 7 župa imenom:
1. ŽUPA BOSNA (područje Visokog)
2. ŽUPA VRHBOSNA (područje Sarajeva)
3. ŽUPA VIDOGOŠĆA (područje Vogošće, Ilijaša, Breze i Vareša)
4. ŽUPA TRSTIVNICA (područje Kaknja, Bobovca, Sutjeske)
5. ŽUPA LEPENICA (područje Fojnice, Kreševa i Kiseljaka)
6. ŽUPA LAŠVA (područje Travnika i Viteza)
7. ŽUPA BROD (područje Zenice)
7 župa „zemlje Bosne“ u 10. stoljeću:
Imena ostalih sklavinija, uz sklaviniju „zemlja Bosna“, bila su: Humska zemlja,
Donji Kraji, Završje, Usora, Soli, Podrinje, Trebinje ...

Od sredine 10. st. pa nadalje „zemlja Bosna“ pada pod vlast jačih kneževina iz
susjedstva – Raške, Hrvatske, Bugarskog carstva, Duklje i Bizanta.

U 11. st. Bosna je doživjela teritorijalno širenje i viši rang državne uprave –
banat.

Sredinom 12. st. spominje se prvi imenom poznati bosanski ban Borič koji na
strani Ugarske ratuje protiv Bizanta.

Njegovom smrću Bosna dolazi pod uticaj Bizanta čiji je vazal bosanski ban Kulin
(1180-1204).
Zanimljivosti iz perioda vladavine bana Kulina:

- teritorijalni prostor Bosne proširen je na nove sklavinije: Usora, Soli, Donji

Krajevi, dijelovi Podrinja i dijelom na jug ka Humskoj zemlji.

- papa koji je banu Kulinu slao pisma oslovljavao ga je velikom banom Bosne

- ban Kulin imao je 29.8.1189. izdao je povelju dubrovačkim trgovcima kojima

je garantovao osnovna prava koja im trebaju, imovinsku i ličnu slobodu –
pokazujući time veliki stepen moći vladanja banatom Bosna (kao vazal
Ugarskog kraljevstva).
Zadatak za učenike: Naučiti citirati tekst povelje bana Kulina iz 1189. (U/107)!
 DRUŠTVENI ODNOSI I VJERSKE PRILIKE SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Crkva bosanska – kakvu je hijerarhiju imala?

Crkva bosanska imala je ovu hijerarhiju:
1. „djed“ ili „did“ – episkup (vrhovni poglavar)
2. „gosti“ ili „starci“ – više svećenstvo
3. „bosanski krstjani“ ili „krstjani“ – vjernici koji su svoju vjeru nazivali „virom
bosanskom“ ili „virom krstjanskom

Postoje indicije da je Crkva

bosanska, kao domaća crkva,
bogosluženje obavljala na
slavenskom jeziku.
 BOSANSKA BISKUPIJA

Jesu li u srednjovjekovnoj Bosni postojali katolički redovi, šta je bio njihoiv zadatak?
DOMINIKANCI – poslati su u Bosnu 1233.g. kako bi učvrstili katoličanstvo i
potisli učenje Crkve bosanske; ovaj zadatak nije urodio plodom pa je Bosanska
biskupija premještena u Đakovo (Hrvatska).
FRANJEVCI – poslati su Bosnu 1291. kako bi učvrstili katoličanstvo i potisli učenje
Crkve bosanske; njihov zadatak je urodio plodom pa su osnovali vikariju
(provinciju) u samostanu Sv. Nikole u Milama kod današenjeg Visokog.
 Arheološki ostaci
crkve SV. Nikole
Arnautovićima kod
Visokog
(srednjovjekovne
Mile).

Crkva Sv. Nikole bila je

krunidbeno mjesto bosanskih
vladara; mjesto održavanja
bosanskog sabora – „stanka“;
grobno mjesto bana Stjepana II i
kralja Tvrtka I Kotromanića.
Kakav je bio odnos između Crkve bosanske i katoličke crkve?
Katolička crkva optužila je Crkvu bosansku za herezu (krivovjerje). Ovo su iskoristili
ugarski kraljevi, željni vlasti nad Bosnom, te kod pape u Rimu optužili Bosnu da je
„leglo hereze“ zbog čega je papa organizirao i krstaške pohode.

Kada su vođeni krstaški pohodi na Bosnu?

Krstaški pohodi na Bosnu vođeni su u vrijeme vlade bosanskog bana Mateja Ninoslava
(1233-1249) koji je pokušao odbraniti Bosnu; Crkva bosanska u tom periodu nije bila
uništena iako su vojni pohodi bili česti.

Da bi izbjegao vojne pohode,

ban Kulin je bio domišljat- 1203. g.
na Bilinom polju se odrekao krstjanstva
i zakleo na vjernost papi ispred legata
Kazamarija a potom, sa narodom, nastavio
ispovjedati vjeru Crkve bosanske.
 DABROBOSANSKA EPISKUPIJA
Je li u srednjovjekovnoj Bosni postojala pravoslavna episkopija?
Nakon što je ugarski kralj Bela IV (1235-1270) osvojio Bosnu za bana je postavio
Prijezdu – rodonačelnika bosanske vladarske dinastije Kotromanića.
Međutim, sjevernoistočnim dijelovima tadašnje Bosne vladao je Dragutin Nemanjić
koji tu osniva pravoslavnu episkopiju.
U 14.st. bosanski vladari će upravljati sjeveroistočnim dijelovima Bosne i ući na
prostor Raške (Srbije); time je u prostor Bosne došao manastir Banja u Dabru –
sjedište pravoslavne episkopije – koja će postati Dabrobosanska episkopija.