Professional Documents
Culture Documents
• Na finansijskim tržištima obavljaju se mnogi poslovi. Pod uticajem ponude i tražnje formira se
cena finansijskih sredstava tj. formira se stopa prinosa čija visina utiče na tokove alokacije kapitala i
transfer resursa između pojedinih privrednih sektora. Finansijska tržišta obavljaju i sledeće funkcije:
utvrđivanje cena finansijskih instrumenata, smanjivanje transakcionih troškova, pružanje
informacija učesnicima na tržištu. Finansijska tržišta su najznačajniji faktor ukupnog ekonomskog i
privrednog sistema u zemljama sa razvijenom tržišnom privredom, omogućavaju normalno
odvijanje privrednih odnosa.
• Sa aspekta prirode prava koja se nalaze u osnovi finansijskih instrumenata kojima se trguje:
a) tržišta osnovnih hartija od vrednosti, 1. tržišta instrumenata duga, i 2. tržište vlasničkih
instrumenata.
1. U tržište instrumenata duga spadaju različite vrste hartija od vrednosti kao sto su obveznice,
zapisi, certifikati i sl. kojima se vrši kreditiranje poslovanja emitenta. Kupci takvih hartija postaju
kreditori i oni imaju ulogu banke kod direktog kreditiranja. Emitent ima obavezu da isplaćuje
kamatu prema rokovima dospeća, kao i da plaća glavnicu.
2. Na tržištu vlasničkih instumenata trguje se akcijama i deonicama. Kupci ovih hartija od vrednosti
postaju vlasnici dela kapitala i stiču pravo na na buduće prihode.
b) trzista izvedenih, derivatnih hartija od vrednosti- tako se nazivaju zato što vrednost ovih
hartija zavisi od vrednosti neke druge aktive koja se nalazi u njihovoj osnovi (roba, osnovne hartije
od vrednoti, devizni kurs, kamatna stopa).
• Sa aspekta prometa:
a) berzanski promet i tržišta- transakcije i poslovi obavljaju se na posebno odredjenim i
organizovanim mestima (berzama) i preko ovlašćenih posrednika (brokera i dilera),
b) vanberzanski promet i tržišta- gde se transakcije mogu obavljati i na drugim mestima.
• Po organizocionoj strukturi:
a) aukciona tržišta- gde kupac postaje onaj koji ponudi najveću cenu,
b) posrednicka tržišta- na kojima se poslovi obavljaju preko brokera i dilera,
c) preko šaltera- vid vanberzanskog prometa, gde se ponuda i traznja uparuju preko kompjuterske i
informacione tehnologije.
• Specijalizovana tržišta:
a) devizna tržišta (prožima novčano i tržište kapitala),
b) hipotekarno tržište (trguje se hipotekarnim kreditima i hartijama od vrednosti na bazi
hipoteke).
1.Finansijsko-štedna pozicija stanovništva- štednja se formira kao razlika između ukupnih primanja
novca stanovništva i ukupne potrošnje novca za tekuće potrebe stanovništva. Visina štednje zavisi i
od motiva štednje, koji mogu biti materijalni i nematerijalni. Kod sektora stanovništva dominiraju
suficitne ekonomske jedinice. Stanovništvo čini značajan segment ukupne ponude i tražnje za
finansijskim sredstvima koja se usmeravaju preko finansijskih institucija. Stanovništvo je neto
štediša, jer više štedi nego što pozajmljuje, i izvor je finansijskih sredstava za druge učesnike u
finansijskim transakcijama. Štednja građana može se stimulisati merama bankarskog, monetarnog i
poreskog sistema. Štednja će biti veća ukoliko je stimulisana adekvatnom kamatom, različitim
mogućnostima ulaganja, zaduživanja po osnovu štednje.
3. Finansijsko-štedna pozicija javnog sektora- Javni sektor akumulira deo viška prihoda, tj. neto
dobitka za sebe sa ciljem da tim kapitalom razvija javni sektor, usmerava razvoj privrede i finansira
posebne programe od opšteg društvenog i državnog značaja. Ovaj sektor najčešće ostvaruje
negativnu finansijsku štednju, jer javni rashodi prevazilaze javne prihode. Država međutim ima
veliki značaj za institucionalizaciju i pravnu sigurnost učesnika, kao i kontrolu finansijsko-tržišnih
operacija. Za pokriće budžetskog deficita država se oslanja na finansijska tržišta, i u tu svrhu ona
plasira hartije od vrednosti. Država se može svrstati u neto dužnike finansijskih sredstava jer se
više zadužuje nego što štedi.
• Dva osnovna oblika priliva kapitala iz inostranstva na domaće finansijsko tržište – pozajmljivanje
na kreditnoj osnovi (poverilačko-dužnicki odnos) i kroz strana ulaganja u domaća preduzeća na
vlasničkoj ili suvlasničkoj osnovi (“greenfield” investicije).
• Pri zaduzivanju u inostranstvu, u momentu se povećava domaća ponuda kapitala, a smanjuje u
trenutku vraćanja pozajmljenog kapitala u inostranstvu. Preterano zaduživanje dovodi do gubitka
autonomije u vođenju ekonomske politike; kreditiranje iz inostranstva je uvek propraćeno odlivom
sredstava u obliku kamata, i eventualne otplate glavnice.
• Pribavljanje kapitala na vlasničkoj osnovi povećava domaću ponudu kapitala u momentu
pribavljanja, a ne smanjuje domaći kapital po osnovu otplate glavnice (jer se ona ne otplaćuje).
Dolazi samo do odliva dela neto dobitka koji pripada inostranim vlasnicima, uz uslov da se ne
reinvestira u zemlji.
• Ukupna novčana sredstva u jednoj nacionalnoj privredi ne predstavljaju ponudu novca na
finansijskim tržištima, jer se neki deo akumuliranih sredstava, kako kod privrednih subjekata tako i
kod građana, koristi za nabavku kapitalnih dobara i trajnijih potrošnih dobara (kuća, stan). Ali ako
privredno društvo kapital upotrebi za dugoročna finansijska ulaganja, ili ako građanin dugoročno
oroči svoju štednju u banci, ili kupi akcije, to jeste deo ponude novca na finansijskim tržištima.
• Jedinice koje imaju ostvarenu štednju u obliku novca, imaju finansijsku aktivu u vidu potraživanja
od banke-suficitne ekonomske jedinice. Na finansijskim tržištima se vrši transfer ovog novca od
suficitnih ka deficitnim ekonomskim jedinicama u zamenu za neki drugi finansijski instrument.
• Na finansijskim tržištima se javljaju vlasnici štednje koji nude svoja sredstva kao investitori.
Tražnju novca na finansijskim tržištima formiraju deficitne ekonomske jedinice-motiv je
ostvarenje prihoda i zato osmišljavaju poslovne ideje za ostvarivanje dobitka. U obe kategorije
pojavljuju se građani, privredna društva, banke, državne institucije.
