Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011

UDK 811.163.42 (436.3)(091)"14/20" Izvorni znanstveni lanak Primljen: 06. 07. 2011. Prihvaen za tisak: 04. 11. 2011.

Zorka Kinda-Berlakovi Institut fr Slawistik der Universitt Wien Spitalgasse 2-4 / Hof 3 1210 Wien

Razvojni put knjievnog jezika gradianskih Hrvata do regionalnog hrvatskog standardnog jezika
Kako su razvoj jezika i razvoj identiteta kod gradianksih Hrvata neobino usko povezani, postajala je i postoji opravdana tenja unutar te manjine za kodiciranim/ normiranim jezikom koji bi trebao ojaati svijest manjine i biti jak oslonac u borbi za nacionalni opstanak. U lanku se analizira razvoj jezika kod gradianskih Hrvata koji zbog posebnoga geografskog poloaja te odvojenosti od matinoga naroda nisu mogli slijediti jezini razvoj u staroj domovini, ve su od samih poetaka svog dolaska u novu domovinu njegovali i razvijali svoj knjievni jezik.
Kljune rijei: gradianski Hrvati, gradianskohrvatski, knjievni jezik.

1. Naziv gradianskohrvatski Dananje podruje naseljavanja gradianskih Hrvata obuhvaa hrvatska naselja u Austriji (55 sela u Gradiu), Zapadnoj Madarskoj (19 sela) i Slovakoj (6 sela). Uz to ivi jo znatan broj gradianskih Hrvata u Beu (oko 19.000), a oko 1.000 Hrvata ivi raseljeno po ekoj. Termin Burgenland / Gradie javlja se prvi put 1921. kao naziv za novostvorenu austrijsku pokrajinu a izraz gradianskohrvatski, koji obuhvaa sve hrvatske idiome gore navedenih podruja, udomauje se u lingvistici tek u 2. polovici 20. stoljea. Kako meu gradianske Hrvate uz Hrvate koji ive u dananjem Gradiu ubrajamo i sve potomke onih doseljenika iz Hrvatske i dananje sjeverozapadne Bosne koji su koncem 15. i poetkom 16. stoljea naselili podruje tadanje zapadne Ugarske, jasno je da gradianskohrvatski ne predstavlja naziv za "novi" jezik (unato takvim ili slinim izjavama nekih tobonjih predstavnika), ve se ovdje radi o regionalnom hrvatskom knjievnom jeziku. Prema lingvistikim kriterijima to je hrvatski jezik koji se genetski razvio iz sjeverozapadnih hrvatskih narjeja 15. 17. stoljea (Hamm, 1974: 49).

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

2. Jezik i identitet Zbog posebnog geografskog poloaja te odvojenosti od matinog naroda gradianski su Hrvati poevi od 16. stoljea razvili svoj knjievni jezik, kojemu je osnovica srednjoakavska. Uz ovu izrazito akavsku jezinu tradiciju ima i neto manje kajkavskih te tokavskih utjecaja pa i brojnih interferencija s njemakim, a neto manje i s madarskim jezikom. Posebnost gradianskohrvatskog jezika uvjetovana je i razliitim razvojem knjievnog jezika u Hrvatskoj, jer su dijalektalna pomicanja u staroj domovini prouzrokovala jezine promjene koje nisu doprle do gradianskih Hrvata. Iako ve od 19. stoljea gradianski Hrvati pokuavaju preuzeti tokavski knjievni jezik, zbog dinaminih ivotnih okolnosti nikada do toga nije dolo. Tek krajem 19. stoljea a posebice u meu- i neposrednom poratnom vremenu dolazi do znatnog pribliavanja (pravopis, leksik) hrvatskom standardu, no ujedno se i dalje njeguje gradianskohrvatska knjievna tradicija. U zadnjoj treini 20. stoljea poinje se ocrtavati i potreba za standardizacijom jezika. Dok su stoljeima neka vrsta naddijalekta pa i gradianskohrvatski knjievni jezik zadovoljavali potrebe naroda kod pisanja knjiga uglavnom vjerskog sadraja, tiskanja novina te kalendara, sada dolazi do promjena jezino-politikih okolnosti, a time ujedno i do snanijeg javnog ugleda manjinskih jezika u Austriji. Nakon poetka emitiranja hrvatskih emisija na radiju (krajem sedamdesetih godina) i televiziji (u osamdesetim godinama), proirenjem ponude hrvatskog jezika u kolama, uvoenjem gradianskohrvatskog kao drugog slubenog jezika u Gradiu, taj se jezik morao izgraditi kako bi i dalje ostao funkcionalan. Tako je zapravo preko javne komunikacijske prakse realiziran regionalni hrvatski standardni jezik, naime gradianskohrvatski standardni jezik. Ovime je u diskusiji oko hrvatskog jezika koja se protezala kroz cijelo 20. stoljee, prevagnula ona strana koja je zahtijevala razvijanje vlastitog standarda, za razliku od drugog, manjeg dijela inteligencije koji je zagovarao preuzimanje hrvatskog tokavkog standardnog jezika. Godine 1982. tiska se prvi dio dugo oekivanog Nimko-gradianskohrvatsko-hrvatskoga rjenika (Bencsics, Finka, ojat, 1982.) koji je zasigurno pojaao autonomnost gradianskohrvatskog jezika. Devedesetih godina tiska se prva gradianskohrvatska kolska gramatika Mirka Berlakovia (Berlakovich, 1995.), a god. 2003. u suradnji Znanstvenoga instituta Gradianskih Hrvatov s Institutom za hrvatski jezik u Zagrebu izala je Gramatika gradianskohrvatskog jezika (SUI et al., 2003). 2.1 Razvoj gradianskohrvatskoga knjievnog jezika U sljedeem poglavlju emo kratko ocrtati razvojni put gradianskohrvatskog knjievnog jezika te ukazati na najvanije aspekte koji su bitno utjecali na dananji jezini sustav. O govorima i o knjievnom jeziku gradianskih Hrvata do sada je ve dosta objavljeno (Berlakovi, 1987; Brabec, 1973; Koschat, 1978; Neweklowsky, 1978; Jembrih, 1997). Razvoj knjievnoga jezika u 18. i 19. stoljeu opisao je podrobno Hadrovicz (Hadrovicz, 1974. i 1995.) pa emo za to razdoblje dati samo kratak pregled, dok emo se u ovome lanku uglavnom usredotoiti na jezini razvoj u 20. stoljeu, kojemu se do sada u literaturi posveivalo manje pozornosti.

