269

Aijaz Ahmad
Derrida
u pomirenju:
sablasti marxa
i politika
dekonstrukcije
S engleskog jezika preveo Domagoj Duron
270
Aijaz Ahmad (Uttar Pradesh) indijski je marksi-
stiki teoretiar stalno zaposlen u Centru za
suvremene studije pri Nehru Memorial Muse-
um & Library, a kao gostujui predava radi i
na Sveuilitu York u Torontu. Kao suvreme-
nik procesa dekolonizacije june Azije i kasni-
jih politikih kriza (neovisnost Istonog Paki-
stana, tj. Bangladea, politika previranja u
Indiji) pie niz tekstova koji se bave ulogom
(post)kolonijalnih sila u spomenutim kriza-
ma i imperijalizmom nakon procesa deko-
lonizacije. U tekstu Islam, Islamism and the
West (2008.) daje jednu od najsuvislijih kriti-
ka Zapadne politike prema Bliskom istoku i
muslimanskom svijetu uope. Za knjievnu
je znanost najznaajnije njegovo bavljenje
knjievnostima Treeg svijeta. Autor je knji-
ge in theory: classes, nations, literatures
(1992.), u kojoj bez imalo oklijevanja kritizira
Edwarda Saida i njegov koncept orijentaliz-
ma, ali i (interesima i teorijom puno blieg)
Fredrica Jamesona.
271
I
nstitutum Studiorum Humanitatis ukazao mi je veliku ast
pozvavi me da odrim ova predavanja. Siguran sam da
e se moj posjet Ljubljani u ovom trenutku vae povijesti
pokazati mnogo pounijim za mene, u odnosu na ono malo
pouke koju u moi pruiti tijekom svojih predavanja. Sto-
ga, dopustite mi da zaponem s iskrenim zahvalama za ovu
priliku koju ste mi pruili.
Moji su domaini predloili da ova dva predavanja te-
matiziraju nacionalizam i postmodernizam u obliku proire-
ne kritike, koja bi uzimala u obzir trenutanu situaciju u kojoj
se vi nalazite u svojem dijelu svijeta, i ja u svojem. Uz to, mno-
go toga u mojoj zadnjoj knjizi in theory vezano je uz ove dvi-
je teme. Rad na suvremenim nacionalizmima pod radnim
2 Predavanje je odrano na Institutum Studiorum Humanitatis (Europski Insti-
tut za humanistike studije) u Ljubljani, 20. Lipnja 1994. Tekst ovog predavanja
pojanjava da se radi o brzom odgovoru izravno vezanom uz Derridaov tekst Pre-
davanje o Marxu, objavljenom u new left review 2005 (svibanj / lipanj). Ljubazni
prijatelj mi je nakon toga omoguio uvid u tad neobjavljeni prijevod Derridaove
knjige sablasti marxa: stanje duga, rad tugovanja i nova internacionala (London,
1994.). Ovaj uvid omoguio je primjereniji dojam o prirodi Derridaove intervenci-
je, potvrdio je neka od mojih nagaanja, razjasnio neka pitanja, a zakomplicirao
druga. Tako je, primjerice, ono to Derrida podrazumijeva pod "meunarodnim
pravom" objanjeno u treem poglavlju knjige; sad se ini da tema "sablasnosti"
obuhvaa cijelu knjigu na kompleksniji nain no to se inilo pod utjecajem spo-
menutog izvatka, dok je moj dojam da sablast Benjamina krui oko teme "mesi-
janstva" potvren, iako je jasno da se Derridaovo razvijanje Benjaminove teme
grana u razliitim smjerovima. Ipak, nisam odluio odgovoriti na samu knjigu u to
vrijeme. Odgovorio sam na spomenute izvatke ba zato to su se pojavili u nlr-u,
i ta motivacija je jo uvijek djelatna. Derridaova knjiga predstavlja pomno struk-
turiran tekst. Kad bih uzeo cijelu knjigu za predmet rasprave, morao bih sastaviti
odgovor mnogo ireg opsega. Veoma cijenim Derridaovu gestu solidarnosti s mar-
ksizmom i drago mi je to sam proitao knjigu, ali ovo itanje ne mijenja znaajno
moje miljenje o izvatku na koju sam tad ponudio odgovor, i koja mi se jo uvijek i-
ni kao reprezentacija pune snage Derridaove misli. Zbog toga sam mijenjao tekst
izvornog predavanja to je manje mogue, iskljuivo radi stilistikih poboljanja,
i radi razmatranja nekih pitanja koja su postavili Rastko Monik, Michael Sprinker,
Robin Blackburn i Gopal Balakrishnan. Takoer, dodao sam nekoliko biljeaka, od
kojih neke tek usputno referiraju na knjigu. Uspio sam se oduprijeti porivu za pi-
sanjem opirnijeg odgovora na samu knjigu.
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
272
naslovom "Fin-de-sicle nacionalizama, na Istoku i Zapadu"
obavit emo sutra. Za prvo predavanje, mislio sam, trebam
poeti s postmodernizmom ili, preciznije, s postmodernom
politikom u obliku poststrukturalistike teorije s neim to
sam ve dugo odgaao.
A to je lake rei no uiniti. Poststrukturalizam je teorij-
ski zahtjevno podruje, usprkos publicitetu koji ga okruuje i
hiperbolikim politikim stavovima koje stvara za samog se-
be. Kako bismo vodili plodonosan dijalog, moramo biti sigur-
ni da govorimo o sasvim odreenim autorima i tekstovima
(vrlo zamrenom skupu autora i tekstova) koje spajaju, vie
ili manje, bitne zajednike karakteristike. Zbog toga sam pri-
premio biljeke, ali sam oklijevao s pisanjem samog predava-
nja, dijelom zbog toga to nisam bio siguran prua li dogaaj
ove vrste mogunost rasprave tako teorijski sloene, i s ko-
jom svrhom, doista? Za mene je ovaj problem bio privremeno
rijeen, manje-vie sluajno, prolog petka kad sam posjetio
ured asopisa new left review u Londonu i dobio kopiju za-
dnjeg izdanja asopisa, u kojem se pojavljuje Derridaov la-
nak predavanje o marxu. Proitao sam predavanje sljedeeg
dana, tijekom leta za Ljubljanu. Stekao sam dojam da je sam
Derrida otvorio prostor za dijalog (polemiki dijalog, moda)
izmeu marksizma i poststrukturalizma ili, odreenije, de-
konstrukcije nakon raspada komunistikih drava u bivem
Sovjetskom Savezu i istonoj te sredinjoj Europi. Proitao
sam Derridaov tekst, kao to sam rekao, u subotu poslije-
podne. Nedjelju sam proveo sreujui vlastite misli. Poeo
sam pisati samo predavanje, koje predstavlja refleksiju o vr-
sti otvaranja koje Derrida nudi u svom predavanju, ovog ju-
tra, to znai da ete uti tek poetnu, privremenu reakciju,
usprkos prividu pouzdanog, dovrenog teksta.
aijaz ahmad
273
gesta povezivanja
Izabrao sam Derridaov tekst jer nudi mogunost za procjenu
politike dekonstrukcije (u temeljnom smislu pojma 'politike'),
kako je on odreuje. Dio teksta u kojem Derrida prua dekon-
strukcijsko itanje Fukuyamine proslavljene knjige me, mo-
ram priznati, ne zanima iako Derridaova karakterizacija tog
djela ("u bitnome, nastavljanje na tradiciju Lea Straussa pre-
ko Allana Blooma, kolska vjeba mladog, poduzetnog, ali za-
kanjelog itatelja Kojvea i nekih drugih") u velikoj je mjeri
ispravna. Postoje vrlo opsene rasprave koje se tiu Fukuya-
mina rada, pogotovo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Drava-
ma. U svakom sluaju, Niethammerova knjiga posthistoire,
objavljena na njemakom jedva dva mjeseca nakon izdanja
Fukuyamina izvornog eseja na engleskom, ve je ukazala na
mnotvo zanimljivih naina ispitivanja podrijetla onoga to
je Fukuyama argumentirao. U cjelovitu eseju o Fukuyami i i-
roj tradiciji kraja povijesti u europskoj misli, Perry Anderson je
tada uspjeno proirio Niethammerove sugestije, potvrujui
snanije strane Fukuyaminih argumenata.

' Derridaov rad na
Fukuyaminoj knjizi, objavljen mnogo kasnije, ini mi se kon-
vencionalnim. Rasprava bi bila plodnija da je Derrida usmjerio
svoju misao na politike i filozofijske poveznice izmeu Fuku-
yamina argumenta kraja povijesti i proglaenja kraja svih me-
tanarativa koji se lako mogu nai u radovima mnogih pobor-
nika dekonstrukcije. Ali Derrida ne postavlja, naalost, ovo
bitno pitanje. Da je bio preuzeo ovaj izazov, mogao je doi do
zakljuka da je Fukuyamin argument, izmeu dviju tvrdnji 'kra-
ja', mnogo manje naivan na iskljuivo filozofskom terenu.
