BEHAR

^ASOPIS ZA KULTURU I DRUTVENA PITANJA GODINA XXI l 2012. l BROJ 110 l CIJENA 20 KN

U FOKUSU Husnija Kamberovi: Novije tendencije u historiografiji u Bosni i Hercegovini Enes Durakovi: Traganje za knjievnim identitetom

RIJE UREDNIKA Sead Begovi: Bonjaki kongres poezije Senad Nani: Kurioziteti identitetskih nestabilnosti manjinskih zajednica Sanjin Kodri: Zato antologija najnovijeg bonjakog pjesnitva? Safeta Obhoa: ena i kalem Amina Nani: Manjine u pravu Filip Mursel Begovi: Musliman u katedrali: moj grijeh, moj preveliki grijeh

INTERVJUI: IVO BANAC NATAA KANDI

KNJIEVNI PODLISTAK
Almir Zalihi l Edin Urjan Kukavica l Rusmir Agaevi l Enes Ratkui l Anis Mansur l Amina iljak Jesenkovi: Izbor iz turske poezije

BEHAR, dvomjeseni bonjaki asopis za kulturu i drutvena pitanja Nakladnik: Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske PREPOROD Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVI Izvrni urednik: Filip Mursel BEGOVI Urednitvo: Senad NANI, Sena KULENOVI, Edin Urjan KUKAVICA, Azra ABADI NAVAEY Rukopisi i fotografije se ne vraaju Adresa: BEHAR KDBH Preporod Vukovarska 235, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr casopisbehar@gmail.com web: www.kdbhpreporod.hr Cijena po primjerku 20 kn, dvobroj 40 kn, godinja pretplata 100 kn Cijena u BiH: 5 KM, dvobroj 10 KM, godinja pretplata 20 KM. Kunski iro-raun: ZABA 2360000-1101441490 Devizni iro-raun: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185 (S naznakom: Preporod, za Behar) Grafiki dizajn i prijelom: Selma Kukavica Tisak: mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz Dravnog prorauna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

SADRAJ Na naslovnici: Ara Gler, Karaky

RIJE UREDNIKA Sead Begovi: Bonjaki kongres poezije POPIS STANOVNITVA U HRVATSKOJ Senad Nani: Depresija roditeljstva: Kurioziteti identitetskih nestabilnosti manjinskih zajednica ESEJ: TOKOVI MISLI Enes Durakovi: TRAGANJE ZA KNJIEVNIM IDENTITETOM (1) Poetika sjeanja i kritika samorefleksija PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE Husnija Kamberovi: Novije tendencije u historiografiji u Bosni i Hercegovini LIKOVNO OKNO Ara Gler: Oko Istanbula INTERVJU: IVO BANAC Intervju: prof. dr. sc. Ivo Banac Uvijek sam jasno ukazivao na glavne pravce napada na bosansku samobitnost
(razgovarao Sead Begovi)

56 Edin Urjan Kukavica: Ko ajete

objavljene s lia ita

63 Rusmir Agaevi: Moses

Chavio AHMED DERVI

67 Enes Ratkui: Trovanje

zdravom hranom

72 Anis Mansur: Hladno je (s arapskog

prevela Suada Muharemovi)

74 Izbor iz turske poezije:

Zambaci cvatu gdje je pusta zemlja (izabrala i s turskog prevela
Amina iljak Jesenkovi)

INTERVJU: NATAA KANDI

90 Intervju Nataa Kandi: Razne

desniarske grupe u Srbiji bi na jedan znak ponovo obukle uniformu i uzele oruje kao to su to uinile devedesetih
(razgovarao Edvin Kanka udi)

16

24 28

MULTIMONOLOG

97 Senad Nani: Dan neovisnosti

Republike Palestine - DAN STIDA Republike Hrvatske PREPORODOVA IZDANJA

98 Amina Nani: Manjine u

pravu

ZOON POLITKON

101 Petar Bai: Ouvanje

osebujnih sastavnica manjinskog identiteta

34 Faris Nani: Bonjake

artificijelne dileme: Jugonostalgija al za dravom, vremenom ili epohom?

ISSN 1330-5182 Miljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nuno i stavovi urednitva.

103 Historijski putopis kroz BiH

Edin Urjan Kukavica: Prolost ini sadanjost onim to jeste 103 Ljudevit Taloci: O znaenju imena Bosna 105 iro Truhelka: Natpis Kulina bana POVIJESNA ITANKA

39

PISMO RAZLIKE Safeta Obhoa: ena i kalem lik ene u usmenoj literaturi Bonjaka CENTAR ZA URGENTNU MEDICINU Filip Mursel Begovi: Musliman u katedrali: moj grijeh, moj preveliki grijeh BOSANSKA RASKRA Enes Ratkui: Nacionalno pitanje na popritu pogreba drutvene misli KNJIEVNI PODLISTAK

108 Adil Jusi: Teurgijski zapisi na

osmanskim jataganima u Bosni i Hercegovini

43
Behar je prvi slavni bonjaki list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Baagi, a vlasnik Ademaga Mei. Objavljivao je tekstove za zabavu i pouku, izvorne i prijevodne knjievne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebaki Behar ocijenjen najboljim to su Bonjaci dosad imali. On je najbolji izraz povezanosti nacionalne manjine sa ivotnom sredinom, dijasporom u svijetu i matinim narodom u Bosni i Hercegovini. U desetogodinjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgovorni urednik zagrebakog izdanja bio je knjievnik Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed dralovi koji je tu slubu obnaao do ljeta 2006. godine.

115 Alen Zeevi: O korespondenciji

pokretaa Behara sa Zemaljskom vladom i Benjaminom Kalajem PROMOCIJE

46

118 Sanjin Kodri: Zato antologija

najnovijeg bonjakog pjesnitva? BERIET RIJEI

49 Filip Mursel Begovi: Zato

Knjievni podlistak?

50 Almir Zalihi: Narodu je

tijesno kao dimu u mutikli

124 Refik Liina: Visefjerda

RIJE UREDNIKA

Bonjaki kongres poezije

Koncem 2012. godine u javnosti je veliku panju izazvalo osnivanje Svjetskog bonjakog kongresa (SBK) u Sarajevu. Kao to je poznato, prvi predsjednik je bivi reis Mustafa ef. Ceri, a jedan od istaknutih elnih ljudi je sandaki muftija Muamer ef. Zukorli. Rasprave i prijepori oko osnivanja Kongresa kretale su se od egzaltiranih zagovaranja ili bolje reeno odrjeitog zastupanja prava Bonjaka za jednom svojom krovnom institucijom, pa sve do otvorenih zamjerki da je ispod tog manifestnog pokrova dobro skrivena klerikalizacija i svojevrsno vraanje u 19. stoljee, to jest, da se po svaku cijenu na neprimjereno i agresivno velikosrpstvo odgovori istovjetnim potezima, a time, po zauzetim stavovima nekih sudionika i nekih pratilaca zbivanja (kakvih uvijek ima u potaji) i politiki retrogardnim panbonjatvom koje neki uporno promoviraju. KDBH Preporod je bio pozvan da sudjeluje na reenom Kongresu, ali se nije odazvao, bez ikakvog posebnog stava i zauzimanja za neto drugo. Iako je ta suzdranost uzrokovana dosadanjim poprilino loim iskustvom funkcioniranja bonjake cjeline i s nekim pokuajima krovnih objedinjavanja bonjakih asocijacija u Hrvatskoj. Ako smijem dodati, s obzirom na meusobna bonjaka nadmudrivanja, ovdje je kao imperativ primjerenija pria o vuku i tri praia. Tko je vuk, a tko prai, iji je krov slamnati, iji drveni, iji cigleni, tko e biti otpuhan, a tko e ostati siguran u svojoj kui bitka tek emo vidjeti. Osobno, itajui uglavnom polemiki intonirane tekstove s raznim ideolokim premisama (pomalo i ratobornim), osjetih zamor i ono to je najgore malodunost, jer, iz iskustva znam da se Bonjaci uz genijalne pojedince s tekom mukom mogu konsolidirati u monolitnu zajednicu. Pa kad se nahrupi nahrupi se zajedno, a ne izdvojeno i samoiniocijativno. No, obian insan, pa i onaj napuhani ibermen iz bonjakih redova, i oni lijevi i desni, teisti i ateisti, mogu zaista iznenaditi okupivi se na jednom mjestu. Zbilo se to u Sarajevu, netom nakon Kongresa, u Galeriji Kamernog teatra, na predstavljanju antologije (izbora) bonjake poezije u dvadesetgodinjem razdoblju, autora Ervina Jahia, zamislite, koji dolazi iz Zagreba s knjigom neobina naslova Zato tone Venecija (po naslovu jedne uspjele Sidranove pjesme). Pa kad ve ne mogu sjediti u istoj mejhani, prozivajui jedni druge da su potrebiti ili pak nepotrebni, prokljuali ili smrznuti, zavareni ili rashodovani, glasnogovornici ili trbuhozborci, homofobi ili homofili, falocentrini ili u tom smislu dislocirani, da su jedni luonoe, a drugi zatucane stjegonoe, jedni krijesnice, a drugi dosadne muhe i tako dalje. Odjednom se desilo udo Bonjaci disparatnih politikih i vjerskih stavova dva tri sata zajedno sluaju, svoju, bonjaku poeziju. Da su se pritom na kraju razgaljeno poeli ljubiti odmah bih preao na hinduizam ili bih pomislio da sam izljeio oni astigmatizam te vidim na oba oka nevieno. Hoe se rei da je napokon neto okupilo Bonjake (prostor Galerije bio je krcat), neto posve nerentabilno, a to bome dokazuje da ipak imamo neto zajedniko, neto to je vrijedno ouvanja. To to antologija ima nacionalni predznak u ovom sluaju nije od presudnog znaaja, ve ono estetski lijepo koje je zadrijemalo pa se iznenadno probudilo. Dakle, vjerujem u bonjaki Kongres poezije, ali to ne znai da e nas, dok mi plaho sluamo pjesme, pjesmice i pjesmuljke, drugi potui do nogu, asimilirati i podjarmiti. Dakle, dok drugi pjevaju ratnike pjesme, mi smo golubinje due opijeni poezijom i pitamo se: Za Boga miloga zato tone Venecija?

Sead Begovi

Odjednom se desilo udo Bonjaci disparatnih politikih i vjerskih stavova dva tri sata zajedno sluaju, svoju, bonjaku poeziju. Da su se pritom na kraju razgaljeno poeli ljubiti odmah bih preao na hinduizam ili bih pomislio da sam izljeio oni astigmatizam te vidim na oba oka nevieno. Hoe se rei da je napokon neto okupilo Bonjake (prostor Galerije bio je krcat), neto posve nerentabilno, a to bome dokazuje da ipak imamo neto zajedniko, neto to je vrijedno ouvanja. Naime, pojavi se netko genijalan u zoru, probdjevi no, i umah eli biti krov neijem 20-godinjem kontinuirano uspjenom radu. U svakom sluaju, mnogi lanovi Preporoda, u smislu istinskog bonjakog preporoda (ovostoljetnog) ele uspjean rad i dobro skovan program zajednitva i njegovu perspektivu koja e voditi ve dugo oekivanoj bonjakoj koheziji. Napokon, SBK neopozivo povjerenje bonjakih institucija moe stei samo konkretnim i uspjenim radom koji nee voditi u daljnje prijepore. Bilo je pomalo zanimljivo pritom itati spomenute polemike u kojima su branitelji Kongresa zagovarali Heideggerovsku kuu bitka, u ovom sluaju bonjaku. Kao knjievnog kritiara, moram priznati, veseli me ova upuena filozofinost.

BEHAR110

POPIS STANOVNITVA U HRVATSKOJ

Depresija roditeljstva:
Kurioziteti identitetskih nestabilnosti manjinskih zajednica
Pie: Senad Nani
Nakon nevjerojatnih i sramotno dugih godinu i pol dana, kada su ve poele kruiti prie kako je podrumska vlaga s izvornih popisnih obrazaca pojela podatke u statistiki relevantnom broju ili kako su podaci toliko katastrofalni da ih se nekom viom silom ima proglasiti nevaeim i neupotrebljivim, napokon smo, gotovo iznenaeni, doekali glas Dravnog zavoda za statistiku kako objavljuje djelomine rezultate popisa stanovnitva Republike Hrvatske. Sam taj atribut djelomini je, blago reeno, eufemizam. Jer, u pitanju su tek poetni rezultati, oni koji se odnose samo na dob, spol, dravljanstvo, narodnost, vjeru i materinski jezik. Nismo te sree, kau zluradi, da budemo jedna od zabaenih i infrastrukturno zaputenih indijskih drava pa da nauimo osnovne podatke o sebi samima u razumno kratkom roku. Roku koji omoguuje oblikovanje ciljanih i socijalno opravdanih te ostvarivih dravnih i inih politika. to je praktini cilj svakog popisa stanovnitva. No to je tu je. Na kapiji smo Europske unije. Metodologija, za zakljuiti je, stoga nije mogla biti suvremenija. Koliko uope ima smisla razmatrati i ove takozvane djelomine rezultate u uvjetima kada je ve prvi rezultat, ako ne katastrofalan, barem alarmantan u najblaem izriaju? injenica da smo, u uvjetima stabilnog mira proteklog desetljea, u godinama politike stabilnosti koje su se znaajnim dijelom mogle okarakterizirati razdobljem ekonomskog rasta, makar i na hrvatski uvijek beskompromisno skroman nain, zabiljeili pad ukupnog stanovnitva za 3,4%, upuuje na duboki kulturni i civilizacijski problem. Ne, nije pretjerana ocjena. Nedostaje, naime, svaki trideseti Hrvat. Iz svakog razreda po jedan. A nitko ga nije tjerao. Gdje je? Iz popisa, naravno, neemo, ak ni ako svi podaci ikada budu objavljeni, doznati koliko je ljudi iz Hrvatske iselilo. No, ve sada znamo da su demografski najvei gubitnici djeca, kategorija stanovnitva u dobi od 0 do 19 godina starosti. Njih je sada 156.635 manje nego li ih je bilo 2001., to ini 14,9%, odnosno, nedostaje svako esto ili sedmo dijete. Iz svakog razreda barem etiri, a ne vie samo jedan. Sigurno je da nisu djeca ta koja su obijala pragove zapadnih ambasada po Zagrebu kako bi ishodila useljenike vize. Istroeno je ve koristiti konstrukcije tipa kriza braka ili kriza obitelji u kontekstu kriznih fenomena suvremenog drutva. Ono to nam se dogaa jest depresija roditeljstva. Ljudi, ak i u relativno dobrim materijalnim uvjetima veeg dijela prolog desetljea u Hrvatskoj, u sve veem se broju odriu roditeljstva i spremnosti na rtvu koju odgoj djeteta zahtjeva. Atrofija radnog prava, neublaena niti u dobrim godinama, teei obezvrjeenju rada prvenstveno ukidanjem statusa radnog odnosa na neodreeno vrijeme, ini politiki pojam skrbi za roditeljstvo, naroito majinstvo, istom demagogijom. Stara bosanska: Svako dijete ima svoju nafaku, u uvjetima suvremenog urbanog nadniarstva i potpune ivotne ovisnosti o njemu, nosei do sada u naim kulturama nepoznate financijske rizike roditeljstva, gubi na kulturnoj i civilizacijskoj prihvatljivosti i u Bosni, a gdje ne-

e u Hrvatskoj. Ili, iako Turska i dalje biljei znaajan prirodni porast stanovnitva na nacionalnoj razini /godinje 1,35%/, u najgue naseljenim podrujima, a to su veliki gradovi na zapadu zemlje koji stvaraju brzi ekonomski rast, to vie uope nije sluaj on se ostvaruje u velikom dijelu useljavanjem tako da gotovo treina turskih pokrajina biljei pad stanovnitva. Pouke su viestruke. Moe li, naime, odriva demografija uope istrpiti suvremeni takozvani ekonomski, u najveem dijelu tek financijski, rast? Ako izuzmemo streloviti rast ateista i agnostika s jedne strane /96,0%/, te Roma s druge /79,4%/, koji se, vjerojatno, u najveoj mjeri mogu pripisati osjeaju skidanja drutvene stigme s deklariranja navedenih svjetonazora i nacionalnog opredjeljenja te uope bitno demokratinijoj atmosferi u kojoj se popis provodio, postoje jo neke, za iru javnost neoekivane, malobrojne kategorije stanovnitva koje biljee znaajan rast. Broj Bonjaka se poveao za 51,7%, s tadanjih 20.755 na 31.479 deklariranih 2011., to ih, nakon Srba,

POPIS STANOVNITVA U HRVATSKOJ

sada ini uvjerljivo najbrojnijom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj. Istodobno, broj takozvanih Muslimana sveo se na svega neto vie od treine broja iz 2001. Oito je, brojne su akcije bonjakih organizacija u cilju poticanja to masovnije konverzije takozvanih Muslimana u Bonjake u proteklom periodu urodile plodom. No ukupan broj Bonjaka i takozvanih Muslimana sada je neto manji /39.037 naprema 40.432 na popisu 2001./. Razlika se, meutim, nije odlila, ve se prelila u narodnosnu kategoriju koja je zanimljiva novost ovog popisa. 2.059 stanovnika Hrvatske narodnosno se, naime, izjasnilo Bosancima. Ima ak i 75 Hercegovaca. Statistiki irelevantnih, dodue. No, ideja o nacionalnom izjanjavanju odrednicom Bosanac prisutna je u sve irem krugu Bonjaka koji ive, kako vidimo, u Hrvatskoj, ali, znamo ak i u neposrednim osobnim kontaktima, u matici te drugdje u dijaspori. Rije je o onima koji ne ele pristati na etniku podjelu Bosne ni na kojoj razini i zagovaraju izjanjavanje po amerikom modelu, to jest legitimno, ali ne i imalo ozbiljnije prihvaeno od druga dva bosanskohercegovaka naroda. Bonjaci, dakle, u demografskom smislu, fiziki ne rastu dok porast njihova broja potvruje nacionalnu osvijetenost, ali ne i stabilnost identiteta. Uope ne. S druge strane, izrazito je zanimljiv porast broja muslimana u smislu vjerske pripadnosti. 2001. godine bilo je 56.777 muslimana, a 2011. broj se popeo na 62.977. Stvaran je porast muslimana u Hrvatskoj i to u znaajnom postotku /10,9%/. Zanimljiva je, prvenstveno, disproporcija toga porasta u odnosu na, u biti, nepromijenjen broj Bonjaka, kao i relativno malen porast broja Albanaca /16,1%/ i relativno malen utjecaj porasta broja Roma /manje od treine Roma se izjanjava muslimanima/. Ovim se narodnosnim kategorijama ne moe opravdati navedeno poveanje broja muslimana. Za prepoznati je, dakle, asimilacijske procese, odnosno bitno se poveao broj muslimana koji su, vjerojatno, porijeklom Bonjaci, a u narodnosnom smislu se izjanjavaju Hrvatima. Dravni zavod za statistiku

je na svojim stranicama objavio i usporednu tablicu izjanjavanja po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Iz nje je vidljivo da se 9.647 muslimana narodnosno izjasnilo Hrvatima, pa ih je sada vie od muslimana Albanaca. teta je da takva usporedna tablica nije izraena i nakon popisa 2001. Mogue je, naime, da se pripadnici tree ili etvrte generacije Bonjaka roenih u Hrvatskoj identificiraju s Islamom, ali ne i s bonjatvom. U tu kategoriju vjerojatno uestalo pripadaju i djeca iz mijeanih bonjakohrvatskih brakova. Ipak, za naglasiti je, znaajan porast broja Hrvata muslimana ne moe se objasniti tek asimilacijskim procesom, jer ni muslimani, bez

Za prepoznati je, dakle, asimilacijske procese, odnosno bitno se poveao broj muslimana koji su, vjerojatno, porijeklom Bonjaci, a u narodnosnom smislu se izjanjavaju Hrvatima. Dravni zavod za statistiku je na svojim stranicama objavio i usporednu tablicu izjanjavanja po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Iz nje je vidljivo da se 9.647 muslimana narodnosno izjasnilo Hrvatima, pa ih je sada vie od muslimana Albanaca.
obzira na nacionalno opredjeljenje, zasigurno nemaju toliko vei prirodni prirast od drugih kategorija stanovnitva Hrvatske. Treba li razlog znaajnog rasta muslimanskog stanovnitva traiti, osim u demografskom, i u asimilacijskom potencijalu muslimana Hrvatske, analogno manjinskim muslimanskim zajednicama na Zapadu, ili taj porast odgovara broju muslimana iz Bosne i Hercegovine koji su u proteklom desetljeu stekli hrvatsko dravljanstvo prigodom ega su se narodnosno opredjeljivali Hrvatima? Meutim, kako djelomini rezultati popisa daju podatke o dravljanstvu, vidljivo je da ak 6.733 stanovnika Hrvatske ima bosansko-hercegovako, a ne-

ma hrvatsko dravljanstvo. Time su Bosanci, po dravljanstvu, druga kategorija hrvatskog stanovnitva, odmah iza Hrvata kojih je 4.259.476, a ispred 2.888 Srbijanaca. Ukljuuje li taj broj Bosanaca onu grupu stanovnitva koja bi trebala, u smislu socijalnog djelovanja, biti u sri interesa, a do sada je uvijek izmicala svakoj ozbiljnijoj statistici? Rije je o bivim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine koji nisu rijeili svoj status boravka na odgovarajui nain i stekli graanska prava koja bi proizlazila na osnovu njihovog rada i boravka u Hrvatskoj. No to neemo tono znati, jer u brojci iz statistike su i ljudi koji na osnovi radnih dozvola i drugih okolnosti imaju rijeen status u Hrvatskoj. Problem, dakle, ostaje otvoren jer ne znamo o kojem broju ljudi i o kojim eventualnim krenjima ljudskih prava je rije. Do sada nije bilo konkretnih inicijativa koje bi unaprijedile status tih ljudi, kako od veinskih tako i manjinskih politikih i nevladinih institucija i organizacija, ukljuujui i one koje po prirodi svoga poslanja o tome trebaju brinuti. Za spomenuti je identitetske nestabilnosti i drugih manjinskih zajednica vidljive iz spomenute tablice. Znaajan je pad, primjerice, broja Srba /186.633 opredijeljenih prema 201.631 na popisu 2001./, ali se pojavljuje 16.647 Hrvata pravoslavaca. Kuriozitet popisa svakako je 317 Bonjaka katolika i 293 Bonjaka pravoslavca. No ista usporedna tablica moe i zbuniti. Bonjaci, naime, ine 44,4% muslimanskog stanovnitva Hrvatske, dok takozvani Muslimani i Bosanci u tablici nisu imenovani iako to jesu u tablici narodnosnog opredjeljenja, ve su ugurani u kategorije onih koji su se izjasnili u smislu vjerske pripadnosti te ostalih. Tako su dvije treine svih Hrvata koji su se izjasnili u smislu vjerske pripadnosti muslimani i njihov broj je, zanimljivo, neto manji od broja takozvanih Muslimana, a ostalih je muslimana vie od ostalih katolika. Navikli smo da mnogi nai ljudi jo uvijek ne razlikuju veliko od malog slova m, ali od Dravnog zavoda za statistiku, i uz najgoru volju, takvo to u ovo doba ipak nismo oekivali.

BEHAR110

ESEJ: TOKOVI MISLI

Enes Durakovi

TRAGANJE ZA knjievnim identitetom (1)

Poetika sjeanja i kritika samorefleksija
Ulomak iz knjige Obzori bonjake knjievnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.
U autorefleksivnom traganju za imaginativnom semantikom i sintaksom vlastite kulture i prepoznatljivim, tradicijom kodificiranim sistemom poetikih normi, anrova i konvencija, uruenih traumatinim premjetanjem iz orijentalnoislamskog u zapadno-evropski kulturni kontekst i poetiki vrijednosni sistem, bonjaka knjievnost u posljednjih stotinu i pedeset godina bitno je odreena i tom kulturnomemorijskom funkcijom i zadaom obnova i restituiranja izgubljenih vrijednosti nacionalnog identiteta, koje su, makar i u tragovima, i mogle biti sauvane jedino potpunom otvorenou i prijemivou za kulturne razlinosti, a to je rezultiralo dragocjenim asimilacijama, adopcijama i adaptacijama susjednih i naporednih kulturnih i poetikih modela, ali nerijetko, u munim vremenima poricanja bilo kakve posebnosti bonjakog kulturnog identiteta, prividnim ili prisilnim nacionalnim opredjeljivanjem .
Intima jednog naroda, to je njegova knjievnost. U njoj on otkriva svoje strasti, svoje aspiracije, svoje snove, svoje frustracije, svoja vjerovanja, svoju viziju svijeta koji ga okruuje, svoju percepciju samoga sebe i drugih, meu njima i nas. Zato, kada govorimo o drugima, nikada ne smijemo gubiti iz vida da smo i mi, ma ko da smo, takoer drugi za druge. (Amin Malouf, Poremeenost svijeta) Nigdje temeljna izreka politikoga drutva moderne nacije njezin prostorni izraz jedinstvenog naroda nije nala intrigantniju predodbu o sebi kao u onim razliitim jezicima znanosti o knjievnosti koji nastoje prikazati veliku mo ideje o naciji u njezinim svakodnevnim oitovanjima, u izraenim detaljima koji se pojavljuju kao metafore za nacionalni ivot. (Homi Bhabha, DisemiNacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije)
Pravo je, naravno, svake zajednice da istrai, sistematizira i prezentira vlastitu knjievnu tradiciju, to knjievnohistorijska prouavanja i danas ini legitimnim i neophodnim oblikom knjievne znanosti, osobito u trenucima oslobaanja od patrocentrinih oblika kulturnog hegemonizma koji priguuje i marginalizira posebnosti, ponitava razliitosti. Jer, i pripovjesna je kao i pripovjedna proza, izmeu ostaloga, pouzdan metod kojim kolonizirani narodi dokazuju svoj vlastiti identitet i postojanje svoje vlastite historije, a mo da se pripovijeda ili da se blokira nastanak drukijih pripovijesti, veoma je znaajna za odnos kulture i imperijalizma naglasio je Edward W. Said ponavljajui da su i same nacije naracije, ali i upozoravajui na opasnosti koje se ukazuju u ponovnom otkriu vlastite kulture razliitim oblicima religijskog i nacionalistikog fundamentalizma.1 Na slian nain i Anthony D. Smith upozorio je da nacionalizam nudi usku, sukobom bremenitu legitimaciju za politiku zajednicu, legitimaciju koja neminovno suprotstavlja jednu kulturnu zajednicu drugoj, ali da nacionalne naracije imaju i pozitivna djelovanja, u koja,
1

Edward W. Said, Kultura i imperijalizam, citirano prema: Zdenko Lei, Nova itanja: Poststrukturalistika itanka, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 253254.

ESEJ: TOKOVI MISLI

izmeu ostalog, spadaju odbrana manjinskih kultura, spasavanje izgubljenih istorija i knjievnosti, nadahnjivanje kulturnih preporoda, razreavanje identitetske krize, legitimisanje zajednice i drutvene solidarnosti, nadahnjivanje otpora tiraniji.2 U ovom neprestanom dvojenju o smislu i funkciji knjievnosti u skupnosti kulturnih praksi valja podrazumijevati stanovite razlike koje poivaju na nepodudarnim socio-povijesnim iskustvima drutvenih i kulturnih zajednica i, posljedino, razliit stupanj knjievnoteorijske samoosvijetenosti, ali nerijetko i ideoloki normirane drutvene prihvatljivosti. Tradicionalno razumijevanje drutvene funkcije knjievnosti po kojem ona nije toliko akademski predmet koliko duhovno istraivanje, po vanosti izjednaivo sa sudbinom same civilizacije3, to je u evropskom teorijskom diskursu bilo dominantno u 19. stoljeu, u vrijeme kanoniziranja poetikih konvencija tzv. Zakonodavnih knjievnosti, u junoslavenskim knjievnopovijesnim naracijama javlja se kroz itavo 20. stoljee u dva naporedna vida ideoloke funkcionalizacije: povlatenog oblika konstituiranja nacionalnog identiteta u duhu prosvjetiteljskog modela kulture i, s druge strane, utilitarnog sredstva u apologiji stanovitih ciljeva politikih elita i hegemonih centara moi. Ali, isto tako, i onih subverzivnih potkopavanja i stidljivih opiranja ovim institucionalno sakrificiranim knjievnoznanstvenim sistemima kojima u osnovi poiva normativna nacionalnoemancipacijska koncepcija jedinstva i kontinuiteta ili rigidna instrumentalizacija u duhu utilitarne i propedeutike ideoloke prakse. U tom smislu, uza svu mnotvenost novovjekih teorijskih razumijevanja fenomena nacionalne knjievnosti u nas je jo uvijek pri2

sutna temeljna dilema da li emo knjievnost promatrati kao drutvenosimbolini in koji osvjetljava duhovnost i obrise ontolokoga statusa odreena identiteta, njegove povijesne i antropoloke modalitete, njegovo nastojanje da radi na konstituiranju toga identiteta, ili emo u prvom redu pokloniti pozornost logici anra, to znai evoluciji izvedbenih tehnika, pa e naglasak biti na njegovoj stilskoj efektuaciji, odnosno knjievnosti u uem smislu rijei.4 Osloboena redukcionistikih svoenja knjievnog pisma na nedvosmislenu ilustraciju etno-politikog identiteta ili profane ideoloke tendencioznosti, knjievnost se, ipak, u skupnosti kulturnih strategija ukazuje i u nezanemarivoj i vanoj funkciji prepoznavanja posebnosti nacionalnih kultura, u mnogostrukosti simbolikih formi, diskurzivnih praksi i raznovrsnih oblika simbolizacije specifinih kolektivnih identiteta i drutvenih zajednica. Fenomen knjievnosti ne moe se u potpunosti izdvojiti iz mnogostrukih kulturnih i drutvenih oznaiteljskih praksi jer nesumnjivo postoje vremena kada knjievnost, kao i kultura uope, postane vana i prepuna znaenja izvan sebe same i kada, izmeu ostaloga, postaje oblik otpora razaranju kulturnog identiteta imperijalnim nametanjem stranih oblika iskustva koji seu do najskrovitijih korijena govora i znaenja.5 Valja, naime, uz punu svijest o mnotvenosti sloenih i dinaminih vidova identiteta u kojima se prepoznajemo, imati na umu i saznanje da e se osjeaj zajednike pripadnosti, zasnovan na jeziku, kulturi i povijesti uporno [...] potvrivati budui da jami socijalno-psiholoki nuno imaginarno okuenje, sferu povjerenja.6 Nije li to nuno okuenje isto ono razumijevanje kulturnog i nacionalnog samoprepoznavanja to je, zadravajui univerzalni smisao Heideggero6 7 8

ve misli da je jezik (kultura) kua bitka, doivljajem traginih iskuenja bonjake/bosanske historije nalo poetsko ozbiljenje u pjesmi Mora Abdulaha Sidrana: ta to radi sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pita, u mome snu: ta to ini, sinko? O emu, u snu, pjeva, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuu. A sad nemam kue. O tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa, ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, o kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.7 U tekstu Pjesnitvo Abdulaha Sidrana Hadem Hajdarevi dobro je uoio da je u ovoj pjesmi, napisanoj 1985. godine, stanje stradanja i rata samo do krajnjih granica izotrilo dramu otimanja, nemanja, dramu identiteta8, da bi se u poenti, neoekivanim paradoksom, punina tog poreknutog,

3 4

Antoni D. Smit, Nacionalni identitet, prev. Slobodan orevi, Biblioteka XX vek igoja tampa, Zemun Beograd, 1998, str. 3536. Terry Eagleton, Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 44. Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945.1990.: Nacrt mogue tipologije hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1996, str. 17. Terry Eagleton, Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveui-

lina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 229230. Vladimir Biti, Upletanje nereenog, Matica hrvatska, Zagreb, 1994, str. 127. Abdulah Sidran, Mora, u: Pjesme, Izabrana djela, knj. I, prir. Hadem Hajdarevi, bosniaARS, Tuzla, 2004, str. 21. Hadem Hajdarevi, Pjesnitvo Abdulaha Sidrana, u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici: Novija knjievnost Poezija, knj. III, prir. Enes Durakovi, Alef, Sarajevo, 1998, str. 567.

BEHAR110

ESEJ: TOKOVI MISLI

nestalog i otetog identiteta i supstancijalnog jedinstva svijeta i jezika iznova osvojila, potvrdila i ispunila u estetski i ontoloki nadmonom jeziku pjesme.9 U daljnjoj mistifikaciji znaenjske dvosmislenosti Sidran e esto napominjati da je pjesmu Mora prvo usnio na makedonskom jeziku (!), to, s jedne strane, priziva slino historijsko iskustvo makedonskog i bosanskog (bonjakog) osvajanja prava na nacionalnokulturno samoodreenje, ali istodobno, s druge strane, znaenja pjesme univerzalizira i oslobaa patosa zaviajne doslovnosti. Ali kada u Sidranovoj pjesmi, sasvim u skladu s danas dominantnim ideo-afektivnim horizontom oekivanja, iitavamo kolektivnu identitetsku dramu traganja za kuom bitka, ne bismo smjeli previdjeti ni to da je ta drama u pjesmi prisutna tek aluzivnosimbolikim smislom, da nijednim stihom nije doslovno imenovana i da je estetska vrijednost, pa onda i referencijalna, simbolika aluzivnost alegorijske semantizacije bosanskog konteksta, ostvarena prije svega snanom poetsko-ekspresivnom funkcijom jezika. Tako se i ovdje potvruje Bahtinova tvrdnja da, kada u knjievnom tekstu prepoznajemo stanovite ideoloke sadraje koje ujemo i vidimo prije i mjesto znaenja, zapravo prepoznajemo i razabiremo prije svega vrijednosti univerzalne gramatike kulture i specifinosti estetskog komuniciranja smisla u iskazu iji je cilj jedino da organizira samog sebe jer ako estetska komunikacija smjera organizirati ita osim estetske komunikacije, ona prestaje biti umjetnost.10 Ali, isto tako valja podrazumijevati i ono razumijevanje kulturnog identiteta jezika to ga izrie Terry Eagleton: Znaenje nije intuitivno za9

jedniko vlasnitvo svih ljudi ovog svijeta, neto to oni zatim pretau svaki u svoj jezik i pismo, nego upravo o jeziku i pismu zajednice kojoj pripadate zavisi kakvo ete znaenje moi pretoiti u rijei.11 Sugestivnost Sidranove pjesme emanira upravo iz te rafinirane prelivnosti doslovno neizreenih izvantekstovnih sadraja i mimikrijskog smisla poetskog iskaza to se, uz primarno individualni italaki odgovor, prepoznaje, iitava i reflektira i u nerazluivosti estetskog i historijskog iskustva i zajednikog drutvenog obzora kulturne zajednice. U Sidranovoj Mori zbiva se, naime, onaj izuzetno rijedak pjesniki as uda istodobnog ontologiziranja i transsupstancijaliziranja historijskog svijeta i iskustva to ga je na slian nain u Dizdarevim pjesmama Modra rijeka i Zapis o izvoru Kasim Prohi prepoznao kao imenovanje neimenljivog, kada ono to je nadiskustveno i nadjeziko poinje da ivi kao ista neposrednost pjesnikog iskustva i jezikog oblika,12 ali je istodobno kod oba pjesnika taj metafiziko-atemporalni karakter sutine implicitno poreknut samom historinou pjesnikove vizije drevne Bosne, prihvatanjem njene historije kao autentinog medijuma za raanje univerzalne ljudske i pjesnike poruke. 13 Zato se simboliki smisao i Dizdarevog Kamenog spavaa i Sidranove Sarajevske zbirke u poliseminosti njihovog poetskog univerzuma otkriva i kao drama samodefiniranja od tradicije do identiteta14 u otkrovenju kulturne semiologije zaviajnog muzeja koji se, historijski uzevi, prirodno uklapa u realitet naeg ivotnog i duhovnog prostora, ali se u njemu istodobno otkriva kosmopolitizam ljudske

istine i njena nesvodivost na odreeni povijesni trenutak, na lani etos vremenske promjenjivosti.15 U knjievnohistorijskom rekonstruiranju tragova historije i izvjesnoj homolognosti knjievnog i povijesnog svijeta, u sloenim odnosima pojedinanih djela s cjelinom knjievnih sistema, u bonjakoj knjievnosti 20. stoljea doista se moe prepoznati dinamina raznolikost kulturnih strategija konstrukcije nacionalnog identiteta, ali tek kao okvir koji obrubljuje onu daleko bogatiju, savremenim kritikim metodama esto zanemarenu sliku stilskoformacijskih ulananosti i anrovskih raznolikosti knjievnih fenomena koji osebujnou literarnosti i u inu stvaranja i u inu razumijevanja nude uvijek vie od doslovnosti ideolokih sadraja, poruka i funkcionalizacija. Intertekstualna umreenost svekolike kulture pamenja u bonjakoj novovjekoj knjievnosti ukazuje se u dinaminim formama rekonstitucije poetikih toposa knjievne tradicije kao simbolikog sistema literarnih konvencija, ali i naglaene rekonstrukcije drutvenopovijesnih tragova, znakova i glasova izgubljenog nacionalnog identiteta, pa je knjievnopovijesni narativ nuno razumijevati u obazrivom i skladnom uravnoteenju reprezentacijskog i diskurzivnog aspekta pripovjednog teksta, jer se knjievni tekstovi u kritiki kompetentnom interpretacijskom inu ukazuju i mrmorom vlastitoga diskursa (Grard Genette), ali i jednako bitnom referencijalnom i spoznajnom dimenzijom reprezentacije historijskog svijeta i konteksta. Dramatina traganja za izvjesnijim oblicima bonjake nacionalne identifikacije lake je i primjerenije, naravno pratiti u histo-

10

11

Istovjetan oblik estetske utopije susreemo i u pjesmi Rastok Maka Dizdara, u kojoj je izvjesnost smrti obesmiljena i poreknuta ontolokom tvarnou pjesme o njoj: S radou to treperi kao zvuk sa ice glazbala u hipu saznajem da je nastala pjesma o mome nestanku (Mak Dizdar, Rastok, u: Osvojena tajna, Izabrana djela, knj. II, prir. Enes Durakovi, Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 236.) Mihail Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, prev. Radovan Matijaevi, Nolit, Beograd, 1980, str. 96. Terry Eagleton, Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveui-

12

13

14

15

lina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 122. Kasim Prohi, Apokrifnost poetskog govora: Poezija Maka Dizdara, Veselin Maslea, Sarajevo, 1974, str. 119. Kasim Prohi, Apokrifnost poetskog govora: Poezija Maka Dizdara, Veselin Maslea, Sarajevo, 1974, str. 79. Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana) (Svjetlost, Sarajevo, 1974) naslov je knjige Muhameda Hadijahia koja i danas vai za referentnu kulturno-historijsku i socio-politiku studiju, a u kojoj autor uz obilnu dokumentarnu grau prati procese etnikog i politikog samodefiniranja bonjake zajednice. Kasim Prohi, o.c., str. 50.

ESEJ: TOKOVI MISLI

riografskim, etnografskim i socio-politikim interpretacijama potkrijepljenim dokumentima negoli u knjievnim, fikcionalno-imaginativnim tekstovima, mada je kako je ve reeno i balkanska historiografija, kao i ostali vidovi kulturnih praksi, nerijetko proeta pristranou nacionalnih, etnopolitikih koncepcija i konstrukcija. U historijskim, etnografskim i socio-politikim tekstovima ta dramatina sloenost konstituiranja bonjakog nacionalnog identiteta uoava se, prije svega, u presudno vanom odnosu tradicionalnog i snanog doivljaja pripadnosti univerzumu islamskog svijeta (umma) sa statusom povlatenog mileta u osmanskom periodu, ali i jedinog pribjeita etnokulturno i politiki delegitimirane zajednice u novijoj povijesti, i s druge strane evropskog koncepta nacije, do ijeg e potpunog konstituiranja doi tek potkraj 20. stoljea, uz ogromne otpore i poricanja, pokuaje asimilacije i kolektivne eksterminacije, dramatina i nerijetko tragina iskustva i iskuenja na razmeima novovjeke balkanske historije, ali i vlastita basanja, nesnalaenja i nerazumijevanja, politike nedoumice i stranputice. Zato se i znaaj religijskog i etnikog u konstrukciji bonjakog nacionalnog identiteta mijenjao ne samo slijedom promjena politikih sistema i hegemonih centara moi nego i merkantilnih politikih nagodbi u oba vida identitetskog opredjeljenja. Ovaj svijet jo uvijek se ukazuje u konvulzivnim, ivim i dinaminim procesima proimanja, ali i sukobljavanja dva temeljna oblika kolektivnog samoprepoznavanja: pripadnosti islamu ne kao vjeri nego kao jednoj od tri velike ili visoke ili svjetske kulture (Hilmo Neimarlija) i sekulariziranog politikog koncepta nacije u kompleksnim odnosima bonjakih i bosanskih meuproimanja, uzajamnosti i nemi16

novnosti, kulturnih simbioza i sinkretizama, ali i predrasudnih naporeivanja i konflikata, animoziteta i idiosinkrazija. Otud je ve i u nominaciji ove nacionalne knjievnosti stalno prisutna dilema bonjaka ili bosanskomuslimanska izraz sloenih i dramatinih historijskih procesa kojima je na razmeu kulturno-civilizacijskih svjetova izloena jedna mikrokulturna zajednica, nesituirana u etablirane obrasce evropske antropografije.16 I ba zato to je tako prevreo i problemski gust u njega i jest zala Andrieva sonda17 zapisao je Skender Kulenovi, sugerirajui zapravo to da se ta sloenost i kolektivne identitetske krize i pojedinane, egzistencijalne sudbine i munine na dramatinim raskrima povijesti autentinije moe izraziti polimorfnim i polifonim vidovima knjievnog izraza negoli prividno objektivnim znanstvenim diskursom, uvijek podlonim nalozima i nasilju politikih elita i ideolokih konstrukcija.18 Za razliku od znanstvenog ina historijskih pripovijesti kojima se uprisutnjenjem odsutnog poev od sredine ezdesetih godina 20. stoljea u brojnim tekstovima nastojala rekonstruirati vjerodostojna i cjelovita slika nestalog i uruenog svijeta jedne mikrokulturne zajednice, knjievni tekstovi intertekstualnim resemantiziranjem iluminirali su potisnute i zaboravljene slike, simbolike topose i fragmente kulture pamenja, ali su oni svoju vrijednost i pouzdanost jednako ovjeravali i individualnom italakom recepcijom estetske arhitekture literarnog pamenja, kao i restituiranim znaenjima historijske vjerodostojnosti i kulturnomemorijske svijesti, presudno legitimirane kolektivnim horizontom oekivanja. Estetske vrijednosti savremene bonjake knjievnosti ako treba prepoznavati u tom ambivalentnom odnosu prividne pouz18

danosti reprezentacije makrokozmike slike pohranjene u arhivu kolektivnog pamenja i imaginativne semantike i sintakse knjievnog teksta u kojem rekonstruirani fragmenti i tragovi sjeanja evociraju i prizivaju preteritnu homogenost izgubljene kulture, ali istodobno u sloenoj strukturi diseminiranih i heteroglosnih naracija knjievnog univerzuma dobivaju sasvim nova znaenja i drukiji smisao, osloboen doslovnosti historijskog svjedoenja. U dinaminoj, historijski i drutveno promjenjivoj procesualnosti sloenih oblika kolektivne imagologije knjievni tekstovi, osobito u poetnom stadiju konstitucije ili postkolonijalnim vidovima rekonstitucije nacionalnog identiteta, bitno su proeti i ovom vrstom ideolokog diskursa. Zato je vano i ovdje naglasiti nunost obazrivog prepoznavanja nacionalne samorefleksije to je u razliitim vidovima tek ovlano semantizirala i proela kako pojedinane knjievne tekstove, tako i cjelinu novovjeke bonjake knjievnosti, jer je takva vrsta ideolokog tumaenja knjievnosti tek jedan od legitimnih, ali ne i vanijih aspekata razumijevanja knjievnog univerzuma. Knjievno djelo individualan je i neponovljiv in koji se primordijalnim inspirativnim impulsom opire nasilju hermeneutikog svoenja kako na tradicijom ustaljene poetike sisteme, tako i na tradicijsku ulananost u produkciji etnokulturnih izvantekstovnih sadraja i vrijednosti, o emu je svojevremeno pisao Gaston Bachelard: Dok filozofsko promiljanje, koje se kree na dugo doraivanoj znanstvenoj misli, nalae da se nova zamisao nuno integrira u sustav provjerenih ideja, ak i onda kada je taj idejni sustav, zbog nove zamisli, prisiljen na duboku promjenu, a to se i zbiva u sluajevima svih revolucija u suvreme-

17

Dihotomija religijskog i vjerskog, a potom i religijskog i nacionalnog nije se, zapravo, u bosanskom kulturnom prostoru nikada bitno razluila jer se u neprekidnim historijskim potresima i iskuenjima kod sve tri bosanske etnike zajednice simbioza religijskog i nacionalnog javljala kao odluujui oblik kolektivnih homogenizacija. Skender Kulenovi, Iz smaragda Une, u: Eseji, Izabrana djela, knj. VI, prir. Enes Durakovi, Svjetlost Veselin Maslea Prva knjievna komuna Glas, Sarajevo Mostar Banja Luka, 1983, str. 158.

Uz brojne sociopolitike rasprave koje traju i danas, zanimljivu literarnu transpoziciju dvojenja o znaaju etnikog i religijskog u konstrukciji bonjakog (bosanskomuslimanskog) kolektivnog identiteta susreemo i u romanu Jevrejsko groblje Enesa Karia, u kojem narator evocira, ponegdje i fiktivne, ali mahom dokumentarno pouzdane rasprave to ih vode pripadnici uleme i svjetovne inteligencije pred odravanje Prvog bonjakog sabora, odranog u opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993. godine, na kojem je odlueno da se Bonjacima vrati njihovo tradicijom ustaljeno nacionalno ime.

BEHAR110

ESEJ: TOKOVI MISLI

noj znanosti, filozofija pjesnitva, naime, treba pojmiti da pjesniki in nema prolosti, ili barem nema bliske prolosti tijekom koje bi bilo mogue slijediti samu njegovu pripremu i konanu pojavu.19 U antologijski znaajnom (autopoetikom) eseju Na izvoritima pjesnikih slika, posveenom poetici Gastona Bachelarda, Midhat Begi prihvatit e temeljni stav da se u neposrednom, fenomenolokom inu razumijevanja pjesnike imaginacije kritiar doista mora osloboditi prethodnih znanja i tako se u inu stvaralakog saobraenja zatei u samom ushitu izazvanom izvornou slike,20 ali e Bachelardovo uvjerenje da u ovom podruju kulturna prolost nije od vanosti porei i posebno naglasiti znaaj prepoznavanja kulturnog identiteta svake knjievne zajednice na junoslavenskom kulturnom prostoru: Jedno mi se ipak ini sigurno: u mnotvu naih izraajnih dijalektika jezikog umotvora ansu univerzalnosti nose pisci koji su svoje bie jeziki sa svojim bivstvenim prostorom i vremenom usaglasili, u svakom naem narodu, u svakoj naoj sredini.21 Begi je tekst o Bachelardu objavio 1975. godine, upravo u vrijeme kada se intenzivno posvetio izuavanju zanemarenih vrijednosti i bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti, pa e u tekstu o Isakovievom Biserju na slian nain naglasiti da ova antologija omoguuje bolje upoznavanje jedne nae nacionalno-etnike komponente slikom njene knjievnosti22 [istaknuo E. D.], dopunjujui tako ve ranije izneseno miljenje da je u traganju za vlastitim kulturnim identitetom sva muslimanska (bonjaka) knjievnost bila prirodan put emanci19 20 21

pacije duha, sticanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biu, junoslavenskoj postojbini, vezanosti za ostale nae narode s kojima ive u Bosni i ostalim junoslavenskim zemljama.23 I zaista, dramu identitetskog samorazumijevanja u knjievnim tekstovima bonjakih pisaca moemo pratiti od kraja 19. stoljea, kada kako to naglaava Enver Kazaz proces nacionaliziranja Bonjaka od strane Srba i Hrvata dostie kulminaciju i kada je bonjaki pjesnik sav u lomovima dokazivanja nacionalnog identiteta u sloenim odnosima bosanskohercegovakih i junoslavenskih kulturnih simbioza i naporednosti, ali i neprekidnih prisvajanja njihove kulture, te nijekanja njene posebitosti,24 sve do savremenog trenutka, kada se i o bonjakoj i bosanskoj kulturi prema Vedadu Spahiu razmilja kao entitetu u fazi intenzivne i prijelomne semiotizacije, s jo neizvjesnim ishodima, ali vrlo izvjesnim prirodnim entropijskim pranjenjima i ireverzibilnim kontingentima zaborava, koji su izravni ili neizravni produkt djelovanja vanjskih principa moi i unutarnjeg stanja nemoi da im se svrhovito i osmiljeno parira.25 S obzirom na to da im je sve do sredine ezdesetih godina 20. stoljea poricana mogunost bilo kakve javne, institucionalno organizirane identifikacije i da su nasiljem zvanine politike svedeni na vjersku zajednicu kojoj je dana mogunost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijeli, sve je to vodilo negiranju njihove povijesti, tradicije, knjievnosti i svih onih duhovnih vrijednosti ijim se usvajanjem razvija vlastito nacionalno bie.26 Pa i sedamdesetih godina, kada su Bonjaci priz24 25 26 27 28

navani na politikoj ravni, istovremeno im je poricana svaka samoidentifikacija, etnika, povijesna i kulturna sadrina njihovog nacionaliteta,27 o emu uz ostalo svjedoe estoka osporavanja Begievog referata saopenog na Simpozijumu o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (1971), a potom i Isakovievog Biserja (1972) ili Rizvieve doktorske disertacije o bonjakoj knjievnosti preporodnog doba (1973). Prije godinu i neto vie, na Simpozijumu, recimo, heretino je bilo ak i spominjati postojanje takve knjievnosti, mada je itav jedan, istina veoma malobrojan narod, ivio njome i u njoj tokom stoljea28 pisao je, ne bez gorine, Midhat Begi kasnije u tekstu o Huminoj zbirci pjesama Nutarnji ivot, insistirajui poput Amina Maloufa na tome da je intima jednog naroda njegova knjievnost, u kojoj on prepoznaje svoju historijsku sudbinu i kolektivno bie: Sevdalinka, nezavisno od ukusa i mjerila pojedinaca, istorijska je i estetska injenica, zanimljiva bar za spoznavanje bia naroda koji ju je iznjedrio, kao to je to i sva muslimanska knjievnost u Bosni i Hercegovini.29 Agresivni oblici poricanja mogunosti knjievnohistorijske samorefleksije nastavljaju se i danas uruavanjem svakog pokuaja sistematiziranja bonjake knjievnosti bilo u skupnosti bosanskohercegovakih i junoslavenskih kulturnopovijesnih naracija, bilo u posebnostima samosvojnih knjievnohistorijskih pripovijesti. Stoga je u osnovi tano zapaanje Envera Kazaza da su se izuavanja bonjake knjievnosti odvijala bez ireg odziva naune javnosti i institucija, uz rizik politike likvidacije, naune i drutve-

22

23

Gaston Bachelard, Poetika prostora, prev. Zorica urlin, Ceres, Zagreb, 2000, str. 5. Gaston Bachelard, Poetika prostora, prev. Zorica urlin, Ceres, Zagreb, 2000, str. 5. Midhat Begi, Na izvoritima pjesnikih slika, u: Djela, knj. IV, Raskra III, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 111. Midhat Begi, Slika jedne zanemarivane knjievnosti, u: Djela, knj. V, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 181. Midhat Begi, Na muslimanski pisac i njegova raskra, u: Djela, knj. V, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 136.

29

Enver Kazaz, Musa azim ati, knjievno naslijee i duh moderne, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 1997, str. 24. Vedad Spahi, Bonjaki kulturni identitet izmeu principa moi i mira, Godinjak BZK Preporod, III, Sarajevo, 2003, str. 39. Mustafa Imamovi, Historija Bonjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str. 562. Isto, str. 565. Midhat Begi, Nepostojea zbirka. Povodom Nutarnjeg ivota Hamze Hume, u: Djela, knj. V, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi- Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 234. Midhat Begi, Nepostojea zbirka. Povodom Nutarnjeg ivota Hamze Hume, u: Djela, knj. V, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi- -Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 234235.

10

ESEJ: TOKOVI MISLI

ne marginalizacije, to je otvaralo prostor za negiranja i svojatanja bonjake knjievnosti, to se dogaa i danas,30 ali je neprihvatljiv, znanstvenom diskursu neprimjeren Kazazov zakljuak da je humanistika sutina bonjake knjievnosti, paradigmatino izraena u Kamenom spavau Maka Dizdara, simboliki pokazatelj odnosa bonjake nacije, knjievnosti i knjievne historije prema ideolokim projektima osnovanim na mrnji i zloinu spram bonjake nacije i njenih duhovnih vrijednosti.31 estina ovog traumatinog izriaja unekoliko je razumljiva jer je napisana u vremenu doslovne prijetnje iskorjenjivanja zajednice iji se identitet i danas rekonstruira u rezidualnim ostacima pohranjenim u komemorativnim centrima, dokumentarnim fotografijama Tarika Samaraha i tekstualnoj komemorativnosti Razglednica iz groba Emira Suljagia, na platnima Mersada Berbera i Safeta Zeca, Matinoj knjizi mrtvih Huseina Haskovia ili Srebrenikom infernu Demaludina Latia. Stoga su i teorijski jo nekodificirani pojmovi antiratnog pisma i poetike svjedoenja to su iz novije hrvatske knjievnokritike prakse nakon srebrenikog genocida preselili i u bosanskohercegovaki kritiki vokabular presudno odreeni protuslovljem etike obaveznosti nedvosmislenog imenovanja historijske odgovornosti poinilaca i manipulativne moi politike elite koja iskopava, prebrojava, sastavlja i osvetava telesne ostatke kao etnike ostatke.32 Ali i jedan i drugi narativni diskurs nerijetko su izraz obezlienja i pojedinane i kolektivne rtve, oblik prikrivenih strategija obezlienja istine, jer se pod krinkom licemjerne brige za narativnim svjedoenjem o univerzalnom, vjeno obnovljivom sukobu dobra i zla porie ne samo personalni nego i nedvosmislen etniki identitet srebrenikog genocida. A to onda podrazu30

mijeva nerazluivost kulture pamenja i kulture sjeanja, dostojanstvo i etinost otpora organiziranom zaboravu, kao i svijest o uvijek prisutnim manipulativnim diskursima memorijalnih rituala i rtvoslovnih mitova koji u nacionalnoj zajednici, prikrivenim strategijama politikih elita postaju sakralni, jedini i utemeljujui simboli njezina identiteta i sidrita njezina sjeanja.33 U savremenoj bonjakoj knjievnosti, ali i ostalim vidovima kulturne autorefleksije, uoljiva je naglaena antinominost izmeu viktimolokog diskursa koji u postapokaliptinom vremenu kolektivne tragedije zakonito proizvodi i sakrificira nacionalni rtvoslovni mit, ime se, nerijetko, produbljuje stereotipno dijabolina predstava o susjednim kulturama i prividna pacifistika gesta kojom se ustaljuje poetika zaborava koja brie ne samo sjeanje na rtvu nego se u zavrnom inu projektirane amnezije autodestruktivno porie i brie svekolika kultura pamenja i vlastiti identitet svodi na anonimnost postgenocidnih biolokih ostataka. A na taj nain iznova se potvruje Benjaminova misao da je povijest vjeni prostor sukoba u kojem se kolektivno pamenje imenuje kao konstitutivan rascjep izmeu istine i moi i da su u svjesnoj ili nesvjesnoj povijesnoj filozofiji moi oni nemoni (progonjeni) u bitnom smislu lieni glasa.34 Svedena na niz pojedinanih incidenata, neizreena i neizreciva u stravinoj zamanosti kolektivne eksterminacije, njihova trauma tada doista ostaje njihova osobna stvar koja ne moe biti kolektivno simbolizirana, kako je to svojevremeno pisao Walter Benjamin. Medijalna, bipolarno rubna pozicija nepripadanja jasno definiranom kulturnom i duhovnom prostoru na razmeu kulturno-civilizacijskih svjetova, prostora koji u historijskim zatijima postaje polje mnogostrukih interkulturnih proimanja i simbioza, ali

mnogo ee prostor surovih antagoniziranja i etnokulturnih homogenizacija koje ne trpe razliku i stoga, pod prijetnjom kolektivne eksterminacije, zahtijevaju nedvosmislena opredjeljenja i pripadanja, uvjetovala je opsesivno prisustvo identitetske teme u bonjakoj knjievnosti 20. stoljea. Izopen iz evropski globaliziranog prostora na temelju univerzalnih vrednota kranstva interpretiranih na politikoj i ekonomskokulturalnoj razini,35 proskribiran i stigmatiziran turskim grijehom otpadnitva, taj se svijet zbog toga u naracijama drugih i danas prepoznaje kao vrijednosno insuficijentan jer je, kao i sve rubne kulture, nesituiran u aktuelnosti po kriterijima nove Evrope i nekontekstualizovan u globalnoj distribuciji drutvenih, kulturnih ili umetnikih identiteta.36 Tu su i osnovni razlozi odsustva knjievnohistorijskih istraivanja, sistematiziranja i kanonizacije bonjake knjievnosti, prezentirane rijetkim i sporadinim naporima pojedinaca izloenih nesmiljenim politikim osudama ili, u blaoj formi, marginaliziranih zbog navodne znanstvene anahronosti etnokulturnih kanonizacija, a koje su dozvoljene i predstavljaju i danas temeljni oblik hrvatskih i srpskih knjievnohistorijskih pri/povijesti. Naglaena sklonost teorijske apstrakcije kojom je, slijedom strukturalistikih traganja za jedinstvenom, dubinskom strukturom knjievnog teksta, prividno eliminirana etnokulturna partikularnost, u bosanskohercegovakoj teorijskoj misli i knjievnokritikoj praksi u samoj osnovi zadrala je ilustrativnost dominan-tnog srpsko-hrvatskog teorijskog i knjievnopovijesnog iskustva, prezrivo gurajui na marginu posebnosti i evidentne vrijednosti bonjake knjievnosti. Pa i danas, u prividno rasreditenom svijetu kulture koji deklarativno povlauje periferne i zanemarene kulturne identitete, ta je

31 32

33

Enver Kazaz, Poetika i struktura raskra i ukrtanja, u: Morfologija palimpsesta, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 1999, str. 314. Isto, str. 315. Damir Arsenijevi, Mobilisanje nepotkupljivog ivota: politika savremene poezije u Bosni i Hercegovini, prev. Jakov auevi, Novi Izraz, 5152, Sarajevo, januar juni 2011, str. 32. Jan Assmann, Kultura sjeanja, u: Kultura pamenja i historija,

34 35 36

prir. i prev. Maja Brkljai i Sandra Prlenda, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006, str. 54. Citirano prema: Shoshana Felman, Benjaminova utnja, prev. Toni Valenti, Odjek, 61/3, Sarajevo, jesen 2008, str. 6-19. Dubravko Lovrenovi, Povijest est magistra vitae (O vladavini prostora nad vremenom), Rabic, Sarajevo, 2008, str. 211212. Miko uvakovi, Biopolitiko tumaenje otvorene potencijalnosti balkanske umetnosti, Zenike sveske, 3, Zenica, 2006, str. 55.

BEHAR110

11

ESEJ: TOKOVI MISLI

vrsta pripovijesti o jednoj nasiljem historije marginaliziranoj knjievnosti prokazana i onemoguena prikrivenim oblicima i strategijama dominantnih centara moi, koji taj svijet i njegovu kulturu prepoznaju samo u mjeri u kojoj ga mogu kontrolirati, pripitomiti i naturalizirati. Bonjaka knjievnost postala je danas tek podatan predmet za mrtvozorniku egzemplifikaciju ve ovjetalih, akademski institucionaliziranih uenja o Drugom, razliitosti i liminalnosti, ime se nerijetko za volju ispraznih teorijskih uopavanja delegitimira svaki napor njene knjievnopovijesne autorefleksije. O tom mimikrijskom manevru teorijskog miljenja koje prividnom dekonstrukcijom klasinih knjievnopovijesnih naracija evropocentriki dominantnog znanstvenog diskursa knjievni tekst marginaliziranih literarnih zajednica zapravo stavlja pod kontrolu hegemonih kultura, Homi K. Bhabha napisao je slijedea saznanja karakteristina i za dananju poziciju bonjake knjievnosti i knjievnokritike prakse: Tekst Drugog ostaje egzegetski horizont razliitosti i nikad ne postaje aktivni agens vlastite artikulacije. Taj Drugi se citira, navodi, izdvaja, osvjetljava, stavlja na stranu jednom slikajsa-svih-strana strategijom viestrukog osvjetljavanja. Narativ i kulturalna politika razliitosti postaju zatvoreni krug interpretacije. Tako Drugi gubi svoju mo da oznaava, da porie, da zapone svoju enju da uspostavi vlastiti institucionalni ili opozicioni diskurs. Koliko god da je besprijekorno poznat sadraj jedne druge kulture, koliko god da je ona anti-etnocentriki predstavljena, njeno lociranje u zabran
37 38

velikih teorija sa zahtjevom da ona u analitikim terminima, zauvijek ostane samo zgodan objekt znanja, pokorni korpus razliitosti stvarno reproducira odnos dominacije i predstavlja najozbiljniju optunicu protiv institucionalne moi teorije.37 Poseban oblik mimikrijskog manevra teorijskog miljenja predstavljaju i oni, u posljednje vrijeme i u nas oivjeli oblici prividnog zalaganja za oslobaanje knjievnosti iz ralja nacionalne ideologije, pseudoznanstveni tekstovi kojima se ne mogu i ne dovode u pitanje ve etablirane srpsko-hrvatske knjievnopovijesne naracije u junoslavenskoj interlitararnoj zajednici, ali se spreava, uruava i blokira nastanak drukijih pripovijesti, onemoguava pripovjesna artikulacija nasiljem historije zanemarenih kultura.38 To je ona vrsta prikrivenog nacionalistikog diskursa za koji je svojevremeno Bertolt Brecht u razgovoru s Walterom Benjaminom u slutnji nadolazeeg faizma ustvrdio: Ne moe se vie u to sumnjati borba protiv ideologije postala je nova ideologija.39 Nemogunost organiziranih istraivanja i statusnog etabliranja bonjake knjievnosti imala je za posljedicu prisilnu amneziju zvanine povijesti i zakanjele procese njene kanonizacije, a tu je i jedan od razloga zato su knjievni tekstovi gotovo svih znaajnijih pisaca proeti raznolikim auto- i heteroimaginativnim figurama kolektivne kulture pamenja kojima kao da se nadomjeta odsustvo znanstvenih kulturnopovijesnih studija i knjievnohistorijskih sinteza.40 Te su kolektivnomentalitetske autoimaginativne slike pratile dinamiku historijskih mijena i

javljale se u irokom i raznovrsnom registru kulturnomemorijskih formi, simbolikih predstava i narativnih figura u djelima nejednake estetske vrijednosti, ali i ideoloke instrumentalizacije knjievnog teksta od folklorno-mitskih, pasatistiki senzibiliziranih evokacija slavne i herojske prolosti u kojoj se ukorjenjuju posebnosti starostavnog kulturnog, etno-konfesionalnog i nacionalnog identiteta, do kompleksnijih, umjetniki autentinih vidova samoprepoznavanja u bosanskohercegovakim i junoslavenskim kulturno-identitetskim komposibilnostima. Ova je vrsta folklorno-etnografske iluminacije simbolikog svijeta kulture pamenja karakteristina prije svega za prosvjetiteljski model i vrijeme konstituiranja nacionalne knjievnosti, kada su procesi njenog kanoniziranja podreeni preventivnoj cenzuri zajednice koju Jakobson i Bogatirjov pripisuju epskom svijetu folklorne tradicije,41 a kasnija teorija recepcije onom horizontu oekivanja koji je dominantno odreen afirmacijom tradicionalnih vrijednosti nacionalne kulture. Vidljivo je to ve i u onim patetinim oitovanjima nacionalnog identiteta u pjesmama Avde Karabegovia Hasanbegova i Osmana ikia, Safvet-bega Baagia ili Muse azima atia ili romanima i novelama Edhema Mulabdia, Osmana Aziza i emsudina Sarajlia. U turobnom vremenu kallayevskih pokuaja nacionalne unifikacije i naporednih srpsko-hrvatskih nadmetanja u nacionalizaciji muslimana, koja e u 20. stoljeu nerijetko imati karakter potpunog poricanja bilo kakvog oblika bonjake kulturne samobitnosti i

39 40

Homi K. Bhabha, Posveenost teoriji, u: Zdenko Lei, Nova itanja: Poststrukturalistika itanka, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 280. Prisjetimo se stoga i Eagletonove tvrdnje da je svaka kritika u stanovitom smislu politika i da je radikalna sumnja u esencijalistike metaprie i poricanje referencijalno-spoznajne funkcije knjievnog teksta iluzija postmodernizma i prikrivena igra moi, slika i prilika ortodoksnog akademskog nadmetanja i samodovoljne neumoljivosti kojom (dekonstrukcionisti) rastapaju svaku pozitivnu esticu tekstovnog znaenja. (Terry Eagleton, Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 161.) Walter Benjamin, Eseji, prev. Milan Tabakovi, Nolit, Beograd, 1974, str. 322. O tom fenomenu pjesnika koji u marginaliziranim kulturama izopenim iz zvaninih historijskih naracija postaju i nosioci kulturnog i historijskog pamenja napisao je Martin Espada, ameriki pjesnik

41

portorikanskog porijeklai profesor manjinskih kultura na Univerzitetu Massachusetts, slijedea, karakteristina zapaanja: Amerika povijest, barem ona koja se predaje, ili koja se u vidu historiografije objavljuje u ovoj zemlji, preesto podsjea na konsenzus oko poeljnog zaborava. To posebno vrijedi za latinose, Latinsku Ameriku, i njihovu povijest. Osobno vjerujem da pjesnik moe biti i historiar kad se za to ukae potreba [...]. Meutim, tu ipak nije rije o slubenoj verziji povijesti. Ve o onoj skrivenoj povijesti, podzemnoj, pjesnikoj povijesti. (Martin Espada, Piem o podzemnoj, skrivenoj i zaboravljenoj povijesti [Razgovarao Bill Mayers, objavljeno u online asopisu La Bloga], prev. Damir odan, Poezija, III, 34, Zagreb, prosinac 2007, str. 109.) Usp. Roman Jakobson i Pjotr Bogatirjov, Folklor kao naroit oblik stvaralatva, prev. Stjepan Stepanov, u: Usmena knjievnost, prir. Maja Bokovi-Stulli, kolska knjiga, Zagreb, 1971.

12

ESEJ: TOKOVI MISLI

prava na samoodreenje, zainje se drama neprestanih basanja i traganja za pouzdanijim oblicima kolektivne samoidentifikacije na surovim raskrima balkanske povijesti. A neizvjesnost i nepouzdanost kolektivne sudbine i opstanka uvjetovala je onda i nepouzdanost i promjenljivost nacionalnih opredjeljenja, i moda se ta drama ponajbolje vidi na primjerima iz atievih pjesama Srpski ponos, Ja sam Bonjak i Bosni: Ja sam Srbin, srpsko djete, Srpska mi je savjest ista; Junakih mi djeda slava Ko sunace arko blista. (Srpski ponos, 1899)42 Ja sam Bonjak dian junak: Vjeran svetom domu svome, Vjeran slavi svojih djeda I narodu Bosanskome! (Ja sam Bonjak, 1903)43 Postojbino draga Mladena i Tvrtka! Hrvatstvo mi Tvoje batinstvo je sveto. Ah neka je samrt i teka i gorka, Za spas tvoj i sreu mog ivota eto. (Bosni, 1914)44 Slini primjeri egzaltiranih zavjeta i opredjeljivanja as za jednu, as za drugu nacionalnu opciju, s nerijetko otunim primjerima trinih nagodbi, ali i surovih prinuda hegemonih centara moi, mogu se nai i kod Safvetbega Baagia i Edhema Mulabdia, Osmana Nuri Hadia i Ahmeda Muradbegovia, Mee Selimovia ili Skendera Kulenovia.45 O dramatinim iskustvima i isku42

enjima traganja za identitetom koja traumatino i opsesivno proimlju svekolik tekst novovjeke bonjake kulture, uz Midhata Begia, Muhsina Rizvia i Aliju Isakovia, Muhameda Hadijahia i Atifa Purivatru, Muhameda Filipovia, Kasima Suljevia ili Mustafu Imamovia, svojevremeno je posebno uvjerljivo i s mnogo razumijevanja u brojnim tekstovima pisao Ivan Lovrenovi, a u ve citiranom tekstu Paradigma Skender posebno naglasio da je ta izloenost surovosti historijske neizvjesnosti opstanka uvjetovala tragediju muslimanskog intelektualca i umjetnika, pa ako hoete i muslimanskog naroda. Ne, ne mislim pri tomu na onaj prvi, ve otrcani sloj problema, na tzv. izjanjavanje i mijenjanje izjanjavanja iako je i to dio problema i te tragedije. Mislim na tu ogromnu neminovnost i sposobnost uivljavanja u drugo, koja jest sredstvo spasa, sauvanja ivota i postojanja, ali postaje, moe postati i neto vie vrutkom autentina stvaralatva. A pri svemu tomu i trajno ostaje otvoren, kao otvorena rana, problem stvarnog i punog identiteta osobnoga i umjetnikog.46 U autorefleksivnom traganju za imaginativnom semantikom i sintaksom vlastite kulture i prepoznatljivim, tradicijom kodificiranim sistemom poetikih normi, anrova i konvencija, uruenih traumatinim premjetanjem iz orijentalno-islamskog u zapadno-evropski kulturni kontekst i poetiki vrijednosni sistem, bonjaka knjievnost u posljednjih stotinu i pedeset godina bitno je odreena i tom kulturnomemorijskom funkcijom i zadaom obnova i restituiranja izgubljenih vrijednosti nacionalnog identiteta, koje su, makar i u tragovima, i mogle biti sauvane jedino pot-

punom otvorenou i prijemivou za kulturne razlinosti, a to je rezultiralo dragocjenim asimilacijama, adopcijama i adaptacijama susjednih i naporednih kulturnih i poetikih modela, ali nerijetko, u munim vremenima poricanja bilo kakve posebnosti bonjakog kulturnog identiteta, prividnim ili prisilnim nacionalnim opredjeljivanjem. Zato u svakom opisu tih konvulzivnih traganja za identitetom valja izbjei stereotipna pojednostavljenja podrazumijevajui da se iza te nestabilnosti kulturnih znaenja nacionalne kulture, temporalnih opredjeljenja ili anahronih rekonstitucija izvornih kulturnih vrijednosti, skriva sloena zbilja balkanske povijesti u kojoj se i danas surovo priguuju glasovi manjinskih diskursa, ali i naporedna, jednako neprihvatljiva, nastojanja etabliranja prividno potpuno samostojnih i samodostatnih poetikih sistema nacionalnih knjievnosti. Tragino koliko i dragocjeno iskustvo postojanja na razmeima svjetova i kultura i traumatina nepouzdanost identiteta, koji je i danas tek zgodan objekt znanja, pokorni korpus razliitosti i strano tijelo pripovijesti, s nerijetkim mimikrijski samozatajnim ili autoorijentalistikim samorefleksijama to ih u paradigmatinom vidu susreemo u Skenderovom eseju Moji susreti s Mauranievim epom ili Meinim Sjeanjima, moda se najoitije ogleda u stihovima Hamze Hume to ih i Midhat Begi navodi kao ilustraciju vorne nedae i munine bonjakih pisaca: Nazvae me Hamzom Kao to nazvae hiljadama ljudi Iz pustinja divljih beduina, Crnih graana vjeno sunanih gradova,

43

44 45

Musa azim ati, Sabrana djela, knj. I, prir. Abdurahman Nametak, Narodni univerzitet, Teanj, 1968, str. 4. Musa azim ati, Sabrana djela, knj. I, prir. Abdurahman Nametak, Narodni univerzitet, Teanj, 1968, str. 15. Isto, str. 185. O tim oportunistikim, nerijetko i trivijalnim razlozima grotesknih promjena u nacionalnom opredjeljivanju Bonjaka ostavio je koliko anegdotalno, toliko i paradigmatino svjedoanstvo Cvetko . Popovi u memoarskoj knjizi Sarajevski Vidovdan 1914: Jedan deo je u izvesnom smislu trgovao svojim nacionalizmom i u danom trenutku opredeljivao se prema tome ko daje bolju stipendiju, Prosveta ili Napredak, gde se moe vie zabavljati sa devojkama na raz-

46

nim priredbama i zabavama. Ili interes u koli: da li je profesor srpskohrvatskog jezika Srbin ili Hrvat. Na primer, u banjolukoj realci, srpskohrvatski jezik predavali su dr Vaso Gluac i dr Petar Skok. U razredima gde je predavao dr Gluac veina Muslimana su na svojim sveskama za pismene zadatke napisali Zadanica za srpski jezik. I obratno, u razredima dr Skoka to je bila Zadanica za hrvatski jezik. Ako bi se dogodine profesori izmenili, ti isti aci prema profesoru izmenili bi i naziv jezika. (Citirano prema: Muhamed Hadijahi, Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Islamska zajednica, Zagreb, 1990.) Ivan Lovrenovi, Paradigma Skender, u: Ex tenebris, AGM, Zagreb, 1994, str. 99.

