Sveučilište u Zadru

Odjel za povijest umjetnosti

Kolegij: Osnove likovnih umjetnosti

SEMINAR:

ROMANIČKE SKULPTURE U RUDINAMA

Student: Josipa Perković Prof: Dr.sc.Marijana Kovačević

Zadar, 2011
Sjeverozapadno od Požege,na južnoj padini Psunja nalaze se Rudine. Rudine su jedno od
ključnih nalazišta romaničke umjetnosti istočne Hrvatske. Na mjestu prapovijesnog naselja
bila je podignuta benediktinska opatija Sv.Mihovila. Ona se spominje već 1210.godine, dok je
napuštena 1537. godine. Danas su na tom području otkriveni ostaci temelja crkve i samostana.
Po strukturi,to je bila trobrodna romanička bazilika s tri polukružne apside. Na zapadnoj
strani crkve nalazio se zvonik. Tri samostanska krila s kapitelima, te kapela oko središnjeg
klaustra,usred kojeg je bunar, dozidani su sjeverno do crkve, vjerojatno u 13.st. U tom
periodu su podignute i dogradnje na južnoj i sjevernoj strani crkve. Redovnička grobnica i
gotički oltar nalazili su se na južnoj nadogradnji polukružne apside. Sa sigurnošću možemo
reći da je crkva iznutra bila ukrašena romaničkim i gotičkim freskama. Do te tvrdnje dolazimo
zbog ostatka sačuvanog fragmenta gotičke freske na zidu sakristije. Čitava opatija je bila
opasana zidom s polukružnim apsidama. Samo četrdesetak metara zapadno od ove
samostanske bazilike,otkriveni su temelji i jedne ranoromaničke crkvice s polukružnom
apsidom.

Arheološki nalazi s Rudina danas se uglavnom čuvaju u Muzeju Požeške kotline u Požegi. U
periodu od 23.listopada do 23. prosinca 2007. godine u Arheološkom muzeju u Zagrebu bila
je postavljena izložba „Stotinu komadića izgubljenog raja“, o Hrvatskom povijesnom prostoru
između Save i Drave. Naglasak je posebno stavljen na Rudine. Bio je izložen veoma vrijedan
korpus od osamnaest konzola rudinskih glava. Autor likovnog oblikovanja bio je arhitekt
Mario Beusan, a građu je čak dvije godine, zajedno sa suradnicima skupljao Vladimir P.Goss,
redovni profesor na Odjelu za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta.

Samostan u Rudinama posebno dobiva na važnosti zbog skulpturalno obrađenih konzola koje
su vjerojatno bile ukras potkrovnog vijenca apsida,a ubrajaju se u najvrjedniju plastiku
Kontinentalne Hrvatske. Stotinjak godina s Rudina pristižu arhitektonski,dekorativni i
figuralni elementi, ali najpoznatije su takozvane „rudinske glave“. Riječ je o osamnaest
reljefa, prepoznatih kao rad vrhunske romaničke stilizacije, rustičan,ali potresno ekspresivan u
svojoj linearnosti koja ipak dopušta bujan život plastičnim detaljima. Govorimo o stilu za koji
nije bilo moguće naći pravu analogiju. Kompleks rudinske skulpture do izlaska kataloga
izložbe „Stotinu komadića izgubljenog raja nikada nije bio monografski obrađen.
 Ne znamo izvorni broj glava, ne znamo čak niti broj umjetnika. Uostalom, ne znamo niti
pravu namjenu rudinskih glava, jedino što možemo sa sigurnošću tvrditi da su bile ukras
nekakvih uspravnih arhitektonskih elemenata, no postoji i mogućnost da su bile ugrađene u
sklopu friza. Postoje dvojbe da li sve glave potječu iz crkve ili klaustra, te da li su uopće sve
dio iste tematske skupine. Postoje velike razlike u očuvanosti,stoga je teško ustvrditi
pojedinosti. Znamo da su skulpture izvorno bile obojene,a to ukazuje na činjenicu da su neki
detalji mogli biti i bogatije prikazani. Tri u potpunosti prikazana ljudska lika su drastično
izobličenih fizionomija, u obliku su gotovo pravilne kocke,a glave im neposredno iznad čela
završavaju impostima,što ukazuje na to da su bile visoko izdignute od poda,što nije slučaj s
samim glavama. Profesor V.P.Goss ustvrđuje nekoliko činjenica: Na prvi pogled se
primjećuje raznolikost. Među očuvanim glavama možemo prepoznati specifičan stil i jednog
majstora dominantne ličnosti. Tog majstora možemo nazvati takozvanim „izumiteljem“
rudinskog stila. „Glavni Majstor“ suvereno barata osebujnom ekspresijom kosih i pravocrtnih
užebljenja, što daje njegovu radu izražajnu dubinu,no i određenu ravnotežu. Majstorovo
poštivanje kadra, variranje konkavno-konveksnih oblika i površina, zakrivljenih i ravnih
poteza najbolje možemo vidjeti na tzv. „bradatoj glavi“ . Usta su prikazana kao mala izdužena
udubina,oči su izrazito udubljene s rupicom u ulozi zjenice, a direktno nad očima se nalazi
impost. Uz „bradatu glavu“ postoje još i dvije srodne glave s nešto plošnijim očima, ali
sličnim ustima i formom brade. Nažalost, dosta su oštećene. Izuzev tih skulptura,nalazimo i
„glavu s koncentričnim brkovima“, „glavu s raskuštranom bradom“ koja je možda rad
„Glavnog Majstora“. Jedna plošnija glava iz Arheološkog muzeja u Zagrebu je također vrlo
slična, ali s očima izgleda koštice šljive i s ispupčenim ustima,te s koncentričnim i paralelnim
borama izrazitih bridova. Majstora ove skulptura nazivamo „Majstorom Oštrih Bridova“, a
možemo mu pripisati i „Curicu“-jedno od najuspješnijih rudinskih ostvarenja.„Curica“ je
mala orantica podignutih ruku i okruglih očiju, ima zakrivljene poteze glave. Na njoj vidimo
lijepi polukrug donjeg ruba,te pozadinu od lepezasto raspoređenih zraka te valovito klesanih
draperija. Njena usta su tek tanak urez,a s obje strane glave nalazi se po jedna tanka pletenica
s ukrasnom ukosnicom. Još jedno uspješno ostvarenje hrvatskog srednjovjekovlja je i
maštoviti trolični „Mačak“. On ima tri frontalne impostne glave,velike izbuljene oči,obici su
pomalo agresivni, no zaobljenost ih ublažuje. Mačkov autor je „Majstor Zaobljenih Oblika“,
kojem se pripisuje i izrada „Motociklista“ kojemu je glava,kao i oči,lijepo zaobljena.
 Ima cilindričan vrat te kratki trup s užebljenjima. Njegova usta su elipsasta s ispupčenim
usnama. „Motociklist“ je identificiran kao lik Sv.Mihovila, svetca zaštitnika rudinskog
samostana. Njegovi atributi po kojim je prepoznat su svetačka auerola oko glave, te kao
ključno, izgled njegove odjeće koja je poput ratničkog odijela. Činjenica je da je Sv.Mihovil
bio ratnik među svetcima,te to u ovom slučaju utvrđuje njegov identitet na skulpturi.

