1

RUSIJA

POČETAK PARLAMENTARIZMA I USTAVNOSTI U RUSIJI NAKON 1905. god.

U razdoblju od 1860. do 1905. god. Rusija se gospodarski razvijala kao građanska
zemlja. U razdoblju koje razlažemo od 1905. do 1917. pojavljuju se tračci
ograničenog arhaičkog parlamentarizma.
Početkom 1905. god. Rusija doživljava potpuni vojni poraz; ima nezadovoljne
seljake, radnike i razne neruske narode. Ni godina dana rata sa Japanom dovodi do
spoznaje o nužnosti promjena, širi se lepeza političkih shvaćanja od onih koji
smatraju da su promjene jedino moguće mjerama vrha vlasti i da ta vlast bude samo
car, do onih koji vjeruju samo u narodni pokret odozdo. Početkom 1905. poraz u
Mandžuriji je potpun, svećenik Gapon koji je bio u vezi s policijom postao je
predsjednikom 12 radničkih udruženja sa oko 30 000 radnika. Izbili su štrajkovi u
Sankt Peterburgu gdje se postavljaju ekonomski zahtjevi. Gapon piše molbu caru koja
sadrži opća građanska i politička prava, predaju zemlje seljacima, 8 satni radni dan,
pravo na štrajk itd. U nedjelju 22.01.1905. iz radničkih četvrti Sankt Peterburga
krenule su tisuće radnika prema carskoj rezidenciji, prethodno je car zamoljen da oko
podne primi predstavnike radnika. Car se povukao u Carsko selo, a radnike dočekuje
vojska koja ubija 1 000 ljudi, a ulični progoni nastavljeni su duboko u noć. Tom tzv.
crvenom nedjeljom počinje buna koja nosi obilježja građansko demokratske
revolucije. Krvavi događaji od 22.01. stvorili su opću i ujedinjenu oporbu. Svi
liberalni i demokratski dijelovi Rusije udružuju se protiv careve samovlasti. U veljači
počinju seljački nemiri u skoro svim gubernijama, štrajkovi potresaju skoro sva
poduzeća, a pobuni se pridružila i malobrojna vojska i mornarica. Za štrajkovima i
zahtjevima ne zaostaju ni sveučilišta i studenti. Oni traže demokratske slobode, saziv
ustavotvorne skupštine, nacionalna prava i prava nacija na autonomiju.
Car nastoji dobiti na vremenu, računa na svršetak rata s Japanom i povratak vojske iz
Mandžurije, no ipak mora popuštati, pogotovo kada se u svibnju i lipnju 1905. god.
održava kongres delegata zemstava. Na tom skupu zahtjeva se opće i neposredno
pravo glasa, izbor ustavotvorne skupštine, a caru ove zahtjeve iznosi izaslanstvo toga
kongresa koje predvodi knez Ljvov. Sastanci kongresa zemstava održavaju se i u
kolovozu i krajem rujna 1905.; Buljigin, ministar unutarnjih poslova izrađuje svoj
prijedlog promjena te predlaže izbor skupštine (duma) koja bi imala samo pravo
savjetovanja, predlaganja zakona, ali koji da bi postali zakon trebaju potvrdu Carskog
savjeta i sankciju cara. To je tzv. buljiginska duma. Sam izbor te skupštine bio bi
prema Zakonu o mjesnoj samoupravi iz 1864. god. U lipnju 1905. osniva se Sveruski
savez seljaka. Svi ti neredi imali su i svoje značenje za međudržavne odnose, zato je
taj čimbenik pritiskao na carevu odluku da u kolovozu 1905. god. objavi Manifest
kojim se uspostavlja savjetodavna duma (buljiginska) koja bi bila donji dom uz Carski
savjet kao gornji dom. Izborni sustav je onaj koji je za samouprave u oblastima i
kotarevima, ali je car poslanička mjesta između tri skupine birača podijelio ovako:
Seljaci 43 %
Zemljovlasnici 34 %
Gradski birači 23 %
Ograničena prava dume u pogledu vojske, mornarice, vanjske politike i državnog
proračuna bili su dodatni razlog razočaranju i sveopćem odbijanju savjetodavne
dume, odnosno careva Manifesta. Sve te događaje pravi i Ruska socijal – demokratska
stranka RSDRP, ali je ona slaba i podijeljena. Sukob je bio takav da se boljševici i
menjševici nisu bili u stanju sastati na istom kongresu u travnju 1905. god. Iako su
formalno još jedna stranka u travnju 1905. menjševici se sastaju na Konferenciji
 2

RSDRP u Ženevi, a boljševici sazivaju 3. kongres RSDRP u Londonu. Razlog sukoba

je procjena same revolucije.
Boljševici su smatrali da je Rusija 1905. zrela za revoluciju i da revoluciju treba
izvesti u savezu sa seljacima, a menjševici smatraju da revoluciji može izvesti samo
građanstvo, a njemu socijalisti trebaju pomoći da je izvede i da započne uspostavu
građansko demokratskog društva.
Rusija je u listopadu zahvaćena općim štrajkom koji je počeo u Moskvi i koje je imao
posve politička obilježja.
Boljševici su već u rujnu širili ideju organizirajmo revoluciju. Vlada je znala strateško
značenje željeznica pa je krajem listopada sazvala kongres željezničkih službenika; taj
kongres ističe političke i nacionalne slobode, traži ustavotvornu skupštinu, pravo na
štrajk itd. Kada je vlada uhitila neke od delegata na tom kongresu, započeo je štrajk
željezničara. Osnivaju se radnički sovjeti, a najvažniji je onaj u Sankt Peterburgu.
Ponovo se održava kongres zemstva u Moskvi, kao i osnivački kongres stranke KD
(Konstitucionalni demokrati). Krajem listopada car objavljuje novi Manifest prema
kojem je duma zakonodavni a ne savjetodavni organ, tj. nikakav zakon ne može
stupiti na snagu prije no što ga odobri duma. Ovaj Manifest ostavlja izbornom zakonu
da odredi izbor članova dume i Carskog savjeta; tako nije buljiginska duma ni
izabrana, nego je pretvorena u zakonodavnu prije no što je izabrana.
U studenom u Rusiji je ponovo nemirno, tad i Lenjin dolazi u Rusiju, stvaraju se
stranke i svaka nastoji osigurati bolji položaj u budućoj dumi. Među osnovanim
strankama najnazadnije su Savez plemstva i Savez ruskog naroda, koji su protiv
svake promjene, tj. one su za carsku samovlast. Nastala je i stranka koja je prihvatila
careve izmjene po Manifestu iz listopada i koji se zato zovu Oktobristi. U takvim
prilikama caru je najpotrebnija vojska i novac, a za to nije sposoban omraženi
Buljigin, pa ga car otpušta i na njegovo mjesto stavlja Vite. On je monarhist, ali nije
za carsku samovlast, nego umjerenu i konzervativnu monarhiju. Desnica se koristi
terorom i organizira ubojstva protivnika i nevinih ljudi. Ljevica se također organizira,
a sovjet u Sankt Petreburgu prekida dugotrajni štrajk, ali odlučuje nastaviti borbu,
priprema oružanu revoluciju i stvara narodnu dobrovoljačku vojsku. U studenom
počinje pobuna vojnika i mornara u Kronštadtu koja je brzo ugušena, zatvoreno je
preko 1 000 mornara, ali desetak dana kasnije izbija pobuna posade flote u
Svevastoplju; pobunjenici biraju sovjet mornaričkih predstavnika koji traži
sazivanje ustavotvorne skupštine. tada vlada zatvara sve članove Sankt Peterburškog
sovjeta. To dovodi do novih pobuna u vojsci, gradovima ali sada je najveća pobuna u
Moskvi koju vodi tamošnji sovjet i koja traje desetak dana. U vrijeme pobune u
Moskvi vlada izdaje 24.12.1905. god. Izborni zakon kojim određuje način izbora za
dumu. Izbori su posredni i nejednaki, na više načina.
Duma ima nešto manje od 500 poslanika. Poslanike biraju izborne skupštine
gubernija, a ove skupštine biraju birači koji imaju 25 god. i imaju nekretnine, tj.
plaćaju određeni porez. Birači ne čine jedinstveno biračko tijelo, nego su podijeljeni u
4 skupine, tzv. kurije: 2 na selu (veleposjednici i seljaci) i 2 u gradu (građani i
radnici). Podjela na skupine je zato da dođe do izražaja bogatiji sloj. Veleposjednici,
građani i radnici birali su svoje predstavnike, izbornike za izbornu skupštinu
gubernije, tj. ti izbornici su posrednici prvog stupnja. Izbornici u gubernijskoj
izbornoj skupštini koju su birali seljaci bili su posrednici trećeg stupnja.
Istodobno su vrlo okrutno prekinute sabotaže na željeznicama kojima je ometan
povratak vojske s Istoka. Ta okrutnost vlade u gušenju pobuna ponovo izaziva
atentate SR. Prije saziva dume car je dobio zajam od Francuske. Isto tako želi
ograničiti vlast dume te priprema temeljne zakone. Kada se 10.05.1906. god. duma
 3

sastaje, car objavljuje Temeljne zakone Rusije (vrsta oktroiranog ustava). Po tom
«ustavu» car nosi naziv autokrator i samo njemu pripadaju sljedeće ovlasti: vojska i
mornarica, diplomacija, objavljivanje rata, zaključivanje mira, sklapanje
međunarodnih ugovora, nasljeđe krune, krunska dobra, plaće članova carske obitelji,
saziva i raspušta domove, a u vrijeme kada domovi ne zasjedaju može donositi ukaze
koje naknadno treba podnijeti domovima na odobrenje, postavlja i opoziva ministre,
oni njemu odgovaraju. Budžetsko pravo skupštine vrlo je ograničeno, a ministri ni
krivičnopravno ne odgovaraju pred dumom.
Da bi ojačao Carski savjet, car je u ožujku 1906. donio propis o organizaciji Carskog
savjeta i njegov poslovnik (ali i dume). Carski savjet (184 člana) ima 92 člana koje u
to tijelo imenuje car, a drugih 92 imenuje na 9 godina gubernijske samoupravne
skupštine (50 članova), plemstvo (18 članova), pravoslavno svećenstvo (6),
sveučilišta (6), te trgovačke i industrijske komore (12). Carski savjet je u svojim
pravima izjednačen s dumom. Cilj tih odredaba kao i Temeljnih zakona je spriječiti da
duma ne posegne za ustavotvornom vlašću.
U uvjetima još nesređenih unutarnjih prilika izvršeni su izbori i sastala se Prva duma,
tj. prva izabrana skupština. Caru više nije trebao Vite, a konzervativni Stoljipin,
ministar unutarnjih poslova počinje davati obilježje vlasti (od 1906. god. do ubojstva
1910. god).

Prva duma - 10.05 – 20.07. 1906. god.

Odmah je pokazala da seljaci nisu izabrali poslušnu većinu. Socijaldemokrati su
pozivali da se ne sudjeluje na izborima, jer su smatrali da duma neće puno promijeniti
u postojećem stanju, a Kadeti su smatrali da duma uz svu svoju ograničenost,
nazadnost poretka može biti početni korak prema privikavanju Rusije na demokraciju.
Zato su oni izbore shvatili kao važan politički događaj i odnijeli veliku pobjedu na
izborima. Stranačka određenost poslanika nije jasna i na izborima su uvelike nastupali
pojedinci, ali kasnije duma poprima stanovit stranačku određenost. Od 477 poslanika
178 ih je pripadalo Kadetima i 94 Radničkoj stranci. 59 % poslanika u dumi su
Rusi, a od toga 45 % seljaci, 37 % plemići i 25 % ih je slobodnog zanimanja. Dvije
najjače stranke Kadeti i Radnička stranka razlikuju se ne samo u ciljevima i načinima
borbe, nego i u ocjeni same svrhe i važnosti dume. Kadeti se boje svakog kraja dume,
a Radnička stranka želi utopiti dumu u pokretu naroda.
Za svog kratkog trajanja duma pokušava biti parlament ustavne monarhije; carev
govor pri otvaranju dume shvaća kao prijestolnu besjedu te sastavlja odgovor na nju.
To je čuvena adresa u kojoj zahtjeva opće pravo glasa, proširenje prava dume, opću
pravnu i političku jednakost, rješenje agrarnog pitanja, vladu odgovornu pred dumom.
To je bilo poricanje Temeljnih zakona, a duma je izglasala i odbijanje povjerenja
vladi. Taktika vlade je bila da se ogluši na postojanje dume, tj. da joj ne podnosi
prijedlog, ali takvo držanje imalo je svoje granice čak i sa stanovišta carevih temeljnih
zakona.
Duma, kao i cijela Rusija nije imala civilizacijsko iskustvo i kulturu parlamentarizma
i demokracije, zato je i rad dume otežan tim neiskustvom. Duma je ipak htjela
postupati na način suverenog predstavnika naroda. Agrarno pitanje, tj. prodaja i
podjela zemlje postaje bitno pitanje dume i to u tolikoj mjeri da je i vlada izradila
jedna prijedlog agrarnog zakona, koji nailazi na proutprijedlog dume. Nakon što je
izvršila vojne pripreme u cijeloj Rusiji i pošto je Stoljipin postao ministar unutarnjih
poslova i predsjednik vlade, vlada je silom vojske raspustila dumu. Više o jedne
trećine dume odlazi u Finsku i poziva narod da ne pristupi vojnoj regrutaciji. Car
saziva drugu dumu i ona se sastaje nakon pola god. Raspuštanje dume dovodi do
 4

seljačkih i vojničkih pobuna, ali ih vlada okrutno guši i za to koristi privremen

zakone, tj. one između zasjedanja dume. Za vrijeme odsustva dume kao privremene
zakone vlada (car) donosi u listopadu i studenom 1906. god. ukaze kojima je
izmijenjena Uredba o seljacima iz 2861. god. a koja je seljacima ostavila mogućnost
zadržavanja seljačke zadruge, tj. zajedničke zemlje. Po ovim ukazima iz 1906. svaki
seljak imao je pravo zahtjeva da od seoske udruge izdvoji njegove parcele i da ih on
otkupi. Ti pravom su se mogli koristiti samo bogati seljaci. Ukinut je posebni pravni
status seoskih zadruga, tj. i za seoske zadruge važi opći pravni status.
Bez promjena Izbornog zakona sazvani su izbori za drugu dumu, ali je prethodno
zabranjena stranačka propaganda i uopće političko djelovanje stranaka koje su protiv
vlasti. U takvim okolnostima izabrana je druga duma.

Druga duma – 05.03 – 16.07.1907. god.