BEHAR110

13

ESEJ: TOKOVI MISLI

Himalaje, Taurusa, Pinda, Ljudi sa plantaa, Hiljadama bakarnih Inda Ljudi sa plantaa Hiljadama bakarnih Inda I onih s pazar visokog Irana to prodaju ilime, Biser, nakit, ene. O udno je to, udno Da ovdje U naoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene!47 Zanemarena i onemoguena u kulturnom i nacionalnom samodefiniranju, to je za posljedicu imalo zakanjele vidove sabiranja u identifikacijskim pripovijestima knjievnohistorijskih sistematizacija i pregleda, antologija i hrestomatija, bonjaka literatura, dakle, sve donedavno i u djelima najznaajnijih pisaca sadravala je i opsesivnu temu traganja za kolektivnim identitetom. Uoio je to i Nihad Agi u tekstu Kanon i kontekst, posebno istiui razloge zbog kojih su u bosanskom kulturnom narativu fikcionalni tekstovi bonjakih pisaca preuzeli na sebe i naglaenu funkciju reprezentiranja kulturnog identiteta: Tome treba pridodati i okolnost da je bosanski kulturalni narativ imao tu nesretnu sudbinu da je bio kontinuirano drutveno nesankcioniran, iskljuivan i potiskivan od strane hegemonijalnih diskursa i antagonistikih kontraverzija sjeanja u srpskom, odnosno hrvatskome narativu. U ovoj injenici, naime, treba traiti razloge za pojaanom kolektivnom refiguracijomu bosanskom kulturalnom narativu, gdje literarna inscenacija sjeanja i pamenja omoguuje povratno djelovanje na izvanknjievnu stvarnost, ime literarni tekstovi Dizdara, Selimovia, Ibriimovia, Sidrana, Suia, kao mediji kolektivnog pamenja, saodreuju kulturu sjeanja.48 Tu su se onda ugnijezdili i razlozi
47

dugotrajnih nacionalnoromantiarskih predstava mitologizirane svijesti i selektivne kulture pamenja koja knjievne tekstove nerijetko i danas proimlje evokacijama monumentalne nacionalne historije posveene navodno transcendentalnim i metapovijesnim vrijednostima i stoga nepomirljivo antagonizirane slinim kolektivnim naracijama susjednih kultura. Karakteristini i za ostale junoslavenske etnokulturne pripovijesti, takvi knjievni tekstovi pseudohistorijskom gestom konstrukcije kolektivnog identiteta uporno obnavljaju onu vrstu simbolikog kulturnog imaginarija u kojem bi zeleno busenje i svijetli grobovi, kao sakralni toposi i historijskog i literarnog pamenja, trebali posvjedoiti neupitnu odanost izvanpovijesnim vrijednostima zajednice kao zaloga i potvrde nacionalnog identiteta. Epski postamentirane, takve kolektivno-imaginativne knjievne naracije javljaju se posebno u vremenu snanih drutvenih promjena i historijskih potresa, kada se monumentalnost predakog naslijea i misionarska uloga pjesnika-profeta nalogom zajednice nadreuje svakoj individualnoj gesti, a sudbina jedinke svodi na neminovnost rtvovanja i herojskog zatoenitva. Pjesnik se tada javlja kao posveeni nositelj i obnovitelj etnokulturno semiotiziranih prostora, mjesta i herojskih likova nacionalne prolosti, pa je i resemantizacija tekstualne zalihe kulturnog pamenja presudno odreena ideoloki nedvosmislenom gestom konstituiranja kulturne zajednice simulakrumima imaginativno rekonstruirane poeljne slike prolosti. Na taj nain knjievni tekstovi bivaju izatkani preom ovjetale stilematike i profane folklorno-dekorativne semiotike tradirane u repozitoriju kolektivnih rituala i predstava, linosti i mjesta pamenja, pa se i prividna po-

uzdanost opisa nacionalne kulture transformira u patetinu pripovijest prevrenu vikom semantike vrijednosti, pripovijest satkanu od kulturnih krpa i zakrpa povijesnih izmiljotina, kako je ovu vrstu nacionalnih naracija opisao Ernest Gellner. Podreeni utilitarnoj funkciji buenja nacionalne svijesti i konstrukcije nacionalnog identiteta, zagueni patosom retorine apelativnosti, knjievni tekstovi postaju uvari i promicatelji nacionalne pedagogije, etnografskog slikanja sehara, ilima i kapidika i ta je otuna folklorno-muzealna inscenacija kulturnog identiteta, karakteristina za epohu prosvjetiteljstva i nacionalnog romantizma, u posljednjih dvadesetak godina anahrono preplavila ne samo savremene knjievne tekstove nego je impregnirala svekolik tekst bonjake kulture.49 Uz ove iluminativne pripovijesti prevrene simulakrumima zaviajnog muzeja u novovjekoj bonjakoj knjievnosti prepoznaje se i literarno autentino i estetski sugestivno posredovana drama traganja i za linim i za kolektivnim identitetom to se u razliitim vidovima kulturnomemorijskog reprezentiranja u svakom novom tekstu uobliuje kao muna samospoznaja jedne zajednice zateene na raskrima svjetova i kultura, ali se identitetska tema javlja u poliseminom spektru ideo-afektivnih sadraja knjievnog teksta, osloboenog od transparentnih ideolokih naloga politike zajednice. Prividnu pouzdanost kontinuistike pripovijesti koja nudi holistiku sliku trajnih i postojanih vrijednosti nacionalne kulture smjenjuje sada dinamian tekst okultne nestabilnosti karakteristine za rubne identitete o kojima pie Frantz Fanon u sada ve klasinoj knjizi postkolonijalne kritike The Wretched of the Earth.50 Knjievni tekst sada se javlja kao prostor traganja za uvijek novim vidom kolektivne

48

49

Hamza Humo, Hamza, u: Sabrana djela, knj. I, prir. Muhsin Rizvi, Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 181. Nihad Agi, Kanon i kontekst, u: Knjievnost i kulturalno pamenje, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 2010, str. 177. Oskudnost folklorno semiotizirane stilematike savremenog teksta bonjake knjievnosti moda ponajbolje ilustrira frapantna uesta-

50

lost upotrebe figure sehara, kao spremita kulturnog pamenja, u naslovima brojnih romana, zbirki novela ili pjesama i kolskih udbenika, ak i znanstvenih tekstova, a to je dovelo do potpune semantike trivijalizacije i pranjenja njenog simbolikog smisla. Frantz Fanon, The Wretched of the Earth, Penguin, Harmondsworth, 1969. (Hrvatsko izdanje: Frantz Fanon, Prezreni na svijetu, prev. Vera Frange, Stvarnost, Zagreb, 1973.)

14

ESEJ: TOKOVI MISLI

samorefleksije koja se obnavlja i preobraava u temporalnim, ambivalentnim i polifonim naracijama mnogostrukih i heterogenih oblika kulturnog identiteta, otkriu i aktuelizaciji hibridnih vidova unutarnje i vanjske drugosti, ime se raslojava tradicionalna pripovijest o nacionalnom identitetu. Svaka pripovijest uobliava se u udnji za makar i trenutnim sabiranjem mnogolikih i vremenitih narativnih aktuelizacija nacionalne kulture prividnom stabilnou reprezentacijske slike u ijoj je samoj osnovi, meutim, utkana performativna mnotvenost moguih i drukijih, naporednih, konviventnih ili subverzivnih (protu)povijesti. Obnova simbolikog kapitala tradicije javlja se ovdje prije svega u raznolikim formama intertekstualnog pamenja knjievnosti, resemantizaciji tradicijom ustaljenih poetikih toposa, koji u sloenim vidovima obnova zanemarenih i potisnutih vrijednosti kulturnoga naslijea posredno sudjeluju i u intertekstualnoj transmisiji historijskog smisla, u legitimaciji, konstrukciji i afirmaciji nacionalnog identiteta. Intertekstualno pamenje teksta kulture (koje je, naravno, tek jedan od oblika intertekstualnosti) poseban smisao i funkciju dobiva u vremenu postkolonijalne emancipacije nacionalnih knjievnosti, pa je to i jedno od bitnih obiljeja kojim je semantiziran unutartekstovni sistem kulturnog pamenja u novovjekojbonjakoj knjievnosti. Pripovjedni tekst postaje jedna od krunskih strategija nacionalne identifikacije kojom su zahvaene sve kulturne prakse, pa se i u knjievnosti, posredno, manifestira taj napor sloenih formi kulturnomemorijskog samoprepoznavanja identiteta. Knjievni tekstovi postaju prostori oznaavanja, pribiranja i okupljanja simbolikih znakova izgubljenog ili potisnutog kolektivnog bia i identiteta, ali i prostori unutarnjeg raslojavanja i diseminacije u pripovijestima koje podrivaju apriornu auto51

ritarnost homogenog diskursa dnevnopolitike legitimacije zamiljene zajednice. U svakoj etnokulturnoj zajednici knjievnost je poprite ideolokih borbi, heterogenih diskurzivnih praksi i politikih interesa, razliitih oblika identitarnih samoprepoznavanja koji raspruju prividno homogeni kulturni i poetiki sustav vrijednosti. Ti su procesi raslojavanja iznimno vani jer, ako u knjievnopovijesnim autorefleksijama zanemarimo unutarnju kulturnu razliku i djelovanje centrifugalnih sila kulture, povlaujemo zapravo oskudnost monolitnog prosvjetiteljskog koncepta nacionalne knjievnosti kojim se porie poliglosija tradicije, previa raznolikost naporednih i suplementarnih, liminalnih i subverzivnih glasova koji nude uvijek nove performativne obrasce identitetskih strategija oznaavanja. Stoga i ona osnovna podjela tekstova, umjetnikih stilova i kultura na dvije osnovne orijentacije orijentaciju na prirodni jezik ili zbilju (transtekstualnost) i orijentaciju na tue tekstove ili jezik kulture (intertekstualnost)51 i u jednom i u drugom vidu podrazumijeva mnogostrukost knjievnokritike autorefleksije svake, pa i bonjake i bosanskohercegovake nacionalne knjievnosti. Ne moemo, naravno, zanemariti i onu stalno prisutnu dilemu da li emo knjievnost promatrati kao drutvenosimboliki (reprezentacijski) in koji osvjetljava duhovnost i obrise ontolokoga statusa odreena identiteta, njegove povijesne i antropoloke modalitete, njegovo nastojanje da radi na konstituiranju toga identiteta, ili emo u prvom redu pokloniti pozornost logici anra, to znai evoluciji izvedbenih tehnika, pa e naglasak biti na njegovoj stilskoj efektuaciji, odnosno knjievnosti u uem smislu rijei.52 Moglo bi se u tom smislu zakljuiti da se i u bonjakoj, kao i u srpskoj ili hrvatskoj knjievnopovijesnoj praksi smjenjuju i dopunjuju i jedna i druga
hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1996, str. 17

vrsta kulturnomemorijske svijesti: prvoj je u postamentu drutveno-reprezentacijska intencija svjedoenja o stanovitim historijskim, socijalnim ili moralnim aspektima kolektivne sudbine, dok je za drugi model karakteristino propitivanje poetikih karakteristika literarnog pamenja i metatekstualnih zasnova knjievnih tekstova u sloenim formama intertekstualnih stratificiranja. I u jednom i u drugom vidu knjievnokritike autorefleksije valja izbjei metodoloke krajnosti koje knjievnost svode bilo na reprezentacijsku ilustrativnost supstancijalnog nacionalnog bia, bilo na artistiku samodovoljnost lienu bilo kakve drutveno-referencijalne funkcije, podrazumijevajui opravdanost i nunost razliitih metodolokih opredjeljenja i interpretativnih praksi. A upravo ta raznolikost strategija predoavanja identitetske teme u bonjakoj knjievnosti nala je estetski sugestivne oblike knjievne artikulacije, liene apriorne autoritarnosti homogenog diskursa zasnovanog na antagonizmu spram drukijih knjievnopovijesnih naracija. Uvaavanje mnogostrukih motrita uvjetovano neprekidnim smjenjivanjem centra i periferije, razmjena i translacija kulturnih vrijednosti i produktivnih energija i u bosanskohercegovakim i junoslavenskim kulturnim sistemima legitimira i knjievnokritiko osvjetljenje semiotikog prostora bonjake knjievnosti, koja upravo svojim posebnostima i razlikama kulturnog oznaavanja obogauje ire kulturne i literarne sisteme i entitete. Podrazumijevamo, naravno, da ne postoji niti moe postojati autohtona poetika bilo koje nacionalne knjievnosti koja bi bila karantenski izolirana izvan univerzalnih poetikih sistema, ali isto tako da se u svakoj kulturi skup univerzalnih poetikih konvencija, zakonitosti i naela artikulira i stanovitim posebnostima to ih historijski procesi tradiraju u skupnosti kulturnopovijesnih i drutvenih praksi.

52

Dubravka Orai-Toli, Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1990, str. 5. Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945.1990.: Nacrt mogue tipologije

Iz knjige: Enes Durakovi, "Obzori bonjake knjievnosti", Dobra knjiga, Sarajevo, 2012., str. 93-116

BEHAR110

15

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

Novije tendencije u historiografiji

u Bosni i Hercegovini
Pie: Husnija Kamberovi Nakon uspostave mira u BiH uoljivo je da se stanje u historiografiji u BiH jako teko mijenja. Jo uvijek su prisutni stari modeli istraivanja, preovlaujui su tradicionalni pristupi, jo uvijek su dominirajue teme iz nacionalnih povijesti, uz samo djelomino uvoenje socijalne historije, ali uvid u novije naslove magistarskih i doktorskih radova na nekim univerzitetima ukazuje na postepene promjene. Ipak, stanje karakterizira jo uvijek velika usitnjenosti znanstvenih institucija i nedostatak zajednikog rada. Htio bih pokazati novije tendencije u historiografiji u BiH, kako su u posljednje vrijeme na nekoliko skupova sumirani rezultati historiografije u ovoj zemlji. Posljednjih nekoliko godina u nekoliko navrata se raspravljalo o stanju historiografije u Bosni i Hercegovini, bilo na naunim skupovima, bilo u okviru irih istraivakih projekata posveenih stanju historiografije na prostorima Jugoistone Evrope. Prvo je Institut za istoriju u Sarajevu, povodom 40. godina rada, u suorganizatorstvu sa Hrvatskim institutom za povijest iz Zagreba, 4. i 5.
1 2

novembra 1999. organizirao meunarodni znanstveni skup pod nazivom Historiografija o Bosni i Hercegovini 1980. 1998.1 Bio je to svojevrsni nastavak savjetovanja odranog 11. i 12. februara 1982. godine.2 Nakon toga je Odbor za istorijske nauke ANUBIH 30. oktobra 2001. organizirao nauni skup o razvoju i dostignuima historiografije u BiH od 1990. do 2000. godine.3 Otprilike u isto vrijeme (27-29. Septembra 2001.) u Beu je u organizaciji sterreichisches Ost- und Sdosteuropa- Institut, Institut fr Osteuropische Geschichte i Historischen Kommission der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, odran skup posveen razvoju postkomunistikih historiografija, na kojem je bilo govora i o razvoju historiografija na prostoru bive Jugoslavije.4 Nakon toga je u Mostaru 24-26. oktobra 2003. odran skup u organizaciji Friedrich Naumann Stiftung o razvoju historiografije u BiH od 1990. Do 2003. godine.5 Konano, u Grazu je zavren znanstveni projekt i objavljen veliki zbornik o historiografiji u Jugoistonoj Evropi nakon socijalizma, kojega

je uredio Ulf Brunnbauer, a autor teksta o historiografiji u Bosni i Hercegovini je Christian Promitzer.6 Komparirat u dva pristupa: jedan je isto historiografski i tu u na primjeru asopisa Prilozi, to ga objavljuje Institut za istoriju u Sarajevu, pokazati kakve se tendencije mogu uoavati u historiografiji, s obzirom da je to jedini relevantni struni asopis iz oblasti historijske nauke u BiH; s druge strane, pokazat u kako se historiografski sadraji prezentiraju u asopisima koji nisu iskljuivo historiografski, ali u njima susreemo kao suradnike vei broj historiara koji piu o razliitim historijskim temama. Ovi asopisi obino imaju veu finansijsku podrku raznih institucija (ali to za ovo predavanje i nije vano). Ono to je za nas vano jeste to da ti asopisi imaju vei tira od strunih historiografskih asopisa, pa sukladno tome i njihova slika prolosti ima vei utjecaj u drutvu. U okviru ovog predavanja analiziram Status, koji izlazi u Mostaru. Bilo bi mogue jo napraviti analizu historiografskih lanaka iz asopisa Bosna Franciscana od 2002.

Prilozi, Sarajevo: Institut za istoriju, br. 29, 2000. Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945.-1982.). Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti BiH, Posebna izdanja, XCII/25, 1990. Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. godine. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2003. sterreichische Osthefte. Wien: Osterreichisches Ost- und Sudosteu-

ropa- Istitut, Jahrgang 44, 2002. Devad Juzbai, koji je govorio o historiografiji u Bosni i Hercegovini, svoj referat je objavio i u Prilozima, Sarajevo : Institut za istoriju, br. 31, 2002. Nauni skup: Historiografija u Bosni i Hercegovini od 1990. do 2003. godine. Sarajevo: Friedrich Naumann Stiftung, 2003. (Re)Writing History. Historiography in Southeast Europe after Socialism, Bd. 4, 2004, 384 S.

16

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

do 2007, te Godinjaka BZK Preporod (2002-2006), ali vrijeme za ovo predavanje to onemoguava. U drugom dijelu govorit u o nekim historiografskim djelima, koja, s obzirom na njihovu recepciju u naunim krugovima ili pak iroj javnosti, predstavljaju odraz stanja u historiografiji u Bosni i Hercegovini. Tu u, takoer, ukazati na neke polemike voene u medijima, koje su imale namjeru biti historiografskog naunog znaaja, jer one, takoer, u odreenoj mjeri predstavljaju odraz stanja u historiografiji. Ovdje je potrebno dati jednu napomenu, kao objanjenje zato je vano osvrnuti se i na takva pisanja. Naime, historiografska produkcija u BiH je veoma siromana i glavne tendencije se ne mogu promatrati iskljuivo kroz napise u asopisima i ozbiljnim historiografskim knjigama, pogotovo s obzirom na injenicu da je historija na Balkanu jako dugo upotrebljavana u politike svrhe krajem 20. stoljea, a i danas se vrlo esto ine napori u tom pravcu. I danas ima jako puno angairanih historiografskih tekstova u medijima preko kojih se nastoji konstruirati eljena slika povijesti. Ovo je jedno posebno pitanje, koje ima veze sa tendencijama u historiografiji, mada se ne moe smatrati kao temeljna orijentacija. Ali, upravo je to pojava koja je karakteristina za historiografiju u BiH od poetka 1990-ih godina i nastavljena je u kontinuitetu do dananjih dana. Naime, poetkom 1990ih naglo je probuen interes za historiju. Tada se i jedan dio historiara aktivno ukljuio u promoviranje novih politikih vrijednosti. Kljune teme koje su tada dominirale u historiografiji odnosile su se na razdoblje srednjega vijeka i stradanja u toku Drugog svjetskog rata. Openito, 1990-ih je u historiografiji i javnom diskursu dominirajue bilo pitanje rtava, bilo da su u pitanje rtve iz Drugog svjetskog rata, bilo da su u pitanju rtve iz jugoslavenskog razdoblja historije Bosne i Hercegovine. Krajnji cilj tih napora je bilo stvaranje

naunog historijskog opravdanja za politike poteza vladajuih elita u rjeavanju jugoslavenske krize. Ipak, borbe oko vlasnitva nad srednjim vijekom bile su motivirane politikim koncepcijama novih politikih elita koje su instrumentalizirale neke historiare iji su radovi u znaajnijoj mjeri finansijski sponzorirani. Zapravo, tu se ponajbolje poeo primjenjivati tzv. mit starine (tj. dokazivanje kako smo ba mi najstariji na ovim prostorima te kako sukladno tome mi i imamo najvie prava na ovu zemlju), sve dok kod nekih krugova (moda i kod politikih i intelektualnih) apetiti nisu porasli i dok se nae porijeklo nije poelo malo pomjerati dalje i traiti ak u

zastupljeni radovi o razdoblju bosanske historije u vrijeme Drugog svjetskog rata. Takoer je uoljivo da su slabo zastupljene rasprave o najnovijoj bosanskohercegovakoj historiji (doba koje je prethodilo raspadu Jugoslavije objavljena su dva rada, ali su i ona vie prigodnoga karaktera nego ozbiljne naune rasprave temeljene na ozbiljnim arhivskim istraivanjima). Potrebno je jo jedno malo objanjenje: u rasprave o srednjovjekovnoj historiji uvrteno je 6 rasprava sa posebno organiziranog skupa o Bilinopoljskoj abjuraciji 1203. godini, meu rasprave o austrougarskom razdoblju uvrteno je 6 rasprava o atentatu u Sarajevu 1914, a meu historiografiju je ubrojano i 5 rasprava sa

Dugo vremena je pojava knjige Mustafe Imamovia Historije Bonjaka ocjenjivana kao najvei dogaaj u historiografiji u BiH. Kada se knjiga pojavila mediji su o njoj pisali dugo i nairoko, bila je hvaljena, ali i kritizirana. Knjiga je dosad doivjela tri izdanja u Sarajevu, a postoji i izdanje za Sandak. U percepciji ove knjige valja imati u vidu da se radi o sintezi povijesti jednog naroda, i ona e u tom smislu sigurno dugo ostati neprevaziena, bez obzira na neke slabosti, koje nisu kljune u ocjeni vrijednosti jedne sinteze.
prethistoriji. Upravo na ovome e se mobilizirati javno mnjenje. S druge strane, primjetno je da nakon rata opada nauni interes za pitanja koja su prije toga bila u fokusu interesa i koja su dobrim dijelom bila u funkciji politikih priprema za rat naime, opada interes za probleme rtava iz Drugog svjetskog rata i probleme genocida. Time se sve vie poinju baviti intelektualci kojima povijest nije glavno zanimanje. Ako pogledamo sadraj najozbiljnijeg historiografskog asopisa u BiH (Prilozi), onda emo vidjeti da je u posljednjih pet godita tog asopisa objavljeno ukupno 66 razliitih lanaka, te da od toga broja najvei broj otpada na razdoblje bosanske historije u vrijeme austrougarske vladavine i Prvog svjetskog rata. Takoer se moe primijetiti kako u ovom asopisu ima jako puno rasprava iz srednjovjekovne historije, dok su najmanje skupa o glavnim problemima historije Bosne i Hercegovine. Ono to se moe kao zakljuak ponuditi je slijedee: asopis Prilozi je tretirao razliita pitanja historije BiH (ali tu postoji i nekoliko rasprava koje ne govore o historiji BiH), jako je vano da je ovaj asopis afirmirao polemike rasprave, jer one vode razvoju historiografije, a najzastupljenije su teme iz historije BiH u doba austrougarske vladavine ukljuujui i Prvi svjetski rat, te rasprave iz srednjovjekovne historije Bosne. Osim toga, moe se zakljuiti da meu raspravama (izuzimajui lanke koje smo uvrstili u rubriku historiografija, gdje smo uvrstili i one lanke koji nemaju isto teorijski karakter, kao polemike o drugim knjigama, jer one takoer sadre i naelna pitanja historiografije) dominira politika historija, a zatim socijalna, kulturna i historija svakodnevnice. Vano je napomenuti

BEHAR110

17

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

da od tema iz srednjovjekovne historije dominira problem Crkve bosanske, ali je tu i nekoliko rasprava iz ekonomske historije, posebno historije srednjovjekovnog bankarstva. U Bosni i Hercegovini ne postoji slian asopis koji bi se mogao komparirati sa Prilozima. Zbog toga u panju fokusirati na mostarski Status, koji nije historiografski asopis, ali sadri jako puno historiografskih rasprava. Karakteristino je da se u ovom asopis objavljuju historiografski tekstovi koji nastoje izravno odgovoriti na savremena politika pitanja. To je injenica koja ovom asopisu daje obiljeje angairanog asopisa. Do sada je izalo ukupno 11 brojeva, a ja u se osvrnuti samo na neke brojeve koji, po mom miljenju, na najbolji nain odraavaju glavne poruke ovoga asopisa. Prije svega, u ovom asopisu je objavljeno vie tematskih brojeva. Prvi ozbiljniji tematski broj je bio posveen bauku jugoslavenstva koji krui Bosnom i Hercegovinom.7 Tema broja je naslovljena u obliku pitanja: Krui li bauk Jugoslavije Bosnom i Hercegovinom? Tu je objavljeno vie tekstova, izmeu ostalog i polemika Olivere Milosavljevi i Dejana Jovia o Jovievoj knjizi o kraju Jugoslavije, a od kljunih rasprava vezanih izravno za temu broja izdvajamo tekstove dvojice historiara: jedan je Mladen Ani, medievist, koji je do rata radio u Sarajevu, a sada radi u Zadru. Njegov lanak nosi naslov Rekonstrukcija ili de(kon)strukcija: Izgledi Bosne i Hercegovine u svjetlu iskustva raspada Jugoslavije. Ani svoj tekst smjeta u iroke teorijske okvire, pokazuje veliko poznavanje literature, on na raspad Jugoslavije 1990-ih gleda kao na proces izgradnje civilnog drutva i liberalne demokracije, a civilno drutvo i liberalna demokracije su se, prema Anievom miljenju, mogli izgraditi jedino u nacionalnoj dravi, jer je nacionalna drava ona politika posuda u kojoj je mogue natjecanje
7

za drutvenu mo urediti po pravilima liberalne demokracije (str. 65). Razvijajui ovu tezu on tvrdi kako je kraj Jugoslavije logian put stvaranja nacionalnih drava, a kljuni je (...) trenutak (u raspadu Jugoslavije, op. H.K.) nastupio kada je Jugoslavija izgubila bezuvjetnu meunarodnu podrku, odnosno onoga trenutka kada je postalo jasno da globalizacija i modernizacija vie ne trae odreene granice, ve jednoobrazni oblik drutvene organizacije civilno drutvo i liberalnu demokraciju (...) U tome je smislu izgradnja nacionalnih drava u Sloveniji i Hrvatskoj doista bio iskorak u pravcu koji svijetu nameu

Poetkom 1990-ih naglo je probuen interes za historiju. Tada se i jedan dio historiara aktivno ukljuio u promoviranje novih politikih vrijednosti. Kljune teme koje su tada dominirale u historiografiji odnosile su se na razdoblje srednjega vijeka i stradanja u toku Drugog svjetskog rata. Openito, 1990ih je u historiografiji i javnom diskursu dominirajue bilo pitanje rtava, bilo da su u pitanje rtve iz Drugog svjetskog rata, bilo da su u pitanju rtve iz jugoslavenskog razdoblja historije Bosne i Hercegovine.
dananji obrasci globalizacije i modernizacije, odnosno neophodni preduvjet za uspostavu civilnog drutva i liberalne demokracije (str. 72). Odgovarajui na pitanje u temi broja Aniev je kljuni zakljuak da se BiH ne moe porediti sa Jugoslavijom, zbog toga to je tokom povijesti Jugoslavija imala vrst vanjski obru, jer je smatrana vanim faktorom svjetskog poretka sve od 1918. Do 1990-ih godina. Jugoslavija je u svom susjedstvu imala neprijatelje od kojih su Slovenija i Hrvatska 1918. i

Status br. 2, veljaa-oujak 2004.

pobjegle u zagrljaj Jugoslaviji, to je takoer omoguavalo toj zemlji da preivi, dok BiH nema ni blizu takvu situaciju, jer na granicama ima dvije drave koje, na ovaj ili onaj nain, kao svoje doivljava vie od polovice njezina (tj. BH, op. H.K.) puanstva, pa bi njezina dezintegracija i pripajanje dijelova tim susjednim dravama bili doivljeni kao ispunjenje najvanijega dugoronog politikog cilja (str. 73). Nita ne bi bilo sporno u Anievoj argumentaciji da je on prihvatio injenicu kako se nisu raspale vienacionalne drave radi stvaranja nacionalnih drava (danas je u svijetu jako malo istih nacionalnih drava) nego su se raspale socijalistike vienacionalne drave. Da je poao od ove injenice, sigurno bi i njegovi zakljuci bili znatno drukiji. Drugi historiar iji tekst iz ovoga broja Statusa elim istaknuti je Ivo Lui. On govori o tome Je li Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom?. On nastoji pokazati kako ovo pitanje ne postavljaju suvremeni politiari (BiH je Jugoslavija u malom, pa poto se Jugoslavija raspala onda mora i BiH) nego komunisti, koji su se stalno hvalili kako je BiH Jugoslavija u malom i to je bio integrativni faktor BiH! Nita ni ovdje ne bi bilo sporno, jedino je problematino tumaenje tih sintagmi izvan odreenog povijesnog konteksta! Ako bismo tu sintagmu pogledali u povijesnom kontekstu, onda bismo mogli zakljuiti kako je tano da su komunisti tu sintagmu upotrebljavali u doba komunizma (i ona je bila faktor integracije BiH), ali inzistiranje na toj komparaciji u suvremenom kontekstu zapravo znai dezintegraciju BiH, samo malo bru od dezintegracije Jugoslavije zbog vanjskog obrua o kome je govorio Mladen Ani. Bilo je jo vanih tematskih brojeva u ovom asopisu: Jak razlog za (ne) biti zajedno pitanje BH identiteta (Status br. 4, rujan 2004), Odnos nacionalnog i graanskog u BiH (Status br. 6, sijeanj/veljaa 2005), te posebno Bosna i(li) Hercegovina to im (ni)je zajedniko (Status br. 8, zima

18

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

2005-/2006). Ovdje su, takoer, vane rasprave Mladen Ania (to je Bosna bez Hercegovine) i Ive Luia (Ima li Hercegovine? Tko i zato negira Hercegovinu i Hercegovce?). Kljuna poruka je sadrana u graenju posebnog hercegovakog identiteta, odnosno u obnovi Hercegovine (Hercegovina rediviva), odnosno traganje za povijesnim argumentima za konstituiranje Republike Hercegovine (str. 119). Ta tema e zaokupljati urednitvo ovoga asopisa, koje e u brojevima 9 i 10 objaviti niz tekstova o tzv. konsocijativnom modelu ustroja BiH, u kojima su sadrani i povijesni tekstovi u tom smislu. Za ovaj je asopis jo karakteristian polemiki pristup nekih povjesniara. Osobito je otar bio medievist Dubravko Lovrenovi. Izdvajamo njegovu kritiku stavova Muhameda Filipovia o bosanskohercegovakoj historiji, posebno Filipovievih pogleda na bosansko srednjovjekovlje sadranih u njegovim knjigama Historija bosanske duhovnosti (Status br. 10, jesen 2006, str. 256-286). Lovrenovi otro kritizira Filipovieve teze o bogumilstvu, ali njegov stil bjei izvan akademske razine. *** U drugom dijelu skrenuo bih panju na neka historiografska djela i njihovu recepciju u naunim krugovima u javnosti u BiH, jer mi se ine vanim za ocjenu stanja historiografi je u BiH. Dugo vremena je pojava knjige Mustafe Imamovia Historije Bonjaka ocjenjivana kao najvei dogaaj u historiografiji u BiH. Kada se knjiga pojavila mediji su o njoj pisali dugo i nairoko, bila je hvaljena, ali i kritizirana. Knjiga je dosad doivjela tri izdanja u Sarajevu, a postoji i izdanje za Sandak. U percepciji ove knjige valja imati u vidu da se radi o sintezi povijesti jednog naroda, i ona e u tom smislu sigurno dugo ostati neprevazi8

ena, bez obzira na neke slabosti, koje nisu kljune u ocjeni vrijednosti jedne sinteze. To je vrijeme jo uvijek prilino velike nacionalne homogenizacije u BiH, pa je i pojavljivanje ovakvih nacionalnih historija snano medijski promovirano. U to je vrijeme i Enver Imamovi napisao knjigu Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine (Sarajevo: Art 7, 1998). On tu polazi od Homo bosniacusa (bosanskog praovjeka) iz 120.000-60.000. godine stare ere i dolazi do problema konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini krajem 20. stoljea. Knjiga je nastala u doba kada se jako puno u javnosti raspravljalo o konstitutivnosti naroda u BiH, a poruka ove knjige je da se ne moe govoriti ni o kakvoj konstitutiv-

Dodue, tokom 2006. pojavit e se jedna knjiga u kojoj e se takoer dokazivati ilirsko porijeklo Bonjaka,9 ali je ovdje vano skrenuti panju na to da se na takve teze u historiografiji ne gleda sa nekom posebnom ozbiljnou. No, zato se mediji uputaju u promoviranje takvih ideja. ak i islamske novine Preporod, glasilo Islamske zajednice BiH, od poetka 2007. objavljuje Paiev feljton pod naslovom Predslavenski korijeni Bonjaka. Prema redakcijskoj napomeni u prvom nastavku, radi se o jednom poglavlju Paieve disertacije odbranjene u Pritini 24. 5. 2005. pod naslovom Predslavenski korijeni u etnogenezi Bonjaka s posebnim osvrtom na glasinaku kulturu. Tada je Radoslav Katii odbio

ta ohrabruje u historiografiji u BiH? Ohrabruje povezivanje historiara iz BiH sa drugim historiografskim centrima u Evropi i svijetu. Vidljivo je to po naslovima samo nekih naunih historiografskih skupova koji se u posljednje vrijeme dre u BiH. Mogli bismo rei kako je sve poelo konferencijom pod naslovom Uloga historijskih mitova u promjenama balkanskih drutava (Sarajevo 2002).
nosti naroda, jer jedini konstitutivan narod su Bonjaci: Koliko god ima historijskog opravdanja da se u Bosni i Hercegovini konstitutivnim smatraju narodi susjednih zemalja, toliko ima opravdanja da se u njima takvima smatraju Bonjaci, odnosno Bosanci, bez obzira kojoj vjeri pripadaju (str. 115). Imamovieva formula je slijedea: Iliri = Bonjani = Bonjaci (Bosanci) = konstitutivni narod. Na ovu Imamovievu knjigu reagirali su Dubravko Lovrenovi8 i Ante kegro koji su nastojali dokazati kako je Enver Imamovi mitoman. Imamovi nikada nije odgovorio na njihove napise. No, ovo je otprilike i bio kraj ovakvih pristupa u historiografiji, barem kada se radi o profesionalnim historiarima. biti lan Komisije za odbranu disertacije, a kasnije je Katii napisao i negativnu recenziju Paieva rada o ilirskom porijeklu srednjovjekovnog vladarskog imena Prijesda, to je bilo povod za nastanak Paieve knjige, koja je doivjela veliku medijsku promociju 17. novembra 2006. u Bonjakom institutu (a promotori su bili Muhamed Filipovi, Ahmed Alii i Abdulah Sidran). Na ovoj je promociji osmanist Ahmed Alii ocijenio ovu knjigu izuzetno vrijednom, te naglasio da je Ibrahim Pai dokazao da su nai preci preteno ilirskog porijekla to dokazuju imena dvojice srednjovjekovnih vladara emu je teko nai protuargument. Zato treba prihvatiti miljenje o jakim ilirskim korijenima u BiH, ali uz objektivno prihvatanje svih drugih faktora posebno migracija.10 Na ove Paieve teze o ilirskom porijeklu Bonjaka reagirao je samo jedan mladi historiar u sa-

10

Dubravko Lovrenovi, Povijest i duh vremena: tri etnonacionalna pogleda u bosansko srednjovjekovlje, Forum Bosnae, 18/02, str. 60-84. Ibrahim Pai, Kulin i Prijesda. Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne. Zenica 2006. Preporod, br. 23/841, Sarajevo 1. decembra 2006.

BEHAR110

19

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

rajevskom Osloboenju.11 Nakon toga je reagirao Ibrahim Pai, a svoj tekst je zavrio tvrdnjom kako su bonjaki politiki lider Haris Silajdi i reisu-l-ulema Mustafa ef. Ceri, koji podravaju teze o postojanju bosanskih piramida kod Visokog prije svega znanstvenici i doktori historijskih nauka i njihovo zanimanje za sve ono to moe biti za dobrobit Bosne i Hercegovine, u znanstvenom, graanskom ili bilo kojem drugom smislu, oekivano je i posve logino.12 Osim toga, list Preporod, glasilo Islamske zajednice u BiH, bio je osobito aktivan u promoviranju Paieve knjige i teza sadranih u njoj, to je rezultiralo tampanjem feljtona koji je poeo izlaziti poetkom januara 2007. i jo traje. Ovo spominjem da bih ilustrirao tezu kako jo uvijek postoji interes, posebno u javnosti, za stariju historiju, mada taj interes vie nije tako velik kao prije desetak godina. No, interes za srednjovjekovnu bosansku historiju je jo uvijek veoma prisutan. Tu se pojavilo nekoliko knjiga, od kojih bih posebno istakao knjige Peje okovia13 i Dubravka Lovrenovia.14 okovi se fokusira na problem ustrojstva Crkve bosanske u 15. stoljeu, ali se dotie i karaktera Crkve bosanske pokazujui kako se radi o organizaciji koja je u organizacionom smislu bila posebna, ali uz utjecaje kako dvije priznate kranske crkve (katolike i pravoslavne) koje djeluju na unutranje vjerske prilike u Bosni, tako i razliitih dualistikih pokreta koji se pojavljuju u evropskom razvijenom srednjem vijeku. Lovrenovieva knjiga, pak, u nekim krugovima je predstavljena kao kruna historiografije u BiH, a Lovrenovi kao autor kome
11

Nema napretka jedne historiografije bez ozbiljnih polemika. Meutim, pokazalo se da i za to nama nedostaje dovoljne polemike kulture, o emu svjedoi polemika koju su u sarajevskim tjednicima Slobodna Bosna i Dani vodili Dubravko Lovrenovi i djelimino Sreko Daja sa Nenadom Filipoviem i Ahmedom Zildiem. Ova polemika je poluila malo naunih efekata, jer je voena na niskoj znanstvenoj razini i bila je suvie lina.
nema premca.15 Lovrenovieve ocjene bosanskoga srednjovjekovlja, posebno karatera Crkve bosanske, sadrane su u ocjeni kako se radi o pravovjernoj, katolikoj crkvi,16 a optube za njezin dualistiki i heretiki karakter potjeu uglavnom od ugarskih vladara, i to u vrijeme kada ugarski vladari nastoje zadobiti bosansku krunu. Ovo e pitanje srednjovjekovne historije, posebno karaktera Crkve bosanske, biti predmetom polemika u medijima tokom 2006. godine, posebno u sarajevskim Danima i Slobodnoj Bosni. Ovo spominjem ne zbog namjere da u detalje analiziram stavove jednih ili drugih historiara koji su sudjelovali u ovim polemikama, nego da ukaem na to kako je posao historiara postao jako podloan ocjeni javnog mnijenja, to je prije 2000-te bilo ipak dosta rijetko. Nema napretka jedne historiografije bez ozbiljnih polemika. Meutim, pokazalo se da i za
15

to nama nedostaje dovoljne polemike kulture, o emu svjedoi polemika koju su u sarajevskim tjednicima Slobodna Bosna i Dani vodili Dubravko Lovrenovi i djelimino Sreko Daja sa Nenadom Filipoviem i Ahmedom Zildiem. Ova polemika je poluila malo naunih efekata, jer je voena na niskoj znanstvenoj razini i bila je suvie lina, posebno polemika izmeu D. Lovrenovia i N. Filipovia, dok je A. Zildi pokazao ne samo elju za ozbiljnim dijalogom, ali sada on nije imao ozbiljnog sugovornika, jer je D. Lovrenovi nastupio suvie lino to je pokvarilo krajnji efekat koji se mogao dobiti ovom polemikom.17 Za razliku od takvih polemika u medijima, nauni asopisi su imali drukiju razinu polemike. Tako je, na primjer, Institut za istoriju u Sarajevu 2002. objavio jedan zbornik pod nazivom Historijski mitovi na Balkanu, koji sadri nekoliko polemikih, ali smirenih i znanstveno utemeljenih rasprava. Takoer, u asopisu Prilozi je pokrenuta posebna rubrika Polemike, koju su u nekoliko brojeva obiljeile smirene polemike Mesuda adinlije iz Sarajeva i profesora Pal Kolstoa iz Osla o dravnim simbolima Bosne i Hercegovine. Neke pokrenute polemike (poput one Esada Kurtovia ili Kreimira Kuia) zavrile su i prije nego su stvarno zapoele, jer nije bilo spremnosti obiju strana za razvijanje utemeljene polemike. Ove polemike u medijima i asopisu Prilozi pokazuju kako je u suvremenoj historiografiji zanimanje za stariju povijest vrlo prisutno, dok je zanimljivo da u ozbiljnim naunim krugovima sve vie opada interes za pitanja genocida i ratnih rtava. Time se sve vie poinju

12

13

14

Vuk Baanovi, Piramidomanija u BiH. Alternativna sramota. Osloboenje, Sarajevo, 25. januar 2007, 34-35. Ibrahim Pai, Reagovanja: Tendenciozno i nekorektno. Tragom teksta Alternativna sramota. Piramidomanija u BiH Vuka Baanovia. Osloboenje, Sarajevo 31. januar 2007, 28. Pejo okovi, Crkva bosanska u XV. stoljeu, Sarajevo: Institut za istoriju, 2005, 560. Osvrt na okovievu knjigu, uz kritike opaske na njegovo prihvatanje dualistikog karaktera Crkve bosanske, dao je Sreko Daja (Srednjovjekovna Crkva bosanska u procijepu suprotstavljenih kontekstualizacija, Status, br. 10, jesen 2006, 250-255). Dubravko Lovrenovi, Na klizitu povijesti (Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463. Sarajevo Zagreb, Synopsis, 2006.

16

17

Batina, 2/2006, str. 357 (prikaz Lovenovieve knjige iz pera Amira Klike). Neto umjereniju, ali veoma pozitivni ocjenu Lovrenovieve knjige dao je Ladislav Tadi (Bosna franciscana, 26/2007, 320-322). Skreem panju na ovaj dio teksta, jer je on vaan za razumijevanje polemike koju sam kasnije morao voditi sa Lovrenoviem. Naime, Lovrenovieva je teza da je Crkva bosanska pravovjerna, kranska crkva. Polemika u kojoj su sudjelovali D. Lovrenovi, A. Zildi, S. Daja i Jasna ami tekla je poetkom 2006. u Danima (br. 449, 20.1.2006. i trajala je do br. 455). Zildi je kasnije svoje tekstove u ovoj polemici objavio u asopisu Znakovi vremena, Sarajevo 2006, br. 32, 136-156).

20

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

baviti intelektualci kojima povijest nije glavno zanimanje. Primjer za to je knjiga Nihada Halilbegovia o Bonjacima rtvama Jasenovca. U ovim se krugovima polako pokuava nametnuti rasprava o komunistikom razdoblju historije Bosne, ali kao historija patnji i stradanja. Takve rasprave se ve uveliko vode u historiografijama u Srbiji i Hrvatskoj, dok u BiH takvih rasprava u historiografiji jo nema. Ovdje se ne odbacuje istraivanje toga razdoblja, ali se nastoje pojedini problemi iz toga razdoblja kontekstualizirati, te ne nainiti greke kakve su injene u historiografi ji iz komunistikoga razdoblja. Konano, samo su na Filozofskom fakultetu u Sarajevu nedavno odbranjene dvije doktorske disertacije iz ovoga razdoblja, a u Mostaru se poetkom septembra 2007. oekuje odbrana jo jedne disertacije iz povijesti Bosne i Hercegovine poslije 1945, ali su te disertacije liene nenaunih i dnevnopolitikih dimenzija (to mogu sigurno tvrditi za dvije disertacije, ije sam rukopise imao priliku itati). Na kraju, neke knjige pokazuju kako politika historija nije jedini pravac u historiografiji u Bosni i Hercegovini. Nedavno je objavljena jedna knjiga o bosanskohercegovakim vojnicima u voj18

19

Zijad ehi, U smrt za cara i domovinu. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2007. Husnija Kamberovi, Begovski zemljini posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918. Sarajevo-Zagreb: Institut za istoriju i Hrvatski institut za povijest, 2003. (drugo izdanje u Sarajevu 2005). [Da je i u Bosni i Hercegovini ipak mogue odvojiti politiku od nauke pokazao je Denis Beirovi, aktivan politiar ija politika aktivnost nije prepoznatljiva u njegovim naunim radovima. Vidjeti knjigu pod naslovom Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhistike Jugoslavije (1945-1953), Zagreb: BNZ i IZ Hrvatske, 2012.]. (Predavanje u Georg Eckert Institute for International Textbook Research, Braunschweig, 20. august 2007)

sci Austro-Ugarske monarhije,18 a i lino sam jednom knjigom tome elio dati doprinos.19 ta ohrabruje u historiografiji u BiH? Ohrabruje povezivanje historiara iz BiH sa drugim historiografskim centrima u Evropi i svijetu. Vidljivo je to po naslovima samo nekih naunih historiografskih skupova koji se u posljednje vrijeme dre u BiH. Mogli bismo rei kako je sve poelo konferencijom pod naslovom Uloga historijskih mitova u promjenama balkanskih drutava (Sarajevo 2002), a zatim nastavljeno konferencijama o znaaju 1945. u historiji BiH i susjednih zemalja (Sarajevo 2005), preko konferencije o reviziji prolosti (Sarajevo 2006) i sada pripremamo konferenciju o nacionalnim identitetima u Bosni i Hercegovini (konferencija e se odrati 2008). Zbornici sa tih konferencija su najbolji pokazatelj sazrijevanja historiografije u Bosni i Hercegovini. Na kraju, jo neto to se trenutno deava u Bosni i Hercegovini. Ve due vremena u BiH traje tzv. Piramidomanija (traganje za bosanskim piramidama). Taj projekt ima podrku institucija vlasti, ali ne i struke. Historiografija u BiH nema nikakve veze s tim i nijedan historiar niti arheolog se nije ukljuio u taj projekt (osim Ibrahima Paia, koji podrava teze Semira Osmanagia o postojanju piramida). Ipak, to traganje za bosanskim piramidama probudilo je malobrojnu zajednicu bosanskih arheologa koji su poeli na sve strane pomalo iskopavati. Osobno se pribojavam da u tim iskopavanjima ne prezentiramo kao vana otkria neto to je jednake vanosti kao i bosanske piramide kod Visokog.
(Predavanje u Georg Eckert Institute for International Textbook Research, Braunschweig, 20. august 2007)

O Dubravku Lovrenoviu
Ko politizira historiografiju u Bosni i Hercegovini? (...) itajui posljednji intervju Dubravka Lovrenovia u Danima shvatio sam kako smo konano dobili novoga Spasitelja, koji, eto, spaava i historijsku nauku, i narod i dravu i mnogo to drugoga. Da nije bilo toga intervjua vjerovatno se nikada ne bih niti osvrnuo na njegovu najnoviju knjigu, bez obzira to je u njoj posvetio neto vie od 6 stranica jednom mom predavanju. No, odbijajui odgovoriti na Lovrenovieve napade vjerovatno bih ga jo vie naljutio, a toga me je ba veliki strah. Ipak, nekoliko je razloga zbog ega sam mislio da se ne treba osvrtati na pisanje Dubravka Lovrenovia, pa makar se on i naljutio: prije svega, ne radi se uope o znanstvenoj knjizi, nego zbirci radova ve ranije objavljenih sa veoma velikom dozom politike intonacije; drugo, Lovrenovi svaku kritiku njegovih stavova koristi da sam sebe prikae rtvom i metom napada bonjakih kolega, te sam se pomalo plaio da bi moj odgovor bio protumaen upravo kao napad bonjakog kolege; a ja ne elim doprinositi nikakvim rtvama u ovoj zemlji. Vjerujem da je tih rtava i previe. No, s obzirom da je Lovrenovi ve ranije sve nas ve razvrstao po tim nacionalnim avovima, definirao bonjaku mitomansku historiografiju, nije iskljueno da i ova moja reakcija bude doivljena kao napad bonjakog kolege. Ili me moda Lovrenovi, nakon to sam u jednom predavanju izrazio sumnju u naunu svrsishodnost nekih njegovih tekstova, vie uope ne smatra kolegom? Ne elim se osvrtati na itavu Lovrenovievu knjigu, ali u kao polaznu poziciju ukazati na njegovu dosljednost koja moe biti paradigma njegova pisanja. U knjizi (str. 14) Lovrenovi, nadahnut nekim boanskim sposobnostima koje mu omoguavaju da vidi i s one strane neprozirne sadanjosti, zakljuuje kako su Hrvati za agresivni dio bonjakog politikog i intelektualnog esatblishmenta u Bosni i Hercegovini postali neista savjest i mrlja na etnikoj karti i to nakon to je odlukom visokog predstavnika Petritscha iz 2002. Vlada Federacije BiH izruena u ruke Bonjaka. U intervjuu (Dani, br. 592, 17.10.2008, str. 39) on

BEHAR110

21

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

kae kako je Petritschevom odlukom iz aprila 2002. Federalna vlada prekomponirana u omjeru: 8 Bonjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina ime je ozvaniena dvojna srpsko-bonjaka podjela cijele BiH.1 Moram priznati da mi nije jasno kako je ta bonjaka Vlada iz knjige postala Vlada iz interjvua u kojoj Bonjaci nisu niti veina. Mogue je da Lovrenovi doivljava bonjakim sve one Vlade u kojima on nije lan!2 Ali, s obzirom da je Lovrenovi obdaren boanskim nadahnuem da predvia, on nas pouava kako je jo 1996. prognozirao dalju mitologizaciju u bosanskohercegovakoj historiografiji, to se, veli on, sada bjelodano vidi. S obzirom da ponosno uzvikuje kako je time dokazao da je odlian prognozer, prisiljeni smo njegove prognoze sada ozbiljno shvatiti, jer nemojmo se kasnije praviti da nismo znali da nas je na vrijeme upozoravao. A on nas upozorava kako se iznutra raspadamo, da anse Bosne i Hercegovine, evo, sredinom 2008. Svakim danom vidljivo kopne, pa njegova knjiga poprima obrise zapisnika s mjesta nesree (knjiga, str. 328). Uz to, on dakako zna da hrvatsko nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini [navodno] nije rijeeno, te da se ono ipak mora rijeiti, pa nas upozorava kako nijedno nacionalno pitanje nije razjanjeno na demokratski nain nego su najprije glave padale zbog toga i proliveni oceani ljudske krvi (Osloboenje, 17.10.2008, str. 34). Ako ak ostavimo po strani da su neki i pred rat 1992. isto tako upozoravali, neki su ak bili spremni da padnu i milijuni glava kako bi se rijeilo nacionalno pitanje, ovu Lovrenovievu prijetnju bi doista trebalo ozbiljno shvatiti, te se upitati kome to Lovrenovi prijeti? Da li on rauna da e se uvijek nai onih koji bi rado vidjeli situaciju u kojoj tue glave lete kako bi se konano rijeilo nacionalno pitanje? Sve bismo to, doista, trebali uzeti jako ozbiljno, jer se radi o predvianju naega Spasitelja. Posebno bismo to trebali u

Lovrenovi svaku kritiku njegovih stavova koristi da sam sebe prikae rtvom i metom napada bonjakih kolega te sam se pomalo plaio da bi , moj odgovor bio protumaen upravo kao napad bonjakog kolege; a ja ne elim doprinositi nikakvim rtvama u ovoj zemlji. Vjerujem da je tih rtava i previe.
obzir uzeti mi, koji se od 1992. do 1995. ne sklonismo na vrijeme izvan Bosne i Hercegovine, nego ostadosmo ovdje vjerujui da se isplati boriti za ideale slobode, bratstva i jednakosti. Sada trebamo posluati Spasitelja i spasiti se od muka zalaganja za te ideale. Jer, iako Spasitelj nagovjetava da bi on, Lovrenovi, oklizne li se neko od Bonjaka na Trgu Alije Izetbegovia, bio tu da pomogne (jer ga je takvog stvorio Alah daleanuhu), valja biti prilino oprezan, zato to bi se moglo desiti, kao 1992, kada su se sarajevske ulice puile od nedune krvi (oceani krvi, rekao bi Lovrenovi), dobrim dijelom i zbog retorike sline ovoj koju sada namee Dubravko Lovrenovi, i kada nam je doista trebala pomo, na Spasitelj je spasio sebe ne pruajui nama, bespomonim, ruku spasa. Znao je on i tada da je ipak bilo sigurnije u Njemakoj nego u Sarajevu! Ne vjerujem da bi Lovrenovieva ruka i sada bila toliko velika da iz Njemake (ili moda SAD) pomogne nama da ustanemo, haste, sa Trga Alije Izetbegovia, ukoliko se opet okliznemo. Vjerujui, ipak, da mi je ostalo makar malo vremena do tog bijega, ne ekajui Lovenovievu ruku spasa, urim da barem ostavim svoju malu biljeku o Lovrenovievoj knjizi i njegovim primjedbama na moj raun. Prvo, doista je alosno, ali istinito da historiar takve reputacije, koji je predavao na sveuilitima Yale i Chicago, i od koga bi se oekivalo iskljuivo bavljenje naukom, toliko politizira nau historijsku nauku. Politizirani historiari ne mogu depolitizirati historiografiju, nego je samo stalno kontaminirati politikom. Dubravko Lovrenovi je u tom smislu vrlo zanimljiva pojava u historiografiji u Bosni i Hercegovini, a njegovo pisanje unosi veliku dozu politike u nauku. Dubravko Lovrenovi je u ranijim tekstovima o mom pisanju imao pozitivno miljenje. To se radikalno promijenilo nako to je na internetu proitao jedno moje predavanje u kojemu sam ukratko spomenuo i njegovu knjigu, te u kontekstu razglabanja o medijskoj percepciji historiografije, spomenuo njeje Lovrenovi ponovo ustvrdio da je Petritsch konstruirao federalnu Vladu sa bonjakom veinom, i ponovo se vratio na omjer 8 Bonjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina. Uinio je to u izjavi za list Dani 26. novembra 2010, 28. Tako nam se Lovrenovi stalno pojavljuje u bezbrojnim izdanjima i ne zna se vie ta on, ustvari, uope tvrdi. Jedno tvrdi prije podne, a drugo poslije podne! Graanski orijentirani Lovrenovi na jednoj strani govori o neravnopravnosti Hrvata, a na drugoj, navodno, insistira na ravnopravnosti svih graana; toboe kritizira etniku demokraciju, a promovira upravo princip etnike demokracije. Pria o (ne)ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini se ne moe svoditi na njihovu brojanu zastupljenost u Vladi Federacije. Petritschevim amandmanima je vraena konstitutivnost i ravnopravnost Hrvata i Bonjaka u RS, kao i Srba u Federaciji ime je zadat konaan udarac onima koji () ele podijeliti (Bosnu i Hercegovinu) i to je sutina () dreke (onih koji napadaju te amandmane). U tom kontekstu, dakle, valja gledati na ovakve Lovrenovieve napade na Petritscheve amandmane. Vidjeti intervju Kreimira Zubaka u Dani, br. 736, 22. 7. 2011, 34-37.

Svi su nacionalisti, jedino Lovrenovi nije! O tome da li je neko nacionalista i koliki je nacionalista, ja ne znam, to zna samo Lovrenovi. Koliko Lovrenovievi pogromaki tekstovi doprinose razvoju nacionalizma u ovoj zemlji, ja ne mogu nagaati, to opet moe znati samo on sam, nadahnut boanskim nadahnuem predvianja.
1

Teza o bonjako-srpskoj podjeli Bosne i Hercegovine bila je prva faza u konstruiranju teorije o ugroenosti i neravnopravnosti Hrvata. Ta konstrukcija, snanom medijskom kampanjom i politikom akcijom HDZ-a, ve je prilino rairena u drutvu. Otvoreni dijalog sa onima koji se osjeaju ugroenim jedini je nain za prevazilaenje tog stanja. Iz treeg pokuaja Lovrenovi je konano uspio izraunati kako su Bonjaci veina u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Uinio je to u tekstu Svehrvatski kenotaf. Hrvati u BiH: izmeu banovinske i zvizdovievsko-kneevievske paradigme, Bosna franciscana, 32, Sarajevo 2010. Prethodno je i ovaj tekst, kao i mnogi drugi koje Lovrenovi objavljuje po asopisima, objavljen u sarajevskom Osloboenju. On je tu zakljuio da je poslije Petritschevih promjena 2002. konstruirana federalna Vlada sa bonjakom veinom, i to u omjeru 9 Bonjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina. Nakon itanja tog Lovrenovievog teksta osjetio sam zadovoljstvo da je ova naa polemika poluila makar mali rezultat Lovrenovi je barem nauio sabirati tri broja i konstruirati tu bonjaku veinu. Meutim, to moje zadovoljstvo je brzo nestalo, nakon to

22

PRIJEPORI HISTORIOGRAFIJE

govu polemiku sa Nenadom Filipoviem i Ahmedom Zildiem. Krajem 2005. Lovrenovi je, izmeu ostalog, zapisao i slijedee: Husnija Kamberovi za sada je ipak jedini ivui bonjaki historiar koji je eksplicitno prihvatio znanstvenu kritiku bogumilskoga mita, dodajui toj kritici i neke vlastite vrijedne postavke.3 Na jo nekoliko mjesta on je upuivao itatelje na neke moje vrijedne postavke. A onda se sve promijenilo. Sada sam postao osobom koja neke njegove ocjene preuzima kao svoje, ne navodei da su one izvorno Lovrenovieve. Pri tome skree panju na dio u kojemu ja navodim kako Enver Imamovi uspostavlja kontinuitet od Ilira do suvremenih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Ja sam doista mislio da je to Imamovieva teza, a sada mi nije jasno da li je to moda Lovrenovieva teza koju on potura Imamoviu. Ili, moda Lovrenovi doista ivi u uvjerenju da je jedino on u stanju prepoznati ono to Imamovi sasvim bjelodano i jasno kae. A moja opaska da je na te Imamovieve teze Lovrenovi reagirao, a Imamovi nije nikada odgovorio to za Lovrenovia nije uope vano!4 Druga Lovrenovieva opaska odnosi se na to da sam ja predavanje naslovio tendencije u historiografiji u BiH, ali govorio samo o Federaciji BiH zanemarujui historiografiju u Republici Srpskoj. To je tano, jer smo se kolega Boro Bronza sa banjalukog univerziteta i ja dogovorili da on predstavi stanje u historiografiji u tom dijelu Bosne i Hercegovine, a ja, makar i selektivno, stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. To je Lovrenovi mogao takoer proitati na internetu, ali njemu je bilo dovoljno da se zadri na mome predavanju, a historiografija u Republici Srpskoj ta je to za njega? On se, svejedno, nikada na to nije nigdje niti osvrnuo! On ima posla u Federaciji koliko hoe, a od Republike Srpske ne ovisi ni jedna od njegovih silnih dobro plaenih funkcija. Ali spoitava drugima to to ne ine! Lovrenovieva kritika je upuena i na moj izbor asopisa Prilozi kao izvora za analizu osnovnih tendencija u historiografiji. Ja sam nazvao taj asopis jedinim relevantnim strunim asopisom iz oblasti historijske nauke u BiH, to je, po njegovom miljenju, samo izraz moje pokondirenosti. Bravo! Takvo to doista nisam oekivao od Lovrenovia koji je u dva navrata bio lan Redakcije tog asopisa. Ali, kolega Lovrenoviu, u pravu ste, vie Prilozi nisu jedini relevantni asopis iz oblasti historijske nauke u Bosni i Hercegovini, jer je Institut za istoriju u Sarajevu pokrenuo novi asopis, Historijska traganja, koji ve poslije prvog broja ima izuzetan prijem meu historiarima (ne samo u Bosni i Hercegovini). Zato sam ja odabrao Priloge Instituta za istoriju kao primjer asopisa iz ijih se tek3

Prvo, doista je alosno, ali istinito da historiar takve reputacije, koji je predavao na sveuilitima Yale i Chicago, i od koga bi se oekivalo iskljuivo bavljenje naukom, toliko politizira nau historijsku nauku. Politizirani historiari ne mogu depolitizirati historiografiju, nego je samo stalno kontaminirati politikom. Dubravko Lovrenovi je u tom smislu vrlo zanimljiva pojava u historiografiji u Bosni i Hercegovini, a njegovo pisanje unosi veliku dozu politike u nauku.
stova mogu nazrijeti kakve su tendencije prisutne u historiografiji u Bosni i Hercegovini? Naprosto, zbog toga to drugih asopisa mi nemamo, a ja sam elio ipak imati neto vrsto na ta se mogu osloniti u graenju svoga stava o tome. Neka mi Lovenovi nabroji historijske asopise koji sada izlaze u Bosni i Hercegovini na temlju ijih tekstova bismo mogli vidjeti kuda to ide (ili srlja) naa historiografija! Druga mogunost koja je postojala bilo je nagaanje. Ja nisam htio nagaati, ali je zato Lovrenovi pristao nagaati o mojim motivima. Nazvavi moj stav o Prilozima kao jedinom relevantnom historijskom asopisu u BiH obinom pokondirenou, on moje uvjerenje kako su knjige Historija Bonjaka (autor Mustafa Imamovi) i Porijeklo stanovnitva (autor Enver Imamovi) produkt odreenog vremena, naziva relativiziranjem nacionalizma. Svi su nacionalisti, jedino Lovrenovi nije! O tome da li je neko nacionalista i koliki je nacionalista, ja ne znam, to zna samo Lovrenovi. Koliko Lovrenovievi pogromaki tekstovi doprinose razvoju nacionalizma u ovoj zemlji, ja ne mogu nagaati, to opet moe znati samo on sam, nadahnut boanskim nadahnuem predvianja. Ali, ja znam da moja namjera nije bila braniti nikoga, pa ni Filipovia, Imamovia ili nekoga drugog. Ne znam zato, ali izgleda da Lovrenovi, koji stalno brani svoje uitelje, smatra da svako mora imati nekoga koga e braniti. Ja osobno nemam namjeru nikoga braniti, niti vjerujem da je moja odbrana potrebna Filipoviu, Imamoviu i drugima. Pa, ko sam ja da njih branim? Zadatak koji mi Lovrenovi daje ne elim prihvatiti. (...)
Ulomak iz knjige Historiografija u Bosni i Hercegovini u slubi politike, Husnija Kamberovi, izdava Srednja Europa, Zagreb, 2012.
Bosni i Hercegovini od 1990. do 1992. godine. Tada, za razliku od maja 2012, u tome nije uspio, mada je i desetak profesora podralo njegovu papazjaniju. O njegovim pokuajima da, udruen sa predratnim uvarima bjelanike meteoroloke stanice, utjee na kadrovsku i programsku orijentaciju Instituta za istoriju iji sam direktor, ne elim troiti puno rijei. Ipak, moram iznijeti svoje uvjerenje da se takvi Lovrenovievi saputnici, ma koliko se trudili, ne mogu odvojiti od svog prirodnog ambijenta. Vjerujem da je skok od straarske upice na bjelanikoj meteorolokoj stanici do pozicije visokog vojnog obavjetajca veliki uspjeh, ali se plaim da to nije dovoljna kvalifikacija za odreivanje prioriteta u naoj nauci. ak ni politika i medijska potpora ne mogu u tome pomoi, ma koliko takvi tipovi umiljali sebi da imaju neke nadnaravne mogunosti i posebnu misiju na ovom svijetu. Dubravko Lovrenovi i Enver Imamovi imaju slinu ulogu u historiografiji u Bosni i Hercegovini. O toj slinosti bi bilo dobro napraviti jedan iri osvrt.

Lovrenovi je ovo napisao u tekstu objavljenom u asopisu Zenike sveske br. 2/2005, ali to ne spominje u knjizi Historia est magistra vitae. Mogue je da je tekst za Zenike sveske pisao prije podne, a knjigu poslije podne. Kasnije je njegov odnos prema meni sve vie napredovao, da bi, za sada, kulminaciju dostigao poetkom 2012. kada je pokuao da na Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na predmete koje ja predajem, dovede fra Petra Jelea. Nakon mog odbijanja takve mogunosti, napisao je kako je moj negativan stav gest nedobronamjerne osobe, osim toga osobe koja sebi, u autoritarnom duhu, umilja preko svojih stvarnih mogunosti. Priznajem da nisam dorastao Lovrenovievim sposobnostima i mogunostima spletkarenja. Tu sposobnost Lovrenovi je pokazao i u maju 2012. kada je izlobirao da se na Filozofskom fakultetu Fatmiru Alispahiu onemogui pisanje doktorske disertacije o Iseljenikom iskustvu u novijoj bonjakoj knjievnosti. Slian poduhvat je bio poduzeo i koncem 2008. pokuavajui onemoguiti Sabini Veladi pisanje magistarskog rada, iji sam ja bio mentor, o Bonjacima u

BEHAR110

23

LIKOVNO OKNO

Oko Istanbula
Ara Gler roen je u Istanbulu 1928. godine. Najvei je ivui predstavnik kreativne fotografije u Turskoj i uiva izuzetno velik meunarodni ugled. Ve je u djetinjstvu pokazivao veliki interes za kinematografiju. Kao srednjokolac radio je u filmskim studijima u svim podrujima kinematografije. Diplomirao je na Getronagan Armenian High School 1951. i poeo je stjecati naobrazbu u kazalitu i glumi kod Muhsina Ertugrula. elja mu je bila postati redatelj ili scenarist. U to vrijeme neke od njegovih publikacija bile su ve objavljene u knjievnim asopisima i armenskim tiskovinama. Nastavio je obrazovanje na Ekonomskom fakultetu Sveuilita u Istanbulu. Ipak, nakon to je odluio baviti se fotonovinarstvom, odustao je od fakulteta i odsluio vojni rok. Zapoeo je novinarsku karijeru u novinama Yeni Istanbul 1950. godine. Postao je fotonovinar za TimeLife 1950., a za Paris March i Stern 1958. godine. Nekako u to vrijeme postao je i lan Agencije Magnum. Napravio je fotografiju Noine arke, a Magnum Photos distribuirao je vie od 100 fotografija. Svojim fotografijama predstavio je svijetu i planinu Nemrut, kao i ponovno otkriveni, zaboravljeni grad Aphrodisias. Do 1961. bio je direktor fotografskog odjela Hayat asopisa. Proglaen je jednim od 7 najboljih fotografa na svijetu u British Journal of Photography Year Book, objavljenoj 1961. u Velikoj Britaniji. Iste godine postao je lan ASMP (American Society of Media Photographers) kao jedini turski predstavnik. Dobio je Master of Leica nagradu u Njemakoj 1963. Te iste godine posebno izdanje asopisa Camera (najvanije publikacije u svijetu fotografije u to doba) bilo je posveeno njemu. Njegov stvaralaki opus bio je izloen na Man and his World Show u Kanadi 1967., na Masters of Color Photography (10 majstora fotografije u boji) u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku 1968. i na Photokina Fair u Klnu te iste godine. Napravio je fotografije Aja Sofije za Lord Kinross knjigu, objavljenu 1971. godine. Njegove fotografije bile su na naslovnici engleskih, francuskih i njemakih izdanja knjige Picasso, Metamorphose et Unite, koju je objavila Skira u povodu Picassovoga devedesetog roendana. Godine 1974. pozvan je u Ameriku gdje je fotografirao mnoge slavne Amerikance. Te su fotografije kasnije izlagane pod nazivom Creative Americans u mnogim gradovima po svijetu. Dokumentarni film End of a Hero (Kraj heroja) o propasti ratne krstarice Yavuz napravljen je iste godine. Fotografije iz dokumentarca koristile su se u lancima o umjetnosti i

Izloba fotografija Ara Glera, Galerija Klovievi dvori, Zagreb (13. prosinca 2012. 13. sijenja 2013.)
povijesti umjetnosti u Time-Lifeu, Horizonu, i Newsweeku, a izdava Skira distribuirao ih je po svijetu. Godine 1989. pridruio se programu A Day in the Life of... te je suraivao s najpoznatijim svjetskim fotografima u Indoneziji, Maleziji i Brunejima. U 1992. godini njegove fotografije djela uvenog arhitekta Sinana - koje je pripremao due vremensko razdoblje - objavili su nakladnici Arthaud u Francuskoj, Thames & Hudson u Americi i Velikoj Britaniji, pod naslovom Sinan - arhitekt Sulejmana Velianstvenog. Iste godine, njegovu knjigu Living in Turkey objavio je nakladnik Thames & Hudson u Americi i Velikoj Britaniji. Gler je odrao stotine izlobi posvuda po svijetu i objavio mnogo knjiga, dobitnik je mbnogih uglednih nagrada i priznanja. Intervjuirao je i fotografirao mnoge slavne osobe, poevi od Bertranda Russella i Winstona Churchilla do Arnolda Toynbeea, Pabla Picassa i Salvadora Dalija.