Naposljetku,postoji skupina naglašenog volumena s smanjenom potrebom za urezanim

detaljima. Tri su očuvanjije glave kod kojih je vidljivo da je površina vertikalno riješena s tri
trake,od kojih jedna ima ulogu nosa. Naglašava se slojevitost i ploha sporednih planova. Kod
tog „Majstora Paralelnih Ploha“ imamo tri verzije izgleda očiju: izbuljene oči, ali ne u
dosadašnjoj mjeri,u dva slučaja one su elipsoidne , dok su na jednom primjeru kružne i
plošnije. Nalazimo i fragment s lijevim okom te koncentričnim potezima kose u luku, te jednu
stojeću figuru-oranticu, srcolike glave i bačvasta tijela s plitko zabilježenom haljinom.

U rudinsku plastiku ubraja se i reljef križa u peteroprutom pleteru koji je vjerojatno služio kao
zaglavni kamen portala. Izuzev križa,tu su i ulomci s palmetama, te fino izrađeni klesanici s
dijamantnim zrncima. Na tim primjerima vidimo tipično romaničku profilaciju arkadica i
otvora. Ova podjela se temelji isključivo po stilu i individualizaciji profesora V.P.Gossa, te se
ne može smatrati u potpunosti savršenom i ispravnom.

U ovom rustičnom,rudinskom stilu, definitivno je naglašeno jedinstvo. Moguće je da to nisu

uistinu ljudski likovi, upravo zbog romaničke sklonosti prikazivanja nemogućih, deformiranih
mitoloških likova. Tek nakon što se ova lokacija u potpunosti istraži, moći ćemo dobiti
odgovore na pitanja o podrijetlu ovih nevjerojatnih skulptura, te na brojna druga pitanja. No,
do tada možemo reći samo da Rudina i dalje ostaje impresivni izvorište romaničke umjetnosti
na Slavonskim predjelima.
POPIS LITERATURE:
- Enciklopedija Hrvatske umjetnosti, Opseg 2, Leksikografski zavod Miroslava Krleže,
Zagreb 1995.
- Enciklopedija likovnih umjetnosti sv.1. i 2., Rudine, Leksikografski zavod Miroslava
Krleže, Zagreb 1960.
- Stotinu kamenčića izgubljenog raja. Romanička skulptura u muzejima i zbirkama između
Save i Drave (katalog izložbe) Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb 2007.
- www.matica.hr/Vijenac357/AllWebDocs/Rudinske_glave