Usprkos pritisku vlasti, druga duma je bila jačanje ljevice (Radnička stranka dobila je
nekoliko poslanika više od 97, razne socijalističke stranka od SR do Boljševika dobile
su 83 poslanika, a od toga RSDRP je dobila 55 poslanika), ali je ojačala i desnica (97
poslanika), dok je centar, kadeti oslabio za preko 50 poslanika. Druga duma (ukupno
461 poslanik) znači veću polarizaciju političkog tijela i bila je veće naginjanje ljevici.
Boljševici i uopće socijaldemokracija je shvatila važnost dume kao priliku za opće i
javno iznošenje svojih mišljenja, te se pri izboru ove dume bore za birače. 1907. god.
sve se više organizira i desnica (Savez plemića, Savez ruskog naroda).
I ova duma raspravlja o agrarnom pitanju i budžetu, uređuje svoj poslovnik i stvara 15
odbora koji trebaju prethodno razmatrati poslove iz nadležnosti dume. Sve je to dumu
činilo još opasnijom po carevu samovlast, zato vlada iskorištava jačanje socijalističkih
ideja u vojsci da optuži socijaldemokraciju (RSDRP) za poticanje na pobunu, zatvara
neke socijaldemokrate, a potom od dume traži da sve socijaldemokratske (njih 55) liši
poslaničkog imuniteta, jer su urotnici kojima će se suditi. To je bio samo izgovor, jer
je vlada još ranije odlučila da raspusti dumu, tako ona ne čeka odluku dume o
poslaničkom imunitetu socijaldemokrata, nego iznenada u toku rasprave raspušta
dumu. Istovremeno s raspuštanjem dume car je izdao novi izborni zakon koji je donio
sam za još vrijeme zasjedanja dume, zakazuje izbore za mjesec dana, a sastanak
novoizabrane dume tek za 5 mjeseci. Tako je druga duma nakon nešto više od 3
mjeseca raspuštena.
Novi carev oktroirani Izborni zakon (16.06.1917.) mijenja njegov prvi u smislu još
veće nejednakosti građana i nacija, te u smislu još veće društvene nejednakosti. Prema
novom zakonu ministar unutarnjih poslova dobio je pravo da odredi izborne jedinice
(okruge) i pravo da odredi skupine birača koji biraju izbornike. Kurije je podijelio na
krupne i srednje zemljovlasnike i svaka od tih kurija bira isti broj izbornika. Na
temelju ovog zakona vlada je izvršila takvu izbornu geometriju da jedan
veleposjednik politički vrijedi kao 260 seljaka ili 543 radnika.

Treća duma – 14.11.1907. – 22.06.1912. god.

S obzirom na svoj sastav dobila je naziv duma plemića; u njoj je vlada osigurala
većinu, jer od oko 440 poslanika više od 300 čine vladin blok, od oko 110 članova
oporbe najviše je kadeta (54), dok su socijaldemokrati dobili 20 poslanika. Ovakva
duma je sredstvo političkih i nacionalnih progona. Nazadnjaštvo ove dume došlo je do
izražaja u izmjenama Zakona iz 1890. god. o mjesnoj samoupravi. Po ovim
izmjenama plemstvo je dobilo još veću vlast u zemstvima. Ova duma je zakonima iz
1910. i 1911. proširila odredbe careva ukaza iz 1906. o privatizaciji zemlje seoskih
zadruga, tj. seljak je mogao zahtijevati izdvajanje iz zadruge i kupnju zemlje; tada uz
 5

ranije privatne vlasnike zemlje nastao je novi sloj privatnih vlasnika zemlje, bogati
seljaci, tzv. kulaci.
U vrijeme ove dume zaoštrava se međunarodna kriza (marokanska kriza 1908.
balkanska kriza 1908/08, prvi balkanski rat), odnosno stvaraju se dva saveza, a Rusija
postaje saveznicom Engleske (ugovor 1907.), dolazi i do rusko – japanskog ugovora
1907. god. koji se Rusi osiguravaju od pritiska sa Istoka. Mladoturska revolucija
1908. god. slabi Tursku, ali pojačava opasnost od njene obnove. Ruskojapanski rat
1904/05 Vojno je oslabio Rusiju, a kako je njena mornarica skoro uništena, Rusija se
kao velesila moralo vojno obnoviti. Rusija te velike vojne izdatke pokriva novim
unutarnjim i vanjskim (francuski) zajmovima i većim novim porezima. 1908. god. car
traži nove izdatke za vojsku, i na tom pitanju donekle se razbija vladin blok
(oktobristi ga napuštaju), te car 1909. god. novom uredbom još više ograničava
budžetsko pravo dume. Sve veće ograničavanje prava i te konzervativne dume izaziva
otpor u njoj i u narodu; predsjednik vlade Stljipin meta je atentata i nakon 4,5 godine
raspuštena je treća duma i zakazani su izbori za četvrtu.

Četvrta duma – 28.10.1912. – 06.10.1917. god.

Pripreme za rat koje su započete za prethodne dume nastavljene su i za ove. Ova
duma još je nazadnija od prethodne. U ovoj dumi Oktobristi (čiji je program Carski
manifest iz listopada 1905.) čine politički centar (98 poslanika), dok ljevicu (150
poslanika) vode kadeti; vladin blok (185 poslanika) ipak nije dovoljan da osigura
većinu (ova duma ima 423 poslanika), pa vlada mora pridobivati centar za svoje
nakane. Rad prve dume uglavnom je izbijanjem rata u ljeto 1914. god. prekinut, pa se
ona sastaje u nekoliko kratkih zasjedanja u 1915. god. (veljača; kolovoz – rujan),
1916. god. te početkom 1917 (27.02.) kade izbija pobuna. Vanjska politika i ratovi su
u središtu pažnje. Unutarnje prilike vlada je policijskim nasiljem prigušila; svako
protivljenje vladi izloženo je silnim progonima. Taj pritisak ne samo da je oslabio,
nego je i razbio iznutra RSDRP; pitanje načina djelovanja stranke, pored ranije razlike
između menjševika i boljševika, doveo je do razlike unutar boljševika likvidatora i
odzovista. Likvidatori su za napuštanje ilegalnih metoda djelovanja stranke, dok su
odzovisti naglašavali da su ilegalna sredstva jedino moguća u uvjetima policijskog
samodržavlja, te da treba napustiti zakonita sredstva, čak opozvati boljševičke
predstavnike iz dume, zemstava, itd.
!912. god. na 6. konferenciji RSDRP u Pragu ruska socijaldemokracija se razdvaja na
dvije stranke, jedna (menjševici) nosi stari naziv RSDRP, a druga (boljševici) tom
nazivu dodaje b. tj. RSDRP (b). Obje su članice II. internacionale; u njoj su i Eseri. U
samoj boljševičkoj stranci prevladala je struja za prihvaćanje ilegalnih metoda borbe,
tj. izbori, stvaranje slobodnih (legalnih) udruženja, tj. stvaranje partijskih organizacija.
U godinama pred prvi svjetski rat Rusija se i dalje industrijski razvija, mada je to
slabo u usporedbi s ogromnim brojem pučanstva (160 milijuna stanovnika). Iako je
po prirodi svog političkog poretka Rusija bila znatno bliža Središnjim silama, ipak ju
je njen međunarodni položaj povezao s demokratskim, parlamentarnim zemljama
Zapada. S jedne strane odricanje od daljnjih osvajanja u središnjoj Aziji i Dalekom
istoku izmirilo ju je s Engleskom i Japanom, dok su je zahtjevi na slavenski, posebno
pravoslavni dio istočne i južne Europe suprotstavili Austro – Ugarskoj Turskoj, te i
Njemačkoj. Istovremeno to protivljenje Njemačkoj povezalo ju je s Francuskom.
Rusija je vrlo djelatna na međunarodnom planu pred rat, a pred neposredno izbijanje
rata ona je u uskoj svezi s postupcima Srbije. Rusija je pred rat teškom mukom
uspjela opremiti vojsku, u toku rata regrutirala je 13 milijuna vojnika, ali nije ih
valjano obukla, bili su vrlo slabo naoružani, a gotovo da nije imala tešku artiljeriju.
 6

To pokazuje svu slabost ruske organizacije, posebno željeznice, njena

neorganiziranost i nedovoljnost u toj ogromnoj zemlji. Sve to još više otežava
opskrbu ratišta i njegovu vezu sa zaleđem.
Nakon početnih uspjeha, već u ljeto 1915. god. ruska vojska je u povlačenju; Rusija
napušta 20 gubernija, od 54 koliko ih ima u Europi, vojska i narod je u povlačenju.
Situaciju car ocjenjuje tako ozbiljnom da on osobno preuzima vrhovno vojno
zapovjedništvo. Na početku rata Rusija je dala do znanja da je za nju jedan od bitnih
ciljeva rata dobivanje Carigrada i tjesnaca. Ove teritorijalne zahtjeve Saveznici su
1915. prihvatili. Nijemci znaju važnost istočnog ratišta za Saveznike te već 1915.
pokušavaju nagovoriti Rusiju da zaključi zaseban mir, tj. napusti Saveznike. U tom
cilju njemačka diplomacija posrednim vezama daje do znanja da je spremana priznati
ruske zahtjeve na Carigrad i tjesnace.
Već 1916. Rusija pokazuje opću iscrpljenost, a vojska je izmorena. Unutar Rusije,
pogotovo na desnici pojavljuje se zagovornici izlaska Rusije iz rata i zaključenja
zasebnog mira sa Središnjim silama. Zapadna diplomacija, posebno britanska vrlo
izbliza prati događaje u Rusiji, čak izravno upozorava cara na potrebu izmjene
unutarnje politike, na veće poštivanje općeg raspoloženja i na potrebu sporazuma i
većeg uključenja dume u vođenje politike i rata. Uz gospodarske interese koje imaju u
Rusiji, Saveznici strahuju da bi izlazak Rusije iz rata mogla biti opća katastrofa za
vođenje rata, budući da se sve do ljeta 1918. god. ne pokazuju znaci konačnog poraza
Središnjih sila.
Kratka zasjedanja dume tokom 1915. i 1916. pokazala su njenu kritičnost prema
mnogim mjerama vlade i osobito carevim postupcima. Krajem 1916. pokazuju se
skloni oduzimanju krune caru Nikoli II.
Od početka rata javlja se razlika u socijaldemokraciji s obzirom na rat; menjševici se
priklanjaju svojoj naciji, državi, tj. smatraju da je spas nacionalne države iznad
klasnog, te se stvaraju «sveti savezi» u koje ulaze sve stranke u parlamentima u ratne
vlade, odnosno podržavaju te vlade. Manjina u socijaldemokraciji već u rujnu 1915.
smatra da socijalisti trebaju iskoristiti rat da obore svoje buržoaske vlade makar i po
cijenu poraza od neprijatelja. Pokretači takve odluke bili su ruski emigranti Lenjin,
Trocki, tj. boljševici koji su već u dumi glasali protiv ratnih izdataka. Ipak je to
gledište bilo u manjini u socijaldemokraciji.
Usporedo s postojanjem legalnih organa dume, carskog savjeta, cara, već početkom
rata u kolovozu 1914. stvara se u Rusiji jedna usporedna politička veza širokog
okupljanja predstavnika lokalnih i gradskih samouprava i tako se stvara Savez
zemstava i Savez gradova, radi pomaganja, tj. opskrbe rata. taj savez za svog
upravitelja bira kneza Ljvova. Kako car rijetko saziva dumu, taj Savez postaje oblik
stalne političke organizacije; njegov utjecaj u dumi i ožujskoj revoluciji 1917. bit će
značajan.
Car zauzet na bojištu dumu rijetko i kratko saziva, jer za vrijeme odsustva dume car
donosi ukaze kojima povećava poreze i uvodi nove povećane carine, uređuje trgovinu
i industriju itd. To je bio oblik vraćanja samodržavlju. Car je dumu sazvao ujesen,
13.11. – 30.12.1916. god. i taj saziv je prošao u razilaženju vlade i dume. Razlog tome
je bio u nesazivanju, a potom i sukobu s vladom kada je 1916. duma sazvana,
program tzv. «napredni blok» koji je bio oblik političkog programa koji je pred
upravnih usvojio i neke zakonske propise: izmjena mjesne samouprave,
izjednačavanje seljaka u političkim pravima s građanima. Taj program i 4. saziv dume
godinu dana kasnije jasno su pokazali razliku između dume i cara. Istovremeno s
porazima na ratištu 1915. i 1916. odnosno s povlačenjem, milijuni naroda i vojske
 7

dolazi u unutarnje gubernije, a uz stanje uprave i prometa to sve više ima oblik
anarhije.
U veljači 1917. god. u Petrogradu se održava konferencija Saveznika koja raspravlja o
stanju na ratištu te posebno o organizaciji pomoći Rusije. U Petrogradu se šire glasovi
o carevoj nakani da zaključi zaseban mir s Središnjim silama, a isto tako da se sprema
i državni udar.
Duma se trebala sastati ponovo 25.01.1917. god. ali je car taj sastanak odgodio za
27.02.1917. Očekujući taj sastanak u Petrogradu ljevica se spremila da zahtjeva vladu
odgovornu dumi i koja bi vodila drugačiju politiku, a prije svega prijestolnicu spasila
od gladi. Duma se sastala, taj pripremani prosvjed je odgođen, ali desetak dana
kasnije 9. ožujka 1917. on izbija punom snagom, bila je to revolucija vojnika i
radnika, tzv. februarska revolucija (po starom kalendaru 24. februara).

SOVJETI U RUSIJI OD PROLJEĆA 1917. DO USTAVA IZ 1918. god.

Devetog dana rada dume izbija pobuna radnika kojima se pridružuje vojna u
Petrogradu; nemiri traju 5 dana i 12.03.1917. god. Car s bojišta upućuje iskaz o
raspuštanju dume smatrajući je inicijatorom pobune. Pobunjenim radnicima i vojsci
pridružuje se i carska garda; vojska i radnici prodiru u skladište, narod se naoružava,
oslobađaju političke zatvorenike i pale Palaču pravde i policije.
Duma stvara privremeni odbor da bi smirio pobunu; istovremeno grupe radnika i
socijalista iz radničkih sovjeta sebi pridružuju vojničke deputate, te se stvaraju
radnički i vojnički sovjeti, i njihov zajednički sovjet. Narod provaljuje u dumu,
vlada i carev brat caru savjetuju da imenuje novu vladu koja bi uživala povjerene
naroda i dume. Car odbija i kreće na put za Carsko selo. U Moskvi izbija pobuna.
Tada duma odlučuje da se privremeni odbor proglasi privremenom vladom, a na čelu
joj je knez Ljvov, upravitelj Saveza zemstava i gradova i član dume. U vladi su
Oktobristi, Kadeti, Napredni i vođa Esera Kerenski. Socijalisti su odbili ući u vladu.
Privremena vlada pregovara i dobiva podršku petrogradskog sovjeta radnika i vojnika.
15.03.1917. odbor dume šalje svoje izaslanike da od cara zahtijevaju da se odrekne
prijestolja u korist carevića i careva brata kao namjesnika. Vojni vrh i carev stric
pridružuju se pozivu za odreknuće. Car se odriče prijestolja ali i u ime sina.
Istovremeno se u Petrogradu šire zahtjevi za republikom, to u vladi zastupa Kerenski,
dok je njena većina za carevinu i za to da krunu preuzme carev brat. Carev brat odbija
krunu do odluke ustavotvorne skupštine. 17.03.1917. Rusija postaje republikom,
kojom do odluke ustavotvorne skupštine treba upravljati privremena vlada. Pobuna u
Rusiji dovodi do rasula na ratištu. Činilo se da će ruska revolucija klatno rata
prevagnuti na stranu Središnjih sila. Strah od takve mogućnosti uvećao je pritisak na
privremenu vladu da ostane vjerna Savezu, te ona usprkos sveopćoj želji za mirom
izjavljuje da ostaje vjerna svojim saveznicima. Zato oni uskoro priznaju novu vladu
Rusije. Događaji u Rusiji doprinose da SAD napuste neutralnost, te Kongres SAD-a
06.04.1917. usvaja odluku da SAD uđe u rat na strani Saveznika. Pobuna i rastrojstvo
Rusije odgovara Njemačkoj, te ona dopušta da preko njena teritorija prijeđu ruski
izbjeglice na povratku u Rusiju. Takav povratak dopušten je i skupini u kojoj je bio
Lenjin, a nešto kasnije tako je u Rusiju došao i Martov. 16.04.1917. Lenjin se našao u
pobunjenom Petrogradu. Odmah se održavaju sastanci boljševika u Petrogradu, a
mjeseca dana kasnije održat će se 7. konferencija RSDRP(b) u Petrogradu. To ej bio
uopće prvi skup boljševika nakon 6. konferencije u Pragu 1912. god.
Privremena vlada pokušava uspostaviti novu upravu, tj. zamijeniti carske činovnike,
dok lokalne samoupravne organe među kojima su sve brojniji sovjeti, ostavila izboru
stanovništva. Nastoje da se uvede 8 satni radni dan, seljake je pozivala da se do
 8

