Istraživanja jedne žene

Venita Popovi}

Vera Storozheva: Putovanje s kućnim ljubimcima, 2007

K ako je većina filmskih kritičara zamijetila, da nema plazma TV-a i Eltona Johna
na istrgnutim stranicama zapadnog magazina, vrijeme u koje se dešava
Putovanje s kućnim ljubimcima ruske redateljke Vere Storozheve moglo bi biti bilo
kada u XX. stoljeću bilo gdje u provinciji ogromne Rusije. U neuglednoj pružnoj postaji
(takvih se još može i kod nas vidjeti zaboravljene pored trasa nekadašnjih uskotračnih
kolosijeka), pored koje se ponekad zaustavi voz, stanuje pružni radnik koji dodatno
zarađuje od prodaje mlijeka i mliječnih proizvoda što ih pripravlja Natalija, njegova
mlada supruga, ‘kupljena’ u sirotištu gdje je odrasla. Natalijin status nije mnogo bolji
od onog koji ima krava koju ona muze. No već uvodna scena u filmu naznačit će da
ta žena ima snove, možda još neartikulirane, ali sigurno svjetlosnu godinu daleko od
matorog škrtca koji ju eksploatira: ona pokušava uhvatiti crveni balon u obliku srca
koji vjetar leluja na otužno sivoj zimskoj pozadini krajolika uz prugu.

Film, ustvari, istinski počinje onog trenutka kad matorac pada na tlo, pokošen
najvjerojatnije infarktom, a vjetar vija novčanice od netom prodatog mlijeka putnicima
iz voza u prolazu… Pred Natalijom se, dakle, otvaraju bezbrojne mogućnosti, iako
ona na prvi pogled djeluje izgubljeno s mrtvim tijelom s kojim ne zna što bi. Ipak,
kako su je scenarist i redateljka opskrbili s dovoljno novca za avanturu zvanu život
(pokojnik je ostavio ‘ušparanu’ lijepu svoticu), ona će se u nju i baciti. Natalijino
stvarno i simboličko putovanje, njeno oslobođenje, emancipacija, utjelovljeno
maestralnom glumom Kseniye Kutepove u filmu bez mnogo dijaloga, počinje
transportom mrtvaca, prvo drezinom, pa kamionom, do podalekog provincijskog
gradića, gdje će ga bez žalovanja sahraniti na mjesnom groblju. Sljedeći putnik u
teretnom odjeljku drezine je krava, simbol Natalijinog ropstva. A natrag se vraća
232
 Zeničke sveske

koza, baš onakva kakve se Natalija sjeća iz sirotišta, imenom Berta. Još nekoliko
puta vidimo Nataliju na njenim putovanjima, što simboliziraju svojevrsno istraživanje
njenih mogućih, stereotipnih ženskih sudbina: na drezini u bijeloj vjenčanici sa velom
koji vijori, kao ostvarenje djevojačkih snova lijepo odgojenih cura; kao loša djevojka u
kupeu voza, odjevena u crveni baršunasti kostim, sa dvojicom za flert i ponešto više,
vrlo raspoloženih muškaraca; u kamionu sa Sergejem (Dimitriy Djuzhev), s kojim
nešto kasnije po prvi put otkriva i seksualni užitak… Vidimo je i kao majku, u stolici
za ljuljanje pored pruge, sa Sergejevom petogodišnjom kćerkom… Kao potencijalnu
bogomoljku povučenu od svijeta: nakon prvog odlaska u grad, a po formalno-hladno
obavljenoj sahrani muža, ikona Bogorodice dobija u skromnoj nastambi počasno
mjesto. Sve ove naznačene, a neostvarene uloge, redateljka lagano, jednu po jednu,
nudi gledatelju/ki tokom filma, kao da rastavlja babušku.

Iako je i do sada film, naoko spor (užasno spor za nestrpjive konzumente furioznih
kadrova akcionih spektakla) bio jedna uzbudljiva ekspedicija u netaknute predjele,
unutarnje pustinje i prašume, scena u kojoj Sergej iznosi poslovne planove za
novopečeni par, prelomna je u smislu kraja ili nastavka putovanja… U Sergejovoj
viziji sretne budućnosti Nataliji je namijenjena krava, te ona može turiste koji će se
zaustavljati na njihovoj postaji, snabdijevati svježim mlijekom. I dok traje (poduži) kadar
u kojem Natalija posmatra “nadahnutog” Sergeja, u sebi, onako refleksno, vrištim na
redateljku: ne valjda!? samo ne “happy end”!, ne reciklaži matrice kojoj se nastoji
oteti (iako bi to, kad malo razmislim, možda bio i posve realan kraj priče)… “Idi, ne
želim te više vidjeti!”, kaže Natalija, isprva zbunjenom, a zatim ljutitom muškarcu koji
je bijesno napušta uz seriju uvreda (koje korespondiraju s patrijarhalnom matricom:
ako ne želiš biti pristojna ženica, a što si drugo nego – kurva).

