SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

PSIHOLINGVISTIKA
SAŽETAK SEMINARSKOG RADA IZ KOLEGIJA
“UČENJE, MIŠLJENJE I INTELIGENCIJA”

8. 3. 2006.
Jelovica Vatroslav
Krnjeta Sonja
Lapaine Valentin
Mažar Jelena
Molnar Vlatka
Nađ Petra
Paić Antunović Jelena
Uvod

Pojam psiholingvistika prvi put se pojavljuje početkom 1950-ih, dok je termin

psihologija jezika nešto stariji. Oba pojma podrazumijevaju proučavanje psiholoških i
neurobioloških čimbenika koji ljudima omogućavaju učenje, upotrebu i razumijevanje
jezika. Jezik je upotreba organiziranih načina kombiniranja riječi da bi se
komuniciralo. On je komunikativan, arbitrarno simboličan, pravilno strukturiran,
strukturiran na više razina, generativan i produktivan te dinamičan (Sternberg, 2005).
U početku nije bilo konkretnih podataka o načinu na koji ljudski mozak funkcionira
pa su prvi izleti u psiholingvistiku bili ponajviše filozofske prirode. Moderna
istraživanja ujedinjuju spoznaje iz biologije, neuroznanosti, kognitivne znanosti i
informacijske teorije pri proučavanju načina na koji mozak obrađuje jezik. Postoji
više poddisciplina, pa je tako npr. neurolingvistika postala samostalno područje
psiholingvistike.

Psiholingvistika pokriva kognitivne procese koji omogućavaju stvaranje gramatičkih i

smislenih rečenica iz rječnika i gramatičkih struktura, kao i procese koji omogućuju
razumijevanje izjava, riječi, teksta itd.(URL 1). Razvojna psiholingvistika proučava
sposobnosti učenja jezika djece, često eksperimentalnim metodama.

Primijenjena psiholingvistika između ostalog nastoji upotrijebiti dobivene spoznaje o

prirodi jezičnih poteškoća i na taj način pomoći ljudima koji imaju iste. Također želi u
najvećoj mogućoj mjeri poboljšati metode poučavanja materinjeg i stranih jezika u
školama.

Područja proučavanja u psiholingvistici

Psiholingvistika je po svojoj prirodi interdisciplinarna i proučavaju je ljudi iz različitih

područja, poput psihologije, kognitivne znanosti i lingvistike. Postoji nekoliko
potpodručja unutar psiholingvistike koja se temelje na komponentama koje
sačinjavaju jezik.

Fonetika i fonologija se bave proučavanjem zvukova govora. Unutar psiholingvistike,

istraživanja se usmjeravaju na način na koji mozak obrađuje i razumije te zvukove.
Morfologija proučava strukture riječi, pogotovo odnose između povezanih riječi
(poput mačka i mačke) i oblikovanja riječe na temelju pravila (na primjer, oblikovanje
množine riječi).
Sintaksa je proučavanje uzoraka koji određuju kako se riječi sastavljaju u rečenice.
Semantika se bavi značenjem riječi i rečenica.
Pragmatika je proučavanje uloge konteksta u interpretaciji značenja.
Proučavanje prepoznavanja riječi i čitanja istražuje procese uključen u ekstrakciju
ortografskih, morfoloških, fonoloških i semantičkih informacija iz uzoraka u tekstu.

Teorije

Teorije o tome kako jezik funkcionira u ljudskom umu pokušavaju objasniti, između
ostaloga, kako povezujemo značenje sa zvukovima (ili znakovima) jezika i kako
koristimo sintaksu, odnosno kako uspijevamo složiti riječi u odgovarajući redoslijed
te stvoriti i razumjeti nizove riječi koje nazivamo rečenicama. Prvi od tih problema -

2
povezivanje zvuka sa značenjem - najmanje je kontroverzan i općenito se smatra da je
to područje u kojem životinjska i ljudska komunikacija imaju zajedničkih čimbenika.
S druge strane, sintaksa je vrlo kontroverzna.

