SVEUILINA NAKLADA LIBER

BIBLIOTEKA L
Izdanja Zavoda za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Urednik

Viktor mega

Recenzenti Miroslav Beker Ivo Vidan

TERRY EAGLETON

K N J I E V N A

T E O R I J A

S engleskog prevela Mia Pervan-Plavec

SNL
Zagreb 1987.

Naslov izvornika Terry Eagleton: LITERARY THEORY, An Introduction Basil Blackwell, Oxford 1983

Katalogizacija u publikaciji CIP Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 82.0 EAGLETON, Terry Knjievna teorija / Terry Eagleton: s engleskog prevela Mia Pervan-Plavec [izrada kazala Dubravko tigli]. Zagreb: SNL, 1987. 266 str.; 20 cm. Biblioteka L /izdanja Zavoda za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu) Prijevod djela: Literary theory : an introduction, 1983 Str. 233242 : Pogovor / Miroslav Beker Bibliografija i biljeke: str. 243253. Kazala ISBN 86-329-0027-7

TERRY EAGLETON: KNJIEVNA TEORIJA

PREDGOVOR

Kad bismo htjeli odrediti poetak promjena to su zahvatile teoriju knjievnosti u naem stoljeu, ne bismo mnogo pogrijeili ako krenemo od godine 1917, godine kada je mladi ruski formalist Viktor klovski objelodanio svoj pionirski ogled Umjetnost kao postupak. Od toga trenutka, a osobito u posljednja dva desetljea, teorija knjievnosti naoigled buja, dok znaenje pojmova knjievnost, itanje i kritika doivljuje duboke promjene. Nakana je ove knjige da prui koliko-toliko iscrpan uvid u suvremenu teoriju knjievnosti onima koji o njoj znaju malo ili nita. Premda takav pothvat nuno podrazumijeva pojednostavnjivanje i svjesno isputanje pojedinosti, nastojao sam popularizirati a ne vulgarizirati predmet. Kako drim da taj predmet nije mogue izloiti neutralno, bez vrijednosnog suda, od poetka do kraja igram ulogu odvjetnika, zastupam osobiti sluaj na sudu vrijednosti, to e, nadam se, pridonijeti zanimljivosti knjige. Britanski ekonomist J. M. Keynes rekao je jednom da su ekonomisti koji ne vole teorije ili tvrde da se bez njih bolje snalaze sputani nekom starijom teorijom. To vrijedi i za studente i kritiare knjievnosti. Ima ih koji jadikuju da je teorija knjievnosti suvie ezoterino podruje znanosti, tajnovito i elitistiko kao, recimo, nuklearna fizika. Istini za volju treba rei da nastava knjievnosti ne potie analitiko miljenje, ali valja takoer priznati da teorija knjievnosti zapravo nije nimalo tea od mnogih drugih teorija, a od nekih i mnogo laka. Nadam se da e ova knjiga razuvjeriti i ohrabriti one koji strahuju da joj nisu dorasli. Neki studenti i kritiari smatraju da je teorija knjievnosti prepreka izmeu itatelja i djela. Na to jednostavno moemo odgovoriti tvrdnjom da bez teorije, ma kako lako razumljive i bjelodane, ne bismo uope znali to je knjievno djelo i kako ga itati. Biti nesklon teoriji obino znai opirati se teorijama drugih ljudi i ne htjeti priznati da i sami imamo teorije. Jedna je od nakana ove knjige osloboditi nas opiranja teorijama i dopustiti nam da ih pamtimo. T. E.

1. UVOD TO JE KNJIEVNOST? Ako postoji teorija knjievnosti, moralo bi postojati i neto zvano knjievnost. Moemo dakle poeti pitanjem: to je knjievnost? Ljudi su oduvijek pokuavali pronai definiciju knjievnosti. Moemo je, recimo, definirati kao matovito pisanje (imaginative writing), imajui pritom na umu njezinu fikcionalnost, injenicu da se ne bavi doslovnom istinom. Razmislimo li ipak, povrno i na asak, o onome to ljudi obino trpaju pod naziv knjievnost, uvjerit emo se da nas takva definicija ne moe zadovoljiti. Engleska knjievnost sedamnaestog stoljea obuhvaa Shakespearea, Webstera, Marvella i Miltona, ali se protee i na eseje Francisa Bacona, propovijedi Johna Donnea, duhovnu autobiografiju Bunyana i na pisanje (nazvali ga kako nam drago) Sir Thomasa Browna. Za nudu bismo ak mogli rei da obuhvaa Hobbesova Levijatana ili Clarendonovu Povijest ustanka. Uz Corneillea i Racinea, francuska knjievnost sedamnaestog stoljea obuhvaa i La Rochefoucauldove maksime, Bossuetove nadgrobne govore, Boileauovu raspravu o pjesnitvu, pisma Madame de Sevign upuena keri te filozofiju Descartesa i Pascala. U englesku knjievnost devetnaestoga stoljea obino trpamo Lambea (ali ne Benthama), Macaulaya (ali ne Marxa), Milla (ali ne Darwina ili Herberta Spencera). Sva je dakle prilika da nas razlikovanje izmeu injenice i fikcije, istine i mate nee daleko odvesti, dijelom i stoga to je takvo razlikovanje esto vrlo sporno. Postoje primjerice dokazi u prilog tvrdnji da nae razlikovanje izmeu povijesne i umjetnike istine niukoliko nije primjenjivo na ranoislaindske sage.1 Krajem esnaestog i poetkom sedamnaestog stoljea rije novel (roman) u Engleskoj se kau rabila za oznaavanje istinitih i izmiljenih dogaaja, pa ljudi ni izvjetaje o dnevnim novostima gotovo nikad nisu smatrali injeninom istinom. Romani (novels) i izvijea nisu bili ni bjelodano fikcionalni ni oigledno injenini dananja stroga razlika izmeu tih dviju kategorija naprosto nije postojala.2 Gibbon je, nema dvojbe, vjerovao da pie povijesnu istinu, kao zacijelo i autori Geneze, ali ih danas neki itaju kao injenice a neki kao fikciju. Newman je oigledno drao da su njegova teoloka razmiljanja istinita, a nemali broj itatelja naeg doba vidi u njima knjievnost. Ako ukljuuje mnogo injeninog, knjievnost ujedno iskljuuje mnogo fikcionalnog. Stripovi o Supermanu i romani Millsa i Boana fikcionalni su, ali ih openito ne smatramo knjievnou, a osobito ne Knjievnou. Kad kaemo da je knjievnost kreativni ili imaginativni oblik pisanja, mislimo li moda da su povijest, filozofija i prirodne znanosti nekreativne i neimaginativne? Moda bi nam valjalo poi od posve drugaije pretpostavke. Moda bismo knjievnost mogli definirati ne s obzirom na njezinu fikcionalnost ili imaginativnost, ve s obzirom na njezinu posve osobitu uporabu jezika. Takva teorija postoji, a knjievnost je po njoj oblik pisanja koji, kako kae ruski kritiar Roman Jakobson, predstavlja organizirani in nasilja nad obinim govorom. Knjievnost mijenja obini jezik i ini ga snanijim; ona sustavno odstupa od svakodnevnog govora. Kad biste mi kojim sluajem prili na ulici, na autobusnom stajalitu, i promrmljali: O, ti, neokaljana zarunice mira*, odmah bih shvatio da sam u drutvu knjievno
*

Poetni stihovi uvene pjesme Johna Keatsa (17951821) Oda grkoj urni. (Prev.)

obrazovane osobe. Shvatio bih to zato to bi tkivo, ritam i melodija vaih rijei bili u raskoraku sa situacijom ili kako bi strunije rekli lingvisti zato to bi postojao nerazmjer izmeu oznaitelja i oznaenih. Va bi jezik privukao na sebe moju panju, razmeui se svojim materijalnim biem, to izjava kao: Zar ne znate da vozai autobusa trajkaju? nikad ne bi mogla postii. Takvu definiciju knjievnog zastupali su ruski formalisti, skupina kritiara u ijim su redovima bili Viktor klovski, Roman Jakobson, Osip Brik, Jurij Tinjanov, Boris Eihenbaum i Boris Tomaevski. Formalisti su se u Rusiji pojavili prije boljevike revolucije 1917, djelovali i bili u naponu snage dvadesetih godina, sve dok ih nije uutkao staljinizam. Ratoborni i polemini, formalisti su odbacili nazovimistino nauavanje simbolizma na koje se oslanjala dotadanja kritika te u praktinom i znanstvenom duhu pomakli teite na materijalnu zbiljnost knjievnog teksta. Drali su da kritika mora razluiti umjetnost od otajstvenosti i baviti se stvarnim funkcioniranjem knjievnog teksta. Knjievnost nije pseudoreligija, psihologija ili sociologija, ve osobiti nain organizacije jezika. Knjievnost raspolae vlastitim zakonima, strukturama i postupcima, koje kao takve valja prouavati, a ne svoditi na neto drugo. Knjievno djelo nije ni sredstvo za prenoenje ideja ni odraz drutvene zbilje ni utjelovljenje neke transcendentalne istine. Ono je zbiljska injenica, a njezino funkcioniranje moemo analizirati slino kao to analiziramo rad stroja. Djelo je sazdano od rijei, a ne od predmeta ili osjeaja, stoga je pogreno promatrati ga kao izraz pieve svijesti. Pukinov Evgenij Onjegin, kako se jednom naalio Osip Brik, bio bi napisan ak i da Pukin nikad nije postojao. Formalizam je u biti bio lingvistika primijenjena na prouavanje knjievnosti, a budui da je onovremena lingvistika bila formalne naravi i bavila se strukturama jezika, a ne onim to ljudi doista govore, formalisti su analizu knjievnog sadraja (koja uvijek navodi na psihologiju i sociologiju) zamijenili prouavanjem oblika. Ne gledajui oblik kao izraz sadraja, formalisti su njihov odnos postavili naglavake, pa su sadraj poimali tek kao motivaciju oblika, kao mogunost ili zgodnu priliku za svojevrsnu formalnu vjebu. Don Kihot nije djelo o istoimenom liku; lik je tek postupak to dri na okupu razne tehnike pripovijedanja. ivotinjska farma ne bi za formaliste bila alegorija staljinizma; naprotiv, rekli bi da je staljinizam bio odlina prilika za izgradbu alegorije. Upravo to izokrenuto ustrajanje na formi navelo je protivnike formalista da ih nazovu tako pogrdnim imenom. Premda nisu nijekali vezu izmeu umjetnosti i drutvene zbilje (neki su bili vrlo bliski boljevicima), formalisti su prkosno tvrdili da ta veza nije stvar knjievne kritike. Formalisti su poli od poimanja knjievnog djela kao manje-vie proizvoljnog zbroja postupaka, a tek kasnije poeli promatrati postupke kao uzajamno povezane sastavnice ili funkcije unutar cjelovitog sustava teksta. U postupke su ubrojili zvuk, pjesnike slike, ritam, sintaksu, metar, rimu i tehnike pripovijedanja, to jest sveukupni inventar formalnih elemenata knjievnosti. Svim je postupcima zajedniki uinak ouenja ili oneobiavanja poznatoga. Bitno svojstvo knjievnog jezika, ono po emu se on razlikuje od ostalih vrsta diskursa, njegova je sposobnost da na razliite naine deformira obini, uporabni jezik. Pod pritiskom knjievnih postupaka uporabni se jezik intenzivira, kondenzira, savija, iskae iz vlastitog bia i postavlja naglavce. Takav je jezik ouen, oneobien pa kroza nj i svijet svagdanjice odjednom postaje neobian. Rutinska uporaba svakodnevnog govora otupljuje i oduzima svjeinu naem

opaanju zbilje i reakcijama na nju ili ih rjenikom formalista automatizira. Dramatinim buenjem nae svijesti o jeziku, knjievnost unosi svjeinu u nae navikom sputane naine reagiranja, a predmete oko nas ini uoljivijim. Budui da knjievnost mora biti svjesnija sebe u pogledu jezika, to svijet uhvaen u njezin jezik postaje ivlji, punokrvniji. Dobar grafiki primjer za ovu tvrdnju nai emo u pjesnitvu Gerarda Manleya Hopkinsa.* Knjievni jezik ouuje ili oneobiuje uporabni jezik, ali nam paradoksalno samim tim omoguuje potpunije, bliskije posjedovanje iskustva. Zrak udiemo a da toga gotovo i nismo svjesni; a zrak je, poput jezika, medij u kojem se kreemo. No ako se zrak nenadano zgusne ili oneisti, morat emo disati opreznije, tedljivije, to e nas zacijelo natjerati da postanemo svjesniji vlastitog tijela. Nehajno sklepano pismo prijatelja itat emo ne marei za njegovu pripovjednu strukturu. Ako se meutim nit prie koju itamo neprestance prekida i nanovo zainje, ako neprestano mijenja pripovjednu razinu i odgaa odsudni trenutak kako bi nas drala u napetosti, postat emo svjesniji naina na koji je pria sklopljena, to e ujedno pojaati nae zanimanje za ono to se u njoj zbiva. Formalisti bi rekli da pria kako bi zadrala nau panju koristi postupke usporavanja ili retardacije te da su ti postupci u knjievnom djelu ogoljeli. Otuda potjee duhovito pakosna opaska Viktora klovskog da je Sterneov roman Tristram Shandy, roman to toliko usporava pripovjednu nit da se gotovo i ne pokree s mrtve toke, najtipiniji roman u svjetskoj knjievnosti. Formalisti su dakle poimali jezik knjievnosti kao niz otklona od norme, kao oblik nasilja nad jezikom: za njih je knjievnost osobita vrsta jezika, za razliku od obinog jezika svagdanje uporabe. No uoavanje jezinih otklona od norme podrazumijeva sposobnost odreenja norme od koje on odstupa. Pa iako je pojam obini jezik osobito mio nekim oksfordskim filozofima, injenica je da obini jezik oksfordskih filozofa nema puno slinosti s jezikom glazgovskih lukih radnika. Jezik kojim se slue ta dva drutvena sloja kad piu ljubavna pisma obino se razlikuju od jezika kojim se obraaju mjesnom upniku. Zamisao da postoji jedinstveni normalni jezik, nalik na neku zajedniku, svagdje vaeu valutu koju ravnopravno dijele svi lanovi drutva, puka je obmana. Svaki konkretni jezik sastavljen je od vrlo sloenih nizova diskursa, koji se pak razlikuju zavisno o klasi, vjeri, spolu, statusu u drutvu i tako dalje, a koje nikako ne moemo uvrstiti u samo jednu, jedinstvenu jezinu kategoriju. Ono to je za jednu osobu norma, za drugu moe biti odstupanje. Rije ginnel (aleja) moe u Brightonu biti poetina, a u Bamsleyu vie nego obina. Danas e nam zacijelo i najprozainiji tekst iz petnaestog stoljea zvuati poetino zbog arhaizama. Kad bismo pronali odlomak pisanog teksta neke davno iezle civilizacije, ne bismo tek analizom mogli utvrditi je li to ili nije poezija, jer zacijelo ne bismo znali kakav je bio obini jezik te drutvene zajednice, a kad bi daljnja istraivanja ak i pokazala da on odstupa od norme, da je devijantan, to nam ipak ne bi bio dokaz da je rije o poeziji jer ni sva jezina odstupanja nisu poetska. Uzmimo primjer slanga. Povrno itanje teksta u slangu nee nas uvjeriti da nije rije o recimo realistinoj prozi, ukoliko nemamo drugih podataka o nainima na koje takav jezik doista funkcionira u dotinom drutvu. Dakako da su ruski formalisti bili svjesni svega ovoga. Znali su da se norme i otkloni mijenjaju zavisno o drutvenom i povijesnom kontekstu, da pjesniko u tom smislu ovisi o tome gdje smo
Gerard Manley Hopkins (18441889), engleski pjesnik ije pjesnitvo karakteriziraju eliptina sintaksa, saete metafore, aliteracija i asonanca. (Prev.)
*

se u datom trenutku zatekli. injenica da je djeli jezika ouujui nije ni za njih bila jamstvo da je to uvijek i posvuda tako. Znali su da je jezik ouujui tek u odnosu prema odreenoj normativnoj jezinoj pozadini te da izmjena normativne pozadine moe mijenjati na opaaj knjievnog ili neknjievnog u jeziku. Kad bi ljudi u obinom kavanskom razgovoru najnormalnije baratati reenicama kao to je O, ti, neokaljana zarunice mira, takav bi jezik zacijelo prestao biti poetski. Drugim rijeima, literarnost je za formaliste bila funkcija diferencijalnih odnosa Izmeu jednog i drugog oblika diskursa, a ne vjeno, nepromjenjivo svojstvo. Oni nisu traili definiciju literature nego literarnosti, to jest osobitih naina uporabe jezika koje nalazimo u knjievnim tekstovima, ali i izvan njih. Jer tko god misli da knjievnost moe definirati osobitim nainima uporabe jezika, mora biti svjestan injenice da ima vie metafora u menesterskom narjeju nego u Marvellovu* pjesnitvu. Nema knjievnog postupka bilo da je rije o metonimiji, sinegdohi, litoti, hijazmu i slino koji ne bi bio ivo prisutan u svagdanjem govoru. Formalisti su meutim smatrali da je ouenje bit knjievnog, ono po emu se knjievni jezik razlikuje od svakodnevnog govora. Recimo meutim da u kavani za susjednim stolom ujem ovakvu primjedbu: Kako je to neitak rukopis! Kako bih je protumaio: kao knjievni ili kao neknjievni jezik? Zapravo je knjievni, jer potjee iz romana Glad Knuta Hamsuna. Da, ali kako ja mogu znati da je knjievan? Nema u njemu niega to privlai osobitu panju na sebe kao na specifinu govornu radnju. Mogao bih rei da je jezik knjievan zato to je uzet iz romana Glad Knuta Hamsuna, zato to je dio fikcionalnog teksta, teksta koji sm sebe predstavlja kao roman. A takav roman moemo ukljuiti u fakultetski nastavni plan, i tako dalje. Zapravo mi kontekst govori da je rije o knjievnoj reenici, premda se njezin jezik ne odlikuje nikakvim unutranjim svojstvima ili osobitostima koje bi ga razlikovale od ostalih vrsta diskursa. Kad biste u kafiu ispalili takvu reenicu, lako bi se moglo dogoditi da okolina ostane ravnoduna prema vaem divljenja vrijednom pjesnikom umijeu. Razmiljati o knjievnosti kao to su to inili ruski formalisti zapravo znai poimati knjievnost kao poeziju. Karakteristino je da su formalisti i za prozu esto upotrebljavali tehnike kojima su se sluili pri obradi poezije. Uvrijeeno je meutim miljenje da u knjievnost spadaju i druge stvari osim poezije, kao na primjer realistika i naturalistika proza, a takva proza nije osobito samosvjesna ili egzibicionistika u pogledu jezika. Ponekad kaemo da je nain pisanja lijep upravo zato to ne privlai prekomjernu panju, to jest divimo se njegovoj lakonskoj jednostavnosti ili smirenoj suzdranosti. No to emo s vicevima, parolama i povicima na nogometnim igralitima, s novinskim naslovima i reklamom, koji su verbalno esto vrlo ivopisni, ali ih obino ipak ne svrstavamo u knjievnost? Druga nevolja s ouenjem jest u tome to nema pisanog teksta koji uz uvjet da je domiljato sroen ne bismo mogli proitati kao ouujui. Uzmimo za primjer jedan prozaini, nedvosmisleni natpis iz londonske podzemne eljeznice: Na pokretnim stepenicama pse treba nositi. Taj natpis moda i nije tako nedvosmislen kao to se na prvi pogled ini. Sto nam on zapravo kae? Da moramo nositi pse dok se vozimo pokretnim stepenicama? Da e nas netko moda otjerati sa stepenica ako nismo imali sree da na ulici natrapamo na psa lutalicu kojega emo za vrijeme vonje drati u naruju? Na sline nejasnoe naii emo u mnogim naoko jasnim natpisima. to na primjer rei o naoko jasnom natpisu na koji nailazimo posvuda u Britaniji:
*

Andrew Marvell (16211678), engleski pjesnik, metafiziar, poznat po neobinoj upotrebi metafora. (Prev.)

Refuse to be put in this basket*, ili o prometnom znaku Way Out, onako kako bi ga proitao ovjek iz Kalifornije. ak ako i zanemarimo sline primjere zbunjujue vieznanosti, oigledno je da natpis iz londonske podzemne eljeznice moemo itati kao knjievnost. Kako? Tako da se predamo zvuku i ritmu njegove poruke, da dopustimo da nas zgrabi i potrese osorni, prijete i staccato prvih, olovno tekih jednoslonih rijei (Dogs must be Psi moraju biti) da se zatim na valu bogate aluzivnosti rijei carried (noen) otisnemo prema obalama snanog uvstva suosjeanja to ga budi pomisao na pomaganje psima lutalicama; te da najzad, u uzbibanosti i kotrljavim slogovima rijei escalator (pokretne stepenice), oslunemo kotrljavi zvuk klizanja pokretnih stepenica. To je zacijelo besmislena i jalova rabota, premda ne mnogo jalovi ja od tvrdnje da neki pjesniki opisi maevanja odjekuju zveketom krianja i uboda maeva. Rabota koja nas barem ini svjesnim injenice da knjievnost moe u najmanju ruku biti isto toliko pitanje ovjekova udjela u oblikovanju pisane rijei koliko i pitanje udjela pisane rijei u oblikovanju ovjekovih reakcija. No ak kad bi netko natpis iz podzemne eljeznice i itao na netom opisani nain, itao bi ga kao pjesnitvo, a pjesnitvo je tek dio onoga to obino svrstavamo u knjievnost. Pozabavimo se stoga jo jednom mogunou pogrenog itanja spomenutog natpisa, u nadi da e nas to odvesti malo dalje. Zamislimo pijanca koji se u sitne sate mrtav pijan izvalio na rukohvat pokretnih stepenica, zabuljio u natpis, tekom mukom proitao poruku i promrmljao: Istina! Velika istina! Do kakve je pogreke sada dolo? Pijanac je natpis proitao kao silno vanu, univerzalnu, svemirsku istinu. Upotrebom stanovitih konvencija itanja izdvojio je rijei iz konteksta situacije, a njihovu pragmatinost poopio do razmjera mnogo vanijeg, mnogo dubljeg znaenja. A to je zacijelo jedan od postupaka nunih za ono to ljudi nazivaju knjievnou. Kad nam pjesnik veli da je njegova ljubav nalik na crvenu ruu, mi ve stoga to su pjesnikove rijei pretoene u rimu znamo da nam ne treba razbijati glavu pitanjem je li se pjesniku njegova dragana s nekog udnog razloga inila slinom rui. Znamo naime da nam pjesnik govori o enama i ljubavi openito. Mogli bismo dakle rei da je knjievnost nepragmatini oblik diskursa jer za razliku od udbenika biologije i poruka to ih ostavljamo raznosaima mlijeka ne slui neposrednom, praktinom cilju pa je moramo poimati kao djelatnost to se bavi opim stanjem stvari u svijetu. Knjievnost e ponekad, premda ne uvijek, posegnuti za specifinim nainom uporabe jezika, kao da nas hoe podsjetiti na svoju osobitost, dati nam do znanja da je rije o jednom moguem nainu opisa ene, a ne o eni koja doista postoji. Ovo svraanje panje na nain izraavanja, a ne na zbilju o kojoj govori, navelo je neke kritiare na misao da je knjievnost vrst samoreferencijalnog jezika, jezika to upuuje na sebe i govori o sebi. I takav pokuaj odreenja knjievnosti ima svojih nedostataka. Prvo: George Orwell bi se zacijelo bio nemalo iznenadio da uje kako njegove lanke valja itati tako kao da su teme o kojima u njima raspravlja manje vane od naina na koji ih iznosi. Ope je miljenje da su vjerodostojnost i praktina dimenzija onoga ime se bave mnogi oblici koje svrstavamo u knjievnost doista vane za sveopi dojam. Ako je nepragmatinost diskursa dio onoga to
Natpis na javnim koarama za otpatke: Stavljajte otpatke u ovu koaru. Igrom rijei, imenica refuse (otpaci) moe se zamijeniti glagolom refuse (odbiti), ne pristati na to, pa se natpis moe proitati i kao: Ne dopustite da vas stave u ovu koaru. (Prev.) Way Out je prometni znak obavjetenja kojim se oznauje izlaz s parkiralita, benzinskih crpki i garaa. Way out se u kalifomijskom govoru rabi kao pridjev, a znai: neobian, udesan, ekscentrian. (Prev.)
*

10

podrazumijevamo pod knjievnou, tada iz takve definicije slijedi da knjievnost zapravo ne moemo objektivno definirati. Definicija knjievnosti u tom sluaju zavisi o nainu itanja, a ne o prirodi napisanog. Postoje oblici pisanja pjesme, kazalini komadi, romani oigledno zamiljeni kao nepragmatini u navedenom smislu, to meutim nije jamstvo da e ih svatko i uvijek tako itati. Gibbonov prikaz Rimskog Carstva mogu itati ne zato to naivno vjerujem da e mi pruiti pouzdana znanja o starom Rimu, nego zato to uivam u Gibbonovu proznom stilu ili to me zabavljaju opisi ljudske pokvarenosti, pa ma kakvi bili. A da sam japanski hortikulturist, moda bih pjesmu Roberta Burnsa* itao zato to elim znati jesu li ili nisu u Britaniji osamnaestog stoljea cvjetale crvene rue. Rei ete da to nije itanje teksta kao knjievnosti, no zar Orwellove lanke itam kao knjievnost samo onda ako njegove stavove o panjolskom graanskom ratu poopim do te mjere da im dadem univerzalno znaenje razmiljanja o ljudskoj sudbini? Istina je da su mnoga djela koja u akademskim ustanovama prouavamo kao knjievnost nainjena da budu itana kao knjievnost, ali je istina da mnoga i nisu. Pisani tekst moe ui u opticaj kao povijesno ili filozofsko djelo, a kasnije biti svrstan u knjievnost, ili pak moe krenuti meu itateljstvo kao knjievnost, a zatim se potvrditi kao vrijedan arheoloki izvor. Neki tekstovi se raaju kao literarni, neki literarnost postiu, a nekima ona biva nametnuta. Nain na koji se tekst odgaja moe u tom smislu biti vaniji nego pitanje gdje se i kakav rodio, kao to je ponekad presudnije kako se ljudi prema vama odnose nego kakva ste roda. Ako utuve u glavu da spadate u porodicu knjievnosti, onda u nju spadate i gotovo, pa ma to vi mislili o sebi i svome porijeklu. Stoga emo knjievnost promatrati ne toliko kao hitno svojstvo ili skup svojstava to se ogledaju u pojedinim oblicima pisma od Beowulfa do Virginije Woolf, koliko kao odnos prema pisanoj rijei. Ne bi bilo lako, iz svega to je s razliitih pobuda okrteno imenom knjievnost, izdvojiti postojani skup bitnih svojstava. Zapravo bi to bilo jednako nemogue kao kad bismo htjeli utvrditi jedno i jedino bitno svojstvo zajedniko svim igrama. Bit knjievnosti ne postoji. Svaki pisani tekst moemo itati nepragmatino, ako to znai itati tekst kao knjievnost, ba kao to ga moemo itati poetski. Kada bih uzeo prouavati vozni red u elji da steknem grau za razmiljanje o brzini i sloenosti suvremenog naina ivota, a ne iz potrebe da pronaem najzgodniju vezu izmeu vlaka A i vlaka B, mogao bih rei da itam vozni red kao knjievnost. John M. Ellis je jednom rekao da je naziv knjievnost vrlo slian rijei korov: korov nije odreena biljka, ve bilo koja vrst raslinja koju vrtlar s ovog ili onog razloga plijevi.3 Za razliku od korova, knjievnost je zacijelo svaka vrst pisanog teksta koju, s ovog ili onog razloga, pojedini ljudi osobito cijene. Knjievnost i korov rekli bi filozofi funkcionalni su a ne ontoloki nadjevci jer nam govore o onome to inimo, a ne o postojanoj biti stvari. Govore nam o ulozi teksta ili ika u drutvenom kontekstu, o njegovu odnosu prema okolini i onome po emu se od nje razlikuje, o njegovu ponaanju, o ciljevima u koje moe biti upotrjebljen i o ljudskim obiajima na koje se odnosi. Knjievnost je u tom smislu isto formalna, prazna definicija. Bit joj neemo dosei ni ako je odredimo kao nepragmatini odnos prema jeziku jer je takav odnos svojstven i drugim jezinim djelatnostima, na primjer vicevima. Ionako nije jasno moemo li uope strogo razluiti praktini od nepraktinog odnosa prema jeziku. Oigledno je da se itanje iz uitka, kao na primjer itanje romana, razlikuje od itanja obavijesti, kao u sluaju
Robert Burns (17591796), engleski pjesnik ranoromantiarskog razdoblja na ije stihove se odnose autorova razmiljanja. (Prev.)
*

11

saobraajnih znakova, no to ako uzmemo itati udbenik iz biologije u elji za proirivanjem znanja? Je li to ili nije pragmatini odnos prema jeziku? Knjievnost je u mnogim drutvima sluila isto pragmatinim ciljevima, kao na primjer vjerskim. Strogo luenje praktinog od nepraktinog mogue je zacijelo tek u drutvu kao to je nae, gdje je knjievnost izgubila svaku praktinu funkciju. Moda bismo za opu definiciju mogli uzeti neku vrst osjeaja knjievnog koji je meutim povijesno specifian. Jo dakle nismo prodrli u tajnu pitanja zato Lamb*, Macaulay i Mill spadaju u knjievnost, a Bentham, Marx i Darwin openito ne. Moda je najjednostavniji odgovor da su prva trojica primjeri lijepog pisanja, a druga trojica nisu. Nedostatak takova odgovora, barem po mom sudu, lei u njegovoj netonosti, ali mu je prednost u tome to govori da ljudi knjievnou nazivaju uglavnom onu vrst pisanja koju smatraju dobrom. Ni takvo miljenje oito nije bez zamjerki: kad bi bilo tono, ne bi postojalo ono to nazivamo loom knjievnou. Lamb i Macaulay mogu po mom miljenju biti previsoko cijenjeni, to ne znai da u ih nuno prestati ubrajati u knjievnost. Raymond Chandler moe po vaem sudu biti dobar u svom fahu, ali ne mora spadati u knjievnost. S druge strane, kad bi Macaulay kao pisac bio doista lo kad ne bi imao pojma o gramatici, a pisao samo o bijelim mievima bilo bi razumljivo da ga ne ubrojimo u knjievnost, pa ni lou. ini se da je stvaranje vrijednosnog suda doista povezano s onim to smatramo knjievnim a to ne, ali ne u smislu da pisanje nuno mora biti lijepo kako hi bilo knjievno, nego da mora spadati u kategoriju, u fah onoga to smatramo lijepim, pa makar to bio i loiji primjer openito cijenjenog naina pisanja. Nitko razuman nee rei da je autobusna karta primjer manje vrijedne, loije knjievnosti, ali bi pjesnitvo Ernesta Dawsona netko s pravom mogao nazvati loijim. Stoga je naziv lijepo pisanje ili beletristika vieznaan i nejasan: oznauje vrstu openito cijenjena naina pisanja, ali ne obvezuje na miljenje da je odreeni njezin primjerak nuno dobar. Pretpostavka da je knjievnost uz gore navedena ogradu visoko cijenjeni oblik pisanja rasvjetljuje mnoge nedoumice, ali je i prilino destruktivna jer znai da zauvijek moemo odbaciti tlapnju o knjievnosti kao objektivnoj kategoriji, kategoriji nepromjenjivoj i datoj. Po njoj u knjievnost moe spadati bilo to, dok sve ono to oduvijek i neprijeporno smatramo knjievnou Shakespeare, primjerice moe izgubiti odreenje knjievnog. Moramo dakle odbaciti vjerovanje da je prouavanje knjievnosti prouavanja postojanog, odredivog entiteta, kao to je entomologija prouavanje kukaca. Neki oblici fikcionalne proze jesu, a neki nisu knjievnost; neke vrsti knjievnosti jesu, a neke nisu fikcionalne; jedna vrst knjievnosti privlai panju na svoj jezini ustroj, dok pojedini visoko retoriki oblici uope ne spadaju u knjievnost. Knjievnost kao niz djela utvrdive i postojane vrijednosti, djela obiljeenih zajednikim specifinim osobinama, naprosto ne postoji. Stoga u rijei knjievni i knjievnost odsada rabiti uvjetno, dajui itatelju na znanje da su spomenuti nadjevci neprimjereni, ali da bolji trenutano ne postoje.

Charles Lamb (17751834), engleski pjesnik i pripovjeda. Thomas B. Macaulay (18001859), engleski politiar i povjesniar. John Stewart Mill (18061873), engleski filozof i ekonomist. Jeremy Bentham (17481812), engleski filozof. (Prev.)
*

12

Rekli smo da iz odreenja knjievnosti kao visoko cijenjena oblika pisanja slijedi da knjievnost nije postojani entitet. Razlog tome je u promjenjivosti vrijednosnih sudova. Vremena se mijenjaju, a vrijednosti ostaju stalne, podsjea nas reklamna krilatica jednog engleskog dnevnog lista, kao da jo vjerujemo u ubijanje nejake djece i ismijavanje umno zaostalih na javnim skupovima. Kao to ljudi u jednom stoljeu mogu neko djelo smatrati filozofskim a u narednom stoljeu knjievnim ili obrnuto, mogu promijeniti miljenje i o tome koju vrst pisanja dre vrijednom a koju ne. Mogu ak i promijeniti mjerila za donoenje vrijednosnih sudova. To, kao to sam napomenuo, ne znai da e djelo s ocjenom loije nuno izgubiti epitet knjievnog ljudi e ga zacijelo i dalje nazivati knjievnim djelom, svrstavajui ga u openito priznati tip knjievnosti. No to ne znai da takozvana knjievna norma, neprijeporna velika tradicija nacionalne knjievnosti mora biti priznata kao konstrukt to su ga u odreeno vrijeme i iz odreenih pobuda ustanovili odabrani pojedinci. Nema po sebi vrijednog knjievnog djela ni knjievne tradicije, djela vrijednog bez obzira na postojee sudove prolosti i mogue sudove budunosti. Vrijednost je nepostojano, prolazno odreenje, a znai: ono to u stanovitim prilikama cijeni odreena skupina ljudi na temelju utvrenih mjerila i u svjetlu postojeih ciljeva. Kad bi svekolika naa dosadanja povijest kojim sluajem doivjela snanu preobrazbu, bilo bi posve mogue da se u budunosti oblikuje drutvo kojemu Shakespeare ne bi nita znaio. Njegova bi se djela takvom drutvu mogla initi strano udnim, punim sporednih, nebitnih misli i osjeaja. Shakespeare u takvom drutvu zacijelo ne bi bio vredniji od dananjih grafita. Premda bi se mnogi zgrozili nad traginom duhovnom bijedom i ispraznou takva drutva, meni se ini da je dogmatino ne prihvatiti mogunost da bi takvo stanje duha moglo dapae proizai iz sveopeg duhovnog bogatstva ljudskog roda. Marxa je muilo pitanje kako je i zato grka umjetnost mogla zadrati vjeitu ljepotu premda su drutveni uvjeti u kojima je nastala odavno preivjeli. No kako mi moemo znati da e grka umjetnost ostati vjeito lijepa kad povijesti jo nije doao kraj? Zamislimo da nam arheolozi jednoga dana otkriju pravo znaenje koje je za starogrku publiku imala tragedija. Zamislimo da odjednom spoznamo kako su interesi te drevne publike bili posve razliiti od naih. Kad bismo starogrku tragediju poeli itati u svjetlu novosteenih spoznaja, moglo bi se dogoditi da prestanemo u njoj uivati i shvatimo kako je na nekadanji uitak proizlazio iz pojednostavljena itanja grke tragedije, da smo je itali u svjetlu onoga to nas kao drutvenu zajednicu zaokuplja te da sada kad je vie ne moemo tako itati tragedija gubi znaenje koje je nekada imala u naim oima. injenica da knjievna djela uvijek donekle tumaimo u svjetlu vlastitih preokupacija da smo tovie njima sputani moda je jedan od razloga to vrijednost nekih knjievnih djela ve stoljeima ostaje nepromijenjena. Dakako, moe biti da nas i dalje zaokupljaju pitanja kojima se bavi samo djelo, ali je mogue da zapravo uope ne sudimo o istom djelu, iako mislimo da sudimo. Na Homer nije jednak srednjovjekovnom Homeru, a na Shakespeare razlikuje se od Shakespearea njegovih suvremenika. Svako povijesno razdoblje sainilo je svojega, drukijeg Homera i Shakespearea, Homera i Shakespearea po vlastitim potrebama, iznalazei u njihovim djelima one elemente koje upravo to doba cijeni ili osporava, premda to ne moraju uvijek biti isti elementi. Drugim rijeima, svako drutvo ponovo pie djelo koje ita, to jest nema itanja koje u isti mah ne bi bilo ponovno pisanje djela. Ni jedno djelo ni njegova procjena u vremenu ne moe biti preuzeto od nove skupine ljudi a da pritom ne bude barem

13

malko, moda neprimjetno, izmijenjeno pa je i to razlog zato je ono to smatramo knjievnou izrazito nepostojan pojam. Ne mislim da je nepostojan zato to su vrijednosni sudovi subjektivni. Po takvom shvaanju svijet je podijeljen na opipljive vanjske injenice, kao na primjer gradska eljeznika stanica, i na proizvoljne vrijednosne sudove u nama, kao na primjer tvrdnja: Ja ne volim banane, ili: Imam dojam da ton ove Yeatsove pjesme prelazi iz borbeno razmetnog u mrano rezignantni. injenice su svima dostupne i neosporne, a vrijednosti osobne i proizvoljne. Oita je razlika izmeu injenice koja kae: Ova katedrala je sagraena 1612. godine i vrijednosnog suda o istoj katedrali: Ova katedrala je sjajni primjer barokne arhitekture. Uzmimo da sam prvu tvrdnju izrekao dok sam amerikoj turistkinji pokazivao Englesku d time je doveo u nedoumicu. Zato uvijek navodite datume nastanka tih vaih graevina? mogla bi me upitati moja Amerikanka. emu ta opsjednutost porijeklom? Drutvo u kojemu ja ivim ne vodi rauna o datumima. Mi graevine dijelimo na one okrenute prema sjeverozapadu i one okrenute prema jugoistoku. Ovakva primjedba moda bi mi pomogla da shvatim kako se moj nain opisivanja temelji na odreenom sustavu vrijednosnih sudova. Vrijednosni sudovi amerike turistkinje razlikuju se od suda tipa: Ova katedrala je sjajni primjerak barokne arhitekture, ali ipak jesu vrijednosni sudovi, pa ma kakvu injeninost ja u njima pokuao pronai. Konstatacije injenica najzad ipak jesu konstatacije, a to znai da pretpostavljaju stanoviti broj spornih sudova, kao na primjer: da su vrijedni i moda vredniji spomena nego neki drugi; da ih upravo ja imam pravo izricati, pa ak moda i jamiti za njihovu vjerodostojnost; da ih i vi imate pravo izricati; da emo izricanjem takvih tvrdnji doi do neke vrijedne spoznaje i tako dalje. Istina je da avrljanja u kafiu slui prijenosu obavijesti, ali je takvo avrljanje ujedno prepuno onoga to bi lingvisti nazvali faktikim, to jest prepuno je zanimanja za sam in komunikacije. Kad priam s vama o vremenu, ja vam ujedno dajem do znanja da vas smatram osobom s kojom je vrijedno porazgovoriti, da nisam nedrutven ili da se ne kanim uputati u kritiku vaeg vanjskog izgleda. U tom je smislu posve nezainteresirano ustvrivanje injenica nemogua. Dakako da se navoenje datuma nastanka katedrale u naem drutvu smatra manje nezainteresiranom tvrdnjom nego izricanje miljenja o njezinoj arhitekturi, no postoje situacije u kojima bi prvi tip konstatacije bio vie vrijednosno obojen nego drugi. Moda su rije barokni i sjajan postale manje-vie sinonimne; moda samo tvrdoglava aica istomiljenika kojoj i sm pripadam uporno vjeruje da je datum nastanka graevine vaan pa se ta moja tvrdnja doima kao kodirani nain izraavanja pripadnosti takvim tvrdoglavcima. Svaki iskaz kojim neto opisujemo dio je esto nevidljivog spleta vrijednosnih kategorija, bez kojih zapravo ne bismo imali o emu priati. Nije istina da je znanje koje posjedujemo samo injenino, pa stoga podlono izopaavanju od strane kojekakvih interesa i sudova, premda je i takvo izopaavanje mogue. Kad ne bismo imali nikakvih interesa, ne bismo mogli stjecati znanje jer bi nam se trud oko spoznavanja bilo ega inio besmislenim. Interesi su konstitutivni za oblikovanje znanja, a ne samo predrasude koje ga ugroavaju. Tvrdnja da znanje mora biti osloboeno vrijednosnih sudova i sama je vrijednosni sud. injenica da volim banane moe biti stvar mog osobnog ukusa, premda je i to sporno. Podrobna analiza mojih sklonosti raznim vrstama hrane vjerojatno bi pokazala da su i te sklonosti velikim dijelom posljedica mojih formativnih navika iz ranog djetinjstva, moga odnosa prema roditeljima, brai i sestrama te kojekakvih drugih kulturolokih initelja koji su jednako drutveno

14

uvjetovani i nesubjektivni koliko i eljeznike stanice. Ova uvjetovanost je jo oiglednija u duboko usaenoj strukturi vjerovanja i interesa koji mi namee drutvo u kojemu sam roen i odgojen. To je na primjer vjerovanje da zdravlje moramo uvati, da podjela meu spolovima potjee iz bioloke uvjetovanosti ljudskih bia, da su ljudi vaniji od krokodila. Istina je da se u mnogim miljenjima moemo razmimoilaziti, ali nam je razmimoilaenje u miljenjima mogue samo zato to se oslanjamo na pojedine duboko ukorijenjene naine vienja i vrednovanja svijeta koji su dakako povezani s naim drutvenim ivotom i koje ne moemo mijenjati a da pritom ne promijenimo sam drutveni ivot. Nitko me nee kazniti ako kaem da mi se ne dopada neka Donneova pjesma, ali bi me tvrdnja da Donne nema veze s knjievnou u odreenim prilikama mogla stajati radnog mjesta. Nitko mi ne brani da glasam za laburistiku ili za konzervativnu stranku, ali ako kaem da je takav nain glasanja tek prikrivanje jedne dublje predrasude predrasude da je smisao demokracije u zaokruivanju imena na glasakom listiu svakih nekoliko godina moglo bi se dogoditi da u odreenim netipinim prilikama zavrim u zatvoru. Uvelike skrivena struktura vrijednosti na kojoj se temelje i kojom se pothranjuju nai injenini iskazi dio je onoga to nazivamo ideologijom. Pod rijeju ideologija otprilike podrazumijevam naine na koje je ono to govorimo i u to vjerujemo povezano sa strukturom i odnosima moi drutva u kojemu ivimo. Iz ovako grube definicije ideologije slijedi da ne moemo sve sudove i kategorije opravdano nazvati ideolokim. Premda je u nama duboko ukorijenjeno miljenje da kao drutvo stremimo naprijed u budunost, i premda takvo nae vienje sebe moe biti bitno povezano sa strukturom moi drutva u kojem ivimo, ne mora uvijek i posvuda biti tako. (Moda postoji drutvo koje sebe vidi u kretanju unatrag.) Pod rijeju ideologija ne podrazumijevam jedino ta duboko ukorijenjena, esto nesvjesna vjerovanja, nego konkretnije: podrazumijevam one oblike osjeanja, vrednovanja, poimanja i vjerovanja koji su na neki nain povezani s odravanjem i reprodukcijom moi u drutvu. injenicu da takva vjerovanja ni u kojem sluaju nisu tek pitanje osobnog hira lijepo e nam ilustrirati jedan primjer iz knjievnosti. I. A. Richards, kritiar i profesor sveuilita u Cambridgeu, svojom glasovitom studijom Praktina kritika (Practical Criticism) 1929, pokuao je dokazati da vrijednosni sud o knjievnom djelu moe biti itekako proizvoljan i subjektivan. Richards je skupini studenata dao u zadatak da ocijene nekoliko pjesama bez naslova i imena autora. Sudova je, naravno, bilo svakojakih. Neki studenti su obezvreivali priznate pjesnike veliine, a drugi hvalili i slavili gotovo beznaajne pjesnike. Ono to je po mojem miljenju u tom eksperimentu bilo najzanimljivije, a Richardsu oito promaklo, upravo je istovjetnost podsvjesnih vrijednosti na kojima su se temeljile pojedinane razlike u miljenjima. Kad itamo procjene Richardsovih studenata, upada nam u oi koliko su one spontani plod navikom steenih naina opaanja i tumaenja u svih studenata podjednako, kako su podudarna njihova miljenja o ulozi knjievnosti te pretpostavke i oekivanja s kojima prilaze pjesmi. To nas zapravo i ne mora iznenaditi jer su svi sudionici Richardsova pokusa bili mladi ljudi, bijelci, pripadnici viih drutvenih slojeva i Englezi, kolovani u privatnim kolama dvadesetih godina pa je njihovo reagiranje na pjesmu zavisilo i o mnogim drugim, a ne samo o isto knjievnim faktorima. Kritike reakcije ispitanika bile su tijesno isprepletene s njihovim openitijim sklonostima, predrasudama i vjerovanjima. Za to ih ne moramo kriviti jer nema kritikog reagiranja koje ne bi bilo isprepleteno sa spomenutim

15

vrijednostima pa prema tome nema ni isto knjievnokritikog suda ili interpretacije. Ako bismo ikoga htjeli kriviti, bio bi to sam I. A. Richards jer kao mlad ovjek, bijelac, pripadnik gornjeg srednjeg sloja, mukarac i profesor na Cambridgeu nije bio kadar objektivirati kontekst interesa koje je i sam uvelike dijelio s kontekstom vlastitih ispitanika, pa stoga ni do kraja shvatiti da se pojedinane, subjektivne razlike u vrednovanju knjievnog djela temelje na posve odreenom, drutveno uvjetovanom nainu poimanja svijeta. Ako knjievnost ne moemo shvaati kao objektivnu, opisnu kategoriju, ne moemo niti tvrditi da knjievnost obuhvaa samo ono emu ljudi iz hira nadijevaju ime knjievnosti. Vrijednosni sud o tome to jest a to nije knjievnost nikad ne proizlazi iz hira, nego je ukorijenjen u duboke strukture vjerovanja, naoko jednako postojane kao Empire State Building. Dosad smo dakle zakljuili ne samo da knjievnost ne postoji u onom smislu u kojem postoje kukci te da su vrijednosni sudovi na temelju kojih se knjievnost konstituira povijesno promjenjivi nego da su i sami vrijednosni sudovi usko povezani s drutvenim ideologijama. Vrijednosni sudovi, na kraju krajeva, nisu samo stvar osobnog ukusa, ve i stvar pretpostavki na temelju kojih pojedine drutvene skupine provode i odravaju mo nad drugim drutvenim skupinama. Ako vam se ovakva tvrdnja ini pretjeranom, ako mislite da je i ona tek pitanje osobne predrasude, predlaem da je provjerimo na primjeru razvoja predmeta knjievnost u engleskim akademskim ustanovama.

16

1. RAZVOJ ENGLESKOG KAO AKADEMSKOG PREDMETA*

Pojam knjievnosti u Engleskoj osamnaestog stoljea nije se ograniavao, kao to to danas ponekad biva, na .kreativno ili matovito pisanje (imaginative writing). U to je doba pojam knjievnosti obuhvaao itav niz oblika pisanja koje je drutvo cijenilo i dralo vanim: filozofiju, povijest, esejistiku, pisanje pjesama i pisama. Osamnaesto stoljee nije tekstu nadijevalo epitet knjievni zbog njegove funkcionalnosti ono je jo ozbiljno dvojilo moe li pojavu tada novog oblika, romana, uope svrstati u knjievnost ve ga je procjenjivalo s obzirom na postojee standarde uljudnog pisanja. Drugim rijeima, mjerila za odreivanje knjievnog bila su neprikriveno ideoloka pa su tekstovi koji su utjelovljavali vrijednosti i ukus pojedine drutvene klase dobivali ocjenu knjievnih, dok uline balade, popularne romance, pa ak moda i drama nisu. U tom je povijesnom trenutku dakle vrijednosni naboj pojma knjievnost bio prilino oigledan. Meutim, knjievnost u osamnaestom stoljeu nije bila samo utjelovljenje stanovitih drutvenih vrijednosti, nego i vano orue za njihovo uvrivanje i irenje. Uzdrmana ali itava, Engleska osamnaestog stoljea bila je tek pomolila glavu iz krvavog graanskog rata u kojemu su se grubo dohvatile dvije drutvene klase. Zelja za obnovom i uvrivanjem drutvenog poretka dovela je do uspostavljanja vrijednosti toga doba: neoklasicistikog poimanja Razuma, Prirode, reda i pravilnosti, oprimjerena u umjetnosti. Knjievnost je dobila novu vanost jer se uz potrebu za asimilacijom sve monije ali duhovno sirove srednje klase u redove vladajue aristokracije javila potreba za irenjem uglaena ponaanja, pravilnog ukusa i opih kulturnih standarda. Zato je knjievnost poela obuhvaati cijeli niz ideolokih ustanova; asopise, kavane, rasprave o drutvu i estetici, propovijedi, prijevode s grkog,i latinskog, savjetnike o lijepom ponaanju i pitanjima udorea. Knjievnost osamnaestog stoljea nije poznavala sintagme kao to su proivljeno iskustvo, osobna reakcija i jedinstvenost mate. Takvo nazivlje za nas nerazdvojno od samog pojma knjievnog ne bi se bilo osobito dojmilo Henryja Fieldinga. Definicije knjievnosti u dananjem smislu poele su se zainjati tek u doba koje danas nazivamo romantiarskim razdobljem. Suvremeno znaenje rijei knjievnost uvrstilo se tek u devetnaestom stoljeu pa je knjievnost u dananjem smislu rijei povijesno mlada pojava, izmiljena negdje krajem osamnaestog stoljea. Chauceru bi se, pa ak i Popeu, inila strano udnom. Evo kako je sve poelo: prvo se kategorija knjievnosti poela ograniavati na takozvano kreativno ili matovito djelo. Posljednja desetljea osamnaestog stoljea bila su svjedokom nove podjele i razgraniavanja diskurs, korjenitog prestrojavanja onoga to bismo mogli nazvati diskurzivnom formacijom engleskog drutva. Pjesnitvo je poelo znaiti mnogo vie negoli

Naslov poglavlja u izvorniku glasi The Rise of English, to u doslovnom prijevodu Razvoj engleskog ne bi odgovaralo smislu poglavlja. Zato sam naslov proirila. (Prev.) Engleski graanski rat u 17. stoljeu trajao je od 1642. do 1646, a vodio se izmeu kralja Charlesa I i rojalistike partije s jedne strane te parlamentaraca i njihove vojske s druge strane. Zavrio je pobjedom parlamentaraca, smaknuem kralja i osnutkom Republike na elu s Oliverom Cromwellom, koja je trajala do restauracije monarhije, 1660. Ovaj rat mogli bismo opisati kao prvu buroasku revoluciju u Engleskoj. (Prev.)
*

17

tek stih, pa ve u doba kad Shelley pie svoju Obranu pjesnitva (1821)* postaje utjelovljenjem kreativnosti, to je bilo iz temelja suprotno utilitarnoj ideologiji ranoindustrijske kapitalistike Engleske. Razlika izmeu injeninog ili faktinog i matovitog ili imaginativnog naina pisanja bila je dakako ve odavno priznata. Rije poezija ve je tradicionalno izdvajala fikcionalni nain pisanja (fiction), a Philip Sidney ve je ranije zapoeo rjeitu borbu za poeziju svojom raspravom U obranu pjesnitva. U doba pojave romantizma knjievnost postaje ve gotovo sinonim za matovito, imaginativno. Pisati o neemu to ne postoji sada se poinje initi nekako uzbudljivijim i vrednijim nego opisivati Birmingham ili kolanje krvi u ljudskom tijelu. Valja napomenuti da je rije matovito, imaginativno, prepuna vieznanosti i tajanstven osti tipine za romantiarsko poimanje knjievnosti jer podsjea na opisni naziv imaginarno u znaenju neistinito, ali je ujedno i vrijednosni termin u znaenju vizionarsko ili inventivno. Budui da smo i sami romantiari jer smo vie proizvod romantiarskog poimanja knjievnosti negoli uvjereni sljedbenici kasnijih zbivanja, teko nam je pojmiti koliko je takvo gledanje zapravo udno i povijesno neobino. udnim bi se inilo i veini engleskih pisaca iju imaginativnu viziju mi danas sa strahopotovanjem stavljamo iznad pukog prozainog jezika pisaca koji ne nalaze nita dramatinije pa piu o kugi ili o varavskom getu. Opisni termin prozni (prosaic) poeo je dobivati dananji negativni prizvuk prozainog, dosadnog i nepoticajnog upravo u romantiarskom razdoblju. Kad ljudi ponu osjeati da je ono to ne postoji privlanije od stvarnog ivota, kad pjesnitvo ili matu stanu pretpostavljati prozi ili suhoj injenici, razumno je pomisliti da nam to kazuje neto o drutvu u kojemu ive, to jest o drutvu u kojemu su ivjeli romantiari. Povijesno razdoblje o kojemu govorimo bilo je doba revolucija. Staro kolonijalno ureenje u Americi i feudalizam u Francuskoj pali su pod naletom buroazije. Engleska je doivjela ekonomski uzlet od golemih profita steenih trgovinom robljem u osamnaestom stoljeu i imperijalne vladavine nad svjetskim morima te tako postala prva industrijsko-kapitalistika zemlja na svijetu. Meutim, vizionarska oekivanja i golema pokretaka energija koja se oslobodila u spomenutim revolucijama, energija to je pothranjivala romantiarski nain pisanja, dola je u gotovo tragini sukob s okrutnom stvarnou novih buroaskih reima. Vulgarno filistinski utilitarizam u Engleskoj ubrzo je postao vladajuom ideologijom industrijske srednje klase: injenicu je pretvorio u feti, odnose meu ljudima sveo na razinu puke trine razmjene, a umjetnost odbacio kao neunosni ukras. Nemilosrdna stega ranoindustrijskog kapitalizma iz korijena je upala itave ljudske zajednice, pretvarala ljude u robove i nadniare, novonastaloj radnikoj klasi nametnula otuujui proces rada, a odricala vrijednost svemu to nije mogla pretvoriti u robu na slobodnom tritu. Budui da su radnici na takvo izrabljivanje poeli odgovarati militantnim protestima, a mune uspomene na revoluciju s onu stranu La Manchea jo opsjedale engleske vlastodrce, drava je reagirala brutalnom politikom represijom, koja je u jednom trenutku romantiarskog razdoblja pretvorila Englesku u policijsku dravu.4
Engleski pjesnik Percy Bysshe Shelley (17921822) pie svoju glasovitu obranu pjesnitva kao reakciju na napis T. L. Peacocka, u kojemu ovaj tvrdi da je ljudsko drutvo ulo u fazu prevlasti razuma, gdje nema mjesta za pjesnike. Shelley ponosno istie da je pjesnik nepriznati zakonodavac svijeta. (Prev.) Philip Sidney (15541586) svojom raspravom otro reagira na puritanistike napade na englesko kazalite i tobonji nemoral pjesnikog dramskog stiha. (Prev.)
*

18

Ako prednost koju su romantiari davali stvaralakoj mati promotrimo u vrtlogu ovakvih zbivanja, vidjet emo da ona nije bila samo bijeg od zbilje. Naprotiv, knjievnost je odjednom postala jednim od rijetkih podruja na kojemu je jo bilo mogue potvrivati i slaviti stvaralake vrijednosti to ih je industrijski kapitalizam izbrisao s lica engleskog drutva. Matovito stvaranje postalo je slikom neotuenog rada, a intuitivni, transcendentalni domet pjesnike svijesti vrelom snane kritike racionalistike ili empiristike ideologije koja slijepo robuje injenici. Knjievno djelo poinje se poimati kao tajanstvena organska cjelina, naprama rascjepkanom individualizmu kapitalistikog trita. Djelo je spontano, a ne proraunato, ono je kreativno, a ne mehaniko. Sada se rije poezija ne odnosi tek na tehniku pisanja, ve poinje poprimati duboko drutveno, politiko i filozofsko znaenje, a vladajua klasa se ve na spomen te rijei hvata za pitolj. Tako knjievnost postaje alternativna ideologija, a mata kao u Blakea i Shelleya istinska politika snaga. Zadatak joj je bio da izmijeni drutvo u ime energija i vrijednosti utjelovljenih u umjetnosti. Gotovo svi najistaknutiji pjesnici romantizma ivo su sudjelovali u politikim zbivanjima, gledajui ih kao dio svojih knjievnih i drutvenih obveza, a ne kao odstupanje od njih. Ve i unutar tako radikalno novog poimanja knjievnosti poinje se nasluivati drugi, nama blii naglasak: naglasak na suverenitetu i samostalnosti mate, na njezinoj prelijepoj nezainteresiranosti za prozainost svagdanjeg ivota i borbu za politiku pravdu. Ako je transcendentalna priroda mate bila izazov beskrvnom racionalizmu, piscu je nudila utjeno apsolutnu alternativu za povijesnu zbilju. Upravo u takvom odvajanju od povijesne zbilje ogledao se stvarni poloaj pisca romantiara. Umjetnost je, kao i sve ostalo, postala roba, a umjetnik romantiar tek proizvoa manje vrijedne robe. Unato krasnorjeivim tvrdnjama da je reprezentativni uzorak ljudskog roda, da govori jezikom naroda i izrie vjeite istine, pjesnik poinje ivotariti na rubu jednog drutva koje nije nimalo spremno da proroke nagrauje obilatim nadnicama. Profinjeno strasni idealizam romantiara bio je dakle idealistian i u filozofskom znaenju rijei. Lien prave uloge u drutvenim kretanjima koja su industrijski kapitalizam mogla pretvoriti u pravednije drutvo, pjesnik se silom poinje povlaiti u osamu vlastite stvaralake svijesti. Vizija pravednijeg drutva poinje se sve ee pretvarati u nemonu nostalgiju za starom, davno iezlom, organski ivom Engleskom. Tek u doba Williama Morrisa*, koji je krajem devetnaestog stoljea upravio romantiarski humanizam na staze radnikog pokreta, znatno se smanjio jaz izmeu pjesnike vizije i politike prakse.5 Nije sluajno da je razdoblje o kojemu govorimo bilo svjedokom uspona moderne estetike ili filozofije umjetnosti. Iz toga doba smo od Kanta, Hegela, Schillera, Coleridgea i drugih naslijedili dananje pojmove simbola, estetskog doivljaja, estetskog sklada i jedinstvene naravi artefakta. Istina je dodue da su mukarci i ene i prije toga pisali pjesme, postavljali scenska djela i slikali, a drugi ih itali, gledali i promatrali, svatko iz svojih pobuda, svatko na svoj nain. Razlika je tek u tome to su sada najednom te toliko opipljive i povijesno promjenjive djelatnosti svrstane u kategoriju jedne posebne, tajne metrije, zvane estetika te da se novi soj ljudi estetiara gorljivo bacio na ogoljivanje njezinih najskrivenijih struktura. I ranije su se dodue nametala pitanja o tajnama umjetnosti, ali su ona sada poela dobivati novo znaenje. Teza da
William Morris (18341896), engleski slikar, knjievnik i socijalist, jedan od osnivaa Socijalistike lige u Engleskoj. (Prev.)
*

19

postoji stalni predmet zvan umjetnost i izdvojivi doivljaj zvan ljepota ili estetsko velikim je dijelom bila posljedica otuivanja umjetnosti od drutvenog ivota, o kojemu smo ve govorili. Budui da je knjievnost izgubila svaku smislenu funkciju, a pisac prestao biti tradicionalna figura koja je nekad ivjela od novane potpore dvora, crkve ili bogatog pokrovitelja, javila se mogunost za preokretanjem novonastalog stanja u korist knjievnosti. Javilo se miljenje da je smisao kreativnog pisanja upravo u njegovoj velianstvenoj neupotrebljivosti, u injenici da je ono samo sebi cilj, da se dri na dostojanstvenoj udaljenosti od prljavih interesa drutvenog ivota. Izgubivi pokrovitelja, pisac je pronaao nadomjestak u poetskom.6 Prilino je dodue neuvjerljivo da je starim Grcima Ilijada znaila umjetnost u istom smislu u kojemu je katedrala bila umjetniko djelo za srednjovjekovnog, a slikarstvo Andyja Warholea za dananjeg ovjeka, ali se estetika trudila da potisne takve povijesne razlike. Estetika je odvojila umjetnost od materijalnog svijeta, drutvenih odnosa i ideolokih znaenja od svega ega je umjetnost oduvijek dio i uzdigla je na pijedestal usamljenog fetia. Teorija estetike s prijelaza osamnaestog stoljea temelji se na polumistinom uenju o simbolu.7 Simbol je u romantizmu doista bio univerzalni lijek za sve boljke. U simbolu se na gotovo magian nain rjeavao itav niz sukoba naoko nerjeivih u obinom ivotu: sukob izmeu subjekta i objekta, opeg i pojedinanog, osjetilnog i pojmovnog, materijalnog i duhovnog, reda i spontanosti. Nije udno to su se upravo takvi sukobi nametali u razdoblju romantizma. U drutvu koje ih ne moe vidjeti nikako drukije nego kao trinu robu, predmeti se moraju initi beivotnim, nepokretnim i otuenim od ljudi koji ih proizvode i rabe. Konkretno i univerzalno kao da se poinju razdvajati jer kruto racionalistika filozofija ne priznaje osjetilne kvalitete pojedinanih stvari, dok kratkovidni empirizam (slubena filozofija engleske srednje klase, onda kao i danas) nije kadar da podigne pogled iznad rascjepkanih djelia svijeta i da ih sloi u barem donekle cjelovitu sliku. S jedne je strane trebalo poticati dinaminu, spontanu energiju drutvenog napretka, a s druge strane obuzdavati njezine potencijalno anarhistine tenje uz pomo krutog drutvenog poretka. Zato je simbol bio idealan: objedinjavao je kretanje i mirovanje, buntovni sadraj i organsku formu, svijest i svijet. Materijalno tijelo simbola bilo je medij apsolutne duhovne istine, istine u koju proniemo izravnom intuicijom, a ne mukotrpnom kritikom analizom. Simbol je takvu istinu nametao svijesti ne doputajui vam da spor ite da li je uviate ili ne, treeg izbora nema. Kao takav postao je kamen temeljac svekolikog iracionalizma, prepreka svakom argumentiranom kritikom ispitivanju, a takav je ostao sve do naih dana. Simbol je bio jedinstvena cjelina pa ga niste smjeli ralanjivati na sastavne dijelove da proniknete u tajne njegova funkcioniranja. To bi bilo jednako bogohulno kao kad biste se boe sauvaj upustli u analizu Svetoga Trojstva. Sve sastavnice simbola djeluju u spontanom i slonom zajednitvu, svaka sa svoga podreenog mjesta, a sve zajedno za dobrobit cjeline. Zar je onda udno to se simbol ili knjievni artefakt tijekom cijelog devetnaestog i dvadesetog stoljea nudio kao idealni model ljudskoga drutva? Zar ne bi bilo divno kad bi nii drutveni slojevi zaboravili nedae i jade, kad bi dobrovoljno pristali da rade za dobrobit svih? Zar nam svima ne bi bolje bilo bez tih dosadnih nereda, pobuna i graje? Govoriti o knjievnosti i ideologiji kao o dvije razliite ali uzajamno povezane pojave u stanovitom je smislu posve nepotrebno, to sam nadam se pokazao. U znaenju rijei naslijeenom iz prolosti knjievnost jest ideologija jer je najue povezana s pitanjima drutvene

20

moi. No ako itatelj jo dvoji o ispravnosti ove teze, moda e ga u nju uspjeti uvjeriti pripovijest o sudbini knjievnosti krajem devetnaestog stoljea. Nedvosmisleni odgovor na pitanje zato se u Engleskoj krajem devetnaestog stoljea razvio predmet engleski jezik i knjievnost glasio bi: Zato to je vjera izgubila svoju dotadanju ulogu. Vjera taj uvijek pouzdani, snani oblik ideologije sredinom viktorijanskog razdoblja zapala je u duboku krizu. Prestala je opinjavati srca i svijest irokih slojeva, a njezinoj dotad neprijepornoj prevlasti pod zdruenim djelovanjem znanstvenih otkria i drutvenih promjena zaprijetila je opasnost od potpuna dokinua. Ovo je osobito zabrinulo viktorijansku vladajuu klasu jer je vjera, na ovaj ili onaj nain, neobino snani oblik ideolokog nadzora. Kao svaka uspjena ideologija, vjera ne djeluje toliko pomou eksplicitnih pojmova i definirane doktrine koliko pomou slike, simbola, obiaja, obreda i mitologije. Vjera djeluje na osjeaj i doivljaj, prodire u najskrovitije nesvjesne predjele ovjekova bia pa je trajnija od svake drutvene ideologije koja ne see do tako duboko ukorijenjenih, iracionalnih ljudskih strahova i potreba. To je uostalom dobro znao T. S. Eliot. Snaga je vjere i u tome to je djelatna na svim drutvenim razinama i kao doktrina za intelektualnu elitu i kao pijetizam za mase. Ona je odlina graa za cementiranje drutva jer povezuje pobona seljaka s prosvijeenim graanskim liberalom i teoloki nastrojenim intelektualcem. Ideoloka snaga vjere temelji se na njenoj sposobnosti da vjerovanje postvari u djelovanje. Vjera se ne iscrpljuje samo u apstraktnim raspravama o prisutnosti tijela i krvi Kristove u kruhu i vinu priesnom, ve nalazi iri smisao u zajednikom poklonstvu kaleu i blagoslivljan ju usjeva. Njezine temeljne istine poput istina koje posreduje knjievni simbol lukavo se opiru racionalnom tumaenju pa su stoga apsolutne. I najzad, vjera djeluje pacifistiki (barem u svom viktorijanskom obliku), to jest potie na skruenost, samozatajnost i tiho razmiljanje o duevnom ivotu. Zato nije udo to viktorijanska vladajua klasa nije mogla ravnoduno promatrati opasnost od rasplinjavanja vjersko-ideolokog diskursa. Pri ruci joj se, sreom, naao neobino slini oblik diskursa: engleska knjievnost. U pozdravnom govoru odranom prilikom stupanja na mjesto jednog od prvih profesora engleske knjievnosti u Oxfordu, George Gordon je rekao: Engleska je bolesna, a... spasiti je mora engleska knjievnost. Crkva je, ini se, izgubila mo, a drutveni lijekovi djeluju suvie sporo pa engleska knjievnost sada dobiva trostruku funkciju da nas i dalje zabavlja i poduava, ali da u prvom redu radi za spas naih dua i ozdravljenje Drave.8 Premda je Gordon izrekao ove rijei u naem stoljeu, one su snano odjekivale i u viktorijanskoj Engleskoj. Namee se zapanjujui zakljuak: da sredinom devetnaestog stoljea nije bilo dolo do tako snane ideoloke krize, danas nam vjerojatno biblioteke ne bi bile prepune studija o ivotu Jane Austin i petparakih uvoda u pjesnitvo Ezre Pounda. Budui da je vjera sve bre gubila sposobnost veznog tkiva koje pomou osjeajnih vrijednosti i jedinstvene mitologije dri na okupu uzburkano klasno drutvo, upomo je priskoio engleski predmet izumljen da bi, od viktorijanskog doba naovamo, preuzeo teret ideologije. Najznaajniji lik novog razdoblja bio je Matthew Arnold*, ovjek s izvanrednim sluhom za potrebe vlastite klase i simpatino iskren u neprikrivenom promicanju njezinih interesa. Arnold je odmah shvatio da se javila neodgodiva drutvena potreba za helenizacijom ili kultiviranjem filistinsike srednje klase, koja se pokazala nesposobnom da svoju politiku i ekonomsku mo podupre jednako monom, ali profinjenom ideologijom. Srednju
*

Matthew Arnold (18221885), engleski pjesnik, kritiar i esejist. (Prev.)

21

klasu mogue e biti kultivirati ako joj dademo transfuziju tradicionalnog stila aristokracije koja je lukavo uvia Arnold prestala biti vladajuom engleskom klasom, ali bi svojim novim gospodarima iz srednje klase mogla ponuditi tota iz vlastite ideoloke riznice. Dravne kole e srednju klasu dovesti u dodir s najvrednijim kulturnim dobrima nacije i podariti joj veliinu i plemenitost duha, irenju kojih ona u svom sadanjem obliku jo nije dorasla.9 Istinska ljepota takva poteza sadrana je meutim u djelovanju koje e on imati na potinjavanje i uklapanje radnike klase u graansko drutvo: Teka nesrea zadesila je narod ako profinjenost njegovih osjeaja i veliinu njegova duha treba poeti umanjivati ili otupljivati. Jo je vea nesrea kad shvatimo da srednja klasa zadri li svoj dosadanji uski, opori, tupavi, nemili duh i kulturu zasigurno nee moi obrazovati i pridobiti podreenu joj masu ije su duevne potrebe u ovom trenutku doista ire i slobodoumnije od njezinih. Nezaustavljivo pristiu te mase, gorui od elje da ovladaju svijetom, da punokrvnije ponu osjeati svoj ivot i djelovanje. Duhovni voe i prirodni uitelji u tom njihovom nezaustavljivom razvitku morali bi im biti oni odmah iznad njih srednja klasa. Ako ta klasa ne pridobije naklonost masa i ne pokae im putove kojima e krenuti, drutvu prijeti opasnost od bezvlaa.10 Kako je Arnold svjee nelicemjeran! Nema u njega prozirnog prenavljanja da radniku klasu valja obrazovati ponajvie za njezino dobro, ne obmanjuje nas on mislima da je njegova briga za duhovni razvitak radnitva imalo nezainteresirana (da se posluimo jednim od njegovih omiljenih izraza). Jedan Arnoldov sljedbenik u dvadesetom stoljeu izrekao je istu misao s jo vie razoruavajue iskrenosti: Oduzmite radnikoj djeci pravo na sudjelovanje u nematerijalnom, pa e vam izrasti u ljude koji e se akama boriti za komunizam materijalnog.11 Tono, zar ne? Ne dobaci li masi nekoliko romana, moe se dogoditi da ti masa nabaci nekoliko barikada. Knjievnost je s nekoliko razloga bila najprikladniji kandidat za takav ideoloki potez. Liberalna i humana, nudila je moni protuotrov politikom licemjerju i ideolokom ekstremizmu. Budui da se knjievnost, znamo, bavi opeljudskim vrijednostima, a ne povijesnim tricama kao to su graanski ratovi, ugnjetavanje ena i oduzimanje zemljita engleskom seljatvu, mogla je odlino posluiti da sitniave zahtjeve radnika za ljudskijim uvjetima ivota i malo veom vlau nad vlastitom sudbinom stavi u kontekst sveope, univerzalne ljudske patnje. S malo sree, mogla je te iste radnike sada ve utonule u premudra razmiljanja o vjeitoj istini i ljepoti natjerati da zaborave te svoje zahtjeve. Nastava engleskog, kae nam prirunik za nastavnike engleskog jezika i knjievnosti iz viktorijanskog doba, pomae buenju suosjeanja i drugarstva meu svim drutvenim klasama, a jedan drugi viktorijanski pisac govori o knjievnosti kao predmetu koji nam otvara vedre i svijetle obzore istine, polja ljepote na kojima emo se svi sretati i zajedno njima vrludati, dakle od dima i vreve, buke i graje triavog ovjekova ivota usredotoenog tek na brige, posao i meusobna trvenja.12 Knjievnost e poduavati mase vjetini pluralistikog miljenja i osjeanja, prisiljavat e ih da uvide kako njihov pogled na svijet nije jedini mogui jer postoje i drugi to e rei svjetonazor njihovih gospodara. Knjievnost e masama prenositi moralne vrijednosti graanske kulture, ucjepljivati im potovanje prema dostignuima srednje klase i budui da je itanje samotna, misaona rabota obuzdavati njihovu nimalo privlanu sklonost prema kolektivnom politikom inu. Knjievnost e

22

u masama buditi ponos prema nacionalnom jeziku i knjievnosti. Ako im nedovoljno obrazovanje i suvie dugo radno vrijeme ne doputaju da uivaju u stvaranju vlastitih remek-djela, zato ne bi uivali u pomisli da su remek-djela stvarali njihovi sunarodnjaci muevi Engleske? Narodu treba dati politiku kulturu, to jest upute za dolino ponaanje prema Dravi i graanskim dunostima; a valja djelovati i na njihove osjeaje, dajui im ive i privlane primjere junatva i rodoljublja iz legendi i iz povijesti, kae nam jedan prikaz engleske knjievnosti iz 1891.13 to je jo vanije, sve se to moe postii bez troka i muke oko poduavanja grkog i latinskog. Engleska knjievnost pisana je jezikom engleskog naroda pa mu je kao takva dostupna. Knjievnost, kao i vjera, djeluje ponajprije na osjeaje i doivljaje pa je bila idealna za provoenje ideoloke zadae koju je vjera napustila. Doista, u nae doba knjievnost se pretvorila u sutu suprotnost analitikom miljenju i pojmovnom ispitivanju: dok prirodnjaci, filozofi i teoretiari politike robuju jednolinoj strukovnoj raboti, dotle prouavatelji knjievnosti caruju uzbudljivijim predjelima osjeaja i doivljaja. ijeg doivljaja i kakvog osjeaja to je ve drugo pitanje. Od Arnolda naovamo knjievnost se pomalo pretvorila u neprijateljicu ideoloke dogme, to bi zacijelo nemilo iznenadilo i Dantea i Miltona i Popea. Istinitost ili neistinitost vjerovanja da su crnci manje vrijedni od bijelaca postala je manje vana za knjievnost negoli pitanje to znai iskusiti takvo vjerovanje na vlastitoj koi. Dakako da je i Arnold imao vlastita uvjerenja, ali ih je kao i svi mi smatrao razlonim miljenjima, a ne ideolokom dogmom. Drao je da se knjievnost ne mora brinuti za izravno prenoenje bilo kakvih uvjerenja, da joj se zadatak ne sastoji u otvorenom iznoenju tvrdnji kako je primjerice privatno vlasnitvo obrambeni zid slobode. Ne, knjievnost je imala prenositi vjeite istine i time odvraati panju masa od nedaa svakodnevice, ona je u masama trebala njegovati duh trpeljivosti i velikodunosti te tako osiguravati opstanak privatnog vlasnitva. Ba kao to je Arnold u djelima Knjievnost i dogma i Bog i Biblija nastojao omekati neugodnu doktrinarnost kranstva i zaodjenuti je poetski sugestivnim milozvujem, tako je srednja klasa gorku pilulu svoje ideologije htjela zasladiti eerom knjievnosti. Doivljajna priroda knjievnosti odgovarala je njezinoj ideologiji u jo jednom smislu. Doivljaj nije samo ideoloka domaja, on nije tlo na kojemu samo ona najbolje uspijeva, nego je u svom knjievnom obliku nadomjestak za samoispunjenje. Ako nemate novaca ni vremena da putujete po Dalekom istoku (osim moda kao vojnik-plaenik britanskog imperija), ne morate oajavati. Moete doivjeti Daleki istok iz druge ruke, itanjem Conrada ili Kiplinga. Neke knjievne teorije rei e vam da je to dapae stvarniji doivljaj nego kad biste sami lunjali Bangkokom. Knjievnost je ona koja moe obogatiti doista osiromaenu doivljajnu mo irokih masa, osiromaenu uvjetima drutvenog ivota. Zato bismo se trudili da mijenjamo uvjete drutvenog ivota (to je Arnold, svaka mu ast, inio gorljivije od onih koji su kasnije pretendirali na njegov poloaj), kad osobi koja udi za punijim doivljajem ivota moete tu elju ispuniti surogatom jednim jedinim primjerkom romana Ponos i predrasude? Karakteristino je i to da engleski kao predmet nije prvo institucionaliziran na sveuilitima, nego na tehnikim institutima, radnikim sveuilitima i u dopunskim teajevima.14 Engleski je doslovno bio klasina filologija za siromane, oblik jeftinog liberalnog kolovanja za one kojima su zaarani krugovi privatnih kola, Oxforda i Cambridgea bili nedostupni. Kao to vidimo iz djela utemeljitelja engleskog, F. D. Mauricea i Charlesa Kingsleya, naglasak je od poetka bio na poticanju solidarnosti prema svim drutvenim klasama, na njegovanju veeg

23

razumijevanja, na ucjepljivanju nacionalnog ponosa i na prenoenju moralnih vrijednosti. Briga za prenoenje moralnih vrijednosti a ona je i danas snano obiljeje nastave knjievnosti u Engleskoj i esti izvor nedoumice intelektualcima iz drugih kultura bila je kamen temeljac ideolokih stremljenja srednje klase. tovie, uspon se engleskog kao akademskog predmeta manje-vie poklopio s povijesnom promjenom znaenja pojma moralan, iji su glavni kritiki tumai bili Arnold, Henry James i F. R. Leavis. Moral gubi znaenje definiranog kodeksa ili eksplicitnog etikog sustava, a postaje svjesna briga za sve vrijednosti ljudskog ivota, pronicanje u skrivene nijanse pojedinanog ljudskog doivljaja. Jednostavnije reeno: stara vjerska ideologija postala je nemona i ustupila mjesto suptilnijem nainu prenoenja moralnih vrijednosti, nainu koji se slui dramatskim prikazom, a ne odbojnom apstrakcijom. Budui da takve vrijednosti nigdje nisu ivlje dramatizirane nego u knjievnosti, kako ih nigdje kao u knjievnosti ne moemo u tolikoj mjeri osjetiti kao proivljeno iskustvo i krvavu stvarnost koja nas znade lupiti po glavi, to knjievnost postaje mnogo vie nego tek sluavka moralne ideologije. Knjievnost jest moralna ideologija modernog doba, o emu najbjelodanije svjedoi djelo F. R. Leavisa. Radnika klasa nije bila jedini potlaeni sloj viktorijanskog drutva kojemu je engleski kao predmet bio namijenjen. lan Kraljevske komisije iz 1877. kae nam da je Engleska knjievnost predmet podesan za ene... te za drugo i treerazredne mukarce koji (...) ele postati uitelji.15 Mekano i humano djelovanje engleskog kao predmeta a upravo tim pridjevima neprestano se slue prvi njegovi promicatelji izrazito je ensko unutar postojeih ideolokih stereotipa roda. Razvitak engleskog u Engleskoj tekao je usporedo s postupnim, nevoljkim prihvaanjem ena u visokokolske ustanove. Kako kao predmet nije bio odvie zahtjevan jer se bavio profinjenim osjeajima a ne muevnim temama pravih akademskih disciplina, inio se idealnim ne-predmetom za zamagljivanje oiju damicama koje ionako nisu imale pravo na studiranje prirodnih znanosti, pravnih i medicinskih nauka. Sir Artur Quiller Couch, prvi profesor engleskoga na sveuilitu u Cambridgeu, zapoinjao je rijeju gospodo predavanja upuena dvorani prepunoj ena. Premda su dananji muki predavai zacijelo promijenili nain ponaanja prema enama, nisu se izmijenili uvjeti koje engleski jezik i knjievnost ine popularnim predmetom studija za ene. Usprkos enskastim osobinama, engleski je tijekom stoljea poeo dobivati muevnija obiljeja. Kako su britanski kapitalizam poeli ugroavati, a doskora ga i nadjaali njegovi mlai njemaki i ameriki suparnici, tako je odvratna jagma suvie koncentriranog kapitala za ne ba premnogim prekomorskim (teritorijima (koja je dosegla vrhunac u prvom svjetskom imperijalistikom ratu 1914) urodila hitnom potrebom za buenjem nacionalnog identiteta i misionarskih strasti. U nastavi engleskoga nije bila toliko vana engleska knjievnost, koliko engleska knjievnost, to jest veliki nacionalni pjesnici Shakespeare i Milton, buenje osjeaja za organsku nacionalnu tradiciju i identitet i slino. Kratko reeno, valjalo je regrutirati nove snage za studij humanistikih znanosti. Izvjetaji obrazovnih komisija i slubenih anketa o nastavi engleskoga, pisani u to doba i poetkom dvadesetog stoljea, proeti su nostalginim uspomenama na organski duh zajednitva elizabetinske Engleske, one Engleske u ekspirovskom kazalitu u kojem su se ravnopravno druili i rado sretali plemii i puani. Takav bi duh, drali su oni, valjalo ponovo oivjeti. Stoga nije sluajno to je za autora jednog od najutjecajnijih vladinih izvjetaja o sudbini engleskoga kao nastavnog predmeta, Nastava