2. Kod indirektog finansiranja, između davaoca štednje i krajnjeg korisnika štednje se pojavljuju
intermedijarne finansijske institucije. Prednost ovako uređenih tokova jeste što intermedijarna
institucija može prikupiti veći broj sitnih i kratkoročnih štednih uloga i ta sredstva plasirati
deficitnim ekonomskim jedinicama kupujući njihove dugoročnije instrumente, i to u većim
iznosima.
Deficitne ekonomske jedinice kreiraju i prodaju indirektne finansijske instrumente intermedijarnim
institucijama, a one kreiraju svoje instrumente koje prodaju suficitnim ekonomskim jedinicama,
koje tom kupovinom dolaze do direktnih finansijskih potraživanja (aktive).
Finansijska aktiva je svaki imovinski oblik koji ima vrednost koja se može razmenjivati. U FA se
uključuju finansijski instrumenti kojima se trguje na finansijskim tržištima: žiralni novac, valute,
HodV, plemeniti metali. Finansijska aktiva je predmet trgovine na finansijskim tržištima. Stepen
razvijenosti FA pokazuje koliki je stepen razvijenosti finansijskog tržišta. FA – predstavlja
neopipljivu aktivu čije vred direktno ne zavisi od vrednosti fizičkih dobara već predstavlja prava na
neke buduće prihode i koristi, obuhvata različite novčane i finansijske instrumente kojima se može
trgovati na finansijskim tržištima. Emitovanje finansijskih instrumenata za njihove emitente znači
postojanje određenih obaveza jer emitovanje finansijskih instrumenata predstavlja pasivu, pošto
svaka aktiva ima svoju pasivu. Finansijske transakcije na finansijskim tržištima znače istovremeno
kreiranje finansijske aktive i finansijske pasive.
Najvažniji oblici: HodV, depoziti, potraživanja, finansijska prava, žiralni novac, devizna
sredstva, zlato i plemeniti metali.
• Definicija – pisani dokument koji daje svojim vlasnicima određena prava. Prema Zakonu o
HoV one predstavljaju prenosivi elektronski dokument kojim se trguje na finansijskom
tržištu.
• Izdavaoci mogu biti: domaća pravna lica, Republika, Narodna banka Srbije, pravna lica čije se
sedište nalazi u EU ili OECD.
• Vrednost se izražava u dinarima ukoliko se njima trguje u Srbiji, dok se dužničke HoV mogu
izražavati u stranoj valuti.
• Prenos prava HoV vrši se prenosom HoV na račun novog imaoca u Centralnom registru. Ta prava
su neograničeno prenosiva, osim u sledećim slučajevima:
1. Ako zakoniti imalac izjavi da se odriče prava da raspolaze sa HoV, ali ne u korist drugog lica;
2. Ako nadležni sud donese odluku o zabrani raspolaganja pravima iz HoV.
Izvedene HoV- mlađe u odnosu na osnovne HoV i predstavljaju finansijske inovacije. Ovde
spadaju terminski i likvidni terminski ugovori, opcije, svopovi, varanti...
2. prenos na punomoćnike- imalac HoV može da ovlasti neko drugo lice kao svog punomoćnika
da u njegovo ime i za njegov račun ostvaruje prava iz hartije. Ovakvo ovlašćenje mogu davati samo
imaoci hartija na ime i po naredbi.
3. konvertovanje- izdavalac može na zahtev imaoca da pretvori HoV na ime u HoV po naredbi ili
na donosioca, čime se povećava njena cirkulatorna moć i obrnuto.
4. deljenje- imalac HoV može tražiti od izdavaoca da izvrši podelu na više hartija, čime imalac
lakše može da raspolaže pravima iz te hartije.
5. sjedinjavanje- suprotno od deobe, izdavalac HoV može tražiti sjedinjavanje više hartija iz
praktičnih razloga.
6. zamena- kada dođe do oštećenja hartije, njen imalac može da zatraži zamenu hartije za novu koja
će imati isti sadržaj.
Novac je nastao sa pojavom robno- tržišne privrede, koja je doprinela njegovom jačanju jer je novac
omogućavao bržu tržišnu razmenu. Novac je opšti vrednosni ekvivalent, koji služi kao mera
vrednosti.
Novac se može javiti u više oblika: kovani, papirni i žiralni novac. Žiralni novac ima
nematerijalni oblik, i nalazi se na žiro računu privrednog subjekta. On je jedan od osnovnih
instrumenata tržišta novca, iako on po svojoj prirodi nije finansijski instrument, već sredstvo
plaćanja. Ipak, na međubankarskom tržištu postoji ponuda i tražnja za rezervnim novcem, pa je
došlo do formiranja kamatne stope.
• Devize predstavljaju sva potraživanja u stranoj valuti prema inostranstvu. Na deviznom tržištu
trguje se i deviznim kursevima koji predstavljaju cenu strane valute izražene u domaćem novcu.
Osnovna funkcija deviznog tržišta sastoji se u uravnoteženju nivoa cena u zemlji i inostranstvu.
Centralna banka ima važnu ulogu na deviznom tržištu. Centralna banka sprovodi deviznu politiku,
održava stabilnost deviznog kursa, ostvaruje ciljeve ekonomske i monetarne politike.
• Zlato danas ima manju ulogu nego u ranijim vremenima, kada je postojala mogućnost zamene
novca u fiksni iznos zlata. Danas zlato uglavnom služi kao oblik monetarnih rezervi u centralnim
bankama, gde se čuva u polugama (ingotima). Može da bude osnova za emitovanje zlatnih
obveznica (gold bonds) koje emituje rudnici zlata. Osim finansijske uloge, zlato ima i komercijalnu
ulogu- juvelirska i industrijska svrha. Rudnici srebra mogu emitovati obveznice sa podlogom u
srebru (silver backed bonds).
• Prema širem shvatanju – svi učesnici privrednog i društvenog života jedne zemlje su učesnici na
finansijskim tržištima. Ovde spadaju subjekti iz javnog sektora, sektora privrede, stanovništva i iz
inostranstva.
• Prema užem shvatanju – učesnici su subjekti čije se postojanje i poslovanje vezuje za samo
finansijsko tržište. Učesnike čine finansijske institucije i posrednici.
• Finansijski posrednici povezuju ostale učesnike na tržištu. Nisu sve finansijske institucije
posrednici. Kao posebni posrednici se javljaju brokeri, dileri i investicioni bankari.