24

LIKOVNO OKNO

Hrvatsko-tursko drutvo prijateljstva, pod predsjedavanjem gospodina Gorana Beusa Richemberga, sudjelovalo je u organiziranju raznih dogaanja tijekom prole godine, od kada je obnovljeno - stavljajui Tursku i Turke u iu hrvatskoga javnoga interesa. Festival suvremenih turskih filmova, odran proljetos u Zagrebu, prvi je hrvatskoj publici predstavio tursku vizualnu umjetnost. Nastavljajui istim smjerom, veliko nam je zadovoljstvo predstaviti fotografije Are Glera, svjetski poznatog umjetnika ije je ime sinonim za Istanbul. Nakon uspjeha knjiga Orhana Pamuka (koji i sam spominje Aru Glera u svom romanu Istanbul), Elifa Safaka i neizbjenih turskih sapunica, smatramo ovo idealnim trenutkom da hrvatsku publiku upoznamo s neim autentinim i originalnim, iako donekle manje poznatim ljudima koji nisu ljubitelji fotografije. Gler je vjerojatno najpoznatiji turski fotograf. Openito ga smatraju najvanijim fotografskim kroniarem Istanbula, jednoga od najkompleksnijih i najnapuenijih gradova na svijetu koji fotografu nudi veliko bogatstvo. Gler, kojemu su 84 godine, posvetio je mnogo svojih radova tom globalnom gospodarskom i kulturnom megalopolisu, koji je vrlo blizu Hrvatske. ini se da on poznaje svaki intimni kutak ovoga grada, i da vam doputa da bacite oko na njegove tajne. U ime Drutva, zahvaljujem svim sudionicima u organizaciji izlobe, ukljuujui i Tursko veleposlanstvo u Zagrebu, a osobito Andrei Berkovi i Sai impragi, koji su inicirali ideju o izlobi Are Glera u Hrvatskoj. Odnosi izmeu Hrvatske i Turske su topli i prijateljski, i taj trend sigurno raste. Mi se iskreno nadamo da e ova izloba doprinijeti tim odnosima.
Jasmina Jaaragi, potpredsjednica organizatora izlobe; Hrvatsko-turskog drutva prijateljstva

Zato neki prizori stare, a neki ne? Ili, moda bolje reeno, same slike ne stare, one se odvajaju od stvarnosti i postaju dio bezvremenog univerzuma. Dok ga gledam ovdje i sada, Ara Glerov Istanbul meni je dvostruko imaginaran, pripada svijetu starinskih fotografija i pripada nesavrenom, ali toplom i naizgled sretnijem svijetu prologa stoljea. Duboke crnine analogne fotografije skrivaju neku slutnju sree. Tamo se dogaa ono udo trenutka u kojem se srea raa bez blagostanja, mimo ustaljenih tokova dobro organiziranog ivota. Ara Gler izdvaja, kao najdrau u ovoj seriji, fotografiju dvojice ribara ispred Galata mosta. Njih dvojica, kae autor, simboliziraju sam ivot ispred mosta koji spaja civilizacije. I zaista, u njihovim razvedenim siluetama sva je zaudna zavodljivost ivota. Okrenuti jedan prema drugom, priblieni na udaljenost prijateljske komunikacije ta dva mukarca tamnih obrisa uobliavaju svjetlosni svijet izmeu. More Bospora bljeska i uspinje se prema njihovima licima to se ocrtavaju na zaustavljenoj mirnoj plohi mosta. Most ih spaja! Ali se nad njim uzdigao galeb i nadnaravna vertikala minareta. To se vrijeme nije bojalo dima. Dim je bio prisutnost ivota, toplina, para, aktivnost, pa ak i napredak. Danas snimljena fotografija s takvim dimnim oblakom bila bi depresivna i tragina, vukla bi u beznae. Zato ova fotografija, unato naem suvremenom iskustvu, zadrava znaenje koje je moda mogla imati u vrijeme svoga nastanka: dim na njoj donosi uzlet, nezaustavljivi boanski zanos koji dvojici daje neoekivanu mo. Bosporski ribari na fotografiji postaju proroci, oni su ti koji znaju tajnu. Njihov sluajni popodnevni razgovor vie nije kraenje vremena, on je uvanje tajne. A tajna je oigledno u slici samoj, u majstorstvu s kojim Ara Gler promatra svijet! Gusta amalgamirana smjesa Mediterana i Male Azije vibrira svojom puninom do srebrnog odbljeska. Ona je zabiljeena na ovomu mjestu susreta, ona je ta koja povezuje nae dvije zemlje, ona nas odvodi u imaginarno. Tako dimne zavjese postaju uzleti ivota, a minareti uvari spokoja. Zaudna je mo fotografije, slike, i sjeanja kao nagovjetaja budunosti.
Marina Viculin, ravnateljica Galerije Klovievi dvori, Zagreb

Fotografije ustupio gospodin Umut Sln iz Zaklade Ara Gler

BEHAR110

25

LIKOVNO OKNO

26

LIKOVNO OKNO

BEHAR110

27

INTERVJU: IVO BANAC

Intervju: prof. dr. sc. Ivo Banac

Razgovarao: Sead Begovi

UVIJEK SAM JASNO UKAZIVAO

na glavne pravce napada na bosansku samobitnost
Ivo Banac, povjesniar, putopisac, publicist i politiar, slovi kao jedan od najistaknutijih intelektualaca u nae doba u Hrvatskoj, bez ikakve znanstvene kontroverze, skepse i sofizma (toliko svojstvenim nekim njegovim sveuilinim kolegama), dapae, on e suverenim enciklopedistikim znanjem hrabro iskazati irinu svoga uvida u komparativne procese razvoja hrvatske i svjetske (naravno, i one ex-jugoslavenske) povijesti i historiografije, ali i politike. Mnoge od nas oduvijek su s potovanjem ouavala i ushiivala njegova, originalnim stilom izreena, tona predvianja onih dogaanja (a koja zadiru ak i u kulturno umjetniku batinu) koja su se ve odigrala pa tako i ona na tlu Bosne i Hercegovine.
28

INTERVJU: IVO BANAC

Uvijek smo s naim sugovornicima, posebice kad je rije o ugledniku kao to ste Vi, pokuali uspostaviti moguu bliskost pitavi ih: to za Vas znai blizina samostalne Hrvatske, njena pograninost, i nadasve povijesna interaktivnost sa Slovenijom, Bosnom i Srbijom, ali i s Italijom i Maarskom? To su zadatosti jednog povijesnog razvoja, koji sa sobom nosi niz zajednikih toki, prostor suradnje i razumijevanja, ali i nizove nesporazuma, pa i sukoba. Granice i odnosi nisu uvijek ovisili o nama. Danas, kad smo svi demokratski subjekti, ili barem elimo biti, nae granice i odnosi ponajprije ovise o nama samima. Primjerice, granica sa Slovenijom i odnosi sa Slovencima: jo od babenberkih i arpadovskih vremena granica izmeu Hrvatske, s jedne strane, te Kranjske i tajerske, s druge, gotovo je nepromijenjena. To je zapravo jedna od najstarijih granica u Europi. Povrh toga, odnosi izmeu Hrvata i Slovenaca pod habsburkom su vlau gotovo bez iznimke bili bratski i prijateljski. Pa i u dvije Jugoslavije, pored posebnog odnosa to su Slovenci izborili ili se dali upustiti s Beogradom, Hrvatska i Slovenija su najee bile u istom rovu. No, od uspostavljanja naih neovisnih drava, sigurno u nedostatku zajednikih protivnika na sjeverozapadu, nai su se odnosi do te mjere pogorali, da je sad neizvjesno hoe li Slovenija ratificirati pristupni ugovor Hrvatske za EU. Dvadeset godina loih poteza, plitke sebinosti, nadmene diplomacije, zluradosti i gluposti mogu izbrisati postignua generacija. Mogu zakljuiti da je hrvatska neovisnost za mene preduvjet za dobre odnose sa susjedima, jer ako niste subjekt ne moete ni voditi politiku niti uspostavljati odnose. No, to to ste subjekt jo ne jami da ete prednosti slobode odluivanja koristiti na nain koji je od interesa i vama i drugima. Jer, ako radite samo za sebe, nikada neete biti sigurni. ivjet ete u strahu. BEHAR110

Nadam se da nam, mimo Vae bogate biobibliografije, postavljamo neka, uslovno i oprezno reeno, ciljana pitanja. Na koji je nain bosanski politiki ratni pouak odredio Va rukopis, naravno, kao funkcionalnog ovjeka zbilje, intrigantnog povjesniara i kao drutvenog kritiara? Rat protiv Bosne i Hercegovine nije odredio moj povijesni ili javni rad. Naime, poznavatelji mog doratnog pisanja o BiH, navlastito u Nacionalnom pitanju, znaju da sam uvijek jasno ukazivao na glavne pravce napada na bosansku samobitnost, te davao do znanja da budunost Bosne, ali i Hrvatske, ovisi o hrvatsko-bonja-

sko pravo, nema demokratske Hrvatske, ni mira s BiH. Dodue, nema ih ni s detumanizacijom u reiji jugonostalgiara i razaratelja hrvatskog duha. Autor ste djela o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, posebice kad je rije o krajoliku razorene i vjerski podjeljene Bosne i Hercegovine. Biste li danas to balkansko nasilje promatrali iz drugog rakursa, s obzirom na brzinu odvijanja novije povijesti koja malom ovjeku ba i ne ide na ruku? Nikada nisam govorio o balkanskom nasilju niti drim da je balkanska regija posebno zloudna ili zlosre-

Ivan Lovrenovi bi dobro uinio da razmisli je li njegovo ponaanje racionalno. Pristojno sigurno nije. Kako uope reagirati na optubu da je ukazivanje na jedan aspekt Andrieva pogleda na Bosnu ravno sudionitvu u projektima Karadia i Tumana? Jedno je sigurno: Lovrenovi nije vlasnik ili ovlateni tuma Ive Andria. Upravo zato to je sebi dodijelio tu ulogu, on se ponaa kao da mu argumenti nisu potrebni. Prije nekog vremena zamjerio sam airu Filandri na izjavi da Lovrenovi nije sveta krava, te da ne moe biti poteen kritike. Oito sam pogrijeio. Od Lovrenovia smo stvorili ne samo svetu kravu, nego monstruma.
kom partnerstvu, dakako u okviru priznanja bonjake nacionalne posebnosti. Iznenadila me je samo lakoa s kojom se Tuman oprostio od tih elementarnih aksioma. Tumanova politika ne samo da je zadala teak udarac Bosni i Hercegovini u trenutku borbe na ivot i smrt, nego je dugorono oslabila poloaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Meni uope nije jasno zato se to jo uvijek taji, dapae na razne naine osporava, te odgovornost prebacuje na druge. Na ovomu stojim. Nee me pokolebati nikakvi sofizmi o loim uincima detumanizacije. Bez temeljite detumanizacije, a na taj termin polaem autortna. tovie, ljudska je drama u ovim krajevima neprekidni izvor novih saznanja o ovjekovim dostignuima i krajnostima. Tono je, danas je Bosna i Hercegovina posebno razorena, te nacionalno i vjerski izuzetno podijeljena, ali to je proces koji traje vrlo dugo. Zapravo, temeljna je poruka moje knjige o nacionalnom pitanju, da su moderne ideologije, koje su uvijek sekularne, pa i onda kad rabe vjerske asocijacije, odredile pravce nacionalnih odnosa sukoba i suradnje meu junoslavenskim narodima. Zato nema potrebe za nekim drugim rakursima. Postavljena teza je itekako potvrena u najnovijim dogaanji-

29

INTERVJU: IVO BANAC

ma. Zato moramo raditi na uklanjanju najgorih aspekata nacionalnih ideologija. To nije ni lak ni brz posao, ali jedino emo tako olakati ivot svih ljudi u ovim zemljama, ne samo malog ovjeka. Predavali ste istono europsku povijest na Sveuilitu Yale. Mnogi su primijetili da ste, kao Dubrovanin imali u znanstvenom posjedovanju instruktivnu pamevinu posvjesnice rodnoga grada. Za Behar, ali i za sve behariste, bit e interesantno uti na koji ste nain na tim temeljima objasnili model cjelokupnog junoslavenskog pitanja. To moe biti, premda bih bio sretniji kad bi dotina pamevina bila prisutnija kod svih Dubrovana, to danas ba i nije sluaj. Ako postoji poduka u dubrovakoj povijesti to je proimanje odgovorne elite i opeg dobra. Zato su Dubrovani, bez obzira na objektivnu slabost svoje dravice, umjeli sauvati svoju neovisnost u vrlo opasnim vremenina, prilagoavajui se svijetu to su stvorili njihovi protivnici i pokrovitelji, ali bez kompromitiranja vlastitih posebnosti. Ne znam je li to temelj za tumaenje cjelokupnog junoslavenskog pitanja, ali znam da su mali imperijalizmi nita manje opasni od velikih. Kad god je neka junoslavenska nacionalna ideologija zacrtala imperijalne projekte na utrb interesa i posjeda drugih, eksperiment bi zavrio tragino. Svatko mora znati to moe i koliko moe.

Svjetsku slavu Vam je donijela historiografska knjiga Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika. Odmah potom se javljaju politike sumnje u vjerodostojnost Vaeg znanstveno akribinog stava i to iz krugova komunistikih, postkomunistikih i nacionalno ovinistikih svjetonazora. Zato je knjiga otro napadnuta u Beogradu, i to, ini se, glede ravnopravnosti junoslavenskih identiteta? Nita od toga nisam primijetio. tovie, svi ti krugovi koje nabrajate odabrali su posve drukiji metod osporavanja ove kljune knjige uglavnom su je preuivali, ignorirali i samo iznimno pokuali osporiti vlastitim tezama (najnoviji takav sluaj je knjiga Dejana okia Nedostini kompromis u kojoj negira dominantni aspekt nacionalnog sukoba u meuratnoj Jugoslaviji i pokuava dokazati kako je potraga za kompromisom dominirala jugoslavenskom politikom u meuratnom razdoblju). Usput, tako se ponaaju i hrvatski mediokriteti to je jasno iz bibliografija koje nude u raznim sveuilinim kolegijima ili relevantnim lancima ili istraivanjima. tovie, sa sigurnou mogu rei da moja knjiga kod nas nikad nije doivjela pravo vrednovanje. No, unato svim tim preprekama, ona je u svijetu ostala kljuni vodi za razumijevanje odnosa u Jugoslaviji. Kao takva je nezaobilazna, jer pored toga to egzaktno opisuje jedno sta-

Dvadeset godina loih poteza, plitke sebinosti, nadmene diplomacije, zluradosti i gluposti mogu izbrisati postignua generacija. Mogu zakljuiti da je hrvatska neovisnost za mene preduvjet za dobre odnose sa susjedima, jer ako niste subjekt ne moete ni voditi politiku niti uspostavljati odnose.

nje, takoer daje i razloge za takvo stanje. U tomu je prepreka za krugove i svjetonazore, pa bi im bilo najmilije da knjiga uope nije napisana, a kad je ve napisana, da je nitko ne uzme u obzir. Mnogi umni i nezastarjeli politiari ude se (u pozitivnom smislu) nakim Vaim postavkama. To bi se moglo podvesti pod pitanje: kako ste uspjeli predvidjeti nadolazea ratna zbivanja? Tako to prepoznajem teinu rijei. Sredini koja se uvjerila da je uskraena, da joj o glavi rade svjetski monici, a sama izbjegava dijalog i dogovor, te zveke orujem i ponaa se kao Ezopov vuk u basni o vuku i janjetu takvoj sredini treba vjerovati. Ona je ve krenula po svoj zalogaj.

Tumanova politika ne samo da je zadala teak udarac Bosni i Hercegovini u trenutku borbe na ivot i smrt, nego je dugorono oslabila poloaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Meni uope nije jasno zato se to jo uvijek taji, dapae na razne naine osporava, te odgovornost prebacuje na druge. * urovati s neprijateljem protiv saveznika gore je od leinarstva. To je rad protiv vlastitih interesa. Miloevi je i Tumanovim rukama vodio rat protiv BiH, a time i protiv Hrvatske. 30

INTERVJU: IVO BANAC

Hercegovine (podsjetimo na knjigu Cijena Bosne). Da toga nije bilo (uslovno reeno), bi li bilo drugaije? Nije produktivno dokazivati to bi bilo, da je bilo. Ipak, siguran sam kako se je Bosna i Hercegovina mogla obraniti jo 1992. da Tuman nije servisirao Miloevievu ratnu strategiju podijeli, pa vladaj. urovati s neprijateljem protiv saveznika gore je od leinarstva. To je rad protiv vlastitih interesa. Miloevi je i Tumanovim rukama vodio rat protiv BiH, a time i protiv Hrvatske. Naravno, da bi bilo drugaije da nije bilo ovakve posve neoekivane prepreke. Nije bilo kasno ni 1995. kad se moglo nastaviti sa zajednikim operacijama protiv Karadievih snaga, a ne popustiti pritiscima Holbrooka i Galbraitha. ak ni sada nije kasno, ali to bi zahtijevalo potpuni preokret u politici prema BiH, te odbacivanje Josipovieve suradnje s Dodikom i povlaivanja Milanovieve vlade ruskim energetskim interesima u Dodikovoj satrapiji. Mislite li da je Va lanak Hrvatsko jezino pitanje iz 1984., kod nas preveden kao knjiica 1991., jo uvijek aktualan s obzirom na estradnu pojavu Sneane Kordi. Moram priznati, kao pitalac, da bez obzira na meusobno poinjene zloine, koji se ne mogu nipoto izjednaavati, ipak vrlo jasno razumijem Srbina, Crnogorca i napose Bosanca i Hercegovca, a kao zagrebaki kajkavac bome i Slovenca. Zaboga, pa i Rusa, a kamoli ne i Makedonca, iako mi kau da sam zbog pigmentacije Irac. Osobno smatram da leksike vrijednosti preuzimaju one lingvostilske ili neke druge, pa kad se ve dijelimo politiki i nacionalno, idemo to uiniti i jeziki. Ponavljam, ako je to pravedno bit u uvijek za. to Vi mislite o tome? Moj lanak/knjiica je pokuaj sinteze povijesti hrvatskog standardnog jezika, pa je danas jednako tako

Tono je, danas je Bosna i Hercegovina posebno razorena, te nacionalno i vjerski izuzetno podijeljena, ali to je proces koji traje vrlo dugo. Zapravo, temeljna je poruka moje knjige o nacionalnom pitanju, da su moderne ideologije, koje su uvijek sekularne, pa i onda kad rabe vjerske asocijacije, odredile pravce nacionalnih odnosa sukoba i suradnje meu junoslavenskim narodima.
Mnogi misle da i danas pretjerujem kad zakljuujem da je retorika unutarnjih odnosa u BiH siguran znak buduih ratnih sukoba. Ali to je tako. Onima koji postojano negiraju BiH i sustavno najavljuju odvajanje od BiH treba vjerovati. Oni to ne govore kako bi preplaili nego kako bi objavili svoje namjere. Nikad neu zaboraviti otvoren sukob na jednom akademskom panelu u Washingtonu, 21. listopada 1990., kad sam pred prepunom dvoranom punom raznih vladiBEHAR110 nih eksperata rekao da je Miloevi ve krenuo u rat, te da se moe oekivati krvav rasplet jugoslavenske drame. Napao me je jedan Vodov ameriki pouzdanik, te me nervozno optuio da sam neodgovoran. No za manje od godinu dana bombe su padale na moju kuu u Dubrovniku... Vai lucidni komentari i analize zadiru i u mijeanje ondanje hrvatske vlade i predsjednika Franje Tumana u podjelu Bosne i

31

INTERVJU: IVO BANAC

aktualan kao i u vrijeme jezinog unitarizma protiv kojega je svjedoio. Novi argumenti u prilog jezinom unitarizmu, estradni ili ne, ne mogu promijeniti tu povijest. injenica je da nai uvaeni jezikoslovci, akademici i sveuilini profesori, nisu bili kadri podastrijeti i predstaviti tu povijest na jednom svjetskom jeziku i tako zaustaviti agresiju srpskohrvatskog, koji je uvijek bio u slubi velikosrpskog projekta. To sam obavio upravo ja i zato taj lanak nikad nije citiran kod nas, pa ni kod gospoe Kordi. No, postoji jo jedan problem. Hrvatski standardni jezik simbol je jedinstva hrvatskog naroda. Upravo zato jer su tri narjeja iz kojega hrvatski standardni jezik crpi svoju osobnost predstavljala mogue jezgre posve drukijih nacionalnih integracija, vano je znati da je na jezik biljeg ne nekog herderijanskog Volksgeista nego politikog dogovora na razini elita. No, povijest nikada ne stoji. Dostignua jednog narataja drugi narataji dovode u pitanje. Ako je Hrvatima dosadila politika neovisnost neka slobodno idu putem gospoe Kordi. Za uglom ih eka akademik Ekmei s uenom tezom da Hrvati uope ne postoje, da zapravo govore srpski i da je njihova osobnost djelo Katolike crkve. Jednako tako, po Ekmeiu ni Bonjaci ne postoje, zapravo govore srpski i proizvod su islama. A tek Crnogorci!? Vaa knjiga Grbovi biljezi identiteta govori prije svega o trijumfalizmu koji zamuuje iste poglede. U tom je smislu grb za Vas samo znak identiteta. Mijenjaju li se te grboslovne znakovitosti s obzirom na vremensko gibanje (povijest), ili zauzimaju

injenica je da nai uvaeni jezikoslovci, akademici i sveuilini profesori, nisu bili kadri podastrijeti i predstaviti tu povijest na jednom svjetskom jeziku i tako zaustaviti agresiju srpskohrvatskog, koji je uvijek bio u slubi velikosrpskog projekta. To sam obavio upravo ja i zato taj lanak nikad nije citiran kod nas, pa ni kod gospoe Kordi.

druge znaajne oblike? Ne, za mene je grb i znak identiteta. Esej u knjizi, koja nije samo moja, govori o tomu kako su obiteljski grbovi, kao dokazi plemenitog porijekla, djelovali uz grbove zemalja, pokrajina i gradova, i tako promicali moderne identitete. Hrvatski je grb vrlo star, ili, bolje, star je koliko i najstariji europski dravni grbovi, a ima i dodatnu prednost to je neupitni znak hrvatskog dravnog i narodnog identiteta kroz cijelo razdoblje modernosti. Mijenjali su se reimi i ideologije, ali hrvatski grb nitko nije dovodio u pitanje, bez obzira to su jedni davali prednost bijelom, a drugi crvenom poetnom polju. U naem vremenu, kad svako selo trai svoj grb, pa se oni masovno i esto nematovito industrijski proizvode, izgubili smo smisao za autentinost i specifinost hrvatskog grba. On se, poput mnogih drugih dravnim i narodnih grbova, posve demokratizirao, pa se esto koristi u posve komercijalne svrhe. Punditskim jezikom posveenih komunikologa, postao je brand. to mislite o poloaju Hrvata u BiH, prije svega u Federaciji. Moe li se uiniti neto da se ne smanjuje njihov broj u Federaciji, ali i da se intenzivnije vraaju u Republiku Srpsku?

Mnogi misle da i danas pretjerujem kad zakljuujem da je retorika unutarnjih odnosa u BiH siguran znak buduih ratnih sukoba. Ali to je tako. Onima koji postojano negiraju BiH i sustavno najavljuju odvajanje od BiH treba vjerovati. Oni to ne govore kako bi preplaili nego kako bi objavili svoje namjere. 32

Prije svega, mislim da poloaj Hrvata u BiH, navlastito u Federaciji, nije gori od poloaje bilo koje druge narodne skupine u BiH. Da bi broj Hrvata rastao, potrebno je u prvom redu pretvoriti BiH u uspjenu zemlju u kojoj se moe mirno raditi i napredovati, bez ikakvih ustupaka na tetu vlastitog identiteta. Broj Hrvata je bio znatno vei u BiH za vrijeme komunistike diktature. To nije dokaz prednosti komunizma nego, upravo suprotno, to je dokaz uuvanosti tradicionalnog drutva u BiH. U posljednjoj fazi komunizma migracijski trendovi su ve zahvatili radno sposobne hrvatske radnike i odveli ih preko Save, ali i izvan SFRJ. Nakon toga je doao rat, dogovorena predaja Posavine, te raseljavanje Bosanske Krajine i dijelova srednje Bosne. Tko bi se u ovim uvjetima vratio, recimo u Derventu, gdje nema posla, gdje tvornice rade s manje od etvrtine predratnog kapaciteta i gdje je na vlasti, ali i u koli i drutvu, eksluzivni jednonacionalni etnicistiki poredak, koji je srbijanskog dvoglavog bijelog orla ugradio i u gradski grb? Kako se vratiti u prostor gdje je i ono malo obnovljenih hr vatskih kua predmetom novih napada i vandalizama, smiljenih da obeshrabre svaki povratak? Gdje se katolika crkva, koja godinama nije obnavljana, nalazi na Trgu Osloboenja, dok se pravoslavna nalazi na Trgu Pravoslavlja? Zato bi se Hrvati vraali u takvu sredinu? Zato je licemjerno tvrditi da su hrvatska prava povrijeena

INTERVJU: IVO BANAC

izborom Komia za hrvatskog lana Predsjednitva BiH, a ujedno se dogovarati s Dodikom. Problemi u Federaciji su dakako drukiji, ali i ovdje se uvijek zna tko je gdje na vlasti i tko je povlaten, a tko nije. Dakle, poloaj Hrvata u BiH popravit e se kad nakaradna daytonska BiH prestane biti zemlja apartheid bantustana i postane normalna drava. Kakav je stvarni utjecaj vjere na politiku i obrnuto u BiH? Ne ini li Vam se da bi vjerske zajednice puno vie mogle doprinjeti razjeenju i dalje aktualnih razmirica izmeu Hrvata, Srba i Bonjaka. Oigledno, odgovorni jesu, budui da nastupaju iz pozicije moralnih tribuna, to i nije loe sve do onoga trenutka kada poinju padati glave. Razumije se da bi vjerske zajednice mogle mnogo vie doprinjeti razbijanju podijelenosti u BiH. No, njima je lake zatvoriti oi na propuste uvjetno svojih vjernika esto obinih nevjernika, bez trunka razumijevanja za unutarnju istou to je neizostavni dio svake iskrene religije. Umjesto toga, nae vjerske poglavice, poput farizeja, saduceja i pismoznanaca to su ubili Isusa, vie vole izvanjske znakove vjerske pripadnosti, razne javne rituale, propise o jelu i postu, hijerarhijske oznake i formalnosti. Zato su nae religije esto antireligije. Zapravo, rije je o svjetskom fenomenu. Zar netko doista misli da su razni fanatici, koji su spremni ubiti za svoje bogove doista vjernici? Zar Bog nije zamijenio ljudsku rtvu oca Abrahama/Ibrahima kurbanom? Kad se nae vjerske zajednice vrate ili okrenu religiji srca, zaustavit e trend sekularizacije religije zamjene bogotovlja tovanjem raznih kumira, meu njima i nacije, to je trenutno najvea opasnost i za vjeru i za vjernike.

Ako je Hrvatima dosadila politika neovisnost neka slobodno idu putem gospoe Kordi. Za uglom ih eka akademik Ekmei s uenom tezom da Hrvati uope ne postoje, da zapravo govore srpski i da je njihova osobnost djelo Katolike crkve. Jednako tako, po Ekmeiu ni Bonjaci ne postoje, zapravo govore srpski i proizvod su islama.

Nedavno ste bili sudionik skupa povodom 120 godina od roenja Ive Andria. Odrali ste intrigantno predavanje na temu Politiki aspekti Andrieva djelovanja. Nije prolo mnogo vremena i reagirao je Ivan Lovrenovi u intervjuu s tendencioznim naslovom Gospodo iz vile Arko ne razumijete, Andriu Bosna nije zemlja mrnje. To je mislio i Karadi. Dakle, s jedne strane Vam se obraa kao da ste Karadieva kamarila, a s druge kao da ste umiljena hrvatska knjievna vlastela. to sad? to sad!? Ba nita! Kako komentirati jedan obian izljev bjesnila ovjeka koji priznaje da ne zna to se sve govorilo na tom skupu, tek po turim medijskim izvjetajima vidi (on vidi!) da su se gospoda bavila i tom otrcanom temom bosanske mrnje. Dakle, on ne zna to se govorilo, nije itao tekstove nekih dvadesetak referata, ali vjeruje turim medijskim izvjetajima i jednom fanatiziranom novinariu iz Pavieve ergele, koji ga je naveo na vrlo tanak led. Ivan Lovrenovi bi dobro uinio da razmisli je li njegovo ponaanje racionalno. Pristojno sigurno nije. Kako uope reagirati na optubu da je ukazivanje na jedan aspekt Andrieva pogleda na Bosnu ravno sudionitvu u projektima Karadia i Tumana? Jedno je sigurno: Lovrenovi nije vlasnik ili ovlateni tuma Ive Andria. Upravo zato to je sebi dodijelio tu ulogu, on se ponaa kao da mu argumenti nisu potrebni. Prije nekog vremena zamjerio sam airu Filandri na izjavi da Lovrenovi nije sveta krava, te da ne moe biti poteen kritike. Oito sam pogrijeio. Od Lovrenovia smo stvorili ne samo svetu kravu, nego monstruma. Ovaj najnoviji ispad samo govori do koje je mjere poremeen Lovrenoviev sustav razmiljanja.

BEHAR110

33

KOLUMNA

zoon politikon

Pie: Faris Nani

Bonjake artificijelne dileme: Jugonostalgija al za dravom, vremenom ili epohom?

To je vrijeme koje je, povijesnim usudom, bilo uokvireno u Jugoslaviju, ali i u tadanji svijet, dinamian kakav je bio, s kojim se je bilo mogue usporeivati jer se nije ivjelo u zatvorenoj totalitarnoj diktaturi, ve u prilino otvorenom prosvijeenom apsolutizmu Veselog diktatora, pehlivanskih sposobnosti izmeu dva vojno-politika bloka. Jugonostalgija je zapravo al za vremenom razvoja i sigurnosti, ba onim vremenom koje ilustrira muzika 50-ih i 60-ih godina. Zato se njezini snimci vrte na radio stanicama... To definitivno jesu dekade ubrzanog razvoja i poboljanja opeg i osobnog standarda sve veeg broja ljudi, negdanje puste sirotinje na rubovima carstava i kardinalno neuspjenog eksperimenta velikosrpske Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije.

krenete li kada radio stanicu koja emitira stare hitove? Emisije pod nazivima Retrogramofonka, Vrijeme vinila, Evergreeni na gotovo svim javnim i privatnim radio stanicama svakodnevno nas zapljuskuju zvucima popularne, to e rei narodne (ali ne narodnjake) glazbe naih roditelja i/ili od njih starijih generacija. U javnoj uporabi tada se koristio termin zabavne muzike koja se razlikovala od narodne i ozbiljne, to je bio neobian izbor za nominaciju klasine glazbe. La musica leggiera, bila je dijelom svakodnevice mnogih generacija, a refreni i glazba pojedinih hitova ostali su urezani u pamenje i nekom pobudom aktiviraju se u niz slika prolosti. Elvis Presley, Arsen Dedi, Ray Charles, Mina, 4M, Dalida, Plattersi, Tom Jones, Paul Anka, pa Beatlesi, Petula Clark, Crveni koralji, sve do Demisa Roussossa, Indexa i Mireille Mathieu s poetka 70-ih, ispunjavaju eter drugom, drukijom paradigmom. Onom konstruktivnom, harmoninom, melodioznom, koja je

okrenuta aranmanu i simfoninosti, pomalo naivnom, ali uhu ugodnom, oputajuom. Paradigma je to poeljne zvune kulise povratka u mladost, djetinjstvo, makar i lanu sigurnost i da, nostalgiju za prolim vremenima.

Doba nevinosti
Zanimljiv je taj fenomen popularne muzike 50-ih i 60-ih godina prolog stoljea. Mnoge radio stanice, privatne i dravne redovito emitiraju emisije posveene tom periodu povijesti popularne glazbe, a zagrebaki Radio Sljeme ili sarajevski Radio Vrhbosna ak su prepoznatljive stanice zbog svog gotovo cjelodnevnog emitiranja muzikih brojeva od prije skoro 60 godina. to je najvanije, odgovor sluatelja je vie nego pozitivan, a sve je vie mlaih, unuka i praunuka generacija koje su sazrijevale uz tu muziku, koji se za nju veu, preuzimaju snimke s You tubea ili kupuju nosae zvuka. Osim par vjenih hitova koji su svoju aranmansku obradu proli u nekoliko navrata iz prvih pet dekada

dvadesetog stoljea, ili nekoliko ve klasinih uradaka iz radionice beke obitelji Strauss te par ope poznatih napolitanskih bel canto ili neto opernih arija, nita drugo, unato sauvanim notnim zapisima ili snimcima nije ostalo tako prisutno u opoj percepciji niti se tako dugo slua. Naravno, klasini muziki repertoar ima i uvijek e imati svoju stalnu, ali ipak malobrojnu publiku i to onu koja moe osjetilno i razumski s njom korespondirati, ali ne kao s poeljnom muzikom kulisom, pozadinom koja popunjava dnevnu radnu ili scenografiju doma, ve samo kao ozbiljan intelektualni napor koji zahtijeva i odreena teorijska znanja. Stoga, nije pogreno zakljuiti kako se intenzivno sluanje manje zahtjevne, zabavljake muzike pozadine iz prolih vremena, za razliku od tzv. ozbiljne muzike koja je vema iz prolih vremena, moe karakterizirati kao potreba za prisjeanjem i zazivanjem geniusa tempi, duha vremena, kao vrstom duevna ala nostalgije. Posebno u zemljama iji je razvojni

34

KOLUMNA

zamanjak, kakav god da je bio, prekinut, zaustavljen ili znatno usporen. U tome smislu, u zemljama, konstituentama bive jugoslavenske federacije koje su stekle meunarodno priznanje svoje ustavne suverenosti, govori se o jugonostalgiji. Neologizam se koristio u pejorativnom kontekstu za vrijeme i neto poslije rata, izazvanog agresijom JNA i Srbije te Crne Gore na Hrvatsku i Bosnu. Njime su se klasificirali neprijatelji samostalnosti i poricatelji od Vijea sigurnosti priznatog fakta agresije. Sve veim vremenskim odmakom od rata, posebno nove, nedavno stasale generacije u uvjetima uruavanja stupova njima poznatog svijeta i strmoglavog ekonomskog pada, prirodno raste interes za prethodno vrijeme, to u veem broju predaja, izgleda bolje, barem sigurnije i manje sebino. Vrijeme u kojem se ivjelo u dravnoj zajednici koja je funkcionirala s velikm brojem problema i prilinim unutranjim trzavicama, razlikama i suprotnostima usvojenog razvojnog koncepta. Dakle, probueno je sjeanje na prohujalo vrijeme, kod mnogih jo u perspektivi pamenja samo dobrih dana, vrijeme sigurnosti ivota od rada, vee drutvene solidarnosti i manjih individualnih apetita. To je vrijeme koje je, povijesnim usudom, bilo uokvireno u Jugoslaviju, ali i u tadanji svijet, dinamian kakav je bio s kojim se je bilo mogue usporeivati

jer se nije ivjelo u zatvorenoj totalitarnoj diktaturi, ve u prilino otvorenom prosvijeenom apsolutizmu Veselog diktatora, pehlivanskih sposobnosti izmeu dva vojno-politika bloka. Loe stvari se potiskuju u podsvijest, pa je slika politikog okvira federalne zajednice retuirana u sjeanjima i njezinih tadanjih protivnika, jer, muzika koju sluaju budi samo dobre vibracije, pobuuje dobro u njima. Tako reducirana, retuirana slika onda logino ne moe biti projekcija nostalgije na dravnu zajednicu i politiki sistem, ve samo na vremenski kontekst u kojem se ivjelo, uilo i radilo, bilo mlae i sposobnije.

Mnoge su zemlje potonule u siromatvo, njihove unutranje proturijenosti nepovratno su se produbile, nainjen je civilizacijski regres. Popularna se muzika promijenila, izgubila je nevinost, a vremenom je od induciranog protesta, krika protiv licemjerja, postala manirom, nova kulisa slavljenja hedonizma, brzog bogaenja manjine i jo breg osiromaenja veine.

Stari simboli potraga za novim liderima

Jugonostalgija, stoga, nije al za propalom dravnom zajednicom u kojoj je, podsjetimo se, svaka republika bila suverena drava i imala pravo na otcjepljenje, a Politbiro Partije jo je 1959. raspravljao o modusima raspada Jugoslavije i ulozi Partije u tim okolnostima. Pa Josif Visarionovi Dugavili je svog imenjaka Broza Tita doveo iz Moskve 1937. da uspostavi Komunistiku partiju Hrvatske kao poetak pripreme za raspad stare Jugoslavije u svjetlu njegovih priprema za sporazum s Hitlerom. Svima je, a posebno vladajuoj kasti, bilo jasno da je Jugoslavija prolazna tvorevina u kojoj su neki njezini konstitutivni elementi stekli punu afirmaciju i sazreli za samostalnost, a neki razvili i proirili trite svojih proizvoda i usluga. Jugonostalgija je zapravo al za vremenom razvoja i sigurnosti, ba onim vremenom koje ilustrira muzika 50-ih i 60ih godina. Zato se njezini snimci vrte na radio stanicama. To definitivno jesu dekade ubrzanog razvoja i poboljanja opeg i osobnog standarda sve veeg broja ljudi, negdanje puste sirotinje na rubovima carstava i kardinalno neuspjenog eksperimenta velikosrpske Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije. Naravno, dekade razvoja unutar meuna-

Stoga, nije pogreno zakljuiti kako se intenzivno sluanje manje zahtjevne, zabavljake muzike pozadine iz prolih vremena, za razliku od tzv. ozbiljne muzike koja je vema iz prolih vremena, moe karakterizirati kao potreba za prisjeanjem i zazivanjem geniusa tempi, duha vremena, kao vrstom duevna ala nostalgije.
BEHAR110

rodno povoljnog konteksta, opredjeljenja i ozraja rasta i razvoja. Od Roosevelt-Churchillove Atlantske povelje 1941., Bretton-Woodskog sporazuma o osnivanju Meunarodnog monetarnog fonda i svjetske intervalutarne stabilnosti preko amerikog dolara koji je vezan za zlato iz 1944., od Povelje Ujedinjenih nacija 1945., Ope Deklaracije o ljudskim pravima 1948., Marshallovog plana za obnovu ratom unitene Europe, do rada njemakog Kredit Ansthalt fr Wiederaufbau, od osnivanja Svjetske banke i rada njezina sektora Meunarodne banke za obnovu i razvoj, do Bandunke konferencije afro-azijskih zemalja 1955. koja je prerasla u Pokret nesvrstanosti 1961. iji je glavni motto bio uravnoteen i pravedan razvoj svih zemalja svijeta te konano, Kennedyeve politike Novih granica iz 1960. koja je inaugurirala maksimu Razvijajmo sebe pomaui drugima da se razviju, ranjeni je svijet poslije Drugog svjetskog rata i dotada nezapamenih ljudskih rtava i razaranja poloio temelje, pokuao i u dobroj mjeri uspio postii razvojni zamanjak bez presedana. Doba 50-ih i 60ih te jednog dijela 70-ih godina na svjetskoj je pozornici donijelo dramatine promjene u obnovi Evrope, rastu SAD i zapadnih zemalja generalno, ali i u infrastrukturnom razvo-

35

KOLUMNA

ju zemalja tzv. Treeg svijeta, od kojih su mnoge tek stekle nezavisnost. Najvanije, donijelo je osjeaj nade ljudima irom svijeta i proirilo uvjerenje kako ovjeanstvo ima budunost i to budunost zajednikog stremljenja ka novim znanjima i postignuima, uz pravo na slobodan transfer znanja i tehnologije i intenzivnu meunarodnu suradnju suverenih, proizvodno orijentiranih nacionalnih ekonomija ljudi s pravom na obrazovanje i zdravstvenu zatitu ije trokove snosi drutvo za svoje dobro jer postaje jo produktivnije i razvijenije. Jo ivi dionici toga fascinantnog doba koji su svoji radom i znanjem irom svijeta mjerljivo doprinijeli netto razvoju svjedoe o vlastitom individualnom zanosu ueem u tom globalnom projektu, a zvuna kulisa Radio Sljemena potie im bujice uspomena. No, za materijalizaciju duha vremena potrebni su barem simboli. Najblii jer su najpoznatiji i jo uvijek u sjeanju oni su socijalistike Jugoslavije, plave pionirske titovke, est baklji u grbu drave, crvene petokrake zvijezde te fotografije Veseloga diktatora koji je svome narodu dopustio da, po uzoru na njega, uiva u ivotu. Nadalje, javna percepcija politike elite u Jugoslaviji bila je znatno povoljnija od javne percepcije dananjih elita u njezinim suverenim konstituentama. Djelomino zbog cenzure i stroge kontrole medija i javnosti koji nisu ba mogli javno propitivati svaku odluku vlasti ili intelektualne sposobnosti lidera, a posebno ne njihove moralne kapacitete, a djelomino i zbog injenice da je dananja elita bitno druk-

ija i s bitno drukijim ciljevima bavljenja javnim poslanjem. Otuda je poistovjeivanje sa simbolima propale drave zapravo pokuaj potrage za odlunijim i moralnijim te kapacitiranijim liderima, politikom elitom koja e vratiti koncept prava razvoja za sve, prava na dostojan ivot od plodova rada, a ne sree u spekulativnim shemama i nepravednoj raspodjeli. Ovdje nije namjera idealizirati epohu, punu proturijenosti i nepravde, od totalitarizama i zloinakih reima lijeve i desne provenijencije, rasizma, razarajuih ratova kao instrumentima sukoba dva vojnopolitika bloka, redukcije graanskih prava u mnogim zemljama, ve samo naglasiti da je njezin prevladavajui duh bio razvojno i pravdi orijentiran. Zato onda Slovenci protestiraju nosei YU simbole, a Hrvati ne, pitaju se mnogi. Zato to je slovensko buenje iz tripa euroatlantskih integracija bilo brzo, naglo i vrlo grubo, a Slovenija nema pretraumatino iskustvo s raspadom Jugoslavije, kao to nema niti traumatino iskustvo sa samom Jugoslavijom jer slovenske nacionalne mitove i granice nitko nije dovodio u pitanje, a slovenska je industrija sasvim dobro plasirala svoje finalne proizvode quasi europske kvalitete u ostatak federacije. Naime, ulaskom u EU Slovenija je morala uiniti ono to su ostale ratom zahvaene republike morale uiniti prije i tokom ili neposredno iza rata privatizaciju. Slovenija je to izbjegavala dok je mogla jer je njezina poslovna elita vrlo dobro znala kakvi su rezultati privatizacijskih eksperimenata po osnovne ekonom-

Vuk je taj jezik nazivao srpskim, a sve June Slavene Srbima. Dva veka Vuka zvala su se kampanja srpskih nacionalista iz 1987. godine kojom je poela velikosrpska revizija povijesti, javna i napadna remitologizacija boja na Kosovu polju i uskrsnue etnitva. Tom je kampanjom zapoela demotaa federativne Jugoslavije i njezin povijesni slom, zaliven uglavnom bonjakom krvlju.

Politiki subjektivitet i ravnopravnost Bonjaka pod kompromisnim i velikodravnim ambicijama susjeda, jedva prihvatljivim nazivom Muslimani, priznat je tek poetkom 70-ih godina. Bosna i Hercegovina ravnopravnost sa ostalim republikama stjee tek Ustavom iz 1974. Bosanski jezik iji je rjenik sastavio jo 1631. Muhamed Hevaij Uskufi nije nikada priznat niti u jednoj Jugoslaviji, a dobar dio povijesti naroda i zemlje bio je i, naalost, jo uvijek jeste krivotvoren, skriven i nepoznat. 36

ske pokazatelje, posebno industrijsku proizvodnju. No, ulaskom u EU koja je puno obeavala, a malo ili nita dala lanicama iz bivih socijalistikih zemalja, osim visoke lanarine, trebalo je provesti i privatizaciju. To je vrlo brzo dovelo do sloma inae tradicionalno diriistike slovenske privrede i Slovenija se za par godina nala u nezapamenom ekonomskom slomu na koje tzv. elita nema odgovora unutar postojeih paradigmi. Ba kao to ni hrvatska, a posebno bosanska i srpska nemaju rjeenja za gomilu problema koja se samo nekontrolirano poveava, a iji se trokovi alimentiraju novim, sve nepovoljnijim zaduenjima. Konano, i sam demokratski poredak nije ispunio oekivanja stvarne politike participacije, ve tek institucionalizirao partitokratski model upravljanja koji se u usvojenoj paradigmi ekonomske otimaine pokazao jednako neuinkovitim i sklonijim korupciji. Druge zemlje bive Jugoslavije takoer su sklonije identifikaciji s tom simbolikom, gdje je izuzetak jedino Kosovo, drava koja ima pojedinana meunarodna priznanja, ali nije lan niti jedne meunarodne organzacije, a proces ujedinjenja svih Albananca u jednu dravu postaje sve vidljiviji, gromoglasniji. Time i opasniji.

KOLUMNA

Doba krivnje
Poetak i tok 70-ih godina oznaen je naputanjem dogovora iz Bretton Woodsa, ukidanjem konvertibilnosti dolara u zlato i otputanjem sidra intervalutarnih teajeva, odnosno poetak je to trasiranja puta za novu epohu spekulativne ekonomije, otuenosti financijskog sektora, pljake realnog sektora i dokidanja prava na znanstveno-tehniki napredak mnogim dravama, kroz programe strukturnog prilagoavanja, privatizacije prirodnih i privrednih resursa i reprogram ve otplaenih dugova. Od 1971. do 1979. stvorene su institucionalne, ali i kulturne pretpostavke za promjenu paradigme drutvenih globalnih odnosa, prvo na Zapadu, a onda tranzicijom i na Istoku. Nastupila su vremena institucionalne propagacije sex, drugs and rocknroll kontrakulture, uivanja, sebstva i zakonske deregulacije tzv. financijskih trita. Poelo se trgovati iluzijama i protukulturom, sniavati cijene rada, a poveavati cijene provizija. Promijenila se epoha, ne samo vrijeme u kojem se ivi. Mnoge su zemlje potonule u siromatvo, njihove unutranje proturijenosti nepovratno su se produbile, nainjen je civilizacijski regres. Popularna se muzika promijenila, izgubila je nevinost, a vremenom je od induciranog protesta, krika protiv licemjerja, postala manirom, nova kulisa slavlje-

Kada je rije o jugonostalgiji potrebno se prisjetiti da je ta politika zajednica, osim razvojno orijentirane socijalne drave, bila i drava policijske i sudske represije nad neistomiljenicima, da je uz promotora pravednih meunarodnih odnosa bila je i provoditelj jednoumlja i neravnopravnosti pojedinih vlastitih konstitutivnih elemenata, naroda i republika. Javnim poslovima, posebno politikom mogli su se baviti samo lanovi Saveza komunista.

nja hedonizma, brzog bogaenja manjine i jo breg osiromaenja veine. Postala je sve jednostavnijom, ogoljenijom na par akorda i sve blia dekonstrukciji. Ba kako je ekonomija mnogih nacija bila dekonstruirana, dok su njene gradbene elemente preuzeli sretni ili jednostavno podliji pojedinci i grupe. Drutveni se jaz sve vie poveavao i taj se trend nastavlja. Zaglupljivanje demosa poprima nove oblike medijskog terora, obrazovanje se svelo na formu, muzika kulisa je nesluljiva. Dok se dosegnuta razina stvarnih prava koja omoguuju participaciju svakog pojedinca u opem dobru i razvoju sve vie sputa i uvjetuje imovinskim statusom. ak je i nova protestna glazba ukotvljena u matricu kratkih sekvenci, zapravo neharmoninih sastavnica, pa je odbojna i njezina poruka poteko stie do srca onih kojima je namijenjena, a moe se komercijalizirati u industriji zaborava iji se proizvodi plasiraju kao manje doze pitkog otrova.

Zamka nadnacionalizma No, za materijalizaciju duha vremena potrebni su barem simboli. Najblii jer su najpoznatiji i jo uvijek u sjeanju oni su socijalistike Jugoslavije, plave pionirske titovke, est baklji u grbu drave, crvene petokrake zvijezde te fotografije Veseloga diktatora koji je svome narodu dopustio da, po uzoru na njega, uiva u ivotu.
BEHAR110 U tom zagluujuem kaosu i sve veem beznau, mnogi e posegnuti za prolim, kao vrijednou. Ostane li to posezanje u kontekstu potrage za izgubljenim vrijednostima i iz njih deriviranim ciljevima, metodama i zadacima, moe posluiti redefiniciji puta u sigurnu budunost. No, sklizne li se u nekritiko prihvaanje cjelokupnog nasljea epohe, svih drutvenih, politikih, ekonomskih i kulturnih obrazaca, nainit e se klasinu pogreku glorifikacije loega, koje e trajno intoksicirati svaki

pokuaj renesanse. Pri tomu se treba uvati poopenja navodne meusobne uvjetovanosti elemenata epohe, pa se stvari mogu prihvaati samo u paketu ili nikako. Kada je rije o jugonostalgiji potrebno se prisjetiti da je ta politika zajednica, osim razvojno orijentirane socijalne drave, bila i drava policijske i sudske represije nad neistomiljenicima, da je uz promotora pravednih meunarodnih odnosa bila je i provoditelj jednoumlja i neravnopravnosti pojedinih vlastitih konstitutivnih elemenata, naroda i republika. Javnim poslovima, posebno politikom mogli su se baviti samo lanovi Saveza komunista. ak su se profesionalna karijera u oruanim snagama ili voenje javnih poduzea i ustanova uvjetovali lanstvom u Partiji koja je bila jedina stvarna politika snaga zemlje, pa time i njezin jedini kohezivni faktor. SFRJ je svoj put zapoela kao dio sovjetskog bloka s centraliziranom planskom ekonomijom, baziranom i na ideoloki motiviranoj konfiskaciji, neracionalnoj nacionalizaciji i prisilnoj kolektivizaciji, a ne diriistikoj ekonomiji usklaenog rasta javnog i privatnog sektora. Tek ju je ekonomska i politika realnost otjerala iz tog elinog zagrljaja i prisilila na izradu modela socijalistikog samoupravljanja. Taj je model, nakon neto vie od desetljea viak radne snage, nastao zbog nedovoljne efikasnosti i ontoloke potrebe za apsolutnom kontrolom i poltikim arbitriranjem u privredi, izvozio kao gastarbeitersku populaciju u, pokazalo se, trajno iseljenje. Bila je to zemlja koja je, uz Japan,

37

KOLUMNA

poetkom 60-ih godina imala najvei rast industrijske proizvodnje u svijetu, ali isto tako zemlja koja nije nikada liberalizirala ekonomske i politike odnose te zamrznula procese koji su je konano stajali opstanka. Uz poveanu potronju stanovnitva i tako generiran rast BDP-a 60-tih i 70-tih godina, a neefikasnu proizvodnju, do kraja osme dekade prolog stoljea stvorila je prevelik budetski i deficit platne bilance koje je financirala vanjskim zaduenjima u uvjetima promjene paradigme na globalnom planu i inflatorno. Spirala inflacije je vjernost navodno zadovoljnih graana usmjerila s bezvrijedne nacionalne valute na njemaku marku, a ticung i krijumarenje deviza postao je nacionalnom disciplinom. Tako je ve osamdesetih godina nestaica osnovnih proizvoda i usluga bila dio stabilizacijskog programa nekoliko vlada. Jo nas ima koji se predobro sjeamo viegodinjeg razdoblja kada su okolada ili narana bile misaone imenice, maslac se teko nabavljao, a automobili su se vozili po par-nepar shemi. Politika represija unato ekonomskoj dekadenci ili moda ba zato nije prestajala. Posljednji politiki zatvorenici puteni su iz zatvora pred sam raspad drave. Osamdesete godine obiljeio je niz montiranih sudskih procesa tzv. disidentima u svim republikama, a posebno na Kosovu. Stagflacija je oznaila kraj Jugoslavije i uvod u krvavi raspad koji su najskuplje platitli Bonjaci, narod koji nije ni priupitan kada se stvarala prva zajednica 1918., najtee platio raspad prve Jugoslavije, a bio marginaliziran dvadesetak godina druge, federativne zajednice. Nadalje, politiki subjektivitet i ravnopravnost Bonjaka pod kompromisnim i velikodravnim ambicijama susjeda, jedva prihvatljivim nazivom Muslimani, priznat je tek poetkom 70-ih godina. Bosna i Hercegovina ravnopravnost sa ostalim republikama stjee tek Ustavom iz 1974. Bosanski jezik iji je rjenik sastavio

jo 1631. Muhamed Hevaij Uskufi nije nikada priznat niti u jednoj Jugoslaviji, a dobar dio povijesti naroda i zemlje bio je i, naalost, jo uvijek jeste krivotvoren, skriven i nepoznat. Nedavno je u Jajcu jedna stara partizanka bonjakog imena pred TV kamerama ustvrdila kako je najvea vrijednost tzv. Titove Jugoslavije bila zajednitvo. Ta konstatacija ne bi bila sporna jer je stupanj zajednitva i solidarnosti doista postojao, da gospoa nije pojasnila kako misli na zajednitvo naroda. Kao da toga zajednitva nije bilo

Jugonostalgija je zapravo al za vremenom razvoja i sigurnosti, ba onim vremenom koje ilustrira muzika 50-ih i 60-ih godina. Zato se njezini snimci vrte na radio stanicama. To definitivno jesu dekade ubrzanog razvoja i poboljanja opeg i osobnog standarda sve veeg broja ljudi, negdanje puste sirotinje na rubovima carstava i kardinalno neuspjenog eksperimenta velikosrpske Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije.

prije, i to stotinama godina prije Jugoslavije, kao da ba taj suivot nije bio jedna od vrijednosti i komparativnih prednosti Bosne koje je donijela u miraz, iako joj se to nije previe cijenilo kod drugih koji su svoje teritorije etniki uglavnom oistili u prethodnim stoljeima ili u prvim dekadama 20. stoljea. Do koje je mjere prisutna bonjaka ignorancija ta je gospoa posvjedoila kada je pokuala argumentirati to zajednitvo i nastojanjem za jednim jezikom, pa se pozvala na nikoga drugoga nego na Vuka Karadia koji je zago-

varao jedan, zajedniki jezik. Zaboravila je samo jednu malenkost, sitnicu ni spomena vrijednu u bonjakoj navici pamenja samo dobrih stvari. Vuk je taj jezik nazivao srpskim, a sve June Slavene Srbima. Dva veka Vuka zvala su se kampanja srpskih nacionalista iz 1987. godine kojom je poela velikosrpska revizija povijesti, javna i napadna remitologizacija boja na Kosovu polju i uskrsnue etnitva. Tom je kampanjom zapoela demotaa federativne Jugoslavije i njezin povijesni slom, zaliven uglavnom bonjakom krvlju. Zbog toga, zazivanje totaliteta jugoslavenskog socijalistikog, dakle iskustva druge federacije nije nita drugo do zamka za Bonjake koji su svoju nacionalnu emancipaciju i potvrdu i na meunarodnom planu stekli zahvaljujui priznanju suverenosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine i to kao demokratske drave ravnopravnih i stvarno zastupljenih naroda i graana-pojedinaca. Ponovno odvlaenje Bonjaka u druge nacionalne identitete, u ovom povijesnom razdoblju ne znai nita vie od pokuaja njihove marginalizacije kao najjaeg, pa time i najodgovornijeg politikog faktora u Bosni i Hercegovini i nezaobilaznog faktora u regiji. Bez obzira na motive pojedinih zagovaratelja bosansko-hercegovake nacionalne pripadnosti na predstojeem popisu stanovnitva, u iju dobronamjernost ne treba sumnjati. Naprosto, iskustvo je poesto dokazalo kako je put u dehenem poploen dobrim namjerama. Treba pustiti Bonjake da napokon sazriju kao politiki narod, samoizraze se i spoznaju sloenost svoga identiteta u koegzistenciji s drugima, pa e se onda moi graditi dravotvorni identitet svih naroda i graana u Bosni. Ovako e cijenu zablude platiti samo Bonjaci. Kao i prije. Zazivajmo genius tempi, a ne propale dravne tvorevine prolosti. Koristei nanovo otkriveno dobro iz prolosti, gradimo budunost na vrstim temeljima, osloboeni iluzija i zabluda.

38

PISMO RAZLIKE

ENA I KALEM
lik ene u usmenoj literaturi Bonjaka
(Odlomci)
Pie: Safeta Obhoa

Uvod
Ovaj razgovor sa naom prolou zapoeo je preko dvije njemake rijei, Vorbild i Vorreiterin. Za vrijeme jedne podijumske diskusije na njemakom jeziku, ija tema je bila ene kroz historiju, uesnice Njemice su govorile o tome tko su bili njihovi uzori, na ije ime i djelo su se ugledale u vrijeme kad su same poinjale sa naunim ili umjetnikim radom. Za neka od tih imena iz blie i dalje prolosti ve sam ula, neka su mi bila potpuno nepoznata. Dr. Helene Stoecker, prva ena doktor filozofije u Njemakoj, koja se krajem XIX vijeka borila za pravo ena da studiraju u toj zemlji uvenih mislilaca i pjesnika. Ni jedan je fakultet u Njemakoj nije htio primiti za asistenticu, jer je enama bila zabranjena profesorska i naunika karijera. Jedna od kolegica uputila mi je pitanje: Ko su bile vae Vorreiterinnen, na ija djela ste se vi, ene dvadesetog vijeka u Bosni i Hercegovini mogle osloniti? Vorreiten u prenesenom smislu znai isprednjaiti, povesti i druge u progres. To je simbol za sve one koji svojom humanou, ukazivanjem na nepravednosti, djelovanjem na svijest, ostavljaju duhovne putokaze za sljedee generacije. Tih je ena ispred svog vremena svakako bilo, kao naprimjer Staka Skenderova, koja je u XIX. vijeku prva osnovala kolu za djevojice, ali da ja nikad nisam razmiljala o tome da u prolosti traim neku jaku enu na ije djelo bih se mogla osloniti. Ovaj rad obuhvaa period od srednjeg vijeka i posljednje bosanske kraljice do poetka dvadesetog vijeka i prvih uiteljica Bonjakinja. On je suoavanje sa naom enskom historijom kroz

prizmu usmene literature. Nadam se da e ova moja avantura mnogim itaocima otvoriti nove vidike, osloboditi ih dogmi i potai ih na sveobuhvatnije razmiljanje o naoj prolosti.

Otkud tolike ljepotice u orijentalnoj poetici?

Klasina arapska poezija je zahtjevala tano propisanu ritmiku i broj slogova u stihu, neto slino kao u naoj epici. U toj strogoj metrici je napisano hiljade divana. Te pjesme su imale vie slojeva, a da bi se moglo otkriti pravo znaenje stihova, morala se poznavati i simbolika rijei. U njima se, naprimjer, stalno govorilo o vinu i opijenosti, ali ne u znaenju iz svakodnevnog ivota. Vino je bilo simbol za upijanje, traenje znanja, preko kojeg se ovjek, Boiji stvor, mogao pribliiti univerzalnoj spoznaji. Dakle, vino je predstavljalo opijenost boanskim. Rijei ili reenice iz svakodnevnog ivota su imale sasvim drugo znaenje u poeziji. itaoci su morali biti dvojako pismeni, tj. morali su poznavati simbole i imati veliko znanje iz drugih oblasti, posebno filozofije i historije islamske kulture, da bi bar donekle naslutili ta je pjesnik elio rei. Takvu poeziju su pisali i nai pjesnici i ona je bila namijenjena samo uskom krugu italaca. Kasnije se, i pored dobrih prepjeva, teko usvajala u naem slavenskom jeziku. Kad italac pone iitavati neku od antologija bonjakog pjesnitva na orijentalnim jezicima, prvo mu se uini da se naao u labirintu kroz kojeg defiluju kandidatkinje za izbor ljepotice svijeta. A muki pjesniki iri, ustolien na svom prijestolju znanosti i sumnje, pokuava opisati svu tu ljepotu, od vitkoga struka do rujnih usnica i gustih trepavica, i to uz stalnu zapitanost, da li je to prava ljepota koja ih moe uzdii do boanskog. Dvije strofe Osman-beg Hilmi Ljubovia o tome govore:

Meu stotinama ili hiljadama pjesnika jedna ena

Da li je i koliko poezija bosanskih pjesnika na arapskom, turskom ili perzijskom jeziku zaista bonjaka poezija i kakav je utjecaj enskog duha na knjievnost? Kako bonjake porodice nisu slale svoje keri na studije u daleke kulturne centre Orijenta, tako nije mogla nastati ni jedna znamenita pjesnikinja. Ipak je na kraju vladavine Osmanlija izrasla i jedna pjesnikinja, i to ne iz dobra nego iz velikih jada njene porodice. To je bila Habiba Stoevi Rizvanbegovi, roena 1845. u Stocu, u ljutom hercegovakom kru. Otac joj je bio poznati Ali-paa Rizvanbegovi Stoevi. Porodica je nakon Ali-paine smrti protjerana sa imanja, doselila se prvo u Sarajevo, a onda iselila u Tursku, gdje je Habiba, koja se nikad nije udala, zavrila kolovanje i pisala poeziju na turskom jeziku. Umrla je mlada 1890. godine u Istambulu. Velika je zasluga Safvet-bega Baagia to je meu prvim prevodima sa turskog jezika prepjevao Habibine pjesme, vjerovatno da bi pokazao Bonjacima koje se vrijednosti kriju u njihovim kerima kad nekako uspiju doi do izvora pismenosti. Baagi je bio evropski orijentalista, jer je studij zavrio u Beu. On je savreno vladao i njemakim jezikom pa je vjerovatno znao koliko je enski duh pozitivno uticao na kulturu i klasiku njemakog govornog podruja.

BEHAR110

39

PISMO RAZLIKE

U velko me udo mee/ Vitkost tvog sevli stasa:/ Fina kretnja, nazli etnja/ I tanina tvoga pasa./ to mi ludo srce gori,/ To su krive tvoje kose,/ Tanki soluf, pletenice/ to mi duu pamet nose. Bonjaci, itaoci, nikad nisu bili skloni traenju skrivenih znaenja u simbolima i metaforama. Kad proitaju ove ili mnoge druge sline stihove u kojima se etaju dragane nadnaravne ljepote, pomislie, ah, sve poznato, to se zanesenjak zaljubio u neku tajanstvenu i nedostinu tuinku. A sve to je nedostino uznosi duu, budi enju, iz koje onda potee obilje stihova pa je i to jo jedan dokaz da je ljubavna opijenost izvor prave poezije. Ovi stihovi nemaju ba nikakve veze niti sa enskim draima, niti sa enskim duhom. Stvarnoj eni nije bio dozvoljen pristup ni u damije, ni u tekije, ni na vie kole. ene stvaraoci nisu postojale ali je cijela spoznaja, ili put do religioznih ili filozofskih nadahnua, bio poploan ili nakien enstvenou. Evo jo jednog stiha poznatog sufije Dervi-pae Bajezidagia, koji je roen u Mostaru: Ako ono stasito djevoje/ Po mojim dvorovima proeta,/ U ast njena sjajnog dolaska/ rtvovau slasti oba svjeta./ e ljubavna ugasit se nee/ sa mojega srca zagrijana,/ da ispijem sve to ima vode,/ U sve sedam svjetskih okeana. To stasito djevoje koje je u svojim odajama prieljkivao pjesnik, u stvaralakoj ekstazi ustvari je smisao ivota. On je bio spreman sve rtvovati i na ovom i na onom svijetu, samo da bi u jednom momentu doivio da mu se spoznaja otkrije u svom svom bogatstvu i ljepoti. U njemu je gorjela vatrena elja da se rijeima priblii univerzalnom a on sam zasija na umjetnikom nebu. Drugi su se pjesnici spoznavajui univerzalno i besmrtno znali spriti kao leptirica na svijei, trei su meditirali ili oajavali to tako malo znaju, to su nebesa neuhvatljiva toliko je stvarna ena postala rtvom ovakvog pofeminivanja u duhovnom podruju. Zar nije jedan uasno okrutan paradoks to su orijentalna poezija i mistika pune enskih simbola i

drai ene, neeg svetog, eljenog, velianstvenog, a da su takvi izvori spoznaja i duhovnih uzleta za stvarnu enu bili nedostini. Drugi paradoks je u tome to su pjesnici tom imaginarnom enskom biu davali osobine koje su sami eljeli imati. Te ideale nije mogla ispuniti ni jedna ena od krvi i mesa, taman i da je znala sve njihove divane napamet. Ovdje otvoreno elim naglasiti da su takavi paradoksi mogli nastati samo u bolesnim, mukim duhovima, koji nisu imali ovozemaljske osjeaje niti ljubav za blinjeg svoga, za stvorenja koja su za njih irgetila i raala djecu. Svoje stihove su punili tonama imaginarne boanske ljubavi, a u stvarnosti su prezirali sve to je bilo ensko. Jedno pitanje ostaje otvorenim i nikad istraenim: Zbog ega su pjesnici u svojim djelima stvorili enski kult nadnaravne veliine i ljepote, zbog ega su u svom stvaralakom delirijumu kleali ba pred tim kultom, a da stvarni ivot ene nikad nisu poznavali niti su ga eljeli upoznati i olakati.

A Habibi ostade samo ljubavno znaenje

U stihovima Habibe Stoevi Rizvanbegovi ne nalazimo taj niti bilo kakav drugi kult. Ona svom draganu u pjesmi poruuje neto sasvim drugo: Kad od tvoga otrog pogleda/ Ima rana nasred digerica,/ Ne strijeljaj! Ve je dosta, dragi,/ I treptanja gustih trepavica. ak i prireivaice antologije Poezija Bonjaka na orijentalnim jezicima, Lamija Hadiosmanovi i Emina Memija, nisu nale vrijednim analizirati njene stihove, traiti njihovo skriveno znaenje. Kod Habibe su prihvatile ve prvi sloj, i zakljuile da je ona pisala samo ljubavnu poeziju po ugledu na savremenike. Zar je zaista tako? Kako se Habiba u tom tuem svijetu i u potpuno mukom pjesnikom okruenju, i pored poznavanja jezika, osjeala usamljenom. Voljela bih znati ta joj se deavalo kad bi pokuala negdje objaviti svoje stihove ili pokazati ime se bavila u svojoj osami. Koja je to simbolika njenog stiha otri muki pogled

ispod gustih trepavica? Da li su to bili samo jadi jedne ostavljene ene? Za istraivae nije bitno da se sazna da li su simboli u njenom pjesnitvu muka nesmiljenost i arogancija. Ona u svojoj meditaciji i putu ka univerzumu nije oekivala da joj mome vitkog stasa ueta u odaje. U njenim simbolima nema mehkote enske due koja muki svijet uzdie do univerzalnog. To je pobuna enskog bia protiv duhovnog i stvarnog iskoritavanja i poniavanja. A simbol je muki pogled koji strijelja i ostavlja duboke rane na digericama, odnosno samom biu ene.

Trudnoa kao blagoslov i kao prokletstvo

ena koja u braku ne bi brzo zatrudnjela, nije se mogla nadati milosti, ali je veina nerotkinja ipak preivljavala. Ili bi se vraale svojoj porodici, ili bi prihvaale drugu enu, takozvanu inou. Ako bi se i kod inoe pokazalo da je mukarac neplodan, to je enu oslobaalo braka, mogla je zatraiti razvod i udati za drugog. Daleko je bila okrutnija sudbina djevojaka, koje bi jo u roditeljskom domu ostajale u drugom stanju. Za njih vie nije bilo nikakvog izgleda da e preivjeti, ni one ni djeca. Deavalo se ponekad da vlastita porodica nekako natjera momka da se,

40

PISMO RAZLIKE

zbog pokrivanja sramote ili prijateljstva sa porodicom osramoene, oeni djevojkom koju je silom ili milom upropastio. Neke ene su itavog svog branog ivota nosile teku krivicu i sumnju da su svom suprugu donijele u miraz ko zna ije kopile. Iako se znalo da je to i njegovo dijete, za okolinu je bilo kopile i njegova majka nemoralna ena. To su veinom bili nesreni brakovi i nesrena djeca koja su se raala u njima. I same ene su bile uasno nemilosrdne jedna prema drugoj i uvijek su ponovo otvarale te rane i poniavale jedna drugu. Nije takva okrutnost vladala samo u naoj kulturi i naim porodinim odnosima. Evo jednog odlomka iz teksta dr. Helene Stoecker Materinska zatita, koji je napisan poetkom XX vijeka. Ova se njemaka filozofkinja, roena 1869., sav svoj ivot borila za prava ena i za seksualno prosvjeivanje i mukaraca i ena. Zbog toga je 1933. morala pred nacistima pobjei u egzil, ak u Ameriku, gdje je 1943. umrla. Nacistika ideologija je u enama vidjela samo maine za raanje vojnika, ili radnu snagu za odravanje ratne mainerije dok su mukarci bili na frontu, emu se ova filozofkinja svom snagom svoga duha suprostavljala, to za malo nije platila ivotom. BEHAR110

Ona nije bila Jevrejka, ali nacisti su ubijali i slali u logore i Nijemce koji nisu podravali njihov faizam. Zato je ona morala napustiti domovinu i umrijeti u tuini. Helene Stoecker je prije sto godina na ovakav nain pokuavala ljudima otvoriti oi: Koliko god da ljudska bia u svojoj sirovosti i surovosti jedni prema drugima grijee i koliko god jedni drugima od ivota prave pakao nigdje se jasnije ne pokazuje sav brutalitet ljudskog poloaja kao na podruju seksualnosti. Najvei znaaj enskog bia za ovjeanstvo je u materinstvu. A ipak se drutvo, otkako postoji brak po pravu oinstva na jednoj strani i prostitucija na drugoj strani, ne ustruava, svako materinstvo izvan branog i oinskog prava, pripisati eni kao zloin... Mi nismo imali ni jedne filozofkinje ni analitiarke drutvenih odnosa, nitko nije otvoreno govorio o tome kakva se nepravda nanosi majkama bez vjenanog lista. U naim baladama se neprestano govori o tome kako su svatovi morali dugo putovati i to na konjima, da bi spojili dvoje mladih ljudi koji se do tada moda nisu ni vidjeli. Ipak ovakve brakove po principu ne beri zelje oko sebe, moemo posmatrati kao mudrost naih predaka, jer se tako nije dolazilo u opasnost da se uzmu mladi i djevojka iz najblie rodbine i da se kasnije u njihovoj djeci jo pojaaju genetske bolesti i slabosti, koje su ve bile prisutne u roditeljima. Naalost, kod mnogih muslimana diljem svijeta je i danas danile prisutan obiaj da u branu zajednicu stupaju djeca brae i sestara ili da se daide ene sestrinama.

Bisernaza sestra po sudbini

I ova pjesma je sigurno dugo godina prenoena usmenim putem ali ju je ipak neko zapisao, tako da je do nas stigao zapis tih stihova. Iz rukopisa koji je pronaen u Banja-Luci vidi se da ju je zapisala enska ruka. Ali ija, ne zna se, ni tu pjesnikinja nije potpisala svoje ime. Ovdje nema nikakve sumnje da se radi o linosti koja je zaista postojala, o jednoj ljepotoci iz nekad poznatog ehera na Vrbasu. Ve u prvom stihu sadrano je ime grada:

U srid ehera, u srid Banja Luke/ bili dvori bega Omer-bega./ U njega je sestra Bisernaza,/ ja kakva je radosna joj majka. Poetak pjesme isijava porodinu sreu. U dvoru Omer-bega stasala je sestra za udaju, na ponos bratu, na radost majci. Ali, pored ljubavi i panje, sigurno joj je nad glavom stalno visilo upozorenje da porodina ast mora za nju biti vrijednija nego njen ivot. Bez ove spoznaje bi kasniji razvoj radnje i postupci ove ljepotice u pjesmi ostali nerazumljivi. U ovoj baladi je na prvom mjestu prikazana istina o tome koliko ene mogu biti dumani svom rodu. ene ne izazivaju jedna drugu na dvoboj sabljama, rijetko se fiziki obraunavaju ali njihova agresivnost i mrnja nisu nita manje opasni od mukih. I spletka je ubojito oruje, koje je u pjesmi iz osvete primijenila nevjesta, Omer begova ena. Omerbegovica je mrzila zaovu jer se ona odbila udati za njenog brata propalicu. Izabranik Bisernazinog srca je bio vieni i potovani Karaprohi Ibro, dobrostojei momak sa duanima u ariji. Snahina spletka je ovako opisana: Nevista kuha ekerli baklavu,/ na nju mee boaluk haljina,/ pa je alje Karaprohi Ibri,/ po Lejli, lijepoj robinji. Uz poklone mu je robinja trebala prenijeti i selame od Bisernaze. Iz naeg dananjeg ugla gledanja i ivota u zapadnoj civilizaciji, nikad ne bismo pomislili da u ovakvom izrazu ljubavi moe biti neeg kobnog. Ali u vrijeme kad je balada nastala, ovakav postupak je kako za djevojku tako i za njenu porodicu znaio veliku sramotu. Po nepisanim pravilima, djevojka se nije smjela uniziti i takvim poklonima mamiti momka da je zaprosi. Njeno je bilo da sjedi kod kue i eka hoe li je onaj, koji joj je obeao vjernost, zaprositi ili e ga roditelji nagovoriti da se odlui za neku drugu. U baladi se jo desilo i to da je Bisernazin brat Omer beg bio kod Ibre u duanu u momentu kad je robinja Lejla donijela poklone. Njemu je bilo dovoljno da prepozna tepsiju i da pomisli kako ga je njegova sestra takvim nuenjem

41

PISMO RAZLIKE

obrukala. Jednom ukaljana ast, mogla se oprati samo smru i Bisernazi vie nije bilo spasa. U baladama se esto spominje kako linosti klanjaju, kako se, u momentu kad se zlo zakuhava ili je ve zakuhano, odluuju da prvo obave svoju dunost prema Allahu. I Omerbeg je doao kui iz arije i od svoje ene uo da je poklone Ibri Karaprohiu poslala njegova sestra. Umjesto da priupita sestru zato je to uradila, on je istog momenta povjerovao u njenu krivicu. Prihvatio je sestrino posljednje dvorenje pri uzimanju abdesta, i pri tome joj rekao da se od njega ne moe nadati milosti: Podne bie, salle zauie/ side Omer avdest uzimati/ vi njega Naza vezen pekir dri./ Na nju bratac prstom popriuje: Stan priekaj, draga sestro moja,/ dok ti bratac iz damije doe. Bisernazu je ve od te same prijetnje spopao uas. Njenom duom su zavladali strah i mrak pa je mislila samo na to kako ne smije doekati brata iz damije. Pokuala je o tome razgovarati sa majkom, nadala se da e joj ona rei ta je pogrijeila, da e joj pomoi da se opravda. Ali majka se, umjesto da joj pomogne da ne postane rtvom spletke i bratove nepravedne kazne, povukla u utnju i molitvu. Izdala je svoju kerku u nevolji: Naza ode majci na ardake/ pa se valja majci po krilacu./ ta u sada, mila majko moja/ ne smim sada brata doekati,/ doekati iz Nove damije,/ na me bratac prstom popriuje!/ Stara majka kazaje klanjala,/ stara majka govorit ne moe. U ovim stihovima o molitvi i klanjanju, da li u damiji, da li na ardaku, ima pretpostavki iz kojih bi se moglo izvesti da religija ne pridonosi prosvjeenju ovjeka. Bisernaza se nije ponadala da e se u molitvi stiati bratova ljutnja, da e se on sa saburom i dobrotom vratiti iz damije. I njena mati je klanjala, ali nesrena djevojka nije ni pomislila na to kako e majka u molitvi nai snagu da je odbrani ili bar da ispita da li je njena kerka, koju je poznavala i voljela, bila u stanju

napraviti takvu greku. Padanje na seddu je, stoga, to se nekih likova iz balade tie, samo ritual koji, ne oplemenjuje ljudsku duu. A enska pakost! Nevjesta je znala da e svojom spletkom ubiti lijepu zaovu, ali nije povukla svoje zlo. Majka je bila svjesna da njena utnja znai kerkinu nesreu, ali je nije ni pokuala zatititi. Bisernaza se odluila da ne eka na kaznu, nego da sama ode iz ivota. Kad je vidjela da i majka uti i da se nee moi opravdati, ona je napustila kuu i otrala na obalu rijeke. Vrbas vodu vako zaklinjala: Vrbas vodo, ime plemenito,/ ne nosi me dugo i iroko,/ donesi me do Hotia benta!/ Zavi oi, pa u vodu skoi. Voda je nosila lijepu Bisernazu, a da to niko od njenih nije primijetio, niti se sekirao zbog toga ta bi ona mogla uraditi u nevolji. Ali ba u tom trenutku je na damijskoj munari bio njen nesueni mladoenja, Karaprohi Ibro. Momak nije njene navodne darove doivio kao neto sramotno, nego kao izraz njene djevojake ljubavi. Skoio je u rijeku da je spasi, ali je izvukao samo njeno mrtvo tijelo. Iznese je vodi na obalu; /kad opazi Karaprohi Ibro,/ da se Naza sa duom rastavila/ ciknu Ibro kao guja ljuta/ tre noe od mukkadem pasa,/ pa udari sebe u srdace.... Bisernaza je kao nian dobila ovu pjesmu i legendu o tome gdje se na obali rijeke Vrbasa nalazi njen grob. Ova balada bi mogla biti i nian svim bezimenim djevojkama koje je zbog spletaka i pogrenog razumijevanja porodine asti pojeo mrak. Samo ne znam zato ih mi tako slijepi i bezosjeajni itamo, ak sa uvjerenjem da ni jedan drugi narod na svijetu nema tako merhametli duu kao to je imamo mi. Kod nas se jo uvijek ponavlja jedna krilatica Miroslava Krlee: Da me Bog sauva srpskog junatva i hrvatske tisuljetne kulture. Mogao je komotno dodati i da me Bog sauva i bonjakog merhameta.

Neke paralele u savremenom dobu

Ne vjerujem, bar za sada, da bi se ovakva barbarska tradicija kanjava-

nja ena mogla vratiti u bonjake porodice. Ali kod nekih drugih muslimanskih naroda je takvo porodino pravo jo uvijek prisutno, ak i kod onih koji ive u Evropi. U Njemakoj se, na primjer, u posljednjih nekoliko godina desilo na desetine ubistava ena, da bi se saprala porodina sramota. Ehrenmorde na njemakom ili ubistva iz asti na naem jeziku, najee izvravaju braa. Sestre ubijaju ili zato to, usljed modernog naina ivota, prekidaju sa tradicijom, ili zato to su odluile da se rastave od svojih nasilnih mueva, koje im porodica esto silom namee. Sluaj u 2007. posebno je uzburkao javnost u Njemakoj: jedna mlada Turkinja je ostavila mua, uostalom bliskog roaka, jer ju je svakog dana prebijao. Sa etverogodinjim sinom je nala stan i pola na zanat, da se pokua sama snai u ivotu. Tim bijegom je porodica izgubila ast pa je nagovorila najmlaeg jo maloljetnog brata da izvri smrtnu presudu. Sestra je izala iz stana da kupi kruh i mlijeko, dok je njen mali sin ostao u stanu. Djeak je uzalud ekao da mu se majka vrati. Nju je napolju saekao brat i pucao joj u glavu, est puta. U kvartovima Berlina, gdje najvie ive Turci, bilo je i onih koji su tu smrt pozdravili slavljem na ulici. Poznato je da u takvim sluajevima majke ili potiu sinove da izvre ubistvo ili se povlae u molitvu, dok sinovi postaju ubice. Njihova molitva je namjenjena sinovima, da za ubistvo dobiju blagu kaznu. Nedavno je jedna majka iz Afganistana u sudnici proklinjala sud, jer je sin zbog svog zloina ubio je sestru sa dvadeset udaraca noem osuen na doivotnu robiju. Po majinom miljenju on je izvrio dobro djelo, pa se htjela baciti kroz prozor da dokae sudu kako ga moraju pustiti na slobodu. Takve majke ne plau nad svojim mrtvim kerima. I to se sve deava u zemlji ljudskih prava, u Njemakoj, u kojoj drava titi prava i ivot pojedinca. Moemo li onda zamisliti ta se deava sa enama u zemljama gdje ih ne tite ni porodica ni drava.