U osnovi, postoje dvije škole o tome kako uspijevamo stvoriti sintaktičke rečenice: (1)
ista načela operantnog uvjetovanja koja se koriste za tumačenje drugih oblika
ljudskog ponašanja mogu se upotrijebiti i za objašnjavanje stjecanja znanja jezika
(teorija učenja);
(2) jezik postoji jer ljudi posjeduju urođenu sposobnost, pristup nečemu nazvanom
"univerzalna gramatika". Prema tom pogledu, ljudska sposobnost za sintaksu je
"urezana" u mozak. Na primjer, taj pogled tvrdi da su složena sintaktička obilježja
poput rekurzije izvan dosega potencijalnih sposobnosti čak i najinteligentnijih i
najdruštvenijih subhumanih vrsta (primjer rekurzije je upotreba odnosnih zamjenica
za povratak na ranije dijelove rečenice — "Djevojka čiji auto mi zaklanja pogled
drveta koje sam posadio prošle godine mi je prijateljica."). Pobornici tog pogleda
tvrde da sposobnost za takvu upotrebu sintakse ne bi postojala bez urođenog koncepta
za gramatička pravila koja se odnose na rekurziju. Prema njima je sintaksa ono što
određuje ljudski jezik i čini ga drugačijim čak i od najsloženijih oblika životinjske
komunikacije.
Prvi pogled prevladavao je do otprilike 1960., a predstavljen je u teorijama Jeana
Piageta i Rudolfa Carnapa, između ostalih. Također, biheviorizam kao škola
psihologije smatra da je jezik, uključujući i sintaksu, ponašanje oblikovano
kondicioniranim odgovorom.

Može se reći da je drugo gledište - o urođenoj sposobnosti - započelo 1959. sa vrlo

kritičnim osvrtom Avrama Noama Chomskog na Skinnerovu knjigu Verbalno
ponašanje iz 1957. (godine kada je i Chomsky predstavio prvu verziju svoje teorije
transformacijske gramatike u knjizi Sintaktičke strukture) (Greene, 1974.). Ta je
godina (1959.) prijelomna u razvoju psiholingvistike i ta je Chomskyjeva kritika
pokrenula tzv. "kognitivnu revoluciju" u psihologiji, razdoblju od približno 20 godina
u američkoj psihologiji u kojem je nastupio pomak od primarno biheviorističkog
pogleda prema primarno kognitivnom.
Od toga vremena psiholingvistiku su određivale pozitivne i negativne reakcije na
Chomskog. Osim njega, postoji još mnogo drugih teoretičara psiholingvistike, poput
Georgea Lakoffa, Stevena Pinkera i Michaela Tomasella.

Chomskyjeva teorija

Prije pojave psiholingvistike, najveći broj psihologa koji su proučavali jezik bio je
pod snažnim utjecajem dviju teorija: već spomenute teorije učenja i informacijske
teorije. Prema informacijskoj teoriji, sadržaj poruke nije bitan, već samo vjerojatnost
da će ona biti prenijeta. Svaka riječ ima određenu vjerojatnost pojavljivanja, stoga te
vjerojatnosti kontroliraju što će određena osoba reći. Prema teoriji učenja, verbalni
odgovori samo su podgrupa odgovora općenito i direktno su povezani s podražajima,
bez potrebe za umetnutim varijablama poput značenja, ideja ili gramatičkih pravila.
Psiholozi koji su se bavili jezikom primijetili su da su lingvističke jedinice poput
fonema, morfema i fraza redovito precizniji i bolji za deskripcije određenih pojava
nego do tada korištene psihološke jedinice kao što su slova, riječi i rečenice.