378

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

Kao to je ve reeno, Hrvati u novoj domovini ve od samog poetka koriste svoj narodni jezik u liturgiji te razvijaju svoju bogatu knjievnu tradiciju koja ima vrstu akavsku ikavsko-ekavsku osnovu. Razlog za to ne treba iskljuivo traiti u tome to toj dijalekatskoj grupi pripada najvei dio gradianskih Hrvata gradiansko-hrvatski govori dijele se na manju tokavsku i veu akavsku grupu, dok se kajkavsko narjeje ouvalo samo u nekoliko sela ve u injenici da su pisci potjecali iz tih krajeva, odnosno pisali prvenstveno na tom narodnom jeziku. Tako Grgur Mekini, koji nije gradianski Hrvat, 1609. i 1611. tiska dvije protestantske pjesmarice na narodnom jeziku. Spomenuti se mora i djelovanje franjevaca u protureformaciji koji djeluju u eljeznom na elu s Lovrom Bogoviem, iji se molitvenik Hia zlata iz 1754. godine tiskao priblino 30 (!) puta, to potvruje njegovu popularnost (Beni, 1998: 77). Tako uz tipino akavski leksik imamo mnotvo akavskih fonetsko-fonolokih obiljeja koja su se ouvala sve do danas. Od tih osobina navest u na ovom mjestu samo najvanije1: Prema akavskoj tradiciji u gh. je kontinuanta poluglasa vokal a: malin, tajedan, zamem, s manom, kade; kontinuanta nekadanjega opeslavenskoga nazala e iza palatala je a: ajan, atva, jatra; prijedlog v ostvaruje se kao va: va hii, va stanu; izvedenice glagola iti imaju u innitivu i prezentu oblike: najti-najdem, pojti-pojdem, dojti-dojdem; stare konsonantske skupine st`, sk`, stj, skj u veini gh. govora reektiraju se kao pa imamo pla, guer, ognjie, sveuilie; uva se upitno-odnosna zamjenica ki, ka, ko; nema tokavskog skupa t: stanovnitvo, seljatvo; stara skupina r-/ er- uva se: rljeno, erinja, rip, rv. Gh. ima na mjestu nekadanjega jata ikavsko-ekavski reeks (nekada po zakonu MayeraJakubinskoga, danas je raznoraznim analogijama ikavska ili ekavska kontinuanta vezana uz pojedine rijei). U morfologiji je najuoljivije uvanje starih nastavaka u DLI mn., pa nema ujednaavanja tih triju padea kao u hrvatskom knjievnom jeziku. Karakteristian je i gubitak aorista te imperfekta. U 17. i 18. stoljeu gradianskohrvatski knjievni jezik naslanja se na kajkavsku nabonu knjievnost, to se najbolje vidi u leksiku (aldovati, batriti, mentovati, kin, oroslan, trsje, vkanjevati...), ali i u sintaksi te morfologiji. Tako se npr. uvodi nastavak -um za I sg. kod imenica enskog roda na konsonant: npr. riom, koom. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme tekstovi iz Hrvatske na Sjever mogli biti preneseni s minimalnim izmjenama, jer se tada knjievni jezik izgraivao na osnovi svih triju hrvatskih narjeja, to kasnije, nakon provoenja jezine reforme 1836. a pogotovo otkako su se probili vukovci u Hrvatskoj nije vie bio sluaj: gradianskohrvatski i hrvatski knjievni jezik poinju se sve vie razlikovati, tako da kod velikog dijela gradianskih Hrvata dolazi do odbijanja reformiranoga knjievnog jezika. Tako npr. imamo sluaj da ve u vrijeme Bachova apsolutizma dio hrvatske inteligencije u zapadnoj Ugarskoj odbija hrvatske kolske knjige koje su pisane na reformiranom knjievnom jeziku i koje je beka izdavaka kua "Schulbcherverlag" tiskala za sve Hrvate u Monarhiji (Kinda-Berlakovi, 2001: 17). Kao ispriku sveenici navode da te knjige nisu razumljive za "ovdanje Hrvate". Tako se nekoliko kolskih udbenika za ursku biskupiju izdaje u preraenom izdanju koje je bilo prilagoeno gradianskohrvatskim govorima. Zavretkom Bachove ere i proizvodnja kolskih
1