42

KOLUMNA

centar za urgentnu medicinu

Pie: Filip Mursel Begovi

Musliman u katedrali: moj grijeh,

moj preveliki grijeh
Iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je uao u katedralu na, za katolike, jedan od najsvetijih dana u godini. Zato sam se tog trenutka osjeao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokuao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan?

jutro, na Badnji dan, nazvao me urednik agencije Anadolija, dobri moj prijatelj Amir, pa, isprva okoliajui, ree mi naposlijetku da e svi dopisnici agencije, pa eto i ja, posjetiti katolike crkvene hramove da fotografiraju polnoke na kojima se slavi Kristova pojavnost. Dakle, da svjedoe jednoj od veliajnih dogaaja kranstva. Tono u pono, dobrohotno, ali i po zadatku, imao sam ast da budem u zagrebakoj katedrali i da fotografiram kardinala, sveenike i narod koji doekuje Boi. Razumljivo, eto, obvezao me profesionalni vuzul. Ali, ja pritom nisam profesionalni musliman, i koliko znam, to sam iz uvjerenja. No, dobro, pomislih, ionako posvuda istiu kako je Boi kulturoloka i civilizacijska tekovina zapadne Europe. Znai, ako odem u crkvu, nisam prisutan na misi, ja se tada kulturno i civilizacijski uzdiem; da se izrazim rijeima dokonih evangelistikih mudraca, prije nego krenu na promociju knjige Kruh i vino, zbornika suvremene hrvatske duhovne poezije. Uostalom, to ne bih iao u katedralu, radikal (bilo koje vrste) nisam, tamo se slavi Bog, a Bog je jedan, pa neu li istom dokazati i svoje opredjeljenje da mogu sa svima pod nebeskim svodom

voditi dijalog, da nikoga drugaijeg od sebe ne izostavljam i ne omalovaavam. Oboruao sam se, dakle, dovoljnom koliinom argumenata i hrabro krenuo na polnoku. U katedrali bijae guva, kao to sam i oekivao. Vjeto zaobilazim mjesto na ulazu, gdje se katolici kriaju prskajui svetom vodicom, i ne elim da to izbjegavanje shvate kao postupak uljeza. U rukama drim agencijski Nikonov fotoaparat, angairan sam, snimam jaslice, vjernike u molitvi, sve radim da vjernici ne primjete moje nesnalaenje u crkvi... odajem dojam da sam jedan od zaposlenih novinara. to i jesam. S druge strane iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je uao u katedralu

I neka mi jo jednom netko kae da je Boi kulturoloki i civilizacijski blagdan, ma odmah u ga slikati za potrebe agencije Andolija i okaiti uz sliku kardinala Bozania. Molim Vas, ukoliko to jest tako, oekujem na sljedeem Bajramu u zagrebakoj damiji ekskurziju prijatelja iz irokog Brijega i Ljubukog.

na, za katolike, jedan od najsvetijih dana u godini. Zato sam se tog trenutka osjeao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokuao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan? U jednom trenutku primijetio sam da ulazi sve vie i vie ljudi te me uhvatila panika da e moda zakriti ulaz, a da ja neu moi izai, kao iz zagrebakog tramvaja u koji sam uao ne plativi kartu, a kondukter mi pue za vratom. to ako ne izaem na vrijeme, a kondukter kae neto kao u ime Isusa, sina Bojeg i samog Boga pa svi kleknu. To se tada zove kleea kompozicija. ta u sad? Pomislih - ta u ako usred katedrale jedini ostanem samodopadno stojei? to ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gleda hrvatski muftija Aziz ef. Hasanovi te pritom pomisli da sam se pretvorio u eksponat ivih jaslica. Ili jo gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj pie da sam postao miss katolika. S druge strane kako bih ja uope kleknuo na neto to se, u ovom trenutku kosi s mojim poimanjem monoteizma. U meni odzvanja zavodljivi tevhid: nema Boga do Boga, Allah je jedan. Tada odluih da u prevariti deurnu urednicu agencije Anadolija,

BEHAR110

43

KOLUMNA

jer u fotografirati prije nego pone misa i potom zbrisati od svih konduktera. Ali, ne ide to tako lako, jer niti jedan se sveenik, a kamoli kardinal, za oltarom nije se pojavio prije ponoi. I tako je jedan musliman ostao stajati usred katedrale, u moru monoteistike brae katolika, a polnoka je tek zapoela. Vjerojatno se na snimkama hrvatske televizije moe vidjeti Nikonov fotoaparat i jedna ruka koja gorljivo okida iznad glava vjernika, pokuavajui naciljati kardinala i njegovu bogoslunu svitu, to bi zadovoljilo svakog urednika. Ali, koliko sam god gorljivo kljocao fotoaparatom, slike su bile mutne. Gorljivo fotografirajui pobojao sam se da bi

ljudi mogli pomisliti da sam atentator kao kakav Ali Agca. Grubo sam gurnuo jednu plahu bakicu, stao na nogu gospoi koja je drala kerkicu za ruku, i ciljao kardinala, direktno posred lijepa i nevina ela. A kardinal Bozani nikako da mi ue u fokus i rijei me muke. Vjerujem u jednoga Boga! zapoe sveenik. Maallah, i ja, da te dragi Allah nagradi, pomislih. No, odmah potom sveenik ree: I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoroenoga Sina Bojega. Roenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Roena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, uo sam sveenika kako ispo-

ta u ako usred katedrale jedini ostanem samodopadno stojei? to ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gleda hrvatski muftija Aziz ef. Hasanovi te pritom pomisli da sam se pretvorio u eksponat ivih jaslica. Ili jo gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj pie da sam postao miss katolika.

vjeda svoju vjeru. Estagfirullah, oprosti mi Boe, neujno rekoh. ta u sada? Poeo sam se neumjereno znojiti, da i dalje molim za oprost, da prouim suru Ihlas koja kae da je Allah jedan, da nije rodio i nije roen, da mu nitko ravan nije? Opet, ponem li tako initi, u sebi kontrirati nabiskupovom pomoniku koji ita iz Evanelja, nisam li uljez? ta bih ja mislio o nekom katoliku koji je doao na Bajram snimiti muftiju po zadatku, a u sebi mrmlja kranske molitve, ne bi li se obranio od nevjernikog islama. Ne ide to tako. Ja sam doao njima, a ne oni meni. Umah se uplaih da sam poprilino nezreo musliman, jer, ako sam ubjeen u svoje vjerovanje, ega se imam plaiti. Od te misli, od tog straha, poela su mi klecati koljena. Jao, samo ne koljena, to je simbol kleanja pred oltarom, sjetih se. I onda svatih da sam definitivno nezreo, prekorim se da sam jedan muslimanski vjetac u katedrali, da sam uljez, da svojim mislima kvarim neiji najsvetiji blagdan. I bi mi ao

44

KOLUMNA

zbog toga. I neka mi jo jednom netko kae da je Boi kulturoloki i civilizacijski blagdan, ma odmah u ga slikati za potrebe agencije Andolija i okaiti uz sliku kardinala Bozania. Molim Vas, ukoliko to jest tako, oekujem na sljedeem Bajramu u zagrebakoj damiji ekskurziju prijatelja iz irokog Brijega i Ljubukog. Boi je naprosto vjerski blagdan, ba kao i Bajram, sve ostalo je blasfemina komercijalizacija, osvjetovljenje, onoga to je za nekoga sveto. U tom smislu, shvatih da sva ona kamarila boinih pjesama, filmova, jinglova i reklama na radiju i televiziji, nije nita drugo nego jedna vrst rasprodaje svetoga, meni muslimanu neprihvatljivo i gadljivo upravo kao to je i svakom iskrenom katoliku koji dri do svoje vjere. Polnoka se nastavila, a ja se spasonosno sjetih svoga dede Ibrahima. Ne mogu se zakleti, ali koliko me pamenje slui, s njime sam prvi put uao u crkvu. Imao sam moda desetak godina i nazoili smo svadbi u jednom malom mjestu, negdje u Hrvatskom zagorju. Kada je poeo obred, zbunjen nastalom situacijom, upitah dedu ta da radim. On mi ree: vid, ovako ko ja, ukipi se, sklopi ruke na stomaku, i samo stoj... ne mii se i mirno. Tako sam i uinio, stajao sam pored dede Ibrahima u crkvi, poput korintskog stupa, u gru, osjeajui da, kako god okrenem, neka sam vrsta uljeza. Ljudi se vesele svadbi, a ja stojim ko kip, ili, rekli bi: to si se ukipio ko da si drvena Marija. Na kraju ja osto Mursel, a moj dedo zagorski Imbra, toliko se ukipio u seosku bunu koja se odvijala kod Gornje Stubice, a zavrila u Muzeju seljakih buna. To je zapravo put od ustanika Matije Gupca do bonjakog tukca. Tako sam uinio u katedrali, ukipio se, poput tukca, a dok su se vjernici kriali, ja sam intenzivno fotografirao. Meutim, uo sam zazivanje oprosta s oltara: Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se... moj grijeh, moj, grijeh, moj preveliki grijeh. Dok sam pokuavao obuhvatiti kardinala fotoBEHAR110

aparatom, uinilo mi se prikladnim da na trenutak stanem, jer treba se pokajati, uvijek se treba pokajati, gdje god bio, dodue mene katoliki oprost ne liava grijeha, ali opet, osjetio sam se krivim to katolicima, makar milju, kvarim blagdan. Srcem sam se tada utopio meu katolike i zatraio oprost za svoje rune misli. I bi mi lake. Nije moje srce od kamena. Nisam kip. Ovdje se slavi Bog. Zatim je sveenstvo zapalilo tamjan i poelo pjevati boine pjesme i, neu lagati, osjetio sam radost i veselje. To je bio i konani dokaz na nisam zlonamjeran, da nisam muslimanski uljez i vjetac u katedrali, jer vrag bjei od tamjana i kria, zar ne. Pomiren s katolicima, ali i sa samim sobom, kao da je zavrio taj

Juer ste mogli vidjeti popularnu pjevaicu kako se trlja o vatrogasnu ipku, a ve sutradan s kekicama pjeva boine pjesme. Aiiii! Kad se vuge ta vatrica koji e to vatrogasni odred ugasiti?
moj muni unutarnji kriarski rat. I kako to obino biva, barem u mome sluaju, kada osjetim sranu radost, elim je djeliti s onima oko sebe. Meutim, okrenuh se uokolo da podjelim osmijeh i uvidjeh da se nitko ne smije. Pjevui se aleluja, aleluja, a lica vjernika su smrtno ozbiljna i u krajnjoj kontradikciji s onim o emu pjevaju. O emu je problem? Tako znai, nisam jedini kip u katedrali, nisam jedina drvena Marija. I to da potom pomislim? Moda da su svi oni neki prikriveni muslimani, ili sam ja prikriveni katolik ili... Uspio sam na koncu uslikati sve to je potrebno, zaradivi tako za svoj kruh svagdanji, i na jedvite jade, kroz guvu, izaao iz katedrale. Na zagrebakim ulicama nije bilo ozbiljnih lica. Iz kafia se ula dreka i slavlje. Sretan Boi, ljubili se pa potom

popadali mrtvi pijani po plonicima. To su, dakle, oni koji Boi doivljavaju kao kulturoloki i civilizacijski blagdan, kao i oni koji slave Dan ena. Bez previe razmiljanja zakljuujem da su mi ozbiljna lica iz katedrale ipak srodnija i prihvatljivija od onih iz kafana. Zakljuujem da u kafanu ne ulazim, a da sam u katedralu, bez obzira na sve nedoumice i unutarnje borbe, uao. Meutim, jo uvijek mi nije jasno zato su toliko ozbiljni dok se pjeva Radujte se narodi, kad ujete glas, da se Isus porodi u blaeni as.... Odgovor nalazim u prispodobi s odlascima u Begovu damiju u Sarajevu. Poznato je da centralnu sarajevsku damiju, ba kao i u katedrale na mise, esto posjeuje vienija politika i drutvena krema. Njih pak prate oni koji bi tek eljeli biti vieniji. Neki e rei da ta kamena i hladna lica, tu vrst poslunosti nasuprot spontanosti, na mjestima gdje bi trebali sijati od radosti, nasljeuju od nekadanjih odlazaka na sastanke komunistike partije. No, vjerujem da ta igra pretvaranja traje oduvijek i da nije novost ni kod katolika ni kod muslimana. Zabrinjavajue je nae doba, rekoh, kao i koliina svjetovnih i popularnih sadraja koji vjeru koriste za svoje marketinke potrebe. Primjerice, juer ste mogli vidjeti popularnu pjevaicu kako se trlja o vatrogasnu ipku, a ve sutradan s kekicama pjeva boine pjesme. Aiiii! Kad se vuge ta vatrica koji e to vatrogasni odred ugasiti? No, mimo centralnih damija i katedrala, postoje damijice i crkvice, mjesta na kojima nema ni fotoreportera ni kamera, na koja dolaze oni koji znaju da su uvijek vieni. Ta spoznaja me utjeila jer znam da ni zagrebaka katedrala ni Begova damija u Sarajevu ne stanu u moje srce. Iako Bog sve vidi i Najvei je, znam, ove graevine su naprosto premale za sve vienije koji bi u njih eljeli ui. to je damija manja, to je crkva manja, tim lake nae put do neijeg srca.

45

BOSANSKA RASKRA

Nacionalno pitanje na popritu pogreba drutvene misli

Svako ima pravo da se izjasni kako hoe, ali ba niko, pozivajui se na slobode i prava, nema pravo da promovira i sugerira solucije koje su u potpunoj suprotnosti sa znanstveno-teorijskim gleditima, pogotovo onim koji su adekvatno nauno valorizirani. Svako ima pravo da uzme otrov, ukoliko je uvjeren u njegova ljekovita svojstva, ali niko nema pravo da otrov promovira i drugima preporuuje kao lijek.
Pie: Enes Ratkui

Analizirajui rasprave o solucijama, brojnim alternativama u pogledu nacionalnog izjanjavanja, koje se serviraju na javnoj pijaci, to je daleko najprilinija definicija bosanskohercegovakog javnog mnijenja, svako iole upueniji u tim rasadnicima irokih asortimana moe da prepozna klasine politike namjere, koje se samo nevjeto kriju iza navedenih inicijativa. Dva razloga za takvu ocjenu su neupitna: prvo, sami prijedlozi se vie nego oito serviraju samo jednom narodu odnosno Bonjacima, to uope nije teko dokazati, i drugo, vie je nego oito da propagatori nita ne ele prepustiti sluaju, zbog ega je cijela kampanja ali i kontrakampanja krenula nekoliko mjeseci prije plebiscitarnog izjanjavanja graana. Ono to je, meutim, posebno indikativno i to je na koncu zabrinjavajue jeste injenica da mediji u tim velikim raspravama daleko vie prostora ustupaju laicima i laikim opservacijama, nego li osobama koje su profesionalno i struno orjentirani na navedena pitanja.

Najezda grobara drutvene misli

Sagledavajui cijeli sluaj iz perspektive razvoja zbivanja, bez ustruavanja moemo konstatirati da sudjelujemo klasinom pogrebu drutvene misli, jednom zastraujuem trendu kojeg je poodavno nagovjestio najznaajniji evropski filozof Hegel, sagledavajui svu neprirodnost i neutemeljenost odnosa spram filozofije, koja je u njegovo kao i u ranija vremena, bila utoitem svih nauka. U Fenomenologiji duha on kae: U pogledu svih nauka, umjetnosti, vjetina i zanata, gaji se uvjerenje da svaki onaj ko hoe njima da se bavi mora iscrpno da ih ui i da se u njima vjeba. Meutim, u pogledu filozofije sada, kako izgleda, vlada predrasuda da je svako u stanju da neposredno filozofira i da ocjenjuje vrijednost filozofije, jer mjerilo za to posjeduje u svome prirodnom umu, mada svako priznaje da nije u stanju da pravi cipele, premda ima i oi i prste i moe da dobije i konac i alat, kao da on mjerilo za cipelu ne posjeduje u svom stopalu.

Mada kvalifikacija pogreb drutvene misli moe figurirati kao ekstreman zakljuak, ili barem nedosljednost u postupku njegovog izvoenja, uistinu je tako, jer sve nauke osim drutvenih su se na neki nain osigurale od diverzantskih upada uljeza u njihova podruja. Ba nikoga (i nigdje) neete nai da bi zaozbiljno uzeo dijagnozu upale sluzokoe koju bi, u kakvom posebnom nadahnuu, bolesniku predoio ininjer mainstva, niti bi

Evidentno je da u bosanskohercegovakom javnom mnijenju kriterije miljenja o drutvenim fenomenima, umjesto nauke, odreuju razna nevladina udruenja, politike stranke, image-pojedinci itd., koji u odsustvu prezentacije egzaktnih znanja kao kriterij prepoznavanja sutina uzimaju pravo na miljenje.

46

BOSANSKA RASKRA

neko mogao povjerovati u statiki proraun konstrukcije mosta, koji bi izraunao biolog. Svako bi se zasigurno sloio da projekt hidroelektrane koji bi napravio historiar, ne bi bio ni razmatran a kamoli prihvaen, ali gotovo svi istovremeno potpuno normalnim dre da, pozivajui se na slobodu miljenja, mogu ravnopravno raspravljati o drutvenim fenomenima, kojima se bave filozofija, sociologija, politologija itd. Pri tom je, naravno, potpuno nevano, irelevantno da li su diskutanti ikad u ivotu otvorili a kamo li proitali udbenik iz ovih nauka. Najsvjeiji primjer takve diverzije u naem javnom prostoru jeste upravo nacionalno pitanje. Mada nacija ima svoju definiciju, koja podrazumjeva odreenu i jasno preciziranu sadrajnu punou, svi su se nekako, bez obzira na profesionalna usmjerenja i stepen znanja, infiltrirali na poprite velike rasprave, samo u njoj ne sudjeluju sociolozi, politolozi, filozofi... Evidentno je da u bosanskohercegovakom javnom mnijenju kriterije miljenja o drutvenim fenomenima, umjesto nauke, odreuju razna nevladina udruenja, politike stranke, imagepojedinci itd., koji u odsustvu prezentacije egzaktnih znanja kao kriterij prepoznavanja sutina uzimaju pravo na miljenje. Ono to je posebno tragino u cijeloj prii jeste injenica da je, uz sve navedene bedastoe, Bonjake najlake namamiti na raspravu o aksiomima, o emu se u pravilu ne raspravlja.

Svako bi se zasigurno sloio da projekt hidroelektrane koji bi napravio historiar, ne bi bio ni razmatran a kamoli prihvaen, ali gotovo svi istovremeno potpuno normalnim dre da, pozivajui se na slobodu miljenja, mogu ravnopravno raspravljati o drutvenim fenomenima, kojima se bave filozofija, sociologija, politologija itd.
koji su verificirani adekvatnim naunim instrumentarijem. Svako, dakle, ima pravo da uzme otrov, ukoliko je uvjeren da e mu donijeti zdravlje, ali niko nema pravo da otrov drutveno promovira, da ga kao lijek sugerira drugima. U tom kontekstu valja razumijevati veinu prijedloga izbaenih u orbitu masovnog vakanja. Iz perspektive oficijelnih definicija etniko ime Bosanac i Hercegovac, zajedno ili odvojeno, sasvim svejedno, u tom kontekstu, predstavlja kovanicu lienu svakog smisla. Zajedno izrei takvu kovanicu isto je to i rei da ste Bianin i Sarajlija, Mostarac i Tuzlak; odvojeno, opet, implicira jedan uzak prostor koji nita ne govori, ali u odreenom smislu samo diskriminira druge prostore. Zbog ega bi to, na koncu, Hercegovina bila vanija od Posavine, Krajine ili Podrinja, ako emo teritorijalnim odrednicama pridavati toliki znaaj. Ni zbog ega, dakako. S druge strane, takvi nazivi, odnosno ambicije da se isti umotaju u nacionalnu formu, jednostavno padaju na testu znanstveno-teorijske valorizacije. Na koncu, svako iole upueniji u povijest BiH vrlo dobro zna da je historijsko ime ove zemlje Bosna; Bosna i Hercegovina je njeno subhistorijsko ime. To i nije upalo ni iz kakvih dobronamjernih razloga, nego je njegovo ubacivanje bilo motivirano samo ambicijama o njenoj podjeli. Ko god se u ovoj zemlji ne pravi lud, ko je lien demagokih sklonosti, ko je jednom rijei iskren, zna vrlo dobro da bosanskohercegovaki Srbi i Hrvati nemaju bilo kakvih dilema u pogledu nacionalnog izjanjavanja. Cijela pria je tempirana na Bonjake koji tu anarho-liberalnu ublehu o upuenosti svakoga u sve, najslae vau. Pojedinci meu Bonjacima, koji se u javnosti predstavljaju nekakvom lijevom inteligencijom, uvjereni su da e im to

Projekt eliminacije Bonjaka pod zastavom sloboda i prava

Znaaj prava na miljenje, naravno, u kontekstu navedenog ne treba osporavati, ali iskljuivo u segmentu linog izbora. Svako, dakle, ima pravo da se izjasni kako hoe, ali ba niko, pozivajui se na slobode i prava, nema pravo da promovira i sugerira solucije koje su u potpunoj suprotnosti sa znanstveno-teorijskim gleditima, pogotovo onim BEHAR110

47

BOSANSKA RASKRA

naivno nacionalno vakanje osigurati adekvatnu promociju, da e svako za svoj prijedlog osigurati najvie pristalica, koji e, opet, u bosanskohercegovaki galop prema Evropi unijeti epohalne novine, rjeiti sve nae nedae..., to su, naravno, notorne zablude i nita vie. Naprotiv, takav odnos pogoduje samo politici koja za krajnji cilj ima eliminaciju Bonjaka kao naroda, preciznije reeno politikog faktora, i Bosne kao drave u konanici. Glavne pomagae u tom procesu, dakako, nalaze meu Bonjacima, koje je Alija Isakovi poodavno identificirao kao najopasniju prijetnju naroda i drave. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodune, naivne i predane ljude beskrajno samoportvovane, spremne na svaku linu i kolektivnu rtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samoive, potkupljive, politiki ljigave i, nadasve, opsjednute omalovaavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, obiaja, prolosti. Na tu sortu, naravno, raunaju ve spomenuti, kako bi uz pomo kolaboracionistike bagre realizirali svoje mrane ciljeve. to se samog imena Bonjak tie, postoji isuvie dokaza da su se u ovoj zemlji do u nazad stotinjak godina izjanjavali svi njeni itelji. To to su u eri jedne agresivne asimilacije sa politikom pozadinom dva naroda pristali na prenominaciju u Srbe i Hrvate, jeste njihovo pravo koje niko ne treba niti smije osporavati. Ali, to ne implicira da oni koji se i dalje osjeaju Bonjacima moraju slijediti njihov primjer, da se zbog drugih odriu imena koje je do politikih zabrana stoljeima figuriralo kao naziv za sve itelje ove zemlje. Ako je to neko bio prisiljen ili voljan uiniti, sasvim svejedno, Bonjaci to danas niti trebaju niti moraju. Barem ne u jednom ovakvom povijesnom trenutku, lienom direktiva koje su implicirale obavezujue ponaanje po pitanju nacionalnog izjanjavanja. Mi ga sutinski trebamo prihvatiti upravo

onako kako je to na Bonjakom saboru 1993. godine, sugerirao rahmetli Alija isakovi, kao prirodno pravo na tradiciju.

Bonjatvom protiv podjela

To to se u ovoj zemlji afirmira stav po kojem se svaka pojedinana glava bez obzira na specifinu teinu unutranjeg sadraja apriori smatra validnom za opservacije i izricanje sudova o fenomenu nacionalnog izjanjavanja, nije sluajno nego za krajnji cilj ima da u ovoj zemlji konano dokine spornu populaciju odnosno Bonjake, i okona viedecenijska nastojanja njenog politikog profilira-

to se samog imena Bonjak tie, postoji isuvie dokaza da su se u ovoj zemlji do u nazad stotinjak godina izjanjavali svi njeni itelji. To to su u eri jedne agresivne asimilacije sa politikom pozadinom dva naroda pristali na prenominaciju u Srbe i Hrvate, jeste njihovo pravo koje niko ne treba niti smije osporavati. Ali, to ne implicira da oni koji se i dalje osjeaju Bonjacima moraju slijediti njihov primjer, da se zbog drugih odriu imena koje je do politikih zabrana stoljeima figuriralo kao naziv za sve itelje ove zemlje.

nja, njenog komadanja na srpski i hrvatski dio. Istraga alternativa vodi samo u tom pravcu i ni jednom drugom, i budu li nesvjesne ili prodane due, sasvim svejedno, uspjele osigurati dovoljan broj sljedbenika za takav poduhvat, iji je krajnji cilj i smisao mogue sagledati u materijalizaciji poznate sintagme: Operacija uspjela pacijent podlegao. Da smo svi mi Bosanci i Hercegovci,

to nije niti treba, niti smije biti upitno, ali to ne moe biti platforma odnosno strategija za dokidanje, bolje reeno ubijanje, nacionalnih osjeaja, prenominaciju postojeih nacionalnih identifikacija. Tim prije, to su za takve prenominacije bosanskohercegovaki Srbi i Hrvati apsolutno nezainteresirani, niti im takvi izvedbeni programi padaju na pamet. Na koncu, ovdje svakako treba rei da je procesualnost diferencia specifica svake drutvene pojave pa i fenomena kao to su narod i nacija, to implicira neutemeljenost njenog krutog promatranja. S obzirom na razliitost samih definicija, prevelika insistiranja da pored jezika, kulture, blie etnike i kulturne srodnosti, teritorij, takoer, ima kruto omeiti nacion, neodoljivo me podsjea na Miloevievu priu svi Srbi u jednoj dravi i njegov plan Ram. Uokvirivanje nacije u tako krute okvire nisu napravili ni narodi, koji su na svijetsko-povijesnoj sceni znatno ranije krenuli u procese nacionalnih diferenciranja. Svi vrlo dobro znamo da je svaki Englez Britanac, ali isto tako vrlo dobro znamo da svaki Britanac nije Englez, to jasno govori da je svaka zakovanost u domenu drutvenih kretanja naprosto iskljuena, ali i nepoeljna sa stanovita potrebe za komunikacijom svake vrste na svjetsko-povijesnoj sceni. Upravo zato s najveim respektom treba uvaavati zabrinutost pojedinih bonjakih institucija, koji otvoreno upozoravaju na mogunost rastakanja naroda odnosno negativnih implikacija mogue anarhije u nacionalnom izjanjavanju. Prigovori o nametanju imena od strane Bonjakog sabora 1993. godine naprosto ne stoje. Da je taj Sabor nametnuo neto to je kao nacionalno ime nepoznanica, svakako da bi tako neto bilo podlono kritici. No, kako je u pitanju bilo samo vraanje potisnutog, bolje reeno zabranjenog imena, koje je imalo svoj viestoljetni kontinuitet, takve primjedbe su naprosto liene svakog smisla.

48

BEHAR
^ASOPIS ZA KULTURU I DRUTVENA PITANJA
KNJIEVNI PODLISTAK GODINA I 2012. BROJ 1
l l l

SADRAJ: Almir Zalihi: Narodu je tijesno kao dimu u mutikli l Edin Urjan Kukavica: Ko ajete objavljene s lia ita l Rusmir Agaevi: Moses Chavio Ahmed dervi l Enes Ratkui: Trovanje zdravom hranom l Anis Mansur: Hladno je l Amina iljak Jesenkovi: Izbor iz turske poezije

broj 1

KNJIEVNI PODLISTAK Zato Knjievni podlistak?

Filip Mursel Begovi

2012.

ijeju, ne svakako zato da se otvori novi prostor koji do sada nije postojao, ili da se u smislu separata, prije svega bonjaka knjievnost (koja je pritom svjedoi kompleksnost islamsko-kransko-jevrejskih suodnosa) getoizira, ve da se ukae na njenu nesumnjivu postojanost, dijakronijsko-sinkronijski slijed, ponekad radikalnost i bizarnosti u jeziku, ali i semantiku doslovnost. Zatim, zamjetne su nove kreativne poetike i spisateljske strategije, njene potrebe za transcendetnou i tekuim (nesmiljenim) neoegzistencijalizmom mladih i najmlaih knjievnika te onih koji su se ve potvrdili i zauzeli svoje mjesto na Parnasu BiH i Hrvatske kao i u drugim bivim Republikama, a sada dravama, gdje god ive Bonjaci i oni koji s njima obostrano surauju na knjievnom planu. Prednost svakako imaju recentne knjige, opusi kao i rukopisi pojedinih autora, stoga to tada knjievne vrijednosti nee biti upitne, a oni jo nedovoljno poznati popratit e se iskljuivo s knjievnokritikim kriterijima bez ideolokih predznaka i generacijske, kao i neke druge megalomanske solidarnosti. Za Behar je ponajvanije kontekstualizirati knjievne fenomene na relaciji BiH - Hrvatska te dijagnosticirati trenutano i ponekad povijesno stanje kroz vrijednosni sud. Behar e takoer artikullirati svoje miljenje i afirmirati bonjaku knjievnost u narastanju i njeno svestrano bie. Autorske samorefleksije o vlastitom djelu i dalje emo otkrivati u rubrici Knjievni portreti kroz instruktivne intervjue i kritiko prikazivake priloge. Stoga, u Heideggerovskom smislu - samo nas Bog moe spasiti ne moe vie pesimistiki presudno oznaavati jednu samouvjerenu knjievnost, kao to je bonjaka, a koja ravnopravno staje uz bok srodnim junoslavenskim knjievnostima.

Ta spoznaja (to se Behara tie) o minimalnoj udaljenosti od matine knjievnosti i bilateralni status te dobra ugraenost u hrvatsku knjievnost, iskazat e sva aktualna genotipska, psihotipska i fenotipska obiljeja, pa i ona arhajska kao i posve suvremena. Istu poziciju svjedoe bonjaki i bosanski autori irom regije, kao i oni koji su uslijed izbjeglitva devedesetih svoje mjesto nalazili u knjievnosti, primjerice poput one vedske ili jo udaljenije novozelandske. No, to ne znai da je njihovo djelo izgubilo one znaajke koje ih ini bonjakim piscima. Behar, dakle, kao spiritus agens uvodi promotivni Knjievni podlistak s namjerom da se izbjegne rastakanje i atomiziranje jedne knjievnosti te e dopustiti i drugima (adorantima kao i nevjeama u knjievnosti) dobar uvid u najmlae verificiranu knjievnost u regiji i to uz minimalne ili nimalo diskutabilne prevodilake zahvate, iz ve poznatih razloga meusobnog dobrog jezinog razumijevanja. Nadalje, Beharovi suradnici su struni turkolozi, arabisti i iranisti koji s velikom marljivou odrauju svoj posao za na asopis. Rije je o obostranoj enciklopediji jezika i znanja koji e uposebiti i oplemeniti hrvatski i bonjaki kulturni prostor kroz meuzavisne veze i injenina stanja. Knjievni podlistak e se u tom smislu opirati shvaanjima jednosmjernog budunosnog napredovanja koje ukida prethodee i posve nove pojave te e pristup svojim stranicama omoguiti knjievnim pripadnicima svih naroda koji osjeaju privlanu kulturoloku snagu BiH, uz redakcijsku pripomo i kvalitativnu redukciju ne bi li se sprijeilo oneiavanje i relativiziranje temeljnih odrednica jedne i sviju knjievnosti kao i njene povijesno fizike zbilje. Cilj je sustavno prikazivati obzor knjievne tvorevine kroz iroko razvedene premise u pristupu, ukljuujui one znanstvene i osobne. 49

BEHAR110

KNJIEVNI PODLISTAK

POETSKI GLASOVI: Almir Zalihi

Narodu je tijesno kao dimu u mutikli

Almir Zalihi nakon svoga odista bogatog knjievnog opusa za Behar se javlja s jednim od svojih novijih ciklusa pjesama, nita manje perfekcionistiki dotjeranim od dosadanjeg kulta njegove poetske i ivotne energije. Nepredvidljivi valovi njegove poetske misli, s mnogo znaenjskih uputa za kojima je itatelj u stalnoj otkrivalakoj potrazi, zapravo predstavljaju modanu koru njegova naroda, bez milosti i samosaaljenja; gotovo u glatkim simbolnim ritmovima i poesto u duhu govornog jezika. Pritom, ne moemo, a da ne pomislimo kako je po srijedi velika usloenost tzv. ogoljene rijei koju on rafinirano zaogre u diktatorsku matu, bez jecanja i stenjanja. Primjerice, istom kada je transcendentan on to nee ozraiti s posve jasnim dogaajem, ve s onim to se odigrava u suvremenom podruju rijei i bojama ivota iji odslik odaje dobro uoen i zacrtan stihovni sklop koji uvijek iznovice iz alegorinih natuknica prelazi u ono to se duhovno rodi (aluzije na kuransko znanstvo). Zatim treba istai spretno ukidanje relacije izmeu lirskog i empirijskog ja (primjerice pjesma: Polovina preanjeg svijeta i druge). Ipak, prignut radu na jeziku on armantno poantira naoko obine situacije temeljene na irokim drutvenim osnovama vienog i proivljenog: ...Izlazi kao da te neko goni / napolju te oekuje vjetar. / Sunce po zaleenoj kori snijega. / I tiina. Mehlem jednom rjeju. Povremeno je i fragmentaran u izriajnom smislu, iako se cjelina lirskog ja (s dostatnom pjesnikom osobnou, utisnutom u vlastite stope), lako pojmi. Naravno, i u ovog bonjakog pjesnika nailazimo na prizore potresnih posljedica iz zadnjeg rata, no, to vie nee biti slikoviti i ekspresivni odbljesci ivota i sudbine svijeta ve ignoriranje takvih postupaka i forsiranje nimalo plahe i kolebljive potrebe za istinskom poetskom priom kojom nas pjesnik neposredno ranjava. Pjesma Na groblju djeaci svojom lapidarnou otvara posve novi prostor lirskog itanja: sugestivnu njenost, nekrologinost, zatim, neto nalik na tarih - te time promie ideju vanosti takvog poetskog pisanja, jer, samo ono pripomae izgladivom sporu izmeu uzaludna i tragina ivota i ogoljenih duhova u ovom sluaju nevine djeice. Iz pjesme izvire ljudska, zrela snaga i trijezni vrtlog tzv. posljednjih istina. Oita narativnost zamjetna je u pjesmi U centru Malma u kojoj pjesnik rekapitulira svoj boravak u ovom gradu i to na posve privatan, pomalo trivijalan, ali zapravo na neobino uzvien nain. Uostalom, to su zaudne i kreativne mjeavine (izumi) ovog pjesnika. Nesumnjivo da e Zalihi s ovim stihovima biti pozdravljen i prihvaen u Hrvatskoj, kao to je to ve poodavno u Bosni. Sead Begovi 50 Biljeka o pjesniku: Almir Zalihi je roen 01.01. 1960. godine u Mostaru. Zavrio je studij knjievnosti. Pie poeziju, prozu, knjievnu kritiku i esejistiku. Radovi su mu prevoeni na engleski, njemaki, francuski, vedski, poljski, makedonski, slovenaki, albanski, arapski i turski jezik. Nagraivan je za knjievni i uredniki rad. Bio je glavni urednik knjievnih asopisa MAK i ivot. Uredio je preko tristotine knjiga domaih i stranih autora. Direktor je i Glavni urednik IK ZALIHICA. lan je Drutva pisaca BiH, Saveza novinara BiH, Udruenja BH novinari. ivi u Sarajevu. Objavio je knjige: Suhi ig. Prie. 1989. Raseljeno lice. Poezija. 1993. Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994. Pogled iznutra. Eseji. 1999. Raseljeno lice i drukije pjesme. Poezija. 2000. Sasvim obina smrt. Roman. 2002. Porodini album. Poezija za djecu i omladinu, 2003. Rjenik sumnji. Poezija, 2005. (II izdanje 2006., III izdanje 2007.) Imaju li zvijezde domovinu. Pripovijetke. 2008. Lucida calligraphy. Poezija. 2010. Polovina preanjeg svijeta. Poezija 2011. Camera obscura. Poezija. 2012. Objavljene antologije. Antologija savremene knjievnosti Bonjaka iz Sandaka. 1998. Antologija savremene poezije Bonjaka iz Sandaka, izbor i eseji, 2000. II izdanje 2001., III skraeno izdanje 2003. Gospodari Balansiranja /Antologija savremene proze Bonjaka iz Sandaka. 2006. Objavljeni udbenici: ITANKA za 6. Razred O. 2003., II izdanje 2004., III izdanje 2006

KNJIEVNI PODLISTAK

ZAVJETOVANI DA PRIPITOME HOBOTNICU ZLA

U samostanu St. Georg u Paderbornu isposnike elije bez prozora pruale su utoite bosanskim izbjeglicama. Po jedan crni kamen prekriven bijelom tkaninom blagoslova, postavljen je pred svakim vratima. Dvije godine, dva mjeseca i jedan dan elije su bile zatvorene, a kvake nepomaknute. Ljudi ive na ovom svijetu, premda vie nisu njegov dio. Osamljene redovnice, prole kroz ogledalo svjetlosti i sjena prepoznaju odraz kao ivot a ivot kao odraz, zavjetovane da e pripitomiti hiljaduruku hobotnicu zla u topionici ovozemaljskog milosra. Dok ovdje, u Bosni, rasprave o uzrocima i posljedicama rata, jo uvijek, traju, zatvorenici u Guantanamu otkrivaju amerike strahove, a ulice irakih gradova vrve od tenkova i vojnika spremnih da pucaju i ubiju. Oni ne znaju da se oko crnog kamena svake godine, blizu tri miliona ljudi, sedam puta okrene. etrnaest godina nakon rata, na bosanskim stratitima, majke stiu odjeu svojih mrtvih, u Palestini ezdeset i drugu godinu djeca gladuju, zurei u roditelje odgojene da umru na spaljenjoj zemlji svojih predaka. Kad zakoraimo u sjenovito predvorje ahireta koga emo ugledati kako krvari u praini? Sveca ili umirueg vojnika?
BEHAR110

I hoe li nam Bog, napokon, rei to je trajnije? Naa patnja? Ili nada naa?

MIROVNI SPORAZUM
Leim nepokretan usred sobe za muenje U onom njenom dijelu gdje uskrauju utnju Rebra osjeam na ivici stola kada se nagnem naprijed Dan je bio gotov i prije nego to je poeo Na kiblu nalijepljen je papir Naslov: POTPISAN MIROVNI SPORAZUM U DEJTONU Ukrasio sam do neprepoznatljivosti Crnim hamajlijama Bijelim hamajlijama Crnim govnima Bijelom spermom U crnoj koulji Na bijele pruge *** Ulica u kojoj sam roen zamagljuje se, tamni. Mjesec u prvoj etvrti isturenom otricom zasjeca nebo. Prolo je vrijeme veere. Pekare su zatvorene. Police prazne i bijele od brana. Piljari pakuju voe u kartonske gajbice. Lijepa ena kupuje lubenicu. Neki ovjek, okrenut leima, stoji pored zida i mokri. Vidi se kako mlaz mokrae, u blagom luku, zaliva smee. Ulica vonja na jegulje. Gevito steem ake. Osjeam da moja sumnja raste. Sjeam se dosjetki o tvorcu nihilizma, o nesuvislosti stida.
51

KNJIEVNI PODLISTAK

Bjelji sam od krede, za lice se lijepi sitna praina kao sluz sa pseeg jezika dok lie ruku uplakanom djetetu. Svi su protekli dani post skriptum na voznoj karti budunosti, jer, narodu je tijesno kao dimu u mutikli, jer, ni magarci ne ulaze u vodu s tovarom soli.

*** Toplo prijepodne; deseti dan boravka u Ravnom. Sjedim na obali jezera, zavaljen u drvenu naslonjau. Kroz sladunjav drijeme pratim igru zrnaca praine u snopu suneve svjetlosti. S aom travarice i nogama na oblinjem kamenu, s cigaretom meu prstima. Godi mi odsjeenost od svijeta. Ona mi trese aku. Hej, daj mi drugu, kud si se zagledao!? Podsjeca mi nokte ljubei svaki prsti. Ugodno je sjediti s rukom u enskom krilu, ali ja vidim bolniarku kako mi obrezuje nokte i berberina koji brije leeve.

POLOVINA PREANJEG SVIJETA

U prepunoj slastiarnici Prislukuje razgovore za okolnim stolovima. Okruuje te jezik djetinjstva. Dok to sebi u rijei prevodi shvata da je netano: bosanski je samo jedna polovina tvog preanjeg svijeta. A jezikom druge polovine ovdje od trenutnih gostiju niko ne govori. Kelnerica konano stie i zapisuje tvoju narudbu: 1+1 Jedan jezik plus jedan ivot. Znae li onda dva jezika dva ivota? Gosti se smjenjuju u slastiarnici kao parii obojenog stakla u kaleidoskopu. Godi ti iznenadna perspektiva? Osjeaj da posjeduje dva svijeta? Nita i sve to. Kola sa tanjira nestaje u par poteza viljukom. Kafu ispija u dva gutljaja. Ostavlja otiske prstiju na ai za vodu. Napojnicu pored plaenog rauna. Izlazi kao da te neko goni. Napolju te oekuje vjetar. Sunce po zaleenoj kori snijega. I tiina. Mehlem jednom rjeju. Decembar 2006
52

TABLA
Tabla iznad kafane Mostar koja reklamira cigarete marke Morava sa slikom bradata mornara u kolutu dima kripi na jutarnjem povjetarcu Jekom oponaa kapiju u Cernici na kojoj se jo ljulja onaj djeak u meni Prolost kuca poput drugog srca a ulazna vrata i ta tabla kripe do dana dananjega

KNJIEVNI PODLISTAK

MAURI I RIJEI
U desetom su stoljeu Mauri znali da su lane rijei kao olovo teke. Teina njihova potapa sutinu ivota. Alhemija na povrini pluta. Izmoren itanjem Al Iqd al-Farid* osjetim u stomaku zvijer to mi razara eludac. Neki ljudi kroz ivot prou kao sjene, a drugi kao divlje zvijeri. Svima je zemlja sigurno konaite. Stvari koje smo napravili postaju to ele: znaenja emo naknadno razumjeti, kad se naemo u Boijem predvorju kao lice biljaka, sjene divljih zvijeri, ornament na mihrabu. * Jedinstvena ogrlica (Antologija razliitih pjesama Ibn Abd Rabbiha, najpoznatijeg pisca Kordobe /ivio od 860 940/) *** Kad sam bio mali kua mog oca bila je velika kao kula. Svake naredne godine, bivala je sve manja. Hiljadu devet stotina devedeset druge kuu je pogodila granata. Sad je kua runa mrlja na krajoliku koja postaje gomila praha.

STRANA S KOJE SE POMALJA SUNCE

Slaem kockice u zdanja, slova u reklame, tamne kronje drvea u vrt zaklonjen dvoritima, i ne zaboravljam, na smrtonosnoj ulici premreenoj snajperskim hicima, stranu s koje se pomalja sunce. Pucaju oni s kojima smo se u djetinjstvu igrali. Oni koje nismo ostavljali same.

NEODREENOST
Postoji Bog, makar mali kao zrno bibera govorilo se u mom djetinjstvu. Mali kao mrav govorilo se kasnije. Nadivio sam Hristove godine. Ve sam u godinama smrti Muhammeda a.s. Oko mene, jo uvijek, vjeruju da postoji neto. Neodreenost vrijea mravlje uporna u svom postojanju.

NA GROBLJU, DJEACI
Na vrh brda groblje A ponad brda nita Penjemo se iz doline Lahka koraka i tuna oka U groblju smo A kao da smo u nebu Otvaramo djeije ruice Kao da itamo knjigu
53

SARAJEVO, ZAGONETKA
Stranac, konstruktor koji se dvoumi, ovdje, gdje nije nemogue, sluajno, sresti ovjeka, dobro prepakiran, umotan u paus-papir, krialjku, u biljenicu iz stereometrije, uvezanu metalnom spiralom, zapisuje pitanja o gradu, skriven iza trakaste zavjese, jedva raspoznajui odgovore
BEHAR110

KNJIEVNI PODLISTAK

NA DAN SVIH SVETIH

26. avgusta 1992. godine Ramo Berbo iz sela Zabre, optina Priboj, radnik s francuzicom na glavi, ekao je autobus u selu Sjeverin na raskrsnici puta Priboj-Rudo. Oko njega je bilo desetak ljudi koji su, takoer, autobus ekali. U neposrednoj blizini zaustavio se kamion, tipa TAM, koji je nosio protivavionski top. Iz njega je izalo nekoliko vojnika u sivomaslinastim uniformama. Dvojica su pretakala benzin iz rezervoara u kante ulinog prodavca. Jedan je priao, i samo Rami Berbi zatraio lina dokumenta. Nakon to je primio isprave na uvid vojnik je izvadio pitolj i pucao. Onaj sa apkom na glavi naredio je prisutnima da le bace u Lim.

U CENTRU MALMA
U centru Malma, na trgu kralja Gustafsona, pred pabom Mascot, kraj plinske vatre, grijem se i puim jer rigorozni Skandinavci, nikotinske ovisnike, iz zatvorenih prostora, kao uostalom i ostali Evropljani, zauvijek su protjerali. Nije mi to prvo protjerivanje, iako mi ovo, puako, iz posve drukijih razloga smeta. Dvadeset je dana do mog pedestog roendana. Danas i ovdje, kraj plinske vatre, u samoi, prebrojavam svoje neprijatelje. ini se da ih imam mnogo. Kad bi stali u krug, drei se za ruke, sva bi brda moga djetinjstva sobom opasali. Prvi koji me je prihvatio, bio je, u stvari, moj strani klevetnik. On je moje mahane toliko preuveliavao, vrline potirao, tako prenaglaeno, da, napadajui me, nita od sebe, u oima svijeta, nisam izgubio. Ljudima, koji su, nekada, za mnom pogrde bacali, odjednom, i moje mahane postae dopadljive. Jednom sam, u mladosti, iako daleko od smrti, vidio svoj grob. itao sam, na nadgrobnoj ploi, Ja u se ponoviti! Sada kada znam da se veliina ovjeka, odreuje prema snazi trajanja, kada znam za mo ponavljanja sebe, igram igru stalnih gubitaka. Nastupe svjesnog rtvovanja nikad nisam napustio. Ko izlae svoju duu opasnostima, tijelo kretanju, duh letu prema univerzumu, dobija oblik fluidne svjetlosti koja nije beskraj ali trag je postojanja koji se sa zagonetnim, u ovom vremenu i prostoru ovom, uhvatio u kotac znajui da na svojim se mukama ne ui. I zato danas, kraj plinske vatre, u samoi sumnjivog sklada, nalazei se u krugu tuih oajanja postajem tvrd i jak, prznica gorke due, svadljivac koji se odrie vlastite nevolje videi bolnije meu bolnima.

54

KNJIEVNI PODLISTAK

ZIDANJE SKADRA
Podizao sam kuu, u kru, pod krukom. Lijepio sam je znojem, sadrajem ostalih ljezda i ponekom kapi krvi koja se dvoumila na ranicama oteklih prstiju. Gledao sam krv bez uasa, nemilosno mijeao pijesak i prste, zrak iz stegnutih plua i hladnou dostupnog svijeta. Podizao sam njene zidove kao da e je nastanjivati moj sin, otvarao sam prozore kao da je u njoj stoljetni mrak. Stavljao sam pijesak na dlan, osjeao ga meu prstima, provjeravao njegovu tvrdou i sposobnost vezivanja. Potom, pijesak sam uziivao u zidanicu. Sam, bez majstora, bez projekta i bez vrstog plana, znajui da takvu kuu, u kru, pod krukom, niko ne moe da podigne, drukije sazdanu osim na znoju, na sadrini ljezda, i ponekoj kapi krvi koja se dvoumi, mada, ipak, odustaje od obreda.

*** Na nogama ena pred kojima zabruji dua postoji mlade, tik iznad lanka, vidljiv samo pjesnicima i prorocima. Vrhu od elika uzor je mjesec mlad, malim avlima zvjezdano polje. Tako sjaje u sveopem ponoru u kome leimo zavejani, ranjeni i sakati poprilino. Prazna je kolijevka, prestraeno bojite. Ruske lutke (suha drenovina) nijeme. Upravlja ih zla kob. I blijedi mlade, tik iznad lanka, na nogama ena pred kojima zabruji dua, vie nije vidljiv ni pjesnicima ni prorocima.

BEHAR110

55

KNJIEVNI PODLISTAK

Edin Urjan Kukavica

Ko ajete objavljene s lia ita

(Ulomak iz romana Vjernik koji uskoro izlazi u izdanju KDBH Preporod u Zagrebu)
Jesi li ti taj od kojega nema boljeg?, pitao je ejh Husamuddin-efendija svog uenika Ibrahima tonom koji je bilo najtee procijeniti je li je ljut, razoaran, miran ili ta je? Sjedio je na niskom minderu odmah uz prozor s kojeg se vidio Hali. Punio je lulu ne gledajui ni lulu, ni duhankesu, a ni Ibrahima koji je sjedio na podu, onako malo desno, a opet ispred njega. Estagfirullah, moj sultane. Nisam, ja sam onaj koji e uiti druge da budu bolji od njega. Oni to su s nama bili i otili nikada s nama nisu ni bili. Oni koji su od nas traili pa nisu dobili niti su nas zijaretili, niti su zaista traili. One koji tvrde da nam imaju ta rei, mi ne elimo sluati. Za one koji ele uti ta im imamo rei, nemamo im ta kazati. Nikoga nismo nauili rukovati lukom i strijelom, a da istom nije od nas nainio metu. Ti si me uio da oni koji ele neto drugo, a ne ono to im je ponueno, nikada nee dobiti nita. Onome koji je navikao na brabonjke bespredmetno je nuditi bisere. Tvoji zemljaci su stado treba im tornjak; krdo su ne ulazi meu njih ako nisi jai od najjaeg, pametniji od najpametnijeg, mudriji od najlukavijeg, spremniji od najspremnijeg... oni su jato ptica nebeskih... Meu njima su brojni oni koji za knjigu mudrosti ne bi alili ni svu svoju imovinu, neki za nju ne bi alili ni svoj ivot dati. Ali, ako ti za knjigu mudrosti ponude hiljadu i stotinu hiljada dukata, znaj da ih znanje ne zanima nego se ele osigurati da ti u nju vie nikad protiv njih nee zaviriti. Kako misle da se parama moe platiti ono to ni cijenu nema? Oni stvari mjere svojim arinima; za tebe je novac simbol, a za njih ima stvarnu vrijednost. Ti si me uio da gdje god postoji jedna krajnost, odmah uz nju, u njenoj sjeni, je i njena suprotnost... Zar e im odnijeti zakone, ispisati ih itko, a potom ih okaiti tako visoko da ih niko nee moi proitati? Ni za ivu glavu ne pokazuj ko si i ta si; u zemlji slijepih ovjek koji vidi makar samo na jedno oko moniji je od kralja! I neprijatelj svima koji ne vide, a znaju da on vidi. Kad ve sjedne s tim ljudima, otvori oi, otvori ui i zatvori usta. Jesi li primijetio kako nekad iste rijei mogu zvuati i kao vahj i kao bogohuljenje. Nije nevano ni kako govori kad ve govori. Lahko je prikljuiti se drutvu prosjaka, ali je teko iz njega se izbaviti.
56

Jo su to dobri ljudi, i pod Allahovim, Uzvienim, okriljem. Jo nisu dobro u sebi iznevjerili samilou prema zlikovcima, dobroinitelji meu njima, koliko znam, jo ne veliaju razvratnike, a ueni i po znanju znani ne podilaze i ne naklanjaju se vladarima zarad ovosvjetskoga dobra. Jo Gospodar od njih nije podigao svoju milost i zatitu jer, iako im svako malo alje zlikovce koji ih na teke muke stavljaju, u njihova srca nije kukaviluk ulio, i nije uinio da pred zlom ustuknu. Da im nije dobrih, stradao bi itav narod; da nije uenih, bili bi poput hajvana; da im nije vlasti, s kandijom u jednoj, a komadom hljeba u drugoj ruci, meu sobom bi se poubijali; da im nije vjetra, uuli bi se, prii im se ne bi moglo Da im nije plemenitih, rei e mi, zemlja bi se pod njima prolomila i sve ih progutala. Vie je meu njima onih koji znanje ne pokazuju, a dobra djela paljivo skrivaju, onih koji vie vole na srcu nego na jeziku, djela im rijei potvruju, a ono to im se vidi slika je onoga to im se ne vidi. Lijepa i zastraujua, razborita i mahnita, samostojna i nesamoopstojna, otvorena i lukava, nebu strijemi, a od pupka dalje ne vidi Nije Bosna mala, nego su joj ljudi mali, a opet na sve gledaju sa visine, jer je Bosna u njima nezamislivo velika. Znat e da nije dobro kad osjeti da te ljudi poinju gledati odozdo, poginjati glavu pred tobom i pribojavati te se. Znaj da je tad vrijeme ili da im uzvrati naklon ili... da ih uini konano upokori. Ne treba vojska da se osvoji zemlja. Osvoji ljude; kad da obeanje ispuni ga. Govori od srca. Zar da im pokaem svoje srce pa da poele imati ga na stolu do ujutro? Nee ti biti prvi put da govori kad bi trebalo otutjeti, kao to si nebrojeno puta progovorio kada je trebalo govoriti. Ratovi se dobijaju uvidom, a ne vojskom. Znam. Ti si me uio da se lahko steeno lahko i gubi. Osamom i ibadetom lahko je stii do Boga, ali je isto tako lahko i zalutati; tekim radom steeno utvruje put, pospjeuje pamenje i ini da put i zaradu teko zaboravlja i troi Mir u Bosni san je koji koji se ne smije ispriati, koji se ne smije naglas spomenuti; toliko je fin i osjetljiv da kad bi se u rije pretvorio ili bi se prolomio poput leda na planinskom potoku istanjenog pramaljetnim vjetrovima, ili bi se

KNJIEVNI PODLISTAK

poput ledenice u kapi pretopio; o njemu se smije samo misliti i sanjati, pa, mirujmo sad, sanjajmo. Kao kroza san uo je Husamuddinove rijei: Svemu je na dunjaluku pa i dunjaluku vrijeme odreeno; i hajvanu i insanu, i kad e doi, i kad e otii. Horoz koji zove prije sabaha prije e u loncu zavriti; cvijet koji nikne prije vremena s posljednjim snijegom e se jal smrznuti, jal salomiti. Mi vidimo ono ega nema; ne vidimo ono to jeste. Mi smo nepoznati posmatrai nepoznatog. Nismo ono to izgleda da jesmo. Ni ne sliimo na ono to jesmo. Dunjaluk je kefin satkan od hiljadu privida i obmana i omotati se njime moi e tek nakon hiljadu razoarenja i smrti. Vrijeme koje sanjam i kojega se pribojavam, bit e jednom vrijeme u kojem e ljudi ivjeti, a sanjat e o vremenu u kojem ja ivim i za njim udjeti. Nikad se nee moi bolje ivjeti, nego to se moe sanjati. Zna li ta je, valija? Namjesnik, pomisli, ali ree: ejh to bolje zna od mene, ja mislim prijatelj. Husamuddin se namrti, skupi usnice, kao to je uvijek inio kad bi znao da upitani zna odgovor, a namjerno izbjegava odgovoriti tano, jer i pitalac i upitani znaju ta je za tim slijedilo, pa ree: Valija je namjesnik, onaj koji obavlja poslove u ime nekog drugog, odnosno onoga koji ga je na to mjesto namjestio. Ejvallah. Ti e biti moj namjesnik ovdje gdje te postavljam. Mnoge e ti vjetine trebati tamo gdje ide; ima li ih uza se ili makar zna li gdje e ih potraiti i nai? Znam opisati kiu. Hoe li ti biti dosta to znanja? Hoe li znati utjeti? Hoe, ako Bog da, dok ne naem nekoga da me odmijeni. Hranom za lavove ne hrani kerove. Neu, ako Bog da. Hajde sad. Kia, proapta Ibrahim izlazei iz kue i zatvarajui vrata za sobom. Podie ruke da potare lice, svue saruk s glave, rairi ruke i ostade tako zatvorenih oiju gledajui u nebo dok su mu se kine kapi slijevale niz lice. Ako isprui ruku i eka dovoljno dugo i strpljivo, ak i drvo e te darovati listom ili svijetom, a u pravo vrijeme i plodom. Trai i dobit e. Trai, ali pazi ta trai, jer e ti se sigurno dogoditi da dobije, pa ta e onda!? Prekoraio je kapijski prag, paljivo zavorio i zakraunao kanat za sobom, stao, duboko udahnuo i zakoraio niz stambolski sokak; slijedeim korakom ve je koraao po svojoj rodnoj Bosni; koraao i izgubio se u svijetu manjem od maka i veem od svemira. Hod dobrog ovjeka ne ostavlja tragove, govor dobrog ovjeka nema mahane, dobar ovjek ima stotinu ograda, nedobar samo jednu svoju matu..., zvonilo mu je u uima dok se izuvao da
BEHAR110

osjeti rosnu travu pod bosim tabanima. Sudbina i slava tvoja idu ruku pod ruku; dvije su sestre roene i nikada se nee rastaviti. Samo e jedna, ona mlaa, slava, kao to je i red, nadivjeti onu stariju, sudbinu. 1/9 Polazei na put, pakujui neto malo stvari za koje je znao da moe i bez njih, ali opet da ne bude da je bez poputbine na put krenuo, Ibrahim, sin Sulejmanov, nije ba razmiljao ni kojim putem e krenuti, ni kako e putovati, ni koliko e mu vremena za put trebati, ni gdje e odmarati Gotovo da nije mislio ni o emu. Po rukama je prevrtao stvari bez kojih nekada nije mogao, a sada su mu predstavljale samo viak i smetnju, a po glavi misli je sigurno mogao, ali kojih se nikako nije mogao rijeiti. Nije akibeti ni stupio na tlo Rumelije, a kamoli da je stigao razgledati gdje je stigao i kakva je zemlja, a kakvi ljudi, jedva da se stigao selamiti i upitati sa nekima koji su bosanski jezik razumjeli (Kako su ti volovi, robe Allahov? Kakva e sjetva biti? Hoe li okasniti? Zato im postavlja takva pitanja? Zar misli da ovi ljudi znaju i zanimaju se izata drugo? Kad im postavim pitanja koja vole uti, na koja znaju odgovor u kojem se mogu i pohvaliti i poaliti, zadovoljni su i sretni odlaze svojim kuama. Moe biti da e mi nekad, jednom, otvoriti vrata tih svojih kua, doekati me srdanom dobrodolicom i biti spremni sasluati ono to im zaista imam rei. Pa, ako bude Allahova volja, moda neto od toga i posluaju, za svoje dobro. Ti bolje od mene zna da plod ne zna svoj ukus. Pa, zar cvijetu mirie njegov miris; zar mousno govee zna ta nosi u svojoj utrobi? Zar ne vidi da je sve to stvoreno zbog tebe i tebi. Brojni su naini da se osladi plodom sa drveta punog plodova; dva pouzdana su da sjedne pod drvo i eka da ti plod padne u krilo ili da protrese drvo i otrese plod. Tek kad sazna ko si, znat e i zato si i za to si. Tek onda e moi odluiti hoe li sjesti i ekati ili e tresti drvo i nikad ne biti siguran ta e i gdje e pasti. Pa kako, onda, odabire sljedbenike? Ne odabirem, traim one ija su srca crna kao no i po njima piem bjelilom istine. ...? Jesi li ikada pokuao uti ljude iznutra; sasluati njihove misli skrivene tamo gdje ni sami nisu znali da se misli mogu sakriti? Jesi li ikada pogledao u srca ljudi i tamo se sreo sa bogovima kojima se klanjaju a da toga ni sami svjesni nisu?) Doekali su ga nasred puta.
57

KNJIEVNI PODLISTAK

Jesi li za mejdana slovom, rjeju i knjigom, ejhu? pitali su oigledno ili dolazei izdaleka ili, pak, dugo ekajui prainom prekrivenih kahvenih, crnih, bijelih kakvih god hoe odora, po trojica, po peterica, po sedmerica najednom, eljni. Proite me se ljudi. Nisam ja vaa mjera, niti ste vi moja mjera. Naite nekoga drugog, sebi ravnoga. Ima hoda u svakom selu Beli e se nai neki raspoloan da sa vama mejdan podijeli. Ako tebi nije ispod asti, mi smo ba izdaleka zapotegli da se s tobom vidimo, pa bismo ba s tobom porazgovorili. Onda bujrum, poravnite. Radi smo ti, ejhu, rijei podijeliti, istine uporediti Okanite se orava posla. Niti ste prvi, niti ste posljednji s tom i takvom eljom. I samog Muhammeda su tako izazivali pa mu je Gospodar naloio da kae: A onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, poto si ve pravu istinu saznao, ti reci: Hodite, pozvat emo sinove nae i sinove vae, i ene nae i ene vae, a doi emo i mi, pa emo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati! Pa hajte, iziite, ja nemam djece, i vi nemate djece, te se na djecu ne obazirimo. Iziimo i prizovimo prokletstvo na one koji na Boga i na njegove poslanike lau. Istine se ne daju porediti, jer je Istina samo jedna, Njoj ravne nema i Ona druge nema. Kako ti dri da je tvoje istina, a mi drimo da je nae istina, onda nije jedna nego su najmanje dvije. A na Bosni je vazda mnogo onih koji dre da je samo ono njihovo jedina istina. O vi koji biste trebali slijediti Indil, i Mesiha, i one koji su njega gledali svojim oima, i one koji su njih slijedili! Na noge sam vam doao, a i vi meni sami dolazite, e da biste istinu pronali, a moje je da vas istini uputim. Priajmo onda o Isusu, Isau, sinu Merjeminu; vama je ta tema bliska, a ni meni nije daleka, jer, tako mi Boga, Jedinoga, Koji druga nema i nije roen, niti rodio je, slutim sebi njegovu sudbinu. Je li Isus ikada rekao Ja sam Bog ili Isto sam to i Bog ili Oboavajte me! Drugog Boga osim mene nema? Rekao je: Ja i Otac jedno smo. Kaete da je rekao: Ja i Otac jedno smo. Da, jedno su. Ali, kako? Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posveenja. Bila je zima. Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. Okruili ga idovi i govorili mu: Dokle e nam duu drati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist (mesija), reci nam otvoreno! Isus im odgovori: Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela to ih ja inim u ime Oca svoga ona svjedoe za mene. Ali, vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Ovce moje slua58

ju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem ivot vjeni te nee propasti nikada i nitko ih nee ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, vei je od svih i nitko ih ne moe ugrabiti iz ruke Oeve. Kako onda jedno? Jedno, jer: Ne molim samo za ove nego i za one koji e na njihovu rije vjerovati u mene: da svi budu jedno kao to ti, Oe, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao to smo mi jedno ja u njima i ti u meni, da tako budu savreno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao to si mene ljubio. idovi ponovno pograbie kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: Mnoga vam dobra djela Oeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete? Odgovorie mu idovi: Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: to ti ovjek sebe Bogom pravi. Odgovori im Isus: Nije li pisano u vaem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Ako bogovima nazva one kojima je rije Boja upravljena a Pismo se ne moe dokinuti kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet moete rei: Huli! zbog toga to rekoh: Sin sam Boji! Ako ne inim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali, ako inim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu. A ovo je ivot vjeni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovrivi djelo koje si mi dao izvriti. A sada ti, Oe, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i rije su tvoju sauvali. Sad upoznae da je od tebe sve to si mi dao jer rijei koje si mi dao njima predadoh i oni ih primie i uistinu spoznae da sam od tebe iziao te povjerovae da si me ti poslao. Rekao je: Nije li pisano u vaem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste! Je li Boiji poslanik, navodei Psalme, rekao: Rekoh, dodue: Vi ste bogovi i svi ste sinovi Vinjega! ima potrebu demonstrirati svoje dobro poznavanje knjiga objavljenih prije njega, to je ve uinio nekoliko puta. Ili ima potrebu, naredbu Gospodara, da naznai, najavi Istinu koja stoji iza istinitosti koja se vidi oima. I nastavlja: Ako bogovima nazva one kojima je rije Boja upravljena a Pismo se ne moe dokinuti kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet moete rei: Huli! zbog toga to rekoh: Sin sam Boji!. Drugim rijeima, ako u knjigama koje ste do sada drali ispravnima, a doao sam da te knjige i te poslanike potvrdim i upotpunim, po kojima su se ravnali i po njima sudili, pie ono za to mene sada osuujete, licemjeri ste besprizorni.