Druga klasifikacija
1. Centralna banka,
2. Depozitne institucije,
3. Nedepozitne institucije,
4. Posredničke institucije,
Treća klasifikacija
1. Klasicne institucije (banke, štedionice, kreditne zadruge);
2. Institucionalni investitori (osiguravajuće organizacije, penzioni fondovi, zadužbine);
3. Kolektivni investitori (investicione kompanije, uzajamni fondovi);
4. Brokersko-dilerske institucije (berzanski posrednici);
Četvrta klasifikacija
1. Centralna banka;
2. Banke;
3. Nedepozitne institucije;
4. Berze;
5. Berzanski posrednici.
• Jedna od najznačajnih finansijskih institucija. Nije običan učesnik, već ima i regulativnu ulogu.
Naročito je važna njena uloga na tržištu novca (oređuje nivo novčane mase, visinu kamatnih stopa).
Emitovanjem kvalitetnih HoV i operacijama na otvorenom tržištu, ona doprinosi razvoju
finansijskog tržišta.
5. Ostale funkcije- kontrola rada banaka, pružanje pomoći ostalim učesnicima, selektivno
kreditiranje privrednih grana, rezerve plemenitih metala.
Narodna banka može bankama odobravati kredite sa rokom dospeća do godinu dana. Utvrđuje vrstu
i kvalitet HoV na osnovu kojih odobrava kredite.Narodna banka može odobriti kredit Republici
Srbiji radi finansiranja budžetskog deficita, i taj kredit Srbija mora da vrati do kraja budžetske
godine.
Radi održavanja likvidnosti banaka Narodna banka može propisati: uslove i način odobravanja
kreditnih olakšica, uslove i način isplate depozita fizičkih i pravnih lica kod banaka, druge mere za
održavanje likvidnosti.
Narodna banka samostalno vodi politiku kursa dinara, uz saglasnost Vlade. Narodna banka se bavi
kupoprodajom deviza i stranog novca na deviznom tržištu u cilju usmeravanja kursa dinara i
održavanja nivoa deviznih rezervi.
Narodna banka propisuje uslove intervenisanja na deviznom tržištu, obavljanje platnog prometa sa
inostranstvomnačin vođenja deviznog računa, vrstu stranog novca koji kupuje i prodaje na
deviznom tržištu. U skladu sa monetarnom politikom Narodna banka može da propiše obavezu
bankama da određeni iznos drže u devizama na račanu kod Narodne banke ili stranih banaka. Može
se zaduživati u svoje ime u inostranstvu, sa rokom otplate do godinu dana. Može se zaduživati kod
MMF sa rokom otplate dužim od godinu dana. Može se zaduživati u inostranstvu u svoje ime a za
račun Republike Srbije sa rokom dužim od godinu dana.
Devizne rezerve Narodne banke čine: potraživanja Narodne banke na računima u inostranstvu, HoV
koje glase na strane novčane jedinice, specijalna prava vučenja, zlato i plemeniti metali, strani
novac. Narodna banka odlučuje o korišćenju deviznih rezervi.
Novčana jedinica Srbije je dinar koji se deli na 100 para. Izdavanje novca je isključivo pravo
Narodne banke. Sve novčane obaveze iz poslova koji su zaključeni u Srbiji izražavaju se u
dinarima. Natpisi i tekstovi na novčanicama i kovanom novcu ispisuju se ćirilicom i latinicom.
Narodna banka snabdeva banke i druge finansijske organizacije novčanicama i kovanim novcem, a
te institucije snose troškove nabavke.Narodna banka vodi evidenciju o bankama koje su ovlašćene
za obavljanje poslova sa inostranstvom, o domaćim bankama u inostranstvu, i inostranim
predstavništvima u zemlji.
Narodna banka obavlja za Republiku Srbiju poslove u vezi sa HoV, zaduživanjem, i ne naplaćuje
naknadu Srbiji.
Izdaje i oduzima dozvole za rad banaka. Ima pravo uvida u poslovne knjige banke.
Banka prikuplja slobodna finansijska sredstva, odobrava kredite i obezbeđuje transakcioni novac.
Kapital pribavlja emitovanjem sopstvenih akcija, dugoročnih obveznica, uzimanjem dugoročnih
kredita, primanje uloga na dugi rok.
Banka je agent drugih subjekata u prikupljanju i korišćenju informacija. Ovo omogućava banci da
donosi odluke o angažovanju sredstava. Banka obavlja posredovanje preuzimajući rizik. Banke
dolaze do sredstava prikupljanjem depozita po viđenju, na osnovu tekućih i poslovnih računa,
oročenih, štednih...Najznačajniji izvor sredstava su depoziti koji se prikupljaju od privrede,
stanovništva, državnih institucija, ino subjekata. Izvori sredstava mogu biti i kreditni izvori i
sopstvena sredstva.
Banke razvijaju proceduru pretvaranja kredita u HoV- sekuritizacija. Rokovi dospeća tih HoV
odgovaraju rokovima dospeća kredita, otplata prihoda investitoru vrši se iz prihoda koje banka ima
na osnovu datog kredita. Ovako se za banku smanjuje rizik likvidnosti i kamatne stope. Smanjuje se
i kreditni rizik za investitora, jer banka garantuje otplatu prihoda investitoru. Razvijena je
sekuritizacija hipotekarnih, potrošačkih kredita, kredita po osnovu korišćenja kreditnih kartica.
Sekuritizacija omogućava tržišnost bankarskih kredita.
Banka može da obavlja poslove za komitente, pri čemu se ti poslovi odnose na HoV, upravljanje
imovinom i finansijsko upravljanje. Ovi poslovi se nazivaju fiducijarni ili trast poslovi. Banka
obavlja ove poslove za komitenta i mora postupati sa pažnjom dobrog domaćina i ne sme
zloupotrebljavati fondove koji su joj povereni na čuvanje. Fiducijarni poslovi su odvojeni od
poslova komercijalnog bankarstva.
Ugovornim finansijskim institucijama neophodan je niži nivo likvidnosti, zbog čega vrše ulaganja u
srednjeročne i dugoročne oblike finansijske aktive. Ove institucije se mogu podeliti na:
1. osiguravajuće organizacije,
2. penzioni fondovi.
• Osiguranje je udruživanje onih koji su izloženi istoj opasnosti, sa ciljem da zajednički podnesu
štetu koja može zadesiti samo neke od njih. Osnovna funkcija je zaštita imovine i lica, a veoma je
važna i finansijska tj. akumulacijska funkcija- premije se plaćaju unapred, a nadoknada štete vrši se
kada šteta nastane. U međuvremenu ta sredstva se plasiraju preko finansijskih tržišta.
2. Opšte osiguranje- osiguranje od posledica više sile ili odgovornosti. Premije mogu biti veoma
visoke. Postoje:
a) Pomorsko osiguranje;
b) Osiguranje prevoznih sredstava;
c) Osiguranje kuća i stanova;
d) Osiguranje imovine;
e) Osiguranje od elementarnih nepogoda;
f) Osiguranje zaposlenih.
• Koosiguranje – podela obaveza izmedju dve ili više osiguravajućih kuća, kada pojedinačno nisu u
mogućnosti da podnesu veliki obim potencijalne štete.
