VELEUILITE U KARLOVCU Odjel: SIGURNOST I ZATITA NA RADU

GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA

Dodatak kolegiju: RASVJETA, GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA Radni materijal Sastavio: Radoslav Korbar Karlovac, sijeanj 2002.

SADRAJ
GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA ............................................................................ 4 SVOJSTVA ZRAKA, HIGIJENSKI UVJETI I UGODNOST .......................................................... 4 1 2 3 SASTAV ZRAKA ......................................................................................................................... 4 PRAINA....................................................................................................................................... 6 TERMODINAMIKO STANJE I TEMPERATURA ZRAKA............................................... 7 3.1 3.2 4 STANJE ZRAKA I VELIINE STANJA .............................................................................................. 7 ZAHTJEVI NA TEMPERATURU PROSTORIJE, TU ............................................................................ 10

VLAGA U ZRAKU..................................................................................................................... 11 4.1 4.2 VLANI ZRAK ............................................................................................................................ 11 ZAHTJEVI NA VLANOST ........................................................................................................... 14

5 6

BRZINA STRUJANJA ZRAKA ............................................................................................... 15 EFEKTIVNA TEMPERATURA............................................................................................... 16

TOPLINSKO OPTEREENJE PROSTORIJE................................................................................ 17 1 2 3 4 5 6 TRANSMISIJSKA TOPLINA, QT ............................................................................................ 17 TOPLINA VENTILACIJE, QV ................................................................................................. 18 POTREBNA TOPLINA ZA GRIJANJE ZGRADE, QN ......................................................... 19 RASHLADNO OPTEREENJE OD SUNEVOG ZRAENJA, QS ................................... 20 RASHLADNO OPTEREENJE OD RASVJETE, STROJEVA I LJUDI, QRST................. 20 POTREBNA KOLIINA I VLANOST ZRAKA ZA KLIMATIZACIJU.......................... 21

GRIJANJE ............................................................................................................................................ 22 PODJELE SUSTAVA ZA GRIJANJE.......................................................................................................... 22 1 LOKALNO GRIJANJE ............................................................................................................. 23 1.1 1.2 1.3 1.4 2 PEI ZA KRUTA GORIVA ............................................................................................................ 23 PEI ZA LOENJE PLINOM .......................................................................................................... 23 PEI ZA LOENJE ULJEM ............................................................................................................ 25 ELEKTRINE PEI ...................................................................................................................... 25

UREAJI CENTRALNOG I DALJINSKOG GRIJANJA .................................................... 25 2.1 2.2 2.3 UREAJI ZA GRIJANJE PROSTORIJE ............................................................................................ 26 KOTLOVI ................................................................................................................................... 28 IZMJENJIVAI TOPLINE .............................................................................................................. 29

CENTRALNO GRIJANJE TOPLOM VODOM..................................................................... 29 3.1 VOENJE VODE KROZ CJEVOVODE ............................................................................................ 30 3.2 GRAVITACIJSKO GRIJANJE ......................................................................................................... 32 3.3 GRIJANJE PRISILNOM CIRKULACIJOM ........................................................................................ 32 3.3.1 Dvocijevni sustavi........................................................................................................... 33 3.3.2 Jednocijevni sustavi ........................................................................................................ 33 3.3.3 Hidrauliki proraun sustava s prisilnom cirkulacijom ................................................. 33

CENTRALNO GRIJANJE PAROM ........................................................................................ 35 4.1 4.2 GRIJANJE PAROM NISKOG TLAKA .............................................................................................. 36 VAKUUMSKO PARNO GRIJANJE.................................................................................................. 36

4.3 5

GRIJANJE PAROM VISOKOG TLAKA ............................................................................................ 36

DALJINSKO GRIJANJE .......................................................................................................... 37

VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA ................................................................................................ 38 1 2 3 VENTILACIJA ........................................................................................................................... 38 GRIJANJE ZRAKOM ............................................................................................................... 39 KLIMATIZACIJA ..................................................................................................................... 39 3.1 PARNO-KOMPRESORSKI RASHLADNI PROCES............................................................................. 39 3.2 UREAJI I POSTROJENJA ZA KLIMATIZACIJU .............................................................................. 41 3.3 DIJELOVI UREAJA ZA KLIMATIZACIJU ..................................................................................... 42 3.3.1 Filtri................................................................................................................................ 42 3.3.2 Grijai i hladnjaci........................................................................................................... 42 3.3.3 Suenje zraka .................................................................................................................. 43 3.3.4 Ovlaivai zraka ............................................................................................................. 43 3.4 INDIVIDUALNI AGREGATI .......................................................................................................... 43 3.5 SUSTAVI ZA KLIMATIZACIJU...................................................................................................... 43 3.5.1 Zrani sustav................................................................................................................... 43 3.5.2 Zrano-vodeni sustav...................................................................................................... 44 3.5.3 Vodeni klimatizacijski sustav .......................................................................................... 45

GRIJANJE, VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA Klima prostorije obuhvaa zajedniki uinak temperature zraka, temperature zraenja povrina prostorije, vlanosti zraka, brzine strujanja zraka i sadraja tetnih tvari, a u irem smislu ukljuuje jo prirodnu i umjetnu rasvjetu i razinu buke. Povoljan plinski sastav, istoa, temperatura, vlanost i brzina strujanja zraka u prostoriji bitno utjeu na osjeaj ugodnosti ljudi u prostoriji. Vea odstupanja tih parametara, naroito ako su trajna, mogu tetno djelovati na zdravlje ljudi. Odstupanja od optimalnog stanja zraka esta su u industrijskim pogonima, kao posljedica tehnolokog procesa proizvodnje. Postrojenja grijanja i klimatizacije imaju zadatak da u prostoriji odravaju eljeno stanje zraka. Grijanje je postupak zagrijavanja i odravanja eljene poveane temperature zraka. Ventilacija (vjetrenje, provjetravanje) je odvoenje istroenog i dovoenje svjeeg zraka u cilju odravanja povoljnog plinskog sastava i istoe zraka. Klimatizacija (kondicioniranje) je odravanje eljene temperature, vlanosti i istoe zraka, te obuhvaa ienje, grijanje ili hlaenje i ovlaivanje ili suenje zraka. Osim grijanja, ventilacije i klimatizacije, stanje zraka u radnom prostoru openito se moe poboljati i poboljanjem tehnolokog procesa. Za sluajeve kada nije mogue postii zadovoljavajue uvjete, uvode se dodatne zatitne mjere koje ukljuuju lokalnu ventilaciju (ekshaustor), lokalnu klimatizaciju (struja hladnog zraka usmjerena direktno u ovjeka), termiku izolaciju izvora topline, zatitnu odjeu, este odmore i skraenje radnog vremena, itd. SVOJSTVA ZRAKA, HIGIJENSKI UVJETI I UGODNOST 1 SASTAV ZRAKA a) Izraavanje koncentracije tvari Za oznaavanje koncentracije (sadraja) tvari koriste se razne oznake (x, c , , r, v/v, w/w itd.). Unutar ovog kursa koncentracija se uvijek oznaava oznakom x, koja je inae uobiajena za molne udjele. Budui da se koncentracija izraava nizom mjernih jedinica, treba naroito paziti da se najprije tono ustanovi o kojoj mjernoj jedinici se radi. Tako se koncentracija moe izraziti preko mase tvari:

x=

{mtvari }kg {muk }kg

(1.1)

Ovaj omjer mase neke tvari u ukupnoj masi neke smjese od vie tvari naziva se maseni udjel te tvari i moe poprimiti jedino vrijednosti izmeu 0 i 1. Koncentracija se moe izraziti i preko volumena: x=

{Vtvari }m {Vuk }m
3

(1.2)

Ovaj omjer volumena neke tvari u ukupnom volumenu neke smjese od vie tvari naziva se volumenski udjel te tvari i takoer moe poprimiti jedino vrijednosti izmeu 0 i 1. Koriste se i mjeovite jedinice poput
x=

{mtvari }kg {Vuk }m

3

(1.3)

Ovo je omjer mase neke tvari u ukupnom volumenu neke smjese od vie tvari. Obino se susree milijun puta vea jedinica od ove, masa je tada izraena u miligramima (mg). Da bi se izbjegle vrijednosti udjela manje od 1 (razlomci), esto se koriste postoci (%), promili () i milijunti dijelovi (ppm), a dobivaju se tako da se udjeli pomnoe odgovarajuom konstantom (nije mogue za mjeovite jedinice): postoci: x100% = x102 promili: x1000 = x103 milijunti dijelovi: x1000000ppm = x106 Na primjer koncentracija kisika (O2) u zraku moe se izraziti preko mase: xO2 = 4,6 kg O2 / 20 kg zraka = 0,23 = 23% = 230 = 230000 ppm ili preko volumena: xO2 = 4,2 m3 O2 / 20 m3 zraka = 0,21 = 21% = 210 = 210000 ppm U prvom sluaju, milijunti dio (ppm) identian je mjernoj jedinici mg/kg, a u drugom sluaju mjernoj jedinici cm3/m3. Ponekad se u mjernoj jedinici naglasi da li je koncentracija izraena preko mase ili volumena (npr. %m ili %vol). Kada u formulama koje slijede nije drugaije naznaeno, koncentracija x izraena je u osnovnim mjernim jedinicama (npr. kg/kg ili kg/m3). Za olakavanje razumijevanja i uenja, u ovom kursu se slovnim indeksom uz oznaku x naznauje o kojoj koncentraciji se radi: m = koncentracija izraena preko mase v = koncentracija izraena preko volumena mv = mjeovito izraavanje koncentracije, tj. masa/volumen. b) Sastav zraka Atmosferski zrak je smjesa plinova. U sastavu istog suhog zraka (bez vodene pare) prevladavaju (99,99%) etiri plina navedena u tablici 1.1. Preostali dio uglavnom ine vodik i plemeniti plinovi. Sadraj (koncentracija) vodene pare u vlanom zraku je promjenljiv i moe iznositi najvie oko 3% teine (4% volumena).
Tablica 1.1 Sastav istog suhog zraka

Plin duik, N2 kisik, O2 argon, Ar ugljini dioksid, CO2

% teine 75,51 23,01 1,29 0,04

% volumena 78,10 20,93 0,93 0,03

Sadraj pojedinih plinova-primjesa mjeri se ureajima za analizu plinova. Koncentracija tetnih plinova izraava se jedinicom ppm (1 ppm=1/106=cm3/m3, part per million) ili mg/m3. Ove jedinice povezane su relacijom 1 mg/m3 = M/VM 1 ppm M VM (1.4) masa jednog kmol plina, kg/kmol volumen jednog kmol plina pri normalnim uvjetima (p=1,01325 bar, t=0 0C), VM 22,4 m3

Broj koji se dobije zbrajanjem atomskih masa svih atoma u molekuli jednak je broju kg mase jednog kmol tvari. Npr. za sumporni dioksid (SO2), masa atoma sumpora 5

mS=32, kisika mO=16, pa je masa molekule SO2 jednaka mS+2mO=64, a masa jednog kmol SO2 iznosi M=64 kg. Maksimalna doputena koncentracija (MDK) tetnog plina u zraku na radnom mjestu propisana je za niz tetnih plinova. Npr. za ugljini dioksid (CO2) MDK=5000 ppm (9100 mg/m3), a za ugljini monoksid (CO) MDK=30 ppm (35 mg/m3). Doputene vrijednosti za stambene prostorije mogu biti i desetak puta manje od MDKvrijednosti. Ventilacija mora ostvariti izmjenu dovoljne koliine zraka da se doputene vrijednosti koncentracije ne prekorae. Potrebna koliina dovedenog zraka na sat Vh izraena u m3/h (volumenski protok) iznosi Vh = Km/(xmvM-xmva) = Kv/(xvM-xva) K xM xa (1.5) dotok tetnog plina u prostoriju, Km u kg/h, a Kv u m3/h, najvei doputeni udjel tetne tvari u zraku u prostoriji, kg/m3 ili m3/m3 najvei doputeni udjel tetne tvari u atmosferskom zraku, kg/m3 ili m3/m3

Zrak koji ovjek izdie ima oko 4% CO2. U mirovanju ili uz normalnu aktivnost ovjek udahne oko 0,5 m3/h zraka, ime se generira 20 l/h CO2. Tome odgovara potreba od oko 30 m3/h svjeeg zraka, ako se kao doputena koncentracije CO2 odabere uobiajenih 0,1 vol.% (1000 ppm). Zavisno od aktivnosti ljudi i pojave neugodnog zadaha, potrebno je u prostoriju dovoditi 20-60 m3/h svjeeg zraka po ovjeku. Zbog problema s provjetravanjem volumen prostorije treba iznositi najmanje 3 m3 po ovjeku. Visina prostorije ne smije biti manja od 2,5 m. 2 PRAINA Pod prainom se podrazumijevaju fine estice krute mineralne i/ili organske tvari (veliine otprilike 0,01-500 m) dispergirane u zraku. Praina nastaje mehanikim usitnjavanjem tvari, nepotpunim izgaranjem ili isparavanjem (npr. metala) pri izgaranju. Prema veliini estica, praina se dijeli na: grubu (estice vee od 5 m) finu ili koloidnu (0,25-5 m) ultramikroskopsku (estice manje od 0,25 m) estice koloidne praine dovoljno su lagane da praktiki lebde (zbog statikog elektriciteta), tako da se vrlo sporo taloe i ostaju dugo u zraku. Takve disperzije nazivaju se aerosolima, a mogu se sastojati od krutih estica (dim) ili kapljica tekuine (magla) u zraku. Mikrobi u zraku imaju veliinu fine i ultramikroskopske praine (veliina bakterija je 0,5-5 m, a virusa 0,01-0,1 m). Veinom se mikrobi pridravaju za estice praine vee od 2 m i koloidne kapljice vode. Osobito, estice organskog porijekla najee sadre mikrobe, te raspadne produkte i toksine koje oni stvaraju. Slino kao kod tetnih plinova, uobiajene jedinice za koncentraciju praine u zraku su ppm i mg/m3. Maksimalna doputena koncentracija na radnom mjestu (MDK) praine u zraku propisana je za estice niza tvari. Npr. za prainu koja sadri silicijev oksid (SiO2), koji je izrazito tetan za zdravlje, MDK prema ruskoj normi iznosi 4 mg/m3, a prema amerikoj (za prainu koja sadri preko 40% SiO2) iznosi 180 estica/cm3. Osim o koncentraciji, tetnost praine zavisi jo o njenom sastavu i spektru veliina estica, odn. njihovom broju. Fina i ultramikroskopska praina (estice manje od 1 m) tetnija je zdravlju od grube praine. Za odvajanje praine koriste se mehaniki i elektrostatiki filtri. Za izdvajanje mikroba koriste se filtri za aerosol visokog uinka, eventualno u kombinaciji s elektrostatikim filtrom. Daljnje metode uklanjanja mikroba ukljuuju rasprivanje kemikalija za dezinfekciju ili ugradnju svjetiljki s ultra-ljubiastom svjetlou. 6