Detaljniji prikaz vidi: Brabec, 1973.; Neweklowsky, 1978.; ojat, 1980.

379

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

knjiga doivjela je decentralizaciju, to je opet pomoglo lokalnim tradicijama da dou do ponovnog izraaja. Vrijedno je spomenuti da se jo u 19. stoljeu (1877.) uitelj M. Nakovi zalae za preuzimanje tzv. gajevice, no taj reformirani pravopis preuzima se tek nekoliko desetljea kasnije. Uspjeniji je kod izgradnje rjenikog fonda to se tie osnovne znanstvene terminologije, gdje preuzima dosta inovacija iz Hrvatske: knjinica, asopis, izbori, zastupnik, vinogradarstvo (Sui, 2001.). U ovom se razdoblju iz hrvatskog knjievnog jezika preuzima i dosta novih rijei unato postojeim domaim izrazima, tako da danas u gradianskohrvatskome imamo dosta dubleta: zatvor/uza, lijenik /vraitelj, slukinja/slubena, pjevati/jaiti, milostinja/milodar itd. Uz to se stvaraju i neologizmi po akavskim kriterijima: peljatvo (rukovodstvo), pojavljuju se brojne prevedenice (kalkovi) s njemakog jezika: ognjobranac (od njem.: Feuerwehr, umjesto ognjogasitelj prema vatrogasac), vandavanje (od njem. Ausgaben, hrv. izdatak), nutarzimanje (njem. Eingaben, hrv. primitak). Te jezine pojave pridonijele su tome da je dananji leksik akavsko-tokavsko izmijean, s obiljem interferencija iz njemakog i madarskog jezika: ujstar / postolar, cukor, pengljar / limar, mulatovati / sveevati (Kinda-Berlakovi, 2001a). 2.2 Pitanje (gradiansko-) hrvatskoga jezika u 20. stoljeu: Od knjievnog do standardnog jezika Krajem 19. i poetkom 20. stoljea u zapadnoj Ugarskoj dolazi do pojaanog razvoja svjetovne knjievnosti (lirika, novela, drama, putopisi) te do tiskanja veeg broja udbenika za gradianskohrvatske kole. Pitanje izgradnje jezika te jedinstvene norme postaje aktualno i velik dio inteligencije teio je to veem pribliavanju hrvatskom knjievnom jeziku pa ak i posvemanjem preuzimanju, tako da se u gradianskohrvatskom poinju jo vie preplitati jezini utjecaji stare i nove domovine. Nakon to 1903. izlazi zadnji broj Kertjansko-Katolianskog Kalendara pod vodstvom M. Borenia, pokrenuti su Kalendar Svete Familije i Hervatski kalendar Svetoga Antona koji izlaze do 1919. g., odn. 1922. g., pa glavnu ulogu u daljnjem jezinome razvoju preuzimaju urednici tih kalendara (Meri Miloradi, Semeliker, Dobrovi, Domnanovi, Boreni, Kuzmi). Uz to, od 1.1.1910. g. izlaze Nae novine (1910. 1919.) koje kasnije mijenjaju svoj naziv u Hrvatske novine (1923. 1943., 1960. dato) i koje su do danas jedini svjetovni tjednik gradianskih Hrvata na gradiansko-hrvatskom jeziku. Glavni urednici netom spomenutih novina (F. Sui, R. Sui, T. Schneider, J. Csenar, P. Tyran) imali su uvijek najvei utjecaj kod provoenja jezinih promjena. U svim ovim izdanjima pisalo se o vanosti ouvanja hrvatskog jezika, no to se samog jezika tie, ne moe se govoriti o nekoj normi. Pisci su objavljivali lanke na svom seoskom dijalektu, odnosno onako kako su znali. Iz ovih razloga objavljuju se ve u dvadesetim godinama 20. stoljea u Hrvatskim novinama povremeno jezine upute. Tako npr. Ivan Dobrovi zagovara nitno m umjesto n, domom a ne domon, ili zagovara uvanje glasa h na poetku, hia a ne ia. Zalae se i za prijedlog s umjesto zis: s mojim otcem < zis mojim otcem.
380

