Bihevioristička teorija značenja

Biheviorizam (engl. behave = ponašati se) je teorijsko-metodološki pravac koji se

pojavio u psihologiji. Njegovim utemeljiteljem smatra se John. B. Watson (1878–1958), a za
godinu utemeljenja uzima se 1913, kad je objavljen čuveni Watsonov članak „Psihologija
kako je biheviorist vidi“, koji se smatra manifestom biheviorizma. Osim Watsona, važan je
teoretičat ovog pravca bio i Frederick Skinner (1904–1990).
Iako ovaj pravac više ni u psihologiji danas nije popularan kao u prvoj polovini 20. st., on
je ipak dugo dominirao u toj nauci, posebno u Americi, a imao je jak utjecaj i na semantiku,
opet naročito onu koja se razvijala u Americi.
Biheviorizam se može okarakterizirati pomoću četiriju karakterističnih teorijskih principa
ili postulata koji ga čine specifičnim.
Prvo, biheviorizmu je svojstveno nepovjerenje prema mentalizmu i svim pojmovima kao
što su „svijest“, „koncept“, „ideja“ i sl. U tom smislu biheviorizam potpuno odbacuje
introspekciju kao sredstvo i metodu za dobivanje bilo kakvih pouzdanih podataka u
psihologiji. Mišljenja i iskustva pojedinca njegova su privatna stvar, i to što on o tome ima
kazati jest njegov lični stav, što znači da ne može biti pouzdano. Čovjek često sam sebe vara i
obmanjuje.
Drugo, bihevioristi smatraju da nema suštinske razlike između ljudskog i životinjskog
ponašanja. Na ovaj se način biheviorizam čvrsto povezuje s Darwinovom teorijom evolucije u
biologiji i zoologiji i podupire nastojanja (npr. Morris) da se uspostavi jedna opća teorija
semiotike primjenjiva na sve prirodne signalne sisteme.
Treće, u biheviorizmu se krajnje minimalizira uloga instinkta i drugih unutarnjih pobuda,
a ističe uloga učenja (kroz iskustvo). Naime, ljudi i životinje svoje uzorke ponašanja stječu
kroz odgoj, odnosno dresuru, pa mnogo važniju ulogu igra okruženje, nego naslijeđe. Ovim
principom biheviorizam postaje saveznik empirizma (iskustvo je principijelni izvor znanja), a
protivnik naturalizma.
Četvrto, biheviorizam insistira na mehanizmu ili determinizmu. To znači da je sve što se
događa u univerzumu uzročno-posljedično određeno, odvija se u skladu s istim fizičkim
zakonitostima, i to jednako vrijedi za ljudske postupke kao što vrijedi, npr., za transformaciju
fizičkih tvari.
 Navedeni principi imaju svoj jasan odraz u semantici. Prvi princip (nepovjerenje prema
mentalizmu) u semantici znači koncentriranje na iskaze koji se mogu objektivno registrirati i
promatrati u neposrednim (najbolje fizičkim) okolnostima u kojima su izrečeni.
Drugi princip (nema suštinske razlike između ljudskog i životinjskog ponašanja) odražava
se u semantici tako što se jezik razumijeva kao verbalno ponašanje. Kako se ljudi i životinje
ponašaju po istoj matrici, tako i komuniciraju po istoj matrici. Ipak, ovaj je stav dosta
kritiziran u lingvistici. Naime mogu se postaviti pitanja je li životinjska komunikacija na isti
način smislena kao ljudska, i, drugo, može li se i za „životinjske jezike“ kazati da posjeduju
četiri ključna svojstva karakteristična za ljudski jezik – arbitrarnost, diskretnost, gramatičnost
i produktivnost.
Treći princip (zanemarivanje uloge instinkta, a isticanje učenja) u lingvistici se očituje
time što se veliki naglasak stavlja na usvajanje jezika kroz obrasce ponašanja u specifičnim
okolnostima, tj. na stjecanje jezičkog znanja u okruženju.