Preporuuje se ugradnja tih svjetiljki u ureaje za ventilaciju, jer njihovo zraenje u radnim prostorijama moe biti tetno za oi i kou. Mjeriti se mogu sljedee karakteristike praine: koncentracija broj estica po m3 veliina estica kemijski sastav

Postoji vei broj metoda mjerenja koje poivaju na razliitim principima, pa esto nije mogue preraunavanje mjernih rezultata jedne metode na drugu. esto se koriste sljedee mjerne metode i ureaji: a) Mjerenje pomou filtra (gravimetrijska metoda) Koliina zraka mjerena plinomjerom usisava se kroz filtar-papir odreeno vrijeme. Teina estica praine odreuje se vaganjem filtar-papira prije i poslije prolaska zraka, a estice se mogu i prebrojiti pod mikroskopom. Neki ureaji proputaju zrak kroz seriju sve finijih filtara, ime se odreuje koncentracija raznih veliina estica (npr. koncentracija praine veliine od 0,25-5 m). b) Konimetar Zrak na izlazu iz mlaznice velikom brzinom nalijee na ljepljivu plou, pa se zalijepljene estice prebroje. c) Broja na bazi difuzne svjetlosti Zrak prolazi kroz jarko osvijetljenu mjernu komoru. Svjetlost koja pri sudaru s esticama promijeni smjer (difuzna svjetlost) pretvara se u elektrine impulse koji se mjere. Vidljivim svjetlom mogu se registrirati estice vee od 0,3 m. 3 3.1 TERMODINAMIKO STANJE I TEMPERATURA ZRAKA Stanje zraka i veliine stanja

Zrak predstavlja smjesu vie plinskih komponenata. U mnogim sluajevima zrak se moe termodinamiki promatrati kao (jednokomponentni) idealni plin. Termodinamiko stanje plina u potpunosti je definirano vrijednostima dviju karakteristinih termodinamikih veliina poput temperature, tlaka, gustoe, specifinog volumena, specifine unutranje energije, entalpije, entropije itd. Te karakteristine veliine zato se nazivaju veliine stanja. Vrijednosti pojedinih termodinamikih veliina za plin esto se navode pri normalnom stanju plina. To znai da je tlak plina jednak standardnom atmosferskom tlaku pa=1,01325 bar, a temperatura plina jednaka je standardnoj temperaturi atmosfere ta=0 0C. Time je stanje plina jednoznano definirano obzirom da su definirane dvije veliine stanja (pa,ta). U podruju grijanja, klimatizacije i ventilacije posebno su esti termodinamiki procesi pri konstantnom tlaku (atmosferskom) budui da se u tehnikom smislu tlak zraka mijenja neznatno ili vrlo malo. Obzirom na znaaj vlage u zraku, esto se zrak promatra kao smjesa dviju komponenti suhog zraka i vode (pare i kapljevine). Takva smjesa naziva se vlani zrak. Uz vrijednosti dviju veliina stanja (npr. tlaka i temperature), za definiranje stanja vlanog zraka potrebno je definirati i koncentraciju vodene pare. Pri tome je za podruje grijanja, ventilacije i klimatizacije tlak vlanog zraka gotovo redovito konstantan i jednak atmosferskom.

Temperatura, T Za idealne plinove temperatura jednoznano pokazuje razinu unutranje energije plina u, dok je kod realnih plinova ta veza priblina. Valja naglasiti da je toplina zapravo unutranja energija u fazi prijelaza s tijela na tijelo, slino kao to je rad mehanika energija u fazi prijelaza s tijela na tijelo. Osnovna jedinica za temperaturu u SI sustavu je Kelvin (K). Uobiajeno je temperaturu izraenu stupnjevima Kelvina (tj. apsolutnu temperaturu) oznaavati oznakom T, dok se oznaka t koristi za temperaturu izraenu stupnjevima Celzija (0C). Za ovako izraene temperature vrijedi veza T=t+273,15 (3.1) Mjerenje temperature ne predstavlja praktian problem, jer se na termometrima vrijednost temperature uglavnom oitava direktno. Uz poznate termometre punjene tekuinom (npr. ivom), koriste se jo rastezni termometri (punjeni tekuinom, tapni i bimetalni), termo-elementi (termoparovi) i pirometri (za visoke temperature). Gustoa, i specifini volumen, v Gustoa mase, ee se naziva samo gustoa, a predstavlja specifinu masu odn. masu m po jedinici volumena V = m/V (3.2) Gustoa se obino izraava u kg/m3. Specifini volumen v jednak je recipronoj vrijednosti gustoe, a predstavlja volumen po jedinici mase
v = 1/ = V/m

(3.3)

Tlak, p Atmosferski (barometarski) tlak pa posljedica je atmosfere odn. zraka koji svojom teinom pritie povrinu zemlje. Openito, specifina sila takvog pritiska fluida po jedinici povrine naziva se tlak p p = F/S F S pritisak (sila), N= kgm/s2 povrina, m2 (3.4)

i izraava u Pascalima odn. Newtonima po kv. metru (Pa=N/m2). Ovakav tlak naziva se apsolutni tlak. Prema Pascalovom zakonu u fluidu se tlak u svim smjerovima iri jednako (jednako pritie).
p pM1>0 (pretlak) standardni atm. tlak, pstand=1,01325 bar stvarni atm. tlak, pa pM2<0 (podtlak) pstand p1 (apsolutni) pa p2 (apsolutni) apsolutna nula (vakuum 100%) Sl. 3.1 Objanjenje pretlaka, podtlaka i vakuuma pV2>0 (vakuum)

Manometarski tlak pM dobije se tako da se od vrijednosti apsolutnog tlaka p u nekom prostoru raunski oduzme vrijednost atmosferskog tlaka pa (sl. 3.1)

pM = p - pa

(3.5)

U sluaju p>pa dobiva se pozitivna vrijednost manometarskog tlaka (pM>0) koji se tada naziva pretlak. Ako je p<pa, manometarski tlak poprima negativnu vrijednost (pM<0) i tada se naziva podtlak. Apsolutna vrijednost podtlaka naziva se vakuum pV (pV =-pM>0) i esto se izraava u postocima atmosferskog tlaka (pV%=-pM/pa100%). U homogenom fluidu u polju sile tee, povrine konstantnog tlaka (izobare) su horizontalne ravnine. Prirast tlaka uslijed teine tekuine duboke h jednak je teini stupca tekuine (visine h) koji ima jedininu povrinu (1 m2). Volumen tog stupca je h1, pa mu je masa jednaka h, a teina stupca je gh i jednaka je prirastu tlaka p, pri emu je g konstanta gravitacije (standardna vrijednost g=9.80665 m/s2). p = gh (3.6)
Tekuinski manometar predstavlja primarni instrument za mjerenje tlaka. Na sl. 3.2. prikazan je tekuinski manometar za odreivanje tlaka p. Manometar je jednim krajem prikljuen na mjereni tlak p, a drugim krajem je otvoren prema atmosferskom tlaku. Pri tome moraju biti poznate gustoa fluida (npr. voda) i gustoa mjernog fluida 0 (npr. iva). Najprije se odredi poloaj krajnje izobare koja kroz oba kraja Ucijevi prolazi kroz isti fluid. U ovom sluaju to je izobara 1-1 koja jo uvijek prolazi kroz fluid gustoe 0. Zatim se izmjere visine h i h0. Budui da su u presjeku 1-1 tlakovi isti u lijevom i desnom kraju cijevi, postavlja se jednadba manometra kojom se izjednaavaju ta dva tlaka (p1L=p1D), pa ta jednadba glasi

p + gh = pa + 0gh0 tako da pretlak pM koji odgovara traenom apsolutnom tlaku p iznosi pM = p - pa = 0gh0 - gh

(3.7) (3.8)

p pa g h 0 1 h0 1 izobare Sl. 3.2 Tekuinski manometar

Za mjerenje tlaka na raspolaganju je i niz mjernih instrumenata poput oprunih manometara (membranski, cijevni, s mijehom), pretvaraa tlaka i mikrofona, koji omoguavaju direktno oitavanje vrijednosti tlaka. Jednadba stanja za idealni plin Za zrak priblino vrijedi jednadba stanja idealnih plinova koja povezuje tlak p, volumen zraka V i apsolutnu temperaturu T za masu m plina. pV = mRT (3.9) 9

pri emu je R plinska konstanta. Kod normalnog atmosferskog stanja (pa=1,01325 bar, ta=0 0C) plinska konstanta za suhi zrak iznosi Rz=287,1 J/kgK, za vodenu paru Rp=461,4 J/kgK. Unutranja energija, specifina toplina cv Za specifinu unutranju energiju idealnog plina u (izraenu u J/kg) vrijedi u = cvT (3.10) pri emu je cv specifina toplina (pri konstantnom volumenu izraena u J/kgK). Koliina topline Q12 (izraena u J) potrebna za zagrijavanje mase m plina od temperature t1 do temperature t2 uz konstantni volumen plina iznosi
Q12 = mcv(t2-t1) = m(u2-u1)

(3.11)

i jednaka je ukupnoj promjeni unutranje energije plina. Entalpija, specifina toplina cp Za entalpiju (toplinski sadraj) idealnog plina h (izraenu u J/kg) vrijedi h = cpT (3.12) pri emu je cp specifina toplina (pri konstantnom tlaku izraena u J/kgK). Specifina toplina cp zavisi od temperature i tlaka, a pri uvjetima uobiajenim za probleme grijanja iznosi za suhi zrak cpz=1,005 kJ/kgK, za vodenu paru cpp=1,926 kJ/kgK i za kapljevitu vodu cpk=4,187 kJ/kgK. Koliina topline Q12 (izraena u J) potrebna za zagrijavanje mase m plina od temperature t1 do temperature t2 uz konstantni tlak plina iznosi
Q12 = mcp(t2-t1) = m(h2-h1)

(3.13)

i jednaka je ukupnoj promjeni entalpije plina. Specifina unutranja energija i entalpija vezane su relacijom h = u + p/ (3.14) Budui da se procesi sa zrakom vezani uz grijanje i klimatizaciju odvijaju priblino pri konstantnom (atmosferskom) tlaku, energetsko stanje plina je najee pogodno izraavati pomou entalpije. Toplina isparavanja, r
Toplina isparavanja r (izraena u J/kg) predstavlja toplinu koju je potrebno dovesti jednom kg kapljevite vode za prijelaz iz kapljevite u parnu fazu (isparavanje) pri konstantnoj temperaturi i tlaku.

r = h''-h', t=const, p=const

(3.15)

pri emu h' oznaava entalpiju zasiene kapljevite vode, a h'' entalpiju zasiene vodene pare. Toplina isparavanja r zavisi samo od temperature isparavanja i za vodu pri 0 0C iznosi r=2500 kJ/kg. 3.2 Zahtjevi na temperaturu prostorije, tu U cilju odranja zdravlja i radne sposobnosti, temperatura prostorije mora osigurati da odavanje tjelesne topline ne bude ni manje ni vee nego to je fizioloki potrebno. Zavisno od ljudske aktivnosti odn. teine rada, odavanje tjelesne topline ovjejeg tijela iznosi oko 80-300W. Tijelo odaje toplinu putem konvekcije, zraenja i isparavanja. Tjelesni osjeaj temperature zavisi upravo od topline koju tijelo odaje. U tom smislu uvodi se pojam efektivne temperature. Osim od temperature zraka,

10

odavanje topline ovjejeg organizma zavisi od temperature okolnih ploha, relativne vlanosti i brzine zraka. Temperatura zraka u prostoriji (temperatura prostorije) mjeri se u visini glave, najmanje na udaljenosti 1 m od povrine zidova. Zavisno od ljudske aktivnosti, temperatura prostorije treba iznositi 18-24 0C. Za mirovanje i laku aktivnost uobiajena temperatura zimi iznosi 20 0C, a ljeti 21-22 0C. Za teki fiziki rad obino se zahtijeva temperatura 15-16 0C, a u ljetu se temperatura od 26 0C smatra jo uvijek prikladnom za laku aktivnost. Za vruih ljetnih dana, pri vanjskim temperaturama iznad 28 0C, preniska temperatura prostorije moe uzrokovati temperaturni ok, pa razlika temperature ne smije biti vea od 6 0C. Svi ovi podaci dani su uz pretpostavku da se temperatura prostorije ne razlikuje od temperature ploha prostorije. Razmjena topline zraenjem javlja se uslijed razlike povrinskih temperatura ljudskog tijela i ploha prostorije. Srednja temperatura zraenja je srednja temperatura ploha prostorije (pod, strop, zidovi, vrata, prozori, predmeti u prostoriji). Osjetna temperatura otprilike odgovara aritmetikoj sredini temperature zraka i srednje temperature zraenja, a moe se mjeriti globus-termometrom (temperaturni osjetnik zatvoren je u upljoj crnoj kugli). Osjetna temperatura mjerodavna je za osjeaj ugodnosti, tako da u principu treba poveati temperaturu zraka za isti onaj iznos za koji se temperatura zraenja smanji. Najvea razlika temperature prostorije i srednje temperature zraenja ne bi smjela prelaziti 3 0C. 4 4.1 VLAGA U ZRAKU Vlani zrak

Mjeavina suhog zraka i vode (pare i kapljevine) naziva se vlani zrak (vlani uzduh). Termodinamika svojstva suhog zraka uglavnom odreuju duik i kisik sadrani u zraku, dok se preostali suhi plinovi u zraku najee mogu zanemariti. Vlani zrak promatra se kao mjeavina samo dviju komponenti suhog zraka (z) i vode. Ako se zamisli da se iz nekog zatvorenog volumena ispunjenog vlanim zrakom pod tlakom p odstrani zrak, preostala para rairila bi se po cijelom volumenu i poprimila (manji) tlak koji se naziva parcijalni tlak pare pp. Za tlak vlanog zraka (ukupni) p vrijedi p = pz+pp , pri emu je s pz oznaen parcijalni tlak suhog zraka. (4.1)

Sl. 4.1 Tlak zasienja p' vodene pare u zavisnosti od temperature

11

Ako tlak vlanog zraka iznosi oko 1 bar, za njegove komponente dovoljno tono vrijedi jednadba stanja idealnog plina. Tako za suhi zrak vrijedi jednadba pzV = mzRzT , a za paru u zraku ppV = mpRpT , pri emu su V T mz, mp Rz, Rp volumen vlanog zraka (ukupni), m3 temperatura vlanog zraka, K masa suhog zraka odn. pare, kg plinska konstanta za suhi zrak odn. paru, J/kgK (4.3) (4.2)