3
Chomskyjeva teorija generativne transformacijske gramatike prisilila je psihologe da
preispitaju svoj pristup proučavanju jezičnog ponašanja i na taj način pokrenula
psiholingvističku revoluciju. Njegova definicija jezika isključila je nastavak jezične
analize zajedno s postavkama teorije učenja i informacijske teorije. Chomsky drži da
teorija učenja ne može objasniti govornikovu sposobnost korištenja jezika, a podražaj-
odgovor vjerojatnosti bile bi vrlo neekonomično objašnjenje učenja jezika. Nadalje,
Chomsky tvrdi da je broj mogućih gramatičkih rečenica beskonačan (jer je uvijek
moguće dvije rečenice povezati nekim veznikom), prema čemu je očito da teoretski
nije moguće izračunati vjerojatnost zajedničke pojave nekoliko riječi u novoj
kombinaciji na temelju njihovih prijašnjih pojava. Dvije poznate rečenice koje
Chomsky upotrebljava kao primjere su: "Čak je i Marko došao, ali možda nitko drugi
nije." i "Bezbojne zelene ideje spavaju bijesno." (Greene, 1974.). Prva rečenica nije
gramatička, a druga jest, iako je vjerojatnost da su se neke od riječi u toj rečenici
zajedno pojavile prije praktički nikakva. Chomskyjeva poanta je da nema granice
broja novih rečenica koje se mogu stvoriti i prema tome, govornikova izvedba ne
može se temeljiti na vjerojatnostima konačnog broja rečenica koje je već iskusio.

Dakle, mnogo je efikasnije razviti pravila stvaranja novih rečenica nego iskusiti sve
moguće rečenice (kad bi to uopće bilo moguće) kako bi se postalo svijesno
vjerojatnosti podražaj-odgovor asocijacija između riječi u rečenici.

Skinner i Chomsky ne slažu se ponajviše iz razloga što gledaju različite aspekte jezika
i ne priznaju postojanje problema kojima se bavi onaj drugi. Naglasak Chomskyjeve
teorije je na kreativnom aspektu sposobnosti korisnika jezika da stvori nove rečenice
koje još nikad nije izgovorio ni čuo (Greene, 1974.). Jedno važno pitanje koje se
nameće jest jesu li zakoni koji upravljaju jezičnim ponašanjem karakteristični samo za
njega ili su svojstvo svakog ponašanja? Chomsky smatra da se lingvističke
sposobnosti razlikuju od svih drugih kognitivnih sposobnosti.

Skinner pak smatra da se govorno ponašanje, kao i svako drugo, uči te da, npr. metoda
uvjetovanja kroz sukcesivnu aproksimaciju čini temelj učenja govora u male djece
(Fulgosi, 1997). Malo dijete započinje svoje govorno izražavanje kojekakvim
glasovima i brbljanjem. Roditelji i okolina postupno oblikuju to njegovo glasanje sve
dok ne počne sličiti govoru odraslih. Skinner je cjelokupni razvoj govornog ponašanja
raščlanio i pokazao da se on odvija na temelju operantnog uvjetovanja.

Pri hvatanju ukoštac sa Chomskyjevom teorijom prvo je potrebno odgoditi sve

psihološke sudove dok se ne shvate osnovni principi teorije koja je u svojoj osnovi
teorija lingvistike, a ne psihologije. U suprotnom će se dogoditi ono što se dogodilo
mnogim psiholozima: učinilo im se da su mnoge postavke Chomskyjevog sustava vrlo
arbitrarne. Također, Chomskyjeva teorija je dobivala brojne pozitivne i negativne
kritike kako se razvijala, iako Chomsky u svojim revizijama nije pretjerano mijenjao
originalnu teoriju, već je ponajprije pojašnjavao neke aspekte koji su krivo shvaćeni.