Reosiguranje– osiguranje osiguravajućih društava, jer osiguravajuća kuća ne može da podnese
višak rizika.
• Institucije koje obezbeđuju pojedincima sigurnost i stabilnost prihoda posle završetka radnog
veka. Pod kontrolom su države pošto su obavezni da obezbeđuju stalni dohodak penzionerima. One
predstavljaju akumulaciju štednje, koja će biti isplaćivana u budućim godinama. Prikupljaju
finansijsku štednju koju transferišu do deficitnih jedinica, slično osiguravajućim društvima.
• Finansiraju se iz tekućih prihoda zaposlenih ili kroz plasiranje životne uštede na tržištu HoV.
• Portfolio struktura je jednostavna, jer se rokovi dospeća aktive i pasive mogu lako utvrditi. Na
finansijskim tržištima penzioni fondovi investiraju u HoV sa manjim rizikom (državne i lokalne
obveznice), dugoročne HoV sa višim prinosom (narocito akcije). Ukoliko dođe do promene
kamatnih stopa to dovodi do reinvestiranja. Izolovanje portfolia dugoročnih obveznica od dejstva
rizika reinvestiranja se naziva imunizacija portfolia.
• Profesionalno vođene finansijske institucije koje mobilišu kapital više pojedinaca radi ulaganja u
skup HoV različitih izdavalaca (portfolio). Služe interesima pojedinaca- ulagača u HoV.
• Na finansijskom tržištu imaju posredničku ulogu, povezujući štedne sa investicionim subjektima.
Do sredstava dolaze prodajom akcija ili udela, i investiraju ih u različite oblike finansijske aktive-
posebno u HoV.
• Investicioni fondovi su organizovani kao društva kapitala-deoničarska društva, ili kreditna
društva-društva za uzajamno kreditiranje, čiji organi utrvđuju politiku fonda.
• Fond ne upravlja portfeljom, jer to u njegovo ime radi posebna kompanija koja je i osnovala fond
(banka, osiguravajuca organizacija, investiciona kompanija, broker). HoV koje čine portfolio čuva
banka-depozitar (kastodi banka).
Prikuplja novčana sredstava izdavanjem i otkupom investicionih jedinica na zahtev člana fonda.
Nema svojstvo pravnog lica. Minimalni iznos za započinjanje posla otvorenog fonda je 200.000
evra, i moraju se uplatiti kod kastodi banke. Imovina fonda je u svojini članova fonda.
Iz imovine otvorenog fonda mogu se naplaćivati: naknada društvu za upravljanje imovinom fonda,
troškovi kupoprodaje HoV, troškovi kastodi banke, troškovi eksterne revizije.
Sticalac investicione jedinice ima sledeća prava: pravo na srazmerni deo prihoda, pravo na otkup,
pravo na srazmerni deo imovine otvorenog fonda u slučaju raspuštanja, prava u skladu sa zakonom.
Društvo za upravljanje vodi evidenciju o kupovini i otkupu investicionih jedinica. Sticanje
investicionih jedinica vrši se isključivo kupovinom u novcu. Pravo upravljanja otvorenim fondom
može se preneti na drugo društvo za upravljanje uz saglasnost Komisije za HoV.
Otvoreni fond ostvaruje prihode od kamata, dividendi, ostvarenih kapitalnih dobitaka. Društvo za
upravljanje u prospektu mora da naznači način raspodele prihoda, koja se može vršiti samo u
gotovom novcu.
Članovi otvorenog fonda nemaju pravo da zahtevaju raspuštanje fonda. Otvoreni fond se raspušta
oduzimanjem dozvole za rad društvu za upravljanje, ukoliko u roku od 3 meseca ne izabere novo
društvo za upravljanje. Naplata naknada i troškova u vezi sa raspuštanjem fonda vrši se na teret
društva za upravljanje ili na teret fonda. Društvo za upravljanje prestaje da upravlja fondom ako
Komisija rešenjem oduzme dozvolu za rad tom društvu. U ovom slučaju kastodi banka sa kojom
društvo za upravljanje ima zaključen ugovor obavlja samo neodložne poslove u vezi sa
upravljanjem fondom, a. prestaje sa prodajom i otkupom investicionih jedinica i o tome obaveštava
članove fonda.
Pravno lice organizovano kao otvoreno akcionarsko društvo. Prikuplja novčana sredstva prodajom
akcija putem javne ponude. Društvo za upravljanje osniva i upravlja zatvorenim fondom. Ulaganja
u nepokretnosti mogu biti ulaganja u zemljište, zgrade i posebne delove zgrada, pri čemu vrednost
nepokretnosti u koje se ulaže imovina fonda procenjuje ovlašćeni procenjivač. Nepokretnosti
moraju biti osigurane od rizika, a akcionari fonda nemaju pravo preče kupovine pri prodaji
nepokretnosti.
Osnovni kapital fonda može biti samo u novcu, i ne manji od 200.000 evra. Ova suma uplaćuje se u
kastodi banku pre upisa u Registar investicionih fondova.
Akcije zatvorenog fonda glase na ime, nedeljive su i neograničeno prenosive. Upis i uplata akcija
vrši se kod kastodi banke.
Zatvoreni fond i društvo za upravljanje mogu sporazumno raskinuti ugovor o upravljanju fondom.
Fond može da raskine ugovor van osnova predviđenih ugovorom o upravljanju. Odluku o raskidu i
zaključenju novog ugovora o upravljanju fondom donosi skupština tog fonda. U slučaju raskida
ugovora kastodi banka preuzima neodložne poslove u vezi sa upravljanjem fondom konsultujući
nadzorni odbor.
Pravno lice organizovano kao društvo sa ograničenom odgovornošću. Minimalni novčani ulog člana
privatnog fonda ne može biti manji od 50.000 evra. Ovi fondovi ne podležu opštim pravilima o
investicionim fondovima. Privatni fond može se zaduživati bez ograničenja, u skladu sa pravilima
poslovanja.
Opšti akt fonda su pravila poslovanja, koja moraju biti dostupna zainteresovanim investitorima. Ova
pravila sadrže:
1. opis investicionih ciljeva, investiciona politika,
2. vrednost udela,
3. pravila o prenosu udela,
4. minimalni novčani ulog po članu,
5. rok na koji se fon osniva,
6. postupak raspuštanja fonda.
Samostalna i specifična institucija finansijskog tržišta, ali je i sama finansijsko tržište. Berza je
organizovan prostor na kome se po strogo utvrđenim pravilima trguje HoV, novcem, stranim
sredstvima plaćanja. Poseduju sopstveni poslovni prostor, članstvo i poslovna pravila. U promet ne
unose svoje HoV, niti same kupuju ili prodaju HoV, ali su ipak finansijske institucije, ali nisu
intermedijarne finansijske institucije.