Najvea mogua vrijednost parcijalnog tlaka vodene pare jednaka je tlaku zasienja vodene pare p' (pp,maks=p') koji zavisi samo od temperature, v. tablicu 4.1.
Tablica 4.1 Tlak zasienja p' vodene pare u zavisnosti od temperature t
t, 0C 0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20 22 24 26 28 p, bar 0,006108 0,007055 0,008129 0,009345 0,010720 0,012270 0,014014 0,015973 0,018168 0,02062 0,02337 0,02642 0,02982 0,03360 0,03778 t, 0C 30 32 34 36 38 40 42 44 46 48 50 52 54 56 58 p, bar 0,04241 0,04753 0,05318 0,05940 0,06624 0,07375 0,08198 0,09100 0,10086 0,11162 0,12335 0,13613 0,15002 0,16511 0,18147 t, 0C 60 70 80 90 100 105 110 115 120 125 130 135 140 145 150 p, bar 0,1992 0,3116 0,4736 0,7011 1,0133 1,2080 1,4327 1,6906 1,9854 2,3210 2,7013 3,131 3,614 4,155 4,760 t, 0C 155 160 165 170 180 190 200 210 220 250 300 325 350 374,15 p, bar 5,433 6,181 7,008 7,920 10,027 12,551 15,549 19,077 23,198 39,776 85,927 120,560 165,350 221,200

Vlanost zraka x (apsolutna vlanost) definira sadraj vode (pare i kapljevine) u vlanom zraku, a predstavlja omjer mase vode i mase suhog zraka (nije udjel)

x = mv/mz , mz, mv masa suhog zraka odn. vode (mv=mp+mk), kg Ukupna masa vlanog zraka prema tome iznosi m = mv+mz = mz(1+x)

(4.4)

(4.5)

Granine sluajeve predstavljaju suhi zrak (mv=0, x=0) i ista voda (mz=0, x=). Zrak koji ne sadri kapljevitu vodu (mk=0) naziva se nezasieni vlani zrak kada je parcijalni tlak vodene pare manji od tlaka zasienja pri datoj temperaturi (pp<p'), odn zasieni vlani zrak kada vrijedi pp=pp,maks=p'. Za nezasieni i za zasieni zrak moe se vlanost x=xp odrediti prema izrazu
xp = mp mz = pp Rz p p = 0, 622 R p pz pz

(4.6)

Zasieni zrak sadri najveu moguu masu vodene pare (mp=mp,maks). Vlanost zasienog zraka oznait e se oznakom x' (x=xp,maks=x'). Zrak koji sadri kapljice i/ili kristale vode naziva se prezasieni zrak (magla, susnjena magla i ledena magla). U 12

tehnikim problemima plinoviti dio prezasienog zraka (samo zrak i para) uvijek je zasien (x=xp+xk>xp=x', xk=mk/mz), tj. sadri maksimalnu moguu koliinu pare.
Relativna vlanost zraka definirana je izrazom

= mp/mp,maks = pp/p'

(4.7)

tako da moe poprimiti vrijednosti od 0 do 1 (odn. 0-100%). Relativna vlanost poveava se poveanjem tlaka ili smanjenjem temperature zraka. Smanjenjem temperature ili poveanjem tlaka pri =1 (zasieni vlani zrak) dolazi do kondenzacije onog dijela vlage u zraku koji premauje najveu moguu koliinu, tako da se relativna vlanost ne mijenja (ostaje =1). Kondenzirana voda vidljiva je u obliku magle ili padalina. Relativna vlanost moe se mjeriti neposredno (npr. pomou higrometra na vlas) ili posredno pomou psihrometra (suhog i vlanog termometra). Neki puta se sadraj pare u zraku izraava putem stupnja zasienja definiranog izrazom = xp/x' koji takoer moe poprimati samo vrijednosti od 0 do 1.
Psihrometar (sl. 4.2) je ureaj za mjerenje vlanosti zraka. Sastoji se od dva termometra od kojih je jedan suhi (obian), a drugi je prekriven vlanom tkaninom, te od ureaja koji osigurava strujanje okolnog zraka pored termometara i ujedno pomou oplate sprjeava razmjenu topline zraenjem. Iz oitanja suhog i vlanog termometra moe se relativna vlanost zraka jednostavno odrediti iz dijagrama na sl. 4.3. Moe se koristiti i priblina psihrometrijska formula (Sprung 1888.) za odreivanje parcijalnog tlaka pare pp u zraku

(4.8)

pp = p'VT 0,00066(tST-tVT)p , tST tVT p p'VT - temperatura suhog termometra (temperatura zraka), C - temperatura vlanog termometra, 0C tlak (vlanog) zraka, Pa tlak zasienja vodene pare pri temperaturi tVT, Pa
0

(4.9)

nakon ega se relativna vlanost odreuje prema =pp/p'ST (izraz 4.7), pri emu je p'ST tlak zasienja pare pri temperaturi zraka (temperaturi suhog termometra).

Sl. 4.2 Psihrometar

13

Sl. 4.3 Dijagram za odreivanje vlanosti zraka pomou psihrometra pri atmosferskom tlaku od 1006 mbar

4.2

Zahtjevi na vlanost

Relativna vlanost manja od 35% pospjeuje nastajanje estica praine koje pougljenjavanjem na ogrjevnim povrinama oslobaaju takve plinove koji iritiraju dine organe. Takoer dolazi do elektrikog nabijanja nekih materijala. Pri relativnoj vlanosti veoj od 65% moe doi do roenja na hladnijim povrinama i do razvoja plijesni. Pri preporuenim vrijednostima temperature prostorije i srednje temperature zraenja vlanost zraka nema bitnog utjecaja na toplinsku ugodnost. S poveanjem temperature prostorije raste udio topline koju ljudsko tijelo odaje isparavanjem preko koe. Ako je tada vlanost zraka prevelika, dolazi do znojenja koe. Zato je pri viim temperaturama potrebna nia vlanost zraka. Na sl. 4.5 prikazan je raspon preporuljivih vrijednosti relativne vlanosti zraka u zavisnosti od temperature u prostoriji, dok su u tablici 4.2 prikazane preporuljive vrijednosti temperature i relativne vlanosti zraka u prostoriji u ljetnom razdoblju.

14

Sl. 4.4 Preporuljive vrijednosti relativne vlanosti zraka u prostoriji

Tablica 4.2 Preporuljive ljetne vrijednosti temperature i relativne vlanosti zraka u prostoriji
Zrak u prostoriji Vanjska temperatura, 0 C 20 25 30 32 Temperatura prostorije, 0 C 22 23 25 26 Relativna vlanost , % min. 35 35 35 35 maks. 65 65 60 55

BRZINA STRUJANJA ZRAKA

Osim strujanja zraka kroz otvore, strujanje zraka u prostoriji uzrokovano je i konvektivnim zagrijavanjem zraka uz ljude, strojeve, prozore i zidove. Za mjerenje brzine strujanja zraka u prostoriji esto se upotrebljavaju termiki anemometri, koji kao osjetnik koriste elektrini otpornik ili termistor. Mjerenje brzine bazira se na injenici da se s poveanjem brzine poveava odavanje topline ovih osjetnika. Brzina strujanja zraka moe se odrediti i katatermometrom alkoholnim termometrom ija kapilarna cijev je proirena u gornjem dijelu. Termometar se najprije zagrije tako da alkohol ispuni taj proireni dio. Zatim se termometar stavlja u prostoriju, te se mjeri brzina hlaenja alkohola koja ovisi o temperaturi i brzini zraka. Iz poznate temperature zraka i izmjerene brzine hlaenja moe se odrediti brzina zraka. Poznatiji ureaji za mjerenje brzine zraka ukljuuju jo i Pitot-Prandtlovu cijev, anemometar s vruom icom, rotacijski anemometar i laserski anemometar na bazi Dopplerovog efekta. Zrak koji struji oko ljudskog tijela moe naruavati toplinsku ravnoteu tijela i okoline, a time i ugodnost. Intenzitet tog utjecaja zavisi od brzine i smjera strujanja, te od razlike temperature zraka i tijela. Naroito nepogodno je postojano strujanje hladnog zraka u istom smjeru koje se naziva propuh. Preporuljive brzine zraka pri normalnim temperaturama (20-22 0C) iznose 0,15-0,25 m/s. Ako su uvjeti strujanja nepovoljni, brzina zraka ne bi trebala prelaziti 0,15 m/s. U sluaju teeg rada,

15

dozvoljene su vee brzine zraka. Na sl. 5.1 prikazana je zavisnost najvee preporuljive brzine zraka od temperature zraka.

Sl. 5.1 Najvee preporuljive brzine zraka

EFEKTIVNA TEMPERATURA

Efektivna temperatura (ET) uvedena je u Americi kao pokuaj da se ugodnost kvantificira jednom jedinstvenom veliinom. Po iznosu, ona je jednaka temperaturi zraka uz relativnu vlanost =100% i brzinu zraka vz=0. Efektivna temperatura je fiktivna temperatura kojoj odgovara takva kombinacija temperature, vlanosti i brzine zraka koja prema iskustvu daje istovjetnu razinu komfora. Prema amerikim autorima zona komfora je u granicama ET=17-220. ET=250 smatra se granicom za radnu sposobnost bez ogranienja, a ET=320 granicom podnoljivosti.

Efektivna temperatura moe se odrediti npr. pomou nomograma na sl. 6.1. Na slici je prikazan i primjer odreivanja efektivne temperature: uz temperaturu suhog termometra 29 0C, temperaturu vlanog termometra 26 0C i brzinu zraka od 2 m/s, ET=230.

Sl. 6.1 Nomogram za odreivanje efektivne temperature

16

TOPLINSKO OPTEREENJE PROSTORIJE

Toplinsko optereenje prostorije QN je toplinski tok (toplina u jedinici vremena izraena u W, odn. snaga) koji je potrebno dovesti u prostoriju ili odvesti iz prostorije kako bi stanje zraka u prostoriji ostalo nepromijenjeno. Toplinsko optereenje u zimskom razdoblju naziva se potrebna toplina za grijanje prostorije koja predstavlja osnovu za dimenzioniranje kapaciteta sustava grijanja i veliina ogrjevnih povrina. U ljetnom razdoblju potrebno je toplinu iz prostorije odvoditi pomou rashlaenog zraka. Takvo toplinsko optereenje naziva se rashladno optereenje prostorije i predstavlja osnovu za odreivanje potrebne koliine rashladnog zraka.

Procesi kojima se toplina razmjenjuje izmeu prostorije i okoline su izmjena topline konvekcijom, provoenjem (kondukcijom) i zraenjem, te izmjena mase zraka. Postupak prorauna toplinskog optereenja je normiran (standardiziran) i razlikuje se za grijanje i za klimatizaciju. Toplinsko optereenje prostorije jednako je algebarskoj sumi svih toplinskih gubitaka i dobitaka prostorije. Toplinsko optereenje ukljuuje: transmisijsku toplinu QT (prolaz topline kroz graevinske elemente) toplinu ventilacije QV (zbog mase vanjskog zraka koji ulazi u prostoriju infiltracijom ili ventilacijom) rashladno optereenje od sunevog zraenja rashladno optereenje od rasvjete rashladno optereenje od strojeva i ureaja rashladno optereenje od ljudi Potrebna toplina za grijanje ukljuuje samo transmisijsku toplinu i toplinu ventilacije. Rashladno optereenje ukljuuje vei broj razliitih izvora topline koje treba uzeti u obzir zavisno od sluaja do sluaja, ali najee ne ukljuuje toplinu ventilacije. Za klimatizaciju treba razlikovati osjetnu toplinu koja se manifestira u temperaturnoj razlici i latentnu toplinu koja je posljedica poveanja vlanosti zraka i predstavlja toplinu koju treba potroiti na suenje zraka. 1 TRANSMISIJSKA TOPLINA, QT Transmisijska toplina QT (izraena u W) predstavlja toplinski tok kroz graevinske elemente koji omeuju prostoriju (zidove, pod, strop, prozore i vrata). Toplinski tok Qkonv koji konvekcijom prelazi s vrste povrine graevnog elementa na zrak u dodiru s njom rauna se prema izrazu
Qkonv = (tpovtz)S koeficijent prijelaza topline koji zavisi od brzine zraka, W/(m K) S povrina graevnog elementa, m2 tpov, tz temperatura povrine graevnog elementa i temperatura zraka, 0C
2

(1.1)

Toplinski tok Qprov koji provoenjem (kondukcijom) prolazi kroz materijal graevnog elementa rauna se prema izrazu
Qprov = (tpov2tpov1)S/d koeficijent provoenja topline koji zavisi od materijala, W/(mK) d debljina graevinskog elementa, m S povrina graevnog elementa, m2 tpov1, tpov2 temperature jedne i druge povrine graevnog elementa, 0C

(1.2)

Ukoliko je graevni element sastavljen od n slojeva razliitih materijala, kondukcijom se kroz njega provodi toplinski tok Qprov 17

Q prov =

i =1

1 (t t )S di pov ,u pov ,v
i

(1.3)

i koeficijent provoenja topline za i-ti materijal, W/(mK) di debljina i-tog sloja, m S povrina graevnog elementa, m2 tpov,u, tpov,v temperature na unutranjoj (okrenutoj prema prostoriji) i vanjskoj povrini graevnog elementa, 0C

Toplinski tok kroz vieslojni graevinski element QGE=Qprov=Qkonv moe se prema tome izraunati pomou sljedeih izraza
QGE = k(tutv)S ,

(1.4) (1.5)

1/k = 1/u + (d/) + 1/v

k koeficijent prolaza topline za graevni element, W/(m2K) tu, tv unutranja i vanjska temperatura zraka (s jedne i druge strane graevnog elementa), 0C u, v koeficijenti prijelaza topline na unutranjoj i vanjskoj strani graevnog elementa, W / (m2K) pri emu termin prolaz topline obuhvaa prijelaz topline zajedno s provoenjem topline. Primjer Odreivanje koeficijenta prolaza topline k kroz vieslojni zid
Materijal Debljina, d m 0,015 0,030 0,24 0,015 K. provoenja, W/(mK) T.otpor, R m2K/W R = d/ 0,04 0,011 0,75 0,414 0,021 0,13

1/v = Rv Vanjska buka (cementna) Staklena vuna Zid od uplje cigle Unutranja buka (sadrena) 1/u = Ru

1,40 0,04 0,58 0,70

= 1,366 k = 1/R = 0,732 W/m2K Transmisijska toplina QT prostorije jednaka je algebarskoj sumi toplinskih tokova QGE kroz sve graevne elemente prostorije, a transmisijska toplina zgrade QT jednaka je algebarskoj sumi transmisijskih toplina za sve prostorije. Za vanjsku temperaturu (atmosfere) tv odabire se vanjska projektna temperatura za datu regiju. Za unutranju temperaturu koristi se vrijednost standardne unutranje temperature za datu vrstu i namjenu prostorije. 2 TOPLINA VENTILACIJE, QV
Toplina ventilacije QV je toplinski tok razmijenjen izmeu prostorije i okoline uslijed prirodne ili prisilne ventilacije. Prirodna ventilacija posljedica je propusnosti prostorije odn. izmjene zrane mase prostorije kroz sastavke (zazore) prozora i vrata. Okolni zrak kroz sastavke prozora i vrata ulazi u prostoriju, pa ga je potrebno zagrijati ili ohladiti (toplina ventilacije).

