///.

poglavlje PREDMET LINGVISTIKE

1.Jezik;definicija 1461

Koji je istodobno cjeloviti i stvarni predmet1471 lingvistike? Kao sto cemo poslije vidjeti, pitanje je neobicno slozeno; ogranicimo se ovdje da vidimo u cemu je ta slozenost. Druge znanosti operiraju unaprijed zadanim predmetima koji se zatim mogu gledati s razlicitih motrista; niceg slicnoga u nasem slucaju nema. Netko izgovori francusku rijec nu (gol): povrsni c promatrac doei u kusnju da u tome vidi konkretni jezicni predmet; no, maio pazljivije gledanje dovest c nas do toga da tu, jednu za drugom, vidimo tri ili cetiri potpuno razlicite stvari, ovisno o nacinu nasega gledanja: kao glas, kao izraz misli, kao nesto sto odgovara latinskom ndum itd. Daleko od toga da predmet prethodi stajalistu, reklo bi se da staj aliste stvara predmet i, uostalom, nista nam unaprijed ne govori da je jedan od nacina gledanja raniji ili vredniji od drugih. Osim toga, koji god nacin da prihvatimo, jezicni nam fenomen neprestano pokazuje dva lia'481 koja jedno drugomu odgovaraju i od kojih jedno vrijedi samo p drugome. Na primjer: 1. Slogovi koje artikuliramo akusticki su otisci zamijeceni uhom, ali zvukovi ne bi postojali bez glasovnih organa; tako jedno n postoji samo zbog suglasnosti tih dvaju aspekata. Nije dakle moguce jezik svesti na glas niti odvojiti glas od usne artikulacije; isto tako, ne mozemo odrediti pokrete glasovnih organa ako ne uzmemo u obzir akusticki otisak (v. CLG 63 i d.)53

23

24

2. No, pretpostavimo da je glas nesto jednostavno: tvori li on jezik? Ne, on je samo sredstvo misli i sam p sebi ne postoji. Ovdje c iskrsnuti novo podudaranje puno opasnosti: glas, slozena akusticko-glasovna jedinica, tvori i sm s mislju jednu slozenu fziolosku i mentalnu jedinicu. I tojos nije sve: 3. Jezik ima individualnu i drustvenu stranu i nemoguce j e pojmiti jednu bez druge. Osim toga: 4. on je u svakom casu i uspostavljeni sustav i razvoj. Na prvi se pogled cini vrlo jednostavnim razlikovati taj sustav od njegove povijesti, razlikovati ono sto jest od onoga sto je bio; u stvarnosti, odnos koji spaja te dvije stvari toliko je uzak da ih je vrlo tesko odvojiti. Bi li pitanje bilo jednostavnije kad bismo jezik promatrali u njegovim pocetcima, kad bismo, primjerice, poceli s izucavanjem djetinjeg jezika?1491 Ne, jer je potpuno pogresno vjerovati da se u pitanjima jezika problem pocetaka razlikuje od problema stalnih jezicnih uvjeta.1501 Prema tome, i opet ne izlazimo iz kruga. I tako, odakle god da pitanju pristupimo, nigdje nam se ne ocituje potpuni predmet lingvistike; posvuda smo pred dvoumicom: ili cemo prici samo jednoj strani svakog problema, i tada cemo se izloziti opasnosti da ne uocimo maloprije spomenute dvojnosti; ili c nam se, ako jezik istodobno ispitujemo s vise strana, predmet lingvistike ukazati kao nesredena hrpa raznorodnih stvari izmedu kojih nema nikakve veze. Upravo ako tako postupimo, sirom cemo otvoriti vrata brojnim znanostima - psihologiji, antropologiji, normativnoj gramatici, filologiji itd. - koje ostro lucimo od lingvistike, ali koje bi, uz ovako pogresnu metodu, mogle svojatati jezik kao jedan od svojih predmeta.15" Po nasem misljenju, postoji samo jedno rjesenje za sve te teskoce: moramo se odmah na pocetku postaviti na teren jezika i uzetiga kao normu za sve ostale manifestacijejezicne djelatnosti. I zaista, medu svim tim dvojnostima, samo se jezik cini podobnim za samosvojnu defmiciju i jedini nam pruza cvrstu tocku koja zadovoljava duh.
54

25

No, sto je jezik (langue)? Za nas se on ne mijesa s jezicnom djelatnoscu (langage)l"] i samo je jedan njezin odredeni, doduse, bitni dio. On je ujedno drustveni proizvod mogucnosti govorenja i skup nuznih uvjeta koje je drustvo prihvatilo kako bi omogucilo pojedincima da se tom mogucnoscu sluze. Uzet u svojoj cjelovitosti, jezik je mnogolican i nepravilan; istodobno je na vise podrucja, a kako je u isti cs i fizicki, i fizioloski, i psihicki, pripada jednako tako individualnom i socijalnom podrucju; ne mozemo ga svrstati ni u jednu kategoriju Ijudskih cinjenica, jer ne znamo kako iznijeti na vidjelo njegovo jedinstvo. Jezik, naprotiv, cjelina j e p sebi i princip klasifikacije. Cim mu dajemo prvo mjesto medu cinjenicama jezicne djelatnosti, time uvodimo prirodni red u skup koji se ne podaje drugoj klasifikaciji. Tom principu klasifikacije moglo bi se prigovoriti da sluzenje jezikom pociva na daru koji smo dobili od prirode, dok je jezik nesto steceno i dogovoreno, p bi zato morao biti podreden prirodnom nagonu umjesto da ima prednost pred njim. Evo kako se na to moze odgovoriti. U prvom redu, nije dokazano da bi jezicna funkcija, onakva kakva se manifestira kad govorimo, bila potpuno prirodna, to jest da su nasi govorni organi stvoreni za govorenje kao sto su noge stvorene za hodanje.1541 Oko tog pitanja jezikoslovci su daleko od jednodusnosti. Za Whitneya, koji izjednacava jezik s drustvenom institucijom, mi se samo pukim slucajem i iz razloga udobnosti sluzimo glasovnim aparatom kao jezicnim sredstvom: Ijudi su mogli isto tako izabrati pokret i uporabiti vizualne slike umjesto glasovnih slika.'551 Nema sumnje da je takva teza odvec kruta; jezik nije drustvena institucija koja u svemu slici drugima (v. CLG 107 i d., 110). Stovise, Whitney ide predaleko kad kaze da je nas izbor slucajno po na glasovne organe; oni su nam na neki nacin bili nametnuti od prirode. No, na bitnoj tocki, cini nam se da americki lingvist ima pravo: jezik j e dogovor, a priroda znaka o kojem dogovor postoji nije bitna. Pitanje glasovnog aparata u problemu jezika drugorazredno je pitanje.
55

26

27

Jedna od defmicija onoga sto nazivamo artikuliranimjezikom mogla bi potvrditi tu misao. U latinskom articulus znaci ud, dio, clanak, podrazdioba u nizu stvari; u pitanjima jezika artikulacija moze oznacavati ili podrazdiobu govornog lana na slogove ili podrazdiobu govornog lana na znacenjske jedinice; upravo u tom se smislu na njemackome kaze gegliederte Sprache (Glied ud, clanak). Ako podemo od ove druge definicije, mogli bismo reci da govorenje nije ono sto j e prirodeno covjeku, nego da mu j e prirodena sposobnost da uspostavi jezik, to jest sustav razlicitih znakova koji odgovaraju razlicitim mislima.1561 Broca je otkrio da je sposobnost govora smjestena u trecoj lijevoj ceonoj vijuzi; neki su se i na tome temeljili pripisujuci jezicnoj djelatnosti prirodni karakter.1571 Medutim, dobro se zna da je ta lokalizacija bila utvrdena za s v sto se odnosi na jezik, ukljucivsi i pismo; te konstatacije, zajedno s zapazanjima ucinjenim o raznim oblicima afazije prouzrokovanim ozljedom tih mozdanih centara, kao da nas upozoravaju: 1. da su razlicite smetnje usnoga govorenja na stotine nacina isprepletene s smetnjama pisanja jezika; 2. da u svim slucajevima afazije i agrafije, ono sto je ozlijedeno manje je u mogucnosti izgovaranja ovog ili onoga glasa ili crtanja ovog ili onog znaka nego u mogucnosti da se bilo kakvim sredstvom dozovu u sjecanje znakovi obicnog jezika. Sve nas to vodi zakljucku da iznad funkcioniranja razlicitih organa postoji opcenitija sposobnost, i to ona koja upravlja znakovima, a koja bi bila jezicna sposobnost par excellence. Na taj smo nacin dovedeni do istog zakljucka kao maloprije gore. Da bismo jeziku pripisali prvo mjesto u izucavanju jezicne djelatnosti, mozemo se posluziti argumentom da se sposobnost bila ona prirodna ili ne - artikulacije govora (paroles) iskazuje samo s pomocu sredstva koje je stvorila i nama dala zajednica. Prema tome, nece biti nikakva tlapnja ako kazemo da je jezik ono sto cini j edinstvo jezicne djelatnosti.