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

Posebice se Mate Meri Miloradi, sveenik, narodni prosvjetitelj i najpoznatiji pjesnik gradianskih Hrvata zalae za pribliavanje hrvatskomu knjievnomu jeziku: Ako hoemo ostat Hrvati, se moramo knjievno najzad pricipit naemu stablu na Jugu ter tamo slati duha koni na 'juinu'.2 Godine 1919. izlazi u Djuri Miloradieva gramatika Slovnica hervatskoga jezika za selske kole, koja treba sluiti kao pomo u pribliavanju hrvatskomu standardu, a koja, meutim, izrazito uva gradianskohrvatsku tradiciju: tako npr. imamo uvanje -l na kraju sloga (rekal, ul), kod konjugacije se konzekventno navodi nastavak -u u 3.l. mn: oni tresu, nosu; u deklinaciji imamo uvanje starih nastavaka za DLI mn.: jelenom, jelenih, jelenih; enam, enah, enami; selom, selih, selih. Zanimljivo je da Miloradi vokativ ne ubraja u padee: U jednini i mnoini ima klonitba estere padee, ki se zovu: 1. nazivni, 2. rodovni, 3. dajevni, 4. trpni, 5. mestovni, 6. oruni pade. (...) Zovni pade imamo neg za nike rii: Boe! lovie! pretelju! gospodaru! strie! tee! uje! kume! U ovoj gramatici dolazi i do odstupanja od jednaenja po zvunosti (opazke vs. opaske) pa i do odstupanja kod slogotvornoga r (hervatski jezik). Pripomenuti treba da u diskusiji oko jezika sudjeluje gotova sva tadanja hrvatska inteligencija, ponajprije pisci, uitelji i sveenici. Tako ve 1922. g. zahtijevaju kolski nadzornik Dobrovi i Klaudus, bivi zagrebaki student i kolski nadzornik u razdoblju nakon II. svjetskog rata, osnivanje Akademije koja bi trebala izdavati jezine prirunike te tako rjeavati aktualna jezina pitanja (Weilguni, 1984: 32). Tu se prvenstveno mislilo na pitanje pravopisa3 te na problem uvoenja novih izraza. Ovdje se posebice istie sveenik i knjievnik Mate Karall koji trai da osnova rjenika, gramatike pa i pravopisa bude hrvatski knjievni jezik SHS drave te se kritino postavlja prema vlastitim novotvorenicama: Za se udaljit od knjievnoga jezika, na mesto pribliavanja? emo li mo mi va dijaspori ivui Hrvati zaista tuliko delat, i tuliko dobroga dugovanja za nae ljude pisat, da je zadovoljimo! (HN, 1923/8, str. 2). I drugi utjecajni Hrvati tog vremena (politiar Koloman Tomsich, sveenik Martin Mersich ml., pisci Ivan Blaevich i Tome Bedenik) zalau se za preuzimanje hrvatskoga knjievnog jezika zauzimajui stav da moe postojati samo jedan hrvatski jezik. Ovoj skupini jezinih obnovitelja otro se suprotstavlja sveenik Martin Mersich st. koji se svom snagom zalae za ouvanje narodnog jezika i to onoga kojim su pisali gradianskohrvatski pisci (Ficko, Jordan Mukovi,...): Ni triba, da si rii idemo posudit Zagreb, ali o dalje! Vadimo neg iz svojih zviranjkov.4 Zato je i protiv osnivanja Akademije. Izgleda da je Meriev utjecaj bio vrlo velik, jer se ve godinu dana kasnije u toj polemici javlja sveenik i pisac Ignac Horvat koji priznaje da za stvaranje Akademije jo nisu povoljne okolnosti te da na osnovi narodnog jezika treba razvijati knjievni jezik.

Mate Meri Miloradi: "Potovanoj hrvatskoj brai u Gradiu", HN, 11, 1926, str.1. Dobrovich, I: "Jednak pravopis", HN, 2, 1932, str. 2. 4 M. Mersich: "Hrvatska akademija, pravopis, knjievni jezik?", HN, 12, 1923, str. 2.
2 3