Toplina prirodne ventilacije QV,GE=Vc(tutv) kroz neki graevinski element (prozor ili vrata, pri emu je V volumenski protok kroz element, m3/s, gustoa zraka,

18

1,22 kg/m3, c specifina toplina zraka, oko 1007 J/kgK) praktino se rauna prema opem obrascu
QV,GE = KV,GE(al)(tutv)

(2.1)
-1 -3 2/3

KV,GE ukupni koeficijent za toplinu ventilacije, Wh K m Pa a koeficijent propusnosti kroz sastavak, m3/(mh Pa2/3) l duljina sastavka (zazora), m

Volumenski protok V zavisi od razlike tlaka s unutranje i vanjske strane graevinskog elementa. Radi jednostavnosti, ovdje je uveden ukupni koeficijent za toplinu ventilacije KV,GE. On obuhvaa gustou zraka, specifinu toplinu zraka i razliku tlaka izmeu prostorije i okoline, uzimajui u obzir izloenost vjetru, poloaj i tlocrt zgrade, pregradne zidove, visinu i karakteristike zgrade. Srednja vrijednost koeficijenta propusnosti a za sastavke bez brtvi iznosi 0,6 m3m-1h-1Pa-2/3, a za sastavke s posebnim brtvama oko 0,3 pa sve do 0,1 m3m-1h-1Pa-2/3. Ukupna toplina prirodne ventilacije QV za prostoriju dobiva se sumiranjem toplina ventilacije za sve graevinske elemente QV,GE (prozore i vrata) kroz koje u prostoriju ulazi vanjski zrak. Iz higijenskih razloga, za prostorije u kojima ljudi trajno borave, broj izmjena zraka u prostoriji na sat ne smije biti manji od vrijednosti min=0,5, dok za kupaonice i zahode ta vrijednost iznosi 4. Na bazi tog zahtjeva dobiva se minimalna potrebna toplina ventilacije QV,min:, pa se u sluaju da je proraunata vrijednost topline ventilacije QV<QV,min uzima QV=QV,min.
QV,min = (min/3600)VRcp(tutv)

(2.2)

VR volumen prostorije, m3 gustoa zraka, (oko 1,22 kg/m3) cp specifina toplina zraka, (oko 1007 J/kgK) Za prostorije s prisilnim provjetravanjem, u sluaju tlane ventilacije rauna se standardna toplina ventilacije po uobiajenoj metodi. Kod odsisne ventilacije potrebno je za pretiak zraka odrediti dodatnu toplinu ventilacije. Kod odreivanja ukupnog toplinskog optereenja zgrade pribrajaju se samo djelomine vrijednosti topline ventilacije (s faktorom =0,5 do 0,7) za sve prostorije, jer vjetar ne moe istovremeno nastrujavati na sve vanjske povrine. 3 POTREBNA TOPLINA ZA GRIJANJE ZGRADE, QN Potrebna toplina za grijanje zgrade QN jednaka je sumi transmisijske topline QT za zgradu i topline ventilacije QV za zgradu.
QN = QT + QV

(3.1)

Prema A/V metodi moe se potrebna toplina za grijanje zgrade Qn procijeniti pomou izraza
A Qn = km + 0,34 V t V

(3.2)

km srednji koeficijent prolaza topline (sl. 3.1), W/(m2K) A ukupna vanjska povrina zgrade , m2 V ukupni volumen zgrade , m3 = 0,5-1, broj izmjena zraka na sat, 1/h t = tu tv, temperaturna razlika, K 19

Sva ogrjevna tijela treba predimenzionirati za 15% (faktor sigurnosti 1,15) u odnosu na potrebnu toplinu.

Sl. 3.1 Koeficijent prolaza topline u zavisnosti od vrijednosti A/V

RASHLADNO OPTEREENJE OD SUNEVOG ZRAENJA, QS

Toplinski tok uslijed sunevog zraenja uzima se u obzir pomou odgovarajuih korekcija u izrazima (1.4) i (1.5). Jedino se kod odreivanja rashladnog optereenja prozora odvojeno uzima u obzir vrijednost toplinskog toka uslijed sunevog zraenja QS. Praktiki se transmisijski toplinski tok QPROZ kroz prozor odreen pomou izraza (1.4) i (1.5) uveava za vrijednost QS.
QS = ISs

(4.1)

I gustoa toplinskog toka sunevog zraenja na povrinu prozora, W/m2 Ss povrina staklenog dijela prozora, m2 5 RASHLADNO LJUDI, QRST OPTEREENJE OD RASVJETE, STROJEVA I

Energija za rasvjetu pretvara se gotovo u potpunosti u toplinu i postaje dio rashladnog optereenja prostorije. Rasvjetna tijela ugraena u otvore za odsis zraka bitno smanjuju rashladno optereenje od rasvjete. Rashladno optereenje od strojeva i ureaja esto se moe odrediti prema izrazu
QSTR = (1-)P

(5.1)

P ukupna snaga stroja, W ukupni stupanj korisnog djelovanja stroja Neki strojevi i ureaji generiraju jo i latentnu toplinu koju takoer treba uzeti u obzir. Ukupno rashladno optereenje odavanja topline od ljudi zavisi od radne aktivnosti, odjee i stanja okoline i otprilike varira u granicama 80-300W po ovjeku. Potrebno je razlikovati osjetno i latentno optereenje koje zavisno od radne aktivnosti i temperature prostorije varira otprilike izmeu 20% (laka aktivnost pri 18 0C) do 65% (teki fiziki rad pri 26 0C) od ukupnog optereenja od ljudi.

20

POTREBNA KOLIINA I VLANOST ZRAKA ZA KLIMATIZACIJU

Ukupno rashladno optereenje prostorije QN jednako je zbroju transmisijske topline QT, rashladnog optereenja od sunevog zraenja QS i rashladnog optereenja od rasvjete, strojeva i ljudi QRSL.
QN = QT + QS + QRSL

(6.1)

Zapravo se potrebna osjetna QN,os i latentna QN,lt toplina moraju obraunavati i izraavati odvojeno, a pri tome vrijedi
QN = QN,os + QN,lt
3

(6.2)

Koliina zraka (volumenski protok zraka V izraen u m /s) potrebna za kompenzaciju osjetnog toplinskog optereenja prostorije QN,os odreuje se prema izrazu
V= QN , os c p t

(6.3)

cp specifina toplina zraka, J/kgK gustoa zraka, kg/m3 t razlika temperatura prostorije i zraka koji se dovodi t=tu-td, 0C Zbog ugodnosti ljeti (razdoblje hlaenja) se ne preporuuje razlika temperatura t vea od 6-9 0C, dok zimi (razdoblje grijanja) moe iznositi i do 30 0C. Za kompenzaciju latentnog toplinskog optereenja potrebna je apsolutna vlanost xd dovedenog zraka
xd = xu QN ,lt V r

(6.4)

r toplina isparavanja vode, J/kg xu apsolutna vlanost zraka u prostoriji

21

GRIJANJE Zadatak grijanja je zimsko zagrijavanje prostorija u kojima se zadravaju ljudi, te odravanje ugodne temperature koja osigurava da odavanja topline ljudskog tijela bude jednako normalnom fiziolokom generiranju topline tijela. Svi ureaji za grijanje moraju u pogledu sigurnosti i zatite od poara ispunjavati neke standardne uvjete ili djelovanje ureaja mora biti tipski ispitano kako ne bi ugroavali ivot i zdravlje ljudi ili imovinu. Podjele sustava za grijanje Grijanje se prema smjetaju ureaja odn. postrojenja za generiranje topline dijeli na: a) Lokalno b) Centralno Prema radnom mediju dijeli se na: I. grijanje toplom vodom II. grijanje parom III. grijanje zrakom c) Daljinsko (rajonsko). Prema mediju za prijenos topline na daljinu dijeli se na: I. grijanje toplom vodom niskog tlaka II. grijanje toplom vodom visokog tlaka III. grijanje parom Kod lokalnog grijanja loite (element za generiranje topline) se nalazi u samoj prostoriji koja se grije. Kod centralnog grijanja toplina se za cijelu zgradu generira centralno, u zajednikoj kotlovnici. Time se omoguava uinkovitije izgaranje, posluivanje, te automatska regulacija izgaranja i odavanja topline grijala, a instalacija ukupno zahtjeva manje mjesta. Grijanje parom omoguava prijenos topline na vee udaljenosti, para ima manju specifinu toplinu (cpp<cpk) i gustou mase (manja akumulacija energije i bre zagrijavanje pogodno za povremeni pogon), investicijski trokovi su manji, ali je oteana centralna regulacija. Grijanje se nadalje dijeli prema izvoru energije za grijanje, a ti izvori mogu biti: a) b) c) d) e) drvo, ugljen, loivo ulje plin elektrina energija.

Prema nainu odavanja topline razlikuju se: a) visokotemperaturno grijanje Zraenje je dominantan nain izmjene topline, a ogrjevna tijela (grijala) imaju male dimenzije zbog njihove visoke temperature. U principu se postavljaju razmjerno visoko i koriste za prostorije koje su otvorene ili vee (dvorane). b) niskotemperaturno grijanje Temperatura ogrjevnih tijela ne smije biti bitno via od temperature prostorije (npr. za podno grijanje oko 28 0C), pa je konvekcija dominantan nain izmjene topline, a ogrjevna tijela imaju relativno velike povrine odn. dimenzije. c) klasino grijanje

22

Temperature ogrjevnih tijela su izmeu onih za visokotemperaturno i za niskotemperaturno grijanje i ne smiju prelaziti 100 0C. Za centralno/daljinsko grijanje, standardna ulazna temperatura iznosi 90 0C, a izlazna 70 0C, pa se rauna da je srednja temperatura ogrjevnih tijela 80 0C. Vee temperature dovode do neugodnog pougljenjivanja praine. Toplina se izmjenjuje konvekcijom i zraenjem. d) grijanje zagrijanim zrakom 1 LOKALNO GRIJANJE Kod lokalnog grijanja se loite (element za generiranje topline) nalazi u samoj prostoriji koja se grije. Ureaji za lokalno grijanje (pei) su: 1.1 kamini, pei s velikom akumulacijom energije (kruta goriva) pei s malom akumulacijom energije (kruta goriva) uljne pei plinske pei elektrine pei. Pei za kruta goriva

Kamini Klasini kamini imaju otvoreno loite pa se toplina prenosi zraenjem. Imaju niski stupanj iskoristivosti (10-20%), tako da se rijetko koriste, uglavnom za dekoraciju ili za dodatno grijanje. Pei s velikom akumulacijom energije (kaljeve) Kaljeve pei grade se od keramikih ploica (kalj, penjak) i amotne opeke. Zbog svoje velike mase imaju veliku toplinsku tromost, pa nije mogua kvalitetna regulacija grijanja. Kao gorivo koristi se drvo, smei ugljen ili lignit, a este su i izvedbe ili adaptacije na loenje plinom. Toplina se podjednako odaje konvekcijom i zraenjem. Stupanj iskoristivosti je visok te iznosi 65-75% i vie. Akumulacijske pei u koje je unutar amotne oplate ugraena pe od eljeza koriste se za kontinuirano grijanje veih prostorija (dvorana). Pei s malom akumulacijom energije To su pei s platem od lijevanog eljeza ili elinog lima koji je s unutranje strane obloen amotom. Povrinske temperature su neugodno visoke (200-250 0C), pa se toplina preteno izmjenjuje zraenjem. Zato, kao i zbog male akumulacije energije, pogodne su za povremeno grijanje. Nazivna snaga ovih pei je 4-10 kW uz stupanj korisnog djelovanja oko 70%. Razlikuju se eljezne pei s gornjim (irske) i donjim (amerike) izgaranjem. 1.2 Pei za loenje plinom jednostavno posluivanje visok stupanj korisnog djelovanja (oko 80%) pogonska i ekoloka istoa jednostavna doprema goriva nema odvoza pepela mogua automatska regulacija temperature prostorije male dimenzije U odnosu na kruta goriva, loenje plinom ima sljedee prednosti:

Nedostatak loenja plinom predstavlja opasnost od trovanja i eksplozija. 23

Prema nainu odavanja topline razlikuju se pei sa zraenjem topline i pei s konvekcijom topline. Plinske pei sa zraenjem topline Zbog nehigijenskih previsokih povrinskih temperatura, pei sa zraenjem topline uglavnom nisu pogodne za trajno grijanje prostorija, pa se preteno koriste za povremeno grijanje. Pei sa zraenjem topline ukljuuju plinske radijatore arne pei pei s infracrvenim zraenjem (uarene i tamne) Uarene pei s infracrvenim zraenjem su stropne plinske grijalice koje se koriste za visoke dvorane i hale (minimalna visina postavljanja grijalice iznosi 4 m), pa su posebno interesantne za industriju. U grijalici plin potpuno izgara u posebnoj poroznoj masi (keramika ili dr.) koja se zagrije (zaari) na temperaturu 800-900 0C. Snaga grijalice iznosi 5-42 kW, uz stupanj korisnog djelovanja grijalice 60-95%. Plinovi izgaranja esto izlaze izravno u prostoriju, pa je nuno osigurati odvod zraka pomou ventilatora koji se postavljaju iznad grijalica.

Sl. 1.1 Uarena infracrvena grijalica

Sl. 1.2 Uarena infracrvena grijalica

Plinske pei s konvekcijom topline Pei s konvekcijom topline imaju zatitni plat od elinog ili aluminijskog lima, a neki puta od amota i keramikih ploica. Snaga tih pei uglavnom ne prelazi 12 kW. esto su predviene za smjetaj ispod prozora ili uz vanjski zid, pa se kroz otvor u vanjskom zidu neposredno dovodi zrak, a odvode dimni plinovi. Sigurnosni ureaji Sve plinske naprave moraju imati osigura koji zatvara plin, ako se ugasi plamen, tj. sprjeava ulaz sirovog plina u napravu i prostoriju (opasnost od trovanja i eksplozije). 24

Ti osigurai izvode se kao bimetalni ili kao termoelektrini osigurai. Bimetalni osigura ima bimetalnu polugu koja, kada se ugrije, otvara ventil za dovod plina. Termoelektrini osigura ima termoelement koji u toplom stanju generira istosmjernu struju, pa se pomou elektromagneta ventil za dovod plina odrava u otvorenom poloaju.