24

engleskoga u Engleskoj (The Teaching of English in England), 1921, bio izabran upravo Sir Henry Newbolt, minorni rodoljubni pjesnik, tvorac genijalnog stiha Play up! Play up! And play the game*!. Chris Baldick istie injenicu da je u viktorijansko doba u ispit za primanje u dravnu slubu uveden novi predmet engleska knjievnost. Naoruani tako praktino upakiranom verzijom vlastitog kulturnog blaga, slugani britanskog imperijalizma mogli su juriati na prekomorske zemlje, sigurni u svoj nacionalni identitet, potkovani znanjem koje e njihovim zavidnim kolonijalnim narodima pokazati koliko su im kulturno nadmoni.16 Kao predmet namijenjen enama, radnicima i kolonizatorima eljnim udivljenja potinjenih domorodaca, engleski je sporije prodirao u tvrave moi vladajue klase koja se obrazovala u Oxfordu i Cambridgeu. Novijenac i nevjea u akademskom smislu, engleski nije mogao biti ravnopravni takmac strogim Velikanima i klasinoj filologiji. Zar ga je trebalo podvrgavati sustavnom prouavanju, kad se svaki pravi engleski dentlmen u slobodno vrijeme ionako bavio itanjem nacionalne knjievnosti? Dva najstarija sveuilita, Oxford i Cambridge, pruala su estoki otpor tako muno diletantskom predmetu. Akademski predmet je po definiciji predmet vrijedan prouavanja, a kako je engleski bio tek dokono traanje o knjievnom ukusu, valjalo je smisliti kako ga uiniti dovoljno neugodnim da postane dostojan pravog akademskog studija. Od niza problema u vezi s nastavom engleskoga, ovaj je uskoro uspjeno prebroen. Gotovo je nevjerojatno s kakvim je olakim prezirom Sir Walter Raleigh, prvi pravi profesor knjievnosti u Oxfordu, pisao o svom predmetu.17 Raleigh je profesorovao do prvog svjetskog rata, a olakanje koje mu je donio rat, pruajui mu priliku da se okani enskastih hirova knjievnosti i stavi pero u slubu muevnijeg posla ratne propagande opipljivo je prisutno u njegovim djelima. Engleski kao predmet mogao je donekle pravdati svoju prisutnost na sveuilitima Oxforda i Cambridgea jedino sustavnim preruavanjem u lik klasine filologije, na uas filologa nimalo spremnih da u svom drutvu trpe tu bijednu parodiju od predmeta. Prvi svjetski rat koji je manje-vie dokrajio profesorsku karijeru Sir Waltera Raleigha i dao mu junakiju ulogu, slinu ulozi njegova slavnog elizabetinskog imenjaka, najavio je i konanu pobjedu engleskoga u Oxfordu i Cambridgeu. Filologija, jedna od najeih protivnica engleskoga, bila je pod snanim germanskim utjecajem. Kako je Engleska upravo u to doba vodila veliki rat s Njemakom, doao je as da se obori klasina filologija, ta dozlaboga dosadna teutonska besmislica s kojom ne bi smio imati posla nijedan estiti Englez to barem malo dri do vlastitog dostojanstva.18 Pobjeda Engleske nad Njemakom znaila je obnovu nacionalnog ponosa i procvat patriotizma, izuzetno dobrodolog engleskom kao akademskom predmetu. Duboka ratna trauma, povezana s munim preispitivanjem svih dotadanjih kulturnih vrijednosti, uzrokovala je i pojavu duhovne izgladnjelosti (kako je rekao jedan suvremenik), izgladnjelosti na koju je odgovor ponudila poezija. Poniavajua je pomisao da postanak engleskoga kao sveuilinog predmeta dijelom dugujemo besmislenom ratnom klanju. Prvi svjetski rat, prepun krvolone retorike vladajue klase, stao je na kraj nekim grlatijim oblicima ovinizma od kojih je en gleski kao predmet dotada ivio. Bilo je vrlo nevjerojatno da bi se i nakon Wilfreda Owena ponovo mogli javiti pjesnici poput Waltera Raleigha. Engleska se knjievnost uzdigla do moi na leima ratnog nacionalizma, ali je ujedno poela predstavljati traganje vladajue klase za duhovnim
Igrajte! Igrajte! I odigrajte igru! (Prev.) Wilfred Owen (18931918), engleski pjesnik. Svojim pjesmama koje govore o strahotama rata znatno je utjecao na poratnu generaciju engleskih pjesnika. (Prev.)
*

25

rjeenjima jer je osjeaj identiteta te klase bio duboko poljuljan, a dua neizljeivo ranjena proivljenim strahotama. Knjievnost tako postaje utjeha i ponovna potvrda vlastitih vrijednosti, domae tlo na kojemu se Englezi mogu prestrojavati da bi ispitivali i iznalazili kakvu-takvu alternativu za moru povijesti. Graditelji novog predmeta na sveuilitu u Cambridgeu bili su uglavnom ljudi koje nikako ne bismo mogli optuiti za zloin i grijeh hukanja engleske radnike klase na pobune. F. R. Leavis je u ratu sluio kao bolniar, Queenie Dorothy Roth, kasnije udana Q. D. Leavis, bila je kao ena osloboena vojnih dunosti, a u ono vrijeme ionako tek djevojica. I. A. Richards je u vojsku poao nakon diplome, dok su slavni uenici ovih pionira engleske knjievnosti William Empson i L. C. Knights godine 1914. bili jo djeaci. Borci za engleski potjecali su uglavnom iz drutvene klase sline onoj koja je povela Britaniju u rat. F. R. Leavis bio je sin trgovca glazbalima, Q. D. Roth ki suknara i trgovca pleteninom, a I. A. Richards sin tvornikog poslovoe iz Cheshirea. Engleski dakle nisu krojili plemii-amateri poput onih koji su drali prve katedre knjievnosti u Oxfordu i Cambridgeu, nego potomci pokrajinske isitne buroazije. Pripadali su drutvenoj klasi koja je po prvi put zakoraila na tradicionalna sveuilita, a bili su dovoljno inteligentni da shvate i suprotstave se ideologiji na kojoj se temeljilo vrednovanje knjievnosti, da joj se suprotstave onako kako to nisu mogli sljedbenici Sir Arthura Quillera Coucha. Nijedan od njih nije na vlastitoj koi iskusio ubitane posljedice isto knjievnog odgoja Quiller Coucheva tipa F. R. Leavis je na studij engleskoga pobjegao sa studija poVijesti, njegova uenica Q. D. Roth se u svojem radu oslanjala na psihologiju i antropologiju, dok se I. A. Richards ve otprije bavio filozofsko-etnikim znanostima. Pretvarajui engleski u ozbiljnu disciplinu ovi su mukarci i ene do temelja razarali stavove predratnog pokoljenja, pripadnika vie drutvene klase. Nijedan kasniji pokret u studiju engleskoga kao akademskog predmeta ne moe se po hrabrosti i radikalnosti pristupa mjeriti s njihovim. Poetkom dvadesetih godina bilo je strahovito nejasno da li se uope isplati studirati engleski, dok se poetkom tridesetih svatko pametan pitao isplati li se gubiti vrijeme na studiranje iega to nije engleski. Engleski je sada postao predmet vrijedan truda, ali i mnogo vie od toga postao je predmet nad predmetima, studij kulture, ogledalo duhovne biti engleskoga drutva. Donedavno amaterski, impresionistiki nazovipredmet, engleski se pretvorio u poprite miljenja, u mjesto na kojemu se ivo i do u tanine raspravljalo o svim bitnim pitanjima ljudskoga ivota o tome to znai biti ljudsko bie, to znai uspostavljati odnose s drugim ljudima i ivjeti ivot odreen temeljnim ljudskim vrijednostima. Scrutiny je bilo ime kritikog asopisa koji su 1932. pokrenuli Leavisovi, a koji ni jedan asopis do dana dananjeg nije nadmaio po iskrenoj vjeri u sredinju vanost moralne dimenzije studija engleskoga jezika i knjievnosti, kao ni po vjeri u odlunu ulogu koju takav studij igra u cjelokupnom ivotu engleskog drutva. Ma kakav bio uspjeh ili neuspjeh asopisa Scrutiny, ma kako mi sudili o razmiricama izmeu protuleavisovski nastrojena knjievnog establishmenta i pakosne borbenosti skupine oko asopisa, neosporna je injenica da su i dananji studenti engleskoga u Engleskoj leavisovi, bili oni toga svjesni ili ne, te da ih je Leavisov povijesni zahvat u knjievnost neopozivo izmijenio. Dakako da danas ne moramo vie mahati lanskom iskaznicom leavisovstva, kao to ne moramo mahati iskaznicom kopernikanstva. Leavisovska struja miljenja prodrla je u sve pore studija engleskoga u Engleskoj, kao to je Kopernik iz temelja izmijenio nae shvaanje astronomije, te postala nekom vrstom spontane kritike mudrosti jednako duboko ukorijenjene kao to je vjerovanje da se

26

Zemlja okree oko Sunca. injenica da je rasprava o leavisovstvu praktiki zamrla zasigurno je najbolji znak da je Scrutiny iz borbe izaao kao pobjednik. Leavisovci su shvatili da e knjievna kritika pobijede li stavovi Sir Arthura Quillera Coucha i njegovih istomiljenika biti skrenuta na sporedni kolosijek, da e postati djelatnost bez velikog znaenja koja hi se mirne due mogla baviti pitanjima tipa: Sto vie volimo, rajice ili krumpire? Imajui na umu proizvoljnost i hirovitost ukusa, leavisovci su poeli odluno isticati golemu vanost ozbiljne kritike analize, stroge panje kojom valja itati rijei na papiru. Nisu na tome ustrajali samo iz tehnikih ili estetikih razloga, nego zato to je takav pristup bio itekako nuan s obzirom na duhovnu krizu suvremene civilizacije. Knjievnost je bila vana ne samo kao knjievnost, nego i zato to je u sebi krila pritajene stvaralake snage koje su posvuda u modernom komercijalnom drutvu bile u defenzivi. U knjievnosti i to moda samo u knjievnosti jo je bio prisutan ivi osjeaj za kreativnu upotrebu jezika, za razliku od filistinskog obezvreivanja jezika i tradicionalne kulture upadno prisutnog u navadama masovnog drutva. Kakvoa jezika pojedine drutvene zajednice najrjeitiji je pokazatelj kakvoe osobnog i drutvenog ivota zajednice, a drutvo koje prestane cijeniti knjievnost potpisuje vlastitu smrtnu presudu jer zatvara vrata poticajima koji su stvorili i sauvali najvea blaga ljudske civilizacije. U uglaenom ponaanju Engleske osamnaestog stoljea i u prirodnom, organskom, zemljoradnikom drutvu sedamnaestog stoljea nailazimo na oblike ivog senzibiliteta bez kojega e moderno industrijsko drutvo zakrljati i umrijeti. Studirati engleski u Cambridgeu krajem dvadesetih i tridesetih godina znailo je sudjelovati u estokim politikim raspravama i napadima na pogubno otrcane oblike industrijskog kapitalizma. Gadila je spoznaja da biti student engleskoga nije samo vrijedan nego i najsmisleniji oblik ivota, da to znai davati skromni osobni doprinos barbi za vraanje drutva dvadesetog stoljea na staze organskog zajednitva sedamnaeststoljetne Engleske i kretati se na vrhuncu najnaprednije civilizacijske misli. Onima koji su pristizali u Cambridge sa skromnim nadama da e ondje proitati pokoju pjesmu i poneki roman, brzo je padala koprena s oiju. Uviali su da engleski nije tek jedna od disciplin, nego predmet nad predmetima, neizmjerno nadmoniji pravnim, prirodnim i politikim znanostima, filozofiji i povijesti. Imaju i ti predmeti svoje mjesto, gunajui je priznavao asopis Scrutiny, ali e im pravo mjesto odrediti temeljna znanost knjievnost koja nije toliko akademski predmet koliko duhovno istraivanje, po vanosti izjednaivo sa sudbinom same civilizacije. Hrabrou od koje zastaje dah, Scrutiny je preoblikovao zemljopisnu kartu engleske knjievnosti, a izveo je tona nain od kojega se knjievna kritika do danas nije posve oporavila. Glavne prometnice te karte prolazile su kroz Chaucera, Shakespearea, Jonsona, jakobinske i metafizike pjesnike, Bunyana, Popea, Samuela Johnsona, Blakea, Wordswortha, Keatsa, Jane Austen, George Eliot, Hopkinsa, Henryja Jamesa, Josepha Conrada, T. S. Eliota i D. H. Lawrencea. A ovo je bila engleska knjievnost: Spenser, Dryden, restoracijska drama, Defoe, Fielding, Richardson, Sterne, Shelley, Byron, Tennyson, Browning i veina pisaca viktorijanskog doba, dok su Joyce, Woolf ova i veina pisaca poslije D. H. Lawrencea sainjavali mreu sporednih cesta proaranih dobrim brojem slijepih ulica. Leavisovci su Dickensa u prvom naletu izbacili, a zatim ponovo ukljuili; u engleski su upale dvije i pol ene, ako Emily Bront raunamo kao sporednu pojavu. Gotovo svi pisci na ovoj zemljopisnoj karti bili su konzervativci.

27

Odbacujui isto knjievne vrijednosti, asopis Scrutiny je uporno isticao da je vrednovanje knjievnog djela tijesno povezano s kritiarevim dubljim sudovima o prirodi povijesti i drutva u cjelini. Za razliku od kritikih pristupa koji su seciranje knjievnog teksta smatrali gotovo neuljudnom rabotom, izjednaivom s nanoenjem tekih tjelesnih ozljeda ljudskom organizmu, Scrutiny se borio za najstrou analizu toga dotad neoskvrnjiva predmeta. Zgroen samodopadnom tezom da je svako djelo pisano elegantnim engleskim jezikom dobro otprilike koliko i svako drugo, Scrutiny je ustrajao na strogom razgraniavanju knjievnih kvaliteta. Tvrdio je da su neka djela stvorena za ivot, dok druga posve sigurno nisu. Nezadovoljan elitistikim esteticizmom konvencionalne kritike, Leavis je u prvim godinama svoga djelovanja uoio potrebu za pokretanjem drutvenih i politikih pitanja pa je u jednom trenutku ak poeo oprezno podravati jedan oblik ekonomskog komunizma. Scrutiny nije bio samo asopis, ve i poprite pravih kriarskih ratova na podruju morala i kulture: njegovi pristalice odlazili su u kole i na sveuilita da bi i tamo vodili borbe, te da bi kroz studij knjievnosti njegovali onu vrst bogatog, sloenog, zrelog, diskriminativnog, moralno ozbiljnog naina reagiranja (sve odreda kljuni termini Scrutinyja!) koja e pomoi pojedincu da preivi u mehaniziranom svijetu jeftinih ljubica, otuenog rada, otrcanih reklama i zatupljujueg djelovanja sredstava javnog informiranja. Kaem da preivi u tom drutvu, jer Leavis osim to se nakratko poigravao jednim oblikom ekonomskog komunizma* nikad nije ozbiljno pomiljao da bi doista valjalo pokuati promijeniti to drutvo. U njega je to bila manje elja za mijenjanjem mehaniziranog drutva iz kojega se iznjedrila ova jadna, uvela kultura, a vie tenja za suprotstavljanjem takvom drutvu. Mogli bismo rei da je Scrutiny u tom smislu ve od samog poetka priznao poraz. Jedini oblik promjene na koju je pomiljao bila je promjena obrazovanja. Radei u obrazovnim ustanovama, pristalice Scrutinyja nadali su se da e tu i tamo meu odabranim pojedincima uspjeti odnjegovati bogati, organski senzibilitet. Po vjeri u mo obrazovanja Leavis je bio pravi duhovni nasljednik Matthewa Arnolda. No kako je odabranih pojedinaca hoe-nee bilo malo, za to su leavisovci krivili izdajniku masovnu kulturu, preostala im je jedino jo nada da e ta u bojne redove zbijena kultivirana manjina odravati baklju kulture u pustoj zemlji modernoga doba te da e je uz pomo uenika predavati u ruke buduih pokoljenja. ini mi se da postoje ozbiljni razlozi za sumnju u miljenje da obrazovanje moe imati onakvu preobraziteljsku mo kakvu su mu pripisivali Arnold i Leavis. Obrazovanje je ipak samo dio drutvenog ivota, a ne rjeenje za njegove probleme. Tko e uostalom kako se Marx jednom zapitao obrazovati obrazovatelje? Scrutiny je ipak prihvatio to idealistiko rjeenje, jer mu se nije dalo traiti politike solucije. Smatrao je da je predavati engleski i buditi u djeci svijest o manipulativnosti reklame i jezinom siromatvu popularnog tiska vaan i hvalevrijedan posao, svakako vaniji nego tjerati ih da naizust ue The Charge of the Light Brigade. Scrutiny je zapravo udario temelje takvom prouavanju kulture u Engleskoj, to je jedno od njegovih najtrajnijih dostignua. No postaje i drugi naini na koje djeci u koli i studentima na sveuilitu moemo pokazivati da je postojei oblik reklame i popularnog tiska motiviran iskljuivo profitom. Masovna kultura nije neizbjeni proizvod industrijskog drutva, nego izdanak onog oblika industrijalizma koji organizira i temelji proizvodnju na elji za stjecanjem profita, a ne na tenji za zadovoljavanjem zajednikih
Ekonomski, a ne politiki pokret za pravedniju ekonomsku raspodjelu. (Prev.) Pjesma engleskog pjesnika Alfreda Tennysona (18091892) koja opisuje pokolj engleskih oficira i vojnika u bici kod Sevastopolja 1854. (Prev.)
*

28

potreba, to jest industrijalizma kojemu je stalo do onoga to e prodati, a ne do onoga to je vrijedno. Nerazlono je misliti da je takav drutveni poredak neizmjenjiv, ali bi za nune izmjene postojeeg drutvenog poretka trebalo uiniti mnogo vie nego tek njegovati naviku suvislog itanja Kralja Learea. Namjere asopisa Scrutiny bile su u isti mah zastraujui radikalne i krajnje besmislene. Kao to je pronicljivo primijetio jedan Leavisov suvremenik, Scrutiny je vjerovao da bi praksa pomnog itanja (close reading) mogla sprijeiti slom zapadne civilizacije.19 Zar doista moemo prihvatiti pretpostavku da e knjievnost otkloniti pogubne posljedice industrijskog rada i licemjerje masovnih medija? Nema dvojbe da je utjean bio osjeaj da se itanjem Henryja Jamesa pridruujemo moralnoj avangardi svekolike civilizacije; no to rei za sve one koji nisu itali Jamesa, koji ak nisu ni uli za Jamesa i koji e zacijelo dotjerati do groba u blaenom neznanju da je James ikada postojao? Od takvih se uostalom sastoji golema veina drutva, no moemo li zato tvrditi da su oni kao ljudi nemoralni, sitni, nematoviti? U takve moda spadaju i nai roditelji i prijatelji, pa valja paziti to govorimo. Mnogo je meu njima ozbiljnih, osjeajnih ljudi, ljudi koji ne pokazuju osobitu elju za ubijanjem, pljakanjem i otimainom, a ako je i pokazuju, teko je povjerovati da je to zato to nisu itali Henryja Jamesa. Nevolja s asopisom Scrutiny bila je u njegovu neizbjenom elitizmu, to jest u ravnodunosti i nepovjerenju prema mogunostima onih koji nisu imali dovoljno sree da studiraju engleski na koledu Downing*. ini se da su obini ljudi za Scrutiny bili prihvatljivi jedino u obliju pastira iz sedamnaestog stoljea, ili australijskih bumana koji pucaju od vitalnosti. Ima tu jo jedan problem, koji je manje-vie nalije prvoga. Kao to sve one koji ne znaju za opkoraenje stiha u poeziji ne moemo nazvati divljacima i neotesancima, tako ne moemo rei da su svi oni koji znaju za opkoraenje moralno isti. Bilo je dapae mnogo ljudi koji su se bavili itekako kulturnim poslovima ali ihsvega koje desetljee nakon pokretanja asopisa Scrutiny to nije sprijeilo da se zduno prihvate poslova oko istrebljenja idova u srednjoj Evropi. Snaga leavisovske kritike leala je u njezinoj sposobnosti da odgovori na pitanje Zato itati knjievnost?, pitanje na koje Sir Walter Raleigh nije mogao nai odgovor. Odgovor je ukratko glasio: Zatoto nas itanje ini boljima. Doista uvjerljivo! Kad su nekoliko godina nakon osnutka asopisa Scrutiny saveznike trupe ule u koncentracione logore da pohapse komandante koji su kratili dokolicu itanjem Goethea, postalo je jasno da u toj logici neto ne tima. Ako nas itanje knjievnosti uistinu ini boljima, teko da to ini izravno, kao to je Scrutiny euforino zamiljao. Moemo mi prouavati veliku tradiciju engleskog romana i vjerovati da time pokreemo bitna pitanja, pitanja koja se tiu mukaraca i ena i njihovih ivotfi potraenih u besmislenom radu po tvornicama industrijskog kapitalizma. No istina je i da se takvim prouavanjem opasno izoliramo od istih tih mukaraca i ena, ljudi kojima zacijelo treba malo vie vremena da shvate na koji nain opkoraenje stiha doarava pokret odravanja ravnotee. Vano je moda napomenuti da su graditelji engleskoga kao akademskog predmeta pripadali nioj srednjoj drutvenoj klasi.

Koled u Cambridgeu, na kojemu je godinama djelovao F. R. Leavis. (Prev.) Klasna raslojenost engleskog drutva toliko je velika da osim nie, srednje, vie klase i aristokracije postoje podrazredi kao: nia srednja klasa, srednja srednja klasa, via srednja klasa (lower-middle class, middle-middle class, upper-middle class) i si. (Prev.)
*

29

Nekonformistima, radina, moralno odgovorna skupina oko asopisa Scrutiny brzo je shvatila svu bijedu povrnog amaterizma engleskih dentlmena, pripadnika vie klase, koji su bili predstojnici prvih katedara knjievnosti u Oxfordu i Cambridgeu. Nisu to bili ljudi njihova soja, ljudi koje bi sin jednog trgovca ili ki jednog suknara osobito cijenili, jer je upravo ta elitna via klasa od samog poetka iskljuila sa sveuilita njihovu, niu srednju klasu. No kao to nia srednja klasa mrzi dokonu aristokraciju nad sobom, tako se oajniki nastoji distancirati od radnike klase pod sobom jer joj vazda prijeti opasnost da se sroza u njezine redove. asopis Scrutiny ponikao je na tlu ambivalentnih drutvenih osjeaja: bio je radikalan u tovanju akademske ustanove knjievnosti, a zatvoren prema masama. U ratu za ouvanje knjievnog nivoa borio se protiv amatera iz gornjih drutvenih slojeva, kojima se pjesnitvo Waltera Savagea Landora* inilo jednako ljupkim kao poezija Johna Miltona, a u isti mah postavljao velike zahtjeve pred svakoga tko bi se pokuao ubaciti u knjievnokritiku igru. Prednost takve politike bila je u dosljednom provoenju ciljeva, neoptereenih elitistikom banalnou s jedne i masovnom banalnou s druge strane. Nedostatak joj je bio u gotovo potpunom odvajanju od svijeta. Skupina oko Scrutiny ja pretvorila se u defenzivnu elitu koja je poput romantiara vidjela sebe kao sredinju snagu, a zapravo bila periferna; vjerovala da predstavlja istinski Cambridge, dok joj je istinski Cambridge poricao akademski status; gledala u sebi drutvenokulturnu avangardu, a u isti mah pjevala nostalgine hvalospjeve organskoj cjelovitosti izrabljivanih seljaka sedamnaestog stoljea. Jedino to sa sigurnou moemo kazati za organsko drutvo jest da je ono zauvijek nestalo, rekao je Raymond Williams.20 Organsko drutvo je lukavo smiljeni mit za verbalne napade na mehanizirani ivot suvremenog industrijskog kapitalizma. Kako nisu imali boljeg politikog rjeenja za postojei drutveni poredak, sljedbenici asopisa Scrutiny su mu ponudili povijesno rjeenje, ba kao i romantiari. Isticali su dakako da nema potpunog povratka u to zlatno doba povijesti, kao to su to oprezno inili i ine gotovo svi engleski pisci koji se zalau za ovaj ili onaj oblik utopije. Leavisovci su drali da je organsko drutvo jo ivo na podruju engleskog jezika. Smatrali su da je jezik komercijalnog drutva apstraktan i bezlian zato to je izgub io vezu sa ivim izvorima osjetilnog iskustva. Vjerovali su da u doista engleskom nainu pismenog izraavanja jezik konkretno predouje duboko proivljeno iskustvo; da je prava engleska knjievnost verbalno bogata, slojevita, senzualna i osebujna te da je najbolja ona pjesma koja pri glasnom itanju karikirano reeno zvui kao vakanje jabuke. Zdravlje i ivotnost takvoga jezika posljedica je zdravog drutva: jezik je utjelovljenje davno iezle punine stvaralatva pa itava knjievnost znai obnavljati vitalnu vezu s izvoritima vlastitoga bia. Drali su da knjievnost u stanovitom smislu jest neka vrst organskog drutva te da je vana i zato to predstavlja ni manje ni vie nego drutvenu ideologiju. Leavisovsko vjerovanje u temeljnu engletinu engleskog jezika, miljenje da su neke vrste engleskog engleskije od drugih, bilo je tek oblik malograanske verzije ovinizma vie klase, ovinizma koji je pomogao usponu engleskoga na sveuilita. Taj raspojasani ovinizam poeo je jenjavati poslije 1918. kada su bivi dravni slubenici i studenti iz redova srednje klase, potpomognuti dravnim stipendijama, poeli upijati elitistiki duh Oxforda i Cambridgea, a leavisovska se engletina nudila kao skromnija, narodnija varijanta toga duha. Pojava
*

W. S. Landor (17811869), engleski pjesnik i epiar, danas gotovo zaboravljen. (Prev.)

30

engleskog kao predmeta bila je dijelom posljedica postupnog pomicanja klasnog naglaska unutar engleske kulture: engletina se ponarouje, gubi konotacije imperijalistikog mahanja nacionalnom zastavom, a poprima oblije folklornog; postaje ruralna, puka i provincijalna, prema nekadanjoj velegradskoj, aristokratskoj kulturi. Premda se time s jedne strane otro suprotstavlja beskrvnoj mekunosti pogleda tipa Sir Waltera Raleigha, s druge strane koketira s njima. Bio je to ovinizam skrojen karama nove klase koja je doskora stvorila sliku o sebi kao o izdanku engleskog naroda Bunyanova tipa, a ne kao o potomku snobovske vladajue kaste. Ta nova klasa vidjela je svoju zadau u ouvanju snane vitalnosti ekspirskog engleskog od jezika dnevnog tiska i jezik roenih pod nesretnom zvijezdom kao to je francuski, ije rijei ne mogu konkretno predoivati znaenje. Takvo poimanje jezika poivalo je na naivnom mimetizmu, na teoriji da su rijei najzdravije kad su najblie stanju stvari, kad zapravo prestanu biti rijeima. Jezik je otuen ili degeneriran ukoliko nije prepun fizikog tkiva stvarnoga iskustva, ako nije natopljen bujnim sokovima su pokazivati vrata latiniziranim i verbalno bestjelesnim zbiljskoga ivota. Oboruani ovakvom vjerom u engleskost engleskoga, pobornici novog poimanja jezika poeli pjesnicima (Milton, Shelley), a na njihova asna mjesta postavljati dramatino konkretne pjesnike (Donne, Hopkins). Nije im dopiralo do mozga da je takvo prerasporeivanje snaga na karti engleske knjievnosti sumnjivi izum jedne tradicije, tradicije ponikle na tlu vrsto definiranih ideolokih predrasuda. Dapae, vjerovali su da je u piscima koje su proglasili vrijednim sadrana bit engleskosti engleskog jezika. Zemljopisna karta engleske knjievnosti krojena je izvan Cambridgea, karama kritiara koji je snano utjecao na Leavisa. U London je 1915. doputovao T. S. Eliot, sin aristokratske obitelji iz St. Louisa, obitelji iju je tradicionalnu ulogu kulturnog voe poela ugroavati amerika srednja klasa.21 Zgroen, kao i Scrutiny, nad duhovnom jalovou industrijskog kapitalizma, Eliot nalazi rjeenje u ivotu starog amerikog Juga. Eto nam novog kandidata za staru ideju o neuhvatljivom organskom drutvu, drutvu u kojemu krvno porijeklo i kuni odgoj jo uvijek neto vrijede! Beskunik u kulturnom a razbatinjenik u duhovnom smislu, Eliot stie u Englesku i u dosad najambicioznijem pothvatu kulturnog imperijalizma stoljea22 zapoinje rad na spaavanju i ruenju njezinih knjievnih tradicija. Metafizike pjesnike i jakobinske dramatiare Eliot unapreuje u najvii in, Miltona i romantiare bezobzirno zbacuje is prijestolja, a iz Evrope uvozi visoko kvalitetnu knjievnu robu, ukljuujui i francuske simboliste. Takva preraspodjela, kao i ona koju je ponudio Scrutiny, nije znaila samo prevrednovanje knjievnosti, nego je odraavala novo politiko poimanje itave engleske povijesti. Otprilike ovako: poetkom sedamnaestog stoljea kada su apsolutna monarhija i anglikanska crkva bile u naponu snage, pjesnici kao John Donne i George Herbert (obojica konzervativci i anglikanci) pokazivali su izuzetno jedinstvo senzibiliteta, neusiljeni spoj misli i osjeaja. Jezik je bio u izravnom dodiru s osjetilnim iskustvom, nadohvat ruke osjetilima, a razmiljanje tjelesni in, kao mirisanje rue. Ve krajem sedamnaestog stoljea engleski gubi tu blaenu osobinu. U burnom graanskom ratu kralj ostaje bez glave, puritanstvo donje klase unosi razdor u crkvu, pa poinju jaati snage iz kojih e niknuti moderno svjetovno drutvo: prirodne znanosti, demokracija i ekonomski individualizam. Dakle otprilike od Andrewa Marvella naovamo kola engleske knjievnosti kotrljaju se nizbrdo. Negdje u sedamnaestom stoljeu, premda Eliot nije siguran u toan datum, dolazi do disocijacije senzibiliteta: misliti nije vie isto to i mirisati, jezik se odvaja od iskustva, a posljedica je knjievna katastrofa zvana John Milton, koji anastezijom pretvara

31

engleski u suhoparni obred od jezika. Milton je ujedno bio puritanac revolucionar, to zacijelo nije posve nevano za Eliotovu nesklonost Miltonu. tovie, Milton je dio velike, nekonformistikoradikalne tradicije iz koje je ponikao F. R. Leavis, pa je spremnost kojom je Leavis prihvatio Eliotov sud o Izgubljenom raju stoga osobito ironina. Engleski senzibilitet nakon Miltona nastavio se granati u dva smjera: na pjesnike koji znaju misliti ali ne i osjeati i pjesnike koji znaju osjeati ali ne i misliti. Nakon toga engleska knjievnost zastranjuje u romantizam i viktorijanizam: duboko korijenje puta hereza pjesnikog genija, linosti i unutranjeg svjetla, tih anarhinih doktrina drutva koje je izgubilo zajedniku vjeru i zabludjelo u greni individualizam. Engleska knjievnost poinje dolaziti k sebi tek pojavom T. S. Eliota. Eliot svojom kritikom zapravo juria na liberalistiku ideologiju srednje klase, to jest na slubenu ideologiju industrijsko-kapitalistikog drutva. Za njega su liberalizam, romantizam, protestantizam i ekonomski individualizam izopaene dogme prognanika iz rajskog vrta organskoga drutva, prognanika koji se ne mogu osloniti ni na to doli na slabane vlastite snage. Izlaz iz takvog stanja Eliot osobno nalazi u krajnje desnom, autoritarnom vjerovanju da ovjek mora rtvovati svoju sitnu osobnost i miljenje za volju impersonalnog reda. Impersonalni red na polju knjievnosti za Eliota je Tradicija.23 Kao svaka knjievna tradicija, i Eliotova je zapravo vrlo selektivna: glavno njezino izborno naelo nije toliko trajna vrijednost knjievnih djela prolosti, koliko oslanjanje na ona djela koja e pomoi Eliotu pri pisanju vlastite poezije. Paradoksalno je meutim da tako proizvoljno sklepani odabir djela najednom dobiva snagu apsolutnog autoriteta. Najvea djela svjetske knjievnosti stoje u idealnom poretku koji s vremena na vrijeme biva naruen pojavom novog remek-djela. Klasici iz prenapuenog obitavalita Tradicije uljudno se sklanjaju, ustupajui mjesto pridolici, pa se zbog novog rasporeda poinju doimati drugaije nego ranije. Kako pridolica u naelu mora ve unaprijed udovoljavati standardima Tradicije da bi joj uope mogao pristupiti, njegov ulazak u Tradiciju slui kao potvrda sredinjih njezinih vrijednosti. Drugim rijeima, Tradiciju nikad ne moemo uloviti na spavanju. Ona na neki zagonetni nain predvia pojavu jo nenapisanih djela. Premda e ta djela, kad jednom budu napisana, izazvati prevrednovanje Tradicije, ona e ih glatko probaviti. Knjievno djelo je vrijedno jedino po tome to postoji u Tradiciji, ba kao to kranin moe biti spaen jedino po trajanju u Kristu; svaka pjesma moe biti knjievnost, ali su samo neke pjesme Knjievnost, zavisno o tome protjee li kroz njih Tradicija ili ne. A Tradicija je u svom protjecanju nedokuiva kao milost boja, ona poput Svevinjeg ili kakva muiavog apsolutnog monarha gdjekad oduzima blagoslov najveim knjievnim autoritetima da bi ga milostivo udijelila nekom skromnom djelcu skrivenom u praumama povijesti. lanstvo u klubu Tradicije ostvaruje se jedino pozivnicom: neki pisci, kao naravno T. S. Eliot, naprosto osjete u sebi spontano vrenje Tradicije (ili evropske svi jesti, kako je Eliot ponekad izvolijeva nazvati), ali pojava takva vrenja nije stvar osobne zasluge, kao to nije ni milost boja, te je pisac tu prilino nemoan. lanstvo u klubu Tradicije doputa vam da istovremeno budete autoritativni i samozatajno skrueni, da postignete spoj osobina koji e Eliot neto kasnije moi jo bolje ostvariti pristupom katolikoj crkvi. Eliotovo zagovaranje autoriteta na politikom polju poprimalo je razliite oblike. Oijukao je s polufaistikim pokretom u Francuskoj Action Franaise i dao nekoliko vrlo nezgodnih opaski na raun idova. Nakon to se sredinom dvadesetih godina obratio na kranstvo, poeo je zagovarati model ruralnog drutva kojim bi upravljala aica uglednih obitelji i elitna grupica

32

intelektualaca-vjernika, kakav je i sam bio. Ljudi bi u takvom drutvu bili uglavnom kranske vjere, premda bi to vjerovanje moralo biti gotovo nesvjesno Eliot nije imao visoko miljenje o ovjekovoj sposobnosti da bilo u to vjeruje a oitovalo bi se u suivljavanju s ritmikom izmjenom godinjih doba u prirodi. Eliot je ovakav svoj lijek za spas suvremenog drutva nudio svijetu otprilike u trenutku kad su Hitlerove trupe ulazile u Poljsku. Eliot je vjerovao da snaga jezika tijesno vezanog s iskustvom lei u tome to daje pjesniku mogunost da izbjegne pogubnu apstraktnost racionalistikog naina miljenja te da zgrabi itatelja za modinu, ivani sustav i probavni trakt.24 Pjesma ne smije zaokupiti itateljevu svijest jer zapravo nije vano to ona znai. Eliot je javno tvrdio da mu nimalo ne smetaju ishitrene interpretacije vlastitih djela. Znaenje je za Eliota tek mamac koji e zabaviti itatelja, dok je pjesma ona koja e ga nesvjesno obraditi, djelovati na nj putem tijela. Eliot erudit, tvorac intelektualno teke poezije, ovim zapravo razotkriva svoj osjeaj prezira prema intelektu, prezira poznatog svakom pravom desniaru iracionalistu. Eliot je pronicljivo uoio da se jezik srednje klase iscrpio: nitko pametan nije vie vjerovao u parole o napretku ili razumu, pogotovo ne u trenutku kada su milijuni leeva leali razasuti po ratitima Evrope. Liberalizam srednje klase doivio je slom, stoga pjesnik dri Eliot mora prodrijeti ispod naslaga toga obezvrijeenog vjerovanja, a to e moi ako stvori neku vrst osjetilnog jezika, jezika koji e biti u izravnom doticaju s ivcima. Pjesnik mora birati rijei pomou mree korijenja to svojim iliastim ticalima prodire do najdubljih uasa i enji25, mora se sluiti snanim slikama koje e se probiti do one primitivne razine osjeaja na kojoj svaki mukarac, svaka ena, jednako doivljuje svijet. Moda je organsko drutvo ipak jo ivo, pa makar tek u kolektivnom nesvjesnom; moda u ljudskoj dui postoje neki skriveni simboli i ritmovi, nekakvi povijesno nepromjenjivi arhetipovi do kojih bi pjesnitvo moglo prodrijeti i oivjeti ih. Krizu evropskog drutva svjetski rat, teki klasni sukob, neuspjeh kapitalistikih privreda moi emo moda prevladati ako okrenemo lea povijesti, a povijest zamijenimo mitologijom. Duboko ispod naslaga financijskog kapitala lei Kralj Ribar*, lee snane slike raanja, smrti i uskrsnua, slike u kojima bi ljudi mogli nai zajednitvo. Eliot je s ovih polazita 1922. objavio Pustu zemlju, poemu koja daje naslutiti da klju za spas zapadne civilizacije lei u obredima plodnosti. Svoju za ono vrijeme sablanjivo avangardnu tehniku upotrijebio je za postizanje najneavangardnijeg cilja: silom je rastrgao rutinsku svijest kako bi u itatelju oivio osjeaj zajednikog identiteta, identiteta po krvi i utrobi. Eliotovo miljenje da je jezik u industrijskom drutvu postao umao, neunosan i neprikladan za pjesnitvo slino je miljenju ruskih formalista, a s Eliotom su ga dijelili Ezra Pound, T. E. Hulme i imaisti. Po takvom miljenju pjesnitvo je palo kao rtva romantiarskih pjesnika i premetnulo se u srcedrapateljno, enskasto pjevanje puno pretjeranih ushienja i sladunjavih osjeaja. Jezik se raspekmezio i izgubio na mukosti pa ga valja ovrsnuti, valja ga skrutnuti do vrstoe kamena i ponovo povezati s tjelesnim svijetom. Idealna imaistika pjesma je lakonska, trostihovna tvorevina sastavljena od saetih, oporih slika, nalik na odsjeene, kroz zube procijeene zapovijedi oficira. Emocije su nesreene i nepouzdane, one su nasljee prohujalog vremena prekomjernog liberalistiko-individualistikog sentimenta koji sada mora ustupiti mjesto oneovjeenom, mehaniziranom svijetu suvremenog drutva. I D. H. Lawrence je drao da su uvstva, osobnost i ego obezvrijeeni te da moraju ustupiti mjesto nemilosrdno bezlinoj sili
*

Fisher King je lik iz ciklusa legendi o Svetom Graalu, a javlja se u Eliotovoj Pustoj zemlji. (Prev.)

33

spontano-kreativnog ivota. Eto gdje se iza kritikog stava opet nazire politika! Liberalizam srednje klase je mrtav pa ga mora smijeniti neka krua, muevnija disciplina, koju e Pound nai u faizmu. Scrutiny nije barem isprva krenuo stazama krajnje desne reakcije. Naprotiv, bio je posljednje uporite liberalnog humanizma, jer se zalagao za jedinstvenost individualnog i stvaralaku mo interpersonalnog, to se ne moe rei za Eliota i Pounda. Te dvije vrijednosti stavljao je pod zajedniki nazivnik ivota, rijei koju je obrnuo u vlastitu korist upravo zato to je nije znao definirati. Nije bilo uputno traiti koliko-toliko suvislo, teorijsko obrazloenje tih vrijednosti; time biste samo pokazali da nita ne razumijete. Jer ivot osjea ili ne osjea, treega nema. Velika knjievnost je knjievnost smjerno otvorena prema ivotu, a to je ivot e, to e nam pokazati velika knjievnost. Argument, dakle, cirkularan, intuiran; neoborivi dokaz svakom protuargumentu, zrcalo zatvorenosti leavisovskog kruga. Nije bilo jasno na iju e vas stranu ivot baciti kad izbije opi trajk, niti je li slavljenje njegova titrava prisustva u poeziji spojivo s prihvaanjem stanja ope nezaposlenosti. Ako je ivot igdje stvaralaki djelatan, onda je to u djelima D. H. Lawrencea, kojega je Leavis zarana poeo zagovarati. injenica da spontanokreativni ivot u Lawrencea mimo koegzistira s najeim seksizmom, rasizmom i autoritativnosti nije svojim proturjejem osobito uznemiravala leavisovce. Redigirali su i Lawrenceove krajnje desniarske poglede, sline pogledima Eliota i Pounda, njegov estoki prezir prema liberalnim i demokratskim vrijednostima te ropsko potinjavanje bezlinom autoritetu. Leavisovci su prekrojili Lawrencea u liberalnog humanista i strpali ga u pretinac vrhunskih vrijednosti velike tradicije engleske pripovjedne proze, tradicije to poinje s Jane Austen te preko George Eliotove ide do Henryja Jamesa i Josepha Conrada. Leavis je u prihvatljivim crtama Lawrenceova lika s pravom razabrao snanu kritiku neovjenosti industrijsko-kapitalistike Engleske. Lawrence je, kao i Leavis, bio izdanak romantiarske loze pobunjenika protiv mehaniziranog ropstva nadniarskog kapitalizma, protiv ugnjetavanja klasa i unitavanja kulture. No kako se ni Lawrence ni Leavis nisu eljeli uputati u politiku analizu drutvenog sustava kojemu su se zapravo protivili, nije im preostalo drago nego da pripovijedaju o spontano-kreativnom ivotu koji je bivao to apstraktniji to je vie ustrajao na konkretnom. A kako je postojalo sve nejasnije na koji bi nain seminarska diskusija o Marvellu* mogla izmijeniti uvjete mehaniziranog rada tvornikih radnika, tako je Leavisov liberalni humanizam silom uzmicao u naruaj najbanalnije politike reakcije. Scrutiny je poivio do 1953, a Leavis do 1978, ali mu je ivot u kasnijim godinama podario stranu mrnju prema irokom obrazovanju, nesmiljeno protivljenje tranzistorskom radioprijemniku i mranu slutnju da ovisnost na vrijednost, mogli ste se njime lijepo posluiti kad je trebalo napadati one utilitariste i empiriare koji nikad ne vide dalje od nosa. Mogli ste mirne due prelaziti s fronta utilitarista na front empiriara, zavisno od pravca iz kojega je dolazila neprijateljska paljba. Jer ivot je metafiziko naelo, surovo i vrsto ba onoliko koliko to vama u odreenom trenutku odgovara. ivot evangelistikom sigurnou dijeli knjievne ovce od knjievnih koza, a budui da se uvijek oituje samo u konkretnim pojedinostima, on sam po sebi nije sustavna teorija pa je stoga otporan na uvrede.

Andrew Marvell (16211678), jedan od najvanijih engleskih metafizikih pjesnika. (Prev.)

34

Vrijedi se pozabaviti i izrazom pomno itanje (close reading). Pomno itanje je kao i praktina kritika oznaavalo podrobnu analitiku interpretaciju te bilo dragocjeni protuotrov za esteticistiko naklapanje, ali je u isti mah polazilo od pretpostavke da je svaka dotadanja kritika kola proitala tek po tri rijei u stihu. Zahtjev za pomnim itanjem zaista je bio mnogo vie nego ustrajanje na poklanjanju dune panje tekstu. Pomno itanje nuno je podrazumijevalo usmjeravanje panje na ovaj a ne onaj odlomak teksta, na rijei u knjizi a ne na kontekste koji ih proizvode i okruuju. Pomno itanje znailo je i ograniavanje i usmjeravanje panje, ograniavanje toliko potrebno brbljavoj kritici koja je uivala u bezbrinom tumaranju od opisa tkiva Tennysonova jezika do pitanja koliko je centimetara bila dugaka Tennysonova brada. Odbacivi takve besmislice, pomno itanje bilo je zasluno i za mnoga druga dostignua: pothranjivalo je iluziju da svaki djeli jezika, bio on knjievan ili ne, moemo prouavati pa ak i razumjeti odvojeno od konteksta. Bio je to poetak reifikacije (postvarenja) knjievnog djela, promatranja djela kao predmeta po sebi, postupka koji je doivio vrhunac u amerikoj novoj kritici. Glavna spona izmeu engleskih kritiara iz Cambridgea i amerike nove kritike djelo je I. A. Richardsa, koji je i sam djelovao u Cambridgeu. Koliko je Leavis nastojao spasiti kritiku preobraajui je u neto nalik na religiju i tako nastavljao djelo Matthewa Arnolda, toliko se Richards u radovima iz dvadesetih godina trudio da joj dade vrste temelje uz pomo naela strogo znanstvene psihologije. Suhoa i beskrvnost Richardsova stila u snanoj je opreci prema munom intenzitetu Leavisova izraza. Drutvo je zapalo u krizu, tvrdi Richards, zato to su promjene povijesne situacije, a osobito znanstvena otkria, sruili i obezvrijedili tradicionalnu mitologiju od koje su ljudi nekad ivjeli. To je opasno poremetilo osjetljivu ravnoteu ljudske psihe, a kako je vjera ne moe nanovo uspostaviti,. posao e morati obaviti poezija. Poezija nas je kadra spasiti, spremno izjavljuje Richards, ona je savreno mogue sredstvo za prevladavanje kaosa.26 Richars, kao i Arnold, unapreuje knjievnost u svjesnu ideologiju koja e preurediti drutveni poredak. Richards to ini u drutveno nemirnim, ekonomski kriznim, politiki nesigurnim godinama nakon prvog svjetskog rata. Moderna znanost tvrdi Richards model je istinske spoznaje, ali nas ostavlja nezadovoljnim u uvstvenom pogledu. Ne moe udovoljiti elji goleme veine ljudi za odgovorima na pitanje to? i zato?, pa se zadovoljava odgovorom na pitanje kako?. Ni sam Richards ne vjeruje da su to? i zato? prava pitanja, ali velikoduno priznaje da za veinu ljudi jesu, pa ukoliko ne pronae barem nekakve pseudoodgovore na takva pseudopitanja, sva je prilika da e drutvo otii dovraga. Zadaa poezije je da nam dade pseudoodgovore. Poezija je emotivni a ne referencijalni jezik; ona je neka vrst pseudoizjave koja naoko opisuje svijet, ali zapravo tek organizira nae osjeaje o njemu. Najdjelotvornija poezija je ona koja zdruuje maksimalni broj poticaja s minimalnom koliinom sukoba ili frustracije. Bez takve psihike terapije razina vrijednosti vrlo e se vjerojatno srozati i pasti pod utjecaj kobnijeg djelovanja kinematografa i zvunika.27 Richardsov koliinski izmjerljivi, bihejvioristiki model svijesti zapravo je bio dio drutvenih problema za koje je Richards nudio rjeenje. Premda nije dovodio u pitanje otueno poimanje znanosti kao isto instrumentalnog i referencijalnog podruja, Richards je pristao na takvu pozitivistiku iluziju, a zatim je neuvjerljivo pokuao nadopuniti neim vedrijim. Dok se Leavis borio protiv tehnolokih benthamita, Richards ih je nastojao tui na njihovu tlu. Spajanjem

35

nedostatne utilitaristike teorije vrijednosti s jednim u biti esteticistikim poimanjem doivljaja (za Richardsa je umjetnost podruje najsavrenijeg doivljaja), ponudio je poeziju kao sredstvo koje e prekrasno izmiriti anarhina proturjeja suvremenog ivota. Ako povijesna proturjeja ne moemo razrijeiti u zbilji, moemo ih skladno pomiriti kao zasebne psiholoke poticaje unutar misaone svijesti. Akcija nije osobito poeljna jer esto koi potpunu ravnoteu poticaja. ivot u kojemu su elementarne reakcije nesreene i zbrkane ne moe biti savren, kae Richards.28 Smiljenija organizacija neobuzdanih niih poticaja omoguit e odranje onih viih, plemenitijih. Uvelike dakle nalik na viktorijansko vjerovanje da e smiljena organizacija niih klasa osigurati odranje viih. Amerika nova kritika, koja je cvjetala u razdoblju od kraja tridesetih do pedesetih godina dvadesetog stoljea, nosi snani biljeg takvoga nauavanja. Openito se uzima da nova kritika obuhvaa djela Eliota, Richardsa te moda Leavisa i Williama Empsona, kao i nekolicine vodeih amerikih knjievnih kritiara meu koje spadaju John Crowe Ransom, W. K. Wimsatt, Cleanth Brooks, Allen Tate, Monroe Beardsley i R. P. Blackmur. Karakteristino je da ovaj ameriki knjievno-kritiki pokret vue korijene iz ekonomski zaostalog amerikog Juga, tla na kojemu je uvijek bilo vano krvno porijeklo i odgoj, gdje je mladi Eliot zarana nazreo ar organskog drutva. U razdoblju djelovanja amerike nove kritike Jug je, pod naletom kapitala sa Sjevera, doivljavao brzu industrijalizaciju. Intelektualci staroga kova s amerikog Sjevera, kao John Crowe Ransom (koji je pokretu dao ime), ipak su u takvom Jugu vidjeli estetsku alternativu sterilnom znanstvenom racionalizmu industrijskog Sjevera. Duhovni bjegunac pred najezdom industrijalizacije, kao i T. S. Eliot, Ransom je prvo naao pribjeite u knjievnom pokretu dvadesetih godina, skupini zvanoj Fugitives (bjegunci), a zatim u programu desniarske agrarne politike tridesetih godina. Raala se ideologija nove kritike. Po miljenju te ideologije znanstveni racionalizam je izobliio estetski ivot staroga Juga, doivljaj je izgubio osjetilnu osebujnost, a pjesnitvo se ukazalo kao jedno od moguih rjeenja. Za razliku od znanosti, pjesnitvo potuje osjeajni integritet predmeta kojim se bavi, ono do spoznaje ne dolazi pomou razuma nego pomou osjeaja, pa nas jednom u biti religioznom sponom povezuje s tijelom svijeta. Umjetnost je ona koja nam moe vratiti svijet sada otuen svijet u svoj njegovoj bogatoj raznolikosti. Pjesnitvo, koje je u biti misaono, moi e nas potaknuti da tujemo svijet onakav kakav on jest, a ne da ga mijenjamo; pjesnitvo e nas uiti da mu prilazimo nepristrano i smjerno. Nova kritika je, kao i pokret oko asopisa Scrutiny, bila ideologija duhovno beskune, obranake inteligencije, koja je u knjievnosti traila ono to nije nalazila u zbilji. Poezija za nju postaje nova vjera, sjetna luka mira u otuenom svijetu industrijskog kapitalizma. Pjesma je razumu nedokuiva jednako kao i Svemogui; ona je u sebe zatvoreni predmet, udesno neokaljan u svom jedinstvenom biu. Pjesma je ono to ne moemo izrei drugim jezikom doli pjesmom samom jer se svaki njezin dio uklapa u druge dijelove i s njima tvori sloeno organsko jedinstvo koje bi bilo bogohulno oskvrnuti. Amerika nova kritika, kao i I. A. Richards, vidi knjievni tekst funkcionalistikim okom, da tako kaemo. Kao to je amerika funkcionalistika sociologija dola do modela drutva u kojemu nema sukoba, u kojemu se svaka sastavnica prilagouje svima ostalima, tako i pjesmama skladnom suradnjom svih svojih raznovrsnih obiljeja dokida svako trenje, neujednaenosti i proturjeje. Koherencija i integracija glavne su krilatice nove kritike. No ako pjesma mora u itatelju izazvati odreeni ideoloki stav prema svijetu a to je

36

otprilike stav kontemplativnog prihvaanja onda ustrajanje na unutranjoj koherenciji ne smije dovesti pjesmu do toga da se ona potpuno odvoji od zbilje i samozadovoljno krui oko vlastite autonomne biti. Stoga je isticanju unutranjeg jedinstva teksta valjalo pridruiti tvrdnju da djelo upravo svojim jedinstvom u odreenom smislu korespondira sa zbiljom. Drugim rijeima, nova je kritika zastala pred punokrvnim formalizmom i nespretno ga razblaila nekom vrsti empirizma vjerovanja da diskurs pjesme na neki nain ukljuuje zbilju. Ako je doista eljela pretvoriti pjesmu u samosvojni predmet, nova ju je kritika morala odvojiti i od autora i od itatelja. I. A. Richards naivno je vjerovao da je pjesma tek prozirni medij pomou kojega promatramo zbivanja u pjesnikovoj dui; itanje je za njega tek rekreacija autorove svijesti u svijesti itatelja. Valja rei da je veina tradicionalnih knjievnokritikih teorija dijelila takvo miljenje u ovom ili onom obliku. Velika knjievnost je proizvod Velikih Ljudi, a vrijednost joj lei ponajvie u tome to nam otvara prozor u njihovu duu. Takvo gledanje prilino je problematino. Prvo, svu knjievnost svodi na prikriveni oblik autobiografije: ne itamo knjievna djela kao knjievna djela ve kao izvore iz kojih emo iz druge ruke upoznati pievu osobu. Drugo, takvo gledanje pretpostavlja da su knjievna djela doista izrazi pieve svijesti, to nam nee osobito pomoi pri analizi Crvenkapice ili dvorske ljubavne lirike visokog stila. ak ako i imam uvida u Shakespeareovu svijest dok itam Hamleta, emu uope tako govoriti kad je sveukupna Shakespeareova svijest u koju imam uvida tek tekst Hamleta. Zato ne bih naprosto rekao da itam Hamleta kad Shakespeare nije ostavio nikakvih drugih podataka o vlastitoj svijesti osim same drame? Da li se ono to je imao na umu razlikuje od onoga to je napisao, i kako to moemo znati? Je li i sam Shakespeare znao to hoe? Jesu li pisci uvijek potpuni gospodari onoga to hoe rei? Novokritiari su hrabro raskinuli s teorijom Velikog ovjeka, tvrdei da intencije autora prilikom pisanja, ak i kad bi nam bile dokuive, nisu nimalo relevantne za interpretaciju teksta. Ujedno su drali da ne smijemo brkati znaenje pjesme s osjeajnom reakcijom pojedinog itatelja, jer pjesma znai ono to znai, bez obzira na pjesnikove nakane ili subjektivne osjeaje to ih itatelj iz nje izvlai.29 Znaenje je svakome dostupno i objektivno; ono je upisano u sam jezik knjievnoga teksta, a nije stvar izmiljenoga poriva u glavi odavno mrtvog autora ili pak proizvoljni, subjektivni smisao to ga itatelj pridaje autorovim rijeima. Pro i contra ovakva gledanja razmotrit emo u narednom poglavlju, a do tada valja rei da su se stavovi novokritiara u tom pogledu temeljili na elji da pretvore pjesmu u samodovoljan predmet, vrst i tvaran kao to je, recimo, urna ili ikona. Pjesma tako postaje prostorna figura, a ne vremenski proces. Oslobaanja teksta od autora i itatelja ide rukom pod ruku s presijecanjem spona izmeu teksta i bilo kakva drutvenog ili povijesnog konteksta. Svakako da moramo znati to su rijei pjesme znaile njezinim izvornim itateljima, no to je ujedno jedino doputena vrsta znanja, a i ona je prilino tehnika i povijesna. Knjievnost je rjeenje za drutvene probleme, a ne dio njih; pjesmu valja osloboditi ruevina povijesti i izdignuti u uzviene predjele iznad povijesne zbilje. Nova je kritika pretvorila pjesmu u feti. Ako je I. A. Richards dematerijalizirao tekst time to ga je sveo na prozirni prozor u pjesnikovu duu, amerika nova kritika osvetniki ga je rematerijalizirala, oduzela mu dimenziju procesa znaenja i pretvorila ga u tvarnu graevinu s proeljem od neprozirna kristala. Doista ironino, jer je drutveni poredak protiv kojega je ta poezija prosvjedovala vrvio reifikacijama, pretvarao ljude, procese i ustanove u stvari. Pjesma je za novu kritiku, kao simbol za romantiare, sva proeta apsolutno mistinim autoritetom koji ne

37

podnosi racionalni prigovor. Kao veina knjievnih teorija to smo ih dosad razmotrili, nova je kritika u biti bila pravi pravcati iracionalizam, usko povezan s vjerskom dogmom (nekoliko vodeih kritiara bili su krani) i desniarskim agrarnim pokretom koji je zagovarao ideju krvnog porijekla i rodne grude. Ovim ipak ne elim rei da je nova kritika odbijala kritiku analizu vie nego to je to inio asopis Scrutiny. Dok su neki raniji romantiari bili skloni smjernom klanjanju pred nedokuivom tajnom teksta, novokritiari su namjerno njegovali najotrije, najstroe tehnike kritikog seciranja. Isti motiv koji ih je navodio na isticanje objektivnog statusa djela poticao ih je i na promicanje strogo objektivnog naina analize. Tipini novokritiki prikaz pjesme nudi nam strogu analizu raznih njezinih napetosti, paradoksa i ambivalencije i pokazuje kako se oni stapaju i integriraju u vrstu strukturu. Ako je poezija imala biti novo organsko drutvo, konano rjeenje za znanost, materijalizam i propast estetskog robovlasnikog amerikog Juga, nije bilo uputno preputati je kritikom impresionizmu ili mekunom subjektivizmu. Nova je kritika uostalom stasala u doba kada se knjievna kritika u Sjevernoj Americi borila da postane profesionalizirana, da bude prihvaena kao vrijedna akademska disciplina. Stoga se uporabom vlastitog kritikog instrumentarija morala nadmetati s tehnikim argonom iste znanosti, u drutvu gdje je takva znanost bila vladajui kriterij znanja. Kako je od samoga poetka bio zamiljen kao humanistiki dodatak ili varijanta tehnokratskog drutva, pokret je s vremenom poeo reproducirati tehnokraciju primjenom vlastitih metoda. Buntovnik se stopio s likom gazde te u kratkom razdoblju od etrdesetih do pedesetih godina bio primljen u okrilje akademskog establishmenta. Nova kritika je ubrzo postala najprirodnijom metodom u knjievnokritikom svijetu, pa je teko bilo i zamisliti da oduvijek nije postojala. Tako je zavrila duga seoba od Nashvillea u dravi Tennesee, kolijevci skupine Fugitives, do sveuilita Ivy League* na istonoj obali Sjedinjenih Drava. Postoje najmanje dva valjana razloga s kojih se nova kritika dobro uklopila u akademsku nastavu. Prvo: bila je zgodna pedagoka metoda za rad sa sve brojnijim studentima.30 Lake je naravno servirati kratku pjesmicu studentima i traiti da na njoj iskau svoju pronicljivost, nego pripremiti kolegij na temu Veliki romani svijeta. Drugo: novokritiko poimanje pjesme kao fine ravnotee suprotnih stavova, kao bestrasnog mirenja oprenih poticaja, bilo je itekako dobrodolo skeptinim liberalno nastrojenim intelektualcima zbunjenim proturjenim dogmama hladnoga rata. Citati pjesme po receptu nove kritike znailo je ni na to se ne obavezivati. Jedino emu vas je pjesnitvo uilo bijae nepristranost, vedro, promiljeno, savreno uravnoteeno odbacivanje svega pojedinanog. Nije vas toliko navodilo na suprotstavljanje politici makartizma ili na borbu za graanske slobode, koliko na shvaanje takva nasilja kao dijela neega openitijeg, neega to negdje u svijetu nuno stoji u skladnoj ravnotei sa svojom komplementarnom oprekom. Bio je to, drugim rijeima, odlian recept za politiku inerciju i potinjavanje politikom statusu quo. Takav dobroudni pluralizam nije dakako bio neogranien: pjesma je po Cleanthu Brooksu bila sjedinjavanje stavova u hijerarhiju podreenu sveobuhvatnom i vladajuem stavu.31 Pluralizam je bio prihvatljiv uz uvjet da ne naruava hijerarhijski poredak, kao to ste mogli uivati u nepredvidivoj raznolikosti tkiva pjesme uz uvjet da ne dirate u njezinu vladajuu strukturu. Bilo je doputeno tolerirati opreke sve dotle dok ih je najzad mogue stopiti u skladnu cjelinu.
*

Naziv za elitna amerika sveuilita, uglavnom uz obalu Atlantskog oceana. (Prev.)

38

Ogranienja nove kritike bila su u biti ogranienja liberalnodemokratske ideologije: pjesma je, pisao je John Crowe Ronsom, takorei nalik na demokratsku dravu koja provodi vlastite ciljeve, a da pritom ne rtvuje osobnost svojih dravljana.32 Zanimljivo bi bilo znati to bi o tome mislili robovi na amerikom Jugu. itatelj je moda zapazio da je knjievnost u redovima kritiara o kojima sam netom govorio neopazice iskliznula u pjesnitvo. Novokritiari i I. A. Richards gotovo su se iskljuivo bavili pjesmom. T. S. Eliot svoju je kritiku proirio na dramu, ali ne i na roman; F. R. Leavis bavio se romanom tek pod rubrikom dramska poema, to znai svim i svaim samo ne romanom. Knjievne teorije uglavnom uvijek nesvjesno izbacuju u prvi plan odreeni knjievni anr pa na temelju njega izriu svoje vjeruju. Bilo bi zanimljivo pratiti taj proces kroz povijest knjievnih teorija i vidjeti kada koji knjievni oblik postaje teorijskom paradigmom. Prijelaz s proze na poeziju izuzetno je bitan u suvremenoj teoriji knjievnosti jer je od svih knjievnih oblika poezija najotpornija prema povijesti, oblik u kojemu osjeajnost moe nastupati u svom najiem, najmanje drutveno obojenom vidu. Teko bi bilo promatrati Tristrama Shandyja ili Rat i mir kao simboliki ambivalentne, vrsto organizirane strukture. Kritiari o kojima smo netom govorili pokazivali su meutim zaudnu ravnodunost prema onome to bismo pojednostavljeno mogli nazvati milju. Eliotova kritika pokazuje zapanjujui nedostatak zanimanja za ono to nam knjievno djelo uistinu govori, a gotovo sve posve ograniuje na kakvou jezika, naine osjeanja, odnos slike i doivljaja. Klasino djelo je za Eliota ono koje je poniklo iz strukture zajednikih vjerovanja, ali je manje vano kakva su to vjerovanja nego injenica da su zajednika. Za Richardsa je trud oko pronicanja u zajednika vjerovanja samo prepreka vrednovanju djela: snano uvstvo to nas proima dok itamo pjesmu moe se dojmiti kao vjerovanje, ali je zapravo samo jo jedno od mnogih pseudostanja. Jedino Leavis ne podlijee takvu formalizmu, istiui da su sloeno formalno jedinstvo djela i njegovo potovanje prema ivotu lice i nalije istoga procesa. U praksi meutim Leavis je sklon razlikovanju izmeu formalne kritike poezije i moralne kritike proze. Spomenuo sam da engleskog kritiara Williama Empsona ponekad ukljuuju u pokret nove kritike, premda je Empsonovo djelo zanimljivije itati kao estoko opiranje glavnim doktrinama novokritikog pokreta. Empson je naoko slian novoj kritici po cjepidlakom analitikom stilu i zapanjujue oputenoj pronicljivosti kojom otkriva sve finije nijanse znaenja. No sve je to u slubi staromodna liberalistikog racionalizma koji je duboko oprean simbolistikim ezoterijama jednoga Eliota ili Brooksa. U svojim glavnim djelima Sedam tipova vieznanosti (Seven Types of Ambiguity), 1930, Neke verzije pastorale (Some Versions of Pastoral), 1935, Struktura sloenih rijei (The Structure of Complex Words), 1951. i Miltonov bog (Miltons God), 1961 Empson ledenom bujicom tipino engleskog zdravog razuma gasi vatrene aureole svih tih.nedodirljivih svetaca, a to ini upotrebom namjerno snienog, priguenog, prozrano kolokvijalnog proznog stila. Dok nova kritika odvaja tekst od racionalnog jezika i drutvenog konteksta, Empson drsko zahtijeva poimanje pjesnitva kao oblika obinog jezika koji moemo racionalno parafrazirati, kao tipa govora podudarnog s uobiajenim nainima izraavanja i djelovanja. Empson je bezobrazni intencionalist: on glasno nagaa o onome to je pisac htio rei da bi to zatim interpretirao na najuljudniji, tipino engleski nain. Knjievno djelo za Empsona nije neprozirni, u sebe zatvoreni predmet. Ono je dapae otvoreno: da bismo ga razumjeli, moramo pojmiti ire kontekste drutvene uporabe rijei kontekste koje nije uvijek lako odrediti a ne samo tragati za

39

obrascima unutranje verbalne koherencije. Zanimljivo je usporediti glasovite Empsonove vieznanosti (ambiguities) s novokritikim paradoksom, ironijom i ambivalencijom. Novokritiko nazivlje asocira na ekonomino stapanje dvaju oprenih ali komplementarnih znaenja: novokritika pjesma napeta je struktura takvih antiteza, ali antiteza koje nikad zapravo ne ugroavaju nau potrebu za koherencijom jer su uvijek stopive u zatvorenu cjelinu. S druge strane Empsonove vieznanosti nikada ne moemo do kraja fiksirati: one ukazuju na mjesta u pjesmi gdje jezik posre, tetura, trai i ukazuje na neto iznad sebe, prepun slutnji o nekom mogue neiscrpnom kontekstu znaenja. Dok novokritika zatvorena struktura ambivalencij iskljuuje itatelja i svodi ga na pasivna tovatelja, dotle ga empsonovska vieznanost potie na aktivno sudjelovanje. Vieznanost je prema Empsonovoj definiciji svaka verbalna nijansa, ma kako fina, koja otvara manevarski prostor alternativnim reakcijama na isti djeli jezika.33 Reakcija itatelja ono je to pridonosi pojavi vieznanosti; ona ne ovisi samo o pjesmi. Znaenje pjesnike rijei za I. A. Richardsa i novokritiare iz temelja je kontekstualno, ono je funkcija unutranje verbalne organizacije. Po Empsonu meutim itatelj nuno unosi u djelo itave drutvene kontekste diskursa, preutne pretpostavke o smislu djela, pretpostavke koje djelo moe osporiti, ali koje su u njemu sadrane. Empsonova politika je liberalna, drutveno utemeljena, demokratska i dopadljiva jer unato svojoj zbunjujuoj osebujnosti odgovara sklonostima i oekivanjima prosjenog itatelja mnogo vie nego tehnokratskim tehnikama profesionalnog kritiara. Empsonov zdravi razum, kao to uvijek biva s engleskim zdravim razumom, ima i svojih ogranienja. Empson je staromodni racionalist prosvjetiteljskog tipa ija je vjera u pristojnost, razboritost, ljudsko suosjeanje i dobronamjernost ovjekove prirode privlana koliko i sumnjiva. Empson se neprestano bavi samokritinim ispitivanjem jaza izmeu vlastite intelektualne rafiniranosti i prostodunosti obinog ovjeka. On pastoralu uzima kao knjievni oblik u kojemu te dvije osobine mogu mirno koegzistirati, premda je uvijek neugodno i samoironino svjestan njihove nepodudarnosti. Empsonova ironija i njegov omiljeni oblik pastorala znakovi su i jednog dubljeg proturjeja. Ukazuju na nedoumicu liberalno nastrojena knjievnog intelektualca dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljea, svjesnog golema dispariteta izmeu sada ve visoko specijalizirane kritike inteligencije i univerzalnih preokupacija knjievnosti kojom se ta inteligencija bavi. Ta zbunjena inteligencija, svjesna opreke izmeu ekonomske krize i vlastitog traganja za sve finijim nijansama pjesnikog znaenja, vidi jedini izlaz u vjeri u zajednike interese, koji zapravo mogu biti manje zajedniki a vie drutveno odreeni nego to se naoko ine. Pastorala za Empsona nije ba isto to i organsko drutvo za novu kritiku. Njega ne privlai toliko vitalno jedinstvo koliko labavost i nesklad Oblika pastorale, ironini nain na koji su u njoj suprotstavljena vlastela i seljaci, profinjena eljad i obini puk. Pastorala Empsonu ipak daje neku vrst imaginarnog rjeenja za neodgodivi povijesni problem: problem intelektualeva odnosa prema obinom ovjeku, odnosa izmeu tolerantno intelektualnog skepticizma i zamornijih oblika vjerovanja, te za pitanje o tome koliko je profesionalizirana kritika uope drutveno relevantna u tako duboko klasno podijeljenom drutvu. Empson uvia da su znaenja knjievnog teksta uvijek donekle neodreena, da nikad nisu svodljiva na konanu interpretaciju. U opreci izmeu Empsonove vieznanosti i ambivalencije novokritiara nazire se neka vrst prethodnice raspri izmeu strukturalista i poststrukturalista, a nju emo razmotriti kasnije. Postoje i miljenja da Empsonovo bavljenje

40

pievim namjerama pomalo podsjea na djelo njemakog filozofa Edmunda Husserla.34 Bilo to tono ili ne, zgodno e nam posluiti za prijelaz na idue poglavlje.

41

2. FENOMENOLOGIJA. HERMENEUTIKA. TEORIJA RECEPCIJE

Evropa je 1918. leala u ruevinama, opustoena najstranijim ratom u povijesti. Neposredno nakon te katastrofe kontinentom je protutnjio val socijalnih revolucija: dvadesete godine bile su svjedokom berlinskog radnikog ustanka Spartakus i bekog opeg trajka, uspostave radnikih sovjeta u Mnchenu i Budimpeti te masovnog radnikog zauzimanja tvornica diljem Italije. Sve su te pobune bile okrutno uguene, ali je ratni pokolj sa svojim burnim politikim posljedicama do temelja potresao drutveni poredak evropskog kapitalizma. Duboko poremeene bile su i ideologije na kojima je taj poredak vjekovima poivao, kao i kulturne vrijednosti na temelju kojih je vladao. Znanost se gubila u sterilnom pozitivizmu, kratkovidnoj opsjednutosti kategorizacijom injenica; filozofija se dvoumila izmeu pozitivizma s jedne i neodrivog subjektivizma s druge strane; irili se razni oblici relativizma i iracionalizma, a umjetnost odraavala tu posvemanju zbunjenost. Upravo u kontekstu takve sveope krize, krize to se javila mnogo prije prvog svjetskog rata, njemaki filozof Edmund Husserl pokuao je utemeljiti novu filozofsku metodu koja e civilizaciji u raspadu pruiti apsolutnu sigurnost. Valja birati, pisao je kasnije Husserl u svom djelu Kriza evropske znanosti (1935), izmeu iracionalistikog barbarstva s jedne i duhovnog preporoda uz pomo apsolutno samodovoljne znanosti duha s druge strane. Poput svoga prethodnika, Rena Descartesa, Husserl zapoinje traganje za sigurnou privremenim odbacivanjem prirodnog stava, to jest zdravorazumskog vjerovanja obinog ovjeka da predmeti u vanjskom svijetu postoje neovisno o nama te da je nae znanje o njima openito pouzdano. Takvo vjerovanje uzima mogunost spoznaje kao gotovu injenicu, a upravo je ta mogunost sada dovedena u pitanje. U to uope moemo biti sigurni, to nam uope moe biti jasno? Premda ne moemo biti sigurni u postojanje stvari nezavisno o nama, tvrdi Husserl, moemo biti sigurni kakvim nam se one ine neposredno u svijesti, je li konkretna stvar to je doivljujemo iluzija ili nije. Predmete moemo gledati ne kao stvari po sebi, nego kao ono to naa svijest postavlja, ono na to je usmjerena. Svaka svijest je svijest o neemu: kad razmiljam, svjestan sam da je moja misao usmjerena prema odreenom predmetu. Svijest i ono o emu ona jest svijest jedinstveni su doivljaj akt. Moja svijest nije tek pasivno registriranje svijeta, ona je konstitutivni akt usmjeren na neto kao svoj smisao. Da bismo postigli potpunu sigurnost, moramo prvo zanijekati ili staviti u zagrade sve to nije bit predmeta: vanjski svijet moramo svesti u puki sadraj svijesti. Ova, takozvana fenomenoloka redukcija, prvi je vani Husserlov potez. Sve to nije imanentno svijesti valja strogo iskljuiti: sve realnije valja svesti na iste fenomene, tretirati ih onako kako nam se ukazuju u svijesti, to jest kao pojavljavanje smisla, kao bit stvari. To je jedina apsolutna datost od koje moemo poeti. Fenomenologija naziv to ga je Husserl dao svojoj filozofskoj metodi, ponikla je iz ovakva naina razmiljanja. Fenomenologija je nauka o istim fenomenima. No time jo nismo rijeili sve probleme. Jer moe se dogoditi da kad preispitamo sadraj svijesti naemo u njoj tek zbrkanu bujicu fenomena, kaotini tok svijesti, a na tome je teko graditi sigurnost, isti fenomeni o kojima Husserl govori nisu meutim tek sluajne pojedinanosti. Oni su sustav univerzalnih biti jer fenomenologija ispituje predmet sve dok ne doe do njegove nepromjenjive biti. Ono to se predstavlja fenomenolokoj spoznaji nije tek recimo doivljaj ljubomore ili crvene boje, nego ono to je ope ili bitno za te stvari:

42

ljubomornost ili crvenoa" kao takvi. Pojmiti bilo koji fenomen potpuno i isto znai pojmiti ono to je za njega bitno i nepromjenjivo. Polazei od grke rijei eidos (tip, praslika, rod), Husserl kae da njegova metoda provodi eidetiku apstrakciju, a k tomu i fenomenoloku redukciju. Sve se ovo moe initi suvie apstraktnim i nestvarnim, to zapravo i jest. No fenomenologija je uistinu teila sutoj suprotnosti apstrakciji: bila je povratak na konkretno, na vrsto tlo, o emu svjedoi glasovita njezina krilatica Natrag k stvarima samim!. Filozofija se odvie bavila pojmovima, a premalo vrstim injenicama, pa je stoga svoje labilne, teke intelektualne sustave gradila na suvie krhkim temeljima. Oslanjajui se na ono u to moemo biti iskustveno sigurni, fenomenologija je nudila temelje na kojima emo moi graditi istinski pouzdanu spoznaju. Mogla je biti znanost nad znanostima jer je imala metodu za prouavanje svega i svaega: pamenja, kutije ibica, matematike. Nudila se ni manje ni vie nego kao znanost o ljudskoj svijesti svijesti ne samo u smislu empirijskog iskustva pojedinca ve u smislu duboke strukture samoga miljenja. Za razliku od prirodnih znanosti fenomenologija nije pitala za ovaj ili onaj pojedinani oblik spoznaje, ve za uvjete koji uope omoguuju bilo kakvu vrst spoznaje. Zato je fenomenologija, kao i Kantova filozofija prije nje, bila transcendentalni oblik ispitivanja, a ljudski subjekt ili individualna svijest kojom se bavila transcendentalni subjekt. Fenomenologija nije ispitivala samo ono to ja sluajno vidim kad gledam odreenog kunia, nego univerzalnu bit kunia i akt zrenja kunia. Drugim rijeima, fenomenologija nije bila oblik empirizma to se bavi sluajnim, fragmentarnim iskustvom pojedinca niti vrst psihologizma zainteresirana tek da opaaju dostupne duevne procese takva pojedinca. Fenomenologija je tvrdila da ogoljuje strukture same svijesti i tako razgoliuje fenomene. Zacijelo bi i iz ovako kratkog prikaza moralo biti oigledno da je fenomenologija oblik metodolokog idealizma to nastoji istraiti apstrakciju zvanu ljudska svijest i svijet istih mogunosti. Odbacivi empirizam, psihologizam i pozitivizam prirodnih znanosti, Husserl je vjerovao da raskida s klasinim idealizmom jednoga Kanta. Kant nije mogao rijeiti problem kako svijest uope moe spoznati predmete koji nisu u njoj sadrani, a fenomenologija se nadala prevladati tu skepsu, tvrdei da je ono to je dato u istoj percepciji bit stvari. Sve je ovo nekako nalik na Leavisa i organsko drutvo. No, je li? Povratak stvarima samim i nestrpljivo odbacivanje teorija koje se ne temelje na konkretnom ivotu nije uostalom daleko od Leavisove naivno mimetike teorije pjesnikog jezika kao utjelovljenja same zbilje. I Leavis i Husserl trae utjehu u konkretnom, u onome to moemo iskusiti na vlastitoj koi, a taj povratak stvarima samim u oba sluaja znai posvemaniji iracionalizam. Za Husserla je spoznaja fenomena apsolutno sigurna ili, kako on kae, apodiktina jer je intuitivna: u zbiljnost fenomena ne moemo sumnjati kao to ne sumnjamo u zbiljnost udarca po glavi. Za Leavisa su neki oblici jezika intuitivno pravilni, vitalni i kreativni. Ma koliko je kritiku zamiljao kao slobodnu razmjenu miljenja, Leavis na kraju nikome nije doputao da proturjei toj tvrdnji. tovie, ono to intuirano aktom poimanja konkretnog fenomena i za Husserla i za Leavisa je univerzalno: za Husserla eidos, za Leavisa ivot. Drugim rijeima, ni Husserl ni Leavis ne moraju naputati sigurno tlo osjeta da bi doli do globalne teorije: fenomeni im se nude s ve gotovom teorijom. Ta je teorija nuno autoritarna jer posve ovisi o intuiciji. Fenomene po Husserlu ne treba interpretirati, izgraivati ih ovako ili onako, racionalnim argumentima. Kao i neki knjievni sudovi, fenomeni nam se neodoljivo nameu, da se posluim omiljenim Leavisovim izrazom.