odluke ustavotvorne skupštine uzdrže od prisvajanja veleposjedničke zemlje. Vlada je

također ukinula odredbe koje su stvarale vjerske i nacionalne razlike, ali bitno pitanje
rat nije se mijenjalo. Na tom pitanju već od svog početka vlada je naišla na otpor
boljševika koji upućuju poziv vojnicima i narodima cijelog svijeta da se bore protiv
rata. Posljedica tih poziva još je veće rastrojstvo bojišta. Petrogradski sovjet vrši
pritisak na vladu da objavi da je cilj rata mir bez prisvajanja tuđih zemalja i bez ratne
odštete. Sve to zabrinjava Englesku i Francusku, koji čak šalju socijaliste koji trebaju
ruske socijaliste pridobiti za rat, a proti boljševičkih gledišta. Boljševička gledišta
vojska rado prihvaća, i već u travnju dolazi do bratimljenja suprotnih strana ratne
linije. Sve to početkom svibnja izaziva puškaranje po Petrogradu, prvo od početka
pobune, koja je tada bila bez upotrebe oružja. Moć sovjeta toliko raste da se činilo da
će se nametnuti vojsci i preuzeti vlast. Ta je moć tolika da knez Ljvov pred
petrogradskim sovjetom postavlja pitanje povjerenja, odnosno mogućnost ulaska
njegovih predstavnika u vladu. Uz vladu, dumu i njen privremeni odbor sovjeti sve
više postaju vlast i počinje dvovlašće. Nakon pobune u ožujku pa do ljeta 1917. može
se reći da je Rusija prvi puta okusila demokraciju; stara vlast posve je poremećena, a
nova se nije ni uspostavila; u tim uvjetima skoro bezvlasti, sva moguća politička
nagnuća, i oblici okupljanja izražavaju se posve slobodno.
Većinu u sovjetima tada imaju menjševici, ali oni odbijaju ući u vladu i dijeliti
odgovornost, isto tako neće preuzeti vlast sami jer smatraju da je Rusija daleko od
socijalizma, tj. da socijalizam ne počinje preuzimanjem vlasti i nametanjem
socijalizma isključivo mjerama vlasti. Kriza vlade, a istovremeno nagovor
savezničkih socijalističkih emisera izmijenili su gledište petrogradskog sovjeta, o
pristaje na stvaranje nove vlade – druge privremene vlade, prve koalicijske koju bi
dalje vodio knez Ljvov, a u koju bi uz 9 ranijih članova vlade ušlo 3 esera i 2
menjševika. Ministrom vojske postaje vođa Esera Kerenski. Nova vlada je bila
ustupak petrogradskom sovjetu, utoliko što obećava javni nadzor nad proizvodnjom,
dok agrarno pitanje jedva spominje. I ova vlada se naziva privremenom do saziva
ustavotvorne skupštine.
Za 8 mjeseci vlasti ove vlade izmijenit će se 4 vlade, uglavnom svaka u trajanju od po
2 mjeseca. U sredini navikloj da je vlada nosilac političkog i pravnog sustava, ta
nestabilnost vlade imala je obilježja nestabilnosti vlasti, odnosno anarhije. Kerenski
pokušava nagovoriti vojsku na rat, a boljševička privrženost miru je privlači. Utjecaj
boljševika, iako su u manjini u petrogradskom sovjetu je toliki da taj sovjet često
usvaja posve boljševičke prijedloge. krajem svibnja 1917. izvršni odbor
petrogradskog sovjeta predlaže da država preuzme upravu gospodarskim životom,
pogotovo trgovinu i rad, a da rad bude obvezan. Kako boljšvici nemaju većinu u
sovjetu, pa ni petrogradskom, vrše propagandu po tvornicama, pridobivaju radnike,
ukazuju na oportunizam menjševika, a zahtjev koji su istakli u travnju «sva vlast
sovjetima» donekle napuštaju. U toku 3 mjeseca nakon revolucije broj sovjeta u
vojsci silno se umnožio, uspostavlja se njihova organizacija i veza. Često vrše poslove
mjesne vlasti: uvode 8 satni radni dan, radničku kontrolu u poduzećima, razoružavaju
i dokidaju carsku policiju, umjesto ranijih carskih sudaca biraju nove. Ali rastrojstvo
Rusije i njene nedaće bile su tako velike i duboke da ih ni sovjeti ni vlada nisu mogli
tako brzo, pogotovo u uvjetima rata riješiti.
Do povezivanja sovjeta dolazi već u travnju 1917. god. kad se održava Općerusko
savjetovanje sovjeta radničkih i vojničkih deputata, a nešto kasnije i Savjetovanje
seljačkih organizacija i sovjeta seljačkih deputata. Savjetovanjima sovjeta osnovno
je pitanje rata i mira, odnosno držanje prema privremenoj vladi. Kako u sovjetima
tada ogromnu većinu imaju eseri i menjševici, bez obzira na želju za mirom, Rusija
 9

mora ustrajati u ratu. Oba savjetovanja su zaključila da se pripremi kongres radničkih

i vojničkih deputata. Od 16.06. do 07.07.1917. u Petrogradu se održava 1. sveruski
kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata. Na tom kongresu najviše su eseri
(285), menjševici (248), dok je samo 105 deputata boljševika, a 32 su
internacionalisti. Prvi sveruski kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata izabrao
je svoj izvršni organ (Sveruski centralni izvršni komitet VCIK) sa 300 članova.
Stranački sastav VCIK-a je sličan sastavu kongresa. Lenjin je predlagao da sovjeti
preuzmu vlast, ali većina to odbija, te smatra da privremena vlada treba zadržati vlast
budući da je Rusija na pragu građanskog razvoja, te pritiskom na tu vladu treba
postići poboljšanje radničkog i seljačkog života. Istovremeno se održava i 1. kongres
seljačkih deputata, na kojem su eseri i menjševici imali još veću većinu, a boljševici
svega 2 % deputata. Odluke ovog kongresa odgovarale su gledištu tih stranaka.
Već u vrijeme održavnja kongresa nastavljanje rata, gladi, neimaštine sve više vuče
narod tražnju bržih i korjenitih rješenja, a takva im nude boljševici. Tada počinje tzv.
boljševizacija radnika, vojnika i seljaka. To se pokazuje kao boljševizacija samih
sovjeta. Vlada se sve više oslanja na sovjete, kako se u lipnju u Ukrajini stvara
privremena vlada s namjerom da se odvoji od Rusije, a dio ruske privremene vlade s
tom vladom pregovara i pristaje na to odvajanje, 4 ministra kadeta tome se protive i
podnose ostavke i izazivaju krizu privremene vlade. Sredinom srpnja daleko je veća
kriza koju izazivaju široki pokreti naroda koji su posljedica neuspjeha posljednjeg
pokušaja da se vojno porazi neprijatelj. 16.07.1917. desetine tisuća radnika, nekoliko
pukova prosvjeduju u Petrogradu, a pridružuje im se 20 000 mornara. Oni traže od
petrogradskog sovjeta da preuzme vlast, tj. da se dokine dvovlašće. Pobuna se
smiruje, Kozaci pucaju na pobunjenike, odgovaraju boljševici. Za neuspjeh ofenzive
Kerenski optužuje boljševike te to povezuje s pokušajem prevrata, zato on poduzima
mjere protiv boljševika: Trocki je uhićen, a Lenjin uspijeva pobjeći u Finsku.
Kerenski dobiva podršku izvršnog odbora sovjeta (VCIK-a) koji mu daje ovlaštenja
«vlade revolucionarnog spasa». Dok se taj dio vlade oslanja na sovjete, a kadeti traže
samostalnost vlade od sovjeta. Desnica spoznaje opasnost od sovjeta, te se organizira.
Spas se traži u vojnoj diktaturi. Kerenski se javlja kao spasitelj, on 07.08. postaje
predsjednik treće privremene vlade, koja je još veći nagib nalijevo prema sovjetima,
odnosno njihovoj većini koju čine eseri i menjševici. Ograničenje demokracije,
progon boljševika i njihov ponovni prijelaz u ilegalu nije umanjio njihovu snagu, te se
oni pripremaju na 6. kongres koji se odražava od 8.-6.08.1917. i to ilegalno. Otpočele
su pripreme za boljševizaciju naroda i sovjeta te pripremanje revolucije. Izabran je
CK od 20-tak članova. Ovo pomicanje vlade prema ljevici dovodi do njenog spora s
dotadašnjim centrom (kadeti) i pogotovo s desnicom; istovremeno, na ljevici spor
između esersko – menjševičke većine u sovjetima i izvan njih te boljševičke stranke i
njenih pristalica postaje sve otvoreniji i nepomirljiviji. Uvjeti rata i opći uvjeti života
narod sve više voda ka boljševicima. Skoro sve druge snage osjenjuju prilike
anarhičkim i teže jačanju vlasti, jednoj vrsti egzekutivne vlasti koja bi bila
djelotvorna, ne isključujući ni vrstu diktature.
Za cijelo vrijeme, uz djelovanje stranaka prisutni su i poslanici dume, ali vlada sve
manje računa na njih. 1917. dolazi do formalnog razbijanja SR, tj. od tada su lijevi
eseri samostalna stranka i boljševici, pokazuju kao poznavatelji pridobivanja naroda.
Druga privremena vlada (19.05.-15.07.1917.) na početku svog mandata odlučila se da
ona polovina Carskog savjeta koje je imenovao car prestaju biti članovi toga tijela. U
ljeto 1917. postaju sve žešći zahtjevi da treba raspustiti i preostali dio Državnog
savjeta, pa čak i dumu. Ti su zahtjevi bili u skladu i s mišljenjem da se vladi oduzme i
taj slabašni potporanj kakve takve veze s narodom i demokracijom. To je razlog da
 10

vlada odbija te zahtjeve, te će tek četvrta privremena vlada u listopadu 1917. raspustiti
i drugi dio Državnog savjeta i dumu. Treća privremena vlada (06.08.-08-09.1917.)
saziva Demokratsku konferenciju; ona održava svoj sastanak 25.-28.08.1917. u
Moskvi. Na toj konferenciji zastupaju se različite političke stranke, ali boljševika
nema, oni su u ilegali, pa ipak njihovu snagu pokazuju njihovi pristalice. Ova
konferencija pokazuje sve dublje klasne razlike. Iako Demokratska konferencija nije
ni o čemu glasala ni odlučila, ona je ipak pokazala snagu rastrojstva koje je bilo izraz
boljševizma i klasne nepomirljivosti, odnosno protivljenja privremenoj vladi i njenom
nastavljanju rata. uskoro je to opravdalo zaključa netom završenog 6. kongresa
boljševika. Kornilov, vrhovni zapovjednik vojske odlučuje se na državni udar protiv
vlade zbog njenog popuštanja prema sovjetima. Boljševici su posredno spasili vladu:
njihove pristalice vrše sabotaže na željeznici i tako onemogućuju dolazak vojske.
Uhićeni su generali pobunjenici, a Kerenski postaje i vrhovni vojni zapovjednik (on je
predsjednik vlade i vojni ministar). To je bilo sabiranje skoro svih vlasti u rukama
predsjednika vlade, oblik diktature ali civila. Kornilovljev pokušaj vojnog udara još
više jača sovjete, u njima je utjecaj boljševika sve veći; u petrogradskom sovjetu slabi
esersko – menjševički utjecaj i podrška privremenoj vladi; to jasno pokazuje
glasovanje u petrogradskom sovjetu kao zahtjeva stvaranje revolucionarne proletersko
– seljačke vlade. Odluku podržava petrogradski sovjet što jasno pokazuje da su
boljševici ovladali tim sovjetom. 27.09.1917. opet je sazvana Demokratska
konferencija, no glasanje su bila neusklađena, no bitno je bilo ovo: da li u vladu
uključiti buržujske elemente, naime, tad je vlada u ostavci pa se očekuje sastavljanje
nove četvrte privremene vlade. Ova Demokratska konferencija ipak odlučuje da
privremena vlada do saziva ustavotvorne skupštine bude odgovorna pred jednim
demokratskim tijelom. Zato Konferencija određuje 367 svojih članova iz raznih
političkih struja i jedan odbor koji će s vladom pregovarati, jer je vladi ostavljeno da
ona imenuje 156 članova iz raznih stranaka i grupa i da s tim odborom odredi sastav
nove vlade. Temeljem te odluke 07.10.1917. nastaje to tijelo nazvano Savjet
Republike koji ima oko 520 članova i pred kojim je vlada odgovorna; istovremeno je
stvorena nova četvrta privremena vlada (07.10.-07.11.1917.). Istog dana
petrogradski sovjet za svog predsjednika bira Trockog. Izbor Savjeta Republike i
stvaranje vlade s njegovom podrškom značilo je smanjenje neposrednog utjecaja
sovjeta na vladu i početak institucionalnog uspostavljanja nove vlasti. Četvrat
privremena vlada u listopadu je odredila izbore (opće pravo glasa) koji će biti održani
25.-27.11. a ustavotvorna skupština bi se trebala sastati 06.12.1917.
Što se tiče općih prilika u zemlji za 8 mjeseci građansko demokratske vlasti, ono se
nije nimalo popravilo. Rusko ratište je u općem rasulu, a njemačka mornarica i vojska
zauzele su obale Riškog zaljeva i ugrozile Petrograd – milijuni poginulih, izbjeglica,
ranjenih, umrlih od gladi preplavili su gradove i naselja. Od ljeta 1917. seljaci dijele
plemićke zemlje i ple njihove dvorce, inflacija je ogromna, država je odredila cijene
žitu, uvedena je radnička kontrola u industriji, a radnici štrajkovima i neradom traže
povećanje nadnica da bi slijedili inflaciju. To sve dovodi do zatvaranja tvornica.
Rusija se počela raspadati jer iz niza naroda je započelo odvajanje ili je pokazana
želja da se odvoje. Stvoren je zatvoreni krug sveopće krize koji je mogla razvezati
samo revolucija.
Boljševici su Predparlament i sazivanje ustavotvorne skupštine ocijenili kao početak
učvršćenja vlasti; iako su imali svoje predstavnike u Predparlamentu, oni su njegove
sjednice napustili pozivom na revoluciju.
Boljševici zahtijevaju od VCIK-a da sazove 2, kongres radničkih i vojničkih sovjeta;
ponovo ističu «sva vlast sovjetima». kad je najzad VCIK 20.10. odredio dan
 11

07.11.1917. za sastanak 2. kongresa radničkih i vojničkih sovjeta, boljševici počinju

pripremu za revoluciju. Nakon što su izvršeni izbori za sovjete (boljševici su dobili
50 %), CK boljševika (Lenjin se vratio iz Finske) 29.10.1917. donosi odluku o
preuzimanju vlasti, o ustanku protiv privremene vlade; CK je izabrao Politički biro i
Vojno revolucionarni komitet koji treba rukovoditi ustankom.
Od 30.10. do 03.11 održavaju se konferencije sovjeta pukova, te pripreme su tako
otvorene da je vlada posve upućena u njih. 06,.10. počinje oružana pobuna
petrogradskih pukova (vojnika, mornara) i radnika. Osine Kerenskog vlada je
opkoljena u svom sjedištu. 07.10. ujutro boljševički komitet objavljuje građanima
Rusije da je privremena vlada pala, ipak borbe oko sjedišta vlade traju do kasno
navečer. 2. kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata otvara svoje zasjedanje tek
u 23 sata navečer i Lenjin mu podnosi svoja 3 čuvena dekreta (/o miru; o zemlji; o
stvaranju privremen vlade). Tek u 2 sata po noći dvorac je osvojen i uhićena
privremena vlada, osim njena predsjednika esera Kerenskog koji sprema vojne
jedinice protiv revolucije u Petrogradu. Istoga dana (07.11.) kad se sastaje 2. kongres
radnici i vojnici rastjeruju u podne Predparlament. Kerenski pokušava dovesti vjerne
Kozake u Petrograd ali opet željezničari onemogućavaju taj dolazak. Deseti dan
nakon izbijanja revolucije 16.11. glavni vojni zapovjednik se predaje, boljševici mu
naređuju da odmah s Nijemcima pregovara o miru, a kad on to odbija, onda imenuju
novog zapovjednika ruske vojske. Dok se vode borbe u Petrogradu, otpočinje
boljševička pobuna u Moskvi, gdje je desetak dana kasnije završena. Tako su
boljševici preuzeli vlast u dva glavna grada.
2. kongres vojničkih i radničkih deputata je noću, između 8. i 9.11. izabrao ne
samo svoj VCIK nego i privremenu radničko – seljačku vladu Rusije, na čelu joj je
bio Lenjin.