381

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

No i kod novog utemeljenja Hrvatskog kulturnog drutva (HKD-a) 1929. godine, tada jedinog zastupnikog drutva gradianskih Hrvata, kad se napokon eli rijeiti jezino pitanje, ostalo se opet samo kod praznih rijei: (...) na stari, sobom doneeni hrvatski jezik izobraziti i razvijati; dobar hrvatski pravopis i lipo izree narediti i skrbiti, da se vsagdir jednak, lip pisani jezik hasnuje pri ljudih. (HN, 1928/38, str. 1) Tako se u meuratnom vremenu nije iskoristila jedinstvena povijesna prilika da se prihvati hrvatski knjievni jezik koji bi i gradianskohrvatskom iteljstvu omoguio pristup cjelokupnoj modernoj hrvatskoj kulturi. Ostalo se samo kod kompromisnih rjeenja pa tako Dobrovi 1929. u svojoj Tretoj tanki, itanci za 5.8. razred osnovnih kola, prelazi u veini sluajeva s morfonolokog pravopisa na fonoloki (teko-teko, sudca-suca, alostno-alosno), uvodi pisanje slogotvornog r: (ern-rn, vert-vrt), a leksik obogauje preuzimanjem izraza iz hrvatskog knjievnog jezika: tvornica, biljenik, asnik. Za vrijeme austrofaizma 1936. dolazi do "narodnog sporazuma" izmeu Vaterlndische Front i zastupnika gradianskih Hrvata (HKD-a). Povod ovome sporazumu bila je afera u vezi s dr. Jagiem, sveenikom u Uzlopu, bivim zagrebakim studentom te profesorom na Uiteljskom zavodu u Mattersburgu/ Matrtofu. Jagi je umjesto gradianskohrvatskoga knjievnog jezika predavao hrvatski knjievni jezik (tada nazvan srpskohrvatskim), pa je zbog toga i izgubio radno mjesto. ini se da je tada nekim uiteljima i sveenicima jedinstveni standardni jezik bio trn u oku, ponajvie iz tih razloga to su se uz sam naziv "srpskohrvatski" konotirali pojmovi kao to su komunizam, jugoslavenstvo itd. U razmatranju cjelokupne dotadanje jezine problematike jasno je da su razliiti stavovi u pitanju jezika kod gradianskih Hrvata morali dovesti do sukoba. Ovog puta pobijedila je ideologija Stndestaata pa tako i zastupnici hrvatske manjine napominju povezanost s Austrijom te da nikako ne ele realizirati ideju "Koridora"5: Hrvatski narod u Gradiu ini jednu narodnu i kulturnu individualnost. Mi smo gradianski Hrvati. Ne kanimo iz ovoga naroda nitar drugo stvoriti. U Gradiu se ne e niti germanizirati i se ne e niti jugoslavizirati.6 Zanimljivo je spomenuti da je u Narodnom sporazumu gradianskohrvatskoj manjini ponueno da se u 8. razredu osnovne kole itaju i djela na "knjievnohrvatskom", no ovaj prijedlog nije prihvaen jednoglasno sa strane gradianskih Hrvata. Jedino se trailo opetovano pisanje vlastite gramatike. Za vrijeme II. svjetskog rata nema javnih diskusija o jeziku gradianskih Hrvata. Hrvatski jezik izbaen je iz kole i javne uporabe, a hrvatsko je iteljstvo zastraivano i bilo izloeno teroru. Vjerojatno je jo 1940.g. Ignac Horvat napisao Kratak pravopis, preradu Borenieva Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika koji akavizira te prilagouje gradianskohrvatskim prilikama. Iz podruja morfologije daje jezine savjete, kao npr. savjet o pravilnoj upotrebi instrumentala s prijedlogom i bez njega. Uvodi povratno-posvojnu zamjenicu svoj. Oblike pokaznih zamjenica tokavizira: ov, va vo > ov, ova, ovo; ota, oto, > ta, to;
Pitanjem "slavenskog koridora" izmeu ehoslovake i SHS drave bavio se B. Krizman u: "Gradie na Parikoj mirovnoj konferenciji (1919-20)", Nastava povijesti, Zagreb, 4, 1974.
5

382

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

on, na, no > on, ona, ono, itd. Kod konjugacije u 3.l. mn daje prednost zavretku -ju: znadu > znaju. U genitivu mn. daje prednost kratkim oblicima: enov > en, divojkov > divojak. Tek nakon II. svjetskog rata pitanje hrvatskog jezika postaje opet aktualno. Predlau se dvije mogunosti: (1) da se od danas na sutra uvede hrvatski knjievni jezik (2) da se stupnjevito prelazi iz narjeja na knjievni jezik, tako da se u domaem razgovoru ipak zadri "na jezik", ali da narod bude u stanju itati i pisati na hrvatskom knjievnom jeziku. Iako uvoenje jedinstvenoga knjievnog jezika nije uspjelo, dolazi do znatnog pribliavanja hrvatskom knjievnom jeziku. Na tjednik (1947. 1960.) kao stalnu rubriku uvodi "Jezini kut" u kojem se objavljuju jezine upute kojih se gradianski Hrvati do danas uglavnom konzekventno pridravaju, pa se zato s pravom moe govoriti o Jezinoj reformi7 krajem etrdesetih godina (1948./49.) dvadesetog stoljea, koja se oslanja na Horvatov Kratak pravopis, te Miloradievu pa i Maretievu gramatiku8. Uvodi se jednaenje suglasnika po zvunosti: teko > teko; -h se gubi u LI mn.: u crikvah, kolah > u crikva, kola, na svih tih trih visokih brigih > na svi ti tri visoki brigi; u G mn. uva se h kod pridjeva, zamjenica i brojeva, dok se kod imenica gubi: svih onih velikih ljudih > svih onih velikih ljudi; -l na kraju sloga prelazi u -o: pakal/pakao, andjel/andjeo, bil/ bio, govoril/govorio; zamjenice ov, va odn. ota, oto zamjenjuju se tokavskim zamjenicama: ov, ta, to; kod imenica .r. probija se krai oblik; instrumental imenica i-deklinacije glasi -ju: radou, riju a ne riom; kod imenica m. i sr. roda zamjenjuje se nastavak -i u L sg. nastavkom -u: na polji > na polju; glasovna grupa vs prelazi u sv: vsaki, vse, vsejedno > svaki, sve, svejedno; kod glagola u 3.l. mn. preporuuje se nastavak -u/-ju umjesto starog nastavka -du: govoru > govoridu; prijedlog va zamjenjuje se prijedlogom u: va crikvu > u crikvu, sonant r ostvaruje se kao u hkj. slogotvorno: kerv, perst, vert > krv, prst, vrt. Naputa se ekavsko/ikavska realizacija jata (delo, lipo) i uvodi se (i)jekavsko/ikavsko pisanje. Ekavska kontinuanta koja se diftongira kao (ie:) biljei se grafemima je/ije, distribuiranim kao u hkj., dok se kontinuanta i uva: bijel, vjera, mliko. Kod ikavskog reeksa mogue su i dublete: brig/brijeg, svist/svijest. Nastavlja se borba protiv germanizama i kalk-prijevoda s time da se preporuuju kroatizmi: novine < cajtung, uni kamenci < goljtajn, sudjelivati < diozeti.9 Unato razliitim pokuajima da se u ortograji uvede , ostaje se kod grafema dj.