43

Nije teko uoiti vezu izmeu ovakvog dogmatizma prisutna u cijelom Leavisovom radu i konzervativnog prezira prema racionalnoj analizi. Na kraju moemo jo spomenuti da Husserlova intencionalna teorija svi jesti sugerira kako su bit i znaenje uvijek povezani. Nema objekta bez subjekta niti subjekta bez objekta. Za Husserla, kao i za engleskog filozofa. F. H. Bradleya koji je utjecao na T. S. Eliota, objekt i subjekt zapravo su lice i nalije istoga novia. U drutvu gdje se objekti ine otueni, odvojeni od ljudskih ciljeva, a ljudi time dovedeni u stanje zastraujue osame, ovakvo nauavanje u svakom je sluaju utjeno. Subjekt i objekt bivaju ponovo zdrueni barem u svijesti. I Leavisu je stalo do iscjeljivanja pogubnog jaza izmeu subjekta i objekta, izmeu ljudi i njihova prirodno ljudskog okolia, jaza koji je posljedica masovne civilizacije. Ako nam je fenomenologija s jedne strane osigurala spoznatljivi svijet, s druge je strane stavila ovjeka u sredite. Obeavala je dapae nita manje nego znanost o subjektivnosti. Svijet je ono to ja postavljam ili intendiram: valja ga poimati u odnosu prema meni, kao korelat moje svijesti, a ta svijest nije tek varavo empirijska, nego transcendentalna. Bilo je doista utjeno otkriti tako to o sebi. Surovi pozitivizam znanosti devetnaestog stoljea bio je zaprijetio posvemanjim unitenjem subjektivnosti, a novokantovska filozofija krotko ga je u tome slijedila. Razvitak evropske povijesti od kasnog devetnaestog stoljea naovamo ozbiljno je dovodio u sumnju tradicionalnu pretpostavku da je ovjek gospodar svoje sudbine i stvaralako sredite svijeta. Fenomenologija je vratila transcendentalni subjekt na njegovo zakonito prijestolje. Subjekt je ponovo valjalo gledati kao vrelo i ishodite svekolikog smisla: sm subjekt nije vie bio dio svijeta, ve ponajprije njegov tvorac. Fenomenologija je u tom smislu spasila i ostvarila stari san klasine graanske ideologije koja se temeljila na vjerovanju da ovjek prethodi povijesti i drutvenim uvjetima, a one izviru iz njega kao voda to kulja sa izvora. Kako taj ovjek zapravo nastaje, nije li on moda proizvod drutvenih uvjeta i ujedno onaj koji ih proizvodi nitko nije smatrao pitanjem dostojnim ozbiljna razmatranja. Ponovnim usreditenjem svijeta u ljudski subjekt fenomenologija je tako nudila imaginarno rjeenje za jedan teki povijesni problem. U knjievnoj kritici fenomenologija je donekle utjecala na ruske formaliste. Kao to je Husserl zbiljski predmet stavio u zagrade da bi se mogao baviti aktom njegova spoznavanja, tako poezija po ruskim formalistima iskljuuje zbiljski predmet i usredotouje se na nain njegova opaanja.35 Ono to knjievna kritika doista duguje fenomenologiji ogleda se u radu takozvane enevske kole koja je osobito ivo djelovala u razdoblju od etrdesetih do pedesetih godina dvadesetog stoljea. Glavni njezini luonoe bili su Belgijanac Georges Poulet, vicarski kritiari Jean Starobinski i Jean Rousset te Francuz Jean-Pierre Richard. Uz enevsku kolu vezano je ime Emila Staigera, profesora njemakog na sveuilitu u Zrichu te rani radovi amerikog kritiara J. Hillisa Millera. Fenomenoloka kritika pokuaj je primjene fenomenoloke metode na knjievno djelo. Kao to Husserl stavlja u zagrade zbiljski predmet, tako fenomenoloka kritika odbacuje povijesni kontekst u kojemu je djelo nastalo, odbacuje pisca, uvjete nastanka djela i najzad itatelja, a tei posve imanentnom itanju teksta, itanju na koje ne utjee nita izvan teksta. Tekst je sveden na utjelovljenje pieve svijesti, a na sve stilske i semantike aspekte teksta gleda se kao na organske dijelove sloene cjeline ija je sjedinjujua bit pieva svijest. Da bismo upoznali tu svijest, ne smijemo se utjecati niemu to doista znamo o piscu biografska kritika je strogo zabranjena nego samo onim aspektima njegove ili njezine svijesti koji se oituju u samom djelu. tovie,

44

zanimaju nas duboke strukture te svijesti, a njih nalazimo u temama i slikovnim uzorcima koji se esto ponavljaju. Pronicanjem u njih poimamo nain na koji je pisac ivio svoj svijet, to jest fenomenoloke odnose izmeu pisca kao subjekta i svijeta kao objekta. Svijet knjievnog djela nije objektivna zbilja, ve ono to Nijemci nazivaju Lebenswelt, zbilja kako je doista oblikuje i doivljuje individualni subjekt. Tipino za fenomenoloku kritiku jest da se bavi nainom pieva doivljaja vremena i prostora te odnosima izmeu pojedinca i drugih ili pievim opaanjem materijalnih predmeta. Drugim rijeima, metodoloki interesi huserlovske filozofije esto postaju sadraj knjievnosti za fenomenoloku kritiku. Da dohvati te transcendentalne strukture i prodre do sri pieve svijesti, fenomenoloka kritika nastoji biti posve objektivna i nepristrana. Stoga odbacuje sve emu je kritika inae sklona, s ljubavlju se baca u svijet djela te to je mogue tonije i nepristranije reproducira ono to je u njemu nala. Ako na primjer uzme istraivati kransku pjesmu, nee se baviti izricanjem vrijednosnih sudova o kranskom poimanju svijeta, nego e pokuati pokazati kako se osjeao pisac koji ga je ivio. Drugim rijeima, fenomenoloka kritika posve je nekritini, neevoluativni oblik analize. Ona kritiku ne shvaa kao tumaenje, kao aktivnu interpretaciju djela, to nuno ukljuuje sklonost i predrasude kritiara, ve kao pasivno prihvaanje teksta, kao puku kopiju njegove duhovne biti. Za nju je knjievno djelo organska cjelina, a takva cjelina su i sveukupna djela odreenog pisca. Stoga se fenomenoloka kritika u svojem odlunom traganju za cjelinama moe samopouzdano kretati meu kronoloki najudaljenijim i tematski najrazliitijim tekstovima. Ona je idealistiki, esencijalistiki, antipovijesni, formalistiki i organicistiki tip kritike, neka vrst istog destilata zablud, predrasud i ogranienj cijele moderne knjievne teorije. Karakteristino je i vrijedno panje meutim da je fenomenolokoj kritici ipak polo za rukom da dade nekoliko prilino pronicljivih kritikih studija u djelima pojedinih kritiara (meu kojima nisu nevani Poulet, Richard i Starobinski). Jezik knjievnog djela za fenomenoloku kritiku nije nita drugo nego ekspresija njegova unutranjeg znaenja. Takvo pomalo drugorazredno poimanje jezika potjee od samoga Husserla. U Husserlovoj fenomenologiji naime jezik kao takav gotovo i ne postoji. Husserl govori o isto osobnom ili unutranjem podruju iskustva, ali je to podruje zapravo fikcija jer svako iskustvo ukljuuje jezik, a jezik je neiskorjenjivo drutven. Besmisleno je tvrditi da ja kao pojedinac mogu o neemu imati posve osobno iskustvo. Ja takvo iskustvo ne bih mogao imati kad se ono ne bi zbivalo u kakvu jeziku u kojemu ga mogu imati. Ono to mojem iskustvu daje smisao, za Husserla nije jezik, ve akt zrenja pojedinanih fenomena kao univerzalija, a taj akt se toboe zbiva nezavisno od jezika. Znaenje je za Husserla dakle neto to prethodi jeziku: jezik je tek sporedna djelatnost to daje ime znaenjima kojima ja ve unaprijed raspolaem. Kako je mogue da ja raspolaem znaenjima, a da prethodno nemam jezik, pitanje je na koje Husserlov sustav nije mogao odgovoriti. Moto lingvistike revolucije dvadesetog stoljea, od De Saussurea i Wittgensteina do suvremene teorije knjievnosti, tvrdnja je da znaenje nije tek neto izraeno ili odraeno u jeziku, ve da jezik proizvodi znaenje. Znaenje, ili iskustvo, nije neto to smo unaprijed stekli pa tek zatim zaodjenuli u rijei. Znaenje ili iskustvo imamo ponajprije zato to posjedujemo jezik kojim moemo doi do znaenja ili iskustva. tovie, nae iskustvo kao pojedinaca do korijena je drutveno; ne postoji privatni jezik, a predoiti u svijesti bilo koji jezik znai predoiti itav jedan oblik drutvenoga ivota. Fenomenologija naprotiv eli potedjeti stanovita ista iskustva od

45

drutvenog zagaenja jezikom ili pak poimati jezik tek kao prikladni sustav za fiksiranje znaenja koja se oblikuju nezavisno od njega. Husserl kae da se jezik punom mjerom prilagouje onome to sagledavamo u potpunoj jasnoi.36 No kako uope ita moemo jasno sagledati ako ne raspolaemo pojmovnim zalihama jezika? Svjestan injenice da jezik postavlja ozbiljni problem pred njegovu teoriju, Husserl je pokuao razrijeiti nedoumicu zamiljajui jezik koji bi bio izraz iste svijesti, lien tereta da ukazuje na znaenja koja su u trenutku dok govorimo izvan nae svijesti. Pokuaj je bio osuen na propast: jedini takav mogui jezik bio bi isto osamljeni, unutranji izriaj koji ama ba nita ne bi znaio.37 Ideja o takvu osamljenom izriaju bez znaenja, neokaljanom vanjskim svijetom, izuzetno je pristala slika fenomenologije. Unato tvrdnjama da je izbavila ivi svijet ljudskoga djelovanja i iskustva iz jalova zagrljaja tradicionalne filozofije, fenomenologija poinje i svrava se kao glava odsjeena od tijela svijeta. Ona obeava vrste temelje ljudskoj spoznaji, ali to ini uz silno visoku cijenu: rtvovanjem ljudske povijesti. Ta nema sumnje da je znaenje duboko povijesno, da ono nije pitanje intuiranja biti crvenog luka, ve stvar praktine komunikacije meu pojedincima u drutvu. Unato usredotoivanju na zbilju kao neto o emu imamo stvarno iskustvo, kao na Lebenswelt, a ne inertnu injenicu, stav fenomenologije prema svijetu ostao je kontemplativan i nepovijestan. Fenomenologija je traila izlaz iz mre povijesti povlaenjem u spekulativne sfere, gdje se nadala nai apsolutnu sigurnost. Kao takva, zatvorena u osamu i otuenost vlastite misli, postala je simptom upravo one krize koju je htjela prevladati. Spoznaja da je znaenje povijesna kategorija navela je Husserlova najslavnijeg uenika, njemakog filozofa Martina Heideggera, da raskine s Husserlovim sustavom miljenja. Dok Husserl polazi od transcendentalnog subjekta, Heidegger odbacuje takvo ishodite i poinje razmiljanjem o nesvodljivoj datosti ljudske opstojanosti, onim to naziva Dasein.* Stoga Heideggerovo djelo esto nazivaju egzistencijalistikim, za razliku od okorjelog esencijalizma njegova uitelja. Prijei s Husserla na Heideggera znai prijei s podruja istog intelekta na filozofiju koja razmilja o tome to znai osjeati se ivim. Dok se engleska filozofija obino skromno zadovoljava ispitivanjem ina obeanja ili gramatikim razlikama reenica tipa ne mari i ne ari, Heideggerovo kapitalno djelo Bitak i vrijeme (1927) bavi se ni manje ni vie nego pitanjem bitka, ili tonije specifino ljudskim oblikom bivanja. Takvo bivanje, tvrdi Heidegger, uvijek je ponajprije bivanjem-u-svijetu: mi smo ljudski subjekti samo zato to smo stvarno vezani za druge i za materijalni svijet. Te veze su konstitutivne za na ivot, a nikako sluajne. Svijet nije predmet negdje izvan, postavljen iznad i nasuprot misaonom subjektu da bi ga ovaj mogao racionalno analizirati; svijet nije neto iz ega moemo izai i emu se moemo suprotstaviti. Mi kao subjekti izranjamo iz nutrine zbilje koju nikad ne moemo do kraja objektivirati, koja obuhvaa subjekt i objekt, koja je neiscrpna u svojim znaenjima i koja konstituira nas koliko mi konstituiramo nju. Svijet nije neto to, la Husserl, moemo svesti na slike svijesti; on posjeduje vlastiti, surovi, tvrdoglavi bitak koji se opire naim planovima, a mi naprosto postojimo tek kao dio njega. Husserlovo ustolienje transcendentalnog zapravo oznauje posljednju fazu racionalistike filozofije prosvjetiteljstva po kojoj ovjek ponosito utiskuje Vlastitu sliku u sliku svijeta. Heidegger naprotiv pomie ovjeka iz sredita te zamiljene dominacije nad svijetom. Ljudsko je postojanje dijalog sa svijetom, a smjernije je sluati nego
*

Tubitak, tubivstvovanje. (Prev.)

46

govoriti. Ljudska spoznaja uvijek polazi i kree se unutar onoga to Heidegger naziva predontolokim razumijevanjem bitka. Prije nego to uope ponemo sustavno misliti, mi ve posjedujemo niz preutnih pretpostavki koje smo nakupili iz prakse, iz svakodnevne veze sa svijetom, a znanost ili teorija znanosti tek su pojedinane apstrakcije toga konkretnog sudjelovanja, kao to je zemljopisna karta apstrakcija zbiljskoga krajolika. Razumijevanje nije prvenstveno stvar odjelite spoznaje, pojedinanog ina, ve dio same strukture ljudske egzistencije. Ja postojim kao ljudsko bie jedino time to se neprestano projiciram prema naprijed, prepoznavajui i ostvarujui uvijek nove mogunosti bivanja. Ja tako rekavi, nisam posve identian sa samim sobom, nego bie koje je uvijek ve unaprijed baeno preda se. Vlastitu egzistenciju nikada ne mogu pojmiti kao neto dovreno; ona je uvijek pitanje nove mogunosti, uvijek sporna. Ovo je isto kao kad bismo rekli da ljudsko bie konstituiraju povijest ili vrijeme. Vrijeme nije medij u kojemu plutamo kao boca na povrini rijeke; ono je struktura samoga ljudskog ivota, neto od ega sam ja sainjen, a tek zatim ono to odbrojavam. Spoznaja je dakle prije nego to postane spoznaja pojedinanog, dimenzija Daseina, unutranja pokretaka snaga mojega stalnoga transcendiranja sebe. Spoznaja je iz temelja povijesna: uvijek je uhvaena u konkretnu situaciju u kojoj se zatiem i koju nastojim prevladati. Ako ljudsku egzistenciju konstituira vrijeme, konstituira je i jezik. Jezik za Heideggera nije puki instrument komunikacije, sporedno sredstvo za izraavanje ideja, ve upravo dimenzija u kojoj se odvija ljudski ivot, ono po emu svijet postaje. Samo ondje gdje ima jezika ima i svijeta, u izrazito ljudskom smislu. Heidegger ne razmilja o jeziku prvenstveno kao o onome to vi ili ja moda govorimo; jezik za njega posjeduje vlastitu egzistenciju u kojoj ljudska bia sudjeluju pa tek sudjelovanjem u jeziku postaju ljudskim biima. Jezik uvijek egzistira prije individualnog subjekta, kao carstvo u kojemu se subjekt razvija, a sadri istinu ne toliko u smislu instrumenta za razmjenu preciznih informacija koliko u smislu da je on jezik ono mjesto na kojemu se zbilja razotkriva, podaje naem razmiljanju. Takvim poimanjem jezika kao kvazi-objektivnog ina koji prethodi svakom pojedincu Heideggerovo miljenje pribliava se teorijama strukturalizma. U sreditu Heideggerove filozofije ne stoji dakle individualni subjekt ve sam bitak. Greka zapadne metafizike tradicije bila je u vienju bitka kao neke vrsti objektivnog entiteta i u strogom odvajanju bitka od subjekta. Heidegger se meutim nastoji vratiti predsokratovskoj misli, u doba prije dualizma subjekta i objekta, te promatrati bitak kao ono to na neki nain obuhvaa i jedno i drugo. Posljedica takva sugestivnog promatranja osobito u kasnijim radovima zapanjujue je ropsko puzanje pred tajnovitou bitka. Prosvjetiteljsku racionalnost s njezinim bezobzirno nadmonim poimanjem prirode kao instrumenta valja zamijeniti skruenim oslukivanjem zvijezda, nebesa i uma, oslukivanjem koje je jedan engleski kritiar zlobno nazvao oslukivanjem zabezeknuta seljaka. ovjek se mora otvoriti prema bitku tako da mu se potpuno preda; mora se vratiti zemlji, toj neiscrpnoj majci koja je prvotno vrelo svakoga smisla. Heidegger, filozof iz Schwarzwalda, jo je jedan romantiarski pobornik organskog drutva, premda su posljedice njegova nauavanja bile kobnije nego u Leavisa. Uzdizanje seljaka, obezvreivanje razuma na raun spontanog predontolokog razumijevanja, velianje mudre pasivnosti sve ga je to, zajedno s vjerovanjem u autentinu, smrti okrenutu egzistenciju koja je uzvienija od ivota bezline gomile, 1933. navelo na otvorenu podrku Hitleru. Podrka je bila kratka vijeka, ali je ipak ostala preutno prisutna u elementima njegove filozofije.

47

Vrijednost je te filozofije pored ostalog u naglaavanju da teorijska spoznaja uvijek proizlazi iz konteksta interesa drutvene prakse. Heideggerov je model spoznatljivog predmeta alatka: svijet ne spoznajemo kontemplacijom, nego kao sustav uzajamno povezanih stvari koje su pred nama, elemenata nekog praktinog projekta kao to je eki. Spoznavanje je tijesno vezano s djelovanjem. Nalije te seljake praktinosti je misticizam: kad se eki razbije, kada ga prestanemo uzimati zdravo za gotovo, on gubi obiljeje poznatog nam d bliskog pa nam razotkriva svoju izvornu bit. Slomljeni je eki vie eki nego neslomljeni. Heidegger, kao i formalisti, vjeruje da je umjetnog takvo oneobiavanje: kada nam Van Gogh prikazuje seljake cipele, on ih oneobiuje, omoguujui da njihovo duboko izvorno cipelstvo iskoi u prvi plan. Prema kasnijem Heideggeru, takva fenomenoloka istina moe se doista oitovati jedino u umjetnosti, ba kao to je za Leavisa knjievnost zamjena za onaj oblik postojanja koji je moderno drutvo toboe izgubilo. Umjetnost, kao ni jezik, ne smijemo gledati kao izraz individualnog subjekta: subjekt je tek mjesto ili medij u kojemu istina svijeta govori sebe, a itatelj pjesme mora paljivo uti upravo tu istinu. Knjievna interpretacija se po Heideggeru ne temelji na ljudskom djelovanju, ona nije ponajprije ono to inimo, ve ono emu moramo dopustiti da se zbude. Moramo se pasivno otvoriti tekstu, potiniti se njegovoj tajanstveno neiscrpnoj biti, doputajui mu da on ispituje nas. Drugim rijeima, na odnos prema umjetnosti mora u sebi imati primjesa onakve servilnosti kakvu je Heidegger zagovarao pred njemakim narodom u odnosu prema Fhrern. Jedina alternativa za nadmoni razum graanskoindustrijskog drutva ini se ropska je samozatajnost. Rekao sam da je spoznaja za Heideggera iz temelja povijesna, ali to sada valja poblie rastumaiti. Naslov njegova najvanijeg djela je Bitak i vrijeme, a ne Bitak i povijest; a valja rei da postoji bitna razlika izmeu ta dva pojma. Vrijeme je u stanovitom smislu apstraktniji pojam nego povijest ono sugerira promjene godinjih doba ili nain na koji ja moda doivljavam oblik vlastitog ivota, vie nego to navodi na pomisao o ratovima, o podizanju i klanju mladih narataja ili o stvaranju i obaranju drava. Vrijeme je za Heideggera u biti jo metafizika kategorija, onako kako to povijest za druge mislioce nije. Vrijeme je derivacija onoga to ljudi zapravo ine, dok je po mojem miljenju upravo to znaenje povijesti. Heideggera gotovo i ne zanima takva konkretna povijest; on dapae pravi razliku izmeu Historie, to grubo reeno znai ono to se zbiva, i Geschichte, to jest ono to se zbiva doivljeno kao neto proeto autentinim znaenjem. Moja osobna povijest je autentina, razlona, ako prihvaam odgovornost za vlastitu egzistenciju, ukoliko drim u ruci budue mogunosti i ivim pomireno svjestan da u jednom umrijeti. To moe i ne mora biti tono, ali nije, ini se, neposredno vano za moj oblik ivljenja u smislu Historie, to jest vezanosti za druge pojedince, za konkretne drutvene odnose i ustanove. S olimpskih visina Heideggerove u misli utonule ezoterike proze sve se ovo ini kao maji kaalj. Istinska povijest za Heideggera je unutranja, autentina ili egzistencijalna povijest ovladavanje strahom i nitavilom, odluna pripravnost na smrt, skupljanje snaga to je zapravo zamjena za povijest u njezinu obinijem i praktinijem smislu. Kao to je rekao maarski kritiar Georg Lukcs, glasovita Heideggerova historinost zapravo se uope ne razlikuje od ahistorinosti. Heideggeru dakle na kraju ne polazi za rukom da historizirajui ih obori statine, vjene istine Husserla i zapadnjake metafizike tradicije. Umjesto toga, on tek uspostavlja drugu vrst metafizikog entiteta sam Dasein. Njegovo je djelo bijeg od povijesti koliko i susret s njom, a to

48

moemo rei i za faizam s kojim je oijukao. Faizam je posljednji, oajniki pokuaj monopolistikog kapitalizma da dokine nepodnoljiva proturjeja. On to dijelom i ini, nudei jednu alternativnu povijest: pripovijest o krvi, porijeklu, izvornoj rasi, uzvienosti smrti i samozatajnosti, o Reichu koji e potrajati tisuu godina. Ovim ne elim rei kako itava Heideggerova filozofija nije drugo doli isprika za faizam, ali hou rei da je nudila imaginarno rjeenje za krizu moderne povijesti, kao to je faizam nudio vlastito rjeenje te da ta dva sustava imaju zajednikih crta. Heidegger svoj filozofski pothvat naziva hermeneutikom bitka, a rije hermeneutika znai vjetinu interpretacije. Heideggerov oblik filozofije obino nazivamo hermeneutikom fenomenologijom, za razliku od transcendentalne fenomenologije Husserla i njegovih sljedbenika. Nazivamo je tako stoga to se temelji na pitanjima povijesne interpretacije, a ne na transcendentalnoj svijesti.38 Rije hermeneutika izvorno se ograniavala na interpretaciju Biblije, ali je u devetnaestom stoljeu poela obuhvaati interpretaciju teksta uope. Dva Heideggerova najpoznatija prethodnika hermeneutiara bili su njemaki mislioci Schleiermacher i Dilthey, a najslavniji njegov nastavlja suvremeni je njemaki filozof Hans-Georg Gadamer. Gadamerovo kapitalno djelo Istina i metoda (1960) vodi nas na poprite problema koji nikada nisu prestali opsjedati modemu teoriju knjievnosti. Navedimo samo neke: kakvo je znaenje knjievnog teksta? Koliko je pieva namjera vana za to znaenje? Moemo li oekivati da emo razumjeti djela koja su nam strana u kulturnom i povijesnom, smislu? Je li objektivno razumijevanje mogue ili je svako razumijevanje uvjetovano povijesnom situacijom u kojoj se nalazimo? Vidjet emo da ova pitanja obuhvaaju mnogo vie nego tek problem knjievne interpretacije. Znaenje je za Husserla bilo intencionalni objekt. Time je htio rei da znaenje nije svodljivo ni na psiholoki in govornika ili sluatelja niti posve nezavisno od toga mentalnog procesa. Znaenje za njega nije objektivno kao recimo naslonja, ali nije ni posve subjektivno. Ono je neka vrst idealnog objekta, utoliko to ga je mogue izraziti na razne naine, a da ipak uvijek ostane isto. Znaenje knjievnog djela po takvom je poimanju zauvijek fiksirano: identino je s ma kakvim mentalnim objektom to ga je pisac imao na umu ili intendirao u trenutku dok je pisao. Tako je zapravo i stav amerikog hermeneutiara E. D. Hirscha mlaeg, ije najvrednije djelo Valjanost u interpretaciji (Validity in Interpretation), 1967, prilino mnogo duguje huserlovskoj fenomenologiji. Hirsch ne misli da postoji samo jedna mogua interpretacija teksta zato to je znaenje djela identino s pievom namjerom u trenutku dok pie. Moe postojati nekoliko razliitih valjanih interpretacija, ali se sve moraju kretati unutar sustava tipinih oekivanja i vjerojatnosti koje doputa pievo znaenje. Hirsch ne porie da knjievno djelo moe znaiti razliite stvari raznim ljudima u raznim vremenima. No to je, tvrdi on, vie pitanje smisla nego znaenja djela. injenica da mogu reirati Macbetha kao dramu o problemu nuklearnog rata ne mijenja injenicu da to nije ono to je Macbeth znaio za Shakespearea. Smislovi se mijenjaju kroz povijest, dok znaenja ostaju nepromjenjiva; pisci daju djelu znaenje, a itatelji mu pridaju smisao. Izjednaujui znaenje teksta s onim to je pisac njime htio rei, Hirsch ne misli da su nam pieve intencije uvijek dostupne. Pisac moe biti odavno mrtav, a moe i zaboraviti to je htio rei. Iz ovoga slijedi da gdjekad moemo pogoditi pravu interpretaciju teksta, ali nikad ne

49

moemo znati je li prava. To Hirscha suvie ne brine, uz uvjet da se drimo temeljne njegove pretpostavke da je knjievno znaenje apsolutno i nepromjenjivo te potpuno otporno na povijesnu mijenu. Hirsch moe podravati ovu tvrdnju ponajprije zato to po njegovoj teoriji, kao i po Husserlu, znaenje prethodi jeziku. Znaenje je neto to pisac hoe rei; ono je svjesni duevni in bez rijei, zasvagda fiksiran u odreenom nizu materijalnih znakova. Znaenje je stvar svijesti, a ne rijei. No Hirsch ne kae to je zapravo ta svijest bez rijei, od ega se sastoji. Moda biste ovdje mogli napraviti mali pokus, odvojiti na asak pogled od knjige i bez rijei pomisliti na neto to hoete rei. Sto ste htjeli rei? Ima li razlike izmeu onoga to ste htjeli rei i rijei kojima ste formulirali odgovor? Vjerovati da se znaenje sastoji i od rijei i od namjere ili intencije bez rijei isto je to vjerovati da svaki put kad namjerno otvaram vrata istovremeno obavljam bezglasni in namjere. Problematino je oito pokuati utvrditi to se zbivalo u pievoj glavi pa onda tvrditi da je to znaenje teksta. Prvo zato to se piscu dok pie zacijelo mnogoto mota po glavi. Hirsch to ne porie, ali dri da pieve nakane ne smijemo mijeati s verbalnim znaenjem. Da potkrijepi svoju teoriju, Hirsch meutim mora pribjei drastinoj redukciji svega to je pisac moda htio rei na ono to naziva znaenjskim tipovima, a to su spretne kategorije znaenja na koje kritiar moe.suziti tekst, do kojih ga moe pojednostavniti, prosijati. Tako ono to nas zanima u tekstu ne prelazi okvire tih irokih tipologija znaenja iz kojih su pomno odstranjene sve pojedinosti, sve njegove osebujnosti. Kritiar mora teiti rekonstrukciji onoga to Hirsch naziva imanentnim anrom (intrinsic genre) teksta, a to su otprilike ope konvencije i naini vienja to su upravljali pievim namjerama dok je pisao djelo. Vie od toga vjerojatno nam nikad nee biti dostupno. Budui da ne moemo dokuiti to je Shakespeare tono htio rei izrazom cream facd loon*, moramo se zadovoljiti onim to je openito pod tim mislio. Hirschova teorija pretpostavlja da takve openitosti vladaju svim pojedinanim detaljima djela. Je li to pravedno prema detaljima, prema sloenosti i proturjenoj prirodi djela drugo je pitanje. Da bi jednom zauvijek utvrdila znaenje djela i sauvala ga od zuba vremena, kritika ga mora oistiti od svih potencijalno anarhinih pojedinosti pa ih ponovo umijeati u smjesu tipinog znaenja. Njezin odnos prema tekstu je autoritaran i sudski: sve to ne moe strpati u okvire vjerojatne pieve nakane ona silom izbacuje, a sve to je u okvirima ostalo strogo podreuje jednoj jedinoj vrhovnoj intenciji. Neizmjenjivo znaenje svetog teksta ostaje nedirnuto i vjeno, a kako emo s njime postupati, kako ga rabiti to spada u sporedno pitanje osmiljavanja. Cilj je svih tih istki zatita privatnog vlasnitva. Za Hirscha je pieva nakana samo i jedino njegova pa mu je ne smijemo oduzimati niti bez doputenja stupati na njezino tlo. Znaenje teksta ne valja podrutvljavati, ne valja ga pretvarati u zajedniko vlasnitvo kojekakvih itatelja. Ono pripada jedino autoru koji bi i dugo nakon smrti morao na njega imati iskljuiva prava. Hirsch, to je zanimljivo, doputa da njegovo vlastito vienje teksta moe biti arbitrarno. Ne postoji nita u prirodi samoga teksta to itatelju ne bi doputalo da ga tumai u skladu s autorovom nakanom, ali ako ne pristanemo da je potujemo ostajemo bez norme za interpretaciju teksta pa se izlaemo opasnosti provale kritie anarhije. To e rei da Hirsoohva teorija, poput veine autoritarnih reima, nije kadra racionalno opravdati vrijednosti na temelju kojih vlada. U naelu
Macbeth, V in, 3. prizor. Rijei to ih Macbeth upuuje slugi koji mu donosi vijesti da se pribliava Macduffova vojska. U prijevodu J. Torbarine, Matica Hrvatska (Zagreb, 1969): Pocrnio te vrag, mljekolika ti huljo! (Prev.)
*

50

nema razloga zato bismo autorovoj nakani morali davati prednost, kao to nema razloga da iz interpretacija nekoliko kritiara dademo prednost interpretaciji onog kritiara koji ima najduu kosu ili najvei broj cipela. Hirschova obrana pieve nakane nalikuje na obrane plemikih titula to polaze od praenja procesa zakonitog prava nasljeivanja tijekom stoljea, a zavravaju priznanjem da su i te titule utvrdimo li im toan datum nastanka dobivene u borbi, pravom jaega. Pitanje je da li bi knjievni tekst dobio sigurno i tono znaenje ak kad bi kritiari i mogli prodrijeti u pieve nakane. Sto bi se desilo kada bismo poeli traiti znaenje znaenja pievih intencija pa zatim znaenje toga znaenja, i tako dalje? Sigurnost je ovdje mogua jedino ako su pieve nakane ono to Hirsch dri da jesu: iste, postojane, sebi jednake injenice, koje e nam neosporno pomoi da usidrimo djelo u znaenje. No to je vrlo nepouzdan nain poimanja bilo koje vrsti znaenja. Znaenja nisu tako postojana i odreena kao to Hirsch misli, pa ak ni pieva, a razlog tome je to on ne uvia da su ona proizvod jezika, koji nam uvijek izmie. Teko je znati kako bi bilo imati istu nakanu ili izraziti isto miljenje. Hirsch moe vjerovati u takve tlapnje jedino zato to dijeli znaenje od jezika. I sama je pieva nakana sloeni tekst o kojemu moemo raspravljati, prevoditi ga i tumaiti na razne naine, ba kao i svaki drugi. Razlika to je Hirsch pravi izmeu znaenja i smisla ipak je u jednom posve oiglednom smislu valjana. Shakespeare vjerojatno nije mislio da pie o nuklearnom ratu. Kada Gertruda naziva Hamleta debelim, zacijelo ne eli rei da Hamlet ima previe kilograma, kako bi suvremeni itatelj mogao pomisliti. Sigurno je meutim da je Hiroshova apsolutna razlika izmeu znaenja i smisla neodriva. Naprosto je nemogue povlaiti tako jasne granice izmeu onoga to tekst znai i onoga to za mene znai. Moj sud o tome to je Macbeth mogao znaiti u kulturnim uvjetima svoga vremena ipak je moj sud, koji je nuno pod utjecajem moga jezika i u okviru kulturnih odnosa moga vremena. Ja nikako ne mogu iskoiti iz toga okvira i apsolutno objektivno spoznati to je Shakespeare doista htio rei. Iluzorno je i zamiljati da postoji takva apsolutna objektivnost. Ni sam Hirsch ne trai apsolutnu sigurnost, ponajvie zato to zna da je ne moe dobiti, da se mora zadovoljiti rekonstrukcijom vjerojatne pieve nakane. No nije mu ni najmanje stalo do naina na koje je takvu rekonstrukciju jedino mogue provesti unutar povijesno uvjetovanih okvira znaenja i poimanja njegova vremena. Dapae, upravo je ta povijesnost meta njegove polemike. Hirsch nam dakle, kao i Husserl, nudi neku vrst bezvremene, savrene nezainteresirane spoznaje. injenica da njegovo djelo nije ni najmanje nezainteresirano, da on sebe vidi kao branitelja nepromjenjivih znaenja knjievnih djela od nekih suvremenih ideologija, samo je jedan od razloga koji bi nas mogao navesti na sumnju u Hirschove tvrdnje. Meta Hirschove polemike hermeneutika je Heideggera, Gadamera i drugih. Odlune tvrdnje spomenutih mislilaca da je znaenje uvijek povijesno, vode po Hirschu u posvemanji relativizam. Jer knjievno djelo po takvu poimanju moe u petak znaiti jedno, a u subotu drugo. Bilo bi zanimljivo pozabaviti se pitanjem zato ta mogunost toliko plai Hirsoa. U elji da stane na kraj takvim relativistikim besmislicama Hirsch se vraa Husserlu i tvrdi da je znaenje nepromjenjivo zato to je ono uvijek intencionalni in pojedinca u odreenom vremenskom trenutku. To nije tono barem u jednom, oiglednom smislu. Da ja vama u odreenim okolnostima kaem: Zatvorite vrata!, pa kad ih vi zatvorite, nervozno dodam: Htio sam, naravno, rei otvorite prozor, vi biste mi s punim pravom mogli svratiti panju na injenicu da

51

engleske rijei Zatvorite vrata znae ono to znae, bez obzira to sam ja njima htio rei. Ovo ne znai da ne bismo mogli zamisliti kontekste u kojima bi znaenje reenice Zatvorite vrata bilo posve drugaije od uobiajenoga. Njome bismo, na primjer, slikovito mogli rei: Prestanite se natezati. Znaenje spomenute reenice, kao i svake druge, nipoto nije nepromjenjivo i fiksno: uz malo domiljatosti mogli bismo zacijelo smisliti kontekste u kojima bi ista reenica mogla znaiti tisuu razliitih stvari. Meutim, ako je u sobi propuh, a ja na sebi imam samo kupae gaice, znaenje mojih rijei zacijelo e biti jasno iz konteksta situacije, pa ukoliko nisam uinio jezinu omaku ili s nekog i meni nepoznata razloga rekao to nisam htio rei, bilo bi uzaludno tvrditi da sam zapravo htio rei: Otvorite prozor! U tom smislu znaenje mojih rijei oito nije odreeno mojim osobnim namjerama; u takvoj situaciji naprosto ne mogu rijeima pridavati bilo kakvo znaenje, kao Humpty Dumpty iz Alice u zemlji udesa koji je pogreno mislio da moe. Znaenje jezika drutveno je uvjetovano; jezik u odreenom posve stvarnom smislu pripada prvo drutvu u kojemu ivim pa tek zatim meni. Heidegger je.to shvaao, a Hans Georg Gadamer razradio u Istini i metodi. Znaenje knjievnog djela za Gadamera se nikad ne iscrpljuje u namjerama autora. Kako djelo prelazi iz jednog povijesnog ili kulturnog konteksta u drugi, moi emo iz njega crpiti nova znaenja, moda i onakva kakva pisac ili njegovi suvremenici nikada ne bi oekivali. Hirsch bi to donekle bio spreman priznati, ali bi to odmah smjestio u pretinac smisla, dok je za Gadamera nepostojanost dio same prirode djela. Svaka interpretacija potjee iz situacije, svaku oblikuju i sputavaju povijesno relativni kriteriji odreene kulture. Nemogue je proniknuti u knjievno djelo onakvo kakvo ono jest. Upravo se s tim skepticizmom u Heideggerovoj hermeneutici Hirsch ne moe pomiriti pa protiv njega vodi rat iz pozadine. Za Gadamera je svaka interpretacija djela iz prolosti dijalog izmeu prolosti i sadanjosti. Suoeni s djelom mi s mudrom hajdegerovskom pasivnou oslukujemo njegov nepoznati glas, doputajui mu da ispituje ono to nas u sadananjosti zaokuplja. to e nam djelo rei, zavisit e i o pitanjima kojima emo se mi njemu biti kadri obratiti, s naeg povlatenog poloaja u sadanjosti. Zavisit e i o naoj sposobnosti da rekonstruiramo pitanje kojemu je samo djelo odgovor jer i djelo je dijalog s vlastitom povijeu. Svako razumijevanje je produktivno: ono je uvijek razumijevanje na drugi nain, ozbiljavanje novih mogunosti teksta, unoenje promjena u tekst. Sadanjost je razumljiva uvijek jedino pomou prolosti, s kojom je tijesno povezana u trajanju; prolost uvijek promatramo s pristranog motrilita sadanjosti. Do razumijevanja dolazi kad se na Obzor povijesnih znaenja i pretpostavki stopi s obzorom u koji je smjeteno djelo. U tom trenutku ulazimo u nepoznati svijet artefakta, a artefakt u isti mah primamo na vlastito tlo i tako postiemo potpunije razumijevanje sebe. Umjesto da odemo od kue, kae Gadamer, mi se vraamo kui. Teko je razumjeti zato je ovakvo gledanje toliko obeshrabrivalo Hirscha. Dapae, ini se da je ak suvie pomirljivo. Gadamer moe i sebe i knjievnost mirno preputati vjetrovima povijesti jer e se razasuto lie uvijek na kraju vratiti kui, a vratit e se zato to ispod svekolike povijesti bezglasno premoujui prolost, sadanjost i budunost tee objedinjujua bit poznata pod nazivom tradicija. Kao i u T. S. Eliota, svi valjani tekstovi pripadaju toj tradiciji, tradiciji to progovara i kroz djelo prolosti koje ja razmatram, i kroz mene zaokupljena valjanim razmatranjem djela. Prolost i sadanjost, subjekt i objekt, strano i nae bivaju na taj nain sigurno zdrueni bitkom, a on ih sjedinjene opasuje. Gadamer se ne boji da bi nae preutne kulturne

52

predrasude ili predrazumijevanja mogla prejudicirati recepciju knjievnog djela iz prolosti jer zna da nam takva predrazumijevanja dolaze iz same tradicije, dio koje je i knjievno djelo. Predrasuda je pozitivan a ne negativan inilac; prosvjetiteljstvo nas je sa svojim snovima o potpuno nepristranoj spoznaji dovelo do moderne predrasude protiv predrasude. Kreativne predrasude, za razliku od povrnih i izobliujuih, niu iz tradicije i s njom nas zdruuju. Autoritet same tradicije, povezan s naim upornim samoodravanjem, presudit e koje su predrasude zakonite a koje nisu, kao to povijesni odmak izmeu nas i knjievnog djela prolosti nipoto nije prepreka istinskom razumijevanju, nego mu dapae pomae jer proiuje djelo od svih prolaznih smislova i znaenja. Ne bi bilo loe upitati se na iju to i koju tradiciju misli Gadamer. Jer njegova teorija poiva tek na golemoj pretpostavci da postoji samo jedna matica tradicije; da sva valjana djela u njoj sudjeluju; da je povijest neprekinuti kontinuitet, lien presudnih lomova, sukoba i proturjeja; da predrasude koje smo mi (tko?) naslijedili iz tradicije valja ljubiti. Drugim rijeima, Gadamerova teorija pretpostavlja da je povijest podruje na kojemu se mi moemo uvijek i svagdje osjeati kod kue, da e djelo prolosti probuditi a ne, recimo, desetkovati sadanje nae razumijevanje sebe te da nam je strano uvijek preutno blisko. To je zapravo grubo samodopadna teorija povijesti, projekcija stava po kojemu umjetnost uglavnom obuhvaa klasine spomenike visoke njemake tradicije. Teorija koja gotovo nema pojma o povijesti i tradiciji kao o snagama to istovremeno tlae i oslobaaju, kao o prostorima u zakupu sukob i prevlasti. Povijest za Gadamera nije poprite borbe, diskontinuiteta i iskljuivanja, ve neprekinuti lanac, rijeka bez ua, gotovo da tako kaemo klub istomiljenika. Povijesne razlike trpeljivo su priznate, ali samo zato to e ih uspjeno ukloniti razumijevanje koje premouje vremensku udaljenost izmeu interpretatora i teksta te tako prevladava... otuenost znaenja to je snala tekst.39 Ne moramo se truditi da suosjeajnom projekcijom u povijest premoujemo vremensku udaljenost, kao to je meu ostalim mislio Wilhelm Dilthey, jer tu udaljenost ve premouju obiaji, predrasuda i tradicija. Tradicija ima autoritet kojemu se moramo pokoriti; malo je izgleda da mu se moemo kritiki suprotstaviti, a ne smijemo ni pomiljati da je njegov utjecaj bilo kakav doli dobrohotan. Tradiciju, tvrdi Gadamer, pravdaju razlozi to nadilaze razloge razuma.40 Gadamer je jednom opisao povijest kao razgovor koji jesmo. Hermeneutika vidi povijest kao ivi dijalog izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti pa se usrdno trudi da ukloni prepreke toj beskonanoj uzajamnoj razmjeni miljenja. No ona ne podnosi misao o prekidu komunikacije, koja nije tek povrna, koju ne moemo ponovo uspostavljati samo sve finijim interpretacijama teksta; komunikacija je na neki nain sustavna, tako rekavi ugraena u komunikacijske strukture itavih drutava. Drugim rijeima, hermeneutika se ne moe pomiriti s problemom ideologije, s injenicom da je vjeiti dijalog ljudske povijesti esto monolog onih koji imaju vlast upuen onima koji je nemaju ili da, ako doista jest dijalog, onda njegovi sudionici mukarac i ena, primjerice nisu u njemu ravnopravni. Hermeneutika ne eli uvidjeti da je diskurs uvijek u rukama snage koja nipoto ne mora biti dobronamjerna. Diskurs u kojemu joj to posve oigledno ne polazi za rukom jest njezin vlastiti diskurs. Hermeneutika se, vidimo, obino bavi djelima prolosti pa teorijska pitanja to ih postavlja proizlaze iz povijesne perspektive. To i ne iznenauje, uzmemo M u obzir da je potekla iz prouavanja Biblije, ali je u isti mah karakteristino jer navodi na pomisao da je glavna uloga kritike prouavanje klasika. Teko bi bilo zamisliti Gadamera kako se hvata ukotac s Normanom

53

Mailerom. Pored naglaavanja tradicije, hermeneutike ustraje na tezi da knjievna djela tvore organsku cjelinu. Hermeneutika metoda tei uklapanju svih sastavnica teksta u jedinstvenu cjelinu, procesu poznatom pod nazivom hermeneutiki krug. Pojedinani elementi djela razumljivi su unutar sveukupnog konteksta, a sveukupni kontekst preko pojedinanih elemenata. Hermeneutika openito ne uzima u obzir mogunost da knjievna djela mogu biti difuzna, nepotpuna i proturjena, premda je mnogo razloga u korist takvoj pretpostavci.41 Vrijedno je napomenuti da E. D. Hirsch, unato velikoj nesklonosti romantiarsko organicistikom poimanju, dijeli s njime predrasudu da su knjievna djela integralne cjeline. To je logino jer je po Hirschovu miljenju jedinstvo djela sadrano u autorovoj sveproimajuoj nakani. Razlono je pretpostaviti da autor moe imati nekoliko uzajamno proturjena namjera te da one mogu biti i same sebi proturjene, ali Hirsch takve mogunosti ne uzima u obzir. Najnoviji oblik hermeneutike u Njemakoj poznat je kao estetika recepcije ili teorija recepcije koja se za razliku od Gadamera ne bavi iskljuivo djelima prolosti. Teorija recepcije ispituje ulogu itatelja u knjievnosti pa je kao takva prilina novost. Povijest moderne teorije knjievnosti mogli bismo grubo podijeliti u tri razdoblja: zaokupljenost autorom (romantizam i devetnaesto stoljee), iskljuivo zanimanje za tekst (nova kritika) te izrazito pomicanje panje na itatelja u posljednje vrijeme. itatelj je uvijek bio najmanje povlatena stranka ove trojke, to je udno, jer bez itatelja ili itateljice knjievni tekst ne bi ni postojao. Knjievna djela ne ive na policama; ona su procesi pridavanja znaenja, koji se ostvaruju tek praksom itanja. Da bi se knjievnost mogla dogoditi, vaan je itatelj koliko i pisac. Sto itanje trai od nas? Uzmimo bilo koji roman i proitajmo dvije uvodne reenice: to misli o onom novom branom paru? Hanemini, Piet i Angela, svlaili su se. (John Updike: Parovi). Kako emo to razumjeti? U prvi as smo moda zbunjeni oiglednom nepovezanou reenica, dok ne shvatimo da je posrijedi knjievna konvencija po kojoj upravni govor moemo pripisati jednom od likova romana, premda sm tekst to jasno ine kae. Razabiremo da uvodnu reenicu izrie jedan od likova, zacijelo Piet ili Angela Hanema, no to nas navodi na tu pretpostavku? Reenica u navodnicima ne mora ni biti izgovorena, moe biti misao, pitanje tree osobe ili ak moto na poetku romana. Moe biti pitanje kojim se Pietu i Angeli obraa netko sa strane pa ak i iznenadni glas s neba. Ovo posljednje prilino je nevjerojatno jer je pitanje suvie obino za glas nebeski, a moda i znamo da Updike pie uglavnom realistiku prozu pa se obino ne bavi takvim postupcima. No knjievni tekstovi nisu nuno dosljedne cjeline, pa se nije mudro previe oslanjati na takve pretpostavke. S pozicija realistike proze, nije vjerojatno da pitanje izgovara zbor ljudi, uglas, a malo je vjerojatno da ga postavlja itko drugi do li Piet ili Angela Hanema jer trenutak kasnije saznajemo da se svlae. Po svoj prilici nagaamo da su Angela i Piet mu i ena, znajui da se muevi i ene obino me svlae pred oevicima barem ne ovdje u nas, u predgrau Birminghama pa ma to radili kad ostanu sami. Vjerojatno smo izveli ve itav niz zakljuaka itajui ove dvije reenice. Moda smo na primjer doli do zakljuka da se na par odnosi na mukarca i enu, premda nam jo nita ne kae da to ne bi mogle biti dvije ene ili dva mlada tigria. Pretpostavljamo da osoba koja izrie pitanje, pa ma tko bila, ne zna itati misli jer tada ne bi morala pitati. Moda nagaamo da osoba koja pita cijeni sud osobe kojoj upuuje pitanje, iako jo nemamo dovoljno konteksta da prosudimo je li pitanje posprdno ili moda izazovno. Pretpostavljamo da rije Hanemini poblie oznauje rije Piet i Angela i kae da im je to prezime, to je vaan dokaz da su Piet i Angela

54

brani par. Ne moemo meutim iskljuiti mogunost da osim Piet i Angele postoji skupina ljudi zvanih Hanema, moda i itavo pleme, te da se sva ta eljad svlai u nekoj velikoj dvorani. injenica da Piet i Angela imaju isto prezime ne znai da su nuno mu i ena; mogli bi biti brat i sestra vrlo naprednih pogleda, ili brat i sestra s incestuoznim sklonostima, ili pak majka i ki, otac i sin. Poeli smo od pretpostavke da se svlae jedno pred drugim, premda nam nita jo ne kae da pitanje nije doviknuto iz jedne spavae sobe u drugu, iz jedne kabine na plai u drugu. Moe biti da su Piet i Angela djeca, premda jezik pitanja nije ba djeji. Veina itatelja sada ve pretpostavlja da su Piet i Angela Hanema mu i ena, da se svlae u spavaoj sobi nakon to su se odnekud vratili kui, moda s kakve zabave gdje su sreli novi brani par, ali nita od toga zapravo nije reeno u tekstu. injenica da su ovo dvije uvodne reenice romana znai dakako da emo daljim itanjem dobiti odgovor na mnoga dosadanja pitanja. Proces nagaanja i zakljuivanja u koji nas je uvuklo nepoznavanje situacije samo je oigledniji i dramatiniji primjer onoga to neprestano inimo dok itamo. U daljem itanju nailazit emo na nove probleme, a njih emo rjeavati jedino uz pomo novih pretpostavki. Dobivat emo injenice koje su nam u prvim reenicama bi le uskraene, ali emo i dalje morati nagaati kako da ih tumaimo. itanje uvodnih reenica Updikeova romana iziskuje strahovito sloeni, uglavnom nesvjesni trud: premda i ne zapaamo, mi neprestano stvaramo nove hipoteze o znaenju teksta. itatelj preutno povezuje, ispunja praznine, izvlai zakljuke i provjerava slutnje, a sva je ta djelatnost zapravo preutna primjena znanj o svijetu openito i o knjievnim konvencijama pojedinano. Tekst je tek niz natuknica upuenih itatelju, poziv da djeli jezika pretvori u znaenje. Reeno nazivljem teorije recepcije, itatelj konkretizira knjievno djelo koje je samo po sebi tek lanac crnih oznaka na papiru. Bez stalnog aktivnog sudjelovanja itatelja, knjievno djelo uope ne bi postojalo. Za teoriju recepcije je svako djelo, ma kako se vrstim doimalo, zapravo sastavljeno od praznih prostora, ba kao i tvar za modernu fiziku, od neodreenosti kao to je ona izmeu prve dvije reenice romana Parovi, gdje itatelj mora uspostaviti nepostojeu vezu. Djelo je puno neodreenosti, elemenata kojih puni uinak zavisi o itateljevoj interpretaciji, a koje moemo interpretirati na razne, moda i meusobno suprotne naine. Paradoks je u tome to djelo postaje to odreenije to nam daje vie informacija. Shakespeareov opis vjetica kao secret black and midnight hags* s jedne strane ograniuje vrstu vjetica o kojima Shakespeare govori, ini je odreenijom, ali kako su sva tri pridjeva uz rije vjetice izuzetno sugestivna te u raznih itatelja izazivaju razliite reakcije, to tekst u nastojanju da postane odreeniji biva neodreenijim. Proces itanja je za teoriju recepcije uvijek dinamian; on je sloeno napredovanje i odmotavanje kroz vrijeme. Poljski teoretiar Roman Ingarden kae da djelo postoji tek kao niz shema (schemata) ili opih smjernica koje itatelj mora konkretizirati. Da bi to postigao, itatelj unosi u djelo odreeni apriorni nain poimanja, neodreeni kontekst vjerovanj i oekivanj unutar kojega procjenjuje razliita obiljeja djela. Ta e se oekivanja u procesu itanja i sama mijenjati pod utjecajem novih informacija, pa e se hermeneutiki krug opisivanjem putanje od dijela prema cjelini, te ponovno natrag k dijelu poeti okretati. U nastojanju da tekstu dade suvisli smisao, itatelj e birati pojedine elemente i organizirati ih u dosljedne cjeline, pri emu e
Macbeth, IV in, 1. prizor. U prijevodu J. Torbarine (Matica hrvatska, Zagreb, 1969): tajne, crne babe pomone. (Prev.)
*

55

jedne odbacivati a druge stavljati u prvi plan, konkretizirajui razne elemente na razliite naine. itatelj ili itateljica nastojat e drati na okupu razliite perspektive unutar djela, ili e prelaziti s jedne na drugu perspektivu, kako bi sagradio cjelovitu iluziju. Slijedit e ono to smo saznali na prvoj stranici, skraivati se u pamenju, da bi moda pod utjecajem novih informacija ponovo izbilo u prvi plan. itanje nije pravocrtno napredovanje, nije puka kumulativna djelatnost. Iz prvotnih nagaanja itatelja raa se okvir odnosa i veza pomou kojega on tumai dalja zbivanja u djelu, a dalja zbivanja mogu, gledanjem unatrag, izmijeniti prvotne dojmove, pa neke elemente izbaciti u prvi plan a druge potisnuti u pozadinu. itajui, mi odbacujemo pretpostavke do kojih smo isprva doli, preinaujemo sudove, stvaramo sve sloenije zakljuke i prognoze. Svaka reenica otvara nam obzore koje naredna reenica potvruje, osporava ili obara. itamo tako da se u listi mah kreemo prema natrag i prema naprijed, da se sjeamo i predviamo, zacijelo svjesni drugih moguih realizacija teksta koje vlastitim itanjem nijeemo. K tomu se itava ta zamrena djelatnost odvija unutar nekoliko slojeva jer se tekst sastoji od pozadina i prvih planova, od raznih pripovijednih toaka zrenja, od alternativnih slojeva znaenja unutar kojih se neprekidno kreemo. Wolfgang Iser, pripadnik takozvane kole estetike recepcije iz Konstanza, o teoriji koje sam upravo govorio, u svojem djelu Cin itanja (1978) govori o strategijama teksta i u njima sadranim repertoarima poznatih tema i aluzija. Da bismo uope mogli itati, moramo poznavati knjievne tehnike i konvencije kojima se djelo slui; moramo kako-tako razumjeti kodove djela, a to e rei pravila to sustavno vladaju nainima na koje djelo proizvodi znaenja. Podsjetimo se,na natpis iz londonske podzemne eljeznice o kojemu je bilo rijei u uvodu: Na pokretnim stepenicama pse treba nositi. Da bih razumio natpis, moram uiniti vie nego ga tek proitati rije po rije. Moram, na primjer, znati da rijei natpisa spadaju u takozvani kod referencije, to jest da natpis nije tek jezini ukras za razveseljavanje putnika, nego da se odnosi na ponaanje konkretnih pasa i putnika na konkretnim pokretnim stepenicama. Moram se posluiti opim poznavanjem drutvenih propisa, shvatiti da su natpis postavile nadlene slube, da one mogu kazniti prekritelje, da se preutno obraaju i meni kao putniku, a sve to nije eksplicitno reeno u natpisu. Drugim rijeima, da bih pravilno razumio natpis, moram se osloniti na odreeni drutveni kd i kontekst pa ga zatim povezati s odreenim kodovima i konvencijama itanja konvencijama koje mi kazuju da pokretne stepenice iz natpisa oznauju ove pokretne stepenice, a ne neke u Paragvaju, da treba nositi znai nositi sada, dok se vozim, i tako dalje. Moram dakle shvatiti da je anr natpisa takav da otklanja mogunost namjerne vieznanosti o kojoj sam govorio u uvodu. Teko je u ovom primjeru razlikovati drutvene od knjievnih kodova. Naime, itateljeva sposobnost da pokretne stepenice iz natpisa konkretizira u ove pokretne stepenice, te da se poslui konvencijama itanja kojima e otkloniti vieznanost i sama zavisi o irim drutveno-kulturnim okvirima itateljeva znanja. Natpis dakle razumijem zato to ga tumaim pomou odgovarajuih kodova. No to mije sve to se zbiva kad itamo knjievno djelo, dri Iser. Kad bi se kodovi to upravljaju knjievnim djelom savreno poklapali s kodovima pomou kojih ih tumaimo, knjievnost ne bi imala vie cara od natpisa iz podzemne eljeznice. Najdjelotvornije knjievno djelo po Iseru je ono koje u itatelju budi novu kritiku svijest o ustaljenim kodovima i oekivanjima s kojima mu prilazi. Djelo preispituje i preinauje implicitne stavove s kojima mu prilazimo, ono opovrgava nae rutinom okotale navike zapaanja i time nas sili da ih po prvi put vidimo u pravom svjetlu. Vrijedno

56

knjievno djelo naruava ili kri normom zadate naine opaanja i tako nas ui novim kodovima razumijevanja. Ovo je slino poimanju ruskih formalista po kojemu itanje oneobiuje ustaljene navike opaanja i postvaruje ih do te mjere da ih poinjemo kritiki promatrati pa time i mijenjati. Proces ja itanja dvosmjeran: strategijama itanja mi mijenjamo tekst, a tekst mijenja nas. Poput predmeta znanstvenog pokusa tekst nam moe dati nepredvidivi odgovor na zadata mu pitanja. Smisao itanja za Isera je u buenju itateljeve svijesti o sebi i kritinijem vienju vlastite osobnosti. Kao da, probijajui se kroz knjigu, u onome to itamo itamo sebe. Iserova teorija recepcije zapravo se temelji na ideologiji liberalnog humanizma, na vjerovanju da prilikom itanja moramo biti elastini i tolerantni, spremni na preispitivanje i mijenjanje vlastitih miljenja. Ovo je gledanje pod utjecajem Gadamerove hermeneutike, koja vjeruje da nam dodir s nepoznatim omoguuje bolje upoznavanje sebe. No Iserov liberalni humanizam, kao i veina slinih doktrina, manje je liberalan nego to se na prvi pogled ini. Iser kae da itatelj sa snanim ideolokim opredjeljenjem vjerojatno nee biti dobar itatelj jer je manje otvoren transformativnom utjecaju knjievnog djela. Ako, dakle, elimo doivjeti transformaciju pod utjecajem teksta, moramo se tek provizorno drati vlastitih uvjerenja! Dobar itatelj ve bi unaprijed morao biti liberal jer po Iserovoj teoriji ispada da itanje proizvodi onu vrst ovjeka koju pretpostavlja. Iserovo je miljenje paradoksalno u jo jednom smislu: ako ionako malo drimo do onoga u to vjerujemo, onda zbilja nije vano hoe li tekst preispitati i izmijeniti naa vjerovanja. Drugim rijeima, nee se dogoditi nita osobito. itatelj e se vratiti sebi neprodrman tekstom, jedino e biti liberalniji nego ranije. Sve to se tie itatelja moe u procesu itanja biti podvrgnuto ispitivanju, sve osim njegove (liberalne) ideoloke orijentacije. Takva ideoloka ogranienja nikako ne smijemo kritizirati jer bi se tada sruio itav Iserov model itanja. Pluralnost i otvorenost procesa itanja doputene su znai zato to pretpostavljaju stanovitu vrst zatvorenog, nepominog jedinstva: jedinstva itateljeva subjekta koje djelo naruava samo zato da bi ga potpunije vratilo sebi. Kao i u Gadamera, i ovdje moemo harati tuim teritorijima zato to potajno uvijek ostajemo kod kue. itatelj na kojega e.knjievnost najsnanije djelovati onaj je koji je ve oboruan pravilnim stavovima i reakcijama, onaj koji je vjet baratanju odreenim kritikim tehnikama i prepoznavanju knjievnih konvencija. A upravo je takav itatelj onaj na kojega najmanje treba utjecati. Takav je itatelj ve unaprijed transformiran i ba stoga spreman na rizik dalje transformacije. Za djelotvorno itanje knjievnog djela valja nam vjebati odreene kritike vjetine, vjetine koje su uvijek sumnjiva porijekla. A knjievnost ih nee moi dovesti u pitanje upravo zato to o njima zavisi. Ono to definiramo kao knjievno djelo uvijek e biti tijesno povezano s onim to smatramo primjerenom kritikom metodom ispitivanja: knjievno e djelo biti manje-vie ono koje moemo osvijetliti zgodnom primjenom spomenute metode. No tada je hermeneutiki krug zapravo zaarani krug jer ono to emo dobiti od djela uvelike zavisi o onome to smo u njega uloili pa tu nema puno mjesta za bilo kakav snani izazov itatelju. Iser naoko ne upada u taj zaarani krug zato to istie da je snaga knjievnosti u naruavanju i mijenjanju itateljevih kodova, ali time preutno pretpostavlja upravo onakvog itatelja kakvog hoe stvoriti itanjem. Zatvorenost kruga izmeu itatelja i djela lijepo je zrcalo zatvorenosti akademske ustanove Knjievnosti, ustanove kojoj pristup imaju samo odabrani tekstovi i itatelji. Ispod tobonje otvorenosti veeg dijela teorije recepcije kriju se doktrine o jedinstvenom identitetu i zatvorenom tekstu. U svojoj knjizi Knjievno umjetniko djelo (1931) Roman Ingarden

57

dogmatino tvrdi da knjievna djela tvore organske cjeline te da je smisao itateljeva nadopunjavanja neodreenosti djela u zaokruivanju skladnosti cjeline. itatelj mora pravilno povezivati razne dijelove i slojeve djela, kao to djeca bojadiu slikovnice po uputama izdavaa. Tekst je po Ingardenu unaprijed opremljen neodreenostima, a itatelj ga mora pravilno konkretizirati. To uvelike ograniuje itateljevu ulogu u itanju, svodei ga ponekad na neku vrst knjievnog svatara koji se mota po tekstu i ispunja upljine usputnih neodreenosti. Iser je meutim mnogo liberalniji poslodavac: on itatelju jami vei stupanj partnerstva s tekstom pa raznim itateljima doputa da na razliite naine konkretiziraju djelo, jer ne postoji samo jedno pravilno tumaenje djela koje bi iscrpilo sve njegove znaenjske mogunosti. Uz tu liberalnu velikodunost ide ipak strogi naputak itatelju: tekst valja sloiti tako da postane dosljedan iznutra. Iserov model itanja u biti je funkcionalistiki: dijelove treba slagati tako da se skladno uklope u cjelinu. Iza takve arbitrarne predrasude nazire se utjecaj Gestalt psihologije koja se bavi uklapanjem pojedinanih opaaja u smislene cjeline. Spomenuta predrasuda toliko je u krvi suvremenih kritiara da je teko vidjeti je u pravom svjetlu: kao doktrinarne opredjeljenje, nalik na svako drugo. Knjievna djela naprosto nisu niti moraju biti skladne cjeline, a kritika koja ih eli takvima prikazati mora uloiti golemi trud da bi ih liila snanih proturjeja i sudara znaenja i tako ih obradila u cjeline bez okusa i mirisa. Iser uvia da je Ingardenovo poimanje teksta suvie organicistiko, pa cijeni vieznanost moderne knjievnosti, dijelom i stoga to nas ona ini svjesnijim truda interpretacije. No otvorenost djela za njega je u isti mah ono to itatelj mora postupno eliminirati stvaranjem hipoteza koje opravdavaju i skladno povezuju veinu elemenata unutar djela. Neodreenosti teksta upravo nas potiu da ih dokidamo i nadomjetamo postojanim znaenjem. Njih moramo normalizirati, autoritativno tvri Iser, moramo ih ukrotiti i podvri vrstoj strukturi smisla. itatelj bi se dakle morao boriti koliko s tekstom toliko i s interpretacijom teksta, trudei se da nesreeni vieznaenjski potencijal teksta svede u razumne okvire. Iser otvoreno govori o reduciranju vieznaenjskog potencijala na neku vrst reda. udan nain izraavanja, rekli bismo, za kritiara pluralista! Ukoliko ne postupimo po Iserovim uputama, jedinstveni identitet itatelja bit e ugroen, nemoan da se samokorektivnom terapijom itanja vrati sebi kao uravnoteenom entitetu. Uvijek se isplati provjeriti valjanost pojedine knjievne teorije pitanjem: Kako bismo je primijenili na Joyceovo Bdjenje Finnegan? U sluaju Iserove teorije odgovor bi glasio: Ne ba najbolje. Valja priznati da se Iser bavio Joyceovim Ulksom, ali ga je u pogledu kritike najvie zanimala realistika proza od osamnaestog stoljea naovamo, a i Uliksa je mogue satjerati u okvire takva proznog modela. Bi li Iserovo miljenje da veina vrijednih knjievnih djela naruava i kri recipirane kodove zadovoljilo dananje itatelje Homera, Dantea ili Spensera? Nije li takvo gledanje tipinije za suvremenog evropskog liberala, za kojega sustavi miljenja nuno imaju pomalo negativni a ne pozitivni prizvuk i koji e stoga cijeniti onu umjetnost to ugroava takve sustave miljenja? Nije li veliki dio vrijedne knjievnosti upravo potvrdio a ne naruio recipirane kodove svoga vremena? Vidjeti mo umjetnosti ponajvie u negativnom odreenju u naruavanju i oneobiavanju znai, zajedno s Iserom i formalistima, preutno priznati neprikriveni stav prema drutvenim i kulturnim sustavima svoga doba, stav koji se u suvremenom liberalizmu svodi na sumnju u ma kakav sustav miljenja. injenica da liberalizam polazi s takvih

58

odredita rjeito govori o tome koliko namjerno zaboravlja da postoji jo jedan sustav miljenja onaj na kojemu se sm temelji. Da nam budu jasnija ogranienja Iserova liberalnog humanizma, usporedit emo ga na asak s drugim teoretiarom recepcije, francuskim kritiarom Rolandom Barthesom. Ishodita Barthesova djela Zadovoljstvo teksta (1973) razlikuju se od Iserovih kao nebo od zemlje. Stereotipno reeno, to je razlika izmeu francuskog hedonista i njemakog racionalista. Dok se Iser ponajvie bavi realistikom prozom, Barthes nam na primjeru suvremenog teksta nudi izrazito opreni pristup itanju. Barthes uzima moderni tekst u kojemu se svekolika razgovjetnost znaenja rasplinjuje u slobodnu igru rijei, tekst to neprekidnim isklizavanjem i omicanjem jezika tei unitenju represivnih sustava miljenja. Takav tekst ne iziskuje toliko hermeneutiku koliko erotiku. Budui da ga nikako ne moe zarobiti u jasno odreeni smisao, itatelj se preputa opojnom uitku ludo uzbudljivog klizanja znakova i izazovnih bljeskova znaenja to ponekad isplivaju na povrinu, da bi asak kasnije ponovo utonuli u dubine teksta. Uhvaen u taj raskoni ples jezika, oaran tkivom rijei, itatelj nije toliko svjestan obveze da uiva u izgradnji cjelovitog sustava i vjetom povezivanju elemenata teksta koji e ga uvrstiti u jedinstveni identitet koliko je svjestan mazohistikih ushita strasti identiteta rasprena i utopljena u zamrenu mreu djela. itanje nije toliko nalik na laboratorij koliko na budoar. Umjesto da vraa itatelja samome sebi, jaanjem njegove samosvijesti koju je itanje dovelo u pitanje, suvremeni tekst minira itatelj ev kulturni identitet, navodei ga da se rasprsne u sladostrau jouissance koje je za Barthesa u isti mah blaenstvo itanja i spolni orgazam. Ni Barthesova teorija nije bez problema, to je itatelj uostalom mogao oekivati. Njezin samoivi, avangardni hedonizam djeluje pomalo zabrinjavajue u svijetu gdje mnogi nemaju knjiga, a kamoli kruha. Dok nam Iser nudi kruto normativni model koji sputava neograniene mogunosti jezika, Barthes nam daje osobni, asocijalni, u biti anarhini doivljaj, koji je moda tek nalije Iserova modela. Oba kritiara pokazuju liberalistiko gnuanje prema sustavnom miljenju; svaki na svoj nain zanemaruje itatelja i njegovo mjesto u povijesti. Jer itatelj se ne sree s tekstovima u zrakopraznom prostoru. Svaki itatelj je odreen mjestom u drutvu i povijesti, pa upravo to snano utjee na njegovo tumaenje knjievnog djela. Iser je svjestan drutvene dimenzije itanja, ali se uglavnom radije bavi njezinim estetskim stranama. Povijesno svjesniji pripadnik kole iz Konstanza je Hans Robert Jauss, koji po uzoru na Gadamera nastoji smjestiti djelo u povijesni obzor, to jest u kontekst kulturnog znaenja unutar kojega je djelo nastalo, a zatim ispitati kolebljive odnose izmeu tih okvira i promjenjivih obzora povijesno odreenog itatelja. Cilj Jaussova djela oblikovanje je nove vrsti knjievne povijesti povijesti to se ne bavi piscem, utjecajima i smjerovima knjievnosti, nego knjievnou po definiciji i interpretaciji povijesnih razdoblja u kojima biva recipirana. Jauss ne polazi od pretpostavke da se interpretacije mijenjaju dok djela ostaju nepromijenjena, ve dri da se tekstovi i knjievne tradicije i same aktivno mijenjaju onako kako se mijenjaju povijesni obzori njihove recepcije. Iscrpniju povijesnu studiju knjievne recepcije nai emo u djelu Jean-Paula Sartrea to je knjievnost? (1948). Sartreova knjiga jasno pokazuje da recepcija djela nikad nije tek izvanjska injenica o djelu, sluajna stvar recenzije ili prodaje djela u knjiarama. Recepcija je konstitutivna dimenzija djela. Svaki knjievni tekst izgrauje se na razumijevanju potencijalne publike i sadri u sebi sliku onakvih itatelja za koje je pisan. Svako djelo enkodira u sebi ono to Iser naziva implicitnim itateljem, pa svakom svojom gestom navjeuje onakva adresata kakvoga

59

unaprijed oekuje. Potronja u knjievnoj produkciji, kao i svakoj drugoj, dio je procesa proizvodnje. Ako roman poinje reenicom: Jack je oteturao iz pivnice dobrano crvena nosa, on unaprijed oekuje itatelja koji je upuen u tajne engleskoga jezika, koji znade to je engleska pivnica (pub) i posjeduje kulturu na temelju koje povezuje alkohol s crvenim nosovima. Nije tek da pisac treba publiku jer jezik kojim se slui ve podrazumijeva odreeni tip publike pa pisac nema mnogo izbora. Pisac i ne mora imati na umu odreenu vrst itatelja, moe mu biti posve svejedno tko ita njegovo djelo, ali je stanovita vrst itatelja ve ukljuena u sam in pisanja, kao kakva unutranja struktura teksta. ak i onda kad govorim sm sa sobom, moje rijei ne bi uope bile rijei kad ne bi one, a ne ja anticipirale mogueg sluatelja. Sartreova studija pokuava odgovoriti na pitanje Za koga pisac pie?, ali iz povijesne, a ne egzistencijalne perspektive. Sartre prati sudbinu francuskog pisca poevi od sedamnaestog stoljea, kada je klasini stil naznaavao dogovor ili okvir zajednikih oekivanja pisca i publike, pa do devetnaestog stoljea, kada je knjievnost, duboko svjesna sebe, neizbjeno bila namijenjena graanskoj klasi koju je prezirala. Knjiga zavrava dilemom suvremenog angairanog pisca, svjesnog da djelo ne moe uputiti ni graanskoj ni radnikoj klasi, niti nekom izmiljenom ovjeku openito. Teorija recepcije Jaussova i Iserova tipa stavlja nas, ini se, pred vaan epistemoloki problem. Uzmemo li da je tekst po sebi neka vrst kostura, niz shema to ekaju da ih razni itatelji razliito konkretiziraju, namee se pitanje kako uope moemo razgovarati o takvim shemama a da ih prethodno nismo konkretizirali? Kad govorimo o tekstu po sebi i odmjeravamo ga kao normu spram odreene interpretacije, zar ikad govorimo o iemu drugome doli o vlastitoj konkretizaciji? Zar kritiar svojata sebi pravo na boansko poznavanje teksta po sebi, poznavanje uskraeno obinom itatelju, koji se mora zadovoljiti vlastitom, nuno pristranom konstrukcijom teksta? To je kao i staro pitanje: kako moemo znati da svjetlost u hladnjaku ne gori kada su vrata hladnjaka zatvorena? Roman Ingarden je svjestan problema, ali ne nalazi izlaz iz njega; Iser doputa itatelju veliki stupanj slobode, ali ne i mogunost da interpretira djelo kako sm eli. Ako interpretacija mora biti interpretacija ovoga a ne nekog drugog teksta, onda logino mora biti sputana tekstom. A to e rei da djelo uvelike determinira itateljeve reakcije, inae bi kritika zapala u stanje sveope anarhije. Sumorna kua* bila bi tek milijun razliitih, esto oprenih naina itanja djela, a sami tekst nestao bi kao zec iz maioniarova eira. Sto bi se dogodilo kad tekst ne bi bio tono odreena struktura koja sadri stanovite neodreenosti, kad bi sve u tekstu bilo neodreeno i zavisilo o itateljevoj sklonosti prema ovakvoj ili onakvoj interpretaciji? Kako bismo tada mogli govoriti o interpretaciji istoga djela? Ovaj problem ne zadaje glavobolju svim teoretiarima recepcije. Ameriki kritiar Stanley Fish mirne due prihvaa pretpostavku da ne postoji objektivno knjievno djelo. Za Fisha je Sumorna kua samo zbroj svih dosadanjih i buduih miljenja o tom romanu. Pravi pisac djela je itatelj. itatelj dakle nije kao u Isera tek partner u knjievnom pothvatu; itatelj je onaj koji dri vlast u rukama. itanje nije proces u kojemu otkrivamo znaenje teksta, nego proces kojim spoznajemo kako tekst djeluje na nas kao itatelje. Fishovo je poimanje jezika pragmatino. On se bavi pitanjem kako e na primjer inverzija u reenici djelovati na itatelja, hoe li u njemu izazvati osjeaj iznenaenja ili zbunjenosti pa se posao kritike zapravo svodi na praenje itateljevih reakcija na slijed rijei u tekstu. Istina je meutim da je pitanje djelovanja teksta na
*

Roman Charlesa Dickensa. (Prev.)

60

itatelja zapravo pitanje djelovanja itatelja na tekst, to jest pitanje interpretacije. Predmet kritikog promatranja struktura je itateljeva doivljaja, a ne objektivna struktura koju emo nai u samom djelu. Sve u tekstu gramatika, znaenja, formalne jedinice sve je plod interpretacije, a nikako neto injenino dato. To nas navodi na drugo zanimljivo pitanje: to Fish vjeruje da interpretira dok ita? Njegov odgovor na ovo pitanje ugodno je iskren: on to ne zna, ali veli ne znaju ni drugi. Fish se zapravo oprezno brani od hermeneutike anarhije u koju bi ga mogla dovesti vlastita teorija. Da izbjegne rasplinjavanje teksta na tisue razliitih iitavanja, on posee za strategijama interpretacije koje su zajednike svim itateljima i upravljaju njihovim osobnim reakcijama. No on se ne zadovoljava bilo kakvom reakcijom: njegovi itatelji odgojeni su na akademskim ustanovama pa im stoga reakcije ne mogu biti toliko bitno razliite da bi onemoguile suvislu raspravu. Fish meutim uporno tvrdi da nema ama ba nieg u djelu samom, da je zamisao o znaenju koje je na neki nain imanentno jeziku teksta i eka da bude osloboeno itateljevom interpretacijom objektivistika iluzija. Wolfgang Iser, dri Fish, upao je u klopku upravo te iluzije. Rasprava izmeu Fisha i Isera donekle je verbalna. Fish ima pravo kad tvrdi da nita ni u knjievnosti ni u svijetu nije dato ili odreeno, ukoliko time hoe rei neinterpretirano. Ne postoje gole injenice, nezavisne od znaenja koje im pridaju ljudi; ne postoje injenice za ije postojanje mi ne bismo znali. Ali to nije ono to rije dato nuno ili ak obino znai: malo e koji teoretiar prirodnih znanosti danas tvrditi da su laboratorijski podaci rezultat interpretacije, ali e se sloiti da oni nisu interpretacije u onom smislu u kojemu Darwinova teorija evolucije to jest. Postoji razlika izmeu znanstvenih hipoteza i znanstvenih podataka, premda su i jedni i drugi nedvojbeno interpretacije, a nepremostivi jaz to po miljenju tradicionalne filozofije znanosti meu njima postoji ista je iluzija.42 Mogli biste rei da interpretirate ako est crnih oznaka na papiru opaate kao rije slavuj, ili ako neto opaate kao crno, kao est ili kao rije. No ako te oznake inae obino itate u znaenju slavljenik, tada nikako ne biste imali pravo tvrditi da je slavljenik interpretacija. Interpretacija s kojom e se vjerojatno svatko sloiti je jedan od naina definiranja injenice. Tee je ipak dokazati da su razne interpretacije Keatsove Ode slavuju netone. Interpretacija je u ovom drugom, irem smislu obino suprotna onome to filozofija znanosti naziva nedovoljnom odreenou teorije, ime hoe rei da svaki niz podataka moemo protumaiti pomou nekoliko a ne samo pomou jedne teorije. A to ini se nije sluaj kad pokuavamo zakljuiti da li est crnih oznaka na papiru znai rije slavuj ili slavljenik. injenica da te oznake oznauju vrst ptice posve je proizvoljna, ona je pitanje jezinog i povijesnog dogovora. Da se engleski jezik drugaije razvijao, mogue je da naih est oznaka ne bi naznaavalo vrstu ptice.* Mogue je da postoji neki meni nepoznati jezik na kojemu one znae bijelo. Moda postoji kultura koja te oznake uope ne bi mogla vidjeti kao tiskana slova, kao znakove u naem smislu, ve kao crne tokice u strukturi bijelog papira to su sluajno izale na povrinu. Takva bi kultura mogla imati i drugaiji nain brojenja i vidjeti ih ne kao est nego kao, recimo, jedan plus neodreeni broj. Mogue bi bilo da u pismu te kulture ne postoji razlika izmeu rijei slavuj i rijei bijelo. I tako dalje, jer nita u vezi s jezikom nije bogomdano ni
Engleska rije nightingale (slavuj) ima jedanaest slova, ali sam zbog konteksta morala uzeti rije slavuj. (Prev.)
*

61

zauvijek fiksirano, to potvruje i injenica da je engleska rije slavuj u svojoj povijesti imala vie od jednog znaenja. No pri tumaenju ovakvih oznaka uvijek smo sputani jer se u drutvenoj praksi komunikacije takvim znakovima esto sluimo na razliite naine, a te praktine, drutvene uporabe rijei upravo jesu njezina razliita znaenja. Kada u knjievnom tekstu odredim znaenje pojedine rijei, time se ne gube njezina druga, praktino-drutvena znaenja. Moda u, kada proitam knjigu, osjetiti da spomenuta rije sada znai neto posve drugo, recimo bijelo a ne vrst ptice, zbog toga to se promijenio znaenjski kontekst rijei u kojemu se javljala. No odreivanje znaenja rijei ponajprije iziskuje poznavanje njezinih znaenja u praktinodrutvenoj uporabi. Tvrdnja da knjievnom tekstu moemo pridati bilo koje znaenje u stanovitom je smislu posve opravdana. to nas uostalom moe sprijeiti? Broj kontekst do kojih moemo doi da bismo rijeima u njima dali drugaije znaenje doslovce je neogranien. Takva zamisao je, s druge strane, ista izmiljotina nastala u glavama onih koji previe vremena provode u akademskim uionicama. Jer knjievni su tekstovi dio jezika kao cjeline; oni stoje u sloenoj vezi s drugim jezinim djelatnostima, koliko god ih moda kre i naruavaju, a jezik zapravo nije neto s ime slobodno moemo initi to nas je volja. Ako svaki put kad proitam rije slavuj pomislim kako bi boanstveno bilo pobjei s asfalta u okrilje Majke Prirode, tada ta rije ima nada mnom odreenu mo, a ta mo ne moe udom ispariti kad naiem na slavuja u pjesmi. To je dijelom ono to podrazumijeva teorija koja vjeruje da knjievno djelo ograniuje interpretaciju, ili da mu je znaenje donekle imanentno. Jezik je podruje drutvenih snaga to nas oblikuju od glave do pete, a gledati knjievno djelo kao poprite beskrajnih mogunosti koje izmiu jeziku ista je akademska obmana. Posao oko interpretacije pjesme ipak je u stanovitom smislu slobodnija djelatnost nego to je interpretiranje natpisa iz londonske podzemne eljeznice. Slobodnija stoga to je u potonjem sluaju jezik dio praktine situacije, koja obino iskljuuje jedan a ozakonjuje drugi nain itanja teksta. To, kao to smo vidjeli, nikako nije apsolutno ogranienje, ali je bitno. I u sluaju knjievnih djela postoji gdjekad praktina situacija koja iskljuuje jedne a doputa druge naine itanja, situacija poznata pod imenom nastavnik. Upravo akademska ustanova, to uporite drutveno legitimnih naina itanja knjievnih djela, ograniuje druge mogunosti itanja. Doputeni naini itanja nikad, naravno, nisu prirodni, ali nikad ni posve akademski jer su povezani s dominantnim nainima vrednovanja i interpretacije u drutvu kao cjelini. Oni djeluju i onda kada itam roman u vlaku, a ne samo kada izmeu etiri zida fakultetske uionice analiziram pjesmu. No itanje romana nije isto to i itanje prometnog znaka, zato to nam prometni znak ne daje eksplicitni kontekst u kojemu jezik postaje razumljiv. Roman koji poinje reenicom: Lok je trao to su ga noge nosile, implicitno kae itatelju: Pozivam vas da zamislite kontekst u kojemu ima smisla rei: Lok je trao to su ga noge nosile.43 Roman e malo-pomalo izgraditi kontekst, ili e ako hoete itatelj malo-pomalo izgraditi kontekst za roman. No ak ni ovdje ne postoji apsolutna sloboda interpretacije. Moje nastojanje da naem odgovarajue znaenjske kontekste za rije trati bit e pod utjecajem drugih, drutvenih uporaba te rijei u engleskom jeziku. Rije trati ipak me manje sputava nego natpis Zabranjen ulaz, a to je jedan od razloga zato se ljudi esto spore oko uporabe jezika koji smatraju knjievnim. Zapoeo sam ovu knjigu osporavanjem ideje da je knjievnost nepromjenjiv predmet. Tvrdio sam i da su knjievne vrijednosti mnogo manje zajamene nego to ljudi ponekad misle. Sada smo

62

upravo vidjeli da je i samo knjievno djelo mnogo tee fiksirati no to esto pretpostavljamo. Pozivanje na pievu intenciju jedan je od naina kojim moemo fiksirati znaenje djela, a nedostatke takve metode razmotrili smo govorei o E. D. Hirschu. Drugi je nain Fishova teza o zajednikoj strategiji interpretacije, nekoj vrsti sveope vjetine koju bi morali imati svi itatelji, ili barem oni s akademskim obrazovanjem. Nema dvojbe da postoji akademska ustanova to strogo propisuje koja su tiva openito dopustiva te da knjievna ustanova obuhvaa izdavae, urednike, recenzente kao i akademski svijet. Unutar takve ustanove moe postojati borba interpretacija, borba kojoj nema mjesta u Fishovu modelu borba ne samo izmeu ovakva ili onakva itanja Hlderlina, nego ona to se vodi oko pitanja kategorija, konvencija i strategija same interpretacije. Malo e,se koji nastavnik ili recenzent okomiti na prikaz Hlderlina ili Becketta samo zato to se takav prikaz razlikuje od prikaza koji bi oni eventualno napisali, ali e se mnogi zacijelo okomiti na taj prikaz zato to misle da nije knjievan, zato to prelazi prihvaene granice i postupke knjievne kritike. Knjievna kritika obino ne propisuje nain na koji emo itati djelo, uz uvjet da ga itamo knjievnokritikim mjerilima, a kakva su ta mjerila i to je knjievna kritika to odreuje knjievna ustanova. Liberalizam knjievne ustanove nalik je dakle na Iserov liberalizam: slijep za vlastita konstitutivna ogranienja. Mali je broj studenata i kritiara knjievnosti koje e zabrinuti tvrdnja da tekst ima samo jedno tono znaenje. Takvi kritiari ne vjeruju da je znaenje usaeno u tekst, kao umnjaci u desni, gdje strpljivo eka da ga izvadimo, nego misle da itatelj igra aktivnu ulogu u procesu otkrivanja znaenja. Malo je i onih koje e uznemiriti tvrdnja da itatelj ne pristupa tekstu ist kao kulturna djevica, neokaljan ranijim drutvenim i knjievnim vezama, ist kao neispisana ploa u koju e tek tekst upisati vlastito znaenje. Veina nas danas uvia da nijedna vrst itanja nije ista, da nije bez apriornih pretpostavki, ali je manji broj onih koji sagledavaju sve implikacije te itateljeve krivnje. Jedna od tema ove knjige je da ne postoji isto knjievna reakcija na djelo, da su sve reakcije pa i reakcija na knjievni oblik, to jest na one aspekte djela koje ponekad ljubomorno svojata estetski pristup djelu duboko usaene u nas itatelje kao drutvena i povijesna bia. Prikazom raznih knjievnih teorija kojima sam se dosad bavio nastojao sam pokazati da se nijedna teorija ne bavi samo pogledima na knjievnost, da se svaka temelji i odrava na manje-vie odreenom nainu itanja drutvene zbilje. Takvi naini itanja u pravom su smislu rijei odgovorni za pojedina tumaenja svijeta, poevi od Arnoldova pokroviteljskog nastojanja da smiri radniku klasu, sve do Heideggerova nacizma. Raskinuti s knjievnom ustanovom ne znai samo ponuditi drukiji prikaz Becketta. To znai raskinuti upravo s onakvim definicijama knjievnosti, knjievne kritike i drutvenih vrijednosti na kojima se ona temelji. Dvadeseto je stoljee u svom knjievnoteorijskom arsenalu imalo jo jedno mono oruje kojim se nadalo zauvijek odrediti knjievno djelo. To je oruje strukturalizam, a njime emo se pozabaviti u narednom poglavlju.