KNJIEVNI PODLISTAK

Zato bi onaj kojeg Bog posla bio manje bog od onih kojima ga posla, koje sam Bog naziva bogovima? I jo kae: Nije li pisano u vaem Zakonu Zar to nije i njegov Zakon? Nije li rekao: Ne mislite da sam doao ukinuti Zakon ili proroke. Nisam doao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kaem vam, dok ne proe nebo i Zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezi iz Zakona nee proi, dok se sve ne zbude. Ko, dakle, ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako naui ljude, najmanji e biti u kraljevstvu nebeskom. A ko ih bude vrio i druge uio, taj e biti velik u kraljevstvu nebeskom. Da, i njegov je, ali: Imao bih vam jo mnogo rei, ali sada ne moete nositi. ovjeanstvo jo uvijek nije spremno da prihvati cjelokupnu Istinu. Zar nije rekao: Niti se ulijeva novo vino u stare mjehove; inae se mjehovi provale, vino se prolije, te mjehovi propadnu. Novo vino se ulijeva u nove mjehove, i tako se oboje sauva. Goleme rijei govori, ejhu? Ako e nas ti upuivati Istini, ta je onda ono to do sada slijedismo? Ako je ovo to ja govorim Istina a jeste onda malo osim toga ostaje, zar ne? Nije zar dotle dolo da vam se mora govoriti ta je ono to istina nije? Istina samu sebe sobom svjedoi. Zar nam nije dostatna istina napose? Osim toga, imamo mi i svojih kazivaa istine, ne vidimo da si nam jo i ti potreban? Kad vam je dosta istina napose, to vam, onda, ne bi dosta sam Bog, nego mu i sina pridruiste, pa ga jo i od drveta djeljete, od kamena kleete i od raznih mjedi izljevate? Pa zar nam nije tvoj sultan potvrdio da je pravo to to vjerujemo, dajui nam slobodu da svoju viru ispovidamo? Nije vam sultan Fatih, asni Mehmed-han, potvrdio pravovjeru dajui vam svoju rije da vas ovdje niko nee, niti smije uznemiravati, nego vam je dao slobodu da u njegovome sultanatu na Boijoj zemlji vjerujete ta god hoete, koliko god krivo hoete i da vas u vaoj viri niko nee dirati! Pa to nas onda ti ne ostavi na miru kad nam je sultan podario mir ? Zato to istina nije samo za ui odabranika, nego svih svjetova, pa ne bih da ostanete uskraeni za ono to je vaim uima namijenjeno. Ne treba nam tvoja istina, ejhu. Mi svoju istinu imamo, i dosta nam je naa istina. Nije li Isa, kad je oita znamenja donio, rekao: Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko ega se razilazite. Zato se Allaha bojte i Meni se pokoravajte, Allah je moj i va Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je pravi put!
BEHAR110

Rekao je Isa, ejhu. A ti nisi Isa Ako i nisam, zar je zabranjeno njegovim mubarek rijeima govoriti? Gospodar vas poziva, recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono to se objavljuje nama i u ono to je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono to je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku meu njima ne pravimo, i mi se samo Njemu iskreno klanjamo. U golemo si zvono udario, ejhu. Proi ga se, tako ti Boga. Ja bih se vas rado proao, da ste se vi mene proli. Oprosti, alali, ako Boga zna. A kada Allah rekne: O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! on e rei: Hvaljen neka si Ti! Meni nije priliilo da govorim ono to nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to ve zna; Ti zna ta ja znam, a ja ne znam ta Ti zna; Samo Ti jedini sve to je skriveno zna. Ja sam im samo ono govorio to si im Ti naredio: Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru! I ja sam nad njima bdio dok sam meu njima bio, a kad si mi Ti duu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdi. Ako ih kazni, robovi su Tvoji, a ako im oprosti, silan i mudar Ti si. (Ponovo te pitam, jesi li Isa? Nisam. Pa to, onda, govori njegovim rijeima? Suhufi su ovo Ademovi, i Nuhovi, i Ibrahimovi, Zebur Davudov, Tevrat Musaov, Indil Isaov... zabiljeke otkrovenjske koje mi dolaze ovako kako ih izgovaram i koje izgovaram onako kako mi dolaze. Ne preeruje li nemalo? Poslije Pejgambera, nema pejgambera. Nema, ali ima objave. Estagfirullah. Rata? Pametnom je svako svitanje objava, a svaka no njen tefsir; ko ajete objavljenske ne zna itati sa lia, daba oi iskapa nad Kuranom asnim; kome jata ptiija na harfove ne slie, nita mu ne vrijede ni turski, ni perzijski, ni arapski; kome zemlja nije suhuf, slabo e se papirnatim suhufima okoristiti. Govorio sam im: Kad god u nekoga uperi prst, ostaju jo tri koji pokazuju na tebe i jedan koji ti, ako ne zna, otkriva, gdje emo svi zavriti. Nisam Isa, a ni ti nisi Jehuda, a opet emo tako nekako, i ti i ja, skonati. Ba?) Ba. O ljudi! O muslimani! O Bonjani! O Bogom blagoslovljeni i sobom prokleti! Zar ni u jednom od vas vie krvi nema koliko ni za pola mejdana? Zar se tako zahvaljuje Onome Koji vas je obasuo izobiljem blagoslova? Zar mu za irinu i zelenilo polja uzvraate tijesnim srcem i crnilom
59

KNJIEVNI PODLISTAK

dua, zar svjeinu zraka i bistrinu vode plaate dimom mejhane i muljem vina, zar na zdravlje i imanje kugom odgovarate? Zar ste Boga ejtanom prokletim zamijenili? Ne gudi, ejhu, tako ti Boga, nita te ne razumijemo. Ako e govoriti govori da te arlaiemo. Ovako, daba ti je govoriti, nit ta od tebe uimo, nit se zabavljamo. I ta bi, ejhu?, progovori Osman nakon duge utnje. Otrijeznie se istom dok si dlanom o dlan. I mnogi ustade i krenu za mnom. uda Boijeg! Jah. udo! Zar je udo vidjeti jednoga da ne kamara zlato i srebro trgujui Kuranom; udo li je vidjeti da neko izvodi iz mejhane i uvodi u damije, a ne ieruje iz damije pravo u kerhanu? Opet udo. udna li uda, lijeio jednoga ili lijeio stotine, gotovo pa da je isto. ta je jedan Stambol i njegova kuga za Gospodara svjetova!? Vee bi udo bilo da Muzafer prestane samo o sebi rauna voditi i da pogleda oko sebe. Pomisli li, sjeti li se ikada da i njemu valja seliti? Ne znam sjeti li se toga, ali znam pouzdano da se tebe sjeti i spominje te, Uitelju. Ali ne po dobru. Malo ih je kojih se, kao tebe, Muzafer sjeti, osim onih kojima je svejedno, a da im se glava do tri mjeseca ne zakotrlja prainom. Biva, zna me? Zna. Veli, sjeti me se? Sjeti. I jo me i spomene? Spomene, ne rijetko i ne lijepo. E, hvala mu. im post prekine i otpoine, sedlaj konja i nosi mu darove. Nemalo je njegovo znanje, jo vee sjeanje, a najvee spominjanje. Kad je ponad Boga Ibrahima preim naao mahsuz e mu selam. Ne bih rekao da e mu veeg dara i ljepeg selama biti od ovoga koji mu dovodim. 1/10 Jahali su jedan pored drugog, uzapenik i njegov tamniar. Jel izun progovoriti? prvi progovori tamniar. Jest. Reci. Ovo to imam namjeru rei, koliko ja znam, niko prije mene nije ti rekao, te opet pitam, jel izun progovoriti? Malo je pitanja koja ve nisam uo. Zar si zaboravio, ve si me pitao jesam li Isa, mir neka je s njim? Upitali su Uitelja: Reci nam djelo ijim sebepom emo ui u dennet samo zato to ga inimo. Odgovori: Ne govorite, uope. Pitalac ree: Ne mogu to uiniti.
60

Uitelj mu ree: Onda nemoj govoriti ni sa kim osim sa Bogom. Pametnom ovjeku jezik je iza srca, pa kada hoe neto rei, on to najprije propusti kroz srce. Ako e to korisno biti, onda kae; u protivnom, uti. Onima koji znanja nemaju, srce je iza jezika. Oni govore kad god im se prohtije, uope ne razmiljajui. A ko mnogo govori, esto grijei. ovjee, pazi ta govori! Ljudi e dennete gubiti najvie zbog onoga to govore. To su pitali Isaa, mir neka je s njim, moj Osmane. Rekao im je: Robovanje Gospodaru ima deset dijelova. Devet je utnja, a deseti osamljivanje. (Teko da e ti biti dosta to to zna opisati kiu. Hoe li znati utjeti? naumpade mu.) etiri stvari ne mogu se dostii bez osjeaja umora, bile one velike ili male: tiina, koja je poetak oboavanja, skromnost (poniznost), i sjeanje na Boga. Ali, ljudi, vi neete postii ono to elite sve dok budete udovoljavali pohotama tijela, a neete ostvariti svoja nadanja sve dok se ne strpite na neugodnostima. (Nee ti biti prvi put da govori kad bi trebalo odutjeti (kao to si nebrojeno puta progovorio kada je trebalo govoriti). (Neko su na dunjaluku ivjeli ljudi koji su svojim trudom i zalaganjem mogli zasluiti Allahovu milost da dosegnu visoke derede i da ih Svemogui Gospodar uzdigne ponad drugih ljudi dajui im pravo i mogunost da, one koji to ele, povedu, prvim putem prema Njemu (Uzvien je On!). I danas, kau, ive takvi ljudi. Siguran sam da neke od njih i sam znam, ali ba zato to su takvi kakvi jesu i ne znam da ih znam niti iko osim njih i njihovoga Gospodara, ne zna za njih. Isto tako, znam da ja nisam jedan od tih, ni prvih ni drugih, ni treih, niti bilo kojih koji bilo ime to su uinili (ili nisu uinili), to su rekli (ili nisu rekli), to su pomislili (ili nisu pomislili), zasluuju Allahovu milost, te stoga ne smatram se vrijednim i dostojnim, niti dovoljno monim da ponesem slavu psta koji mi se nudi. U isto vrijeme, beskrajno sam zahvalan Gospodaru, i mome ejhu ocu i uitelju, i svim, koje znam i ne znam da su mi pomogli, da budem poaen ovim to moram odbiti. Sultane moj, ako me postavi gdje si me imao namjeru postaviti prije nego sam se usudio progovoriti, otvorit e irom vrata onima koji su me i do sada poniavali hranei mene i moju porodicu sadakom da nastave tako, ne da nas hrane sadakom, nego da se nad mojom nafakom, Gospodaru sam zahvalan za nju, ismijavaju i na meni i mojoj kunoj eljadi da se grijee. Ne oholim, tako mi Boga, Jedinog, i ne prigovaram, nego vidim to vidim. Jer da je drukije, valjda bi se, osim novia i hljeba iz njihovih bisaga, u njihovim magazama nalo neko mjesto na kojem bih mogao poteno zaraditi te novie pa da sam, kako insanu i dolikuje, kupim hljeb svojoj eni i djeci. Nije tvoje da o tome misli, a oni koji su te i do sada

KNJIEVNI PODLISTAK

poniavali i dalje e te poniavati, samo e se njihov broj uveavati, a tvoje je da ostane postojan kakav si i do sada bio. Nije, znam. Ali mi obraz ne doputa da se tvoja ast i ugled okaljaju mojom neimatinom i neznanjem, mojim nesnalaenjem u ovome svijetu... Radije, ako mora, neka to bude samo izmeu Gospodara, Uzvien je On, tebe i mene. Moe i tako, ali ne moe. Govorit e: Vidi ejha, stomak mu se za kimu zalijepio; Vidi ejha, ni gaa na stranjici nema, a pantole mu na koljenima jo lani progledale; Vidi ejha, i da ima enu i kuu, ena mu od sramote iz kue ne bi mogla izii, jer nije daiz iz kue neotkrivena izlaziti kao da je firaunkinja, a da se pokrije nema ime... Govorit e i gore od toga, pa, budi sretan ako se samo na tome zadre. 1/11 (Ponekad inim ono to elim, rijetko volim ono to inim, uglavnom radim ono to moram.) Nesretnik sam koji od tolike Mekke i Medine ni jednom nogom ne stade na mubarek zemlju koju je Allahov Poslanik svojim hodom poastio... Osman-au je bazao ulicama i mahalama Kahire misirske, nepristojno drei ruke svezane na leima, kao, biva, obilazei strae, a u stvari nalazei se tamo gdje bi ga mogli traiti, i ne daj Boe da ga ne nau, pa da mu jo i to na nos skoi, i onako... Kotrljao je kamenje pomiui nogu za nogom, buljio u mrak nastojei vidjeti vrhove izama, zametao se nehajno zamahnutom nogom i vraao se uspostavljajui ravnoteu drugom. Promae pored jednog damli prozora, pa se istom povrati i zagleda se u sjedobradi lik to mu se ukaza pred oima. (Hej, otkad te nisam vidio) pomisli i nehotice se rukom potrlja po sijedoj bradi (Gospodaru, ba sam osijedio), pa smae kalpak i saruk. Dok dlanom o dlan, od petka do petka, od Bajrama do Bajrama, pomisli, proe ivot i ve se valja poeti spremati, inna lillahi, ve inna ilejhi radiun. Gospodaru, pomisli, znam da si sve stvorio s mjerom i namjerom, znam da si u svemu njime samim sakrio tajnu dokuivu i nedokuivu u isti mah; ali, Gospodaru, kakva je ovo zemlja? Ni pas u njoj ne bi rado krepao. La havle ve la kuvvete, ta je ovo sa mnom? Nita je ljudima uvrijediti me, prodati moju rije za kusur, zametnuti Uhud dobra to ga uinih za jorgandijsku iglu nehata i nesmotrenosti. Gospodaru kako li se tako pojeftinih da mi je znati Zape za ovei kamen to je izvirio iz kaldrme i udari se u palac. Istog trena zabolje ga stomak od pomisli,
BEHAR110

tako da mu palac nije ni naumpao, epajui, jedva se na nogu oslanjajui, pomisli: Gospodaru, avaj, Gospodaru, Tebi hvala na svakome halu, Ti svakome daje ono to je za njega i ne alim se, tako mi Tvoje Veliine, samo ne razumijem, iako mi se ponekad ini sve da mi je jasno da jasnije ne moe biti, te se Tebi utjeem, razrijei, oslobodi, pojasni, ja Rabbi Ako ja nisam u redu, pomozi mi da ispravim pogreke, a ako je, ono to ne smijem ni pomisliti, ako se na meni zuhuri i bejani Tvog Miljenika predaja Nije zar da sam toliko lo Trudi se insan biti poput treeg od trojice karija, (ni ko prvi, koji bi svaku ljusku odmah da uzvrati, ni ko drugi, koji ne bi uzvraao, ali bi da zna ko to i zato dijeli amare, nego ba kao trei, koji udarce prima i ne zanima ga ni ko ih dijeli ni zbog ega su, jer zna da su od tebe, a zna i da ne valja da je meu najboljim od ljudi), ali nije zar da me asti tolikom au da se na meni zuhure i bejane Pejgamberove rijei? Kako god bilo, znam da je grehota i znam da je sramota, ali kad me nisi poastio, od Tebe traim znak da je sve u redu i da tako treba biti. Ne osramoti me, ja Rabbi, ni pred dumanima ni pred dostovima, kao to nisi unizio Ahmeda, sina Harunova (neki kau da mu je bio brat), ne unizi, tako Ti dove Tvoga Hvaljenika (uini golemim u oima drugih, a malehnim u vlastitim), obraduj (kako si radovao dobre robove Svoje, iako im nisam ni praine praina), jer Ti i drvee s proljea liem obraduje, ptice usred zime opskrbom ne zaboravlja, pa ne zaboravi ni mene, Najmilostiviji Milosnie. Nije ni Kahira to je nekad bila, pomisli, pa kad vidje da mu se ova smiljotina jo i rimuje, nasmija se u kragnu koulje, skrivajui bradu i usta to dubetom, to rukavom, i to mu donekle popravi dan. uj Kahira Ime joj, to jest njemu, nije lijepo ni kad se na ensko premetne. Nekako na kahar podsjea. Kaharli sam, zapjevui ni u po glasa, tek da sam sebe uje i odmah se ugrize za jezik i brzo se i potajno osvrnu oko sebe da provjeri da ga nije ko uo. (Jest Bajram, ali nije tvoja pjesma za Bajrama) Nije mislio da e jo jedan Bajram doekati u Kahiru Misirskom, istina naprazno, bez ikakvih naznaka da bi moglo biti drukije, ali, eto, mislio je, nadao se i nekako s vremenom i povjerovao da bi ovaj Bajram mogao doekati u Stambolu i gotovo. Nije mu se dopadao ni Kahir, ni Misir. Dodue, bilo je mirno i nije se imalo ta raditi, a imalo se ta zijaretititi i vidjeti, ali, opet (Vallahi, dvije godine, to je dosta dosta je). Kad god bi ulazio u damiju, jo od djetinjstva, sjedao bi odmah iza vrata, ma koliko rano doao i makar prvi safovi bili potpuno prazni. I jo se trudio stalno mijenjati damije, nepravilnim redom, kako ne bi uvijek u istoj damiji sretao isti demat. Nekako se tako, kad ga niko ne vidi i ne prepoznaje, osjeao ugodnije i bolje. U najmanju ruku, sigurnije.
61

KNJIEVNI PODLISTAK

1/12 Jesi li klanjao, Osmane? Nisam. Jo. Hoe li? Hou, ako Bog da. Cijela arija ve klanjala Nije, zar da se samo na mene eka? Ne eka, nego... cijela arija, ve a samo ti E, moj efendija. Ko je vidio od arije vjeru uzimati i na ariju se ugledati? Da im je roba dobro ila, jo ni podne, a kamoli ikindije ne bi klanjali, a da nije puna bi ti damija odavno prije akama bila. Ali, hajde, klanjat u i ja, ne valja, veli, putati ariju da eka. Drei izme u jednoj ruci, vrata odgurnu drugom i ona se tiho odkrinue te on ue u damiju. Potrajalo je malo, dok mu se oi ne navikoe na promjenu jaine svjetla, te to vrijeme odstoja odmah uz vrata. Zamiri jo jednom, protrlja kapke dlanom slobodne ruke, najprije desni, pa i lijevi. Hladnoa dlana ponekad ba dobro doe, pomisli (od prije neki dan, povrh svega, jo je i neku vatru poeo osjeati u oima, i sve se pribojavao i nadao kakvoj nazimi koja e ga za krevet privezati makar nekoliko dana i sprijeiti ga da se svakog jutra suoava sa ustaljenom svakodnevicom koje je ba bio sit), i krenu prema dubini damije. Tek tu, po samo nekoliko mutekija, vidje da je i na sabah, a kamoli bajram-namaz uranio, te se, s razlogom, iako samo na tren, upita koga je on i je li uope ikoga sreo pred damijom, te koje je doba dana, pa i koji je dan, za Boga miloga, otrese glavom nita ne shvatajui i vrati se iz po damije, spusti izme na prvo slobodno mjesto i sjede odmah iza vrata. Jo uvijek ne shvatajui ta se dogaa (zar ima toga koji bi se, za Boga miloga, smio usuditi ustvrditi da ita i shvata, ak i ono to zna da zna, a kamoli), objema rukama nastavi trljati oi. Ve etvrti Bajram zaredom Osman se osjeao kao da je opsihiren, kao da je ograisao, niti se Bajramu radovao, niti mu je namaz od ruke iao (po dvaput, pa i triput bi nijetio i dopola klanjao, a opet na treem rekatu nije imao pojma ta klanja), niti mu se u damiju ilo, niti mu se iz damije izlazilo. Navike koje je u djetinjstvu stekao i od kue sa sobom u svijet ponio, nita veliko, moda ni naroito vane, nekome bi se mogle uiniti i smijenim, uvao je, bolje rei drao ih se kao pijan tarabe, ne znajui uva li time uspomenom vezu sa zaviajem ili sa svojim zdravim razumom. (Kada se dua probudi i sjeti zavjeta koji je dala svome Gospodaru, On (Uzvien je On!) uini nas u naim oima malehnim, a u tuim, golemim, i opet svijetu nevidljivim. Nagledao sam se i pustinja i mora. Uelio sam se svojih brda i dolina, svojih uma, svojih kamenova i ono malo trave izmeu njih. Uelio sam se mirisa nakvasalog tijesta, friko peenog hljeba,
62

zraka poslije kie... O Gospodaru, odavno li sam Ti se prisegnuo, vrijeme mi je vratiti Ti obeano, onako kako sam ga i dobio.) Odaberi estericu i ti sedmi; ili sedmericu i ti osmi; ili osmericu pa ti budi deveti, kako ti je volja. Odaberi koliko hoe, koliko misli da ti treba, ali povedi rauna da budu gluhi, a ne moraju biti nijemi (kad su gluhi ionako slabo priaju, pa samo neka ti budu gluhi). Jah, i neka budu sablji vini... Ko zna, zlu ne trebalo. Nije Mustafi puno vremena trebalo da pronae i odabere svoju nijemu vojsku; gotovo da su se sami odabrali time to su bili nijemi i sablji vini. (Boga mi je ove Allah odabrao, pomisli Osman gledajui svoju pratnju). Neto jedan do drugoga, a neto jedan iza drugoga, jahali su Osman-baa Bespari, baeskija Sinan, Husejn-baa Hamalovi, Pao klinar, Zahid Medzub, Mulla Avdija Vehbija i nekakav muderris za kojeg niko nije znao je li nijem ili samo ters, ali ga niko odavno nije uo da govori.
Edin Urjan Kukavica roen je 1967. godine u Sarajevu. ivi i radi u Sarajevu. Romani: - Provoroeni Dunja, Sedam, Sarajevo, 2001.; - Be, Bosanska rije, Tuzla, 2005.; - Vjernik, KDBH Preporod, Zagreb, 2012. Znanstveni radovi: - Bajramijje-melamijje Hamzevijje, historiografski eseji, Sedam, Sarajevo, 2009.; - Antropologija tesavvufa - tesavvuf iznutra, samostalno izdanje, 2011.; - Antropologija futuvveta - futuvvet iznutra (sa prijevodima Sulejmi, Kitabul-Futuvvet i Husejn Vaiz Kaifi Sebzevari, Futuvetname-ji sultani), samostalno izdanje, 2011. - Islam na Balkanu, KDBH Preporod, Zagreb, 2012. - Historijski putopis kroz BiH , KDBH Preporod, Zagreb, 2012. Prijevodi: - Seyyed Hossein Nasr, ivi sufizam Ogledi o sufizmu, (sa prof. dr. E. Kariem), Nauno-istraivaki institut Ibn Sina, Sarajevo, 2004.; - Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005.; - Titus Burckhardt, Alhemija, znanost o kosmosu - znanost o dui, Lingua Patria, Sarajevo, 2005.; - ejh Abbas Qumi, Kerbela - zemlja tuge i bola, Tekija Mesudija, Kauni, 2006.; - Titus Burckhardt, Sveta umjetnost na Istoku i na Zapadu, Tugra, Sarajevo, 2007.; - Seyyed Hossein Nasr, Uvod u islamske kozmoloke doktrine, (sa prof. dr. E. Kariem), Tugra, Sarajevo, 2007.; - Kathleen Seidel, Sufijski kuhar, kako doekati i ugostiti musafira, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008.; - Bahauddin Muhammad Hossain Khatibi Balkhi, Maarif ekstatiki zapisi Bahauddina, oca Mevlane Rumija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008. - Grupa autora, Islamska umjetnost i arhitektura (sa skupinom prevodilaca), Libris, Sarajevo, 2010.

KNJIEVNI PODLISTAK

Rusmir Agaevi

Moses Chavio AHMED DERVI

(Iz knjige pria SNOVOPRIE O TRAVNIKIM AKENAZIMA I SEFARDIMA, uskoro u izdanju KDBH Preporod)
Iznad tintosvijetlih jorgana svakog neba to u fildane naih zjenica stane, ima jo jedno skriveno kojeg pogledom ne moemo dokuiti. A na svakom ivi golemi din od paperja umrlih ptica, koji ne radi nita drugo osim to povazdan pretovara zrele lubenice, pune slatkih zvijezda ,iz jednog hladnog u drugi jo mrzliji i dublji svemir. Tako mu se jedanput, ba iznad srca Bosne, iskliznu lubenica iz znojnih aka pa se padajui razreza na srebren jatagan mladog mjeseca i obje polovice na zemlju tresnue i zavalie svaka na svoju stranu. Odmah se na mjestu u kruh zemlje stvrdnue, a kada se zbunjeni din spusti krilatim slonom, izmeu njih dvije tekao je curak vode sa zlatnim koticama koju on nazva Lavom, imenom sestre svoje, pa jo odredi po materi i majci njenoj da se jedna krika zove Vilenica, a druga Bukovica. Kada je ve krenuo prema nebesima, iz poderanih depova poispadae mu kao igrake male trbuaste zemljane kuice s kapama od indre, to se kao ici zalijepie na obe raspolovljene, suncu okrenute strane. Poto je ve tako, din iz svog vrelog trbuha potegne kapljice udesnog ivota pa puhne na cijeli kraj, a iz onih kuica iznjedrie se sitna gologuza djeca koja se bosim tabanima kao divci vrapci rastrkae, ba kao to iz zemlje izikae i posukae rosni busenovi zelene gajtan trave. Tako na tom mjestu iznie grad to mu po travkama mirisnim ime dadoe... Ba tako je nekako Moses Chavio sanjario o postanku Travnika, sjedei na Tarabovcu i udiui grozan smrad oguljenih tavljenih ivotinjskih koa, raspadajuih crijeva i iznutrica zaklane stoke i peradi, u glibu klaonice na samoj obali, pred ulazom u ariju sjetnih lipa udesnih kronji. Razrok, poput grbave grane stare vrbe, odjeven u dugake crne haljinke gledao je u svoje dlanove iroke kao stranice neispisane knjige. Razmiljao je o poslu kojeg nije imao i ivio u strahu od onoga koji bi mogao raditi im bi to poelio. Sklopio je oi i nabrajao, aija, ekmedija, urija, sabljar, tufekija, abadija, kujundija, samardija, opanar, terzija, kova, duner. Na svaki spomenuti zanat stresao bi sa sebe pauinu nelagode, pa bi se oajan to nema nita prema njegovoj mjeri sklupao poput zmije hranei se
BEHAR110

samo maglama vode, korijenjem zvijezda i ilama vrele narane nebeske. I u tom polusnu kao da sporo pliva u pekmezu od najmodrijih ljiva danarika, skitao se nebesima traei odgovor na pitanje to mu je cijeli ivot poremetilo, a njega i njegovu vjeru izvratilo i ostavilo da tako naopake na vjetrovima i travama lei ba kao oderana koa spremna za tavljenje. Sa sigurnou se ne bi mogao sjetiti kad je sam sebi postavio tu njemu nerjeivu zagonetku, kojom se zaprtio i pod njenim teretom strahom pogurio. Ako ivo sunce pluta u fildanu providne plazme, to se nebom zove, i ako je taj prozirni fildan komotno uukan u jednoj asi to se svemir zove, i ako je ta glatka arena asa poloena u poveliko tekne to se vasiona zove, a ako je to tekne uljuljkano u jedno isto bure po imenu univerzum, onda je pitanje u emu je to bure smjeteno, i u emu je smjeteno To to je u njemu bure smjeteno, i To to je u njemu To smjeteno? E ba to je izgrizalo Moses Chavia koji kao da je progutao bijelog mia to mu utrobu stalno gricka i malim pandama po mozgu grebe, ne dajui mu ni zeru mira u toplom mlijeku sna. Zaokupljeni sami sobom i poslovima svakodnevnim, ljudi u ariji nisu ni zamjeivali Mosea, a kamo li pretpostavljali kakve on borbe u sebi vodi. Istina, djeca i dokoni starci znali su posjedati oko njega i sluati kako dubokim prepuklim glasom rijeima crta neobine prie koje su iz njega kao iz probuenog oluka curile. Svjedoio im je o etverorukom mudracu od sedre koji je svaku no u potoku Hendek, ispod stare tvrave, u bakrenoj tepsiji prao mjesec uprljan od skitnje. I o ovjeku koji je rezbario frule od drveta crnog duda, pa kad u njih zasvira, iz otvorene zemlje izlaze hurije koje klepeu drvenim krilima i iskaljavaju zasrebrene bisere koji se uzbrdo prema nebu kotrljaju. I o slonovima, psima i ribama krilatim koje samo umivenog srca moe vidjeti kako iznad Travnika lete na dan kad zajedno padaju bijele nedozrele trenje, snijeg zelenih trava i pelud njenih lipa ... Povrh gradia Fojnice, ispod planine Zahor, na dlanu Oglavka smjestila se tekija kao sedef sehara u kojoj svoj
63

KNJIEVNI PODLISTAK

dehri, zvuni zikr, slavljenje Allaha, obavljaju dervii nakibendijskog reda to ga je uspostavio i u cijelom dunjaluku proslavio Behauddin Nakibendi. U njoj je ejh bio starac stariji od samog sebe koji radoznalog i smjernog Moses Chavia doeka zaogrnut u osmijeh tesavufske srdanosti i dobrodolice. Dervii ovog tarikata najvjerniji su nosai svih tajni svemira. A njihov zikr ima svrhu da onome koji iskreno moli iznese pred njegove oi udo kojim se moe mrtvo srce probuditi i tako bosonogo po materi zemlji hodati. Kao ptie ispalo iz gnijezda, ogoljen neznanjem i strepnjom prema mistinoj sili to je izvirala iz starine ejha, Moses je za hastal sjeo i zamreni vorovi tajnosnovnih reenica poeli su se odmotavati. ejh je rijeima filigranio konture svemira koji plovi u Neijem beskrajnom oceanu snage i moi i u kojemu se neprestano okreu silne galaksije, zvijezde i sunca, stalno postavljajui pitanja o upljinama i praznoama meuprostora u kojima ipak mora biti Neto, jer ako je tamo neko nita, onda je i to nita jedno golemo Neto. Sefard Chavio drao se svojih razmiljanja o malom suncu, fildanu, teknu i buretu, pa kad etrdeseti dan razgovora i utnji svaki sa svoje strane ispletoe zajedniku serdadu svojih misli, oni ustadoe i jedan drugom poklonie. Uz brdo, prema Zahoru, prema tekiji krenuo je Moses Chavio, a niz brdo, prema Lavi, prema Travniku sputao se drugi ovjek u njegovoj koi imenom Ahmed, koji islam prihvati i postade dervi. Kao kad nekoliko kapi iznenadne kie suhu zemlju pokropi pa se odmah u mrlje sasui i nestane, tako se vijest o ovom dogaaju izgubi u zatvorenim avlijama i zamandaljenim kuama, pa kad je ljudi dobro odvagnue i sa svih strana razmotrie, poee o njoj rijei kotrljati. Mlai Sefardi bili su ogoreni, udom se udili, pljuckali na njegovo ime i u stranu se sklanjali od Dervi Ahmeda. Oni stariji tumaili su kako to nije ni prvi ni zadnji put, i kako se on moe zvati kako god hoe, ali se dobro zna da se njega nita ne pita, jer kad se rodi kao idov takav e i umrijeti. Muslimani su na novog dervia gledali blagonaklono jer su i od ranije mislili kako je on neobian insan kojeg je Bog svojim prstom dodirnuo i obiljeio mistinim moima. Tvrdili su kako iz kamena na kojem je on sjedio odmah nikne zambak, i ako se uz drvenu tarabu prisloni kako se iz nje pupovi jorgovana jave, i ako hafifnom ovjeku dlanom prsa dodirne iz njega boleine sve mogue iscure, posebno ako su od uroka, vradbina i sihira dobijene. Sklanjao se Ahmed-dervi i svojoj sjenci s puta. Sjedio bi ponajvie na itarnici, djeca bi oko njega popadala kao
64

radoznala jata ptica i umivajui se u njegovim prianjima, irili su skrivena krila svih svojih zlatotkanih snova. O tankoutoj zemlji Bosni koju trebaju ljubiti i svaki se dan Allahu klanjati, o uznositom drveu koje svojom razliitou umu ini ljepom i jaom, o bojama vjetra, o mirisu neba, o zvuku srca ljudskog u svemiru monom govorio je Ahmed-dervi. I las paredes tienin oidos, to bi Sefardi kazali - i zidovi imaju ui, a posebno oni arijski koji ak i aputati mogu. Zaas se njegove rijei pobrkae i izokrenue pa ih pooe tumaiti i najee prepriavati oni koji dervia nisu ni vidjeli, a kamo li ga sluali. Za sav jad i emer, za sve svae i sukobe, za sva ogovaranja i nesporazume okrivie Ahmeda, pa ono to su jedni o drugima mislili stavie njemu u usta. Kad bi htjeli nekoga popljuvati i ocrniti, oblijepiti brabonjcima i ubrom runih lai koje ne bi pas s maslom pojeo, pronijela bi se mahalama i ulicom pria kako je ba to i tako, ako ne i hravije, govorio Ahmed dervi. Sefardi se naoe uvrijeeni jer se ponajvie zlih rijei na njih odnosilo. Ne bi pravo ni nekim begovima i agama to derviove misli o ljudima koji ne smiju biti siromani, protumaie kao eravice bunta koje mogu planuti. Te su jeseni, 1819. kie kao sluzavi salep klizile niz herave krovove opkovane indrom i tankim limovima donosei miomirise metvice, pelina i ruzmarina. Gladan vjetar trbuha nategnutog preko tankih rebara dosadno je danima krnjavim zubima grizao sve ivo za ui, vrat i prste. Djeca su se kroz male pendere kotunjavim orasima bacala na letee konje zelene od uma Vlaia i crvene pse to su ih iz sna budili i zimu preko neba na prag dovlaili kopitama i krilima monim. Samo je Ahmed-dervi, kao krivonog mrav jastreb, bosonog koraao po usnulim dimnjacima dok su mu iz lepravih crnih haljinki ispadali eer kamenii najfinijih pria umotanih u latice plavih rua. Kao kvrgav hrast obrastao mahovinom tegobnog iskustva i ivotnih nevolja u ta je doba na vezirskoj stolici sjedio Dervi Mustafa- paa, vazda neto nahoroen i prijek, ogoren slubom koju je prezirao i kao ljutu muku doivljavao, ni sam ne znajui zato je doao i do kad e tu biti. Douje on te prie to se niz brdo i uzbrdo valjaju, vidi on kako se muti, peksinavi i zagauje voda u avliji kojom on upravlja, osjea kako se gnoje irevi nervoze i stvaraju krastave rane to e procuriti nepotrebnim sukobima od kojih moe i njega glava zaboljeti, a on nema ni mrvu volje taj arijski glib bistriti i tim se jalom baviti, pa odlui razmrsiti to zapetljano klupko ogovaranja ba onako kako je vezirima potaman. Sila je nekakva naredbu dala, pa su se sve zvijezde u isti

KNJIEVNI PODLISTAK

mah utrnule, a hladan katran mraka ak s onog drugog neba zalio je cijeli grad. Samo je na Musali ipte gol, ruku u oaju dignutih stajao Dervi Ahmed. Iz njegovih prstiju sijevale su munje, iz njegovog grla tutnjali su gromovi, iz njegovih oiju prolamala se kia prema nijemom zazlaenom svemiru. Ujutro je cijela arija bila prekrivena njenim paperjem, a samo su tragovi s Musale vodili uz mahalu Varo, do hladnog vira Hendek-vode, na ijoj su se obali, na grmu jasmina, poput crnih poderanih bajraka vijorile haljinke nekadanjeg Sefarda Moses Chavia, a biveg Ahmed-dervia. Ne proe puno vremena, s prvim jagorevinama mjesto pae Mustafe izbi i na njegovo mjesto sjede novi vezir Mehmed Rudi, mrk i naopak. Znajui kako su i drugi prije njega otpadali ko zreli kestenovi im jednu godinu vezirovanja napune, on naumi nekako to prije svoje bisage blagom nadolmiti, pa se poe raspitivati o svim gradskim deavanjima. Skupljao ageta i dokumente, propitkivao i sasluavao, pa kad zajeseni listopad kao da mu se fenjer u mrkloj magazi upali, fino se razveseli kad je saznao za udnovate dogaaje i neobjanjiv nestanak Ahmed-dervia. Ba je to bila prilika kakvu je samo mogao usnuti. Kao da je to njega tako potreslo, on se zaprepasti i odredi kako je to zloin, jer je ovjek nestao, a zasigurno je ubijen, jer da nije, ve bi se odnekud pojavio i da su za to iskljuivi krivci Sefardi. Ali, kako su ovi travniki bili malobrojni i podobro siromani, Rudi-paa se dosjeti, pa bez ikakve istrage optui one iz Sarajeva, osjetno jae i bogatije. Zaputi se tamo, te pod izgovorom kako je idovska zajednica u Bosni dala ubiti Dervi Ahmeda, jer je s vjere na vjeru preao i tako ih plaho uvrijedio, on ti pohapsi i u memlom i mrakom poploan zindan potjera Vrhovnog rabina Mojsiju Danona i jo njegovih deset najprobranijih i najimunijih. Bilo je to petnaestog dana, desetog mjeseca godine 1820. Odredi im etiri hefte da se presaberu izmeu sebe i skupe 500.000 groa krvarine, na ime prolivene krvi uglednog vjernika Dervi Ahmeda. Zamirisalo Sarajevo kestenjem peenim na eravicama mangala, kukuruzom kuhanim u limenim erpama, cimetom posutim po salepu vrelom, zrnima prene kafe u iu i duhanom iz nargila. Udari strah i strepnja u nemone idove. Bila su to vremena, kad se nekad strano Tursko Carstvo, mrvilo i osipalo po svojim rubovima, ba kao da su im pokrajine i mnoge provincije komadii suhe kukuruze. U ta doba u Stambolu sultan je bio Mahmud Drugi, sin Abdul Hamida Prvog i Francuskinje Aimee Dulucq de Rivery, brat Mustafe etvrtog i otac dvanaest keri i jedanaest sinova, od kojih je Abdul Meida pripremao za prijestol. Jo su ga brigama morili pobunjeni Grci na PeleponeBEHAR110

zu, pa nezadovoljne trupe janjiara, a povrh svega dvanaest njegovih ena od kojih je ona najmlaa Lebriz Felek bila u stalnoj zavadi sa Zer-nigar jednom od etiri konkubine, pa on i ne saslua glasnika iz Sarajeva to ga brzim konjima Sefardi naputie, mislei milost zaiskati, nego ga natrag otpravi bez ikakvog fermana i poruke Rudi-pai. Tako ovaj dobije odrijeene ruke i posla telala neka cijeli dan u dobo tue i svijetu zlokobnu poruku na znanje daje. Kako Sefardi osueni za nestanak Ahmed-dervia nisu prikupili pet stotina kesa zlatnih groa, bit e uetom zadavljeni na dan etvrti, godine iste, mjeseca jedanaestog. Nalik patuljku odjevenom u gospodsko odijelo, blag starac Rafael Levi, koji je imao milozvuan glas kao kad potok nogama od glatko kamenje zapinje, hodao je sto koraka iza telala, i sa suzom u oima ljudima se okupljenim obraao svjedoei o jadu i strahu to ih, ni krive ni dune snae. Pet koraka iza njega gnjevno je koraao arinlija Ali Isaku, od ranije kivan na Rudi-pau, glasno galamei i pozivajui ljude na pobunu protiv grabljivca i zulumara koji e nagrditi estiti obraz cijelog inadijskog Sarajeva. Udarie kujundije u sahane i bakrene tepsije, zaklepetae aije limenim tanjurima i asama, zazveckae sabljari jataganima i tufekije pukama, gruhnue kovai u nakovnje, zakripae samarima samardije i karama terzije, digoe se golubovi, vrane i vrapci s Baarije pa krilima iznad Miljacke zamahae te je uzbibae, zaumie i bijesom zapjenie. Ali, ono to bi najvanije, jeste to se protiv pae okrenu sva sarajevska ulema i uene kadije pa napisae i objavie kako nikako nije po erijatu to to je ovaj Mehmed Rudi naumio, a njih uglas podrae ajani, ceribae, age, begovi, trgovci i drugi uglednici kojima ne bi draga takva nepravda i neovjenost, pa se nadigoe i njih blizu tri hiljade bez ikakva straha i razmiljanja udarie na hapsanu i izbavie zatoene Sefarde. Zau se radosnica iz shofara od kozijeg roga, iz najstarije svirale koji prvo pusti ravan dugi zvuk, tekiju, pa shevarim, tri kratka poput jecaja, pa onda terua od devet kraih isprekidanih. Iz mukih grla izmigolji se sjetna sefardska romansa. Ermozas izikas, fazieron laz burekitas , todoz las estan kumjendo, i ra kija estan birijendo, desa me, desa meee... Lijepe su djevojke napravile burekitas, svi ih jedu i rakiju piju, pusti me, pusti meeee .... Otkako su se prvi Sefardi, jo 1541. ljeta pojavili u Bosni, ne bi takve skupne radosti i saivljenog slavlja. Otvorila su se vrata njihovih kua, zamirisalo je peeno meso koer pilia, janjetine i ovetine, slamali su se hastali od najljepeg slatka, pita od mlijeka, sutlijaa, aldikusa, tipiti, halve, baklava, patipanja, slatka od narani i udesnih torti od mednih urmi.
65

KNJIEVNI PODLISTAK

Odahnu Sarajevo, a uzdahnu Travnik, jer u njega u strahu za ivot od nahoroenog i usplamsalog naroda utee Rudi-paa. Ni prva susnjeica ne pade, a eto ti iz Turske novog vezira Delaludin Ali-pae. Sa Stambola sultan ferman alje i po kazni smjenjuje Mehmed Rudi-pau koji je kukaviki iz Sarajeva pobjegao odjeven u enske haljine. Tako se ovaj ne stie ni jednom jedinom ovjeku osvetiti. Eh, sad i Travnik odahnu i ponovo niz svoje mahale i ulice zakotrlja priu o Dervi Ahmedu, njegovim krilatim konjima, etverorukom ovjeku, hurijama to bisere iskaljavaju, dinu od paperja, o gromovima i munjama iz njegovog tijela i svim vjetinama to su ga keramet sahibijom inile. Jedni su priali kako ga je Dervi Mustafi-pai ponajvie ocrnio trgovac Benjamin Pinto pa ga je ovaj zbog toga dao smaknuti. Drugi su govorili kako su mu travniki begovi dohakali jer se u sve petljao, oko sebe sirotinju okupljao i na bogate ih nahukavao. Neki koji su se zaklinjali da sve znaju, tumaili su kako je onaj to je bio Moses Chavio, u stvari jedan ovjek, a onaj Dervi Ahmed da je bio neki skroz drugi ovjek, jer je onaj Sefard bio razrok na lijevo, a ovaj dervi je imao manu na desnom oku. I kako je Mosea onaj njegov din na dlanu, one noi kad je strano grmilo, prenio i poloio uz desnu obalu Save, na stope Kalemegdana, pred njegove Fiir-baji zidine to su se isprsile pred Beograd gradom. A kako se onaj Dervi Ahmed, tu istu no, uzimajui abdest pred jaciju na ledenim Dokuzima, utopio i doplutao do epa, gdje ga je uveni ejh i pjesnik Ilhamija izvukao iz rijeke i u njegovo tijelo novi ivot udahnuo. Bilo kako bilo, od etvrtog hevana 1820. iliti po idovskome od 5580. poe se kod sarajevskih Sefarda dogaaj oslobaanja obiljeavati i slaviti, pa to potraja i do dana dananjih. uveni Zeki efendija Atijas, na ladino jeziku Sefarda, ispisa rukopis Megila di Saraj, koji se poslije veernje molitve ita naglas posebno u slavlju sarajevskog Purima, i u njemu odmotava jedinstveni dogaaj zvani Hag ha-asirim, Dan ropstva, veliajui providnost i milost Boga Svemoguega, te dobrotu, ljudskost i potenje sarajevskih muslimana. Ostade slovima u rijei, a njima u reenice izrezbareno pripovijedanje o pohlepnom Mehmed Rudi-pai. Ostadoe i znakovi urezani na kamenom grobu, poput steka, na Vidovom polju kod Stoca, ispod kojeg lei rabin Mojsije Danon, to se uputio pjeke u Palestinu jer se zavjetovao da e tamo otii ako se iv iz zatvora izbavi. Ostade i onaj Tarabovac na ulazu u Travnik i golem kamen od sedre na kojem i dan danas sjedi sjena Moses Chavia, nadvijena nad tragovima starih mahala, Bejazidhan sultana, Muslihuddin halife, Sufi Ferhada, Mehmedelebije, Hasana dizdara i Hadi Dafera, pa zagledana u
66

zvjezdane kronje prstima ispisuje vazda istu zagonetku: ako je sunce u fildanu neba, a ono u asi svemira, a ono u teknu vasione, a ono u buretu univerzuma, a u emu je onda on i u emu je Ono to u njemu ui on.
Dramski knjievnik Rusmir Agaevi roen je 1952. u Travniku, Bosna i Hercegovina. Napisao je 11 drama, sve su odigrane i prevedene na nekoliko svjetskih jezika. Najpoznatije su Ljudi ko vozovi (1980.), koju je za TV BiH reirao redatelj Emir Kusturica, Ilhamija, koja je 1984. uvrtena u Antologiju mlade drame BiH (prevedena na turski, albanski i makedonski) i koja je po miljenju teatarskog kritiara i pisca Safeta Plakala najuspjenija povijesna drama u BiH, zatim Picnic koji je preveden na slovenski, engleski, poljski i slovaki, za kojeg najpoznatiji dramski kritiar u BiH, mr. Vojislav Vujanovi, tvrdi kako se to dramsko djelo svrstava meu tri najbolje drame apsurda u BiH, pa Dogaanje familije Hadumi, snimljena za TV BiH, po miljenju redatelja Dubravka Bibanovia najsnanija crna groteska ispisana u Bosni i drama Cokule, koju je 2001. odigrao Sarajevski ratni teatar, takoer snimljena za TV BiH. Bavi se i pisanjem edukativnih scenskih bajki za djecu. Izvedeno mu je 19 teatarskih djejih igrokaza, od kojih su najpoznatije U koferu bajka i PIF, snimljene za TV BiH. Pisao je dugo vremena kolumne u sarajevskim asopisima: Svijet i As. Kao scenarist i redatelj snimio je 11 kratkih dokumentarno-igranih filmova, od kojih su Asim free man, Ruke majke Rabije i Pera zvani Fis, prikazani na TV BiH , a Jezero, ovjek i pas, te Hutovo blato, prikazani na FTV, kao i Crni kruh, Bijeli konj i Bosut bicycle man , a svi su navedeni filmovi, zajedno s filmovima Irhana moe mirno da spava i ovjek ti je kao drvo igrani na filmskim festivalima i smotrama u cijelom svijetu (Amerika, Pakistan, Japan, Rusija, Turska, Njemaka, Austrija , Grka , Italija...). Izala mu je knjiga dramskih tekstova etiri teatarska komada, u pripremi je knjiga igrokaza za djecu Deset stihovanih bajki, te slikovnice Legenda o Ayvaz dedi, i Mljekar i gusla na krovu. Scenarist je i koscenarist mnogobrojnih TV zabavnih programa. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za knjievni, redateljski i glumaki opus, kako u teatarskim tako i u televizijskim ostvarenjima. Pisao kratke pripovijetke i nagraivan na novinskim konkursima. Zadnjih deset godina ivi i radi u Hrvatskoj, ostvarujui svoj program za djecu Preko scene do samopouzdanja, kroz suradnju sa SOS Djeijim selima u Hrvatskoj, i kroz svoje malo kazalite Planet Patuljaka. U godini 2012., prema svome tekstu reirao djeju predstavu za odrasle Gusla na krovu, s djecom SOS Djejeg sela Lekenik a koja je izvedena u HNK ibenik na zatvaranju Meunarodnog djejeg festivala, te je s istom predstavom nastupio u Puli na festivalu Bejahad . Dobitnik prve nagrade na natjeaju za ovogodinju kratku priu na idovsku temu - priznanje mu je urueno iz ruku knjievnika Predraga Matvejevia. Zavrio je knjigu pria pod naslovom Snovoprie o Sefardima i Akenazima travnikim koja eka na izdavanje.

KNJIEVNI PODLISTAK

PRIA: Enes Ratkui

Trovanje zdravom hranom

SPASONOSNI INFARKT
Izluivala me je proraunima koji su prethodili njenim kuhanijama. Jedna vabica s kojom se druila nekoliko godina, dok smo kao izbjeglice bili u Njemakoj, zarazila je priom o presudnom znaaju preciznih unosa kalorija u organizam, kao najboljoj garanciji zdravstvene stabilnosti, kako fizike tako i psihike. Takav pristup ishrani je, naravno, podrazumijevao i poseban nain spravljanja jela, apotekarski izvaganih sastojaka, prema nekim tabelama koje su, poput kakvog vrhunskog umjetnikog eksponata, zauzimale glavno mjesto na kuhinjskom zidu. Nije se obazirala na moje opaske da bi naglo prestrojavanje, radikalna promjena kulinarske prakse za nas, nae organizme iskonski formatirane na tradicionalni nain ishrane, moglo biti pogibeljno, izazvati metabolike okove sa nesagledivim posljedicama... Otkako je Herta, koja me podsjeala na rahitinog komarca, uzela pod svoje, moja supruga nije nalazila za shodno ni da me saslua, a kamoli poslua. Zalud sam govorio da je to to ubacuje u lonac uglavnom pesticidima izranjavano povre ili voe. Nije se obazirala. Kako je ta vrsta zaokreta dola najednom, sve vie sam bio uvjeren da je rije o opasnoj zavjeri. Sve je na to ukazivalo. Moja supruga se tvrdoglavo drala savjeta jedne gotovo polumrtve spodobe. Obanijala je nekom neobjanjivom snagom koju je hranila njena bolesna sujeta. Njen mu je izgledao kao bava, statina spodoba liena i same pomisli na dinamiki proraun, dok sam ja, sa stanovita figure i elegancije pokreta, bez obzira na godine, bio svojevrsna kombinacija Schwarzeneggera i Beckenbauera, iz njihovih mlaih dana, naravno. Iz svega sam izvlaio zakljuak da je cijela zavjera uperena protiv mene, da sam ja glavna meta njenog napada. ena, za koju je podruje psihoanalize bilo via matematika, je u jednoj takvoj kombinaciji ustvari bila samo puki posrednik, koju su mrane sile izabrale za atentatora koji mi samo treba doi glave. Slijed dogaanja me u to sve vie uvjeravao. Nakon deset dana tog stranog programa, uvjerio sam se da su stariji ljudi, ija mudrost nepovratno iezava, bili potpuno u pravu, govorei da ovjek svakakav moe zaspati osim gladan. ak i kad bi me prevario san, probudila bi me gotovo zapomagajua oglaavanja crijeva, koja su me najvie podsjeala na maija februarska cviljenja, iako je iz perspektive motiva u pitanju bila drastina razlika. Za razliku od maaka, koje su dozivale partnere, radujui se susretima posebne vrste, zvukovi iz trbune duplje bili su najoriginalniji tonski zapis oaja koje je ljudsko uho imalo priliku uti. Prirodno, oni su samo traili smiraj, dostavu materijala za koji ih je dragi Bog zaduio da s njim devre i prebacuju prema elucu, koji je zapravo bio izvorite cijele pobune. Da, ipak, budem precizniji, ta kranja zapravo i jesu dernjava eluca koja je samo odjekivala hodnicima crijeva, stvarajui privid da su ta zapomaganja stvar njihove muzike produkcije, a ne samo akustini poremeaj uzrokovan neprirodnom prazninom trbunih instalacija. Nekoliko puta sam se tokom noi uspio izvui, da smirim te unutranje trajkove, sve dok supruga nije primijetila nestaice hrane u friideru. Njena reakcija nije se zaustavila na otrim upozorenjima, nego mi je uzgred odrala i predavanje o mojoj balkanskoj zaostalosti koja ne moe da shvati i prihvati savremene koncepte zdrave ishrane. Uz sve, kupovinom me taj dan posebno iznervirala, gotovo izbezumila. S pijace je donijela tri smokve, objanjavajui mi da sa stanovita njihove kalorijske vrijednosti trebamo pojesti po jednu i po, poslije ruka. Bio je to udar kakav ni u snu nisam mogao zamisliti. Navikao da jedem najmanje pola kilograma smokava, i

BEHAR110

67

KNJIEVNI PODLISTAK

to ne gulei koru, teka srca odbio sam uzeti svoj dio, drei da bi jedna i po smokva bila svojevrsna uvreda na raun dostojanstva mog eluca, savrenog funkcioniranja njegovih preraivakih kapaciteta, to bi za posljedicu imalo samo nove trbune pobune. Sve vie me, kako su dani prolazili, obuzimala depresija, neopisivi strah da u postati rtva njenog koncepta ishrane, i to je najgore, uz sve izvjesniju mogunost da bi na drugi svijet mogao otii uz nepodijeljeno uvjerenje najbliih da je moja smrt uzrokovana prekomjernim deranjem. Supruga, koja bi u jednom takvom spletu okolnosti bila moj stvarni delat, klasini primjer ubice, ne samo da ne bi bila odgovorna za moj tragini zavretak, nego bi meu mojima zadobila status najplemenitijeg stvorenja, koje i pored najbolje volje i nesebine brige o meni, nije uspjela sprijeiti moju nezajaljivost prema hrani, kao glavnom i jedinom uzroku smrti. Takve pomisli su me uasavale, razdirale ionako teko ranjenu duu. Srea da niija nije do zore gorjela, pa se i meni svanulo. Apshibung, odnosno deportaciju, dravnu mjeru kojom se izbjeglicama na kulturan nain kae da im je vrijeme krenuti nazad, u svoju zemlju, doekao sam s ushienjem, koje je, da budem do kraja iskren, na opasno-transparentan nain svjedoilo moje psihiko rastrojstvo, uzrokovano paklenim planovima moje supruge i njenih mentora. Ne zbog toga to je samo valjda mene, za razliku od svih ostalih izbjeglica u Njemakoj, taj papir obradovao, nego prije svega to ja nisam bio u stanju da prikrijem vlastito oduevljenje. Tako sam se proderao sa balkona ivio Bundestag ivjela Njemaka, da su me prolaznici jasno mogli uti. Takav nain demonstriranja oduevljenja na raun Velike Njemake me mogao odvesti i na sud. Srea je da sam stiao ton, nastavljajui s izvoenjem pjesmica iz zabranjenog repertoara, a sve u ast odluke koju sam ja smatrao spasonosnom. Eksplozija oduevljenja bila je samo posljedica naivnog uvjerenja da e s povratkom doi i do promjene navika, svojevrsne adaptacije na stari dobri bosanski ambijent. Ali, supruga se nije dala, nego mi izriito stavila do znanja da emo, to se tie ishrane, nastaviti po starom. Dogaaji se, na moju sreu, nisu odvijali prema njenim zamislima, to je u meni dodatno ojaavalo uvjerenje da je Bosna ipak posebna zemlja, Boiji dar za ovjeka, iako sam se ja zapravo samo bolje snalazio, s obzi-

rom na irinu manevarskog prostora u starom ivotnom ambijentu. Njen koncept je, s druge strane, bio u znaajnoj mjeri poremeen objektivnim okolnostima! Bio je red obii rodbinu, koju godinama nismo viali, a ti obilasci su obino ili uz bogato pripremljene sofre, najukusnija jela, ijim sam uklanjanjima davao znaajan doprinos, bez obzira na njena dosadna gurkanja nogom ispod stola i kolutanja oima. Moju nezajaljivu sklonost ka jelu primjeivali su mahom svi, ali su se suzdravali da me opominju. Kad bismo obilazili moju rodbinu, moj nastup za sofrom bio bi popraen rijeima maallah, uz obavezna pratea kucanja u drvene dijelove namjetaja, zavisno gdje bi se ko zatekao. Kod njenih bi se svi redom snebivali, to je za mene bio pouzdan pokazatelj da je moja bajna supruga meu svojima izvrila zavidan stepen indoktrinacije iz domena modernih trendova ishrane. Njeni su se samo iz uitivosti ustruavali glasnih primjedbi. Jedino punac jedne veeri nije uspio izdrati. Ti, zete, kao da si iz logora doao, a ne iz Njemake, prokomentirao je moje ponaanje za stolom. U dlaci je ostalo da mu kaem da dolazim ba iz logora, a da je upravnik logora bila njegova ker lino. Ali, eto, nisam, jer i ja se znam suzdrati. Ako ne u jelu, mogu barem na rijeima. Kako se kraj obilascima rodbine pribliavao, mada sam ja spiskove maksimalno proirivao, strahujui od ponovnog uspostavljanja dijetalnog terora, u meni se ponovo budio strah. Osjeao sam onu karakteristinu nervozu eluca, koji je teko podnosio informacije o transportu tih mrvica, koje su mu pristizale iz mozga kao glavne komande nervnog sistema. Tu ni Ranisan ne pomae. Provjereno! ak ni dupla doza u kombinaciji sa akom sedativa. Hvatala me panika, raunajui da njene programe dijete, koje je najavljivala kao kakvu objavu rata, ovoga puta neu preivjeti. Ovako zlokoban zakljuak se sam od sebe nametao jer sam obilazei rodbinu znaajno proirio eludac, zbog ega bi svaki iznenadni program reducuiranja hrane jednostavno poremetio procese fermentacije, to za epilog ima tzv. stomani infarkt, a on je uglavnom smrtonosan. Kako je ivot pun neizvijesnosti i iznenaenja, dogodila se posve suprotna stvar. Supruga se najednom kao pokoena sruila sa stolice, tek to smo poeli s njenom veerom, tim mikroskopskim eksponatima hrane prec-

68

KNJIEVNI PODLISTAK

izno izraunate kalorine vrijednosti. Brzo sam skoio, poloio je na kau, rastvorio prozore, zgrabio telefon i pozvao hitnu, prelazei lagano polovinom limuna as ispod nosnica, as preko njenih vratnih ila. Nije davala znakove ivota, to me prestrailo, mada sam, pravo govorei, kad to kaem, malice i neiskren, jer ja sam negdje duboko u podsvijesti prieljkivao ovakav trenutak. Moja misao je, zapravo, ma koliko se opirao, samo u takvom epilogu nalazila spasonosno rjeenje, koje bi ozvaniio kraj mojih ovozemaljskih muka. Iz grozniavih sueljavanja misli o moguem ishodu, u stvarnost me vratilo zavijanje sirene. Hitna pomo je dola neuobiajeno brzo da sam na trenutak pomislio kako smo jo u Njemakoj. Za tren oka su joj poklopili nos i usta, prikopali one cjevice... Evropski uistinu, nema ta, dokaz da u toj oblasti brzo prelazimo lekcije programa iz prve faze Stabilizacije i pridruivanja. Modani udar, i to vrlo jak, ree mi jedan mlai ljekar, navodei da e hirurki zahvat biti raen po hitnom postupku. Operirat e je lino dr. Tepei, dodao je, stavljajui mi do znanja da se u kontekstu samog spominjanja njegovog imena imam i na adekvatan nain pripremiti?! Javna tajna je bila da su pare Tepeiu bile posebno draga vrsta papira, zbog ega su od njega u bolnici mahom zazirali, posebno njegove kolege ljekari, jer je narod ko narod sve njih promatrao kroz njegov lik i djelo. Jedno vrijeme se ukalo da bi mogao zavriti na sudu, ostati bez posla. Ali, nita se nije dogodilo, jer on je imao jednu sudbonosno znaajnu vrlinu koja ga je statusno odravala, bez obzira na opasnosti uzrokovane neprimjerenim sklonostima. Bio je virtuoz sa skalpelom. Bez obzira na razinu i prirodu tih animoziteta, odgovorni u gradu su dijelili uvjerenje da bi medicinska usluga, pogotovo u domenu hirurkih zahvata, bez njega doivjela drastian pad. Strah od mogueg gubitka vrhunskog strunjaka tako je zaustavljala sve inicijative, koje je, ruku na srce, najee pokretalo njegovo sujetno okruenje, ljubomora koja je bujala u manje sposobnim. Pacijenti su, opet, za ta kritika kokodakanja uglavnom bivali raspoloeni dok ih je sluilo zdravlje. im zaboli, za cijenu niko ne pita, a kamoli jo da se bavi zakonsko-moralnim korekcijama standarda jedne osjetljive profesije.

Neko drugi u mojoj koi bi se u takvoj situaciji vjerovatno izgubio. Ne bi znao ta da ini, kako da se postavi... Ja se nisam suoavao s takvim problemom. Naprotiv, za susret s doktorom bio sam potpuno spreman! S novcem sam loe stajao, to je najvjerovatnije utjecalo na vanredno ekspresnu mobilizaciju mentalne spremnosti. U trenutku mi je sinula ideja. Doekao me zabrinutog lica. Klasian primjer uvjebanog podeavanja face za svaku moguu priliku. Holivudski je to radio, nema ta. Sluajte me dobro, gospodine. ivot vae ene visi o koncu, rekao je s takvom intonacijom da se blizina prizivane smrti mogla osjetiti u vazduhu. Njegova alegorijski intonirana dijagnoza imala me osloboditi i najmanje pomisli na bilo kakvu eskivau oko preusmjeravanja ruke u pravcu depa. Prevario se, jer je mojoj, u trenutku osmiljenoj koncepciji, njegov nastup u potpunosti odgovarao. Oko odgovora zato nisam imao bilo kakvih nedoumica. Doktore, imate li vi makaze?!, kaem mu. Kakve makaze?, odgovorio je zaueno, gotovo zbunjeno, ne shvatajui moje pitanje, skrivene namjere jo manje, to je mojoj odlunosti dalo jo snaniji zamah. Makaze, ako imate makaze, vi samo taj konac cap, i sve je u redu, rekao sam mu, vizuelno mu predoavajui kako taj konac, o kojem visi ivot moje supruge, treba precvikati, lukavo namigujui pri tom. Izlazi napolje, bezobraznie jedan. Sram te i stid bilo. Neu da te vidim ni u krugu bolnice. I da zna, taj film nee gledati, odbrusio je, uvjeren da sam mu, iz nekih samo meni poznatih razloga, sugerirao laki nain okonanja operacije. *** Moja supruga je danas za neprepoznati. ta da kaem, bolje se osjea nego ja. Samo, da budemo naisto, njen spektakularan oporavak ne treba pretjerano vezati za profesionalno, vrhunski izveden operativni zahvat, nego prvenstveno za fantastino osmiljenu koncepciju njene postoperativne rehabilitacije koja se, kako u programskom tako i praktinom pogledu, odvijala u mojoj reiji?! Ja sam preuzeo strategiju ishrane u svoje ruke. Grah na suhim bravljim rebrima je imao da joj osi-

BEHAR110

69

KNJIEVNI PODLISTAK

gura regeneraciju proteinskih vlakana, dolma i leo teletina proiri eluane hodnike, uvarak od zobi da joj podari konjsku snagu, sirup od groa razrijedi krv... Najkrae reeno, od njenog izlaska iz bolnice jedemo kao normalni ljudi, ne obazirui se na savremene ubice svih nas osuenih da ivimo u modernom vremenu vladavine demagoga i bolesnika, koji nas planski ubijaju svojim dijetalnim programima i proizvodnjom ZDRAVE HRANE.

MEMAN
Da se Meman s malo vie pameti suoavao sa ivotnim izazovima kao to nije, on bi danas bio svojevrsna mjera kojom bi se odreivao nivo nogometnog umijea jednog Mesija, Zidana, Raula, Maldinija, Ronalda... Eto, takav je to bio igra. Znam da je teko povjerovati u to to priam, ali s par detalja koje u spomenuti i najskeptinijima u da izbijem svaku eventualnu sumnju u istinitost ovog to govorim! Jo kao prvai bi pepajui loptu, s komadom hljeba premazanim maslacem ili marmeladom u ruci, siao niz ulicu koja je toliko strma da bi se i kozi a kamoli ovjeku, bez povlaenja rune, bilo zahmetli zaustaviti. I nikad mu lopta ne bi dodirnula tlo. Pepao bih je ak silazei i niz stepenite, s istom vjetinom. Gotovo da se srastao s njom. Primijetili su njegovo umijee u mjesnom nogometnom klubu Iskri. Dobrih skauta je bilo i u tom vaktu. Vrijeme je prolazilo i im je napunio godine predviene za nastup u seniorskom timu nezaboravnih romantiara s Bregave, dobio je mjesto meu prvih jedanaest. Njegove vragolije na terenu nisu ostale neprimijeene, ali nemirnog duha, kakav je bio, nije se zadrao u Iskri. Promijenio je toliko klubova da i sam nije znao koliko. Pola godine u jednoj sredini za njega je bilo previe, itava vjenost. Posebna pamet, reklo bi se, ali da bi ovjek uope mogao i pojmiti njegov mentalni sklop, koji je bio lien i najmanjeg prostora za ono to nazivamo odgovornost, ispriat u jednu zgodu. Da nisam bio tu, ne bih vjerovao da se tako neto uope moe dogoditi. Trebinjski Leotar, u kojem je nastupao zadnju utakmicu prvenstva, igrao je protiv Osijeka. Najnezgodnija

mogua solucija. Osijek ulazi u prvu ligu pobjedi li, a Leotar, ne odigra li najmanje nerjeeno, ispada u nii rang takmienja. Utakmica biti ili ne biti. Dovoljno za opu uzbunu u gradu, zbog ega je prema stadionu Police krenulo i staro i mlado, da podre svoj tim. U svlaionici je vladala prava drama, puno drugaija nego na tribinama. Za razliku od bunih navijaa, iji su glasovi gotovo probijali zvuni zid, u svlaionici je vladala jeziva tiina. Svi su bili napeti. Klecale su noge, jer valjalo je istrati na teren, izboriti povoljan rezultat. Jedino je Meman bio oputen, kao da se ba nita ne dogaa. U jednom takvom sudbonosnom trenutku, koji je ak i slubena politika grada ocijenila danom D za itav grad, tamanei napolitanke, on se najednom, onako preko zalogaja, bez imalo zazora, petnaestak minuta prije nego je valjalo istrati na teren, obratio treneru obavjetavajui ga da on moe igrati samo prvo poluvrijeme?! Zadravajui za sve okupljene neshvatljivu mirnou, svoju odluku je obrazloio vanim poslom u apljini, gdje treba preuzeti nekakavi bicikl koji je kupljen u Njemakoj. Ako bi igrao cijeli me, zakasnio bi na autobus koji je saobraao na relaciji Dubrovnik Sarajevo. Svi do jednog u svlaionici bili su zgroeni njegovom bezosjeajnosti prema klupskim bojama, potpunom odsustvu svijesti da je pred njima utakmica ivota. Ali, on nije poznavao znaenja tih velikih parola, zbog ega nije odustajao nego je i dalje uporno insistirao na takvom dogovoru. Kako bilo kakvo putanje nije dolazilo u obzir, uporni Meman je, nakon kraeg promiljanja, prelazei na drugo pakovanje napolitanki, ponudio drugo rjeenje, koje je jednako zaprepastilo sve, s obzirom da takav prijedlog ba niko nije bio u stanju shvatiti ozbiljno. U trenutku se ustao, govorei zabrinutom treneru: Ovako, imam prijedlog. Ja dam dva gola, a vi me onda pustite? Trener je samo bijesan poput risa odmahnuo rukom. Poznavao je njegovu narav, ali da e toliko ii u nebuloznim prijedlozima, jednostavno nije mogao da podnese. Ovakvu ponudu neki su popratili s uenjem, mislei da je Meman moda skrenuo s pameti, drugi sa smijehom, to je donekle relaksiralo napetu atmosferu, ali on je toliko navaljivao, vrsto obeavajui da nee naputati teren dok ne postigne dva gola, da lanovi Uprave

70

KNJIEVNI PODLISTAK

kluba nisu imali kud, vie vjerujui da je to nemogue nego li pristajui na njegove garancije, na kojima je Meman uporno insistirao. Takav prijedlog svi su na koncu jednoduno shvatili kao najbolju garanciju da e se na terenu zadrati do kraja utakmice. Igrao se peti minut kada je uzeo loptu po desnom krilu i poeo zaobilaziti jednog po jednog igraa Osijeka, dok se, uz orkestralnu podrku i ovacije sa tribina, nije naao u esnaestercu. Odbrambeni igrai gostiju nisu imali drugog izbora osim da ga nepropisno zaustave. Zaula se sudijska pitaljka. Penal! Sve je bilo na nogama. Meman se nije dvoumio nego je bre bolje zgrabio loptu. Tekoliko trenutaka potrajala je ona karakteristina tiina, a onda kad se lopta zakoprcala u mrei uslijedila je erupcija oduevljenja na stadionu. Njegov burazer, koji je u ekipi igrao centarhalfa, u sedmoj minuti utakmice uputio je otar centarut u esnaesterac gostiju. Uslijedio je Memanov let kroz vazduh. Vinuo se poput ptice. Bio je to snaan, neodbranjiv udarac glavom, i 2:0 za domae. im je sudija pokazao na centar, u onoj gunguli, strci i haosu, opem oduevljenju sa tribina, koje je pratilo skandiranje njegovog imena, Meman je, na zaprepatenje svih, posebno navijaa koji o dogovoru u klupskim prostorijama nisu znali nita, krenuo prema aut liniji. U njegovoj glavi je bio samo bicikl iz Njemake, kojeg je trebao preuzeti u apljini. Bila je to i komina situacija. Trener i cijela uprava gurali su ga natrag u teren, zanosei se iluzijama da bi njihov fiziki bedem mogao promijeniti Memanovu odluku, to njemu nije bilo ni na kraj pameti. On je ispotovao dogovor, dao dva gola, kako je i rekao, i u naputanju utakmice nije nalazio nita problematino. Kakve ambicije ima Osijek, ta e biti s njegovim Leotarom, za njega je u tom trenutku bilo potpuno nevano u poreenju sa biciklom iz Njemake. Uviajui da on ni po kakvu cijenu ne namjerava odustati, svi su naposlijetku odustali od daljih uvjeravanja, uveli rezervnog igraa, dok je Meman, im se presvukao, otiao u pravcu autobuske stanice. Leotar je jedva izvukao nerjeen rezultat, ostao u ligi. Cijelo Trebinje je slavilo, dok se Meman s novim biciklom vozao po Stocu uvjeren da su sve oi uprte u njega. Iz Velea su ga izbacili jer je na trenizima od saigraa sakrivao loptu da niko ne bi znao gdje je, izbacili uz

obrazloenje da remeti sportsku disciplinu, a onda se naglo obreo u sarajevskom elji. Njegove majstorije s loptom nisu ostale neuoene. Neki kibicer iz elje, na prijedlog jednog Stoanina da zajedno pogledaju jednu prijateljsku utakmicu u kojoj je nastupio i Meman, snimio je njegovu maestralnu igru. Drugu stranu njegove linosti niko od njih nije znao, niti se bilo ta neobino na terenu moglo uoiti. Nakon nekoliko probnih utakmica, na kojima je Meman briljirao, Uprava je sazvala vanredno zasijedanje Skuptine kluba na kojoj je jednoglasno donesen zakljuak da se u prvenstvo treba ui s jednim jedinim ciljem osvajanje ampionske titule. Jednoduno je konstatirano da uz takvog nogometaa nema ko drugi biti prvak drave, iako ih je Stoanin, koji je bio inicijator njegovog dolaska, cijelo vrijeme upozoravao na delikatnost njegovog karaktera, govorei da e daju li mu pare pobjei, ne daju li mu, opet e pobjei. Ali, njega niko nije sluao. Euforija uzrokovana njegovim nastupima nadvladala je razum, i ba svi su se, ne obazirui se previe na upozorenja o linosti novopridolog genijalca, ve pripremali za preuzimanje pobjednikog pehara. Za dva mjeseca Meman je bio daleko od Grbavice, eljo daleko od ampionske titule. Zbog ega se odluio na odlazak bilo je jasno nije dobio obeane pare. U Kaknju su mu po dolasku napunili depove i ve ga nakon prvih utakmica gradom nosali na rukama, proslavljajui pobjede, to je njemu godilo. ivot ga je potom odveo u Njemaku, gdje je valjalo raditi. Ali, kako mu je posao bio zamoran, a Bog ga nije dao za teih naprezanja, vlastito umijee se odluio pokazati u mjesnom drugoligakom klubu, lienom prevelikih ambicija. S Memanom su se ustabilili, a njemu je bilo najvanije da mu je dep pun, da ga s te strane ne bije promaha. Taj trenutak, kad je odbacio krampu, a prihvatio se lopte, bio je posebno ushien, zbog ega sam konano iskoristio priliku da dobijem toliko traeni odgovor na pitanje koje me godinama muilo, a on, iako smo bili dobri, nije nalazio za shodno da otkriva samo njegovoj karakteristinoj pameti svojstvene tajne. Krenuo sam ja kako treba, zna i sam, pokazivajui ta znam i umijem. A onda sam se utopio u ariju i njene gabarite, ta kruta pravila koja znaju samo oni koji u njoj duboko diu. Morao sam, nakon upozorenja koje

BEHAR110

71

KNJIEVNI PODLISTAK

sam dobio sa tribina!? Dobro se sjeam, golom kakav se rijetko via rijeio sam vanu utakmicu za tim u kojem sam napravio prve korake, za moju Iskru, ali nakon one kratkotrajne euforije, eksplozije oduevljenja, zauh taj sujetni glas arije: I orava koka jedno zrno nae! Nekoliko trenutaka je utio, nastavljajui s vidljivom sjetom. Bio je komentar koji je kod publike imao smiriti strasti, a meni staviti do znanja da postoje granice do kojih se moe i smije ii. Ta reenica je u meni ubila svaku volju da se ozbiljno posvetim nogometu. To je nain na koji se sahranjuje sve to je vika, to bi ovjeka moglo da izdigne iznad ostalih, iznad te abokreine u kojoj ima da krekee cijeli ivot. Mislio sam da e to proi promijenim li sredinu. Ali, uvjerio sam se da su sve arije tu negdje, manje-vie iste. Zato sam, poput kakve pustahije, lutao cijeli ivot, ali me taj glas pratio ak i onda kad ga nisam uo, kad nije odjekivao sa tribina. Osjeao sam ga i kad ga nije bilo, pa sam bjeei od njegove jeke stigao dovde, i ko zna gdje e me put dalje odvesti osjetim li taj glas. Ako me ne zatekne jednog dana, neka zna da sam ja sa tribina uo njegovu jeku, koja me cijeli ivot proganja. Enes Ratkui, roen u Oanjiima kod Stoca 07.04.1957. U Stocu stekao osnovno i srednje obrazovanje. Studij sociologije diplomirao na FPN Sarajevo. Radio u Srednjkolskom centru Stolac, Univerzitetu Demal Bijedi Mostar. Najvei dio radnog angamana proveo na RTV Mostar, te pisao u listovima Ljiljan, Dani, Preporod, Zambak i Ujedinjena Bosna (ikago), kao i strune radove u asopisima Dijalog, Bonjaka pismohrana (Zagreb), Slovo Gorina, Blagaj (asopis MO BZK Preporod), Beharistan i dr. Obavljao je dunost glavnog i odgovornog urednika asopisa Slovo Gorina, autor tri knjige proze (Roman Zaboravljeni govor probuenih, te zbirke pria Hrvanje s vragom i Dunjaluka kola. ivi i radi u Mostaru.

PRIA: Anis Mansur

Sve upljine su zatvorene: vrata, prozori i dugmad. Svi prekrivai su navueni: zavjese, jorgan i deka. Mjeina je puna vrue vode. To je jedna mala pumpa koja mi grije stopala pa mi se toplina poput mrava ili pela razmili itavim tijelom i ne prestaje se penjati sve dok mi kapljice znoja ne orose lice. A na glavi mi je kukuljica nalik na onu Djeda Mraza u novogodinjoj noi. I pored svega toga je hladno... ledeno. Postao sam ba kao onaj lik iz zagonetke: Uobraeni..., o, uobraeni, ta je to vatra izvana, a drvo iznutra? Rjeenje zagonetke je: datula. I ja sam isti takav jer je vatra oko mene, ali ja drhtim od hladnoe. Hladnoa je u meni. U mojoj nutrini. Cvokoem od studeni. Ali ta je to to grije moju nutrinu..., to grije moju duu? Nije li to nada? Nada u ta? Ni u ta. Nije li to oaj? Zbog ega? Ni zbog ega. Pohlepa..., pakost..., ast..., ova pria o asti..., ljubav..., prijateljstvo..., prijezir..., nitavilo. Kako god bilo, ubojito je jer je sav moj razgovor sa samim sobom, svi moji prigovori upueni su meni..., svi moji snovi su prijestolna besjeda to je niko ne uje, sve su moje pjesme od nepoznatog autora, od nepoznatog kompozitora, niko drugi ih ne pjeva..., i ta jo k tome treba? Dosada..., monotonija..., odvratnost. Svi su moji dani isti, ba kao zrna na tespihu glatka, okrugla, kotrljaju se od subote do nedjelje, petka, subote. Ili su pak iljati, bolni kao avli na kojima spava indijski fakir. Svakog dana sebi ponavljam rijei velikih filozofa: Dragi moj, dovoljno je to to si iv. Dovoljno je to to postoji. Govorim to sebi. Diem se iz sna, um mi zijeva, napree se i govori: Tek sam roen. Moje je Danas i moje je Sutra. ivota mi tvoga, govorio sam to svakog dana. I opet nita. Nikakve koristi. Dosada..., jednolinost. Gaenje. Svakog dana svjesno se pretvaram da sam zainteresiran, aktivan. Jurim poput divljih zvijeri. Navlaim na sebe odjeu i veem je. Veem cipele..., i remen..., i kragnu..., i kravatu..., i konu narukvicu na satu. Veem ih kako ne bih pobjegao od svih njih. Veem samog sebe. Zaputim se ka ulici i jurim. Iznenadim se to ne znam gdje idem. Gdje, gospodine moj, gdje, Ja? Nema nikakvog odgovora. Nita.

72

KNJIEVNI PODLISTAK

Hladno je
S arapskog prevela: Suada Muharemovi Nikakve koristi. Nema nikakvog sastanka, niti zabave, niti me ko eka, niti me ko eli, niti koga zanima kako mi je. Ja sam kao i svi ovi prstom pokazujem na prolaznike i ljude koji sjede na ulici. Svi smo mi pilotina, a drutvo je testera. Hladno mi je. Iznutra vidim svoju dua kao da je santa leda. Od ove sam sante nainio kip. Kad god ga pogledam, on se pone topiti. Nestaju njegovi obrisi, a i moji, pa hladnoa, oaj i gaenje postaju jai. Hladno je, ledeno, tavie, sve je ledenije. Sjedim s ljudima, a kao da sjedim sam. Nije mi bitno da su oni sa mnom, ve da sam ja s njima, da ih osjetim, da pruim ruku i njima se ugrijem, da njima napunim svoja ula, ui, oi, srce. Meutim, s ljudima je jo hladnije. Oni od mene uzimaju moju toplinu. Kao da iz mene frcaju iskre, napolje, do njih. Pe se ugasi i ostane samo pepeo. Pepeo se uskovitla pa dobije ruke, noge i glavu i vraa se kui ugaslo i tiho istim onim mranim vlanim stepenitem. Penjanje je naporno. Kao da sam duh izaao iz tijela nekog jakog mladia. Traim klju u depu. Prepoznajem ga. Gladak je i ut. Stavljam ga u kljuaonicu, istu onu kljuaonicu. Guram vrata pa ona prije mene ulaze unutra. Lice mi zapahne topli zarobljeni zrak koji eli pobjei. Ja sam taj koji ga oslobaa, tavie, ja sam taj koji mu daje vlastito ime, pa kaem: Ovo je miris crvenog i bijelog luka i ovo je dah spavaa. A na krevet se bacam ledenim prsima koja ne pomiu ni jorgan ni deku. Ponovo grlim svoju dosadu, svoje gaenje i svoj oaj. Osjeam nekakvo olakanje jer vie nisam sam, ve sam sa svim ovim. Prevrem se u postelji. Zamiljam da sam spavao i da sam se slijedeeg dana probudio i rekao: Ponovo sam roen. Sve do ovog roenja dosaivao sam se. Pokriva kojim se pokrivam ne grije jer je hladnoa unutra. Daleko je..., daleko je od mojih ruku. Moda je i tebi hladno. ao mi je!

Biljeka o piscu Anis Mansur je prominentni egipatski pisac, profesor filozofije, uticajni novinar i intelektualac, poliglota (govorio je engleski, francuski, italijanski, grki i hebrejski jezik), neumorni zaljubljenik u politiku i nauku, kolumnista, dramaturg, svjetski putnik, sjajna zvijezda egipatske historije filozofije, knjievnosti, nauke i politike. Roen je 18. augusta 1925. godine u egipatskom gradu al-Mansura, a umro je 21. 10. 2011. godine u Kairu. Po okonanom studiju filozofije predavao je sedamnaest godina filozofiju na Kairskom univerzitetu. Novinarsku karijeru zapoeo je 1947. godine, a 1976. postao je glavni i odgovorni urednik asopisa Oktober i Ahir Saa. Izrazito popularna bila je njegova kolumna u dnevnom listu al-Ahram, a pisao je i za druge novine, kao to su alAhbar i al-ark al-Avsat. Napisao je 177 knjiga iz razliitih oblasti. Neke su prevedene na francuski, njemaki i ruski jezik. Preveo je oko 200 kratkih pria i 24 drame sa njemakog, francuskog i engleskog jezika na arapski. Anis Mansur je prvi istinski i najpopularniji putopisac u arapskom svijetu. Njegova najpoznatija knjiga je Oko svijeta za 200 dana u kojoj opisuje svoja putovanja svijetom ranih ezdesetih godina i za koju je dobio Dravnu nagradu za knjievnost. Ova knjiga se smatra jednom od najpopularnijih i najitanijih knjiga u arapskom svijetu i doivjela je 25 izdanja. Stil njegova pisanja je jednostavan i nepretenciozan.

BEHAR110

73

KNJIEVNI PODLISTAK

Izbor iz turske poezije

Zambaci cvatu gdje je pusta zemlja

S turskog prevela i izabrala: Amina iljak Jesenkovi

Umjesto uvoda
Kako napisati uvod za ovaj Izbor iz turske poezije i prosvijetliti govornike bosanskog ili hrvatskog jezika? Lahko je bilo prevesti poeziju, malo tee napisati kratku biograju autora o kojima bih rado pisala. Nita nije munije nego svjedoiti poskliznuu u kojem prevoditelj samozadovoljno hvali svoju uenost i vjetinu, soli pamet itaocu o vlastitoj recepciji knjievnog djela, i tako se postavlja ispred autora. Najtee je pronai adekvatne ekvivalente u u drugom jeziku i prenijeti ih iz jezika izvornika. Uzor u tom postupku su mi zasluni profesori koji su mi prenijeli znanje te je ono steeno zaslugom tih uitelja, prvenstveno prof. dr. Ekrema auevia. Nadalje, obaveza mi je bila obrazloiti kako je sistematiziran ovaj izbor, odnosno, radi li se ovdje o najboljim predstavnicima turske poezije? U to se ne uputam - tko su najbolji turski pjesnici, a nisam napravila ni izbor iz poezije onih koje ja najvie volim. U tom sluaju odabrala bih narodne i divanske mistike pjesnike. Uostalom, to bi bila moja, a ne (makar i ovakva povrna) slika turske poezije te bih u tom sluaju itaoca slagala. Kako je izvren odabir? Nasumice, ponekad, gdje mi se u zbirci ili Divanu otvori knjiga, kod nekih dokle me dovede kursor u tekstu u elektronskoj formi. Pred itaocem su i primjeri pretklasine i klasine turske poezije, i poezije 20 stoljea, i djela islamskih mistika i agnostika, i pjesme ljeviara, desniara, islamista i kemalista. I opet sve je to kratki pregled, sluajni izbor, kap iz mora. Znam da kaikom ne mogu zahvatiti more, ali i ono to zahvatim dio je mora. Stoga sam djelatni svjedok jedne raznolikosti i raznobojnost koja mi godi.