3 Francis Fukuyama, the end of history and the last man, London, 1992.
4 Lutz Niethammer, posthistoire: has history come to an end?, Verso, London,
1992. Izvornik je na njemakom objavljen 1989.
5 Perry Anderson, the ends of history, u: a zone of engagement, Verso, London, 1992.
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
274
Ono to me zapravo zanima jest pravi povod ovom tekstu:
Derridaova gesta povezivanja s nasljeem marksizma, upra-
vo sad kad se ini da je vrijeme komunizma u Europi, isto-
noj i zapadnoj, definitivno prolo. Ali Derrida takoer govori
o odreenoj vezi izmeu marksizma i dekonstrukcije i cilja
na istisnue naeg historijskog razumijevanja marksizma u
korist razumijevanja drugaije vrste, razumijevanja u mesi-
janskom registru. On predlae, uz pronicljivu dijagnozu bit-
nih problema suvremene Europe, neto to mogu nazvati
jedino anti-politikom, ak i ako meu mnogim znaenjskim
slojevima ove rijei ujemo onu specifinu nijansu osobnog
svjedoanstva koju je Havel pokuao upisati u samu rije.


Referirajui se na najrecentniji i poneto pomirljiviji tekst
dekonstrukcije, potonji mi prua priliku za izdvajanje ono-
ga to bi marksist poput mene smatrao neprihvatljivim u de-
konstrukcijskim promiljanjima o politici, ak i kad su te ide-
je dotjerane do vrhunca, kao to zasigurno jesu u tekstu koji
je predmet ovog osvrta.
Upozorio bih vas, prije svega, na aktivni smisao naslo-
va dananjeg predavanja: Derrida u pomirenju. Naslov nije
"Pomirenje s Derridaom", u smislu starijeg sukoba koji se sad
razrjeuje ili ve postignutog ina. Niti je naslov "Pomireni
Derrida", to bi nosilo nijansu podinjenosti, novo naene
pasivnosti s Derridaove strane u odnosu na Marxa, ili mar-
ksizma u odnosu na Derridaa. U svakom sluaju, tad bismo
imali osjeaj suvie lako steene zadovoljtine. Umjesto to-
ga, elim uputiti na smisao aktivnog procesa i jednog subjek-
ta: modus pomirenja; Derrida u procesu pomirenja; i mi, da-
kle, reagirajui na proces koji je Derrida inicirao; sudjelujui
u identifikaciji identifikaciji u pozitivnom smislu identifici-
ranja s nakanom ovog pomirenja, ali i u smislu identifikacije
6 V. vaclav havel or living in truth (ur. Jan Vladislav), London 1986. u vezi sa
specifinom obradom pojma 'anti-politike', iako moja upotreba pojma u ovom
tekstu ukazuje na vrlo razliito i oitije znaenje.
aijaz ahmad
275
onoga to je Derrida preuzeo kao predmet svog pomirenja.
Uici i problemi Derridaova teksta, za nas kao itatelje, lee
upravo u ovom dvostrukom kretanju identifikacije.
Prvo pitanje koje se namee jest, naravno, pitanje vr-
ste teksta koji je Derrida napisao. Uzimajui u obzir mno-
tvo motiva i metafora, kao i sredinju ulogu forme retorike,
u odnosu na utjecaj i uinkovitost ovog teksta, mogli bismo
biti skloni tretirati ga prije svega kao knjievni tekst. Knjiev-
ne karakteristike duboko su smjetene u ono to smatram
primarnom svrhom teksta, u njegovu performativnost. Ovo je
u osnovi performativan tekst pisan u specifino knjievnom
modusu. Tekst koji ne nudi analizu, ve izvedbu: ritualnu
izvedbu pokapanja i obnove to dovodi do motiva zavjeta i
sablasnosti i obeanja oplakivanja mrtvih, kao i zavjeta i
obeanja da e mrtvi biti ouvani, ukratko, tekst objave srod-
nosti, i vie od toga, tekst potvrivanja oinstva; prizivanje
nasljedstva u registru sablasnosti, priznanje marksistikog
porijekla i nasljea u trenutku kad no neoliberalnog kon-
zervativizma pada na Europu, a faizam, sam uskrsnut bauk,
pod okriljem novih vrsta rasizma i novih patriotizama, ulja
se Europom: svim dijelovima Europe, zapadnom, istonom i
sredinjom.
rad nasljedivanja
Ponimo ondje gdje Derrida poinje, uvodnim inom pozici-
oniranja unutar vlastitog rada ograivanjem teksta dvama
citatima iz Hamleta, koji postavljaju Duh mrtvog oca u prvi
plan (oita referenca na Derridaov naslov sablasti marxa
kao i na temu konanosti smrti marksizma i tvrdnju da je on, i
njegovi dekonstrukcionisti, istinski nasljednik Marxa, mrtvog
Oca, a ne komunisti i ljudi openito poznati kao marksisti).
Navodim citat na poetku teksta, s njegovim ponavljanjem
kljune fraze:
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
276
hamlet: Vrijeme je razglobljeno Zaklinjem se.
duh (pod zemljom): Zakunite se.
(Zakunu se trei put)
hamlet: Umiri se, uznemireni Due! Tako gospodo,
Svom ljubavlju se vama preporuujem.
I to siromah kao to je Hamlet moe
Uinit da vam prui ljubav, prijateljstvo,
Izostat nee, ako bog da. Skupa hajdmo;
I stalno prste na usnama drte, molim.
Vrijeme je razglobljeno. O, prokleti jad,
to ikada se rodih da mu vratim sklad!
No, hajd, poimo zajedno.
(Odlaze) /
Evo pozicioniranja: Sin, sam sa svojim Duhom, u "razgloblje-
nu" vremenu (kvazireligiozan ton bit e ukljuen u Derridaov
tekst poneto kasnije, ali ve moemo primijetiti naznaku
Svetog duha i njegova slavnog Sina, kao i naznaku osamlje-
nosti Sina u inu kojim od sebe pravi jedinstvena patnika za
sve ovozemaljske grijehe). Nadalje, tema obeanja i zavjeta: u
ovom citatu, Duh izgovara tek jednu rije: "Zakuni se", uslijed
ega "se zaklinju". Ukratko, u ovom se ulomku Hamlet zdruu-
je s duhom svoga ubijenog oca, ili tonije, sa Sablasti oca, ka-
ko bi Derrida utvrdio, prizivajui neto kasnije u svom tekstu
poznatu frazu iz komunistikog manifesta, prema kojoj sa-
blast komunizma progoni cijelu "staru Europu". Dakle, duh ko-
jem se na moderni, metaforiki Hamlet zaklinje jest: a) autor
tih rijei, Marx, ali isto tako i b) subjekt tih rijei, sam komu-
nizam, ta stvar, to jest, povijest koja progoni "staru Europu",
povijest za koju se kae da je mrtva, kao to je Hamletov otac
mrtav, tako da se Hamlet nije mogao obvezati Ocu, ve jedi-
no stalno prisutnom, proganjajuem Duhu. Zapoinjemo s fi-
gurom sina koji aluje ("Umiri se, uznemireni Due") uhvaen
7 Svi citati iz Hamleta navedeni prema prijevodu Josipa Torbarine (op. prev.).
aijaz ahmad
277
u inu zdruivanja ("Poimo zajedno") s obeanjem na jeziku
toliko sudbinskim da nosi snagu kletve ("Vrijeme je razgloblje-
no. O, prokleti jad"), ali i herojstva u samotnoj velianstve-
nosti ("to ikada se rodih da mu vratim sklad!"). Dakle, obea-
nje glasi: to komunizam nije mogao, uinit e dekonstrukcija.
Teme nasljea, alovanja i obeanja progone cijeli Derridaov
tekst, koji e autor privesti kraju uz rijei samog Duha, kojima
emo se jo vratiti. Obratimo sad panju na teme "nasljea" i
"alovanja" u iskazu samog Derridaa:
Nasljee nikad nije zajameno, ve je uvijek zadatak.
Taj zadatak nam predstoji toliko neupitno, koliko je
neupitno da smo nasljednici marksizma, ak i prije
pristanka ili odbijanja, i kao svi nasljednici, mi smo
u alovanju (str. 40).
Ali dilema Derridaova teksta proizlazi iz injenice da je posve
nejasno to je predmet autorova alovanja i da nije jasno za-
to ba sada aluje. Zato je raspad Sovjetskog saveza ba
njega potaknuo na alovanje? emu poistovjeivanje pada
komunistikih drava u Europi sa smru marksizma, koje je
toliko drago pristaama slobodnog trita kojima se inae su-
protstavlja u tekstu? Kada je Derrida u prolosti poistovjetio
Sovjetski Savez s marksizmom, tako da pad jednog postaje
povodom oplakivanja smrti drugog? Ovaj aspekt teksta uzro-
kuje dojam da je motiv alovanja, koji strukturira ostatak
teksta, zasnovan na odreenom pogrenom prepoznavanju
vlastita trenutka.
Vrlo irokim potezom, Derrida se identificira kao jedan
od onih koji su se oko 40 godina "suprotstavljali de facto mar-
ksizmu ili 'komunizmu' (Sovjetskom Savezu, Internacionali
komunistikih partija i svemu to je proizilo iz toga)" (str. 33,
8 Brojevi stranica odnose se na Derridaov tekst pod naslovom Lecture, objavljen
u new left review, 2005.