Konačno, četvrti princip (mehanizam ili determinizam) u lingvistici se odražava tako što
se insistira na tome da se uzroci stvaranja bilo kojeg iskaza nalaze u neposrednom okruženju,
tj. da su izazvani „stanjem stvari“ u datoj situaciji.
Najvažniji zagovornik biheviorizma u lingvistici bio je američki lingvist Leonard
Bloomfield (1887–1949), koji je stvorio i razradio vlastiti biheviorističku teoriju značenja.
(Najznačajnije Bloomfieldovo djelo jest knjiga Jezik (Language), koja se smatra klasikom u
lingvistici.)
Bloomfield polazi od uvjerenja da su objektivni događaji ponašanja, da se samo
ponašanja mogu javno promatrati te da samo ponašanje ima naučno postojanje. On je bio
uvjeren da je čovjekovo ponašanje uopće, pa tako i jezičko ponašanje posljedica ponovljenih
iskustava koja dolaze od zajedničkog ponavljanja stimula.
Bloomfieldova teorija o govornoj situaciji postala je najpoznatija po njegovu čuvenom
primjeru Jacka i Jill. Naime, Jack i Jill šetaju. Jill osjeti da je gladna. Vidjevši jabuku na drvetu,
ona proizvodi posebne zvukove koristeći svoje govorne organe. Tada se Jack penje na drvo,
ubire jabuku i daje ju Jill. Na kraju Jill pojede jabuku.
Opisani događaj sastoji se od tri dijela u vremenskom slijedu:
A. praktični događaji koji prethode govornom činu (govornikov stimul)
B. govor
C. praktični događaji koji slijede nakon govornog čina (slušaočev odgovor)
 Mehanizam je sljedeći: umjesto da pokuša sama ubrati jabuku, tj. da poduzme praktičnu
reakciju (R), Jill izvodi govorni čin kao zamjensku reakciju. Bloomfield za ovu tzv. jezičku
zamjensku reakciju koristi simbol (r). Tako će simbolički izraz opisanog događaja biti:
S >>>-----> r. Čuvši Jillinu jezičku zamjensku reakciju, Jack donosi jabuku i daje je Jill.
Slušanje je djelovalo kao govorni stimul na Jacka. Zato se ovakav stimul naziva jezički
zamjenski stimul i obilježava simbolom (s). Tako će simbolički izraz reakcije posredovane
govorom biti:
S >>>-----> r ...... s >>>-----> R. To znači: praktični stimul koji prima jedna osoba vodi
jezičkoj zamjenskoj reakciji, koja dalje funkcionira kao jezički zamjenski stimul za drugu
osobu koja reagira na taj stimul nekom praktičnom reakcijom.
Bloomfield zaključuje: „Jezik omogućuje jednoj osobi da reagira (R) kad druga osoba
ima stimulus (S). Ova podjela posla, i, s njom, čitavo funkcioniranje ljudskog društva jest zbog
jezika.“
Boomfieldova koncepcija značenja sastoji se u sljedećem: izricanje iskaza, trivijalnog i
nevažnog po sebi, važno je jer on ima značenje, a značenje se sastoji od važnih stvari s
kojima je izricanje iskaza (B) povezano, naime od praktičnih događaja (A i C).
Bloomfield ne može objasniti mehanizmi koji se pojavljuju između različitih stimula i
reakcija, tj. nije moguće predskazati kako će neka osoba reagirati na određeni stimul (npr.
zašto bi u istoj situaciji neko drugi postupio drugačije nego Jack). Postoje dvije teorije koje
nude različita rješenja za ovaj problem.
1) Mentalistička teorija pretpostavlja da je raznovrsnost ljudskog ponašanja
uvjetovana miješanjem nekih nefizičkih faktora, kao npr. duše, volje, uma, koji su
prisutni u svakoj osobi. Ne možemo reći kako će neko reagirati zato što volja ili nešto
drugo ne slijedi uvijek te slijedove uzrok-posljedica kojima se odlikuje materijalni svijet.