Yunus Emre
Premda ne postoje potpuno pouzdani podaci, izvori ukazuju na to da je ivio u periodu od 1238. do 1321. godine. Rodio se u Sarky, mjestu izmeu Mihalka i Sivrihisara, provincija u blizini dananjeg Eskiehira. Bilo je to vrijeme propadanja Selduke i nastanka Osmanske drave, estih invazija Mongola. U Anadoliji je vladala uznemirenost i beznae. Narodu su trebali duhovnjaci, bogougodnici koji bi im budili volju za ivotom i koji bi osvjetljavali njihov duhovni svijet. Junus Emre je bio tek jedan od tih duhovnjaka, kakvi su bili i Hadi Bekta Veli, Mevlana, Gejikli Baba, Abdal Musa i ejh Edebali. Prva asocijacija na Junusa jeste ljubav i tolerancija. Niti u njegovim idejama, niti u njegovoj poeziji nema mjesta za krutost, mrnju i sukob. Junus Emre u svojoj poeziji posebno istie vanost ovjeka. On najvie pjeva o Bogu, ovjeku, Jedinstvu Bitka, ljubavi, radosti ivljenja, miru, univerzumu, smrti, zrelosti, skromnosti i dareljivosti. Uzvieni Tvorac je iz Svoje Ljubavi stvorio savrenog ovjeka (Insan-i Kamil), kao i Univerzum u kojem e on ivjeti. Zato je i ovjeka po stvaranju zasnovao na dva principa, principu tijela i principu due. Neki ljudi vie vanosti pridaju tjelesnosti, neki pak, duhovnosti. Budui da je Junus Emre odabrao duhovnost, dosegao je besmrtnost. Iskazao se kao pjesnik kvalitativnog aruz metra i ostavio potpun Divan a na osnovu brojnih prijepisa Mustafa Tatci je sainio kritiko izdanje koje sadri 417 gazela, te jedan izbor Junusove poezije silabikoga metra sa 214 pjesama. Junusov Divan, kao i njegova mesnevija RisaletnNushiyye, prepisivani su na svim teritorijama nekadanje Osmanske drave, potom tampani kako arabikim pismom tako i u razliitim varijantama latininih transkripcija i transliteracija.

74

KNJIEVNI PODLISTAK

Evo hodim, sav u vatri

Evo hodim sav u vatri Krvlju Ljubav me oboji Niti sam lud, nit razborit Vidi ta mi ak uini Vidi ta mi ak uini U boli me svog uroni Vidi ta mi ak uini Vidi ta mi ak uini as vihorim poput vjetra as sam praan kao zemlja as se mamim ko bujica Vidi ta mi ak uini Vidi ta mi ak uini U boli me svog uroni Vidi ta mi ak uini Vidi ta mi ak uini Ja sam Junus bespomoni Iz kraja Prijatelja prognani Od glave do pete ranjeni Vidi ta mi ak uini Vidi ta mi ak uini U boli me svog uroni Vidi ta mi ak uini Vidi ta mi ak uini

Dertli dolap
Zato jei, ti dolape Ja ti jeim, boli imam Ja sam aik Gospodara Bolan sam, pa zato jecam Ime mi je bolan dolap Vodu toim sve slap po slap Dosudi mi Hak-Gospodar Bolan sam, pa zato jecam U planini me naoe Ruke, krila m polomie za dolap me odredie Bolan sam, pa zato jecam Ja sam drvo iz planine Nemam slada ni gorine Gospodaru inim dove Bolan sam, pa zato jecam Drvosjee m isjekoe Na visoko postavie Jauk Hak mi darovae Bolan sam, pa zato jecam Tu, Junuse, smjeha nema Nit eljama ostvarenja U prolaznom stanka nema Bolan sam, pa zato jecam

Teku rajski potoci

Teku rajski potoci Allah, Allah zborei Din-bulbuli izali Allah, Allah pojei Tube s grane svijaju Kuran ue, ne staju A ruice dennetske S Allah, Allah miriu Neki jedu i piju Milost meleki siju Idris kroji odoru Allah, Allah u zikru
BEHAR110

Stabla-zlatni stubovi A od srebra listovi Kad mladica izmili Allah, Allah prozbori Lica sjajnog ko mjesec Rje mirisne ko amber U dennetu hurije Allah, Allah eu se Aiku u Hakka svog Suze teku potokom Ispunja se sav svjetlom Allah Allah govorom

S eljom Bogu ti zavapi S Uiteljem na Put stupi Slavuj tek za Ruom hlepi Allah, Allah, glas mu ljepi Otvori se Kapija Rahmet sve nas opija Svih se osam denneta S Allah, Allah otvara Ridvan uvar kapije Idris ruho to ije Kevser vrelo ko pije Allah, Allah sretan je

Svome Dostu pohitaj O Junuse, ne ekaj Istinitom na divan S Allah, Allah pristupaj

75

KNJIEVNI PODLISTAK

(49 gazel Junusova Divana prema Mustafa Tatci)

1 Bog mi srce darovao, rije ne reci, zapanjeno Na tren bude sve veselo, drugog trena uplakano 2 Na tren misli cia zima, ko da steu zemherije Na tren opet iznenada, baa, vonjak se stvorio 3 Na tren uti, zanijemilo, ni rije nije prozborilo Na tren opet biser siplje, da bi bolne izlijeilo 4 as se penje nad Prijestolje, as pod zemlju zavlai se as pomisli pusta kaplja, as ocean nabujao 5 as ogrezne u neznanju, da mu nita nije znano as je opet mudrac, Dalnus, Lukman je postalo 6 as se divom, vilom stvori, u ruine se smjestilo as on leti sa Belkisom, vladar ljudi, dina postalo 7 as bi kao prosjak bilo, tjelo suknom ogrnulo as Boijim provienjem, car kineski, kan postalo 8 Na tren bi se pobunilo, um, Istinu izgubilo Drugog trena s asketizmom i vjerom se zaputilo 9 Na tren misli tek na grijehe, prav se paklu uputilo Na tren Boju milost gleda, Ridvan rajski je postalo 10 as pohodi sve damije, tamo licem zemlju tare as u crkvi, redovnik je, Evanelje bi italo 11 Na tren je ba kao Musa, ode Bogu brojne klie Drugog trena u tatine piramidi Faraon bi sami bilo 12 Na tren bi ba kao Isa mrtve dahom oivilo Na putu bi zalutalih onda zbunjen, smeten bio 13 Na tren bi se Dibrilom stvorio, na sve sfere milost razasuo Na tren opet sa puta skrenuo, sirot Junus zapanjen ostao.

Dua tek je gost u tijelu, svjedok mi je Istiniti Kao ptica iz krletke, jednog dana e prhnuti Sav siroti rod Ademov na sijaa polja lii Ko da zemlji sjeme baci, ta e struhnut, ta li nii Za jednim me na vom svijetu dua gori, srce boli Ko nebesku sjetvu mrtvim kad oenju hrabri, ivi

Da ti doe do bonika, pa mu gutljaj vode prui Pa da sutra teb se vrati, ko d Boansko Vino ispi Da s bijednika ugledao, pa mu tagod darovao Pa da sutra tebi bude ko d Boansko Vino ispi Junus Emre, vele da e na svijetu vjeno ostati dvojica Moda Hidr i Ilijas to budu, kao da su popili Vode ivota

Muhammed b. Sulejman Fuzuli

(Hilla, 1483 - Kerbela (Bagdad?) , 1556) Autor brojnih djela, od kojih moemo izdvojiti na turskom jeziku: Divan, Leyla ile Mecnun (ljubavna mesnevija sa 3096 bejtova), Beng u Bade (kratka mistika mesnevija 444 bejta), Risale-i Muammeyat, Krk Hadis (stihovani komentar 40 hadisa), ikyetnme (djelo u rimovanoj prozi), Divan-i Ali, Hadkat s-Sed (prozno djelo u kojem je opisana i protumaena Bitka na Kerbeli), na perzijskom, pored cjelovitog Divana pjesama, Ans ol-qalb, Haft Jm (tesavvufska mesnevija sa 327 bejtova), Resle-e Muammeyt, Sehhat o Maraz (mesnevija u kojoj se prepliu znaenjski slojevi u oblasti medicine i misticizma), Rend va Zhed (prozno djelo), Risale-i Muamma (prozno djelo), te nekoliko djela na arapskom jeziku.

Uinila je da mi ivot dodije

(Gazel) Uinila je da mi ivot dodije, pa zar Dragoj nanoenje boli dodijat ne moe Od mog su se uzdaha nebesa zapalila, pa zar se svijea moje elje zapalit ne moe

388 gazel
Ovaj ivot doe, minu, ko da vjetri puhnu, smiri Ko da jednom trepnuh okom, tako mi se ivot ini

76

KNJIEVNI PODLISTAK

Mnogim je ludacima Mila lijekom za patnje dobro uinila Pa zato i mene ne izlijei, zar mene ni ludakom smatrati ne moe Dua mi gori od noi rastanka, oi mi uplakane krvave liju suze Od mojih jauka bude se ljudi, pa zar se moj crni usud probudit ne moe Pred ruom tvoga lica iz oka mi krvava voda lije Voljena, vrijeme je rua, zar se tekua voda zamutit ne moe Svoju sam tajnu skrivenom uvao, rekoe: - Dragoj otkrij je, I da otkrijem ne znam da li nevjernica u moju tajnu vjerovati moe Tebi tad sklon ja nisam bio, a ti si mi pamet odnijela Kad Tebe vidi, zabludjeli to mene kudi, zar se postidjet ne moe Fuzuli je bohem ludi, zaljubljeni, vjeno pred svijetom ponieni Pitajte u kakav je to sevdah pao, zar se sevdaha zasitit ne moe!

Srce mi usplamtjelo strah od pakla i vatre patnje obuzela Nadam se, tu e vatru rkopit voda iz oblaka dobroinstva Tvojega Blagoslovljene hvalospjevom Tebi, u dragulje se rijei Fuzulijeve stvorile Voda -jedini biser dragocjeni to se vraa iz oblaka aprilskih Ko se probudi iz sna stramputice, na Dan Velikog skupa Kad prenuti iz sna punog enje, oi zaljubljenih budu lile suze Sve emu se nadam je da ne budem zaboravljen na Dan Velikog skupa Da oko susreta s Tobom napoji mene, ednoga pogleda

Mehmet Akif Ersoy

(Istanbul, 1873 Istanbul, 1936) Sin Tahir-efendije (u. 1887), profesora Fatihove medrese u Istanbulu, u rodnom gradu zavrava osnovno i srednje kolovanje, te po zavretku srednje kole 1889. upisuje studij veterine i uspjeno ga okonava 1893. Kao najbolji student. 1892 je napisao prvu pjesmu Destur, a 1893 prvu pjesmu objavljuje u asopisu Hazine-i Fnun. 1894 se zapoljava u Ministarstvu poljoprivrede i stie zvanje hafiza Kurana. 1898 objavljuje prijevode poezije; privatno zasniva porodicu sa Ismet-hanim, s kojom e dobiti estero djece. 1906 dobija namjetenje profesora, a dvije godine kasnije se pojavljuje kao nastavnik na istanbulskom sveuilitu Darul-fnun. 1910 postaje predsjednik udruenja svrenika Veterinarske kole. Iste godine objavljuje prijevode Muhammeda Abduhua i Farida Wagdija. 1911 objavljuje prvu knjigu njegovog remek-djela Safahat, a druga knjiga istoimenog djela izlazi 1912/1913. Naputa dravnu slubu, i iste godine objavljuje treu knjigu Safahata pod nazivom Hakkn sesleri, koja predstavlja njegova tumaenja nekih kuranskih ajeta i hadisa, a godinu kasnije izlazi i etvrta knjiga Safahata. 1915 pie djelo o muenicima anakkalea. 1917 objavljuje petu knjigu Safahata koja predstavlja njegove individualne putopisne i duhovne impresije. 1919. objavljuje estu knjigu Safahata, a godinu kasnije

Kasida u pohvalu poslaniku Muhammedu

(Su Kasidesi) Ne trusi, oko, suzama vatru u mojim prsima Jer ovu vatru estoku ne gasi voda studena Vodi je nalik, a boju joj ne znam, kupola nebeska Ili je voda iz oiju mojih kupolu nebesku obavila O, Miljenie Boji, o najbolji meu ljudima, mene za tobom udnja obuzima, Uini da edni vazda vatrom gore, da elja za vodom vjena je u njima Ti si ono more Bojeg provienja ija je u noi Velkog uzenesenja Svjetiljka vrjednote- stajaice zvjezde, u kretnji planete redom napojila U svakom trenu iz suneva oka isti se slap vrjednote sputa Ta, Graditelju uvijek vodu nosi onaj to je eljan svog poivalita

BEHAR110

77

KNJIEVNI PODLISTAK

pristupa Pokretu nacionalnog otpora, te iste godine biva izabran za narodnog poslanika za mjesto Burdur, obilazi Anadoliju i obraa se irokim narodnim masama. 1921. godine njegova pjesma biva proglaena nacionalnom himnom Turske, koju e najprije komponirati Ali Rifat agatay, i njegova kompozicija e biti izvoena do 1930. kada se dekretom uvodi njeno izvoenje u varijanti koju je komponirao Osman Zeki ngr. 1926. odlazi u Kairo, poinje prevoditi Kuran na turski jezik, a 1929. poinje raditi kao profesor turskog jezika na Filozofskom fakultetu kairskog sveuilita. 1933 objavljuje posljednju knjigu Safahata (Glgeler/Sjenke). Pogoen smru etverice najboljih prijatelja (1934) i sam obolijeva (1935). U tom periodu boravi u Libanu i Hataju (Antakya). 1936 se vraa u Istanbul, gdje biva hospitaliziran, ali iste godine umire i biva ukopan na mezarju Edirnekap u Istanbulu.

- ta ovo, majstore, znai? to jarko crvenom bojom itavu odaju smrai! - Na slici je prolazak Musaa kroz Crveno More Kad ga napadoe Faraona horde. - A kamo Musa, ovjee. - On ve na kopno stigo je. - Onda, Faraon gdje je? - U moru utopljen je. - A to je boja krvi? - Ta, to je More Crveno, nee zar biti zeleno! - Dobra ti slika, brate! U sobi sve je sinulo!

Yahya Kemal Beyatli

(Skopje, 1884 Istanbul, 1958) Roeno ime mu je Mehmed Agah. Njegov otac, Nilija Ibrahim Naci-bey je svojevremeno bio gradonaelnik Skopja, a mati neakinja slavnog divanskog pjesnika Leskofal Galiba. kolovanje zapoinje u rodnom Skopju, nastavlja u Solunu, potom u Istanbulu. Jedno vrijeme se vezuje za rifaijski tarikat. Upoznaje poeziju svojih suvremenika i prethodnika, te boravei u kui svog roaka Abdurrahmanpaazade Ibrahim-beya, na asovima koje je vodio kanunist Haci Arif-bey solidno upoznaje nacionalnu muziku kulturu, da bi pod utjecajem proeuropskih, antiislamskih, antiosmanskih i antiturskih ideja ekip Beya iz Sereza koji je takoer pohaao ove sate muzike, pobjegao u Pariz (1903), gdje se najprije susree s Mladoturcima. U Parizu se s jedne strane nastavlja kolovati i usavravati francuski jezik, a sa druge strane se upoznaje sa socijalistikim pokretom, i u njemu ba kao i u njegovoj novoj okolini jaa njegov otpor prema vjerskim institucijama i osjeanjima, koje gotovo kao nova religija zamjenjuje ideja socijalistikog pokreta, i njegove najdublje emocije budi muzika Internacionale. Sudjeluje u mitinzima i prosvjedima francuskih socijalista. U tom periodu poinje s novim knjievnim traganjima, nastojei stvarati istu, iskrenu poeziju na novoturskom jeziku. Kao zaljubljenik Alberta Sorela postaje i njegov uenik, te se predaje istraivanju historije, poinje izuavati period selduke i osmanske vladavine, te razvoj turske nacije od dolaska u Anadoliju. Zavolio je Hugoa, to mu je otvorilo vrata ka razumijevanju romantizma. 1906 odlazi u London, gdje poinje itati Gustava Flauberta i Paula Verlainea, potom odlazi u Brisel, obilazi Evropu i vraa se u Pariz, identificira se s francu-

Pouka
Iz prolosti bi ovjek, toboe, pouku izvui htio! Ma kakva bajka! Pa zar je pet hiljada godina stara pria samo pola pouke ostavila? U historiji, vele, sve se samo ponavlja E da se ikakva pouka uzela, zar bi se historija ponavljala?

O mojoj slici
S lica sam svakoga dana sve svjetliji i bjelji S nalija, ne pitaj nita: ta, obraz to je crni Istina, mene tjera da sam se sebe stidim Predstava o mom liku, to zglave meni ne slii

Slikar ima pravo

Nekad u modi bijahu prizori drevni, sveti Zadugo slikara trai jakonji bogatun neki Da slikama starim dobro sredi Odaju palae to se tek izgradi Nekakav glasno ree: ja u, i zagrnu rukave Salon od osam arina do noi oslika ba oprave A evo kako ga sredi, da gazda odmah ree:

78

KNJIEVNI PODLISTAK

skom poezijom, nainom miljenja i ukusom. Uskoro prevazilazi razinu Hugoa, i oduevljava se djelima Teophilea Gautiera i De Banvillea, potom se naprosto zaljubljuje u Charlesa Baudelairea, potom upoznaje i djelo Edgara Alana Poea, Paula Verlainea i drugih. U tom periodu intenzivno obilazi i Evropu, da bi se 1912., kao iroko obrazovan, ali i nacionalno osvijeen intelektualac vratio u Istanbul, gdje u medresama predaje historiju i knjievnost, da bi na prvom istanbulskom sveuilitu poeo predavati najprije historiju civilizacije, potom historiju europske knjievnosti i na kraju historiju turske knjievnosti (1916-1919), objavljuje poeziju u asopisima, 1921. Odlazi na lijeenje u Sofiju, po povratku biva izabran za lana Parlamenta kao zastupnik Urfe (1923). Nakon toga zapoinje diplomatsku karijeru u Poljskoj (1926), paniji (1929), Portugalu (1931). Ponovo provodi etiri mandata kao zastupnik u parlamentu, a 1947 odlazi na svoju posljednju diplomatsku misiju u Pakistan, te se 1949. penzionira. Iako je za ivota bio veoma cijenjen i priznat kao knjievnik objavljivao je samo u asopisima. Zbirke njegove poezije, proze, eseja, kao i njegovi memoari prikupljani su i objavljivani u formi knjige tek nakon njegove smrti. Umro je 1958. godine.

Oko to svaku ne ljubi boju u crvenu se zagledalo Sva panija talasa se, sve u ovaj al je stalo Na elu loknave divne ike zavodljive Na grudma pupoljak najljepe rue granadske U svakoj ruci zlatan pehar, u svakom srcu sunace Svim biem panija noas usred je ove ruice Usred plesa stane, pa zaigra opet kao da se ee Kao da e ubit pogledom te jednim kad glavu okree Put joj poput rue, usne eravica, oi kao ugalj, a surmelijaste Stoput da je ljubi, da se uz nju svija, sami vrag na ove misli navraa te Za al to svake oi zabljesne, za ruu to svakog moe da opije Kastanjete to no sva srca ispune, iz grudi se uje jedno glasno Ole!

Tiha laa Istanbule mili

Istanbule mili, sa jednog brijega jue sam u te gledao I nisam vidio nita kud nisam hodio, to nisam volio Dok ivim, sjedni na tron srca moga kako bi htio Voljeti samo jedan kraj tvoj, jednog ivota je dostojno Koliko se moe vidjeti bljetavih gradova na svijetu Ali, sami ti jesi taj koji stvara arobnu ljepotu U snu dugakom, najljepem, velim jeste ivjelo to je u tebi dugo trajalo, u tebi umrlo, u tvoju zemlju lijegalo. Ako je doao dan da se die sidro iz vremena Iz ove luke jedna laa krenula do cilja neznana Kao da putnika nema, tiha plovi i nijema Ni rupca, ni ruke da mahne na ovom polasku nema Svi to na molu stoje, zbog puta toga tuguju Danima suzne oi u crni horizont gledaju Sirote due! Nije to zadnja laa to ide sa ovog doka Niti je zadnja alost u ivotu satkanom od rastanka Zaludu ljubljeni eka, i zalud zaljubljeni Ne znaju, vratit se nee, kad odu nam voljeni I skoro svako ko ode, sretan na cilju svome S tog puta niko ne doe, prooe godine mnoge

Ples u Andaluziji
Kastanjete, al i rua. U ovoj je bai sva hitrina plesa U sutonu udnje tri put rumen hvata nebo Andalusa Na stotine jezika se arobna pjesma ljubavi opjevava A veeras, veselo i panski, kroz zvuk kastanjeta isijava Ko lepeze okret hitro se okree Zanosno se vrti, pokriva i lijee

BEHAR110

79

KNJIEVNI PODLISTAK

Ahmet Hamd Tanpinar

(Istanbul, 1901 Istanbul, 1963) Turski autor kojeg hrvatska italaka publika ve solidno poznaje, kroz prijevod njegova romana Institut za namjetanje satova (preveo E. Ibrahimkadi, Fraktura) i prijevod zbirke eseja Pet gradova u prijevodu zagrebakih studenata Turkologije, pod nadzorom Marte Andri. Vrsni intelektualac, parlamentarac, sveuilini profesor turske knjievnosti, pjesnik, izuzetni romanopisac svoje knjievne uzore je traio u Yahya Kemalu i Ahmetu Haimu, te u Marcelu Proustu i Paulu Valeryju. est romana, jedna zbirka poezije, etiri zbirke eseja, tri zbirke pripovjedaka i obimna ( i nedovrena) znanstvena studija o turskoj knjievnosti devetnaestog stoljea predstavljaju opus koji je zaduio tursku, pa i evropsku knjievnost dvadesetog stoljea. Na njegovom nianu umjesto nekrologa stoji prvi stih pjesme Ni u vremenu nisam.

U mirnom na sve strane prosijava Tugu to ostade iza sna jednoga Iz dubine due u seb mi se smije Iz stotina esmi studen-voda lije Zelenilo polja, neba plavetnilo Graevina kojom Boga se slavilo Svako ime ovdje o pobjedi zbori Dan, sat, doba ko da sve se u tren stvori aroliju ivi minulih vremena Snova to se smiju sa ovog kamena ak i ta tiina s pogledom goluba Odjekuje strepnjom dugom do beskraja Zrcalo pobjede u jutro od srebra Muradije-gorki plod strpljenja Nilfer bijeli simbol vijeka tvoga Turbeta, damije, bae starog kova, Slavne prie hiljada sve hrabrih mladia Do Neba se die glas ratnih poklia Svakom prolazniku sjeanje to pria. Svake noi Bursa s ovom sjenkom zaspi I zorom se sa njom, i s osmijehom budi empresi i rue srebrom osvijetljeni U baama tvojim, od ugode sneni Ba kao da stojim pred boanskim udom U Bursi je vrijeme kristalna svjetiljka Od treptaja krila i vode ubora Obio sam sino tvoje Jeil-turbe Ko da tamo zauh stare melodije Zvuk Kurana skriven u divne fajanse I nevinu radost iz dana pobjede U osmijehu tvome naoh osvijetljene elio bih s tobom, na ovoj starini Nasamo odsanjat i san svoj posljednji Ba u ovoj sjeni... Ba u ovoj boji, i ovoj svjetlosti Sasvim uronjeni nai horizonti Odjek vjenog svijeta to sav svemir puni San to Boga slavi, bit e zasigurno Smrt u onom to je s talismanom, vjeno Moda e se snivat o drevnim precima I uboru vode u bijelim baama

Ni u vremenu nisam
Ni u vremenu nisam Nit sasvim izvan njega U razdijeljenom toku Jednoga dugoga trena Kao da sve se snom umee I sanja san to udno sja Ni perka to na vjetru lijee Nije lagahna kao ja. Glava mi rvanj golem to u prah melje tiinu A dua, spokojna, elem Go i bos dervi, u miru; U meni mirisi stopljeni Osjeam svijet dozreli I plivam nasred plaveti Nasred plavetne svjetlosti

Vrijeme u Bursi
U Bursi stari harem damijski U adrvanu malom voda ubori Zid iz vremena sultana Orhana I njegov vrnjak-stablo platana 80

KNJIEVNI PODLISTAK

Nazim Hikmet Ran

(Solun, 1902 - Moskva, 1963) Pjesnik, dramski pisac, romanopisac, memoarist, Romantini komunist ili Romantini revolucionar, jedanaest puta suen zbog svojih marksistikih uvjerenja, nakon dvanaest godina provedenih u turskim tamnicama, prognan iz Turske, izgubio je sva graanska prava i 1951. godine oduzeto mu je tursko dravljanstvo, te je SSSR odabrao svojom novom domovinom. S demokratskim promjenama koje je na tursku politiku scenu donijela vlada Recepa Tayyipa Erdoana, posthumno mu je u januaru 2009. godine vraeno tursko dravljanstvo. Ideoloka matrica kojoj se potpuno predao bila je motivom nekih njegovih pjesama; meutim, pjesniki genij ovog majstora slobodnog stiha nadilazi sve ideoloke granice; dvadeset i tri objavljena naslova za ivota, i 57 posthumno objavljenih knjiga zbirki pripovjedaka, pisama, poezije, eseja, drama, ak i audio zapisi njegove poezije i danas su veoma traeni i kod ljubitelja knjievne rijei, i kod sljedbenika Hikmetovih ideja. Scenarije je pisao pod pseudonimima Mmtaz Osman i Ercment Er, a nekolicina kratkih filmova nadahnuta je njegovim djelom.

I konjanici nestaju u kraju zalaska suneva Konjanici, konjanici, konjanici crveni Krila od vjetra imaju ati njihovi Ati imvjetar krilati Ati im vjetar Ati njihovi Ati I ivot minu poput jahaa na atima ko vjetar krilatim Utihnu rijeka uborea, iva Na sjenke pade tamna sjena I nestade boja Modre oi skrie Pokrivala crna Ponad plave kose Grane tune vrbe Spustile se Nemoj plakati, alosna vrbo, nemoj plakati Pred zrcalom prljave vode nemoj pokorno stajati Nemoj pokorno stajati Nemoj plakati

alosna vrba (1928)

Voda je tekla I vrbova stabla zrcalila I svaka alosna vrba u vodi kosu mila Konjanici crveni jurili tamo gdje sunce zalazi Zgorenim, golim sabljama vrbe u hitnji ibali Najednom Naglo, ko ptica U krilo Pogoena Konjanik jedan ranjen svali se sa svog ata! Nije vikao Ni odmakle drugove pozvao Samo je oiju punih suza gledao U sjajne potkove odmiuih konjanika! Kakva teta, avaj! teta to on nikad vie smjestiti se nee u vrelome sedlu Konja u galopu to nikad vie za hordama bjelim nee vitlat sablju! Ton po ton sve trnu zvukovi potkova
BEHAR110

Stablo oraha (1957)

Kronja mi je oblak rastresiti Ja sam more spolja, i more u biti Oraha sam stablo u Parku Gulhane Orah ostarjeli, kvrgav, razgranati Niti me ti vidi, nit vide uhode Oraha sam stablo u Parku Gulhane S liem kao ribe kad s u vodi mame S liem to lepra ko svilen marame Ruo, de list strgni, obrii suzice Sto hiljada ruku listova kod mene Svakom rukom evo dotiem Istanbul, i dotiem tebe Oi su mi lie, to pogledom svemu ude se i dive Svakim okom evo posmatram Istanbul, i posmatram tebe Sto hiljada srca kao da ustrepti, trepti moje lie Oraha sam stablo u parku Gulhane Niti me ti vidi, nit vide uhode

81

KNJIEVNI PODLISTAK

Necip Fazl Ksakrek

(1905 - 1983) Potekao iz ugledne porodice porijeklom iz Maraa, odrastao u rezidenciji svog djeda-penzioniranog predsjednika Suda, kolovao se u najelitnijim amerikim i francuskim koledima, zavrio filozofiju na Sveuilitu u Istanbulu, te nastavlja studirati filozofiju na sveuilitu Sorbona. Nakon nekoliko godina bohemskog ivota u Parizu, vraa se u Istanbul gdje radi kao bankovni inspektor i financijski direktor, a u periodu od 1939 do 1943 predaje u najelitnijim kolama i sveuilitima u Istanbulu. Sa sedamnaest godina ulazi u svijet poezije, poinje objavljivati po asopisima, da bi uslijedile njegove zbirke poezije. U svojoj najbohemskijoj fazi (1934) upoznaje se s vjerskim uenjakom, nakibendijskim ejhom Abdurrahman Avasijem, i ostaje mu odan do kraja. Kao dramski pisac propituje moralne vrijednosti, a njegova drama Bir Adam Yaratmak smatra se jednim od najznaajnijih djela turskog teatra. Autor je raznolikog knjievnog, filozofskog, didaktikog opusa. Njegova prozna biografija poslanika Muhammeda le nen Nur (Svjetlost sputena u pustinju) jedno je od najpitkijih djela ovakvog sadraja. Njegova poezija predstavlja neobinu sintezu francuskog poetskog iskaza i tekijske poezije. Zbog napisa u kojima su prepoznavani islamistiki ili antikemalistiki sadraji vie puta je suen i vie puta boravio u zatvoru ili kunom pritvoru. Ni njegov ideoloki uklon ne ini ga manje vrijednim autorom, premda pojedini antiteistiki orijentirani krugovi knjievnih historiara i teoretiara turske knjievnosti nastoje ignorirati ovog autora zbog njegova izraenog uklona islamu.

Trotoari su mati usamljenih patnika Trotoari su ovjek to u meni je ivio Trotoari se uju kad utihne sva buka Trotoari su jezik to u meni se zapleo Nije za me da ivot dam u naruju mehkom Ja sam dijete to su ga trotoari zadojili Ah, nek ne sviu jutra ovim mranim sokakom Nek se moj put mranim sokakom ne zavri Ne elim jutro doivjeti, niti se jutrom pokazati Eto vam tamo svi dani, a moje nek budu tmice i kao jorganom vlanim, ja u se njima pokriti Prekrijte na me mrak, pokrijte prohladne tmice Da mi se tijelo prui na kamen cijelom duinom Da kamen kao led studen rashladi elo to pri Da utone u bunar poput sokaka to jj ispunjen tajnom i umre ljuba s trotoara, to kara sevdah je dri

Moj dragi Istanbul

Duu su mi istopili pa joj formu dali Pa s imenom Carigrada u zemlju spustili Zrak, boja, kretnja, prostor, sve to tinja mnome Moja je ljubav to nadila bjee i mjesto i vrijeme Po njem zlatovezom navezeno cvijee, vode u Stambolu kao srebro sjaje Mjesec su i sunce stare Stambolije U njem more s kopnom grli s u ljubavi Tek se u njem pusti ostvaruju snovi Moj ivot je Stambol, i sva ljubav moja Moj dom to je pravi, moj dom od iskona Istanbul Istanbul Povijest kroz kroz otvore na zidinam gleda Gordi empres zastor do Drugog je svijeta Plemeniti at Fatiha propinje se iz oblaka Sve kupole briljantne su, a beskrajno vrijedi svaka... Kaiprst mu munara u nebo to upire Od smrti bijega nema, govore sve mu are Smrt ivlja od ivota, a milost jaa od grijeha Plae Karadaahmet, Bejolu treti od smijeha Pa otkrij smisao, otkrij ta znai U Stambolu sve to e nai Istanbul Istanbul Bosfor mangala srebrena na kojoj svjeina se sprema;

Trotoari
Evo me na ulici, usred pustog sokaka Hodam, ne osvrui se nikamo, hodam I tamo gdje put moj skree u svijet mraka Kao da utvaru to me eka gledam Crno su nebo ovili oblaci boje pepela Dimnjake kune vrebaju gromovi Sve spava, osim budna druga dva Jedan sam ja, a drugi skitnice-trotoari U meni kap po kap skuplja se neki strah Svakom sokaku glavu odrubili demoni Nadamnom sasvim crni stakleni svijaju grad Kue na slijepce nalik, to ezlom su oslijepljeni 82

KNJIEVNI PODLISTAK

Na amlidi dubina nebeska, evo na zemlji drijema; Pohode ive vode podnoje morskoga ala Poslanik stari na slici zbog novog svijeta pun ala Svake veeri poar na prozorima Uskudara Drveni vilinski konak poput golema grada Dopire zvuk da ne znam, je l ud ili tambura I Anadolka zvoni iz sobe s doksatima Stambolke sve su otre Ko svjea krv su vrele Istanbul Istanbul... Na sedam brjegova vrijeme svoj eref sitno veze! Iz sedam grla, u sedam boja beskraj se oblika nie... Ejup siroe, Kadikoj kien, a Moda gorda Lepraju suknje, krivac je vjetar sa Prinevskih ada I svake zore sa dvije gradine otrgnu se strijele iz zapeta luka Iz Topkapi dvorca jo se uje vriska. I nema dosta ko majka, ni grada ko Carigrada Ne samo vesele ovdje, i plane radost svlada... Stambolske noi na zumbul miriu Na turskom kao da bulguli bigliu Istanbul Istanbul

U meni
Koja bol i koja patnja iz ove samoe dolaze Kriv sam, jer u meni je zid to niko proi ne moe Da prou kiene lae s puine Mislim da u meni je luka kamo su krenule Imam ranu, al za nju mehlem ne mogu stui u havanu Imam teret, al mehlema za njeg nema na pazaru Pa emu? Kad ni na jedan put nisam bacio sjenu Jer u meni su putevi oni to vode Jedinom Bogu.

koji ga kao pjesnika predstavlja lancima u dnevnim novinama Cumhuriyet, to znaajno doprinosi njegovoj promociji. Zapostavlja studije i potpuno se posveuje poeziji; u potrazi za ljubavnim avanturama doivljava neuspjeh, zbog ega se odaje piu, a i kompleks runoe ga vodi u potpuni pesimizam. Odustaje od studija, vraa se u Diyarbakr gdje upisuje Viu trgovinsku kolu, i istovremeno radi kao slubenik, potom odlazi u Pariz, kako bi studirao politike nauke, objavljuje pripovijetke u dnevniku Cumhuriyet i radi kao spiker Radija Pariz na turskom jeziku. U praskozorje rata, u strahu od bombardiranja Pariza biciklom odlazi u Lion, potom u enevu, u vicarskoj ostaje jedno vrijeme, potom se vraa u domovinu i po odsluenju vojske nastanjuje se u Istanbulu, gdje mu je porodica ve bila doselila. Kratko radi uz oca koji se bavio trgovinom, meutim, Cahit se ponovo odaje alkoholu, naputa obiteljski dom i nastanjuje se u nekom samakom motelu na Beyoluu. 1944 odlazi u Ankaru gdje dobija namjetenje prevodioca u Agenciji Anadolija. U tom periodu intenzivno se drui s pjesnicima i prozaistima njegovog vremena. Na natjecanju za najbolju pjesmu CHP (Republikanske narodne partije) dobija prvu nagradu s pjesmom S trideset i pet, koja e ga uiniti slavnim. Potom se zapoljava kao prevodilac u Uredu za poljoprivredne proizvode, a zatim u Ministarstvu rada, kada se ini da je napokon stekao mir. Oenio se 1951., meutim ve 1954. preivljava estok modani udar, i nakon dvije godine patnje u potpunoj oduzetosti, umire u Beu 1956. Njegovi knjievni uzori su bili Baudleaire, Verlaine, Rimbaud, Valery i Paul Eluard, te od turskih pjesnika Necip Fazil. Poeziju je smatrao umjetnou lijepog oblikovanja rijeju, insistira na formi to sam tumai produktom vlastite fizike runoe jer, ovjek bolje moe razumjeti i cijeniti vrijednost onoga za to je uskraen. U njegovim pjesmama u kojim centralno mjesto zauzima tema smrti ne osjeti se ni daak vjere, on ne vjeruje ni Bogu, ni povijesti, za njeg postoji samo trenutak u kojem je sada, on patnju promatra golim okom, ne traei utjehe ni spasa u metafizikome svijetu.

Cahit Stk Taranc

(Diyarbakr, 1910 Be, 1956) Potie iz ugledne porodice u Diyarbakru. U rodnom mjestu zavrava osnovno kolovanje, srednje obrazovanje stie u Istanbulu 1931, poslije ega upisuje Mlkiye. Prve pjesme alje tada ve priznatom knjievniku Peyami Safa,
BEHAR110

S trideset i pet
Na pola puta sam s trideset i pet Ko pjesnik Dante, u sred svog sam vjeka Uzalud je molit, zalud plakat, klet Mom biseru mladost vie nije koljka Ne mare za suze, stvara se u snjet

83

KNJIEVNI PODLISTAK

Jel mi to na vjee napadao snjeg Jel s peatom bora sada moja slika Ispod oka modar to stvori se krug? Ogledalo, pamtim, prijatelj, navika Izdajica posta, vie nije drug. O kako se ovjek mjenja vremenom! Kad pogledam slike vie nisam ja. Gdje su oni dani s udnjom iskrenom? La je svaka slika bezbrina moja Nestao je osmjeh sad na licu mom! Moja prva ljubav tlapnja, utvara I sjeanja na nju odavno daleka Razvrgla se mnoga prijateljstva stara S ljudima to skupa ponese me rjeka Svaki dan sve vea samoa me smara. I nebo je nekad vie plavo bilo! Grubost mi je kamen prekasno otkrio I voda i vatra da su smrti krilo Svaki dan sa bolom da je zazorio S godinama ovim mi se razjasnilo. Svakog ljeta sve jasnije, kao dan ute dunje, nar crveni, jesen, znam to je ptice obuzeo nemir sam? Otkud sprovod? Ko je umro? upitam Koju bau ve zaraslu pogledam? ta se moe kad smrt vreba nad svima Prikrade se dok si od sna bunovan Ko zna kako, gdje, u kojim godinama Mejta je tron gdje si vladar znan Dok denaza traje, u tim trenucima.

Ziya Osman Saba

(Istanbul, 1910 - Istanbul, 1957) Jedan od utemeljitelja turskog knjievnog pokreta Yedi Mealeci (Sedam luonoa). U njegovim pjesmama ljubav je u prvom planu, i premda naslijeena od Junusa i Mevlane, ona je kod Ziya Osmana nova, sasvim lina i oivljena. Stvorio je vlastiti poetski svijet lien unutarnjih koliko i socijalnih sukoba, tavie i u momentima kad konflikt izmeu pojedinca i drutva izgleda neizbjean, on pronalazi utoite u obitelji, i u ljubavnoj poeziji zadrava krijepost kao manir koji je odlika klasika. Iza njega su ostale dvije zbirke pjesama i pripovjedaka.

Istanbul
Opet te vidim, Istanbule Kao da iz daljine pogledom u zagrljaj hvatam Munaru po munaru, i kuu po kuu I put, i trg S Bosfora tano se uje Pisak broda to polazi iz luke I opet sred plaveti mora Bjelina Djevojake Kule Na jednoj strani, s jutrima svjeim Moj Beikta- obale na kojima se rodih. I kako gledam etvrt po etvrt, tamo i ovamo Vidim se sa pet, sa petnaest, i gdje sam sa dvadeset doao! Na jednom ti brijegu kola kamo sam iao, Sa druge strane kasarna gdje sam vojsku sluio Matini ured u kojem si mi Jednoga dana jednu svoju ker poklonio. Zar se sve to mojim ne broji Ko da me s obje strane za ruke dri Kuuksu gdje mi otac poiva i Ejupsultan gdje mi mati lei. Preda mnom Bosfor rairenih ruku Za Rumelihisar se s engelkoja ide Istanbule, moj Istanbule, U tebi se Uskudar i Kadikoj vide. Jednog u dana stati na sred mosta I sjetit se snova borova s Otoka

Post mortem
Umrijeh u nadi da e smrti mi neto novo donijeti arolije nesta, pree u nekakvu golemu prazninu O kako sad ne zna onu pjesmu slavnu i predivnu O komadu neba, i o svenju granja, o ptiijem peru To na to smo svikli bilo je ivjeti Sada o tom svijetu nema niti glasa Niti nas ko trai, nit ko za nas pita Toliko je mrana, tamna moja noca Svejedno, dal ima uope prozora Kada ni u vodi nema mi odraza 84

KNJIEVNI PODLISTAK

Jednog dana u iz due za Bejolu enju osjetiti Pa u tada miris Tunela poeljeti. Preko tebe oblak prelazi Neki brod stie, evo pristaje Jedna stara turkija, na uho mi apue Na brodu je rublje sve Na tvome nebu sam upoznao utap Znam proljee u tvojim umama i proplancima Sve je u meni, ba sve Na Istanbul uspomena. Jo te jednom vidim ja oima zemnim Iznad mene tvoje nebo, plua su mi puna samo zraka tvog elim poljubiti i na elo metnut Svaki kamen grada gdje se rodih i proivjeh dane sve ivota svog.

Sluam Istanbul
Sluam Istanbul, zatvorenih oiju: Najprije blagi povjetarac piri Veoma tiho, lagahno treperi Lie na granama A negdje tamo, u daljinama Vodonoa zvonca stalno odjekuju Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Sluam Istanbul, zatvorenih oiju: Utom ptice minu Visinama, glasaju se, u jatima Raspinju se mree na lovitima ena dotie vodu nogama Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Kapaliarija, svjea, prohladna Na Mahmutpai, gungula, vreva Avlije pune golubova Udarci ekia dopiru s dokova U blagom proljetnom vjetru i vonj je znoja Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Sluam Istanbul, zatvorenih oiju U glavi mi pijanstvo od starih svjetova U polumraku skela i jalija U njima usidren zviduk junih vjetrova Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Trotoarom ide ena koketna Psovke, pjesme, turkije, dobacivanja Iz ruku joj neto na tle pada Mora da je rua; Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Sluam Istanbul, zatvorenih oiju Na padinama koprca se ptica Ne znam je li ti elo vrelo Ne znam ni jesu li tvoje usne vlane Raa se bijela luna iza grmlja ljenjaka Ja znadem kako mu srce kuca Sluam Istanbul.

Orhan Veli Kank

(Istanbul, 1914 Istanbul, 1950) kolovanje zapoinje u Istanbulu, a kao srednjokolac se susree s Melihom Cevdetom i Oktay Rifatom, koji e s Orhanom Velijem utemeljiti knjievni pokret Garip (ili Birinci Yeni). Jo kao srednjokolac poinje pisati poeziju, a sa dvojicom svojih drugova i objavljivati asopis Sesimiz, potom objavljuje dvadeset i osam brojeva knjievnog asopisa Yaprak, objavljuje u asopisu Varlk, Insan, Ses, i drugim asopisima ljeviarske provinijencije. Kroz pokret Garip, iji je bio utemeljitelj, tursku poeziju oslobaa kliea, rima i tropa koje smatra bespotrebnim, tavie optereujuim, i razvija kratak, jednostavan i snaan poetski iskaz. Objavio je pet zbirki poezije koje su nakon njegove smrti skupljene i objavljene u jednoj knjizi kao sabrane pjesme, dvije zbirke lanaka izale su poslije njegove smrti, a 1985. i objedinjene. Orhan Veli se osobito istakao kao knjievni prevodilac, a bili su osobito zapaeni njegovi prijevodi Moliera, Alfred de Musseta, Gogolja, Alain Rene Lesagea, Lafontiena, Williama Shakespearea, Jean Paul Sartrea, te antologija francuske i antologija europske poezije koje je priredio i preveo.

BEHAR110

85

KNJIEVNI PODLISTAK

Attila lhan
(Menemen/Izmir, 1925-2005) Pjesnik, esejist, romanopisac, novinar i kritiar koji je dao znaajan doprinos razvoju turske pisane rijei dvadesetog stoljea. Kada je kao srednjokolac jednoj djevojci poslao stihove Nazima Hikmeta, biva uhapen, i gubi pravo na kolovanje (1941), da bi 1944 bio pomilovan, 1946 maturirao i upisao prava, te 1948, prikljuivi se pokretu za oslobaanje Nazima Hikmeta, otiao u Pariz. Po povratku u Tursku vie puta je pritvaran, muen i zlostavljan zbog svojih napisa i ideja. Pedesetih godina ivi na potezu IzmirIstanbul-Pariz, ui francuski, proiruje vidike u oblasti marksistikog nauka, 1953. poinje pisati prve filmske kritike. Iako nije bio priznat, a ni osobno zadovoljan kao autor oko 15 filmskih scenarija koje je pisao pod pseudonimom Ali Kaptanolu, ponovo odlazi u Pariz, istrauje domete socijalizma, bavi se televizijom, te se po oevoj smrti vraa u Izmir gdje radi kao urednik i glavni kolumnist novina Demokrat Izmir. Potom, odlazi u Ankaru kao savjetnik u jednu izdavaku kuu, a 1981 seli u Istanbul, gdje pored toga to objavljuje zbirke poezije i proze nastavlja sa novinarskim i kolumnistikim radom, a omasovljavanjem elektronskih medija vraa se i pisanju filmskih i scenarija za serije; autor je pet scenarija za serije, etrnaest romana, dvije knjige eseja-memoara, jedanaest zbirki eseja, pet zbirki intervjua, 12 zbirki poezije.

Iz ivota svoga ine ivote vadi A nekad na ije god da zakuca dveri Samoe je podli fijuk samo slijedi Na Fatihu bijedni gramofon svira Svira jedan petak iz davnih vremena Da stanem na oku i sluam nemuto Da ti dadem nebo, na dar, nedirnuto Nedjelje se rune u mojim rukama ta god taknem, inim, kamo god se kreto Primoran sam na te, ali tebe nema. Moda si dijete s plavim tufnama u junu Ah, niko te ne zna, tebe ne poznaju Brod teretni curi iz pustih oiju Moda s Jeilkoja sjeda u avion Ve sva mokra uti samo neku jezu A moda si sljepa, slomljena, u hitnji Ruan vjetar nosi, rasipa ti kosu Kada god ja ivot pomislim ivjeti Za trpezom vujom kako to uspjeti Neporono i da ne okaljam ruke Kada god ja ivot pomislim ivjeti Prvo Te spomenem, kaem sebi uti, Tvoja tajna mora gibaju se mnome Ne, drukije biti nikako ne moe Primoran sam na te, to ne moe znati.

Primoran sam na te
(iz zbirke Ben Sana Mecburum, 1960) Primoran sam na te, to ne moe znati avlima, vrsto ti ime ja uvam na pameti A tvoje oi sve vee, sve vie i vie e rasti Ja primoram sam na te, to ne moe znati Svoju duu s tobom, draga, ja u ogrijati. Jesenju spremu stabla spremaju Je l ovo Stambol to je nekad bio Oblaci u tami sami se cijepaju A ulina svjetla najednom zasiju Miris je kie na trotoaru Primoran sam na te, ali tebe nema. Nekad je voljeti strano, do sramote Nenadno se ljudi s predveerja smore to u raljam britve kao sunji ive Nekad, pak, pasija sama ruke lomi 86

Pjesma o treem licu

Kad bi oi tvoje s mojima se srele Strano bi mi bilo, tad bih zaplakao Nisi me voljela, to sam dobro znao Voljela si drugog, o tom sam sluao Mrav neki momak, i suh, poput sjene Bjednik beskorisni bio je za mene I kad god bih njega vidio pred sobom Da ga ne ubijem strah me je hvatao Strano bi mi bilo, tad bih zaplakao Kada god bih ja proao Makom Sva je luka bila prepuna brodova Poput ptica tada smijala se stabla Ti bi bez rijei cigaretu palila Vrhove prstiju bi mi sprila Zavrtala trepukama, i gledala A ja bih zebao, jeza me hvatala Strano bi mi bilo, tad bih zaplakao

KNJIEVNI PODLISTAK

Svodile se noi ko prie romana izabel leala krvlju okupana Iz luke bi neka brodica kretala A ti bi ustala, ka njoj odlazila Kao zid, sva bljeda ti bi odlazila I sve bi do jutra tamo ostajala Bjednik beskorisni bio je za mene Kada se nasmije ko mrtvac je bio A jo kad bi tebe u naruju svio Strano bi mi bilo, tad bih zaplakao

Shvatio sam, da zavoli ovaj je grad dovoljno jednom vidjeti, A potom, kamo hoe moe otii, tamo e Istanbul zatei

Sezai Karako
(Ergani, Diyarbakr, 1933) Potjee iz siromane porodice, tako da je obrazovanje sticao u kolama internatskog tipa u rodnom gradu, Marau i Gaziantepu, a u Istanbul dolazi kako bi upisao studij filozofije, premda je njegov otac insistirao da studira teologiju. Kako se tijekom studija nije mogao izdravati, prijavio se za stipendirani studij, i dobio mogunost da se koluje na Fakultetu politikih nauka Sveuilita u Ankari, gdje zavrava studij na Odsjeku za financije. Kao dravni stipendista obavlja obaveznu slubu slubenika Ministarstva financija, potom biva financijski inspektor, te kontrolor prihoda. Od 1973 nije u dravnoj slubi. 1990 godine osniva Partiju Dirili (Preporod), koja je zabranjena 1997 kada nije ostvarila plasman na opim izborima, 2007 formira Yce Dirili Partisi, na ijem elu se i danas nalazi. 2006 godine nagraen je Specijalnom nagradom Ministarstva kulture, na to je Ministarstvu poslao pismo s molbom da dio novane nagrade utroi na aktivnosti u umjetnosti i kulturi, a drugi dio prebaci na raun ljudi u socijalnoj potrebi. 2011 mu je ured Predsjednika Drave dodijelio nagradu za knjievnost, meutim odbio je primiti novanu nagradu, a nije se pojavio ni na sveanoj dodjeli plakete. Sezai Karako se smatra islamistikim ili tradicionalistikim piscem, a do sada je objavio trinaest zbirki poezije, koje su ponovo tampane u jednom tomu, tri antologije prevedene poezije, tri zbirke knjievnih eseja, dvadeset knjiga u kojima s izraenim islamskim nabojem promilja i vjerska i svjetovna pitanja, dvije zbirke pripovjedaka, tri zbirke dnevnika, dvije zbirke drama, tri monografije o pjesnicima Mevlana Delaludinu Rumiju, Junusu Emreu i Mehmetu Akifu Ersoju. Za vrijeme agresije na BiH izrazio je svoj protest obustavljajui spisateljsko djelovanje, to je obrazloio kako nije vrijeme za knjievnost dok u srcu Evrope ubijaju nevine ljude. Njegova pjesma Mona Roza postala je himnom zaljubljenih, a posveena je Muazzez Akkayi, kako to itamo i iz akronima u izvorniku i prijevodu. Ova ena koja je studirala na istom sveuilitu na kojem je studirao i pjesnik, bila je potomak bonjakih muhadira koji su u Ankari u to vrijeme pripadali elitnom sloju drutva, i nije primjeivala siromanog anadolskog mladia koji se

mi Yaar Ouzcan
(Tarsus, 1926 Istanbul, 1984) Bankar i pjesnik, prve pjesme poinje objavljivati u lokalnoj tampi ve 1940-41 godine. Do 1983. Objavio je 53 knjige, od kojih su etiri zbirke proze, trinaest antologija i 36 zbirki poezije. Njegove zbirke su doivjele i po nekoliko izdanja, bio je omiljeni pjesnik irokih narodnih masa, a njegovoj popularnosti je doprinijelo i to to je pedesetak njegovih pjesama komponirano i otpjevano u razliitim muzikim anrovima. Ouzcan je ostao izvan poetskih i knjievnih tokova njegova vremena, karakteriziraju ga (gdjekad u silabikom, a gdjekad u aruz) u metru i rimi spjevane romantine pjesme koje govore o ljubavi, enji, rastanku.

Istanbul
U kui ima jedna soba, a u sobi Istanbul U sobi jedno zrcalo, a na zrcalu Istanbul. ovjek zapali cigaretu, Istanbulom se zadimi ena tanu otvori, u tani Istanbul. Djeak je udicu u more ubacio, svojim sam oima vidio Kad stade vui, na udici Istanbul se obreo. Kakva je ovo voda, kakav je ovo grad U boci i na stolu, Istanbul svugdje je sad! Kreemo se i on se kree, stanemo l i on stane, pitamo se ta bi? Na jednoj strani on, na drugoj strani ja, a Istanbul u sredini?

BEHAR110

87

KNJIEVNI PODLISTAK

kolovao kao stipendista u kolama internatskoga tipa. Sezai Karako i danas ivi i radi u Istanbulu.

Voljena
Voljena Najprije bijah prognan iz srca Tvojega Sva moja progonstva su tragovi izgnanstva ovoga Van svetkovine svake, van slavlja, obreda, slave, Ja doao sam k Tebi, samo da pred Tobom kleknem Dooh za oprost Te molim, a dostojan ga nisam Ne doputaj da moje izgnanstvo dalje na ovom svijetu traje Otrgnuto od ljubavi potpuno neostvarive to poput oblaka soli Vitla u srce moje Moje izgnanstvo, ne doputaj da dalje na ovom svijetu traje Kako sam umoran, to znaju Moje noge, a ne cipele Svjetiljke krive Zrcala aneli skorpionski Vrijeme zadnja slika konja oborena Kua nije miraz, ve mu samo sjena Voljena to moje srce si rodila Dizala, gojila, hranila U perinama U mlijeku ptiijem Noima, danima I podigla ko spomen, ojveka dostojna Najdraa Voljena Moje izgnanstvo, ne doputaj da dalje na ovom svijetu traje Ti si sve o emu pjevam u svojim pjesmama Ti si i moja Suna i moja Lejla, Kako bi ostala tajna, skrivao te u liku Belkis, u liku Saloma Zalud se trudih da Te skrijem, tako si oita, jasna Da lie na Tvoje srce, u let se bacile ptice Sa Tvojih ruku bere proljee sve svoje cvijee Iz Tvojih oiju more o beskraju tek saznaje Najblae i najdublje meu srcima Voljena Najdraa Voljena Moje izgnanstvo, ne doputaj da dalje na ovom svijetu traje

Godine minule ralo u zemlju trag besmrtnosti zasijalo U pono bih se do zvijezda dizao i za Te pitao Tvoja je sjena bila lua jedina to je obasjavala Moje noi u potkrovljima, u podrumima Uvijek bih s Tobom razgovor vodio u proljee i ljeto ivota Uvijek na Kanlidi, na Emirganu, U olovna svitanja Kandillija I sad u jesen to je nenadno izbila Ja doao sam k Tebi, samo da pred Tobom kleknem Dooh za oprost Te molim, a dostojan ga nisam Jerusaleme naeg vremena, Merjemo Msiru, u ijem srcu tajna je skrivena, Zulejha O, srce puno milote to njenost svili daruje Voljena Najdraa Voljena Moje izgnanstvo, ne doputaj da dalje na ovom svijetu traje U Venerinoj gledah vidjeh planine da se rue Na trnici velikoj mene ko sunja prodadoe Na zidu Konstantinovu vidjeh da sunce se uti U svijetu vizija sagorjeh sa slikom Tvojom u mati Na vrelu ivota vjeno Tvoja zrcali se sjena Kad miso na smrt me hvata, upravo ovoga trena U strahu od rauna to svima nam valja dati Ja doao sam k Tebi, samo da pred Tobom kleknem Dooh za oprost Te molim, a dostojan ga nisam Voljena Najdraa Voljena Moje izgnanstvo, ne doputaj da dalje na ovom svijetu traje Nema ni glasa od ptica to su iz Tvoga kraja Proljee, evo, se budi ak i ponad mezarja ta moe ljubavi delat ako ve Draga postoji Nad bitkom i nebitkom, nad svime Bitak postoji Ja nisam za sve krivac, kad pogled me jedan u pepeo stvara Ovoj pjesmi treba dodat jo stihova Ne spominji usud, nad usudom opet vei usud ima Zalud in je svaki, jer odluka s neba slua se i prima ta kad sunce zae, kad Graditelj moni noi preinai ta ako se zgorih, od pepela moga tvrava se stvori Nakon svih poraz a golem uspjeh slijedi Za Tajnu nad tajnam kod Tebe su kljui U grudima Tvojim ila prognanike zove natrag, Tebi, kui Jo se Tebi nadam, jer u Tvome srcu platan je milosti Voljena Najdraa Voljena

88

KNJIEVNI PODLISTAK

Mona Roza
Mona Roza, crne rue, bijele rue Rue iz Gejvea1 i bijela postelja Za milost moli ptica krila slomljena Ah, zbog tebe e u krvi biti sva Mona Roza, crne rue, bijele rue Urlaju na mjesec prljavi akali Plaljivo planinu gledaju zeevi Mona Roza, danas sam tako nekakav Kine kapi koso padaju po zemlji Urlaju na mjesec prljavi akali Ah, zatvori prozor, namakni zastore Mona Roza, samo da u te ne gledam Pogledaj me samo, dosta je da umrem Shvati Mona Roza, ja ba ludak jesam Ah, zatvori prozor, namakni zastore Zaklon tune vrbe, stabla maslina U meni se sunce na svjetlo pomilja Zaruniki prsten, kirpa kapija Samo na te uvjek mene podsjea Zaklon tune vrbe, stabla maslina Zambaci sve cvatu gdje je pusta zemlja Svaki divlji cvijet ima gordost svoju Neprosvijetljen duh moj pokatkad poljulja Vjetar to je uvjek za svjeom u stroju Zambaci sve cvatu gdje je pusta zemlja Eh, te tvoje ruke, tvoji prsti, ruke Ba kao da stiu crven ipkov cvjet Sa tvojih se ruku sad redaju slike ene koja ee samim morskim dnom Eh, te tvoje ruke, tvoji prsti, ruke Zato, kako, Mona tako leti vrijeme Ve nastupi pono, trnu svjetiljke Spavaj, nek dralovi pohode ti snove Ne gledaj u udu nebo i oblake Zato, kako, Mona, tako leti vrijeme Ah, s veeri rane treptaljke se sjate Pa u bau slete na smokvino granje Jedne ptice bijele, druge boje ute Kad bi me sruili mjesto pitce male Ah, s veeri rane treptaljke se sjate Kad ja, Mona Roza, pronalazim tebe U pogledu svakom ptica treptalica Ova prazna jedra ivotom ispune Ti pogledi edni s ovih obalica Kad ja, Mona Roza, pronalazim tebe Kunjivo i s ljutnjom ne gledaj me, Roza Jo ti moje pjesme nisi sasluala Nee moja ljubav svirkom da se sroza Najljepa je pjesma iz zrna nastala Kunjivo i s ljutnjom ne gledaj me, Roza A vjeruj mi vie, muhadirska keri Posluaj i shvati to u ti priznati Bol neki studeni, udni, bol taj modri Ko plamen mi tjelo itavo zahvati A vjeruj mi vie, muhadirska keri Jako nakon kia zametne se klasje U strpljenju, valjda, svi plodovi zriju Zagledaj se jednom ba u oi moje Vidjet e to mrtvi za ivot se daju Jako nakon kia zametne se klasje Amberom to mirie ti koa, i halhale zlatne Krvavom peru ptiijem nek odgovor daju Ima jedno pero to eka tvoj osmijeh da nestane Ima jedno pero to ga dan i no ne poznaju Amberom to mirie ti koa, i halhale zlatne Mona Roza, crne rue, bijele rue Rue iz Gejvea i bijela postelja Za milost moli ptica krila slomljena Ah, zbog tebe e u krvi biti sva Mona Roza, crne rue, bijele rue

Gejve, mjesto u blizini Adapazara u regiji Sakarja.

BEHAR110

89

INTERVJU: NATAA KANDI

Posljednji intervju na funkciji izvrne direktorice Fonda za humanitarno pravo (FHP) u Beogradu:

Intervju: Nataa Kandi

Razgovarao: Edvin Kanka udi Fotografije: Danica Pupovac

Razne desniarske grupe u Srbiji bi na jedan znak

ponovo obukle uniformu i uzele oruje kao to su to uinile devedesetih
90

INTERVJU: NATAA KANDI

Nataa Kandi, osniva i izvrna direktorica FHP-a (1992.-2013.), nevladine organizacije koja istrauje ubistva, muenja, logore i nestanke ljudi tokom sukoba na teritoriji bive Jugoslavije. Zbog prikupljanja i objavljivanja materijala o ratnim zloinima, Nataa Kandi nije bila popularna meu pripadnicima i simpatizerima reima tadanjeg efa drave Slobodana Miloevia, a slian status ima i kod aktuelnih vlasti u Beogradu. Veina desniarskih politikih organizacija u Srbiji je optuuje za antisrpsku politiku. Dobitnica je preko 20 meunarodnih, regionalnih i nacionalnih priznanja za ljudska prava. Nagradu Human Rights Watch je dobila 1993. godine, dok je 2000. godine dobila je Martin Ennals nagradu, prestino priznanje za borce za ljudska prava. Nalazi se na listi 36 evropskih heroja u 2003. godini, koje je izabrao britanski asopis Time. U 2004., fondacija People in need je dodjelila Natai Kandi i FHP-u Homo Homini nagradu, koju je uruio Vaclav Havel. U 2005. proglaena je poasnom graankom Grada Sarajeva, zbog njenog zalaganja da se kazne svi oni koji su poinili grozni masakr u Srebrenici. asopis Slobodna Bosna ju je izabrao za linost godine u Bosni i Hercegovini. U septembru 2006., Time magazine je proglasio Natau Kandi jednim od heroja u proteklih 60 godina. U martu 2007., postala je lan Meunarodnog savjetodavnog vijea Meunarodnog urnala tranzicione pravde (Oxford University Journals), a u avgustu 2008., pozvana je da se pridrui Savjetodavnom vijeu Weiser Centra za demokratije u razvoju Univerziteta u Michigenu. Razgovor je voen u Beogradu.

Gospoo Kandi, moete li objasniti koja je bila Vaa uloga u toku ratnih zbivanja na podruju bive Jugoslavije? To su poznate akcije: Posljednje zvono, Crni flor, uta traka, paljenje svijea u Beogradu. Napokon, to je presudno uticalo na osnivanje Fonda za humanitarno pravo (FHP) u Beogradu. Devedesete godine bila je jasna godina da se menja klima i odnosi meu ljudima, da politiki jezik postaje i podsea na neki stari jezik koji se mogao proitati i posle Drugog svetskog rata, a koji se odnosio na ustae, etnike, balije. Videlo se, da se ponovo u medijima javlja taj nazovimo stari jezik, jezik neprijateljstva. Tada su intelektualci u Beogradu poeli da razmiljaju o tome gde je njihovo mesto. Devedesete godine pojavila se knjiga Kosovski vor, gdje je grupa intelektualaca, meu kojima sam bila i ja, pokuala da pokae ta se to zbiva, zapravo, ta se to dogaa na Kosovu, a to je bilo ukidanje autonomije ovoj pokrajini. Tada je srpska politika, srpska politika vlast celokupno stanovnitvo Kosova proglasila neprijateljima Srbije. ... i ta ste vi uinili? Tada smo mi, grupa intelektualaca iz Beograda, analizom pisanja medija i demografskih podataka o izvrenim krivinim delima, doli do zakljuaka koji su ukazivali na jednu jaku politiku dimenziju ili pak jak politiki jezik koji je trebao da opravda politike odluke kao to je bilo ukidanje autonomije. Naravno, tada je ukinuta i autonomija Vojvodini, ali to je neto drugaije, jer u Vojvodini nije ivelo stanovnitvo koje nije govorilo i srpskohrvatskim jezikom. Tako je sve poelo... Tako je zapoelo organizovanje intelektualaca u Beogradu dok ve neki odlaze van zemlje. Sve se to dogaa devedesete i 91. godine, a ja odluujem da pokuam svojim metodolokim znanjem, kao sociolog, da registrujem ono to se dogaa. Zapoinjem sa analizom pisanja medija i

te moje prve analize konstatuju da dolazi do strane razlike u jeziku medija. U tom vremenu objavljivalo je Vreme i Borba. Kroz pisanje medija vidim da se pria o tome to se dogaa, iako zvanino nigde nije proglaen rat. Odmah posle proglaenja nezavisnosti Slovenije vidi se da su to sve incidenti koji prete da postanu svakodnevni dogaaji. Pokuavam da to sve sistematski pratim, jo do kraja 91. godine mogle su se nai novine iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i pravim detaljnu dnevnu analizu dogaaja. Zavravam je 31.12. 1991. godine, jer posle toga vie nijedne novine iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske nisu se mogle nai u Beogradu. Tad ve jasno vidim ta u ja raditi u budunosti i polazim od miljenja da nikada na ovim prostorima nije bilo lokalnih organizacija koje su dokumentovale krenja ljudskih prava. S druge strane, polazim i od toga to se zaista dogaa na terenu. Ve tada, uveliko u Vojvodini imamo pomeranje stanovnitva i vidno se ispoljava neprijateljstvo prema Hrvatima. Kad je ve doao august-septembar 91. godine, tada se jasno vidi ta se dogaa i u Srbiji i u Hrvatskoj i da ljudi ve polako poinju da svoje mesto sagledavaju u odnosu na neku etniku pripadnost. U Srbiji je to ve bilo evidentno i to se dogaa jer vlast koristi ekstremistike partije kao to je Srpska radikalna stranka (SRS) i zastraivanje manjima. Krajem 91. godine ponavljaju se isti dogaaji i u Sandaku kada SRS takoe ima isti zadatak, a to je da dovede do panike Bonjake i da se oni poinju da pitaju gde su njihova mesta. Osim tog osnovnog dokumentovanja shvatila sam da je vano da osnujem organizaciju i od tada sam vrlo esto bila na raznim mestima u Vojvodini i esto putovala u Sandak. Pre novembra 92. godine, kada sam osnovala organizaciju, ve sam napravila solidnu bazu podataka i apsolutno sam znala dogaanja i imala vrlo veliki broj kontakata sa ljudima i u Vojvodini i u Sandaku i na Kosovu. U novembru 92. godine,

BEHAR110

91

INTERVJU: NATAA KANDI

sa osnivanjem organizacije, dobijam mogunost, da pored mene postoje i drugi koji e uestovati u dokumentovanju krenja ljudskih prava. Tada ste radili i u misijama Human Rights Watcha... Pre nego to je osnovana organizacija, imala sam priliku da uestujem u misijama Human Rights Watcha koje su se odnosile na posjetu zatvorima na teritorijima Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj. Posjetila sam vei dio zatvora gdje su odvedeni Hrvati i seam se 6. aprila 1992. godine, kada sam se sa Human Rights Watchom vraala iz Knina. Tada smo videli tenkove i vojsku Kninskog korpusa koje je ilo prema Bosni. Tada nam je bilo jasno da je na dnevnom redu sada Bosna i Hercegovina, da rat dobija zamah i da se vie ne moe-

mo videti ta se to sve moe dogoditi. To je za mene bio najstraniji trenutak. Kada smo doli u Bosnu, seam se negde da je u Dvoru na Uni bio prazan motel u kojem je bilo nekoliko radnika koji su sedeli i gledali-sluali dnevnik. Oni su u tom trenutku bili i zapanjeni i zbunjeni. Ne znaju ta se dogaa. Ne znaju na koju e stranu. Mi smo ih tom prilikom pitali koje su nacionalnosti, ali je utisak bio da su bili raznih nacionalisti. Usput smo sretali razne barikade, neke sa kokardama, pa onda sa ustakim oznakama. Tako da je to sve delovalo kao neko novo vreme u kojem e mnogi dogaaji, koji su se odvijali tokom Drugog svetskog rata, ponovo biti na dnevnom redu. Jeste li bili antiratni aktivista? Ja nisam bila antiratni aktivista.

Prvi put u istoriji Balkana imat emo dokumentovanje ne samo imena rtava, nego jedan narativ koji prati okolnosti stradanja svake rtve. Vidi se, kako su stradali vojnici i vidi se kako su stradali civili. Zatim se vidi koja je to matrica, koji je to obrazac, na koji nain, u kojim periodima, koje se oruje koristi od kojih ljudi su stradali.

Smatrala sam da u svemu gde ja uestvujem je politika akcija. Imala sam svoj politiki stav. Organizovala sam peticiju protiv odlaska graana Republike Srbije na teritoriju Republike Hrvatske i bez organizacije 80 000 ljudi je potpisalo tu peticiju. Veernje novosti i Borba su mi dale besplatan prostor da se objavi moja peticija. Graani su to potpisivali. Neverovatno i suprotno politici, jer su politika i politike vlasti govorile da u Hrvatskoj ima veliki deo srpske etnike teritorije. Ljudi koji su potpisivali peticiju bili su i seljaci i oni su potpisivali ono to je pisalo. Pitanje je bilo: Da li ste saglasni da graani Republike Srbije budu mobilisani za rat na teritoriji Republike Hrvatske? Svima je bilo jasno da to nije nikakva republika na kojima ima delova koji su srpske etnike teritorije, nego da je to Republike Hrvatska i da to nema nikakve veze sa Republikom Srbijom. Bilo mi je to jako vano, upravo kao jedan argument da postoji veliki broj ljudi koji shvatali ta se dogaa i koji nikako ne prihvataju te politike lai, da se u Hrvatskoj brani srpski narod, nego da shvataju da je to ratovanje na teritoriji druge drave. Bilo je ljudi koji su to vrlo dobro razumeli, ali oni nisu imali ni prostora ni mesta, da se kae i da se uje ta druga Srbija. Nije to bilo govora o nekoj graanskoj Srbiji. To su bili seljaci. Njihova deca sa sela su bila najvie mobilisana. Nisu to bila deca intelektualaca. Kao i u svakom ratu mobiliu se deca radnika, seljaka, a deca intelektualaca ostaju postrani. Kad se na kraju sabiru rezultati i gubici rata, onda se vidi ko najvie strada. Ko najvie strada izmeu civila? Ko najvie strada izmeu vojnika? Sve se to vrlo lako vidi. Zakljuak je isti onaj koji se uvek javlja u svim ratovima prilikom svoenja rauna. Najvie ima meu rtvama onih koji su siromani, gotovo da nema bogatih ljudi. Ono to se bogatima dogaa je da im se uzima nasilno imovina, ali oni e uvek nai nain da odu sa teritorije gde im je ugroen ivot.

92

INTERVJU: NATAA KANDI

... i onda zvanino osnivate organizaciju. Da, i onda odluujem da pokrenem organizaciju. Posveeni istraivai koji su radili. U poetku je to bio mali broj, a onda je nakon nekog vremena broj dostigao i 30 istraivaa. Onda sam 1995. godine otvorila kancelariju na Kosovu i postojala je kancelarija u Vojvodini i u Crnoj Gori. Danas, poslije dvadeset godina na Kosovu postoji FHP Kosovo. Od pre dve godine ona je nezavisna organizacija, vrlo jaka i takoe istraivaki fokusirana organizacija na dokumentovanje ratnih zloina. Nakon dvadeset godina mogu da kaem da su stvorene dve jake organizacije. U FHP Kosovo sam postala predsednica Upravnog odbora, a ovde sam sada ostala da vodim projekt Kosovska knjiga pamenja i ljudski gubici. To je projekt koji je sutina svake organizacije koja se bavi dokumentovanjem ratnih zloina. Prvi put u istoriji Balkana imat emo dokumentovanje ne samo imena rtava, nego jedan narativ koji prati okolnosti stradanja svake rtve. Vidi se, kako su stradali vojnici i vidi se kako su stradali civili. Zatim se vidi koja je to matrica, koji je to obrazac, na koji nain, u kojim periodima, koje se oruje koristi od kojih ljudi su stradali. Obe organizacije su u septembru prole godine uspele da objave Kosovsku knjigu pamenja i to prvi tom. Sada slede slijedea tri toma koja e biti gotova do juna 2014. godine. Istovremeno, sa Documentom iz Hrvatske radimo na dokumentovanju rtava rata u Hrvatskoj i istovremeno pokuavamo da prikupimo podatke o dravljanina Srbije i Crne Gore, a Documenta o dravljanima Hrvatske koji su izgubili ivot u ratu u Bosni i Hercegovini. Mi smo ve doli do podataka i imamo 1794 dravljana Srbije i Crne Gore koji su stradali u ratu u Bosni i Hercegovini ili u Hrvatskoj. To su naravno svi policajci, vojnici, dobrovoljci i ne moe da bude civila. Ako su civili uzimali oruje, onda su to dobrovoljci koji su bili pridrueni odreenim oruanim formacijama BEHAR110

Posjetila sam vei dio zatvora gdje su odvedeni Hrvati i seam se 6. aprila 1992. godine, kada sam se sa Human Rights Watchom vraala iz Knina. Tada smo videli tenkove i vojsku Kninskog korpusa koje je ilo prema Bosni. Tada nam je bilo jasno da je na dnevnom redu sada Bosna i Hercegovina, da rat dobija zamah i da vie ne moemo videti ta se to sve moe dogoditi. To je za mene bio najstraniji trenutak.
bilo u Republici Srpskoj ili Republici Srpskoj Krajini, i to na poetku u okviru JNA, a kasnije u vojsci hrvatskih Srba. Ostaje da su pripadnici oruanih snaga i iz Srbije i Crne Gore, ali i iz Hrvatske, zapravo uestovali u ratovima. Nastala je Kosovska knjiga pamenja, ve ste imali iskustvo i dokumentaciju. Da li rezultate prihvataju srpska i albanska strana? Pre etiri godine, kad samo mi poeli sa tim, tada smo govorili ljudima da pokuavamo da gradimo kuu poverenja izmeu Srba i Albanca. Njihova reakcija je bila jako loa. Albanci nisu hteli sa Srbina i obratno. Tako da ni na prvi spot, kada smo eleli da pokaemo javno ta treba da pokae knjiga, emu treba da slui, mi nismo dobili pristanak ljudi kojima su ubijeni i sestre i roditelji, da budu zajedno njihovi stradali, da budu pored Srba. Meutim, ovaj na drugi projekt REKOM, on je nevieno pomogao i doprineo tome da tenzije izmeu rtava polako ponu da padaju. Danas, svi oni koji su uestovali u tom projektu sa svih strana, jer Srbi i Albanci su najtee etnike grupe, svi su oni na kraju nauili da sluaju jedni druge i esto su ponavljali da je njima taj proces u stvaranju tog statuta komisije REKOM pomogao da shvate da su drugi doiveli velike patnje, da je taj bol isti i da, zapravo, ako neko hoe da ga neko drugi slua, on mora da pokae tu solidarnost i saoseanje sa drugim. Nauili su neto to je klju pomirenja i vraanje pomirenja i postavljanje novih odnosa, a to je: Da se uju i da se uje glas drugih i da se sudi o nekim dogaajima tako to se pokua da se postavi u ugao druge osobe. ta e biti zadatak REKOM a? Dokumentovanje rtava, ovaj poimenini popis je strano vaan upravo zbog ideje o osnivanju Regionalne komisije, zato to najvaniji zadatak REKOM-a mora biti upravo poimenini popis rtava i sad se pokazuje da je nekoliko organizacija uradilo jako puno da taj REKOM bude ostvariv. 21. januara Istraivako-dokumentacioni centar iz Sarajeva e javno predstaviti etiri toma knjige Bosanske knjige mrtvih. Tu je 95.000 imena. Tu su i Bonjaci i Srbi i Hrvati. Tu ima 62000 Bonjaka, 28000 Srba i 8000 Hrvata. Tu se vidi po statusu koliko vojnika, koliko policajaca... Za 95 hiljada ljudi nije mogue napraviti narativ kao to smo mi napravili u Kosovskoj knjizi pamenja, zato to je tamo 95000, a na Kosovu 13500 ubijenih, to je ostvarivo za jednu organizaciju. Kad su u pitanju rtve u Bosni i Hercegovini onda e to morati uraditi REKOM. Mi smo dovoljno pokazali da je REKOM-ov zadatak ostvariv. Mi moemo da pomognemo, a 70% REKOM-a je imenovanje. Dokumentovanje rtava treba da bude zavreno, a onda preostaje politiarima da shvate koliko je vano da REKOM bude osnovan i koliko je vano da se to javno priznanje ne odlae. Javno priznanje rtava ne moemo mi da provedemo. Mi moemo da knjige piemo, kao to je Kosovska knjiga pamenja i koja je prihvaena i od Srba i Albanaca. To je jedina knjiga, jedina ideja koja je prihvaena i na Kosovu i u Srbiji.