63

3. STRUKTURALIZAM I SEMIOTIKA

Od amerike knjievne teorije rastali smo se na kraju uvoda, ostavljajui je da u okrilju nove kritike brusi svoje sve profinjenije tehnike i vodi pozadinski rat protiv suvremene znanosti i industrijalizma. No kako je sjevernoameriko drutvo tijekom pedesetih godina ovoga stoljea postajalo sve vie scijentistiko i menedersko po svom nainu miljenja, poela se javljati potreba za ambicioznijim oblikom kritike tehnokracije. Nova kritika dobro je obavila svoj posao, ali je u stanovitom smislu bila suvie skromna i partikularistika da bi se potvrdila kao stroga akademska disciplina. Opsjednuta usredotoivanjem na goli knjievni tekst i njegovanjem profinjene osjeajnosti esto je zanemarivala ire, konkretnije aspekte knjievnosti. to je primjerice uinila s povijeu knjievnosti? Kritici je trebala knjievna teorija koja e ostajui pri formalistikim sklonostima nove kritike i njezinu tvrdoglavom poimanju knjievnosti kao estetskog objekta a ne kao drutvene prakse od svega toga napraviti neto mnogo sustavnije, mnogo znanstvenije. Odgovor je stigao 1957. u obliku snane totalizacije knjievnih anrova koju je u svojoj knjizi Anatomija kritike (Anatomy of Criticism) ponudio Kanaanin Northrop Frye. Frye je vjerovao da je kritika zapala u alosno stanje neznanstvenog nereda te da je treba dovesti u red. Ovakva kakva jest, kritika je tek stvar subjektivnih vrijednosnih sudova i dokona traanja, pa vapi za disciplinom i objektivnim sustavom. To je mogue postii, dri Frye, jer je i sama knjievnost takav sustav. Knjievnost nije nasumce sklepana zbirka tiva razasutih po povijesti: ako je poblie promotrite, vidjet ete da funkcionira u skladu s odreenim objektivnim zakonima. Kad bi formulirala te zakone, i kritika bi mogla postati sustavnija. Zakoni knjievnosti razliiti su modusi, arhetipovi, mitovi i anrovi od kojih je nainjeno svako knjievno djelo. U temelju svekolike knjievnosti lee etiri pripovjedne kategorije: komino, romantino, tragino i ironino, a svaka kategorija odgovara etirima mitovima mythoi: mitu proljea, ljeta, jeseni i zime. Teorija o knjievnim modusima glasi: u mitu je junak po vrsti nadmoan drugim ljudima i svojoj okolini; u romansi im je nadmoan po stupnju; u visokomimetskim modusima epa i tragedije nadmoan je po stupnju drugim ljudima ali ne i svojoj prirodnoj okolini; u niskomimetskim modusima komedije i realistike proze jednak je svim ljudima, jedan je od nas; dok je u modusu satire i ironije slabiji od drugih ljudi. Tragediju i komediju mogue je dalje dijeliti na visokomimetski, niskomimetski i ironijski modus. Tragedija se bavi ljudskom izdvojenou, a komedija ljudskom ukljuenou, integriranou. Frye utvruje tri uestala uzorka simbola: apokaliptino, demonsko, analogijsko. Ovakvim sustavom moemo operirati kao ciklikom teorijom knjievne povijesti: knjievnost prolazi fazu od mita do ironije i ponovo se vraa mitu. Godine 1957. bili smo oigledno negdje u fazi ironije i pokazivali znakove skorog povratka mitu. Da postavi svoj knjievni sustav, koji sam ja tek djelomice opisao, Frye je morao ukloniti s puta sve vrijednosne sudove jer su oni po njegovu miljenju tek subjektivno naklapanje o knjievnosti. Kad analiziramo knjievnost, govorimo o knjievnosti; kad je vrednujemo, govorimo o sebi. Iz sustava ujedno valja izbaciti svaku povijest osim povijesti knjievnosti, jer su knjievna djela nainjena od drugih knjievnih djela, a ne od neega to je izvan samog sustava knjievnosti. Prednost je Fryeove teorije dakle u tome to kao i nova kritika uva knjievnost

64

od dodira povijesti, promatrajui je kao zatvorenu ekoloku reciklau tekstova, ali za razliku od nove kritike u knjievnosti nalazi nadomjestak za povijest, s globalnim rasponom i kolektivnim strukturama povijesti same. Knjievni su modusi i mitovi transpovijesni, orni povijest svode na istovjetnost ili niz opetovanih varijacija na iste teme. Da bi se odrao, sustav mora biti vrsto zatvoren: ne smijemo dopustiti da u njega prodre togod izvana i da poremeti njegove kategorije. Eto zato Fryeov znanstveni pothvat iziskuje strogo formalistiki pristup, jo punokrvni j i od formalizma nove kritike. Nova kritika doputala je ideju da je knjievnost kognitivna, da nam nudi nekakvo znanje o svijetu, dok Frye uporno istie da je knjievnost autonomna verbalna struktura, odsjeena od svega izvan sebe, da je zatvorena, u sebe zagledana kategorija koja sadri ivot i zbilju u sustavu verbalnih odnosa.44 Takav verbalni sustav bavi se jedino reorganizacijom odnosa vlastitih simbolikih jedinica, a ne njihovim odnosom prema izvanjskoj zbilji. Knjievnost nije nain spoznavanja zbilje; ona je neka vrst utopijskog sna ikoji traje ve itavu povijest, izraz dubokih ljudskih elja iz kojih je ponikla civilizacija, ali koje nikad u njoj ne mogu biti posve zadovoljene. Knjievnost ne valja gledati kao samoizraavanje pojedinih pisaca jer su pisci tek funkcija univerzalnog sustava knjievnosti. Knjievnost izvire iz kolektivnog subjekta ljudske rase pa upravo stoga utjelovljuje arhetipove ili figure univerzalnog znaenja. Fryeovo djelo naglaava utopijske korijene knjievnosti jer je proeto dubokim strahom od konkretnog drutvenog svijeta, gnuanjem od povijesti. Samo i jedino u knjievnosti moemo se otarasiti prljavih izvanjskosti referencijalnog jezika, jedino u njoj moemo nai duhovni zaviaj. Nije bez znaenja da su Fryeovi mitovi (mythoi) predurbane slike mijene godinjih doba u prirodi, sjetna sjeanja na doba prije industrijalizacije. Konkretna povijest za Fryea je ropstvo i determinizam, dok je knjievnost jedino mjesto gdje moemo biti slobodni. Vrijedno je upitati se kakvu smo to povijest ivjeli i ivimo da bi ovakva teorija bila barem mrvicu uvjerljiva. Ljepota njezina pristupa je u tome to spretno zdruuje krajnji esteticizam sa znanstvenou u smislu vjete klasifikacije, pa tako podrava ideju o knjievnosti kao o imaginarnoj alternativi za suvremeno drutvo, a kritiku u oima toga drutva ini hvalevrijednom djelatnou Fryeova teorija pokazuje ikonoklastiku odbojnost prema ispraznom naklapanju o knjievnosti; ona kompjutorskom vjetinom smjeta svako djelo u odgovarajui mitoloki pretinac, ali je u isti mah proeta najromantinijim udnjama. S jedne je strane prezrivo antihumanistika jer pojedincu oduzima sredinjost, dok u sredite stavlja sm kolektivni knjievni sustav, a s druge je strane djelo odanog kranina humanista (Frye je sveenik) koji vjeruje da e elja, ta pokretaka snaga knjievnosti i civilizacije, naposljetku ipak biti zadovoljena u kraljevstvu nebeskom. Poput nekoliko teoretiara knjievnosti o kojima smo govorili, i Frye nam nudi knjievnost kao verziju za izgubljenu vjeru. Knjievnost je po njegovu miljenju najbolji lijek za slom vjerske ideologije, a u njoj nalazimo i razne mitove koji su relevantni za drutveni ivot. U svom djelu Put kritike (The Critical Path), 1971, Frye suprotstavlja konzervativne mitove skrbi (myths of concern) liberalnim mitovima slobode (myths of freedom) i eli ih dovesti u skladnu ravnoteu. Konzervativnu sklonost prema autoritetu moramo ispraviti liberalnim mitovima slobode, a konzervativnim osjeajem za red obuzdati liberalistike sklonosti prema drutvenoj neodgovornosti. Ukratko, Fryeov moni mitoloki sustav, od Homera do kraljevstva nebeskog, svodi se na ideoloko odreenje negdje izmeu liberalnog republikanca i konzervativnog demokrata. Grijei jedino revolucionar, kae nam Frye, jer mitove slobode naivno i pogreno tumai kao povijesno ostvarive ciljeve. Revolucionar je samo lo kritiar koji zbilju zamjenjuje

65

mitom, kao to dijete misli da je glumica stvarna princeza iz bajke. udno je da nam knjievnost, odvojena kao to jest od prljavih interesa svakodnevice, ipak moe kako-tako savjetovati za koju emo politiku stranku glasati! Frye pripada liberalno-humanistikoj tradiciji Matthewa Arnolda. Cilj mu je, kako sam kae, slobodno, besklasno i uglaeno drutvo. Kao i Arnold, Frye pod besklasnim zapravo podrazumijeva drutvo to se temelji na graanskoliberalnim vrijednostima u koje i sam vjeruje. Djelo Northropa Fryea moemo u irem smislu nazvati strukturalistikim. Nastalo je upravo u doba kad se razvijao (klasini evropski strukturalizam. Kao to mu naziv kae, strukturalizam se bavi strukturama ili, tonije, ispitivanjem zakona njihova djelovanja. Strukturalizam, kao i Frye, svodi pojedinane pojave na puke primjere spomenutih zakona. No u ortodoksnom strukturalizmu postoji specifina doktrina koje u Fryea nema: vjerovanje da pojedini elementi svakog sustava imaju znaenje jedino po svojem odnosu prema drugim elementima sustava. Ovo ne proizlazi tek iz vjerovanja da stvari valja promatrati kao strukture. Moemo ispitivati pjesmu kao strukturu a da svakom njezinu elementu ipak pristupamo kao neemu to samo po sebi manje-vie posjeduje znaenje. Recimo da u pjesmi postoji slika Sunca i Mjeseca, a nas zanima kako se te dvije slike spajaju u strukturu. U tom sluaju svakoj slici pristupamo kao pojedinoj manje-vie samostalnoj znaenjskoj jedinici. Meutim, ako utvrdimo da je znaenje svake slike tek pitanje njezina odnosa prema drugoj slici, ponaamo se kao okorjeli strukturalisti. Po takvu gledanju slike nemaju tvarno nego su od nos no znaenje. Da rastumaimo slike u pjesmi ne moramo izlaziti izvan granica pjesme, ne moramo posezati za onim to znamo o Suncu i Mjesecu jer po istom strukturalizmu oni jedno drugo tumae i odreuju. Pokuat u ovo prikazati na jednostavnom primjena. Pretpostavimo da analiziramo priu u kojoj djeak nakon svae s ocem odlazi od kue te usred bijela dana bjei u umu, gdje upada u duboku jamu. Otac odlazi u potragu za sinom, naie na jamu, zaviri u nju, ali zbog mraka u jami ne vidi sina. Upravo u tom trenutku pojavi se Sunce, osvijetli jamu pa otac izbavi sina iz nevolje. Nakon radosna pomirenja, otac i sin se zajedno vraaju kui. Pria nije osobito uzbudljiva, ali je dobra jer je jednostavna. Dakako da je moemo tumaiti na razne naine. Kritiar sklon psihoanalizi zasigurno e u njoj nai snane primjese Edipova kompleksa i dokazivati da je djeakov pad u jamu kazna kojom se on podsvjesno kanjava zbog svae s ocem, a moda i simbolika kastracija ili simboliki povratak u majinu utrobu. Kritiar humanist zacijelo e je proitati kao snanu dramatizaciju meuljudskih sukoba. Trei kritiar vidjet e je kao stalnu i besmislenu igru rijei na temu Sunce/sin.* Strukturalist e vjerojatno shematizirati priu u dijagramatski oblik. Prvu znaenjsku jedinicu, djeak se posvadio s ocem, zacijelo e proitati kao ugnjeteni se pobunio protiv gazde. Djeakovo hodanje umom postat e gibanje po vodoravnoj osi, za razliku od okomite osi ugnjeteni/gazda, nisko/visoko, pa e hodanje moda dobiti oznaku sredina. Pad u jamu, to jest mjesto pod zemljom ponovo e znaiti nizak, ugnjeteni, a Sunce u zenitu visok, gazda. Osvijetlivi jamu, Sunce se u stanovitom smislu spustilo nisko, pa je tako obrnuta prva znaenjska jedinica prie, u kojoj je nisko opreka visokom. Pomirenje oca i sina dovest e u ravnoteu nisko i visoko, a zajedniki povratak kui, u znaenju sredina, bit e znak da je postignuto eljeno srednje stanje.

Engleske rijei sun (sunce) i son (sin) jednako se izgovaraju. (Prev.)

66

Zajapuren od sree strukturalist e pobjedonosno zavitlati svojim ravnalima i baciti se na analizu nove pripovijesti. Upada u oi da ovakva analiza, kao i analiza u formalizmu, stavlja u zagrade st varni sadraj prie i usredotouje se iskljuivo na formu. Pria bi ostala ista ak i onda kad bismo oca i sina, jamu i Sunce, zamijenili drugim pojmovima, na primjer majkom i keri, pticom i krticom. Nije dakle vano koje emo pojmove odabrati, uz uvjet da zadrimo iste odnose meu jedinicama. To meutim nije sluaj u psihoanalitikom ili humanistikom nainu itanja, gdje svaka jedinica posjeduje imanentno znaenje, za razumijevanje kojega moramo posegnuti za poznavanjem svijeta izvan teksta. Znamo da Sunce i jama openito predstavljaju kategorije visokog i niskog, pa e u tom smislu sadraj pripovijesti biti itekako vaan. No u narativnoj strukturi gdje je vana prvenstveno uloga posrednika izmeu dviju jedinica, posrednik moe biti bilo to, od skakavca do vodopada. Elementi u prii mogu stajati u odnosu paralelizma, opozicije, inverzije, ekvivalencije i slino, pa jedne elemente moemo mijenjati drugima, uz uvjet da ne diramo u strukturu njihovih unutranjih odnosa. Spomenut emo jo tri stvari u vezi sa strukturalistikom metodom. Prvo, za strukturalizam nije vano to pria ne spada u veliku knjievnost. Metoda strukturalizma posve je ravnoduna prema kulturnoj vrijednosti predmeta ispitivanja: zadovoljava se svime, od Rata i mira do pretparakog romana. Ona analizira, a ne vrednuje. Drugo, strukturalizam je proraunati napad na zdravi razum. On odbacuje bjelodano znaenje prie i upinje se da iz njega izdvoji pojedine duboke strukture, koje na povrini nisu uoljive. Strukturalizam ne uzima tekst zdravo za gotovo, ve ga dislocira i pretvara U posve drugu vrst predmeta. Tree, ako je tono da su pojedini sadraji teksta zamjenjivi, mogli bismo rei da je sadraj pripovijesti ujedno i njezina struktura. A to je isto kao da kaemo da je pripovijest pria o samoj sebi, da su njezini unutranji odnosi, njezini znaenjskotvorbeni modusi njezin subjekt. Strukturalizam je u knjievnoj kritici cvjetao ezdesetih godina, kao pokuaj da se na knjievnost primijene spoznaje i metode utemeljitelja moderne strukturalne lingvistike, Ferdinandea de Saussurea. Budui da danas postoji mnogo popularnih prikaza De Saussureova epohalnog djela Teaj ope lingvistike (1916), samo u ukratko opisati neke njegove glavne postavke. Jezik je po De Saussureu sustav znakova, a valja ga prouavati sinkronijski, to e rei kao cjeloviti sustav u odreenom vremenskom trenutku, a ne dijakronijski, to jest u njegovu povijesnom razvitku. Svaki znak sastavljen je od oznaitelja (to jest zvune slike ili njezina grafikog ekvivalenta) i od oznaenog (pojma ili znaenja). Tri crne oznake na papiru c-a-t predstavljaju oznaitelj koji u engleskoj svijesti izaziva pomisao na oznaeno cat (maka). Veza izmeu oznaitelja i oznaenog proizvoljna je, to jest utvrena jedino drutvenim dogovorom jer ne postoji nita imanentno oznaitelju od tri crne oznake zbog ega bi on znaio cat (maka), a ne neto drugo. Usporedite englesku rije cat s francuskim ekvivalentom chat (maka). Veza izmeu znaka kao cjeline i onoga na to se on odnosi (to De Saussure naziva referencijom, a to je ivotinja s krznom i etiri noge) stoga je i sama proizvoljna. Svaki znak sustava posjeduje znaenje jedino po tome to se razlikuje od svih ostalih znakova. Rije bor nema znaenje po sebi, nego po tome to nije bok, bol ili rok. Nije vano kako se mijenja oznaitelj, uz uvjet da se uvijek razlikuje od svih ostalih oznaitelja. Moemo ga izgovarati na razne naine, uz uvjet da zadrimo temeljnu razliku. Jezik je sustav istih razlika, kae De Saussure. Znaenje nije imanentno znaku, nego je funkcionalno; ono je rezultat razliitosti znaka od drugih znakova. I

67

najzad, De Saussure je vjerovao da bi lingvistika mogla zapasti u veliku zbrku ako se bude bavila konkretnim govorom, koji on naziva parole. Nije ga zanimalo istraivanje stvarnog ljudskog govora, nego ispitivanje objektivne strukture znakova koja nam omoguuje da govorimo a nju je nazvao jezikom, langue. De Saussure se nije bavio ni stvarnim predmetima o kojima ljudi govore, to jest stvarima i pojmovima koje znakovi doista oznauju, takozvanim referencijama. I njih je stavljao u zagrade kako bi to bolje mogao prouavati jezik. Openito uzevi, strukturalizam je pokuaj primjene ove lingvistike teorije na predmete i djelatnosti izvan neposrednog podruja jezika. Strukturalizam sve promatra kao sustav znakova: mit, natjecanje u rvanju, plemenske odnose, jelovnik i slikarsko djelo, a strukturalistika analiza nastoji izdvojiti odgovarajui niz zakona pomou kojih se znakovi zdruuju u znaenje. Strukturalistika analiza uvelike ignorira ono to znakovi doista kazuju, a usredotouje se na njihove unutranje meuodnose. Kao to je rekao Fredric Jameson*, strukturalizam je pokuaj da o svemu jo jednom razmislimo s pozicija lingvistike.45 Strukturalizam je simptom injenice da je jezik sa svojim nejasnoama, tajnama i skrivenim smislovima postao koliko paradigma toliko i opsesija intelektualnih krugova dvadesetog stoljea. De Saussureovo miljenje o jeziku utjecalo je na ruske formaliste, premda formalizam nije isto to i strukturalizam. Formalizam promatra knjievne tekstove kao strukture. Da ispita znak, formalizam upravlja panju na referenciju, ali se ne bavi znaenjem u diferencijalnom smislu, niti u veini svojih radova mari za duboke zakone i strukture na kojima se knjievni tekstovi temelje. Roman Jakobson, lingvist iz kruga ruskih formalista, uspostavio je meutim snanu vezu izmeu formalizma i suvremenog strukturalizma. Jakobson je bio na elu moskovskog lingvistikog kruga, skupine formalista utemeljene 1919. U Prag je emigrirao 1920. i postao jednim od vodeih teoretiara ekog strukturalizma. Praki lingvistiki krug nastao je 1926. i djelovao do Drugog svjetskog rata. Jakobson je kasnije odselio u Sjedinjene Amerike Drave, gdje je u doba drugog svjetskog rata upoznao francuskog antropologa Claudea Lvi-Straussa, pa je iz toga intelektualnog druenja nastala glavnina modernog strukturalizma. Jakobson je svuda ostavio traga: i u formalizmu, i u ekom strukturalizmu i u modernoj lingvistici. Njegov osobiti doprinos poetici, koju je smatrao dijelom lingvistike, misao je da se pjesniko poglavito sastoji u nekoj vrsti samosvjesnog odnosa jezika prema sebi samom. Pjesniko funkcioniranje jezika istie opipljivost znakova, svraa panju na njihove materijalne osobine, a ne slui se znakovima kao pukim noviima u komunikaciji. Znak je u poetskom odmaknut od svoga predmeta: poremeena je uobiajena veza izmeu znaka i referencije, to znaku daje stanovitu samostalnost kao po sebi vrijednom predmetu. Po Jakobsonu svaka komunikacija ukljuuje est elemenata: poiljatelja poruke, primatelja poruke, poruku, zajedniki kd pomou kojega razumijemo poruku, kontakt ili fiziki medij komunikacije te kontekst na koji se poruka odnosi. U pojedinom komunikacijskom inu moe prevladavati bilo koji od spomenutih est elemenata. Za poiljatelja poruke jezik je emotivan, to jest izraava stanje svijesti (miljenje); za primatelja poruke jezik je konotivan, to jest postie uinak; ako se komunikacija bavi kontekstom, jezik je referencijalan; ako je upravljen na kd, jezik je metalingvistian (sluaj kad dvije osobe razgovaraju o tome da li se meusobno razumiju), a
Ameriki marksistiki kritiar. Jamesonova djela Marksizam i forma, U tamnici jezika i Politiko nesvjesno prevedena su i objavljena u Jugoslaviji. (Prev.)
*

68

ako je komunikacija upravljena na kontakt, jezik je fatian (npr: Eto, napokon priamo!). Poetska funkcija prevladava onda kada se komunikacija bavi iskljuivo porukom, kad su u prvi plan izbaene same rijei, a ne ono to govori onaj koji govori, s ciljem i u situaciji u kojoj govori.46 Jakobson ujedno podrobno razrauje De Saussureovu implicitnu distinkciju izmeu metafore i metonimije. U metafori je jedan znak zamijenjen drugim jer mu je na neki nain slian pa strast postaje plamen. U metonimiji jedan znak asocira na drugi: krilo asocira na avion jer je dio njega, a nebo asocira na avion zbog njihova tjelesnog doticaja, njihova kontigviteta. Metafore moemo stvarati zato to imamo niz ekvivalentnih znakova: strast, plamen, ljubav i slino. Kad govorimo ili piemo, odabiremo znakove iz mogueg podruja ekvivalencija pa ih zatim kombiniramo u reenicu. U pjesnitvu pak osobitu panju poklanjamo ekvivalencijama i prilikom kombiniranja i prilikom odabiranja rijei: povezujemo rijei koje su ekvivalentne po znaenju, po ritmu, fonetski ili drugaije. Upravo zato Jakobson u svojoj glasovitoj definiciji kae da poetska funkcija projicira naelo ekvivalencije s osi selekcije na os kombinacije.47 Drugaije reeno, u poeziji slinost je dometnuta kontigvitetu, to e rei da rijei ne niemo jedne do drugih samo zbog misli to ih one prenose, kao u obinom govoru, nego uvijek vodimo rauna o slinostima, oprekama, paralelizmima i tako dalje, koji nastaju na temelju zvuanja, ritma i konotacija rijei. Neki knjievni oblici kao na primjer realistika proza skloni su metonimiji, to jest povezuju znakove po asocijaciji; drugi su kao romantiarska i simbolistika poezija visoko metaforiki.48 Praka lingvistika kola Jakobson, Jan Mukarovsk, Felix Vodika i drugi predstavlja svojevrsni prijelaz s formalizma na moderni strukturalizam. Njezini predstavnici razradili su ideje formalista, ali su ih ujedno vre uklopili u okvire De Saussureove lingvistike. Pjesme valja promatrati kao funkcionalne strukture ijim oznaiteljima i oznaenima vlada samo jedan sloeni niz odnos. Takve znakove valja prouavati kao autonomne cjeline, a ne kao odraze izvanjske zbilje. De Saussureovo isticanje arbitrarne veze izmeu znaka i referencije, rijei i predmeta, pridonijelo je odvajanju teksta od njegova okolia i pretvorilo ga u autonomni predmet. No knjievno djelo je i dalje ostalo povezano sa svijetom, zahvaljujui teoriji ruskih formalista po kojoj djelo oneobiuje zbilju. Umjetnost oneobiuje i naruava konvencionalne znakovne sustave, svraa nam panju na materijalni proces jezika i tako vazda unosi svjeinu u naine naeg opaanja. Neprihvaanjem jezika kao gotove injenice mi ujedno mijenjamo vlastitu svijest. eki strukturalisti su, vie nego ruski formalisti, naglaavali strukturno jedinstvo djela. Tvrdili su da elemente djela valja poimati kao funkcije dinamine cjeline u kojoj jedna odreena razina teksta, takozvana dominanta, djeluje kao odrednica to deformira ili privlai sve ostale odrednice u vlastito magnetsko polje. Iz ovoga bi se moglo initi da je praki strukturalizam malko znanstvenija verzija nove kritike, u emu postoji zrnce istine. No premda su i praki strukturalisti promatrali artefakt kao zatvoreni sustav, isticali su da je ono to smatramo artefaktom pitanje drutvenih i povijesnih okolnosti. Jan Mukarovsk kae da umjetniko djelo opaamo kao umjetniko tek ako ga promatramo na pozadini irih drutvenih znaenja, kao sustavno odstupanje od jezine norme. Kako se mijenja pozadina, mijenja se tumaenje i vrednovanje djela pa se ponekad moe dogoditi da ga i prestanemo opaati kao umjetniko djelo. U svom radu Estetska funkcija, norma i vrijednost kao drutvene injenice (1936) Mukarovsk tvrdi da nema djela koje bi moglo imati estetsku funkciju

69

bez obzira na mjesto, vrijeme ili osobu koja ga vrednuje, i obrnuto: da svako djelo u odgovarajuim okolnostima moe imati estetsku funkciju. Mukarovsk razlikuje materijalni artefakt, to jest tvarnu knjigu, sliku ili skulpturu, od estetskog objekta, koji je ono to postoji jedino u naoj interpretaciji tvarne injenice. U djelu prake kole naziv strukturalizam se manje-vie stopio s rijei semiotika. Semiotika ili semiologija sustavno je prouavanje znakova, a to je zapravo ono ime se bave strukturalisti. Sama rije strukturalizam oznauje metodu ispitivanja koju moemo primijeniti na kojeta, od nogometne utakmice do naina proizvodnje. Semiotika je posebno podruje prouavanja, podruje sustava koje obino ne smatramo znakovima: pjesama, ptijeg glasanja, semafora, simptom bolesti, i tako dalje. Ta se dva naziva zapravo preklapaju jer strukturalizam smatra da u sustav znakova spada i ono to inae ne bismo nazvali znakovnim sustavom (na primjer rodovski odnosi u plemenskoj zajednici), dok se semiotika uglavnom slui strukturalistikim metodama. Tvorac semiotike, ameriki filozof C. S. Peirce, razlikovao je tri temeljne vrste znaka. To su: ikoniki znak, to jest znak koji nalikuje na ono to predstavlja (fotografija osobe, na primjer); indeks, u kojemu znak povezujemo s onim ega je on znak (dim s vatrom, osip s ospicama), te simbol, gdje je znak kao i u De Saussurea tek arbitrarno ili dogovorom povezan sa svojom referencijom. Semiotika prihvaa ovakvu klasifikaciju pa razlikuje denotaciju (ono to znak predstavlja) od konotacije (drugi znakovi asocijativno povezani sa znakom); kodove (strukture to proizvode znaenje) od poruka to ih ovi prenose; paradigmu (skup znakova koji mogu stajati jedan umjesto drugoga) od sintagme (gdje se znakovi zdruuju u lanac). Semiotika govori o metajezicima, to jest znakovnim sustavima kojima oznaujemo druge znakovne sustave (primjerice knjievna kritika i knjievnost); o polisemnim znakovima koji imaju vie znaenja, a slui se i nizom drugih tehnikih pojmova. Praktinu primjenu semiotike analize ukratko emo razmotriti na djelu Jurija Lotmana, vodeeg sovjetskog semiotiara iz takozvane Tartu kole. U svojim djelima Struktura umjetnikog teksta (1970) i Analiza pjesnikog teksta (1972), Lotman promatra pjesniki tekst kao slojeviti sustav ije znaenje postoji jedino u kontekstu, a znaenjem upravlja niz slinosti i oprenosti. Razlike i slinosti u tekstu i same su relativne, to jest opaamo ih tek na temelju njihovih meuodnosa. Oznaeno u pjesnitvu znaenjski je odreeno prirodom samog oznaitelja, zvunim i ritmikim shemama koje oblikuju slova na papiru. Pjesniki tekst je prezasien znaenjem, on u sebi kondenzira vie informacija nego bilo koja vrst diskursa. No dok po miljenju suvremene teorije komunikacije u drugim vrstama diskursa porast informacija dovodi do slabljenja komunikacije (jer ne moemo primiti u sebe sve ime nas sugovornik obasipa), u poeziji je to drugaije, zbog jedinstvenog naina njezine unutranje organizacije. Poezija ima minimalnu zalihost ili redundanciju (reduntantni su oni znakovi to postoje u diskursu kako bi olakali komunikaciju, a ne da bi prenosili informaciju), ali je ipak kadra dati bogatije poruke nego bilo koja druga vrst jezika. Pjesma je loa kad ne nosi dovoljno informacija jer kae Lotman informacija je ljepota. Svaki knjievni tekst sastavljen je od niza sustava (leksikog, metrikog, grafikog, fonolokog i si.), a dojmljivost i ljepota djela nastaje iz neprestanih sudara i napetosti spomenutih sustava. Svaki sustav predstavlja normu od koje drugi sustavi odstupaju, svaki izgrauje kd oekivanja to ga drugi kre. Metar, na primjer, oblikuje shemu koju moe poremetiti i naruiti sintaksa pjesme. Tako svaki sustav unutar teksta oneobiuje ostale sustave, naruava im

70

pravilnost i snanije istie njihove osobitosti. Uoavanje gramatike strukture pjesme moe primjerice uiniti itatelja svjesnijim njezinih znaenja. U trenutku kad jedan sustav pjesme zaprijeti da e postati suvie predvidiv, umijea se drugi, narui ga i izbaci u novi plan. Ako dvije rijei u pjesmi asociramo zbog slinosti po zvuku ili zbog poloaja u metrikoj shemi, postat emo svjesniji slinosti ili razlike u njihovu znaenju. Knjievno djelo neprestano obogauje i mijenja rjeniko znaenje rijei jer sudarima i kondenzacijom raznih slojeva proizvodi nove smislove. A budui da svaku rije moemo suprotstaviti drugoj na temelju pojedine njihove jednakovrijedne osobine, mogunosti su manje-vie neograniene. Svaka rije u tekstu vezana je s drugim rijeima cijelim nizom formalnih struktura pa je stoga njezino znaenje uvijek previe odreeno, uvijek rezultat nekoliko razliitih determinanti zdruenih u zajednikom djelovanju. Jedna rije moe ukazivati na drugu asonancijom, na treu sintaktikom ekvivalencijom, a na etvrtu morfolokom slinou. Tako svaki znak istovremeno sudjeluje u nekoliko razliitih paradigmatskih uzoraka ili sustava, a sloenosti sustava uvelike doprinose sintagmatski lanci asocijacija, lateralne vie nego vertikalne strukture u koje su znakovi postavljeni. Pjesniki tekst za Lotmana je stoga sustav sustava, odnos odnosa. On je najsloeniji mogui oblik diskursa jer kondenzira nekoliko sustava, svaki sa vlastitim napetostima, paralelizmima, opetovanjima i opozicijama, a svaki sustav neprestano modificira sve ostale. Pjesmu zapravo moemo samo ponovo itati, a ne itati, zato to pojedine njezine strukture uoavamo tek u retrospektivi. Poezija aktivira sve raspoloive snage oznaitelja; ona primorava rije da pod golemim pritiskom okolnih rijei dade sve od sebe i tako oslobodi svekoliko bogatstvo vlastitog potencijala. Sve to zapaamo u tekstu zapaamo tek zbog njegovih opreka i razliitosti; sastavnica djela koja se niim ne bi razlikovala od drugih ostala bi neuoljiva. ak i odsustvo pojedinih postupaka moe proizvesti znaenje. Naime, ako nas kodovi to ih je djelo proizvelo navode na oekivanje rime ili sretnog svretka, a oekivanje se ne ispuni, tada taj minus postupak, kako ga Lotman naziva, moe biti jednako dojmljiva jedinica znaenja kao i svaka druga. Knjievno djelo je neprestano stvaranje i naruavanje oekivanj; ono je sloena igra pravilnog i sluajnog, norme i odstupanja, ablona i dramatinog oneobiavanja. Premda djelo posjeduje jedinstveno verbalno bogatstvo, pjesnitvo ili knjievnost ne moemo definirati samo njihovim inherentnim jezinim svojstvima, smatra Lotman. Znaenje teksta nije tek pitanje njegova unutranjeg ustroja; ono je sadrano i u odnosu teksta prema irim sustavima znaenja, prema drugim tekstovima, kodovima i normama u knjievnosti i drutvu. Znaenje teksta ovisi i o itateljevu obzoru oekivanja Lotman je oito dobro svladao lekciju iz teorije recepcije! itatelj je onaj koji pomou raspoloivih receptivnih kodova razaznaje pojedinu sastavnicu djela kao postupak, a postupak nije tek unutranje obiljeje teksta, nego ono to uoavamo posredstvom osobitog koda i u odnosu prema odreenoj pozadini teksta. Ono to je za jednog ovjeka pjesniki postupak, za drugoga je moda tek najobiniji nain govora. Iz ovoga se lijepo vidi da je knjievna kritika prevalila dugaki put od onih dana kada joj je glavni zadatak bio da se zanosi ljepotom pjesnikih slika pa do danas. Semiotika je zapravo vrst knjievne kritike koju je do temelja izmijenila strukturalna lingvistika, pretvorivi je u strou, sustavniju analizu od dotadanje kritike, prijemljiviju i otvoreniju prema bogatstvu forme i jezika. O tome svjedoi Lotmanovo djelo. Osim to je izmijenio pristup prouavanju poezije, strukturalizam je izazvao pravu revoluciju u prouavanju pripovjedne proze. Stvorio je novu knjievnu znanost naratologiju najutjecajniji predstavnici koje su Litvanac A. J. Greimas,

71

Bugarin Tzvetan Todorov, te francuski kritiari Grard Genette, Claude Bremond i Roland Barthes. Suvremena strukturalistika analiza pripovjedne proze zapoinje pionirskim djelom o mitu francuskog antropologa Claudea Lvi-Straussa, koji je naoko razliite mitove gledao kao varijacije na niz nekoliko osnovnih tema. Lvi-Strauss dri da se pod velikom raznovrsnou mitova kriju postojane i ope strukture na koje moemo svesti svaki pojedini mit. Mit je vrst jezika: moemo ga rastaviti na jedinice (miteme), koje kao i osnovne zvune jedinice u jeziku (fonemi), dobivaju znaenje tek kada ih kombiniramo na odreeni nain. Pravila na kojima se temelje takve kombinacije moemo smatrati nekom vrstom gramatike: ona su skup odnosa pod povrinom prie, stoga upravo ta pravila tvore pravo znaenje mita. Lvi-Strauss dri da su spomenuti odnosi imanentni ljudskoj svijesti, te da prilikom prouavanja pojedinog mita ne poklanjamo toliko panje njegovu pripovjednom sadraju koliko univerzalnim mentalnim operacijama pomou kojih se mit strukturira. Te mentalne radnje, kao primjerice stvaranje binarnih suprotnosti, u stanovitom su smislu bitne za odreenje mita: to su gotovo instrumenti pomou kojih mislimo, naini klasifikacije i organizacije stvarnosti, pa je njihova bit upravo u tome, a ne u pojedinoj isprianoj pripovijesti. Isto moemo rei za totemske i rodovske sustave, dri Lvi-Strauss, koji nisu toliko drutvene i vjerske kategorije koliko mree komuniciranja, kodovi to omoguuju prijenos poruka. Svijest koja se bavi svim ovim razmiljanjem nije svijest, pojedinanog subjekta: mitovi misle sebe kroz ljude, a ne obrnuto. Oni ne izviru iz pojedinane svijesti i nemaju osobita cilja. Dakle, jedna od posljedica strukturalizma je decentriranje pojedinanog subjekta, koji vie ne smijemo smatrati poetkom i svretkom znaenja. Mitovi ive kvaziobjektivnim kolektivnim ivotom; oni razrauju vlastitu konkretnu logiku, savreno ravnoduni prema hirovima pojedinanog miljenja, pa svaku pojedinanu svijest svode na puku funkciju sebe samih. Naratologija poopuje ovaj model, proiruje ga izvan okvira nepisanih tekstova plemenske mitologije i primjenjuje ga na druge vrste pripovijedanja. Ruski formalist Vladimir Propp zapoeo je svoj rad knjigom Morfologija bajke (1928) u kojoj je sve bajke hrabro sveo na sedam podruja djelovanja i trideset i jedan stalni element ili funkciju. Svaka bajka tek je osobiti nain kombinacije spomenutih podruja djelovanja (a to su: junak, pomaga, nitkov, osoba za kojom se traga i tako dalje). Premda je Proppov model krajnje ekonomian, neki su ga kritiari sveli na jo manji broj elemenata. A. J. Greimas u svom djelu Strukturalna semantika (1966) nalazi da je Proppova shema jo uvijek suvie empirijska, pa je apstrahira uvoenjem pojma aktant. Aktant nije ni konkretna pripovijest niti lik, nego strukturna jedinica. Pod est Greimasovih aktanata: Subjekt, Objekt, Poiljalac, Primalac, Pomaga i Protivnik mogue je podvesti Proppovih sedam podruja djelovanja, to analizu ini jednostavnijom i elegantnijom. Tzvetan Todorov provodi slinu gramatiku analizu Boccacciova Dekamerona, pa likove promatra kao imenice, njihove atribute kao pridjeve, a radnje to ih obavljaju kao glagole. Raznim nainima kombiniranja takvih gramatikih jedinica svaku priu Dekamerona moemo itati kao neku vrst proirene reenice. Djelo dakle postaje pria o vlastitoj kvazilingvistikoj strukturi. Isto je,i u strukturalizmu: svako knjievno djelo, dok naoko opisuje vanjsku zbilju, ujedno kriom i sa strane promatra vlastite procese konstrukcije, naine na koje se izgrauje. Osim to o svemu ponovo razmilja putem jezika, strukturalizam o svemu ponovo razmilja tako kao da je sm njihov sadraj upravo jezik. Da bismo dobili jasniju sliku o naratologiji, razmotrit emo najzad djelo Grarda Genettea. U svojoj knjizi Diskurs pripovjednog teksta (Narrative Discourse), 1972, Genette u pripovijedanju

72

razlikuje obradu (rcit), to jest stvarni redoslijed dogaaja u tekstu; priu (histoire), to jest slijed kojim su se dogaaji doista zbivali, to zakljuujemo iz teksta; i najzad pripovijedanje (narration) koje se odnosi na sami in prianja. Prve dvije kategorije poklapaju se s ve klasinom distinkcijom ruskih formalista izmeu siea i fabule. Detektivska pria obino poinje otkrivanjem lesa pa se odvija unatrag da prikae kako je dolo do ubojstva, ali takav sie dogaanja izokree fabulu, to jest stvarnu kronologiju zbivanja. Genette razlikuje pet sredinjih kategorija pripovjedne analize. Red se odnosi na vremenski slijed pripovijesti, na naine njezina funkcioniranja pomou prolepsisa (anticipacije), analepsisa (vraanje unatrag) ili anakronije, koja uzrokuje nesklad izmeu fabule i siea. Trajanje oznauje naine na koje pripovijest moe izostavljati (elidirati) pojedine epizode, proirivati ih, saimati, usporavati i tako dalje. Uestalost podrazumijeva pitanje da li se pojedini dogaaj u fabuli zbio jednom i bio jednom isprian; da li se zbio jednom, a isprian nekoliko puta; da li se zbio nekoliko puta, pa nekoliko puta i isprian; ili se pak zbio nekoliko puta, a bio isprian samo jednom. Kategoriju naina moemo dalje dijeliti na distancu i perspektivu. Distanca se tie odnosa pripovijesti (pripovijedanja) prema materijalu o kojemu pripovijeda: da li pripovijedanjem prepriavamo (dijegeza) ili predoujemo dogaaje (mimesis), je li pria ispriana u upravnom, neupravnom ili slobodnom neupravnom govoru. Perspektiva je ono to bismo tradicionalno mogli nazvati gleditem, a i nju moemo dalje dijeliti, to jest pripovjeda moe znati vie nego to znaju likovi, manje od njih, ili isto koliko i oni; pripovijest moe biti nefokusirana, to jest moe je priati sveznajui pripovjeda koji ne sudjeluje u radnji; a moe biti interno fokusirana, to jest pria je jedan lik s odreenog gledita, s nekoliko gledita ili s gledita nekoliko likova. Mogu je i oblik vanjske fokusiranosti: tu pripovjeda zna manje nego likovi. Postoji najzad i kategorija glasa, a ona se tie samog ina pripovijedanja, onoga koji pripovijeda i onoga kome je pripovijedanje upueno. Tu su opet mogue razne kombinacije izmeu vremena pripovijesti i ispripovijedanog vremena, izmeu vremena prianja pria i vremena u kojemu se zbivaju dogaaji o kojima pripovijedamo, jer o dogaajima moemo priati prije, poslije ili (kao u epistolarnom romanu) u trenutku zbivanja. Pripovjeda moe biti heterodijegetski (npr. odsutan iz vlastita pripovijedanja), homodijegetski (ukljuen u pripovijedanje u prvom licu), ili autodijegetski (ne samo ukljuen u pripovijedanje, nego kao glavni lik pripovijesti). Ovo su samo neke Genetteove podjele, ali su bitne jer ukazuju na vani aspekt diskursa, na razliku izmeu pripovijedanja, to jest ina i procesa prianja prie, i pripovijesti, to jest onoga o emu pripovijedamo. Kad priam o sebi, kao u autobiografiji, tada se ini da je onaj ja koji pripovijeda s jedne strane isti, a s druge strane razliit od onoga ja kojega opisujem. Kasnije emo se pozabaviti zanimljivim implikacijama koje taj paradoks ima za svijet izvan knjievnosti. Sto nam je donio strukturalizam? Prvo, nemilosrdnu demistifikaciju knjievnosti. Teko je zamisliti da e kritika nakon Greimasa i Genettea oslukivati zveckanje i ubode maeva u treem stihu i opisivati kako se osjea strailo za ptice u Eliotovoj pjesmi uplji ljudi. Strukturalizam je nehajnom subjektivizmu velikog dijela tradicionalne kritike oitao dobru lekciju, ukazujui na injenicu da je knjievno djelo konstrukt, kao i svaki drugi proizvod jezika, te da mehanizme djela moemo klasificirati i analizirati kao i predmete ispitivanja bilo koje znanosti. Grubo je raskrinkao romantiarsku predrasudu da pjesma, kao i ovjek, ima duu u koju nije uljudno zavirivati. Pokazao je da se pod krinkom skrivala tek neka vrst zakrabuljene teologije, praznovjerni strah od argumentiranog naina ispitivanja, strah koji je knjievnost pretvorio u feti

73

i uvrstio autoritet prirodno tankoutne kritiarske elite. tovie, strukturalistika metoda implicitno je dovela u sumnju tvrdnju da je knjievnost jedinstveni oblik diskursa. Ako dubinske strukture moemo iskopati iz romana Mickeya Spillanea* kao i iz djela Sir Philipa Sidneya, ako su one k tome posve jednake, kakve nedvojbeno jesu, tada knjievnosti vie ne moemo pripisivati ontoloki povlateni status. inilo se da je pojavom strukturalizma prolo vrijeme velikih estetiara i humanistiko knjievnih umova Evrope dvadesetog stoljea, vrijeme Crocea, Curtiusa, Auerbacha, Spitzera i Welleka.49 Ti ljudi goleme erudicije, silne pronicljivosti i kozmopolitskog raspona aluzije najednom su se poeli javljati u povijesnoj perspektivi, kao luonoe evropskog humanizma koji je prethodio prevratima i vihorima dvadesetog stoljea. Bilo je jasno da tako bogatu kulturu ne moemo ponovo izmisliti, da je izbor dvojak: uiti od nje i prenositi je mladima ili se nostalgino hvatati za ono to je od nje ostalo, osuivati moderni svijet u kojemu je broirana knjiga izrekla smrtnu presudu visokoj kulturi, gdje vie nema posluge koja e uvati kuna vrata dok gospoda itaju u miru i osami radne sobe. Isticanje da je znaenje konstrukt jedna je od najveih novina strukturalistikog poimanja. Znaenje sada vie nije ni osobni doivljaj ni bogomdana sluajnost, ono je proizvod opeljudskih znaenjskih sustava. Teki udarac doivjelo je samosvjesno graansko vjerovanje da je osamljeni pojedinac poetak i izvor svakog znaenja. Udarac mu je zadala spoznaja da jezik prethodi pojedincu, da jezik nije toliko proizvod pojedinca koliko je pojedinac proizvod jezika. Znaenje nije prirodno, ono nije tek pitanje gledanja i vienja ili neto zauvijek dato. Nain na koji ovjek tumai svijet zapravo je funkcija jezik kojima raspolae, a oni oito nisu nepromjenjivi. Znaenje nije intuitivno zajedniko vlasnitvo svih ljudi ovoga svijeta, neto to oni zatim pretau svaki u svoj jezik i pismo, nego upravo o jeziku i pismu zajednice kojoj pripadate zavisi kakvo ete znaenje moi pretoiti u rijei. U ovakvom razmiljanju naziru se klice drutvene i povijesne teorije znaenja koja e snano utjecati na suvremenu misao. Zbilju vie ne moemo promatrati kao neto izvan nas, kao postojani i nepromjenjivi red stvari to se ogleda u jeziku. Po takvoj pretpostavci postoji prirodna veza, predutvrena podudarnost izmeu rijei i stvari. Po takvoj pretpostavci nema sumnje da jezik razotkriva pravu sliku svijeta. Strukturalizam se estoko okomio na ovakvo racionalistiko i empirijsko poimanje jezika. Kako je mogua teorija o podudaranju spoznaje i zbilje, pitao se on, ako je veza izmeu znaka i referencije proizvoljna, kao to tvrdi de Saussure? Zbilja se ne odraava u jeziku, nego jezik proizvodi zbilju: jezik je poseban nain krojenja svijeta, duboko ovisan o znakovnim sustavima kojima vladamo ili tonije sustavima koji vladaju nama. Poela se dakle javljati sumnja da strukturalizam nije empirizam samo zato to je jo jedan oblik filozofskog idealizma, ve da je njegovo poimanje zbilje kao proizvoda jezika tek najnovija verzija klasine idealistike doktrine da ljudska svijest konstituira svijet. Zanemarivanjem pojedinca, klinikim pristupom otajstvima knjievnosti i oitom nespojivou sa zdravim razumom strukturalizam je skandalizirao knjievni Establishment. injenica da strukturalizam vrijea zdravi razum uvijek mu je ila u prilog. Stvari po zdravom razumu openito imaju samo jedno znaenje, a ono je obino bjelodano, upisano u lice predmet oko nas. Svijet je onakav kakvim ga vidimo, a na je nain vienja svijeta prirodan, po sebi razumljiv. Znamo da se
*

Suvremeni ameriki pisac krimia. (Prev.) Sir Philip Sidney (15541586), veliki engleski pjesnik 16. stoljea. (Prev.)

74

Sunce okree oko Zemlje, jer vidimo da se okree. Taj je isti zdravi razum s vremena na vrijeme nalagao spaljivanje vjetica, vjeanje kradljivaca stoke, izbjegavanje idova zbog straha od smrtonosnih bolesti. No valja priznati da ni ovakvo razmiljanje nije zdravorazumsko jer zdravi razum vjeruje da je povijesno neizmjenjiv. Mislioci koji su tvrdili da oigledno znaenje ne mora nuno biti istinito, obino su doivljavali prezir: poslije Kopernika doao je Marx, koji je tvrdio da se pravo znaenje drutvenih procesa odvija iza lea pojedincu; Freud je nakon Marxa dokazivao da je pravo znaenje naih rijei i postupaka nevidljivo ljudskoj svijesti. Strukturalizam je moderni nasljednik vjerovanja da su zbilja i nain na koji je doivljujemo nespojivi. Kao takav, strukturalizam ugroava ideoloku sigurnost onih koji bi htjeli potiniti svijet svojoj vlasti, upisati mu u lice jedno i jedino znaenje, koje e im svijet vraati u neokaljanom zrcalu jezika. Strukturalizam potresa temelje empirizma knjievnih humanista vjerovanja da je najstvarnije ono to moemo iskusiti te da je knjievnost kolijevka i domaja toga bogatog, profinjenog, sloenog iskustva. Kao i Freud, strukturalizam razgoliuje sablanjivu istinu da su i naa najosobnija iskustva posljedica odreene strukture. Rekao sam da je strukturalizam nosio u sebi klice drutvene i povijesne teorije znaenja, klice koje uglavnom nisu mogle proklijati. Jer premda je mogue da su znakovni sustavi s kojima pojedinci ive kulturno nepromjenjivi, nisu nepromjenjivi duboki zakoni to upravljaju radom tih sustava. Za najokorjelije oblike strukturalizma oni su bili univerzalni, ugraeni u kolektivnu svijest koja transcendira svaku pojedinanu kulturu, a Lvi-Strauss je drao da su im korijeni u samoj strukturi ljudskoga mozga. Rijeju, strukturalizam je bio jezivo nepovijestan: zakoni miljenja koje je otkrio paralelizmi, opozicije, inverzije i ostalo spadaju u podruje openitog, koje nema mnogo veze s konkretnim razliitostima ljudske povijesti. S takvih olimpskih visina strukturalizmu se svaka svijest inila jednakom. Nakon to bi uzdu i poprijeko okarakterizirao sustave zakoni unutar knjievnog teksta, strukturalistu nije preostajalo nita drugo nego da se zavali u stolicu i zapita ime e se dalje pozabaviti. Povezati djelo sa zbiljom o kojoj govori, s uvjetima u kojima je nastalo ili s konkretnim itateljima to nije dolazilo u obzir jer se strukturalizam upravo temeljio na misli da zbilju treba staviti u zagrade. Da razotkrije prirodu jezika, De Saussure je, vidjeli smo, prvo morao odbaciti ili zaboraviti ono o emu jezik govori: iskljuio je referenciju, to jest konkretni predmet na koji znak upuuje, kako bi bolje ispitao strukturu samoga znaka. Taj je potez upadljivo slian Husserlovu: staviti zbiljski predmet u zagrade da bismo to bolje ispitali kako ga doivljujemo u svijesti. Premda se u kljunim pitanjima razlikuju, strukturalizam i fenomenologija potjeu iz istog ironinog ina iskljuivanja materijalnog svijeta kako bi to bolje osvijetlili nau svijest o njemu. Za svakoga tko vjeruje da je svijest u vanom smislu praktina, da je nerazdvojno povezana s nainima naeg djelovanja u zbilji i na zbilju, takav je potez nuno porazan. To je kao da ubijemo ovjeka kako bismo mu na miru ispitali krvotok. Pitanje meutim nije bilo tek u iskljuivanju neega tako openitog kao to je svijet: valjalo je pronai barem nekakvo sigurno uporite u jednom konkretnom svijetu gdje je sigurnost bilo teko nai. De Saussure je svoja predavanja od kojih je sastavljen Teaj ope lingvistike odravao u srcu Evrope izmeu 1907. i 1911, uoi povijesnog sloma koji sm nije doivio. Edmund Husserl je upravo tih godina formulirao glavne doktrine fenomenologije, u drugom evropskom sreditu ne ba suvie udaljenom od De Saussureove eneve. Otprilike u isto vrijeme ili malo kasnije najvei pisci engleske knjievnosti dvadesetog stoljea Yeats, Eliot, Pound, Lawrence, Joyce razvijali

75

su vlastite zatvorene simbolike sustave u kojima se tradicija, teozofija, naelo mukog i enskog, medijavelizam i mitologija trebali biti potporom za zaokruene sinkrone strukture, sveobuhvatni modeli za nadziranje i tumaenje povijesne zbilje. Sam De Saussure postavio je tezu o postojanju kolektivne svijesti na kojoj se temelji sustav jezika langue. U tom bijegu u mit najveih pisaca engleske knjievnosti nije teko nazrijeti bijeg od suvremene povijesti. Tee ga je ipak nazrijeti u udbeniku strukturalne lingvistike ili u kakvu ezoterinom filozofskom spisu. Moda se taj bijeg jasnije oituje u nelagodnosti strukturalistikog odnosa prema problemu povijesne mijene. De Saussure je na razvitak jezika gledao kao na prirodnu smjenu sinkronih sustava. Slino kao onaj vatikanski dostojanstvenik koji je izjavio da se nita bitno nee promijeniti ako Papin najavljeni proglas o kontroli raanja izmijeni dotadanja nauavanja: Crkva e s jednog vrstog vjerovanja prijei na drugo, i to je sve. Povijesna mijena po De Saussureovu miljenju utjee samo na pojedine elemente jezika, stoga tek neizravno moe utjecati na cjelinu. Jezik kao cjelina prilagodit e se takvu naruavanju, kao to se bolesnik navikne na drvenu nogu, ili kao Eliotova Tradicija koja svakom novom remek-djelu uljudno zaeli dobrodolicu. Iza takva modela jezika krije se jasno odreeno poimanje drutva: mijena je naruavanje i.izbacivanje iz ravnotee jednog u biti neproturjenog sustava, koji e se na trenutak zaljuljati, a zatim (brzo povratiti ravnoteu i saivjeti se s mijenom. Promjena u jeziku kao da je sluajna za de Saussurea: dogaa se slijepo, nepredvieno. Tek e nam ruski formalisti iz kasnijeg razdoblja protumaiti da i mijenu moemo gledati kao sustav. Jakobson i njegov kolega Jurij Tinjanov drali su da je i sama povijest knjievnosti sustav u kojemu su neki oblici i anrovi ponekad dominantni, a drugi podreeni. Knjievnost se u takvu hijerarhijskom sustavu razvija skokovito, pa pojedini dotad dominantni oblik postaje podreen i obrnuto. Pokreta je ovoga procesa oneobiavanje: ako se jedan dominantni knjievni oblik istroi i postane neuoljiv, ako neke njegove postupke preuzme kakav podanr kao recimo novinarstvo, pa time izbrie razlike izmeu sebe i prvog anra, javit e se neki dotad podreeni oblik da oneobii takvo stanje. Povijesna mijena postupno je prestrojavanje postojanih elemenata unutar sustava: nijedan element nikad se ne gubi, ve samo mijenja oblik promjenom odnosa prema ostalim elementima. Jakobson i Tinjanov kau da je povijest sustava i sama sustav: dijakroniju moemo prouavati pomou sinkronije. I drutvo je sainjeno od cijelog niza sustava (ili serija, po formalistima), a svaki sustav pokreu njemu svojstveni unutranji zakoni, pa se svaki razvija relativno nezavisno od ostalih. Postoje ipak suodnosi meu nizovima: knjievni niz se u svakom trenutku zatjee pred nekoliko moguih putova razvitka, ali e put koji odabere biti posljedica suodnosa samog knjievnog sustava i ostalih povijesnih nizova. Ovakvo miljenje nisu preuzeli svi kasniji strukturalisti, stoga je povijesna mijena u njihovu odluno sinkronijskom pristupu predmetu prouavanja ponekad bila jednako tajanstvena i neobjanjiva kao romantiarski simbol. Strukturalizam je u mnogoemu raskinuo s tradicionalnom knjievnom kritikom, premda joj je u mnogoemu i dalje ostao duan. Vidjeli smo da je njegova zaokupljenost jezikom imala radikalne implikacije, ali istovremeno bila prava opsesija akademskih umova. Zar nije postojalo nita osim jezika? A to je s radom, spolnou, politikom vlau? I ta podruja stvarnosti mogu biti nerazdvojni dio jezika, ali po miljenju strukturalista nikako nisu svodljiva na jezik. Koji su to politiki uvjeti doveli do tako ekstremnog izbacivanja jezika u prvi plan? Ima li zapravo mnogo razlike izmeu strukturalistikog poimanja knjievnog teksta kao zatvorenog sustava i novokritikog pristupa tekstu kao izdvojenom predmetu? Sto se dogodilo sa shvaanjem

76

knjievnosti kao drutvene prakse, kao oblika proizvodnje koja se nuno ne iscrpljuje u proizvodu? Strukturalizam je znao secirati taj proizvod, ali se nije htio baviti pitanjem materijalnih uvjeta njegova nastanka, jer je to moglo znaiti predati se mitu o porijeklu. Nije niti previe brinuo o tome kako se taj proizvod konzumira u stvarnosti, o tome to se zbiva kad ljudi itaju knjievna djela, ni o ulozi to je ta djela igraju u drutvenim odnosima openito. Nije li, uostalom, strukturalistiko naglaavanje integriranosti znakovnog sustava tek druga verzija teze o knjievnom djelu kao organskoj cjelini? Lvi-Strauss je govorio o mitovima kao o imaginarnim rjeenjima za stvarne drutvene suprotnosti; Jurij Lotman se posluio slikovnim inventarom kibernetike kako bi pokazao da je pjesma sloena organska cjelina; praka kola razvila je funkcionalistiko poimanje po kojemu svi elementi djela rade neumorno i slono, za dobrobit cjeline. Dok je tradicionalna kritika ponekad svodila djelo na prozor u pievu duu, strukturalizam ga je, ini se, pretvorio u prozor prema univerzalnoj svijesti. Prijetila je opasnost da e materijalnost teksta i svi njegovi pojedinani jezini procesi biti dokinuti: povrina teksta postala je tek posluni odraz njegovih skrivenih dubina. Lenjinova misao o zbiljnosti privida dola je u opasnost da bude previena jer su sve povrinske karakteristike djela bile svodljive na bit, na jedno jedino sredinje znaenje kojim se pothranjuju svi aspekti djela, a ta bit nije vie bila pieva dua ni Duh Sveti, nego glavom dubinska struktura. Tekst je bio samo kopija dubinske strukture, a strukturalistika kritika kopija te kopije. I najzad, ako su tradicionalni kritiari bili duhovna elita, strukturalisti su bili znanstvena elita, potkovana tajanstvenim znanjem nedostinim obinom itatelju. Dokinuem stvarnoga predmeta strukturalizam je dokinuo i ljudski subjekt. Taj dvostruki potez lijepo definira polazite strukturalizma. Djelo se ne odnosi na predmet niti je izraz individualnog subjekta. Objekt i subjekt odsjeeni su od svijeta, a u zrakopraznom prostoru meu njima visi sustav pravila. Taj sustav ivi vlastitim, samostalnim ivotom i nee pokleknuti pred molbama i preklinjanjima pojedinca. Strukturalizam, blago reeno, nije znao to e s pojedinanim subjektom: on je taj subjekt naprosto likvidirao, sveo ga na funkciju impersonalne strukture. Drugim rijeima, novi subjekt postao je sm sustav, uljepan svim atributima pojedinca u tradicionalnom smislu: samostalnou, eljom za izgraivanjem sebe, cjelovitou i tako dalje. Strukturalizam je antihuman, to ne znai da njegovi poklonici otimaju sirotoj djeci kolae iz usta, ve da odbacuju mit o iskustvu pojedinca kao o poetku i svretku svakog znaenja. Za humanistiku tradiciju znaenje je neto to ja sm stvaram ili to stvaramo zajedniki; ali kako moemo stvarati znaenje ako ve ne postoje pravila koja njime upravljaju? Ma kako se daleko vraali u prolost, ma koliko tragali za porijeklom znaenja, na kraju emo uvijek naii na ve postojeu strukturu. A ta struktura nije mogla naprosto biti rezultat govora, jer kako bismo bez nje uope mogli suvislo govoriti? Nikad neemo moi otkriti prvi znak iz kojega je sve poteklo jer jasno nam kae De Saussure jedan znak pretpostavlja drugi od kojega se razlikuje, a ovaj opet naredni. Ako je jezik ikada bio roen razmilja Lvi-Strauss mora da se rodio u hipu. itatelj e se sjetiti da komunikacijski model Romana Jakobsona polazi od poiljatelja koji je izvor poruke, no odakle je doao taj poiljatelj? Da bi uope mogao prenijeti poruku, ovjek je ve morao biti uhvaen u jezik i od njega sainjen. U poetku bijae Rije. Ovakvo gledanje na jezik vrijedan je korak naprijed u usporedbi s gledanjem po kojemu je jezik izraz individualne svijesti. Premda moda nije najsretnije rei da je jezik individualni izraz, sigurno je da on na neki nain ukljuuje pojedince i njihove namjere, a upravo to je ono to

77

strukturalizam ne uzima u obzir. Vratimo se asak na mjesto u knjizi kada sam vas zamolio da zatvorite vrata, jer da je u sobi propuh. Rekao sam da znaenje mojih rijei ne zavisi o nekoj mojoj osobnoj namjeri, da je znaenje, tako rekavi, funkcija jezika, a ne nekakav moj mentalni proces. ini se da rijei u pojedinim konkretnim situacijama doista znae ono to znae, pa ma kakvo im drugo znaenje ja u tom trenutku htio pripisati. No to bi bilo kad bih vas zamolio da zatvorite vrata nakon to sam prethodno proveo dvadeset minuta vezujui vas za stolicu? Sto bi bilo da su vrata ve zatvorena ili da ih uope nema? Vi biste me s punim pravom mogli upitati: to time hoete rei? To ne bi znailo da niste razumjeli znaenje mojih rijei, ve da niste razumjeli znaenje mojih rijei. Ne bi vam pomoglo ni kad bih vam gurnuo rjenik u ruke. Kad u ovakvoj situaciji pitate Sto time hoete rei?, vi zapravo pitate za moje namjere, a ako njih ne razumijete, onda moja molba da zatvorite vrata doista nema nikakva znaenja. Pitati me za namjere ne znai nuno da mi elite zaviriti u mozak i prouiti mentalne procese koji se u njemu odvijaju. To ne znai nuno poimati namjere onako kako ih poima E. D. Hirsch: kao u biti osobne mentalne inove. Pitanjem to time hoete rei? vi me zapravo pitate to svojim rijeima elim postii; vama je do toga da razumijete situaciju, a ne da zavirujete u kojekakve mrane misli to mi se motaju po glavi. Razumjeti moju namjeru znai shvatiti moj govor i ponaanje u odnosu prema situaciji. Kada shvatimo intenciju djelia jezika, tumaimo je kao ono to je neemu upravljeno, to je konstruirano tako da postigne odreeni uinak. A sve to nikako ne moemo razumjeti odvojeno od konkretnih uvjeta u kojima jezik funkcionira. Ovako shvatiti jezik znai gledati ga kao praksu, a ne kao objekt. A praksa bez ljudskog subjekta naravno ne postoji. Ovakvo gledanje na jezik uglavnom je posve strano strukturalizmu ili barem njegovim klasinim verzijama. Spomenuo sam da De Saussurea nije zanimalo ono to ljudi doista govore, nego struktura koja im omoguuje da govore. De Saussure je prouavao jezik, langue, a ne govor, parole, pa je jezik promatrao kao drutvenu injenicu, a govor kao sluajni izraz pojedinca, neto o emu ne moemo teoretizirati. U takvu poimanju jezika ve je prisutno prilino problematino gledanje na odnos pojedinca i drutva. Sustav je po takvu poimanju determiniran, a pojedinac slobodan; drutveni pritisci i determinante nisu toliko snage to djeluju u konkretnom govoru koliko jedna monolitna struktura koja nam je na neki nain nadreena. Takvo gledanje pretpostavlja da individualni izraz, parole, doista jest individualan, a ne neka nuno drutvena ili dijaloka pojava koja nas zajedno s ostalim govornicima i sluateljima uvlai u iroko polje drutvenih vrijednosti i ciljeva. De Saussure oduzima jeziku drutvenost upravo ondje gdje je ona najvanija: u produkciji jezika, u nainu na koji konkretni pojedinac u drutvu govori, ita i pie. Stoga su pravila i ogranienja jezinog sustava fiksirana i zadana, ona su aspekti jezika, a ne ono to mi proizvodimo, modificiramo i mijenjamo u svakodnevnom priopavanju. Opaamo i da u De Saussureovu modelu pojedinca i drutva, kao i u mnogim klasinim graanskim modelima, nema posrednike veze izmeu osamljenog pojedinca i jezinog sustava kao cjeline. Ovaj model prelazi preko injenice da pojedinac nije samo lan drutva, nego da moe biti ena, predradnik u tvornici, katolik, majka, doseljenik ili pristalica pokreta za nuklearno razoruanje. Model zanemaruje i ono to proizlazi iz spomenute injenice: da ljudi istovremeno obitavaju u nekoliko razliitih, ponekad moda i meusobno proturjenih jezika.

78

Zaokret od strukturalizma bio je dijelom i pomak od jezika prema diskursu,50 da se posluimo terminom francuskog lingvista Emila Benvenistea. Jezik je govor ili pismo shvaen objektivno, kao lanac znakova bez subjekta. Diskurs je jezik u smislu izriaja (utterance), on ukljuuje one koji govore i one koji piu, a time potencijalno i itatelje i sluatelje. Ovakvo gledanje nije naprosto povratak na predstrukturalistiko doba, kad smo mislili da jezik pripada pojedincu, kao obrve; ono nije povratak na klasini ugovorni model jezika, po kojemu je jezik tek svojevrsni instrument kojim se uglavnom izdvojeni pojedinci slue za razmjenu svojih predjezinih iskustava. Takvo je poimanje jezika zapravo trino, usko povezano s povijesnim razvitkom graanskog individualizma. Po njemu, znaenje mi pripada kao potrona roba, a jezik je niz etona pomou kojih, kao i novcem, mogu razmjenjivati vlastitu znaenjsku robu s drugim pojedincem, s drugim vlasnikom znaenja. Po tako empiriskoj teoriji jezika teko je bilo znati da li je ono to smo dobili u zamjenu doista pravo, neiskrivljeno znaenje. Recimo na primjer da sam zamislio neki pojam, nalijepio mu jezini znak, pa takav paket dobacio drugom ovjeku. Ovaj ga je pogledao i u kartoteci vlastitog sustava znakova pokuao pronai odgovarajui pojam. Pitanje je kako ja mogu znati je li onaj drugi pripojio znak pojmu jednako kao i ja. Moe biti da je sporazumijevanje samo neprestani nesporazum. Laurence Sterne je u svom romanu Tristram Shandy iskoristio komini potencijal ovog empirijskog modela jezika nedugo nakon to je u Engleskoj empirizam postao standardni filozofski pogled na jezik. Kritiari strukturalizma nipoto se nisu htjeli vratiti na to jadno stanje kad smo znakove shvaali kao pojmove, kad pojmovima nismo prilazili kao osobitim nainima uporabe znakova. Teorija znaenja koja je istisnula ljudski subjekt inila im se udnom. Ogranienost dotadanjih teorija znaenja ogledala se u dogmatskoj tvrdnji da je namjera govornika ili pisca presudna za interpretaciju. Suprotstaviti se takvom dogmatskom miljenju nije nuno znailo pretvarati se da namjere ne postoje. Valjalo je naprosto ukazati na proizvoljnost tvrdnje da je namjera uvijek dominantna struktura diskursa. Roman Jakobson i Claude Lvi-Strauss su 1962. objavili analizu Baudelaireove pjesme Les Chats, analizu koja je postala gotovo klasini primjer tipino strukturalistikog pristupa tekstu.51 Autori su iz semantikih, sintaktikih i fonolokih slojeva pjesme izvukli niz ekvivalencija i opozicija te cjepidlakom upornou prodrli do razine pojedinanih fonema. U svom glasovitom odgovoru na ovu analizu Michael Riffatterre je istakao da neke strukture koje su Jakobson i LviStrauss pronali u pjesmi ne bi mogao zamijetiti ni najpaljiviji itatelj.52 Analiza uope nije uzela u obzir proces itanja: zahvatila je tekst u sinkroniji, promatrala ga kao predmet u prostoru, a ne kao gibanje u vremenu. Znamo meutim da pojedina znaenja dobivaju drugaije nijanse prilikom ponovnog itanja, da ponovljena rije ili slika ne znai isto to je znaila prvi put, ve i zbog same injenice to je ponovljena. Nita se ne dogaa dvaput, upravo zato to se jednom ve dogodilo. Analiza Baudelaireove pjesme, kae Riffatterre, ujedno previa neke itekako vane konotacije rijei, konotacije koje postaju uoljive tek kada s teksta prijeemo na kodove kulture i drutva iz kojih tekst crpi. Strogo strukturalistika odreenja autora analize ne doputaju im takav prijelaz. Kao pravi strukturalisti, oni pjesmu tretiraju kao jezik. Pozivajui se na proces itanja i kulturoloke uvjete u kojima poimamo djelo, Riffatterre je uinio korak naprijed prema shvaanju djela kao diskursa. Jedan od najznaajnijih kritiara De Saussureove lingvistike ruski je filozof i teoretiar knjievnosti Mihail Bahtin, koji je 1929. pod imenom svojega kolege V. N. Voloinova objavio pionirsko djelo Marksizam i filozofija jezika. Bahtin je ujedno uvelike zasluan za dosad

79

najuvjerljiviju kritiku ruskog formalizma u djelu Formalna metoda u znanosti o knjievnosti, objavljenom 1928. pod imenom Bahtina i P. N. Medvedeva. Otrim suprotstavljanjem De Saussureovoj objektivistikoj lingvistici, ali i kritikom subjektivistikih alternativa, Bahtin je skrenuo panju s apstraktnog sustava jezika (langue) na konkretno izraavanje pojedinca u odreenom drutvenom kontekstu. Jezik po Bahtinu moramo promatrati kao inherentno dijaloki proces: pojmiti ga moemo jedino kao neto to je nuno upravljeno prema drugima. Znak moramo gledati ne toliko kao postojanu cjelinu (ne kao signal), koliko kao aktivnu komponentu govora, ije se znaenje modificira i mijenja pod utjecajem promjenjivih, drutveno uvjetovanih tonova, vrijednosti i konotacija koje znak u sebi kondenzira, u specifinim drutvenim uvjetima. Budui da se te vrijednosti i konotacije neprestano mijenjaju, budui da je jezina zajednica heterogeno drutvo punio proturjenih interesa, znak za Bahtina nije toliko neutralni element u datoj strukturi koliko arite borbe i proturjeja. Nije dovoljno pitati se to (?) kojoj su ga sueljene drutvene skupine, klase, pojedinci i diskursi nastojali prisvojiti i pridati mu vlastita znaenja. Ukratko, jezik je polje ideoloke borbe, a ne monolitni sustav. Znakovi su dapae materijalni medij ideologije jer bez njih ne bi mogle postojati ni vrijednosti ni ideje. Bahtin potuje ono to bismo mogli nazvati relativnom autonomijom jezika, to jest injenicu da jezik ne moemo svesti na odraz drutvenih interesa, ali istie da nema jezika to nije uhvaen u konkretne drutvene odnose, koji su pak sastavni dio irih politikih, ideolokih i ekonomskih sustava. Rijei su vienaglaene (multiaccentual), a ne okamenjene u znaenju: one su uvijek rijei jednog pojedinca upuene drugome pa taj konkretni kontekst oblikuje i mijenja njihovo znaenje. tovie, budui da su po ovakvu gledanju svi znakovi materijalni ba kao i automobili budui da bez njih ne bi mogla postojati ljudska svijest, Babtinova teorija jezika polae temelje materijalistikoj teoriji same svijesti. Ljudska svijest po Bahtinu jest aktivno, materijalno, znakovno saobraanje subjekta s drugima, a ne unutranje zatvoreno carstvo odsjeeno od vanjskog svijeta. Svijest je, kao i jezik, istovremeno unutar i izvan subjekta. Jezik ne smijemo gledati ni kao izraz ni kao odraz ni kao apstraktni sustav, ve kao materijalno sredstvo za proizvodnju u kojemu se materijalno tijelo znaka pretvara u znaenje, procesom drutvenih sukoba i dijaloga. Nekoliko vrijednih radova nastalih u nae doba poteklo je iz ove radikalno antistrukturalistike teorije.53 Na njezine daleke odjeke nailazimo i u jednoj struji anglosaksonske filozofije jezika, koja inae ne mari za tako strane joj pojmove kao to je ideologija. Ta struja, poznata kao teorija govornog ina, potjee iz djela engleskog filozofa J. L. Austina, osobito iz njegove aljivo naslovljene knjige Kako djelovati rijeima (How to Do Things with Words), 1962. Austin smatra da jezik ne slui uvijek tek opisivanju zbilje, da je on ponekad performati van,.to jest upravljen izvrenju radnje. Postoje ilokucijski inovi gdje se radnja obavlja u samom izricanju, na primjer: Obeavam da u bisti dobar ili: Proglaavam vas muem i enom. Perlokucijski inovi postiu uinak izricanjem: rijeima vas mogu uvjeriti, navesti na kakvu radnju, zaplaiti. Zanimljivo je da Austin na kraju priznaje da je sav jezik zapravo performativan. ak je i konstatacija injenica ili konstativni jezik in obavjetavanja ili potvrivanja, a prenoenje obavijesti isto je toliko izvoenje (performance) koliko i nadijevanje imena brodu. Da bi ilokucijski inovi bili valjani, moraju biti zadovoljene stanovite konvencije: ja moram biti ovlaten za izricanje takvih izjava, moram ih izricati ozbiljno, uvjeti moraju biti prikladni, postupci ispravno provedeni, i tako dalje. Ne mogu, recimo, krstiti jazavca, a jo gore e biti ako

80

krstim a nisam sveenik. (Uzeo sam sliku krtenja zato to Austinova rasprava o prikladnim uvjetima, ispravnim postupcima i ostalom, udno ali bitno podsjea na teoloke raspre o valjanosti sakramenta.) Vanost svega ovoga u odnosu na knjievnost postaje nam jasna kad shvatimo da i knjievna djela moemo promatrati kao govorne inove ili kao oponaanja takvih inova. Moe se initi da knjievnost opisuje svijet, to ponekad doista i ini, ali je njezina prava funkcija performativna: knjievnost se slui jezikom u okviru stanovitih konvencija, s ciljem da izazove reakcije u itatelja. Knjievnost postie neto samim inom kazivanja; ona je jezik kao neka vrst materijalne prakse, diskurs kao drutveno djelovanje. Kad gledamo konstativne reenice, to jest izjave o istinitosti ili neistinitosti, skloni smo odrei im stvarnost i djelotvornost koju one same po sebi imaju. Knjievnost nam u najdramatinijem obliku vraa taj osjeaj o performativnosti jezika jer je posve nevano da li ono to ona tvrdi da postoji doista postoji ili ne. Teorija govornog ina problematina je i po sebi i kao model knjievnosti. Nije jasno moe li takva teorija, da bi se uvrstila, na kraju izbjei preutno uvoenje starog fenomenolokog subjekta s namjerom (intending subject). Njezina zaokupljenost jezikom je, rekli bismo, nezdravo pravnika: zaokupljenost pitanjem tko smije rei to kome i u kakvim uvjetima.54 Predmet Austinove analize je, kako on kae, totalni govorni in u totalnoj govornoj situaciji, ali nam Bahtin pokazuje da je u takve inove i situacije ukljueno mnogo vie nego to teorija govornog ina moe i pretpostaviti. Ujedno je opasno uzimati situacije ivog govora kao modele za knjievnost. Knjievni tekstovi naprosto nisu govorni inovi u doslovnom smislu: Flaubert se zapravo ne obraa meni. Knjievni su tekstovi pseudo ili pravi govorni inovi imitacije govornih inova pa ih je i sam Austin kao takve manje-vie odbacio, tvrdei da su neozbiljni i krnji. Richard Ohman uzima upravo tu osobitost knjievnih tekstova injenicu da oponaaju ili predouju govorne inove koji se nikad nisu zbili kao nain za definiranje knjievnosti, premda time zapravo nije obuhvaeno sve ono to knjievnost po uobiajenom miljenju oznauje.55 Razmiljati o knjievnom diskursu kao o jeziku ivog ljudskog subjekta ne znai prvenstveno razmiljati o njemu kao o jeziku konkretnih ljudi: stvarnog povijesnog autora, pojedinog povijesnog itatelja i tako dalje. Moda je i o tome vano neto znati, ali knjievno djelo nije ivi dijalog ili monolog. Knjievno djelo je djeli jezika izvan bilo kakvog konkretnog ivog odnosa, pa je stoga podlono ponovnom pisanju i reinterpretaciji niza raznih itatelja. Samo djelo ne moe predvidjeti povijest svojih buduih interpretacija, ono ne moe odreivati i ograniavati takva itanja, kao to to mi moemo, ili pokuavamo, razgovorom licem u lice. Anonimnost djela dio je same njegove strukture, a ne sluajna nevolja koja ga je zadesila. U tom je smislu ideja o autoru kao izvoru i gospodaru znaenja puka fikcija. Knjievno djelo ipak izgrauje uporita za itatelja (subject positions). Hamer nije pretpostavljao da u ja osobno itati njegove spjevove, ali njegov jezik, oblikom svoje konstrukcije, neizbjeno nudi itatelju odreena uporita, kljune toke s kojih ga moemo tumaiti. Razumjeti pjesmu znai shvatiti da je njezin jezik s odreenih pozicija upravljen prema itatelju: itajui je izgraujemo osjeaj o vrsti dojma koji jezik djela pokuava postii (namjere), o uporabno primjerenim vrstama retorike, o pretpostavkama na kojima se temelje njegove poetske taktike, o stavovima prema stvarnosti to ih takve taktike podrazumijevaju. A sve ovo ne mora odgovarati namjerama, stavovima,i pretpostavkama konkretnog povijesnog autora u

81

trenutku dok pie, to postaje oigledno ako Blakeove* Pjesme nevinosti i iskustva pokuamo itati kao izraz samoga Williama Blakea. Moe se dogoditi da ne znamo nita o autoru ili da djelo ima nekoliko autora (znamo li autora knjige proroka Izaije ili Casablance?), ili da prihvatljiv pisac u odreenom drutvu bude onaj koji pie s odreene pozicije. Dryden u svoje doba ne bi bio pjesnik da je pisao slobodnim stihom. Razumjeti te aspekte teksta, takvo njegovo djelovanje, pretpostavke, taktike i orijentiranost, znai razumjeti namjere djela. A pretpostavke i taktike djela ne moraju biti meusobno sukladne: tekst moe nuditi nekoliko oprenih ili proturjenih uporita (subject positions) s kojih ga moramo itati. Kad itamo Blakeova Tigra, uviamo da je proces izgraivanja spoznaje o.ishoditu i usmjerenosti jezika nerazdvojan od procesa izgradnje naeg subjektnog stava. Kakvu vrst itatelja podrazumijeva ton pjesme, njezine retorike taktike, inventar njezinih pjesnikih slika, arsenal njezinih pretpostavki? Kako pjesma oekuje da je shvatimo? eli li da njezine postavke uzmemo zdravo za gotovo i time se potvrdimo kao itatelji kadri da je priznamo i sloimo se s njome, ili nas poziva da zauzmemo kritiki stav, oprean onome to nam ga sama nudi? Drugim rijeima, je li pjesma ironina ili satirina? Ili nas tekst to jo vie zbunjuje dvosmisleno hoe nasukati izmeu dviju mogunosti, pa mami nau suglasnost dok je u isti mah nastoji potkopati? Ovako pojmiti odnos izmeu jezika i ljudske subjektivnosti znai sloiti se sa strukturalistikim izbjegavanjem onoga to bismo mogli nazvati humanistikom pogrekom, to jest sloiti se s naivnim vjerovanjem da je knjievni tekst tek kopija ivog glasa stvarnoga mukarca ili ene koji nam se obraaju. Takvo shvaanje knjievnosti sklono je vjerovanju da distinktivno obiljeje knjievnosti injenica da je ona pisana pomalo i smeta itatelju. Hladan i impersonalan kakav jest, tisak se svojom nezgrapnom masom uplie izmeu nas i autora. Kako bi divno bilo kad bismo doista mogli porazgovarati sa Cervantesom! Takav stav dematerijalizira knjievnost, trudi se da materijalnu gustou knjievnosti kao jezika svede na prisni duhovni dodir ivih osoba. On prihvaa liberalno humanistiku sumnju u sve to nije neposredno svodljivo na interpersonalno, od feminizma do proizvodnje. Takav stav zapravo uope ne mari za pristup tekstu kao tekstu. Izbjegavanjem humanistike pogreke strukturalizam je upao u drugu zamku: gotovo je posve dokinuo ljudski subjekt. Idealni itatelj za strukturaliste je bio onaj koji raspolae svim kodovima potrebnim za potpuno razumijevanje djela. itatelj je bio tek odraz djela, onaj koji ga razumije onakva kakvo ono jest. Idealni itatelj morao je biti naoruan svim tehnikim znanjem nunim za odgonetanje djela, nepogreiv u primjeni toga znanja, slobodan od svega to bi ga moglo sputavati. Dovedemo li takav model do krajnosti, proizlazi da itatelj nije smio imati ni dravljanstvo, ni drutveno-klasnu pripadnost, ni spol, ni etnika obiljeja, ni stavove koje mu namee kultura. U stvarnosti meutim rijetko kada sreemo itatelja koji bi potpuno udovoljio takvim zahtjevima. No idealni se itatelj po miljenju strukturalista nije morao ni muiti neim tako obinim kao to je postojanje. Ideja o idealnom itatelju nije bila nita drugo nego zgodna heuristika (ili pronalazaka) iluzija, koja je imala odrediti to znai ispravno itati pojedini tekst. Drugim rijeima, itatelj je bio tek funkcija teksta: iscrpno opisati tekst znailo je isto to i potanko opisati itatelja nunog za razumijevanje teksta.
William Blake (17571827), engleski pjesnik ranoromantiarskog razdoblja, poznat,po vizionarskom i mistinom poimanju svijeta. (Prev.) John Dryden (16311700), engleski pjesnik klasicistikog doba, pisac brojnih komedija, satira, tragedija i eseja. (Prev.)
*