Sl. 1.3 Bimetalni osigura

Sl. 1.4 Termoelektrini osigura

S izuzetkom uarenih pei s infracrvenim zraenjem i katalitikih pei na tekui plin, plinske pei moraju imati odvodni vod za dimne plinove koji se najee prikljuuje na dimnjak za koji vrijede strogi propisi. Izmeu ostalog, zbog opasnosti od trovanja ili gaenja plamena (eksplozija) mora se u dimnjak ugraditi prekida propuha s osiguranjem od protustrujanja koje bi se inae moglo pojaviti zbog utjecaja vjetra. 1.3 Pei za loenje uljem Kao gorivo obino se koristi lako loivo ulje. Ove pei imaju iste prednosti kao i pei loene plinom. Neugodan miris ulja najee je posljedica prolijevanja ulja pri punjenju gorivom. Temperatura vanjskog plata uvjetuje da se toplina odaje preteno konvekcijom, a u manjoj mjeri zraenjem. Pei imaju spremnik za ulje, a plamenik-ispariva (komora izgaranja) vrlo je osjetljiv na neodgovarajui uzgon u dimnjaku, pa je kod jaih pei esto potrebno ugraditi ventilator za dovod zraka. Snaga uljnih pei je 4-20 kW, uz stupanj iskoristivosti oko 70-80%. 1.4 Elektrine pei Elektrine pei koriste se uglavnom za dodatno grijanje prostora koji se zagrijavaju nekim drugim sustavom grijanja, osobito u prijelaznim razdobljima. Kad se izuzme visoka cijena elektrine energije, grijanje pomou elektrine energije ima niz oitih prednosti u odnosu na druge vrste grijanja. Najee vrste elektrinih pei ukljuuju: 2 elektrinu grijalicu (konvektor) kalorifer infracrvenu grijalicu elektrini radijator termo-akumulacijsku pe UREAJI CENTRALNOG I DALJINSKOG GRIJANJA

Osnovni dijelovi sustava centralnog i daljinskog grijanja ukljuuju kotao (s dovodom goriva i dimnjakom) ili izmjenjivae topline, pumpu, razvodni cjevovodni sustav (s 25

ekspanzijskom posudom i armaturom), ureaje za grijanje prostorije, te mjernu, regulacijsku i sigurnosnu opremu. Kotlovi i ureaji za grijanje u sutini su izmjenjivai topline elementi kroz koja struje dva fluida razliite temperature potpuno odijeljena vrstom stjenkom koja provodi toplinu. Zadatak izmjenjivaa topline je predaja topline od jednog fluida na drugi. Kotlovi imaju i drugi bitan zadatak izgaranje goriva koje se odvija u loitu. 2.1 Ureaji za grijanje prostorije Toplinu koja se vodom ili parom dovodi do ureaja za grijanje, ti ureaji konvekcijom i zraenjem predaju zraku i okolnim povrinama. Ureaji za grijanje dijele se na grijala (ogrjevna tijela) i panele (ogrjevne povrine). Koriste se cijevna, rebrasta, ploasta i lankasta grijala (radijatori), te konvektori i podni konvektori. Grijala se izrauju od aluminija, elinog lima ili lijevanog eljeza. U principu se postavljaju ispod prozora ime se sprjeava nelagodno strujanje i zadravanje hladnog zraka u blizini poda. Paneli mogu biti stropni, zidni i podni. Grijala
Cijevna grijala izraena su od glatkih cijevi, a izvode se jednostruko (u obliku cijevnih zavoja) ili kao cijevni registri (baterija paralelno spojenih cijevi). Upotrebljavaju se uglavnom za grijanje nusprostorija (npr. u obliku suila za runike). U cilju uinkovitijeg prijelaza topline, rebrasta cijevna grijala imaju rebra ili lamele postavljene okomito na cijev. Ploasta grijala izrauju se od elinog lima ili aluminija, izrazito su male dubine (nalikuju spljotenim elinim cijevima), s glatkom ili profiliranom ogrjevnom povrinom, koja velik dio topline predaje zraenjem. Ploasti radijatori izrauju se od profiliranog elinog lima, a ploasti konvektori nalik su ploastim radijatorima, ali imaju sa stranje strane dodatne vertikalne lamele. Radijatori (lankasta grijala) su sastavljeni od istovrsnih lanaka od lijevanog eljeza, elinog lima ili aluminija. lanci se spajaju pomou nazuvica s desno-lijevim navojem 1" i odgovarajuih brtvi.

Sl. 2.1 Konvektor

Konvektori su grijala od rebrastih elinih cijevi ili od bakrenih cijevi s aluminijskim lamelama, ugraena u limeno kuite ili u zidnu udubinu s oplatom na prednjoj i bonim stranama. Zbog uzgonskog efekta dimnjaka zrak kroz konvektor struji

26

poveanom brzinom ime se dobiva uinkovitiji prijelaz topline. Konvektori su jeftiniji, manji, laki i bre se zagrijavaju nego radijatori, ali je ienje oteano. Noviji radijatori takoer koriste efekt dimnjaka, pa u neku ruku predstavljaju kombinaciju radijatora i konvektora. Standardni i stvarni toplinski uin ogrjevnih tijela Za sva ogrjevna tijela mora se obaviti ispitivanje toplinskog uina (odrediti standardni toplinski uin) i registracija, ime se omoguava ispravno dimenzioniranje ogrjevnih tijela. Standardni toplinski uin jest toplinski uin uz temperaturnu razliku tN=60 K izmeu srednje temperature vode tm u ogrjevnom tijelu i temperature prostorije tu, te uz 20 K razlike temperatura u polaznom i povratnom vodu. Srednja temperatura vode rauna se prema izrazu tm = (tv + tr) / 2 tv temperatura u polaznom vodu, C tr temperatura u povratnom vodu, 0C. Uz standardnu temperaturu prostorije tu=20 0C izlazi da polazna i povratna temperatura trebaju biti tv=90 0C, tr=70 0C, a srednja temperatura tm=80 0C (optereenje pri 80/20 0C). Novija norma predvia vrijednosti tu=20 0C, tv=75 0C, tr=65 0C, uz temperaturnu razliku tN=50 0C. Stvarno toplinsko optereenje Q moe se odrediti iz standardnog toplinskog optereenja QN prema
Q/QN = (t / tN)n
0

(2.1)

(2.2)
0

t stvarna razlika temperatura grijala i prostorije, C n eksponent: n=1,30 za radijatore n=1,25 za cijevi n=1,20-1,30 za ploaste radijatore n=1,25-1,45 za konvektore
Primjer: Odrediti stvarni toplinski uin Q radijatora koji se nalazi u prostoriji temperature tu=22 0C, a srednja temperatura radijatora iznosi tm=75 0C, ako je poznato standardno toplinsko optereenje radijatora QN=114 W po lanku (W/l).

t = tm tu = 75 22 = 53 0C
Q = QN (t / tN)n = 114 (53/60)1,3 = 97,0 W/l.

Stvarni toplinski uin radijatora iznosi Q = 97,0 W/l. Paneli Paneli su velike ogrjevne povrine koje obuhvaaju niskotemperaturno grijanje (podno, stropno i zidno) i ploe za zraenje. Kod niskotemperaturnog grijanja ogrjevne cijevi ugraene su u zidove, tako da nisu primjetne, a temperature povrina su zbog fiziolokih razloga niske i iznose 25-45 0C. Prijelaz topline odvija se u veoj mjeri putem zraenja nego kod ogrjevnih tijela.. Niskotemperaturnim grijanjem tedi se energija, naroito kada se za zagrijavanje koriste dizalice topline.
Podno grijanje ostvaruje se putem elinih, bakrenih ili plastinih cijevi ugraenih u glazuru ili ispod nje. Zbog doticaja sa stopalima, temperatura poda ne smije prelaziti 26 0C, a u zonama po kojima se rijetko hoda 29 0C. Da se izbjegne oteenje betona, temperatura vode za grijanje ne treba biti vea od 45 do 50 0C. Ovako niske temperature uvjetuju ogranien toplinski uinak podnog grijanja, pa se podno grijanje esto koristi kao dodatno.

27

Stropno grijanje ostvaruje se pomou cijevi ulivenih u beton ili buku (danas rjee), a ee pomou cijevi s lamelama smjetenih u meuprostor sputenog stropa. Da se izbjegne neudoban utjecaj zraenja, temperatura povrine stropa smije iznositi do 35 0 C, a vode do 75 0C. Usijane ploe za stropno grijanje (sun-strip) za tvornike hale i visoke prostorije sastoje se od registra cijevi s lamelama ili dvostrukim limenim ploama smjetenih uz sam strop. Zavisno od visine prostorije, temperatura povrine ploa iznosi do 145 0C uz maksimalnu polaznu temperaturu vode od 180 0C. Karakteristino je dobro zagrijavanje podne povrine (putem zraenja), a putem razmjetaja ploa moe se zagrijavanje dijelova prostorije prilagoditi predvienim aktivnostima ljudi.

2.2

Kotlovi

Kotlovi su ureaji u kojima se kemijska energija goriva izgaranjem transformira u toplinu (u loitu kotla), pa se ta toplina predaje radnom fluidu (vodi ili pari). Predavanje topline radnom mediju predstavlja osnovnu razliku kotlova i pei, koje toplinu predaju okolini. Najee je odavanje topline kotlova na okolinu nepoeljno, tako da kotlovi obino imaju toplinsku izolaciju. Razlikuju se kotlovi od lijevanog eljeza i kotlovi od elinog lima. Vodni i parni kotlovi razlikuju se samo u nekim dodatnim dijelovima. Parni kotlovi su do neke razine ispunjeni vodom, a iznad toga je parni prostor. Prema vrsti goriva, postoje kotlovi na kruto (ugljen), tekue i plinovito gorivo, te elektrini kotlovi. Ugljen u loitu obino izgara na reetki, dok se tekue i plinovito gorivo ubrizgava kroz posebne mlaznice koje se nazivaju plamenici (gorai, gorionici). esto se izrauju kotlovi koji mogu koristiti dvije vrste goriva. Elektrini kotlovi koriste se za grijanje samo u iznimnim sluajevima. Zbog sigurnosti, parni kotlovi podlijeu itavom nizu propisa i standarda. Vodni kotlovi s temperaturom vode veom od 100 0C podlijeu regulativi za parne kotlove. S izuzetkom malih kotlova za toplu vodu (bojlera), za sve kotlove potrebno je struno rukovanje. Sustavi vodenog grijanja moraju imati termometar za polazni vod, ekspanzijsku posudu i sigurnosne cijevi. Ekspanzijska posuda obino se nalazi na najvioj toki postrojenja za grijanje. Ima zadatak preuzeti viak vode koji nastaje radi poveanja volumena vode pri zagrijavanju (toplinska dilatacija). Svaki kotao mora imati direktnu vezu s ekspanzijskom posudom ili s atmosferom putem sigurnosnih cijevi, koje ne smiju imati mogunost zatvaranja (ventil). Svaki parni kotao mora imati sljedee sigurnosne ureaje: sigurnosni ventil ili sigurnosnu hidrostatsku cijev, vodokazno staklo, alarmni signal i manometar. Umjesto sigurnosnim ventilom, prekoraenje dozvoljenog tlaka esto se spreava pomou sigurnosne hidrostatske cijevi (sl. 2.2) s vodom kao zapornom tekuinom. Krai krak cijevi spaja se na parni prostor kotla, a dulji zavrava posudom.
Kotlovi od lijevanog eljeza najee su izraeni spajanjem niza istovrsnih lanaka (lankasti kotao). Takvi kotlovi veinom koriste kruto gorivo, izrazito su otporni na koroziju, a popravci se vre jednostavnije (izmjena lanka). lankasti kotlovi izrauju se u irokom rasponu snage do najvie 700 kW. Kotlovi od elinog lima izrauju se u velikom rasponu snage, od bojlera za pojedine stanove otprilike do snage od 3500 kW. Postoji vei broj tipova ovakvih kotlova. Kombinirani kotlovi za grijanje i potronu toplu vodu esto se koriste kad su potrebne manje snage (do 100 kW), a izvode se kao protoni ili akumulacijski.

28

Sl. 2.2 Sigurnosna hidrostatska cijev: H visina koja odgovara radnom tlaku uveanom za 20%, hH/2, PI pred-istjecanje

2.3

Izmjenjivai topline

Izmjenjivai topline koriste se za prijenos topline od jednog fluida na drugi, kada nije potrebna transformacija energije (npr. kod daljinskog grijanja). Ti ureaji najee se sastoje od snopa cijevi kroz koje protjee jedan fluid, dok drugi fluid protjee s vanjske strane cijevi kroz taj snop. U njima se moe vriti zagrijavanje, hlaenje, isparavanje ili ukapljivanje fluida.

CENTRALNO GRIJANJE TOPLOM VODOM

Ovi sustavi centralnog grijanja kao radni medij koriste toplu vodu (maks. temperature 100 0C) ili vrelu vodu (maks. temperature 120 0C). Voda se ugrije u kotlu, pa se kroz cjevovod razvodne mree dovodi do ogrjevnih tijela, gdje se ohladi i sabirnim cjevovodom vraa u kotao. Zbog niske povrinske temperature ogrjevnih tijela (ugodno zagrijavanje), sustavi za grijanje toplom vodom najpogodniji su za grijanja stambenih, javnih i dr. zgrada u kojima ljudi borave vei dio dana. Osim toga, grijanje toplom vodom odlikuje se jednostavnim posluivanjem i velikom pogonskom sigurnou, mogunou centralne regulacije i dugotrajnou zbog spore korozije. Meutim, masa vode i toplinska tromost su znatni, investicijski trokovi visoki, a prisutna je i opasnost od zamrzavanja prilikom iskljuivanja pogona ili pojedinih ogrjevnih tijela. Prema sili koja uzrokuje cirkulaciju (optok) vode grijanje toplom vodom dijeli se na: a) grijanje s prirodnom cirkulacijom (gravitacijsko) b) grijanje s prisilnom cirkulacijom ("pumpno"). Obzirom na kontakt s okolnom atmosferom grijanje toplom vodom dijeli se na: a) otvoreno grijanje b) zatvoreno grijanje.