OKTOBARSKA REVOLUCIJA I PRVI DEKRETI SOVJETSKE VLASTI

Oktobarska revolucija znači borbu novouspostavljene sovjetske vlasti protiv
kontrarevolucije, te konačno uspostavljanje vlasti. Nakon toga sovjetska vlast je
prihvaćena kao činjenica svjetske politike. U ovom razdoblju postupno se uobličava
sovjetski ustavni i pravni sustav te njene zasade o političkim i međudržavnim
odnosima. Ovo razdoblje najviše je u znaku Lenjina, kao pojedinca koji je izgradnji
tog sustava ponajviše pridonio. 2. kongres radničkih i vojničkih deputata zasjedao je
7. i 8.11.1917. ne samo u općim izvanrednim okolnostima nego osobito u
izvanrednim okolnostima pobune u samom Petrogradu.
Novi organi odmah su zapazili da uz mir, seljačko i radničko pitanje od podjednake
važnosti je i nacionalno pitanje; da stvaranje samo ministarstva za nacionalna pitanja
nije dovoljno, da nova vlast isto tako mora iznijeti svoje gledište u pogledu nacija, kao
i o ova tri pitanja, tim prije što su se približavali izbori za ustavotvornu skupštinu. U
sva tri organa (VCIK; Sovjet narodnih komesara, CK boljševičke stranke) dolazi do
izmjena koje znače jačanje boljševičke struje, i to one Lenjinove. Budući da
privremena vlada u rujnu 1917, izdala Dekleraciju kojom se narodima Rusije priznaje
pravo na samoodređenje, a provođenje toga ostavlja odluci buduće ustavotvorne
skupštine, zato već 15.11.1917. Sovjet narodnih komesara (vlada) izdaje u ime
republike Rusije Dekret o pravima naroda Rusije.
Na izbore izlazi oko 40 milijuna stanovnika. Od 707 poslaničkih mjesta, najviše 410
su dobili SR, a boljševici 175 mjesta. Ali u Petrogradu i Moskvi boljševici i kadeti su
dobili najviše glasova. Ovi izbori su jasno pokazivali podršku postojećoj vlasti, ali
više njenom eserskom dijelu. Ovi izbori su bili poraz kako menjševika i kadeta, tako
osobito monarhista i veleposjednika. Uopće sve gradske stranke dobile su oko 10 %
 12

glasova. Prije saziva ustavotvorne skupštine neki u poslanici eseri i kadeti uhićeni,
potom je stranka kadeta zabranjena, tako da u ustavotvornoj skupštini kada će se ona
sastati uopće neće biti kadeta.
Sazivanje ustavotvorne skupštine je bilo odlagano kako zbog ratnih uvjeta, tako i
zbog čekanja povoljnijih uvjeta. Sovnarkom je nastojao postići primirje; pregovori su
počeli 02.12.1917. u Brest Litovskom i primirje je zaključeno 18.12.1917. Već
pregovori o primirju pokazali su da Središnje sile žele od Rusije otrgnuti područja
koja su one već zaposjele; takvi zahtjevi otežavali su pregovore o miru, a unijeli su
razdor između boljševika i esera koji su bili nositelji vlasti i među samim
boljševicima gdje se otvara pitanje odnosa političkih načela i političke taktike. Lenjin
se bojao da pitanje mira ne ugrozi postojanje sovjetske vlasti. Pregovori su prekinuti
jer sovjetska vlast nije mogla prihvatiti ponižavajuće uvjete.
Tokom prosinca 1917. sovjetska vlast je donijela niz odredaba socijalne naravi. Sovjet
narodnih komesara SNK donio je dekret o 8 satnom radnom vremenu, zabranio rad
djeci ispod 14 godina, zabranio noćni rad za mlađe od 16, a za mlađe od 18 zabranio
je rad u rudnicima. VCIK je 30.11.1917. donio odluku o uvođenju radničke kontrole
svagdje gdje su zaposleni najamni radnici. SNK donosi prve odluke o nacionalizaciji
nekih poduzeća, ali su to bile odluke upravno – kaznene naravi. Tek u siječnju 1918.
počet će planska nacionalizacija.
Pregovori o miru nastavljeni su u siječnju (09.01.-10.02) 1918. ali su se odvijali vrlo
teško. U to vrijeme ne samo zbog općeg raspoloženja nego i zbog gledišta većine
boljševika sazvana je za 18.01.1918. Ustavotvorna skupština. Da bi se pokazala
politička bit ustavotvorne skupštine, već na njenom prvom zasjedanju VCIK je
podastro Izjavu prava radnog i izrabljivanog naroda. Otvorilo se pitanje suverenosti
ustavotvorne skupštine. Govoreći u ime ustavotvorne skupštine, njen predsjednik
Černov, desni eser pročitao je program prema kojem bi se stvorila nova vlada koju bi
činili eseri, boljševici i menjševici; predložio je dekret o nacionalizaciji zemlje i
dekret koji od zaraćenih strana traži da utvrde uvjete demokratskog mira.
Ustavotvorna skupština je trebala nastaviti svoj rad isti dan poslije podne 19.01. ali taj
skup je onemogućen, pristup dvorani su spriječila naoružane patrole boljševika.
Lenjinovo predviđanje pokazalo se točnim, i tada se boljševička stranka odlučila na
sovjetski sistem, tj. napustila je buržoasku demokraciju i parlamentarizam. Uskoro
nakon te «dodatne revolucije» sazvan je 3. kongres radničkih i vojničkih deputata i 3.
kongres seljačkih deputata, što je trebalo novoj vlasti pružiti sovjetsku osnovu vlasti.
Do tada su se ne samo na nižoj, nego i na toj najvišoj razini sovjeti odvojeni i posebno
se održavao 1. i 2. kongres radničkih i vojničkih, a posebno Kongres deputata
seljačkih sovjeta, tj. oni su imali odvojene VCIK-e; u seljačkim sovjetima većinu su
tada imali eseri. 2. kongres deputata seljačkih sovjeta održan je u Petrogradu u
prosincu 1917. i odobrio je dekrete 2. kongresa radničkih i vojničkih deputata od 07. i
08.11.1917. također se ovaj kongres izjasnio za sjedinjenje s Kongresom radničkih i
vojničkih deputata; slijedom toga u prosincu je stvoren jedinstven VCIK radničkih,
vojničkih i seljačkih deputata.
3. Kongres radničkih i vojničkih deputata sastao se 23.01.1918. na tom skupu
boljševici su imali 61 %. 26.01.1918. sastao se i 3. kongres deputata seljačkih
sovjeta i na ovom kongresu boljševici imaju većinu.
Taj kongres je odlučio da se spoji s Kongresom radničkih i vojničkih deputata, te od
26.01.1918. postoji jedinstven Kongres radničkih, vojničkih i seljačkih deputata.
Ovaj kongres je usvojio izjavu o pravima radnog i izrabljivanog naroda.
 13

Prvi dekreti sovjetske vlasti:

Dekret o miru – pokazuje gledište nove vlasti o pitanju mira; upućen je svim
zaraćenim narodima i njihovim vladama da odmah počnu pregovore o pravednom i
demokratskom miru, a takav je mir bez prisvajanja tuđih zemalja i bez plaćanja ratne
odštete. Predlaganje takov mira bila je posljedica gledišta o uzrocima i krivcima za
rat, a rat je bio osvajački. Zato ovaj dekret sadrži i optužbe protiv dotadašnjih ruskih
vlasti, njihovog imperijalizma i tajne diplomacije. Dekret sadrži gledište da nacionalni
prostor ne može biti sredstvo poravnanja među zaraćenim stranama; svi narodi imaju
pravo na svoju cjelovitost, nju čini i nacionalni prostor. Ovaj dekret se posebno
obraća svjesnim radnicima tri najnaprednije nacije čovječanstva: Engleske, Francuske
i Njemačke. Ovo upućivanje narodima i vladama, a pogotovo i radnicima, imao je za
cilj da te mase izvrše revoluciju, pritisak na svoje vlade. Te vlade su to shvatile ne
samo kao miješanje u unutarnje poslove nego i kao poziv na rušenje njihovih
poredaka, te nije ni čudo da se zaraćene vlade nisu odazvale ovom pozivu.
Dekret o zemlji – to je zapravo oduzimanje zemlje veleposjednika te carskih
crkvenih imanja, dok se u ostalo, pa i privatno vlasništvo nije diralo. Ovaj dekret te
oduzete veleposjede s njihovom imovinom predaje do ustavotvorne skupštine uz vlast
općinskih zemljišnih odbora i kotarskih sovjeta seljačkih deputata. Priznaje različitost
vlasništva zemlje, oduzima zemlju caru, crkvi i veleposjednicima i predaje ju na
upravu kotarskim sovjetima, tj. vlasništvo je državno.
Dekret o stvaranju Privremene radničke i seljačke vlade Rusije – određuje da
zemljom upravlja do ustavotvorne skupštine Sovjet narodnih komesara. SNK je skup
narodnih komesara, tj. ministara koje vrše poslove pojedinih resora (12). To je oblik
privremen vlade koju postavlja Kongres sovjeta i pred kojim ona odgovara. Ovaj
dekrete postojeću organizaciju sovjeta samo nadopunjava dodatkom jednog izvršnog
organa, i dakako sovjete i njihove organe od posve strukovno – političkih pretvara u
državne organe. Sva ta organizacija predviđena je kao privremena .
Dekret o punoći sovjetske vlasti – svu mjesnu vlast, od gradske i mjesne, preko
kotarske i gubernijske, predaje tamošnjim sovjetima; u to vrijeme radnički, vojnički i
seljački sovjeti djeluju odvojeno, svaki s obzirom na poslove koji su od interesa onih
koje zastupaju.
Dekretima i odlukama donesenim 07. i 08.11.1917. na 2. kongresu radničkih i
vojničkih deputata počinje povijest sovjetske vlasti.

DEKLARACIJA O PRAVIMA NARODA RUSIJE

Usvojena je 31.01.1918. Taj akt ima nad – ustavno značenje, tj. to je akt pravno –
institucionalnog uspostavljanja sovjetske države. Uspostavljena su načela i potpuna
organizacija sovjetske vlasti koju će naknadni akt samo potvrditi i proširiti, a ta vlast
se od ove izjave naziva Ruska Sovjetska Republika. Sovjetska je jer svu vlast, od
mjesne do najviše vrše sovjeti radničkih, vojničkih i seljačkih deputata; izjava tu
država označava i kao federativnu, jer je ona nastala na temelju dobrovoljnog saveza
naroda Rusije kao federacija sovjetskih republika tih naroda. Izjava određuje da radi
ukidanja izrabljivanja čovjeka po čovjeku, ukidanja podjele društva na klase, radi
neposrednog rušenja otpora izrabljivača te stvaranja socijalističke organizacije društva
i pobjede socijalizma u svim zemljama proglašava socijalizacija sve zemlje, bez
otkupa i predaje na korištenje radnim ljudima. Izjava proglašava opću radnu obvezu,
tj. rad je pravna obveza. Rusija je republika sovjeta, radnika, vojnika i seljaka po tome
jer samo taj dio društva sudjeluje u vlasti preko sovjeta. Izjava proglašava stvaranje
Crvene armije radnika i seljaka kao dobrovoljačke vojske, dok su iz nje isključeni
izrabljivači, a naređuje se i njihovo potpuno razoružanje. Izjava ponovo ističe načelo
 14