82

Strukturalistiki idealni ili superitatelj bio je zapravo transcendentalni subjekt lien svih drutvenih determinanti. U pojmovnom smislu mnogo je dugovao tezi amerikog lingvista Noama Chomskog, tezi o jezinoj kompetenciji, to jest nekoj vrsti uroene sposobnosti pomou koje ovladavamo unutranjim pravilima jezika. No ni sam Lvi-Strauss nije mogao itati tekstove onako kako bi ih itao Svemogui! Postoji dapae prilino uvjerljivo miljenje da je LviStraussovo zanimanje za strukturalizam u poetku bilo uvelike povezano s njegovim politikim pogledima na reorganizaciju poslijeratne Francuske, a u tim pogledima nije bilo nimalo boanske sigurnosti.56 Strukturalizam je, meu ostalim, jo jedan u nizu na propast osuenih pokuaja knjievne teorije da religiju nadomjesti neim jednako djelotvornim, u ovom sluaju modemom religijom znanosti. Ustrajanje na posve objektivnom itanju knjievnog djela stavlja nas meutim pred ozbiljne probleme jer i u najobjektivnijoj analizi uvijek postoje primjese interpretacije, pa stoga i subjektivnosti. Kako je na primjer strukturalist identificirao razne znaenjske jedinice teksta? Kako je dolazio do zakljuka da pojedini znak ili niz znakova tvori znaenjsku jedinicu kada se nije oslanjao na okvire drutveno-kulturnih pretpostavki, nego ih je u svojim najkraim oblicima htio ignorirati? Za Bahtina je sav jezik vrijednosno obojen upravo zato to je jezik stvar drutveno-praktine uporabe. Osim to oznauju predmete, rijei ukazuju i na nae stavove prema predmetima. Ton kojim kaete: Dodaj mi sir moe ukazivati na va odnos prema meni, sebi, siru i situaciji u kojoj smo se zatekli. Strukturalizam je priznavao da se jezik kree u takvoj konotativnoj dimenziji, ali je uzmicao pred njezinim punim implikacijama. Bio je nesklon vrednovanju u irem smislu, to jest izricanju miljenja o kvaliteti pojedinog djela. To mu se inilo neznanstvenim, a bio je i umoran od beletristikih prenemaganja. Zato u naelu nije bilo razloga da do kraja ivota ne ostanete strukturalist i da se bavite obradom autobusnih karata. Strukturalistika znanstvenost nije vam davala klju za razgraniavan je vanog od nevanog. Lana ednost strukturalistikog izbjegavanja vrijednosnog suda, ba kao i lani stid bihejvioristike psihologije s onim njezinim prijetvorno ednim, eufemistikim okolianjem i izbjegavanjem svakog jezika koji mirie na ljudski, rjeito govori o njegovoj metodi. Pokazuje do koje je mjere strukturalizam bio luda u rukama jedne otuene teorije znanstvene prakse, snano dominantne u drutvu kasnokapitalistikog razdoblja. Prijem na koji je naiao u Engleskoj jasno govori da je strukturalizam u neku ruku bio suuesnik u ciljevima i metodama kapitalistikog drutva. Konvencionalna engleska knjievna kritika podijelila se uglavnom na dva tabora. S jedne strane su oni koji u strukturalizmu vide propast postojee civilizacije, a s druge strane oni negdanji ili u biti konvencionalni kritiari, koji su se s manje ili vie dostojanstva uzverali na vlak to barem u Parizu ve neko vrijeme stoji ina sporednom kolosijeku. ini se da takve ne obeshrabruje ni injenica da je strukturalizam kao intelektualni pokret u Evropi ve nekoliko godina praktiki mrtav. (Idejama obino treba desetak ili vie godina da prijeu La Manche.) Mogli bismo rei da se spomenuti kritiari ponaaju kao intelektualni carinici: posao im je da budu u Doveru prilikom iskrcavanja novopeenih ideja iz Pariza, da ih pomno pregledavaju, da blagonaklono odobravaju prolaz robi manje-vie prihvatljivoj na tritu tradicionalnih kritikih metoda te da plijene usput prokrijumarene lako zapaljive tvari (marksizam, feminizam, frojdizam). Dozvolu rada daju svemu to im se ne ini suvie neukusnim za edne graanske due, a manje milozvune ideje iduim brodom otpremanju natrag u domovinu. Valja ipak priznati da su pojedini kritiki radovi iz ovog tabora zapravo vrlo pronicljivi, otri i korisni, a to je veliki napredak u odnosu na ono to je donedavno postojalo u

83

engleskoj kritici. Takvi se radovi u najboljem svom obliku odlikuju intelektualnim avanturizmom kakvog nije bilo od vremena asopisa Scrutiny. Nain na koji ta kritika ita pojedine tekstove iznimno je uvjerljiv i strog, a odlikuje se.i sretnim spojem francuskog strukturalizma i engleskog osjeaja za jezik. Mislim tek da u kritikom smislu valja ukazati na suvie veliku i ne uvijek opravdanu selektivnost njezina pristupa strukturalizmu. Razlog ovako opreznom uvozu strukturalistikog naina razmiljanja bojazan je engleske kritike da sama ne ostane bez posla. Ve je due vremena oigledno da joj pomalo ponestaje ideja, da joj nedostaje dugoroni plan, da je poela patiti od neugodnog sljepila za nove teorije i implikacije vlastitih. Kao to evropska ekonomska zajednica moe izvui Britaniju iz ekonomskih nedaa, tako joj strukturalizam moe pomoi u pitanju intelektualnih problema. Strukturalizam je, rekli bismo, neka vrst pomoi intelektualno nerazvijenim zemljama: isporuuje im opremu za podizanje zaostale domae industrije. Strukturalizam obeava da e itav knjievnoakademski pothvat postaviti na vre noge i tako mu dati priliku da prevlada takozvanu krizu drutvenih znanosti. On nudi novi odgovor na pitanje: to mi zapravo poduavamo/prouavamo? Vidjeli smo da stari odgovor Knjievnost nije posve zadovoljavao jer je, grubo reeno, imao u sebi preveliku dozu subjektivizma. No ako ono to poduavamo i prouavamo nije toliko knjievno djelo koliko knjievni sustav, to jest sustav kodova, anrova i konvencija pomou kojih identificiramo i interpretiramo knjievno djelo, tada smo ini se pronali opipljiviji predmet ispitivanja. Knjievna kritika moi e postati nekom vrstom metakritike: zadatak joj nee biti da donosi interpretativne i vrijednosne sudove, nego da se zamisli i ispita logiku tih sudova, da utvrdi to hoemo, za im teimo, kakve emo kodove i modele primjenjivati jednom kad ih stvorimo. Baviti se prouavanjem knjievnosti, kae Jonathan Culler, ne znai pisati nove interpretacije Kralja Learea, nego razvijati razumijevanje za konvencije i naine djelovanja jedne ustanove, jednog oblika diskursa.57 Strukturalizam je put za obnovu ustanove knjievnosti jer joj daje dostojniji i uvjerljiviji razlog postojanja nego to je zanoenje ljepotom Suneva zalaska. Moda i nije toliko vano da tu ustanovu shvatimo, koliko da je mijenjamo. Culler, ini se, misli da je ispitivanje naina na koje funkcionira knjievni diskurs samo sebi cilj koji ne treba dalje potvrivati i opravdavati. No zato bi konvencije i naini djelovanja knjievne ustanove bili manje podloni kritici nego to su ushiti Sunevim zalascima? Nekritiki pristup konvencijama i nainima djelovanja mogao bi za posljedicu imati jo snanije uvrivanje moi same ustanove. Sve takve konvencije i operacije nisu nita drugo nego ideoloki proizvodi odreenog povijesnog trenutka, to jest iskristalizirani naini vienja (i ne samo knjievnog vienja), koji su esto itekako proturjeni. Naoko neutralna kritika metoda moe u sebi skrivati itavu drutvenu ideologiju, pa ako prouavanje kritikih metoda ne bude svjesno te injenice, moglo bi se dogoditi da postane slugom same knjievne ustanove. Strukturalizam je pokazao da kodovi nisu nimalo bezazleni, ali valja rei da ni prouavanje kodova nije bezazlen posao. Kakav je uope smisao takva prouavanja? ijim bi interesima ono moglo sluiti? Bi li moda moglo navesti studente knjievnosti na misao da je postojei korpus konvencija i operacija knjievne ustanove sporan ili im naprotiv dati do znanja da su takve konvencije i operacije samo neka vrst neutralne tehnike mudrosti kojom mora ovladati svaki student knjievnosti? to znai pojam kompetentni itatelj? Zar postoji samo jedna vrst kompetencije? ijim emo i kakvim mjerilima uope mjeriti kompetenciju? Posve je mogue da,i netko tko ne posjeduje knjievnu kompetenciju u konvencionalnom smislu rijei napie briljantno snanu interpretaciju pjesme,

84

interpretaciju do koje nije doao primjenom nego upravo odbacivanjem prihvaenih hermeneutikih postupaka. Odreeni nain itanja teksta nije nuno nekompetentan zato to ignorira konvencionalne kritike postupke. Dapae, mnoga su itanja nekompetentna upravo zato to se suvie slijepo pridravaju konvencija. Jo je tee ocjenjivati kompetenciju kad pomislimo koliko se knjievna interpretacija oslanja na vrijednosti, vjerovanja i stavove koji se ne ograniuju samo na podruje knjievnosti. to e nam knjievni kritiar koji tvrdi da je spreman biti tolerantan prema uvjerenjima, ali ne i prema tehnikim postupcima? Uvjerenje i tehniki postupci itekako su povezani. Neki strukturalisti polaze od pretpostavke da kritiar prvo mora utvrditi primjerene kodove za odgonetanje teksta, a zatim ih primijeniti na tekst, tako da se kodovi teksta i kodovi itatelja postupno stope u jedinstveno poimanje. To je, nema sumnje, suvie pojednostavljeno gledanje na proces itanja i ono to on sobom obuhvaa. Primijenimo li pojedini kd na pojedini tekst, moe se dogoditi da se kd u procesu itanja pone mijenjati. Nastavimo li itati s istim kodom, uvidjet emo da je kd proizveo drukiji tekst, a tekst povratno djelovao na kd, i tako dalje. Ovaj dijalektiki proces u naelu je beskonaan, a ako je tono da postoji, rui se svaka pretpostavka da je posao kritiara zavren onog asa kad utvrdi odgovarajue kodove za itanje pojedinih tekstova. Knjievni tekstovi mogu proizvoditi kod, kriti kod i potvrivati kd, to jest mogu nas uiti novim nainima itanja, a ne samo utvrivati postojee. Pojam idealnog ili kompetentnog itatelja je statian: najee odbacuje istinu da je svaki sud o kompetenciji relativan u kulturolokom i ideolokom smislu, da svako itanje podrazumijeva mobilizaciju izvanknjievnih stavova i pretpostavki, te da je kompetencija smijeno neadekvatno mjerilo za njihovu procjenu. Pojam kompetencije suvie je ogranien i na tehnikoj razini. Kompetentni itatelj je onaj koji na tekst znade primijeniti stanovita pravila, ali koja su pravila za primjenu pravila? Pravilo naznauje put kojim emo ii, kao prst koji pokazuje smjer. Ali va isprueni prst ukazuje tek na odreeni nain kojim ja interpretiram ono to vi radite, usmjeruje mi pogled na pokazani predmet, a ne na itavu vau ruku. Ukazivanje cilja nije samo po sebi oigledno, a ni pravilima ne pie na elu gdje i kada ih moramo primijeniti. Pravila ne bi bila pravila kad bi strogo propisivala naine upotrebe. Praksa pridravanja pravila podrazumijeva kreativnu interpretaciju, a esto je vrlo teko rei da li ja primjenjujem pravila na isti nain kao i vi, pa ak da li vi i ja primjenjujemo ista pravila. Va nain primjene pravila nije tek pitanje tehnikog postupka; on je povezan s vaom interpretacijom stvarnosti u irem smislu, s vaim opredjeljenjima i sklonostima, koje ni same nisu svodljive na pravilo. Ako se vi recimo ne slaete s mojom definicijom paralelizma, ne znai da krite pravilo. U elji da izgladim na spor Oko paralelizma, ja se mogu pozvati jedino na autoritet knjievne ustanove i rei: Ovo je za nas paralelizam. Ako me vi na to upitate zato moramo potovati ba takvo pravilo, meni nee preostati drugo nego da se ponovo pozovem na autoritet knjievne ustanove i kaem: Mi to tako radimo. Vi na to uvijek moete odgovoriti: Onda radite neto drugo. Za protu odgovor na takvu vau primjedbu nee mi pomoi pozivanje na pravila kojima odreujemo kompetenciju, a ni pozivanje na tekst, jer tekst moemo koristiti na tisue razliitih naina. Vae ponaanje pri tom nije anarhino. Anarhist u irem, popularnom znaenju rijei nije onaj koji kri pravila, nego onaj koji ih unaprijed kri, za kojega je krenje pravila pravilo. Vi naprosto osporavate ono ime se bavi knjievna ustanova, a ja se mogu braniti s raznih pozicija, ali nikako s pozicija kompetencije, jer je u ovom sluaju

85

upravo kompetencija ono oko ega sporimo. Strukturalizam moe ispitivati postojeu praksu i pozivati se na njezin autoritet, no kakav e odgovor dati onima koji mu kau: Radite neto drugo?

86

4. POSTSTRUKTURALIZAM

itatelj e se sjetiti De Saussureove tvrdnje da je znaenje u jeziku tek stvar razlike. Pas je pas zato to nije par ili kas. Pitanje je meutim kako daleko moemo ii s takvim procesom razlike. Pas je ono to jest i zbog toga to nije pa ili as, a as je as zato to nije kat ili rat. Gdje je granica ma kojoj bi se valjalo zaustaviti? ini se da bismo unedogled mogli nastaviti s pronalaenjem procesa razlika u jeziku. No, ako je to tono, to je s De Saussureovom tezom da je jezik zatvoreni, postojani sustav? Ako je svaki znak ono to jest zbog toga to nije neki drugi, tada bi svaki znak morao biti sainjen od potencijalno beskonanog tkiva razlika. Stoga je, ini se, definiranje znaka mnogo zamreniji posao nego to bismo u prvi mah pomislili. De Saussureov jezik (langue) pretpostavlja bezgraninu strukturu znaenja, ali je pitanje gdje emo se u jeziku zaustaviti, gdje povui granicu. De Saussureovu tezu o diferencijalnoj prirodi znaenja moemo formulirati i ovako: znaenje je uvijek rezultat podjele ili artikulacije znakova. Oznaitelj dan daje nam pojam ili oznaeno dan zato to se odjeljuje od oznaitelja san. To e rei da je oznaeno proizvod razlike izmeu dva oznaitelja. Ali oznaeno je i proizvod razlike izmeu niza drugih oznaitelja, npr.: ban, dar, dah, dalj, i tako dalje. Ovo dovodi u pitanje De Saussureovo poimanje znaka kao urednog simetrinog jedinstva izmeu jednog oznaitelja i jednog oznaenog. Jer oznaeno dan zapravo je proizvod sloene interakcije oznaitelj, interakcije kojoj je granica nesaglediva. Znaenje je rezultat potencijalno beskrajne igre oznaitelja, a ne pojam privezan za rep pojedinog oznaitelja. Oznaitelj nam ne daje oznaeno izravnim putem, kao to zrcalo odraava sliku; u jeziku nema skladnog, jedan naprama jedan odnosa podudarnosti izmeu razine oznaitelj i razine oznaenih. to je jo sloenije, nema ni stalne distinkcije izmeu oznaitelj i oznaenih. elite li saznati znaenje (ili oznaeno) odreenog znaka, moete ga potraiti u rjeniku. Tamo ete meutim nai tek novi oznaitelj, ije oznaene opet moete potraiti u rjeniku, i tako dalje. Proces o kojemu govorimo nije beskrajan samo u teoriji, ve je nekako kruan: oznaitelji se neprestano pretvaraju u oznaene i obrnuto, pa nikad neete doi do konanog oznaenog koje i samo nije oznaitelj. Ako je strukturalizam odijelio znak od referencije, poststrukturalizam je uinio korak dalje i odijelio oznaitelj od oznaenog. Drugim rijeima znaenje nije neposredno prisutno u znaku. Budui da je znaenje znaka ono to znak nije, to je znaenje na neki nain uvijek ujedno i odsutno od znaka Znaenje je, ako hoete, razasuto ili raspreno po itavom lancu oznaitelj: nije ga lako fiksirati. Znaenje nikad nije posve prisutno u znaku; ono je vie neka vrst stalnog treperenja istodobne prisutnosti i odsutnosti. itanje teksta vie je nalik na traganje za odbljescima toga neprestanog procesa, nego na brojenje kuglica u ogrlici. Postoji i drugi razlog zato znaenje nikad ne moemo posve dohvatiti: injenica da je jezik vremenski proces. Kad itam reenicu, njezino znaenje uvijek nekako lebdi u zraku, uvijek je neto to se odgaa, to tek ima doi. Jedan oznaitelj predaje me drugome, a ovaj iduem oznaitelju; prvotna znaenja mijenjaju se pod utjecajem narednih, pa premda reenica moe doi kraju, proces jezika nikad ne zavrava. Znaenje je uvijek ire od svojeg izvora. Smisao reenice ne mogu pojmiti tek mehanikim gomilanjem rijei na rijei: da bi s drugim rijeima uope mogla graditi relativno suvisla znaenja, svaka rije mora takorekavi sadravati u sebi trag prethodnih rijei i ostati prijemljiva za tragove onih koje tek dolaze. Svaki

87

znak u lancu znaenja na neki je nain obiljeen ili protkan svim drugim znakovima, utkan u sloeno, nikad do kraja iscrpivo tkivo. U tom smislu nijedan znak nikad nije ist, a njegovo znaenje nikad potpuno. U svakom znaku nasluujemo, makar i nesvjesno, tragove drugih rijei koje je znak iskljuio kako bi mogao biti ono to jest. Sir je sir zato to je odbacio od sebe znakove sin i pir, ali i ti mogui znakovi ostaju nekako prisutni u njemu zbog toga to su konstitutivni za njega kao znak. Mogli bismo rei da znaenje nikad nije identino sebi. Znaenje je rezultat procesa podjele ili artikulacije, posljedica injenica da su znakovi ono to jesu samo zato to nisu neki drugi znak. Ono je i neto to se uvijek odgaa, zadrava, neto to tek ima doi. Znaenje nikad nije identino sebi i zato to znakovi moraju biti ponovljivi ili ponovo proizvodivi. Oznaku koja se javila jednom i nikad vie ne moemo nazvati znakom. Stoga je ponovljivost znaka i dio njegova identiteta i ono to mu cijepa identitet jer znak uvijek moemo reproducirati u drugom kontekstu koji mu mijenja znaenje. Teko je proniknuti u izvorno znaenje znaka, u njegov izvorni kontekst. Znak sreemo u nizu razliitih situacija, ali on zbog uvijek drugaijeg konteksta nikad nije apsolutno isti, nikad potpuno identian sebi, premda i u svim tim situacijama mora ostati donekle dosljedan sebi, da bismo ga uope mogli identificirati kao znak. Engleska rije cat (maka) moe znaiti krznatu etverononu ivotinju, zlobnu osobu, bi, osobu amerikog porijekla, vodoravnu gredu za podizanje sidra, stalak sa est nogu, kratki zailjeni tap i tako dalje. No ak i onda kad ta rije oznauje samo krznatu etverononu ivotinju, njezino znaenje u raznim kontekstima nikad nee biti posve isto jer e se oznaeno mijenjati pod utjecajem itavih lanaca oznaitelj u koje je i samo utkano. Iz svega ovoga proizlazi da je jezik mnogo nepostojaniji nego to su mislili klasini strukturalisti. Umjesto vrsto odreene, jasno omeene strukture to sadri simetrine jedinice oznaitelj i oznaenih, jezik sada poinje mnogo vie nalikovati na beskrajnu razmotanu mreu u kojoj se elementi neprestano izmjenjuju i Okreu u krug, gdje nijedan element nije apsolutno odrediv, gdje je sve uhvaeno i proeto prisutnou svega ostaloga. Ako je tono, ovakvo poimanje jezika zadaje teki udarac nekim tradicionalnim teorijama znaenja. Po takvim je teorijama funkcija znakova bila odraavanje unutranjih iskustava ili predmeta stvarnoga svijeta, predoavanje naih misli i osjeanja ili opisivanje zbilje. S nekim problemima u vezi s idejom o predoavanju sreli smo se ve kad smo govorili o strukturalizmu, ali se sada javljaju nove nevolje. Jer po teoriji to sam je netom ukratko izloio nita nikad nije do kraja prisutno u znaku: iluzija je vjerovati da u vam onim to kaem ili napiem ikad moi potpuno predoiti sebe. Znaenje mojih rijei, ono to hou rei, uvijek je nekako raspreno unutar znaka, uvijek rascjepkano, nikad posve jednako sebi. I ne samo da je znaenje raspreno i nedosljedno, nego ak ni ja nikad nisam jednak sebi. Budui da je jezik neto od ega sam sainjen, a ne tek prikladno orue kojim se sluim, to ideja o meni kao postojanom, jedinstvenom biu mora biti fikcija. Ne samo da nikad ne mogu biti do kraja dostupan vama, nego ni sebi samome. Znakovima se moram sluiti i onda kad zavirujem u vlastitu svijest ili zagledam sebi u duu, a to znai da nikad neu iskusiti .potpuno sjedinjenje sa samim sobom. Ne radi se o tome da mogu posjedovati isto, neokaljano znaenje, namjeru ili iskustvo, koje se zatim izopauje i iskrivljuje u nesavrenom mediju jezika, nego obrnuto: nikad ne mogu posjedovati isto, neokaljano znaenje ili iskustvo upravo zato to je jezik zrak koji udiem.

88

Jedan od naina kojim bih mogao uvjeriti sebe da je isto znaenje ili iskustvo mogue, bio bi da sluam vlastiti glas dok govorim, umjesto da zapisujem misli na papir. Jer dok govorim, ja kao da se poklapam sa sobom posve drugaije nego kad piem. Moje izgovorene rijei kao da se izravno predouju mojoj svijesti, a moj glas postaje njihov prisni, spontani medij. Dok piem, naprotiv, postoji opasnost da e znaenje umaknuti mojoj vlasti: misli predajem bezlinom mediju tiska, a tiskani je tekst trajan i materijalan kakav jest uvijek mogue raspaavati, reproducirati, citirati i rabiti onako kako to ja nisam namjeravao niti mogao predvidjeti. Pisanje kao da mi oduzima moje ja: ono je komunikacija iz druge ruke, blijeda mehanika kopija govora, pa stoga uvijek odmaknuta od moje svijesti. Upravo to je razlog to filozofska tradicija Zapada, od Platona do Lvi-Straussa, uporno napada pisanje kao beivotni, otueni oblik izraavanja i uporno velia ivi glas. Iza takve predrasude krije se posebno poimanje ovjeka: ovjek moe spontano oblikovati i izraavati svoja znaenja, moe potpuno vladati sobom i upravljati jezikom kao prozirnim medijem vlastite najskrovitije biti. Takva teorija previa da je ivi glas zapravo jednako materijalan kao i tisak, te da je govor, mogli bismo rei, isto toliko oblik pisanja koliko je pisanje oblik govora iz druge ruke, budui da govorni znakovi kao i pismeni funkcioniraju jedino procesom razlike i podjele. Ba kao to je filozofija Zapada bila i ostala fonocentrina, usredotoena na ivi glas i krajnje sumnjiava prema pisanju, tako je u irem smislu bila i ostala logocentrina, odana vjerovanju u neku iskonsku rije, prisutnost, bit, istinu ili realnost koja je temelj svekolikog naeg miljenja, jezika i iskustva. udjela je za znakom koji e dati znaenje svim ostalim znakovima za transcendentalnim oznaiteljem i za uporinim, neprijepornim znaenjem prema kojemu su upravljeni svi nai znakovi (za transcendentalnim oznaenim). Veliki broj kandidata za tu ulogu Bog, Ideja, Svjetski duh, Bitak, Supstancija, Materija i tako dalje gurali su se s vremena na vrijeme u prve redove. No kako se svaki od spomenutih pojmova nada da e utemeljiti svekoliki na sustav miljenja i jezika, to on sm mora biti iznad sustava, neuprljan njegovom igrom jezinih razlika. On ne moe biti uvuen u iste one jezike koje nastoji propisati i dati lim uporite; on tim jezicima mora nekako prethoditi, mora postati prije njih. On mora biti znaenje, ali ne znaenje kao i svako drugo, puki proizvod igre razlika. On mora biti znaenje znaenj, okosnica i uporite sveukupnog sustava miljenja, znak oko kojega krue svi ostali znakovi i koji svi pokorno odraavaju. Da je svako takvo transcendentalno znaenje obmana iako moda nuna dokazuje teorija o jeziku koju sam upravo razloio. Po njoj ne postoji pojam koji ne bi bio upleten u beskrajnu igru znaenja, obojen tragovima i djeliima drugih pojmova. Radi se tek o tome da drutvene ideologije izvlae pojedina znaenja iz te igre oznaitelj i daju im povlateni poloaj, ili ih pretvaraju u sredita oko kojih se moraju okretati sva ostala znaenja. Uzmite na primjer pojmove vane za nae drutvo: Sloboda, Porodica, Demokracija, Nezavisnost, Vlast, Rad i tako dalje. Ponekad se na takva znaenja gleda kao na porijeklo svih ostalih znaenja, kao na vrelo iz kojega ona istjeu. No to je, vidjeli smo, udan nain razmiljanja jer je preduvjet za postojanje takvih znaenja prethodno postojanje drugih. Teko je razmiljati o porijeklu, a ne poeljeti doprijeti do onoga to bijae prije njega. Ponekad se na takva znaenja ne gleda kao na porijeklo, nego kao na cilj prema kojemu odluno kroe ili bi morala kroiti sva ostala znaenja. Teleologija vienje ivota, jezika i povijesti kao neega to je upravljeno telosu ili cilju svojevrsno je rangiranje i svrstavanje pojmova u hijerarhiju znaenj, stvaranje savreno urednih odnosa meu njima, u

89

svjetlu krajnjega cilja. No svaka teorija to povijest ili jezik promatra kao linearnu evoluciju previa mreoliku sloenost znakova o kojoj sam maloprije govorio: ono neprekidno gibanje jezika u njegovim stvarnim procesima, gibanje naprijed-natrag, prisutno-odsutno, gore-dolje i u stranu. Poststrukturalizam upravo tu mreoliku sloenost odreuje rijeju tekst. Jacques Derrida, francuski filozof ije sam poglede tumaio na ovih nekoliko stranica, naziva metafizikim svaki sustav miljenja to zavisi o kakvu neosvojivom temelju, nespoznatljivom poelu, neospornom tlu na kojemu moemo graditi hijerarhiju znaenja. Derrida dri da se ne moemo naprosto osloboditi potrebe za stvaranjem takvih poela. Ona je ugraena duboko u nau povijest pa je barem za sada ne moemo iskorijeniti ili zatomiti. Derrida uvia da je i njegovo djelo nuno zagaeno tom metafizikom milju, ma kako se trudio da joj umakne. No ako pomnije ispitate takva poela, vidjet ete da ih je uvijek mogue razgraditi, dekonstruirati, vidjeti ih kao proizvode odreenog sustava znaenja, a ne onoga na to se on izvana naslanja. Takva poela obino definiramo onim to ona iskljuuju: ona su dio svojevrsnih binarnih suprotnosti toliko dragih strukturalistima. Tako je u drutvu s mukom prevlau mukarac temeljno naelo, a ena njegova iskljuena suprotnost; sustav dobro funkcionira uz uvjet da njegove distinkcije ostanu vrsto uzajamno povezane. Dekonstrukcija je kritika operacija kojom moemo djelomice potkopati takve suprotnosti, ili barem pokazati kako one donekle potkapaju jedna drugu u procesu tekstualnog znaenja. ena je suprotnost mukarcu, drugo od njega; ona je ne-mukarac, krnji mukarac; njoj se pripisuje uglavnom negativna vrijednost u odnosu na muko poelo. No i mukarac je ono to jest samo zato to neprekidno iskljuuje to drugo ili suprotnost, odreujui sebe u antitezi, stoga je itav njegov identitet uhvaen i doveden u opasnost samim inom kojim nastoji potvrditi jedinstvenost i autonomnost vlastitog postojanja. ena nije tek drugo u smislu neega to je izvan mukareva vidokruga, nego je drugo po svojoj prisnoj vezi s njime, kao slika onoga to on nije. Zato mukarac treba to drugo ak i onda kada ga prezirno odbacuje; primoran je pridati pozitivni identitet onome za to dri da je ne-stvar (nothing). Ne samo da je mukarevo bie parazitski zavisno o eni i o inu iskljuivanja i potinjavanja ene: takvo je iskljuivanje nuno i stoga to ena, ma kraju krajeva, moda ipak nije neto posve drugo. ena je moda znak za neto u samom mukarcu to on mora potisnuti, izgnati iz vlastitog bia, prognati u zajameno strane mu prostore onkraj granica kojima je odreen. Moda je ono to je izvan ujedno nekako i unutar njega, a strano u isti mah i blisko. Stoga mukarac osjea da mora budno uvati apsolutnu granicu izmeu tih dvaju svjetova, i budno je uva upravo zato to je nju uvijek mogue povrijediti, to je ona povrijeena ve od samog poetka i mnogo manje apsolutna nego to se ini. Dekonstrukcija je, dakle, shvatila da su binarne suprotnosti klasinog strukturalizma svjetonazor tipian za ideoloko miljenje. Ideologije vole povlaiti stroge granice izmeu onoga to jest i onoga to nije prihvatljivo, izmeu sebe i ne-sebe, istine i neistine, smisla i nesmisla, razuma i ludosti, kljunog i sporednog, povrinskog i dubokog. Rekao sam da se nije lako othrvati takvu metafizikom razmiljanju: ne moemo izbaciti sebe iz te navike binarnog miljenja u neko izvanmetafiziko carstvo. No odreenim nainima pristupa tekstu bilo da je on knjievni ili filozofski moemo donekle rasporiti vezu izmeu takvih suprotnosti, pokazati da je jedan pojam antiteze kriomice sadran u drugome. Strukturalizam se uglavnom zadovoljavao rastavljanjem teksta na binarne suprotnosti (visoko/nisko, svijetlo/tamno, Priroda/Kultura, i tako dalje) i razotkrivanjem logike njihova funkcioniranja. Dekonstrukcija nastoji pokazati kako takve

90

suprotnosti da bi se odrale moraju katkada izokretati i ruiti same sebe, ili pak protjerivati na rubove teksta neke neugodne pojedinosti, koje bi se mogle vratiti i ometati njihovo funkcioniranje. Tipini nain na koji Derrida ita tekst jest da dohvati kakvu naoko perifernu pojedinost djela biljeku na dnu stranice, manje vanu rije ili sliku, usputnu aluziju pa da je onda uporno razgrauje, sve do granice na kojoj ona pone prijetiti potpunim razdvajanjem suprotnosti to upravljaju cjelinom teksta. Taktika dekonstrukcijske kritike sastoji se dakle u nastojanju da pokae kako tekstovi potkapaju logiku sustav koji nad njima vladaju. Dekonstrukcija to ini hvatajui se za simptomatina mjesta, za aporije ili hijate znaenja, za toke na kojima tekstovi zapadaju u neprilike, gdje se odivaju i proturjee sami sebi. Ovakvo gledanje nije tek empirijska opaska o pojedinim vrstama pisanja, ve univerzalna teza o prirodi samoga pisanja. Jer ako je uope valjana teorija znaenja kojom sam zapoeo ovo poglavlje, tada postoji neto u samom pisanju to na kraju uvijek izmie svim sustavima i svakoj logici. To je ono stalno svjetlucanje, treperenje, prelijevanje i rasprivanje znaenja, ono to Derrida naziva diseminacija. A to treperenje ne moemo lako obuhvatiti ni kategorijom strukture teksta, niti kategorijom konvencionalnog kritikog pristupa tekstu. Kao i svaki jezini proces, tako i pisanje funkcionira na temelju razlika, ali razlika sama po sebi nije pojam, nije neto to moemo misliti. Tekst nam moe pokazati neto o prirodi znaenja i smisla, neto to sm ne moe formulirati u reenicu. Sav jezik, po Derridinu miljenju, pokazuje taj viak tonoga znaenja i uvijek prijeti da e prekoraiti i izmaknuti se onom smislu koji ga nastoji sobom obuhvatiti. Knjievni diskurs mjesto je na kojemu je ovo najoiglednije, ali isto vrijedi i za sve ostale vrste pisanja. Dekonstrukcija odbacuje suprotnost knjievno/neknjievno u smislu apsolutne razlikovnosti. Pojam pisanja je ve sam po sebi izazov ideji o strukturi jer struktura uvijek pretpostavlja sredite, utvreno naelo, hijerarhiju znaenja i vrsti temelj, a upravo su to pojmovi koje neprestano rastajanje i sastajanje znaenja dovodi u pitanje. Preli smo dakle iz razdoblja strukturalizma u razdoblje poststrukturalizma, to jest naina miljenja koje obuhvaa dekonstrukcijske postupke Derride, djelo francuskog povjesniara Jacquesa Lacana i feministike kritiarke i filozofa Julije Kristeve. U ovoj knjizi ne razmatram posebno djelo Foucaulta, ali bi moj zakljuak na kraju knjige bez njega bio nemogu, toliko je pod utjecajem njegova miljenja. Jedan od naina da ukratko prikaemo prijelaz sa strukturalizma na poststrukturalizam je da saeto razmotrimo djelo francuskog kritiara Rolanda Barthesa. U svojim ranim radovima kao to su Mitologije (1957), O Racineu (1963), Elementi semiotike (1964) i Sustav mode (1967) Barthes je okorjeli strukturalist, koji virtuoznom lakoom istrauje znaenjske sustave mode, striptiza, rasinovske tragedije i odrezaka s prenim krumpiriima. Uvod u strukturalnu analizu pripovijedanja, vrijedni Barthesov lanak iz 1966, pisan u stilu Jakobsona i Lvi-Straussa, razbija pripovjednu strukturu na odjelite jedinice, funkcije i indekse (indices), to jest indikatore psihologije lika, atmosfere i tako dalje. Premda te jedinice pravilno slijede jedna drugu u samom pripovijedanju, zadaa kritiara je da ih ukljui u bezvremenski okvir objanjenja. Barthesov strukturalizam je ve i u tom ranom razdoblju razblaen drugim teorijama natruhama fenomenologije u Michelet sobom, samim (1954), psihoanalizom u O Racineu i snano obiljeen Barthesovim osebujnim stilom pisanja. Taj Barthesov otmjeni, razigrani, neologijski prozni stil svojevrsno je prekoraenje strogih normi strukturalistikog naina analize, podruje slobode na kojemu se autor igra i donekle oslobaa tiranije znaenja. Barthesovo djelo Sade, Fourier, Loyola (1971) zanimljiva je mjeavina strukturalizma iz ranijeg i erotske razigranosti iz

91

kasnijeg njegova razdoblja, djelo u kojemu on promatra De Sadeovo pisanje kao neprekidnu, sustavnu izmjenu ljubavnih poloaja. Jezik je Barthesova tema od poetka do kraja, a osobito De Saussureova teza da je znak uvijek pitanje povijesnog i drutvenog dogovora. Zdravi znak za Barthesa je onaj koji svraa panju na vlastitu arbitrarnost, onaj to se ne pokuava prodati pod krinkom prirodnog znaka, nego znak to ve u asu kad priopuje znaenje kae i neto o relativnosti i artificijelnosti vlastitog statusa. U svojim ranijim radovima Barthes smatra da su razlozi takve prirode znaka politiki: znakovi koji se prodaju pod krinkom prirodnih znakova i nude kao jedini mogui nain poimanja svijeta upravo su stoga autoritativni i ideoloki. Jedna od funkcija ideologije je da oprirodi drutvenu zbilju, da je prikae kao nevinu i nepromjenjivu, kakva je i sama Priroda. Ideologija nastoji pretvoriti kulturu u Prirodu, a prirodni znak je jedno od njezinih oruja za postizanje toga cilja. Odavanje poasti zastavi ili prihvaanje misli da zapadna demokracija predstavlja istinsko znaenje rijei sloboda, postaju najprirodnijim, najspontanijim reakcijama na svijetu. Ideologija je u tom smislu svojevrsna suvremena mitologija, podruje koje je odbacilo mnogoznanost i alternativnu mogunost. Po Barthesovu miljenju postoji knjievna ideologija analogna ovakvu prirodnom stavu, a ime joj je realizam. Realistika knjievnost obino prikriva drutveno uvjetovanu ili konstruiranu prirodu jezika; ona pothranjuje predrasudu da postoji obini jezik, koji je na neki nain prirodan. Taj prirodni jezik prikazuje nam zbilju onakvom kakva ona jest, ne izobliuje je u subjektivne oblike kao romantizam ili simbolizam ve predouje svijet onakvim kako ga je mogao spoznati sam Bog. Ona ne shvaa znak kao promjenjivi entitet odreen pravilima pojedinog promjenjivog znakovnog sustava, nego kao prozirni prozor na predmet ili na svijest. Znak je sam po sebi potpuno neutralan i neobojen; jedini mu je zadatak da predoi neto drugo, da postane sredstvo znaenja koje nastaje neovisno o sebi, i da se to manje mijea u ono to posreduje. U ideologiji realizma ili predoivanja rijei doivljujemo kao u biti pravilne i postojane korespondencije misli ili predmeta: rije postaje jedini pravilni nain vienja ovog predmeta ili izraavanja ove misli. Realistiki ili imitativni (representational) znak za Barthesa je dakle u biti nezdrav. Takav znak dokida vlastiti status znaka kako bi pothranjivao iluziju da zbilju opaamo bez njegova posredovanja. Znak kao odraz, izraz, ili predoavanje nijee produktivnu prirodu jezika jer potiskuje injenicu da svijet posjedujemo samo zato to posjedujemo jezik kojim ga oznaujemo te da je ono to smatramo stvarnim nerazdvojno vezano za promjenjive strukture znaenja u kojima ivimo. Barthesov dvostruki znak znak to ukazuje na vlastito materijalno postojanje dok u isti mah priopuje znaenje unuk je ouenog jezika ruskih formalista, ekih strukturalista i Jakobsonove pjesnike rijei koja se razmee opipljivou vlastitog jezinog bia. Kaem unuk a ne dijete, jer su izravniji potomci ruskih formalista bili socijalistiki umjetnici njemake Weimarske Republike meu njima i Bertolt Brecht koji su se postupcima ouenja sluili u politike svrhe. Ouujui postupci klovskog i Jakobsona u njihovim su rukama postali vie od pukih verbalnih funkcija: postali su pjesniki, filmski i kazalini instrumenti za otpriroivanje i oneobiavanje drutva u politikom smislu, ukazujui na injenicu da je sve ono to ljudi uzimaju zdravo za gotovo itekako sporni. Ti su umjetnici ujedno bili nasljednici boljevika futurista i drugih pripadnika ruske avangarde, Majakovskog, Lijevog fronta u umjetnosti i kulturnih revolucionara dvadesetih godina u

92

Sovjetskom Savezu. Barthes u Kritikim esejima (1964) pie o Brechtovu teatru te postaje jednim od njegovih najranijih zagovornika u Francuskoj. U svom ranom strukturalistikom razdoblju Barthes jo vjeruje u mogunost znanosti o knjievnosti, premda bi to kako sam kae mogla biti samo znanost o oblicima a ne o sadrajima. Cilj takve znanstvene kritike donekle bi bio spoznavanje predmeta kakav on doista jest no zar to nije izravno opreno Barthesovoj antipatiji prema neutralnom znaku? I kritiar se naposljetku mora sluiti jezikom pri analizi knjievnog teksta, a i taj jezik nedvojbeno podlijee Barthesovim prigovorima na imitativni (representational) jezik openito. Kakav je odnos izmeu jezika kritike i jezika knjievnog teksta? Za strukturalista kritika je oblik metajezika jezika o drugom jeziku koji se izdie iznad svoga predmeta do toke s koje e imati nad njim pregled i nepristrano ga ispitivati. No kao to Barthes uvia u Sustavu mode, ne postoji prvobitni metajezik jer uvijek moe doi novi kritiar i uzeti vau kritiku kao predmet svoga prouavanja, i tako u nedogled. U Kritikim esejima Barthes govori o kritici kao djelatnosti koja to je mogue potpunije pokriva [tekst] vlastitim jezikom, dok u Kritici i istini, 1966, gleda jezik kritike kao drugi jezik, koji lebdi iznad prvog jezika djela. U istoj raspravi Barthes govori o osobitostima knjievnog jezika sluei se sada ve prepoznatljivim poststrukturalistikim nazivljem: knjievni jezik je jezik bez dna, neto poput iste vieznanosti koju podrava prazno znaenje. Ako je jezik sada doista takav, teko da e strukturalistike metode moi s njime izai na kraj. Prijelomna je za Barthesovo djelo udesna studija Balzacove pripovijetke Sarrasine, S/Z (1970). U njoj Barthes knjievnom djelu ne prilazi vie kao postojanom predmetu ili omeenoj strukturi, a jeziku kritiara odrie svaku pretenziju na znanstvenu objektivnost. Najzanimljiviji tekstovi za kritiku nisu oni koje moemo itati, nego oni koji nas navode na pisanje, tekstovi to potiu kritiara da ih kroji, prenosi u druge diskurse, da stvara vlastite poluproizvoljne igre znaenja u opreci sa samim djelom. Dosadanju ulogu potroaa itatelj ili kritiar zamjenjuje ulogom proizvoaa. To nije ba posve isto kao u interpretaciji gdje sve moe proi jer Barthes oprezno napominje da djelo ne moemo natjerati na bilo kakvo znaenje. No knjievnost je sada manje predmet kojemu se kritiar mora pokoravati, a vie slobodni prostor na kojemu se moe zabavljati. Tekst koji navodi na pisanje (le texte scriptible), a to je obino moderni tekst, nema odreeno znaenje ni utvreno oznaeno, ve je pluralan i difuzan; on je neiscrpno tkivo ili galaksija oznaitelj, beavno tkanje kodova i djelia kodova kroz koje kritiar moe utirati vlastite, bludee staze. Nema poetka ni svretka, nema slijeda koji ne bismo mogli obrnuti ni hijerarhije tekstovnih razina koje bi nam govorile to je manje a to vie presudno. Svi knjievni tekstovi satkani su od drugih knjievnih tekstova, ali ne u konvencionalnom smislu, ne u smislu da su obiljeeni tragovima utjecaja, nego mnogo dublje: svaka rije, reenica ili odlomak ponovno je ispisivanje, prijepis ranije nastalih tekstova ili tekstova to okruuju pojedinano djelo. Ne postoji originalnost u knjievnosti, nema prvog knjievnog djela: sva je knjievnost intertekstualna. Stoga pojedini djeli pisanja nema jasno odreene granice: on se neprestano prelijeva u djela to se stjeu oko njega i raaju stotinama razliitih perspektiva koje se gube u daljini, do potpuna ieznua. Obraanjem na autora ne moemo zatvoriti djelo i dati mu odreenje: moderna kritika sada sa sigurnou moe objaviti vijest o smrti autora.58 Pieva biografija nije naposljetku nita drugo nego jo jedan tekst, a takvu tekstu ne treba davati osobitu prednost jer i njega moemo dekonstruirati. U knjievnosti progovara jezik u svoj svojoj bujnoj

93

polisemnoj pluralnosti, a ne autor. Ako postoji mjesto u kojemu se trenutno stjee sva ta uzavrela mnogolikost teksta, onda to nije autor nego itatelj. Kad poststrukturalisti govore o pisanju ili tekstualnosti, obino misle upravo na ove aspekte pisanja i teksta. Prijelaz sa strukturalizma na poststrukturalizam dijelom je, kako sm Barthes kae, prijelaz s djela na tekst.59 To je pomak od poimanja pjesme ili romana kao zatvorene cjeline s tono odreenim znaenjima koja je kritiar duan deifrirati, prema shvaanju pjesme ili romana kao nesvodljive mnoine, kao beskrajne igre oznaitelj koje nikad ne moemo do kraja privrstiti u postojano sredite, u bit znaenja. Otuda pojava bitno razliitih postupaka u samoj kritici, to bjelodano potvruje knjiga S/Z. Barthes u njoj dijeli Balzacovu pripovijetku na niz manjih jedinica ili leksija, a na njih primjenjuje pet kodova: proairetski (ili narativni) kd; hermeneutski kd, koji se bavi razotkrivanjem zagonetnih dogaaja u prii, kod kulture, to ispituje inventar opeg znanja iz kojega djelo crpi; semiki kd, koji se bavi konotacijama osoba, mjesta i predmeta te simboliki kd, koji utvruje spolne i psihoanalitike odnose u tekstu. Dosad se ini da ovakav nain analize ne odstupa mnogo od standardne prakse strukturalizma. Ipak, podjela je teksta na jedinice manje-vie proizvoljna; pet kodova samo su pet odabranih iz beskonano mogueg broja kodova; kodovi nisu poredani u hijerarhiju, ve primijenjeni pluralistiki, ponekad i tri koda na istu leksiju; a kodovi ujedno ne vode konanoj totalizaciji djela u jedinstveni smisao, nego dapae istiu njegovu rasprenost i rascjepkanost. Tekst, kae Barthes, nije toliko struktura koliko beskrajni proces strukturiranja, a strukturiranje obavlja upravo kritika. Balzacova novela, pisana u realistikoj maniri, nije ni najmanje podesna za ovakvu vrst semiotikog nasilja to ga Barthes nad njom vri. Njegov kritiki postupak ne rekreira svoj predmet, ve ga drastino reorganizira i ponovno ispisuje do granica neprepoznatljivosti. Takav postupak meutim razotkriva dimenziju djela koja je dosada ostajala nezapaena. Otkriva nam pripovijetku Sarrasine kao granini tekst knjievnog realizma, pokazuje da su temeljne pretpostavke djela kriom proturjene: pria se vrti oko frustriranog ina pripovijedanja, spolne kastracije, mranih izvora kapitalistikog bogatstva i strane zbrke oko uloge spolova. U posljednjem, smrtnom udarcu, Barthes se usuuje ustvrditi da je sm sadraj pripovijetke povezan s njegovom vlastitom analitikom metodom: da se pria odnosi na krizu postupka knjievnog predoavanja, na veze meu spolovima i ekonomsku razmjenu. U svim tim pojedinostima graanska ideologija o znaku kao oponaatelju poinje se dovoditi u pitanje za Balzacovu pripovijetku u tom smislu uz stanovitu koliinu interpretativnog nasilja i bravure moemo itati kao djelo to s pozicija svog povijesnog trenutka ranog devetnaestog stoljea anticipira modernistike postupke Barthesova doba. Knjievni pokret modernoga doba zapravo je i omoguio nastanak strukturalistike i poststrukturalistike kritike. Pojedina kasnija djela Barthesa i Derride i sama su modernistiki knjievni tekstovi: eksperimentalni, zagonetni i obilato vieznani. Za poststrukturalizam nema jasne granice izmeu kritike,i stvaranja: oba naina sadrana su u pisanju kao takvom. Strukturalizam se javlja u doba kad pitanje jezika poinje opsjedati intelektualne krugove, a to se pak dogaa stoga to Zapadna Evropa krajem devetnaestog i poetkom dvadesetog stoljea osjea da je jezik zapao u duboku krizu. Kako uope pisati u industrijskom drutvu gdje se jezik srozao na puko orue znanosti, trgovine, reklame i birokracije? I za koju publiku pisati, kad je itateljstvo zasieno masovnom, profita eljnom, sedativnom kulturom? Moe li knjievno djelo u isti mah biti artefakt i roba na otvorenom tritu? Moemo li i dalje dijeliti vrsto racionalistiko i

94

empirijsko vjerovanje graanskog drutva devetnaestog stoljea da se jezik doista prikopava na svijet? Kako je mogue pisati kad ne postoji barem nekakav okvir zajednike vjere koju pisac dijeli s itateljstvom i moemo li uope u ideolokom meteu dvadesetog stoljea ponovo izmisliti takav zajedniki okvir? Ovakva i slina pitanja, urasla u stvarnu povijesnu uvjetovanost moderne knjievnosti, dramatino su izbacila problem jezika u prvi plan. Zaokupljenost formalista, futurista i strukturalista ouenjem i obnovom rijei, vraanjem oduzetog bogatstva otuenom jeziku bila je svaka na svoj nain odgovor na istu povijesnu dilemu. Postojalo je i drugo rjeenje: uzeti sam jezik kao alternativu za drutvene probleme, odbaciti teka srca ili pobjedonosno tradicionalno vjerovanje da piete o neemu i za nekoga pa jezik pretvoriti u predmet oboavanja. U svom ranom, majstorski pisanom djelu Nulti stupanj pisanja (1953), Barthes skicira povijesne uvjete koji su francuske simboliste devetnaestog stoljea doveli do poimanja pisanja kao neprijelaznog ina, pisanja bez osobitog cilja i odreene teme (za razliku od klasinog naina pisanja), to jest pisanja kao cilja i strasti za sebe. Kad predmete i zbivanja u stvarnom svijetu ponemo doivljavati kao beivotne i otuene, kad se pone initi da povijest gubi pravac i zapada u kaos, preostaje nam jedino da sve stavimo u zagrade, da suspendiramo referenciju, a rijei pretvorimo u predmet ispitivanja. Pisanje se tada zagleda u se, postaje duboko narcisoidno, ali ga stalno mui i zamagljuje osjeaj krivnje zbog vlastite beskorisnosti u odnosu prema drutvu. Neizbjeni suuesnik onih koji su ga sveli na status nepotrebne robe, ono nastoji sprati sa sebe ljagu drutvenog znaenja. To ini tenjom prema istoi utnje, kao simbolisti, ili pak traganjem za strogom neutralnou, za nultim stupnjem pisanja. Ta neutralnost, to bi se htjela prikazati nevinom, zapravo je tek knjievni stil kao i svaki drugi, o emu svjedoi primjer Hemingwaya. Nema dvojbe da je krivnja o kojoj Barthes govori krivnja same Knjievne Ustanove ustanove koja, kako on kae, svjedoi o podjeli jezik i podjeli klasa. Pisati na knjievni nain, u modernom drutvu, neizbjeno znai potajno pristati na takvu podjelu. Strukturalizam je najbolje gledati i kao simptom i kao reakciju na krizu drutva i jezika o kojoj sam govorio. Strukturalizam iz povijesti bjei u jezik, to je ironino, jer kako Barthes uvia malo bi koji potez mogao biti povijesno presudniji. Dok s jedne strane dri povijest i referenciju daleko od sebe, strukturalizam s druge strane nastoji povratiti osjeaj za neprirodnost znakova od kojih ljudi ive te na taj nain izgraditi snanu svijest o povijesnoj promjenjivosti znakova. Tako se moe ponovo vratiti istoj onoj povijesti koju je u poetku napustio. Hoe li joj se vratiti ili ne, zavisi o tome je li referencija privremeno ili zauvijek suspendirana. Pojavom poststrukturalizma, strukturalizam se poinje initi reakcionarnim ne zbog odbijanja povijesti, nego upravo zbog samog pojma strukture. Za Barthesa iz Zadovoljstva teksta, 1973, svaka teorija, ideologija, utvreno znaenje i drutvena angairanost kao da sami po sebi postaju teroristiki, a odgovor na sve je pisanje. Pisanje, ili pisanje kao itanje posljednji je neosvojeni komadi tla na kojemu se intelektualac moe igrati, uivajui u opojnoj raskoi oznaitelja, ne marei za ono to se dogaa u Elizejskoj palai ili u Renaultovim tvornicama. Tiraniju strukturalnog znaenja moe u inu pisanja zaas sruiti i odagnati slobodna igra rijei, a subjekt koji ita/pie moe se osloboditi okova jedinog datog mu identiteta i pretvoriti se u zanosno raspreno bie. Tekst je, objavljuje Barthes, ono neinhibirano bie to pokazuje stranjicu Politikom Ocu. Lijepo smo uznapredovali od vremena Matthewa Arnolda!

95

Pozivanje na Politikog Oca nije sluajno. Zadovoljstvo teksta objavljeno je pet godina nakon drutvene erupcije to je do temelja potresla politike oeve Francuske. Studentski pokret iz 1968. zahvatio je cijelu Evropu, ustajui protiv autoriteta obrazovnih ustanova, a u Francuskoj na kratko zaprijetio opstanku kapitalistike drave. Drava je nekoliko dramatinih asaka glavinjala na rubu propasti, a njezina se policija i vojska po ulicama borila sa studentima koji su htjeli dobiti podrku radnike klase. Nesposoban da osnuje jedinstveno politiko vodstvo, gubei se u smuenoj mjeavini socijalizma, anarhizma i djetinjeg pokazivanja stranjice, studentski je pokret bio uguen i raspren, a radniki pokret, ostavljen na cjedilu od nepokretnog staljiniziranog vodstva, nije bio kadar da preuzme vlast. Charles de Gaulle se vratio iz kratkotrajnog progonstva, a drava Francuska prestrojila snage u ime rodoljublja, zakona i reda. Poststrukturalizam je bio proizvod te mjeavine euforije i razoaranja, oslobaanja i rasipanja, karnevala i katastrofe kakva bijae godina 1968. Nesposoban da razvije strukture dravne vlasti, poststrukturalizam je pronaao mogunost da potkopa strukture jezika. Zbog toga vas barem nitko nije mogao lupiti po glavi. Studentski pokret bio je ispran s ulica i satjeran u podzemlje jezika. Njegovi su neprijatelji, kao i sam kasniji Barthes, prihvatili jedinstvene sustave vjerovanja svih moguih vrsta, osobito sve oblike politike teorije i prakse koja je htjela analizirati strukture drutva kao cjeline i djelovati na njih. Jer neuspjeh je, ini se, doivjela upravo takva politika: pokazalo se da je za nju sustav odvie jak, a bilo je jasno da totalna kritika ikoju je nudio uvelike staljinizirani marksizam nije rjeenje problema, ve da je i sama problematina. U svako totalno, sustavno miljenje poelo se sada sumnjati kao u terorizam: od pojmovnog miljenja za razliku od libidinozne geste i anarhistike spontanosti strahovalo se kao od represivnog. itanje za Barthesa iz kasnijeg razdoblja nije spoznavanje nego erotska igra. Jedini oblici politikog djelovanja koji su se sada inili prihvatljivim bili su od lokalne, marginalne strateke vanosti: rad sa zatvorenicima i drugim marginaliziranim drutvenim skupinama, pokoji projekt na planu kulture i obrazovanja. Pokret za oslobaanje ena, neprijateljski raspoloen prema klasinim oblicima ljeviarskih udruenja, pronalazio je slobodnjake, decentralizirane alternative, a na nekim podrujima odbacio sustavnu teoriju kao muku. Najgora greka, po miljenju mnogih poststrukturalista, bilo je vjerovanje da takve sporedne projekte i pojedine pokrete treba sjediniti u jedan opi stav prema monopolistikom kapitalizmu jer i takav stav moe biti jednako tiranski totalitaran kao i sam sustav kojemu se suprotstavlja. Vlast je posvuda, ona je itka, pokretna snaga to prodire u sve pore drutva, ali nema vrstog sredita, kao to ga nema ni knjievni tekst. Sustav kao cjelinu ne moemo potui jer sustav kao cjelina zapravo ne postoji. Stoga ste se mogli uplitati u bilo koji oblik drutvenog i politikog ivota, kao to je Barthes mogao rascjepkati S/Z na proizvoljnu igru kodova. Nije bilo posve jasno kako ste mogli znati da ne postoji sustav kao cjelina, kad su opi pojmovi postali tabu, kao to nije bilo jasno zato bi takvo gledanje moralo biti jednako prihvatljivo u drugim dijelovima svijeta kao to je bilo u Parizu. Mukarci i ene takozvanog Treeg Svijeta borili su se za osloboenje svojih zemalja od politike i ekonomske prevlasti Evrope i Sjedinjenih Amerikih Drava, rukovoeni kako-tako jasnom predodbom o logici imperijalizma. Borili su se u Vijetnamu, u doba studentskog pokreta u Evropi, a nekoliko se godina kasnije usprkos svojim opim teorijama u toj borbi pokazali uspjenijim od parikih studenata. U Evropi su uostalom takve teorije brzo zastarijevale, postajale pass. Ba kao to su stariji oblici totalne politike dogmatino proglaavali da su sporedniji

96

projekti tek od prolazne vanosti, tako je nova politika fragmentiranja bila sklona dogmatskom miljenju da je svaki globalniji angaman opasna iluzija. Takvo je gledanje, kao to sam rekao, nastalo iz konkretnog politikog poraza i razoaranja. Totalna struktura u kojoj je ono vidjelo neprijatelja, bila je povijesno specifina: naoruana, represivna drava kasnog monopolistikog kapitalizma i staljinizirana politika koja se toj dravi toboe suprotstavljala, a zapravo itekako sudjelovala u njezinu nainu vladanja. Protiv tih dvaju monolita borile su se cijele generacije socijalista jo mnogo prije pojave poststrukturalizma. No oni su previdjeli mogunost da erotski drhtaji itanja ili ak rad onih ljudi koji su proglaavani luacima i kriminalcima prua adekvatno rjeenje, pa su dobili gerilce u Gvatemali. U jednoj fazi razvitka poststrukturalizam se pretvorio u zgodan nain za potpuno izbjegavanje svih takvih politikih pitanja. Djelo Derride i drugih bacilo je teku sumnju na klasini pojam istine, zbilje, znaenja:i spoznaje, ukazujui da se svi ti pojmovi temelje na naivno imitativnoj teoriji jezika. Kako uope moe postojati bilo kakva konana istina ili znaenje, ako je znaenje, oznaeno, tek prolazni proizvod rijei ili oznaitelj koji se neprestano mijenjaju i pomiu, koji su dijelom prisutni a dijelom odsutni? Ako se zbilja ne odraava u naem jeziku, ako naprotiv jezik gradi zbilju, kako emo uope ikad moi spoznati zbilju? Spoznatljiv nam je tek taj na jezik. Je li sav govor tek govor o naem govoru? Ima li smisla tvrditi da je jedna interpretacija zbilje, povijesti ili knjievnog teksta bolja od druge? Hermeneutika se bila posvetila suosjeajnom pronicanju u znaenje povijesti, no postoji li ikakva druga povijest koju moemo upoznati osim povijesti kao puke funkcije postojeeg jezika? Bilo da isu ovako doista mislili oevi poststrukturalizma ili ne, skepticizam spomenute vrste postao je moda u lijevo orijentiranim akademskim krugovima. Sluiti se rijeima kao to su istina, sigurnost i stvaran u nekim je krugovima znailo biti odmah etiketiran nazivom metafiziara. Ako biste se usprotivili dogmatskoj tvrdnji da nita nikad ne moemo spoznati, optuili bi vas da se nostalgino hvatate za pojmove apsolutne istine i megalomanski vjerujete da vi, uz jo nekoliko inteligentnijih filozofa znanosti, vidite zbilju onakvom kakva ona jest. injenica da danas sreemo izrazito mali broj vjernika u takve doktrine, osobito meu filozofima prirodnih znanosti, nije odvraala skeptike od takvih miljenja. Model znanosti koji poststrukturalizam esto ismijava obino je pozitivistiki model svojevrsna verzija racionalistikog vjerovanja devetnaestog stoljea u mogunost transcendentalne spoznaje injenica, osloboene vrijednosnog suda. Takav je model zapravo neodriv. U njemu se naziv znanost ne iscrpljuje, i kakva nam je uope korist od takve karikature znanosti kao samoodraza? Rei da nema apsolutne osnove za uporabu rijei kao to su istina, sigurnost, stvarnost i tako dalje, ne znai kazati da te rijei nemaju znaenja ili da nisu djelotvorne. Ta zar je itko ikad mislio da takva apsolutna osnova postoji, i kako bi uope izgledala kad bi i postojala? Dogma koja tvrdi da smo zatoenici jezika, da ne moemo polagati pravo na prilino oigledne istine zato to su one relativne u odnosu na na jezik, ima jednu prednost: daje nam mogunost da bezobzirno gazimo po vjerovanjima drugih ljudi a da pritom ne sputavamo sebe neugodnom obavezom da sami prihvaamo bilo kakva vjerovanja. Ona nas zapravo stavlja u nepovrediv poloaj, a injenica da je takva dogma potpuno isprazna tek je cijena to je za to moramo platiti. Miljenje da je najvanija karakteristika bilo kojeg djelia jezika u tome to jezik ne zna o emu govori mirie na umorno mirenje s osjeajem da je istina nemogua, a taj je osjeaj itekako

97

povezan s povijesnim razoaranjem nakon 1968. No takvo vas miljenje u isti mah oslobaa obaveze da zauzmete odreeni stav prema vanim pitanjima, budui da je va izreeni sud o njima tek prolazni proizvod oznaitelj, pa ga stoga nipoto ne moemo smatrati istinitim ili ozbiljnim. Druga je pogodnost takva miljenja u tome to je ono pakosno radikalno prema svakom drugom miljenju, to je najozbiljnije izjave kadro raskrinkati kao puku zbrkanu igru znakova, dok pritom samo ostaje konzervativno u svakom drugom pogledu. Budui da vas ne obavezuje ni na kakvu tvrdnju, neubojito je kao prazna puka. Dekonstrukcija je u angloamerikom svijetu krenula uglavnom u tom smjeru. Meu kritiarima takozvane jejlske kole dekonstrukcije u koju spadaju Paul de Man, J. Hillis Miller, Geoffrey Hartman a donekle i Harold Bloom, osobito je De Man nastojao pokazati da knjievni jezik neprestano potkopava vlastita znaenja. Dapae, De Man u takvu potkapanju otkriva ni manje ni vie nego novi nain za definiranje same biti knjievnosti. Sav je jezik, pravilno zapaa De Man, neiskorjenjivo metaforian, funkcionira pomou tropa i figura. Pogreno je vjerovati da je bilo koji jezik doslovno doslovan. Filozofija, pravo i politike znanosti funkcioniranju pomou metafora, ba kao i poezija, pa su stoga jednako fikcionalni. Budui da su metafore u biti bez osnove, to jest puki nadomjesci jednog niza znakova za drugi, jezik je sklon razotkrivanju vlastite fikcionalne i arbitrarne prirode upravo na onim mjestima gdje bi htio biti najsnanije uvjerljiv. Knjievnost je podruje na kojemu su takve nejasnoe najoiglednije gdje itatelj osjea da lebdi izmeu doslovnog i figurativnog znaenja, ne znajui koje bi odabrao, oamuen padom u jezini bezdan u koji ga je bacio neitljivi tekst. Meutim, knjievna djela se u odreenom smislu obmanjuju manje nego drugi oblici diskursa, jer implicitno priznaju svoj retoriki status injenicu da je ono to govore razliito od onoga to ine, da sve njihove tvrdnje o spoznaji funkcioniraju pomou figurativnih struktura koje ih ine vieznanim i neodreenim. Mogli bismo rei da su knjievna djela po prirodi ironina. Drugi oblici pisanja jednako su figurativni i vieznani, ali se predstavljaju pod krinkom neosporne istine. De Man, kao i njegov kolega Hillis Miller, dri da knjievnost ne mora dekonstruirati kritiar: mogue je pokazati da ona sama sebe dekonstruira, da je, tovie, upravo u tome njezina bit. Tekstovne vieznanosti j ej lakih kritiara razlikuju se od pjesnikih ambivalencija nove kritike. itanje za jejlsku kolu nije pitanje stapanja dvaju razliitih ali odreenih znaenja u jedno, kao to je to bilo za novokritiare; itanje je neprestano hvatanje itatelja u letu izmeu dvaju znaenja koja ne moemo ni pomiriti ni odbaciti. Stoga je knjievna kritika ironina, neugodna rabota, zbunjujui izlet u unutranju prazninu teksta, izlet kojim razotkrivamo iluzornost znaenja, nemogunost istine i opsjenarske trikove svekolikog jezika. S druge strane, angloamerika dekonstrukcija nije nita drugo nego povratak na stari formalizam nove kritike; formalizam u pojaanom obliku jer dok je za novu kritiku pjesma neizravno govorila o izvanpjesnikoj stvarnosti, dotle za dekonstrukciju knjievnost svjedoi o nesposobnosti jezika da ini ita drugo doli da pria o vlastitom neuspjehu, kao dosadni pijanac. Knjievnost je ruevina svake referenci je, groblje komunikacije.60 Nova kritika poimala je tekst kao sretni prekid s doktrinarnom vjerom u sve snanije ideologizirani svijet; u oima dekonstrukcije drutvena zbilja nije toliko strogo determinirana koliko je nalik na jo nepostojaniji splet neutvrdivosti znaenja, na mreu koja se protee u nedogled. Knjievnost se ne zadovoljava, kao u novoj kritici, nuenjem zatvorene alternative konkretnoj povijesti: ona sada posee za tom povijeu i kolonizira je, ponovo je pie

98

po uzoru na vlastitu sliku, pa glad, revolucije, nogometne utakmice i tortu s rumom gleda kao jo neodreeniji tekst. Budui da oprezni mukarci i ene nisu skloni djelovanju u prilikama kojih znaenje nije posve jasno, ovakvo gledanje prilino utjee na njihov stil ponaanja u drutvenom i politikom ivotu. Ipak, budui da je knjievnost povlatena paradigma svake takve neodreenosti, kritika moe reproducirati novokritiko povlaenje u knjievni tekst, a u isti mah izdignuti osvetniku ruku nad svijet i oduzeti mu znaenje. Dok je za ranije knjievne teorije iskustvo bilo neuhvatljivo, promjenjivo i bogato vieznano, za dekonstrukciju je to jezik. Izmijenilo se dakle samo nazivlje, a pogled na svijet ostao uvelike isti. No jezik nije, kao u Bahtina, shvaen u smislu diskursa: djelo Jacquesa Derride zapanjujue je ravnoduno prema takvu gledanju na jezik. Stoga se ponajvie i javlja doktrinarna opsjednutost neodreenou (undecidability). Moe biti da je znaenje na kraju krajeva neodreeno (undecidable) ukoliko jezik promatramo kontemplativno, kao lanac oznaitelja na papiru. No znaenje postaje odreeno (decidable), a rijeima kao istina, stvarnost, spoznaja i sigurnost donekle vraamo snagu kad jezik gledamo kao neto to inimo, kao ono to je nerazdvojno utkano u praktine Oblike naega ivota. Dakako da jezik tada ne postaje odreen i jasan; naprotiv, on postaje jo bremenitiji i proturjeniji od veine dekonstruiranih knjievnih tekstova. Rije je tek o tome da tada moemo pojmiti, praktinim a ne akademskim putem, to bismo mogli uraunati u kategoriju odluujueg, odreujueg, uvjerljivog, sigurnosti, istinitosti, neistinitosti i tako dalje te da tovie moemo shvatiti to je to izvan samog jezika obuhvaeno takvim definicijama. Angloamerika dekonstrukcija uvelike ignorira ovo stvarno podruje borbe pa i dalje proizvodi svoje zatvorene kritike tekstove. Ti su tekstovi zatvoreni upravo zato to,su prazni: jedino to s njima moemo uiniti jest da se divimo neumoljivosti kojom rastapaju svaku pozitivnu esticu tekstovnog znaenja. Takvo je rastapanje imperativ u akademskoj igri dekonstrukcije: ako je va kritiki prikaz neijeg kritikog prikaza pojedinog teksta ostavio i najsitnija zrnca pozitivnog znaenja nedirnutim, naii e netko trei koji e zauzvrat dekonstruirati vas. Takva je dekonstrukcija igra moi, slika i prilika ortodoksnog akademskog nadmetanja. Razlika je tek u tome to se sada, religioznim zaokretom prema staroj ideologiji, pobjeda postie kenosisom samopranjenja: pobjednik je onaj koji se prvi uspije otarasiti svih karata i ostane sjediti praznih ruku. Ako angloamerika dekonstrukcija ukazuje na posljednji stupanj liberalistikog skepticizma poznatog u modernoj povijesti engleskog i amerikog drutva, u Evropi je pria poneto sloenija. Dok su ezdesete godine ustupale mjesto sedamdesetim, dok su uspomene na karnevalsku ezdeset osmu blijedile, a svjetski kapitalizam zapadao u ekonomsku krizu, neki francuski poststrukturalisti koji su od samog poetka bili povezani s avangardnim asopisom Tel Quel preli su s militantnog maoizma na grlati antikomunizam. Poststrukturalizam je u Francuskoj sedamdesetih godina jo mogao iste savjesti hvaliti iranske mulahe, veliati Sjedinjene Amerike Drave kao jedinu preostalu oazu slobode i pluralizma u podijeljenom svijetu te preporuiti razne verzije prorokog misticizma kao rjeenja za sve ljudske boljke. Da je De Saussure mogao znati to je zakuhao, moda bi bio ostao na prouavanju genitiva u sanskritu. Kao svaka pria, tako i pripovijest o strukturalizmu ima svoju drugu stranu. Ako su pripadnici amerike dekonstrukcije vjerovali da je njihov pristup tekstu vjeran duhu Jacquesa Derride, postojao je jedan koji nije tako mislio: Jacques Derrida. Pojedini naini primjene dekonstrukcije u Americi, primijetio je Derrida, doprinose institucionalnom zatvaranju, koje slui vladajuim

99

politikim i ekonomskim interesima amerikog drutva.61 Derridi je oito stalo da, povrh razvijanja novih tehnika itanja, uini i neto vie: dekonstrukcija je za njega u biti politika praksa, pokuaj razaranja logike pomou koje pojedini sustav miljenja a u sklopu s njime i itav sustav politikih struktura i drutvenih ustanova odrava svoju mo. On ne eli poricati (apsurdno!) postojanje relativno utvrenih istina, znaenj, identitet, namjera i povijesnih kontinuiteta; naprotiv, on na sve to eli gledati kao na rezultat jedne ire i dublje povijesti povijesti jezika, nesvjesnog, drutvenih ustanova i djelovanja. Da je njegovo vlastito djelo upadljivo nepovijesno, da izbjegava politiko odreenje, a u praksi ne mari za jezik kao diskurs injenica je koju ne moemo porei pa stoga ni vidjeti jasne binarne suprotnosti izmeu izvornog Derride i odstupanja njegovih pristalica. No uvrijeeno miljenje da dekonstrukcija nijee postojanje svega osim diskursa, ili da potvruje postojanje istih razlika u kojima se otapa svako znaenje i svaki identitet, prava je travestija Derridina djela i vrlo produktivnih radova koji su iz njega potekli. Ne moemo pristati ni na to da poststrukturalizam odbacimo kao puki anarhizam ili hedonizam, koliko god to neki pokuavali. Poststrukturalizam je s pravom spoitavao neuspjeh ortodoksnoj ljevici svoga vremena: krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih godina poeli su se javljati novi politiki oblici pred kojima je tradicionalna ljevica zastala kao hipnotizirana, neodluna. Reagirala je dvojako: podcjenjivanjem ili apsorbiranjem tih politikih skupina kao sporednih frakcija vlastitog programa. Nova politika skupina koja nije prihvatila ni jednu ni drugu taktiku bio je ponovo oivljeni pokret za enska prava u Evropi i Sjedinjenim Dravama. Pokret za enska prava odbacio je uska ekonomski utemeljena razmiljanja veine klasinih marksista, koja oito nisu mogla protumaiti poloaj ena kao potlaene drutvene skupine, ni bitno doprinijeti njegovoj izmjeni. Premda je potlaenost ena stvarna, a oituje se u majinstvu, domainskim poslovima, diskriminaciji na poslu i manjoj plai za isti rad, ne moemo je svesti samo na to. Ona je i pitanje ideologije spolova, naina na koji mukarci i ene vide sebe i svoj uzajamni odnos u drutvu s mukom prevlau, pitanje gledanja i ponaanja koje je ponekad surovo otvoreno, a ponekad duboko nesvjesno. Svaka politika koja takva pitanje me stavlja u sredite svoje teorije i prakse vjerojatno e se nai na smetlitu povijesti. Budui da su odnos i uloge spolova pitanja to zadiru u najskrovitije i najosobnije aspekte ljudskog ivota, to je politika koja ostaje slijepa za iskustva ljudskog subjekta kljasta ve od poetka. Prijelaz sa strukturalizma na poststrukturalizam bio je djelomice odgovor na ovakve politike zahtjeve. Netono je dakako da pokret za enska prava ima monopol nad iskustvom, kao to se ponekad misli: to je socijalizam znaio i znai ako ne gorke nade,i elje milijuna mukaraca i ena tijekom narataja, koji su ivjeli a ponekad i umirali u ime neega mnogo vieg od totalitarne doktrine ili primarne vanosti ekonomije? Neprimjereno je i izjednaavati osobno s politikim: istina je da je osobno u isti mah i politiko, ali je osobno u stanovitom i vanom smislu ujedno osobno, a politiko politiko. Politiku borbu ne moemo svesti na osobnu, ili obrnuto. Feministiki pokret je,s pravom odbacio pojedine krute organizacijske oblike i neke suvie totalitarne politike teorije, ali je pritom suvie esto isticao osobnost, spontanost i doivljajnost, kao da je u njima klju za odgovarajuu politiku strategiju. Odbacio je teoriju na gotovo posve isti nain kao to je to uinio vulgarni antiintelektualizam, a ponekad bio jednako ravnoduan prema patnjama svih osim ena, kao to su neki marksisti, ini:se, bili ravnoduni prema potlaenosti svih osim radnike klase.

100

Postoje i druge veze izmeu feministikog pokreta i poststrukturalizma. Od svih binarnih suprotnosti koje je strukturalizam nastojao razrijeiti, hijerarhijska suprotnost izmeu mukarca i ene bila je moda najea. Sasvim sigurno je bila najtrajnija: nema razdoblja u povijesti u kojemu jedna polovica ljudske rase nije bila odbacivana i podjarmljivana kao kakvo nepotpuno bie, kao manje vrijedni uljez. Tu alosnu istinu nije naravno mogla ispraviti nova teorija, ali se sada moglo vidjeti da iako s povijesnog gledita opreka izmeu mukarca i ene nije mogla biti stvarnija nego to je bila ideologija toga antagonizma sadri jednu metafiziku iluziju. Ako su tu iluziju podravale materijalne i duevne povlastice koje je ona nosila mukarcu, podravala ju je i sloena struktura straha, elje, agresije, mazohizma i tjeskobe koju je hitno trebalo ispitati. Pokret za enska prava nije bio izdvojiva pojava, posebna kampanja u nizu drugih politikih pokreta, nego pojava koja je oblikovala i preispitivala sve aspekte osobnog, drutvenog i politikog ivota. Poruka tog pokreta nije tek da bi ene morale biti ravnopravne mukarcima po moi i poloaju u drutvu, kako to tumae neki vanjski promatrai, nego zahtjev za preispitivanjem svake moi i poloaja u drutvu. To ne znai da e svijet s vie enskog udjela biti bolji, ve da bez feminizacije ljudske povijesti svijet zacijelo nee moi opstati. S poststrukturalizmom smo povijest moderne knjievne teorije doveli do naih dana. Unutar poststrukturalizma kao cjeline postoje stvarne suprotnosti i razlike kojih budunost ne moemo predvidjeti. Ima oblika poststrukturalizma to zagovaraju hedonistiko povlaenje od povijesti, kult mnogoznanosti ili neodgovornog anarhizma. Ima i drugih oblika koji kao izvanredno bogata istraivanja francuskog povjesniara Michela Foucaulta nisu lieni ozbiljnih problema, ali ukazuju u pozitivnijem pravcu. Postoje i oblici radikalnog feminizma koji istiu pluralnost, suprotnost i razdvojenost spolova. Socijalistiki oblik feminizma odbija da na borbu za enska prava gleda tek kao na element opeg sustava, koji bi ga na kraju mogao nadvladati i progutati, ali smatra da se emancipacija ena ne moe postii bez oslobaanja drugih potlaenih drutvenih skupina i klasa. Oslobaanje tih skupina nije samo moralni i politiki imperativ, ve nuni (premda ne i dovoljni) uvjet za emancipaciju ena. Preli smo eto put od De Saussureove razlike meu znakovima do najstarije razlike na svijetu. Nju sada moemo podrobnije ispitati.

101

5. PSIHOANALIZA

U preanjim sam poglavljima ukazao na vezu izmeu zbivanja u modernoj knjievnoj teoriji te politikog i ideolokog metea dvadesetog stoljea. Takav mete nikad nije samo pitanje ratova, privrednih kriza i revolucija: njega na vlastitoj koi i na najosobniji nain doivljavaju ljudi koje on zahvaa. To je kriza ljudskih odnosa i ljudske linosti, ali i gr to pogaa drutvo u cjelini. Ovim naravno ne elim rei da su tjeskoba, strah od progona i rascjep linosti iskustva specifina za razdoblje od Matthewa Arnolda do Paula de Mana na njih nailazimo posvuda u pisanoj povijesti. Ono to moda jest znaajno injenica je da se takva iskustva u spomenutom razdoblju poinju konstituirati na novi nain: kao sustavno podruje spoznaje. To podruje spoznaje poznato je kao psihoanaliza koju je u Beu krajem devetnaestog stoljea razvio Sigmund Freud. elio bih sada dati saeti pregled Freudova nauavanja. .Pokreta ljudskoga drutva u krajnjoj je liniji ekonomske naravi. To je izjavio Freud, a ne Marx, u svojim Uvodnim predavanjima o psihoanalizi. Ljudskom povijeu uvijek je upravljala potreba za radom, a Freud dri da nas ta gruba potreba sili na potiskivanje elje za uitkom i zadovoljenjem. Kad ne bismo morali raditi da preivimo, mogli bismo povazdan leati i uivati u neradu. Svako ljudsko bie primorano je potiskivati ono to Freud naziva naelom uitka, primjenom naela stvarnosti, ali takvo potiskivanje moe u pojedinih ljudi pa i itavih drutava postati suvie snano i otjerati ih u bolest. Ponekad smo spremni odricati se do herojskih granica, ali obino u lukavoj nadi da emo odgaanjem neposrednog zadovoljenja na kraju biti nagraeni jo bogatijim oblikom uitka. Spremni smo miriti se s odricanjem sve dok u njemu vidimo neko dobro, ali ako teret postane suvie teak, obino obolijevamo. Taj oblik bolesti poznat je kao neuroza, a budui da sva ljudska bia, kao to sam rekao, moraju donekle potiskivati elju za uitkom, ljudsku rasu moemo rijeima jednoga tumaa Freuda nazvati neurotinom ivotinjom. Vano je shvatiti da je neuroza povezana s onim to je u nama kao ljudskoj rasi stvaralako, kao i s uzrocima naega nezadovoljstva. Jedan od naina na koji se hvatamo ukotac s neispunjivim eljama je sublimacija, Freudov termin koji oznauje upravljanje elje prema kakvom drutveno priznatijem cilju. Nesvjesni oduak za spolnu frustraciju nai emo moda u gradnji mostova ili katedrala. Freud dri da civilizacija i nastaje zahvaljujui sublimaciji: prebacivanjem i usmjeravanjem instinkata viim ciljevima, mi oblikujemo kulturnu povijest. Dok je Marx promatrao posljedice ovjekove potrebe za radom kroz drutvene odnose, klase i politike oblike to ih oni za sobom povlae, dotle Freud promatra implikacije te potrebe na duevni ivot. Paradoks ili proturjeje na kojemu se temelji Freudovo djelo jest da postajemo ono to jesmo tek snanim potiskivanjem elemenata od kojih smo sainjeni. Naravno da mi to ga nismo svjesni, kao to ni u Marxa mukarci i ene openito nisu svjesni drutvenih procesa koji upravljaju njihovim ivotom. tovie, mi po definiciji ne moemo biti svjesni te injenice, jer je podruje u koje potiskujemo neispunjive elje podruje nesvjesnog. Odmah se, meutim, namee pitanje zato bi ba ljudska bia morala biti neurotine ivotinje, a ne puevi ili kornjae? Mogue je da mi te ivotinje romantiarski idealiziramo, da su one potajno mnogo neurotinije nego to mislimo, ali se nama kao vanjskim promatraima ini da su dobro prilagoene, premda moda i meu njima postoji pokoji zabiljeeni sluaj histerine paralize.