93

INTERVJU: NATAA KANDI

Da li je, u tom kontekstu, drava shvatila rasvjetljavanje ratnih zloina na pravi nain, da li se tretira kao vitalni interes graana? Na kom je to nivou tranzicione pravde, moemo li da govorimo o prihvatanju? A to ne. to se tie rasvetljavanja ratnih zloina tu smo svi u regionu daleko od toga, zato to smo jo uvek na tom jednom, da kaem, ideolokom nivou gde svako hoe da vidi druge kao poinioce ratnih zloina. Svoje ratne zloine ele da prikau kao incidente i da vrlo malo da panju drugim rtvama. Zato mislim da se mora poi od tog potovanja prema rtvama, pa je zato ova ideja o REKOM-u i zato je ova ideja o poimeninom popisu, jer su rtve kljune u tom pomirenju. Ako se rtve priznaju, pa pazite, ako se prizna i kae: Meu 62000 Bonjaka, koliko je izgubilo ivot u ratu, 31000 su civili. To su ljudski gubici drave. Meutim, priznanje civilnih rtava, to je klju pomirenja. Bez toga nema pomirenja. Kada rtve drave u regionu priznaju, odavanjem pote svim rtvama, kada se otvori jedna javna platforma i kada oni mogu da govore o tome ta im se dogodilo, mi smo onda na dobrom putu prema pomirenju koja e biti glavna garancija za spreavanje novih zloina koji se ovde dogaaju svakih pedeset godina. Mislim, da smo u tom smislu na dobrom putu koje trasira civilno drutvo, ali treba doi do toga, da sve to se dogaa u okvirima civilnog drutva mora biti preneto na politiki nivo. Tu je problem i zato to kod nas u politici veoma se koriste rtve u politike svrhe.

Politiari vole brojke, ne vole imena... Oni uvek vole da priaju o kolektivnom stradanju, a kada ih neko zapita: ta se to dogodilo na Korianskim stenama, ta se dogodilo i ko je stradao u Meji na Kosovu? O tome ni jedan politiar nee znati nita da kae i zapravo porodice rtava, drutvo grei to onda ne koristi to, kad vidi tu ravnodunost. Tu opsednutost brojkama, iskljuivo u politike svrhe, zato onda ne kau: Dosta je vie tih politikih manipulacija, hoemo potovanje za rtve, zato to je jedino tim potovanjem i javnim priznanjem zapravo dolazi do smirivanja tog stranog oseanja nepravde. Naroito kad su u pitanju porodice nestalih. Ukoliko nema tog javnog iskazivanja saoseanja, taj nemir, ta uznemirenost toga to nema groba, nema imena, nema posmrtnih ostataka, to je neto to je najstraniji problem to postoji u naem drutvu, a ne postoji niko ko hoe da pomogne u tome. Danas u Srbiji na djelu imamo radikalizaciju drutva u kojoj se vidi tragino odsustvo edukacije, odnos prema mladim generacijama koje nemaju saosjeanje za rtve, ak se i iivljavaju sa njihovim patnjama? Mi imamo te ultradesniarske politike grupe koje su u poslednje vreme stvarno glasne i smatraju da su na vlast doli njihovi. Naroito misle za Srpsku naprednu stranku (SNS), da je to njihova stranka, i to je jeste tano, jer su svi nekako zajedno bili na poetku, u godinama svih tih ratova i danas imamo odvajanje, pa tako imamo: Srpsku naprednu stranku, koja vie nije Srpska radikalna stranka koja je u vlasti i koja govori o putu ka Evropi, ali injenice su strane. injenice pokazuju u prolost i ta je u toj prolosti bilo, i pokazuju koliko su ove desniarske grupe bile zapravo ohrabrene dolaskom na vlast takvih politikih partija koje jesu bili nosioci i ratne politike i uea u ratu. Ne samo u oruanim formacijama, nego i u brojnim zloinima su uestovali oni koji su delovali kroz Srpsku radikalnu stranku i razne formacije: Beli orlovi, Duan Silni i razne, razne druge grupe koje su se danas utopile u politike partije. Te razne desniarske grupe, koje se slue raznim politikim porukama, zapravo otkrivaju da bi na jedan znak ponovo obukle uniformu, uzele oruje kao to su 91 i 92 godine i 98 i 99 godine. Kolektivna odgovornost ima mjesta u teoriji, ali, Srbija iskae iz teorija? Drutvena kolektivna politika odgovornost postoji u svakom drutvu. Ona se prevazilazi samoreflekcijom, samokritikom, prihvatanjem vlastite odgovornosti. Meutim, ovde ali i u regionu postoji: Mi nismo ti koji smo odgovorni. Ipak, stvar je u tome, a to su Nemci najbolje pokazali, kada su nove generacije 68 godine u nemakom parlamentu rekle: Mi prihvatamo odgovornost za nedela naih predhodnika, i to je u istoriji tako. Do pomeranja dolazi onda

Mislim da e u Srbiji biti daleko manje relevantnih sluajeva suenja, a ako bude, to e biti fokusirano na direktne poinioce, uglavnom na one koji nisu iz redova regularne formacije, nego iz redova paravojnih i dobrovoljakih grupa. Ne verujem da e biti suenja generalima. 94

INTERVJU: NATAA KANDI

Ante Gotovina je u intervjuu za beogradski tabloid Kurir izjavio kako se izbjegli Srbi trebaju vratiti svojim kuama jer je Hrvatska i njihova zemlja. Kako komentirate ovu njegovu izjavu? Ono to se mora vrlo poteno primetiti, to je njegovo ponaanje koje nije uobiajno za hake osuenike, za ratne heroje. On je osloboen i nije koristio to to je osloboen. On se ponaao skromno. On ak nije hteo ni da uestuje ni u tim slavljima. Nije bio ni u Vukovaru. Nije iao ni u Osijek na obiljeavnje. ini mi se, a to barem javno deluje, kao da smatra kako je to sve suvino, u odnosu na ono za to je bio optuen. Mogue da je to njegovo viegodinje sluanje ipak otkrilo tu njegovu neku stranu koju on nije poznavao. Moda nije znao ta se dogaalo ljudima dok je njegova vojska pobedonosno ulazila u taj Knin i druga sela i teritorije koje su bile pod kontrolom hrvatskih Srba. kada nove vlasti prihvate odgovornost. Vie ima izgleda za neko prevladavanje te prolosti, ako to urade one vlasti koje su uestovale u kreiranju, koje imaju odgovornost za tu ratnu politiku. Ovde u Srbiji preovladava: Zaboravimo, ostavimo prolost, okrenimo se budunosti. Nema ni jednog primera u istoriji da je budunost bila dobra bez paljivog itanja i prihvatanja te prolosti. Nakon to se pojavio izvjetaj Fonda za humanitarno pravo o sluaju Dikovi, u javnosti se spekulisalo o relevantnosti dokaza, kao i o autentinosti izvjetaja. Moete li nam prvo objasniti na koji nain je Fond sainio izvjetaj? ta su dokazi? Pazite, mi smo pre toga objavili, a to je jedna praksa FHP-a da sa jedne strane idemo sa rtvama, kao nov pristup prema pomirenju, da su rtve kljune za pomirenje i izgradnju mira. Sa druge strane, FHP, kao jedna nevladina organizacija, radi neto to mislim da je vrlo dobro, a to BEHAR110

je potraga za poiniocima. FHP je u jednom trenutku objavio Dosje Desetog diverzatnog voda i to je bilo 2011. godine. Nita se nije dogodilo, iako je komadant Desetog diverzantnog voda ovde u Srbiji Milorad Pelemi. Posle toga je objavljen Dosje Dikovi koji pokazuje da su u zoni odgovornosti dananjeg naelnika generaltaba Vojske Srbije na Kosovu ubijeno nekoliko stotina civila i da poruka tog dosijea bila: Neko u ijoj zoni odgovornosti je bilo toliko ubistava ne moe biti naelnik generaltaba. On mora da se na odgovoran nain odnosi prema tim civilima koji su stradali u njegovoj zoni koje mora da se iznese injenicama, da vidimo ta se tamo dogaalo. Mi smo ponudili veoma jake dokaze i postupak je pokrenut protiv mene, odnosno Dikovi je podneo privatnu krivinu tubu. Ono to je zanimljivo da se meni javio jedan broj oficira iz njegove brigade i koji su izneli neviene podatke o tome. Izneli su podatke o tome na koji nain je vojska uestovala u ienju Kosova i od imovine i od ljudi, na koji nain se dolazilo do toga da se selo granatira, i da naputaju selo i bee u umu i da im se onda posle toga prvo opljakaju kue, onda spale, a onda se oni prisile da u kolonama idu prema Albaniji. To su nepobitni dokazi. Meutim, Skuptina je sada predloila izmenu krivinog zakonodavstva, tako da vie kleveta nije krivino delo. Dikovi e moi da podnese tubu za naknadu tete, ali vie nee moi voditi postupak za klevetu. Tuilac za ratne zloine je nakon Vaeg izvjetaja saoptio da je general Dikovi nevin i da bi Haki tribunal podigao optunicu da je to zaista istina. Meutim, znamo da ICTY podie optunice samo protiv najviih lanaca komande. Vi ste, sa druge strane, dokaze zasnovali na dokumentima Hakog tribunala. Zato je onda general Dikovi takoer rekao da Vi ovakvim istupanjem produbljujete mrnju u regionu i da Vam je stalo da

Moje lino stanovite je da su Bljesak i Oluja bile legitimne sa tog vojnog stanovita, ali neto drugo se desilo uspostavljanjem kontrole nad tim delom teritorija, poinjeni su zloin protiv ovenosti i teki ratni zloini.

ovaj prostor bude stalno izvor nestabilnosti. Meutim, Vi kaete da se borite za suprotno. Ko je onda u pravu? Nije se podigla optunica, a postoje dokazi? Haki tribunal je ipak imao ograniene mogunosti. On je na poetku vrlo teko postavljao prve sluajeve, zato to je to bilo vreme Slobodana Miloevia u Srbiji. Nije bilo saradnje sa Hakim tribunalom. Oni imaju 161optuenog. Nema taj sud kapacitete da optuuje i generale. To bi onda bilo jo 300-400 novih sluajeva, tako da to ostaje domaim tuilatvima. Bojim se da toga nee biti. Mislim da e u Srbiji biti daleko manje relevantnih sluajeva suenja, a ako bude, to e biti fokusirano na direktne poinioce, uglavnom na one koji nisu iz redova regularne formacije, nego iz redova paravojnih i dobrovoljakih grupa. Ne verujem da e biti suenja generalima. Nakon oslobaajue presude generala Ante Gotovine i Mladena Markaa u Haagu dolo je do oekivane reakcije u Srbiji i to u vidu odluke srpskog tuiteljstva koje je podiglo est optunica za zloine u Hrvatskoj. Ja sam odmah na poetku rekla da FHP i ja lino imamo veliki broj izjava i da sam razgovarala sa velikim brojem onih koji su proterani u kolonama, koji su doli ili im je neko ubijen posle operacija Oluja i Bljesak. Mislim da su tu injenice potpuno jasne. Prvostepena presuda je iznela veliki broj validnih dokaza. Mogue da su pogreili sa tim standardom od 200 m. Standard kae: Sve to je palo - projektil, na 200 m od civilnog

95

INTERVJU: NATAA KANDI

objekta, smatrat e se kao napad na civilni objekat. To je neprihvaljivo iz nekog pragmatinog ugla, jer nijedna drava to ne bi prihvatila. Onda bi svi mogli biti optueni za ratne zloine. To je malo udno, a onda mi je udno zato albeno vee nije izmenilo taj standard i zato nije postavilo svoje standarde; koja je to udaljenost za koju se moe rei da je dokaz i kako bi se predstavilo da je granatiranje bilo zakonito i na kojoj distanci. Ako projektil padne, granatiranje postaje nezakonito. Meutim, oni nisu ulazili u to. Ono to je najudnije, a to su ti Brijonski transkripti, koji pokazuju ta se to govorilo i ta se radilo na tom sastanku gde se planiralo, dogovaralo, davale su se naredbe i posle te naredbe su ispunjene. Tu je potpuno sve jasno. Neko je zapovedao, neko je dobio zadatak da zapoveda. Gotovina i Marka su na Brionskom sastanku dobili zadatak da zapovedaju operacijom. Ova presuda ima politiku pozadinu. Prvi put sam za neku haku presudu rekla da ne odgovora onome to se dogodilo, da je u potpunom neskladu sa injenicama o ubistvima ljudi, o tome da su ljudi spreeni da se vrate kuama i ako to nije u skladu sa injenicama, onda ta presuda ne moe da se prihvati kao pravedna i pravina presuda. Zbog ega je dovedeno u pitanje prekomjerno granatiranje Knina kao i sva svjedoenja rtvi? Iskreno, mislim da i nije trebalo uzimati kao dokaz prekomerno granatiranje Knina. Razlog za to je to iz hake presuda znamo ta znai prekomerno granatiranje, a to su Vukovar i Grad Sarajevo. Knin nikada nije granatiran na taj nain, niti prekomerno niti u nekom duen periodu i zato je taj standard i uzimanje granatiranja kao kljuni dokaz, iako se kae da je 900 projektila baeno na Knin, ne moe se porediti ni sa Vukovarom ni sa Gradom Sarajevom. Ja takoer prihvatam da to nije bio dokaz pretresnog Vea, ali je zato transkript Brijonskog sastanka bio jak, da vie ne treba ni jedan drugi.

Dokumentovanje rtava treba da bude zavreno, a onda preostaje politiarima da shvate koliko je vano da REKOM bude osnovan i koliko je vano da se to javno priznanje ne odlae. Javno priznanje rtava ne moemo mi da provedemo. Mi moemo da knjige piemo, kao to je Kosovska knjiga pamenja i koja je prihvaena i od Srba i Albanaca.
Reakcija politikog dijela javnosti u Srbiji bila je oekivana, no, komentirali ste kako ste oekivali mnogo jau politiku reakciju. Zbog ega je ona onda izostala? Mislim da je meni bilo jasno zato je izostala. Ipak su oni svi na vlasti. Premijer je iz Socijalistike partije Srbije (SPS), koja je itekako odgovorna i za to to se dogodilo Srbima, jer je ta srpska politika doprinela velikom egzodusu Srba. Isto je na vlasti Srpska napredna stranka (SNS), oni su itekako uestovali u svemu tome to je snalo Srbe u Hrvatskoj. Prema tome, kod njih je preovladalo to da nemaju to moralno pravo da sada oni donose drastine odluke kao da prekinu sve odnose, da otkau gostoprinstvo hrvatskom ambasadoru. Sve je to izostalo i rekla bih da je bilo mnogo manje emocionalno-politikih reakcija, nego kad je na vlasti bio predsednik Tadi, ija partija nije uestovala u ratu, nije uestovala u zloinima. Mislim da je on bio na vlasti da bi on smatrao svojom obavezom da preduzme vrlo rigorozne mere da bi pokazao solidarnost sa rtvama.

Jesu li Oluja i Bljesak bile legalne vojne akcije? Hrvatski predsednik Ivo Josipovi je lepo rekao: Oni su osloboeni, ali drava Hrvatska ima odgovornost za rtve. Moje lino stanovite je da su Bljesak i Oluja bile legitimne sa tog vojnog stanovita, ali neto drugo se desilo uspostavljanjem kontrole nad tim delom teritorija, poinjeni su zloin protiv ovenosti i teki ratni zloini. Za sve te zloine nisu odgovorni samo pojedinci. Odgovoran je i nekadanji dravni vrh Hrvatske i, naravno, svi ti koji su bili prisutni na tom Brijonskom sastanku. Prema tome, postoji dravna odgovornost kroz taj zajedniki zloinaki poduhvat nezavisno od toga to su akcija Oluja i akcija Bljesak potpuno legitimne. Va kontekstualni pristup ratovima u bivoj Jugoslaviji? Ja mislim da e o tome najtanije moi da se govori kada svi podaci o rtvama budu sloeni. Vidi se da se taj rat odvija na podruju Republike Hrvatske, da se rat odvija na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, vidi se da se rat odvija na Kosovu, ali nema rata na teritoriji Republike Srbije. Meutim, ima paravojnih formacija Republike Srbije i Crne Gore i u ratu na teritoriju Hrvatske, i Bosne i Kosova, iako nema albanske Oslobodilake vojske Kosova (OVK) na teritoriji Beograda ili na teritoriji Srbije. To pokazuje sasvim sigurno da poetak rata jeste upad jedne snane armije na teritorije nekadanje republike. Posle toga, rat ide svojom logikom. Otuda imamo podatke kada kaemo, da je u Bosni i Hercegovini od 62 000 Bonjaka 31000 civila, a 31000 vojnika. Posle toga, kada rat pone tako to oruane snage druge teritorije dou pomognu, podravaju, i onda logika rata postaje neumitna. ivoti se gube, i od napada, agresije, mogu se videti i elementi graanskog rata. Inae da tog nema, postavljala bi se pitanja odakle oni stradali iz druge etnike zajednice.

96

KOLUMNA

multimonolog
Dan neovisnosti Republike Palestine -

Pie: Senad Nani

DAN STIDA
Republike Hrvatske
Za nas, generacije odrasle u socijalistikoj Jugoslaviji, 29. studenog bio je jedini blagdan s okusom graanskog ponosa. Jer, bili smo graani republike. Drugi blagdani su slavili vrijednosti prema kojima nismo mogli razviti osjeaj bliskosti, kao to su Dan ustanka i Dan borca te meunarodni Dan rada ili pak onaj praznik koji se i danas slavi s okusom otuenosti pod drutvenom prisilom, famozna Nova godina. Biti graaninom republike podrazumijeva pripadnost univerzalnoj tradiciji najsvjetlijih civilizacijskih dostignua drutvenog ureenja. Res publica, javna stvar, pretpostavlja pravo i obavezu zajednice graana da na javan nain upravlja dobrima koje stvara. Sustavan je to oblik borbe protiv oligarhijske prirode vlasti koja vjeruje da se tuim novostvorenim vrijednostima ima upravljati u privatne svrhe i interese malenog kruga financijsko-politikih monika. Koji, kako vidimo, danas mnogo naglaenije nego u drugim povijesnim trenucima kojima smo svjedoili, uvijek nau naina pervertirati institucije republike, kada ih ve ne mogu ukinuti. Oni sebe, stoga, nuno moraju proglasiti vievrijednim kao biima, a one, ijim se vrijednostima upravlja u privatne svrhe, idiotima. I to ozakoniti. Faizam, drugim rijeima - neizbjeno. U zanosu nacionalnog osloboenja od degeneriranih ostataka jugoslavenske federacije atrofirale u nacizam na krilima militarizma predimenzionirane nekad narodne armije tada posve nespremne na nune reforme i BEHAR110 graanski nadzor, simboliki smo reinstalirali spomenik banu Josipu Jelaiu na sred Trga Republike. Neupitna je opravdanost povratka bana na svoje mjesto na svom trgu. No, omaklo nam se, republiku smo, simboliki, izgnali iz naega grada. Zadovoljni smo, na simbolikoj ravni, da nam je standard politike zajednice sputen s razine republike na onu banovine. Hijerarhijski nuno podreene imeprijalnom centru. Smjetenom opet, sada ve po etvrti put, u nekom gradu s poetnim slovom B? Umjesto medijske buke koja prati agresivan zahtjev za promjenom imena Trga marala Tita, vanije bi bilo graanski inicirati povratak imena Trg Republike jednom od zagrebakih i trgova u drugim gradovima Republike Hrvatske. 29. studenog nije dan kojeg je slavila samo socijalistika Jugoslavija. Istog je dana, godine davne 1947., Rezolucijom broj 181, Opa skuptina Ujedinjenih naroda usvojila Plan podjele britanske kolonije Palestine na idovski i arapski dio te tako priznala pravo idovskom narodu na dravu Izrael. Istog je dana, ista skuptina, s nepravednih, napaenih, sramotnih 65 godina zakanjenja, usvojila rezoluciju o prijemu Palestine u svoju organizaciju u svojstvu lana promatraa. U predvorje punog meunarodnog priznanja. Velika veina ovjeanstva, 138 zemalja lanica Ujedinjenih naroda podralo je odluku. Samo 9 ih je bilo protiv. I sramotnih 41 suzdranih koji su tvrdili da nije mudro priznati temeljno i neotuivo pravo na samodreenje narodu u uvjetima rata i bez suglasnosti druge zainteresirane strane. Kao da je rezolucija od 29. studenog 1947. uvaavala interese druge strane, palestinskog, dakle, i ire, arapskog naroda. I, to u toj situaciji ine predstavnici Republike Hrvatske, punopravne lanice Ujedinjenih naroda, priznate od veine lanica u uvjetima teke agresije, ratnih stradanja i zloina protiv ovjenosti? Besramno se pridruuju suzdranima! Koliko bi graana Hrvatske dalo podrku takvom stavu da ih se, kojim sluajem, konzultiralo, makar i anketom? Ili, to smo mi, Hrvaani, 1991. godine, tamo negdje oko 29. studenog, nakon pada Vukovara, mislili o vladama zemalja koje su izraavale suzdranost u pitanju meunarodnog priznanja neovisnosti Hrvatske i drugih republika Jugoslavije pod izgovorom neprimjerenosti priznanja u ratnim uvjetima i bez suglasnosti svih strana, ukljuivo i one koja vri agresiju i ratne zloine u cilju spreavanja neovisnosti istih? Kako moemo oekivati prijateljstvo palestinskog i drugih arapskih naroda nakon ovakvog ne-stava? 29. studenog 2012. godine. Dan stida. Stidismo se to smo graani Hrvatske. Istodobno, od srca se radovasmo uspjehu palestinskog naroda nakon neizrecivo dugog i tekog puta k neovisnosti i meunarodnom priznanju. estitamo svim Palestincima, i onima brojnima koji su hrvatski graani, kao i svim graanima Palestine Dan neovisnosti, 29. studenog Dan Republike Palestine.

97

PREPORODOVA IZDANJA

Amina Nani

Manjine u pravu
Ulomak iz istoimene knjige u izdanju KDBH Preporod
Bonjaka nacionalna manjina
Autorica knjige diskretno gradi rukopis na izloenom naelnom vrijednosnom stajalitu. No, kao legalist po vokaciji, materiju pravnog ureenja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj prezentira nam na sveobuhvatan, pravno-korektan i objektivan nain. Vremenski slijed normativnih promjena, statistike pokazatelje i pojedine injenine podatke povremeno prati izlaganje alternativnih mogunosti, u politikoj javnosti vie ili manje poznatih, a neprihvaenih prijedloga. Valja naglasiti da ponekad tekstovi posveeni manjinskoj problematici bivaju optereeni godinama utnje i/ili nesluanja, pa se teko nose s izazovom navijake argumentacije zaboravljajui da je esto manje zapravo vie. Ova je knjiga upravo suprotan primjer. Autoriina osobna zapaanja nenametljiva su i logina, ocjena i kritika izbalansirane, itatelja ne tjeraju na zakljuke odreenog predznaka, ve otvaraju perspektivu, postavljaju pitanja i ne pretendiraju dati konane, jednostrane, a posebno ne dogmatske odgovore. itatelje nesklone ili neupoznate s pravnim diskursom moda bi kratki pogled na sadraj ove knjige mogao unaprijed preplaiti i/ili odbiti. Bila bi to alosna greka povrnog doticaja s njom. Naime, tekst uistinu sadri pregled, opis i analizu relevantnih hrvatskih pravnih propisa, no istovremeno predstavlja pitko, razumljivo i praktino tivo koje na jednom mjestu i u racionalnoj koliini sadri relevantne informacije o poloaju nacionalnih manjina u naoj dravi. Ve od samog uvodnog djela, itatelja upoznaje s problemima odreenja definicije i pojma nacionalne manjine da bi svako sljedee poglavlje, u koncentrinim krugovima, sve detaljnije, ali utemeljeno na prethodnom dijelu, objasnilo inae relativno komplicirane pravne institute i rjeenja. U tom smislu knjiga u vaim rukama slui kao vodi ili prirunik, ali i putokaz za daljnja promiljanja pitanja ureenja poloaja nacionalnih manjina u naoj zajednikoj domovini. Sanja Bari
Dualno izjanjavanje u Hrvatskoj (Popis stanovnitva) Pod stanovnitvom podrazumijevaju se osobe koje su dravljani Republike Hrvatske, strani dravljani i osobe bez dravljanstva koji imaju prebivalite u Hrvatskoj, bez obzira na to nalaze li se u vrijeme popisa stanovnitva u Hrvatskoj ili inozemstvu, te osobe koje u kritinom trenutku popisa stanovnitva imaju boravite u Hrvatskoj.1 Iako je prolo devetnaest godina od Kongresa bonjakih intelektualaca na kojemu je vraeno povijesno nacionalno ime Bonjak, jo uvijek je prisutno nerazumijevanje ovog, za jednu manjinu, krucijalnog pitanja, to najbolje ocrtava popis stanovnitva u Hrvatskoj iz 2001. godine na kojemu je stanovnicima Hrvatske omogueno izjanjavanje kao Bonjaci ili kao Muslimani. Paralelizam dvostrukog iskazivanja doveo je do toga da se bonjaki korpus u Hrvatskoj cenzusno podijelio na 20.755 Bonjaka te 19.677 Muslimana.2 Budui da hrvatsko zakonodavstvo ne priznaje Muslimane kao nacionalnu manjinu, to je bitno smanjilo manjinska prava koja Bonjacima zakonski pripadaju na osnovi njihove realne brojnosti, npr. slubena uporaba vlastitog jezika, pravo na zaposlenje u dravnoj upravi, politiko zastupanje. S Bonjacima, tom novom kategorijom nacionalnih manjina, ponajvie se identificiraju pripadnici nekadanje manjine Muslimana, ali ovom objekcijom ne elimo implicirati kako su svi Bonjaci nuno i vjerski muslimani.3 Anketa o socijalnom i kulturnom poloaju Bonjaka/Muslimana u Gradu Zagrebu utvrdila je kako postoji znaajna razlika u nainu izjanjavanja izmeu Bonjaka roenih u Bosni i Hercegovini i onih koji su roeni u Hrvatskoj, budui da oni koji su roeni u Bosni i Hercegovini vie slijede promjene, bar kad se radi o nacionalnom imenovanju, od onih roenih u Hrvatskoj.4 Autor Ankete pretpostavlja da e udio onih osoba koje
1

Zakon o popisu stanovnitva, kuanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2011. godine, NN br. 92/2010., l. 2., st. 1. Tankovi, ., Bonjaki identitet danas, Behar, br. 87./88., Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, 2009., str. 53.

Helena Anui, poznata novinarka Hrvatskog katolikog radija, izjanjava se kao Bonjakinja. Hodi, A., Bonjaci u Zagrebu: kratki prikaz socijalno-kulturnog stanja, Vijee bonjake nacionalne manjine Grada Zagreba, Zagreb, 2011., str. 20.

98

PREPORODOVA IZDANJA

se samoimenuju Muslimanima u budunosti nestati ili postati neznatan jer e se dogoditi smjene generacija, kao i neizbjene promjene u nacionalnom izjanjavanju sadanjih Muslimana, ime e se konano uvesti sasvim jasna razlika izmeu nacionalne i vjerske pripadnosti.5 Anketa je pokuala proniknuti u razloge radi kojih osobe jo uvijek koriste odrednicu Musliman te je tako najvii postotak ispitanika (49,12%) ustvrdio da je to navika na stari naziv (Musliman).6 Znaajan je udio (30,92%) i onih ispitanika koji misle da je glavni razlog ovoj pojavi nerazlikovanje vjerskog od nacionalnog, a najmanji udio (13,48%) ispitanika misli da osobe koje navode stari i danas nevaei naziv Musliman i ne znaju za nastalu promjenu.7 Razlog koji nije obuhvaen u Anketi, a na koji nesumnjivo upuuju njeni rezultati jest strah da e se promjenom nacionalnog imena iz Musliman u Bonjak neto izgubiti, primjerice, vjerski identitet, posao, status u drutvu, itd. No, autor dri taj strah neosnovanim jer oni koji gube sami su Muslimani, koji su takvim nainom izjanjavanja podvedeni pod rubriku Ostali narodi Europe i ostali nepostojei u zakonodavnim okvirima Republike Hrvatske.8

Popis biraa
Popisi biraa dravna su evidencija u koju se upisuju hrvatski
5 6 7 8 9 10

dravljani koji su navrili 18 godina ivota, osim onih koji su pravomonom sudskom odlukom potpuno lieni poslovne sposobnosti.9 Od ukupnog broja izjanjenih Bonjaka u popisu stanovnitva, procjenjuje se da ih je tek oko 25% tako evidentirano u popisu biraa.10 Stoga su hrvatske vlasti 2007. godine odluile kako e osobe koje su u biraki popis zavedene kao Muslimani privremeno imati aktivno birako pravo (birati) na izborima za lanove vijea i predstavnike bonjake manjine, to je unijelo dodatnu pomutnju u postojee stanje.11 Naime, Vlada je u obje Odluke o raspisivanju izbora za lanove vijea i predstavnike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i podrune (regionalne) samouprave odluila da za lanove vijea ili predstavnike bonjake nacionalne manjine iznimno, na ovim izborima mogu glasovati i hrvatski dravljani koji su u popisu biraa upisani kao muslimani, a iskazat e se na posebnom izvatku.12 Jasno je da se radi o politikoj odluci kojom se htio rijeiti problem dvadesetak tisua ljudi opredijeljenih kao Muslimani, a koji nisu mogli sudjelovati na prvim izborima za vijea i predstavnike manjina. Meutim, vladina odluka izazvala je nezadovoljstvo nekih drugih nacionalnih manjina koje su upozoravale da dvadeset tisua izjanjenih Muslimana ne ine samo Bonjaci, ve u odreenom broju i Romi.13

Vlada vie nije donosila takve odluke, ve je pripadnicima bonjake manjine koji su upisani kao Muslimani prilikom buduih izbora omoguavala da obave uvid u birake popise i po potrebi izmijene nacionalnost, to je jedno od osnovnih ljudskih prava.14 U tom kontekstu, vrijedno je navesti dvije preporuke iz 2004. godine koje su dolazile iz bonjakih krugova. Prof. dr. sc. Sead Berberovi, tadanji predsjednik Bonjake nacionalne zajednice Hrvatske, predlagao je dvije varijante preregistracije: 1. svi graani koji su u birakim popisima upisani kao Muslimani trebali bi se automatski preregistrirati u Bonjake, budui da zapravo pripadaju bonjakom korpusu,15 a oni koji to ne ele trebali bi se u zadanom roku javiti u svoj opinski ured i preregistrirati u neku drugu nacionalnost, ili 2. svi Muslimani trebali bi se u zadanom roku preregistrirati u neku drugu nacionalnost.16 Mr. sc. Senad Nani, predsjednik Kulturnog drutva Bonjaka Hrvatske Preporod, predlagao je da se Muslimanima prui mogunost da, ak i bez osobne intervencije za promjenom nacionalne odrednice, crpe svoja prava iz UZPNM zajedno s Bonjacima. Autor dri da bi se tako omoguilo Muslimanima, koji su u prolosti poesto i arbitrarno upisivani kao takvi, stjecanje prava da zajedniki s Bonjacima biraju svoja vijea

11

12

loc. cit. ibid., str. 21. loc. cit. ibid., str. 3.-4. Zakon o popisima biraa, NN br. 19/2007., l. 2., st. 1. Prilog dopisa prof. dr. sc. Seada Berberovia lanu Predsjednitva Bosne i Hercegovine, Sulejmanu Tihiu, od 18.10.2005., objavljen u: Bonjakoj pismohrani, sv. 5., br. 17.-20., Bonjaka nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2004./2005., str. 319. Advisory Committee on the Framework Convention for the Protection of National Minorities, Third Opinion on Croatia, Adopted on 27 May 2010 (dalje: Opinion on Croatia III), ACFC/OP/III(2010)005, Strasbourg, 6 December 2010, str. 11. Nazif Memedi, saborski zastupnik i lan Savjeta za nacionalne manjine, upozorio je kako nije u redu to se Muslimanima dopustilo da glasuju za Bonjake, ali ne i za Rome. (Novosti i najave Vlade Republike Hrvatske, Savjet za nacionalne manjine trai poseban zakon o manjinskim izborima, 29. lipanj 2007.,

13

14

15

16

<http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/novosti_i_najave/2007/lipanj/sa vjet_za_nacionalne_manjine_trazi_poseban_zakon_o_manjinskim_i zborima>, aurirano 29. srpnja 2011., posjeeno 29. srpnja 2011.) Odluka o raspisivanju izbora za lanove vijea nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i podrune (regionalne) samouprave, NN br. 49/2007., l. III.; Odluka o raspisivanju izbora za predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i podrune (regionalne) samouprave, NN br. 49/2007., l. III. Second Report Submitted by Croatia Pursuant to Article 25, Paragraph 1 of the Framework Convention for the protection of National Minorities (dalje: Croatia State Report II), ACFC/SR/II(2004)002, Strasbourg, 13 April 2004, str. 70. Berberovi, S., Mi smo uporni (intervju), Preporodov Journal, br. 58., Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, veljaa 2004., str. 13. Prilog dopisa prof. dr. sc. Seada Berberovia, op. cit. (bilj. 17.), str. 321.

BEHAR110

99

PREPORODOVA IZDANJA

i predstavnike nacionalnih manjina.17

Novija povijest Bonjaka u Hrvatskoj

Bonjaci su poeli dolaziti u Hrvatsku odmah po austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine polako obnavljajui prisutnost muslimana u Hrvatskoj. Tada je zapoeo proces doseljavanja Bonjaka u potrazi za poslom i obrazovanjem, to e predstavljati klju tradicije hrvatskih muslimana u nadolazeem 20. stoljeu i biti jednim od uzroka njihove drutvene afirmiranosti.18 Osloboenje od austrougarske vlasti dovelo je do ujedinjenja junoslavenskih zemalja u novu dravu. Broj muslimana poveavao se intenzivno, naroito u Zagrebu. Znaajnu ulogu odigrala je ekonomska imigracija jer je Zagreb bio sredite industrijskog razvoja i meunarodne trgovine u Kraljevini Jugoslaviji. K tome, Sarajevo nije bilo suvremeni sveuilini grad, pa je mnogo ljudi eljnih obrazovanja svoje visokokolsko obrazovanje postizalo u Zagrebu, gdje je velik broj i ostao zbog boljih mogunosti zapoljavanja, profesionalne i drutvene afirmacije.19 Godine 1943., zasjedanjem Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije, politikog parlamentarnog tijela narodnooslobodilakog partizanskog pokreta pod vodstvom Komunistike partije Jugoslavije, obnovljena je Bosna i Hercegovina u obliku federalne socijalistike republike. To je nailo na odobravanje muslimana i znaajno povealo podrku partizanskom pokretu pod vodstvom Josipa Broza Tita. No, ni tada nije bila priznata narodna posebnost bosansko-hercegova17

kim muslimanima, iako su priznati dotada nepriznati narodi Jugoslavije, Crnogorci i Makedonci. Ova pozicija sprijeenosti Bonjaka na putu nacionalne afirmacije uz priznanje domovinske posebnosti, oznait e politiki ivot Bonjaka u drugoj polovici dvadesetog stoljea kao nastavak borbe za nacionalna prava. Udio Bonjaka se poveao od nezamjetnih 0,029% 1948. godine na respektabilnih 0,909% 1991. godine. Bonjaci su te godine postali trei po brojnosti narod u Hrvatskoj, nakon veinskih Hrvata (78,1%) i manjinskih Srba (12,2%). Podaci pokazuju da je u promatranom razdoblju ukupni porast stanovnitva u Republici Hrvatskoj bio svega 27,35%, a broj Bonjaka je u istom razdoblju porastao za preko etrdeset puta.20 Prema slubenim statistikim pokazateljima popisom iz 1948. godine evidentirano je svega 1.077 Bonjaka. No, prof. dr. sc. emso Tankovi dri ovaj zakljuak samo djelomino tonim i tvrdi da je 1948. godine u Hrvatskoj bilo 4.456 Bonjaka koji su pridodani djelomino srpskom nacionalnom korpusu (274 Bonjaka) i u znaajnom dijelu hrvatskom (3.212 Bonjaka).21 U sluaju da se kao poetna veliina uzme stvarni broj koji iznosi 4.563 pripadnika bonjakog naroda, tada se dobiva porast Bonjaka neto manji od deset puta. Slaemo se s njegovim sudom da razloge takvih tendencija ne treba traiti iskljuivo u pojaanom useljavanju Bonjaka u Hrvatsku. Pored navedenog, razloge ubrzanog poveanja pripadnika bonjakog naroda treba traiti u postupnom i slobodnijem izjanjavanju nacionalne posebnosti. Zavretkom rata u Bosni i Herce20

govini propale su i iluzije o cijepanju Bosne. Za Bonjake u Hrvatskoj to je vrijeme borbe za priznanje svog manjinskog statusa. Devedesetih godina svjedoimo proces jaanja postojeih institucija i nastajanja novih ukljuujui i onih koje predvia nova zakonska regulativa o manjinama usklaena s europskim standardima. Ako usporedimo tablice popisa stanovnitva iz 1991. i 2001. godine uoavamo da ratna dogaanja nisu imala toliko negativan utjecaj na populaciju Bonjaka. Naime, broj Bonjaka i Muslimana je smanjen za 3.000,22 to je malen gubitak u odnosu prema gubicima pripadnika drugih manjina, ali i velik u odnosu na aktualni ukupni broj pripadnika Bonjaka. Zanimljivo je uoiti da su muslimani, kao kategorija vjerske pripadnosti, jedna od rijetkih statistikih kategorija koja u odnosu na popis stanovnitva iz 1991. godine biljei rast. Naime, 1991. godine Republika Hrvatska imala je 4.784.265 stanovnika, a muslimana je bilo 54.814, odnosno 1,15%. Prema popisu stanovnitva iz 2001. godine, Republika Hrvatska imala je 4.437.460 stanovnika, od ega muslimana 56.777, to iznosi 1,28% ukupnog broja stanovnika.23 Smatramo da se zabiljeeni porast broja pripadnika islama ne moe objasniti porastom broja Albanaca ili konverzijom nemuslimanskog stanovnitva, ve vjerojatnim asimilacijskim procesima bonjake manjine. Takoer, injenica je da se nemali broj u znanstvenoj, kulturnoj i politikoj javnosti poznatih muslimana nacionalno deklariraju kao Hrvati.

18

19

Nani, S., Manjine ili segmenti politikog prostora (intervju), Preporodov Journal, br. 60., Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, travanj 2004., str. 15 Nani, S., Muslimani Hrvatske: Razlozi visokog stupnja drutvene afirmiranosti, Behar, br. 87./88., Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, 2009., str. 61. ibid., str. 60. 61.

21 22 23

Tankovi, ., Bonjaci u Republici Hrvatskoj, Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca, Sarajevo, 1997., str. 11. ibid., str. 12. Croatia State Report II, op. cit. (bilj. 20.), str. 45. Nani, S., Multimonolog, Kulturno drutvo Bonjaka Hrvatske Preporod, Zagreb, 2011., str. 38

100

PREPORODOVA IZDANJA

Ouvanje osebujnih sastavnica

manjinskog identiteta
Amina Nani: Manjine u pravu ( Ustavnopravni poloaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Bonjake), KDBH Preporod, Zagreb, 2012.
Pie: Petar Bai

Knjiga Manjine u pravu (Podnaslov: Ustavnopravni poloaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim naglaskom na Bonjake) autorice Amine Nani podijeljena je u sljedeih deset poglavlja: 1) Pojam nacionalna manjina; 2) Struktura stanovnitva u Hrvatskoj; 3) Bonjaka nacionalna manjina; 4) Pravni okvir zatite nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj; 5) Ustav Republike Hrvatske; 6) Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina; 7) Politika zastupljenost manjina; 8) Ostali manjinski zakoni; 9) Zakljune opaske; 10) Biljeke; 11) Literatura. Navodi se ukupno 467 biljeki. Knjiga ima za predmet prava manjina i to kao poseban skup pravila koja ureuju status brojano inferiornih ili nedominantnih skupina specifinih obiljeja, prije svega osobitog etnikog, vjerskog ili jezinog identiteta koji ih ini drukijim od ostatka populacije drave u kojoj ive. Autorica uvodno posebno istie da joj intencija nije razmatrati pojam manjina u sociolokom smislu, kao i da e se u tekstu dosljedno primjenjivati pojam nacionalna manjina kojega koriste hrvatski zakonodavac te relevantni europski komparativni pravni sustavi. Osim spomenutih uvodnih napomena, u okviru prvog poglavlja (Pojam nacionalna manjina, str. 11.-14.) prikazuju se i znanstveni pokuaji definiranja pojma manjine te pravni pokuaji definiraBEHAR110

nja u Hrvatskoj. U drugom poglavlju (Struktura stanovnitva u Hrvatskoj, str. 15.-18.) autorica izlae i kritiki se osvre na podatke o nacionalnoj slici Hrvatske, komparirajui pritom rezultate iz Popisa stanovnitva provedenih 1991. i 2001. godine (naalost ne i onoga iz 2011. budui da, kao to je poznato, isti jo uvijek nisu obraeni). Tree poglavlje pod naslovom Bonjaka nacionalna manjina (str. 19.-27.) predstavlja osobito interesantan i vrijedan dio knjige u kojem se podrobno prikazuje razvoj pojma Bonjak od srednjeg vijeka do modernih vremena, a posebno se detaljno izlae novija povijest Bonjaka u Hrvatskoj i njihovo kulturno, drutveno i politiko organiziranje, te se ukazuje na probleme bo-

njake manjine povezane uz izjanjavanje u popisu stanovnitva i popisu biraa. U etvrtom poglavlju (Pravni okvir zatite nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, str. 29.-32.) autorica saeto postavlja okvir za detaljniju razradu ovog pitanja nabrajajui najznaajnije akte (Ustav Republike Hrvatske, zakone, podzakonske akte, te relevantne meunarodne ugovore kojih je Republika Hrvatska stranka) kojima se u Hrvatskoj regulira materija zatite manjina. Sljedee, peto poglavlje (Ustav Republike Hrvatske, str. 33.-49.) donosi ponajprije detaljni pregled relevantnih odredaba Ustava Republike Hrvatske (2010.), a zatim i analizu odgovarajuih normativnih rjeenja i to tijekom est razdoblja (od kojih se prvo odnosi na period socijalistike ustavnosti od 1963. do 1990. godine), pri emu autorica ne zaobilazi navesti i kritizirati problematine koncepte (npr. pojam autohtonosti, ustavno nabrajanje manjina, financiranje manjina preko Savjeta za nacionalne manjine, itd.). U estom poglavlju (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, str. 51.-75.) iscrpno se razmatra Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. (posebno jamstva prava i sloboda osoba koje pripadaju manjinama kao najiscrpniji dio zakona usmjeren prema ouvanju osebujnih sastavnica manjinskog identiteta) koji se prvo komparira s prethod-

101

PREPORODOVA IZDANJA

nim zakonom (Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etnikih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, 1991.) kojemu autorica priznaje golemi znaaj kojega je imao u vrijeme usvajanja, ali i upozorava na sve njegove ugraene nedostatke (turi popis prava pripadnika nacionalnih manjina i nedovoljno precizirane odredbe o sudjelovanju pripadnika manjina u tijelima javne vlasti, nepostojanje definicije nacionalne manjine, itd.) te na probleme koje su ti nedostatci generirali u praktinoj primjeni. Posebno se osvre i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o pravnoj prirodi Zakona pri emu se pridruuje nekim kritikama stajalita koje je pritom Sud zauzeo. Nadalje, u ovom dijelu radu autorica analizira i brojne zakonske propise kojima se detaljnije regulira ova materija, primjerice one kojima se osigurava zastupljenost pripadnika manjina u tijelima dravne uprave i pravosudnim tijelima (Zakon o sustavu dravne uprave, Zakon o dravnim slubenicima, itd.), zatim pristup sredstvima javnog priopavanja (Zakon o medijima, Zakon o elektornikim medijima), itd. U sedmom poglavlju (Politika zastupljenost manjina, str. 77.-114.) autorica identificira etiri temeljna instituta koja Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina odreuje u zatiti manjina s ciljem osiguranja njihove zastupljenosti u tijelima politike vlasti te sudjelovanja u javnom ivotu uope, a koja zatim detaljno

analizira u etiri potpoglavlja. U pitanju su pravo manjina na predstavljenost u Hrvatskom saboru, pravo manjina na predstavljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprave, sustav manjinske samouprave uspostavljen kroz vijea nacionalnih manjina, te komunikacija manjina sa sredinjom dravnom vlasti kroz Savjet za nacionalne manjine. Osmo poglavlje (Ostali manjinski zakoni, str. 115.-123.) donosi detaljan prikaz dva zakona - Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, kao i pregled relevantnih odredaba ostalih povezanih zakonskih propisa (Zakon o opem upravnom postupku, Zakon o parninom postupku, Zakon o kaznenom postupku, itd.) kojima se preciziraju i proiruju odredbe Ustavnog zakona glede uporabe jezika i pisma manjinskih skupina. Autorica se u zasebnom potpoglavlju osvre i na postupak nadzora nad primjenom tzv. manjinskih zakona koji, sukladno relevantnim zakonskim odredbama provode Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo uprave, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a posebno i na mogunost podnoenja ustavne tube koju je predviao Ustavni zakon, a ukinuta je odlukom Ustavnog suda iz 2010. godine. U devetom poglavlju (Zakljune opaske, str. 125.-126.) autorica sumira zakljuke svoje studije. Jo jednom upozorava na nedosljednost i svojevrsna lutanja hrvatskog ustav-

otvorca glede regulacije prava manjina, zatim pojavu uvjetovanosti manjinskog zakonodavstva trenutnim politikim odnosima, upozorava na ona podruja u kojima su najprimjetnije razlike izmeu normiranog i stvarnog stanja, nedostatke instituta vijea i predstavnika nacionalnih manjina, ali i naglaava ona podruja u kojima su ostvareni najbolji rezultati i najznaajniji napredak glede potivanja prava koja su vaeim nacionalnim propisima manjinama zajamena. Knjiga Manjine u pravu: Ustavnopravni poloaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim naglaskom na Bonjake, autorice Amine Nani ima za predmet prava manjina koja predstavljaju posebno vano i osjetljivo pitanje za svaku demokratsku dravu, pa tako i za Republiku Hrvatsku. U pitanju je izvorno djelo s relevantnim zakljucima koje daje znanstveno-kritiki doprinos opoj drutvenoj debati o odnosu prema manjinama u Republici Hrvatskoj, kao i doprinos ukupnom uzdizanju demokratskih standarda drutva i drave. Pristup istraivaa pritom odgovara kompleksnoj problematici koja je obraena. Slijedom svega navedenog posve je opravdano publiciranjem jednog ovakvog istraivanja koje registrira te kritiki analizira i vrednuje razliite etape, probleme i rjeenja u razvoju manjinske problematike kod nas, a samo djelo treba kategorizirati kao znanstveno djelo te ga preporuiti kao relevantan uvid u reenu problematiku.

O autorici
Amina Nani (ro. Alijagi), pravnica iz Zagreba, roena je 1987. u Derventi, Bosni i Hercegovini. Godine 1992. prebjegla je u Lovran, Republiku Hrvatsku. Na Pravnom fakultetu Sveuilita u Rijeci etiri je godine bila demonstratorica na Katedri za ustavno pravo. U tom razdoblju objavila je dva znanstvena lanka (A1 kategorije) i jedan struni. Navedeni radovi pokrivaju socijalno pravo, povijest i etiku prava te meunarodno javno pravo. Nakon obranjenog strunog magistarskog rada 2011. seli se u Zagreb. Zapoljava se u Lakti & partneri odvjetnikom drutvu d.o.o. kao odvjetnika vjebenica. lanica je Glavnog odbora Kulturnog drutva Bonjaka Hrvatske Preporod i pet je godina bila lanica redakcije Preporodovog Journala u kojem je asopisu, meu ostalim, pisala o poloaju nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

102

PREPORODOVA IZDANJA

Izvadak iz knjige Historijski putopis kroz Bosnu i Hercegovinu

O znaenju imena Bosna

KDBH Preporod, 2012., Zagreb, strana, 448. str.

Prolost ini sadanjost onim to jeste

Ova openita i naizgled prilino paualna ocjena, ako je igdje primjenjiva u praksi, onda je to zasigurno u Bosni i Hercegovini. Historiografija prostora na kojem e se u sukcesivnim historijskim periodima u razliitim omjerima odvijati proces nastanka i definiranja historijskog i toponomastikog entiteta najprije Bosne, a potom i Bosne i Hercegovine, nije tema zanimljiva samo historiarima. No, kako je historija znanstvena oblast u ijim okvirima je nastanak, autohtonost i kontinuitet, namjera kojom smo se rukovodili pri izradi ove knjige bila je identificiranje i definiranje materijalnih - arheolokih - dokaza i pokazatelja, naravno ne svih, ali velikog broja najee osporavanih elemenata bosanskohercegovake historinosti. Odluka da knjigu sainimo od izvjetaja o arheolokim iskopavanjima i nalazima obavljenim u periodu od 1889.-1914. godine objavljenih u Glasniku zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, takoer nije sluajna. Prije svega eljeli smo pokazati obim i intenzitet arheolokih radova izvoenih u Bosni i Hercegovini ba u tom periodu, odnosno za vrijeme Austro-ugarske okupacije, brojnost nalazita, historiografski kvalitet nalaza, kao i njihovim djelom predstaviti linosti koje su u tom domenu dale najvei doprinos, a kojima se ova zemlja niim nije oduila. Nalazimo jednako zanimljivim i sramotnim da gotovo nijedan od autora ije smo tekstove iskoristili za ovu knjigu, uprkos doprinosu nema ni svoju ulicu ni u Sarajevu, niti u bilo kojem drugom gradu u Bosni i Hercegovini. Ova injenica kazuje mnogo vie u korelaciji sa gomilom anonimnih i poluanonimnih linosti, da se ne uputamo u drukije kategorizacije, po kojima su nazvane ulice u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Isto tako nali smo zanimljivim i doprinos arheologa-amatera, ali i razinu svijesti potpuno anonimnih nalazaa i njihovog odnosa prema nalazima. Moda ponajvie zbog toga to je, pretpostavljamo, malo ko u stanju danas zamisliti takvu situaciju. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, njegov (ne)rad, oslanjanje na neizvjesne izvore prihoda i konano njegovo zatvaranje, posebna su i nimalo lijepa pria. Naravno da nismo uspjeli obuhvatiti ni sve oblasti (naprimjer, etnografiju, pa i vjerski ivot) kao ni sve autore, a ni sva geografska podruja koja to zasluuju nisu obraena u obimu koji njihov znaaj nalae. Jasno je da bi takav pristup zahtijevao neuporedivo vie prostora. Nastojali smo punktirati odreene vremenske periode - prahistoriju, rimsko doba i srednji vijek - kao, recimo relativno neupitna historijska razdoblja. S druge strane, ovi historijski periodi, koliko god su znaajni kao osnov i unekoliko nadgradnja historiografije ove zemlje, gotovo da su nepoznati naoj iroj italakoj javnosti, te smo ih i zbog toga eljeli predstaviti i koliko je to u naoj moi, osvijetliti. S iskrenom nadom da smo koliko-toliko uspjeli u namjeri s kojom smo se i upustili u realizaciju ove knjige, i sa jo veom nadom da emo biti u prilici realizirati i njen nastavak u kojem bismo rado Bosnom i Hercegovinom proli od grada do grada i predstavili njegovu prolost u svjetlu arheolokih nalaza za koje, sigurni smo, ni njihovi stanovnici ne znaju, preporuujemo i predajemo ovu knjigu na itanje i sud prije svih zainteresiranoj italakoj publici, a potom i akademskoj zajednici. Edin Urjan Kukavica

Dr. Ljudevit Taloci Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, I, 1889. Historijskim promatranjem imena naroda i zemalja dolazi se esto do sasvim nenadanih obreta. Gdje nas kronike i povelje ostavljaju na cjedilu, ti pokato znaenje imena u kojeg naroda reprezentira itavu perijodu. Vrlo je stara, ali ujedno i vrlo istinita metafora, da su geografija i kronologija oba oka historije. U sumranom pojutarju ljudske povijesti, gdje se razabiru samo tamni crtei, treba nam baklja, a to je jezikoslovlje. I svjetlost jezikoslovnih rasprava vrlo esto zavarava, ako se ne osvijetli prava stvar i ako to ne bude s prave mete. S toga je razloga etimoloko natucanje preesto besplodno; ili se time samo umnoava islo praznih hipoteza, ili te pak zavede, te zabasa u prostranome carstvu fantazije. Unato raznijem potekoama nema opet ispitau slaega posla, ve traiti i prouavati zametak svome predmetu. Trai svakojakih razjanjenja, opet ih naputa, pa se neozlovoljen vraa onamo, odakle si poao, pa pone iznova. Osobito je muno protumaiti ime nae zemlje Bosne, onoga teritorija na razmeu zapadne i istone kulturne sfere, preko koga prestrujae naraznolinije narodne stihije. Bujno islo kako starih, tako novijeh povjesniara i zemljopisaca trudilo se i muilo, traei porijeklo imenu

BEHAR110

103

PREPORODOVA IZDANJA

Bosna ili Bosnia, pa se pri tom svakojako razgaalo i nagaalo. U zadnje vrijeme napisao je gospodin Karlo Saks sastavak o postanju imena Bosne, koji zasluuje panju i s obilate, ovdje nanizane grae, i sa svoje trijezne kritike. Iz svijeh izvora slijedi pouzdano, da se je stara banovina Bosna uope podudarala sa porijejem Bosne, koji Saks na tome osniva, da je naime Bosna svoje ime primila od glavne ile te oblasti, od rijeke Bosne, slau se svi noviji ispitai. Treba dakle pronai znaenje imena te rijeke. Hoemo li, da pri ovom naem ispitivanju metodiki radimo, onda nam valja postaviti dva pitanja: 1. Je li ime Bosna slovjenskog porijekla? 2. Ako nije slovjenskog porijekla, u kojem jeziku valja mu onda traiti korijen? Na prvo pitanje moemo dosta pouzdano odgovoriti. Rije BOSNA, Boskna - sastavljena je od korijena Bos, - Bosk - i o d sufiksa na (u staroslavjenskom inu-ina-ino). Tvorka na dodaje se supstantivima, adjektivima i participima. Rije Bosna po tvorci na izgleda, da je enski pridjev; pravo uzevi jest supstantivni adjektiv. To se vidi po deklinaciji: Bosna, gen. ne, dativ i lokal noj (u Bosnoj) pri emu uvijek valja razumijevati bosna zemlja. Ali korijen bos, nema u slovjenskim jezicima znaenja, koje bi tumailo tu rije. Vuk. Stef. Karadi navodi Bosnu prosto kao ime rijeke i zemlje Bosne. Danii pie o tome u svom Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika ovo: Bosna: ime rijeci i zemlji i jednom selu. Bez sumnje je ostalo od starijega tuega naroda; pisalo se u tuijem jezicima X. vijeka Bosona, poslije i Bosnia. Ali i po autoritativnome sudu Mikloia i Jagia ne moe se korijen odgonetnuti u slovjentini. Ako dakle tako stoji, da se ime toj oblasti, kojoj je tek jedno slovjensko pleme, i to bosansko, dalo historiku njenu individualnost, ne moe protumaiti slovjentinom, kud nam se valja obratiti? Po naem mnijenju valja tu promotriti oskudne ostanke

predbosanske povijesti. Iliri su prvo i po historiji najstarije pleme, koje je naselilo sjeverozapadni ugao balkanskog poluostrva. U najstarije doba, ta ga povijest biljei, bila su ta ilirska plemena jo u stanju napola praitnom. U podzemnim prostorijama i peinama ivio je ovjek, ivotinjskim koama branio se od zime, a vatru je neprestano poticao, da mu ne ugasne. Duge zimske noi kratile bi se igrom i piem, ljudi i ivina ivljahu zajedno. U ovdanjim kamenitim i krevitim predjelima, gdje je gotovo tropsko ljeto, a zimi veoma studeno, ivljae kran, ilav, hrabar, ali divlji narod, koji je sastojao od zasebnih, nepredobitnih plemena. Taj narod nazivali su stari geografi skupnim imenom Iliri. Nije to povijest, to su nam stari historici ostavili o tim plemenima i narodima. Tu se razabire samo intinktivno vrludanje po dolovima, po morskome alu, kao po prilici selenje ptica u jatima i rojenje pela. Istom u IV: vijeku prije Hrista zbio se dogaaj, koji u svojim poljedicama ilirska plemena rekao bih proreuje, a donekle i nae dananje bosansko podruje osvjetljuje. To je seoba Kelta, koja je na balkanskom poluostrvu izazvala pravu etniku revoluciju. Ogranak Kelta, veliki Skordisci, koji su od sjeverozapadne obale jadranskog mora putovali prema istoku: na Drinu i dnji Dunav, za tim mali Skordisci, ubrzo su silno uticali u jednu ruku na Trake, tono su istono stanovali, a u drugu na Ilire, nastanjene zapadno. Od onih ilirskih naroda, koji su onda stanovali u dananjem podruju Bosne i Hercegovine, sandaka i Kosovog polja, osobito se istiu dva plemena: Ardiejci i Autarijati. Izmeu 370-60. pr. Hr. udaraju Kelti na ilirske narode, koji su stanovali na jugu. Najprije naioe na pleme , koje nazivlju i . Njihova obitavalita valja nam traiti ili blizu Liburanaca (sjeverozapad Bosne), ili na jugu od srednje Save. Otale budu potisnuti. O

tome Strabo (VII. 5. 15.) pie ovo: Ardijske planine cijepaju Dalmaciju u dvije polovice, tako, da jedan dio zemlje lei uz more, a drugi preko planine. Najprije dolazi rijeka Naron, oko nje ive Daorici, Ardijejci i Plerejci, meu kojima lei ostrvo Crna Korcira, a na njemu varo, utemeljena Knidijcima; uz obalu Ardiejaca lei ostrvo Far (Pharus), prije zvano Par (Parus) jer ga naselie Parijsci. Ardiejci stanovahu dakle na jugu Hercegovine blizu morske obale, povi riconijskog (kotorskog) zaljeva. Usred tih naroda bilo je od mora 80 tadija udaljeno trgovako mjesto Naron. Od trgovakog mjesta dalje u unutranjost zemlje (u Hercegovini), - veli Scilaks (Scylaix) s. 24 - ima veliko jezero, koje dopire do Autarijata, ilirskog plemena. U jezeru ima ostrvo od 120 tadija, to je ostrvo vrlo plodno; od tog jezera otie Naron. Ardiejci bijahu dakle u dodiru s Autarijatima, koji su stanovali uz gornju i srednju Neretvu. Samo sobom nastaje pitanje, a gdje je bilo to veliko jezero u Hercegovini? Nema sumnje da je postalo od sutoka voda, koje su u davna vremena ispunjavale tri ravnice: Bjelopolje, Bie i Mostarsko, blato, i tako inile jednu cjelovitu kotlinu; - ostrvo, to je niklo iz tog jezera, mora da je bilo najvie ljeme Huma luka mora da je bila negdje oko sela Struga, a poblizu ne ba staroga grada i kasnije rimske kolonije Narone. Tu luku poslije poplavie i razorie vode Narona. Naron (Neretva) po nekoj kataklizmi otvori sebi put i opade, a vii se predjeli na to oslobodie vode, jezersku kotlinu pak zaspe vodom dovaljani kr. Tako nastadoe dananje mladine, kojima je uz gornju stranu utvrda Opuzen. Tako dakle Aridejce i Autarijate nalazimo u najbliem susjedstvu jo u godini 360. pr. Hr. Doskora se zaratie. O Autarijatima (Au-Tara, narod uz Taru) itamo u Strabona ovo: Autarijati bijahu najvee i najjae ilirsko pleme. Prije su neprestano s Ardiejcima vodili ratove zbog soli, koja se na njihovim meama staloi-

104

PREPORODOVA IZDANJA

la iz vode, tono u proljee dolazi iz jedne doline. Kad bi tu vodu zagrabio, pa onda ostavio, da se ustoji, scijedila bi se za pet dana so. Oni su bili ugovorili, da e zajedniki upotrebljavati tu solaru, ali oni taj ugovor prekrie pak se zaratie. U tim ratovima Autarijati, koji su bili na kopnu jai, poslije velikih gubitaka najzad satre Ardiejce, koji su bili vrsni mornari. Tu premo odrae Autarijati, - koji kako se vidi, ivljahu u gornjoj Hercegovini i u junoj Bosni - samo u jednom koljenu, jer ve god. 335. sjede Kelti u zapadnim stranama Bosne i rasipaju Autarijate. Oko 310. razdvojeni su Autarijati, i jedan dio stanovae za vremena Aleksandra velikoga uz bugarsku Moravu. Za nae pitanje od velike je vrijednosti, da je bojevima meu ilirskim srodnim plemenima uzrok bila so. Pitanje soli od vajkada je u starih naroda bilo jedno od najglavnijih. Isto tako, kao kod Hurmundura, Kxata i Alemana, imala je so i kod Ilira veliku ulogu. Ne samo da je trebala za hranidbu ljudima i ivini, nego je, - kako Suidas primjeuje, - i u trgovakoj izmjeni imala vrijednost. Traani prodavahu svoje roblje za so, a za Autarijate, koji su stanovali u neplodnim predjelima, bila je so ivotno pitanje (Appianus de rebus Illyricis sap. III). I u Slovjena so je znamenit faktor. Slanih vrela radi kojih su se zavadili Autarijati i Ardiejci, bilo je a i danas ih ima obilato kod Konjica. Oskudica u soli u Hercegovini i Dalmaciji bila je i u srednjem vijeku povod razmiricama. to je vea bila oskudica u soli u Hercegovini, to je Bosna njome bogatija bila od vajkada. Za predislamskog vremena ivjela su u istonoj Bosni ilirska plemena, poznata pod imenom Panonaca. Predjeo Soli (Sale, Sau, Soy, Soro) leao je uz rijeku Spreu; tamo je stanovalo panonsko pleme Dicijona, juno od ovih pleme Desitijata, s kojima su meaili Autarijati. To solju bogato podruje lei u porijeju Bosne. U polovici X. vijeka bila je ondje, - kako Konstantin Porfir. spominje - tvrava Salenes (

); juni Slovjeni nazvae taj predjeo Soli. U naslovu bosanskih kraljeva navode se Soli (n. pr. Mi Ostoja, milost. Bo. kralj Bosni, Usori, Soli i td.). Ve godine 1225. oznauje se Bozna, S i Uzora (Vsora) kao ugarski posjed. Teritorija Ozora (Usora) bila je velika banovina, a dio te banovine, koji se je prostirao meu Drinom i Bosnom, inio je banovinu S. Ugarski taj naziv bio je udeen po slovjenskom Soli i znai to isto, naime s. Sada dooe Turci i nazvae Soli Tuzlom po korijenu tuz ili , a to je opet s. Historijsko razvijanje imena ui nas dakle da je kolijevka prave Bosne, porijeje rijeke Bosne, vazda bila spletena s imenom soli. Sasvim je prirodno da su takozvani praitelji pri imenovanju svoje domovine imali na umu dar prirode. Da sada jo jedno ogledamo rije Bosna. Bos, Bss a-es zove se u dananjem sjeverno-albanakom narijeju: saliera, vasetto nel quale si mette il sale che si pone in tavola, luogo dove si fanno evaporare le asque salse per estrarne il sale. Dakle slano korito, mjesto, gdje se varenjem slane vode prireuje s. Ne pribrajamo se onoj koli koja, kao n. pr. B. Gajtler, sve prabalkansko hoe da protumai iz albanakog. Nasuprot, mi tvrdimo, da je dananji sjeverno-albanaki govor ve u ono vrijeme, kad je jo ist bio od latinskih, slavenosrpskih, talijanskih i turskih elemenata, bio samo pomijeano ilirsko narijeje, te se samo s opreznou smije uzimati pod staru ilirtinu. Ali u ovoj zgodi, gdje je prirodno svojstvo zemlje a priori uputilo stanovnika, da glavnu ilu zemlje i glavno porijeje nazove po daru prirode, koji su Iliri, - kako to posvjedouju njihovi bojevi, - toliko cijenili, gdje je za tim ime solnoga podruja uvijek poznato, kako to povijest svjedoi, tu nam nita ne smeta, da tako zgodnu sjeverno-albanaku rije smatramo za osnov zemaljskom imenu Bosne. Starodrevno znaenje imena Bosne jeste dakle: solna zemlja.

Natpis Kulina bana

Priopio dr. iro Truhelka Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XV, 1903. Prolazei proljetos kroz Visoko saznao sam, da je blizu varoi na lijevoj obali Bosne pod selom Muhainovii u takozvanoj Tutinoj njivi Jove arenca izorana kamena ploa sa natpisom. Doav u Muhainovie uvjerih se na veliku radost, da je ta ploa najvaniji do sada spomenik, koji se je naao u Bosni i da je dao ispisati bosanski ban Kulin. Ja je odmah opremih u muzaj u Sarajevo. Ploa je bijela miljevina, irok 66.5 cm, visoka 53 cm, na gornjem desnom i na dnjem lijevom rubu neto okrnuta, inae vrlo dobro sauvana. Na gornjem enaru uklesan je u etiri reda natpis, koji zaprema irinu od 9 cm. Slova prvoga reda uklesana su pokrupno, pak su sve manja, a u etvrtom redu pri kraju jedva se i vide. Ispod ovog natpisa razdijeljena je ploa izboenim prugama u est polja, a u svakom polju urezano je po jedno kolo. U svakom kolu opet uklesan je po jedan krst. U prvom kolu taj je krst pomalen, neto nakrivljen, a opasan je sa dva koncentrina kola, koja prikazuju ornament sukane vrpce. U slijedea dva kola krstovi su irokih izvitih krakova, a oblikom i veliinom jednaki su. I naredna dva krsta u dnjem redu jednakog su oblika, ali su im krakovi ravni te se na zavretku proiruju u trouglaste latice, doim je krst u estom kolutu nainjen od etiri trouglata krila. U svih ovih krstova kraci su jednaki kao u takozvanog maltekog krsta, a na svim, izuzev prvi, urezani su razliitom rukom i nejednakim slovima pomanji natpisi. Natpis na elu ploe vrlo je razgovjetno urezan, nu ipak na alost nije mogue posve sigurno ustanoviti potpuni mu tekst, poto je na desnom kraju odlomljen. Istina ne fali tu svega desetak, dvanaest slova. Ipak je ta nestaica tolika, da nam

BEHAR110

105

PREPORODOVA IZDANJA

brani pouzdano ustanoviti tekst natpisa. Natpis emo prema tomu itati ovako:

itanje natpisa olakava nam i to, to su izreke razdijeljene interpunkcijom, bilo jednom ili dvjema takama. Prema tomu se natpis sastoji od ovih izreka: 1. Siju crkv ban Kulin zida. 2. e g d.....jeni Kuevsko Zagorie 3. i nade na nu grom( i) u Podgorie Sljepiit: 4. i postavi svoj obraz (za ili nad) pragom: 5. B(og) dai banu Kulinu zdravie i banici Vojslavi. Natpis dakle odnosi se na jednu crkvu, koju je ban Kulin sazidao u kuevskom Zagorju i na nju i na Podgorje Sljepi pade ili nade - kako natpis veli - grom, te ju ban valjda iznova sazidao i postavio svoj obraz nad pragom. Pod tim obrazom valjda nije ba nuno razumijevati portret banov, nego samu plou, koju opisujemo, jer u staro vrijeme nazivala se svaka slika ili skulptura pa i natpis obrazom. Natpis zavruje eljom, da Bog da zdravlje banu i banici, te iz njega doznajemo da se Kulinova ena zvala Vojslava. Pregjimo sad na natpise, koji su urezani u krievima dnjeg dijela ploe. Ovi su, kako rekoh, urezani ne jednakom, a esto i nevjetom rukom te bi na prvi mah mislio, da su ih urezali u kasnije vrijeme - od dangube. Da tomu nije tako, opaziemo kada ih proitamo. Sva je prilika da su to potpisi one gospode, koja su prisustvovala, kada se Kulinov obraz sveano postavljao nad pragom. Prvi natpis urezan je povelikim slovima u drugom i treem kriu te glasi

to se lako ita: natpisa i to 1. na lijevoj i desnoj latici kria:

= Pisah Krile upan. Dalje imadu na drugom kriu jo dva

2. na donjoj latici kria

Oba se lako itaju 1. = (Az pisah Desivoj krie za bana) i 2. = (Pisah az pisah). Na dnjoj latici treega kria ovaj je natpis:

106

PREPORODOVA IZDANJA

itaj: = (Se pisa Radohna Krstijanin). Isto tako lako se itaju i dva natpisa na estom kriu, kada se oko privikne na sitninu slova, u ovim jedva urezanim redovima. U desnoj latici itamo:

= Pisa Obrad. U dnjoj latici:

= Miogost pisa.