"Hrvatska inteligencija za narodni sporazum u Gradiu", u: Hrvatske novine, 48, 1936, str. 1. Horvath, Ignac: "Razvitak gradianskoga hrvatskoga pisma", u: Gradie Kalendar, 1971, str. 70: Nismo doli do hrvatskoga knjievnoga jezika! A to je on poslovini Rubikon, na kom e se odluiti sudbina nae gradianske narodne kulture. 8 Ribar: "Jezini kut: Za jedinstven fonetiki pravopis", NT, 1947, 29, str. 3. 9 Usp. Horvath, Ignac: "25 ljet u Austriji", Gradie Kalendar, 1947: 33, detaljniji prikaz vidi kod Hajszan, 1979: 93.
6 7

383

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

Ove jezine reforme ne prihvaa prosti narod koji se ljuti da jezik nije "po nau" nego po hrvaansku, srpsku, slovaku, pa ak i rusku. Zagovornicima promjena, ponajvie kolskom nadzorniku Klaudusu, predbacuje se da uvoenjem "ijekavice" rade "komunistiku i Titovu propagandu" (Weilguni, 1984: 67). Otpor se javlja i protiv preuzetih "hrvaanskih rii" kao to su to napokon, dodue, prisutan: No, jo gorje (nego upotreba internacionalizama, napom. aut.) je, ako si posudi u manjkanju domaega izraza, kakovu ri iz hrvatskoga rinika. (...) Onda bi morao uti njihove glasne kletve i prigovore! Ar latinski, nimki, francuski, hja, to je neto bolje, neto vie! Ali 'hrvaanski', ne, to je gotov kandal.10 Dok se u Gradiu teko prihvaaju reforme koje su naruavale dotadanji kontinuitet, mlada gradianskohrvatska inteligencija koja se sakupljala u drutvu Hrvatski akademski klub HAK kree ezdesetih godina novim putem. U svojem asopisu Glas ti se mladi reformatori jezika beskompromisno zauzimaju za hrvatski knjievni jezik, jer su miljenja da gradianskohrvatski dijalekti ne mogu dostignuti nivo standardnog jezika. U Glasu, koji izlazi izmeu 1957. i 1963., mladi pjesnici (A. Blazovi, Vl. Vukovi, B. Frank) objavljuju svoje pjesme na hrvatskom knjievnom jeziku, a aktivisti (N. Beni, Prikosovi i dr.) razlau u broju 3, str. 2 iz 1959. godine svoj program: Naa najvea zadaa, na cilj, pa ako hoete, da to nazovem programom, jeste, da polako sprovodimo hrvatski knjievni jezik u na hrvatsko-gradianski prostor. Zadaa nae nove generacije mora se sastojati u tome, da mi evolucionim putem prihvatimo hrvatski knjievni jezik i da ga prilagodimo naoj nacionalnoj manjini, kao knjievni jezik svih danas ivuih Hrvata. Ova mlada generacija koja je bila za preuzimanje hrvatskog standarda, a u kojem se ni sama nije znala dovoljno dobro izraziti jer ga nije imala gdje nauiti, biva izloena otrim napadajima i izrugivanju11. Konano nije uspio ni ovaj drugi pokuaj da se preuzme hrvatski standard. Razloge za to treba najvjerojatnije traiti u nedostajanju graanskog sloja kod gradianskih Hrvata koji bi bio forsirao upotrebu jedinstvenoga, normiranog jezika. Za seljaki sloj bio je dovoljan seoski dijalekt, odn. neka vrsta naddijalekta. Inteligencija pak, koja se zauzimala za hrvatski standard, ivjela je odvojeno od matine zemlje, uglavnom u Beu, te tako nije mogla utjecati na jezini razvoj. Uz pokuaj mladih Hakovaca mora se spomenuti i uzaludno nastojanje poslijeratnih nadzornika za hrvatske kole u Gradiu, R. Klaudusa i K. Meria. Kao pristae hrvatskoga knjievnog jezika teili su za jedinstvenim nastavnim jezikom te kanili prekinuti dotadanju praksu da se predaje u seoskom govoru. U tu svrhu Klaudus od 1953. 1962. ureuje kolski list Mladost u kojem su prilozi bili uglavnom na hrvatskom knjievnom jeziku, a Meri 1957. pod imenom Na jezik izdaje gramatiku hrvatskoga knjievnog jezika koju ipak neznatno prilagouje gradianskohrvatskim prilikama. Ni prvi ni drugi nisu raunali s tihim protestom veine dvojezinih uitelja koji nisu vladali hrvatskim