Predmet trgovanja na berzi mora biti lako zamenljiv, a trgovina njime brza i efikasna. Ovo
omogućava odsustvo predmeta trgovanja sa mesta na kome se trguje. Pravila trgovanja na berzi
imaju dvostruku ulogu:
1. da obezbede standardizaciju predmeta trgovine i samih pravila trgovanja,
2. da pruže zaštitu učesnicima u trgovanju.
Pravila uređuju način rada berzanskih službi.
Ključna funkcija berze je da obezbedi kontinuelno tržište HoV, po cenama koje ne odstupaju bitno
od onih po kojima su prethodno prodate. Kontinuelnost je važna zbog očuvanja likvidnosti HoV, što
je važno za privlačenje investitora.
Berza utvrđuje cene HoV putem ponude i tražnje konkretne HoV. Na berzama postoji sekundarna
kupoprodaja finansijskih instrumenata, što znači da izvorni vlasnici finansijske štednje ne učestvuju
na berzi. Učesnici nisu ni krajnji korisnici finansijske štednje, pošto berzanski materijal kupuju
berzanski posrednici- banke i druge finansijske institucije, preko ovlašćenih učesnika- agenti,
mešetari i berzanski trgovci. Poslovanje berze kontroliše država preko Komisije za HoV. Najveći
berzanski centri su: Njujork, London, Tokio, Čikago.
Razlog nastanka berze je zaštita od tržišnih rizika pa je tome podređena i organizacija trgovine na
berzi. Berza je formirana po šemi koncentričnih krugova, čiji je centar sama berza sa svojim
službama. Oko centra se nalazi krug ovlašćenih posrednika, koji mogu nastupati kao brokeri (u
svoje ime a za račun drugih) i kao dileri (u svoje ime i za svoj račun). Samo ovi posrednici imaju
pravo trgovine na berzi, svi drugi to čine preko njih. Drugi krug od centra čine posrednici koji
nemaju pravo pristupa zvaničnoj berzanskoj trgovini.
Berza se najčešće organizuje kao akcionarsko društvo. Uz akcionare pojavljuju se posrednici koji
zakupljuju mesta za trgovanje na berzi. Članovi berze imaju svoje posebne organe koji se staraju o
njihovim interesima. Savremene berze su visokoorganizovane institucije. Njihovo dejstvo se ogleda
u ujednačavanju tržišnih tokova i stabilizaciji.
Berza može biti organizovana kao aukciono ili kontinuirano tržište. Aukciono tržište gde se nalozi
klijenata izvršavaju uz formiranje jedinstvene cene. Kontinuirano tržište gde se nalog izvršava u
toku celog radnog dana.
31. POVERENJE I SIGURNOST KAO PRINCIPI POSLOVANJA NA BERZI
Berza je nastala na poverenju i težnji ka sigurnosti. Berza ne može da funkcioniše bez poverenja
među učesnicima na njoj i bez sigurnosti da će obaveze preuzete na njoj biti ispunjene. Nedostatak
berze na nekom tržištu, ukazuje da je to tržište nesigurno i pod uticajem netržišnih rizika u
poslovanju. Jačanje berzanskog poslovanja ukazuje na porast sigurnosti u određenoj ekonomiji.
Izgrađivanje sigurnosti poslovanja okrenuto je ka okruženju berze, jer je berza mesto na kome se
okupljaju posrednici i mesto koje im obezbeđuje uslove poslovanja i sigurnost. Institucionalizacija
sigurnosti ima 2 podprocesa:
1. aktivnost posrednika usmerena na osiguranje svoje delatnosti i svođenje netržišnih rizika na
minimum. To znači da se na berzi ugrađuju posebna pravila koja učesnici moraju poštovati, čime se
njihov rizik svodi na najmanju meru.
2. aktivnost države prema berzi- radi zaštite interesa učesnika, kroz intervencije radi sigurnije
trgovine.
Osnivač, odnosno akcionar može biti Republika Srbija, domaće i strano pravno i fizičko lice. Kada
lice namerava da stekne akcije sa pravom glasa dužno je da o tome obavesti Komisiju za HoV koja
daje saglasnost. Ova obaveza se ne odnosi na Narodnu banku Srbije i Republiku Srbiju. Novčani
deo osnovnog kapitala ne može biti manji od 1.000.000 evra.
Dozvolu za rad izdaje Komisija za HoV. Treba podneti zahtev, dokaz o poreklu kapitala, dokaz o
uplati osnovnog kapitala, dokaz o tehničkoj i kadrovskoj osposobljenosti, pravila poslovanja berze,
spisak osnivača, podaci o učešću osnivača u osnovnom kapitalu berze... Kada Komisija za HoV
utvrdi da su ispunjeni uslovi utvrđeni zakonom izdaje dozvolu za rad berze na neodređeno vreme.
Odnosno Komisija odbija zahtev za davanje dozvole za rad berze ako utvrdi da nisu ispunjeni
neophodni uslovi.
Upisom u registar privrednih subjekata berza stiče svojstvo pravnog lica. Berza ne sme da
otpoče rad pre upisa u registar privrednih subjekata.
Delatnost berze obuhvata sledeće poslove: javna ponuda HoV, povezivanje ponude i tržnje HoV,
objavljivanje informacija o ponudi, tražnji i tržišnoj ceni HoV, objavljivanje kursnih lista HoV,
objavljivanje drugih poslova u skladu sa zakonom.
Berza ne može trgovati HoV, niti davati savete o kupoprodaji HoV, savete o izboru brokersko-
dilerskog društva, poslove koji su određeni kao delatnosti brokersko-dilerskog društva.
Zaposleni i članovi uprave berze moraju čuvati poslovnu tajnu tj. podatke koje su saznali u
obavljanju svojih dužnosti, a koji nisu javno objavljeni. Ne smeju davati savete koji se odnose na
kupoprodaju HoV, ili izbor brokersko-dilerskog društva.
Berza organizuje informacioni sistem koji obezbeđuje da svi učesnici pod istim uslovima daju i
prihvataju naloge za kupoprodaju HoV, i da imaju pristup informacijama o HoV kojima se obavlja
trgovina.
Na berzanskom tržištu može se trgovati samo HoV i drugim finansijskim instrumentima koji su
primljeni na listing berze. Uslove za listing i kotaciju propisuje berza, pravilnikom o listingu i
kotaciji na koji Komisija za HoV daje saglasnost. HoV i druge finansijske instrumente berza
uključuje na berzansko tržište na zahtev izdavaoca u skladu sa zakonom i ako su ispunjeni uslovi za
prijem na listing berze.
Dužničkim HoV koje izdaje Republika Srbija i Narodna banka može se trgovati na berzanskom
tržištu bez posebnih uslova koje utvrđuje berza za druge izdavaoce HoV. Inostrane HoV mogu se
primiti na listing i kotirati na berzi pod uslovima koji su utvrđeni zakonom i aktima berze.