29

Prema voenju vode kroz cjevovod sustavi grijanja se dijele na: a) jednocijevne sustave (sl. 3.1) b) dvocijevne sustave (sl. 3.3), a prema poloaju cjevovoda na: a) sustave s gornjim razvodom (sl. 3.4) b) sustave s donjim razvodom (sl. 3.5). 3.1 Voenje vode kroz cjevovode Ekspanzijska posuda Poveanje volumena vode uslijed zagrijavanja kompenzira se ekspanzijskom posudom koja preuzima viak vode. U otvorenim sustavima ekspanzijska posuda otvorena je prema atmosferskom tlaku i smjetena na najviem mjestu postrojenja za grijanje. Zatvoreni sustavi nemaju veze s atmosferom, a zatvorena ekspanzijska posuda moe se postaviti na najvie ili na najnie (kotlovnica) mjesto postrojenja za grijanje. Zatvoreni sustavi moraju imati posebne sigurnosne naprave. Gornja razdioba U sustavu s gornjom razdiobom (sl. 3.4) ugrijana voda iz kotla vodi se dovodnim vodovima (glavni uzlazni vod, gornji razdjelni vod, silazni vertikalni ogranci) do radijatora, a ohlaena voda iz radijatora povratnim vodovima (silazni vertikalni ogranci, sabirni vod) vodi se natrag u kotao. Sustav se odzrauje centralno. Kotao i sabirni vod obino su smjeteni u podrumu, a razdjelni vod na tavanu. Donja razdioba Donja razdioba ne primjenjuje se u jednocijevnim sustavima, a za centralno grijanje najee se primjenjuje dvocijevni sustav s donjom razdiobom (sl. 3.5). Kotao je obino u podrumu, a razdjelni (polazni) i sabirni (povratni) vodovi polau se uz strop podruma. Topla voda iz kotla vodi se preko razdjelnih vodova u uzlazne polazne ogranke, zatim se ohlauje prolaskom kroz grijala, pa se kroz silazne povratne ogranke vraa u kotao. Centralno ili ee posebno odzraivanje predvia se u najvioj toki sustava. Odzraivanje sustava Zrak u cijevima ili ogrjevnim tijelima uzrokuje poremeaje u cirkulaciji vode, koroziju i buku. Zato posebnu panju treba posvetiti odzraivanju sustava, a postrojenje moe imati centralno ili lokalno odzraivanje. U postrojenjima s gornjim razvodom razdjelne cijevi postavljaju se pod malim nagibom, a na najviem mjestu mora se predvidjeti odzraivanje (esto putem otvorene ekspanzijske posude). Kod donje razdiobe odzraivanje se vri kroz polazne i odzrane vodove koji su spojeni na ekspanzijsku ili na odzranu posudu preko koje se vri odzraivanje. Radi spreavanja neeljene cirkulacije vode u odzranim vodovima, ti vodovi zavravaju cijevnim petljama (sl. 3.5 formira se zrani dep). Jednocijevni sustavi Jednocijevni sustav (sl. 3.6) predstavlja posebnu izvedbu gornje razdiobe u kojoj se gornji razdjelni dovodni vod neposredno vertikalnim silaznim ograncima spaja sa donjom sabirnom mreom, a radijatori se serijski prikljuuju na silazni ogranak, tako da voda prolazi redom kroz sva prikljuena grijala.
Jednocijevni sustavi sa serijskim spajanjem ogrjevnih tijela (sl. 3.1) najjednostavniji su i najjeftiniji. Voda prolazi kroz kruni cjevovod od kotla redom kroz sva ogrjevna tijela i natrag u kotao. Za vee zgrade moe se primijeniti isti tip grijanja s nekoliko

30

paralelnih krunih cjevovoda. Kruni cjevovod moe se voditi horizontalno ili vertikalno. Prolaskom kroz svako sljedee ogrjevno tijelo smanjuje se temperatura vode u krugu, pa su nizvodno potrebne sve vee ogrjevne povrine.

radijator radijator polazni vod povratni vod Sl. 3.1 Jednocijevni sustav sa serijskim spajanjem radijatora

Bitno poboljanje karakteristika jednocijevnog sustava donosi jednocijevni sustav s paralelnim spajanjem radijatora (sl. 3.2) u kojem se ogrjevno tijelo spaja paralelno s glavnim razdjelnim vodom (zbog poveanih hidraulikih otpora moe se koristiti samo u sustavima s prisilnom cirkulacijom). Ogrjevna tijela opremaju se regulacijskim ventilima to omoguava regulaciju toplinskog uina pojedinih ogrjevnih tijela. Ohlaena voda iz ogrjevnog tijela mijea se na spoju glavnog razdjelnog voda i povratnog voda iz ogrjevnog tijela, to i u ovom sluaju izaziva smanjenje temperature vode u glavnom vodu. Prikljuivanje ogrjevnog tijela vri se pomou elementa (npr. ejektorske spojnice) koji osigurava pravilnu raspodjelu vode izmeu glavnog voda i grijala.

Sl. 3.2 Jednocijevni sustav s paralelnim spajanjem radijatora

Dvocijevni sustavi Dvocijevni sustav (sl. 3.3) predstavlja najee koriteni sustav za razdiobu i dovod topline prikljuenim toplinskim potroaima. Svako ogrjevno tijelo prikljuuje se na odvojeni dovodni i odvodni vod, pa tako dobiva priblino istu polaznu temperaturu. Razlikuju se gornja i donja razdioba tople vode.

Sl. 3.3 Dvocijevni sustav

Etano grijanje Etano grijanje predstavlja posebnu izvedbu dvocijevnog sustava s gornjom razdiobom, pri emu se cijelo postrojenje nalazi na istom katu.

31

3.2

Gravitacijsko grijanje

Kod toplovodnog grijanja gravitacijom optok vode u sustavu uzrokovan je razlikom gustoe ugrijane i ohlaene vode,
p = gh(r-v) p uzgonska razlika tlaka koja uzrokuje cirkulaciju vode, Pa h visinska razlika najvie i najnie toke postrojenja, m r, v gustoa vode u povratnom i polaznom vodu, kg/m3

(3.1)

Danas se takvi sustavi uglavnom vie ne izvode. Sustavi toplovodnog gravitacijskog grijanja su: a) dvocijevni sustav (s gornjom ili donjom razdiobom), b) jednocijevni sustav (s gornjom razdiobom), c) etano grijanje (s gornjom razdiobom). 3.3 Grijanje prisilnom cirkulacijom Zbog dobre cirkulacije vode, malih promjera cjevovoda i bolje mogunosti regulacije grijanja, danas se za toplovodno grijanje praktiki koriste iskljuivo sustavi s prisilnom cirkulacijom (koja se ostvaruje pomou pumpe). Nekada se najee raunalo s polaznom temperaturom 90 0C, dok je danas polazna temperatura uglavnom u rasponu 65-75 0C, zbog tednje energije. Brzina strujanja vode relativno je velika, pa je potrebno posebnu panju posvetiti problemu odzraivanja. Pumpa se ugrauje u polazni ili u povratni vod. esto se paralelno ugrauju tri pumpe, svaka s 50% potrebnog kapaciteta, tako da jedna pumpa slui kao rezerva. Toplovodno grijanje s prisilnom cirkulacijom izvodi se kao: a) dvocijevni sustav (s gornjom ili donjom razdiobom), b) jednocijevni sustav (s gornjom razdiobom).

Sl. 3.4 Dvocijevna, otvorena izvedba grijanja s prisilnom cirkulacijom, gornjom razdiobom i pumpom u polaznom vodu: 1 kotlovi, 2 cirkulacijska pumpa, 3 povratna zaklopka, 4 dovodni vod, 5

32

povratni vod, 6 radijator, 7 ekspanzijska posuda, 8 sigurnosni ekspanzijski vodovi, 9 sigurnosni povratni vod, 10 odzrani vodovi, 11 odzrane posude, 12 preljev, N neutralna toka

Neutralna toka je toka u kojoj je prikljuena ekspanzijska posuda pa (ako je posuda otvorena) u neutralnoj toki vlada fiksni pretlak uvjetovan samo visinskom razlikom do posude. Visina posude iznad najvieg radijatora mora biti vea od visine dobave pumpe kako se u najviem prikljuku ne bi pojavio podtlak (kada je neutralna toka na tlanoj strani pumpe).

3.3.1

Dvocijevni sustavi

Dvocijevni sustav s prisilnom cirkulacijom u izvedbi s gornjom razdiobom i pumpom u polaznom vodu prikazan je na sl. 3.4, a u izvedbi s donjom razdiobom i pumpom u povratnom vodu na sl. 3.5.

Sl. 3.5 Dvocijevna, otvorena izvedba grijanja s prisilnom cirkulacijom, donjom razdiobom i pumpom u povratnom vodu: 1 kotlovi, 2 cirkulacijska pumpa, 3 povratna zaklopka, 4 dovodni vod, 5 povratni vod, 6 radijator, 7 ekspanzijska posuda, 8 sigurnosni ekspanzijski vodovi, 9 sigurnosni povratni vod, 10 odzrani vodovi, 11 odzrane posude, 12 preljev, N neutralna toka

3.3.2

Jednocijevni sustavi

Na sl. 3.6 prikazana je jedna mogunost voenja cjevovoda jednocijevnog sustava s prisilnom cirkulacijom. 3.3.3 Hidrauliki proraun sustava s prisilnom cirkulacijom Na temelju hidraulikog prorauna vri se dimenzioniranje cijevi(odreivanje promjera cijevi). Takoer potrebno je za svako grijalo osigurati jednaku razliku tlaka izmeu ulaznog i izlaznog prikljuka (to se naziva hidrauliko uravnoteavanje cjevovoda). U sutini se proraunavaju padovi tlaka u pojedinim sekcijama cjevovoda, pa se proraun temelji na poznatim izrazima za pad (gubitak) tlaka u cjevovodu. Potreban maseni protok m (kg/s), odn. volumenski protok V (m3/s) odreuje se iz izraza 33

Q = cvmt = cvVt Q potreban toplinski uin (snaga) za neku cijevnu dionicu, W cv specifina toplina vode, W/kgK gustoa vode, kg/m3 t (t=tv-tr, tv je polazna temperatura, a tr povratna temperatura), 0C

(3.2)

Sl. 3.6 Jednocijevna, otvorena izvedba grijanja s prisilnom cirkulacijom i troputnim regulacijskim ventilima: 1 kotao, 2 pumpa, 3 radijator, 4 troputni ventil, 5 ekspanzijska posuda, 6 ekspanzijski vod, 7 sigurnosni povratni vod, 8 odzraivanje, 9 preljev

Odreivanje brzine strujanja i pada tlaka u cijevi bazira se na jednadbi kontinuiteta m = V = vd2/4 = const. v srednja brzina strujanja vode u cijevi, m/s d unutranji promjer cijevi, m i na izrazu za pad tlaka p (Pa) u cijevi
p = l

(3.3)

v2 v2 + = lR + l p R = le R 2 2

(3.4)

l duljina cijevi, m koeficijent linijskog pada tlaka, koeficijent lokalnog pada tlaka, R linijski specifini otpor, Pa/m lp ekvivalentno produljenje cijevi, m. le ekvivalentna duljina cijevi, m. Kod hidraulikog prorauna sustava grijanja praktiki se koristi izraz p = lR +(lpR) = leR, (3.5)

34

pri emu su maseni protoci m i brzine v tablino ili dijagramski izraeni u zavisnosti od standardnog nazivnog promjera cijevi DN i otpora R. Tablice i dijagrami nainjeni su na bazi izraza
R=

v2 2

(3.6) (3.7)

v = 4m/(d2)

Koeficijenti lokalnog pada tlaka mogu se odrediti prema tablicama, dok se ekvivalentna produljenja elinih cijevi lp mogu odrediti na bazi izraza lp = d/ 4 CENTRALNO GRIJANJE PAROM (3.8)

Kod parnog grijanja koristi se kao radni medij vodena para. Para proizvedena u kotlu dovodi se parnim vodovima do ogrjevnih tijela, u njima kondenzira, pa se kao kondenzat (u kapljevitom stanju) kondenzacijskim vodovima vraa u kotao. Para se rijetko upotrebljava za grijanje stambenih ili uredskih prostorija. esto se koristi za zagrijavanje velikih dvorana koje su samo povremeno u pogonu (nema opasnosti od zamrzavanja kao kod vodenog grijanja) ili za sluajeve u kojima se para koristi i za druge svrhe (tvornice, javne kuhinje i praonice itd.). U odnosu na kapljevitu vodu para ima relativno malu masu, tako da su akumulirana toplina i toplinska tromost mali. Mogu je transport na vee udaljenosti, ali postoji opasnost od korozije, temperature ogrjevnih povrina su visoke, a centralna regulacija je oteana. Prema tlaku pare grijanje parom dijeli se na: a) niskotlano, b) visokotlano, c) vakuumsko. Obzirom na kontakt s okolnom atmosferom grijanje parom dijeli se na: a) otvoreno, b) zatvoreno. Prema voenju vode kroz cjevovod sustavi grijanja se dijele na: a) jednocijevne, b) dvocijevne, prema poloaju glavnog razvoda: a) sustave s gornjim razvodom, b) sustave s donjim razvodom, prema poloaju kondenzacijskog cjevovoda na: a) sustave s gornjim (suhim) povratom kondenzata, b) sustave s donjim (vlanim) povratom kondenzata. i konano prema nainu povrata kondenzata na: a) sustave s prirodnim (gravitacijskim) povratom kondenzata, b) sustave s prisilnim povratom kondenzata. Kombiniranjem ovih raznih mogunosti dobiju se mnogobrojne izvedbe parnog grijanja. Za ispravno funkcioniranje bez smetnji nuna je za sve vrste parnog grijanja briljiva izrada projekta i sama izvedba postrojenja. 35

Tablica 4.1 Sigurnosni ureaji potrebni za zatvorene generatore pare (GP) na plin ili naftu s temperaturama 120 0C (DIN 4751 T2)
Mjerena veliina radni tlak Sigurnosni ureaj Tip manometar sigurnosni ventil ekspanzijski lonac Pozicija GP GP, polazni v. sigurnosni ventil Napomena

>350 kW, >100 0C, za >350 kW, 100 0C dovoljni su ograniavai temp. i maks. tlaka >350 kW ili >3 bar

razina vode polazna temp.