Ignac Horvat: "Mi 'narodni pisci"', NT, 12, 1948, str. 2. Pisac A. Blazovi usporeuje ove mlade reformatore jezika sa seljacima koji na svoja kola, koja vuku volovi, stavljaju retrovizor i sirenu. Blazovi zastupa miljenje da novo u jeziku ne treba iskljuivati staro, ve da se treba povezati jedno s drugim, pa je tako ve prije 50 godina ukazao na razvojni put gradianskohrvatskoga jezika.
10 11

384

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

standardom12 te zato ta pomagala u nastavi uglavnom nisu ni koristili, ve su ih ocijenili "pretekim ili nerazumljivim" (Kinda-Berlakovich, 2002: 144, 288, 358). Ovaj do sada najradikalniji potez izazvao je otpor ponajvie kod Robakovih13 asimilanata koji su Klaudusu predbacivali da narod prodaje "jugokomunistom" te da je "jugosimpatizant" (ibid.: 145). Ovu prvenstveno emocionalnu odbojnost prema "srpskohrvatskomu" jeziku ("to nije nae, to ne razumimo") najbolje izraava lanak J. Kostanja u Hrvatskim novinama 1963.14, gdje autor zastupa miljenje da spas hrvatskog naroda u Gradiu nikada ne moe leati u umjetno konstruiranom jeziku nekih Balkanaca ve u materinjem dijalektu: Hoemo da ostanemo dalje gradianski Hrvati? Onda dajmo cesaru a je cesara, a narodu a je naroda: Hrvatski gradianski materinski jezik u zipku, u crikvu i u kolu! I imat e nas gradianskih Hrvatov i za daljih etirih sto ljet! Mora se priznati da je u elji za to veim pribliavanjem prema novotokavskom standardu sve ee dolazilo i do potiskivanja tipinih akavizama (kot > kao, jur > ve, zvana > osim) pa i do uvoenja nepoznatih balkanizama: tako se uz pastir uvodi oban ili uz zdenac izraz bunar. Kao reakcija na ovo pojaano tokaviziranje gradianskohrvatskoga jezika poinje se, poevi od sedamdesetih godina u kolstvu15 te u asopisima i novinama, forsirati akavtina. Godine 1982. izlazi i I. dio Rjenika, kao to smo ve spomenuli u uvodu ovome lanku, kojim su stvoreni jezini preduvjeti za normiranje jezika. Ako imamo u vidu sve gore navedene imbenike, vidimo da su vrlo razliiti razlozi zahtijevali standardizaciju gradianskohrvatskoga knjievnoga jezika. Ovime smo ujedno i kratko obrazloli zato nije mogao biti preuzet hrvatski (tokavski) standardni jezik. Literatura Nikola Beni, Knjievnost gradianskih Hrvata od 16. stoljea do 1921., Zagreb, 1998. Bencsics, Finka, ojat et al., Nimko-gradianskohrvatsko-hrvatski rjenik / Deutsch-burgenlndischkroatisch-kroatisches Wrterbuch, Eisenstadt/Zagreb, 1982. Mirko Berlakovich, Hrvatska gramatika. Mali pregled gramatike gradianskohrvatskoga i hrvatskoga jezika, Benua Verlag, Gropetersdorf, 1995.

Klaudusov i Meriev pokuaj uvoenja hkj. u to vrijeme nije mogao uspjeti jer gradianski Hrvati nisu imali niti jednu jedinu srednju ili viu kolu gdje bi se bio mogao nauiti hkj. Tako ni sami uitelji nisu imali odgovarajuu jezinu kompetenciju. 13 Fritz Robak, gradianski Hrvat i poslijeratni zastupnik SP-a, Socijalistike stranke Austrije, provodio je otvorenu asimilatorsku politiku (nastupao je npr. javno protiv hrvatskoga jezika u kolama). 14 Kostanj, J.: "Nae narjeje ili knjievni jezik?", HN, 3, 1963, str. 3. 15 Godine 1973. je J. Ibesich proglaen novim nadzornikom za hrvatske kole u Gradiu. On je protiv uvoenja hkj. kao nastavnog jezika, pa je i predsjednik Radne zajednice za izraivanje kolskih knjiga na gradianskohrvatskim govorima.
12