Napokon slobodna! Slobodna da želi ili ne želi i da svoju odluku artikulira i

provede. Takvu mogućnost izbora, međutim, možeš imati smo ako si ekonomski
neovisna, ako imaš vlastiti novac, o čemu Virginia Woolf u Vlastitoj sobi kaže: “…ne
�����
samo da prestaju napor i najamni rad, već isto tako i mržnja i gorčina. Ne moram
da mrzim nikakvog muškarca; on ne može da me povrijedi… Ne moram da laskam
nikakvom muškarcu; on nema šta da mi dâ… umjesto velike i impozantne figure
nekog gospodina koga mi je Milton predložio da vječno obožavam, ukazao se pogled
na otvoreno nebo”. Uz to, z������������������������������������������������������
a početak emancipacije gospodar mora biti stvarno ili
simbolički mrtav. Natalijin otac je nepoznat, muž više nije među živima, a ljubavnik s
vlasničkim ambicijama pojavio se kad je za takav projekt već, srećom, bilo kasno.
233
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Za “otvoreno nebo” na kraju filma ipak imamo zahvaliti muškom dijelu ekipe:
surfajući Internetom u potrazi za podacima o nama malo poznatoj, a briljatnoj
filmskoj posadi Putovanja (već pomenutima treba svakako dodati kameru Olega ������
Lukicheva i muziku Ilye Shipilova), nalazim
���������������������������������������
isječak iz interviewa sa Verom
Storozhevom u kojem kaže da je nakon poduže rasprave o tome kako će se
okončati pomenuta scena, pobijedila opcija scenarista Arkadiya
��������������������������
Krasilschikova.
Mjesto svojeg ropstva, ali i otkrivanja vlastitih potencijala Natalija će, dakle,
napustiti sama, bez pomoći muškarca. I to ne, kako bi se očekivalo, prugom,
koja bi valjda trebala da predstavlja agresivan, muški način, nego lagano,
rijekom. Zajedno sa svojom menažerijom, kozom i psom. Kraj filma nije
zatvoren i putovanje rijekom se nastavlja u nepozanto, uz još jednog putnika,
samozatajnog riđokosog dječaka, potpuno nalik na nju, kojeg u stanki putovanja
usvojila u sirotištu iz kojeg je i sama ‘prodana’…

Ima u Putovanju svega pomalo, malo koketerije s pravoslavljem, sa

mitologijom, malo esencijalizma. Svojevrsno ponovno rađanje žene filmski jezik
prati obnavljanjem prirode, mijenom godišnjih doba, majke zemlje, što kao grčka
božica Demetra slavi povratak Persefone, ili metamorfozama slavenske Morane
… Pas lutalica kojeg je usvojila očajno trči za vagonom kojim Natalija prvi put
pokušava zauvijek napustiti postaju: dobri kućni duh Domovoi često se prikazuje
i u obliku psa, a ruska praznovjerica kaže da kad napuštaš dom, da bi ti novi bio
sretan, tvoj Domovoi treba poći s tobom ili mu to barem mora biti ponuđeno.
Pošto se Natalijina personifikacija kućnoga duha nalazi u čamcu s njom,
pretpostavka je da će kroz život nomaditi, i ako ne biti potpuno zadovoljna, a ono
barem s punom sviješću da je na njoj odluka da li da nastavi put ili se skrasi.

Naravno, Putovanje s kućnim ljubimcima može se čitati i u nekom drugom

ključu, o ‘majčici Rusiji’ kao golemom sirotištu, pa zatim žrtvi totalitariz(a)ma,
pred kojom se otvaraju novi putevi… Ipak, nesklona grandioznim narativima,
pomažem se Julijom Kristevom, i njenom izjavom iz dokumentarca o utjecaju
Simone de Beauvoir na francusku feminističku scenu, ako je ‘za emancipaciju
svih žena iznimno važno oslobođenje jedne žene’, Putovanje bi, onda, za mene,
bilo neka od mogućih priča o toj jednoj ženi.


� Želim sve od života, Pascale Fournier i Pierre Seguin
234