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
278
kurziv dodan). Ta rije svemu, pridaje toliku konanost i sigur-
nost njegovoj tvrdnji da postojei socijalizmi nikad nisu po-
stigli nita dobro ne samo vladajui reimi, ve i svaka stran-
ka koja je ikad postala dijelom Internacionale; reimi kao i
pokreti da je nejasno zato ga je raspad tih socijalizama po-
nukao na alovanje. Na drugom mjestu (str. 54), Derrida kon-
statira da je "dekonstrukcijsko miljenje" ("ono koje mi je od
vanosti ovdje") proizilo iz opozicije spram ideologija libe-
ralnog kapitalizma i, njegovim rijeima, spram "najopreznijih
i najmodernijih reinterpretacija marksizma od strane odre-
enih marksista (poglavito, francuskih marksista i grupe
okupljene oko Althussera) koji su vjerovali da moraju odvojiti
marksizam od bilo koje teleologije ili od bilo koje mesijanske
eshatologije". Derrida se, dakle, na najopenitijoj razini, pro-
tivi svemu to se moe povezati s realnom povijeu komu-
nistikih partija i "realno postojeim socijalizmima" prolih
vremena, preciznije, on se odavno suprotstavlja, i jo uvijek
se suprotstavlja, "najbudnijim" marksistima svoje nacional-
ne tradicije, tj. Althusseru i onima oko njega. No prema emu
u toj filozofijskoj tradiciji Derrida pokazuje toliku odbojnost?
Prema tome to su pokuali "odvojiti marksizam od bilo koje
teleologije ili bilo koje mesijanske eshatologije", dok, njego-
vim vlastitim rijeima, "moja je pozornost usmjerena upra-
vo na razlikovanje prve od druge". Drugim rijeima, njegovo
dekonstrukcijsko rasuivanje tei odvajanju "marksizma" od
"teleologije", ali i rekonstrukciji marksizma kao "mesijanske
eshatologije". Uskoro u se vratiti ovom problematinom pi-
tanju Derridaova shvaanja marksizma kao "mesijanske afir-
macije" (naglasak Derridaov), no samo pitanje stoji: ako su
snage koje je dekonstrukcija promatrala kao protivnike (poli-
tike protivnike, u liku komunistikih partija i realno postoje-
ih socijalizama; filozofske protivnike, u liku "budnih" filozo-
fa iz Derridaova miljea i grada) konano poraene, zbog ega
bi Derrida trebao alovati? Zato umjesto alovanja ne bi ui-
vao u trijumfalnom i slavljenikom raspoloenju?
aijaz ahmad
279
Sugerirao bih da metafora alovanja ima vrlo preciznu i ograni-
enu upotrebljivost, i da se odnosi na onaj aspekt Derridaove
filozofske imaginacije koji eli igrati Hamleta, koji eli naslije-
diti ostavtinu marksizma (sad kad je marksizam, po njegovu
miljenju, mrtav kao i duh), koji eli biti Princ Princ Danske,
Princ Dekonstrukcije, koji bi bio dovoljno pravian da ispravi
vrijeme koje je razglobljeno. Ukratko, Derrida se nadao da e
se kolaps povijesnog marksizma podudarati barem s filozof-
skim i akademskim trijumfom dekonstrukcije, a ne neolibe-
ralne desnice. On aluje, drugim rijeima, ne toliko zbog smrti
Oca per se, ve zbog naina na koji je umro, i zbog injenice
da kraljevstvo nije naslijedio Princ Dekonstrukcije, ve desni-
arski uzurpatori. (Ovdje se moemo podsjetiti na paradoks
koji je Derrida mogao uzeti u razmatranje, ali ga nije nazna-
io u samom tekstu: u Shakespeareovoj tragediji, kraljevstvo
mrtvog Oca ne nasljeuje Sin Hamlet, ve pasivni promatra,
Fortinbras. ini se da su Hamleti ovog svijeta osueni na to da
ih uzurpatori opsjedaju, i da zauvijek ostaju neokrunjeni.) Evo
pravog predmeta oplakivanja: ne smrt, ve uzurpacija.
to se tie naina na koji Derrida formulira pitanje "tele-
ologije" i "mesijanske eshatologije", u pravu je kad zakljuuje
da Althusserov filozofski projekt odvaja marksizam od jednog
i drugog. Althusser je zasigurno nastojao zadrati koncept
znanstvenosti, kao to je nastojao izvoditi projekt socijalizma
iz antagonizama samog kapitalizma, a ne iz nekog voluntari-
stikog ili kvazihegelovskog pojma Povijesti (tj. teleolokog,
ali isto tako primitivnog, ciklikog poimanja povijesti u kojoj
se komunistiko drutvo vraa primitivnom komunizmu dale-
ke prolosti, na mnogo viem stadiju, zatvarajui krug u obliku
Drugog dolaska u skladu s mesijanskim predvianjem Spase-
nja), prema kojem bi radnikoj klasi bilo sueno oboriti kapita-
lizam. Na tom tragu Althusser inzistira da ono to marksizam
razmatra kao komunistiko drutvo budunosti nee biti kraj
povijesti (ovdje nema hegelijanskih udnji!), ve e se smjestiti
unutar povijesti, uz opasku da je i razvoj tog drutva podloan
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
280
kontradikcijama koje stvara njegovo vlastito povijesno kreta-
nje. Inzistiranje na ovom dodatku, na terenu politikih polemi-
ka, nedvojbeno je bilo u suprotnosti sa sovjetskim tvrdnjama
da je harmonino stanje cijeloga naroda, osloboeno od pri-
marnih kontradikcija, ostvareno. Ovakvim se inzistiranjem na-
stojalo osloboditi marksizam i od narativa mesijanskog spase-
nja prema kojem otueni ljudi u sadanjosti dobivaju obeanje
Drugog dolaska komunizma u nekoj dalekoj budunosti, kad e
ljudski ivoti biti osloboeni od svih drutvenih antagonizama,
kad e se sebstvo u potpunosti podudarati sa samim sobom i
kad e bie i svijesti biti jedno te isto. Takoer, moemo se pod-
sjetiti na to da je upravo "mesijansko" shvaanje sssr-a kao
jamca spasenja ljudske vrste, zaslijepilo mnotvo komunista
diljem svijeta nebrojene pojedince koji su po svim standardi-
ma bili inteligentni i hrabri za zloine staljinizma. U kapitali-
stikoj eshatologiji, ova "mesijanska" slika na svoj je nain po-
stavljena naglavce: ne Konano Stanje Dobra, ve Carstvo Zla,
prema upeatljivoj formulaciji Ronalda Reagana. Ova slika Do-
bra i Zla, "mesijanskog" i Sotonskog, uinkovito je zastrla stvar-
nost Sovjetskog Saveza od pogleda, kao i iznimnu sloenost
njegove uloge u svijetu, tijekom otprilike sedamdeset godina.
Apsolutizirajui odvajanje mesijanskog od teleolokog, ini se
da Derrida ne uvaava posve injenicu da je "mesijanska" ten-
dencija u odreenim vrstama marksizma duboko isprepletena
s teleolokim poimanjem povijesti, tako da je filozofski nemo-
gue, za politiku usmjerenu na punu sekularizaciju, voditi bor-
bu protiv teleologije bez borbe protiv mesijanskoga. Umjesto
toga, Derrida otklanja ideju socijalizma kao logine moguno-
sti koja proizlazi iz kontradikcija samog kapitalizma i smjeta
je u voluntaristiku domenu inova vjere. Otuda proizlazi kvazi-
religijska potraga za obnovom mesijanskoga, otuda takoer
proizlaze motivi "zavjeta" i "obeanja", koji su tako dominan-
tni da smo, na zauujue zaobilazan nain, pozvani govoriti o
"obeanju marksizma", iako smo neko obiavali jednostavno
rei "socijalizam". No to je zapravo to obeanje?
aijaz ahmad
281
Neiji razlozi za bivanje socijalistom mogu biti jednostavni-
ji od "ekanja dogaajnosti mesijanskog obeanja". U teoriji,
mogunost socijalizma proizlazi iz kontradikcija kapitalizma.
Opozicija kapitalizmu, moralno govorei, opravdana je sama
po sebi zbog toga to kapitalizam truje sam ljudski opstanak,
a kamoli ljudsku sreu. U trenutnim okolnostima, odlunost
namjere svrgavanja ovog globalno dominantnog sistema do-
ista ukljuuje ono to Ernst Bloch naziva "utopijskim vikom",
ali nije stoga potrebno sam utopijski aspekt komunistike
imaginacije pretvoriti u "mesijanstvo".
dekonstrukcija i desnica
Derrida je nevjerojatno elokventan i nepopustljiv kad je rije
o problemu uzurpacije (tj. dominacije ideologa ekstremne de-
snice nakon pada komunistikih drava u Europi), to sljedei,
podosta dugaak citat jasno pokazuje:
ini mi se da nitko ne moe osporiti injenicu da odre-
ena dogmatika trenutno pokuava uspostaviti svoju
globalnu hegemoniju, u paradoksalnim i sumnjivim
uvjetima. Danas u svijetu postoji dominantni diskurs ili
diskurs koji je na dobrom putu da postane dominantan.