385

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

Andrea Zorka Berlakovich, Govor Velikoga Boritofa, sela u srednjem Gradiu, Diplomski rad, Zadar, 1987. Ivan Brabec, "Hrvatski govori u Gradiu", u: Gradianski Hrvati, akavski sabor, Zagreb, 1973, str. 6190. Ivan Brabec, "Dijakronski pogled na gradianskohrvatski jezik", u: Gradianski Hrvati 1553 - 1983, 1983, str. 5971. Dalibor Brozovi, "Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske knjievnosti", u: Hrvatska knjievnost u europskom kontekstu, Zagreb, 1978, str. 983. Stefan Geositis, Die burgenlndischen Kroaten im Wandel der Zeiten, Edition Tusch, Wien, 1986. Lszl Hadrovicz, Schrifttum und Sprache der burgenlndischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert, Akademiai Kiado, Budapest, 1974. Lszl Hadrovicz, "Povijest gradianskohrvatskoga knjievnoga jezika", u: Povijest i kultura gradianskih Hrvata, ur. Ivan Kampu, Globus, Zagreb, 1995. Robert Hajszan, Ignac Horvat, Pinkovac, 1979. Josip Hamm, "Poloaj i znaaj gradiansko-hrvatskoga jezika unutar slavenske jezine grupe", u: Symposion Croaticon Gradianski Hrvati/Die Burgenlndischen Kroaten, Be, 1974, str. 4552. Alojz Jembrih, Na izvorima gradianskohrvatskoga jezika i knjievnosti, Gradianskohrvatske studije 1, Znanstveni institut gradianskih Hrvatov, eljezno, 1997. Radoslav Katii, "Die burgenlndischen Kroaten an sprachlichen Scheidewegen", u: Pontes Slavici, Festschrift fr Stanislaus Hafner zum 70. Geburtstag, Akademische Druck- u. Verlagsanstalt Graz-Austria, 1986, str. 179187. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, Das zweisprachige Pichtschulwesen der burgenlndischen Kroaten in der Vor- und Nachkriegszeit. Eine Dokumentation mit Kurzbiograen und Zeitzeugenberichten / Dvojezino kolstvo gradiasnkih Hrvatov u pred- i pobojnom vrimenu. Dokumentacija s biograjami i izvjetaji svidokov, VHS der Burgenlndischen Kroaten/NV Gradianskih Hrvatov, Eisenstadt/eljezno, 2001. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, "Die kroatische Unterrichtssprache im Burgenland. Bilingulaes Pichtschulwesen von 1921-2001", LIT-Verlag, Interkulturelle Pdagogik, sv. 2, Be, 2005. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, "Njemake interferencije u jeziku gradianskih Hrvata", u: Drugi Hrvatski slavistiki kongres, Zbornik radova I., Zagreb, 2001a, str. 461467. Andrea Zorka Kinda-Berlakovich, "Gradianskohrvatski prema hrvatskom standardu", u: Bosanski, hrvatski, srpski, ur. Gerhard Neweklowsky, Meunarodni skup

386

Zorka Kinda-Berlakovi, Razvojni put...

Croat. Slav. Iadert. vii/ii (2011), 377-387

"Aktuelna pitanja jezika Bonjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca", Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 57, Be, 2003, str. 111122. Helene Koschat, "Die akavische Mundart von Baumgarten im Burgenland", Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XXIV, 2, Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978. Bogdan Krizman, "Gradie na Parikoj mirovnoj konferenciji (1919/20)", u: Nastava povijesti, 4, 1974. Gerhard Neweklowsky, "Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete", Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XXV, Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1978. Ivo Sui et al., Gramatika gradianskohrvatskoga jezika, Znanstveni institut Gradianskih Hrvatov, eljezno, 2003. Antun ojat, "O jeziku i rjeniku gradianskih Hrvata", u: Rasprave Zavoda za jezik, knj. 67, 1980-1981, str. 305318. Werner Weilguni, Die Diskussion um die Standardsprache bei den Burgenlnderkroaten. Sprachpolitische und kulturpolitische Tendenzen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts, Disertacija, Sveuilite Be, 1984.

Entwicklungsweg von der standardsprache der burgenlndischen kroaten zur regionalen kroatischen standardsprache
Da die Entwicklung der Sprache und der Identitt bei den burgenlndischen Kroaten ungewhnlich eng miteinander verbunden sind, gab es und gibt es immer noch ein berechtigtes Streben innerhalb dieser Minderheit zu einer kodiziert/ normierten Sprache, die das Bewusstsein der Minderheit strken und eine starke Sttze im Kampf um das nationale berleben sein sollte. Im Artikel wird die Entwicklung der Sprache bei den burgenlndischen Kroaten analysiert, die wegen der besonderen geographischen Lage und Trennung vom Volksstamm nicht die Entwicklung der Sprache in der alten Heimat folgen konnten, sondern seit ihrer Ankunft in der neuen Heimat ihre eigene Standardsprache gepegt und entwickelt haben.
Schlsselwrter: Burgenlndische Kroaten, Burgenlandkroatisch, Standardsprache.

387

388