Prvo je potrebno definirati osnovne pojmove. Postoje dvije vrste izjava: rečenice, koje
su gramatički ispravne, te nerečenice. Jezik je skup svih mogućih rečenica, a
gramatika podrazumijeva pravila koja omogućavaju razlikovanje rečenica i
nerečenica. Međutim, kako smo već utvrdili da postoji beskonačno mnogo različitih
rečenica, jezik treba redefinirati kao beskonačan skup gramatičkih rečenica. Prema

4
Chomskom, gramatika mora biti projektivna, odnosno mora sadržavati pravila koja će
generirati beskonačno mnogo različitih rečenica i nijednu nerečenicu.
Chomsky predlaže da se gramatike mogu vrednovati ovisno o tri razine adekvatnosti,
pri čemu svaka razina kao pretpostavku ima one prethodne. Svaka razina ima sve
strože uvjete do zadnje razine gdje ostaje samo jedan mogući tip gramatike koji
zadovoljava sve kriterije. Prva razina je opservacijska adekvatnost: gramatika mora
imati slab generativni kapacitet, tj. mora sadržavati precizno formulirana pravila koja
će stvoriti beskonačan skup mogućih rečenica i nijednu nerečenicu. Pri tome su
empirijski podaci intuicije idealiziranih izvornih govornika o tome što je točna
gramatička rečenica. Druga razina je deskriptivna adekvatnost: gramatika također
mora imati jak generativni kapacitet, tj.mora sadržavati pravila koja daju točne
strukturalne opise rečenicama koje generira. Pri tome su empirijski podaci intuicije
idealiziranih izvornih govornika o strukturalnim odnosima između rečenica. Zadnja
razina je eksplanatorna adekvatnost: gramatika mora odrediti strukturalne opise koji
su u sukladnosti s teorijom lingvističkih općenitosti. Pretpostavka je da sva djeca
imaju urođenu predispoziciju za razvoj tog jednog tipa univerzalne gramatike za svoj
materinji jezik. Pri tome su empirijski podaci intuicije idealiziranih govornika o tome
koja gramatička pravila omogućuju da najveći broj obilježja svih jezika bude
obuhvaćen najmanjim brojem generalizacija.

Metodologija i istraživanja u psiholingvistici

Mnoga istraživanja u području psiholingvistike vrše se u obliku eksperimenata. U

takvim proučavanjima, sudionicima se prezentiraju određeni lingvistički podražaji i
od njih se traži da naprave neki zadatak, npr. prosude nešto, reproduciraju podražaj,
pročitaju naglas vizualno prezentiranu riječ. Najčešće korištene mjere uspješnosti su
vremena reakcije (najčešće u milisekundama) i proporcije točnih odgovora.

Primjeri takvih zadataka mogu biti tražiti od sudionika da pretvori imenice u očite
glagole, tj. riječ "knjiga" u riječ "pisati", riječ "voda" u riječ "piti" itd. Ili možemo
prezentirati aktivnu rečenicu poput "Marko je bacio loptu Ivanu." i pasivni ekvivalent
"Lopta je bačena Ivanu od Marka." i potom pitati "Tko je bacio loptu?" U takvom
bismo slučaju mogli zaključiti da se aktivne rečenice obrađuju lakše i brže od
pasivnih. Isto tako, još je zanimljivije da neki ljudi ne mogu razumjeti pasivne
rečenice, što nas može ponukati da putem različitih istraživanja pokušamo shvatiti
određene jezične poteškoće, poput afazija (poteškoća ili nemogućnosti razumijevanja
i produkcije jezika kao rezultat mozgovnog oštećenja).

Sve do ne tako davnog pronalaska neinvazivnih medicinskih tehnika, invazivne

procedure - operacije na mozgu - bile su čest način na koji su jezični istraživači mogli
dobiti informacije o tome kako jezik očituje u radu mozga. Na primjer, presjecanjem
corpus callosuma (snopa živaca koji povezuje mozgovne hemisfere) liječilo se neke
oblike epilepsije. Tako su istraživači mogli proučavati kako tako drastična operacija
utječe na razumijevanje i produkciju jezika. Naravno, mozak se nije operirao samo u
svrhu proučavanja jezika, ali kad je takva operacija bila potrebna, jezični istraživači
su se mogli okoristiti njome.

Novije neinvazivne tehnike uključuju snimanje mozga pozitronskom emisijskom

tomografijom (PET), funkcionalnom magnetskom rezonancom (fMRI) i

5
transkranijalnom magnetskom stimulacijom (TMS). Tehnike snimanja mozga
razlikuju se po svojim prostornim i vremenskim razlučljivostima i svaka od njih ima
određene prednosti i nedostatke pri proučavanju određenog problema u
psiholingvistici.