samoodređenja naroda Rusije, dajući pravo sovjetima radnika i seljaka svake nacije da
odredi da li i na kojim osnovama želi sudjelovati u federativnim ustanovama sovjetske
federativne republike. Izjava priznaje nezavisnost Finske, kao i ranije priznato pravo
samoodređenja Armenije, te povlačenje ruske vojske iz Perzije.
Ruski pregovarači su prekinuli pregovore o miru; Središnje sile prekinule su primirje i
16.01.1918. započele ofenzivu. Dva tjedna nakon otpočinjanja ofenzive, sovjetska
vlada je prisiljena 03.01. prihvatiti diktirani mir koji ju obvezuje na:
A) da napusti Finsku, Poljsku, Ukrajinu, Furlandiju, Estoniju, Letoniju, Litvaniju,
dijelove Armenije
B) da plati 6 milijardi zlatnih maraka ratne odštete
C) da demobilizira vojsku
Ugovor je izazvao raskol s lijevim eserima, eseri napuštaju vladu, tj. njihovi članovi
napuštaju SNK, ali je nastao i raskol unutar boljševičke stranke. 4 dana nakon
potpisivanja tog mira sastao se 7. kongres RSDRP koji zasjeda u Moskvi 07.-08.03.
Ovaj kongres RSDRP(B) donio je novi program stranke i promijenio ime u Ruska
komunistička partija boljševika, kratica RKP (b), ali mir u Brest Litovsku je bio
glavna tema i kongres ga je odobrio. 14.-16.03. zasjeda i 4. kongres radničkih,
seljačkih i vojničkih deputata u Moskvi gdje je Brestlitovski mir također prihvaćen.
Istovremeno protiv sovjetske vlasti otpočinje rat sa svim poraženim ugroženim
snagama, a vode ih bivši carski generali. Za Rusiju je skoro četverogodišnji rat,
njegovih 1,7 milijuna ubijenih zamijenio trogodišnji građanski rat koji će je koštati
7,5 milijuna žrtava. U tom ratu su također bile milijunske vojske; pri kraju tog rata
1920. god. sovjetska armija sastojala se od skoro 6 milijuna vojnika. Nakon
Brestlitovskog mira za sovjetsku vlast počinje još teže unutarnje stanje. Dotadašnjim
neprijateljima pridružili su se i dotadašnji saveznici, lijevi eseri. Građanski rat tokom
1918. uglavnom je doma stvar jer su zapadne sile zaokupljene teškim ratnim
prilikama; od ožujka 1918. Središnje sile poduzimaju krajnji napor na zapadnom
ratištu, a počinju ga u rano proljeće, prije dolaska američkog pojačanja. Ta pojačanja
su tu ofenzivu produžila na 4 mjeseca, iako tek krajem srpnja 1918. poraz postaje
jasan. Središnje sile nagovještavaju kapitulaciju. U jesen 1917. utjecaj boljševičke
revolucije širi se i u Središnjim silama, jesen 1918. ona postaje sve očitija, u listopadu
Njemačka traži od SAD-a pregovore, krajem listopada počinju pobune u Njemačkoj;
09.11.1918. izbija pobuna u Berlinu koja za tjedan dana i gotovo bez krvi pobjeđuje.
U uvjetima opće pobune, Njemačka 11.11.1918. potpisuje kapitulaciju.
U ljeto 1918. sovjetska vlast ima pod svojim neposrednim nadzorom manje od
polovice ranijeg europskog dijela Rusije; bijeli (protivnici sovjetske vlast) imaju pod
svojim nadzorom Sibir, Ural – bojište se uspostavlja na Volgi; oni također drže
srednju Aziju, sve područje južno od ušća Volge. Zato će za sovjetsku vlast 1919.
god. biti najteža. U izuzetnim uvjetima sovjetska vlast priprema ustav, koji je trebao
konačno ispuniti zahtjev koji je u Rusiji trajao već preko pola stoljeća.
Ustavna komisija je počela s radom već početkom travnja 1918. Prekidom bloka i
zajedničkog vladanja s lijevim eserima, boljševici su sami obnašali vlast, ali usprkos
zabrani ustavotvorne skupštine i prekida s buržoaskom demokracijom i
parlamentarizmom RKP (b) nije bila posve jedinstvena u mnogim pitanjima,
pogotovo u pogledu federalizma. Što je vlast sve više postala boljševičkom, utoliko je
više partijska organizacije projecirana na državu, tj. ona je postajala ideološkom,
partijskom državom. Veza između partije i države postaje sve veća s učvršćenjem
sovjetske države. Dok je partija na načelima demokratskog centralizma, država je
federativna. Mnoge pokrajine smatrale su da mogu samostalno odlučivati o spajanju i
odvajanju, o organizaciji samih sovjeta, o izborima itd. tako da je i na onom prostoru
 15

koji je nadzirala sovjetska vlast došlo do federalizacije. Utoliko je više trebalo sve
ujednačiti, tj. donijeti ustav. Ustav se nije mnogo razlikovao od partijskog programa.
Nekoliko načela koji su bili svojstveni organizaciji partije prenesena su na
organizaciju države: jedinstvo vlasti, delegiranje vlasti i demokratski centralizam.
Demokracija je shvaćena kao diktatura proleterijata (radnika i siromašnih seljaka),
kao zabrana političkih prava svim drugim klasama, shvaćena je kao pravo radnika i
siromašnih seljaka da biraju svoje predstavnike i njima delegiraju vršenje vlasti, a ne
da je sami vrše.
Prije donošenja ustava donesen je niz dekreta koji su bili priprema odredaba samog
ustava:
Ustrojstvo mjesne vlasti – organizacija sovjeta započeta je još krajem 1917. stvoren
je poseban Narkomat (ministarstvo) mjesne samouprave. Ovaj Narkomat je svojim
Obraćanjem sovjetima o ustrojstvu mjesne uprave, te Uputom o pravima i
obvezama sovjeta, u veljači 1918. nastojao uvesti red i istovjetnost u ustrojstvu i
nadležnosti sovjeta, a u njihovom međusobnom odnosu uspostaviti načelo
demokratskog centralizma. Stvoreni su oblasni, gubernijski, kotarski i općinski, te
gradski i seoski sovjeti. Deputate za gradske sovjete su birali radnici po tvornicama ili
po sindikatima. Seoske sovjete birali su seljaci. Svaki viši sovjet sastavljen je od
deputata nižih sovjeta. Prije oktobarske revolucije seoske sovjete su birali svi seljaci,
a po ovom Obraćanju iz seoskih sovjeta isključena je seoska buržoazija, tj. kulaci.
Svaki sovjet birao je svoj izvršni komitet. Svaki viši sovjet ili njegov izvršni odbor je
imao pravo nadzora nad radom nižih sovjeta. Mjesni sovjeti su pored izvršnog odbora
birali više odbora (komesarijata) za razne grane uprave; broj tih odbora kretao se od 5
do 25, a na čelu odbora bio je član izvršnog odbora. U svibnju 1918. u općinama i
selima osnivaju se odbori (komiteti) seoske sirotinje, tzv. kombedi; ti odbori su
preuzeli brigu oko stvaranja Crvene armije, seoskih komuna i kooperativa i
oduzimanja vlasti kulacima.
U ustrojstvu vlasti, uprave, posebno mjesto imala je vojska, policija i obavještajne
službe. Posebno mjesto imali su Vojno revolucionarni komiteti, VRK, čije jezgro
prethodi sovjetskoj vlasti, a to je stvaranje VRK u Petrogradu uoči oktobarske
revolucije; on je od partije dobio opću nadležnost, te je stvori takve odbore u
gubernijama, kotarevima i općinama i gradovima, a njihov zadatak je bio stvaranje
boljševičkih sovjeta i borba protiv neprijatelja nove vlasti. Sveruska izvanredna
komisija, koju je osnovao SNK 20.12.1917. Čeka, a cilj joj je borba protiv
kontrarevolucije i sabotaže, a uskoro je uvelike djelovala i protiv lijevih esera. Ta
komisija u proljeće 1918. ima svoje komisije u 40 gubernija i 365 kotareva. SNK je
imao Sovnarkom za vojne i pomorske poslove, već krajem 1917. ukinuti su činovi u
vojsci, vojni zapovjednici se pokoravaju vojnim sovjetima i njihovim vojnim
komitetima; vojne zapovjednike do čina pukovnika birali su sami vojnici, vojne
zapovjednika nadziru politički komesari.
«Radničke milicije» koju je Sovnarkom za unutarnje poslove osnovao 10.11.1917
dekretom O radničkoj miliciji koja je trebala zamijeniti miliciju što je osnovana nakon
prevrata u ožujku 1917.
Ustrojstvo sudske vlasti – 05.12.1917. SNK je donio Dekret o sudovima br. 1, koji je
ukinuo ranije sudove; temelj ovog dekreta, krajem 1917. i početkom 1918. ukinuti su
stari sudovi, javno tužilaštvo, vojni sudovi itd. a osnovani su novi, dvije vrste sudova:
mjesni (opće nadležnosti) i revolucionarni sudovi (za teža krivična djela). Dekret je
23.02.1918. dopunjen Dekretom o sudovima, a krajem svibnja 1918. pri VCIK-u je
stvoren Revolucionarni sud koji je trebao suditi osobito teške delikte. Postupna
 16

izgradnja sudova prije ustava završena je 11.06.1918. kada je osnovan Kasacijski

odjel VCIK-a kao vrhovni prizivni sud protiv presuda revolucionarnih sudova.
Što se tiče gospodarstva, u tom području je prva mjera donesena 30.11.1917. o
osnivanju radničkog nadzora u tvornicama, trgovinama, bankama, prometu, seljačkim
gazdinstvima koje zapošljavaju najamne radnike. Nadzor vrše izabrani radnički
komiteti, a njihovi predstavnici se ujedinjuju. Na vrhu te organizacije je Sveruski
sovjet radničke kontrole. Prvi nagovještaj nacionalizacije je osnivanje u sastavu SNK
Višeg sovjeta narodnog gospodarstva krajem 1917. a u njegovu nadležnost ulaze i
radničke kontrole.
Odnos sovjetske vlasti i Crkve – Crkva je bila ideološki oslonac samodržavlju, bila
je uska sveza između prijestolja i oltara. Dekret o zemlji je nacionalizirao kako carsku
i veleposjedničku tako i crkvenu zemlju. Školstvo, pogotovo niže i srednje bilo je
uvelike pod crkvenim nadzorom, a znatan dio prava, pogotovo onaj osobno moralne
naravi bio je u nadležnosti Crkve. Za odnos države i Crkve bitna su dva dekreta:
Dekret o građanskom braku, djeci i vođenju matičnih knjiga donio je VCIK
31.12.1917. a 29.12,1917. Dekret o razvodu braka. Ovi dekreti su te poslove stavili
u nadležnost državne uprave. Mnogo šireg značenja je dekret SNK od 02.02.1918. o
Odvajanju Crkve od države i Crkve od škole. Crkvi je zabranjeno donošenje bilo
kakvih propisa prinudne naravi i za njene članove, Crkva i njene jedinice nisu imale
pravni status privatnih subjekata, jer crkvenim zajednicama uopćenije priznato
svojstvo pravnih osoba. Bila je to pravna likvidacija Crkve. Crkva ne može biti
vlasnik imovine, sva crkvena imovina je državna, tom imovinom upravljaju mjesne ili
više vlasti. Crkva postaje duhovno jezgro kontrarevolucije. 19.02.1918. donesen je
Zakon o podruštvljenju zemlje, koji svu zemlju proglašava općenarodnom.

USTAV IZ 1918. god.

30.03.1918. CK RKP(b) je VCIK-u preporučio stvaranje ustavne komisije, te ju je
ovaj stvorio već 05.04. a na čelu joj je Sverdlov, boljševik. Početkom lipnja prijedlog
je izrađen, podnesen CK RKP(b) čija je komisija na čelu s Lenjinom, prijedlog
ispravila, a potom je nekoliko dana kasnije izveden pred 5. sveruski kongres sovjeta
koji se sastao u Moskvi 04.07.1918. Lijevi eseri su sazvali pobunu u Moskvi i u još
23 grada Rusije, tako da je 5. kongres sovjeta 06.07. morao prekinuti rad. Pobuna u
Moskvi i nekoliko gradova je savladana, te je 5. kongres nastavio rad 10.17. te istog
dana donio odluku o isključenju lijevih esera, o organizaciji Crvene armije na
načelima «željezne revolucionarne stege» a potom je jednoglasno usvojio ustav.
Ustav nosi naziv Osnovni zakon Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske
Republike RSFSR i ima 90 članaka.
Izjava o pravima radnog i izrabljivanog naroda od 31.01.1918. je uvod u ustav, tj. ona
je njegova osnova; a ta izjava vlast polaže u ruke radnog i izrabljivanog naroda, tj.
teorijski nazor da je svaka država u krajnjoj liniji vlast vladajuće klase, odnosno
načelo diktature proleterijata, provedeno je tako da samo radni narod ima politička
prava; to je načelo proslijeđeno dosljedno kako od aktivnog i pasivnog biračkog
prava, od najnižih do najviših organa, a svi koji koriste tuđi rad ili žive od dohotka
koji nije iz rada nemaju biračko pravo. Politička prava također nemaju svećenici,
redovnici, privatni trgovci, a ni svi oni koji su bili policajci, žandari, agenti ili slično
za vrijeme prethodnih režima. Samo radnici i siromašni seljaci, muškarci i žene sa 18
god. imaju pravo glasa. ustav ne određuje način glasovanja, a kako se od tada za
sovjete glasovalo na skupovima i javno (dizanjem ruke), taj način je ostao sve do
Ustava iz 1936.
 17

Što se tiče najvišeg, Sveruskog kongresa sovjeta, u njemu su deputati gradskih i

gubernijskih sovjeta.
Nejednakost između grada i sela je ne samo u razmjerima, u broju posrednih
stupnjeva, nego i u tome da su u Sveruskom sovjetu gradovi predstavljeni izravno i
neizravno, dok seljačko stanovništvo predstavljeno je samo neizravno i u 4 posredna
stupnja preko gubernijskih sovjeta.
Narod, odnosno niži sovjet je izborom povjerio vršenje vlasti. Viši sovjet s obzirom
na to da je predstavnik općeg interesa na toj razini jer ga biraju svi sovjeti niže razine
u toj jedinici, nadređen je pojedinom nižem sovjetu, može mu davati obvezne
naputke, raspustiti ga. Svaki sovjet na svojoj razini je nosilac svih ovlaštenja, tj. vlasti,
tj. načelo jedinstva normativne, izvršne i sudske vlasti. Tako sovjet na svojoj i prema
nižim razinama vrši sve poslove vlasti i to ne samo s obzirom na sovjete nego i na
druge organe vlasti; sovjet načelno vrši sve vlasti, ali stvarno vrši samo neke, dok
druge vrši posredstvom drugih organa. Tako su svi organi vlasti podvrgnuti sovjetu
svoje razine, ali i sovjetima više razine, kao i njihovim organima, jer se načelo
demokratskog centralizma primjenjuje ne samo na odnos između sovjeta, sovjeta i
drugih organa vlasti, nego i za odnos između viših i nižih organa uprave, pa i sudstva.
Sami sovjeti nisu radna tijela, nego kratke skupštine koje biraju i odobravaju postupke
drugih stalnih organa. Načelo diktature proleterijata i načelo jedinstva vlasti idu
usporedo s načelom delegiranja vlasti. Načelo delegiranja vlasti u sovjetskom sistemu
je do 1936. u srži ustroja vlasti.
Sveruski kongres sovjeta iz svoje sredine bira svoj izvršni odbor, Sveruski centralni
izvršni komitete, VCIK, tijelo od najviše 200 članova i ono vrši poslove iz nadležnosti
kongresa, a u vrijeme dok kongres ne zasjeda.
Kongres je ovlašten: mijenjati ustav, zakone, uredbe, rukovoditi vanjskom i
unutarnjom politikom, odobrava prijem novih članica u federaciju, određuje granice
oblasti i drugih jedinica, objavljuje rat, zaključuje međunarodne ugovore, ugovore o
zajmovima, trgovini, carinama, donosi državni proračun, bira predsjednika i članove
SNK (vlade), ima pravo pomilovanja. Sve su to nadležnosti kongresa koje vrši VCIK
kad kongres ne zasjeda, a ustav predviđa da se kongres sastaje najmanje dva puta
godišnje i da ga uvijek može sazvati VCIK. Jedine nadležnosti kongresa koje ne može
vršiti VCIK su: izmjena osnovnih načela ustava te ratifikacija međunarodnih ugovora.
Na taj način VCIK se pretvara u redoviti ustavotvorni i zakonodavni organ te goleme
zemlje. Tokom 1918. održana su 4 kongresa sovjeta, a potom tečajem sljedeće godine
samo 1 godišnje.
Ustav spominje predsjedništvo VICK-a ali ne određuje njegov sastav ni nadležnost.
Sveruski kongres ili VCIK umjesto njega imenuje SNK koje se po ustavu sastoji od
18 svnarkomata (ministarstava); SNK je odgovoran kongresu odnosno VCIK-u, ali
SNK je zakonodavni organ (dekreti).
Po ovom ustavu, država se zove Ruska Socijalistička Federativna Sovjetska
Republika, RSFSR koja se sastoji od autonomnih oblasti, tj. to je federacija
autonomnih vlasti, Uz autonomne postoje i neautonomne oblasti koje nisu članice
federacije. Ta federalna struktura nije se pokazala u organizaciji vrhovne vlasti, jer
Sveruski kongres sovjeta je jednodomno tijelo kao što je i VCIK, a sve jedinice šalju
deputate u Sveruski kongres sovjeta razmjerno broju birača, odnosno stanovnika, a
bez obzira na federalno svojstvo.
Ustav nema nikakve odredbe o podjeli nadležnosti između središnje (savezne) vlasti i
nižih (federalnih) jedinica.
 18

STVARANJE SSSR-a I USTAV IZ 1924. god.