2. Mjesto jezika u pitanjima jezicne djelatnosti1591 Da bismo u skupnosti jezicne djelatnosti nasli mjesto koje odgovara jeziku, moramo sepostaviti predpojedinacni cin koji c nam dopustiti da predocimo govorni krug (circuit de laparole.)m Taj cin pretpostavlja barem dva pojedinca; to j e najmanje sto se moze zahtijevati da bi krug bio potpun. Uzmimo dakle dvije osobe koje razgovaraju:

B
28

Polazna toka kruga je u mozgu jedne, na primjer osobe A, gdje su svjesni elementi, koje cemo nazivati pojmovima (concepts) zdruzeni s predodzbama jezicnih znakova ili akustickih slika koji sluze za njihovo izrazavanje. Pretpostavimo da odredeni pojam izazove u mozgu odgovarajucu akusticku sliku: to je u cjelovitosti psihicki proces za kojim slijedi jedan/zz/o/osfa' proces: mozak prenosi glasovnim organima poticaj suodnosan slici; zatim se zvucni valovi sire od usta A do uha B: proces je izrazito fizicki. Zatim se krug produzava u B, i to obrnutim redom: od uha u mozak, fiziolosko prenosenje akusticke slike; u mozgu, psihicko zdruzivanje te slike s odgovarajucim pojmom. Kad govori B, novi c cin ici - od njegova mozga do mozga A tocno istim putem kao i u prvom slucaju i proci c kroz iste susljedne faze, koje cemo prikazati na sljedecem crtezu:
57

56

Audicija

Fonacija

p = pojam a.s. = akustika slika

Fonacija

Audicija

29

Za ovu analizu ne tvrdimo da je potpuna; mogla bi se dodati i druga razlikovanja: cisto akusticki otisak, identifkacija tog otiska s latentnom akustickom slikom, misicna slika fonacije itd. Vodili smo racuna samo o elementima za koje smo cijenili da su bitni, no nas crtez dopusta nam neposredno razlikovanje fzickih dijelova (zvucni valovi) od fzioloskih (glas i slusanje) i od psihickih (slike rijeci i pojmovi). Od iznimne je vaznosti da se verbalna slika ne brka s samim glasom i da je ona jednako psihicka kao i pojam koji joj je pridruzen. Govorni krug, kako smo ga prikazali, moze se i dalje dijeliti: a) na izvanjski dio (titranje zvukova koji idu od usta do uha) i unutarnji dio, koji obuhvaca sve ostalo; b) na psihicki i nepsihicki dio, pri cemu drugi obuhvaca i fzioloske cinjenice, koje imaju svoje mjesto u organima, i fizicke cinjenice, koje su izvan pojedinca; c) na aktivni i pasivni dio: aktivno je sve sto ide od sredista asocijacije jednog od subjekata do uha drugog subjekta, a pasivno sve sto ide od uha drugoga prema njegovu sredistu asocijacije.'611 Naposljetku, u psihickom dijelu koji je smjesten u mozgu, mozemo nazvati izvrsnim sve ono sto je aktivno (p > a. s.), a prihvatnim sve ono sto je pasivno (a. s. ->/?). Tomu valja dodati sposobnost asocijacije i koordinacije, a ona se javlja cim se radi o izoliranim znakovima; upravo ta
58

sposobnost igra najvecu ulogu u organizaciji jezika kao sustava (v. CLG 170 i d.).1621 No, da bismo kako treba razumjeli tu ulogu, valja izaci iz pojedinacnog cina, koji je tek zametak jezika, i prici onomu sto je drustveno. Izmedu svih pojedinaca povezanih jezikom uspostavit c se neka vrsta prosjeka: svi c proizvoditi - naravno, ne potpuno jednako nego priblizno - iste znakove povezane s istim pojmovima. Odakle potjece ta jedinstvena odredenost u drustvu? Koji od 30 dijelova govornog kruga tomu moze biti uzrokom? Jer, lako je moguce da svi pri tome ne sudjeluju u jednakoj mjeri. Otprve mozemo iskljuciti fizicki dio. Kad nekoga cujemo da govori nama nepoznatim jezikom, mi cujemo glasove, ali zbog nerazumijevanja ostajemo izvan drustvenoga. Ni psihicki dio nije u svojoj cijelosti u igri: izvrsna strana nije umijesana, jer izvedbu nikad ne vrsi masa; izvedba j e uvijek stvar pojedinca; izvedba je uvijek pojedinacna i njome uvijek upravlja pojedinac; mi cemo je nazvati govorom (parol).[M] Upravo funkcioniranjem prihvatne i koordinativne sposobnosti ostaju kod govornik otisci koji naposljetku postaju primjetno isti kod svih. Kako cemo sami sebi predociti taj drustveni proizvod da bi na kraju ostao jezik ogoljen od svega ostaloga? Kad bismo mogli obuhvatiti sveukupnost verbalnih slika pohranjenih kod svih pojedinaca, dotakli bismo drustvenu vezu koja tvori jezik. To je blago sto gaje neprestano sluzenje jezikom naslagalo u pojedincima koji pripadaju istoj zajednici, to je gramaticki sustav koji virtualno postoji u svakom mozgu, ili, tocnije, u mozgu skupa pojedinaca, jer jezik nije cjelovit ni u jednom: jezik savrseno postoji samo u masi.'641 Odvajajuci jezik od govora, istodobno odvajamo: 1. ono sto je zajednicko od onoga sto je pojedinacno; 2. ono sto je bitno od onoga sto je sporedno i vise-manje slucajno.'651 Jezik nije funkcija govornik, jezik je proizvod sto ga pojedinac pasivno preuzima; jezik nikada ne pretpostavlja predumi-

59

31

sljanje, a razmisljanje tu samo ulazi za aktivnost svrstavanja, o cemu c poslije biti rijei (v. CLG 170 i d.). Govor je naprotiv pojedinacni voljni i razumni cin u kojemu moramo razlikovati: 1. kombinacije s pomocu kojih govornik iskoristava jezicni kd166' u svrhu izrazavanja vlastite misli; 2. psiho-fizicki mehanizam koji mu omogucava da te kombinacije1671 izrazi. Valja napomenuti da smo defmirali stvari, a ne rijeci. Tako uspostavljena razlikovanja nece nimalo trpjeti zbog nekih dvoznacnih termina koji se od jezika do jezika ne podudaraju. Tako u njemackom Sprache znaci langue i langage; Rede odgovara poprilici parole, ali mu se dodaje i znacenje svecanoga govora ili obracanja [kao i u hrv. govor]. U latinskom sermo znaci langue i parole, dok lngua znaci jezik (langue) i tako dalje. Nijedna rijec ne odgovara potpuno jednom od pojmova koje smo utvrdili, paj zato uzaludna svaka definicija koja se pokusava dati o ovoj ili onoj rijeci; polazenje od rijeci u svrhu definiranja stvari znak je lose metode.1681 Ponovimo dakle karakteristike jezika: 1. Jezik j e tono odredeni predmet u skupu raznovrsnih cinjenica jezicne djelatnosti. Mozemo mu odrediti mjesto u odredenom dijelu kruga gdje se jedna auditivna slika udruzuje s jednim pojmom. On je drustveni, zajednicki dio jezicne djelatnosti, izvan je pojedinca koji ga sm ne moze ni stvarati ni mijenjati; jezik postoji samo zahvaljujuci svojevrsnom dogovoru sklopljenom izmedu pripadnika zajednice. S druge strane, pojedincu je nuzna obuka da bi upoznao pravila igre; dijete ga malo-pomalo usvaja.1691 Jezik je toliko zasebna stvar da covjek lisen moei govora moze sacuvati jezik ako razumije glasovne znakove koje cuje. 2. Jezik, razlicit od govora, predmet je koji se moze odvojeno izucavati. Vise ne govorimo mrtvim jezicima, ali mozemo vrlo dobro usvojiti njihovo jezicno ustrojstvo. Znanost o jeziku ne samo da moze postojati bez drugih elemenata jezicne djelatnosti nego jejedino moguca ako se ti drugi elementi s njom ne mijesaju.
60