Računalno modeliranje još je jedna metoda. Odnosi se na postavljanje nekog

kognitivnog modela u obliku računalnog programa. Takvi su računalni programi
korisni jer motiviraju teoretičare da budu eksplicitni u svojim hipotezama i zato što se
mogu koristiti za stvaranje preciznih predviđanja za složene teoretske modele.

Još jedan problem vezan uz računala jest kako stvoriti računalne programe koji mogu
razumjeti jezike jednako dobro kao i ljudi. To je blisko povezano s računalnom
lingvistikom i ima velik broj potencijalnih praktičnih primjena.

U novije vrijeme se za proučavanje obrade jezičnih informacija istražuju i pokreti

očiju, sakade i fiksacije. Sve veći broj istraživanja proučava pokrete očiju kao alat za
istraživanje kognitivnih procesa povezanih s jezikom. Obrada jezičnih informacija
može se proučavati praćenjem pokreta očiju kada se sudioniku prezentiraju
lingvistički podražaji jer su pokreti očiju blisko povezani s trenutnim žarištem pažnje.

Jedan od zanimljivijih fenomena u području psiholingvistike je i fis fenomen,

fenomen dječjeg učenja jezika koji demonstrira da je ranije moguće percipirati
foneme nego ih producirati. Ime je dobio slučajno, kad je jedno dijete nazvalo svoju
plastičnu ribu igračku "fis" (eng. fish=riba). Kad su ga odrasli pitali je li to njegov
"fis", reklo je da nije. Kad su ga upitali je li to njegov "fish", odgovorilo je potvrdno.
Dakle, iako dijete još nije moglo izgovoriti riječ "fish", moglo je uočiti razliku između
"fis" i "fish".

Studije slučaja idiota savanta i tzv. "divlje djece" još su dva primjera, ali veoma
rijetka. U prvom slučaju radi se o proučavanju osobe s izrazitom sposobnošću učenja
jezika, ali znatno ispodprosječnih ostalih mentalnih sposobnosti. U drugom slučaju se
radi o djetetu koje je živjelo izolirano od ljudskih kontakata od vrlo rane dobi i koje
nije svijesno ljudskog ponašanja i nije izloženo jeziku.

O jednom primjeru studija slučaja vezanog uz psiholingvistiku izvještavaju Isaacs i

drugi (1960, prema Fulgosi, 1997). Oni su opisali dramatičan slučaj ponovnog
uspostavljanja govora u jednog katatonog shizofreničara koji je bio nijem već 19
godina. To su učinili metodom sukcesivne aproksimacije.
Istom su metodom, te naravno uz pomoć potkrepljivanja, Lovaas i njegovi suradnici
(1966, prema Fulgosi, 1997) uspjeli naučiti autističnu djecu da kažu nekoliko riječi,
nakon čega su ih diskriminativnim treningom naučili da riječi izgovaraju i
upotrebljavaju pokraj odgovarajućih objekata (lutke, automobila itd.). Brzina učenja
takve djece vrlo je mala, no postepeno se mogu razviti generalizirane jezične vještine
i navike koje postupno postaju sve kompleksnije.

6
Zadaci za ponavljanje:

1. Što je psiholingvistika i koja su područja proučavanja u psiholingvistici?

2. Navedite dvije dominantne psiholingvističke teorije i obrazložite njihove
temeljne postavke.
3. Kakva sve mogu biti istraživanja u psiholingvistici? Potkrijepite
primjerima i napišite moguća otkrića.

Literatura

Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti - teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga

Greene, J. (1974). Psycholinguistics: Chomsky and Psychology. Harmondsworth:

Penguin Education

Sternberg, R. J. (2005.). Kognitivna psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap

URL 1: Wikipedia, the free encyclopedia

(http://en.wikipedia.org/wiki/Psycholinguistics)