Predmeti su toga diskursa Marxova djela i misli, mar-
ksizam (a to moda nije ista stvar), socijalistika Inter-
nacionala i univerzalna revolucija, nadalje, vie-manje
polagano unitenje revolucionarnog modela u njegovoj
marksistikoj inspiraciji te brz, strmoglav kolaps dru-
tava koja su ga pokuala ostvariti u, onome to emo
trenutno nazvati, citirajui manifest, "staroj Europi".
Ovaj dominantni diskurs esto poprima manini, slav-
ljeniki i ritualno-recitacijski oblik koji je Freud pripisao
takozvanoj trijumfalnoj fazi u radu alovanja. Priziva-
nje se ponavlja i ritualizira samo sebe, pridrava se for-
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
282
mula kao bilo koja vrsta animistike magije. Taj diskurs
proklamira, uz ritam mara: Marx je mrtav, komunizam
je mrtav, jako mrtav, a s njima su nestale njihove nade,
njihov diskurs, njihove teorije i njihove prakse. Kae:
ivio kapitalizam, ivjelo trite, dignimo ae opstan-
ku ekonomskog i politikog liberalizma!
Ako je tono da ova hegemonija pokuava ustoliiti
svoju dogmatsku orkestraciju u sumnjivim i paradok-
salnim uvjetima, razlozi se u prvom redu nalaze u tome
to ovo trijumfalno zaklinjanje nastoji zanijekati inje-
nicu i, prema tome, sakriti se od injenice da nikad u
povijesti horizont stvari iji se opstanak slavi (svi stari
modeli kapitalistikog i liberalnog svijeta) nije bio toli-
ko mraan, prijetei i sam pod prijetnjom.
Derrida s pravom istie paradoks koji proizlazi iz injenice da
se ono to prikladno naziva "maninim trijumfalizmom" zbog
kolapsa komunizma podudara s povijesnom razdobljem u ko-
jem je kapitalizam zaglibio u stagnaciji, rastrgan svojim kon-
tradikcijama, postajui u cijelom procesu sve vie prijeteim
i sve vie pod prijetnjom: ne radi se o razdoblju poveane
slobode, ve o mnogo brutalnijim reimima akumulacije i o
obnovljenim, rastuim rasizmima i faizmima. to omogu-
uje globalni povratak ekstremne desnice, osim kolapsa ko-
munizma, u razdoblju poniranja kapitalizma u stagnaciju (35
milijuna nezaposlenih samo u razvijenim kapitalistikim ze-
mljama) i u vrijeme nasilja koje eskalira (ako je razulareno ra-
zaranje Bagdada i kontinuirano maltretiranje brojnih malih
drava diljem svijeta bilo kakva indikacija)? Derrida ne izno-
si ovu poveznicu, ali mogli bismo dodati da je upravo kolaps
komunistikih reima u Sovjetskom Savezu, istonoj Europi i
bivoj Jugoslaviji, kombiniran s kolapsom radnikih pokreta
u zapadnoj Europi i paralelnim kolapsom radikalizama Tre-
eg svijeta u nerazvijenim podrujima, ideolozima kapitala
dao poticaj za pomak prema krajnjoj desnici. Derridaovo od-
aijaz ahmad
283
bijanje klasne politike ak i u ovom tekstu u kojem se zdru-
uje s marksizmom (a tome emo se vratiti kasnije) i njego-
ve optube za 'sve' to su komunistike partije ikada uinile,
toliko je ekstremno da iskljuuje spoznaju da su poraz komu-
nizma i globalni trijumf najbrutalnije vrste kapitalizma, kao i
dezorganiziranost radnikih pokreta te rast faizama diljem
Europe, dijelovi istog procesa. Hladni rat nije jednostavno
ieznuo: jedna je strana pobijedila, a druga izgubila. Derri-
da ne priznaje jedinstvo tog procesa iako je svjestan rezul-
tat prema kojima se odnosi s prezirom. On nas upozorava
na gotovo globalni konsenzus koji sad obuhvaa "govor ili re-
toriku onoga to se u Francuskoj naziva classe politique" (str.
38), kulturu komunikacije i masovne medije, te "znanstvenu
i akademsku kulturu, posebnu onu povjesniara, sociologa i
politologa, teoretiara knjievnosti, antropologa, filozofa, i
to posebno politinih filozofa, diskursi kojih se prenose aka-
demskim i komercijalnim izdavatvom i tiskom" (str. 39). Evo
Derridaova saetka ove raskrsnice:
Nitko nee previdjeti da su ta tri, ve spomenuta, mje-
sta, forme i moi kulture (izrazito politiki diskurs 'po-
litike klase', diskurs medija i intelektualni, znanstveni
ili akademski diskurs) spojeni istim aparatima ili apa-
ratima koji su neodvojivi od njih. Ti su aparati nedvoj-
beno sloeni, razlikovni, konfliktni i nad-determinirani.
Ali neovisno o konfliktima, nejednakostima ili nad-de-
terminacijama meu njima, oni komuniciraju i surauju
u svakom trenutku, u svrhu proizvodnje najvee sna-
ge kojom se osigurava hegemonija ili imperijalizam o
9 Pomalo je neobino da, nakon snanog iskaza bezuvjetne opozicije spram sve-
ga to su komunistike partije ikada uinile, Derrida sad odreuje (netom citirani
odjeljak) upravo komunistike zemlje kao drave koje su "pokuale ostvariti" ono
to jasno naziva "revolucionarnim modelom inspiriranim marksizmom". ini se da
se ovdje radi o logikoj nedosljednosti s obzirom na potpuno odbacivanje i netom
naveden opis.
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
284
kojem se raspravlja. To se ostvaruje zahvaljujui medij-
skom posrednitvu, u najirem, najpokretnijem i tehno-
loki najinvazivnijem smislu rijei (s obzirom na ubrza-
nje tehnolokog napretka?) (str. 39).
Moemo zakljuiti da se s Derridaom slaemo kad je rije o tro-
strukoj strukturi politikih, medijskih i akademskih diskursa
koje vee, Derridaovim rijeima, "jedinstven aparat" koji nije
tek pojava koja se iri diljem Europe, ve je, kao to Derrida
sjajno formulira, "tehnoloki invazivan" u svim privatnim i jav-
nim sferama. Na drugim mjestima on napominje da se napre-
dovanje ove strukture isprepletenih diskursa podudaralo s
kolapsom postojeih socijalistikih reima i uvelike mu prido-
nijelo. U ovoj globalnoj konjunkturi ak je i socijaldemokracija
ula u razdoblje opadanja diljem sjevernih i zapadnih podruja
Europe, otvarajui prostor otvoreno desniarskim reimima i
gurajui preostale socijaldemokratske reime sve vie prema
desnici. Moemo dodati da ovakvo stanje nije doprinijelo sa-
mo kolapsu komunistikih vlada, nego i trijumfu upravo onih
desniarskih ideologija u politikim zajednicama koje su izni-
kle iz kolapsa komunizma, u bivem sssr-u, istonoj Europi i
Jugoslaviji, i to do takva stupnja da ljevica u tim turbulentnim
podrujima ne predstavlja ni temeljnu opoziciju uvoenju tr-
inih odnosa. Da je radniki pokret bio snaniji u zapadnoj Eu-
ropi, uz kulture ljevice koje bujaju u civilnom drutvu, reime
barem ljeviarske socijaldemokracije, ako ne i pravog fronta
ljevice, reimi koji su nastali na ruevinama komunizma bili bi
puno drukiji. U postojeoj stvarnosti zapadne Europe sudbi-
na je istonoeuropskih reima (da ne govorimo o bivem sssr-
u i Jugoslaviji) ne po prvi put u povijesti, bila zapeaena.
Derrida se ne bavi ovim problemom, a ne razmatra ni ka-
ko su varijante antimarksizma, u obliku mnotva radikalizama
nakon '68. u Zapadnoj Europi, doprinijele opadanju, barem u
akademskim krugovima, tog istog marksizma ija reklamirana
smrt ga je potakla na ovu elokventnu intervenciju. Sam ishod,
aijaz ahmad
285
otvorena hegemonija desnice kao posljedica kolapsa komuniz-
ma, uvelike uznemirava Derridaa, i to je logino. U ovoj naro-
ito dvosmislenoj povijesnoj konjunkturi, koju obiljeuju neu-
spjeh Hruovljevih reformi u Sovjetskom Savezu, francuska
1968., invazija na ehoslovaku, pokreti za nacionalno oslo-
boenje u Vijetnamu i ostalim zemljama Azije i Afrike, pojava
Nove ljevice u razliitim zapadnim zemljama u takvoj, dakle,
konjunkturi, poststrukturalizam uope, a Derridaov projekt
dekonstrukcije posebice, u sferi intelektualne proizvodnje
predstavljali su se kao alternativa i marksizmu i konzervati-
vizmu. Neemo komentirati stvaran doseg ove politike alter-
native. Dovoljno je napomenuti da je utjecaj dekonstrukcije u
dijelovima nekomunistike (esto antikomunistike) akadem-
ske ljevice na amerikim i europskim sveuilitima zasigurno
bio omoguen injenicom da se nije radilo o diskursu desnice
iako su mnogi marksisti, a meu njima i ja, tvrdili da je dekon-
strukcija bezuvjetnim ratom protiv politikog marksizma, svo-
jom antipatijom spram organizacija radnike klase, kao i spram
organizirane politike ljevice, te svojim zalaganjem za globalnu
hermeneutiku sumnje, nesvjesno pridonijela stvaranju mo-
gunosti za preporod prave desniarske inteligencije.