3. Dok je jezicna djelatnost heterogena, tako ograniceni jezik je homogen: to je sustav znakova gdje jebitna samo veza smisla i akusticke slike i gdje su oba dijela znaka jednako psihicka. 4. Jezik je nista manje nego govor predmet konkretne prirode, a u tome lezi vazna prednost za njegovo izucavanje. Premda su u biti psihicki, jezicni znakovi nisu apstrakcije; povezivanja prihvacena kolektivnim dogovorom, a cija skupnost tvori jezik, stvarnosti su koje imaju svoje sjediste u mozgu. Osim toga, znakovi jezika su takoreci opipljivi; pismo ih moze fiksirati u dogovorenim slikama, dok bi bilo nemoguce fotografirati govorni cin u svim njegovim pojedinostima; fonacija jedne rijeci, p bila ona ne znam kako sicusna, bezbroj je misicnih pokreta koje je neobicno tesko sagledati i prikazati. U jeziku, naprotiv, ostaje samo akusticka slika i nju mozemo prevesti na stalno vidljivu sliku. Jer, ako zanemarimo tu mnozinu pokreta nuznih da j e ostvarimo u govoru, svaka j e akusticka slika, kao sto cemo j os vidjeti, zbroj ogranicenog broja elemenata ili fonema, koje opet mozemo predociti u pismu ogranicenim brojem znakova. Upravo toj mogucnosti da fiksiramo stvari koje se odnose na jezik dugujemo cinjenicu da rjecnik i gramatika mogu biti njegov vjerni prikaz, jer je jezik spremiste akustickih slika, a pismo je njihov opipljivi oblik.

32

3. Mjesto jezika medu Ijudskim cinjenicama. Semiologija17" Nabrojene nam znacajke omogucuju da otkrijemo jednu jos vazniju. Jezik, tako ogranicen u skupnosti cinjenica jezicne djelatnosti, moze biti svrstan medu Ijudske cinjenice, dok to jezicna djelatnost ne moze. Upravo smo vidjeli da je jezik drustvena institucija, no, on se p vecem broju crta razlikuje od drugih institucija, kao sto su po61

33

34

liticka, pravna i dr. Da bismo shvatili posebitost njegove prirode, moramo uvesti u igru novi red cinjenica. Jezik je sustav znakova koji izrazava misli i p tome je usporediv s pismom, s abecedom za gluhonijeme, s simbolickim obredima, s oblicima pristojnosti, s vojnickim znakovima itd. Jezik je jednostavno najvazniji od tih sustava.1721 Mozemo dakle zamisliti jednu znanost koja izucava zivot znakova u krugu drustvenog zivota; ta bi znanost tvorila dio socijalne psihologije, a posljedicno tomu i opce psihologije; nazvat cemo je semiologija5 (od grckoga cniueiov znak).'731 Ona bi nam pokazala u cemu se sastoje znakovi i koji zakoni njima upravljaju. Kako ta znanost jos ne postoji, ne moze se ni reci sto c ona biti; no, ona ima pravo na postojanje i njezino je mjesto unaprijed odredeno. Lingvistika je samo dio te opce znanosti, zakoni koje c semiologija otkriti bit c primjenjivi na lingvistiku, a ova c na taj nacin biti povezana s dobro utvrdenim podrucjem u sveukupnosti Ijudskih cinjenica. Zadacaje psihologa da utvrdi tocno mjesto semiologije;6 zadaca je jezikoslovca da odredi sto jezik cini posebnim sustavom u skupnosti semioloskih cinjenica. Na to cemo se pitanje vratiti, ovdje cemo podcrtati samo jednu stvar: ako smo prvi put mogli dati lingvistici mjesto medu znanostima, bilo je to zato sto smo je povezali s semiologijom. Zasto semiologija jos nije priznata kao samostalna znanost, zasto jos nema kao svaka druga znanost svoj posebni predmet? Zbog toga sto se vitimo u krugu: s jedne strane, nista nije prikladnije od jezika da se shvati priroda semiologijskog problema; no, da bismo ga postavili kako treba, valjalo bi izucavati jezik u njemu samom; a do dana danasnjega gotovo uvijek smo mu prilazili u funkciji druge stvari, s drugih stajalista.
Valja se uvati od brkanja semiologije s semantikom, koja izucava promjene znacenja o kojoj F. de Saussure nije do metodickog pregleda. No, naci cemo formulaciju temeljnih nacela na str. CLG 109. ' Usp. A. Naville, Classification ds sciences, II. izd. str. 104.

U prvom redu tu je povrsno poimanje siroke javnosti: ona u jeziku vidi samo nomenklaturu (v. CLG 97), a to onemogucava svako istrazivanje o njegovoj pravoj prirodi.'741 Tu je zatim stajaliste psihologa koji izucava mehanizam znaka kod pojedinca; to jest najlaksa metoda, ali ona nas ne vodi daIje od pojedinacne izvedbe i ne doseze znak, a on je p prirodi socijalan. Ili, nadalje, kad se opazi da znak mora biti izucavan s drustvenog motrista, uzimaju se samo one crte jezika koje ga povezuju s drugim institucijama, koje vise ili manje ovise o nasoj volji. Na taj se nacin prolazi mimo cilja, zanemarujuci znacajke koje pripadaju samo semioloskim sustavima opcenito, a jeziku posebno. Jer, znak uvijek u odredenoj mjeri izmice pojedinacnoj ili drustvenoj volji i to je njegova bitna znacajka; ali upravo to je znacajka koja se na prvi pogled najmanje pokazuje. Tako se taj karakter dobro ocituje samo u jeziku, ali se pokazuje u stvarima koje se najmanje izucavaju i slijedom toga se ne uvida nuznost ili posebna korisnost jedne semiologijske znanosti. Za nas, naprotiv, lingvisticki je problem prije svega semioloski problem i sva nasa razradivanja tog problema vuku svoje znacenje iz tog vaznog zakljucka. Ako se hoce otkriti prava priroda jezika, valja jezik uzeti najprije u onome sto mu je zajednicko s svim drugim sustavima istog reda; jezicni cimbenici koji se na prvi pogled cine neobicno vaznima (kao, npr., uloga glasovnog aparata), moraju se izucavati tek u drugom redu, ako sluze samo tomu da se jezik razlikuje od drugih sustava. Na taj c se nacin ne samo rasvijetliti jezicni problem, nego dapace drzimo da c se, ako ispitujemo obrede, obicaje itd. kao znakove, te cinjenice pojaviti pod drukcijim svjetlom i tada c se nametnuti potreba da ih svrstamo u semiologiju i da ih protumacimo prema zakonima te znanosti.