U treem i etvrtom kolu urezan je pokrupnim slovima Ploa s natpisom Kulina bana iz Muhainovia. natpis, koji je, sudei po karakteru pisma, urezala jedna ruka, nu taj se aliboe najtee ita, jer su mu slova na lijevoj strani treega kola od vremena i kie tako izlizana, da se jedva razabire, je li su ovo slova ili sluajni zarezi. Istina ostali natpis je jasan, nu manjka mu sveza. Eto slova redom, kako sam ih mogao dosele proitati:

Iz zavretka ovoga natpisa: ... = ...pisa, Bog mu daj zdravje a mnje ivot moe se zakljuiti, da je taj natpis pisao neko drugi i u neije ime, te nam treba u prednjemu dijelu nai imena te dvojice. Jedno e ime biti , a drugo zavruje na , moda Stanoja, te bi se prema tomu natpis mogao od prilike popuniti ovako:

Osim ovih natpisa imade na ploi jo podosta zarezaka pojedinih slova, nu ovi nijesu ni u kakvom savezu sa natpisima, jer su ih od dangubice urezali besposleni ljudi. Amo spadaju i dvije figure - jedna ljudska u dnjem srednjem kolu uzdignute ruke i u zadnjem kolu sliica neke ivotinje. Vrijeme kada je nainjen ovaj natpis, moe se utvrditi prilino tano. Poznato je, da je ban Kulin sa ostalom vlastelom svojom tek 8. aprila 1203. na zboru u Boljinom polju na Bosni preao na katoliku vjeru, a do onda bijae pristaa bosanske crkve bogumilske, a kao Bogumil nije mogao da gradi crkve. S toga valja ovaj natpis, koji se odnosi na gradnju Kulinove crkve, staviti u razdoblje od god. 1203. do konca god. 1204., kad se Kulin zadnji put spominje. enu Kulinovu nalazimo u tom natpisu prvi put spomenutu pod imeno Vojslave. Da je Kulin bio oenjen doznajemo iz listine dukljanskog kralja Vukana od god. 1199., nu o njoj se ne spominje ime baniino. BEHAR110

107

POVIJESNA ITANKA

Teurgijski zapisi na osmanskim jataganima u Bosni i Hercegovini

Pie: Adil Jusi U fokusu ove analize nalaze se teurgijski zapisi na osmanskim jataganima za veinu kojih se zna da su pronaeni u Bosni i Hercegovini, a nalaze se u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu. U obuhvat analize uvrten je i predmet koji je pronaen 2008. godine u rijeci Uni kod Bihaa, a koji nas je i potaknuo da se upustimo u ovaj pokuaj oslikavanja refleksije vjernikog odnosa spram kuranskog teksta i arapskog pisma na svakodnevno ivljenje. U ovom sluaju, obzorje ljudske realnosti na koje ovaj odnos snano utjee jeste obzorje konflikta, sukoba, rata i oruja ili openito obzorje razumijevanja svijeta po drevnoj islamskoj podjeli na podruje sukoba ( ) i podruje mira ( ). Opasnost od pogibije i iskuenje poraza stvaraju potrebu za posebnom vrstom zatite i posveenja, koji rjeavaju frustraciju ratnika i tako mu osiguravaju, u eshatolokom smislu, izvjesnost uspjeha, bez obzira na ishod bitke. Silina potrebe o kojoj se govori nadilazi unutranje dijaloge, molitve, izgovaranje kuranskih ajeta i zadovoljava se tek ispisivanjem ovih tekstova, imena, pojedinih slova ili brojeva na predmetima uz pomo kojih se dolazi do uspjeha, odbrane ili pobjede. U bilo kom drugom obzorju ljudske realnosti; ljubavi, poslovnog uspjeha, porodine sree, duhovnog razvoja, prosvjetljenja, spasa..., ovaj odnos, dakle odnos ovjeka prema svetom tekstu (ili nekom drugom tekstu), osmiljava njegovu savremenu svakodnevicu i pretvara je u umjetnost ivljenja. Ovako namjenski ispisan (prepisan) tekst, dotjeran, ukraen ili araniran prema posebnim pravilima, koji se stalno nosi sa sobom, ima daleko veu snagu od rijei koja se izgovori naglas ili usebi. On sa materijalnom podlogom na kojoj se nalazi, ovisno o znanju i vjetini autora, predstavlja kao delikatno umjetniko djelo prema kojem vlasnik ima poseban odnos. Djelotvorne moi takvih zapisa, vjerovanje u njihov uinak, sistematizacija znanja o mistinim svojstvima slova koja se ispisuju, pojedinano, u rijeima ili reeninim cjelinama, predstavljaju fenomen koji se moda najbolje moe opisati kao vrsta puke ili teurgijske medicine. Iako se ovdje radi o teurgijskim zapisima na jataganima, nauka ispisivanja teurgijskih zapisa zapravo je jedna, bez obzira na medij koji zapis prenosi. U kolokviju sadanjem, naa tema su talismani, levhe, hidabati ili hamajlije, ukoliko ovi pojmovi oznaavaju minimalno osnovnu jedinicu jezika koja znai ili utjee na znaenje, a koja je napisana na nekoj podlozi (papir, metal, drvo...). Openito govorei, bilo koji tekst nadahnut odnosom ovjeka prema svetom tekstu, ima svoj teurgijski smisao i cilj. Individualne mistine spoznaje kuranskih poruka ili openito religijskih predaja, pretoene su u umjetnike tekstove razliitih vrsta. Treba spomenuti dva knjievna teksta koja su barem dijelom nadahnuta jednom kuranskom pripovijeu, pa ih stoga uslovno moemo pribrojati teurgijskim zapisima. Ova pripovijest nadahnjuje i autore teurgijskih zapisa koje nalazimo na jataganima.

Kostelski jatagan
Predmet (sl.0.) koji u okviru analize dodajemo zbirci Povijesnog muzeja Hrvatske, pronaen je 2008. godine u rijeci Uni kod Bihaa. Radi se o jataganu kojeg smo identificirali usporeujui ga sa predmetima pobrojanim u katalogu Marije ercer pod naslovom Jatagani u Povijesnom muzeju Hrvatske iz 1975. godine. Jatagan je pronaen na udaljenosti od oko 500 m nizvodno od hidro-

sl.0.

108

POVIJESNA ITANKA

centrale Kostela, uz lijevu obalu rijeke Une, za vrijeme lova na mladicu, na dubini od najvie 5 m. Rijeno dno je na ovom potezu sastavljeno od relativno plitkih sedrenih kaskada. Predmet je bio optoen sedrom, koja se vremenom nataloila oko njega, sa drkom je dug 78 cm, a sama drka je duine 10 cm. Obloga drke, koja se na jataganima izraivala od kosti ili drveta, nedostaje. Predmet je vjerovatno ukraavan bakrom ili plemenitim metalima, srebrom (floralni ukrasi uz drku) i zlatom (teurgijski zapisi). Na predmetu se nalaze ispisane poruke koje su identificirane kao: etiri reenina zapisa koja se nalaze sa lijeve strane sjeiva prema njegovom vrhu, dva okrugla peata, koja se nalaze pored ovih zapisa na sredini sjeiva sa njegove lijeve strane i tri kvadrata koja se nalaze na desnoj strani sjeiva i itaju se tako da se sjeivo okrene prema gore. Reenini zapisi na lijevoj strani se itaju kada je sjeivo okrenuto prema dolje. Osim pobrojanih, postoji jo jedan (ili dva) reenini zapis na lijevoj strani jatagana, sa desne strane pomenutih okruglih peata, ali je potpuno neitak. U okviru ovog zapisa u donjem redu nazire se broj koji je teko do kraja proitati (sl.1.). Vjerovatno se radi o godini proizvodnje ili vojnoj formaciji kojoj je vlasnik pripadao. itkost reeninih zapisa, od kojih su dva na poetku u svome desnom dijelu potpuno neitka (sl.3.), poveani su raunarskom obradom fotografija istih. Radi se o tipskim zapisima na starom osmanskom jeziku, pisani su arapskim pismom, a preveli smo ih uz pomo prijevoda Muhameda dralovia, koji se nalaze u spomenutom katalogu jatagana autorice Marije ercer. Meu reenicama koje se nalaze na jataganima u ovom katalogu, moemo pronai one koje su identine onima koje su ispisane na naem jataganu iz Une. Mijenjaju se detalji, vlastita imena koja oznaavaju vlasnika, majstora ili neke druge linosti. BEHAR110

sl.1.

sl.2.

sl.3.

sl.4.

sl.5.

U prijevodu prva reenica (sl.2.) glasi: Oslanjam se na svog tvorca, rob Njegov Ahmed., a druga: O Muhamede zauzmi se za svog sljedbenika Muhammeda!. Ime na kraju druge reenice je pomalo neitko i zbunjuje to to se na kraju prve, kao vlasnik jatagana potpisuje , a na kraju druge . Prijevod prve reenice (sl.3.) je: Boe neka je ovaj no uperen u prsa neprijatelja., a od druge reenice (sl.3.) se moe razaznati samo kraj koji poruuje: _______ napravio Sadik.. Prijevod prvog peata (sl.4.) bi bio isti kao u prethodnom sluaju, gdje se trai zauzimanje od Muhammeda za svoga sljedbenika, samo to se ovdje efat trai za Omera. Mogue da se misli na halifu Omera. Ovdje reeni-

ca nije ispisana u jednom retku, ve se nastavlja u etiri retka, kako bi stala u krug peata. Osim toga, ime je oznaeno stenografski, samo poetnim slovom ili su ostala slova izblijedjela do neitkosti. Rije je potpuno neitka, tako da je rekonstruirano po logici zapisa koji je opisan prije. Prvu rije iz drugog peata (sl.5.) je teko prepoznati, dok drugu itamo .

Kvadratni talismani
Kvadrati koji se nalaze na tom jataganu slie kvadratnim talismanima ije opise nalazimo u tekstu The Dechiperment of Arabic Talismans, autora Tewfika Canaana iz 1937. godine. Prema njegovoj podjeli na talismane koji se sastoje od kontinuiranih inteligibilnih reeninih cjeli-

109

POVIJESNA ITANKA

na, one koji se sastoje od pojedinanih rijei koje denotiraju neko inteligibilno znaenje ili su potpuno besmislene, talismane slova i brojeva i talismane znakova i figura, reeni prvi kvadrat (sl.6.) moemo svrstati u prvu skupinu. Radi se o kvadratu od 3 reda i dvije kolone. Zadnje slovo imena se ne vidi, a i prvo je pomalo neitko. Rije je rastavljena tako da su prva dva slova u jednom retku, a druga dva se nastavljaju u prvom retku desne kolone. Reenica poinje u lijevoj koloni od prvog gornjeg polja i nastavlja se u desnoj koloni, odozgo prema dolje. U rijei nedostaje pvo slovo a zadnje slovo je pobjeglo u meured ispod. Kao i kod prvog peata i ovdje bi se rije mogla proitati kao , kako i sugeriraju ostaci dvije take koje se nalaze iznad, a ne ispod srednjeg slova. Mogue je da se radi o ostatku nekog uresa sa gornje strane, a da su take slova istanjile do nevidljivosti. Prijevod ovog zapisa bi bio identian onome kojeg ve imamo u drugoj analiziranoj reenici (sl.2.), osim to se opet na mjestu zazivaa poslanikog efata nalazi ime . U prvom pe-

Prije svega treba se kratko zadrati na definiranju pojma teurgija. Najkrae reeno, teurgija je u islamologiji antipodni pojam crnoj magiji ili vraanju. Tewfik Canaan se ne zadrava na ovoj dilemi fikhske opravdanosti, odnosno temeljne erijatske dozvoljenosti izrade talismana u ovom smislu. Meu talismanima koji sadravaju samo imena, on navodi i one koji sadre imena demona. Samo kratko pojanjava da su muslimani opravdanost za izradu talismana pronali u kuranskim ajetima (17/82 i 41/44) i u hadisu. Navodi hadis za koji kae da ga prenosi Razi (Neka Bog ne izlijei osobu koja ne trai lijek u Kuranu). Ipak, on jasno favorizira tezu da se nauka i praksa ispisivanja talismana zapravo tradira od judaizma, preko kranstva.

atu (sl.4.), na mjestu imena zazivaa se nalazi ime . U dva sluaja kad imamo imena i mogli bismo zakljuiti da se radi o jednoj osobi koja je moda bila vlasnik jatagana i zbog toga to se prvi zaziv efata nalazi meu dominantnim zapisima, a da se onaj iz prvog peata odnosi moda na halifu Omera ili na nekog od lanova porodice vlasnika. U drugom kvadratu (sl.7.) jasno moemo proitati samo ime na dva mjesta. Pokuali smo rekonstruirati i sadraje drugih polja. Radi se o kvadratu sa 4 reda i 2 kolone. Slova,

sl. 6.

sl. 7.

stenografske kratice ili cijele rijei su rasporeene u poljima. I ovaj kvadrat vjerovatno sadri inteligibilnu reenicu, koja je naalost zbog starosti predmeta postala potpuno neitka. Trei kvadrat (sl.8.) je najbolje ouvan meu zapisima koji se na naem jataganu nalaze u kvadratima ili okruglim peatima. To je takoer kvadrat od 4 reda i 2 kolone. U svakom polju se nalazi rije, stenografska kratica ili slovo. Spomenuti tekst Tewfika Canaana, koji uglavnom opisuje talismane iz autorove privatne zbirke, ne prepoznaje kvadratne talismane sa razliitim brojem redova i kolona. Dakle, prema ovom tekstu kvadratni talismani su uvijek u istostraninom kvadaratu, sa razliitim brojem polja. To moe biti kvadrat 3x3, 4x4, 5x5, 7x7, 9x9 i slino. Ova specifinost kvadratnih talismana koje nalazimo na naem jataganu u odnosu na one koje opisuje Canaan, upuuje i na mogunost postojanja sasvim lokalno razvijenog sistema znaenja pojedinih harfova, njihovog suodnosa i rasporeivanja unutar kvadratnih polja. S obzirom da je ovaj talismanski kvadrat najitkiji, pokuali smo prema Canaanovim interpretacijama deifrirati njegovo skriveno znaenje. Treba rei da Canaan u svome radu ne registrira zapise na oruju, ali kao materijalnu podlogu openito za ispisivanje talismana navodi i metal.

sl. 8.

110

POVIJESNA ITANKA

Ovakvi talismani se zovu meskeh, to je od troslova (zadrati) i konotira ulogu talismana kao neega to neto zadrava u smislu da ga sprjeava da propadne ili padne, te se tako izgubi odnosno propadne. Dakle, jasno se istie teurgijska uloga ovakvog predmeta. Canaan naglaava da ne postoji literatura koja moe posluiti kao prirunik za deifriranje svih talismanskih zapisa. On navodi da tekstovi mnogih talismana mogu biti deifrirani, iako im je rukopis neitak, dok su drugi potpuno besmisleni, iako su itki. Ovdje emo samo navesti nekoliko kljueva prema kojima se mogu deifrirati talismanski zapisi, iako ovaj na naalost nismo mogli dovesti do naumljenog teurgijskog znaenja. Moda je vanije ovdje istaknuti pitanje vanosti razvoja sasvim lokalnih mistinih pogleda na sistem djelovanja talismanskih zapisa. Prije svega treba se kratko zadrati na definiranju pojma teurgija. Kako u svojoj magistarskoj tezi, koju uzimamo kao recentnu referencu iz 2011. godine (Theurgy in the Medieval Islamic World: Conceptios of Cosmology in Al-Bunis Doctrine of The Devine Names), brani John D. Marin III, najkrae reeno, teurgija je u islamologiji antipodni pojam crnoj magiji ili vraanju. Tewfik Canaan se ne zadrava na ovoj dilemi fikhske opravdanosti, odnosno temeljne erijatske dozvoljenosti izrade talismana u ovom smislu. Meu talismanima koji sadravaju samo imena, on navodi i one koji sadre imena demona. Samo kratko pojanjava da su muslimani opravdanost za izradu talismana pronali u kuranskim ajetima (17/82 i 41/44) i u hadisu. Navodi hadis za koji kae da ga prenosi Razi (Neka Bog ne izlijei osobu koja ne trai lijek u Kuranu). Ipak, on jasno favorizira tezu da se nauka i praksa ispisivanja talismana zapravo tradira od judaizma, preko kranstva. Tako je numerologija arapske abecede ( ) samo prilagodba hebrejske kabale arapskom pismu i

Posljednjoj poruci, zajedno sa svim ostalim to ide uz ovo izraunavanje brojanih vrijednosti kuranskih ajeta, identifikacija odreenih numerikih podudarnosti i pravilnosti. U naem kvadratu (sl.8.) jasno moemo proitati poevi od prvog gornjeg polja desne kolone prema dolje, slovo , ime i slovo . U slijedeem polju itamo , to je moda samo poetak rijei . Na ovakvu moguu rekonstrukciju navodi to to je i rije napisana tako da se zadnje slovo pomalo gubi na iscrtanoj granici kvadratnog polja. Slijedee polje bismo mogli protumaiti kao

Openito govorei, bilo koji tekst nadahnut odnosom ovjeka prema svetom tekstu, ima svoj teurgijski smisao i cilj. Individualne mistine spoznaje kuranskih poruka ili openito religijskih predaja, pretoene su u umjetnike tekstove razliitih vrsta.

slova , , ili pak kao ime , gdje je zadnje slovo izgubljeno ili izbrisano. Slijedee polje bi moglo biti proitano kao slova , ili . Slijedi opet jasno ispisano sa opet izgubljenim zadnjih slovom i na kraju neto to bi se moglo proitati kao (budi) sa napola vidljivim zadnjim slovom . Canaan u svome tekstu navodi podjelu arapskih harfova na harfove svjetla i harfove tame. Harfovi svjetla se koriste da proizvedu jedinstvo, ljubav i saradnju, a harfovi tame da proizvedu mrnju, nerazumijevanje i rat. Ako u tom kontekstu pogledamo na ispisana slova u treem kvadratu (sl.8.) i ako se opredijelimo da su to: , , , , moemo zakljuiti da su etiri harfa harfovi svjetlosti, a da je meu njima kao harf tame uljez . Ovi harfovi svjetlosti su poznati i kao

(odsjeeni) ili mistini harfovi koji stoje kao poetni ajeti u nekim surama. Harf pripada skupini harfova . To su harfovi kojih nema u suri Fatiha, a prema Canaanu, ovaj harf je povezan sa imenom (Sveznajui, Upueni, Znalac). Harfovi kojih nema u suri Fatiha se jo nazivaju i harfovi donjeg svijeta ( ). Ako u polju lijeve kolone drugog reda proitamo pak ili dobiemo umjesto etiri slova svjetlosti i jednog tame, tri slova svjetosti i dva tame. U oba sluaja itanja slova u lijevoj koloni prvog reda odozgo i kao i kao dobijamo jo jedno slovo tame, a jedno manje svjetlosti. U tom sluaju bi omjer harfova svjetlosti i harfova tame bio jednak. Prema nauci Sirru-l-harfij ( ) arapski harfovi su povezani sa prirodnim elementima, po sedam harfova sa etiri elementa. Ti harfovi sadre karakteristike elemenata kojima pripadaju. Slova vatre se, kako pie Canaan, koriste za lijeenje prehlade, a za vrijeme rata znalac bi trebalo da je u stanju pojaati vrelinu Jupitera, planete rata iji je element vatra, koristei vatrena slova. Vatreni harfovi su: , , , , , , . Od njih u naem treem kvadratu moemo eventualno pronai samo harf . Ovo slovo ukazuje na rije to oznaava tetu ili nesreu. Ono takoer moe korespondirati sa imenom (Jedan, Sam, Samostalan, Odvojen, Neuporediv, Neparan). Kako prenosi Canaan, Buni ui da se slovo koristi u ratu i za osvetu. Canaan dalje pie da najjai talismanski uinak imaju imena koja poinju sa slovima i , jer ona tako ine imperativ , ime se zaziva Svemogui, koji prema kuranskom uenju, kada neto hoe On samo kae Budi! ( ) i ono biva. U naem treem kvadratu sasvim jasno itamo u polju desne kolone prvog reda harf . U dijagonalno suprotnom polju moemo proitati , s tim da se zadnje slovo gubi na granici kvadratnog

BEHAR110

111

POVIJESNA ITANKA

polja. Slinu prostornu povezanost nalazimo kod imena , koje je jednom ispisano u polju desne kolone drugog reda, a zatim u dijagonalnom polju lijeve kolone treeg reda (sl.8). Talismani za koje se kae da pomau u ratu moraju sadravati odreenih pet kuranskih ajeta koji sadre 50 slova . Ovi ajeti sadre neku derivaciju troslova (ubiti). U duhu ovakve Canaanove note, u naem treem kvadratu moemo eventualno pronai samo slovo u polju lijeve kolone prvog reda. Kod izrade talismana postoje kompleksni sistemi za izraunavanje melekskog ili sprirtualnog imena za kvadrat u koji se upisuju harfovi, ovisno o broju polja koja ga ine i dodavanjem nastavka , meutim ovakvi se izrauni mogu primijeniti samo na istostranine kvadrate. Po sistemu bismo mogli izraunati numerike vrijednosti imena i harfova koji su ispisani u poljima, to bi eventualno moglo dovesti u vezu ovaj talisman sa odreenim kuranskim ajetima. Ukoliko se opredijelimo za itanje sadraja naeg treeg kvadrata kako stoji u nastavku, dobiemo i odgovarajue numerike vrijednosti.

jezika. U tom sluaju smo propustili da pojedina slova prepoznamo kao grafeme koji oznaavaju glasove ovog jezika, a koji su osmiljeni na bazi arapskog pisma. Kvadratni ili okrugli talismani nisu opisani u katalogu jatagana PMH.

Kolekcija Povijesnog muzeja Hrvatske

U kolekciji Povijesnog muzeja Hrvatske ima 171 jatagan. Oni koji su datirani javljaju se u kontinuitetu od 1774. do 1878. godine. Takvih predmeta ima 79. Duina jatagana iz kolekcije je u prosjeku od 66 cm do 76 cm. Samo je osam predmeta koji su dui od 78 cm, pa na predmet iz Une moemo svrstati meu najdue. Sama duina jatagana je vjerovatno ovisila od fizike konstitucije vlasnika. Najdui jatagan u zbirci PMH je 89 cm. Veina jatagana iz ove zbirke ima zakrivljeno sjeivo, kao i jatagan iz Une. Zapisi na jataganima iz zbirke PMH su najee izvedeni tauiranom srebrenom icom, a na etiri jatagana tekst je izveden zlatnom icom. Na svega tri predmeta ove zbirke susreemo s obje strane sjeiva dui zapis. Tekstovi na jataganima pisani su osmanskim jezikom, a svega nekoliko je pisano arapskim, dok se na jednom nalazi zapis na perzijskom jeziku. Zapisi na jataganima sadre molbu Bogu i njegovu Poslaniku, a na nekima su stihovi sa poukama o ivotu. esto se uz imena koja oznaavaju majstora i vlasnika javljaju oznake drutvenog poloaja, kao to su aga ili beg. Na jatagan iz Une ne sadri ovakve vidljive oznake. Najee se uz ime vlasnika javlja titula baa, to govori o tome da su osobe sa ovim titulama bile vojna lica (janjiari), koji su bili i obrtnici. Zapravo je najvei broj obrtnika u BiH bio iz reda janjiara, sve do njihovog rasputanja. Na tri jatagana se nalaze brojevi umetnuti u slova, to su vjerovatno oznake vojnih odijela janjiara. Samo na tri jatagana iz kolekcije

Pri analizi sadraja ovog treeg talismanskog kvadrata koji je ispisan na naem jataganu, pretpostavili smo da je on ispisan u znaenjskom dosegu arapskog jezika, njegovih glasova i grafije kojom se ti glasovi oznaavaju. Postoji mogunost, s obzirom da su reenini zapisi pisani osmanskim jezikom, da je i ovaj kvadratni talisman koji sadri imena i odvojena slova, ispisan u dosegu osmanskog

PMH stoje oznake mjesta proizvodnje. To su Sarajevo, Prijedor i Amasija u Turskoj. Dokaz da veina jatagana potjee iz naih krajeva, autorica kataloga zbirke jatagana PMH nalazi u tome to su zapisi u standardnim frazama koje su pisane prema predloku. Njih su vjerovatno izraivali domai majstori koji nisu znali osmanski jezik. Na to upuuju i pravopisne greke o kojima pie i Tewfik Canaan kada pie o transponiranju imena sedam spavaa iz Efesa iz grkog u arapski i u drugim sluajevima iz hebrejskog u arapski, pa tako postoji vie razliitih skupina imena koja se pripisuju spavaima. Dakle, kod transponiranja zapisa iz jednog jezika u drugi ili njihovog zapisivanja od strane autora koji ne poznaje jezik i pismo kojim pie, redovno se javljaju greke. Uz pomo datiranih jatagana odreena su razdoblja za koja su specifine odreene vrste ukrasa, kao to su filigranski ukrasi, barokni ukrasi, puncirana vegetabilna ornamentika, jednostavna zupasta ornamentika i sl. Strunom analizom ovih ukrasa vjerovatno bi se mogao okvirno datirati i jatagan iz Une. Obje reenice teksta koji se nalazi na naem jataganu (sl.2.) nalaze se i na jataganu iz kolekcije PMH ija se proizvodnja datira u 1795./6. godinu. Ovaj jatagan je dug 70,5 cm. Podaci o nainu nabavke nedostaju. Prvu reenicu koja se nalazi na naem jataganu (sl.2.) nalazimo i na predmetu ija je proizvodnja datirana u 1807./8. godinu. Ovaj je predmet dugaak 77 cm i za njega nedostaje dokumentacija o nainu nabavke. Obje reenice sa naeg jatagana (sl.2.) se nalaze i na predmetu ija je proizvodnja datirana u 1826./7. godinu. Ovaj predmet je dugaak 71 cm i pronaen je u Bosni, a u PMH je predan iz Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Osim toga, na ovom su jataganu ispisana imena sedam spavaa iz Efesa. Prva reenica koja se nalazi na jataganu (sl.3.) nalazi se i na predmetu iz kolekcije PMH ija je proizvo-

112

POVIJESNA ITANKA

dnja datirana u 1805./6. godinu. Duina ovog predmeta je 71 cm. Ni za ovaj predmet ne postoji dokumentacija o njegovoj nabavci.

Spavai iz Efesa
Na lijevoj strani otrice jatagana iz Une, desno od okruglih peata prema drci, nalazi se zapis koji je potpuno neitak (sl.1.). S obzirom da se na jednom od predmeta iz zbirke PMH nalaze obje reenice sa jatagana iz Une (sl.2.), da je predmet naen u Bosni i da su na njemu ispisana imena sedmorice spavaa iz Efesa, mogli bismo pretpostaviti da i ovaj neitki tekst na naem jataganu sadri imena sedam spavaa iz Efesa. Canaan prenosi da su prema Naziliju (Hazinetu-l-esrar) imena sedam spavaa slijedea: Doqianos, Jamliha, Maklimia, Malima, Marno, Daberno, adno, Keftatitios i njihov pas Qitmir. Na jednom talismanu iz Canaanove zbirke, za koji pie da ga je nosila jedna muslimanka oboljela od epilepsije, imena su napisana harfovima bez taaka. Ova imena Canaan navodi samo u latininoj transliteraciji: Makilmina, Jamliha, Marto, Sus, Sadno, Donwano, Falsato i Qitmir. Ova su imena uzeta iz grkog, a to su: Maxmilianus, Dyonisius, Martinianus, Johannes, Malchus, Serapie i Constantinus. Zadnja tri su poznata i kao: Jamblichus, Exakostodianos i Antonius. Vidljivo je koliko

Zapisi na jataganima sadre molbu Bogu i njegovu Poslaniku, a na nekima su stihovi sa poukama o ivotu. esto se uz imena koja oznaavaju majstora i vlasnika javljaju oznake drutvenog poloaja, kao to su aga ili beg. Najee se uz ime vlasnika javlja titula baa, to govori o tome da su osobe sa ovim titulama bile vojna lica (janjiari), koji su bili i obrtnici.

su originalna imena u arapskim verzijama izmijenjena. ini se da je jedino ime psa iz arapskog jezika. Ovu rije ak nalazimo i u Kuranu u 13. ajetu sure Fatir. Ona se razliito prevodi na bosanski jezik, ali svaki prijevod upuuje na sredite ploda hurme ili datule. Negdje je sjemenka, a negdje tek ovojnica oko sjemenke ovoga ploda. U kuranskom ajetu slui kao metafora za nemo onih koje ljudi zazivaju umjesto Jedinog Svemogueg. Zanimljiva je levha sa imenima sedmorice spavaa iz Efesa koja okruuju ime njihovog psa (sl.9. /naqshbandi.org/). Ovakva prostorna struktura korespondira sa arapskim znaenjem rijei koje upuuje na neto to je sredinje i sakriveno. Na tri predmeta iz zbirke jatagan PMH se nalaze ispisana imena sedam spavaa iz Efesa. Na predmetu koji se datira u 1809./10. godinu, koji je kupljen od Milana Praunspergerera u Zagrebu 1940. godine, a iji je vlasnik bio Ibrahim sin Omera Fakovia, imena sedmorice spavaa su ispisana ovako: , , , , , , , bez imena psa. Na predmetu koji se datira u 1826./7. godinu i koji smo ve povezali sa naim jataganom po tekstualnom sadraju, imena Mekselina i Meslina ovdje se piu ovako: i , a ispisano je i ime psa . I na predmetu koji je datiran u 1813./14. godinu imena sedmorice spavaa i njihovog psa su ispisana na isti nain. U tekstu Biljno i udotvorno lijeenje prema rukopisima sarajevskog kadije Mustafe Muhibbija, Tatjana Pai-Vuki pie o erijatskom sucu koji je ivio do 1854. godine u Saraje-

vu, a koji se pored svoje struke bavio i teurgijskom medicinom. Tako u njegovim rukopisima nalazimo uputu za olakavanje poroda, sa napisanim imenima sedmorice spavaa iz Efesa. Prema ovoj uputi, imena Ljudi iz pilje se napiu, stavi se peatni vosak, te se papir privije na desno bedro porodilje, ali tako da se pritisne njezinom lijevom nogom. U ljekarui se potvruje da je lijek iskuan. Ovakav teurgijski lijek se navodi kao druga vrsta lijeenja uz parenje sumporom. Sarajevski kadija navodi da je Boiji Poslanik rekao: Svoju djecu pouite imenima Ljudi iz pilje, jer ako se napiu na vratima kue, ona nee izgorjeti, napiu li se na stvarima, nee biti ukradene, na brodu, nee potonuti. Muhibbi dalje pie da je Nisaburi rekao, prenosei od Ibn Abbasa, da imena Ljudi iz pilje vrijede i za molbu, bijeg i gaenje poara, za djeji pla se napiu na papir koji se stavi u kolijevku, djetetu pod glavu, za obraivanje zemlje se napiu na komadu drveta pobodenog posred njive i tako dalje. udo spavaa iz Efesa, o kome govori i Kuran u suri Kehf, simbolizira dugovjenost i nagovjetava mogunost besmrtnosti u dobru, koja se zapravo i dosee vjenim dobrim ivotom nakon dobrog ivota prije smrti. Pria o Ljudima iz pilje donosi osjeaj izvjesnosti ovakve radosne besmrtnosti, pa je otud ispisivanje samo njihovih imena dovoljno da ibret cijele pripovijesti o njihovom tristogodinjem snu, bude djelotvoran na svijest i sudbinu onoga koji takav zapis nosi sa sobom. Kod nas su poznate dvije knjievne varijante zapisa o Ljudima iz pi-

sl. 9.

BEHAR110

113

POVIJESNA ITANKA

lje, koje vjerovatno imaju istu predumiljenu teurgijsku namjenu za same autore ovih zapisa, a onda moda i za druge koji ih itaju, ovaj put kao ostvarenje knjievne umjetnosti modernog doba. Canaan pie o drugom, etvrtom, estom i osmom slovu abdadije ( ), koja su poznata kao slova. Za njih se kae da ine sretni peat i da igraju vanu ulogu u talismanima. Rije koju ine ova slova se moe rastaviti, tako da se zadnje i prvo slovo itaju kao jedna rije , a tree i drugo kao jedna rije . Obje ove rijei znaenjski upuuju na ljubav i obje imaju numeriku vrijednost 10, tako da se koriste za izazivanje ljubavi. Ove karakteristike slova, pie Canaan, se jo uvijek koriste u poeziji, za ugovaranje sastanaka i dogaaja. Iz ovog vidimo da je knjievnost, u ovom sluaju poezija, oduvijek imala svoju teurgijsku namjenu. Jednakom snagom kuranski tekst o spavaima iz Efesa nadahnjuje narodne vidare, uene kadije, savremene mislioce i pisce. Srbijanski Jevrej Danilo Ki u svojoj zbirci Enciklopedija mrtvih, pie svoje umjetniko svjedoanstvo o udu spavaa iz Efesa, pod naslovom Legenda o spavaima. Kao podnaslov svoga teksta, Ki navodi 24. kuranski stavak 18. poglavlja: Ostadoe u pilji trista godina, kojima treba dodati jo devet. Koristei se prijevodom Mie Ljubibratia, Ki na kraju svog zanesenog kazivanja navodi 17. stavak ovog poglavlja: Da si ih naiavi sluajno, video u tom stanju, ti bi se od njih okrenuo i pobegao, ti bi se skamenio od straha. Meutim, Ki navodi da ih je bilo trojica: Dionizije, Malhus, Jovan i njihov pas Kitmir. ini se da je ime psa konstanta u svim varijantama u kojima se mijenjanju imena i broj spavaa. Osamnaesto kuransko poglavlje Peina, nadahnulo je i Nedada Ibriimovia kod pisanja Vjenika. Glavni lik ovog romana pokuava otkriti tajnu dugovjenosti u metapovijesnoj komunikaciji sa Hidrom i spavaima

iz Efesa. On imena spavaa biljei ovako: Temliha, Mekselmina, Muhselmina, Mertalus, Keetus i Sadinijus, a kasnije im se kod ulaza u peinu pridruuje jedan pastir kao sedmi i njegov pas. I kod Kia je jedan od spavaa dobri pastir Jovan sa svojim psom. Kod Ibriimovia, ime psa je Kitmir, a samog pastira ne spominje po vlastitom imenu. U peini je bio i glavni lik Ibriimovievog romana, koji u dosluhu sa Hidrom mijenja ime u Sadad ibn Ad, te dane u peini provodi u takdisu, tespihu, salatu i dovi, gledajui kako se usnuli mladii prevru sad na jednu sad na drugu stranu. Ibriimovi se na originalan nain bavi i tumaenjem pojedinih slova iz imena Ljudi iz peine, pa kae da se po poetnim slovima u imenima Mekselmina, Muhselmina i Mertalusa, vidi da imaju potpuno iste crne, grgurave kose. Po poetnom slovu imena Temliha se vidi da je njegova kosa ravna i oputena, te da je u njegovom imenu skriveno i to da je on najstariji, iako se to na prvi pogled ne vidi. Po slovima l, h, k, t i d u njihovim imenima, pie Ibriimovi u svom Vjeniku, se vidi da su oni ponosni, uspravna, ali ne i nadmena hoda.

Teurgijski zapis kao umjetnika aktualizacija svetog mjesta

Kako je vidljivo iz nae analize, ali i iz rada Tewfika Canaana, teurgijski zapis vrlo esto tek nagovjetava itav niz moguih znaenja, ne samo u sluaju kada doe do itaoca distanciranog u vremenu, prvenstveno zbog propadanja materijala u kojem je zapisan. Teurgijski zapis zbog takve svoje prirode omoguava svome itaocu da, nastojei oko njegovog konanog razumijevanja, osjeti trenutak ili mjesto doticaja dokuive zbilje svijeta u kojem ivimo, sa jednim drugim svijetom skrivenih znaenja, koji tako tek moemo naslutiti, ne kao privid, ve zbiljski. Otud teurgijski zapis nosi svoju umjetniku vrijednost i on zapravo, iako je njegova redukcija, predstavlja autentinu aktualizaciju svetog teksta, mimo

drugovrsnih napora oko njegove fikhske aktualizacije. Kroz nastojanje oko teurgijskih zapisa na starom jataganu i, uslovno reeno, teurgijskih knjievnih ostvarenja, moemo prepoznati funkcionalnost koja im je zajednika. Ono to po uzoru na autoricu, na iji tekst se poziva autor ovoga teksta, u uvodu naziva teurgijskom medicinom, mogli bismo lahko prevesti starogrkim pojmom katarzine medicine, pa tako moemo zakljuiti da se terapijsko djelovanje talismana ili neke druge knjievne refleksije na sveti tekst, odvija u svijetu duhovnosti, da ono ima svoju katarzinu djelotvornost, koja ne mora biti tek famozno puko lahkovjerje ili praznovjerje. Aktualizacija kuranskog teksta u smislu njegove istinske primjene u ljudskoj svakodnevici vremena sadanjeg, vjerovatno je pitanje od presudne vanosti za uspjehe o kojima je ovdje rije. Pojedinano spiritualno iskustvo koje se drugima prenosi putem medija sveobuhvatne umjetnosti ivljenja i djelovanja, ega dio moe biti i Kuranom nadahnuto umjetniko izraavanje, u duhu ove analize, ne mora biti nespojivo sa drutvenom aktualizacijom svetog teksta koja ivot idejno artikulira po kalupima starih tradicija i rigidnih pravnih rjeenja. Kao to je Poruka i krenula iz individualne nadahnutosti i njena sadanja renesansa, u smislu svake dosadanje i budue sadanjosti, moe biti pokrenuta mnotvom individualnih iskustava u dobru. Dokaz tome je moda i primjer erijatskog kadije Mustafe Muhibbija, koji svoju sudaku profesiju u prvoj polovici 19. stoljea, nesmetano nadopunjava traganjem za teurgijskim mehlemima i njihovom primjenom. Potreba savremenog ovjeka za duhovnim lijeenjem ostaje nepromijenjena, iako su se dogodile nove rafinirane i savremene forme teurgijskih zapisa, koje su danas ljudima put ka osjeaju sigurnosti, zatienosti, upuenosti, prosvjetljenja, sree ili sigurne spoznaje.

114

POVIJESNA ITANKA

O korespondenciji pokretaa Behara

sa Zemaljskom vladom i Benjaminom Kalajem
Pie: Alen Zeevi Pojavom Behara, lista za pouku i zabavu, u maju 1900. godine otvorilo se razdoblje knjievnih listova kao snaan impuls u knjievnom stvaranju Bonjaka pod austrougarskom vladavinom, koji odraava i sve potrebe i tenje u njihovom prosvjetnom i kulturnom ivotu kao i znaajnije pojave u njihovom drutvenom, politikom i nacionalnom razvoju. Knjievna djelatnost je ve tada bujala i pokazivala vidljive rezultate na svim poljima, a pojava Behara omoguila je dinaminiji napredak i podsticanje knjievnog stvaranja kod Bonjaka. Pokretai Behara, Safvet-beg Baagi, Edhem Mulabdi i Osman Hadi, koji su oko 1900. godine bili ve jako poznati knjievnici, pisci koji su iza sebe ve imali knjige poezije, proze i drugih anrova, pojavili su se kao Pijemont bonjakog knjievnog preporoda. Sva trojica su i prije pokretanja Behara bili upueni na zajedniki cilj, a to je ideja drutvenog osvjeivanja Bonjaka Bosne i Hercegovine, kao i njihovo pribliavanje tekovinama zapadnog civilizacijskog kruga. Svoju zamisao o pokretanju lista Edhem Mulabdi je najprije povjerio Osmanu Nuri Hadiu, koji je u to vrijeme studirao pravo u Zagrebu, prilikom ega mu je poslao pismo traei njegovo miljenje o svojim zamislima. Shvatajui specifinost duhovBEHAR110 nog kompleksa Muslimana meu ostalim stanovnitvom Bosne i Hercegovine, koji su do tada sainjavali posebni izvori prosvjetnog i duhovnog obrazovanja, tradicije, etike, i u vezi s tim nepovjerenjem prema svemu to je novo, zapadnjako, inovjerno, i Mulabdi je zastupao miljenje da novi list treba da bude iskljuivo muslimanski, tj. da mu saradnici budu Muslimani, a sadrina namijenjena muslimanskim itaocima.1 Mulabdi je od ljeta 1899. godine imao namjeru da svoj plan o pokretanju lista iznese Safvet-begu Baagiu, koji je sticajem okolnosti tog ljeta sa studija iz Bea doao u Sarajevo. Iste godine su na engi-Vili odrali sastanak na kojemu su doneene vane odluke, kao i odluka o imenu budueg lista. Mnogi od uesnika tog sastanka su iskazivali pesimizam kada je u pitanju pokretanje asopisa u trenucima kada dolazi do rasplamsavanja Dabievog pokreta. Meutim, uprkos oteavajuim politikim oklonostima po Bonjake, uskoro su se Mulabdievom pozivu odazvali prvi saradnici, meu njima prvi Ahmed ehovi iz Trebinja, Hamdibeg Dini iz Krupe i dr.
1

U februaru 1900. godine sazvan je i drugi sastanak u prostorijama hotela Central, koji je odran u atmosferi pune organizacije i stavljanja na dnevni red zavrnih taaka. Na ovom sastanku u Centralu Baagi je takoer konano izjavio da prihvaa ureivanje lista, kome je odmah dao i ime Behar (Cvijet) kao oznaku proljea, doba u kome se pokree, i kao simbol knjievno-kulturnog djelovanja koje su pokretai htjeli da povedu u muslimanskoj sredini.2 Vremena nije bilo za gubljenje. Ve sljedeeg dana upuena je Zemaljskoj vladi molba putem koje rukovodstvo Behara trai dozvolu za izdavanje lista, u isto vrijeme kada je ve dogovorena suradnja sa tamparijom Riste Savia u Sarajevu. Molba u cjelini izgleda ovako: Visoka zemaljska vlado, Smjerno potpisani, potaknuti eljama muslimanskoga puanstva iz Bosne i Hercegovine, mole visoku vladu, da im odobri izdavanje povremenoga asopisa pod imenom Behar, koji e izlaziti u Sarajevu, i to dva puta na mjesec. List e biti pouno-zabavni, a preteito e se baviti moralno vjerskim odgojem muhamedanskoga puanstva, te e se prema tomu baviti svim u to zasiecajuim pitanjima i pojavama. Iz lista

Behar knjievnoistorijska monografija, Muhsin Rizvi, Sarajevo, 1971., str.14 Isto, str.21

115

POVIJESNA ITANKA

e biti iskljuena politika, te e dnevne novosti i svjetske dogaaje samo kako nuzgredno i kronoloki registrirati. Vlasnik i izdavatelj lista biti e Adem aga Mei, trgovac iz Tenja, a odgovorni urednik Safvet beg Baagi, doim e glavni suradnici lista biti Edhem efendija Mulabdi te Osman Aziz ( Osman Hadi i L. A. Milievi). U stalnoj nadi, da e visokoista dozvoliti izdavanje povremenoga asopisa Behar. Lista za pouku i zabavu, te potvrditi u ovoj molbi navedene, i to Adem agu Meia kao vlastnika i izdavatelja, te Safvet bega Baagia kao odgovornoga urednika, biljeimo se Najponizniji U Sarajevu, 14. februara 1900. Adem Mei Kao vlasnik i izdavatelj Behara Safvet beg Baagi Kao odgovorni urednik Behara3 Nakon to je primila molbu pokretaa Behara Zemaljska vlada ju je 19. februara proslijedila Zajednikom ministarstvu u Be, prilikom ega je priredila i dopis u kojem se navode neki od podataka o Safvet begu Baagiu za kojeg se kae da se ubraja neosporno u najnaitanije i najtemeljitije knjievnike meu ovdanjim mlaim muhamedovcima. Zalaganje pokretaa isplatilo se kada je molba od Zajednikog ministarstva 26. februara 1900. godine vraena Zemaljskoj vladi, odobrena i potpisana Kalajevom voljom. Konana dozvola za pokretanje Behara izdata je 4. marta 1900. godine, u kojoj se prihvaa njegov program i sadraj, s naznakom da se iz programa djelovanja lista iskljuuje politika. Tekst dozvole glasi: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu Broj: 630/I.B. Usljed Vae amo podneene molbenice obnalazi zemaljska vlada podijeliti Vam dozvolu za izdavanje povremenoga tiskopisa, koji e pod naslovom Behar ovdje u Sarajevu dvaput mjeseno izlaziti. Isti tiskopis bie po u molbenici oznaenom i ovijem odobrenom pravcu sadrajem svojim pouno-zabavni, namijenjen preteno moralno-vjerskom odgoju muhamedanskoga puanstva Bosne i Hercegovine. Poto se prema u molbenici oznaenome pravcu iz djelovanja lista iskljuuje politika, to e istomu ipak biti dozvoljeno da novinarske i ostale vijesti te svjetske dogaaje nuzgredno i kronoloki redom biljei. Behar potpadae u smislu postojeih propisa preventivnoj cenzuri, te e svaki broj istoga imati zemaljskoj
3 4

vladi na uvid i prethodno odobrenje predloiti. Sloeni sastavci svakog pojedinog broja lista imadu se dan prije izlaska, i to u dva jednaka tiska, zemaljskoj vladi na odobrenje podastrijeti. Za cenzuru opredijeljene otiske podastire zemaljskoj vladi tiskara u kojoj Behar izlazi, te su za tano izvravanje te dunosti odgovorni poslovoa tiskare, izdavaoc i svakidanji urednik lista. tampanjem lista smjeti e tiskara samo tad otpoeti kad budu na cenzuru podneeni otisci odobrenjem zemaljske vlade oznakom Imprimatur provieni. Od svakog izalog broja Behara imade izdavaoc slati po jedan dunostni primjerak visokom c. kr. zajednikom ministarstvu, te ovogradskomu vladinomu povjereniku, po dva primjerka pak zemaljskoj vladi. Izdavaoc, te odgovorni urednik Behara kao i poslovoa tiskare u kojoj taj list izlazi duni su svaku oblastnu odredbu tano izvriti. Svaka promjena u osobi odgovornog urednika lista imade ovogradskomu vladinomu povjereniku pravodobno obznaniti. Isto tako duan je i izdavaoc Behara oblasti obznaniti svagdanju tiskaru, u kojoj list izlazi, kao i ime tiskarskog poslovoe. Svaki prekraj oznaenih te cenzurom ustanovljenih propisa kaznie se novanom globom. Nazonu dozvolu moe oblast prema potrebi svagda opozvati. Sarajevo, dne 4. marta 1900. Gospodinu Ademu Meiu, Safvetbegu Baagiu (do rukuh prvoga) Za poglavara zemaljske vlade Odjelni predstojnik Murko4 Koncepcija Behara koju su osmislili njeni pokretai odgovarala je i Zemaljskoj vladi i Zajednikom ministarstvu, najvie iz razloga to je to bio historijski trenutak u kojem se rasplamasavala borba Bonjaka za vakufskomearifsku autonomiju. Voe pokreta su aktivno ukazivale na diskriminaciju koju austrougarske vlasti sprovode nad Bonjacima, naroito naglaavajui nepotivanje i omalovaavanje muslimanskih svetinja kao i toleriranje katolikog prozelitizma. Benjamin Kalaj je izdavanjem dozvole za pokretanje Behara, u isto vrijeme radei na vrbovanju muslimanskih vjerskih poglavara u cilju razbijanja hercegovake akcije, nastojao da pokae kako austrougarska vlast pokazuje susretljivost prema ovoj kulturnoj aktivnosti. Uskoro su program lista, kao i pobude i ciljeve njegovog djelovanja, pokretai Behara u proglasu sa pozivom na pretplatu objavili u Sarajevskom listu, Bonjaku,

Isto, str. 22 Isto, str.25

116

POVIJESNA ITANKA

Nadi, kolskom vjesniku i Osvitu, potpisanim datumom 20. marta 1900. godine. Nakon proglasa i najave Behara odmah se pristupilo radu na prvom broju lista. Redakcija lista smjestila se u prostorije male kuice koja se nalazila na Apelovoj obali, br.34, gdje su se suradnici sastajali dva ili tri puta sedmino. Baagievoj molbi uskoro se odazvao profesor Ferdinand Velc koji je dao likovnu kreaciju naslovne glave lista (kameni portal prekriven arabeskama sa naslovom lista na elu). Naziv lista Behar ispisan je latinicom, a iznad njega se nalazio isti naslov ispisan sitnim arapskim slovima pored koje se provlai granica procvalog behara, a na lijevoj strani je naslovnicu krasila Husrev-begova damija i pejza Trebevia koji se nalazio u njezinoj pozadini. U meuvremenu se Baagi, neto prije objavljivanja prvog broja Behara, pismom obratio Abdulahu Ajni Buatliu, u kojem je posebno zanimljiv pasus o jeziku gdje Baagi ne skriva svoju panju i elju za povratak u njegovu izvornost. Pismo u cjelosti glasi: Sarajevo, 1./IV. 1900. tovani prijatelju! Oprosti to ti dosada nijesam mogao odgovoriti na tolika pisma. Vjeruj mi da sam imao toliko posla da nijesam znao kud udaram. Ba sino primio sam od tebe pismo i jedan pozdrav Beharu. Osobito mi je drago to te toliko zanima ovaj na pokret u Sarajevu. Dakako trebala bi sva omladina da sudjeluje u ovom hajirli koraku; ali kako zna na je svijet udnovat. Nu nita za to, preimo, odmah na stvar. Ti znade istone jezike, a naroito turski, pa nai kakvu lijepu raspravu o islamu ili pripovijedku u islamskom duhu. Hvala Bogu toga danas ima dosta u turskoj knjievnosti i to u raznim bibliotekama i beletristikim listovima. Napokon pokuaj i ti to BEHAR110

lijepo napisati, samo gledaj da bude im narodnije, jer svi strani izrazi, koji su se preko vabskih kola uvukli u na jezik, zaudaraju na prvi mah svakome tankoutnom prijatelju jezika, a naroito naem svijetu. Ako to napie budi veoma oprezan, da pie popularno, prosto, jednostavno, kako narod govori i razumije, pa si napisao najljepe. Primi mahsus selam od S. Baagia5

U tom svjetlu izaao je prvi broj Behara 1. maja 1900. godine. On je ispunio sva oekivanja bonjakih intelektualaca. Otvoren je programskim lankom Naim itateljima i suradnicima; iza se nala sveana pjesma Riza-bega Kapetanovia pod naslovom Beharu; zatim slijedi lanak Mehmed-Teufika Azabagia naslovljen kao Znamenite izreke, a iza se nalazila Mulabdieva pripovjetka Bijela medidija; tu se naao i tekst Osmana Nuri Hadia sa naslovom
5

Isto, str.33

Naela Islama i na zadatak - u kojem se provlai misao da je prosvjeta funkcija religije; a onda je slijedio Baagiev dramski spjev iz osamnaestog vijeka pod nazivom Abdullah paa, tu je mjesta nala i sentimentalna pripovijetka francuskog pisca D. Langea Topalasto ili u prevodu Esada Kulovia ene. Rubrika Narodne umotvorine donijela je dva priloga: narodna pjesma elebija Mujo i njegova draga, i pripovijetka Sadika Ugljena naslovljena kao Halva ga izlijeila. Iza je dola lirska sliica, stilski uraena kao pjesma u prozi, autora Hajdara Fazlagia pod naslovom Golubica. Sudei po korespondenciji pokretaa lista Behar i predstavnika Zemaljske vlade, na ijim se relacijama Benjamin Kalaj nametao kao glavni i nezaobilazni faktor, moe se konstatirati da se cijela akcija bonjakih intelektualaca pomno pripremala kako bi ve u prvim pregovorima sa Zemaljskom upravom u Bosni i Hercegovini zadobila simpatije i naklonost. Ta akcija je okonana sa velikim uspjehom, naroito ako uzmemo u obzir koncept reima Benjamina Kalaja (1882.-1903.), u toku kojeg se nastojala u djelo sprovesti nacionalna politika politikog vrha Austro-Ugarske, u ijim bi se formulama rasplinuli svi tinjajui nacionalni pokreti jugoslovenskih naroda. Behar je na tom tragu uspio da za relativno kratko vrijeme, kompromisnom kulturno-prosvjetnom djelatnou, okupi znatan broj bonjakih intelektualaca u ijim djelima je promovirana historija bonjakog naroda, a da pri tome nije doao u neki ozbiljniji politiki sukob sa Zemaljskom upravom u BiH. U tom kontekstu nesumljivo je da se put stvaranja prvog bonjakog asopisa morao kompromisno prilagoavati zahtjevima postojeeg reima, kao to je bio sluaj i sa asopisima u drugim nacionalnim zajednicama.

117

PROMOCIJE

Zato antologija najnovijeg bonjakog pjesnitva?

(Ervin Jahi, Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana, KDBH Preporod, Zagreb, 2012.)
Pie: Sanjin Kodri Antologija Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia vrlo je osobena i znakovita i kao knjiga i kao pojava. Ona u osnovi predstavlja, prije svega, reprezentativni izbor iz najnovije, tj. savremene i recentne bonjake pjesnike prakse, i obuhvaa pjesniki rad ak 76 bonjakih pjesnika i pjesnikinja, zastupljenih u rasponu od jedne do 14 pjesama. Meu izabranim autorima i autoricama jesu i Izet Sarajli, Abdulah Sidran, Nedad Ibriimovi ili Irfan Horozovi, ali i Nusret Idrizovi, Husein Bai, Ismet Rebronja ili Ferid Muhi, odnosno Kemal Mahmutefendi, Demaludin Lati, Hadem Hajdarevi ili Zilhad Kljuanin, ali i Ibrahim Hadi, Enes Kievi, Tahir Mujii ili Sead Begovi, kao i Hazim Akmadi, Selim Arnaut, Amir Brka ili Almir Zalihi te Dijan Kala, Faruk ehi, Senadin Musabegovi ili Asmir Kujovi, ali i Meho Barakovi, Munib Delali, Semezdin Mehmedinovi ili Damir A. Saraevi te aban arenkapi, Enes Dazdarevi, Saladin Burdovi ili Enes Halilovi, jednako kao i, konano, Bisera Alikadi, Melika Salihbeg Bosnawi i Ferida Durakovi ili ejla ehabovi, Adisa Bai i Ajla Terzi i dr., dakle i ire poznati, ali i slabije znani autori i autorice, oni etablirani i oni koji to nisu ali, meu izostavljenima posebno nedostaje ime prireivaa ove antologije vrsnog pjesnika Ervina Jahia, to je nesumnjivo skroman i samozatajan prireivaki in. Pritom, ova knjiga posveena je rahmetli Aliji Isakoviu, rahmetli profesoru Muhsinu Rizviu i profesoru Enesu Durakoviu, kojih se prireiva u svojoj posveti sjea sa zahvalnou. Antologija je objavljena u Zagrebu, kao izdanje Kulturnog drutva Bonjaka Hrvatske Preporod godine 2012. Vrijeme u kojem ivimo, sa svojim nainom ivota, sistemom vrijednosti i pojavom novih medija, sve manje je sklono knjievnosti, a naroito pjesnitvu, ba kao to je, tragom postmodernih rasreditenja, nesklono i vredovanju, sistematiziranju i, posebno, kanoniziranju, osobito onda kad je rije o partikularnim, na neki nain izdvojenim knjievnim pojavama, onima koje naruavaju uniformno globalizirani poredak svijeta, a prije svega onima nacionalnog odreenja. Ovo zaziranje od bilo ega to moe upuivati ili tek asocirati na neku tzv. veliku priu, naroito vlastitu ili nacionalnu, a koje u nekim sluajevima itekako ima svoj smisao i stvarno opravdanje, posebno je, i to na pogrean, nakaradan nain, izraeno, meutim, u bosanskohercegovakom i, jo vie, u bonjakom kontekstu kao takvom, koji paradoksalno na prvi pogled osobito danas prolazi kroz novu, jo jednu u nizu brojnih traumatinih drama identiteta, izmeu svega ostalog obiljeenu i vjetakom, sasvim neprirodnom dilemom izmeu vlastitog, bonjakog nacionalnog definiranja i njegova ireg, nadnacionalnog, kompozitnog i policentrinog zajednikog bosanskohercegovakog okvira. Ovakvo to sloeni je proces koji rezultira, izmeu svega ostalog, i novim nacionalnim sumnjama i dilemama kod Bonjaka, tavie novim bonjakim odricanjem vlastitog nacionaliteta i identiteta (kako je to bilo i ranije u novijoj bonjakoj povijesti, od kraja 19. st. pa nadalje, a kako to u naoj munoj aktuelnoj drutvenoj zbilji pokazuju npr. pitanja vezana za skori popis stanovnitva u BiH), ali i sasvim vidnim izostankom panje spram vlastite kulture i kulturne batine ili kako bi se danas, u vrijeme kapitala reklo spram kulturnog kapitala vlastite zajednice, pa tako i njezine knjievnosti te, naravno, njezina pjesnitva. Unutar bonjakog korpusa posebno, izostaju vani kulturni projekti, a naroito projekti vani za nacionalnu kulturu, koja se ponovo, ba kao i desetljeima ranije, u nekoj vrsti manje ili vie oiglednog autoovinizma ili odbacuje i negira ili se, pak, do kraja, vrlo radikalno nacionalno deatribuira, uglavnom na nain ustezanja i nelagode, ali ak katkad i stvarnog straha pri spominjanju nacionalnog imena ili imena vlastitog jezika (kad e npr. neki izdavai svoja bosanska izdanja predstavljati kao djela na naem, novotokavskom jeziku, a u tome ih svesrdno podravaju i na to ih potiu i pojedini knjievni kritiari, forsirajui iz samo njima do kraja poznatih razloga samo svoje, poeljne autore i autori-

118

PROMOCIJE

ce), a to i u jednom i drugom sluaju prijeti mogunou ponovnog ukidanja zvaninog postojanja jedne literature (one bonjake, ali, potom, i bosanskohercegovake), s jedne strane, dok, s druge strane, cijelu jednu knjievnu praksu dovodi u opasnost da iznova, ba kao prije nekoliko desetljea, postane amorfna masa tekstova ne samo bez svojeg ireg knjievnog okvira ve i bez njihove aksioloke hijerarhiziranosti i uope sistematiziranosti, odnosno stvarne ureenosti bilo koje vrste. Kao da se vraamo u neke sad ve davne godine bez vlastitog imena, a tako i bez vlastitog jezika, knjievnosti i kulture kao cjeline. Odnos ovog stanja i pojave antologije Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia vaan je i indikativan: u ovakvom kontekstu, sasvim je, dakle, razumljiva u prvi mah neoekivana i iznenaujua pojava antologije najnovijeg bonjakog pjesnitva u prostoru koji nije prostor Bosne ili bonjake matice, i utoliko je ova antologija i kao knjiga i kao pojava jo znaajnija, i to, a to treba posebno naglasiti, kako za samu bonjaku zajednicu, tako i za iru zajednicu u kojoj se ona javlja u ovom sluaju hrvatsku dravu i njezinu kulturu, a unutar nje i onaj njezin bonjaki segment, kao rubni, liminalno i interkulturno pozicionirani dio bonjake zajednice kao cjeline. Jer, ova antologija, na izvjestan nain, izraz je jedne drugaije sredine sredine u kojoj, uprkos nezaustavljivim globalizacijskim procesima i procesima postepenog, ali stvarnog denacionaliziranja malih naroda te njihovih kultura i knjievnosti i njihova neprimjetnog utapanja u uniformirani, jednoobrazni svijet i svijet bez istinske raznolikosti i autohtonosti, ipak dri do onog svojeg, do onog to je prepoznatljivo vlastito, njezino, koje se uva, titi i njeguje, s radou i ponosom predstavlja drugima i s tim drugaijim uporeuje, samjerava, a potom i kreativno proima, uz isto tako prisuBEHAR110

Znaaj antologije Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia jeste istinski velik, golem, jer ona, dakle, ima izuzetnu mogunost da, dolazei iz drugaije sredine i, prije svega, iz njezine samosvjesnosti, potakne ovakvo to i u bosanskohercegovakom te, konano, bonjakom kontekstu
tno uvaavanje drugog, kojeg, meutim, nema bez dostojanstvenog potivanja sebe. Ova antologija vrlo je jasan izraz one kulturne svijesti koja se ipak uprkos nedaama za koje, naravno, i ona zna ne boji sebe kao takve, ba kao to je, bez grevitog bosanskohercegovakog / bonjakog kompleksa svojeg ja i njegova ovim motiviranog negiranja, otvorena za slobodna interkulturna preplitanja s drugim i drugaijim, i to tako da se vlastiti identitet ni na koji nain ne odrie ve se, naprotiv, iznova jaa i dodatno utemeljuje u znatno irim okvirima. To je ini mi se ona vana lekcija

koju je, u nizu znaajnih, velikih projekata nacionalne knjievnosti i kulture te ustanova drave koje iza njih stoje i ostvaruju ih, projekata kakvih u bosanskohercegovakom / bonjakom sluaju, naalost, nema, Ervin Jahi, prireiva antologije, nauio kao sudionik i hrvatske knjievnosti i kulture i koju, evo, konano ostvaruje u okvirima bonjake knjievnosti i kulture, iji je takoer dio. A njezina sutina, sutina ovog znanja, jeste vrlo jednostavna: nema, dakle, istinskog uvaavanja drugog i drugaijeg, druge i drugaije kulture, druge i drugaije knjievnosti i, najzad, drugog i drugaijeg pjesnitva bez poznavanja i, naravno, uvaavanja svojeg, bez svijesti o sebi put do drugog vodi preko mojeg ja, preko vlastitosti, ba kao to i put do vlastitog vodi preko drugog. Ovaj nauk nesumnjivo je liminalan, vezan za stanja i pozicije graninosti, i zasigurno ima veze s Jahievom, prireivaevom, kulturno-knjievnom, kao i uostalom identitetskom dvojnom pripadnou i Hrvatskoj i Bosni, onom situacijom koju je Jahi jednom prilikom oznaio rijeima da je Hrvatska njegovo zahir, vanjsko, stvarno i ivotno, a Bosna njegovo batin, unutranje, privatno i intimno, dakle s onim fenomenom bonjakih raskra o kojem je prije nepunih 40 godina ba na zagrebakom Knjievnom petku u svojem izlaganju Muslimanski pisac i njegova raskra (1973) govorio Midhat Begi, jedan od rodonaelnika savremene bosnistike i bosniakistike. Ali, ovakvo to i vie je od ovog, lino Jahieva, i ukazuje na mehanizam vaan u dinamici svake kulture, pa tako i bonjake. To je, naime, i onaj fenomen odnosa sredita i ruba semiotikog prostora ili semiosfere na koji panju skree znameniti ruski knjievni i kulturni semiotiar Jurij M. Lotman, gdje promjene u sreditu semiosfere jedne knjievnosti ili kulture nastaju upravo zahvaljujui prodoru novog i drugaijeg preko njezina ruba, a zapravo gdje ono to je na

119

PROMOCIJE

granici ili s granice, odnosno iz situacije upravo onih begievskih raskra, ima ekskluzivni potencijal dinamiziranja i mijenjanja cjeline semiotikog prostora. Upravo u ovom smislu znaaj antologije Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia jeste istinski velik, golem, jer ona, dakle, ima izuzetnu mogunost da, dolazei iz drugaije sredine i, prije svega, iz njezine samosvjesnosti, potakne ovakvo to i u bosanskohercegovakom te, konano, bonjakom kontekstu, utoliko prije to su i drugi vani, Jahievoj antologiji prethodei, a kod Bonjaka nedopustivo rijetki, sporadini i usamljeni projekti ove vrste i sami dolazili iz nekadanje rubne, marginalne pozicije, iz pozicije nemogueg i neostvarljivog. To je, naime, upravo sluaj i s Biserjem (1972) Alije Isakovia, prvim izborom iz bonjake knjievnosti ikad, potom s pionirskim istraivanjima bonjake knjievne prolosti Muhsina Rizvia poev od njegove fundamentalne dvotomne knjige Knjievno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine (1973) pa sve do posthumno objavljene Panorame bonjake knjievnosti (1994.), svojevrsnog nacrta za jo uvijek nenapisanu bonjaku knjievnu historiju, kao i s jednako fundirajuim istraivanjima Enesa Durakovia, a posebno s njegovim projektima kakvi su antologija Muslimanska poezija XX vijeka (1990.) i edicija Muslimanska knjievnost XX vijeka (1991) u 25 knjiga, a nakon toga i drugi, meu kojima posebno treba istai deset antologija bonjake (1995.1997.) i tri antologije bosanskohercegovake knjievnosti (2000), odnosno ediciju Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici (1998) u izdanju izdavake kue Alef, projekte koje je Durakovi inicirao, osmislio, vodio i uredio, sve do njegove najnovije knjige Obzori bonjake knjievnosti (2012.), koja danas u Bosni, moda ak ponajvie u bonjakom kontek-

stu, zasad prolazi gotovo muklo, nijemo, bez odgovarajueg prijema, dolazei tragom onog paradoksa o kojem je ve bilo rijei opet s neke nove margine drutvenog zanimanja i prijemivosti, ba kao i oni raniji projekti, iz vremena zvaninog nepriznavanja ideje kako bonjake, tako i bosanskohercegovake knjievnosti uope. Uostalom, ovakvo to, znaaj, naime, margine, sluaj je i s antologijom Kad zora razrjeuje strah (2010.) takoer bonjako-hrvatskog pisca Filipa Mursela Begovia, izborom iz mlade bonjake poezije, isto tako u izdanju Kulturnog drutva Bonjaka Hrvatske Preporod, knjigom koju ovom prilikom ne mogu ne spomenuti jer i ona, kao zbirka bonjakih pjesnika i pjesnikinja najmlae generacije, dolazi s ruba, iz marginalne pozicije, ak s dvostruke ili trostruke margine, a vjerovatno je bila poticajna i Ervinu Jahiu u pomisli, a potom i nakani da napravi svoju, drugaiju antologiju, kako je to, konano, i s nekadanjim projektima Alije Isakovia, Muhsina Rizvia i Enesa Durakovia. A sve ovo, najzad, pokazat e i vanost interkulturne pozicije i u razumijevanju, ali i u odreenju onog to je bonjaka knjievnost, kod koje je njezin interkulturni aspekt jedna od njezinih kljunih, temeljnih odrednica uope. Spominjanje imena Alije Isakovia, Muhsina Rizvia i Enesa Durakovia, kao i imena Midhata Begia ili Filipa Mursela Begovia, ovdje, naravno, nije sluajno niti usputno, ba kao to to nije sluaj ni u posveti kojom se praktino otvara antologija Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia. Njegova posveta jeste, naime, znak nastavljanja rada prethodnika, upozorenje na nastavak onog to je sistematiziranje, vrednovanje, kanoniziranje i predstavljanje bonjake knjievne, odnosno pjesnike prakse, ali i naroito mjesto pamenja te trenutak prisjeanja uistinu tekog, munog i mukotrpnog puta ka zvani-

nom, institucionalnom priznavanju kako ideje bosanskohercegovake, tako i, naroito, ideje bonjake knjievnosti, koja se nekad, u vrijeme njezina afirmiranja, javljala pod mimikrijskim i jedinim drutveno prihvatljivijim imenom tzv. muslimanske ili bosanskomuslimanske knjievne tradicije. A taj put, nakon Begievih prvih tekstova o statusu knjievne prakse u BiH iz sedamdesetih godina 20. st., ukljuujui i njegovo spomenuto glasovito izlaganje na zagrebakom Knjievnom petku, upravo zorno markirao je Isakovi svojim Biserjem, koje je, nimalo sluajno, objavljeno takoer izvan bosanskohercegovakih granica opet u Zagrebu, u Hrvatskoj, jer je to ovdje bilo jedino mogue, ime je po prvi put, nakon desetljea bezonih i uistinu teko razumljivih osporavanja postojanja cijele jedne knjievnosti i njezine viestoljetne povijesti, ali i identiteta cijelog jednog naroda, onog kojem ta knjievnost pripada, pokazana njezina realna egzistencija, ali i njezina izrazita kulturna slojevitost i sloenost, od njezinih dalekih bosansko-humskih (pred)zaetaka i vrlo osobene usmene knjievne batine, preko alhamijado knjievnosti pisane bosanskim jezikom i arebicom te epistolarne literature pisane takoer bosanskim jezikom, ali sad drugim bosanskim pismom bosanicom, odnosno preko knjievnosti Bonjaka na orijentalnim jezicima (to je, inae, svojevrsni bonjaki pandan hrvatskom latinitetu), sve do novije knjievne prakse, to kod Bonjaka zapoinje osmansko-austrougarskom smjenom u Bosni godine 1878. u uvjetima njihova ni u najcrnjim snovima sluenog izlaska iz okvira orijentalnoislamske i ulaska u okvire zapadnoevropske kulture i civilizacije, i tako do njezina savremenog trenutka, a koji e u Isakovievo vrijeme obiljeiti pojava grandioznih tekstova bonjake knjievnosti kakvi su npr. roman Dervi i smrt (1966) Mee Selimovia ili pjesnika zbirka Kameni spava (1966) Maka Dizdara, ali i drugi vani tekstovi bonjake knjievnosti

120

PROMOCIJE

Najzad, pokazat e i vanost interkulturne pozicije i u razumijevanju, ali i u odreenju onog to je bonjaka knjievnost, kod koje je njezin interkulturni aspekt jedna od njezinih kljunih, temeljnih odrednica uope.

Ervin Jahi

u knjievnim opusima Skendera Kulenovia, Dervia Suia, Nedada Ibriimovia, Abdulaha Sidrana i dr. sve redom tekstovi koji, ma koliko bili literarno-estetski univerzalni i niim pojedinanim limitirani, bitno su upravo ukorijenjeni i oblikovani u svojoj, bonjakoj te bosanskohercegovakoj knjievnoj i kulturnoj povijesti kao naroiti tzv. tekstovi kulture, kako bi ih danas odredila recentna kulturnomemorijska teorija. Pri svemu ovom, Isakovievo Biserje, jednako kao i Rizvieva te Durakovieva istraivanja i projekti koji potom slijede, ba temeljem ove slojevitosti i sloenosti bonjake knjievnosti i kulture nedvosmisleno e ukazati i na nesumnjivi interkulturni aspekt bonjake knjievno-kulturne povijesti, i to ne samo u smislu njezina poloaja i uloge unutar onog to je kompozitni i policentrini, prirodno pluralni bosanskohercegovaki mozaik, ili bosanskohercegovaka interliterarna i interkulturna zajednica, ve i u smislu njezina ukrtanja, preplitanja i stapanja, a zapravo amalgamiranja sasvim razliitih svjetova i njihovih kultura i tradicija unutar same sebe, na nain uvijek i nuno liminalnih, odnosno hibridnih i sinkretikih fenomena, a BEHAR110

to sve, dakle, ovo na svoj nain nastavlja i iznova otkriva i antologija Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia. Najzad, pjesnici i pjesnikinje koje okuplja ova knjiga raznorodni su po mnogo emu generacijski, poetiki, po svojem pjesnikom prosedeu i uope pjesnikom svijetu, po svojem statusu u bonjakom knjievnom kanonu ili po svojoj poziciji u odnosu na sredite semiosfere bonjake knjievnosti, ak i u prostornom smislu itd. Neki, tako, jesu dio i onog to je ve stvarna povijest novije bonjake knjievnosti i pripadaju, zapravo, onom njezinu narataju koji svoj knjievni rad zapoinje prije nekoliko desetljea, drugi pripadaju srednjoj, jo uvijek aktivnoj knjievnoj generaciji, a trei najnovijoj, najmlaoj, koja je tek ula u knjievnost sa svojim prvim radovima; neki su vezani za poetiku modernizma ili visokog modernizma, drugi i trei su postmodernisti razliitih vrsta; neki su izraziti lirici i intimisti, drugi su opet iroko otvoreni prema stvarnosti i drutvenoj zbilji, drutveni kritiari lieni socijalnog eskapizma; neki su klasici, mrtvi ili ivi, drugi na putu da postanu klasici, trei, pak, trae

svoj vlastiti put; neki su vezani za tradiciju, od koje ne odustaju, drugi su dio knjievnog mainstreama, a trei predstavljaju alternativu i jednima i drugima; neki su, konano, dio bosanskohercegovakog knjievnog miljea, svoji na svome, i ive u Bosni, drugi su prostorno na rubovima bonjake knjievnosti, u nekadanjoj povijesnoj Bosni, poput pisaca iz Sandaka, ili u blioj ili daljoj dijaspori, od Hrvatske i Slovenije, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Kosova te Evrope pa sve do drugih kontinenata, gdje su neki davno migrirali ili ak roeni, takoer svoji na svome, samo na drugaiji nain, dok su neki prognani ili u tranzicijskom porau otili iz Bosne, ljudi s dvije, pa ak i tri domovine ili vie njih, ili ljudi bez domovine, apatridi po prisili ili izboru Sv oni, sa svim svojim konstantama i mijenama, svjedoe ovu ili onu vrstu njihove meusobne vezanosti, u ovom sluaju, sluaju ove antologije najee razliitim varijacijama jedne te iste muke bosansko-bonjakog ratnog i poratnog, tranzicijskog udesa ili onog to je s ovim u nekoj vezi, a to je ono na to, uostalom, asocira i glavni naslov ove knjige citatno ostvaren stihovima istoimene pjesme Abdulaha Sidrana. I svi oni, sa svim svojim slinostima, ali i razlikama, pokazuju ono to je najnovija bonjaka knjievnost i njezina pozicija, to je njezina nuna nesvodljivost na jedno, pa tako ni na ono isto, ekskluzivno nacionalno, a to je uostalom u situaciji na Balkanu uvijek prijeteih krvavih nacionalnih povampirenja nesumnjivo vaan, spasonosni (i) interkulturni zasnov bonjake knjievnosti uope, koji svjedoi i antologija Zato tone Venecija: Bonjako pjesnitvo od 1990. do naih dana Ervina Jahia, ne iz pomodnosti, pa ak ni iz pukog teorijskog uvjerenja, ve sasvim prirodno, organski, kako je to u Bosni ipak bilo oduvijek od Kulina bana i dobrijeh dana, ili kako to elimo da je bilo, da jeste i da bude.

121

PROMOCIJE

Zato tone
Bonjako pjesnitvo

Ervin Jahi

ZAGREB, 19. 12. 2012.

Foto: Agencija Anadolija

Promocija u knjinici Bogdan Ogrizovi. O knjizi su govorili akademik Tonko Maroevi i knjievnik Sead Begovi, izdava Senad Nani i profesor Sanjin Kodri. Pjesme iz antologije itao je knjievnik i dramski umjetnik Enes Kievi, svoju poeziju govorio je i pjesnik Kemal Mujii Artman.

122

PROMOCIJE

Venecija
od 1990. do naih dana

SARAJEVO, 11. 1. 2013.

Foto: Dnevni Avaz

Promocija u Kamernom teatru. O knjizi su govorili profesori Sanjin Kodri, Mirsad Kuni, Muris Bajramovi i Senadin Lavi, izdava Senad Nani i akademik Tonko Maroevi. Pjesme su itali autori zastupljeni u izboru.

BEHAR110

123

BERIET RIJEI

Refik Liina

VISEFJERDA
1. Na kamp je smjeten usred ume. Do prvog grada dan je hoda. Ide se prugom, a ko umije ide preicom preko voda. To vile ine. I Bonjaci. (Sretni se dre puta tvrda.) Kree se u pono, im potamni rumeni prosjev snijenih brda. Hodi se utke. Nestaje, tone u vodi jezera i movara. Te vode ivim nisu sklone jer dom su mrtvih i utvara. I ko ih pree, ko ne strada (ako na putu ne izlude), stie, u sabah, do prvog grada i sree prve, prave ljude. 2. Podne, sparina. ekamo kiu. Zveckaju olje, kopni agor. Vonjaju nunici, i odiu bazgove cvasti sjetom blagom. Lijevo je voda, desno granje zapaljenih sivih brada; kikot, i krici. I dahtanje oko masnih, lovnih zgrada. Pucketa bilje. U prini veseli vrapci miju krioca. ekamo kiu. U divljini. Skupljeni s koca i konopca. 3. Bodri viola, ne odmara. Plesai biju o aku akom. Cvijetni krstovi Midsommara vise, pod pljuskom, naopako. Priine, sage; bijele dame kao orai snane grae, sputaju svoje oi na me i tonu, barke, u beznae. I mi tonemo; mrki stranci koji za hljebnim halom hode: Cigani, Kurdi i Bosanci. Bez doma, groba, bez slobode.