Nacionalna svijest je bila različita kod raznih naroda, kod razvijenih je prisutnija, dok
je kod drugih tek započela i uvelike je bila zasjenjena rasnom, vjerskom i sličnim
bojama. Rusija je bila vrlo različit i ogroman prostor. Kontrarevolucija je našla svoje
pristaše ponajviše među onima za koje je rat bio stjecanja za život, tj. upravo je
nacionalni osjećaj, uz klasni bio jedan od glavnih pokazatelja koji je kontrarevoluciji
davao biljeg uspostave nacionalnog ugnjetavanja. Uvjeti građanskog rata u pojedinim
nacijama nisu potisnuli slojevitost nacije, te se na tim prostorima klasna borba,
odnosno stvaranje nacionalne države građanskog ili socijal – boljševičkog oblika,
vodi usporedo s borbom za nacionalno oslobođenje. Ovaj oblik borbe osobito je
pojačan krajem 1918. tj. kad se u studenom 1918. s ogromnog područje koje su tada
zaposjedale povlače vojske Središnjih sila, nakon potpisivanja kapitulacije, slično je i
kada se povlače bijeli na zapadnom i južnom području.
Na području Ukrajine, koja se već 1917. odvojila i koju su Središnje sile priznale
nezavisnom, nakon njihova povlačenja u studenom 1918. počinje građanski rat, koji
završava u ožujku 1919. kada Sveukrajinski kongres sovjeta stvara Ukrajinsku
Sovjetsku Socijalističku Republiku USSR i donosi ustav koji je poput ustava
RSFSR.
U Latviji, Estoniji, Litvi, te Bjelorusiji slično je događanje, stvaraju se sovjetske
republike nakon borbe s građanskim snagama, svugdje se osnivaju sovjeti, Crvena
armija, donose se mjere poput onih u RSFSR. U svima njima borbu protiv građanske
vlasti vode boljševici iz tih krajeva.
VCIK RSFSR-a izdaje 01.07.1919. Dekret o objedinjenju sovjetskih republika
Ukrajine, Latvije, Litve i Bjelorusije za borbu sa svjetskim imeprijalizmom. Ta veza
je već takva da na sjednicama VCIK-a RSFSR sudjeluju predstavnici SNK Ukrajine,
Litve te Litavsko – Bjeloruske republike. Do kraja 1920. tj. do završetka građanskog
rata, u europskom prostoru bivše Carevine održale su se Ukrajina i Bjelorusija kao
sovjetske republike, dok su tri Pribaltičke (Estonija, Letoinija i Litva) postale
samostalne, građanske države (samostalne će biti do 1940.).
Na prostoru Zakavkazja već 1918. počelo je stvaranje samostalnih,
građanskodemokratskih država (Azerbejdžan, Armenija), odnosno u Gruziji se stvara
država u savezu buržoazije i menjševika. Trajao je otpor snaga koje su htjele
boljševičku vlast, ali tek kada im tečajem 1920. priteknu7 u pomoić snage Crvene
armije RSFSR, tamo se stvaraju sovjetske republiek. Tečajem 1920/21. nastaju
nezavisne sovjetske republike Ukrajina, Bjelorusija, Azerbejdžan, Armenija i Gruzija,
te Rusija s njima zaključuje ugovore u kojima više nije bitna vojna suradnja nego
gospodarska, a to znači da su njihovi vrhovni organi povezani.
Na području srednje Azije tamošnje države Hivski i Buharski kanati, koje su od
1868. ruske vazale države, obaranjem Ruskog Carstva postale su nezavisne. Krajem
1919. i tamo dolazi do sovjetsko – boljševičke pobune kojima dolazi u pomoć Crvena
armija RSFSR, te se tamo stvaraju narodne republike Buharska i Horzemijska. S
obzirom na njihovu zaostalost, one su trebale biti gospodarstva na putu u
socijalističko; s njima RSFSR zaključuje ugovore o gospodarskoj suradnji.
Na Dalekom istoku 1920. stvorena je Daleko – istočna Republika, koja je 1921.
donijela demokratski ustav. RSFSR je tu Dalekoistočnu Republiku priznala već
krajem 1920. i odredila svoje granice prema njoj. U studenom 1920. završile su borbe
protiv bijelih i Japana, u Dalekoistočnoj republici je izvršen prevrat, vlast su preuzeli
sovjeti i zatražili prijem u RSFSR; tako je prestala postojati ta republika, to je bilo
neposredno pred formalno stvaranje SSSR-a.
 19

U studenom 1922. postoji:

 6 sovjetskih republika: Ruska, Ukrajinska, Bjeloruska, Azerbejdžan, Armenija
i Gruzija
 2 narodne republike: Buharska i Horezmijska
 1 građanskodemokratska: Dalekoistočna Republika
Što se tiče federalizacije samo RSFSR, tokom 1919. i 1920. stvaraju se nove
autonomne republike (1920. bilo ih je 5) i autonomne oblasti (1920. ih je 4), te radne
komune (2). Autonomne republike su članice RSFSR, tj. federalne jedinice, a
autonomne oblasti to nisu. Nakon građanskog rata, kad se uspostavlja vlast središnjih
organa RSFSR, o stvaranju tih jedinica odlučuju dva ministarstva: o nacionalnostima i
o unutarnjim poslovima, a koji će stupanj samouprave biti načelno zavisi od toga da li
je to veće područje, odnosno da li ga pretežno naseljava jedna nacija. Do kraja 1922. u
okviru RSFSR je stvoreno 8 autonomnih republika. 11 autonomnih oblasti i 3 radne
komune. Državnost, tj. suverenost načelno imaju samo autonomne republike, one
nemaju, međunarodnu, vojnu i monetarnu samostalnost, dok su zadržale poslove
gospodarstva, zdravstva, školstva, pravde itd. Te republike imaju iste organe kao i
savezna vlast: Kongres sovjeta, CIK, SNK, narkomati; oblasti nemaju te organe, one
imaju organe poput gubernije, tj. sovjet, izvršni komitet.
Ruski nacionalni prostor nema svoje posebne organe, odnosno cijela država se zove
Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika.
Važnost nacionalnog pitanja, odnosno uređenje RSFSR s obzirom na nacionalne
samouprave je predmet 10. kongresa RKP(b) u ožujku 1921. tad je donesena
rezolucija O narednim zadacima partije u nacionalnom pitanju; u toj rezoluciji
stoji da je državni savez sovjetskih republika jedinstveni put spasa od
imperijalističkog ropstva i nacionalnog ugnjetavanja. Slijedom te odluke Partije, u
prosincu iste godine na 9. sveruskom kongresu sovjeta RSFSR prisutni su delegati
svih tad postojećih nezavisnih sovjetskih republika, taj kongres je izabrao svoj VCIK i
to tako da su u njemu predstavnici svih tih sovjetskih republika; osnova te veze je
Partija, tj. boljševici na vlasti u svim tim republikama. Veza je najprije bila vojna,
potom gospodarska, trgovačka, a dakako najvažnija, političko – partijska. Kad je
sazvana Konferencija u Genovi (ožujak – travanj 1922.) koja je trebala raspravljati o
dugovima Ruskog carstva, tada su početkom te godine svih pet sovjetskih republika te
obje narodne potpisale protokol kojim ovlašćuju RSFSR da zastupa i njih. To
povezivanje nije imalo osobite važnosti jer zapadne zemlje nisu održavale
međunarodne odnose ni s jednom sovjetskom republikom. Veza je bila daleko bitnija
– politička; posljedica toga je da već 9. sveruski kongres sovjeta RSFSR 1920. donio
jedinstven gospodarski plan svih sovjetskih republika, to dovodi do ujedinjenja
organa gospodarske uprave.
Tečajem 1912/22 god. dolazi do objedinjenja pojedinih industrija, prometa, a kruna
svega je dekret VCIK-a RSFSR od prosinca 1921. o jedinstvenom proračunu, što je
povuklo ujedinjenje monetarno financijskih poslova.
U proljeće 1921. Kavkavski biro CK RKP(b) predlaže ujedinjenje 3 zakavkaske
sovjetske republike, što prihvaća Politbiro CK RKP(b). Tako se u proljeće 1922. te 3
republike ujedinjuju u Federativni Savez Sovjetskih Republika Zakavkazja.
U ljeto 1922. Politbiro CK RKP(b) na prijedlog organa RKP(b) Ukrajinske i
Zakavkaske federacije osnova komisiju da prouči pitanje ujedinjenja. Unutar RKP(b)
pokazuju se razlike koje u pogledu ujedinjenja idu od unitarizma do konfederacije.
Staljin je vodio Narkomat za nacionalna pitanja, tj. bio je stručnjak za to, njega je CK
RKP(b) u ljeto 1922. ovlastio da razradi nacrt tog ujedinjenja. U to vrijeme Lenjin je
teško bolestan, te je uvelike izvan političke borbe, zbog toga je 11. kongres RKP(b)
 20

koji se održava krajem ožujka 1922. Donekle izmijenio izvršne organe Partije: broj
članova CK povećan je od 20 na 27, CK je izabrao svoj Politbiro u uvećanom broju
(od 5 na 7 članova), CK odnosno Politbiro je izabrao tajništvo od 3 člana, ali je
jednog od njih izabrao za glavnog tajnika, generalnog sekretara, to je bio Josif
Visarionovič Džugašvili, nazvan Staljin, tj. čelični. Iako bolestan, Lenjin pismeno
sudjeluje u raspravama o stvaranju saveza; Lenjin odbacuje Staljinov prijedlog da se
savez stvori proširenjem RSFSR, nego predlaže da se savez stvori tako da RSFSR kao
cjelina bude jedinica u ujedinjenju s ostale 3 (ukrajinska, Bjeloruska i Zakavkaska
Federativna) sovjetske republike. Temeljem toga je Politbiro CK RKP(b) u studenom
1922. odobrio Osnovne odredbe ustava saveza sovjetski socijalističkih republika, a
potom u prosincu CK RKP(b) izrađuje projekt Ugovora i Izjave o stvaranju SSSR.
U prosincu 1922. Lenjina je udario treći moždani udar koji ga je potpuno onesposobio
i time okončao njegovo sudjelovanje u političkom životu; 25.12.1022. diktirao je
svoju poruku budućem 12. kongresu RKP(b) poznatu pod nazivom Lenjinova
oporuka.
30.12.1922. u Moskvi se sastao 1. svesavezni kongres sovjeta SSSR, koji je prihvatio
Ugovor i Izjavu o stvaranju SSSR; Kongres je izabrao CIK SSSR-a, koji je do 2.
svesaveznog kongresa trebao pripremiti Ustav SSSR, mada je sam 1. svesavezni
kongres prihvaćenih Ugovorom odredio osnovne odrednice tog ustava, a među njima i
pravo izlaska saveznih republika iz SSSR-a. CIK SSSR na svojoj prvoj sjednici u
siječnju je izabrao svoj Prezidij (predsjedništvo) i povjerio mu zadatak da razradi
odredbe o CIK-u, SNK, Sovjetu rada i obrane, o narkomatima, zastavu i grb. Potom je
Prezidij CIK-a SSSR-a izabrao 6 odbora koji su to trebali uraditi.
nacrt ustava SSSR nije sadržavao ništa novo, ipak je on izazvao rasprave naročito o
nacionalnom pitanju; već u veljači 1923. CK RKP(b) je razmatrao teze o nacionalnom
pitanju koje su bile pripremljene, a o njima su do otvaranja 12, kongresa RKP(b)
raspravljali CK pojedinih saveznih republika.
1923. postaje posve jasna uloga Partije u organizaciji države i vlasti, to pokazuju i
neki formalni kriteriji: iako ustav RSFSR predviđa da se Sveruski kongres sovjeta
RSFSR sastaje najmanje dva puta godišnje, on se od 1918. sastao samo jednom
godišnje, tako VCIK postaje zapravo zakonodavni organ, budući da se VCIK sastajao
i više puta mjesečno. Od 8. sveruskog kongresa sovjeta RSFSR u prosincu 1919.
donio Odredbu o sovjetskom ustrojstvu; to je predmet i sljedećeg 9. kongresa u
prosincu 1920. i analogne odluke; te odluke su unijele niz izmjena u pogledu položaja
VCIK-a, Prezidija VCIK-a, SNK i mjesnih sovjeta. Od prosinca 1919. VCIK RSFSR
održava svoja zasjedanja jednom u dva mjeseca, a 9. sveruski kongres sovjeta RSFSR
je 1920. broj njegovih članova povećao sa 200 na 300.
Od 1918. do 1925. svake godine se održava kongres RKP(b), štoviše uz kongres
RKP(b) se održavaju (1919. i 1920.) i konferencije RKP(b) i one uvijek pripremaju
odluke za Sveruski kongres sovjeta. Politbiro CK RKP(b) se sastaje svaki tjedan.
Staljinu nije izmaklo da je Partija vlast i zato on već 1920. svoje namjere upravlja
prema položaju u Partiji. Postavši prvi glavni tajnik Partije u proljeće 1922. on
podržava Lenjinov prijedlog o povećanju članova CK RKP(b), ali zbog otpora to
povećanje je postupno. U ljeto 1923. CIK SSSR prihvaća projekt Ustava SSSR i
odmah ga počinje provoditi, jer po načelima demokratskog centralizma i načelu
delegiranje vlasti, on je i ustavotvorni organ. Kad se sastao 26.01.-02.03.1924.
sljedeći 2. svesavezni kongres sovjeta SSSR, on 31.01.1924. prihvaća Ustav SSSR.
Deset dana prije toga u 54. god. života umire Lenjin, koji je ostavio najveći politički
biljeg 20 st.
 21

Ustav SSSR, 31.01.1924. god.