ograniava maks. tlaka ograniava min. tlaka ekspanzijska posuda s odravanjem tlaka sustava osigura za potrebnu razinu vode termometar kotla regulator temperature ureaj za nadzor temperature ograniava temperature

ekspanzijski vod ekspanzijski vod GP, polazni v. GP GP GP GP

ispod 350 kW dovoljno sprijeiti pregrijavanje

za posredno grijane GP

4.1

Grijanje parom niskog tlaka

Kod grijanja parom niskog tlaka (otvoreni sustavi parnog grijanja) para se proizvodi u niskotlanim parnim kotlovima ili se reducira tlak pare oduzete iz visokotlanih kotlovskih postrojenja. Ne smiju se koristiti radijatori iz elinog lima. Najvii dozvoljeni radni tlak iznosi 1 bar. Zavisno od horizontalne duljine zgrade, ili tonije horizontalne duljine najdueg ogranka cijevi, uobiajeni su radni tlakovi od 0,05 do 0,2 bar. Tlak pare ispred radijatora iznosi oko 0,02 bar. Prekoraenje dozvoljenog tlaka esto se spreava pomou sigurnosne hidrostatske cijevi (sl. 2.2) spojene na parni prostor kotla. Kao zaporna tekuina koristi se voda. Umjesto hidrostatske cijevi moe se koristiti sigurnosni ventil. Budui da je zrak tei od pare, odzraivanje se vri putem kondenzatnih (povratnih, silaznih) vodova. Zato se kondenzatni cjevovod preko odzranog voda mora spojiti s atmosferom. 4.2 Vakuumsko parno grijanje U kondenzatnim vodovima vlada podtlak koji se odrava vakuumskom pumpom, dok u parnim vodovima moe vladati podtlak ili pretlak. U odnosu na grijanje parom niskog tlaka, temperatura ogrjevnih tijela je nia, a zavisi od odabira tlakova u ureaju. Takoer, bolja je mogunost centralne regulacije, a povrat kondenzata je bri, ali su trokovi vii. Postoje dva tipa vakuumskog parnog grijanja jednostavno grijanje s konstantnim tlakom u kondenzacijskom vodu od 0,2-0,3 bara i diferencijalno grijanje s konstantnom razlikom tlaka od oko 0,1 bar izmeu parnog i kondenzatnog voda. 4.3 Grijanje parom visokog tlaka Pretlak pare kod visokotlanog parnog grijanja vei je od 1,0 bar. Temperatura ogrjevnih tijela je visoka, a mogunost regulacije slaba, pa se grijanje parom visokog tlaka ne koristi za grijanje prostorija, ve za tvornice koje u svom radnom procesu trebaju paru visokog tlaka. Pretlak pare zavisi od spoja na dovod pare i duljine cjevovoda, a obino iznosi 1-3 bara. Iza svakog troila ili grupe troila mora se postaviti odvaja kondenzata, kako para ne bi dola u kondenzatni vod. Za kotlove s pretlakom veim od 1,0 bar vrijede propisi za visokotlane kotlove. 36

DALJINSKO GRIJANJE

Umjesto centralne kotlovnice za centralno grijanje, kod daljinskog grijanja pojavljuje se predajna stanica odn. kuna toplinska stanica u koju se toplina dovodi iz gradske toplane ili termoelektrane-toplane. Takve stanice znatno su manje od kotlovnica. Izvedba stanice zavisi od fluida za transport topline i vrsti mree daljinskog grijanja. Mree daljinskog grijanja mogu biti niskotlane (za opskrbu topline na podruju manjem od 1 km2) i visokotlane. Parovodna mrea daljinskog grijanja Parovodna mrea daljinskog grijanja ranije se ee koristila, a sastoji se od jednog parnog voda i jednog kondenzacijskog voda. Tlak pare niskotlane mree iznosi do 2 bar, a u visokotlanoj do 12 bar. U predajnoj stanici priguuje (obara) se tlak pare, a tu je takoer i mjerna blenda u parnom vodu ili brojilo u kondenzacijskom vodu, radi obraunavanja isporuene pare. Kuna toplinska stanica mora imati izmjenjiva topline radi predaje topline sustavu toplovodnog grijanja, te razdjelni i sabirni vod s cirkulacijskom pumpom. Toplovodna mrea daljinskog grijanja U niskotlanim mreama polazna temperatura iznosi do 110 0C, a povratna je 70 0C. Kuna toplinska stanica prikljuuje se najee direktno (uz mijeanje s povratnom vodom). Danas se za transport topline uglavnom koriste dalekovodi tople (vrele) vode s temperaturom vode 130/70 0C (polazna temperatura 130 0C, povratna temperatura 70 0C) ili s temperaturom 180/50 0C i to s 2 ili 3 cijevi. Kuna toplinska stanica prikljuuje se indirektno (preko izmjenjivaa topline) ili direktno uz mijeanje(ako grijala mogu podnijeti prekoraenje tlaka). Danas je i kod direktnog prikljuivanja uobiajeno koritenje vlastite (kune) cirkulacijske pumpe. Dalekovodi tople vode imaju centralnu regulaciju polazna temperatura se prilagouje meteorolokim uvjetima. Minimalna polazna temperatura dvocijevnog dalekovoda iznosi 70 0C zbog zagrijavanja potrone tople vode. Trocijevni dalekovodi imaju jednu polaznu cijev za grijanje i jednu s konstantnom temperaturom (90-100 0C) za zagrijavanje potrone tople vode i za klima-ureaje, te zajedniku povratnu cijev. Predajna stanica ima ureaj za priguivanje tlaka i eventualno brojilo za isporuenu toplinu.

37

VENTILACIJA I KLIMATIZACIJA Postrojenja za obradu zraka Ureaje za ventilaciju, grijanje zrakom i klimatizaciju teko je jednoznano podijeliti. Zato je uveden pojam ureaja za obradu zraka koji obuhvaa sve te ureaje. Sustavi za obradu zraka mogu obuhvaati ureaje za transport, ienje, zagrijavanje, hlaenje, vlaenje i suenje zraka. U veini zgrada izmjena zraka preputena je prirodnoj ventilaciji (kroz zatvorene ili otvorene prozore i vrata). Neki puta prirodna ventilacije pojaava se izradom specijalnih otvora u blizini radijatora ili konvektora. Izmjena zraka moe se vriti i mehanikim putem (ventilatorom prisilna ventilacija). Zrak koji se dovodi u prostoriju ponekad se zbog ugodnosti prethodno temperira priblino na temperaturu prostorije. Taj se zrak po potrebi moe jo proiavati, ovlaiti ili suiti. Svi ovi postupci obrade zraka mogu se vriti u ureajima za ventilaciju. Ako se dovedeni zrak zagrije na temperaturu veu od temperature prostorije, on moe preuzeti zadatak grijanja prostorije (grijanje zrakom). U ureajima za klimatizaciju, zrak se prije dovoenja u prostoriju proiava, ovlauje ili sui, dovodi na odreenu temperaturu i eventualno obrauje na jo neki nain, sve unutar odreenih (neki puta vrlo strogih) tolerancija. 1 VENTILACIJA Prirodna ventilacija Prirodna ventilacija posljedica je razlike tlakova izmeu prostorije i okoline (atmosferskih prilika). Razlika unutranje i vanjske temperature jo potencira ventilaciju. Naime, otprilike na polovici visine prostorije, tlak u prostoriji jednak je onom izvan nje (neutralna zona). Npr. u zimi, kada je temperatura zraka vea u prostoriji nego izvan nje, tlak u blizini stropa vei je nego vani, a u blizini poda situacija je obrnuta, tako da hladni zrak ulazi u prostoriju u donjem dijelu, dok topli izlazi u gornjem. Ljeti, u klimatiziranim prostorijama situacija je obrnuta. Prisilna ventilacija Kada je prirodna ventilacija nedovoljna, pribjegava se prisilnoj (mehanikoj) ventilaciji koja se realizira pomou ventilatora. Utjecaj prirodne ventilacije tada je i dalje prisutan, ali se moe zanemariti. Izmjena zraka mehanikim putem moe se vriti tako da se pomou ventilatora u prostoriju ubacuje isti zrak (tlana ventilacija), ili izbacuje neisti (odsisna ventilacija), ili kombinacijom oba ova naina (tlano-odsisna ventilacija). Tlana ventilacija izaziva pretlak u prostoriji, ime se onemoguava uvlaenje zraka iz susjednih prostorija. Koristi se u prostorijama namijenjenim boravku ljudi, operacijskim dvoranama itd. Odsisna ventilacija izaziva podtlak u prostoriji, spreavajui prodiranje zraka u susjedne prostorije, pa se koristi u prostorima u kojima se zrak zagauje (radionice, kuhinje, sanitarne prostorije itd.). Kombinirani nain obuhvaa istovremeno mehaniko ubacivanje i odsisavanje zraka. Taj nain je najkvalitentniji jer omoguava da se tlak u pojedinim prostorijama regulira prema potrebi. Zrak za ventilaciju moe se uzimati izvana u potpunosti (nije ekonomino) ili djelomino (pri emu se u prostoriju vraa dio odsisanog zraka optoni zrak).

38

Dovod zraka brzinom veom od 0,25-5 m/s postavlja se na visinu veu od 3 m uz horizontalan smjer strujanja. Zrak se prema potrebi dodatno moe proiavati pomou filtara, te zagrijavati, ovlaivati, suiti i/ili podvrgnuti drugim postupcima. Koliina topline QV (izraena u W) potrebna za temperiranje zraka iznosi
QV = Vvcp(tutv)

(1.1)
3

Vv volumenski protok vanjskog zraka koji se ubacuje, m /s gustoa zraka, kg/m3 cp specifina toplina zraka, J/kgK) tu, tv temperatura prostorije i temperatura vanjskog zraka, 0C 2 GRIJANJE ZRAKOM Zrak koji slui za djelomino ili iskljuivo grijanje prostorije, zavisno od potrebne topline za grijanje, zagrijava se na temperaturu do 50 0C, dakle znatno veu od temperature prostorije. Ureaj za grijanje zraka i ventilaciju sastoji se od grijaa zraka i ventilatora, a prema potrebi moe imati i dodatne elemente. Grijanje zrakom podrazumijeva grijanje samo optonog zraka (bez dodatka vanjskog zraka). Zrano grijanje i ventilacija podrazumijeva zagrijavanje zraka koji se iskljuivo ili djelomino (uz mijeanje s optonim zrakom) uzima iz atmosfere. Zagrijavanje zraka moe biti direktno (na samom izvoru topline) i indirektno (pomou radnog medija vode ili pare). Nadalje zagrijavanje se prema uzroku cirkulacije zraka dijeli na gravitacijsko i prinudno (pomou ventilatora). Prema mjestu zagrijavanja zraka, grijanje je individualno ili centralno (zrak za grijanje vie prostorija zagrijava se na jednom mjestu i razvodi kanalima). Ureaji za grijanje zrakom ukljuuju kalorifer i ventilokonvektor (za posredno grijanje pogona i ureda, respektivno), te termogen (s ognjitem na plin ili ulje) i sredinju jedinicu za zrano grijanje (za vee protoke do 20000 m3/h). 3 3.1 KLIMATIZACIJA Parno-kompresorski rashladni proces

Na sl. 3.1 prikazan je kvalitativni p-v dijagram (tlak specifini volumen) za vodenu paru. Za kvantitativni prikaz procesa s vodenom parom spretnije je koristiti druge dijagrame. Linija zasiene kapljevine odvaja kapljevitu vodu od vlane pare, a linija zasiene pare odvaja vlanu paru od pregrijane pare. Ove dvije linije sastaju se u kritinoj toki K iznad koje vie nije mogue razlikovati paru i kapljevinu. U podruju vlane pare, udjel pare x poveava se od vrijednosti 0 (0% pare ista kapljevina) na samoj liniji zasiene kapljevine do vrijednosti 1 (100% pare ista para) na liniji zasiene pare. U podruju kapljevine prisutna je samo kapljevita faza, a u podruju pregrijane pare prisutna je samo parna faza. Na istoj slici prikazan je linijom 1-4 proces isparavanja u parnom kotlu. Linija 1-2 predstavlja zagrijavanje kapljevite vode do temperature vrelita u toki 2. Proces isparavanja odvija se na konstantnoj temperaturi vrelita T2-3 i konstantnom tlaku, a prikazan je linijom 2-3. Linija 3-4 predstavlja poveanje temperature odn. pregrijavanje pare. Izoterma T2-3 prikazana je crtkanom linijom. U podruju kapljevine, ta je izoterma gotovo vertikalna zbog toga to su kapljevine praktiki nestlaive. Parno-kompresorski rashladni kruni proces daleko je najraireniji u klimatizacijskoj tehnici. Sl. 3.2 predstavlja shematski prikaz takvog krunog procesa, a na sl. 3.3 dan 39

je prikaz istog procesa u p-v dijagramu. Toka 1 predstavlja paru na ulazu u kompresor, a toka 2 je toka izlaza pare povienog tlaka iz kompresora. Putem motora i kompresora predaje se radnom fluidu (vodi) mehaniki rad WK. Ovaj proces je priblino adijabatski, tj. nema razmjene topline izmeu radnog fluida i okoline.
K p kapljevina T2-3 1 2 vlana para T2-3 kotao 1-4 linija zasiene kapljevine x=0 linija zasiene pare pregrijana para 3 4 T2-3=const.

x=1 v

Sl. 3.1 p-v dijagram za vodenu paru i proces u parnom kotlu

Na poveanoj temperaturi i konstantnom tlaku odvodi se u kondenzatoru u procesu 25 od radnog medija toplina Q2-5, koja se predaje okolnom atmosferskom zraku. U kondenzatoru se para ohladi do temperature vrelita (linija 2-3), daljnjim hlaenjem se ukapljuje na konstantnoj temperaturi (linija 3-4), da bi se na kraju kapljevina pothladila (linija 4-5). Nakon toga potrebno je smanjiti tlak dobivene kapljevine, to bi se moglo obaviti u hidraulikom motoru. Praktiki se motor ne koristi zbog malog iznosa snage koja bi se u njemu dobila.
Q2-5 5 2 2 5 prigunica 7 ispariva 1 7 Q7-1 Sl. 3.2 Shematski prikaz rashladnog krunog procesa 1 kondenzator kompresor M WK

Tlak radnog medija se ne iskoritava, nego se naprosto obara u prigunici (proces 5-7) u procesu pri konstantnoj entalpiji i bez razmjene topline s okolinom (adijabatski). Sa smanjenjem tlaka smanjuje se temperatura kapljevine (linija 5-6), a zatim kapljevina djelomino isparava uz daljnje smanjenje temperature i tlaka (linija 6-7). Na tako snienom tlaku, vlanoj pari se u isparivau (proces 7-1) dovodi toplina Q7-1 od zraka koji se eli ohladiti. Pri tome, preostala kapljevina u potpunosti ispari (pri konstantnom tlaku i temperaturi linija 7-8), a dobivena para se jo malo pregrije, odn. povea temperaturu (linija 8-1). Ukupni rad potreban za ovaj kruni proces 40

W12571 jednak je povrini omeenoj linijama 1-2-5-7-1 na sl. 3.3, a takoer je jednak razlici odvedene i dovedene topline prema izrazu W12571 = Q2-5-Q7-1 ,
kondenzator 2-5 p kapljevina 5 4 6 W12571 prigunica 5-7 1 7 x=0 Q7-1 vlana para 8 x=1 v ispariva 7-1 Sl. 3.3 Kvalitativni prikaz rashladnog krunog procesa u p-v dijagramu Q2-5 3 2 kompresor 1-2 (adijabata) pregrijana para

(3.1)