2) Materijalistička (mehanistička) teorija pretpostavlja da je raznovrsnost
ljudskog ponašanja, uključujući i govor, uvjetovana samo time što je ljudsko tijelo vrlo
složen sistem. Njeni zagovornici smatraju da su ljudska djela dijelovi uzročno-
posljedičnih slijedova na isti način kao pojave u fizici ili hemiji, ali njihova predskazivost
nije moguća zbog kompleksnosti ljudskog organizma, posebno njegova nervnog sistema.
Bloomfield je smatrao da je u njegovo vrijeme ljudsko znanje premalo da bi shvatilo ovu
složenost, iz čega slijedi da semantika kao nauka o značenju neće napraviti velike pomake
sve dok naša spoznaja ne bude značajno unaprijeđena.
U širim lingvističkim krugovima nikad nije bilo stvarnog povjerenja u Bloomfieldov
biheviorizam. Kritika je isticala više problema s kojim se ovakva teorija suočava. Prije svega,
samo stvaranje navika ne može biti osnova za stjecanje jezika: ono što je potrebno za
pravilnu upotrebu jezika jest sistem dinamičkog usavršavanja pravila i principa jezičkog
sistema u smislu onog što „ulazi“ i „izlazi“, sposobnost da se primijene pravila koja čine dio
jedne kompleksne mašinerije. Ovo usavršavanje pravila obično se zove jezičko znanje ili
kompetencija.

Fregeova teorija značenja

Posebnu teoriju značenja razradio jer njemački matematičar, logičar i filozof Gottlob
Frege (1848–1925). Svoje postavke iznio je u ranim radovima 70-ih i 80-ih godina 19. st., a
posebno vrijedan pažnje jest njegov članak O smislu i značenju (Über Sinn und Bedeutung),
koji je objavio 1892. godine.
Frege je u filozofiji jezika, pa posredno i u semantici, zaslužan za uvođenje razlike između
smisla i značenja. Doduše, on se koristi njemačkim terminom Bedeutung (značenje), iako se
prevodioci ovog njegovog članka radije opredjeljuju za termin referencija ili nominat(um),
zadržavajući termin značenje za ono što bi se, grubo rečeno, moglo uzeti kao zajednički
sadržilac toga dvoga, tj. smisla i referencije, a što se u modernoj semantici i uzima kao takvo.
Zato ćemo i mi također umjesto Fregeova termina značenje usvojiti i koristiti termin
nominatum radije nego referencija/referent imajući na umu na se ovaj drugi termin u
modernoj semantici koristi u ponešto drugačijem značenju od Fregeova termina Bedeutung.
Frege pokazuje kako postoje dva načina ili vida na koje neki poseban jezički izraz može
imati ili očitovati značenje. On polazi od jednostavnog iskaza a = b, pri čemu se a i b odnose
na neku označenu stvar, tj. znakovi su. Ako se u ovom slučaju a i b razlikuju po svojim
materijalnim svojstvima – što je očito (a je a, a b je b) – ali ne i po tome što upućuju na neku
posebnu stvar, tj. ne razlikuju se kao znakovi – što je opet očito (a = b) – onda bi u
znakovnom smislu jednakosti a = a i b = b trebale biti jednake jednakosti a = b. No nije tako,
jer kad bi bilo tako, onda ne bi bilo moguće razjasniti zaštoje a – a, a b – b.
Otuda Frege zaključuje da je za znak, pored onoga što je označeno (stvari ili predmeta),
a što se može nazvati nominatumom, bitno i ono u čemu je sadržan način prikazivanja tog
označenog, tj. kako je predmet označen, a što se može nazvati smislom. Tako je oznos
između znaka, nominatuma i smisla takav da znaku odgovara određeni smisao, a smislu
određeni nominatum.
Nominatum nekog izraza jest predmet koji taj izraz označava ili na koji upućuje, a smisao
je ono što taj izraz izražava. Ovu razliku Frege, između ostaloga, opravdava i time što ističe
da je smisao nešto što nužno posjeduje svaki jezički izraz, ali da to ne vrijedi i za nominatum.