35

62

63

I. poglavlje PRIRODAJEZlCNOG ZNAKA

1. Znak, oznacenik, oznacitelj11281

Za neke je Ijude jezik, doveden na svoje temeljno nacelo, neka vrsta nomenklature, to jest popis rijeci koje odgovaraju isto tolikom broju stvari."29' Na primjer:

97

: ARBOR

EQUOS

Takvo je shvacanje prijeporno zbog mnogo razloga. Ono pretpostavlja vec gotove ideje koje postoje prije rijeci (o tome v. nesto dalje CLG 155); ne kaze nam je li ime glasovne ili psihicke prirode, jer arbor se moze sagledati s jednog i drugoga gledista;
121

98

99

riaposljetku, dopusta pretpostavku da je veza koja spaja ime i stvar vrlo jednostavna operacija, a to je daleko od istine. Pa ipak, to nas prostodusno gledanje moze pribliziti istini, pokazujuci nam da je jezicno jedinstvo nesto sto je dvostruko, nacinjeno od zblizavanja dvaju termina. Vidjeli smo na str. CLG 28, u vezi s govornim krugom, da su termini sadrzani u jezicnom znaku i jedan i drugi psihicke prirode i da su u nasem mozgu povezani vezom asocijacije. Zaustavimo se na toj tocki. Jezicni znak ne spaja jednu stvar i jedno ime, nego pojam i akusticku sliku.16"301 Ova potonja nije materijalni zvuk, cisto fzicka stvar, nego psihicki otisak"311 tog zvuka, predodzba koju nam o njemu daje svjedocanstvo nasih osjetila; ona je osjetilna, i ako nam se dogodi daje nazivamo materijalnom, to c biti samo u tom smislu i oprekom prema drugom clanu asocijacije, to jest pojmu, koji je opcenito apstraktniji. Psihicki karakter nasih akustickih slika najbolje se vidi kada promatramo svoju vlastitu govornu djelatnost. Mozemo govoriti sami s sobom ili sami sebi recitirati pjesmu u stihovima, a da ne micemo ni usnama ni jezikom. A zato sto su rijeci jezika za nas akusticke slike, valja izbjegavati svaki govor o fonemima od kojih su sastavljene. Taj termin, koji ukljucuje ideju o glasovnom cinu, moze pristajati samo govorenoj rijeci, ostvarenju unutrasnje slike u diskursu. Tek kad govorimo o glasovima i slogovima neke rijeci, izbjeci cemo nesporazum, pod uvjetom da nikad ne smetnemo s uma da se radi o akustickoj slici. Jezicni j e znak, dakle, psihicki entitet s dva lia, a mozemo ga predociti kao na ovoj slici:
16 Termin 'akusticka slika' mozda c se emiti preuskim, jer uz predstavljanje glasova jedne rijeci postoji i predstavljanje njezine artikulacije, misicna slika fonatomog cina. Ali za F. de Saussurea jezik je u svojoj biti pohrana, stvar koja je primljena izvana (CLG 30). Akusticka je slika prije svega prirodna predodzba rijeci kao virtualan jezicni cin, izvan svakog ostvarenja u govoru. Motorni vid jezika moze dakle biti podrazumijevan ili moze zauzimati samo podredeno mjesto u odnosu prema akustikoj slici.

Ta su dva elementa usko vezana i jedan doziva drugi. Bilo da trazimo smisao latinske rijeci arbor ili rijec kojom latinski jezik oznacava pojam stablo, j asno j e da nam se samo izbor, na koji nas je jezik navikao, pojavljuje kao sukladan stvarnosti, i nakon toga odbacujemo svaki drugi koji bi nam mogao pasti na pamet.11321 Ova definicija postavlja vazno terminolosko pitanje."331

Nazivamo z n ako m kombinaciju pojma i akusticke slike: no, u svakodnevnoj uporabi taj termin redovito oznacava samu akusticku sliku, primjerice jednu rijec (arbor itd.). Zaboravlja se, ako se arbor naziva znakom, da j e to samo s razloga sto on nosi pojam stablo, i to tako da ideja osjetilnog dijela ukljucuje ideju cjeline. Viseznacnost bi nestala kad bismo tri ovdje prisutna pojma oznacili imenima koja se uzajamno dozivaju, a istodobno se suprotstavljaju. Predlazemo da se zadrzi rijec znak za cjelinu, a da pojam i akusticka slika zamijenimo s oznacenik (signifi) i s oznacitelj (signifiani); ova dva posljednja termina imaju prednost da oznacavaju opreku koja ih odvaja, bilo jedan od drugoga, bilo od cjeline ciji su dio. Sto se tice znaka, zadovoljavamo se tom rijeci, jer ne znamo cime bismo ga mogli nadomjestiti, buduci da svakodnevni jezik ne nudi nista drugo.11341
123

100

122

Tako odreden jezicni znak ima dvije temeljne znacajke. Iskazujuci ih, postavit cemo istodobno i sarna nacela svakog ispitivanja ovoga reda.

2. Prvo nacelo: arbitrarnost znaka"35' Veza koja spaja oznacitelja s oznacenikom proizvoljna je, to jest arbitrarna, ili, buduci da pod terminem znak razumijevamo cjelinu koja proistjece iz udruzivanja jednog oznacenika i jednog oznacitelja, mozemo reci i jednostavnije: jezicni je znak arbitra[136] ran. Tako, na primjer, pojam sestra nije povezan ni s kakvim unutarnjim odnosom s nizom glasova s --r koji mu u francuskom jeziku sluzi kao oznacitelj: nanjegovu bi mjestu mogao biti bilo koji drugi niz glasova; dokaz su za to razlike mectu jezicima i smo postojanje razlicitih jezika; oznaenik boeuf (francuski za vol) ima s francuske strane granice za oznacitelja b--f, as njemacke o-k-s (Ocfa1)."37' Nitko ne esporava princip arbitrarnosti znaka; no, cesto je lakse otkriti neku istinu nego odrediti joj mjesto koje joj pripada. Nacelo sto smo ga maloprije iznijeli upravlja citavom lingvistikom jezika, a njegove se posljedice ne mogu izbrojiti. Istina, one ne izlaze na vidjelo otprve i s jednakom ocitoscu; do njih dolazimo tek nakon dugih trazenja, a s njima i do najosnovnije vaznosti samog nacela."381 Usput cemo uciniti jednu opasku: kad semiologija bude jednom organizirana, morat c se upitati pripadaju li joj s punim pravom nacini izrazavanja koji pocivaju na potpuno prirodnim znakovima kao sto je, na primjer, pantomima."391 Pod pretpostavkom da ih ona prihvati, glavni c joj zadatak uza sve to biti skup sustava koji se temelje na arbitrarnosti znaka. I zaista, svako sredstvo izrazavanja prihvaceno u nekom drustvu u nacelu pociva na zajednickoj navici ili, sto znaci isto, na dogovoru (conventior).

Na primjer, znakovi pristojnosti koji su cesto prirodno izrazajni 101 (sjtimo se samo Kineza koji pozdravlja svog cara klanjajuci se do zemlje cak devet puta), ipak su utvrdeni nekim pravilom, no upravo ih to pravilo cini obvezatnima, a ne njihova unutarnja vrijednost. Moze se dakle reci da znakovi koji su potpuno arbitrarni bolje nego drugi ostvaruju ideal semioloskog postupka; eto, zato je jezik najslozeniji i najrasireniji od svih sustava za izrazavanje, a isto je tako od svih i najkarakteristicniji. U tom smislu lingvistika moze postati glavni model citave semiologije, premdaje jezik samo poseban sustav. Rijec simbol cesto su rabili za oznacavanje jezicnog znaka ili, tocnije, za oznacavanje onoga sto mi nazivamo oznacitelj em. Postoji vise razloga da tu rijec ne prihvatimo upravo zbog nasega prvog nacela. Znacajka je simbola da nikada nije posve arbitraran; on nije prazan, jer uvijek postoji neki zakrznjak, rudiment prirodne veze izmedu oznacitelja i oznacenika. Simbol pravde, tezulja, ne bi mogla biti zamijenjena bilo kojim drugim predmetom, primjerice, kolima."401 I rijec arbitrarem trazi opasku. Ta rijec ne bi smjela izazivati misao da oznacitelj zavisi od slobodnoga govornikova izbora (nesto kasnije vidjet cemo da pojedinac nema u svojoj moei da jednom znaku bilo sto mijenja kad je taj znak jednom uspostavljen u jezicnoj skupini); hocemo reci da je nemotiviran, to jest arbitraran, proizvoljan u odnosu na oznacenika, s kojim nema u stvarnosti nikakve prirodne veze."4'1 Zakljucujuci, spomenimo dva prigovora koji bi se mogli uputiti uspostavljanju tih dvaju nacela: 1. Netko bi se mogao pozivati na onomatopeje[{U tvrdeci da izbor oznacitelja nije uvijek proizvoljan. No, onomatopeje nisu nikada organski elementi jezicnog sustava. Njihov je broj mnogo manje znatan nego sto se misli. Francuske rijeci kaofoue (bic) ili glas (mrtvacko zvono) mogu necijem uhu ostaviti dojam sugestivne zvucnosti ili zvonkosti; no, da bismo bili nacistu da one prvotno nisu imale takvih znacajki, dovoljno je vratiti ih na
125