102

Jedna od osobitosti koja razlikuje ljudska bia od ivotinja je injenica da se iz evolucijskih razloga raamo gotovo posve bespomoni i potpuno ovisi o brizi zrelijih pripadnika ljudske vrste, obino roditelja. Svi se mi raamo prije vremena. Bez trenutne i stalne njege brzo bismo umrli. Ova neobino duga ovisnost o roditeljima prvenstveno je materijalna: pitanje prehrane i zatite od povreda, zadovoljenja onoga to bismo mogli nazvati instinktima, to jest bioloki ugraenom potrebom ljudskih bia za hranom, toplinom i tako dalje. (Vidjet emo da su instinkti za samoodranjem mnogo postojaniji od nagona, koji su esto promjenjivi.) Ovisnost o roditeljima ne prestaje, na razini biolokog. Dijete e sisati majine grudi zbog mlijeka, ali e usput otkriti da je ta bioloki nuna radnja izvor uitka,: a to je po Freudu prvi nagovjetaj spolnosti. Usta djeteta nisu samo organ za tjelesno odranje, ve i erogena zona, koju dijete nakon nekog vremena moe ponovo upotrijebiti, sisanjem palca, a kasnije opet ljubljenjem. Veza s majkom dobiva novu, libidinoznu primjesu: raa se spolnost, kao svojevrsni nagon koji je u poetku bio nedjeljiv od biolokog instinkta, ali se sada od njega odijelio i dobio stanovitu samostalnost. Za Freuda je i sama spolnost perverzija skretanje prirodnog instinkta za samoodranjem prema drugaijem cilju. Kako dijete raste, u igru ulaze i druge erogene zone. Oralna faza, kako je Freud naziva, prva je faza spolnog ivota, a povezana je sa eljom za unoenjem predmeta u tijelo. U analnoj fazi anus postaje erogena zona, a kad dijete pone nalaziti uitak u defekaciji, javlja se nova opreka izmeu aktivnosti i pasivnosti, nepoznata u oralnoj fazi. Analno razdoblje sadistiko je utoliko to dijete izvlai erotski uitak iz izbacivanja izmeta i destrukcije, ali je to razdoblje ujedno povezano sa eljom za zadravanjem izmeta i posjednikim ovladavanjem okolinom, jer je dijete nauilo novi oblik gospodarenja i manipulacije eljama drugih putem darivanja ili zadravanja izmeta. Idua, falusna faza poinje usmjeravati djetetov libido (ili spolni nagon) na genitalije, ali je nazvana falusom a ne genitalnom fazom, jer je po Freudu na tom stupnju razvitka priznat samo muki spolni organ. Djevojica se po Freudovom miljenju mora zadovoljiti klitorisom, ekvivalentom za penis, a ne vaginom. U ovom procesu premda se faze preklapaju, pa ih ne valja shvaati u strogom poretku dolazi do postupne organizacije libidinoznih nagona, ali je ta organizacija i dalje upravljena na tijelo djeteta. Sami nagoni izvanredno su fleksibilni, a nipoto stalni kao to je bioloki instinkt: premeti kojima su upravljeni sluajni su, i zamjenjivi pa jedan spolni poriv moe zamijeniti drugi. Dijete u ranom razdoblju ivota nije ujedinjeni subjekt nasuprot stalnom objektu koji prieljkuje; ono je sloeno, promjenjivo polje nagonskih energija u koje je subjekt (dijete) uhvaen i raspren, u kojemu jo nema sredita identiteta i gdje su granice izmeu subjekta i vanjskog svijeta neodreene. Unutar tog polja libidinozne energije predmeti i dijelovi predmeta javljaju se i ponovo iezavaju, mijenjaju poloaj kao u kaleidoskopu, a najistaknutije je meu svim predmetima tijelo djeteta, izloeno igri nagona. Ovo moemo nazvati i autoerotizmom, u koji Freud ponekad ukljuuje cijelu djetetovu spolnost: dijete nalazi erotski uitak u vlastitom tijelu koje meutim jo ne moe doivljavati kao cjeloviti predmet. Stoga autoerotizam valja razlikovati od onoga to Freud kasnije naziva narcizam, stanje u kojemu je tijelo ili ego kao cjelina katehirano, to jest shvaeno kao predmet elje. Jasno je da od djeteta na ovom stupnju razvitka ni izdaleka ne moemo oekivati predanost bilo kakvu ozbiljnijem poslu. Dijete je anarhino, sadistino, agresivno, zaokupljeno sobom i bez grinje savjesti okrenuto traenju zadovoljstva, pod utjecajem onoga to Freud naziva naelom

103

uitka, a ujedno posve ravnoduno prema razlici meu rodovima. Dijete u tom razdoblju jo nije ono to bismo mogli nazvati subjektom roda: ispunjeno je spolnim nagonima, ali ta libidinozna energija ne pravi razliku izmeu mukog i enskog. Mehanizam koji ga oblikuje u osobu spremnu za ivot glasoviti je Freudov edipovski kompleks. Na zavretku prededipovske faze o kojoj smo govorili dijete nije samo anarhino i sadistino, ve i do sri incestuozno. U djeaku se zbog tijesne veze s majinim tijelom raa nesvjesna elja za spolnim sjedinjenjem s majkom, dok djevojica slinim sponama vezana uz majku, pa stoga po svojoj prvotnoj elji vazda homoseksualno usmjerena poinje svoj libido upravljati prema ocu. To znai da se najraniji dijadni ili dvosmjerni odnos izmeu djeteta i majke sada pretvara u trijadu, trokut, koji se sastoji od djeteta i oba roditelja, a roditelj istoga spola u djetetovim oima postaje suparnikom u borbi za ljubav roditelja suprotnog spola. Ono to djeaka odvraa od incestuozne elje za majkom oeva je prijetnja kastracijom. Ta prijetnja ne mora nuno biti izreena, ali djeak opaajui da je djevojica kastrirana poinje zamiljati da bi i njega mogla zadesiti ista kazna. Stoga on svoju incestuoznu elju potiskuje u neku vrst tjeskobnog mirenja sa situacijom, prilagouje se naelu stvarnosti, potinjuje se ocu, odvaja od majke i nesvjesno tjei milju da e premda zasad ne moe istisnuti oca i posjedovati majku mjesto koje zauzima otac jednom pripasti njemu. Ako sada nije glava porodice, bit e to jednom u budunosti. Stoga se djeak miri s ocem, identificira se s njime i tako preuzima simboliku ulogu mukarca. Prevladavanjem edipovskog kompleksa, djeak postaje subjekt s rodom, ali pritom potiskuje zabranjenu elju za majkom, tjerajui je u takozvano podruje nesvjesnog. To nije podruje koje ve postoji i eka da primi potisnutu elju, nego podruje to nastaje i otvara se upravo ovim inom prvog potiskivanja. Kao mukarac u nastajanju, djeak odsad raste u skladu s predodbama i radnjama koje drutvo naziva mukim. Jednoga e dana i sam postati otac te ukljuivanjem u proces spolne reprodukcije pomagati odravanju drutva. Raniji djeakov difuzni libido organizirao se procesom edipovskog sukoba, koji je libido usredotoio na genitalnu spolnost. Ako djeak ne moe uspjeno prevladati edipovski kompleks, mogue je da postane spolno nesposoban za spomenutu ulogu: on e lik majke staviti iznad svih drugih ena, to po Freudu moe voditi u homoseksualnost. Mogue je i da ga spoznaja o kastriranosti ene tako duboko traumatizira da postane nesposoban za uivanje u zadovoljavajuim odnosima sa enama. Edipovski kompleks u djevojica mnogo je sloenija pria. Valja odmah rei da je Freud tipini predstavnik mukoga drutva ponajvie po svojoj zbunjenosti pred spolnou ene tamnim kontinentom, kako ju je jednom nazvao. Kasnije emo imati prilike da se pozabavimo ponizujuim, predrasudom obojenim Freudovim stavovima prema eni, koji nagruju njegovo djelo. Freudovo poimanje procesa edipacije u djevojica neodvojivo je od njegova seksizma. Uviajui da je manje vrijedna zato to je kastrirana, djevojica se razoarano odvraa od jednako kastrirane majke i nastoji zavesti oca. Budui da je to nastojanje osueno na propast, djevojica se naposljetku mora nerado okrenuti majci, identificirati se s njome, preuzeti ulogu njezina roda, a penis (na koji je zavidna, ali ga nikad ne moe stei) podsvjesno zamijeniti djetetom koje eli dobiti od oca. Nema oigledna razloga koji bi djevojicu odvraao od takve elje: budui da je ve kastrirana, nitko joj ne moe prijetiti kastracijom. Zato je upravo i teko shvatiti koji to mehanizam po Freudeovoj teoriji unitava edipovski kompleks u djevojice. Umjesto da joj brani incestuoznu elju, kao u sluaju djeaka, kastracija tu elju u djevojice

104

dapae ini moguom. Nadalje, da bi se prepustila edipovskom kompleksu, djevojica mora promijeniti predmet ljubavi, prebaciti se s oca na majku, dok djeak naprosto nastavlja voljeti majku. Proces promjene predmeta ljubavi, sloen i teak kakav jest, problematian je u teoriji o enskoj edipaciji. Prije nego to napustimo pitanje edipovskog kompleksa, valja naglasiti da je on od sredinje vanosti za Freudovo djelo. Edipovski kompleks nije kompleks kao i svaki drugi, nego struktura odnos po kojoj postajemo onakvima kakvi jesmo. U fazi edipovskog kompleksa postajemo i konstituiramo se kao subjekti, a jedan od problema za nas je u tome to je edipovski kompleks na neki nain uvijek nepotpuni, krnji mehanizam. On naznauje prijelaz s naela uitka na odnos majka-dijete kao na prirodni odnos u odreenom prema drutvu kao cjelini, jer prelazimo s incesta na izvanporodine odnose; prijelaz s Prirode na Kulturu, jer djetetov odnos prema majci moemo shvatiti kao prirodni odnos, a dijete u postedipovskoj fazi kao osobu u procesu zauzimanja odreenog poloaja na ljestvici kulture. (Gledati na odnos majka-dijete kao na prirodni odnos u odreenom je smislu vrlo problematino, jer malo dijete ne mari tko se za nj stara.) Nadalje, edipovski kompleks po Freudovu je miljenju poetak stvaranja moralnih osjeaja, savjesti, potivanja zakona i svih oblika drutvenih i vjerskih normi. Stvarna ili zamiljena oeva zabrana incesta simbol je svih oblika vlasti s kojim e se dijete kasnije sretati. Introjekcijom (usvajanjem) toga patrijarhalnog zakona dijete u sebi poinje stvarati superego, to jest strani, prijekorni glas savjesti. Sve je dakle spremno za uvrivanje uloga roda, za odricanje od zadovoljstva, prihvaanje autoriteta i reprodukciju porodice i drutva. No zaboravili smo nepokorivo, svojeglavo nesvjesno. Dijete je sada razvilo ego ili identitet pojedinanog bia, zauzelo je odreeno mjesto u spolnom, porodinom i drutvenom spletu odnosa, ali je to moglo postii jedino odbacivanjem i potiskivanjem grenih elja u nesvjesno. Ljudski subjekt koji nastaje u fazi edipovskog konflikta je subjekt koji stalno pulsira izmeu svjesnog i nesvjesnog, a nesvjesno mu se moe uvijek vraati i opsjedati ga. U svakodnevnom engleskom govoru ee se rabi rije podsvjesno (subconscious) nego nesvjesno (unconscious), ali se takvom upotrebom znatno umanjuje razliitost pojma nesvjesno, jer rije podsvjesno upuuje na neto to je gotovo pod samom povrinom svijesti. Rije podsvjesno umanjuje ideju o nesvjesnom kao o podruju koje nam je krajnje strano i nepristupano, koje je mjesto i ne-mjesto, potpuno ravnoduno prema stvarnosti, koje ne zna za logiku, negaciju, kauzalnost i proturjeje, koje je do kraja predano instinktivnoj igri nagona i elje za uitkom.* Snovi su kraljevski put u nesvjesno: daju nam rijetko povlatenu priliku da nesvjesno na asak promotrimo na djelu. Za Freuda su snovi u biti simboliko ispunjenje naih nesvjesnih elja, a u simbole su pretoeni zato to bi nas izravno prikazani materijal od kojega su nainjeni mogao uasnuti, uznemiriti i probuditi iz sna. Putajui nas da spavamo, nesvjesno milosrdno skriva, ublauje i preobliuje znaenje svoga materijala, pa snovi postaju simboliki tekstovi koje moramo odgonetati. Budni ego djeluje ak i dok sanjamo, cenzurira slike i preinauje poruke, a nesvjesno potpomae zamagljivanju smisla udnim nainima na koje funkcionira. Ekonominou nehajnika nesvjesno e itav niz slika stopiti u jednu reenicu ili pak dislocirati znaenje s jednog predmeta na drugi, koji je s ovim nekako
U naoj strunoj terminologiji rabi se termin nesvjesno jer potcrtava nezavisnost oitovanja pulzija, emocija, radnji i slino, bez utjecaja voljnog (svjesnog) dijela linosti. (Prev.)
*

105

povezan, pa u u snu, recimo, agresivnost koju gajim prema osobi prezimenom Rak, iskaliti na istoimenoj ivotinji. Ovo stalno kondenziranje i dislociranje znaenja poklapa se s onim to Roman Jakobson naziva dvjema primamim operacijama ljudskog jezika: metaforom (kondenzacija znaenj) i metonimijom (dislokacija znaenja s jednog predmeta na drugi). Upravo je to potaklo francuskog psihoanalitiara Jacquesa Lacana na opasku da je nesvjesno strukturirano kao jezik. Tekstovi snova zagonetni su i zato to je nesvjesno vrlo siromano tehnikama za predoivan je materijala, zato to uvelike zavisi o vizualnim slikama, pa pri prevoenju verbalnog u vizualno znaenje esto mora pribjegavati lukavstvu. Moe se primjerice posluiti slikom teniskog reketa kako bi nam svratilo panju na kakav prljav posao.* Snovi su u svakom sluaju dovoljna potvrda o zaudnoj domiljatosti nesvjesnog koje e, poput lijena kuhara, od malo sastojaka skuhati dobru orbu: zain koji mu nedostaje zamijenit e drugim, zadovoljavajui se svime to je toga jutra naao na trnici. San, kao i kuhar, oportunistiki koristi dnevnu zalihu, pa dogaaje to su se zbili danju mijea s osjetima u snu i slikama izvuenim iz dubina spavaeva djetinjstva. Snovi su nam glavni ali ne i jedini put u nesvjesno. Postoje jo i takozvane paraprakse, neobjanjive govorne omake, propusti u sjeanju, greke pri itanju, zametanje predmeta, a sve to vue korijen iz nesvjesnih elja i pobuda. Nesvjesno se razotkriva i u alama, iji je sadraj po Freudu uvelike libidinozan, tjeskoban ili agresivan. Najpogubnije djelovanje nesvjesnog oituje se u raznim psiholokim smetnjama. Moemo, recimo, imati nesvjesne elje koje nisu zabranjene, ali im se mi ne usuujemo dati oduka. Zelja se u tom sluaju silom probija iz nesvjesnog, ali joj se ispreuje obrambeni ego, a posljedica takva unutranjeg sukoba ono je to nazivamo neurozom. Pacijent poinje pokazivati simptome koji ga, kompromisno, u isti mah tite od nesvjesne elje i prikriveno je izraavaju. Neuroze mogu biti prisilne (kad osjeate da morate dotaknuti svaku ulinu svjetiljku), histerine (kad vam se bez ikakva organskog razloga oduzme ruka) i fobine (kad se bezrazlono straite otvorenih prostora ili pojedinih ivotinja). Ispod takvih neuroza psihoanaliza otkriva nerazrijeene sukobe kojih korijeni seu u rano razdoblje razvitka linosti, a veinom nastaju u edipovskoj fazi, pa Freud dapae edipovski kompleks naziva jezgrom neuroza. Obino postoji veza izmeu oblika pacijentove neuroze i trenutka u prededipovskom razdoblju kada je pacijentov razvitak bio osujeen ili zaustavljen. Cilj psihoanalize je otkrivanje skrivenih uzroka neuroze i rastereenje pacijenta od sukoba, a time i otklanjanje neugodnih simptoma. Mnogo je tee meutim boriti se sa stanjem psihoze u kojemu ego, nesposoban da kao u neurozi dijelom potisne nesvjesnu elju, postaje njezinom rtvom. U tom se sluaju prekida veza izmeu ega i vanjskog svijeta, a nesvjesno poinje graditi alternativnu, prividnu zbilju. Drugim rijeima, psihotik u kljunim tokama gubi vezu sa stvarnou, kao to je sluaj u paranoji i shizofreniji. Dok neurotiku, na primjer, doista moe biti oduzeta ruka, dotle psihotik moe umisliti da mu se ruka pretvorila u slonovu surlu. Paranoja se odnosi na manje-vie sustavno stanje obmane, u koje Freud ukljuuje ne samo obmane proganjanja, nego i umiljenu ljubomoru i umiljenu veliinu. Korijeni takve paranoje po Freudu su u nesvjesnoj obrani od homoseksualnosti: svijest odbacuje homoseksualnu elju time to predmet ljubavi pretvara u suparnika ili gonitelja te sustavno reorganizira ili reinterpretira stvarnost kako bi potvrdila
*

Rije racket u engleskom slangu znai i prljav posao, prijevara. (Prev.)

106

sumnju. Shizofrenija je odvajanje od stvarnosti i povlaenje u se, praeno prekomjernim ali prilino sustavnim stvaranjem fantazija: kao da id, to jest nesvjesna elja, izlazi na povrinu i preplavljuje svijest svojom neloginou, zagonetnim asocijacijama i afektivnim a ne pojmovnim vezama ideja. Jezik shizofreniara u tom je smislu zanimljivo nalik na pjesniki jezik. Psihoanaliza nije samo teorija o ljudskoj svijesti, nego i praksa u lijeenju osoba koje smatramo duevno oboljelim i poremeenim. Izljeenje se po Freudovu miljenju ne postie tek tumaenjem pacijentu uzroka njegovih smetnji, razotkrivanjem njegovih nesvjesnih elja. Taj dio psihoanalitike prakse sam po sebi ne moe izlijeiti pacijenta. Freud u tom smislu nije racionalist, ne vjeruje da emo razumjevi sebe i svijet moi poduzeti odgovarajue mjere. Bit je izljeenja po Freudovoj teoriji u transferu (pojmu koji se u popularnom shvaanju psihoanalize ponekad pogreno mijea s Freudovim terminom projekcija), to jest u pripisivanju vlastitih elja i osjeaja drugim osobama. Analizirani (pacijent) moe za vrijeme lijeenja poeti nesvjesno prenositi vlastite duevne sukobe na osobu analitiara. Ako, na primjer, pacijent ima neprilika s ocem, moe se dogoditi da ulogu oca nesvjesno pripie analitiaru. To je za analitiara problem jer je takvo ponavljanje ili ritualno ponovno uspostavljanje izvornog sukoba jedan od pacijentovih nesvjesnih trikova kojim izbjegava suoavanje i mirenje s uzrokom sukoba. Mi ponekad i prisilno ponavljamo ono ega se ne moemo tono sjetiti, a sjetiti se ne moemo zato to nam je to neugodno. No transfer je analitiaru izvanredna prilika da dobije uvid u duevni ivot pacijenta i da ga upotrijebi u terapiji, u svrhu lijeenja. (Jedan od razloga zbog kojih se i sam psihoanalitiar mora podvri analizi za vrijeme studija jest da postane svjestan vlastitih nesvjesnih procesa, to mu pomae da se odupre opasnosti od kontratransfera, to jest prenoenja vlastitih problema na pacijenta.) Uz pomo ovog vrlo vanog procesa u psihoterapijskom lijeenju te analitiarevih spoznaja o pacijentu i zahvata to mu ih transfer doputa nedae pacijenta pomalo se redefiniraju u svjetlu analize. Stoga, paradoksalno, problemi koji izlaze na vidjelo u ordinaciji nikad nisu posve jednaki stvarnim ivotnim problemima pacijenta: njihov odnos prema stvarnim ivotnim problemima ima u sebi moda neto od one fikcionalnosti koju ima knjievni tekst prema materijalu iz stvarnog ivota. Nijedan pacijent ne naputa ordinaciju izlijeen upravo od onih nedaa s kojima je u nju kroio. Pacijent se nizom poznatih tehnika moe opirati analitiarevu zahvatu u nesvjesno, ali ako se sve odvija kako treba, proces transfera omoguit e protok problema u svijest pacijenta, a analitiar e otklanjanjem odnosa transfera u pravom trenutku pomoi oslobaanju pacijenta od tegoba. Ovaj bismo proces mogli i drukije opisati, te rei da pacijent postaje kadar sjeati se potisnutih dogaaja iz ivota, to mu omoguuje da saini novu, potpuniju pripovijest o sebi kojom e protumaiti i osmisliti postojee smetnje. Lijeenje razgovorom, kako ponekad nazivaju psihoanalizu, tako e postii uinak. Zadatak psihoanalitiara zacijelo je najbolje saet u Freudovoj paroli: Gdje bijae id, neka bude ego. Razum i vlast nad sobom carevat e ondje gdje je ovjek jednom stajao skamenjen u zagrljaju snaga koje nije mogao razumjeti. Freud se zbog ove parole doima veim racionalistom nego to je zaista bio. Premda je jednom rekao da nita na kraju krajeva ine moe odoljeti razumu i iskustvu, Freud nipoto nije potcjenjivao znaenje opsjenarske lukavosti i svojeglavosti nae svijesti. Njegovo miljenje o ljudskim sposobnostima uglavnom je konzervativno i pesimistino: ovjekom vlada elja za zadovoljenjem uitka i odbojnost prema svemu to bi moglo osujetiti uitak. U kasnijim radovima Freud na ljudski rod gleda kao na vrstu koja vene u zagrljaju stranog nagona za smru, prvom mazohistikom inu to ga ego upravlja prema sebi. Krajnji cilj

107

ivota je smrt, povratak onom blaenom, beivotnom stanju u kojemu nita ne moe povrijediti ego. Eros ili spolna energija je snaga koja gradi povijest, ali je ona sputana traginim proturjejem prema Thanatosu, to jest nagonu za smru. Mi stremimo prema naprijed samo zato da bismo se neprestano vraali unatrag, teei povratku u predsvjesno stanje. Ego je saaljenja vrijedno, od sluaja zavisno bie, preputeno udarcima vanjskog svijeta, nemilosrdnom ibanju prijekornog superega i eljama kojima ga opsjeda pohlepni, nezasitni id. Freud ovo saaljenje prema egu zapravo je su ut. prema ljudskoj rasi koja se mui radom pod gotovo nepodnoljivim bremenom zahtjeva koje pred nju stavlja civilizacija, i sama sagraena na potisnutim eljama i neispunjenom zadovoljenju. Freud je prezirno gledao na svaki utopijski pokuaj mijenjanja takva stanja, ali je usprkos mnogim konvencionalnim i autoritativnim pogledima na drutvo s prilinom naklonou gledao na pokuaje ukidanja ili barem reformiranja privatnog vlasnitva i drave. Bilo je to zato to je duboko vjerovao da je moderno drutvo u svojoj represivnosti postalo tiransko. Ako se drutvo nije pomaklo s toke na kojoj zadovoljenje jedne skupine njegovih lanova zavisi od tlaenja druge kae Freud u svom djelu Budunost jedne iluzije razumljivo je da potlaena skupina mora poeti osjeati snanu mrnju prema kulturi postojanje koje omoguuje njezin rad, ali u ijem bogatstvu ona ima premalo udjela. Samo se po sebi razumije, kae Freud, da civilizacija koja tolike ostavlja nezadovoljenim i sili na pobunu niti ima niti zasluuje nadu u trajni opstanak. Svaka teorija koja je toliko sloena i tako izvorna kao Freudova neizbjeno je izvor estokih razmimoilaenja. Frojdizam napadaju raznim argumentima, a valja priznati da je tota u njemu problematino. Na primjer nije jasno kako moemo ispitati valjanost pojedinih njegovih doktrina i to moe biti dokazom za ili protiv pojedinih tvrdnji. Kao to je rekao jedan ameriki psiholog bihejviorist: Nevolja s Freudovom teorijom je u tome to naprosto nije testibilna!* Naravno da sve zavisi o tome to podrazumijevate pod testom, ali je tono da se Freud ponekad poziva na danas doista neprihvatljivi devetnaeststoljetni pojam znanosti. Ma koliko stremilo nepristranosti i objektivnosti, Freudovo je djelo obojeno svojevrsnim kontratransferom, to jest oblikovano na temelju Freudovih vlastitih nesvjesnih elja, a ponekad izoblieno njegovim svjesnim ideolokim stavovima. Tu spadaju seksistika shvaanja koja smo ve spomenuli. Po svom stavu prema enama Freud zacijelo nije bio nimalo patrijarhalniji od veine Beana devetnaestog stoljea, ali je njegovo poimanje ene kao pasivnog, narcisoidnog, mazohistikog i moralno manje odgovornog bia od mukarca meta otre feministike kritike.62 Usporedimo li ton kojim Freud opisuje sluaj jedne mlade ene (Dore) s tonom (?) tit emo razliku u Freudovu pristupu spolovima: u Dorinom sluaju ton je bridak, podozriv, a ponekad groteskno neumjestan, dok je u sluaju malog Hansa suosjeajan, topao i pun udivljenja prema djeaku kao prototipu frojdovskog filozofa. Jednako je ozbiljan i prigovor da je psihoanaliza kao terapija oblik teke drutvene prinude jer etiketira pojedinca i sili ga da se pokori proizvoljnim definicijama normalnog. Ova optuba zapravo je ee uperena protiv psihijatrijske medicine u cjelini, ali nije nimalo pravedna prema Freudovu shvaanju normalnog. Freudovo djelo je na opu sablazan pokazalo da je libido plastian i nepostojan u odabiru svoga predmeta, da su takozvane spolne perverzije samo dio
Igra rijei u engleskom: ... it just isnt testicle! Rije testicle oznauje testise, a ovdje je uzeta umjesto rijei testable, tj. koji se pokusom moe ispitati. (Prev.)
*

108

onoga to ubrajamo u normalnu spolnost i da heteroseksualnost nipoto nije normalna ili sama po sebi razumljiva. Istina je da se Freudova psihoanaliza obino rukovodi stanovitom spolnom normom, ali tu normu ne shvaa kao neto to je od Prirode dato. Postoje i drugi, poznati prigovori Freudovu djelu, ali je teko dokazati da su svi opravdani. Jedan od prigovora je zdravorazumsko protivljenje pretpostavci da mala djevojica moe eljeti dijete s vlastitim ocem. Bio takav prigovor opravdan ili ne, zdravi razum nee nam pomoi da razrijeimo nedoumicu. Prije nego to ponemo odbacivati Freuda na temelju tako intuitivnog miljenja, morali bismo se sjetiti da je nesvjesno doista vrlo bizarno po nainu kojim se oituje u snovima i posve strano dnevnom svijetu ega. Freudu esto prigovaraju i da je sve sveo na seks, da je panseksualac u tehnikom smislu rijei. Taj je prigovor doista neodriv jer je Freud kao mislilac bio radikalno pa i suvie dualistian, a spolnim porivima uvijek suprotstavljao nespolne sile kao to su instinkti ega za samoodranjem. U prigovoru na raun panseksualnosti postoji zrnce istine utoliko to Freud spolnosti pripisuje tako vanu ulogu u ljudskom ivotu da se spolnost pretvara u komponentu svakog naeg djelovanja. To ipak ne moemo nazvati spolnim redukcionizmom. Meu politikom ljevicom jo ponekad ujemo prigovor da je Freudov nain razmiljanja individualistiki, da Freud uzroke duevnih tegoba poteklih iz drutva i povijesti tumai i nadomjeta osobnim uzrocima. Ta optuba je odraz potpunog nerazumijevanja Freudove teorije. Istina je da nije razrijeen problem odnosa izmeu nesvjesnog i drutven povijesnih uvjeta, ali je jedna od bitnih osobitosti Freudova djela upravo u tome to nam omoguuje da o razvitku pojedinca razmiljamo u drutvenom i povijesnom kontekstu. tovie, Freudova teorija je materijalistika teorija o oblikovanju ljudskog subjekta. Mi postajemo ono to jesmo na temelju suodnosa tijel, na temelju sloenih odnosa u djetinjstvu izmeu tijela djeteta i tijel onih koji ga okruuju. To nije bioloki redukcionizam, jer Freud ne misli da smo mi samo tijela, niti da je naa svijest tek odraz tijela. Ne moemo rei ni da je Freudov model ivota nedrutven, budui da su tijela koja nas okruuju i nai odnosi s njima uvijek drutveno specifini. Shvaanje uloge roditelja i odgoja djeteta spada u pitanje kulture i razlikuje se od drutva do drutva, od jednog do drugog povijesnog trenutka. Djetinjstvo je povijesno mlad pojam, a razni povijesni oblici zajednikog ivota koje obuhvaa rije porodica ograniuju vrijednost same te rijei. Jedno vjerovanje ipak je ostalo nepromijenjeno u drutvenoj ustanovi porodice: pretpostavka da su djevojice i ene manje vrijedne od djeaka i mukaraca. ini se da ta predrasuda povezuje sva poznata nam drutva. A budui da ta predrasuda nastaje u razdoblju ovjekova najranijeg spolnog i porodinog razvitka, psihoanaliza je u oima nekih feministkinja odjednom dobila izvanredno veliku vanost. Teoretiar frojdovske kole na kojega se oslanjaju feministkinje francuski je psihoanalitiar Jacques Lacan. Lacan nije profeministiki nastrojeni mislilac. Njegov stav prema pokretu za enska prava dapae je uglavnom arogantan i pun prezira. No Lacanovo djelo izvrstan je izvorni pokuaj novog pristupa frojdizmu, a vrijedno je za sve koje zanima pitanje ljudskog subjekta, njegova mjesta u drutvu i odnosa prema jeziku. Zato je Lacan i zanimljiv knjievnim teoretiarima. U svom djelu Ecrits Lacan pokuava reinterpretirati Freuda u svjetlu strukturalistikih i poststrukturalistikih teorija diskursa. Premda je Lacanov nain pisanja ponekad zbunjujue nejasan i zagonetan, moramo se kratko osvrnuti na njegovo djelo kako bismo shvatili odnos izmeu strukturalizma i poststrukturalizma.

109

Rekao sam da po Freudovu miljenju malo dijete u najranijem razdoblju razvitka ne moe jasno razlikovati subjekt od objekta, sebe od vanjskog svijeta. Lacan to razdoblje naziva imaginarnim, a pod tim podrazumijeva stanje u kojemu jo nemamo osjeaj o definiranom sreditu bia, u kojemu se ini da ono ja koje imamo prelazi u predmete, a predmeti u njega, u neprestanom zatvorenom krugu razmjene. Dijete u prededipovskom razdoblju ivi u odnosu simbioze s majinim tijelom, a to tijelo zamagljuje jasnu granicu izmeu dvaju tijela. Dijete je ivotno ovisno o majinom tijelu, ali za iskustva o vanjskom svijetu ovisi i o sebi. Po miljenju frojdovske teoretiarke Melanije Klein, takvo stapanje tijel ne prua djetetu ba onakav osjeaj blaenstva kako bi se u prvi mah moglo initi. Kleinova dri da dijete u ranom razdoblju gaji ubitano agresivne instinkte prema majinu tijelu, da zamilja kako e ga rastrgati na komadie i da pati od paranoidne obmane da e ga to tijelo zauzvrat unititi.63 Zamislimo li malo dijete kako se promatra u zrcalu Lacan to naziva zrcalnim razdobljem shvatit emo kako se unutar tog imaginarnog stanja postojanja zainje klica ega, integrirana slika o sebi. Dijete, ije tijelo jo nije koordinirano, u odrazu zrcala vidi ugodno cjelovitu sliku sebe. Premda je njegov odnos prema toj slici jo uvijek imaginaran, slika u zrcalu za njega i jest i nije ono samo; jo je prisutno zamagljivanje subjekta i objekta dijete tek zainje proces izgradnje sredita vlastitog bia. To bie je, kao to nam kazuje situacija sa zrcalom, u biti narcisoidno. Osjeaj o nekakvu svome ja stjeemo tako to odraz toga ja dobivamo iz kakva predmeta ili osobe vanjskog svijeta. Taj predmet je u isti mah i dio nas (jer se s njime poistovjeujemo) i nije, jer nam je stran. U tom je smislu slika koju dijete vidi u zrcalu otuena: dijete se u njoj krivo prepoznaje jer u odrazu nalazi ugodnu cjelinu kakvu tijelom zapravo ne doivljuje. Imaginarno je za Lacana upravo to stanje slik, stanje u kojemu se poistovjeujemo s okolinom, ali samim inom poistovjeivanja stvaramo iskrivljenu sliku o sebi. Kako raste, dijete nastavlja proces imaginarnog poistovjeivanja s predmetima, pa tako izgrauje ego. Ego je za Lacana upravo taj imaginarni proces u kojemu uvrujemo fiktivni osjeaj o vlastitoj cjelovitosti, oslanjajui se na neto u svijetu s ime se moemo poistovjetiti. Kad govorimo o prededipovskoj ili imaginarnoj fazi, mislimo na oblik ivota u kojemu postoje samo dvije stvari: dijete i drugo tijelo, obino majino, koje za dijete predstavlja vanjsku zbilju. Govorei ranije o razdoblju edipovskog sukoba, vidjeli smo da taj dijadski odnos uskoro mora ustupiti mjesto trijadskom, koji nastupa pojavom oca, a otac naruava sklad dvojstva. Otac po Lacanovu miljenju predstavlja Zakon, a u prvom redu drutvenu zabranu incesta. Budui da je osujeeno u libidinoznom odnosu prema majci, dijete kroz lik oca nuno poinje uviati da je ono tek dio ireg porodinog i drutvenog kruga. Ujedno poinje shvaati da mu je uloga koju mora igrati u tom krugu predodreena, utvrena obiajima drutva u kojemu je roeno. Pojava oca odvaja dijete od majina tijela, a time, vidjeli smo, djetetovu elju za majkom potiskuje u nesvjesno. Prva objava Zakona i pojava nesvjesne elje zbivaju se, dakle, istovremeno. Tek kad dijete prihvati tabu ili zabranu koju simbolizira lik oca, potisnut e zabranjenu elju. Upravo ta elja je ono to nazivamo nesvjesnim. Drama edipovskog sukoba ne moe poeti prije nego to dijete postane barem nejasno svjesno razlike meu spolovima. Ta razlika oituje se pojavom oca, pa je falus jedan od kljunih termina u Lacanovu djelu nosilac znaenja razlike meu spolovima. Dijete postaje pravilno socijalizirano tek kad prihvati nunost spolne razliitosti, drugaijih uloga roda, ega ranije nije bilo svjesno. Lacanova izvornost je u tome to je Freudov proces edipovskog sukoba

110

preformulirao s obzirom na jezik. Zamislimo da je malo dijete koje se promatra u zrcalu svojevrsni oznaitelj, onaj koji moe pridavati znaenje, a slika koju vidi u zrcalu neka vrst oznaenog. Slika koju dijete vidi na neki je nain znaenje njega samog. U takvoj su situaciji oznaitelj i oznaeno skladno sjedinjeni kao i u De Saussureovom znaku. Situaciju sa zrcalom mogli bismo shvatiti i kao svojevrsnu metaforu: jedan pojam (dijete) otkriva slinost sa sobom u drugom (odrazu). To je za Lacana slika imaginarnog kao cjeline; u tom obliku postojanja predmeti se u zatvorenom krugu neprestano odrazuju jedan u drugome, nema jo oitih razlika ni granica. To je svijet punine, svijet u kojemu nita ne nedostaje, iz kojega nita nije iskljueno. Promatrajui se u zrcalu, oznaitelj (dijete) vidi punou, cjelinu i neokrnjeni identitet u oznaenom vlastita odraza. Jo nije dolo do rascjepa izmeu oznaitelja i oznaenog, subjekta i svijeta. Dijete je jo poteeno poststrukturalistikih problema: injenice da, kao to smo vidjeli, jezik i zbilja nisu posve usklaeni, kako bi se iz situacije sa zrcalom moglo initi. Pojava oca baca dijete u poststrukturalistiki osjeaj tjeskobe. Ono sada mora shvatiti (De Saussureovu tezu) da identiteti nastaju kao posljedice razliitosti, da jedan naziv ili subjekt jest ono to jest samo zato to iskljuuje drugi. Karakteristino je da djetetovo prvo suoenje s razlikom meu spolovima nastupa istovremeno s otkriem jezika. Pla djeteta zapravo nije znak nego signal: najavljuje da je dijete gladno, da mu je hladno, i slino. Stekavi pravo pristupa jeziku, malo dijete nesvjesno ui da znak pretpostavlja odsutnost predmeta koji oznauje. Jezik stoji umjesto predmeta: svekoliki jezik je na neki nain metaforian, budui da supstituira sebe za neposredno, nijemo posjedovanje predmeta. Jezik nas izbavlja iz nezgodnog poloaja Swiftovih Liliputanaca, koji na leima nose vree pune predmeta to bi im mogli zatrebati u razgovoru, pa priaju pokazivanjem predmeta. Kao to nesvjesno ui na podruju jezika, dijete nesvjesno dobiva poduku iz svijeta spolnosti. Prisutnost oca, simbolizirana falusom, kazuje djetetu da mora u obitelji zauzeti ono mjesto koje mu je odreeno spolnom razlikom, iskljuivanjem (dijete ne moe biti roditeljev ljubavnik) i odsutnou (mora prekinuti raniju vezu s majinim tijelom). Dijete pomalo zapaa da se njegov identitet kao subjekta konstituira na temelju odnosa razlika i slinosti prema subjektima koji ga okruuju. Prihvaajui takav odnos dijete iz imaginarnog stanja prelazi u ono to Lacan naziva stanjem simbolikog poretka, to jest u unaprijed zadatu strukturu drutvenih i spolnih uloga te odnosa na kojima se temelje porodice i drutvo. Reeno frojdovskim jezikom, dijete je sada uspjeno svladalo tegobni put kroz edipovski sukob. Sve jo ipak nije u redu. Subjekt koji nastaje na kraju ovoga procesa (podijeljeni je subjekt, kao to smo vidjeli u Freuda, subjekt do temelja podijeljen izmeu svjesnog ivota ega i podruja nesvjesnog ili potisnute elje. Upravo nas to prvo potiskivanje ini onakvim kakvi jesmo. Dijete se sada mora pomiriti s injenicom da mu izravni pristup zbilji nikada nee biti mogu, a osobito ne pristup sada zabranjenom majinu tijelu. Dijete je iz stanja punog, imaginarnog posjedovanja protjerano u prazni svijet jezika. Jezik je prazan zato to je on tek beskrajni proces razlike i odsutnosti. Umjesto da, kao ranije, posjeduje stvari u njihovoj punini, dijete se sada kree od oznaitelja do oznaitelja, po potencijalno beskrajnom lancu jezika. Jedan oznaitelj podrazumijeva drugi, a ovaj naredni, i tako u nedogled. Metaforiki svijet zrcala ustupio je mjesto metanimijskom svijetu jezika. Du takva metonimijskog lanca nastajat e oznaitelji, znaenja ili oznaeni, ali nijedan predmet ili osoba nikad nee moi biti u njemu potpuno

111

prisutni, jer se djelovanje jezinog lanca, kao to smo vidjeli u Derride, oituje u razdvajanju i diferenciranju svakoga identiteta. Ovo potencijalno beskrajno kretanje od oznaitelja do oznaitelja Lacan naziva eljom. Svaka elja nastaje iz odsutnosti neega to uporno nastoji nadomjestiti. Ljudski jezik funkcionira na temelju takve odsutnosti: odsutnosti stvarnih predmeta koje znakovi imenuju, na temelju injenice da rijei imaju znaenje samo zahvaljujui odsutnosti ili iskljuenju drugih rijei. Zai u jezik znai dakle postati rtvom elje: jezik je, kae Lacan, ono to ispranjava bie u elju. Jezik dijeli artikulira puninu imaginarnog: uavi u jezik nikad vie neemo moi nai spokoja u jednom predmetu, nikad se smiriti u konanom znaenju koje bi svim drugim znaenjima moglo dati smisao. Otisnuti se u jezik znai biti odsjeen od stvarnoga, kae Lacan, od onog nedostinog kraljevstva koje je uvijek onkraj znaenja, uvijek izvan simbolikog poretka. Osobito smo odsjeeni od majina tijela: nakon edipovskog sukoba nikad vie neemo moi dosei taj dragocjeni predmet, premda e nam ivot proi u potrazi za njim. Umjesto njega, morat emo se zadovoljiti nadomjescima, onim to Lacan naziva predmetom oznaenim malim a, kojima emo uzalud pokuavati popuniti pukotinu nastalu u samom sreditu bia. Kretat emo se meu nadomjescima nadomjestaka, metaforama metafora, a nikad neemo moi vratiti isti (premda fiktivni) identitet i cjelovitost koje smo iskusili u stanju imaginarnog. Ne postoji transcendentalno znaenje ili predmet u kojima bi ta beskrajna enja mogla nai utoite, a ako i postoji, onda je to sm falus, transcendentalni oznaitelj, kako ga naziva Lacan. No falus zapravo nije predmet ili zbiljnost, nije konkretni muki spolni organ; on je tek prazna oznaka razliitosti, znak onoga to nas razdvaja od imaginarnog i postavlja na predodreeno nam mjesto unutar simbolikog poretka. Kao to smo vidjeli govorei o Freudu, Lacan smatra da je nesvjesno strukturirano kao i jezik. To nije samo zato to nesvjesno funkcionira pomou metafore i metonimije, nego i zato to je kao jezik za poststrukturaliste sastavljeno manje od znakova, to jest stalnih znaenja, a vie od oznaitelja. Ako sanjate konja, nee vam odmah biti jasno to to znai. Konj iz sna moe imati mnogo proturjenih znaenja, moe biti tek jedan iz itavog lanca oznaitelja, koji imaju jednako mnogo znaenja. To e rei da slika konja nije znak u De Saussureovu smislu, da nema samo jedno oznaeno, okaeno mu o rep, nego da je oznaitelj koji moemo vezati uz mnoge druge oznaene, a koji i sam moe nositi tragove drugih oznaitelja to ga okruuju. (Dok sam pisao gornju reenicu, nisam bio svjestan igre rijei oko imenica konj i rep. Jedan oznaitelj je djelovao na drugi bez moje svjesne namjere.) Nesvjesno je tek neprestano kretanje i djelovanje oznaitelj iji su nam oznaeni esto nedokuivi zato to su potisnuti. Stoga Lacan govori o nesvjesnom kao o stalnom iezavanju i isparavanju znaenja, kao o bizarnom, gotovo neitkom modernistikom tekstu koji svoje najskrovitije tajne zacijelo nikad nee otkriti interpretaciji. Kad bi takvo neprestano sklizanje i skrivanje znaenja postojalo u svjesnom ivotu, nikad ne bismo mogli suvislo govoriti. Kada bih, dok govorim, pred sobom imao svekoliki jezik, tada nita ne bih mogao jasno izrei. Zato ego, ili svijest, moe funkcionirati jedino potiskivanjem te zbrkane aktivnosti, privremenim pripajanjem rijei znaenjima. Dok govorim, svako malo mi se iz nesvjesnog otme pokoja rije koju nisam elio izrei, a to je ona poznata Freudova govorna omaka ili parapraksa. Za Lacana je meutim sav na govor svojevrsna govorna omaka. Ako je proces govorenja tako sklizak i mnogoznaan kako kae Lacan, onda nikad ne moemo htjeti rei upravo ono to kaemo i nikad kazati ba ono to hoemo rei. Znaenje je u odreenom smislu

112

uvijek aproksimacija, uvijek promaaj-u-pogotku, mijeanje ne-smisla i ne-priopavanja u smisao i dijalog. Istinu nikad ne moemo izrei isto i neposredno. Svojim poznato zagonetnim stilom, koji je i sm svojevrsni jezik nesvjesnog, Lacan hoe sugerirati da je svaki pokuaj priopavanja cjelovitog, neokrnjena znaenja u govoru ili pismu predfrojdovska iluzija. U svjesnom ivotu postiemo kakav-takav osjeaj sebe kao prilino jedinstvenih, suvislih bia, a bez toga bi svako djelovanje bilo nemogue. No sve je to tek na imaginarnoj razini ega, koja je samo vrh ledene sante ljudskog subjekta znanog psihoanalizi. Ego je funkcija ili uinak subjekta koji je raspren, nikad jednak sebi, nanizan u lance diskurs od kojih je sainjen. Izmeu te dvije razine bia postoji korjeniti jaz jaz koji se najdramatinije oituje kad govorimo o sebi. Kad kaem: Ja u sutra pokositi travnjak, tada je onaj izgovoreni ja smjesta razumljiva, prilino stabilna toka na koju se pozivam, ali je ujedno skriven u tamnim dubinama onoga ja ikoji izrie reenicu. Prvi ja je u teoriji jezika poznat kao subjekt izjavne reenice (subject of the enunciation), on je tema moje reenice. Drugo ja, onaj koji izrie reenicu je subjekt koji izjavljuje (.subject of the enunciating), subjekt stvarnog govornog ina. Ova dva ja se u procesu govora i pisanja naoko stapaju u neku vrst priblinog jedinstva, ali je to jedinstvo imaginarno. Subjekt koji izjavljuje, to jest stvarna osoba koja govori ili pie, nikad ne moe u potpunosti predoiti sebe onim to kazuje. Nema znaka kojim bih, da tako kaem, mogao sumirati itavo vlastito bie. Mogu jedino odrediti sebe u jeziku pomou odgovarajue zamjenice. Zamjenica ja stoji umjesto subjekta koji vjeito izmie, koji e uvijek iskliznuti iz mree svakog pojedinog djelia jezika, a to znai da nikad ne mogu u isti mah misliti i biti. Stoga Lacan hrabro preinauje Descartesovo Mislim, dakle jesam u Nisam ondje gdje mislim, a mislim ondje gdje nisam. Postoji zanimljiva analogija izmeu ovoga o emu smo govorili I izjavnih inova, kakva je knjievnost. U nekim knjievnim djelima, a osobito u realistikoj prozi, panju itatelja ne privlai izjavni in, to jest nain na koji je neto reeno, s kojih pozicija i s kakvim ciljem. Panju u takvim djelima privlai ono to je reeno, to jest sama izjava. Takva anonimna izjava zacijelo e imati vie autoriteta i bre naii na itatelj evo odobravanje nego izjava koja skree panju na nain kojim je sainjena. Jezik pravnog spisa i udbenika prirodnih znanosti moe nas se dojmiti ili nas ak zaplaiti, ponajvie zato to ne znamo otkuda je taj jezik uope doao. Takav tekst ne doputa itatelju da shvati na koji su nain injenice u njemu uope odabirane, to je iskljuivano, zato su te injenice organizirane upravo onako kako jesu, kojim se pretpostavkama rukovodio proces odabira, koji su postupci primjenjivani u izradi teksta i kako bi sve to moglo biti reeno na drugi nain. Snaga takvih tekstova dijelom je sadrana u potiskivanju onoga to bismo mogli nazvati oblicima njihove proizvodnje, to jest nainima oblikovanja. U tom su smislu takvi tekstovi nekako udno nalik na ljudski ego, koji ivi od potiskivanja procesa vlastitog oblikovanja. Meutim, mnogi moderni tekstovi namjerno uklapaju izjavni in, to jest proces vlastite proizvodnje u svoj sadraj. Oni se i ne trude da se prikau kao neosporni, kao Barthesov prirodni znak, nego ogoljuju postupke vlastitog oblikovanja, kako bi rekli formalisti. ine to zato to ne ele da:ih uzimamo kao apsolutnu istinu, da potaknu itatelja na kritiko razmiljanje o pristranim i vrlo osobitim nainima na koje izgrauju zbilju, te na spoznaju da se sve moglo dogoditi drugaije. Moda je najljepi primjer takve knjievnosti dramsko djelo Bertolta Brechta. Moderna umjetnost obiluje takvim primjerima, a mnogo ih je i u filmu. Sjetite se prvo tipinog holivudskog filma koji se slui kamerom tek kao prozorom ili drugim okom kojim gledatelj promatra zbilju. Kamera je u takvu filmu nepokretna, ona samo biljei zbivanja. Gledajui

113

takav film, obino zaboravljamo da njegovo zbivanje nije neto to se naprosto zbiva, ve vrlo sloena konstrukcija u koju su ukljueni rad i miljenja cijelog niza ljudi. Sada se sjetite sekvence iz nekog filma gdje kamera neprestano nervozno skae s predmeta na predmet, usmjeruje se na jedan, da bi za asak prela na drugi, uporno ih istrauje iz raznih uglova prije nego to, tako rekavi razoarano, odluta i uokviri neto tree. Nije to osobito avangardni postupak, ali nam i on pokazuje kako su za razliku od standardnog filma aktivnost kamere i nain montiranja epizode izbaeni u prvi plan, tako da gledatelj vie ne moe pasivno buljiti u predmete.64 Sada on uvia da je sadraj sekvence proizvod niza tehnikih postupaka, a ne prirodna, konkretna stvarnost koju kamera naprosto odraava. Oznaeno znaenje sekvence proizvod je oznaitelja filmskih tehnika a ne neto to im je prethodilo. Da poblie razmotrimo implikacije Lacanove misli o ljudskom subjektu, morat emo na trenutak zaviriti u poznati lanak francuskog marksistikog filozofa Louisa Althussera, pisan pod Lacanovim utjecajem. U lanku Ideologija i aparati ideoloke drave, koji je dio Althusserove knjige Lenjin i filozofija (1971), autor uz implicitnu pomo Lacanove teorije psihoanalize nastoji rasvijetliti pitanje funkcioniranja ideologije u drutvu. Kako to, pita on, da se ljudski subjekti tako esto pokoravaju vladajuim ideologijama drutva u kojima ive ideologijama koje, po Althusserovu miljenju, igraju kljunu ulogu u odravanju moi vladajue klase? Koji su mehanizmi to dovode do takva ponaanja? Valja rei da Althussera ponekad smatraju marksistom strukturalistike orijentacije, zbog toga to su pojedinci po njegovu miljenju proizvod razliitih drutvenih odrednica, pa stoga u biti nejedinstveni. Takve pojedince u okviru drutvenih prouavanja moemo promatrati kao puke funkcije ili posljedice ovakve ili onakve drutvene strukture, kao pojedince s odreenim mjestom u nainu proizvodnje, kao pripadnike odreene drutvene klase i tako dalje. Dakako da mi sebe ne doivljavamo na taj nain. Skloni smo vjerovati da smo slobodne, jedinstvene, samostalne i samostvaralake linosti. Kad ne bismo tako mislili, bili bismo nesposobni za uloge to ih igramo u drutvenom ivotu. Takvo vienje sebe po Althusserovu miljenju omoguuje nam upravo ideologija. Kato to protumaiti? Ja sam kao pojedinac to se drutva tie potpuno nebitan. Dakako da e netko morala preuzeti moje funkcije (pisanje, rad sa studentima, predavanja i tako dalje), budui da obrazovanje igra kljunu ulogu u reprodukciji ovakvog drutvenog sustava, ali nema osobitog razloga da to budem upravo ja. Pomisao da je to tono nee me navesti da potraim mjesto u cirkusu ili da progutam smrtonosnu dozu tableta za spavanje, meu ostalim i zato to ja sebe obino ne doivljavam na taj nain, to ne ivim s tom milju. Ja sebe ne doivljavam kao puku funkciju pojedine drutvene strukture koja bi i bez mene mogla opstati, premda analizom situacije uviam da je to tono. Naprotiv, ini mi se da sam bitno povezan s drutvom i svijetom openito, to mi daje osjeaj vrijednosti i znaenja i omoguuje mi smisleno djelovanje. Drutvo u mojim oima nije impersonalna struktura, ve subjekt koji se obraa meni osobno, koji me priznaje i daje mi do znanja da me cijeni pa me upravo takvim priznavanjem ini slobodnim, samostalnim subjektom. Premda sam svjestan da svijet ne postoji ba samo zbog mene, poinje mi se initi da je on na mene uvelike usredotoen, a ja jednako usredotoen na svijet. Ideologija je po Althusseru skup vjerovanja i postupaka koji dovode do takva usreditenja. Ideologija je mnogo prepredenija, prodornija i nenametljivi ja nego mnoge eksplicitne doktrine: ona je sam medij u kojemu ja ivim vlastiti odnos prema drutvu, podruje znakova i drutvenog djelovanja koje me vezuje za drutvo u cjelini i daje mi osjeaj suvislosti, svrhovitosti i identiteta. Ideologija u

114

tom smislu moe znaiti odlaenje u crkvu, glasanje, davanje prednosti enama prilikom ulaza i izlaza iz prostorije. Ideologija ne mora obuhvaati samo tako svjesne sklonosti kao to je moja duboka odanost monarhiji, nego i moj nain odijevanja, marku automobila i moje duboko nesvjesne predodbe o drugima i sebi. Drugim rijeima, Althusser razmilja o pojmu ideologije u skladu s Lacan ovom teorijom o nesvjesnom. Odnos individualnog subjekta prema drutvu u cjelini po Althusserovoj teoriji uvelike nalikuje na odnos djeteta prema odrazu u zrcalu iz Lacanove teorije. Ljudski subjekt u oba sluaja dobiva ugodno jedinstvenu sliku o sebi, poistovjeujui se u zatvorenom, narcisoidnom krugu s predmetom koji mu se vraa u odrazu. Ta slika u oba sluaja ukljuuje krivo prepoznavanje, jer idealizira stvarno stanje subjekta. Dijete zapravo nije onako integrirano kakvim se samom sebi u odrazu ini; ja nisam onako jedinstven, samostalan, samostvaralaki subjekt kakvim se sebi inim na podruju ideologije, ve sam decentrirana funkcija niza drutvenih odrednica. Neizbjeno opinjen slikom koju dobivam o sebi, ja joj se podreujem, a upravo tim podreivanjem postajem subjekt. Veina itatelja zacijelo e rei da Althusserov poticajni lanak ima ozbiljnih greaka. U njemu je, na primjer, ideologija shvaena gotovo kao ugnjetaka snaga koja nas podvrgava sebi, a ne ostavlja nam dovoljno manevarskog prostora za konkretnu ideoloku borbu. Ima u njemu i posve nepravilnih tumaenja pojedinih Lacanovih miljenja. Unato tome, lanak je vrijedan kao pokuaj da pokae kako Lacanova teorija moe biti vana u svijetu izvan lijenike ordinacije: s pravom istie da Lacanovo djelo ima duboke implikacije na nekoliko podruja izvan psihoanalize. Reinterpretacijom Freuda u smislu jezika kao ponajprije drutvene djelatnosti, Lacan nam prua mogunost za ispitivanje odnosa izmeu drutva i nesvjesnog. Ujedno nam pokazuje da nesvjesno nije samo neka vrst uzburkanog, nesreenog, osobnog polja unutar nas, nego posljedica naih uzajamnih odnosa. Nesvjesno je tako rekavi izvan a ne unutar nas ono postoji izmeu nas, kao i nai odnosi. Nesvjesno je neuhvatljivo ne toliko zato to je duboko skriveno u nama, koliko zato to je ono neka vrst neizmjerne zamrene mree koja nas obuhvaa i utkiva se u nas i koju stoga nikad ne moemo uhvatiti. Najbolja slika te mree koja je u isti mah izvan nas i tvar od koje smo sainjeni sm je jezik. Nesvjesno je za Lacana, dapae, jedna od posljedica jezika, proces elje iji je pokreta razlika. Kad uemo u simboliki poredak, uli smo u sam jezik; ali jezik za Lacana kao ni za strukturaliste nikad nije neto ime moemo potpuno vladati. Vidjeli smo da je on, naprotiv, ono to nas iznutra razdvaja, a ne instrument kojim moemo suvereno vladati. Jezik nam uvijek prethodi, uvijek je ve na svom mjestu i eka da nam dodijeli nae mjesto unutar sebe. Spreman je i oekuje nas kao to roditelji oekuju dijete, a mi nikad ne moemo posve ovladati njime i podrediti ga vlastitim ciljevima, kao to se nikad ne moemo posve osloboditi dominantne uloge koju u naem oblikovanju igraju roditelji. Termini kao jezik, nesvjesno, roditelji, simboliki poredak, nisu u Lacana potpuno sinonimni, ali su tijesno povezani. On o njima ponekad govori kao o Drugom, kao o onome to nam kao i jezik uvijek prethodi i vazda izmie, onome to nas je uobliilo u subjekte, ali to nam neprestano bjei iz ruku. Vidjeli smo da je po Lacanu naa nesvjesna elja upravljena prema tome Drugome, a ono je neka vrst izuzetno ugodne stvarnosti, koju nikad neemo moi imati. No mi tu nesvjesnu elju, po Lacanovu miljenju, uvijek na neki nain dobivamo od Drugoga. elimo ono to nam nesvjesno ele drugi, kao na primjer roditelji, a ta nam je elja mogua samo zato to smo uhvaeni u jezine, spolne i drutvene odnose, u itavo polje Drugoga, u kojemu elja nastaje.

115

Samog Lacana ne zanima odvie vanost njegove teorije u odnosu na drutvo: nije mu do rjeenja problema odnosa izmeu drutva i nesvjesnog. Frojdizam kao cjelovita teorija daje nam, meutim, mogunost da se pozabavimo pitanjem toga odnosa. Zato bih ga ja sada htio ispitati na konkretnom primjeru iz knjievnosti, na D. H. Lawrenceovu romanu Sinovi i ljubavnici. ak i konzervativni kritiari, koji sumnjiavo gledaju na termine kao to je edipovski kompleks, smatrajui ih udnim argonom, ponekad priznaju da u spomenutom romanu ima neega to uvelike nalikuje na glasoviti edipovski kompleks. (Uzgred reeno, zanimljivo je kako se konvencionalno nastrojeni kritiari posve prirodno slue argonom kao to je simbol, dramatina ironija i gustoa, dok se iz nekih udnih razloga opiru terminima kao to je oznaitelj i decentriranje.) U doba kad je pisao Sinove i ljubavnike Lawrence je znao neto o Freudovu djelu iz druge ruke: od svoje ene Friede, Njemice, ali nema dokaza da ga je sam itao ili bolje poznavao, to bismo mogli uzeti kao zapanjujue nezavisnu potvrdu Freudove misli. Jer nema sumnje da je roman Sinovi i ljubavnici izrazito edipovski roman, premda toga nije svjestan. Mladi Paul Morel, na primjer, spava u majinu krevetu; postupa s njome njeno kao ljubavnik; osjea snanu odbojnost prema ocu; izrasta u mukarca nesposobna da ostvari zadovoljavajui odnos s djevojkom, a na kraju nalazi izlaz u ubojstvu majke inu koji je udna mjeavina ljubavi, osvete i elje za osloboenjem. Sama gospoa Morel ljubomorna je na Paulovu vezu s Miriam, pa se ponaa kao suparnica. Paul se odrie Miriam zbog majke, ali time u njoj nesvjesno odbacuje majku, to jest njezinu suvie snanu elju za posjedovanjem. Psiholoki razvitak Paula ne zbiva se, meutim, u drutvenom vakuumu. Paulov je otac, Waiter Morel, rudar, dok mati potjee iz neto vieg drutvenog sloja. Gospoa Morel ne eli da Paul poe oevim stopama, pa mu namjenjuje inovniki posao. Sama ostaje kod kue kao domaica. Raspodjela uloga u obitelji Morel temelji se na takozvanoj spolnoj podjeli rada, to u kapitalistikom drutvu znai da mukarac slui kao radna snaga u procesu proizvodnje, dok ena ostaje kod kue, gdje slui tjelesnom i emocionalnom odravanju oca i budue radne snage (djece). Morelovo nesudjelovanje u snanom osjeajnom ivotu obitelji dijelom je rezultat takve drutvene podjele, koja odbija Morela od vlastite djece, a djecu osjeajno pribliuje majci. U sluaju kad je mukarev posao izuzetno teak i iscrpljujui a Morelov jest njegova uloga u obitelji postaje jo manja. Zato se Morelov jedini ljudski dodir s djecom svodi na obavljanje praktinih poslova Oko kue. Zbog oskudna obrazovanja Morel ne umije govoriti o vlastitim osjeajima, pa se time jo vie udaljuje od ukuana. Teki fiziki rad i otra stega na poslu ine ga razdraljivim i surovim prema obitelji, to djecu baca dublje u majino okrilje, a u majci potie ljubomornu elju za potpunim posjedovanjem djece. Nadoknadu za osjeaj manje vrijednosti na poslu Morel trai u tradicionalnoj ulozi mukog gazde, ime jo vie udaljuje djecu od sebe. Klasna razlika meu roditeljima ini spomenute drutvene uvjete to sloenijim u obitelji Morel. Walter Morel je obiljeen osobitostima koje su po miljenju romana tipine za proletera: krt je i nespretan na rijeima, surov vanjskim izgledam, trom duhom. Uope, roman Sinovi i ljubavnici prikazuje radnike kao bia s dna, bia koja ive ivotom tijela, a ne duha. udno, jer su rudari 1912, dakle upravo kad je Lawrence dovrio roman, organizirali najmasovniji trajk u povijesti Britanije. Godinu dana kasnije, kad je roman objavljen, najstranija katastrofa u povijesti britanskih rudara rezultirala je izricanjem simbolikih kazni neodgovornom rukovodstvu, a britanskim rudnicima diljem zemlje zavladao je duh klasne borbe. Zar je takvo djelovanje, tako visoka politika svijest i sloena organizacija mogla potei od nerazboritih grubijana? Za razliku

116

od svojeg mua, gospoa Morel potjee iz nieg srednjeg Sloja, prilino je obrazovana, vjeta na rijei i odluna. (Usput reeno, moda je bitna injenica da nju nerado nazivamo krsnim imenom.) Kao takva, ona je simbol ivotnih stremljenja mladog, osjetljivog, umjetniki nastrojenog Paula. Paulovo okretanje od oca k majci u osjeajnom smislu ujedno je bijeg od siromanog, poniavajueg svijeta rudnika prema ivotu emancipirane svijesti. Potencijalno tragina napetost Paulove situacije, koja ga sputava i gotovo posve unitava, proizlazi iz injenice da je majka istovremeno izvor energije to ga tjera od kue i rudnika, kao i mona emocionalna snaga koja ga vue natrag. Psihoanalitiki pristup itanju romana ne mora dakle biti alternativa interpretaciji s drutvenog gledita, ve pristup dvjema stranama ili aspektima iste situacije u kojoj se nalazi ljudsko bie. Paulovoj predodbi o slabosti oca i snai majke moemo prii i s edipovske i s klasne strane, a odnos izmeu odsutnog, grubog oca, te ambiciozne, osjeajno zahtjevne majke i osjetljivog djeteta promatrati kako s obzirom na nesvjesno tako i s obzirom,na drutvenu situaciju. (Dakako da neki kritiari nee prihvatiti ni jedan ni drugi pristup, nego se opredijeliti za humanistiko itanje romana. Teko je rei to takvo itanje podrazumijeva, budui da ne uzima u obzir konkretnu ivotnu uvjetovanost likova, povijest njihova ivota i rada te karakter njihovih uzajamnih odnosa i identiteta, spolnosti i slino.) Takva analiza svodi se na takozvanu analizu sadraja, na ono to roman pria, a ne promatra nain kako to ini, svodi se na temu, a ne na formu. No i takva razmiljanja moemo uvrstiti u formu u pitanja o tome kako roman izlae i strukturira priu, kako ocrtava likove i s koje toke gledita pripovijeda. Oigledno je na primjer da se sam tekst uvelike, premda ne posve, poistovjeuje s Paulom i prihvaa njegova gledita: budui da pripovijest vidimo ponajvie njegovim oima, Paul nam je gotovo jedini svjedok o zbivanjima u romanu. U trenucima kad Paul izlazi u prvi plan pripovijedanja, otac uzmie u pozadinu. Roman je openito vie okrenut prema unutra kad prikazuje gospou Morel nego kad pria o njezinu muu. tovie, mogli bismo rei da je sainjen tako da snano osvjetljuje njezin lik, a njegov zasjenjuje, to je formalni postupak za isticanje razliitosti likova i njihovih stavova. Drugim rijeima, nain na koji je pria sainjena donekle uruje s Paulovim nesvjesnim; ne daje nam, na primjer, jasno do znanja da Miriam onako kako je prikazana u romanu, to jest kroz Paulove oi stvarno zasluuje osjeaj razdraljivosti koji svojim ponaanjem izaziva u Paulu, pa mnogi itatelji imaju neugodan dojam da je roman u neku ruku nepravedan prema Miriam. (Jessie Chambers, po kojoj je Lawrence oblikovao Miriam u romanu, odluno se slagala s takvim miljenjem, ali to sada nije vano.) Pitanje je kako mi kao itatelji moemo znati da je takav dojam opravdan, kad roman istie samo Paulovo gledite u prvi plan, kao jedini izvor naoko vjerodostojna dokaza? S druge strane, pojedini aspekti romana kao da su proturjeni tako pristranom prikazu zbivanja. H. M. Daleski pronicavo je zamijetio da: Teinu negativnog naboja koji Lawrence upravlja protiv Morela dovodi u ravnoteu nesvjesna simpatija kojom ga prikazuje, dok se otvorenom velianju gospoe Morel suprotstavlja grubost njezine naravi na djelu.65 Sjetimo li se Lacanove teorije, vidjet emo da roman ne kazuje tono ono to misli, niti misli ono to kazuje. I to moemo dijelom obrazloiti psihoanalizom: djeakov edipovski odnos prema ocu je dvoznaan jer djeak voli oca, dok nesvjesno gaji suparniku mrnju prema njemu, pa ga nastoji zatititi od vlastite nesvjesne agresivnosti. Razlog je takve dvoznanosti i u tome to tekst premda s jedine strane jasno uvia da Paul mora odbaciti uski, surovi svijet rudara, kako bi se otisnuo u svijet

117

graanske klase i s druge strane ne pokazuje bezrezervno divljenje prema graanskoj svijesti. Ta svijest ima svojih vrijednosti, to nam dokazuje lik gospoe Morel, ali je suvie dominantna i tei prevelikom odricanju od ivota i ivotnih radosti. Tekst nam kae da je Walter Morel zanijekao boga u sebi, ali mi kao itatelji osjeamo da ta autorova izjava, kruta i nametljiva kakva jest, nije posve odriva. Jer isti roman koji to govori, pokazuje upravo suprotno. Brojnim primjerima dokazuje da je Morel jo itekako iv, i ne moe nas sprijeiti da shvatimo kako je umanjiv anje Morelova lika uvelike povezano s nainom na koji je pria sainjena, sa skretanjem pripovijedanja s oca na sina. Namjerno ili ne, roman nam ujedno pokazuje da ak ako Morel i jest zanijekao boga u sebi, krivica naposljetku nije na njemu, nego na prodrljivu kapitalizmu, koji ga ne zna iskoristiti nikako drukije nego kao kariku u lancu proizvodnje. Ni sam Paul, premda do kraja predan elji da se otrgne iz oeva svijeta, nema snage za suoenje s tom istinom, a nema je ni roman, barem ne eksplicitno. U Sinovima i ljubavnicima Lawrence nije samo pisao o ivotu radnike klase, nego se pisanjem i sm ispisivao iz takva ivota. No u rjeitim prizorima kao to je konano izmirenje Baxtera Dawesa (lika donekle analogna Morelu) i njegove ene Clare, roman nesvjesno plaa dug za injenicu to je uzdizao Paula (koji je u tom prizoru prikazan u mnogo nepovoljnijem svjetlu) na raun oca. Lawrenceov posljednji dug ili odteta Morelu je Mellors, enskasti a ipak snani muki lik u romanu Ljubavnik Lady Chatterley. Roman Sinovi i ljubavnici nikad ne doputa Paulu da dade glasna oduka gorkom negodovanju protiv majine elje za posjedovanjem, premda bi za to postojali objektivni razlozi. No nain kojim roman dramatizira odnos izmeu majke i sina doputa itatelju da shvati zato to tako mora biti. Ovakvim itanjem romana Sinovi i ljubavnici gradimo svojevrsni podtekst djela, tekst koji postoji unutar teksta, a razotkriva se na pojedinim simptomatinim tokama punim vieznanosti, okolianja ili suvie snanog naglaavanja. Kao itatelji mi te toke moemo zapisati, premda sam roman to ne ini. Sva knjievna djela sadre jedan ili vie takvih podtekstova, pa bismo o njima moda mogli govoriti kao o nesvjesnom djela. Pronicavost djela tijesno je povezana s njegovim sljepilom, to vrijedi za svaku vrst pisanja. Ono o emu djelo uti i nain na koji uti moe biti jednako vano koliko i ono o emu govori; u onome to je naoko odsutno, sporedno ili ambivalentno u vezi s djelom moe se skrivati klju njegova znaenja. To ne znai da emo naprosto odbaciti ili izokrenuti ono to roman kae, tvrdei na primjer da je pravi junak romana Morel, a njegova ena negativan lik. Neemo rei ni da je Paulovo gledite neprihvatljivo: majka je za njega doista neusporedivo bogatiji izvor razumijevanja nego otac. Radije emo obratiti panju na ono to takva mjesta u tekstu nuno potiskuju, o emu ute, te ispitati naine na koje djelo nije posve identino sa samim sobom. Drugim rijeima, psihoanalitika kritika moe biti mnogo vie nego traganje za falusnim simbolima: moe nas pouiti kojeta o nainu oblikovanja knjievnog teksta i rei nam neto o znaenju takva oblikovanja. Psihoanalitiku knjievnu kritiku moemo grubo podijeliti na etiri vrste, zavisno od predmeta kojim se bavi. Moe se baviti autorom, sadrajem, formalnim ustrojstvom djela i itateljem. Veina psihoanalitike kritike dosad pripada prvim dvjema vrstama, a one su zapravo najogranienije i najproblematinije. Psihoanaliziranje autora svodi se na nagaanje i spotie upravo o one probleme koje smo analizirali kad smo govorili o vanosti pieve namjere za znaenje knjievnih djela. Psihoanalitiki pristup sadraju razmatranje nesvjesne motiviranosti likova, psihoanalitikog znaenja predmeta i zbivanja u tekstu ima svojih

118

vrijednosti, ali je takav pristup esto reduktivan, kao na primjer kad se bavi opepoznatim razotkrivanjem falusnih simbola. I sami Freudovi povremeni izleti u svijet umjetnosti i knjievnosti pripadaju uglavnom ovim dvjema vrstama. Freud je napisao dojmljivu monografiju o Leonardu da Vinciju, esej o Michelangelovu Mojsiju i nekoliko knjievnih analiza, od kojih je najvanija analiza kratkog romana Gradiva njemakog pisca Wilhelma Jensena. Ti su eseji uglavnom psihoanalitiki prikazi samoga autora onako kako nam se razotkriva u tekstu ili pak istraivanje simptoma nesvjesnog u umjetnosti, kao to bismo ih istraivali u ivotu. Freud u oba sluaja previa materijalnost samog artefakta, to jest njegovo specifino formalno ustrojstvo. Jednako je neprimjereno i poznato Freudovo miljenje o umjetnosti: usporeivanje umjetnosti s neurozom.66 Za Freuda je umjetnik kao i neurotik pod stalnim teretom neobino snanih instinktivnih potreba koje ga tjeraju da se od stvarnosti okrene mati. Meutim, za razliku od neurotiara, umjetnik zna kako e preraditi, preoblikovati i ublaiti svoje budne snove, kako ih uiniti prihvatljivim za druge ljude. Jer zavidni i egoistini kakvi ve jesmo, mi po Freudovu miljenju obino osjeamo odbojnost prema snovima blinjih. Snaga umjetnike forme kljuna je za takvo preoblikovanje i umekavanje stvarnosti jer ona itatelju ili gledatelju daje ono to Freud naziva pred-uitkom, umekava njegovu obranu pred ispunjenjem tuih elja i tako mu omoguuje da se na asak prepusti zabranjenom uitku u vlastitom nesvjesnom. Otprilike isto vrijedi i za Freudovu teoriju o alama u studiji Sale i njihov odnos prema nesvjesnom (1905), prema kojoj su ale izraz inae nedoputenih agresivnih ili lilbidinoznih poriva, a postaju drutveno prihvatljive upravo zbog svoje forme, duhovitosti i igre rijei. Freudova razmiljanja o umjetnosti obuhvaaju dakle pitanje forme, ali valja rei da je usporedba umjetnika s neurotiarom suvie jednostavna: karikirana graanska slika umjetnika kao smuenog, luckastog romantiara. Za psihoanalitiku knjievnu teoriju mnogo je poticajnija Freudova teza o prirodi snova, razloena u njegovu remek-djelu Tumaenje snova (1900). Knjievno stvaranje iziskuje svjesni napor, to nije sluaj sa snovima, pa su u tom smislu knjievna djela slinija alama nego snovima. Uz ovakve ograde Freudove su teze o snovima vrlo vrijedne. Sirovina, to jest ono to Freud naziva latentnim sadrajem sna, sastoji se od nesvjesnih elja, tjelesnih poticaja za vrijeme spavanja, slika napabirenih iz doivljaja proteklih dana, dok je sm san proizvod intenzivnog preoblikovanja sirovine, to Freud naziva radom sna. Mehanizmi rada sna, koje smo ve spominjali, tehnike su pomou kojih nesvjesno saima ii prerasiporeuje grau sna te pronalazi naine za razumljivo predoivan je te grae. San to nastaje takvim radom, to jest san kojega se sjeamo, Freud naziva manifestnim sadrajem. San dakle nije tek .izraz ili reprodukcija nesvjesnog jer izmeu nesvjesnog i sna postoji jo proces produkcije ili transformacije. Freud dri da bit sina nije sirovina ili latentni sadraj, ve sam rad sna pa je upravo ta praksa predmet njegova istraivanja. Jedan stadij rada sna, kojd Freud naziva sekundarnom revizijom, sastoji se od reorganizacije sna, preoblikovanja njegove grade u relativno dosljednu i razumljivu pripovijest. Sekundarna revizija sistematizira san, popunjuje praznine i izglauje proturjeja, a njegove zbrkane sastojine sreuje u smisleniju priu. Mogli bismo rei da je veliki dio knjievne teorije koju smo u ovoj knjizi dosad ispitali svojevrsna sekundarna revizija knjievnog teksta. Opsjednuta traganjem za harmonijom, kaherencijom, dubokom strukturom i bitnim znaenjem, knjievna teorija popunjuje praznine teksta i izgrauje njegova proturjeja, usklauje njegova nesuglasja i spreava sukobe. Cini to zato da bi tekst uinila probavljivijim i skratila put do itatelja, kojega vie ne mogu

119

smesti neprotumaene nepravilnosti teksta. Velik dio knjievnog prouavanja odluno je upravljen takvu cilju: nastoji brzo razrijeiti nejasnoe i podastrijeti tekst pred itatelja da bi ga on mogao nesmetano ispitivati. Ekstremni primjer takve sekundarne revizije premda ne posve netipian za veinu knjievnokritike interpretacije uobiajeni je nain prikaza Eliotove Puste zemlje kao prie o djevojici koja sa svojim strioom Archdukeom (Nadvojvodom) odlazi na sanjkanje, u Londonu nekoliko puta mijenja spol, biva uvuena u potragu za Svetim Gralom te zavrava u neplodnoj dolini gdje mrzovoljno lovi ribu. Raznorodni, opreni eie menti Eliotove poeme pripitomljeni su u suvislu priu, a rascjepkani ljudski subjekti saeti u jedinstveni ego. Veliki dio knjievne teorije koju smo dosad razmotrili sklon je poimanju knjievnog djela kao izraza ili odraza stvarnosti, kao neega to prikazuje ljudsko iskustvo, utjelovljuje pievu namjeru ili vlastitim strukturama reproducira strukture ljudske svijesti. Za razliku od takva poimanja, Freudov prikaz snova omoguuje nam da vidimo knjievno djelo ne kao odraz, nego kao neku vrst proizvodnje. Djelo, kao i san, odabire pojedine sirovine jezik, druge knjievne tekstove, razne naine opaanja svijeta pa ih odreenim tehnikama preoblikuje u proizvod. Tehnike takve proizvodnje razni su postupci koje nazivamo knjievnim oblicima. Preraujui svoje sirovine knjievni e ih tekst nastojati podrediti vlastitom obliku sekundarne revizije, pokuat e ih organizirati u vie-manje suvislu, prihvatljivu cjelinu (osim ako nije rije o revolucionarnom tekstu kao to je Bdijenje Finnegan), premda u tom nee uvijek posve uspjeti (kao na primjer u romanu Sinovi i ljubavnici). Knjievno djelo, ba kao i tekstove snova, moemo analizirati, odgonetati i ralanjivati kako bismo pronikli u procese njihova nastanka. Naivnli pristup itanju knjievnosti zacijelo e se zaustaviti na tekstovnom proizvodu, kao to bih se ja, recimo, zadovoljio uzbudljivim opisom kakva vaeg sna, ne marei da ga podrobnije ispitam. Prema rijeima jednog svog tumaa, psihoanaliza je hermeneutika sumnje. Ona se ne bavi samo itanjem teksta nesvjesnog, nego i otkrivanjem proces, to jest rada sna koji je sudjelovao u njegovoj proizvodnji. Zato se psihoanaliza osobito usredotouje na takozvana simptomatina mjesta u tekstu sna, na izoblienja, nejasnoe, odsutnosti i isputanja, koja nam otkrivaju dragocjene tajne o latentnom sadraju ili o nesvjesnim porivima koji su sudjelovali u njegovu oblikovanju. Slino moe i knjievna kritika, kao to smo vidjeli na primjeru Lawrenceova romana. Ispitivanjem onih mjesta u tekstu na kojima on kao da izbjegava rei pravo znaenje, gdje je ambivalentan i napregnut te usmjeravanjem panje na nikad izriito izgovorene rijei ili pak rijei koje se neobino esto ponavljaju, na udvostruenja i klizanja jezika, knjievna kritika moe pomalo prodirai kroz naslage sekundarne revizije i otkriti nam djeli podteksta to ga djelo kao i nesvjesna elja u isti as skriva i razotkriva. Drugim rijeima, kritika se ne mora baviti samo onim to tekst kazuje, nego i nainima na koje funkcionira.67 Neki frojdovski orijentirani knjievni kritiari pozabavili su se takvom vrstom kritike. Oslanjajui se na Freuda, ameriki kritiar Norman N. Holland u svojem djelu Dinamika knjievne reakcije (The Dynamics of Literary Response), 1968, prilazi knjievnom djelu kao neemu to u itatelju pokree uzajamnu igru nesvjesnih fantazija i svjesne obrane od takvih fantazija. U djelu uivamo zato to ono devijantnim formalnim sredstvima preoblikuje nae najdublje strahove, tjeskobe i elje u drutveno prihvatljiva znaenja. Kad tekst svojim oblikom i jezikom ne bi umekavao te elje, omoguujui nam da se od njih obranimo i donekle njima ovladamo, bio bi posve neprihvatljiv. Hollandova teza je gotovo frojdovska parafraza stare romantiarske suprotnosti izmeu kaotinog sadraja i harmonizirajue forme. Ameriki kritiar

120

Simon Lesser u svom djelu Knjievna proza i nesvjesno (Fiction and the Unconscious), 1957, kae da knjievna forma djeluje umirujue, jer suzbija tjeskobe i strahove, a naglaava nau odanost ivotu, ljubavi i redu. Lesser dri da formom odajemo poast superegu. No to rei za modernistike forme koje ponitavaju red, potkapaju znaenje i oduzimaju nam sigurnost? Je li knjievnost tek neka vrst terapije? Hollandovi kasniji radovi daju naslutiti da on doista tako misli. U djelu Pet itatelja ita (Five Readers Reading), 1975, Holland analizira nesvjesne reakcije itatelja na knjievne tekstove i dolazi do zakljuka da itatelj u procesu interpretacije prilagouje tekstu vlastiti identitet, premda pritom ne gubi unutranji osjeaj jedinstva. Po vjerovanju da iz ivota svakog pojedinca moemo izdvojiti nepromjenjivu bit osobnog identiteta, Hollandovo djelo pripada struji amerike ego psihologije, to jest amerike verzije frojdizma, koja teite klasine psihoanalize premjeta s podvojenog subjekta na jedinstvenost ega. Ta se psihologija bavi prilagoavanjem ega uvjetima drutvenog ivota: ona terapijskim tehnikama uklapa pojedinca u njegovu prirodnu, zdravu ulogu (npr. ulogu uspjenog poslovnog ovjeka s odgovarajuom markom automobila), a lijeenjem uklanja sve nezgodne osobne crte to odstupaju od zadane norme. Ova vrst psihoanalize pretvara frojdizam teoriju koja je u poetku sablanjavala i vrijeala osjeaje graanskog drutva u teoriju koja prihvaa to drutvo i miri se s njegovim vrijednostima. Dva su amerika kritiara, s posve razliitim knjievnim teorijama na koje je Freud utjecao, Kenneth Burke i Harold Bloom. Eklektikom mjeavinom Freudovih, Marxovih,i lingvistikih nauavanja, Burke dolazi do sugestivne teze o knjievnom djelu kao obliku simbolike radnje, dok Harold Bloom oslanjajui se na Freuda izgrauje jednu od najsmionijih i najizvornijih knjievnih teorija prolog desetljea. Bloom zapravo preformulira povijest knjievnosti u svjetlu edipovskog kompleksa. Pjesnici ive pritisnuti sjenom snanog pjesnika prolosti, obino svojega prethodnika, kao to sinovi ive u sjeni i vlasti oeva. Zato svaku pjesmu moemo tumaiti kao pokuaj pjesnika da se otme strahu od utjecaja pomou sustavnog preoblikovanja prethodnikova pjesnitva. Optereen edipovskim osjeajem suparnitva prema svojem kastrirajuem prethodniku, pjesnik e ga nastojati razoruati, prilazei mu iznutra, to jest pisanjem takva pjesnitva koje e baciti drukije svjetlo na prethodnikove pjesme revidirati ih, preinaiti i istisnuti. Svaku pjesmu u tom smislu moemo itati kao ponovno pisanje prethodnih pjesama, kao njihovo neispravno itanje ili neispravno poimanje, kao pokuaj obrane od njihove nadmoi, kojim pjesnik kri prostor vlastitoj matovitosti i originalnosti. Svaki pjesnik kasni, svaki je posljednji u pojedinoj tradiciji. Snani pjesnik je onaj koji ima hrabrosti da to prizna i da pone potkopavati prethodnikovu snagu. Svaka je pjesma upravo takvo potkapanje niz postupaka koji su u isti mah retorike taktike i psiholoki obrambeni mehanizmi za razaranje ii nadmaivanje druge pjesme. Znaenje pjesme je druga pjesma. Bloomova knjievna teorija je demonstrativni, prkosni povratak na protestantskoromantiarsku tradiciju od Spensera i Miltona do Blakea, Shelleya i Yeatsa, na tradiciju koju su istisnuli pjesnici anglokatolioke loze (Donne, Herbert, Pope, Johnson, Hopkins), a afirmirali je Eliot, Leavis i njihovi sljedbenici. Bloom je proroanski zagovornik stvaralake mate u suvremenom dobu, kritiar koji knjievnoj povijesti prilazi kao junakoj borbi divova ili kao potresnoj duevnoj drami, uzdajui se u odlunu volju za izrazom snanog pjesnika u njegovoj borbi za stvaranjem vlastite pjesnike osobnosti. Taj srani romantiarski individualizam estoko odudara od skeptinog, antihumanistikog etosa dekonstrukcijskog doba, pa Bloom odluno brani