Kursnu listu HoV i finansijskih instrumenata kojima se trguje na berzi utvrđuje berza. Kursna lista
dostavlja se svakog dana Komisiji za HoV.
Berza privremeno obustavlja trgovinu HoV i drugim finansijskim instrumentima kojima se trguje na
berzi u slučaju da ta trgovina može izazveti poremećaj na tržištu ili ako je to neophodno zbog
zaštite investitora. Takođe se trgovina može obustaviti na zahtev Komisije za HoV, ako Komisija
proceni da je to potrebno radi zaštite investitora.
Berza isključuje sa listinga HoV izdavaoca ako se trgovina ne vrši duže od 6 meseci, ukoliko
izdavalac prestane da ispunjava uslove za listing na berzi, ako HoV istekne rok dospeća, ako je nad
pravnim licem koje je izdalo HoV pokrenut postupak stečaja, ako je Komisija procenila da je to
neophodno radi zaštite investitora.
35. NALOZI
36. KOTACIJA
Berzanske kotacije sadrže zvanične cene finansijske aktive. One se objavljuju dnevno po završetku
bezanskog sastanka. Cene se daju po vrstama finansijske aktive i objavljuju u finansijskoj štampi.
Kotacija nema karakter čvrste ponude.
Kotacija akcija na berzi znači da je određena kompanija dobila odobrenje da svoje akcije plasira na
berzi kao kompanija na listingu. Ovim kompanija može da prikuplja dodatni kapital.
Trgovina dugoročnim finansijskim instrumentima koji nisu primljeni u listing na bezama ili ne
žele kotaciju, vrši se na šalterskom tržištu koje je specijalizovano za tu trgovinu.
37. OBRAČUN BERZANSKIH TRANSAKCIJA I BERZANSKI IZVEŠTAJI I ANALIZE
• Završnu fazu berzanskog ciklusa predstavljaju obračun i izvršenje kupoprodajnih operacija, što se
obavlja van berzanskog prostora, u posebnim odeljenjima berzanskih posrednika i u
specijalizovanim klirinškim institucijama.
• Vrše se knjigovodsvtene operacije čiji je rezultat registracija transfera vlasništva. Obračun i
izvršenje obuhvataju potvrdu kupoprodajnih operacija i transfer finansijskih instrumenata –HoV na
kupca, novčana sredstva na prodavca.
• Klirinške i depo institucije su posebne institucije koje vrše obračun i izvršenje transakcija. Koriste
se prednostima saldiranja međusobnih obaveza učesnika u trgovini, i transfera salda novčanih
sredstava na učesnike. Proces je ovako jednostavniji i jeftiniji. Depo institucije drže u depou HoV.
Cene finansijskih instrumenata koje se formiraju na berzi daju investitorima informacije o prinosu,
odnosu sa drugim instrumentima, očekivanim kretanjima cena. Predviđanja tržišnih kretanja mogu
da obezbede ostvarivanje većeg dobitka.
Špekulacije na berzi izazivaju nagle fluktuacije, koje mogu dovesti do promena na finansijskom
tržištu. Zato se ove aktivnosti ograničavaju pravilima berze i državnim propisima (procenat
dozvoljene promene cena u jednom danu).
Špekulacija podrazumeva kupovinu finansijskih instrumenata na kredit, što je uobičajeno na
razvijenim tržistima. Ovakve kupovine su pod kontrolom berzi i regulatornih organa. Kupovina
finansijskih instrumenata na kredit se vrši preko računa komitenta kod berzanskih posrednika.
Komitentu se odobrava kredit prema ukupnom stanju sredstava na računu, i on je dužan da deo tih
sredstava drži u likvidnom obliku- tzv. margina. Ako se očekuje rast cena, kupuje se na kredit, a
ako se očekuje pad, investitor će prodavati finansijske instrumente na kredit.
Prodaja finansijskih instrumenata na kredit je prodaja instrumenata koje investitor ne poseduje u
trenutku prodaje, a koje pozajmljuje od berzanskog posrednika da bi mogao da izvrši isporuku u
roku od 3 do 5 dana. Investitor kasnije vraća pozajmljeni instrument. Ovo je karakteristično za
tržišta koja ulaze u duži period opadanja cena. Ovo je ograničeno regulativom.
Na berzama se ispoljavaju kretanja koja su rezultat aktivnosti svih učesnika na berzi. Kretanje na
berzi se ispoljava kroz cikluse pada i rasta cena, što dolazi do izražaja u periodima berzanskih kriza,
koje su praćene slomom cena finansijskih instrumenata. Ove krize dolaze iznenada. Posledica su
gubici običnih investitora jer njihove akcije postaju bezvredne. Uzroci berzanskih kriza mogu se
naći u ekonomskom stanju ili manipulacijama tržištem. Dve najveće krize su 1929. i 1987.
40. POJAM BERZANSKIH POSREDNIKA
Posrednici moraju imati dozvolu za rad, koju izdaju nadležni državni organi (Komisija HoV).
Poslovi berzanskog posrednika su: trgovina HoV, davanje konsalting usluga, vođenje portfolia HoV
za račun korisnika usluga, čuvanje HoV. Danas, u savremenim uslovima, berzanski posrednici
mogu obavljati i bankarske poslove prikupljanjem slobodnih novčanih sredstava.
1) Komisioni brokeri: nezavisni brokeri čija mesta na berzi glase na fizička lica. Oni posluju kao
agenti koji se bave kupoprodajom HoV za svoje klijente, druge brokere, a i kao samostalni dileri za
svoj račun.
2) Brokeri na parketu: posluju na parketu berze i aktivni su učesnici u berzanskom prometu.Mogu
ih angažovati firme koje nemaju svoje brokere na parketu.
3) Trgovci na parketu: rade samo za sebe, po čemu se razlikuju od brokera na parketu. Ne rade sa
drugim brokerima.
Brokersko-dilersko društvo je pravno lice koje ima dozvolu Komisije za HoV za obavljanje
delatnosti brokersko-dilerskog društva u skladu sa zakonom. Organizovano je kao akcionarsko
društvo koje delatnosti obavlja na organizovanom tržištu u skladu sa zakonom. Može ga osnovati
pravno i fizičko lice. Da bi se osnovalo brokersko-dilersko društvo moraju se ispuniti zakonom
predviđeni uslovi, nakon čega Komisija za HoV donosi rešenje za izdavanje dozvole za rad, ili
odbija zahtev ukoliko neophodni uslovi nisu ispunjeni.
Izloženost riziku brokersko-dilerskog društva prema jednom licu ne sme prelaziti 25% kapitala
društva. Ako društvo pređe najvišu dozvoljenu izloženost zbog spajanja dva pravna lica dužno je da
o tome obavesti Komisiju za HoV i priloži opis mera koje će preduzeti radi usklađivanja.