102

124

njihove pocetke, to jest na latinske likove (fouet je poteklo od fgus bukva, a glas nastavlja latinsko classicum znak trubom). Kvaliteta njihovih danasnjih glasova, ili, radije, ona koja im se pripisuje, samo je slucajni rezultat fonetskog razvitka. Sto se pak tice pravih onomatopeja (kao sto su one tipa glou-glou, tic-tac itd.), ne samo da su one rijetke nego je i njihov izbor u neku ruku arbitraran, buduci da su one samo priblizno i vec napola konvencionalno oponasanje nekih sumova (usporedite francusko ouaoua i njemacko wauwau). Osim toga, kad su jednom vec u jeziku, vise-manje su povucene fonetskim, morfoloskim i dr. razvitkom koji pogada druge rijeci; dovoljan je primjer francuskoga pigeon golub iz vulg. lat.pTpi, koji je i sm nastao iz jedne onomatopeje. To j e ociti primjer da su onomatopeje izgubile nesto od svojih prvotnih znacajki da bi dobile karakteristike opcega jezicnog znaka, koji je nemotiviran. 2. t/zvzc,"431 koji su vrlo bliski onomatopejama, izazivaju iste primjedbe i nisu nimalo opasniji za nasu tezu. Skloni smo u njima vidjeti spontane izraze stvarnosti, koje kao da nam namece sarna priroda. No, i najvecem broju od njih mozemo odreci postojanje neke nuzne veze izmedu oznacenika i oznacitelja. Dovoljno je u tom pogledu usporediti dva jezika da bi se vidjelo koliko se ti izrazi mijenjaju od jednoga do drugoga (na primjer, francuskom me! (jao!) odgovara njemacko au). Uostalom, dobro se zna da je velik broj uzvika poceo s time sto su to bile rijeci s odredenim znacenjem (usp. diable! mordieu! = mortDieu itd.). Ukratko, onomatopeje i uzvici sporednog su znacenja, a njihovo simbolicko podrijetlo je prijeporno.

protezanje u prostoru, i b) ta je njegova prostornost mjerljiva samo ujednoj dimenziji: on je crta ili linija."45' To je nacelo ocigledno, ali izgleda da se uvijek propustalo istaknuti ga, najvjerojatnije stoga sto se cinilo daje odvecjednostavno. Medutim, ono je zaista osnovno, a njegove su posljedice neizbrojive; vaznost njegova jednaka je vaznosti prvog zakona. Od njega zavisi sav jezicni mehanizam (v. CLG 170). Obrnuto od vizualnih oznacitelja (pomorski signali itd.), koji mogu pokazivati istodobne slozenosti na vise dimenzija, akusticki oznacitelji raspolazu samo crtom vremena: njihovi se elementi iskazuju jedan za drugim; oni tvore lanac. Ta se njihova osobina neposredno iskazuje cim ih predstavimo pismom i cim se slijed u vremenu zamijeni prostornom crtom pisanih znakova. U nekim se slucajevima to ne iskazuje s tolikom ociglednoseu. Ako na primjer naglasim jedan slog, cini se da sam na istoj tocki nagomilao razlicite znacenjske clemente. Medutim, to je samo privid, jer slog i njegov naglasak tvore samo jedan fonatorni cin; nema dvojnosti unutar tog cina, postoje samo razlicite opreke s onim sto je pored toga (u vezi s tim v. CLG 180).

3. Drugo nacelo: linearni karakter oznacitelja11441

103

Buduci da je oznacitelj slusne prirode, odvija se u samom vremenu i ima znacajke koje uzima od vremena: a) predstavlja

126

127

IV. poglavlje JEZINAVR1JEDNOST

1. Jezik kao misao organizirana u fonickoj gradi12241 155 Da bismo se uvjerili da jezik moze biti samo sustav cistih vrijednosti, dovoljno je razmotriti dva elementa koji sudjeluju u njegovu funkcioniranju: ideje i glasove. Psiholoski gledano, i kad se ne povede racuna o njezinu izrazavanju s pomocu rijeci, nasa je misao samo bezoblicna i nejasna masa. Filozofi i jezikoslovci uvijek su se slagali kad je trebalo priznati da bez pomoci znakova ne bismo bili kadri na jasan i stalan nacin razlikovati dvije ideje. Uzeta za sebe, misao je nesto zamagljeno gdje nista nije nuzno razgraniceno. Nema prethodno ustanovljenih ideja i nista nije razgovijetno prije pojave jezika.12251 Nasuprot tomu plutajucem kraljevstvu, pruzaju li glasovi sami p sebi unaprijed ogranicene entitete? Ne, nista vise. Glasovna supstancija nije ni stalnija ni cvrsca; to nije odljevak cije bi oblike misao morala poprimiti, nego podatljiva masa koja se i sarna dijeli na medusobno razlicite dijelove za tvorenje oznacitelja potrebnih misli. Mozemo dakle predociti jezicnu ppjavu u njezinoj cjelovitosti, to jest jezik, kao niz uzastopnih potpodjela koje se istodobno ocrtavaju na neodredenom planu nerazgovijetnih misli (A) i na nista manje neodredenom planu glasova (B). To se vrlo priblizno moze predociti ovom shemom:
178

156

Karakteristicna uloga jezika nasuprot misli nije da stvori glasovno sredstvo za izrazavanje ideja, nego da sluzi kao posrednik izmedu misli i glasa, u takvim uvjetima da njihovo sjedinjenje dovede do uzajamnih razgranicenja jedinica. Kako je p prirodi kaoticna, misao je prisiljena precizirati se tako sto c se razlagati. Nema dakle ni materijalizacije misli ni oduhovljenja glasova, nego je posrijedi pojava, na neki nacin tajanstvena, da misao-glas ukljucuje podjele, a da jezik razraduje svoje jedinice uspostavljajuci se izmedu dvije bezoblicne mase.'2261 Zamislimo zrak u dodiru s povrsinom vode: ako se atmosferski tlak promijeni, povrsina vode se razlaze na niz podjela, to jest mreskanja, valova; upravo c nam to bibanje dati sliku veze, tako reci sparivanja misli s glasovnom materijom. Jezik bismo mogli nazvati zemljom artikulacij, uzimajuci* tu rijec u smislu kako smo ga odredili na str. 26: svaki je jezicni termin maleni ud, articulus, gdje se ideja ustaljuje u glasu, a glas postaje znakom ideje. Jezik se moze usporediti i s listom papira: misao je lice, a glas nalicje; ne mozemo rezati lice, a da istodobno ne rezemo nalicje; jednako tako u jeziku ne mozemo odvojiti glas od misli ni misao od glasa; to bismo mogli samo takvom apstrakcijom ciji bi rezultat govorio da se bavimo ili istom psihologijom ili cistom fonologijom. Lingvistika dakle radi na granicnom ozemlju gdje se sklapaju elementi iz dva reda; tajsklopproizvodiformu, a ne supstanciju.12
179