Njegova najveća novost je u pogledu nacionalnog pitanja, odnosno federalnog načela.
Načela iz ustava RSFSR iz 1918. i ovdje su važeća, tj. u sustavu vlasti se malo
izmijenilo.
Vrhovni organ SSSr-a, tj. nosilac najviših i svih vlasti je Svesavezni kongres sovjeta
SSSR, koji je jednodomno tijelo. U Svesaveznom kongresu sovjeta SSSR savezne
republike su predstavljene srazmjerno svom stanovništvu; deputate u Svesavezni
kongres sovjeta biraju sovjeti gubernija i gradova. Isto je u pogledu biračkog prava, tj.
samo radnici i siromašni seljaci. Po Ustavu SSSR.a Svesavezni kongres sovjeta se
sastaje jednom godišnje. On je nosilac svih vlasti, ali u njegovu isključivu nadležnost
spada samo utvrđivanje i izmjena osnovnih načela Ustava, sve ostalo umjesto njega
može vršiti njegov CIK.
CIK je dvodomno tijelo, čine ga:
a) Savezni sovjet
b) Sovjet nacionalnost
Svesavezni kongres sovjeta između deputata svake savezne republike bira određeni
broj članova za Savezni sovjet, a u Sovjet nacionalnosti CIK ulaze deputati koje
delegiraju savezne i autonomne republike, te autonomne oblasti RSFSR.
Domovi CIK-a su izjednačeni u svim nadležnostima. CIK se po ustavu SSSR-a trebao
sastajati 3 puta godišnje. Zato CIK bira svoj Prezidij koji vrši poslove CIK-a između
njegovih zasjedanja.
Prezidij CIK-a je radni zakonodavni i ustavotvorni organ, može odlučivati o svim
poslovima iz nadležnosti CIK, tj. samog Svesaveznog kongresa sovjeta. Prezidij je
sastavljen od prezidija svakog, oba doma CIk-a: oni čine 2/3 Prezidija, a 1/3 Prezidija
CIK biraju oba doma CIK-a na zajedničkoj sjednici. Prezidij CIK-a Svesaveznog
kongresa sovjeta sastoji se od 21 člana.
Svesavezni kongres sovjeta ima skoro 2 000 članova, CIK nekoliko stotina, a Prezidij
CIK-a 21 član.
Zapravo sva državna i partijska vlast bila je u rukama Politbiroa, oligarhijskog tijela
sastavljenog od 7, kasnije do 15 članova. U tom tijelu nikada nije bilo žena, po
nacionalnosti je u njemu bilo Rusa (12) i Židova (5). Do 1936. ova organizacija će
ostati nepromijenjen.
Ustav sadrži i odredbe o Vrhovnom sudu SSSR-a, o tužilaštvu SSSR-a, te odredbe o
Ujedinjenoj državnoj političkoj upravi.
Vrhovni sud SSSR-a je stvoren uz CIK kao vrhovni stupanj i vodeći organ
pravosuđa SSSR-a. To je sud prvog stupnja za najteže delikte; dok u odnosu na niže
sudove nema ulogu prizivnog suda. Vrhovni sud SSSR-a ima ulogu ustavnog suda,
budući da na upite vrhovnih sudova saveznih republika o pitanjima iz nadležnosti
saveznog zakonodavstva, odnosno na upite CIK-a SSSR-a o značenju odredaba
Ustava SSSR-a daje obvezne zaključke. Ovaj sud je rješavao i sporove među
saveznim republikama.
U pogledu odnosa SSSR i saveznih republika, ustav im ostavlja pravo istupa iz SSSR.
Neki poslovi su u isključivoj nadležnosti SSSR (vojska, mornarica, vanjski poslovi,
unutarnja trgovina, promet, pošta), neki su u isključivoj nadležnosti saveznih
republika (prosvjeta, pravosuđe), a neki su podijeljeni između SSSR-a i saveznih
republika (financije, rad, opskrba, radničko – seljačke inspekcije).
ustav SSSR-a ništa ne govori o pravim i slobodama građana, jedino predviđa
jedinstveno pravo građanstva za cijeli SSSR.
 22

VOJNI KOMUNIZAM I NEP; DRUGA INTERNACIONALA I KOMITERNA

Već u vrijeme donošenja ustava počeo je građanski rat. Sovjetska vlast je imala
mnogobrojne neprijatelje, od krajnje reakcije (sklone samodržavlju i feudalizmu),
preko umjerenih monarhista (struja bliska oktobristima) i ustavnih građanskih
demokrata (bliski kadetima), do desnih esera (seljačko – građanska demokracija),
lijevih esera (seljački socijalizam) i socijaldemokrata (protiv nove vlasti). Bez obzira
na razdijeljenost neprijatečlja, oni su ipak krajem 1918. postali zbiljska opasnost za
boljševičku vlast. Prava opasnost nastupila je prestankom svjetskog rata.
U studenom 1918. sastao se 6. sveruski kongres sovjeta i usvojio odluku o
«revolucionarnoj zakonitosti». Krajem 1918. stvorena su mnoga bojišta, ali je istočno
bilo glavno; tamo su bile najjače i najsposobnije postrojbe bijelih, koji su zahvatili
ogromni prostor Dalekog istoka, Sibira, Urala i poriječje Volge. Na južnom ratištu
neprijatelj je također napredovao, a naročito je bilo opasno sjeverno i baltičko
bojište, jer su ugrožavali središta revolucije. Moskvu i Petrograd. Nakon kapitulacije
Njemačke i povlačenja njemačke vojske iz Ukrajine, Bjelorusije i Pribaltika, počela je
borba za te oblasti; pri kraju 1918,. tu je sovjetska vlast imala značajne uspjehe. Već u
ožujku 1919. građanski rat se zapalio osobitom žestinom, pogotovo na podurlaskom
ratištu gdje rukovodi bivši carske general Kolčak i to ratište će do početka 1920. biti
osobito krvavo.
Boljševička stranka u ožujku 1919. održava 8. kongres u Moskvi, a istovremeno 1.
kongres Komunističke internacionale (Komiterna). Zbog ratnih prilika II.
internacionala je skoro razbijena, jer njene članice – stranke su se priklonile svojim
nacionalnim vladama, pa su tako i same bile u neprijateljskim taborima. Boljševici na
7. kongresu svoje stranke u ožujku 1918. mijenjaju naziv, odbacuju program iz 1903.
i naziv Ruska socijaldemokratska partija, i uzimanju naziv Ruska komunistička
partija. U veljači 1919. dolazi do sastanka u Bernu na kojem je obnovljena II.
internacionala, a boljševici sazivaju 1. kongres Komunističke internacionale u ožujku
1919. Usvajaju Lenjinov referat: buržoaska demokracija i diktatura proleterijata.
Mjerilo razlikovanja između socijaldemokracije i komunizma bit će razrađeno na 2.
kongresu Komiterne 1920. u 21 točki kao uvjet za primanje u komiternu. Komiterna
je zapravo oblik jedinstvene stranke u kojoj su pojedine sekcije, tj. kompartije u
pojedinim zemljama, samo dijelovi te cjeline, kojom se upravlja po načelima
demokratskog centralizma. Kongres je glavni organ komiterne, a on bira i delegira
svoje ovlasti.
U proljeće i ljeto 1919. pojačan je pritisak neprijatelja ugrozio samo postojanje
boljševičke vlasti; od proljeća do jeseni 1919. Petrograd ugrožava vojska generala
Judeniča, a istovremeno Moskvu ugrožava vojska generala Denjikina. Te opasnosti su
razlogom da su u razdoblju 1918.-1920. svi poslovi Sovjetske Rusije upravljeni
jednom cilju – vojnoj obrani, pa se to razdoblje zove vojni komunizam. Ratni
komunizam je imao izuzetno teške oblike i posljedice. U takvim okolnostima
boljševička stranka postaje izuzetno sredstvo vladanja, za godinu i pol od oktobarske
revolucije, članstvo RKP(b) je skoro 3 puta poraslo. Na 9. kongresu RKP(b) u ožujku
1920. dodan je još jedan elemenat ustroju stranke: pored kongresa i CK i Političkog
biroa kao dijela CK, stvoreno je tajništvo od tri člana. Na unutarnjem, pogotovo
gospodarskom polju razdoblje ratnog komunizma, pokazalo je mnoga svojstva i
predodžbe nove vlasti, te uvelike izazvalo unutarnje suprotnosti osobito između grada
i sela i imalo je velike posljedice za kasniji razvoj. Bit ratnog komunizma je
podržavljenje i povojačenje sveukupnog života. Rad u tvornicama je vojnički uređen,
tj. sovjeti radnika su izgubili svoju ulogu, radom u tvornicama upravljaju komesari.
 23

Tržište i novac su posve ukinuti, a naturalna razmjena, odnosno državna raspodjela

proizvoda potpuno se izgrađuje tokom 1919. Seljacima su nametnute obveze u
proizvodima: oduziman im je dio plodina, a da za to nisu dobivali nikakvu
protuvrijednost, to je bila vrsta poreza u naturi. Oduzimanje su vršili komiteti za
rekvizicije. To je nužna posljedica teških ratnih prilika. Mnoga poduzeća uopće ne
rade, pa dolazi do velike nezaposlenosti i gladi. Gradsko stanovništvo je bilo
podijeljeno u tri skupine, i svaka je dobivala različitu količinu proizvoda, tj. hrane. Te
skupine su: radnici: ostali nezaposleni: nekadašnji posjednici = 4:3:1, tj. radnik je
dobivao 4 puta više proizvoda i od nekadašnjeg posjednika. Cvjetalo je ilegalno
tržište, inflacija je izuzetna. Umjesto novca uvedena je nova prometno obračunska
jedinica: radna jedinica, tj. radni učinak kvalificiranog radnika. Tek 1920. počinje se
i poljoprivreda shvaćati kao vrsta industrije. U travnju 1920. započinje rat s Poljskom,
ulaskom poljske vojske u Ukrajinu. Rat je završen mirom u ožujku 1921. a kojim je
Rusija prepustila dijelove svog prostora i stanovništva. U Moskvi se održava od 08.-
16.03.1921. 9. kongres RKP(b). Taj kongres je održan u uvjetima vojne pobjede
Sovjetske Rusije protiv vanjske opasnosti, ali brojne su pobune u selima, gradovima i
vojsci, pa se kongres morao pozabaviti unutarnjim prilikama nakon tri godine
građanskog rata. Građanski rat je industriju, poljoprivredu i željeznice skoro posve
uništio, odnio je 13 milijuna žrtava. 10. kongres RKP(b) 1921. se odlučuje na zaokret,
na napuštanje metoda ratnog komunizma, a za gospodarstvo koje nije posve
upravljano od države, niti je plansko, nego tržišno. To se zove Nova ekonomska
politika NEP, koja tad počinje i traje od 1921. do 1926. NEP je na stanovit način
nijekanje nekih dotadašnjih odluka, pa i onih iz vremena prije ratnog komunizma, jer
manje tvornice, poduzeća, obrtničke radionice, trgovine vraćene su vlasnicima; dio
boljševika je to tumačio kao uspostavljanje kapitalizma i njegovih zala. Započelo je
napuštanje naturalnog gospodarstva, a sve više novčani promet, te je u listopadu 1921.
donesen prvi državni proračun, a 1924. izvršena je reforma novca. Cilj NEP-a je imati
dovoljno proizvoda, a stvoriti ih je moglo, ponajviše oko 20 milijuna privatnih
seljačkih gospodarstava. Za seljake su ukinuti naturalni porezi i rekvizicije i uveden je
porez na prihod. NEP će uskoro početi pokazivati svoje uspjehe, to će pobuditi
sukobe u RKP(b), pogotovo dvojbu u mogućnostima socijalizma u Rusiji.

USTAV IZ 1936. god.

Kao što je Ustav RSFSR iz 1918. i Usta SSSR iz 1924. uglavnom potvrda postojećeg
stanja, tako je u znatnoj mjeri i Ustav SSSR-a iz 1936. osobito što se tiče odredaba o
društvenim i gospodarskim prilikama.
Ustav govori o socijalističkom vlasništvu koje postoji u dva oblika:
 državno (svenarodno) vlasništvo
 kooperativno – kolhozno vlasništvo
Predmet socijalističkog vlasništva su zemlja, šume, tvornice, sredstva za proizvodnju.
Kako se u SSSR smatra da tada više nema seljaka, nego su to radnici u poljoprivredi,
sad su svi sovjeti radnički, i kako više nema izrabljivača, nego su svi radnici, politička
prava pripadaju svima.
U času donošenja ustava saveznih republika je 11, a u pogledu razlike između njih i
autonomnih republika i autonomnih oblasti nije se mnogo izmijenilo. Najveća
izmjena je u pogledu prava Saveza u odnosu na njegove članove, savezne republike;
nadležnosti Saveza su se silno povećale, naročito u pogledu gospodarstva; Savez je
postao prije svega sveopći i neposredni upravljač gospodarskog života; nadležnosti
Saveza osobito su široke u pogledu državne sigurnosti, planiranja, financija, upravno
– teritorijalne nadležnosti, građanskog, krivičnog, procesnog prava te sudstva.
 24

U tom cilju postoji 8 općesaveznih narkomata (pobrana, vanjski poslovi, vanjska

trgovina, promet, veze, vodni transport, teška i vojna industrija), 10 savezno –
republičkih narkomata (prehrambena industrija, laka industrija, šumska industrija,
zemljoradnja, žitni i stočni sovhozi, financije, unutarnja trgovina, unutarnji poslovi,
pravosuđe, zdravstvo). Najviše narkomata je u oblasti privrede i njihov broj već nakon
ustava odmah raste, te ih je nakon 1941. ukupno 40.
Ustav donosi odredbe o građanskim slobodama, ali su osobito važna prava socijalno –
gospodarske naravi: pravno na rad, odmor, školovanje, starosnu sigurnost, pomoć za
slučaj bolesti i gubitka radne sposobnosti. Daje i pravo na udruživanje građana, ali
određuje da je SKP(b) rukovodeća jezgra svih organizacija. U pogledu dužnosti ustav
ističe kao bitne vojnu i radnu.
O odgovornosti za izdaju domovine, ako ju učini vojnik kazna je strijeljanje, a učini li
ju drugi građanin, kazna je od 10 godina zatvora do smrtne kazne i konfiskacija sve
imovine; svi članovi obitelji lišeni su građanskih prava i progone se na 5 godina u
Sibir. To je oblik skupne odgovornosti, čak i u slučaju neznanja o tom djelu.
Ovaj ustav uvodi prvi put nakon oktobarske revolucije opće, neposredno, jednako i
tajno glasovanje; izbori za sve razine vlasti (od sela i grada, preko rajona i pokrajine,
do savezne vlasti) vrše građani. Izmjene biračkog prava bile su najveća novost.
U pogledu ustroja najviše vlasti, s obzirom na nacionalno pitanje i odbacivanje načela
delegiranja vlasti, ustav sadrži znatne novine.
Vrhovni organ vlasti je Vrhovni sovjet SSSR, koji se sastoji od dva ravnopravna
doma: Savezni sovjet i Sovjet nacionalnosti. Oba doma biraju neposredno građani
SSSR i to na rok od 4 godine. Oba doma imaju približno isti broj članova, oko 500. U
Savezni sovjet svaka savezna republika bira onaj broj deputata koji je srazmjeran
broju njenog stanovništva. U Sovjet nacionalnosti deputate biraju ne samo savezne
republike nego i niže federalne jedinice, tj. one koje su u okviru neke savezne
republike, ali broj njihovih deputata je različit: najviše (25) šalju savezne republike,
potom 11 autonomne republike, autonomne oblasti 5, a nacionalni okruzi 1. Kako je
RSFSR imala najviše tih nižih jedinica, ona je imala naviše deputata u Sovjetu
nacionalnosti.
Vrhovni sovjet je organ najviše, ustavotvorne vlasti, ali je odbačeno načelo
delegiranja vlasti, pa samo taj organ ima i isključivu zakonodavnu vlast, tj. samo on
može mijenjati ustav i donijeti zakon.
Ipak domovi nisu u stalnom zasjedanju, pa oni na početku svog mandata i za trajanja
(4 god.) svog mandata biraju, na zajedničkoj sjednici, svoj Prezidij (predsjedništvo).
Prezidij je zapravo kolegijalni poglavar države, iako Prezidij bira svog predsjednika;
Prezidij ima oko 30 članova. U načelu Prezidij vrši samo neke poslove iz nadležnosti
Vrhovnog sovjeta, on može sazvati Vrhovni sovjet, te ne samo po prijedlogu jedne
savezne republike nego i po vlastitoj odluci raspisati referendum. Dakle, ovaj Ustav
predviđa referendum kao oblik neposredne demokracije i to na saveznoj razini. Ustav
saveznim republikama daje pravo subjekta međunarodnog prava, tj. one mogu izravno
sudjelovati u međunarodnim odnosima. Prezidij može ipak donositi normativne akte
pod nazivom ukaz, može umjesto Vrhovnog sovjeta imenovati, mijenjati sastav kako
saveznog SNK tako i SNK savezne republike.
Uz ova dva organa Ustav predviđa Sovjet narodnih komesara SNK SSSR-a kao
vrhovni organ izvršne vlasti. Njega imenuje Vrhovni sovjet odnosno Prezidij
Vrhovnog sovjeta. SNK više nije mogao donositi zakone (dekrete), nego samo
naredbe i upute radi provođenja zakona.
 25