Velika izloženost riziku jeste izloženost koja prelazi 10% kapitala društva. Iznos svih velikih
izloženosti riziku ne sme preći 800% njegovog kapitala.
Brokersko-dilersko društvo može obrazovati rezerve za opšte rizike, koje se posebno tretira u
knjigama društva. Ova sredstva su namenjena pokriću eventualnih gubitaka zbog rizika poslovanja.
Društvo mora mesečno da izračunava: visinu kapitala, visinu kapitala potrebnu za obavljanje
pojedinih poslova, adekvatnost kapitala, izloženost riziku.
Brokersko-dilersko društvo ne može obavljati poslove sa HoV koji bi ugrozili stabilnost tržišta.
Naročito je zabranjeno: davati pogrešne podatke o ceni HoV, raspolagati HoV klijenta bez njegove
saglasnosti, izvršavati naloge klijenata na protivzakoniti način, iznveriti poverenje ukazano
ugovorom o upravljanju portfolija, podsticati klijente na česte transakcije radi naplate provizije.
Brokersko-dilersko društvo ne može stavljati svoje interese ispred interesa klijenata. Društvo mora
klijenta upoznati sa sukobom interesa, i omogućiti ograničavanje sukoba interesa na najmanju meru.
Društvo je u obavezi da sa klijentom zaključi ugovor koji reguliše njihova međusobna prava.
Obaveze društva:
1. mora da izvršava naloge brzo i doslovce,
2. mora da vodi knjigu naloga i opoziva naloga,
3. mora da prima naloge samo u svojim i drugim ovlašćenim prostorijama,
4. mora da naloge izvrsava po redusledu utvređenih pravila društva,
5. mora da izdaje potvrdu o prijemu naloga (najkasnije sledećeg dana),
6. mora da, na zahtev klijenta, izda overeni izvod iz knjige naloga.
Društvo je dužno da kod ovlašćene banke (banke-člana Centralnog registra) otvori novčani račun
klijenta i svoj novčani račun, preko kojeg će se vršiti uplate i isplate vezane za promet HoV.
Ugovorom o upravljanju HoV propisuje se naročito:
1) Iznoz novčanih sredstava, odnosno vrsta i količina HoV koje klijent stavlja na raspolaganje
društvu,
2) Politika ulaganja u HoV,
3) Uslovi pod kojima klijent poverava na upravljanje HoV društvu.
4) Visina provizija.
46. OVLAŠĆENE BANKE
Ovlašćena banka je banka koja ima dozvolu Komisije HoV za obavljanje brokersko-dilerske
delatnosti prema zakonu. Delatnosti brokersko-dilerskog društva ovlašćena banka obavlja pod
uslovom:
1. Da za to ima poseban organizacioni deo,
2. Da u poslovnim knjigama obezbedi posebnu evidenciju,
3. Da je kadrovsko-tehnički osposobljena.
Ovlašćena banka donosi pravila poslovanja HoV na koja Komisija daje saglasnost.
Kao i društvo, ovlašćena banka mora da ima:
a) Pravila poslovanja,
b) uslovi i dozvole za obavljanje delatnosti,
c) dostava podataka,
d) pravila sigurnog i dobrog poslovanja,
e) nadzor nad poslovanjem.
Kastodi banka je banka koja ima dozvolu Komisije za HoV za obavljanje poslova vođenja računa
HoV za račun klijenta i postupanja po nalogu klijenta. Takođe i Narodna banka može obavljati
poslove kastodi banke bez dozvole Komisije za HoV čiji je izdavalac Republika Srbija.
Kastodi banka je dužna da se stara da na novčanom računu ima dovoljno sredstava na dan
saldiranja. Banka vodi evidenciju o HoV, i licima u čije ime obavlja poslove, i te podatke čuva kao
poslovnu tajnu. Svoju delatnost obavlja ako je član Centralnog regista, i ima kadrovsko-tehničke
mogućnosti. Kastodi banka ne može obavljati poslove brokersko-dilerskog društva. HoV koje se
vode na kastodi računu, kastodi banka može raspolagati samo na osnovu naloga klijenta.
Kastodi banka donosi pravila poslovanja sa HoV u pogledu kastodi poslova, a saglasnost daje
Komisija. Kastodi banka je dužna da sa klijentom zaključi ugovor kojim se regulišu njihova
međusobna prava. Zaposleni i članovi uprave banke dužni su da čuvaju poslovnu tajnu, tj.
informacije do kojih su došli kroz poslovanje.
Postoje različiti kriterijumi za podelu finansijskih tržišta. Jedan od kriterijuma je tip finansijske
aktive kojom se trguje. Polazeći od ovog kriterijuma postoji 5 segmenata finansijskih tržišta:
tržište novca, tržište kapitala, devizno tržište, hipotekarno tržište, tržište finansijskih derivata.
Tržište novca je deo finansijskih tržišta na kome se trguje žiralnim novcem, kratkoročnim HoV,
zlatom i plemenitim metalima. Ovo je mesto susretanja ponude i tražnje za različitim oblicima
kratkoročne finansijske aktive, tj. aktive čiji je rok dospeća kraći od jedne godine.
Poslovi koji se obavljaju na ovom tržištu:
1. transakcije sa žiralnim novcem,
2. uzimanje/davanje kratkoročnih kredita,
3. eskontni poslovi,
4. lombardni poslovi,
5. poslovi sa kratkoročnim HoV.
Novčano tržište je širi pojam i obuhvata ukupne novčane transakcije jedne zemlje.
Tržište novca karakteriše njegova monetarna funkcija. Ono je visoko segmrentirano, i predstavlja
skup tržišta u nacionalnim i internacionalnim okvirima.
Ono što ovo tržište čini jedinstvenim je hijerarhija kamatnih stopa koja se održava dejstvom ponude
i tražnje.
Savremeno tržište novca je međubankarsko tržište novca- banka koja raspolaže viškom novca
pozajmljuje ga banci kojoj novac nedostaje, na kratak rok, na kreditnoj osnovi.
Od funkcionisanja tržišta novca zavisi funkcionisanje privrede određene zemlje. Na tržištu novca
formira se kratkoročna kamatna stopa, koja je indikator cene koštanja novca i kredita, što se
odražava i na cenu kapitala. Od visine kamatne stope zavisi odnos ponude i tražnje za novcem.
Kroz cenu novca i kratkoročnih HoV uravnotežuje se ponuda i tražnja novčanih sredstava, kao
osnovni stub stabilnosti finansijskog tržišta. Ovo tržište omogućava privrednim subjektima da dođu
do kratkoročnih sredstava koja su im potrebna za održavanje likvidnosti.
U nekim zemljama tržište novca se pojavljuje kao samostalna institucija, dok je u drugima prisutna
u vidu neinstitucionalnog i mešovitog tržišta, kao deo berze HoV.