I doista sam ozbiljan kad govorim o "nesvjesnom dopri-
nosu". Upotrebljavam rije 'nesvjestan' jer Derridaa nikad ni-
sam smatrao ovjekom desnice, bez obzira na ograivanja od
njegova rada i utjecaja (vie u vezi s deridijancima, nego s njime
samime). Sigurno je da on nije aktivno tragao za drutvom de-
sniara ili za trijumfom njihove 'dogmatike', a ovo nipoto nije
ni prvi put da se Derrida izjanjava o svojoj srodnosti s onim
to naziva "odreenim duhom marksizma". ! Ipak, simptoma-
tino je da ak i u ovom tekstu (u modusu 'pomirenja') Derrida
10 U vezi s ranijim izraavanjima ove srodnosti, a posebno u vezi sa sloenim pro-
blemom Derridaova dobra miljenja o Althusseru i razilaenj u miljenju izmeu
njih dvojice, v. Politics and Friendship: An Interview with Jacques Derrida i Derri-
daov posmrtni govor posveen Althusseru, u: the althusserian legacy, ur. E. Ann
Kaplan i Michael Sprinker, Verso, London 1993.
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
286
ne govori o napadima dekonstrukcionista, posebno ameri-
kih, na politiki marksizam i o dijeljenju filozofskog prosto-
ra s otvoreno liberalnim pragmatizmom. Ne obazire se ni na
otrinu politike retorike dekonstrukcionista, koja se pribli-
ava desniarskoj 'dogmatici' koju ovdje osuuje. Ne bi ga,
naravno, trebalo smatrati odgovornim za djela onih koji pri-
zivaju njegovo ime; dekonstrukcija je u velikoj mjeri disciplina
uskih akademskih granica, a to utjee na njezin potencijalan
doprinos trijumfu kapitalizma, nasuprot moguim eljama
samih dekonstrukcionista. Ipak, kad Derrida povlai pitanje
"znanstvene i akademske kulture", ili preciznije, pitanje "teo-
retiara knjievnosti diskurs kojih se prenosi akademskim i
komercijalnim izdavatvom i tiskom", sigurno je da je mogao
promisliti veze izmeu dekonstrukcionista i rutinskih varijan-
ti antikomunizma, posebno u Sjedinjenim Dravama, gdje je
njegov utjecaj, prema akademskim standardima, bio znaajan.
Tekst je takoer nejasan u pogledu pretpostavljene temeljne
razlike izmeu politike koju preporuuje i manje okrutnih, so-
fisticiranijih oblika liberalizma (izuzimajui blagotvorne po-
vezanost s onim to naziva "odreenim duhom marksizma" i
metaforiki jezik "nasljedstva" i "obeanja marksizma").
Derrida, kao to sam napomenuo, sigurno nije ovjek
desnice. Kad bih skicirao svoj dojam njegove politike pozi-
cije, morao bih uzeti u obzir ostavtine poput romantizma,
anarhizma, nadrealizma, pa ak i neke struje politikog libe-
ralizma, ali ne i onu konzervativne desnice. Dakle korisno je
prepoznati da, kad Derrida koristi metafore "nasljea", "alo-
vanja" i "obeanja", to ini iz iskrenog osjeaja gubitka, jer je
preporod desnice zasigurno predstavljao muno iskustvo za
Derridaa, kao to bi predstavljao, iz druge perspektive, i za
marksista. Derrida je vrlo paljivo odabrao prizvuk koji eli
proizvesti svojim pisanjem u ovom tekstu. To je prizvuk po-
smrtne pjesme, propovijed poraenima, jezik zacjeljivanja ra-
na kako bi nova obeanja mogla biti odrana, obeanja da e
ono to je ranije obeano ipak biti ispunjeno, ali na nov nain.
aijaz ahmad
287
Posluajte ovaj primjer kako biste stekli dojam te intonacije,
dijelom propovjedne, dijelom primjerene naricanju:
Moramo proi ovuda, mi takoer, mi moramo proi u
tiini, to blie povrini zemlje, povratak ivotinje: ne
figura stare krtice ("Dobro reeno, stara Krtice"), niti
figura odreenog jea, ve preciznije, figura "osjetljiva
dikobraza", !! dok se duh Oca sprema magijski ga ma-
knuti uklanjanjem "vjenog grba" od "uiju od krvi i
mesa" (str. 58)
U ovoj intonaciji, vie no u bilo emu drugom, moe se uoiti
Derridaova volja za pomirenjem s onim emu se uvelike su-
protstavljao u prolosti. Ali kako on preobraava ovu volju za
pomirenjem u analitiko razumijevanje prolosti, u politiku
projekciju budunosti, u razumijevanje same stvari, marksiz-
ma, s kojim se sada miri?
Derridaova osuda neoliberalnog konsenzusa poprae-
na je jednako pronicljivim dojmom o tome kakva Europa izbi-
ja na povrinu: "Kao u vrijeme manifesta", kae Derrida, "eu-
ropski se savez formira, progonjen onim to iskljuuje, protiv
ega se bori, nad im vri represiju" (str. 44). Derridaov stil
ovdje je varljiv kao i inae, ali moemo opravdano iitati
moda i uitati njegove reference na cijeli niz fenomena:
na drave Istone Europe i Balkana koje e nova Europa, Uni-
ja, asimilirati tek selektivno, uvelike kao periferijski izvor jef-
tine radne snage; na neeuropske manjine koje su zaglavile
u Europi, koja je tako trijumfalno zapadnjaka; na cijeli niz
neeuropskih zemalja koje Sjeverna Amerika i Zapadna Euro-
pa tretiraju kao mete pljake, unitenja, nadzora i redarstve-
nih akcija. to se navedenog tie, moemo se u potpunosti
sloiti s Derridaom. Ali ini se da ovako uobliene fraze suge-
riraju da je porast iskljuivosti u europskoj politici posljedica
11 Izvorno "porpentine", referenca na Shakespearea (op. prev.).
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
288
procesa koji vodi Uniji ili barem znaajna karakteristika tog
procesa. Bit u izravan to je netono. Ksenofobija je mno-
go izraenija u taerista, nacionalista i faista u odnosu na
tvrdokorne zagovaratelje Unije i birokraciju u Bruxellesu. Rav-
notea drutvenih snaga u pojedinim zemljama Europe toli-
ko se pomaknula prema desnici, i Unija osjea takve pritiske
iz mnogih smjerova, da se trenutano piu sporazumi koji se
odnose na podruja poput zakona o regulaciji imigracije, koji
odraavaju takve pritiske.
No, kako bilo. Ova linija Derridaove misli najjasnija je
kad kritizira Fukuyaminu koncepciju svijeta kao objekta ne-
oliberalne globalizacije. Citirat u bitan ulomak:
Ako se razmotri da on [Fukuyama] na drugom mjestu,
kao gotovo zanemariv izuzetak, tretira injenicu da ono
to hladnokrvno naziva "Islamskim svijetom" ne ula-
zi u "opi konsenzus" koji se, kako kae, uobliuje oko
"liberalne demokracije" [str. 211.], onda se barem moe
postaviti hipoteza o perspektivi koju Fukuyama privi-
legira u eshatolokom trokutu. Model liberalne dra-
ve na koji se izravno poziva nije samo Hegelov, koji je
privilegirao "kransku viziju". Ako je "postojanje drave
dolazak Boga u svijet", kao to se moe proitati u filo-
zofiji prava koju Fukuyama navodi, onda takav dola-
zak posjeduje smisao kranskog dogaaja. Francuska
revolucija bila bi "dogaaj koji je preuzeo viziju drutva
slobode i jednakosti, i usadio je ovdje na zemlji" [str. 199.
i passim]. Ovakav kraj Povijesti u osnovi predstavlja kr-
ansku eshatologiju. Konzistentan je s aktualnim dis-
kursom pape o Europskoj zajednici, predodreenoj da
postane kranska drava ili naddrava, ta bi zajednica
ipak pripadala nekoj Svetoj alijansi. (str. 43 / 44)
Derrida lucidno primjeuje da je ogranieni religijski partiku-
larizam (uvjerenje da smo suoeni s religijsko-kulturnim suko-
aijaz ahmad
289
bom meusobno suprotstavljenih civilizacija) karakteristika
ne samo odreenih islamistikih zemalja ve i samog Zapada,
same kapitalistike Europe u trenutku najveeg trijumfa, to
od ovog ulomka ini dobrodolo osvjeenje. U ovakvu formu-
laciju ak se moe uitati odreen smisao da bi preoblikovanje
Europske unije na sliku i priliku Svete alijanse Europi moglo
podariti, s obzirom na bogatstvo, oruanu snagu i "tehnolo-
ki invazivnu" dogmatiku, mnogo veu agresivnost od one ko-
ju bi mogli prikupiti islamistiki fundamentalisti. Derridaovo
upozorenje je svrhovito, iako bismo na umu trebali imati je-
dan uvjerljiv protuargument: unutar postojee konjunkture
klasnih i ostalih politikih snaga u Europi te njihove ravnotee,
Unija se ini ireverzibilnom i u mnogo emu prog resivnom; ho-
e li Unija, koja se upravo oblikuje, postati nova Sveta alijansa
pomlaeni kranski svijet, Klub bijelih mukaraca uvelike
ovisi o nainu na koji e se lijeva politika pozicija moi artiku-
lirati i braniti u Europi, kao i o tome koliko se ljevica moe po-
svetiti stvaranju Europe kao istinski otvorenog drutva, nasu-
prot eljama Thatcherica i Le Pena ovoga svijeta.