157

158

Ova razmisljanja nam pomazu da bolje razumijemo ono sto j e na str. 100 receno o arbitrarnosti znaka. Ne samo da su dva podrucja koja su vezana s jezicnom pojavom nejasna i bezoblicna, nego j e i sam izbor, koji trazi taj i taj akusticki odlomak za tu i tu ideju, savrseno arbitraran. Kad tomu ne bi bilo tako, pojam bi vrijednosti izgubio nesto od svojih znacajki, jer bi sadrzavao element koji mu je nametnut izvana. No, u stvari, vrijednosti ostaju relativnima, i eto zasto je veza misli i znaka korjenito arbit[228] rarna. A arbitrarnost znaka opet nam pomaze da bolje razumijemo zasto samo drustvena stvarnost moze stvoriti jezicni fenomen. Zajednica je nuzna da bi se uspostavile vrijednosti ciji je jedini razlog postojanja u uporabi i u opcem pristanku; a pojedinac sm ne moze ustaliti ni jedno ni drugo.12291 Osim toga, tako nam odredena ideja vrijednosti pokazuje da je velika tlapnja smatrati da je neki termin samo veza odredenoga glasa i odredenog pojma. Tako ga odrediti znacilo bi izdvojiti ga iz sustava ciji je on dio; to bi znacilo vjerovati da se moze poceti s terminima i izgraditi sustav od njihova zbroja, dok, u stvari, moramo poci od solidarne cjeline da bismo rasclambom dobili clemente koje sadrzava. Da bismo razvili tu tezu, postavit cemo se jedno za drugim na stajaliste oznacenika ili pojma ( 2), na stajaliste oznacitelja ( 3) i na stajaliste cjelovitog znaka ( 4). Buduci da ne mozemo izravno shvatiti konkretne jedinice ili jedinice jezika, operirat cemo rijecima. A rijeci, premda se tocno ne podudaraju s defmicijom jezicne jedinice (v. CLG 147), ipak daju o njoj barem pribliznu ideju koja ima prednost da j e konkretna. Dakle, uzet cemo rijeci kao jednakovrijedne uzorke stvarnih termina jednog sinkronijskog sustava, aprincipi sto ih izvedemo ispitujuci rijeci bit c valjani za entitete uopce.

2. Jezicna vrijednost sagledana u svom pojmovnom aspektu12301

Kada se govori o vrijednosti neke rijeci opcenito, ponajprije se misli na njezinu sposobnost da predstavlja ideju, u cemu i jest jedan od aspekata jezicne vrijednosti. Ali, ako je tomu tako, p cemu se ta vrijednost razlikuje od onoga sto nazivamo znacenjeml Bi li te dvije rijeci bile istoznacnice? Premda do brkanja dolazi lako, to vise sto to brkanje manje izaziva analogija termina nego ona veoma tanka nit razlike koju oni oznacavaju.123" Vrijednost, ako se uzme u svom pojmovnom aspektu, nesumnjivo j e element znacenja i vrlo j e tesko znati kako se to znacenje razlikuje od vrijednosti ostajuci i dalje ovisnim o njoj. Ipak, nuzno je to pitanje rasvijetliti ako ne zelimo jezik svesti na obicnu nomenklatum (v. CLG 97). Uzmimo najprije znacenje onakvo kakvim ga vidimo i kako smo ga crtezom prikazali na str. 99. Kao sto pokazuju strjelice na crtezu koji ovdje dajemo, ono je samo druga strana auditivne slike.

Sve sto se dogada zbiva se izmedu auditivne slike i pojma u granicama rijeci koju uzimamo kao zatvoren prostor sto postoji sm za sebe. Ali, evo i paradoksalnog aspekta tog pitanja: s jedne nam se strane pojam javlja kao druga strana auditivne slike unutar znaka, a s druge, taj znak, to jest odnos koji povezuje ta dva elementa, i sm je u istoj mjeri druga strana drugih jezicnih znakova.
181

159

180

Buduci da je jezik sustav ciji su svi clanovi solidarni i gdje vrijednost jednoga proizlazi samo iz istodobne prisutnosti drugih, prema shemi:

kako to da se tako odredena vrijednost mijesa s znacenjem, to jest s drugom stranom auditivne slike? Cini se da j e nemoguce izjednaciti odnose koje smo ovdje naznacili vodoravnim crtama s odnosom koji smo na prethodnoj shemi naznacili okomitim crtama. Drukcije receno - da se vratimo usporedbi s listom papira koji rezemo (v. CLG 157) - ne vidi se zasto odnos koji smo ustanovili izmedu razlicitih komada A, B, C, D itd. nije razlicit od onoga koji postoji izmedu lia i nalicja istog komada, to jest A/A', B/B' itd. Da bismo na to pitanje odgovorili, najprije utvrdimo da su cak i izvan jezika, kako se cini, sve vrijednosti upravljane tim paradoksalnim nacelom. One su uvijek sastavljene: 1. od necega sto je neslino, a moze biti zamijenjeno necim cega vrijednost valja odrediti; 2. od stvari koje su sline i koje mozemo usporediti s onom cija je vrijednost u pitanju. Ta su dva cimbenika potrebna za postojanje vrijednosti. Na primjer, ako hocemo znati koliko vrijedi novcanica od pet franaka, moramo znati: 1. da je mozemo zamijeniti odredenom kolicinom neke druge stvari, primjerice, kruha; 2. da je mozemo usporediti s slicnom vrijednoscu istog sustava, primjerice s jednim frankom, ili s novcem nekog drugog sustava, na primjer s dolarom. Isto tako, rijec moze biti zamijenjena za nesto neslicno: za ideju; osim toga, rijec moze biti usporedena s nekom stvari iste prirode: s nekom drugom rijeci. Znaci, dakle, da joj vrijednost
182

160

nije utvrdena dok se mi ogranicavamo na to da tvrdimo da moze biti zamijenjena za taj i taj pojam, to jest da ima takvo i takvo znacenje; nadalje, valja je usporediti s slicnim vrijednostima, s drugim rijecima koje joj mozemo suprotstaviti. Njezin je sadrzaj zaista odreden tek uz sudjelovanje onoga sto postoji izvan nje. Buduci da je sastavni dio sustava, ona je nositelj ne samo jednog znacenja nego je i nadasve nositelj jedne vrijednosti, a to je pak sasvim razlicita stvar. Nekoliko cc nam primjera potvrditi da je doista tako. Francuska rijec mouton (ovca) moze imati isto znacenje kao engleska rijec sheep, ali ne i istu vrijednost, i to zbog vise razloga, a nadasve zato sto, kad se govori o komadu pripremljenog mesa, posluzenog na stolu, Englez kaze mutton, a ne sheep. Razlika u vrijednosti izmedu sheep i mouton lezi u tome sto engleska rijec ima uz sebe drugi termin, a to nije slucaj s francuskom rijeci. Unutar jednog te istog jezika sve rijeci koje izrazavaju bliske ideje uzajamno se razgranicuju: istoznacnice kao redouter, craindre, avoir peur (bojati se) imaju vlastitu vrijednost samo p tome ato se uzajamno suprotstavljaju; da redouter ne postoji, sav njegov sadrzaj pripao bi njegovim konkurentima. I obrnuto: ima rijeci koje se u dodiru s drugim rijecima obogacuju; na primjer, novi element uncsen u rijec dcrpit (un vieillard dcrpit, v. CLG 119) potckao je iz supostojanja lika dcrpi (un mur dcrpi). Na taj je nacin wijednost svakog termina odredena onim sto ga okruzuje. Cak se ni za rijec koja znaci sunce (franc. soleil) ne moze odmah utvrditi vrijednost ako se ne razmotri sto je sve oko nje; ima jezika u kojima je nemoguce reci s'asseoir au soleil (sjesti na sunce). Ono sto smo rekli za rijeci vrijedi i za bilo koji jezicni termin, na primjer, za gramaticke entitete. Tako se vrijednost francuske mnozine ne podudara s vrijednoscu mnozine u sanskrtu, premda je znacenje najcesce isto: to je zbog toga sto sanskrt poznaje tri broja umjesto dva {ms yeux, ms oreilles, ms bras, mesjambes itd. bile bi u dvojini (dualu); bilo bi pogresno pridavati istu
183