121

vrijednosti individualnog pjesnikog glasa i genija od svojih kolega sa sveuilita Yale (Hartman,a, De Mana, Hillisa Millera), zadojenih Derridinim miljenjem. Bloom se nada da e iz apa dekonstrukcijsike kritike (koju donekle potuje) moda uspjeti istrgnuti romantiarski humanizam koji e nam vratiti vjeru u pisca, namjeru i snagu stvaralake mate. Takav humanizam borit e se s hladnokrvnim jeziinim nihilizmom Ikoji Bloom s pravom vidi u veini djela amerike dekonstrukcije. Bloom se od neprestanog ruenja utvrenog znaenja okree viziji pjesnitva kao ljudskoj volji i samopotvrivanju. Gorljivi, ratoborni, apokaliptiki ton veine Bloomovih radova to vrve ezoterikim nazivljem svjedoi o oajnikoj snazi te njegove elje. Bloomova kritika do kraja razotkriva dilemu modernog liberala ili romantiara humanista: injenicu da nam s jedne strane nakon Marxa, Freuda i poststrukturalizma nema povratka na vedru, optimistiku vjeru u ovjeka, ali da s druge strane svaki humanizam koji, kao Bloomov, preuzima muni teret spomenutih nauavanja, mora biti njima zaraen i opasno kompromitiran. Bloomovi epski okraji pjesnika-divova jo imaju primjese duevne ljepote pretfrojdovskog doba, ali su izgubili njezinu nevinost; pretvorili su se u obiteljske svae, u prizore krivice , zavisti, tjeskobe i nasilja. Nijedna humanistika knjievna teorija koja previa te injenice ne moe se nuditi pod nazivom moderne, ali svaka teorija koja ih prihvaa mora biti njima otrijenjena i oneraspoloena do te mjere da u nastojanju za potvrivanjem vrijenosti postaje gotovo manijakalno uporna. Bloom je suvie daleko zaao u cvjetne staze amerike dekonstrukcije da bi se mogao uzverati natrag k junako ljudskim vrijednosnima tek uz pomo nieovskog poziva na volju za mo i volju za isticanjem individualne mate. Individualna mata neizbjeno ostaje arbitrarna i prazna gesta. U ovom iskljuivo patrijarhalnom svijetu oeva i sinova sve se retorikim glasnogovomitvom usredotouje na mo, vlast i snagu volje. Knjievna kritika je za Blooma isto toliko oblik pjesnitva koliko je jedna pjesma implicitna kritika druge pjesme, pa uspjenost pojedinog kritikog itanja na kraju uope nije pitanje njegove vjerodostojnosti, ve pitanje retorike uvjerljivosti samog kritiara. Bloomova je kritika do krajnosti dovedeni humanizam koji nema drugoga uporita doli uporita vlastite nepokolebljive vjere, humanizam nasukan izmeu racionalizma s jedne ii nepodnoljivog skepticizma s druge strane. Freud je jednom promatrao unukovu igru u kolicima i opazio da djeak baca igraku iz kolica viui Forti (Ode!), a zatim je uzicom povlai k sebi uz povik Da! (Ovdje!). U djelu Onkraj naela uitka (1920) Freud je tu poznatu igru Fort-da protumaio kao djeakovo simboliko ovladavanje majinom odsutnou, ali je moemo tumaiti i kao prvi nagovjetaj pripovijesti. Fort-da je zacijelo najkraa mogua pria: pria o predmetu koji se izgubio i bio pronaen. No i najsloenije pripovijesti moemo itati kao varijante toga modela: shema klasine pripovijetke naruavanje je izvornog sklada i povratak na prvotno stanje. Stoga je pripovijest izvor utjehe: gubitak predmeta dovodi nas u stanje tjeskobe jer simbolizira dublji nesvjesni gubitak (ivota, majke, izmeta) pa uvijek osjeamo uitak kad ih moemo vratiti onamo gdje pripadaju. Predmet koji smo izgubili ve na poetku, to jest majino tijelo, po Lacanovoj je teoriji upravo pokreta pripovijesti ovjekova ivota jer nas tjera da u beskrajnom metonimijskom gibanju elje tragamo za nadomjescima izgubljenoga raja. Za Freuda je to elja za povratkom na mjesto gdje nas nita nee moi povrijediti, za vraanjem u anorgansko postojanje koje prethodi svakom obliku svjesnog ivota, elja to nas bodri da ustrajemo u borbi. To je naa neumorna vezanost za svijet (eros) zarobljena nagonom za smru (thanatos). Da bi se mogla odvijati, svaka pria mora pripovijedati o neemu to je izgubljeno ili odsutno. Kad bi sve bilo na svom mjestu, ne bismo

122

imali o emu priati. Gubitak je bolan, ali je uzbudljiv jer elju potie pomisao na ono to joj je gotovo nedostino pa je to jedan od izvora uitka u pripovijedanju. Kad bi predmet elje bio zauvijek nedostian, uzbuenje bi moglo postati nepodnoljivo i pretvoriti se u neugodu. Zato moramo znati da e nam predmet na kraju biti vraen, da e se Tom Jones vratiti u Paradise Hall, a Hercule Poirot ui u trag ubojici. Tada uzbuenje radosno jenjava; oslobaa se energija koju je pria svojom napetou i ponavljanjima lukavo drala u ahu, pripremajui nas za konani nastup uitka.68 Mi smo se u prii mogli miriti s gubitkom predmeta zato to smo u napetom iekivanju stalno kriom slutili da e se predmet na kraju pripovijesti sretno vratiti kui. Fort dakle ima znaenje tek u odnosu na da. Dakako i obrnuto. Kad jednom uemo u simboliki poredak, ne moemo vie promatrati ni posjedovati predmet ako ga nesvjesno ne sagledavamo u svjetlu mogue odsutnosti, znajui da je njegova prisutnost u odreenom smislu proizvoljna i privremena. Ako majka ode od nas, znat emo da je njezin odlazak tek priprema za povratak, ali kad nam se ponovo vrati, neemo moi zaboraviti injenicu da uvijek moe opet otii, a moda se i ne vratiti. Klasina realistika pripovijest uglavnom je konzervativni oblik koji na strah od odsutnosti potiskuje pod smirujui znak prisutnosti. Mnogi modernistiki tekstovi, kao na primjer Brechtovi i Beckettovi, podsjeaju nas meutim da se ono to gledamo moglo i drukije dogoditi ili se uope ne dogoditi. Ako je za psihoanalizu kastracija prototip svake odsutnosti u djeaka strah od gubitka spolnog organa, a u djevojice razoaranje gubitkom organa tada takvi tekstovi, rekli bi poststrukturalisti, prihvaaju istinitost kastracije, neizbjenost gubitka, odsutnosti i razliitosti u ljudskom ivotu. itanje takvih tekstova suoava nas s tim istinama i daje nam mogunost da se oslobodimo imaginarnog u kojemu su gubitak i razliitost nezamislivi, gdje se ini da je svijet stvoren za nas, a mi za svijet. U imaginarnom ne postoji smrt, budui da trajno postojanje svijeta zavisi o mojem ivotu jednako koliko moj ivot zavisi o postojanju svijeta. Tek kada stupimo u simboliki poredak, suoavamo se s istinom da je smrt mogua jer shvaamo da postojanje ne zavisi o nama. Sve dok ostajemo u imaginarnom predjelu bia, dobivamo iskrivljenu sliku o vlastitom identitetu kao o postojanom, zaokruenom jedinstvu, a zbilju krivo doivljujemo kao nepromjenjivu. Althusserovim rijeima, ostajemo u vlasti ideologije i prilagoujemo ss drutvenoj stvarnosti kao neem prirodnom umjesto da se kritiki zapitamo kako smo nastali i mi i ta stvarnost, pa se tako moda izmijenimo. Govorei o Rolanu Barthesu vidjeli smo koliko se knjievnost samim svojim oblioima trudi da osujeti takvo kritiko ispitivanje. Barthesov opriroeni znak ekvivalent je Lacanovom imaginarnom: u oba sluaja otueni osobni Identitet dobiva potvrdu od datog, neizbjenog svijeta. Ovim ne elim rei da je spomenuta vrsta knjievnosti nuno konzervativna po onome to kazuje; hou tek rei a radikalne stavove prema onome o emu govori moe potkopati forma u kojoj su oni sadrani. Raymond Williams je ukazao na zanimljivu proturjenost izmeu drutveno radikalne tematike veine naturalistikih drama (Shaw, na primjer) i formalnih metoda kojima se slue. Razgovor u naturalistikoj drami obino je poziv na osudu, mijenjanje i pobunu protiv drutva, alti nam drama samom svojom formom (nabrajanjem pokustva i tenjom k to veoj vjerodostojnosti) nuno namee osjeaj da je drutvo neizmjenjivo u svojoj postojanosti, neizmjenjivo do takvih pojedinosti kao to je boja sluavkinih arapa u drami.69 Za pomak od takva vienja svijeta drama mora prijei iz naturalizma u neki eksperimentalni oblik to se doista i zbilo u kasnijem Ibsenovu i Strindbergovu djelu. Izmijenjena forma moe probuditi

123

gledatelja iz ugodnog osjeaja prepoznavanja, iz sigurnosti to nastaje navikavanjem na svijet. Shawa u tom smislu moemo uzeti kao opreku Brechtu koji se slui pojedinim dramskim tehnikama (uinak otuenj a) s ciljem da okira gledaoca. Najneobinijim prikazima upravo onih aspekata drutva koje inae smatramo zajameno prirodnim, Brecht nas sili da ih sagledamo u novom, kritikom svjetlu. Brechtu nije ni na kraj pameti da uvrsti gledateljev osjeaj sigurnosti, on dapae izriito kae da eli stvoriti osjeaj proturjenosti u gledatelja, poljuljati njihova uvjerenja, razoriti i preoblikovati njihov identitet i pokazati da je prividna jedinstvenost toga identiteta tek ideoloka iluzija. Psihoanaliza i politika sastaju se i u filozofskim, feministikim razmiljanjima Julije Kristeve. Djelo Kristeve pod snanim je utjecajem Lacana. To nije najsretnija okolnost za feministiki nain razmiljanja jer je Lacanov simboliki poredak zapravo patrijarhalni spolni i drutveni poredak suvremenog klasnog drutva, poredak koji se temelji na transcendentalnom oznaitelju falusa, a podreen je Zakonu utjelovljenom u liku oca. Nijedna feministkinja ili profeministkinja nikako dakle ne moe nekritiki isticati simboliki poredak na raun imaginarnog. Naprotiv, tiranija postojeih drutvenih i spolnih odnosa u takvu sustavu upravo je meta feministike kritike. Zato Kristeva u svojoj knjizi Revolucija pjesnikog jezika (La Rvolution du langage potique), 1974, simbolikom poretku ne suprotstavlja imaginarno, ve ono to naziva semiotiko. Semiotiko je shema ili igra snaga unutar jezika, svojevrsni talog iz pred edipovskog razdoblja. Dijete u prededipovskom razdoblju jo nema pristup jeziku (malo dijete znai ono koje ne govori), ali mu tijelo, da tako kaemo, unakrsno presijeca bujica relativno nesreenih pulzija ili poriva. Ova je ritmika shema svojevrsni jezik, premda jo neosmiljen. Da bi dolo do pojave pravog jezika, ta heterogena bujica mora se, tako rekavi, rascijepati, artikulirati se u postojane nazive. Prilikom stupanja u simboliki poredak dijete e artikulacijom potisnuti semiotiki proces, ali ne do kraja. Stoga e semiotiko i dalje biti prisutno kao svojevrsni pulzirajui pritisak unutar jezika, a ogledat e se koliko u tonu, ritmu, tjelesnim i materijalnim osobitostima jezika, toliko i u proturjenostima, besmislenim rijeima, stankama, utnji i odsutnosti. Semiotiko je drugo jezika, premda je s njime tijesno isprepleteno. Budui da nastaje u prededipovskom razdoblju, semiotiko je povezano s majinim tijelom, za razliku od simbolikog poretka koji je, vidjeli smo, u vezi s oevim Zakonom. Stoga je semiotiko tijesno povezano sa enstvenou, premda ni u kojem sluaju nije iskljuivo enski jezik jer nastaje u prededipovskom razdoblju koje ne poznaje razlike meu rodovima. Jezik semiotikog za Kiiistevu je sredstvo za unitavanje simbolikog poretka. Relativno sigurna znaenja obinog jezika u tekstovima nekih francuskih simbolista i drugih avangardnih pisaca neprestano su izloena ruilakim nasrtajima te bujice znaenja. Ona tjera jezini znak do njegovih krajnjih granica, odreuje vrijednost njegovih tonalnih, ritmikih i materijalnih svojstava te zainje igru nesvjesnih poriva u tekstu, igru koja prijeti unitenjem prihvaenih drutvenih znaenja. Semiotiko je fluidno i pluralno: ono je neka vrst ugodnog kreativnog preobilja, prekoraenje jasnih granica znaka. Semiotiko sadistiki uiva u razaranju i nijekanju takva znaka i protivi se svakom ustaljenom transcendentalnom znaenju. Budui da snaga ideologije modernog klasnog drutva s mukom prevlau zavisi o takvim ustaljenim znakovima (Bog, otac, drava, red, vlasnitvo i tako dalje), knjievnost se semiotikim potencijalom je na podruju jezika analogna revoluciji u politikom ivotu. Ta jezina snaga djeluje i na itatelja: raskoljuje ga ili decentrira, dovodi u proturjeja i ne doputa mu da zauzme bilo kakav subjektivni stav

124

prema tako polimorfnim djelima. Budui da je semiotiko biiseksualni oblik pisanja, ono bnka sve vrste podjele izmeu mukog i enskog i dekonstruira sve otre binarne suprotnosti dolino/nedolino, norma/odstupanje, pametan/lud, moje/tvoje, autoritet/poslunost na kojima se temelje drutva poput naeg. Teoriju Kristeve na engleskom jezinom podruju vjerojatno najbolje potvruje James Joyce.70 Pojedini aspekti le teorije oigledni su i u djelu Virginije Woolf, iji se itki, difuzni, senzualni stil u romanu K svjetioniku suprotstavlja mukom, metafizikom svijetu, simboliziranom u liku filozofa Ramsaya. Ramsayev svijet temelji se na apstraktnim istinama, otrim podjelama i ustaljenim vrijednostima. To je patrijarhalni svijet sa falusom kao simbolom sigurne, postojane istine kojoj se ne smijemo protiviti. Moderno drutvo je falocentrino, kako bi rekli poststrukturalisti, a vidjeli smo i da je logocentrino, jer vjeruje da nam njegovi diskursi omoguuju izravni pristup cjelovitoj istini i prisutnosti stvari. Jacques Derrida je ta dva naziva stopio u sloenicu falogocentrino, to bismo grublje mogli prevesti engleskom rijei cocksure samouvjereno kao pijetao na bunjitu. Upravo takvoj samouvjerenosti, pomou koje se odravaju oni koji u svojim rukama dre spolnu i drutvenu prevlast, suprotstavlja se semiotika proza Virginije Woolf. Sve ovo postavlja nas pred teko pitanje o kojemu se mnogo raspravlja u feministikom knjievnoteorijskom svijetu: postoji li specifino enski nain pisanja? Vidjeli smo da semiotiko u Kristeve nije svojstveno enskom. Dapae, veina revolucionarnih pisaca o kojima ona govori jesu mukarci. No budui da je semiotiko usko povezano s majinim tijelom te kako postaje sloeni psihoanalitiki razlozi koji ukazuju na tjenju vezanost ene uz majku, mogli bismo oekivati da je takvo pisanje uglavnom tipinije za ene. Neke feministkinje odluno odbacuju ovu teoriju, strahujui da je ona tek nova verzija o vjeno enskom, a moda ii zato to;im se ini da se o njoj pod maskom znanstvenog skriva staro seksistiko vienje ene kao blebetue. Nijedan od ta dva stava nije, po mojem miljenju, nuno sadran u teoriji Kristeve. Vano je shvatiti da semioftiko nije alternativa simbolikom poretku, da ono nije jezilk kojim bismo mogli govoriti umjesto normalnim jezikom, nego proces unutar naih konvencionalnih znakovnih sustava, jezik to preispituje i kri njihove granice. Onaj tko se nikako ne bi mogao ukljuiti u simboliki poredak i pretoiti iskustvo u jezine simbole po Lacanovu bi miljenju bio psihotik. Mogli bismo rei da je semiotiko neka vrst unutranje granice,ili granine linije simbolikog poretka, a ensko u tom smislu ono to postoji na toj granici. Jer ensko je ugraeno u simboliki poredak, kao i drugi rodovi, ali je ujedno protjerano na njegove margine, kao manje vrijedno u usporedbi s mukom snagom. Zena je istovremeno unutar i izvan mukog drutva, ona je i njegova romantiarski idealizirana pripadnica i njegova rtva izopenica. Ponekad je ena ono to stoji izmeu mukarca i kaosa, a ponekad utjelovljenje samoga kaosa. Zato ena remeti uredne kategorije mukog reima i zamagljuje njegove strogo utvrene granice. U drutvu s mukom prevlau ena je fiksirana znalkam, predoena slikom i obdarena znaenjem, ali kako je ujedno i negativ toga drutvenog poretka, u njoj uvijek postoji neto preostalo, suvino, nepredoivo, neto to se protivi uoblienju u znak. Po takvu je gledanju ensko koje nije nuno eni svojstveni oblik postojanja i jezika snaga unutar drutva koja se drutvu suprotstavlja. Politike posljedice toga suprotstavljanja oigledne su u pokretu za enska prava. Politiki korelat teoriji Julije Kristeve semiotikoj sili to rui svako postojano znaenje i ustanovu bio bi svojevrsni anarhizam. No ako tako sustavno ruenje

125

svake ustaljene strukture nije prikladni odgovor na politikom planu, tada je i na knjievnoteorijskom polju neprikladna pretpostavka da je svaki knjievni tekst to potkopava znaenje eo ip.so revolucionaran. Tekst to moe initi u ime kakve iracionalne desniarske ideje, ili u ime bilo kakve besmislice. Argumenti Kristeve opasno su formalistiki i podloni karikiranju: hoe li itanje Mallarma sruiti graansku dravu? Kristeva, naravno, ne tvrdi da hoe, ali ne pridaje dovoljno panje politikom sadraju djela, povijesnim uvjetima u kojima dolazi do ruenja oznaenog i povijesnim uvjetima u kojima se sve to interpretira i koristi. A ni cjepkanje jedinstvenog subjekta nije samo po sebi revolucionarno. Kristeva ispravno zapaa da graanski individualizam uspijeva na tlu takva fetia, ali njezino djelo obino guhi dah u trenutku kad subjekt napukne i bude doveden u proturjeje. Za Brechta je naprotiv razaranje postojeeg ovjekova identiteta pomou umjetnosti nedjeljivo od prakse stvaranja jednog posve novog ljudskog subjekta. Takva subjekta koji bi morao biti svjestan ne samo vlastite unutranje rascjepkanosti, ve i solidarnosti u drutvu; subjekta koji bi morao postati prijemljiv ne samo za uitak u libidinoznom jeziku, nego i za zadovoljstvo to ga prua borfoa protiv drutvene nepravde. Implicitni anarhizam ili lifoentinizam poticajnih teorija Julije Kristeve nisu jedini mogui oblici politikog odreenja koje proizlazi iz njezina shvaanja da ene kao i pojedina revolucionarna knjievna djela postavljaju radikalna pitanja postojeem drutvu upravo zato to ukazuju na granicu koju se drutvo ne usuuje prekoraiti. Postoji jednostavna i oigledna veza izmeu psihoanalize i knjievnosti, veza kojoj u zakljuku vrijedi posvetiti nekoliko rijei. S pravom ili ne, Freud dri da je izbjegavanje bola i postizanje ugode temeljni pokreta svakog ljudskog djelovanja, to bismo mogli nazvati svojevrsnim hedonizmom. Golema veina ljudi ita pjesme, romane i drame zato to u njima nalazi uitak. Ta injenica je toliko oigledna da se na sveuilitima rijetko kad spominje. No valja priznati da nije lako i dalje nalaziti uitak u itanju nakon nekoliko godina provedenih u studiju knjievnosti na veini sveuilita. Programi mnogih fakulteta kao da su napravljeni da osujete taj uitak. Zato bismo mogli rei da su studenti kojima i nakon studija polazi za rukom da uivaju u knjievnosti heroji ili pervertiti. injenica da itanje obino predstavlja uitak bila je, vidjeli smo, problem u oima utemeljitelja engleskog jezika i knjievnosti kao akademske discipline. Da bi takav predmet mogao stati uz bok cijenjenoj klasinoj filologiji, valjalo mu je dati primjesu zastraujueg, obeshrabrujueg. U meuvremenu su mukarci i ene izvan sveuilita i dalje uivali u itanju krimia, ljubavnih i povijesnih romana, a da nisu imali pojma o tjeskobnim pitanjima to su opsjedala akademski svijet. Simptom je te udne situacije injenica da rije uitak ima trivijalni prizvuk. Nema sumnje da je rije uitak manje ozbiljna od rijei ozbiljno. Rei da nam je pjesma pruila veliki uitak nekako je manje prihvatljiv kritiki sud nego kad kaemo da je smatramo duboko moralnom. Teko je oteti se dojmu da je komedija povrnija od tragedije. Gotovo da i nema mjesta za prihvatljivu teoriju o uitku na ono malo slobodnog prostora izmeu zastraujue moralne ozbiljnosti puritanaca s Cambridgea i oksfordskih rojalista, koji e vam rei da je George Eliotova zabavna. A psihoanaliza je meu ostalim upravo teorija o uitku. Cijeli njezin borbeno intelektualni potencijal upravljen je ispitivanju najosnovnijeg pitanja: pitanja o tome u emu ljudi nalaze uitak a u emu neugodu; kako ih moemo osloboditi patnji i uiniti sretnijima. Kao znanost koja se bavi nepristranom analizom duevnog, frojdizam je ujedno znanost posveena oslobaanju ljudskih bia od onoga to im stoji na putu samoispunjenja i postizanja ugode. Frojdizam je teorija u slubi prakse

126

preobraenja, pa je u tom smislu slina politikom radikalizmu. Ona uvia da su ugoda i neugoda krajnje sloeni osjeaji, za razliku od tradicionalnog knjievnog kritiara koji smatra da je izraavanje osobne sklonosti i nesklonosti tek pitanje ukusa, koji ne moemo dalje analizirati. Ako takvu kritiaru kaete da vam je pjesma pruila uitak, stavit ete toku na dalji razgovor, dok e za kritiara is drugaijim pogledima moda upravo to biti toka za poetak rasprave. Ovim ne elim sugerirati da nam jedino psihoanaliza moe pruiti klju za probleme vrijednosti knjievnog djela i uitka to ga u njemu nalazimo. Pojedini tekstovi nam se sviaju ili ne zato to u nama izazivaju nesvjesnu simpatiju, ali i zato to im prilazimo sa svjesnim sklonostima i angamanom. Podruje svjesnog i nesvjesnog prepleu se vrlo sloenim vezama, a na te veze moramo ukazati podrobnom analizom pojedinog knjievnog teksta.71 ini se da problemi vrijednosti knjievnog djela i uitka u njemu lee otprilike ondje gdje se dodiruju psihoanaliza, lingvistika i ideologija, a to je podruje dosad nedovoljno istraeno. Danas ipak znamo vie nego to je tradicionalna kritika vjerovala da zna, pa s veom sigurnou moemo prosuditi zato netko moe nai osobiti uitak u pojedinom rasporedu rijei. to je jo vanije, mogue je da e nam potpunije razumijevanje ugode i neugode prilikom itanja knjievnih djela malo ali bitno osvijetliti pitanja u vezi s ljudskom sreom i patnjom. Jedna od najbogatijih tradicija poniklih na tlu Freudove misli je svojevrsna politiko-psihoanalitika djelatnost, koja se bavi pitanjem sree i uinkom to ga ona ima na itave drutvene zajednice . Na tom polju istie se djelo njemakog psihoanalitiara Wilhelma Reicha, Herberta Marcusea i drugih pripadnika takozvanog frankfurtskog kruga.72 ivimo u drutvu koje nas s jedne strane tjera na elju za trenutanim zadovoljenjem, dok s druge strane brojnim slojevima stanovnitva namee neprestano odricanje od uitka. Podruje ekonomskog, politikog i kulturnog ivota postaje sve vie erotizirano, zatrpano zamamnom potronom robom i bljetavim slikama, dok odnos izmeu mukarca i ene biva sve bolesniji. Agresija u takvu drutvu nije tek pitanje djetinjeg nadmetanja: pretvara se u sve veu mogunost nuklearnog samounitenja, nagona za smru ozakonjenog vojnom strategijom. Sadistikom uivanju u moi pridruuje se mazohistiki konformizam onih koji mo ne posjeduju. U takvu kontekstu naslov Freudova djela Psihopatologija svagdanjeg ivota dobiva novo, zlokobno znaenje. Dinamini odnos ugode i neugode valja nam ispitati i zato to moramo saznati gdje je granica do koje je drutvo kadro podnositi represiju i odricanje od zadovoljstva; zato elja moe ii iz krajnosti u krajnost, od predmeta koji smatramo vrijednim do predmeta to je obezvreuje i degradira; zato su mukarci i ene ponekad spremni podnositi ugnjetavanje i prezir i u kojim trenucima pokornost poputa. Psihoanaliza nam moe pomoi da shvatimo zato je veini ljudi milije pjesnitvo Johna Keatsa nego Leigha Hunta*: moe nam pomoi da bolje upoznamo prirodu civilizacije koja tolike ostavlja nezadovoljenim i sili na pobunu [te] niti ima niti zasluuje nadu u trajniji opstanak.

Leigh Hunt (17841859), engleski pjesnik, esejist i izdava, Keatsov suvremenik. (Prev.)

127

ZAKLJUAK POLITIKA KRITIKA Dosad smo razmotrili niz problema u vezi s knjievnom teorijom, ali je najvanije pitanje ostalo bez odgovora. U emu je smisao knjievne teorije? Zato se uope njome bavimo? Zar nema ozbiljnijih pitanja na svijetu nego to su kodovi, oznaitelji i itateljski subjekti? Razmislimo samo o jednom takvom pitanju. U trenutku dok piem ove retke svijet raspolae s vie od 60 000 nuklearnih bojnih glava, kapaciteta esto i tisuu puta veeg od bombe koja je razorila Hiroimu. Vjerojatnost da e to oruje hiti upotrijebljeno dok smo mi ivi raste iz dana u dan. Priblina cijena spomenutog oruja iznosi pet stotina milijardi dolara godinje ili 1,3 milijarde dolara dnevno. Pet posto od te svote 25 milijardi dolara moglo bi uvelike Olakati probleme siromanog Treeg svijeta. Kad bi netko rekao da je knjievna teorija vanija od svjetskih problema, proglasili bismo ga luckastim, ali zacijelo tek malo manje ludim od onih koji vjeruju da ta dva podruja moemo dovesti u vezu. Kakve veze ima meunarodna politika s knjievnom teorijom? emu to perverzno uplitanje politike u razgovor o teoriji? Politiku zapravo i ne treba osobito uplitati u knjievnu teoriju jer je ona u njoj oduvijek prisutna, kao to je prisutna u junoafrikom sportu.* Pod rijeju politika podrazumijevamo tek nain organizacije ivota u drutvu i pitanje raspodjele moi, koja otuda proizlazi. Od poetka ove knjige nastojao sam pokazati da je povijest moderne knjievne teorije samo dio politike i ideoloke povijesti naega doba. Knjievna je teorija od Percyja Bysshea Shelleya do Normana N. Hollanda nerazdvojno povezana s politikim uvjerenjima i ideolokim vrijednostima. Knjievna teorija sama po sebi manje je predmet intelektualnih istraivanja, a vie specifini oblik vienja suvremene povijesti. Nije to nita iznenaujue. Svaki teoretiar kojega zanimaju problemi znaenja, vrijednosti, jezika, osjeaja i iskustva u ljudskom ivotu, nuno se mora pozabaviti dubljim i irim aspektima ljudske prirode i drutva, problemima moi i spolnosti, tumaenjem povijesti, vienjima sadanjosti i nadama za budunost. Ne moramo aliti to je to tako, ni ti optuivati knjievnu teoriju to se dala zarobiti takvim pitanjima, vjerujui da bi neka ista knjievna teorija bila liena takva tereta. Cista knjievna teorija isti je akademski mit. Ideologiziranost pojedinih knjievnih teorija o kojima smo govorili u ovoj knjizi najjasnije se oituje u njihovu nastojanju za potpunim ignoriranjem povijesti i politike. Knjievne teorije ne moramo osuivati zato to su politizirane, ve zato to su uglavnom prikriveno ili nesvjesno takve to nam pod krinkom tehnikog, samog po sebi razumljivog, znanstvenog i univerzalnog prodaju doktrine koje ako malo bolje razmislimo slue uvrivanju interesa pojedinih skupina ljudi u odreenom povijesnom trenutku. Naslov ovog poglavlja glasi: Zakljuak: Politika kritika, to ne znai Napokon nudim politiku alternativu, nego: U zakljuku moemo rei da je knjievna teorija koju smo ispitali politika. Problem nije samo u tome to su predrasude knjievnih teorija prikrivene ili nesvjesne. Ponekad nisu ni prikrivene ni nesvjesne, kao u sluaju Matthewa Arnolda, a gdjekad su oito prikrivene ali nipoto nesvjesne, kao u T. S. Eliota. I nije toliko za osudu injenica da je knjievna
Autorova aluzija na rasistiki odnos prema crnim igraima u sportskim momadima June Afrike ili gostujuih zemalja, osobito Velike Britanije. (Prev.)
*

128

teorija politizirana, niti tek injenica da nas nesvjesna vlastite politiziranosti navodi na krivi put. Ono to joj moramo prigovoriti priroda je njezine politike, injenica da je veina knjievnih teorija prikazanih u ovoj knjizi pomagala uvrivanju, a ne osporavanju pretpostavki na kojima se temelji postojei sustav moi, ije sam posljedice u dananjem drutvu maloprije opisao. Ovim ne elim rei da je Matthew Arnold podravao ideju o proizvodnji nuklearnog oruja, niti da se veina knjievnih kritiara ne bi na ovaj ili onaj nain ogradila od drutvenog sustava u kojemu se jedni bogate profitom od proizvodnje oruja, dok drugi na ulicama skapavaju od gladi. Hou samo rei da mnogi kritiari ne vide vanost knjievne teorije u odnosu na probleme suvremenog svijeta. Moje je miljenje da je knjievna teorija itekako vana u odnosu na politiki sustav suvremenog drutva, da je namjerno ili ne pomagala i pomae odravanju uvrivanju pretpostavki na kojima se on temelji. Kau da je knjievnost ivotno zainteresirana za probleme ljudskog ivota; da je konkretna a ne apstraktna; da prikazuje ivot u svoj njegovoj bogatoj mnogostranosti, a odbacuje jalovo apstraktna razmiljanja o tome to znai osjeati se ivim. Paradoksalno je meutim da je povijest modeme knjievne teorije pripovijest o bijegu od stvarnih pitanja ljudskog ivota u naoko beskrajni niz alternativa: u pjesmu samu, u organsko drutvo, u vjeite istine, u matu, strukturu ljudske svijesti, mit, jezik i tako dalje. Taj bijeg od stvarnosti donekle moemo protumaiti reakcijom na povijesni redukcionizam kritike koja je vladala cijelim devetnaestim stoljeem, reakcijom za koju moemo rei da je bila zapanjujue ekstremna. Upravo taj ekstremizam knjievne teorije njezino uporno, perverzno, dovitljivo odbijanje da se suoi s drutvenom i povijesnom zbiljom iznenauje prouavatelja njezinih dokumenata, premda se rijeju ekstremizam ee slue oni koji nastoje svratiti panju na ulogu knjievnosti u svakodnevnom ivotu. Bijegom od suvremenih ideologija knjievna teorija dapae razotkriva svoje esto nesvjesno suuesnitvo s njima, a njezin elitizam, seksizam i individualizam odaje se upravo u estetskom, nepolitinom jeziku koji je po njezinu miljenju prirodan za pristup knjievnom djelu. Takva knjievna teorija uglavnom polazi od pretpostavke da u sreditu svijeta stoji u misli utonuli pojedinac, nagnut nad knjigom, eljan dodira s iskustvom, istinom, zbiljom, povijeu ili tradicijom. Dakako da su joj vane i druge stvari injenica da je pojedinac osobno povezan s drugima i da ovjek nije samo itatelj ali je zanimljivo ikako ta individualna svijest, smjetena u uski krug odnosa s drugima, esto postaje mjerilom za sve ostalo. U knjievnosti je po njoj na vrhunski nain oprimjerena bogata nutrina osobnog ivota koji se, izvan knjievnosti, pretvara u sumorno, mehaniko, impersonalno postojanje. Ovakvo gledanje kritike na knjievnost analogno je takozvanom posjednikom individualizmu na drutvenom planu, ma kako se kritika zgraala nad takvim individualizmom. Takvo gledanje odraava vrijednosti jednog politikog sustava koji drutvenost ljudskog ivota podreuje interesima usamljenog pojedinca. Zapoeo sam ovu knjigu tvrdnjom da knjievnost ne postoji. Kako dakle moe postojati knjievna teorija? Svaka teorija utvruje svoj cilj i identitet na dva poznata naina: definira se s obzirom na metodu ili na predmet ispitivanja. Pokuaj da knjievnu teoriju definiramo s obzirom na metodu osuen je na propast. Knjievna teorija morala bi odraavati prirodu knjievnosti i knjievne kritike. No sjetimo se brojnih metoda kojima se slui knjievna kritika. Ima metoda to se bave pjesnikovim astmatinim djetinjstvom ili ispitivanjem osobitih oblika pjesnikove sintakse; ima ih koje u siktanju konsonanta s uju utanje svile; onih koje ispituju fenomen itanja ili pak trae vezu izmeu knjievnog djela i klasnih sukoba u drutvu, i onih to se bave

129

istraivanjem broja prodatih primjeraka djela. Sve ove metode nemaju bitnih dodirnih toaka. Zapravo su podudarnije s nekim drugim disciplinama: lingvistikom, povijeu, sociologijom i slino. Mogli bismo dakle rei da je knjievna kritika ne-predmet s obzirom na metodu. Ako je knjievna teorija neka vrst metakritike, to jest kritiko razmiljanje o kritici, proizlazi da je i ona ne-predmet. Zajedniki nazivnik knjievnog prouavanja morali bismo moda traiti na drugom mjestu. Moe biti da knjievna kritika i knjievna teorija nisu nita drugo nego razgovor o predmetu zvanom knjievnost (dakako razgovor na stanovitoj razini kompetencije). Moda upravo predmet odreuje i omeuje prirodu takva razgovora, a ne metoda. Moda se uz relativno stabilan predmet mirne due moemo sluiti biografskom, mitologijskom,i semiotikom metodom, svjesni onoga o emu govorimo. Meutim, kao to sam u uvodu rekao, knjievnost nema takve stabilnosti. Jedinstvo predmeta iluzorno je kao i jedinstvo metode. Knjievnost je ono emu nas poduavaju, rekao je jednom Roland Barthes. Moda nas metodoloka nejedinstvenost u prouavanju knjievnosti ne bi smjela suvie zabrinjavati. Ima i drugih znanosti koje ne moemo napreac definirati, kao na primjer zemljopis, filozofiju, sociologiju, antropologiju i povijest. Tko moe povui jasnu granicu izmeu sociologije i antropologije ili dati brzu definiciju povijesti? Moda bismo se morali veseliti tolikom mnotvu kritikih metoda, pomiriti se s postojeim stanjem i biti sretni to ne robujemo samo jednom nainu ispitivanja. Prije no to nas obuzme prekomjerna euforija, moramo ipak priznati da i tu ima problema. Prvo, nisu sve knjievnokritike metode uzajamno kompatibilne. Ma koliko mi teili tolerantnom prihvaanju razliitih metoda, sva je prilika da e nas nastojanje za sjedinjavanjem strukturalizma, fenomenologije i psihoanalize dovesti do ivanog sloma prije nego do blistave knjievnokritike karijere. Kritiari koji paradiraju vlastitim pluralizmom ine to zato to metode kojima barataju zapravo i nisu toliko razliite. Drugo, neke od tih metoda jedva da i jesu metode. Mnogi kritiari mrze i sam pojam metode, pa se radije povode za instinktom, intuicijom i trenutanim nadahnuem. Moda je srea to takav nain nada jo nije prodro u medicinu i avionsko inenjerstvo. Valja ipak rei da tako skromno odricanje od metode ne smijemo uzeti suvie ozbiljno, jer intuicija obino zavisi o latentnoj strukturi opih postavki, a ona je esto isto toliko tvrdokorna koliko i struktura bilo kojeg strukturaliste. Zanimljivo je da takva intuitivna kritika koja se ne temelji na metodi, nego na pronicavoj osjetljivosti obino ne intuira ideoloke vrijednosti u knjievnom djelu, premda bi to po vlastitoj definiciji mogla. Pojedini tradicionalni kritiari dre da su teorije stvorene za druge ljude, pa se radije preputaju izravnom itanju knjievnosti. Drugim rijeima, smatraju da nema teorijskih ili ideolokih sklonosti koje bi mogle posredovati izmeu njih i djela. Po njihovom miljenju nema nieg ideolokog u sudu da je kasniji opus George Eliotove obiljeen rezignacijom zrele ivotne dobi, ali bi im se tvrdnja da u tom opusu naziremo autoriin bijeg od problema i sklonost kompromisu inila itekako ideolokom. Zato je takve kritiare teko uvui u razgovor o ideolokim sklonostima, i to upravo stoga to njihova ideologiziranost nigdje nije toliko izraena koliko u iskrenom vjerovanju da je njihov nain itanja ist. Doktrinaran je bio Leavis, koji je napadao Miltona, a ne C. S. Lewis koji ga je branio. Feministike kritiarke namjerno upliu poli tiku u knjievnost kad govore o prikazu enskih likova u knjievnim djelima, a ne tradicionalni kritiari koji tvrde da je Richardsonova Clarissa velikim dijelom sama kriva to je silovana.

130

injenica da su neke kritike metode manje metodine od drugih ipak je pomalo neugodna pluralistima, koji vjeruju da u svakoj metodi ima malko istine. (Takav teorijski pluralizam analogan je pluralizmu u politici: ako nastojite razumjeti svaije miljenje, to esto znai da sami nezainteresirano stojite iznad svega, a ako oprena miljenja pokuavate rijeiti jednodunih sporazumom, odbacujete istinu da pojedine sukobe moramo rjeavati jednostrano.) Knjievna kritika nalik je na laboratorij u kojemu jedni sjede za komandnim ureajem, odjeveni u bijele kute, dok drugi bacaju tapie u zrak ili se igraju pisma-glave. Uglaeni amateri mijeaju se s okorjelim profesionalcima, pa i nakon gotovo stogodinjeg postojanja predmeta zvanog engleski jo ne znaju na koju bi ga stranu djenuli. Takva je nedoumica plod udne povijesti engleskog kao predmeta. Ujedno je nerjeiva, jer u sebi sadri mnogo vie negoli tek spor oko metode. Pluralisti su optimisti jer ne shvaaju da se iza borbe raznih knjievnih teorija ili neteorija kriju razliite ideoloke strategije koje bi htjele odrediti sudbinu engleskog kao predmeta u suvremenom drutvu. Problem je u tome to knjievna teorija nije u stanju ni da odbaci ni da prihvati dominantne ideologije kasnoindustrijskog kapitalizma. Liberalni humanizam nastoji se suprotstaviti ideologiji, ili je barem modificirati, otvorenim pokazivanjem prezira prema tehnokraciji i njegovanjem duhovne cjelovitosti u ovom zaraenom svijetu; neki oblici formalizma i strukturalizma nastoje ovladati tehnokratskim racionalizmom drutva i tako se u nj uklopiti. Northrop Frye i novi kritiari vjerovali su da su postigli sintezu racionalnog i duhovnog, ali koliko studenata knjievnosti danas jo ita njihove radove? Liberalni humanizam izrodio se u impotentnu savjest graanskog drutva blagu, osjetljivu i nedjelotvornu dok je strukturalizam manje-vie postao muzejskim inventarom knjievnosti. Nemo liberalnog humanizma simptom je njegova temeljno kontradiktornog odnosa prema modernom kapitalizmu. Premda je liberalni humanizam dio slubene ideologije kapitalistikog drutva, premda humanistike znanosti postoje zato da bi reproducirale takvo drutvo, drutveni poredak unutar kojega on postoji nema previe vremena za humanizam. Zar je ikome u Ministarstvu vanjskih poslova ili u upravnom odboru kakve naftne kompanije stalo do jedinstvenosti ljudskog bia, do neprolaznih istina o poloaju ovjeka u svijetu, ili do osjetilnog tkiva proivljenog ljudskog iskustva? Liberalni humanizam zapravo je u isti mah i krajnje nedjelotvorna i najbolja ideologija humanog do koje je moglo doi postojee graansko drutvo. Jedinstvena ljudska linost zaista je vana kad treba braniti pravo poslovnog ovjeka na ostvarivanje profita i otputanje ljudi s posla; pojedinac pod svaku cijenu mora imati pravo izbora kad to znai pravo na kupnju mjesta djetetu u skupoj privatnoj koli, dok druga djeca nemaju pravo na besplatni kolski obrok, kao to ni ene nemaju pravo na odluku o raanju. Neprolazne istine o poloaju ovjeka u svijetu obuhvaaju istine kao to su sloboda i demokracija, koje su duom i tijelom prisutne u ovom naem nainu ivota. Osjetilno tkivo proivljenog iskustva moemo otprilike prevesti kao reagiranje iz eluca, to jest stvaranje sudova na temelju navika, predrasuda i zdravog razuma, ali ne na temelju nekakva neprihvatljivog jalovo teorijskog zbroja sumnjivih ideja. Da, ima u takvu drutvu mjesta za humanistike znanosti, pa ma kako ih prezirali oni koji nam jame slobodu i demokraciju. Odsjeci za knjievnost u visokokolskim ustanovama dio su ideolokog aparata moderne kapitalistike drave. No taj aparat nije neto na to se moemo posve osloniti, prvo stoga to humanistike znanosti obuhvaaju mnoge vrijednosti, znaenja i tradicije koje su dijametralno suprotne prioritetima kapitalistike drave, a k tomu prepune mudrosti i iskustva to nadilaze mo

131

poimanja takve drave. Drugo: ako velikom broju mladih ljudi omoguite da se nekoliko godina bave iskljuivo itanjem knjiga i razmjenom miljenja, mogue je da e ti mladi ljudi u odreenim povijesnim uvjetima poeti dovoditi u pitanje servirane im vrijednosti i autoritativni nain na koji im ih servirate. Nema naravno nita loeg u studentskom preispitivanju vrijednosti. Ono je dapae dio znaenja visokog obrazovanja. Samostalnost miljenja, kritiko neslaganje i umjerena dijalektinost upravo je ono od ega se sastoji humanistiko obrazovanje. Kao to sam ranije rekao, nitko pametan nee od vas traiti da u eseju o Chauceru ili Baudelaireu doete do unaprijed zadatih Zakljuaka. Trait e tek da na prihvatljiv nain obradite pojedini tekst. Svjedodbom kojom potvruje da ste diplomirali knjievnost, drava vam priznaje da ste ovladali pojedinim nainima govora i pisma. Nain govora i pisma to su predmeti kojima vas poduavaju, ispituju, za koje vam izdaju diplomu. Ne daju vam je za ono to vi osobno mislite i u to vjerujete, premda je i ono to mislite ogranieno jezikom. Moete vi misliti i vjerovati to vas je volja, uz uvjet da govorite propisanim jezikom Nitko osobito ne mari za ono to vi govorite, nikoga ne zanimaju vai ekstremni, umjereni, radikalni ili konzervativni pogledi, uz uvjet da su dopustivi u specifinom obliku jezika i da su na nj prevedivi. Nevolja je tek u tome to pojedina znaenja i stavovi nisu uvijek prevedivi. Drugim rijeima, studij knjievnosti pitanje je oznaitelja, a ne oznaenog. Oni koji su plaeni da vas poduavaju takvom obliku jezika sjeat e se jeste li se ili niste umjeli njime teno Sluiti i dugo nakon to zaborave o emu ste im zapravo priali. Knjievni teoretiari, kritiari i nastavnici nisu dakle toliko prenositelji doktrine, koliko su uvari odreenog jezika. Zadatak im je da taj jezik uvaju, da ga po potrebi proiruju i razrauju, da ga brane od drugih oblika diskursa, da uvode pridolice u njegove tajne i da odluuju jesu li ga oni uspjeno svladali ili ne. Oznaeno samog diskursa nije jasno odreeno, to ne znai da diskurs ne utjelovljuje odreene pretpostavke, ve da vie nalikuje na mreu oznaitelja koja obuhvaa cijela podruja znaenja, predmeta i djelovanja. Pojedini tekstovi odabiru se zato to su podloniji takvu diskursu nego drugi, pa upravo njih poznajemo pod nazivom knjievnost ili knjievni kanon. injenica da se kanon obino smatra prilino stalnim, a ponekad ak vjenim i nepromjenjivim pomalo je ironina, jer budui da u knjievnokritikom diSkursu oznaeno nije definirano diskurs se, ako hoe, moe baviti manje-vie bilo kakvom vrstom pisanog teksta. Najgorljiviji hranitelji knjievnog kanona pokazuju nam s vremena na vrijeme da je kritiki diskurs po potrebi primjenljiv i na neknjievne oblike pisanja. Neprilika knjievne kritike zapravo i jest u tome to ona s jedne strane odreuje svoj predmet knjievnost as druge se strane sastoji od niza nestalnih tehnika koje nemaju nikakva osobita razloga da se zaustave na pojedinom predmetu. Ako vam je na nekoj zabavi dosadno, ako nemate pametnijeg posla, moete je pokuati analizirati po receptu knjievne kritike: prouiti joj stil i anr, odrediti njezine znaenjske jedinice, formalizirati njezin znaenjski sustav. Lako je mogue da e takav tekst bogatstvom svojega sastava biti mjerljiv s najuzornijim kanonskim djelom, a dovitljivost njegove kritike analize izjednaiva s dovitljivou brojnih analiza Shakespearea. Zato knjievnoj kritici preostaje dvojaki izbor: priznati da se moe baviti zabavama jednako uspjeno kao i Shakespeareom, u kojem sluaju joj prijeti opasnost da uz predmet izgubi i identitet; ili se pak sloiti s injenicom da i zabave mogu biti zanimljive za analizu, uz uvjet da takvu analizu nazovemo drugim imenom: etnometodologijom ili hermeneutikom fenomenologijom. No knjievna se kritika bavi knjievnou jer vjeruje da je knjievnost vrednija i da prua vie

132

zadovoljstva od drugih tekstova na koje bi kritiki diskurs bio primjenjiv. Takvo vjerovanje ima tek jedan nedostatak: neistinito je. Mnoga filmska i filozofska djela vrednija su od veine onoga to se trpa u knjievni kanon. I nisu vrednija na drugi nain jer se i ona mogu baviti predmetima istraivanja vrijednim upravo u onom smislu kako knjievna kritika definira pojam vrijednosti. Kritika ih meutim iskljuuje, ali ne zato to ona nisu podlona njezinu diskursu, ve zbog arbitrarnosti i autoritativnosti knjievne ustanove. Postoji i drugi razlog zato knjievna kritika ne moe opravdati ograniavanje interesa na pojedina djela, pozivajui se na njihovu vrijednost: injenica da je i sama dio knjievne ustanove koja odreuje vrijednost djela. Zabave ba kao i Shakespearea valja uiniti predmetom dostojnim knjievnokritikog ispitivanja, a to se postie upotrebom stanovitih tehnika. Shakespeare nije bio velika knjievnost koju su knjievni kritiari sretnim sluajem otkrili. Ne, Shakespeare je velik zato to ga knjievna ustanova ini velikim. Ovo ne znai da Shakespeare nije doista velik pitanje je tek kako ljudi o njemu misle. Jer nema knjievnosti koja bi bila zaista velika ili zaista bilo kakva nezavisno od naina na koji se tretira unutar specifinih oblika drutvenog i institucionalnog ivota. Bezbrojni su naini na koje moemo govoriti o Shakespeareu, ali ih kritika nee sve prihvatiti kao knjievnokritike. Moda ni sam Shakespeare, ni njegovi glumci i prijatelji nisu o Shakespearovim djelima govorili jezikom dostojnim knjievne kritike. A zacijelo i najzanimljivije misli o Shakespeareovoj drami nisu prihvatljive njezinu nainu istraivanja. Knjievna kritika odabire, razmatra, ispravlja i iznova pie tekstove, u skladu s institucionaliziranim normama knjievnog normama uvijek spornim, uvijek povijesno promjenljivim. Premda sam rekao da knjievnokritiki diskurs nema jasno definirano podruje oznaenog, ipak postoje brojni naini na koje moemo razgovarati o djelima koja takav diskurs iskljuuje, kao i brojni neustaljeni pristupi i strategije koje on diskvafilicira kao nevaljale, nezakonite, nekritike, besmislene. Tobonja irokogrudnost knjievnokritikog diskursa na razini oznaenog mjerljiva je jedino s njegovom sektakom netrpeljivou na razini oznaitelja. Knjievnokritiki diskurs ponekad priznaje i tolerira pojedine dijalekte diskursa, da tako kaemo, ali ni tada ne smijete govoriti kao da govorite posve drugim jezikom. To bi znailo da jasno uviate da kritiki diskurs znai mo. Ostali unutar granica njegova diskursa znai pokazati da ne vidite njegovu mo. Jer to je prirodnije i smjernije negoli govoriti vlastitim jezikom? Mo kritikog diskursa kree se na nekoliko razina. Prvo, to je mo odravanja reda u jeziku, to jest mo odabira na temelju kojega knjievnokritiki diskurs iskljuuje pojedine iskaze zato to se ne pokoravaju normi prihvatljivog govora. Drugo, to je mo odravanja reda u pisanju, svrstavanje pisanih tekstova u kategorije knjievnog i neknjievnog, neprolazno velikog i prolazno popularnog. Tree, to je mo autoriteta vis-a-vis drugih to jest odnos moi izmeu onih koji definiraju i uvaju diskurs i onih koje takvi monici selektivno priputaju diskursu. To je dakle mo priznavanja ili nepriznavanja onih koji po miljenju odabranih bolje ili loije vladaju diskursom. Najzad, to je pitanje odnosa moi izmeu knjievno-akademske ustanove (u kojoj se sve ovo zbiva) i vladajuih interesa drutva, kojemu ouvanje i kontrolirano proirivanje postojeeg diskursa osigurava reprodukciju istomiljenika i garantira zadovoljenje ideolokih potreba. Rekao sam da je teoretski neograniena mogunost proirivanja kritikog diskursa, to jest injenica da je on tek proizvoljno ogranien na knjievnost, izvor nelagode uvarima njegova kanona. Predmeti kritikog ispitivanja, kao i predmeti Freudovih nagona, prilino su sluajni i

133

zamjenjivi. Ironino je meutim da je kritika postala svjesna te injenice tek kad je osjetila da njezin liberalni humanizam gubi dah pa se za pomo obratila ambicioznijim i stroim kritikim metodama. Mislila je da e uz razumni dodatak povijesne analize ovdje i nepriljepivu dozu strukturalizma ondje moi iskoristiti te inae strane joj pristupe djelu i tako pokrpati rupe u svojem osiromaenom duhovnom kapitalu. No moe se dogoditi da stvari ponemo gledati u drugaijem svjetlu, da nastupi obrat situacije. Jer ne moete se baviti povijesnom analizom knjievnosti ako ne uviate da je i sama knjievnost skoranji povijesni pronalazak. Ne moete primjenjivati strukturalistiko orue na Miltonov Izgubljeni raj ako ne priznajete da je isto orue primjenljivo na dnevne novine. Kritika se moe odrati jedino uz rizik da izgubi predmet kojim je odreena. Suoena je s nezavidnim izborom: da se ugui ili da se udavi. Ako vlastite implikacije dovede do krajnosti, vlastitim e argumentima dokrajiti samu sebe. To bi joj, po mojem sudu, bilo najpametnije. Posljednji logiki potez u procesu koji je poeo priznanjem da je knjievnost iluzija bio bi priznanje da je i knjievna teorija iluzija. Ovime dakako ne elim rei da sam izmiljao ljude o kojima sam u knjizi govorio. Northrop Frye doista postoji, a postojao je i F. R. Leavis. Knjievna teorija je iluzija u prvom redu zato to je tek ogranak drutvenih ideologija, to nema ni jedinstva ni identiteta kojima bi se doista razlikovala od filozofije, lingvistike, psihologije i kulturoloko-sociolokih prouavanja. Drugo, iluzija je utoliko to je deplasirana njezina nada de e se usredotoivanjem na jedan predmet knjievnost moi razlikovati od drugih znanosti. Moramo dakle zakljuiti da ova knjiga nije toliko uvod u knjievnu teoriju, koliko njezina osmrtnica, te da zavravamo ukopom predmeta koji smo htjeli otkopati. Nemam namjeru da knjievnim teorijama koje sam kritiki ispitao u ovoj knjizi suprotstavljam vlastitu knjievnu teoriju, teoriju koja bi pretendirala na veu prihvatljivost u politikom smislu. Tko god je itao ovu knjigu nadajui se na kraju marksistikoj knjievnoj teoriji, nije je itao s dunom panjom. Istina je da postoje marksistike i feministike knjievne teorije koje su, po mojem miljenju, vrednije od bilo koje teorije o kojoj smo ovdje raspravljali, a na koje itatelja upuuje bibliografija u knjizi. No to sada i nije najvanije. Vanije je odgovoriti na pitanje moemo li govoriti o knjievnoj teoriji ne podravajui iluziju o knjievnosti kao o zasebnom, utvrenom predmetu istraivanja, ili bi bolje bilo izvui praktinu pouku iz injenice da se knjievna teorija moe baviti Bobom Dylanom ba kao i Johnom Miltonom. Mislim da je najuputnije shvatiti knjievnost kao naziv koji ljudi povremeno i iz raznih pobuda nadijevaju cijelom jednom podruju djelovanja koje Michel Foucault naziva diskurzivne prakse (discursive practices), te da bi cijelo to podruje praktinog djelovanja moralo postati predmetom kritikog istraivanja, a ne samo ono to ponekad nejasno nazivamo knjievnou. Knjievnim teorijama izloenim u ovoj knjizi ja se dakle ne suprotstavljam novom knjievnom teorijom, nego drugom vrstom diskursa. Hoemo li takav diskurs nazvati kulturom, oznaiteljskim praksama (signifying practices) ili kakvim drugim imenom nije suvie vano. Vano je da bi on obuhvaao predmete (knjievnost) kojima se bavi kultura i druge teorije te da bi ih mijenjao na taj nain to bi ih stavljao u iri kontekst. Ne bi li ipak takvo proirivanje granica oduzelo knjievnoj teoriji svu njezinu osobnost? Ne bi li teorija diskursa naila na iste probleme u pogledu metodologije i predmeta istraivanja kao i knjievna teorija? Jer najzad, postoji veliki broj diskursa i mnogi naini na koje ih moemo istraivati. Mislim da ne bi jer je prouavanje koje imam na umu specifino po tome to bi se

134

bavilo uinkom diskurs i nainima na koje diskursi postiu odreeni uinak. Kad itamo udbenik iz zoologije da doznamo neto o irafama, bavimo se prouavanjem zoologije. No alko u istom udbeniku ispitujemo strukturu i organizaciju diskursa, alko prouavamo djelovanje njegovih oblika i postupaka na pojedine itatelje u odreenim uvjetima, bavimo se posve drugom vrstom analize. Bavimo se zacijelo najstarijim oblikom knjievne kritike zvanim retorika. Retorika je nastala u antiko doba te kao vrsta kritike analize bila preuzeta i djelatna sve do osamnaestog stoljea, a ispitivala je nain na koji je jezik sainjen da bi postigao odreeno djelovanje na itatelja ili sluatelja. Retorika se nije obazirala na to da li je predmet njezina istraivanja pisana ili izgovorena rije, pjesnitvo ili filozofija, pripovjedna proza ili historiografija. Bavila se irokim podrujem diskurzivnih praksi u drutvu, a osobiti interes poklanjala tumaenju takvih praksi kao oblika moi i umijea izvedbe. To ne znai da se nije obazirala na vjerodostojnost diskursa jer je vjerodostojnost esto presudna za nain kojim diskurs djeluje na itatelja ili sluatelja. Retorika na svojem vrhuncu nije bila ni humanizam koji se intuitivno bavi ovjekovim doivljavanjem jezika niti formalizam zaokupljen pukom analizom jezinih postupaka. Ona je takve postupke naine preklinjanja, uvjeravanja, poticanja i tako dalje promatrala u svjetlu konkretne izvedbe, a reakcije ljudi na diskurs gledala s obzirom na jezine strukture i stvarne situacije njihova djelovanja. Ona govoru i pisanju nije prilazila kao tekstovnim predmetima koje valja promatrati s estetske strane ili ih u nedogled dekonstruirati, ve kao oblicima djelovanja neodvojivim od irih drutvenih odnosa izmeu pisaca i itatelja, govornika i publike te uglavnom nerazumljivim izvan konteksta drutvenih uvjeta i stremljenja.73 Kao sva najbolja radikalna polazita, i moje je dakle iz temelja tradicionalno. elio bih odvratiti knjievnu kritiku od pomodnih, novopeenih naina razmiljanja koji su je zaveli na krivi put od miljenja da je knjievnost osobito povlateni predmet, a estetsko odvojivo od drutvenih odrednica elio bih je vratiti na stare, naputene staze. Premda je moj stav reakcionaran, ja se ne zalaem za oivljavanje itavog inventara antiko-retorikog nazivlja kao zamjene za suvremenu kritiku terminologiju. To nam ne treba jer u knjievnim teorijama to smo ih ispitali u ovoj knjizi ima dovoljno pojmova koji e nam dostajati barem za poetak. Retorika, ili teorija diskursa, ima dodirnih toaka s formalizmom, strukturalizmom i semiotikom utoliko to ispituje formalne postupke jezika, ali se kao i teorija recepcije bavi prouavanjem djelovanja takvih postupaka na potroaa. Po shvaanju diskursa kao odreenog oblika moi i elje, retorika moe tota nauiti od dekonstrukcije i teorije psihoanalize, a po vjerovanju da diskurs moe promijeniti ovjeka slina je pogledima liberalnog humanizma. injenica da je (knjievna teorija iluzija ne znai da nam ne moe biti izvorom itekako vrijednih pojmova koji e nam posluiti za ispitivanje jedne sasvim drugaije vrste diskurzivne prakse. Retorika se s razlogom uputala u analizu diskurs: nije ih prouavala samo zato to su diskursi postojali, kao to ni veina suvremene knjievne kritike ne ispituje knjievnost tek zato da bi je ispitivala. Teila je iznalaenju najdjelotvornijih naina za izraavanje molbi, uvjeravanja i dokazivanja, a retoriari su prouavali te postupke u jeziku drugih ljudi da bi ih to plodotvornije primijenili u vlastitom govoru. Retorika je u isti mah bila kreativna (kako bismo danas rekli) i (kritika djelatnost. Rije retorika obuhvaa i govorniko umijee i znanost u njemu. Zato je i u nae vrijeme opravdano miljenje da bi nam neto nalik na retoriku moglo pomoi pri ispitivanju razliitih znakovnih sustava i znaenjskih praksi, od Mobyja Dicka, Muppeta i JeanLuca Goddarda do reklamnih prikaza ene i retorikih tehnika vladinih izvjetaja. Svaka je teorija

135

i elja za znanjem motivirana interesom, kao to sam ve govorio, utoliko to uvijek pronalazi razlog zbog kojega se bavi odreenim predmetom. Zapanjujua slabost velikog dijela formalistike i strukturalistike kritike meu ostalim je i u tome to ne zna zato se bavi onim ime se bavi. Strukturalist zapravo istrauje znakovne sustave doista samo zato to oni sluajno postoje, ili ako mu se ovakva kritika ini suvie poraznom silom pronalazi racionalnija opravdanja. Na primjer: prouavanjem naina pomou kojih proizvodimo znaenja produbit emo vlastitu kritiku samosvijest. Takav argument vrlo je slian standardnom razmiljanju liberalnog humanista. Liberalni humanist ipak je u prednosti pred strukturalistom jer zna rei zato je bavljenje knjievnou uope vrijedno truda. Njegov odgovor, kao to smo vidjeli, otprilike glasi da nas bavljenje knjievnou ini boljim ljudskim biima. U tome je ujedno i slabost liberalnohumanistikog poimanja. No slabost takva poimanja nije u vjerovanju da knjievnost moe promijeniti ljudsko bie, nego u grubom precjenjivanju transformativne moi knjievnosti, u odvajanju te moi od konkretnog drutvenog konteksta i u suvie uskoj, suvie apstraktnoj definiciji boljeg ljudskog bia. Takva definicija ponajee ignorira injenicu da biti ljudskim biem u zapadnom svijetu 1980-ih godina znai biti upleten, a u odreenom smislu i odgovoran za politiku situaciju o kojoj sam govorio na poetku poglavlja. Liberalni humanizam je moralna ideologija predgraa, koja se u praksi uglavnom ograniuje na odnose meu pojedincima. Vie ga zanimaju problemi preljuba nego nuklearnog naoruanja, a njegova hvalevrijedna briga za slobodu, demokraciju i prava pojedinca naprosto nije dovoljno konkretna. Liberalni humanizam shvaa demokraciju apstraktno: kao glasaku kutiju, a ne kao specifinu, ivu i praktinu demokraciju koja bi mogla utjecati na funkcioniranje Ministarstva vanjskih poslova ili velikih naftnih kompanija. Jednako apstraktno shvaa slobodu pojedinca: sloboda svakog pojedinca osakaena je i parazitska ako zavisi o otuenom radu i aktivnom ugnjetavanju drugih. Knjievnost se moe i ne mora buniti protiv takvih uvjeta, ali je mogua u prvom redu zato to oni postoje. Kao to je rekao njemaki kritiar Walter Benjamin: Nema dokumenta kulture koji u isti mah ne bi bio svjedoanstvo o barbarstvu.74 Socijalisti su pak oni koji (tee za potpunom, konkretnom praktinom primjenom apstraktnih pojmova slobode i demokracije liberalnog humanizma, a shvaaju ih ozbiljnije nego liberali sa svojim krilaticama o ivoj osobnosti pojedinca. Znaenje pojma bolje ljudsko bie mora dakle biti konkretno i praktino, to jest mora obuhvatiti politiku sveukupnog ljudskog ivota; ne smije biti usko apstraktno, usmjereno samo na neposredne ljudske odnose izdvojive iz konkretne drutvene cjeline. Ono mora biti pitanje politikog a ne samo moralnog naina miljenja, to jest mora biti istinski moralni nain miljenja, svjestan veze izmeu pojedinanih vrijednosti i sveukupnih materijalnih uvjeta ovjekova postojanja. Politiki nain miljenja nije alternativa moralnim preokupacijama, ve ozbiljna briga za pitanja morala, sa svim posljedicama to ih za sobom povlai. Liberalni humanisti imaju pravo kad kau da prouavanje knjievnosti ima smisla i da taj smisao nije sam po sebi knjievan. Oni zapravo tvrde da knjievnost ima uporabnu vrijednost, premda bi ovakva formulacija bila uvreda za njihove ui. Malo je rijei koje e toliko povrijediti knjievno uho kao rije uporaba, koja izaziva pomisao na spojnice za papir ili aparat za suenje kose. Romantiarsko protivljenje utilitarnoj ideologiji kapitalizma uinilo je rije uporaba neuporabljivom. Za estetu je ljepota umjetnosti upravo u njezinoj neuporabljivosti. Danas se veina ljudi ipak ne bi sloila s takvim gledanjem jer nema sumnje da je svako itanje u

136

odreenom smislu i uporaba djela. To ne znai da emo Moby Dicka itati s namjerom da nauimo kako se love kitovi, ali emo itanjem ipak neto iz njega dobiti. Svaka knjievna teorija implicitno pretpostavlja uporabnu vrijednost knjievnosti, premda ono to dobivamo moe biti potpuno neupotrebljivo. Liberalno-humanistika kritika ima pravo to koristi knjievnost, ali nema pravo to se obmanjuje da to ne ini. A koristi je za promicanje pojedinih moralnih vrijednosti koje su ikako sam, nadam se, pokazao nerazdvojne od ideolokih vrijednosti, i koje zapravo preutno podrazumijevaju odreeni oblik politike. Liberalno-humanistika kritika ne ita tekst nepristrano, da bi zatim ono to je proitala stavila u slubu vlastitih vrijednosti. Naprotiv, vrijednosti do kojih joj je stalo upravljaju njezinim nainom itanja i sudjeluju u stvaranju kritikih stavova prema djelu. Ja se ne zalaem za politiku kritiku koja bi itala knjievne tekstove u svjetlu politikih vrijednosti, vjerovanja i ciljeva svaka (kritika to ini. Zamisao da postoje nepolitiki oblici kritike ista je iluzija, i to iluzija koja doprinosi jo djelotvornijoj uporabi knjievnosti u politike svrhe. Razlika izmeu politike i ne-politike kritike jednaka je razlici izmeu predsjednika vlade i monarha: monarh provodi pojedine politike ciljeve pravei se da to ne ini, dok predsjednik vlade to ini otvoreno i bez ustezanja. U tim je stvarima, dakako, uvijek bolje biti iskren. Razlika izmeu tradicionalnog kritiara koji govori o kaosu iskustva u djelima Conrada i Woolfove, i feministkinje koja ispituje naine na ikoje spomenuti pisci prikazuju uloge spolova nije razlika izmeu nepolitike i politike kritike. To je razlika izmeu raznih oblika politike izmeu onih koji vjeruju u doktrinu da su povijest, drutvo i stvarnost ljudskog postojanja fragmentarni, arbitrarni i besciljni, te onih koji s drugim interesima pa stoga i na drugi nain shvaaju prirodu svijeta. Nemogue je rijeiti pitanje o tome koji je oblik politike prihvatljiviji za knjievnu kritiku. O politici naprosto treba raspravljati. Nije rije o dilemi da li bi knjievnost morala biti povezana s povijeu rjeenje je u drugaijem itanju same povijesti. Feministika kritiarka ne prouava prikaz spolova u knjievnosti samo zato to vjeruje da e to pomoi unapreivanju njezinih politikih ciljeva, nego i zato to vjeruje da su pitanja spola i spolnosti sredinje teme knjievnosti i drugih oblika diskursa. Stoga je za nju itekako nedostatna svaka kritika koja odbacuje razgovor o spolnosti. Slino je i s kritiarom socijalistom: on ne promatra knjievnost s pozicija ideologije ili klasne borbe samo zato to je na njih politiki usmjeren, pa ih proizvoljno projicira na knjievna djela. Socijalist dri da su ideoloko-klasna pitanja upravo ono od ega je sainjena povijest, pa prema tome i knjievnost, ukoliko knjievnost shvaamo kao povijesni fenomen. Bilo bi i udno kad bi feministika i socijalistika kritika smatrala da su problemi spolnosti i klasa zanimljivi tek s akademskog aspekta, tek kao pitanja koja nam mogu pruiti potpuniji uvid u knjievnost. Zar bi takvo bavljenje knjievnou uope bilo vrijedno truda? Liberalno-humanistiki kritiari ne zalau se samo za iscrpniji prikaz knjievnog djela, nego za razgovor o djelu koji e doprinijeti produbljivanju, bogaenju i upotpunjavanju ljudskog iskustva. S takvim pogledima slau se socijalistiki i feministiki kritiari, ali istiu da produbljivanje i bogaenje iskustva podrazumijeva i transformaciju drutva razjedinjenog klasama; spolovima. Socijalistika i feministika kritika htjele bi da liberalni humanist doista shvati pune implikacije vlastitog pogleda na svijet. Ukoliko liberalni (humanist me prihvaa takvo gledanje, dolazi do sukoba u politikim stavovima, a ne do razmimoilaenja oko pitanja koristi li netko knjievnost ili ne.

137

Ranije sam tvrdio da prouavanje knjievnosti ne moemo definirati ni s obzirom na metodu ni s obzirom ma predmet. Sada smo meutim naeli razgovor o drugaijem poimanju razlike meu diskursima, poimanju koje nije ni ontoloke ni metodoloko, nego strateko. To znai da se prvo moramo zapitati zato se uope hoemo baviti predmetom, a ne to je predmet i kako mu prii. Odgovor liberalnog humanista ma ovo pitanje je u isti mah savreno razborit i kao takav savreno beskoristan. Da budemo konkretniji: zapitajmo se kako bi moj prijedlog za ponovnim uvoenjem retorike mogao pomoi da nas uini boljim ljudskim biima. {Naziv retorika moemo zamijeniti nazivom teorija diskursa, prouavanje kulture i si.) Svi oblici diskursa, znakovnih sustava i znaenjskih praksi od filma i televizije do pripovjedne proze i jezik prirodnih znanosti proizvode stanovite uinke, djeluju na oblikovanje naeg svjesnog i nesvjesnog miljenja, pa su tijesno povezani s podravanjem ili mijenjanjem postojeih sustava moi, a stoga i s pitanjem znaenja ljudskog bia. Zato ideologija nije nita drugo nego veza, spona ili neksus izmeu diskurs i moi. Kad to shvatimo, pitanje teorije i metode zacijelo e nam se pokazati u drugom svjetlu. Shvatit emo da nije vano hoemo li krenuti od ovog ili onog teorijskog ili metodolokog problema, ve da je vano krenuti od onoga to elimo postii a tek zatim odabrati najprikladniju teoriju i metodu za ostvarenje eljenog cilja. Odluka o stratekom cilju ispitivanja nee predodrediti najpovoljniju metodu i predmet, jer predmet to jest ono to smo naumili ispitati uvelike ovisi o praktinim prilikama. Ponekad e se initi najpoeljnijim da prouimo Prousta ili Kralja Leara, a ponekad da ispitamo televizijski program za djecu, ljubi ili avangardni film. Radikalni kritiar je liberalan u tim pitanjima: odbacuje dogmatsko miljenje da je Proust nuno vredniji predmet prouavanja od televizijske reklame. Sve zavisi o cilju i situaciji prouavanja. Radikalni kritiar liberalan je i u pitanju teorije i metode: i tu je obino prilino pluralistian. On prihvaa svaku metodu ili teoriju koja pomae ostvarivanju stratekog cilja, a cilj mu je emancipacija ovjeka i stvaranje boljih ljudskih bia pomou socijalistike transformacije drutva. Svaki pristup daje mu vrijedan uvid u bit problema, bilo da je rije o strukturalizmu, semiotici, psihoanalizi, dekonstrukciji, teoriji recepcije ili nekim drugim metodama ispitivanja. Ipak, nisu sve knjievne teorije podesne za ostvarivanje spomenutog stratekog cilja: ini mi se dapae da su neke o kojima smo govorili u ovoj knjizi krajnje nesposobne za to. Ono to odaberemo ili odbacimo iz pojedine teorije zavisit e dakle o onome to hoemo postii u praksi. To je oduvijek bilo tako u knjievnoj kritici, samo to ona esto vrlo nerado uvia tu istinu. Ma kakvim se akademskim prouavanjem bavili, birat emo predmete i metode koji nam se ine najvanijim, a sud o njihovoj vanosti bit e uvjetovan zbrojem naih vjerovanja i interesa koji vuku korijene iz praktinih oblika naeg drutvenog ivota. Radikalni kritiari se u tom pogledu ne razlikuju od drugih, osim to vjeruju da postoji niz drutveno vanijih problema, koje veina ljudi zasad jo ne prihvaa. Zato takve kritiare obino odbacuju kao ideoloke. Ideolokim uvijek nazivamo interese drugih ljudi, ali ne i vlastite interese. Bilo kako bilo, svaku teoriju i metodu moemo iskoristiti s raznih stratekih pozicija, za postizanje raznih ciljeva, premda svaka metoda nee biti jednako prikladna za ostvarivanje istog cilja. Moramo se potruditi da pronaemo ono to nam najbolje odgovara, a ne polaziti od pretpostavke da e nam dostajati samo jedna metoda ili teorija. Ne zavravam ovu knjigu prikazom socijalistike ili feministike knjievne teorije meu ostalim i zato to vjerujem da bi takav potez mogao navesti itatelja na ono to filozofi nazivaju kategorikom pogrekom. Mogao bi ga navesti na pomisao da je politika kritika tek druga vrst kritikih pristupa o kojima

138

sam govorio, da se od njih razlikuje samo po polazinim tokama, ali da je u biti ista. Budui da sam jasno razloio kako je svaka kritika u stanovitom smislu politika, te kako ljudi rado nadijevaju naziv politika kritici ija se politika odreenja ne slau s njihovima to naprosto ne moe biti tono. Naravno da se socijalistika i feministika kritika bavi razvijanjem teorija i metoda koje odgovaraju njezinim ciljevima: razmatranjem pitanja odnosa izmeu knjievnosti i spola, teksta i ideologije, za to druge teorije obino ne mare. Socijalistika i feministika kritika sklone su tvrdnji da njihove teorije nude bolje i snanije tumaenje problema, inae ih ne bi ni razvijale. Pogreno bi ipak bilo misliti da se osebujnost socijalistikih i feministikih oblika kritike sastoji u tome to nude alternativne teorije metode. Ti oblici kritike razlikuju se od drugih po tome to drukije definiraju predmet istraivanja, to imaju drukije vrijednosti, vjerovanja i ciljeve, pa stoga nude i drugu vrst strategije za ostvarivanje spomenutih ciljeva. Kaem ciljeva, jer ne smijemo misliti da takvi oblici kritike tee samo jednom cilju. Mnogo je ciljeva koje moramo postii i mnogo naina pomou kojih ih moemo ostvariti. Ponekad e najplodotvorniji postupak biti da ispitamo kako znaenjski sustavi pojedinog knjievnog teksta postiu odreene ideoloke uinke, a drugi put emo na isti nain ispitati holivudski film. Takvi oblici istraivanja mogu se pokazati osobito prikladnim za nastavu kulturolokih predmeta u koli, a knjievnost za njegovanje jezinog osjeaja u djece kojima je taj osjeaj uskraen drutvenim uvjetima ivota. Ne bismo smjeli odbaciti ni utopijsku knjievnost, ni bogatu tradiciju utopijske misli, pod izlikom da je idealistika. Aktivno uivanje u artefaktima kulture ne bismo smjeli ograniiti samo na osnovnu kolu, a ake starijeg uzrasta muiti suhoparnom analizom. Uitak, zadovoljstvo i potencijalno transformativno djelovanje diskursa morali bi biti jednako dolinim ciljem vieg obrazovanja koliko i uklapanje puritanistikih traktata u diskurzivne formacije sedamnaestog stoljea. Ponekad e moda biti korisnije da uenici piu vlastite radove, umjesto da se bave kritikom ili da uivaju u djelima drugih. I tu nam, kao i u retorici, moe pomoi prouavanje radova drugih ljudi. Moda ete, kao nastavnik, osjetiti potrebu za uvoenjem vlastitih oblika aktivnosti, kojima ete obogatiti, osporiti, ublaiti ili preinaiti uinak koji su proizvela djela drugih ljudi. Unutar ovako raznolikih djelatnosti bit e mjesta za ono to sada nazivamo (knjievnou, premda ne smijemo unaprijed misliti da e knjievnost uvijek i posvuda biti glavno arite zanimanja. Takvom dogmatizmu nema mjesta na polju kulturolokih prouavanja. Ni tekstove koje sada nazivamo knjievnou zacijelo neemo shvaati i definirati kao danas, jednom kad ih vratimo u ire i dublje formacije diskursa, gdje im je i mjesto. Nema sumnje da emo ih ponovno pisati, reciklirati, koristiti na druge naine, dovoditi u druge odnose i povezivati s drugim oblicima oznaiteljskih praksi. To dakako oduvijek i inimo, ali zbog djelovanja rijei knjievnost nismo toga svjesni. Ovakva strategija mogla bi imati dalekosene posljedice za knjievnu ustanovu. Odsjeci za knjievnost u viim obrazovnim ustanovama prestali bi postojati u onom obliku u kojemu ih danas poznajemo. Budui da je britanska vlada, dok piem ove retke, gotovo ve postigla taj cilj bre i efikasnije nego to bih ja ikada mogao, moram dodati da bi onima koji sumnjaju u ideoloke posljedice reorganizacije odsjeka za knjievnost politiki prioritet morala biti beskompromisna borba za ouvanje tih odsjeka od vladinih nasrtaja. No taj nas prioritet ne bi smio odvratiti od razmiljanja o boljoj dugoronoj organizaciji studija knjievnosti. Ideoloko djelovanje odsjeka za knjievnost ne iscrpljuje se samo u prenoenju odreenih vrsta vrijednosti, ve se ogleda i u

139

preutnom ali konkretnom odvajanju knjievnosti od drugih kulturolokih i drutvenih praksi. Ne smije nas odvratiti ni injenica da se takve prakse bezobrazno trpaju u pozadinu knjievnosti. Rije pozadina prepuna konotacija statinosti i distanciranosti posve lijepo opisuje vlastiti status. Ma ime se budemo bavili na odsjecima za knjievnost koji e zamijeniti dananje a skroman broj eksperimenata ve je uveden u neke visokokolske ustanove morat emo se ponajprije baviti nastavom raznih teorija i metoda kulturolokog prouavanja. injenica da mnogi postojei odsjeci za knjievnost nemaju nastavu takvih predmeta u svom redovnom programu, ili pak pruaju fakultativno i usput, jedno je od najskandaloznijih i najfarsinijih njihovih obiljeja. (Drugo takvo obiljeje je injenica da postdiplomski studenti moraju tratiti trud i vrijeme na esto nevane i bezvrijedne teme, kako bi doli do disertacija koje su u veini sluajeva tek jalovo, akademsko,ispucavanje, a koje gotovo nitko ne ita.) Tankoutni amaterizam koji kritiku smatra nekom vrstom spontanog estog osjetila ve desetljeima stvara razumljivu zbrku u studentskim glavama, a ujedno slui uvrivanju autoriteta onih na vlasti. Ako je smisao za kritiku samo usputna vjetina, kao na primjer kad netko moe istovremeno zvidati i pjevuiti dva razliita napjeva, onda je ta vjetina toliko rijetka da je moramo prepustiti brizi odabranih, a u isti mah i toliko obina da joj ne treba strogo teorijskog opravdanja. Isto vrijedi i za englesku filozofiju o obinom jeziku. Rjeenje neemo postii zamjenom zbrkanog amaterizma dobro potkovanim profesionalizmom, koji e se truditi da opravda razlog svojega postojanja pred zgroenim poreznim obveznikom. Vidjeli smo da visokoprofesionalna kritika nema drutvenog opravdanja za ono ime se bavi, jer ni sama ne zna rei zato se bavi knjievnou, osim to sreuje njezine tekstove i smjeta ih u unaprijed odreene kategorije, nakon ega bi se mirne due mogla posvetiti prouavanju biologije mora. Ako smisao kritike nije u interpretaciji knjievnih djela, nego u nezainteresiranom ovladavanju znakovnim sustavima koji proizvode knjievna djela, pitanje je to e initi ta kritika jednom kad ovlada svim sustavima. Za takav posao dostajat e joj nekoliko godina, a jedva jedvice jedan ljudski vijek. Dananja kriza na podruju prouavanja knjievnosti zapravo je kriza definicije samoga predmeta. Da nije udno to predmet ne moemo lako definirati pokazao sam nadam se ovom knjigom. Nitko nee izgubiti posao na sveuilitu ako primijeni semiotiku analizu na djelo Edmunda Spensera. No ako se zapita je li tradicija od Spensera do Shakespearea i Miltona najbolji i jedini nain za krojenje diskursa u jedinice nastavnog plana, lako bi se moglo dogoditi da mu pokau vrata ili pak zabrane da se ponovo njima vrati na posao. To je trenutak kad se na pozornicu izvlai knjievni kanon, koji e svojom paljbom izbaciti prekritelje iz knjievne arene. Vjerojatno je da oni koji rade na drugim podrujima kulture ne smatraju svoj posao najvanijim na svijetu. Ljudi ne ive samo od kulture. Kultura je kroz povijest bila uskraena golemoj veini, a onih nekoliko sretnika koji danas od nje ive, ive na raun rada onih koji to ne mogu. Svaka teorija kulture ili kritike koja ne polazi od ove kljune injenice i koja je u svojem djelovanju neprestano ne dri na umu nije po mojoj procjeni osobito vrijedna. Nema dokumenta kulture koji u isti mah ne bi bio svjedoanstvo o barbarstvu. No ak i u drutvu poput naeg koje kako nas podsjea Marx nema vremena za kulturu, doe trenutak i nae se mjesto kad ona iznenada postane vana i prepuna znaenja izvan sebe same. etiri najvanija takva trenutka oigledno su prisutna u dananjem svijetu. Znaenje kulture u ivotu naroda koji se bore za osloboenje od imperijalizma nespojivo je sa znaenjem one kulture koju nam nude reklamne stranice nedjeljnih novina. Imperijalizam nije samo iskoritavanje jeftine radne snage, sirovine i

140

lako osvojivih trita, ve i iskorjenjivanje jezik i obiaj; on nije samo prisilno uvoenje tuinske vojske, nego i nametanje stranih oblika iskustva. Imperijalizam se ne oituje tek u zranim bazama i zavrnim raunima tvrtki; on see do najskrovitijih korijena govora i znaenja. U takvim sluajevima a nije da su svi na tisue kilometara daleko od naeg kunog praga kultura je toliko ivotno povezana s identitetom obinog ovjeka da ne moramo ni dokazivati koliko je vezana za politiku borbu. Bilo bi dapae nepojmljivo kada bismo dokazivali obrnuto. Drugo podruje na kojemu se kultura tijesno preplee s politikim djelovanjem jest pokret za enska prava. U prirodi je feministike politike da pridaje osobito znaenje znaku i slici, pisanom i dramatiziranom iskustvu. Diskurs je u svim svojim oblicima nezaobilazivo stjecite feministikih idejnih interesa, bilo kao podruje na kojemu se ogleda ugnjetavaki stav prema eni ili kao tlo s kojega se takvu stavu mogue suprotstaviti. Nijedna politika koja kao feministika stavlja identitet i odnose meu spolovima u sredite svojega zanimanja, svraajui panju na vanost proivljenog iskustva i govora tijela, ne mora posebno dokazivati da je kultura vezana za politiku. Jedno od dostignua pokreta za enska prava upravo je u tome to je sintagmama kao to su proivljeno iskustvo i govor tijela oduzeo empiristike konotacije kojima ih je bio zaodjenuo nemali broj knjievnih teorija. Sada iskustvo ne mora vie znaiti bijeg od sustava moi i drutvenih odnosa u zajamenu sigurnost osobne domene, jer feminizam ne priznaje distinkcije izmeu osobnog iskustva i politike borbe. Govor tijela nije vie pitanje ganglija i podatnih bedara tame u lorensovskom smislu; govor je tijela politika tijela ponovno probuenog u svojoj drutvenosti, svjesnog sila koje njime vladaju i koje ga potinjavaju vlastitim zakonima. Tree je podruje podruje industrije kulture. Dok knjievni kritiari njeguju senzibilnost u manjini, dotle se golemi segmenti sredstava javnoga informiranja trude da je unite veini. A ipak jo prevladava miljenje da je prouavanje, redimo, Graya ili Collinsa* vrednije negoli ispitivanje djelovanja popularnog tiska. Rad na ovom podruju razlikuje se od dvaju prvo spomenutih borbe protiv imperijalizma i borbe za enska prava po svojoj u biti obrambenoj prirodi. Takav je rad kritika reakcija na kulturnu ideologiju drugih, a ine usvajanje kulture za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Ovo podruje istraivanja ipak je neobino vano, pa ga ne smijemo prepustiti melankolino ljeviarskim ili desniarskim mitovima o masovnim medijima kao neosvojivim monolitima. Znamo da ljudi ipak ne vjeruju svemu to gledaju i itaju, ali moramo doznati mnogo vie o djelovanju sredstava javnog obavjetavanja na ljudsku svijest openito. Kritiko prouavanje masovnih medija morali bismo, u politikom smislu, shvatiti tek kao privremenu vrst istraivanja. Cilj za demokratskim ovladavanjem takvim ideolokim aparatima i nekim njihovim popularnim alternativama mora biti meu prioritetima svakoga budueg socijalistikog programa.75 etvrto je i posljednje podruje istraivanja knjievni pokret meu radnikom klasom, koji u posljednje vrijeme postaje osobito snaan. Stoljeima uutkivana, uljuljkivana u vjerovanje da bavljenje knjievnou pripada zatvorenom, nedostinom krugu manjine, radnika klasa Britanije se u posljednjih desetak godina uvelike trudi da pronae vlastiti stil i glas u knjievnosti.76 Pokret radnikih pisaca gotovo je potpuno nepoznat akademskim krugovima, a nema podrke ni od
Thomas Gray (17161771) i William Collins (17211759), engleski pjesnici predromantiarskog razdoblja. (Prev.)
*

141

dravnih ustanova kulture, ali ukazuje na injenicu da je dolo do vanog prekida s dosad vladajuim knjievno-proizvodnim odnosima. Mnogi izdavaki pothvati na tom podruju plod su suradnje uih drutvenih zajednica, a bave se knjievnou koja ne samo to je proeta drukijim drutvenim vrijednostima, nego i drukijim poimanjem postojeih drutvenih odnosa izmeu pisaca, izdavaa, itatelja i drugih vrsta knjievnih radnika. Knjievna ustanova koja inae presretno prihvaa Sinove i ljubavnike, a s vremena na vrijeme ak i Roberta Tressela* ne moe lako prihvatiti novu vrst pisanja upravo zato to takvo pisanje znai preispitivanje standardnih definicija knjievnosti. etiri navedena podruja ispitivanja nisu alternativa za prouavanje Shakespearea i Prousta. Kad bismo prouavanju tih pisaca prilazili s istom onom energijom, arom i oduevljenjem na koje nailazimo u netom opisanim oblicima djelovanja, knjievna bi se ustanova morala radovati, a ne jadikovati. Teko je da e se to dogoditi ako Shakespeare i Proust budu i dalje hermetiki uvani od povijesti, podvrgavani jalovom kritikom formalizmu, pobono umatani u povoje vjeitih istina i koriteni za potvrivanje predrasuda koje e iole prosvjeeniji student proglasiti spornim. Oslobaanje Shakespearea i Prousta od takvih stega moglo bi prouzroiti smrt knjievnosti, ali bi moglo znaiti i njihovo spasenje. Zavrit u alegorijskom crticom. Mi znamo da je lav jai od krotitelja, a to zna i krotitelj. Nevolja je u tome to lav to ne zna. Tko kae da smrt knjievnosti nee pripomoi buenju lava?