Mnogo toga to Derrida govori o ovoj temi moemo
spremno prihvatiti, s osjeajem drugarstva, bez obzira na
prola zajedljiva neprijateljstva izmeu marksizma i dekon-
strukcije. Ali, to Derrida suprotstavlja neoliberalnom kon-
senzusu i partikularistikim zatvaranjima Europe, kao to
kae, "...u ime novog Prosvjetiteljstva za nadolazee stolje-
e" (str. 55). ! Prvo, evo afirmacije same dekonstrukcije kao
radikalizacije marksizma:
12 Derridaova uporaba rijei "Prosvjetiteljstvo" ovdje se ini namjernom, i u
svakom je sluaju hvalevrijedna, s obzirom na to da se "Prosvjetiteljstvo", u tek-
stovima koji se na njega pozivaju, u manifestacijama osobito povezanim sa Sje-
vernom Amerikom i tzv. indijskom dijasporom, esto pojavljuje kao neto poput
carstva zla koje obuhvaa nekoliko stoljea i konstituira sve moderne imperija-
lizme i kolonijalizme. U poglavlju naslovljenom Umori i razdori Derrida referira na
ovaj problem jo izravnije: "Marksizam je nasljednik duha Prosvjetiteljstva koji
ne smije biti otklonjen".
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
290
Dekonstrukcija nikad nije imala ni smisla ni interesa,
barem prema mom miljenju, osim kao radikalizacija,
to znai takoer u tradiciji odreenog marksizma, u
odreenom duhu marksizma. Dogodio se pokuaj radi-
kalizacije marksizma zvan dekonstrukcija ali radika-
lizacija uvijek stoji u odnosu duga spram same stvari
koju radikalizira. (str. 56, kurziv u originalu)
Neu prihvatiti tvrdnju da dekonstrukcija predstavlja radikali-
zaciju marksizma, ali Derrida ima pravo na svoje miljenje. Na
to misli pod "radikalizacijom" postaje jasnije u sljedeem od-
lomku koji u citirati. Ono to elim naglasiti jest da Derrida
poneto potiskuje i pomalo preispisuje povijest dekonstrukci-
je kad tvrdi da "dekonstrukcija nikad nije pronalazila smisao u
raskidu s marksizmom niti je u tome leao njen interes" ili kad
nastavlja inzistirati da je dekonstrukcija oduvijek bila bliskim
roakom marksizma, samo to je bila radikalnija. Neemo ko-
mentirati analogiju koju Derrida na ovom mjestu (i drugdje) po-
kuava uspostaviti izmeu dekonstrukcije, koja je vie od etvrt
stoljea u osnovi funkcionirala kao tekstualna hermeneutika u
ogranienim akademskim krugovima, i marksizma, koji je, s pra-
vom ili ne (prije bih rekao, s pravom) imao podosta znaajnu ulo-
gu u svjetskoj povijesti 20. stoljea, ak i kad ignoriramo njego-
vo ishodite u 19. stoljeu. Bez obzira na to, posve je tono da
se sam Derrida drao na distanci od pretjeranih antimarksisti-
kih radikalizama. Ipak, mnogi njegovi kolege u Sjevernoj Ameri-
ci nisu imali potrebu za marksizmom, to se posebno odnosi na
kolege sa sveuilita Yale, koji su bili toliko korisni za stvaranje
Derridaova meunarodnog statusa, i od kojih se on nikad nije
distancirao. Neki su bili vie neprijateljski raspoloeni prema
marksizmu od drugih, ali neprijateljski je stav bio zajednikom
karakteristikom. Znaajna osobina Derridaova argumenta jest
da se sve pogreke i sva zla pripisuju mnogim duhovima mar-
ksizma, dok se povijest dekonstrukcije ne podvrgava estokoj
kritici.

! Za filozofa, s pravom tako poznatog po dekonstrukciji
aijaz ahmad
291
svih retorika nedunosti, ova je nekritika procjena pozicije na
kojoj se dekonstrukcija smjeta u recentnoj intelektualnoj po-
vijesti, u najmanju ruku, jako iznenaujua.
dvosmislena radikalizacija
Uzimajui u obzir ovo pojanjenje, pogledajmo sad drugi ko-
rak koji Derrida poduzima, ponavljajui optubu da su ak
i "najbudniji" marksistiki filozofi razumjeli misao Karla
Marxa jednostavno kao "teleologiju" koja "ponitava povi-
jesnost". Radikalizacijom Heideggera, Derrida istinsku "po-
vijesnost" poistovjeuje s "dogaajnou" koja djeluje kao
poetak "mesijanskog":
Dopustite mi ukratko podsjetiti na odreenu dekon-
strukcijsku proceduru, barem onu za koju sam smatrao
da se njome trebam baviti, koja se od samog poetka
sastojala od propitivanja onto-teo, ali i arheo-teleo-
lokog koncepta povijesti u Hegela, Marxa ili ak u
epohalnom miljenju Heideggera. Ne radi suprotstav-
ljanja tom konceptu, uz pomo kraja povijesti ili ahisto-
rinosti, ve posve suprotno, kako bih pokazao da ova
onto-teo-arheo-teleologija ograniava, neutralizira i, u
konanici, ponitava povijesnost. Tad je zadaa bila pro-
miljati neku drugu povijesnost ne novu povijest, a jo
manje "novi historicizam" !, ve drugo otvaranje doga-
ajnosti kao povijesnosti, koje dozvoljava (suprotno
13 Derrida primjeuje u svojoj knjizi, s uitkom: "Odreeni sovjetski filozofi su mi
u Moskvi, prije nekoliko godina, rekli: najbolji prijevod rijei 'perestroika' je jo uvi-
jek 'dekonstrukcija'." Ja bih volio rei Derridau (pod uvjetom da se shvati u duhu
ale): "Ali, pogledaj to se dogodilo s perestroikom!"
14 Derrida ne referira na ameriki novi historizam, kao kontekstualni pristup
u prouavanju renesansne knjievnosti i kulture, ve na filozofijsku tradiciju hi-
storicizma (op. prev.)
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
292
odricanju mogunosti) otvaranje pristupa afirmativnu
miljenju mesijanskog i emancipacijskog obeanja kao
obeanja. (str. 52, kurziv dodan)
Moram priznati da me poistovjeivanje "povijesnosti" s otva-
ranjem "pristupa" "mesijanskom" pomalo ostavlja bez rijei.
ak i u ovom sluaju, korisno je primijetiti da je, prema Derri-
dau, nadilaenje Hegela, Marxa, pa ak i Heideggera, kojeg
posebno hvali, oduvijek bilo miljeno upravo s ciljem obnove
"mesijanskog". Mesijanska emancipacija u slinom je ulomku
jo izravnije poistovjeena s marksizmom:
Ako postoji duh marksizma koji nikad neu biti spreman
porei, to nije samo kritika ideja ili stav propitivanja
Ve prije odreena emancipacijska i mesijanska afirma-
cija, odreeno iskustvo obeanja koje se moe pokuati
osloboditi svake dogmatike, ak i svakog metafiziko-
religijskog odreenja, i svakog mesijanizma. (str. 54)
Marksizam je tako poistovjeen s "propitivakim stavom",
to je dovoljno poznato iz marksistikih definicija samog
marksizma, ali ubrzo se, jo snanije, izjednauje i s "mesi-
janskom afirmacijom" koja se pokuava osloboditi ne samo
od "metafiziko-religijskih odreenja" ve i od onoga to se
jednostavno naziva 'dogmatikom'. Znaajno je to se Derrida
sad ve drugi put koristi rijeju 'dogmatika'. Ranije u tekstu,
preciznije, u ulomku koji sam ve citirao, Derrida je osuivao
'dogmatiku' desnice, a sad govori o 'dogmatici' ljevice i, iako
ne kae eksplicitno, oito je da pod nazivom ove druge 'do-
gmatike' razotkriva sve organizirane oblike politike koji su
dosad bili povezani s Marxovim imenom (ukljuujui osobito
"Sovjetski Savez, Internacionalu komunistikih partija, i sve
to je otuda proizilo", prema ranijoj formulaciji). Stoga se
nalazimo na poznatom terenu: dekonstrukcija kao Trei put,
nesumnjivo suprotstavljen desnici, ali i "svemu" to je pojam
aijaz ahmad
293
"Internacionale" oznaivao u povijesti, kao to je Derrida ra-
nije naglasio. Ve smo razotkrili odreen paradoks: ni poli-
tikim ni filozofijskim tradicijama koje se obino povezuju s
Marxovim imenom nije dozvoljeno poistovjeivati se s onim
to Derrida prepoznaje kao "duh Marxa", pa ipak, poraz tih
tradicija prepoznat je kao trenutak Marxove smrti, koji po-
tom postaje povodom alovanja. Ovaj paradoks dodatno
je zakompliciran: kako bi se identificirao s tim "odreenim
Marxovim duhom", Derrida mora ne samo zakinuti marksi-
zam za sve njegove politike prakse i filozofijske tradicije ve
ga i obnoviti samo na temelju neodreenosti "obeanja", u
"mesijansko-eshatolokom" modusu.