Tako npr. riječ „Odiseja“ (uzeta doslovno) nesumnjivo ima svoj smisao, ali je sigurno da
nema nominatum jer ne postoji takvo što na šta bi se moglo uputiti tom riječju.
Nadalje, da je razlikovanje smisla i nominatuma opravdano, vidi se i po tome što različiti
smislovi mogu tvoriti informativnu ekvativnu rečenicu (npr. Zornjača je Večernjača; Platonov
učenik je učitelj Aleksandra Velikog), a isti ne mogu (npr. Zornjača je Zornjača; Večernjača je
Večernjača; Platonov učenik je Platonov učenik; Učitelj Aleksandra Velikog je Učitelj
Aleksandra Velikog).
Jedan nominatum može imati više smislova, pri čemu različitim smislovima odgovaraju
različiti izrazi. Frege navodi čuveni primjer osvijetljenog nebeskog tijela koje se navečer
najprije pojavi na nebu, a ujutro posljednje nestaje. Astronomski naziv za to tijelo jest
„planeta Venera“, a laički (nenaučni) nazivi jesu: „Zornjača“, „Večernjača“ i „Danica“. Ovi
nazivi očito odražavaju način ili kontekst u kojem se vidi to nebesko tijelo (navečer, ujutro,
danju).
Od nominatuma i smisla treba razlikovati predstavu. Naime, ako je nominatum nekog
znaka dostupan opažanju naših čula, tada je predstava koju imamo u njemu unutrašnja slika
nastala sjećanjem na čulne dojmove koje smo imali kad smo ga opažali. Predstava nekog
znaka uvijek je prožete emocijama i mora se uvijek povezati s konretnom osobom te
vremenom u kojem joj pripada (npr. u različito vrijeme naše predstave mogu biti različite).
Jedna predstava uvijek je povezana s istim smislom.
Za slikovito objašnjenje razlike između nominatuma, smisla i predstave može se uzeti
scenarij promatranja Mjeseca pomoću teleskopa. U takvu scenariju Mjesec ima svoju stvarnu
egzistenciju u vanjskom svijetu, prema tome on je usporediv s nominatumom i on je potpuno
objektivan. No pri takvu promatranju ono što mi zaista vidimo nije taj stvarni Mjesec, nego
njegova slika nastala prelamanjem svjetlosnih zraka na objektivu teleskopa. Ta slika
usporediva je sa smislom jer je ovisna o nizu činilaca kao što su npr. tehničke karakteristike
teleskopa, ugao promatranja, vremenski uvjeti i sl., te je prema tome poluobjektivna i
polusubjektivna. Napokon, ni ta slika nja objektivu nije naša lična percepcija Mjeseca, nego je
to slika koja se stvara prelamanjem svjetlosti na mrežnjači našeg oka i koju potom naš mozak
prima i interpretira. Ova treća slika usporediva je s predstavom, omogućena je specifičnim
neurološkim funkcijama organizma svakog pojedinca, koji je različit od organizma svakog
drugog pojedinca, te je posve subjektivna.
Dosad je bilo govora o jednostavnim znakovima. No Frege postavlja pitanje o
nominatumu rečenice kao složenog znaka. Je li to misao koju rečenica nosi? Ako
pretpostavimo da jeste, pokušajmo zamijeniti jednu riječ u toj rečenici drugom riječju istoga
nominatuma, ali različitog smisla (npr. Ugledao sam Zornjaču i Ugledao sam Večernjaču ili
Umro je Platonov učenik i Umro je učitelj Aleksandra Velikog). Je li se misao promijenila? Da.
Je li se istinitost rečenice promijenila? Ne. Zbog toga se može kazati da rečenična misao
može biti samo smisao, dok je rečenični nominatum istinosna vrijednost.
Treba istaknuti da Fregeove ideje nisu bile šire prihvaćene niti popularne u njegovo
doba, nego tek kasnije. Ipak, one su bile podvrgavane i kritici. Tako su neofregeovci, kao što
je Bertrand Russell (1872–1970), iznijeli teze da je smisao bolje tretirati kao intenziju, tj.
funkciju koja moguće svjetove vodi ka ekstenziji.