Robert Tressel (18701911), autor (posmrtno objavljenog romana The Ragged Trousered Philanthropists (Filantropi u otrcanim hlaama), koji opisuje bijedne uvjete ivota britanskih radnika krajem 19. stoljea te pokvarenost i licemjerje kapitalizma. (Prev.)
*

142

POGOVOR

Terry Eagleton (1944), nastavnik engleske knjievnosti na koledu Wadham u Oxfordu, pripada novoj generaciji britanskih marksistiki orijentiranih kritiara te u nas nije potpuno nepoznat, naime prijevod njegove knjiice Marxism and Literary Criticism (Marksizam i knjievna kritika) objavio je Trei program Radija Sarajeva 1979. Karakteristino je za tu mladu generaciju engleskih lijevih kritiara da osnovnu funkciju knjievnosti shvaa drugaije od ranijih marksista. Dok je naime ranija marksistika kritika smatrala s Lukcsem kao najveim predstavnikom da je, grubo reeno, oponaanje, mimeza, glavni zadatak knjievnosti, s time da umjetnik iz stvarnosti izdvaja elemente tipinosti, mladi engleski marksisti vide glavnu ulogu knjievnosti u pripisivanju znaenja, krojenja vienja svijeta. U samoj osnovi te promjene stava pojava je strukturalizma i pozivanje na djelo Ferdinanda de Saussurea (18571913) koji je upozorio da jezik nije prozirno staklo kroz koje promatramo svijet nego sustav koji uvjetuje nae vienje pojava. Tome Eagleton dodaje slijedei francuskog kritiara Pierrea Machereyja da nije zadatak kritike protumaiti itatelju neko djelo, jer nije (po njemu) zadatak kritike podvostruiti neku knjigu ili biti nekom vrsti mosta izmeu djela i itatelja, nego otkrivati one aspekte djela kojih ono nije svjesno ali ih ipak sadri. Da bi to mogla uiniti, kritika se mora postaviti izvan ideolokih okvira djela te se na taj nain osposobiti da ocrta ideologiju djela koje razmatra. A ideologija je ovakva ili onakva sveprisutna, ona je kao sjenilo kroz koje promatramo i ocjenjujemo svijet. O problemu odnosa izmeu ideologije i kritike Eagleton je najvie raspravljao u svojoj knjizi Criticism and Ideology (1976) i tu prikazuje ovako odnos izmeu povijesti i knjievnog teksta: povijest ideologija knjievni tekst ili, drugim rijeima, izmeu djela i povijesti ne moe biti izravnog dodira jer djelo, odnosno autor, ne moe mimoii ideologiju. Zato Eagleton smatra netonom Lukcsevu pohvalu Balzaca, koji da je u romanu Seljaci tako rekavi prikazao povijest mimo i nasuprot vlastitoj konzervativnoj ideologiji. Eagleton tvrdi da je to nemogue jer ideologiju ne moemo, recimo tako, odgurnuti i suoiti se sa samom povijesti. Svi su nai pojmovi ideologizirani i iz te koe ne moemo izai. Gotovo bismo ovo shvaanje ideologije mogli usporediti s Kantovom spoznajnom filozofijom koja govori o kategorijama kao o samoj konstituciji ljudske svijesti, prema kojoj je iluzorno da bismo mogli pojmiti svijet mirno tih kategorija. Po svojem uinku ideologija toboe uklanja sporove i nedosljednosti, popunjava pukotine i izbjegava protuslovlja te je kao takva sveprisutna i iznad ljudske povijesti. Javlja se na svim podrujima ljudskog miljenja i vjerovanja pa je tako npr. u knjievnim teorijama dugo vremena djelovala vjera da je umjetniko djelo skladna i zaokruena cjelina. Zbog sveprisutnosti ideologije Eagleton se ne slae s francuskim marksistikim filozofom Louisom Althusserom (koji je inae sedamdesetih godina na Eagletona izvrio znatan utjecaj) kada ovaj ne ukljuuje umjetnost u ideologiju, nego govori kako nam autentina umjetnost omoguuje da vidimo, odnosno zapazimo, neto to aludira na stvarno. No vratimo se Eagletonovoj kritici Lukcseve ocjene Balzacova djela, upitavi se to Eagleton dri u Balzacovu uvidu u njegovo vrijeme? On priznaje da je Balzac imao djelomian uvid u kretanje istinske povijesti, no bilo bi krivo pretpostaviti takav uvid kao transcendenciju ideologije i izravan uvid u povijest. Bilo bi bolje da govorimo o sretnom stjecaju okolnosti autorskog udjela ili intervencije u ideologiji, odnosno izmeu ideolokog podruja na koje je nailazio i prave

143

povijesti, o karakteru faze kapitalistikog razvitka i istini bliskog uinka posebnog estetskog oblika (realizma) kojim se sluio. Ipak moramo priznati da sam Eagleton u kljunim reenicama o odnosu izmeu ideologije i povijesti pribjegava metaforama, a i njegova borba oko izraza i prave formulacije svjedoi ovdje da itav odnos trai dalju razradu i preispitivanje. Na temelju onoga to smo rekli proizlazi da povijest djeluje na tekst putem ideolokog usmjerenja tako da knjievno djelo ne valja smatrati imaginarnom transpozicijom stvarnog, nego kao proizvodnju odreenih predodbi stvarnog u imaginarni predmet. Tako, London u Dickensovu romanu Sumorna kua nije, po Eagletonu, slika stvarnoga Londona viktorijanske Engleske, nego tek proizvod procesa predoivanja Londona toga vremena. Tekstovno stvarno odnosi se prema povijesnom stvarnom ne kao imaginarna transpozicija nego kao proizvod odreene djelatnosti pridavanja znaenja kojih je izvor tek u krajnjoj liniji sama povijest. Kako bi predoio to to znai, Eagleton se slui usporedbom: tekst nas se doima svojom izvanrednom neposrednou fizike geste za koju otkrivamo da nema odreenog predmeta, referenta kao da primjeujemo kako neki ovjek uzrujano gestikulira, upuujui na stvarno stanje stvari, da bismo naposljetku otkrili da su te geste samo neki ritual ili pokus, geste koje neposredno nita ne govore o okolini, nego vie otkrivaju prirodu okoline koja motivira takvo ponaanje. Naa se pogreka sastojala u tome to smo pretraivali okolinu nadajui se da emo pronai predmet koji bi se poklapao s gestom, tj. kao da smo mislili kako taj ovjek neto pokazuje, a on je zapravo plesao. Valja takoer upozoriti da smo tu naili na jedan od leitmotiva poststrukturalistike kritike, a to je esto ponavljana tvrdnja da djelo zapravo ne upuuje na neto izvan sebe nego da govori o samome sebi. Jedna od uestalih tema kojom su se bavili marksistiki kritiari nain je na koji pojedina djela prelaze okvire svojeg vremena. Eagleton se ne slae s Trockim da pri naoj reakciji na estetski aspekt djela povijesne uvjete stavljamo tako rekavi u zagrade. Tekst je stvarnu povijest gotovo ponitio, ali u modalitetima toga ponitenja lei najvaniji odnos takva teksta prema povijesti. Ako to pokuamo primijeniti primjerice na Dantea, njegovu vrijednost neemo nai u tome to on govori o jednoj vanoj povijesnoj fazi, ili to on izraava svijest te epohe. Njegova vrijednost sastoji se u uinku procesa putem kojega sloeni ideoloki stjecaj okolnosti (u kojem se ideologija nalazila) tako proizvodi ideoloko (tj. interno ga udaljujui distantiate) da su u igri tekstovnih oznaivanja dubine i zamrenosti postale zamjetljivim. Jer tvrditi da je Boanstvena komedija preivjela svoj povijesni trenutak zbog svojeg estetskog efekta zapravo je tautologija, drugim rijeima to znai da umjetniko djelo preivljuje zato to je umjetniko djelo. Neka umjetnika djela preivjela su svoj trenutak a druga nisu, ali to nije odreeno neim to se naziva estetskom razinom, nego je to odreeno estetskom proizvodnou konkretnog ideolokog stjecaja prilika kojima takva djela pripadaju. Na temelju ovoga mogli bismo zakljuiti da vrijedan tekst nastaje pod sretnim okolnostima kao to je stjecite raznih ideologija. No povremeno kao da sam Eagleton ini ono to je zamjerio Althusseru (kada ovaj govori kako do umjetnikog dolazi udaljavanjem od ideologije), jer je to upravo termin kojim se Eagleton slui kad pokuava objasniti vrijednost Danteova djela. U Eagletonovoj knjizi Otmica Clarisse (The Rape of Clarissa, London 1982) postaje jasnijim kako se njegove ideje ogledaju u kritikoj praksi. U predgovoru knjige on ovako opisuje specifinost svog pristupa: prvo spominje poststrukturalistike teorije tekstualnosti, drugo

144

feministiko-psihoanalitiku perspektivu i tree, metodu historijskog materijalizma. U predgovoru Eagleton kae: Suvremeno oivljavanje marksistike kritike, koja se zanima ne samo za klasnu borbu nego i za knjievne modalitete proizvodnje, dodatni je initelj koji nam moe pruiti uvid u itanje Richardsona. Radi se o tumaenju romana Clarissa Harlowe engleskog pisca iz prve polovine osamnaestog stoljea, Samuela Richardsona. Bitan je drukiji pristup Richardsonu od ranijih kritiara; Eagleton naime u Clarissi ne trai sliku engleskog klasnog drutva osamnaestog stoljea, nego u Richardosonovim romanima vidi orue u borbi engleskog graanstva osamnaestog stoljea da izbori ideoloku hegemoniju nad aristokracijom u desetljeima nakon graanske revolucije 1688. Iz takva kuta Richardsonovi junaci nisu samo fikcionalni likovi, nego su takoer javni mitovi, koordinate u snanoj moralnoj debati, simboliki prostori na kojem se vode dijalozi i ideoloke borbe. Richardsonovi su romani sredstvo u naporima graanske klase da postigne vie nego to je utvrivanje materijalne osnove, tj. nova klasa je svojom moralnom snagom eljela proeti samo tkivo drutva, suprotstavljajui drskosti i rasputenosti plemstva vlastite vrednote tedljivosti, radinosti i ednosti. Graanska je klasa morala izboriti prostor na podruju javnog naina govora, opremljena vlastitim stilom i retorikom, s vlastitim asopisima, tiskarama, nainom vladanja, sastajalitima, tehnikama kulturne proizvodnje. No time jo nismo definirali Richardsona kao pisca; valja dodati da je njega prije svega zanimalo samo pisanje, tako da su mu romani bili rezultat dogovora i korektura te je on, poput Brechta, bio intenzivno zabavljen samom djelatnou pisanja, procesom revizija i usporeivanja kritika. Richardsonov tekst, poput Brechtova, nikada nije definitivan: on ivi kao odjek na reakciju publike ili kasnijih autorovih misli pa na temelju toga Eagleton usporeuje dananji roman koji je obino zavreni, beavni proizvod, s Richardsonovim djelima koja, nasuprot tome, moemo shvatiti kao garniture alata, goleme i nespretne krinje, krcate rezervnim dijelovima i dodacima, za koje proizvoa ne prestaje sastavljati nova modernizirana poboljanja, invencione dodatke i revidirane letke s uputama. Na temelju toga Eagleton istie kako je krajnja istina o tim romanima da oni govore o sebi samima, kao to to poststrukturalisti vole ponavljati. I, kao to se Brechtov epski teatar promjenom gledita odrie tradicionalnog naina da osigura zakljuak, i Richardson se, svojom epistolarnom tehnikom, takoer odrie te mogunosti, jer pri takvu nainu pisanja ne moe biti autoritativnog komentara sa strane. Osim toga, takav nain pisanja, ve dekonstruiran sam po sebi, uvijek doputa umetanje i dodavanje novih glasova i komentara. U skladu je s Eagletonovim interesima da je posebnu studiju posvetio njemakom kritiaru Walteru Benjaminu, Walter Benjamin, ili prema revolucionarnoj kritici (Walter Benjamin, or Towards Revolutionary Criticism, London 1981). Kao to istie u predgovoru, knjiga nije uvod a ni akademski prikaz Benjaminova djela, nego je to Eagletonov pokuaj da Benjaminove ideje usvoji i primijeni u Vlastitom kritikom poslu. Osim toga, nastavlja Eagleton, Benjaminovo djelo mi se ini da na izrazit nain predvia mnoge od tekuih motiva poststrukturalizma, te da to ini, neobino, u angairanom marksistikom kontekstu (iz predgovora). Eagleton ovdje raspravlja o Benjaminovoj interpretaciji njemake barokne tragedije sedamnaestog stoljea, u kojoj na vidovit nain otkriva vrijednosti tog knjievnog roda u smionoj upotrebi metaforike, pri emu je oznaitelj osloboen od oznaenog; zatim govori o pojmu robe kao predmetu kulture, a u poglavlju o etau, besposlenom flneuru ulicama velegrada, raspravlja o Benjaminovoj preokupaciji kontingencijom, sluajnim stjecajem okolnosti i doticajem ljudi i predmeta raznih porijekla i sredina to je karakteristino za velegrad. Iz toga slijedi Benjaminova skepsa prema

145

historizmu, zbog koje on govori o prijelomima, obnavljanjima i ponovnim umetanjima, to je blie stvarnosti od ideala kulturne povijesti. Slijedei Benjaminove misli i stavljajui ih u kontekst Althusserove marksistike interpretacije, Eagleton izvodi zakljuak da materijalistika teorija kulture kao svoj prvi zadatak ne treba imati materijalistika itanja u okviru suvislog niza knjievne povijesti, nego dekonstruirati tu ideoloku koherenciju i zamijeniti je pojmom vremena knjievne proizvodnje. To vrijeme koje e nam omoguiti da raspoznajemo skupine i rasprenost knjievnih tekstova u okviru diskurzivne formacije koja je sama drukije artikulirana nee imati puno zajednikog s kronologijom graanske knjievne povijesti, recimo od Dickensa do Hardyja. Eagletonov interes za suvremene knjievne teorije dolazi najvie do izraaja u ovdje prevedenoj knjizi, Knjievna teorija (Literary Theory, London 1983). Svoj pregled teorija dvadesetog stoljea poinje s ruskim formalistima te nastavlja o fenomenolokoj koli (Poulet, Starobinsky, Jean-Pierre Richard), o hermeneutiarima (Gadamer, Hirsch), o teoriji recepcije (Iser, Hirsch), o strukturalizmu i semiotici, te poglavljem o poststrukturalizmu prikaz knjievnih teorija dovodi do naih dana. U poglavlju o poststrukturalizmu istie kako je strukturalizam zanemario vezu izmeu znaka i referenta, dok je poststrukturalizam doveo u pitanje stabilnost samoga znaka. Naime, svaki pojam nalazi se u presjecitu drugih pojmova te postoji tek u razlici prema drugim pojmovima i na sebi nosi trag drugoga. A i sam oznaitelj moe imati razna oznaen ja. Dakle, svaka rije zasniva svoju egzistenciju na golemoj mrei (pojmova i rijei) gdje postoji stalna meusobna izmjena i cirkulacija elemenata, gdje ni jedan element ne moemo apsolutno definirati i gdje je sve obuhvaeno i proarano svim ostalim. Iz toga takoer proizlazi da je samo iluzija da ja ikada mogu biti potpuno prisutan pred drugima kada govorim ili piem, jer znakovi kojima se sluim rasuti su, tako rekavi raskoljeni i nikad potpuno identini sa samim sobom. A to se ne odnosi samo na znaenje nego i, kao to Eagleton nastavlja, i na mene jer, budui da je jezik neto od ega sam napravljen, prije nego to bi to bio prigodni instrument kojime se sluim, cijelo shvaanje da sam stabilna, ujedinjena cjelina nuno je fikcija. Ne samo da nikada ne mogu biti potpuno prisutan za (drugoga), nego ne mogu biti ni potpuno prisutan za samoga sebe. Ipak, usprkos toj varljivosti i nestabilnosti znaka, evropska filozofija pokazuje stalnu tendenciju da stvara apsolutne, tradicionalne pojmove, kao to su npr. bog, ideja, jastvo, supstancija itd. Kako se na temelju tih velikih pojmova stvaraju cijeli pojmovni sustavi, ti nazoviosnovni pojmovi imaju pretenziju da budu iznad sustava i da ne budu podloni igri jezinih razlika. A zapravo nema niti jednog pojma koji ne bi bio upleten u igru oznaivanja, koji ne bi bio proaran tragovima i djeliima drugih pojmova. Katkad su takve nazoviosnovne pojmove smatrali porijeklom svih drugih, izvorom iz kojih svi ostali pojmovi proizlaze. A ipak, redovito e se otkriti da su svi takvi pojmovi ve neizbjeni dio nekog jezinog, pojmovnog sustava. Kao to Eagleton istie, Jacques Derrida, jedan od glavnih duhovnih inicijatora poststrukturalizma, neobinom je domiljatou upozorio na te nedosljednosti i aporije jezika. Takoer je istakao da su binarne opozicije nain miljenja svojstven ideologiji koja je sklona da pravi otre granice izmeu prihvatljivog i neprihvatljivog, izmeu smisla i ne-smisla, izmeu bitnog i nebitnog itd. Dekonstrukcija u Derridinim rukama uvijek otkriva zablude miljenja i jezine orsokake. No prema varijanti dekonstrukcije, kako se ona esto javlja u suvremenoj angloamerikoj kritici, Eagleton zauzima kritiki stav: to je postala neka vrst depolitizirane

146

akademske igre i jalova ekshibicija domiljatosti. U toj varijanti dekonstrukcije i u uzdizanju pojma teksta, on vidi defetistiku i razoaranu reakciju brojnih zapadnih intelektualaca nakon neuspjeha pokuaja za demokratizacijom drutva 1968. u Parizu i drugdje. Ve od ovoga je oito da Eagleton nije u potpunosti protiv dekonstrukcije, za to ga neki njegovi kritiari optuuju. Kao to sam kae: Proireno miljenje da dekonstrukcija porie egzistenciju bilo ega osim diskursa, ili da potvruje podruje iste razlike u kojoj se topi svako znaenje, travestija je Derridina djela i najplodnijeg djela koje je iz toga proizalo. Eagleton tvrdi da je jedan od jasnih dokaza o vitalnosti poststrukturalizma jaanje feministike kritike koja je nala svoju teorijsku potvrdu u Derridinu nainu miljenja. Ta tvrdnja dovodi Eagletona do njegova posljednjeg poglavlja pod naslovom Politika kritika. Smatra da ivimo u doba pod stranom prijetnjom unitenja atomskim ratom i da je to vrijeme suvie kritino a da bi se ovjek iskljuivo bavio knjievnou i teorijom, tim vie to se barem za dio suvremenih teorija moe rei da podravaju postojei status quo. Potrebno je promatrati knjievnost u irokom okviru suvremene kulture i potraiti ideoloke granice izmeu estetskog i neestetskog. Eagleton istie kako nijedna knjievnost nije vrijedna sama po sebi ne postoji imanentna vrijednost nego ona zadobiva vrijednost tek u okviru nekih odreenih kriterija i normi, dakle neke ideologije. Moemo zamisliti doba kada ljudi nee imati razumijevanja za Shakespearea, i nema apsolutnog kriterija kako bismo mogli opravdati njegovu vrijednost. On govori takoer kako se Marx pitao na koji nain moemo objasniti vjenu ljepotu grke umjetnosti, a Eagleton odgovara da je veliko pitanje hoe li ta ljepota zaista ostati vjenom. Nov pristup za koji se on zalae obraivao bi i usporeivao tako rekavi u jednom dahu, recimo, Prousta i jezik novinskog lanka. Takvo usmjerenje interesa na ire podruje kulture (i civilizacije) za sobom povlai radikalnu promjenu stava prema kojemu npr. Proust ili Shakespeare gube svoje sredinje mjesto, a strahopotovanje prema njima valja zamijeniti analizom diskurzivnih postupaka, koju emo isto tako primijeniti i u pristupu npr. ekonomskoj propagandi ili filmu. Po Eagletonu: U okviru tih raznovrsnih aktivnosti, prouavanje onoga to se obino naziva knjievnou imat e svoje mjesto. Ali ne moe se kao apriorna uzeti pretpostavka da e ono to sada nazivamo knjievnou uvijek i svagda biti u aritu panje. Takvom dogmatizmu nema mjesta na podruju prouavanja kulture. A niti e tekstovi koje danas nazivamo knjievnou biti shvaeni i definirani onako kao to su shvaeni danas, nakon to ih vratimo u ire i dublje diskurzivne formulacije kojih su one dio. (Ti tekstovi) nuno e biti tako rekavi iznova napisani, nanovo obraeni, stavljeni u druge upotrebe, umetnuti u druge odnose i praksu. To se naravno s tim tekstovima uvijek i radilo, ali jedan od uinaka rijei knjievnost upravo je u tome da nas sprijei u toj spoznaji. I koliko god taj prijedlog djelovao kao potpuno nov, Eagleton tvrdi da se on zapravo nadovezuje na vrlo staru disciplinu, tj. retoriku, jer je ona upravo imala za zadatak da proui uinke koje djelo ima na sluatelja, odnosno itatelja. Kao to on nastavlja, njegov je prijedlog zbog toga, poput svih najboljih radikalnih stavova (...) potpuno tradicionalistiki. elim vratiti knjievnu kritiku s nekih pomodnih, novatorskih naina miljenja u koje je bila zavedena knjievnost kao posebno privilegiran predmet, estetsko kao odvojivo od drutvenih odrednica itd. te je vratiti na stare staze koje je napustila.

147

U Eagleton ovu tonu prema svim prikazanim teorijama ima ironije i rezervi po njegovu shvaanju sve su to ideologizirane verzije koje hoe-nee (barem pasivno!) podravaju drutveni status quo. I sama je knjievnost izraz odreene ideologije pa je zbog toga jedini ispravan stav da knjievnost valja promatrati kao i sve druge ideoloke formacije (npr. filozofiju, ekonomsku propagandu, masovnu kulturu). Knjievnosti je time oduzet poseban status, a pojam estetskog doveden je u pitanje. Eagleton se naime pita: zar nam cijela povijest ne govori o tome koliko se pojam knjievnosti ve prema dominantnoj ideologiji mijenja pa je zbog toga njezina esencija iluzorna. Uinak je ideologije stvaranje krivih predodaba u kojima su prividno izglaene nedosljednosti i uklonjena protuslovlja kako bi pojedinac lake preivio i objasnio svoj poloaj u drutvu. I sama knjievnost doprinosi takvu zamagljivanju istine. Zbog toga na kraju ove knjige Eagleton ak prieljkuje smrt knjievnosti to bi moglo doprinijeti drutvenom osvijetenju i klasnom osloboenju. On to izrie alegorijskom priicom: Mi znamo da je lav jai od krotitelja, a to zna i krotitelj. Nevolja je u tome to lav to ne zna. Tko kae da smrt knjievnosti nee pripomoi buenju lava? Sto rei o ovoj Eagletonovoj priici i njezinoj poruci? Otprilike dvije stranice ranije on navodi sluajeve kada je kultura (u koju naravno spada i knjievnost) od posebne vanosti u ivotu neke nacije. To je prije svega situacija kada je neka nacija ugroena imperijalizmom pod ime on ne smatra samo vojnu okupaciju i eksploataciju nego i nametanje stranih obiaja i naina miljenja. Dovoljno je da se sjetimo vlastite, hrvatske knjievnosti i njezine uloge kroz stoljea, koja se sastojala u sublimaciji osjeaja dostojanstva i otpora prema stranoj opasnosti. Dakle ima sluajeva (a Eagleton ih navodi etiri) gdje knjievnost pomae lavu da se osvijesti pa je prema tome idui samim Eagletonovim stopama njegova zavrna priica tek poluistina. Eagletonov opi stav prema kulturi kao prema nekoj gotovo parazitskoj pojavi u drutvu ini mi se isto tako teko odrivim. Nije li kultura sastavni dio drutva, a ne samo neka vrst ra zbibrige (kao to Eagleton nekako daje naslutiti), koja sa svoje strane doprinosi vitalnosti vlastitog drutva? Nisu li drutva s razvijenom kulturom obino bila i na drugim podrujima najnaprednija stara je Grka recimo bila prva u Evropi ne samo u umjetnosti i filozofiji nego i u poljoprivredi, graevinarstvu, moreplovstvu i drugom. Zato smatrati kulturne radnike posebnim sretnicima koji ive na uljevima drugih? Zar nema brojnih primjera gdje se pojedinci klone da postanu kulturni radnici zato to im rad na drugom podruju osigurava sigurniju egzistenciju? Nakon navedenih ograda uz Eagletonove zakljuke, preostaje pitanje o glavnoj koristi i prednosti njegove knjige. ini mi se da je ona prije svega u Eagletonovoj sposobnosti da objasni i oprimjeri razne knjievne teorije bolje i jasnije nego to to ine drugi autori slinih prikaza. Poznato je da ovjek moe neto uspjeno objasniti tek ako je sam potpuno ovladao graom, koju ima, kao to to kaemo, u malom prstu. To bismo mogli bez rezerve rei za Eagletona. I previe ima autora koji nam ele objasniti npr. Barthesa bartovskim jezikom, Lacana lakanovskim itd., a mnogo je vanije da autor pokua nekog kritiara ili neki knjievnoteorijski pravac pribliiti itatelju na nain koji je njemu, recipijentu, shvatljiv. To znai da e prikaziva morati odigrati neku ulogu relejne stanice, to jest prenijeti i prevesti teoriju na jednostavnije nazivnike a da pri tome ipak ne izgubi i ne mimoie bitna svojstva te teorije. Eagleton je u tome pravi majstor i to djelomino zato to je darovit, duhovit, iv i polemian kritiar, ali i zato to gleda iz kuta koji mu (za razliku od veine graanskih kritiara) prua mogunost da predmet svojeg prouavanja vidi u

148

drugim i esto jasnijim obrisima. Zbog toga drim da objavljivanje prijevoda njegove knjige prijevod koji za prevoditelja nije predstavljao lak posao znai nedvojbeni prilog naim mogunostima upoznavanja knjievnih teorija dvadesetog stoljea. Miroslav Beker

149

BIBLIOGRAFIJA

Ova je bibliografija namijenjena itateljima koji se ele dalje pozabaviti svim lili nekim od razliitih podruja knjievne teorije izloene u ovoj knjizi. Djela popisana u svakom pojedinom odjeljku nisu dam abecednim redom, ve redoslijedom koji e najbolje odgovarati potrebama poetnika. Bibliografija sadri naslove svih djela spomenutih u knjizi, (kao i neke dodatne tekstove, ali sam je nastojao uiniti to je mogue selektivnijom i spretnijom za rukovanje. Osim nekoliko iznimaka, sva djela navedena u bibliografiji na engleskom su jeziku.

Ruski formalizam
Lee T. Lemon i Marion J. Reis (urednici), Russian Formalist Criticism: Four Essays, Lincoln, Nebraska, 1965. L. Matejka i K. Pomorska (urednici), Readings in Russian Poetics, Cambridge, Mass., 1971. Stephen Bann i John E. Bowlit (urednici), Russian Formalism, Edinburgh, 1973. Victor Erlich, Russian Formalism: History-Doctrine, Haag, 1955. Fredrich Jameson, The Prison-House of Language, Princeton, iNJ, 1972. (U tamnici jezika, Stvarnost, Zagreb, 1974) Tony Bennet, Formalism and Marxism, London, 1979. Ann Jefferson, Russian Formalism u Modern Literary Theory: A Comparative Introduction, urednici Ann Jefferson i David Robey, London, 1982. P. N. Medvedev i M. M. Bakhtin, The Formal Method in Literary Scholarship, Baltimore, 1978. (Formalni metod u izuavanju knjievnosti, Nolit, Beograd, 1976) Christopher Pike (urednik), The Futurists, the Formalists and the Marxist Critique, London, 1979.

Engleska kritika
Matthew Arnold, Culture and Anarchy, Cambridge, 1963; Literature and Dogma, London, 1873. T. S. Eliot, Selected Essays, London, 1963. (Izabrani tekstovi, Prosveta, Beograd, 1963) The Idea of a Christian Society, London, 1939; drugo izdanje, London, 1982. Notes Towards the Definition of Culture, London, 1948. F. R. Leavis, New Bearings in English Poetry, London, 1932 i Denys Thompson, Culture and Environment, London, 1933. Revaluation: Tradition and Development in English Poetry, London, 1936. The Great Tradition, London, 1948. The Common Pursuit, London, 1952. D. H. Lawrence, Novelist, London, 1955. The Living Principle, London, 1975. Q. D. Leavis, Fiction and the Reading Public, London, 1932. Francis Mulhern, The Moment of Scrutiny', London, 1979. I. A. Richards, Science and Poetry, London, 1926. Principles of Literary Criticism, London, 1924. (Naela knjievne kritike, Veselin Maslea, Sarajevo, 1964) Practical Criticism, London, 1929. William Empsan, Seven Types of Ambiguity, London, 1930. Some Versions of Pastoral, London, 1935. The Structure of Complex Words, London, 1951. Miltons God, London, 1961.

150

Christopher Norris, William Empson and the Philosophy of Literary Criticism, London, 1978. D. J. Palmer, The Rise of English Studies, London, 1965. C. K. Stead, The New Poetic, London, 1964. Chris Baldick, The Social Mission of English Criticism, Oxford, 1983.

Amerika nova kritika

John Crowe Ransom, The Worlds Body, New York, 1938. The New Criticism, Norfolk, Conn., 1941. Cleanth Broofes, The Well Wrought Urn, London, 1949. W. K. Wimsatt i Monroe Beardsley, The Verbal Icon, New York, 1958.; d Claenth Brooks, Literary Criticism: A Short History, New York, 1957. Allen Tate, Collected Essays, Denver, Col., 1959. Northrop Frye, Anatomy of Criticism, Pinceton, NJ, 1957. (Anatomija kritike, Naiprijed, Zagreb, 1979) David Robey, Anglo-American Criticism u Modern Literary Theory: A Comparative Introduction, urednici Ann Jefferson ii David Robey, London, 1982. John Fekete, The Critical Twilight, London, 1977. E. M. Thompson, Russian Formalism and Anglo-American New Criticism, Haag, 1971. Frank Lentricchia, After the New Criticism, Chicago, 1980.

Fenomenologija i hermeneutika
Edmund Husserl, The Idea of Phenomenology, The Hague, 1964. (Ideja fenomenologije, BIGZ, Beograd, 1975) Philip Petit, On the Idea of Phenomenology, Dublin, 1969. Martin Heidegger, Being and Time, London, 1962. (Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985) Introduction to Metaphysics, New Haven, Conn., 1959. Poetry, Language, Thought, New York, 1971. William J. Richardson, Heidegger: Through Phenomenology to Thought, Haag, 1963. H. J. Blackham, Martin Heidegger u Six Existential Thinkers, London, 1961. Hans-Georg Gadamer, Truth and Method, London, 1975. (Istina i metoda, Veselin Maslea, Sarajevo, 1978) Richard E. Palmer, Hermeneutics, Evanston, 111., 1969. E. D. Hirsch, Validity in Interpretation, New Haven, Conn., 1976. Georges Poulet, The Interior Distance, Ann Arbor, 1964. Jean-Pierre Richard, Posie et profondeur, Pariz, 1955. LUnivers imaginaire de Mallarm, Pariz, 1961. Jean Rousset, Forme et Signification, Pariz, 1962. Jean Starobinski, Loeil vivant, Pariz, 1961. La relation critique, Pariz, 1972. J. Hillis Miller, Charles Dickens: The World of His Novels, Cambridge, Mass., 1959. The Disappearance of God, Cambridge, Mass., 1963. Poets of Reality, Cambridge, Mass., 1965. Robert R. Magliola, Phenomenology and Literature, West Laffayette, Ind., 1977. Sarah Lawall, Critics of Consciousness, Cambridge, Mass., 1968.

151

Teorija recepcije
Roman Ingarden, The Literary Work of Art, Evanston, III., 1973. Wolfgang Iser, The Implied Reader, Baltimore, 1974. Hans Robert Jauss, Literary History as a Challenge to Literary Theory u New Dorections in Literary Theory, urednik Ralph Cohen, London, 1974. Jean-Paul Sartre, What is Literature?, London, 1978. (to je knjievnost?, Nolit, Beograd, 1981) Stanley Fish, Is There a Text in this Class? The Authority of Interpretative Communication, Cambridge, Mass., 1980. Umberto Ecco, The Role of the Reader, Bloomington, 111., 1979. Susan R. Suleiman i Inge Crosman (urednice), The Reader in the Text, Princeton, NJ, 1980. Jane P. Tompkins (urednica), Reader-Responce Criticism, Baltimore, 1980.

Strukturalizam i semiotika
Ferdinand de Saussure, Course in General Linguistics, London, 1978. (Teaj ope lingvistike, Noliit, Beograd, 1977) Jonathan Culler, Saussure, London, 1976. Roman Jakobson, Selected Writings (4 sveska), Haag, 1962 (Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966) i Morris Halle, Fundamentals of Language, Haag, 1956. Main Trends in the Science of Language, London, 1973. Paul Garvin (urednik), A Prague School Reader on Esthetics, Literary Structure and Style, Washington, DC, 1964. J. Vachek, A Prague School Reader in Linguistics, Bloomington, 111., 1964. Jan Mukarovsk, Aesthetic Function, Norm and Value as Social Facts, Ann Arbor, 1970. Claude Lvi-Strauss, The Savage Mind, London, 1966. (Divlja misao, Nolit, Beograd, 1966) Edmund Leach, Lvi-Strauss, London, 1970. Vladimir Propp, The Morphology of the Folktale, Austin, Texas, 1968. (Morfologija bajke, Prosveta, Beograd, 1982) A. J. Greimais, Smantique structurale, Paniz, 1966. Du Sens, Pariz, 1970. Claude Bremond, Logique du rcit, Pariz, 1973. Tzvetan Todorov, Grammaire du Decameron, Haag, 1969. Gerard Genette, Narrative Discourse, Oxford, 1980. Figures of Literary Discourse, Oxford, 1982. Jurij Lotman, The Structure of the Artistic Text, Anne Arbor, 1977. (Struktura umetnikog teksta, Nolit, Beograd, 1976) Analysis of the Poetic Text, Ann Arbor, 1976. Umberto Eco, A Theory of Semiotics, London, 1977. Michael Riffaterre, Semiotics of Poetry, London, 1980. Mary Louise Pratt, Towards a Speech Act Theory of Literary Discourse, Bloomington, 111., 1977. Terence Hawkes, Structuralism and Semiotics, London, 1977. Jacques Ehrmann (urednik), Structuralism, New York, 1970. Jonathan Culler, Structuralist Poetics, London, 1981. The Pursuit of Signs, London, 1981. Fredric Jameson, The Prison-House of Language, Princeton, NJ, 1972. (U tamnici jezika, Stvarnost, Zagreb, 1974)

152

Michael Lane (urednik), Structuralism: A Reader, London, 1970. David Robey (urednik), Structuralism: An Introduction, Oxford, 1973. Richard Macksey d Eugenio Donato (urednioi), The Structuralist Controversy: The Language of Criticism and the Sciences of Man, Baltimore, 1972.

Poststrukturalizam
Jacques Derrida, Speech and Phenomena, Evanston, 111., 1973. Of Grammatology, Baltimore, 1976. (Gramatologija, Veseiin Maslea, Sarajevo, 1976) Writing and Difference, London, 1978. Positions, London, 1981. Ann Jefferson, Structuralism and Post-Structuralism u djelu Ann Jefferson i Davida Robeya, Modern Literary Theory: A Comparative Introduction, London, 1982. Roland Barthes, Writing Degree Zero, London, 1967. (Knjievnost,, mitologija, semiologija, str. 551, Nolit, Beograd, 1979) Elements od Semiology, London, 1967. (Ibid., str. 281355) Mythologies, London, 1972. (Ibid, str. 227276) S/Z, London, 1975. The Pleasure of the Text, London, 1976. (Uitak teksta, Gradina, N4) Michel Foucault, Madness and Civilization, London, 1967. The Order of Things, London, 1970. The Archaeology of Knowledge, London. 1972. Discipline and Punish, London, 1977. The History of Sexuality (1. svezak), London, 1979. Hayden White, Michel Foucaiult u Structuralism and Since, urednik John Sturrock, Oxford, 1979. Colin Gordon, Michel Foucault: The Will to Truth, London, 1980. Julia Kristeva, La rvolution du langage potique, Pariz, 1974. Desire in Language, Oxford, 1980. Paul de Man, Allegories of Reading, New Haven, Conn., 1979. Geoffrey Hartman (urednik), Deconstruction and Criticism, London, 1979. Criticism in the Wilderness, Baltimore, 1980. J. Hillis Miller, Fiction and Repetition, Oxford, 1982. Rosalind Coward i John Ellis, Language and Materialism, London, 1977. Catherine Belsey, Critical Practice, London, 1980. Christopher Norris, Deconstruction: Theory and Practice, London, 1982. Josu V. Harani (urednik), Textual Strategies, Ithaca, NY, 1979. Jonathan Culler, On Deconstruction, London, 1983.

Psihoanaliza
Sigmund Freud: vidi sveske u Pelican Freud Library (Harmondsworth, 1973), osobito Introductory Lectures on Psychoanalysis (Uvod u psihoanalizu); The Interpretation of Dreams On Sexuality; Case Histories (dva sveska); (Sigmund Freud, Odabrana dela (u 8 svezaka), Matica srpska, Novi Sad, 1973) Richard Wollheim, Freud, London, 1971. J. Laplanche i J. B. Pontalis, The Language of Psychoanalysis, London, 1980. Herbert Marcuse, Eros and. Civilization, London, 1956. (Eros i ci vilizacija, Naprijed, Zagreb, 1985) Paul Ricoeur, Freud and Philosophy, New Haven, 1970.

153

Jacques Lacan, Ecrits: A Selection, London, 1977. The Four Fundamental Concepts of PsychoAnalysis, London, 1977. A. G. Wilden, The Language of the Self, Baltimore, 1968. Anika Lemaire, Jacques Lacan, London, 1977. Elizabeth Wright, Modern Psychoanalytic Criticism u djelu Ann Jefferson i Da vina Robeya, Modern Literary Theory: A Comparative Introduction, London, 1982. Simon Lesser, Fiction and the Unconscious, Boston, 1957. Norman N. Holland, The Dynamics of Literary Response, Oxford, 1968. Five Readers Reading, New Haven, Conn., 1975. Ernst Kris, Psychoanalytic Explorations in Art, New York, 1952. Kenneth Burke, Philosophy of Literary Form, Baton Rouge, 1941. Harold Bloom, The Anxiety of Influence, London, 1975. A Map of Misreading, London, 1975. Poetry and Repression, New Haven, Conn., 1976. Colin MacCabe, James Joyce and the Revolution of the Word, London, 1978. Shoshana Felman (urednik), Literature and Psychoanalysis, Baltimore, 1982. Geoffrey Hartman (urednik), Psychoanalysis and the Question of the Text, Baltimore, 1978.

Feminizam
Michle Barrett, Womens Oppression Today, London, 1980. Mary Ellimann, Thinking About Women, New York, 1968. Juliet Mitchell, Womens Estate, Harmondsworth, 1977. M.Z. Rosaldo i L. Lamphere (urednici), Women, Culture and Society, Stanford, 1974. S. McConnell-Ginet, R. Borker i N. Furman (urednici), Women and Language in Literature and Society, New York, 1980. Kate Millet, Sexual Politics, London, 1971. Nancy Chodorw, The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gender, Berkley, 1978. Juliet Mitchell, Psychoanalysis and Feminism, Harmondsworth, 1976. Annette Kuhn i AnnMarie Wolpe (urednice), Feminism and Materialism, London, 1978. Jane Gallop, Feminism and Psychoanalysis: The Daughters Seduction, London, 1982. Janine Chassegiuet-Smirgel (urednica), Female Sexuality, Ann Arbor, 1970. Elaine Showalter, A Literature of Their Own: British Women Novelists from Bronte to Lessing, Princeton, NJ, 1977. Josephine Donovan, Feminist Literary Criticism, Lexington, Kentucky, 1975. Sandra Gilbert i Susan Gubar, The Madwoman in the Attic, London, 1979. Patricia Stubbs, Women and Fiction: Feminism and the Novel 18801920, London, 1979. Ellen Moers, Literary Women, London, 1980. Mary Jacobus (urednica), Women Writing and Writing about Women, London, 1979. Tilie Olsen, Silences, London, 1980. Elaine Marks i Isabelle de Courtivron (urednice), New French Feminisms, Amherst, Mass., 1979. Julia Kristeva, About Chinese Women, New York, 1977. Hlne Cixouis i Catherine Clment, La juene ne, Pariz, 1975. Hlne Cixous, Madelaine Gagnon d Annie Leclerc, La venue lcriture, Pariz, 1977.

154

Hlne Cixous, The Laugh of the Medusa, u Signs, svezak 1, broj 4, 1976. Luce Iragaray, Spculum de lautre femme, Pariz, 1974. Ce sexe qui nen est pas un, Pariz, 1977. Sarah Kofman, Lnigme de la femme, Pariz, 1980.

Marksizam
Terry Eagleton, Marxism and Literary Criticism, London, 1976. (Marksizam i knjievna kritika, Trei program Radija Sarajeva, Sarajevo, 1979, br. 24, str. 373416) Raymond Williams, Marxism and Literature, Oxford, 1977. Pierre Macherey, A Theory of Literary Production, London, 1978. (Teorija knjievne proizvodnje, kolska knjiga, Zagreb, 1979) Terry Eagleton, Criticism and Ideology, London, 1976. Cliff Slaughter, Marxism, Ideology and Literature, London, 1980. Tony Bennett, Formalism and Marxism, London, 1979. Terry Lovell, Pictures of Reality, London, 1980. Lee Baxandall and Stefan Morowski (urednici), Marx and Engels on Literature and Art, New York, 1973. Leon Trotsky, Literature and Revolution, Ann Arbor, 1971. Mikhail Bakhtin, Rabelais and his World, Cambridge, Mass.. 1968. V. N. Voloshinov, Marxism and the Philosophy of Language, New York, 1973. Georg Lukcs, The Historical Novel, London, 1974. Studies in European Realism, London, 1975. Lucien Goldmann, The Hidden God, London, 1964. (Skriveni bog, BIGZ, Beograd, 1980) Christopher Caudwell, Illusion and Reality, London, 1973. John Willett (prijevod), Brecht on Theatre, London, 1973. Walter Benjamin, Understanding Brecht, London, 1973. Illuminations, London, 1973. Charles Baudelaire, London, 1973. One-Way Street and Other Writings, London, 1979. (Eseji, Noliit, Beograd, 1974. i Uz kritiku sile, Studentski centar Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1971) Terry Eagleton, Walter Benjamin, or Towards a Revolutionary Criticism, London, 1981. Pierre Macherey i Etienne Baliibar, On Literature as an Ideological Form u Untying the Text, urednik Robert Young, London, 1981. Ernst Bloch et al., Aesthetics and Politics, London, 1977. Fredric Jameson, Marxism and Form, Princeton, NJ, 1971. (Marksizam i forma, Nolit, Beograd, 1974) The Political Unconscious, London, 1981. Martin Jay, The Dialectical Imagination, London, 1973. Raymond Williams, Politics ind Letters, London, 1979. Problems in Culture and Materialism, London, 1980.

155

KAZALO DJELA, IMENA I POJMOVA

Action Franaise agrarni pokret (SAD) Althusser, Louis, ideologija Lenjin i filozofija, ambivalencija Analiza pjesnikog teksta (Lotman) analiza pripovjednog teksta v. pripovjedni tekst Anatomija kritike (Frye) Arnold, Matthew, Bog i Biblija Knjievnost i dogma razvoj engleskog kao akademskog predmeta Austen, Jane Austin, J. L. autor, v. pisac Bacon, Francis bajke funkcije sfere djelovanja Bahtin, Mihael kritika de Saussureove lingvistike Baidick, Chris Balzac, Honor de Barthes, Roland Elementi semiotike Kritiki eseji Kritika i istina Michelet sobom samim Mitologije opriroeni znak, O Racineu poststrukturalizam Sustav mode teorija recepcije

Baudelaire, Charles Bdijenje Finnegana (Joyce) Beardsley, Monroe Bacikett, Samuel Benjamin, Walter Bentham, Jeremy Benveniste, Emile Bitak i vrijeme (Heidegger) Blackmur, R. P. Blake, William Bloom, Harold Boccaccio, Giovanni Bog i Biblija (Arnold) Boileau, Dicolas boljevici Bossuet, Jacques Bradley, F. H, Brecht, Bertolt Bremand, Claude Brak, Osip Bront, Emily Brooks, Cleanth Browne, Sir Thomas Browning, Robert Budunost jedne iluzije (Freud) Bunyan, John Burke, Kenneth Burns, Robert Byron, George Gordon, Lord Chandler, Raymond Chaucer, Geoffrey Chomsky, Noam Clarendon, Edward Hyde Coleridge, Samuel Taylor Conrad, Joseph Corneille, Bierre Couch, Sir Arthur Quiller v. Quiller Couch

156

Culler, Jonathan in itanja (Iser) itatelj Barthes, kao sredite psihoanalitike kritike implicitni itatelj i namjera Iserov model itatelja, multiplicitet teksta i . teorija recepcije i . strukturalizam i proces itanja yaleski kritiari da Vinci, Leonardo Daleski, H. M. Dante Alighieri Darwin, Charles Dasein Heidegger i D. de Gaulle, Charles de Man, Paul de Sevign, Madame Dekameron (Boccaccio) dekonstrukcija vidi i poststrukturalizam Bloom Derrida yaleska kola Defoe, Daniel demokracija liberalni humanizam i denotacija semiotika i Derrida, Jacques dekonstrukcija, falogocentrino drutvo Descartes, Ren Dickens, Charles Dilthey, Wilhelm diskurs, prijelaz s jezika na d.

Diskurs pripovjednog teksta /Narrative Discourse/ (Genette) Donne, John Dowrson, Ernest drutvena ambivalencija Scrutiny drutvene vrijednosti knjievnost 18. st. drutvenost jezik bez d. drutvo logocentrino falocentrino falogocentrino Dryden, John Dynamics of Literary Response, The /Dinamika knjievne reakcije / (Holland) Ecrits (Lacan) Edipov kompleks, Freud, u romanu Sinovi i ljubavnici ego psihologija Eichembaum, Boris ekvivalencija poetska funkcija i e. Elementi semiotike (Barthes) Eliot, George Eliot, T. S. amerika nova kritika desniarske tendencije, Bradley negiranje znaenja, Pusta zemlja razvoj engleskog kao akademskog predmeta vjera Ellis, John, M. empirizam Husserlovo odbacivanje e.

157

engleska srednja klasa knjievnih humanista Empson, William amerika nova kritika intencionalist Miltonov bog Neke verzije pastorale Sedam tipova vieznanosti Struktura sloenih rijei vieznanost esencijalizam Husserl esteticizam razvoj moderne estetike Estetska funkcija, norma i vrijednost kao drutvene injenice (Mukarovsky) Evgenij Onjegin (Pukin) fatika komunikacija faizam Heidegger Pound fenomenologija Barthes, Husserl, subjekt s namjerom /intending subject/ fenomenoloka redukcija Fielding, Henry filologija filozofija, zapadna fonocentrina logocentnina Fish, Stanley teorija recepcije forma strukturalistiko naglaavanje f. formalisti Brik Eichenbaum Heidegger i Iser i

Jakobson, klovski Tomaevski Tinjanov utemeljenje formalistika teorija Bahtinova kritika postupak diferencijalni odnosi meu diskursima ouenje postupci usporavanja ili retardacije v. strukturalizam formalizam nova kritika formalna konstrukcija kao sredite zanimanja psihoanalitike kritike Formalna metoda u znanosti o knjievnosti (Bahtin i Medvedev) Foucault, Michel diskurzivne prakse Frankfurtska kola Freud, Sigmund analno razdoblje autoerotizam Bloom, Edipov kompleks falusno razdoblje feministiki pogled na F. igra fort-da, Lacanovo tumaenje Freuda, naelo uitka naelo stvarnosti nagon za smru, narcizam neuroza oralno razdoblje paraprakse Snovi Srea

158

Superego transfer Umjetnost Frye, Northrop Anatomija kritike autonomna verbalna struktura knjievnost kao verzija vjere liberalni humanist mythoi pripovjedne kategorije Put kritike /The Critical Path/ simbolizam strukturalizam futuristi Gadamer, Hans-Georg Hermeneutika Istina i metoda Genette, Grard naratologija Gibbon. Edward Glad (Hamsun) Gordon, George govor v. pisanje Gradiva (Jensen) Greimas, A. J. pojam aktanta Strukturalna semantika Hamlet (Shakespeare) Hamsun, Knut Hartman, Geoffrey hedonizam Hegel, Georg Heidegger, Martin Bitak i vrijeme Dasein faizam, hermeneutika, historicitet

pred-razumijevanje Hemingway, Ernest Herbert, George hermeneutika Gadamer Heidegger, hermeneutiki krug Hirsch, teorija recepcije Hillis Miller, J. Hirsch, E. D. hermeneutika intrinsini anr teksta tekst kao integralna cjelina teorija znaenja Hitler, Adolf Hobbes, Thomas Holland, Norman N. Homer, Hopkins, Gerard Manley Hulme, T. E. humanizam, v. liberalni humanizam Hunt, Leigh Husserl, Edmund eidetika apstrakcija. v. Heidegger v. Hirsch fenomenologija, stavljanje predmeta u zagrade Ibsen, Henrik idealizam Husserlov metodoloki ideologija, Althusser Barthes hermeneutika i kao struktura vrijednosti knjievnost kao alternativna ideologija krute ideoloke granice liberalizam kao i.

159

pomanjkanje i. kod srednje klase imaistiki pokret industrija kulture Ingarden, Roman neodreenosti teksta organicist intencija, v. namjera interpretacija sloboda i. ironija Empson iracionalizam Iser, Wolfgang, Fish, implicitni itatelj kd referencije Liberalni humanizam model itanja repertoari tema strategije teorija recepcije Istina i metoda (Gadamer) Izgubljeni raj (Milton) Jakobson, Roman o Baudelaireu o knjievnosti metafora metonimija praki strukturalisti James, Henry Jameson, Frederic Jauss, Hans Robert Jennsen, Wilhelm jezik Bahtinova teorija j. Barthes Eliotovo poimanje j. Fenomenologija Fishov pragmatiki pojam j. formalisti i j. Heidegger, hermeneutika i j. osjetilno iskustvo

kao drutvena kategorija kao pokazatelj drutvenih vrijednosti knjievnost definirana j. Kristeva Lacan Poststrukturalizam pragmatiki pristup j. samoreferencijalni strukturalizam i j. teorija recepcije vitalnost j. Kako djelovati rijeima /How to Do Things With Words/ (Austin) Kant, Immanuel kapitalizam, industrijski i knjievna teorija nakon I. svj. Rata razvoj engleskog kao akademskog predmeta Keats, John Keynes, J. M. Kingsley, Charles Klein, Melanie Knights, L. C. knjievno djelo v. knjievni sustav reifikacija knjievnog dj. knjievnost, pokuaji definiranja formalistika teorija funkcionalni termin doivljajna priroda k. kao alternativna ideologija kao fikcija kao liberalno humanizirajua djelatnost kao matovito pisanje, kao nepragmatiki diskurs kao ponovno pisanje

160

djela romantiarsko razdoblje upotreba jezika vrijednosni sud i Knjievnost i dogma (Arnold) knjievnost radnike klase Knjievno umjetniko djelo (Ingarden) knjievni kanon knjievni pokret Fugitives knjievni postupak, knjievni sustav v. knjievna djela kolektivna svijest konotacija semiotika i k. kontekst kao signal knjievnog Kopernik, Nikolaus Kristeva, Julia, psihoanalitika kritika. Kritiki eseji (Barthes) kritika kao pisanje Kritika i istina /Critique et Vrit/ (Barthes) Kriza evropskih znanosti (Husserl) K svjetioniku (Woolf) La Rochefoucauld, Franois Lacan, Jacques falus feministkinje i imaginarno jezik nesvjesno tumaenje Freuda zrcalno razdoblje Lamb, Charles Lawrence, D. H. kao liberalni humanist Sinovi i ljubavnici, Lawrence, Frieda

Leavis, F. R. amerika nova kritika Eliot Formalizam Husserl Lawrence liberalni humanizam organsko drutvo pomno itanje praktina kritika razvoj engleskog kao akademskog predmeta Lebenswelt Lenjin, Lenjin i filozofija (Althusser) Lesser, Simon Levijatan (Hobbes) Lvi-Strauss. Claude fonemi jezik roen u hipu mit mitemi o Baudelaireu Lewis, C. S. liberalizam Eliotov napad na ideologiju liberalni humanizam Frye Iser Scrutiny Lijevi front u umjetnosti lingvistika kompetencija po Chomskom relativna lingvistika formalizam Jakobson Saussure Lotman, Jiumij Lukcs, Georg Ljubavnik Lady Chatterley (Lawrence)

161

Macaulay, Thomas Macbeth (Shakespeare) Majakovski, V. Marcuse, Herbert Marks, Karl Marksizam i filozofija jezika (Voloinov) Marvell, Andrew masovna kultura Maurice, F. D. Medvedev, P. N. metajezik metajezina komunikacija semiotika i strukturalizam i metafora, v. metonimija kao primarna jezina operacija metar naruen sintaksom Michelangelo Michelet par lui mme (Barthes) Mill, John Stuart Miller, J. Hillis, v. Hillds Miller, J. Milton, John Eliot o M. organska narodna tradicija Izgubljeni raj Miltonov bog (Empson) mimetizam i poimanje jezika Mitologije (Barthes) modernizam moral i razvoj engleskog kao akademskog predmeta Morfologija bajke (Propp) Morris, William

moskovski lingvistiki krug Mukarovsky, Jan mit kao bijeg od povijesti Lvi-Strauss naelo zbiljnosti naelo uitka Freud namjera (intencija) strukturalizam i naratologija Genette Nastava engleskog u Engleskoj (izvjetaj iz 1921) nedovoljna odreenost teorije Neke verzije pastorale /Some Version of Pastoral/ (Empson) neodreenost / undecidability / doktrinarna opsjedmutnost nesvjesno Freud Lacan podtekst kao n. snovi kao n. neuroza v. umjetnost Newbolt, Sir Henry Newman, John Henry nova kritika, agrarni pokret Empson cf. Frye pluralizam Richards i Strukturalisti v. yaleski kritiari teorija o velikom ovjeku Nulti stupanj pisanja (Barthes)

162

objektivnost Hirsch. Obrana pjesnitva (Shelley) obrazovanje Arnold Leavis, ouenje, teorija formalizma i o. odnos snaga knjievno-akademska ustanova Ohmann, Richard, O Racinu (Barthes) organsko drutvo, ameriki Jug kao o. d. Empson Heidegger Leavis Williams oneobiavanje Onkraj naela uitka (Freud) Orwell, George Owen, Wilfred otuenje od drutvenog ivota Freud i oznaeno, Lacanovo tumaenje Saussureova strukturalna lingvistika, tekst koji navodi na pisanje /le texte scriptible/ oznaitelj Lacanovo tumaenje Lotmanova semiotika Pjesnitvo Saussureova strukturalna lingvistika, tekst koji navodi na pisanje /le texte scriptible/

paradigmatski uzorci parapraksa Parovi /Couples/ (Updike) Pascal, Blaise Peirce, C. S. ikoniki znak indeks paradigma polisemni znakovi semiotika, sintagmatski pisac kao sredite zanimanja psihoanalitike kritike romantiarska zaokupljenost p. pisanje, in Barthes neprijelazni in znaenje i p. pieva namjera Pjesme nevinosti i iskustva (Blake) pjesnitvo amerika nova kritika emotivni jezik Empson Richards romantiarsko razdoblje semantika zasienost zalihost pluralizam kritike metode nova kritika podtekst poetika, pokret za enska prava decentralizirane alternativne organizacije Frojdovska teorija Kristeva Poststrukturalizam politika djelatnost,

163

knjievna teorija, pomno itanje /close reading/ Pope, Alexander poststrukturalizam Barthes Derridina dekonstrukcija Feminizam Psihoanaliza teorije znaenja, yaleska kola dekonstrukcije Poulet, Georges Pound, Ezra povijesnost povijest Barthesovo odbacivanje p. Fryeovo odbacivanje p. Jauss i povijesni obzor. knjievnost kao nadomjestak za p. Gadamerovo poimanje p. mt kao bijeg od p. odnos p, i knjievnosti strukturalistiki bijeg od p. povi jest knjievnosti Fryeovo cikliko poimanje p. Povijest ustanka (Clarendon) pozitivizam, Husserlovo odbacivanje p. Praktina kritika /Practical Criticism/ (Richards) praki lingvistiki krug strukturalizam pripovijest Barthes: raskid sa Strukturom histiore igra fort-da interna fokusiranost nefokusirana p. pripovijedanje usp. Pripovijest

rcit, vanjska fokusiranost pripovjeda autodijegetski heterodijegetski homodijegetski pripovjedne kategorije komino ironino romantino tragino pripovjedni tekst: analiza i kategorije distanca glas interna fokusiranost nain nefokusirano pripovijedanje perspektiva red trajanje uestalost projekcija Propp, Vladimir Proust, Marcel psihoanaliza Barthes Bloom Edipov kompleks, feminizam i p. Freud, hedonizam hermeneutika sumnje Holland Kristeva Lacan Pripovijedanje Poststrukturalizam Sinovi i ljubavnici snovi psihologizam Husserlovo odbacivanje p. Psihopatologija svakodnevnog

164

ivota (Freud) psihoza, Pusta zemlja (Eliot) Pukin, Aleksandar Put kritike /The Critical Path/ (Frye) Quiller Couch, Sir Arthur Racine, Jean, Raleigh, Sir Walter, Ranson, John Crowe, realizam Barthes referencijalna komunikacija Reich, Wilhelm relativizam religija knjievnost kao verzija r. razvoj engleskog kao akademskog predmeta Revolucija pjesnikog jezika (Kristeva) retorika, Richard, Jean-Pierre Richards, I. A. amerika nova kritika dematerijalizacija teksta knjievnost kao ideologija drutvenog reda, o poeziji, razvoj engleskog kao akademskog predmeta Richardson, Samuel Riffaterre, Michael romantiari, poimanje knjievnosti uenje o simbolu zaokupljenost autorom Rousset, Jean Sade, Marquis de Sade, Fourier, Loyola

(Barthes) sadraj kao sredite psihoanalitike kritike strukturalistiko nijekanje s. Sarrasine (Balzac) Sartre, Jean-Paul Saussure, Ferdinand de govor (parole) jezik (langue) oznaeno oznaitelj referencija strukturalna lingvistika Teaj ope lingvistike znaenje Schiller, Johann von Schleiermacher, Friedrich Scrutiny, liberalni humanizam uloga S. Sedam tipova vieznanosti /Seven Types of Ambiguity/ (Empson) semiotika Kristeva Lotman Peirce senzibilitet disocijacija s. Shakespeare, William kao knjievnost organska nacionalna Tradicija pieva namjera vrijednosni sud znaenje i smisao Shaw, George Bernard Shelley, Percy Bysshe Sidney, Philip simbol simbolisti metaforini jezik s. simbolizam analogijski

165

apokaliptini demonski Sinovi i ljubavnici (Lawrence) sintagmatski lanci asocijacije sie usp. fabula slika pjesnika slika i struktura svijesti strukturalistika teorija s. smisao koji pridaje itatelj usp. znaenje snovi Freud i s. latentni sadraj manifestni sadraj rad sna sekundarna revizija Spencer, Herbert Spenser, Edmund, spolnost Freud i s. pisanje i s. Staiger, Emil Starobinski, Jean Steme, Lawrence Strindberg, Johan Struktura sloenih rijei /Structure of Complex Words/ (Empson) Struktura umjetnikog teksta (Lotman) strukturalizam analitika metoda antihumanistika priroda s. Barthes binarne suprotnosti decentriranje individualnog subjekta Frye

Heidegger i s. integrativna priroda znakovnog sustava izbjegavanje vrijednosnog suda naratologija praka kola, Saussure super itatelj sinkroniijski pristup tekst kao zatvoreni sustav zasluge s. Strukturalna semantika (Greimas), subjekt izjavne reenice subjekt koji izjavljuje subjektivnost analiza i s. fenomenologija i s. superego Sustav mode /Systeme de la mode/ (Barthes) S/Z (Barthes) ale i njihov odnos prema nesvjesnom (Freud) klovski, Viktor kola estetike recepcije iz Konstanza Tartu, enevska . kritike yaleska . dekonstrukcije to je knjievnost? (Sartre) Tartu, kola Tate, Allen Teaj ope lingvistike (Saussure), tekst materijalnost t. nova kritika i t. potiskivanje naina produkcije

166

tekst koji navodi na pisanje (le texte scriptible) teorija recepcije tekstualnost poststrukturalizam Tel Quel teleologija teorija govornog ina ilokucijski inovi konstativni jezik perlokucijski inovi teorija o podudaranju spoznaje i zbilje teorija o velikom ovjeku teorija recepcije Barthes Fish, Iser, konkretiziranje i, orijentacija na itatelja zatvoreni tekst ujedinjeni bitak Tennyson, Alfred Lord Tinjanov, Jurij Todorov, Tzvetan Tomaevski, Boris tradicija, Eliotova Tradicija Gadamerov pojam t. knjievnost i organsko nacionalna t. transfer Tressell, Robert Tristram Shandy (Sterne), . Tumaenje snova (Freud) Uliks (Joyce) U obranu pjesnitva (Sidney) Updike, John uporita u knjievnosti utilitarizam Valjanost u interpretaciji (Hirsch)

vieznanost kult v. Empson Vodika, Feliks Voloinov, V. N. vrijeme kao konstituens ovjeka, . vrijednosni naboj poimanje knjievnosti u 18. st. vrijednosni sud Frye, knjievnost i strukturalistiko izbjegavanje Webster, John Williams, Raymond, Wimsat, W. K. Wittgenstein, L. Woolf, Virginia Wordsworth, William Yeats, W. B.

167

Sadraj PREDGOVOR .......................................................................................................................... 5 1. UVOD .................................................................................................................................... 6 TO JE KNJIEVNOST?................................................................................................... 6 2. FENOMENOLOGIJA. HERMENEUTIKA. TEORIJA RECEPCIJE ........................ 42 3. STRUKTURALIZAM I SEMIOTIKA ............................................................................ 64 4. POSTSTRUKTURALIZAM ............................................................................................. 87 5. PSIHOANALIZA ............................................................................................................. 102 ZAKLJUAK ....................................................................................................................... 128 POLITIKA KRITIKA .................................................................................................. 128 POGOVOR ........................................................................................................................... 143 BIBLIOGRAFIJA ................................................................................................................ 150 Ruski formalizam ............................................................................................................... 150 Engleska kritika .................................................................................................................. 150 Amerika nova kritika ........................................................................................................ 151 Fenomenologija i hermeneutika ......................................................................................... 151 Teorija recepcije ................................................................................................................. 152 Strukturalizam i semiotika ................................................................................................. 152 Poststrukturalizam .............................................................................................................. 153 Psihoanaliza ........................................................................................................................ 153 Feminizam .......................................................................................................................... 154 Marksizam .......................................................................................................................... 155 KAZALO DJELA, IMENA I POJMOVA ......................................................................... 156 Sadraj .................................................................................................................................... 168

168

Terry Eagleton

KNJIEVNA TEORIJA
Izdava SVEUILISNA NAKLADA LIBER Zagreb, Savska ceta 16

Za izdavaa Stipe Pojatina

Lektor Aleksandra Vagner- Peri

Tehniki urednik Luka Gusi

Vanjska oprema Davor Marks

Izrada kazala Dubravko tigli

Br. MK 420 ISBN 86-329-0027-7

Naklada 1500

Tisak Zrinski, akovec

169

Vidi M. I. Steblin-Kamenskij, The Saga Mind (Odense, 1973). Vidi Lennard J. Davis, A Social History of Fact and Fiction: Authorial Disavowal in the Early English Novel u Literature and Society, ur. Edward W. Said (Baltimore and London, 1980). 3 The Theory of Literary Criticism: A Logical Analysis (Berkeley, 1974), str. 3742. 4 Vidi E. P. Thompson, The Making of the English Working Class (London, 1963) i E. J. Hobsbawm, The Age of Revolution (London, 1977). 5 Vidi Raymond Williams, Culture and Society 17801950 (London, 1958), osobito Drugo poglavlje The Romantic Artist. 6 Vidi Jane P. Tompkins, The Reader in History: The Changing Shape of Literary Response u ReaderResponse Criticism, ur. Jane P. Tompkins (Baltimore and London, 1980). 7 Vidi Frank Kermode, The Romantic Image (London, 1957). 8 Citat Chrisa Baldicka u The Social Mission of English Studies (neobjavljena doktorska disertacija, Oxford 1981), str. 156. Mnogo dugujem ovoj odlinoj studiji, koja e biti objavljena pod naslovom The Social Mission of English Criticism (Oxford, 1983.) 9 The Popular Education in France u Democratic Education, ur. R. H. Super (Ann Arbor, 1962), str. 22. 10 ibid., str. 26. 11 George Sampson, English for the English (1921), citira Baldick u The Social Mission of English Studies, str. 153. 12 H. G. Robinson, On the Use of English Classical Literature in the Work of Education, Macmillans Magazine 11 (1860), citira Baldick u The Social Mission of English Studies, str. 103. 13 J. C. Collins, The Study of English Literature (1891), citira Baldick u The Social Mission of English Studies, str. 100. 14 Vidi Lionel Gossman, Literature and Education, New Literary History, svezak XIII, broj 2, zima 1982, str. 34171. Vidi i D. J. Palmer, The Rise of English Studies (London, 1965). 15 Citira Gossman u Literature and Education, str. 3412. 16 Vidi Baldick, The Social Mission of English Studies, str. 10811. 17 Vidi ibid., str. 11723. 18 Vidi Francis Mulhem, The Moment of 'Scrutiny' (London, 1979). str. 2022. 19 Vidi Iain Wright, F. R. Leavis, the Scrutiny Movement and the Crisis u Culture and Crisis in Britain in the Thirties, ur. Jon Clarke i drugi (London, 1979), str. 48. 20 Vidi The Country and the City (London, 1973), str. 912. 21 Vidi Gabriel Pearson, Eliot: An American Use of Symbolism, u Eliot in Perspective, ur. Graham Martin (London, 1970), str. 97100. 22 Graham Martin, Uvod, ibid., str. 22. 23 Vidi Tradition and Individual Talent u Selected Essays T. S. Eliota (London, 1963) /Tradicija i individualni talent/ 24 The Metaphysical Poets, ibid, str. 290 /Metafiziki pesnici/ 25 Ben Jonson, p. 155, ibid. 26 Science and Poetry (London, 1926), str. 8283. 27 Principles of Literary Criticism (London, 1963), str. 32. / I. A. Richards, Naela knjievne kritike/ 28 ibid., str. 62. 29 Vidi The Intentional Fallacy i The Affective Fallacy u W. K. Wimsattovoj i Monroe Beardsleyevoj knjizi The Verbal Icon (New York, 1958). 30 Vidi Richard Ohmann, English in America (New York, 1976), IV. poglavlje. 31 The Well Wrought Urn (London, 1949), str. 189. 32 The New Criticism (Norfolk, Conn., 1941), str. 54 33 Seven Types of Ambiguity (Harmondsworth, 1965), str. 1. 34 Vidi Christopher Norris, William Empson and the Philosophy of Literary Criticism (London, 1978), str. 99100. 35 Ovdje ipak postoji razlika: Husserl je, u nadi da e izdvojiti isti znak, stavljao u zagrade njegove zvune i grafike osobine, to jest upravo one materijalne znaajke na koje su se usredotoivali ruski formalisti. 36 The Idea of Phenomenology (Hag, 1964), str. 31. /Ideja fenomenologije/
2

170

Vidi Jacques Derrida, Speech and Phenomena (Evanston, 111., 1973). Vidi Richard E. Palmer, Hermeneutics (Evanston, 111., 1969). Za druga djela s podruja hermeneutike fenomenologije vidi: Jean-Paul Sartre, Being and Nothingness (New York, 1956) /Bitak i nitavilo/, Maurice Merleau-Ponty, Phenomenology of Perception (London, 1962) /Fenomenologija percepcije/; Paul Riceur, Freud and Philosophy (New Haven, Conn., i London, 1970) i Hermeneutics and the Human Sciences (Cambridge, 1981). 39 Wahrheit und Methode (Tbingen, 1960), str. 291. 40 Prema citatu Franka Lentricchiae u After The New Criticism (Chicago, 1980), str. 153. 41 Vidi Pierre Macherey, Teorija knjievne proizvodnje, osobito I dio (kolska knjiga, Zagreb, 1979). 42 Vidi Mary Hesse, Revolutions and Reconstructions in the Philosophy of Science (Brighton, 1980), osobito II dio. 43 Vidi T. A. van Dijk, Some Aspects of Textual Grammars: A Study in Theoretical Linguistics and Poetics (Hag, 1972). 44 Anatomy of Criticism (New York, 1967), str. 122. /Anatomija kritike/ 45 The Prison House of Language (Princeton, NJ, 1972) str. vii. /U tamnici jezika, Stvarnost, Zagreb, 1974/ 46 Vidi Closing Statement: linguistics and poetics u Style in Language, urednik Thomas A. Sebeok (Cambridge, Mass., 1960). 47 ibid., str. 358. 48 Vidi Two aspects of language and two types of aphasie disturbances u djelu Romana Jakobsona i Morrisa Hallea Fundamentals of Language (Hag, 1956). 49 Vidi Benedetto Croce, Estetika; Erich Auerbach, Mimesis; E. R. Curtius, Evropska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje; Leo Spitzer, Linguistics and Literary History (Princeton, NJ, 1954); Rene Wellek, A History of Modern Criticism 19501960 (London, 1966). 50 Vidi Emile Benveniste, Problems in General Linguistics (Miami, 1971). 51 Vidi Michael Lane (urednik), Structuralism: A Reader (London, 1970). 52 Vidi Jacques Ehrmann, Structuralism (New York, 1970). 53 Vidi Michel Pecheux, Language, Semantics and Ideology (London, 1981); Roger Fowler, Literature as Social Discourse (London, 1981); Gunter Kress i Robert Hodge, Language as Ideology (London, 1979); M.A.K. Halliday, Language as Social Semiotic (London, 1978). 54 Vidi Jacques Derrida, Limited Inc, Glyph 2 (Baltimore i London, 1977). 55 Vidi Richard Ohmann, Speech Acts and the Definition of Literature, Philosophy and Rhetoric 4 (1971). 56 Vidi Simon Clarke, The Foundations of Structuralism (Brighton, 1981), str. 46. 57 The Pursuit of Signs (London, 1981), str. 5. 58 Vidi Roland Barthes, The Death of the Author u Image-Music-Text, urednik Stephen Heath (London, 1977). U istom je svesku Barthesov Uvod u strukturalnu analizu pripovijesti. /Roland Barthes: Smrt autora, Miroslav Beker: Suvremene knjievne teorije, Liber, Zagreb, 1986, str. 176/ 59 Vidi Roland Barthes, Od djela do teksta u Suvremene Knjievne teorije, priredio Miroslav Beker, Liber, Zagreb, 1986, str. 181. 60 Na slina razmiljanja o nemogunosti znaenja u knjievnosti nailazimo u djelu francuskog kritiara Mauricea Blanchota, premda njega ne moemo ubrojiti u poststrukturaliste. Vidi zbirku Blanchotovih eseja u The Sirens Song, urednik Gabriel Josipovici (Brighton, 1982). 61 Phillippe Lacoue-Labarthe i Jean-Luc Nancy (urednici), Les fins de lhomme (Paris, 1981), str. 526529. 62 Vidi, na primjer, Kate Millet, Sexual Politics (London, 1971). Za feministiku obranu Freuda vidi i: Juliet Mitchell, Psychoanalysis and Feminism (Harmondsworth, 1975). 63 Vidi Melanie Klein, Love, Guilt and Reparation and Other Works, 19211945 (London, 1975). 64 Vidi filmski asopis Screen, koji u Londonu objavljuje Society for Education in Film and Television. Vidi i Christian Metz, Psychoanalysis and Cinema (London, 1982). 65 The Forked Flame: A Study of D. H. Lawrence (London, 1968), str. 43. 66 Vidi Freudov esej Creative Writers and Day-Dreaming u The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, urednik James Strachey (London, 19531973), svezak IX.
38

37

171

Za marksistiki pristup i primjenu Freudove teorije o snovima na knjievni tekst vidi Pierre Macherey: Teorija knjievne proizvodnje (kolska knjiga, Zagreb, 1979) i Terry Eagleton: Criticism and Ideology (London, 1976), str. 9092. 68 Vidi Peter Brooks: Freuds Masterplot: Questions of Narrative u Literature and Psychoanalysis, urednik Shoshana Felman (Baltimore, 1982). 69 Vidi Raymond Williams: Drama from Ibsen to Brecht (London, 1968), zakljuak /Drama od Ibsena do Brechta/ 70 Vidi Colin MacCabe: James Joyce and the Revolution of the Word (London, 1978). 71 Vidi moj esej Poetry, Pleasure and Politics: Yeatss Easter 1916 u asopisu Formations (London, u pripremi). 72 Vidi Wilhelm Reich: The Mass Psychology of Fascism (Harmondsworth, 1975) /Masovna psihologija faizma/; Herbert Marcuse: Eros i civilizacija i ovjek jedne dimenzije; Vidi i Theodor Adorno i drugi: The Authoritarian Personality (New York, 1950), a za prikaz Adorna i frankfurtske kole vidi Martin Jay: The dialectical Imagination (Boston, 1973), Gillian Rose: The Melancholy Science: An Introduction to the Thought of Theodor Adorno (London, 1978) i Susan Buck-Morss: The Origin of Negative Dialectic (Hassocks, 1977). 73 Vidi moju knjigu Walter Benjamin, or Towards a Revolutionary Criticism (London, 1981), drugi dio, II poglavlje, A Small History of Rhetoric. 74 Walter Benjamin: Eduard Fuchs, Collector and Historian u One-Way Street and Other Writings (London, 1979), str. 359. 75 Vidi Raymond Williams: Communications (London, 1962), koja daje nekoliko zanimljivih praktinih prijedloga u tom smislu. 76 Vidi The Republic of Letters: Working Class Writing and Local Publishing (Comedia Publishing Group, 9 Poland Street, London W1 3DG).
67

172