Koliko god esto rijei poput "mesijanizam" i "mesijan-
sko" opsjedaju drugi dio Derridaova teksta, itatelji e do-
ivjeti olakanje spoznavi da se Derrida dri na distanci od
metafizike i religije. ini se da je Derrida inspiriran Benjami-
novim gotovo eshatolokim pokuajima usklaivanja mar-
ksizma sa idovskim misticizmom. U odreenom se smislu
radi o Derridaovu preispisivanju Benjaminovih refleksija o
Anelu povijesti, ali bez Benjaminova konkretna pozicionira-
nja u idovskom misticizmu (moda je zato i postavio ograni-
enje da eli odvojiti "mesijansko" od "mesijanizma"), sve to
preostaje od tog aspekta Benjaminove muke jest jezik, reto-
rika igra istovremeno sekularne i mesijanske emancipacije:
slika nada ovjeanstva jednom ustolienih u religiji, potom
u marksizmu, a sad, prema Derridaovoj elji, novoustolienih
u "radikalizaciji" dekonstrukcije. Doista jest olakanje, kao
to sam rekao, to Derridaov mesijanizam tvrdi da je oslobo-
en "metafiziko-religijskih odreenja", ali to je bit dogmati-
ke od koje eli osloboditi svoj mesijanski projekt:
Mogue je i dalje govoriti o dominaciji u polju snaga ne
samo uz odgodu konane podrke, koja bi bila iden-
titet i samoidentitet jedne drutvene klase, ve i uz
odgodu kredita danog onome to Marx naziva idejom,
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
294
odreenjem nadgradnje kao ideje, ideala ili ideoloke
reprezentacije, ak i kao diskurzivne forme ove
reprezentacije (str. 41)
Uvjet je osloboenosti od 'dogmatike' govor o "dominaciji"
koja je bitan nieanski pojam koji Derrida ovdje rabi na sli-
an nain na koji je Foucault govorio o "moi", kao o gotovo
transcendentnoj kategoriji bez referenci na "identitet ili sa-
moidentitet drutvene klase", "nadgradnju" ili na "ideoloku
reprezentaciju", pa ak i na "diskurzivne forme ove reprezen-
tacije". Dolazak "nove Internacionale" najavljuje se na teme-
lju poricanja drutvene klase, ideologije i njezinih reprezen-
tacija, ideje nadgradnje a to se zbiva upravo sad kad su prva,
druga, trea, pa ak i etvrta Internacionala mrtve. A to je
zapravo ova Internacionala?
Ona ["nova Internacionala"] kasna je poveznica , bez
statusa, bez naslova i bez imena, jedva javna iako nije
ilegalna, u skrivanju, ona je bez ugovora, 'izglobljena',
bez koordinacije, bez partije, bez zemlje, bez nacional-
ne zajednice (Internacionala prije, preko i onkraj svake
nacionalne odreenosti), bez dravljanstva, bez zajed-
nike pripadnosti jednoj klasi. Naziv nove Internacio-
nale ovdje je pridodan onome to poziva na prijatelj-
sko saveznitvo bez institucije, meu onima koji su jo
uvijek nadahnuti bar jednim od duhova Marxa i mar-
ksizma (oni znaju da postoji vie od jednog), ak ako vi-
e ne vjeruju ili nikad nisu ni vjerovali u socijalistiko-
marksistiku Internacionalu, u diktaturu proletarijata,
u mesijansko-eshatoloku ulogu univerzalnog jedin-
stva proletera svih zemalja i u svrhovitost meusob-
nog povezivanja na nove, konkretne i stvarne naine,
ak i ako se to saveznitvo vie ne oblikuje kao partija
ili radnika internacionala, ve kao neka vrsta protu-
prizivanja (zaklinjanja), u obliku (teorijske i praktine)
aijaz ahmad
295
kritike stanja meunarodnog prava, koncepta drave i
nacije, i tako dalje: u svrhu obnove te kritike i, osobito,
njene radikalizacije. (str. 53)
Doista je neobino to se "nova Internacionala" opseno de-
finira na temelju onoga to nije, dok posve izostaje pozitiv-
na definicija onoga to jest ili to bi mogla biti. Kako bismo
se oslobodili 'dogmatike', ve smo odbacili velik dio marksi-
stikog konceptualnog aparata: drutvene klase, ideologi-
ju, nadgradnju. Sad smo pozvani jasno se pozicionirati u ek-
stremnoj formi antipolitike: "jedva javna bez koordinacije,
bez partije, bez zemlje bez dravljanstva, bez zajednike
pripadnosti jednoj klasi saveznitvo bez institucije neka
vrsta protuprizivanja" i tako dalje. Derrida nam ipak kae da
je zadaa "nove Internacionale" proizvodnja 'kritika' (ini se
da je to vrlo 'raspisana' Internacionala), a predmeti 'kritika'
takoer su tono odreeni (nacija, drava, meunarodno pra-
vo), ali s onu stranu eksplicitne negativnosti (ne ovo, ne ono)
i s onu stranu jasno naznaena voluntarizma; tko tono, nai-
me, osim nekakvih pisaca kritika, treba biti u toj Internacio-
nali? Neke fraze ("jedva javna", "neka vrsta protuprizivanja")
sugeriraju neto poput masonskog reda.
Derrida ne odreuje na koji bi nain kritike trebale bi-
ti usmjerene, ali naznaeni predmeti kritika "nove Interna-
cionale" ne predstavljaju nikakvo iznenaenje. Mislim da je
mogue utvrditi da su, vie no bilo koja druga kategorija (uk-
ljuujui i kategoriju 'klase'), 'nacija' i 'drava' bile posebno
plodni predmeti politike misli iz gotovo bilo koje perspekti-
ve, bar u posljednja dva desetljea, ako ne i u posljednja dva
stoljea. U suvremenoj Francuskoj istaknut su primjer Bali-
barove pedantne rekonstrukcije europske politike filozofije
zadnjih dvaju stoljea (preko Kanta, Fichtea, Hegela i mnogih
drugih) koje posebnu panju posveuju pojmu 'nacije'. Kojim
bi se novim smjerovima ove naznaene kritike nacije i drave
mogle razvijati, Derrida ne kae, i zbog toga nam preosta-
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
296
je tek spekulacija o putovima njegova budueg rada. Isto vri-
jedi za apostrofiranje "meunarodnog prava". Objavljuje li ti-
me namjeru otkrivanja, u buduim svojim tekstovima, naina
na koje to 'pravo' djeluje, kao to je Foucault sastavio svoje
narative o reimima regulacije i nadzora unutar nacionalnih
okvira? Ili moda govori, ponovno se koristei metaforikim
jezikom, o onome to marksisti obino nazivaju 'imperijaliz-
mom'? U Derridaovu jeziku metaforike neizravnosti, raspon
mogunosti ostaje beskonaan. No kakvu vrstu kritike treba
proizvesti Derridaova "Internacionala"?
Ova kritika pripada pokretu iskustva otvorenom ap-
solutnoj budunosti onoga to tek dolazi, tj. nuno
neodreenom, apstraktnom, "pustinjskom" iskustvu
koje je kodificirano, izloeno, predano svojem ekanju
drugog i dogaaja. Moe se pronai jo jedan afinitet
izmeu te kritike i odreenog mesijanskog duha, u nje-
zinoj istoj formalnosti, u neodreenosti koju zahtije-
va. (str. 54) Jedva zavreujui naziv zajednice, nova
Internacionala pripada jedino anonimnosti (str. 55)
Osobita znaajka Derridaove "nove Internacionale" koja je,
ini se, drugo ime za 'anonimnost' nije tek apsolutizacija
individua-monada koje ne konstituiraju nikakvu "zajednicu",
ve je i nain na koji se, u praktiki religioznim kadencama, In-
ternacionala objavljuje bez obzira na hajdegerijanski prizvuk.