161

162

vrijednost liancuskoj mnozini i sanskrtskoj mnozini, jer sanskrt ne moze upotri jebiti mnozinu u svim slucajevima kad nju propisuje pravilo u francuskome; dakle: njezina vrijednost doista ovisi o svemu sto jc izvan i okolo nje. Kad bi rijcima bila zadaca da predstavljaju unaprijed zadane pojmove, svaka bi od njih u razlicitim jezicima imala tocno odgovarajucc termine za pojedini smisao; ali znamo da tomu nije tako. Francuski jezik kaze jednostavno louer (une maisori) za unajmiti i za dati u najam, ondje gdje njemacki rabi dvije razlicite rijeci: mieten i vermieten; nema dakle tocnog podudaranja vrijednosti. Njemacki glagoli schtzen i urteilen ((pro)cijeniti) skup su znacenja koji grubo odgovara znacenjima francuskih rijeci estimer ijuger; p ipak na nekim tockama poklapanja nema. Gramalicko mijenjanje (fleksija) pruza izvanredno upadljive primjere. Razlikovanje vremena, na koje smo toliko navikli, nekim je jezicima nepoznato. Hebrejski jezik, na primjer, ne poznaje cak ni osnovno razlikovanje izmedu sadasnjosti, proslosti i buducnosti. Protogermanski nema posebnog oblika za futur; kad se kaze da ga iskazuje prezentom, netocno se izrazavamo, jer vrijednost prezcnta nije jednaka u germanskom i u drugim jezicima koji uz prezcnt imaju i futur. Slavenski jezici redovito razlikuju dva vida u glagola: svrseni (perfektivni) vid predstavlja radnju u njezinoj cjelovitosti, kao tocku, izvan svakog nastajanja; nesvrseni (imperfektivni) pokazuje ju u trenutku nastajanja, na vremenskoj crti. Te kategorije pricinjaju teskoce Francuzu, zato sto ih njegov jezik ne poznaje: da su one unaprijed odredene - ne bi bilo tako. U svim tim slucajevima umjesto unaprijed zadanih ideja otkrivamo vrijednosti koje proishode iz sustava. Kad kazemo da se one poklapaju s pojmovima, podrazumijevamo da su ti pojmovi cisto razlikovni i odredeni ne pozitivno svojim sadrzajem, nego negativno svojim odnosom prema drugim clanovima sustava. Njihova jc najtocnija znacajka da oni jesu ono sto drugi nisu. Iz toga odmah vidimo pravu interpretaciju sheme znaka. Tako znaci da je u francuskom pojam juger (suditi) povezan s
184

akustickom slikomywger; ukratko, on simbolizira znacenje; ali, isto je tako jasno da taj pojam nema nista prvotno, da on samo predstavlja vrijednost odredenu odnosima prema drugim slicnim vrijednostima i da bez njih znacenja ne bi bilo. Kad jednostavno tvrdim da neka rijec nesto znaci, kad mislim na vezu akusticke slike s nekim pojmom, vrsim operaciju koja u stanovitoj mjeri moze biti tocna i moze mi na neki nacin dati ideju o stvarnosti; no, j time ni u kojem slucaju ne izrazavam jezicnu pojavu u njezinoj biti i u svoj njezinoj sirini.'232'

3. Jezicna vrijednost sagledana u svom materijalnom aspektu12331

Ako je pojmovni dio vrijednosti nastao jedino odnosima i razlikama prema drugim terminima u jeziku, moze se isto reci i za njezin materijalni dio. U rijeci nije vazan sm zvuk, nego zvucne razlike koje omogucavaju da se jedna rijec razlikuje od svih drugih, jer te razlike nose znacenje. Mozemo se tomu cuditi, ali gdje bi uistinu bila mogucnost obratnoga? Buduci da nema glasovne slike koja bi vise nego neka druga odgovarala onomu sto ima reci, ocito j e, cak i aprori, da nikada jedan dio jezika nece biti utemeljen na cemu drugome osim na svojoj nepodudamosti s ostalim. Arbitrarnost i diferencijalnost dva su korelativna (suodnosna) svojstva. Mijenjanje jezicnih znakova dobro pokazuje tu suodnosnost; upravo zato sto su termini a i b posve nesposobni da kao takvi dopru do nase svijesti - koja neprestano uocava razliku a/b - svaki
185

163

164

od tih termina moze se slobodno mijenjati prema zakonima koji nemaju veze s znacenjskom funkcijom. Ceski genitiv mnozine zen nije oznacen nikakvim pozitivnim znakom (v. CLG 123), p ipak skupina oblika zena : zen funkcionira isto tako dobro kao i skupina zena : zetn, koja joj je prethodila; to znaci da je u igri samo razlika izmedu znakova; lik zena vrijedi samo utoliko ukoliko je razlicit.12341 Evojosjednog primjera u kojem se jos bolje ogleda ono sto je sustavno u toj igri glasovnih razlika: u grckom je phn imperfekt, a stn aorist, premda su tvoreni na sasvim jednak nacin; to je tako jer prvi pripada sustavu indikativa prezenta phmi (kazem), a ne postoj i prezent *stmi, a upravo odnosphmi - phn odgovara odnosu izmedu prezenta i imperfekta (usp. deknmi edeknur) itd. Ti znakovi dakle ne djeluju svojom bitnom vrijednoscu, nego svojim relativnim polozajem. Uostalom, i nemoguce je da glas, materijalna stvar, pripada jeziku sam p sebi. On je za jezik samo sekundarna stvar, tj. materija kojom se sluzi. Sve konvencionalne (dogovorne) vrijednosti pokazuju tu odliku da se ne brkaju s opipljivim elementom koji im sluzi kao podloga. Zato kovina nekog novca ne utvrduje njegovu vrijednost; tako kovanica od pet franaka (cu) koja nominalno vrijedi samo polovicu tog iznosa u srebru, vrijedit c vise ili manje bez obzira na lik koji je na njoj, vise ili manje s ovu ili s onu stranu neke politicke granice. To je jos tocnije za jezicni oznacitelj; u svojoj biti on nije nimalo glasovan, on je bestjelesan i sastavljen je ne od svoje materijalne supstancije, nego samo i jedino od razlika koje njegovu akusticku sliku dijele od svih ostalih.12351 Taj je princip toliko bitan da se primjenjuje na sve materijalne clemente jezika, ukljucivsi i foneme. Svaki jezik neke zajednice (idiom) sastavlja svoje rijeci temeljeci se na sustavima glasovnih elemenata od koji svaki tvori jedinicu koja je ostro ogranicena i ciji je broj savrscno tocno odreden. Ali, suprotno od onoga sto bismo mogli misliti, ne karakterizira ih njihovo vlastito i pozitivno svojstvo, nego jednostavno cinjenica da se medusobno ne brkaju. Fonemi su prijc svega opozitivni, relativni i negativni entiteti.12361 186

To nam dokazuje upravo sloboda koju govornici uzivaju kod izgovaranja, ali u granicama u kojima glasovi ostaju razlicitima jedni od drugih. Tako u francuskome opcenita navika da se r izgovara raclavo (r grassey) ne prijeci velikom broju osoba da ga izgovara kotrljajuci (r roul); jezik time nije nimalo pomucen; jezik trazi samo razliku, a ne zahtijeva da glas ima nepromjenjivu kvalitctu. J mogu izgovoriti francusko r cak kao njemacko ch u Bach, doch itd., dok u njemackome ne mogu upotrijebiti r kao ch, jer taj jezik poznaje oba elementa i mora ih razlikovati. Isto je s ruskim, nece biti slobode za t u odnosu prema t' (palatalizirano /), jer bi ucinak toga bilo brkanje dvaju glasova koje jezik razlikujc (usp. govorit' govoriti i govorit on govori), ali bit c vise slobode kod th (haknuto i), jer je taj glas nepoznat u mskom fonoloskom sustavu.12371 Buduci da jcdnako stanje nalazimo i u jednom drugom sustavu, to jest u sustavu znakova koji nazivamo pismom, uzet cemo ga za usporedbu kako bismo rasvijetlili oitavo ovo pitanje.'23811 doista: 1. znakovi pisma su arbitrarni; nikakav odnos ne povezuje primjerice slovo / i glas koji to slovo oznacava; 2. vrijednost slova je potpuno negativna i diferencijalna; tako ista osoba mozc pisati slovo t na vise razlicitih nacina kao:

165

Jedino je bitno da se taj znak ne pobrka pod njezinim perom s /ili d itd.; 3. vrijednosti pisma djeluju samo s pomocu svoje uzajamne oprecnosti unutar odredenog sustava, sastavljenog od odredenog broja slova. Premda ta znacajka nije jednaka onoj iz 2., ipak je s njom usko povezana, jer obje ovise o prvome. Buduci da je graficki znak arbitraran, njegov oblik nije vazan, ili radije, vazan je samo u granicama nametnutim od sustava; 187

166

4. sredstvo kojim je znak proizveden sasvim je bez vaznosti, jer se ne tice sustava (i to proistjece iz prvog svojstva). Slova se mogu pisati bijclom ili crnom bojom, mogu se dupsti ili ispupciti, perom ili dlijctoin - sve je to bez vaznosti za njihovo znacenje.

4. Jezik sagledan u svojoj cjelovitosti;(239J Sve sto sino do sada rekli svodi se na tvrdnju da ujeziku postoje samo razlike. Stovise: razlika opcenito pretpostavlja pozitivne termine izmedu kojih se uspostavlja; ali u jeziku postoje samo razlike bez pozitivnih termina. Bilo da uzmemo oznacenik ili oznacitelj, jezik ne sadrzava ni misli ni znakove koji bi postojali prije jczicnog sustava, postoje samo pojmovne razlike i fonicke'2401 razlike proizasle iz tog sustava. Ono sto od ideje ili fonicke grade ima u znaku mnogo je manje vazno od onoga sto je u njegovu okruzenju u drugim znakovima. Dokaz je tomu da vrijednost elementa moze biti promijenjena, a da mi i ne dodirnemo ni njegov smisao ni njegove glasove, dovoljna je cinjenica da je neki drugi bliski termin pretrpio promjenu (v. CLG 160).'2411 No reci da je sve negativno u jeziku istinito je samo za oznacenika i oznacitelja ako ih uzmemo svakoga za sebe: cim znak promatramo u njegovoj cijelosti, nalazimo se pred necim sto je u svom redu pozitivno. Jezicni je sustav niz razlika u glasovima kombiniran s riizom razlika u pojmovima; ali to stavljanje sucelice odredenog broja glasovnih znakova s isto toliko isjecaka iz mase misli rada sustav vrijednosti; a upravo taj sustav tvori stvarnu vezu izmedu glasovnih i psihickih elemenata unutar svakog znaka. Premda su oznacenik i oznacitelj, uzeti svaki za sebe, izrazito diferencijalni i negativni, kombiniranje jednoga s drugim daje nesto pozilivno; to je cak i jedina vrsta cinjenica koje jezik sadrzava, buduci da je jezicnoj instituciji svojstveno upravo to cuvanje paralelnosti izmedu ta dva reda razlika.12421 Neke su dijakronijske pojave u tom pogledu veoma vazne: to su oni bezbrojni slucajevi u kojima promjena povlaci za sobom 188

167

promjenu ideje i u kojima se vidi da u principu zbroj razlikovanih ideja odgovara zbroj u razlikovnih znakova. Kad se dva termina zbog fonetske promjcne stope (na primjer dcrpit= decrepitus i dcrpi od crispas), i ideje c teziti stapanju ako za to postoji i najmanja mogucnost. Razlikuje li se neki termin (na primjer chaise i chaire slolica), razlika, do koje je tek doslo, neizostavno c teziti tomu da postane znacenjska,12431 premda u tome nece uvijek otprve uspjcti. I obratno, svaka razlika u ideji koju duh nazre tezit c tomu da se izrazi dvama razlicitim oznacitelj ima, a dvije ideje koje duh vise ne razlikuje nastojat c se stopiti u istom oznacitelju. Cim medusobno usporedujemo znakove - dakle, pozitivne termine - vise nc mozemo govoriti o razlici; to nazivati razlikom bilo bi pogresno, jer izraz razlika dobro pristaje samo usporedbi dviju akustickih slika, npr., pre i mre (otac i mati) ili usporedbi dviju ideja, npr. ideje otac i ideje mati; dva znaka, od kojih svaki1 '" sadrzava jednog oznacenika i jednog oznacitelja, nisu razliciti, oni su samo razlikovani, drukciji. Izmedu njih postoji samo opreka (opozicija). Citav mehanizam jezicne djelatnosti, o kojem cc poslije biti vise rijeci, pociva na oprekama takvoga tipa, te na nickim12451 i pojmovnim razlikama koje one ukljucuju. Ono sto vrijedi za vrijednost vrijedi i za jedinicu (v. CLG 154). To je odlomak govornog lana koji odgovara jednom pojmu; i jedan i drugi izrazito su razlikovne prirode. Primijenjen na jedinicu princip razlikovanja moze se izraziti ovako: svojstva jedinice preklapaju se s jedinicom samom. U jeziku, kao i u svakom semioloskom sustavu, ono sto znak cini razlicitim upravo ga i tvori. Razlika stvara svojstvo, jednako kao sto stvara vrijednost i jedinicu. Ima jos jcdna, prilicno paradoksalna posljedica tog istog principa: ono za sto se redovito kaze stvar gramatike odgovara u krajnjoj analizi dcfiniciji jedinice, jer ta stvar uvijek izrazava opreku termina; samo sto je ta opreka sada posebno znacajna, kao 189

168

169

na primjer tvorba njemacke mnozine tipa Nacht: Nchte (noc). Svaki od dva c lana prisutna u gramatickoj pojavi (jednina bez umlauta i bez docclnoga e, nasuprot mnozini s umlautom i docetnim ) i sm jc sastavljen citavom igrom opreka unutar sustava; uzeti svako za sebe, ni Nacht ni Nchte nisu nista: dakle, sve je opreka. Drukcijc reccno, odnos Nacht: Nchte mozemo izraziti algebarskom formulom a /b, gdje a i b nisu jednostavni clanovi, nego je svaki od njih proizvod skupa odnosa. Jezik je, da se tako izrazimo, lgebra koja ima samo slozene clanove. Medu oprekama sto ih jezik obuhvaca ima ih koje su vaznije od drugih; ali jedinica i stvar gramatike samo su razliciti nazivi za oznacavanje razliitih aspckuta jcdne isle opce pojave: igre jezicnih opreka. To je u lolikoj mjcri islinito da bismo problemu jedinica mogli prici pocinjuci s grainalickim pojavama. Postavljajuci opreku Nacht: Nchte, mogli bismo se upitati koje su jedinice u igri u toj opreci. Jesu li to samo te dvije rijeci ili niz slicnih rijei? ili pak a i ? ili sve jednine i sve mnozine? itd. Jedinica i gramalicka pojava ne bi se stapale da su jezicni znakovi sastavljcni od neega drugog, a ne od samih razlika. Ali, buduci da je jcxik onakav kakav jest, prisli mu mi s ove ili s one strane, necemo u njcmu naci nista sto je jednostavno; uvijek i posvuda ona isl zamrsena ravnoteza lermina koji se uzajamno uvjetuju. Drugim rijccima: jezik je forma, a ne supstancija (v. CLG 157). Nikad se necemo dovoljno prozeti tom istinom, jer sve nase pogreskc u tcrminologiji, svi nasi pogresni nacini oznacavanja jezicnih stvari proizlaze iz te nenamjerne pretpostavke da ima neke supstancijc u jezicnoj pojavi.

190