Za hlaenje se u klimatizaciji najee koristi parno-kompresorski rashladni proces. Ispariva se neposredno koristi kao hladnjak za zrak za klimatizaciju, ili kao hladnjak za vodu pomou koje se taj zrak hladi posredno, u zasebnom hladnjaku za zrak. Kondenzator se odvojeno hladi, obino zrakom iz atmosfere, ime se zapravo zagrijava okolina. Osim u klimatizaciji, ovaj proces se s drugim rashladnim medijem koristi u hladnjacima, pri emu je ispariva smjeten u prostoru hladnjaka. Koristi se takoer za grijanje, u ureaju koji se naziva dizalica topline, pri emu se kondenzator koristi za grijanje prostorija, a ispariva oduzima toplinu atmosferskom zraku. U termoelektranama na paru koristi se proces slian obrnutom rashladnom procesu (kruni proces u obrnutom smjeru) koji se naziva Clausius-Rankineov proces. Poveanje tlaka vri se u napojnoj pumpi (od 7 do 5), zagrijavanje i isparavanje u parnom kotlu (od 5 do 2), ekspanzija pare u parnoj turbini (od 2 do 1), a kondenzacija u kondenzatoru (od 1 do 7) koji se hladi npr. rijenom vodom i u kojem se voda u potpunosti ukaplji. 3.2 Ureaji i postrojenja za klimatizaciju Postrojenje za klimatizaciju sastoji se od ureaja za klimatizaciju, razvodne mree kanala za zrak s otvorima prema prostoriji i atmosferi, vodova za radni medij i elektrinu struju, te ureaja za upravljanje i regulaciju. Ureaji za klimatizaciju izvode se kao individualni agregati (za manje prostorije), klima-komore (zasebna prostorija u kojoj je smjeten ureaj za klimatizaciju) ili klima-centrale (ureaj za klimatizaciju smjeten u nekoliko prostorija). Shema klima-ureaja dana je na sl. 3.4. U klimatiziranu prostoriju dovodi se obraeni zrak (DO) i istovremeno odvodi jednaka koliina zraka (OD). Zaklopkama (Z) regulira se dio zraka koji e se vratiti natrag u prostoriju (OP optoni zrak), dok se preostali dio zraka odbacuje u atmosferu (OT), a istovremeno se jednaka koliina svjeeg zraka (SV) uzima iz atmosfere. Otpadni zrak (OT) openito je hladniji od atmosferskog, tako da se uz pomo izmjenjivaa topline (rekuperatora ili regeneratora) njegov rashladni potencijal esto koristi za ohlaivanje dodatnog svjeeg zraka (SV). 41

Ventilatori (V) osiguravaju potrebni protok zraka kroz ureaj za klimatizaciju. Dodatni zrak (DO) najprije se proiava u filtru (F) zatim predgrijava u predgrijau (P), kako bi se izbjeglo smrzavanje vlage iz zraka (ukljuuje se zimi kada temperatura dovedenog zraka padne ispod +5 0C). Zatim se zrak hladi u hladnjaku (H), a eventualno i pothlauje kako bi se iskondenzirala i uklonila suvina vlaga iz zraka (suenje zraka). U ovlaivau (O) dodaje se prema potrebi vlaga, ime se zrak dodatno ohlauje. Kapljice vode, koje su bile dodane u ovlaivau ili su nastale kondenzacijom pri hlaenju, uklanjaju se iz zraka u skupljau kapljica (S). Ukoliko je zrak pothlaen, na kraju ga je potrebno dogrijati na potrebnu temperaturu u dogrijau (D).
OT OP atmosfera SV Z F P H O S D V OD

klimatizirani prostor DO

Sl. 3.4 Shematski prikaz klima komore: Z-zaklopka, V-ventilator, F-filtar, P-predgrija, Hhladnjak, O-ovlaiva, S-skuplja kapljica, D-dogrija, OT-otpadni zrak, SV-svjei zrak, OPoptoni zrak, OD-odvedeni zrak, DO-dovedeni zrak

3.3 3.3.1

Dijelovi ureaja za klimatizaciju Filtri

Filtri se mogu podijeliti na uljne, suhe, vodene, elektrostatike, pokretne i ugljine. Uljni filtri sastoje se od metalnog pletiva ili metalne vune natopljene u ljepljivo ulje. Suhi filtri kao materijal za filtriranje koriste papir, staklenu vunu, plastiku ili tekstil. Neki puta se izrauju kao viedjelni za zaustavljanje raznih granulata praine. Filtri za aerosol esto su viedjelni, a koriste se za odvajanje fine praine. Vodeni filtri nainjeni su u obliku mlaznica kroz koje se u zrak raspruju kapi vode, tako da istovremeno slue kao ovlaivai zraka. Kapi vode se nakon toga odvajaju od zraka u sakupljaima kapi. Ovi filtri imaju relativno mali uinak, ali mogu djelomino ukloniti dim i zadah. U elektrostatikim filtrima prvo se praini predaje pozitivni elektrini naboj. Tako nabijena praina odvaja se pri kasnijem prolazu izmeu ploa nabijenog kondenzatora. Pokretni filtri pomiu se tako da zrak uvijek prolazi kroz isti dio filtra. Imaju oblik beskonane trake (koja se u donjem dijelu neprestano isti), rolne (koja se s jednog kalema premotava na drugi) ili bubnja (koji se okree tako da se praina skuplja u sredini). Ugljini filtri sastoje se od patrona s aktivnim ugljenom, a koriste se za uklanjanje mirisa ili plinova. 3.3.2 Grijai i hladnjaci Grijai i hladnjaci za zrak najee su izmjenjivai topline koji se izrauju kao cijevni izmjenjivai (jednocijevni ili cijevni registri) s lamelama. Izrauju se od elika ili od 42

bakrenih cijevi s lamelama od aluminija ili bakra. Kroz cijevi struji radni medij (voda), a oko njih zrak, brzinom 2-3 m/s. Grijai koji direktno koriste produkte izgaranja plina ili ulja koriste se rijetko, a elektrini grijai samo za male ureaje. Isparivai rashladnog stroja mogu se koristiti neposredno kao hladnjaci za zrak za ureaje male i srednje veliine. 3.3.3 Suenje zraka Suenje zraka najee se odvija pomou hladnjaka, pri emu je zbog suenja esto potrebno pothladiti zrak. Apsorpcija vlage pomou higroskopnih materijala koristi se relativno rijetko. 3.3.4 Ovlaivai zraka Ovlaivanje zraka najee se vri ubrizgavanjem vode Voda se prolaskom kroz mlaznice raspri u maglu koja ishlapljivanjem povea sadraj vodene pare u zraku. Radi poboljanog rasprivanja, neki puta se koriste mlaznice s komprimiranim zrakom ili s rotirajuim diskovima. Nakon prostora s mlaznicama mora se postaviti odvaja kapljica koji se sastoji od cikcak postavljenih povrina o koje kapljice udaraju, pa se na taj nain zadravaju i odvajaju. Ponekad se ovlaivanje vri tako da se kroz mlaznice u zrak direktno ubrizgava vodena para. Manje je uinkovito ovlaivanje prolaskom zraka pored vlanih povrina ili iznad kupki koje se zagrijavaju. 3.4 Individualni agregati Individualni agregati izvode se kao samostojei u prostoriji (ormari) ili prozorski, zidni, krovni. Nema kanala niti posebnih otvora za zrak, a svi ureaji (ukljuujui rashladni stroj, ureaje za regulaciju i upravljanje) smjeteni su u agregatu.
Prozorski klimatizator ugrauje se u prozor tako da su ispariva hlaen zrakom (hladnjak), jedan ventilator i eventualno grija zraka smjeteni unutar prostorije, a kompresor, kondenzator i drugi ventilator izvan prostorije. U dvodijelnom klimatizatoru vanjski i unutranji dio izvedeni su kao dvije zasebne jedinice povezane cijevima. Na vanjsku jedinicu neki puta se spaja nekoliko unutranjih. Ormar za klimatizaciju je samostojea jedinica. Kompresor i zrakom hlaeni kondenzator s pripadajuim ventilatorom mogu biti ugraeni u ormar ili izvedeni kao posebna jedinica. Ako se kondenzator hladi vodom, ugrauje se zajedno s kompresorom u ormar, dok se za hlaenje te vode koristi zasebni ureaj. Ormar za klimatizaciju moe biti opremljen grijaem, ovlaivaem, filtrom i dr. elementima.

3.5

Sustavi za klimatizaciju

Sustavi za klimatizaciju mogu se klasificirati prema broju kanala za zrak, dobavnom tlaku ventilatora, mogunosti promjene protoka zraka Meutim, najee se klasificiraju prema sredstvu za odravanje temperature zraka u prostoriji na zrani, zrano-vodeni i vodeni sustav. Klima-komore mogu biti zidane ili u blok-izvedbi, uglavnom u kuitu od lima, kao gotov proizvod ili se pojedinano sastavlja u podrumu, tavanu ili meu-prostoriji. U modulskoj izvedbi svaki element je izraen kao zasebna jedinica. 3.5.1 Zrani sustav Razvodni sustavi dijele se na niskotlane (pretlak<1250 Pa, brzina zraka<10 m/s) i visokotlane (pretlak<2500 Pa, brzina zraka>10 m/s). Visokotlani sustavi ispred prostorije ili zone imaju ekspanzijske kutije u kojima se tlakovi i brzine zraka sniavaju na vrijednosti prikladne za ubacivanje u prostoriju. 43

Stanje zraka u prostoriji odrava se promjenom svojstava ili protoka dovedenog zraka, a zrani sustav moe biti jednokanalni i dvokanalni. U jednokanalnom sustavu zrak se iz ureaja za klimatizaciju prema prostorijama dovodi kroz isti kanal, pa je stanje dovedenog zraka u svim prostorijama isto. U sluaju nepromjenljivog protoka zraka, stanje dovedenog zraka prilagoava se trenutnom stanju zraka u prostorijama. U sluaju promjenljivog protoka zraka, dovedeni zrak ima konstantnu temperaturu, dok se temperatura u pojedinoj prostoriji odrava promjenom koliine dovedenog zraka (prilagoava se toplinskom optereenju svake prostorije). Time se ujedno smanjuje ukupna potrebna koliina zraka, pa je takav sustav ekonominiji. U dvokanalnom sustavu grija i hladnjak se postavljaju paralelno, pa se topli i hladni zrak razvode zasebnim kanalima do svake prostorije i mijeaju ispred svake prostorije u kutiji za mijeanje koja takoer ima i regulator protoka. Temperatura tople struje prilagoava se temperaturi vanjskog zraka, dok je temperatura hladne struje konstantna i iznosi oko 15 0C. Ovi sustavi izvode se sa stalnim ili s promjenljivim protokom zraka. U dvokanalnim dvokomornim sustavima potpuno su razdvojene struje toplog (primarnog stalni protok) i hladnog (sekundarnog promjenljivi protok) zraka, a mijeanje se odvija u samoj prostoriji.
Viezonski sustav predstavlja varijantu dvokanalnog razvoda u kojem se na izlazu iz ureaja za klimatizaciju struje hladnog i toplog zraka mijeaju posebno za svaku prostoriju (ili zonu), a zatim vode jednokanalnim sustavom do te prostorije (odn. zone). Moe se izvesti sa stalnim ili s promjenljivim protokom, a na ulazu u svaku prostoriju (odn. zonu) zrak se obino dodatno dogrijava.

3.5.2

Zrano-vodeni sustav

Kod zrano-vodenih klimatizacijskih sustava, zrak i voda koriste se kao sredstva kojima se odrava stanje zraka u prostoriji. Osim zranog razvoda kojima se zrak dovodi i odvodi iz prostorije, potreban je i cijevni razvod kojim se voda dovodi do izmjenjivaa topline u svakoj prostoriji. Razlikuju se sustavi s dogrijavanjem i indukcijski sustavi. Zrano-vodeni sustavi iziskuju visoke investicijske trokove, pa su ekonomski opravdani samo za vee objekte. U sustavu s dogrijavanjem priprema se zrak konstantne temperature 12-15 0C koji se jednokanalnim jednozonskim sustavom sa stalnim protokom dovodi u grijau jedinicu smjetenu u svakoj prostoriji.
Indukcijski sustav ima visokotlani sustav za razvod zraka kojim se u indukcijsku jedinicu smjetenu u svakoj prostoriji dovodi koliina (primarnog) zraka potrebna za ventilaciju. Taj zrak u indukcijskoj jedinici ekspandira u mlaznicama, razvijajui time znatnu brzinu, a time i podtlak. Stvoreni podtlak uvlai u indukcijsku jedinicu iz prostorije sekundarni (inducirani) zrak u omjeru 1:1 do 4:1 u odnosu na koliinu primarnog zraka. Pri tome sekundarni zrak najprije prolazi kroz izmjenjiva topline smjeten u indukcijskoj jedinici. Primarni i sekundarni zrak izmijeaju se u indukcijskoj jedinici, pa zatim ulaze u prostoriju. Cijevima se u izmjenjiva topline dovodi voda, a prema broju cijevi razlikuju se dvocijevni, trocijevni i etverocijevni sustavi. Dvocijevni sustav s prekretanjem ima stalni protok primarnog zraka. Po zimi se u izmjenjiva topline dovodi topla voda za grijanje zraka (izmjenjiva djeluje kao grija), a kada temperatura vanjske atmosfere dosegne tzv. prekretnu temperaturu, u izmjenjiva se dovodi hladna voda za hlaenje zraka (izmjenjiva radi kao hladnjak). Sustavi bez prekretanja koriste se u podrujima s blagim zimama, gdje izmjenjiva uvijek radi kao hladnjak u koji se dovodi hladna voda konstantne temperature.

44

U trocijevnim indukcijskim sustavima primarni (hladni) zrak ima konstantnu temperaturu, dok se na izmjenjiva spajaju dvije dovodne cijevi (za toplu i hladnu vodu) i jedna odvodna cijev. Sustav u svakoj prostoriji omoguava nezavisan odabir hlaenja ili grijanja prema trenutnoj potrebi, ali je mijeanja tople i hladne vode u povratu energetski nepovoljno. etverocijevni indukcijski sustav nalikuje na trocijevni, ali ima zasebne polazne i povratne cijevi za toplu i za hladnu vodu. Indukcijska jedinica obino ima dva zasebna izmjenjivaa topline grija i hladnjak. 3.5.3 Vodeni klimatizacijski sustav U vodenim klimatizacijskim sustavima eljena temperatura zraka odrava se samo pomou vode (tople ili hladne) koja struji kroz izmjenjiva topline. U svakoj prostoriji smjeten je takav izmjenjiva topline s ventilatorom (najee ventilokonvektor). U sluaju etverocijevnog razvoda vode, obino se koriste dva odvojena izmjenjivaa topline (grija i hladnjak). Radi kondenzacije vode na povrini hladnjaka (ljeti), potrebno je osigurati odvod tog kondenzata.

45