Inače, Ustav predviđa tri vrste narkomata (ministarstava):

 Općesavezni, tj. s isključivom saveznom nadležnosti
 Savezno-republički s podijeljenom nadležnosti
 Republički za isključivu nadležnost saveznih republika
Budući da je 1928. izvršena nova upravno-teritorijalna organizacija, bile su ukinute
upravne jedinice iz carskog doba (gubernije, kotari, općine), a uvedena su 4 stupnja
upravne organizacije:
A) Selo odnosno grad
B) Rajon
C) Okrug
D) Oblast (Pokrajina)
Ova je organizacija već 1930. izmijenjena jer je ukinuta okružna razina, pa su dakle
ostali:
A) Selo odnosno grad
B) Rajon
C) Oblast (pokrajina)
Zato ustav iz 1936. predviđa i mjesnu upravu, tj. sovjete (i njihove izvršne odbore)
grada, sela, rajona, oblasti. A sve te sovjete biraju građani. Akti tih organa zovu se
rješenja. Ustav donosi ove novosti: opće pravo glasa, dvodomni sustav vlasti, a među
organima vlasti i njihovim aktima uvodi se red i određuje njihova nadležnost. Bili su
to elementi klasične države.
Ipak, sve vlast je bila u rukama Politbiroa SKP(b) odnosno glavnog tajnika Staljina,
jer sve odluke su prvo oni donijeli, a Vrhovni sovjet je potom potvrđivao.
Već 1935. počinju ratne prilike: te godine fašistička Italija napada Etiopiju, Hitlerova
Njemačka posve otkazuje Versajski ugovor. Japan 1936. napada Kinu, u Španjolskoj
Frankovi fašisti započinju građanski rat; iste godine Njemačka, Italija i Japan
zaključuju savez. SSSR je svjestan vojne moći Njemačke, neprijateljstva Zapada koji
ne bi bio nezadovoljan kada bi se ta sila sručila na SSSR. SSSR 1939. istovremeno
vodi pregovore i sa zapadnim silama i s Njemačkom. Sa zapadnim silama SSSR nije
se sporazumio naročito zbog protivljenja Poljske da preko nje prelazi sovjetska
vojska. SSSR zaključuje s Njemačkom u kolovozu 1939. sporazum o nenapadanju na
10 god. a tom sporazumu je dodan tajni protokol o priznanju područja operacija, a po
ovome je SSSR kao svoje područje operacija dobio uglavnom ono dokle je nekad
sezala zapadna granica Ruskog Carstva. Temeljem ovog sporazuma već u rujnu 1939.
Njemačka zaposjeda svoje područje, a SSSR svoje.
Hitlerov napad na Britaniju nije uspio. Za to vrijeme SSSR na područjima koje je
zaposjeo temeljem tajnog sporazuma s Hitlerom izazivao nezadovoljstvo većine
tamošnjih naroda. Bio je to moralno-politički dobitak za Hitlera, zato on kršeći
sporazum, bez objave rata godinu dana nakon kapitulacije Francuske 22.6.1941.
napada SSSR. Za 5 mjeseci, u prosincu 1941. vodi se bitka za Moskvu i Lenjingrad,
godinu dana od početka rata Nijemci su zaposjeli više prostora SSSR-a nego su ga
tamo ikad (i nakon ofenziva u veljači 1918.) zaposjeli za 1. svjetskog rata.
 26

POJEDINE GRANE PRAVA

Građansko pravo –više je uređivalo imovinske odnose između državnih privrednih
organizacija, nego između privatnih građana. U tom pogledu važna je:

Uredba o državnim trustovima iz 1927. god.

Po ovoj uredbi proizvodnju i cijene trustovima određuje država, tj. oni na tržište mogu
iznositi samo višak što im ostane nakon što su određenu količinu svojih proizvoda
dali organizaciji kako je to određeno planom. Samo trust, a ne i poduzeća učlanjena u
njega ima svojstvo pravne osobe i to je početak nove planske privrede koja je
poduzećima oduzimala skoro svaku samostalnost.

Uredba o kreditnoj reformi iz 1930. god.

Ukinula je komercijalne kredite i poduzeća su kredite mogla dobivati samo od banke,
tj. sav promet novca obavlja se preko banke, te je čak ukinut i ček kao način
neposrednog prometa među poduzećima. Sav promet među poduzećima odvija se
preko banke; ona je to kontrolirala tako da je Državna banka postala oblik državne
uprave jer je nadzirala «pravilno rashodovanje državnih sredstava»
U proizvodnji i trgovini ukinuto je privatno vlasništvo. Ono je bilo ograničeno samo
na osobno vlasništvo. Jedino se zadržalo na malim seoskim gazdinstvima koja su
obrađivali sami vlasnici, a koji nisu bili u kolhozu i kućni obrtnici. To stanje potvrdio
je i Ustav SSSR-a 1936. god. U takvim uvjetima stvara se posebna grana prava –
kolhozno pravo.

Kolhozno pravo – vrsta socijalističko-kooperativnog (zadružnog) vlasništva.

Uredba o kolektivnim gazdinstvima iz 1927. i Opća načela korištenja zemlje i njena
ustrojstva iz 1928. god. potiču stvaranje kolhoza. Njima su date razne olakšice od
zajmova do agrarne i tehničke pomoći. Da bi spriječilo izigravanje propisa bliži
srodnici nisu mogli stvarati kolhoze i isto tako je bilo zabranjeno davati zemlju na
korištenje osobama bez građanskih prava. To je sve bilo razrađeno u tzv. Kolhoznom
ustavu iz 1930. god. To je privremeni ustav seosko-gospodarskih radnih zadruga, po
ovom aktu pri ulazu u kolhoz seljaci su bili dužni udružiti radni i tovarno-produktivnu
stoku, pribor seoskog domaćinstva, sjeme, stočnu hranu i sl. a udruživanju ne
podliježe zgrada za stanovanje, sitan pribor nužan za domaćinstvo, te domaća živina.
U osobnom vlasništvo kolhoznika mogla je biti 1 krava i nekoliko komada sitne stoke.
Također su kolhoznici zadržavali pravo na upotrebu povrtnjaka, voćnjaka i sl. Članovi
kolhoza mogli su odlučiti o stanovitoj izmjeni veličine povrtnjaka površina koje su
ostajale na korištenju članova kolhoza. Obrada zemlje kolhoza mogla se vršiti jedino
radom kolhoznika, a najamni rad bio je dopušten samo iznimno. Dohodak se nije
dijelio po glavama nego po količini i kakvoći rada. U kolhoz nisu mogle ući osobe
bez boračkog prava. Kolhozi su se mogli udružiti u rajonski kolhoz. Ovaj kolhozni
ustav imao je općesavezno značenje. U praksi su se pokazali mnogi nedostaci, pa je
1935. donesen novi Primjereni ustav za kolhoze koji zemlju kolhoza proglašava
državnim vlasništvom, određuje razmjere povrtnjaka u privatnom uživanju
kolhoznika, određuje organizaciju rada u kolhozu, te žene-kolhoznice oslobađa radne
obveze mjesec dana prije i nakon poroda. Kako su kolhozi počeli osnivati vlastita
poduzeća 1938. god. donesena je uredba O nezakonitom osnivanju pri kolhozima
poduzeća koja nisu vezana za proizvodnju kolhoza. Također su kolhoznici povećali
količinu površine u privatnom uživanju povrtnjaka te je 1939. god. ograničen i
umanjen taj dio. 1939. –1940. god. kada su u sastav SSSR-a došle Litva, Latvija,
 27

Estonija, dijelovi Poljske i Besarabije, također je tamo ukinuto privatno vlasništvo i

veleposjed, te su i na ta područja prošireni važeći propisi o kolhozima.

Bračno pravo – u RSFSR je uređeno Zakonom o braku, obitelji i starateljstvo iz 1926.

god. a na temelju njegu druge savezne države poštujući svoje posebnosti, donijele
svoje takve zakone.
Jedna od najvećih posebnosti je pravni položaj faktičkog braka, tj. vanbračne
zajednice (tzv. neregistrirani brak). Zakon dalje razvija načela Zakona o braku RSFSR
iz 1918. god. ali se od njega razlikuje po tome što novi Zakon faktički brak u nekim
pitanjima izjednačava s brakom (tzv. registrirani brak). To izjednačavanje najviše se
ticalo obveza za uzdržavanje djece iz takvih faktičkih brakova. Sudska praksa je te
dvije vrste braka skoro posve izjednačila, kako u pogledu nasljednog prava, tako i u
pogledu mirovine, stanarskog prava i sl. Po Zakonu iz 1918. brak nije povlačio
zajednicu imovine, tj. svaki supružnik stječe i zadržava svoje. Sudska praksa je to već
mijenjala, te je zakon 1926. proglasio zajedničkom svu imovinu stečenu za trajanja
braka. Taj novi zakon je pravo na imovinsku pomoć (alimentaciju) u slučaju razvoda
braka ograničio na godinu dana za supruga koji je radno nesposoban i bez vlastitih
sredstava, a na 6 mjeseci ako je zaposlen. Zakon iz 1926. ponovo je uveo usvojenje,
koje po zakonu iz 2928. nije dopušteno. Kako su se pojavili socijalni problemi djece
1935. donesena je uredba koja je uvela čak krivičnu odgovornost roditelja ili staratelja
za nebrigu o djeci, odnosno za izgrede njihove djece. Radi povećanja stanovništva
1936. zabranjen je pobačaj, uvedena je pomoć obiteljima s mnogo djece i sl. to je
našlo potvrdu u odredbama Ustava iz 1936. god.

Radno pravo – pokazuje neprestanu borbu za radni stegu. 1929. god. radnik koji je 3
puta u mjesecu izostao s posla mogao je biti otpušten. 1923. ponovo se uvode ukinuti
drugarski sudovi radi rješavanja radnih sporova u poduzećima. Plaće su u poduzećima
bile određivane kolektivnim ugovorom, ali 1933. plaće određuje država planom i to
tako da nastoji izbjeći izjednačavanje plaća. Još je više provedena borba protiv nerada
i nediscipline na poslu. Sve se to odražavalo ne samo na razlike u plaći nego i na
razne oblike osiguranja. Samovoljno napuštanje posla od 1940. povlačilo je krivičnu
odgovornost. Uz to, te je godine uvedeno pravo države da radnika rasporedi, premjesti
u drugo poduzeće i radno mjesto, i to u sasvim drugi grad ili oblast.

Krivično pravo – postaje sve strožije, a krug kažnjivih djela neprestano se povećava.
Na temelju Osnovnih načela krivičnog zakonodavstva SSSR iz 1924. savezne
republike donijele su svoje krivične zakone. Tako je RSFSR to učinila 1926. god. od
tog vremena sve više Savez izravno donosi propise iz oblasti krivičnog prava.
CIK SSSR 1927. Uredbu o krivičnim djelima protiv države i Uredbu o vojnim
krivičnim djelima. Kako se te godine slavila obljetnica 10 godišnjica oktobarske
revolucije, CIK je donio uredbu o ukidanju smrtne kazne, osim za najteža djela.
S kolektivizacijom dolazi do zloupotreba u smislu da se stvaraju lažni, fiktivni
kooperativi; SNK 1928. uredbom osnivače takvih kooperata prijeti kaznom do 5 god.
Zatvora i konfiskacijom imovine.
Kako država i kolhozi postaju jedini vlasnici imovine, ugrožavanje te imovine postaje
sve veće, zato SNK 1932 donosi uredbu koja one koji ugrožavaju društveno
vlasništvo proglašava narodnim neprijateljem. Povreda države i kolhozne imovine ja
kažnjiva zatvorom od najmanje 10 god. i konfiskacijom imovine. Isto tako za
pronevjere proizvoda, odnosno prijevaru države i kupca kazna je povećana, a za one
koji isporučuju robu nepropisane kakvoće kazna je 5 god.
 28

Kako je to doba kolektivizacije, učestala su ubojstva onih koji su zagovarali ulaz u

kolhoze, a kazne za djela protiv njih su osobito oštre.
Uredbu CIK-a SSSR iz 1934. O odgovornosti za izdaju domovine koja za takvo djelo
ako ga počini vojnik predviđa streljanje, a za druge kaznu zatvora najmanje 10 god.
Progonstvom u Sibir na 5 god. kažnjeni su svi punoljetni ukućani makar ništa ne znali
o tom djelu.
Kazne bivaju sve pooštrene: zakon iz 1935. kaznom zatvora koja počinje sa 12 god.
prijeti počiniteljima djela kao što su: krađa, nasilje, tjelesne povrede, pokušaj ubojstva
i sl. Od 1936. pobačaj je krivično djelo.
Uredbom CK SSSR iz 1937. kazna zatvora od 10-25 god. predviđena je za niz djela
koja su proglašena opasnim za državu. Također su predviđene kazne za niz djela koja
dotada uopće nisu bila kažnjiva.

Krivični postupak – osobito je pooštren 1934. nakon ubojstva Kirova, kada je CIK
SSSR izdao novi Zakon o istražnom postupku, o terorističkim organizacijama i
postupcima. Istragu za ta djela treba provesti za 10 dana (za druge do 2 mjeseca);
optužbu treba optuženom priopćiti do početka rasprave, sama rasprava je bez
sudjelovanja optuženog, ne postoji pravo žalbe, smrtna kazna se izvršava odmah.
Ustav SSSR iz 1936. i Zakon o sudstvu iz 1938. davali su neka procesualna jamstva
za okrivljenog, ali navedeni Zakon iz 1934. i Uredba CIK-a SSSR o kaznama iz 1937.
koja predviđa pojednostavljenje istražnog postupka i postupka pred sudom za djela
diverzije i štete – sve su te ustanove svodili na farsu. A praksa je išla dalje – za osudu
je bilo dovoljna posvemašnja vjerojatnost da je djelo počinjeno, priznanje okrivljenog
je dovoljan i odlučujući dokaz o krivnji.

Pitanja:
1. Početak parlamentarizma i ustavnosti u Rusiji nakon 1905. god.
2. Sovjeti u Rusiji od proljeća 1917. do Ustava iz 1918. god.
3. Oktobarska revolucija i previ dekreti sovjetske vlasti
4. Deklaracija o pravima naroda Rusije
5. Ustav iz 1918. god.
6. Vojni komunizam i NEP
7. Stvaranje SSSR-a i Ustav iz 1924. god.
8. Druga internacionala i Komiterna
9. Ustav iz 1936. god.