Ako fraze poput "apsolutna budunost onoga to dolazi" i alu-
diraju na latentne slike Drugog dolaska, u ostalim frazama po-
put "iskustvo nalik na pustinju" ili "ekanje drugog i dogaaja",
kao i u prizivanju "iskustva" koje je u isto vrijeme "neodreeno"
i "kodificirano", moemo uti moan jezik religioznog pokora-
vanja i odricanja koji predstavlja zajedniku karakteristiku mi-
stinih tradicija svih triju dominantnih, monoteistikih religi-
ja. Stoga ni nije udno to navijetena "nova Internacionala"
ima karakteristike, manje-vie, masonskog reda.
aijaz ahmad
297
polaganje rauna
Konano, prije zakljuivanja naih razmatranja, obratimo
panju na dva glavna motiva u ovom tekstu: Sablasnost i
Dugovanje. Oba se upotrebljavaju u dvostrukim registrima:
Hamletov Duh i duh Marxa, !' na dug Marxu i dugovi Treeg
svijeta razvijenim kapitalistikim zemljama. U ovoj igri dvo-
strukosti zasigurno ima tekstnog uitka, i Derrida zasigurno
ne sugerira povlaenje vrstih paralela. Ipak, ovdje nastaju
mnoge potekoe. Sredinja tekoa Shakespeareova teksta,
koji opskrbljuje Derridaov tekst glavnim motivom, jest da se
ubojstvo Oca i navodni incest (koji pokreu radnju drame) za
nas ne pojavljuju kao provjerljive 'injenice' predstavljene na
pozornici, ve kao glasine koje duh apue Hamletu u uho.
Prema tome, sama sablasnost duha, koji se vraa pripovijeda-
ti priu, glavni je uzrok nae skepse prema 'injenicama ovog
sluaja', ak i kad smo posve uivljeni u radnju drame. Otu-
da proizlazi poznato pitanje: je li sam duh zapravo sablast
Hamletove imaginacije ili ak i sablast njegove incestuozne
sklonosti? Je li duh istinoljubiv ili samo zlonamjeran? Ukrat-
ko, sredinji problem jest nepouzdanosti iskaza.
Poistovjeenje s Hamletom otkrivamo u citatu kojim
Derrida zapoinje svoj tekst, dok u citatu koji se nalazi pri sa-
mom kraju teksta ("Dok moji grijesi za ivota poinjeni / No,
da smijem / Objavit otajstva svoje tamnice") otkrivamo slinu
identifikaciju s Duhom. ! Postoji, dakle, jo jedno udvostrue-
nje: dvosmislenosti Derridaova samopozicioniranja izmeu
Hamleta i njegova duha, usporedo s obojicom, ali i odvojeno
15 U Derridaovoj knjizi njegovo dekonstrukcijsko, iscrpno, ali i vrlo selektivno i-
tanje nekolicine Marxovih tekstova, retorikom se strukturom naglaeno oslanja
na figuru duha i sliku "sablasnog proganjanja". ao mi je to sad nisam u moguno-
sti pozabaviti se problemom Derridaovih itateljskih procedura.
16 Na kraju njegove knjige nalazimo i treu, divnu autoironinu identifikaciju s
Horacijem (ironinu, takoer, s obzirom na povod vlastitog ceremonijalnog govora,
jo jednom u formi citata: "Ti ga oslovi Horacije; ti si uen".
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
298
od njih, igrom istovjetnosti, identiteta i razlike. A to se do-
gaa s pouzdanou iskaza u ovoj igri nad igrama? Kako je
Otac bio ubijen, i kako bismo trebali razrijeiti problem ince-
sta kao optube i udnje? (Bismo li se usudili sugerirati neto
poput incestuozne udnje koja kola izmeu "radikalizacije"
i samog marksizma?) Shakespeare prakticira izrazito promi-
ljenu, izrazito knjievnu vrstu autoriteta, uskraujui nam
sredstva verifikacije iskaza koji izgovara duh. Bismo li mogli
postaviti slina pitanja o Derridaovoj tekstnoj konstrukci-
ji? to je s ovim Marxom ovim "odreenim duhom Marxa"
kojeg Derrida priziva kao povod svom alovanju? Je li ovaj
pojedinani Marx, uz sablasnost i sve ostalo, tek plod Derri-
daove mate, kao to je njegov duh mogao biti plod Hamle-
tove? Kako je dolo do smrti marksizma? Koliko je pouzdan
ovaj iskaz koji poiva na tvrdnji da je konana smrt marksiz-
ma ve unaprijed bila otkrivena piscu samog iskaza, jo od
"poetka pedesetih", tako da zavrna objava smrti proizvodi
samo "problem neke 'dj vu', pa ak i odreeni 'toujours deja
vu'"? Moraju li sve ostale "sablasti Marxa" biti odagnane tako
da "odreeni duh Marxa" moe opstati da bi Derrida mogao
simulirati nemogue ali strastveno pomirenje? Cijele se po-
vijesti odbacuju kao gomile smea zbog ponovnog pronala-
ska, ne ba trupla, ve sablasnosti? Derrida nam zajedljivo
poruuje, prije objave dolaska "nove Internacionale", da mu
nikad nisu ni trebale one starije. Je li mogue da Derridaov
tekst sadri pogreno prepoznavanje? Bar bismo mogli pro-
miljati mogunost da nam antipolitika koju zagovara moe
donijeti tek nekog Fortinbrasa (a ne "novu Internacionalu")
'nov'poredak koji je varijanta vrlo starog poretka, sistemati-
nu restauraciju koja je rezultat procesa koji ni njegov duh ni
sam Hamlet nisu mogli ni anticipirati ni preivjeti.
Bit u kratak u vezi s dvostrukou duga naeg prema
Marxu i duga Treeg svijeta prema imperijalizmu i o njihovu
moguem razdvajanju. ini mi se da postoji velika razlika iz-
meu ovih dvaju dugova, iako Derrida ba i ne kae tako. Mi-
aijaz ahmad
299
slim da dug prema Marxu treba otplatiti i namiriti, dok bi dug
Treeg svijeta trebao jednostavno biti poniten. Gdje onda
stojimo u ovoj igri disjunkcije, izmeu namirivanja i ponite-
nja? Moda bi bilo najbolje da ponemo razmiljati preciznije,
manje metaforiki i performativno, da ne bismo zavrili po-
nitavajui svoj dug prema Marxu i zagovarajui otplaivanje
duga Treeg svijeta.
U konanici, to da radimo s inom pomirenja marksiz-
ma i dekonstrukcije, koji podrazumijeva naputanje svih
poznatih kategorija politikog marksizma, i koji pomirenje
provodi na nain koji nije tek samodeklarativno mesijanski,
ve i prepun snane religijske slikovitosti, usprkos tome to
Derrida opetovano potvruje da "mesijansko" za njega nije
religiozno? Mislim da u ovom tekstu postoji odreena ple-
menitost geste: odbijanje poistovjeivanja s neoliberalnim
pobjednicima, odbijanje naputanja vlastitog opozicijskog
stava, afirmacija volje za ustrajanjem usprkos trijumfalizmu
desnice, pa ak i hrabrost za poistovjeenje s marksizmom u
trenutku europske povijesti kad je to jo tee no to je bilo u
prolosti. ini mi se da iz svih ovih razloga moemo osjeati
odreen afinitet prema Derridau. Ali ini se da on ipak previ-
e oklijeva s podvrgavanjem dekonstrukcije samokritici koju
preporuuje marksizmu. Nikoga nije potrebno podsjeati na
to da je Derridaovo ime duboko povezano s cijelim euro-ame-
rikim zdanjem dekonstrukcije, a siguran sam i da nitko ne
bi trebao pouavati Derridaa o presudnoj vanosti vlastitih
imenica u mnogim sintaksama ovog svijeta. Dekonstrukcija
je uvijek bila prije svega tekstualna hermeneutika: u svoje
politike izjave uvijek je ukljuivala, prema mojem shvaanju,
ne samo ekstravaganciju, ve i viak metodolokog individu-
alizma, suvie voluntaristiko shvaanje drutvenih odnosa
i politike koja neumitno proizlazi iz tih odnosa. udno je da
Derrida, potvrujui svoju povezanost s marksizmom (ili, ka-
ko on kae, "s odreenim duhom marksizma"), ne odustaje od
upravo opisanih polazita ponovno ih izraavajui s velikom
derrida u pomirenju: sablasti marxa
i politika dekonstrukcije
300
sigurnou, uvodei i intonaciju religiozne patnje koja je u su-
protnosti s praktiki euforinom samoafirmacijom prolosti
karakteristinom za dekonstrukciju.
A na to se svodi na poduhvat izveden u ovom tekstu?
Jednostavno govorei: na dekonstruktivnu solidarnost s
"odreenim duhom" Derridaa s njegovom afirmativnom ge-
stom koja prkosi svim suprotstavljenim strujama. A ove stru-
je doista jesu jake! Drage volje tvrdimo, kao to kae i sam
Derrida, da je on jedan od nas. Ova nanovo pronaena soli-
darnost ne ukljuuje prihvaanje kljunih kategorija dekon-
strukcije, osim primjene odreenih dekonstrukcijskih proce-
dura itanja na njegov tekst, ba kao to ni njegova gesta
uspostavljanja srodnosti s Marxom ne ukljuuje prihvaanje
kljunih kategorija politikog marksizma ni minimalne odgo-
vornosti za bilo koji dio njegove povijesti. Kao to sam rekao,
naa solidarnost je dekonstruktivna.
aijaz ahmad
301
302
"Moje je miljenje da su i same teorije narativi,
no prikriveni, te da se ne smijemo prepustiti
zlostavljanju njihovim zahtjevom
za svevremenou."

Jean-Franois Lyotard, instructions paennes