Postoje 3 oblika organizovanja tržišta novca:
Institucionalizovano, neinstitucionalizovano, mešovito tržište novca.
Institucionalizovano tržište novca pretpostavlja postojanje posredničke finansijske organizacije,
koja u ime i za račun svojih članova obavlja sve tržišne transakcije. Ovo tržište se naziva i
centralizovano tržište novca. Ponuda i tražnja za kratkoročnim finansijskim instrumentima
koncentrisane na jednom mestu (berzi) i istovremene su, što dozvoljava efikasnije utvrđivanje
kamate. Međutim, nedostaje tržišna transparentnost i likvidnost. Ovakva tržišta teško usklađuju
konkurenciju među učesnicima sa efikasnom realizacijom tržišnih operacija. Troškovi trgovine su
ovde niži, a broj transakcija koje može sistem da podnese manji (ovaj oblik je primeren
nerazvijenim finansijskim tržištima).
Neinstitucionalizovano tržište novca, (slobodno tržište novca) deluje mnogo brže, jer se
ostvaruje direktan kontakt između suficitnih i deficitnih jedinica, bez posrednika. Nastaje
dogovorom članova da zajednički posluju, kako bi povećali efikasnost, smanjili troškove i
eliminisali nepotrebne posrednike. Ovakvo tržište unosi visok nivo rizika. Cena kratkoročnih
finansijskih instrumenata utvrđuje se na bazi ponude i tražnje tog instumenta na različitim
lokacijama.
Mešovito tržište novca je u osnovi neinstitucionalizovano tržište, nad kojim, ipak, kontrolu vrši
centralna banka. Ostvaruje se direktni kontakt učesnika, ali i preko posredničke institucije. Kamatna
stopa utvrđena je preko posredničke institucije. Sve razvije zemlje su na ovoj osnovi uredile svoje
tržište novca, u želji da iskoriste pozitivnosti i institucionalizovanog i neinstitucionalizovanog
tržišta.
Razvojem međunarodne trgovine nastalo je posebno finansijsko tržište koje ima međunarodni
karakter- EVRODOLARSKO tržište. Evrodolarsko tržište vrši utcaj na nacionalna tržišta novca,
naročito na visinu kamatnih stopa. Nije geografski određeno već je deo nacionalnih tržišta novca i
kapitala na kome se transakcije obavljaju u valuti drugih zemalja.
Evrodolari su depoziti banaka, izraženi u dolarima, koji nisu pod jurisdikcijom američke monetarne
vlasti.Ovi depoziti mogu biti izraženi i u drugim valutama. Tržište svih depozita naziva se
evrodolarsko tržište. Evrodolarsko tržište prevazilazi granice nacionalne akumulacije.
Instrumenti evrodolarskog tržišta su:
1. Međubankarski depoziti (tržište rezervi lividnosti banaka; kamatna stopa se zove LIBOR,
formirana u Londonu);
2. Evrodolarski depozitni certifikati (rok dospeća 3-6 meseci);
3. Evro-note (služe za prilupljanje sredstava koja se iz kratkoročnih transformišu u dugoročne)
4. Evro-komercijalni zapisi- HoV koju prodaju velike korporacije na evrodolarskom tržištu.
Finansijski instrumenti koji imaju rok dospeća do jedne godine su kratkoročni. Kod njih ne postoji
formalno osiguranje emitenta da ce izvršiti svoju obavezu. Mogu ih emitovati: država, njeni
organi, organizacije i agencije, lokalni organi vlasti, firme, banke i druge finansijske
institucije.
Uvođenjem kratkoročnih HoV širi se tržište novca, jer su veće mogućnosti kratkoročnog
pozajmljivanja. Zajednička karakteristika kratkoročnih HoV je njihova visoka likvidnost-
sposobnost konvertovanja u gotovinu. HoV koje emituju privredna društva i finansijske institucije
rizičnije su od onih koje prodaje država.
Klasifikacija:
1. Diskontni kratkoročni finansijski instrumenti: državne obveznice, bankarski akcepti,
komercijalni zapisi. Prodaju se po ceni koja je niža od nominalne vrednosti za visinu prinosa
obećanog investitoru. Diskont zavisi od vremenskog perioda i rizičnosti ulaganja.
2. Kamatni kratkoročni finansijski instrumenti: depozitni certifikati, kratkoročne obveznice
paradržavnih institucija, srednjoročne obveznice evrodolarskog tržišta. Imaju rok dospeća, i nose
kamatnu stopu koja se isplaćuje po dospeću.
Sekundarno tržište:
Svaka dalja prodaja državnih obveznica, koja se odvija u kontaktu kupaca i prodavaca ili na
institucinalizovanom tržištu novca. Ovo je najefikasniji segment tržišta novca. Organizovano je kao
dilersko tržište, dileri međusobno trguju preko brokera.
U većini razvijenih zemalja, ove obveznice se emituju u obliku knjigovodstvenog zapisa, odnosno
kupci dobijaju potvrdu, a ne štampanu obveznicu, čime se smanjuju troškovi upravljanja javnim
dugom.
To je HoV- instrument duga, čiji se emitent obavezuje da će isplatiti imaocu certifikata iznos
deponovanih sredstava, sa pripadajućom kamatom u utvrđenom roku. On predstavlja potvrdu o
oročenom depozitu kod banke, u kojem je naznačen iznos, period ulaganja i kamatna stopa.
Certifikat ima prednosti u odnosu na obične oročene depozite zbog prenosivosti certifikata, manjeg
kreditnog rizika, predaja iz ruke u ruku i anonimnost vlasnika.
Certifikat izdaje banka ili druga finansijska organizacija. Postoje dve vrste certifikata o depozitu:
kratkoročni (rok dospeća je od nedelju dana do godinu dana) i dugoročni (rok i po nekoliko
godina).
Ne spadaju svi certifikati o depozitu u tržište novca. Tu pripadaju samo oni koji ispunjavanju
sledeće uslove:
1. Da su prenosivi,
2. Da glase na velike sume,
3. Da su im emitenti poznate i velike banke,
4. Da im rok dospeća nije duži od godinu dana.
Kamatne stope su nesto više od kratkoročne državne obveznice, zbog većeg rizika. Ovaj instrument
je pogodan za investitore zbog svoje prenosivosti. Minimalni iznos certifikata je $1,000,000.
To je menica plativa u određenom roku, koju izvoznik vuče na uvoznika radi obezbeđenja plaćanja,
a banka je prihvata kao svoju obavezu. Banka prihvata odgovornost da isplati menicu, čime štiti
vlasnika instrumenta. Banka preuzima taj rizik jer može bolje da oceni sposobnost dužnika da plati,
jer je on najčešće njen komitent. Ovo je u stvari trasirana menica na banku, i prihvaćena
(akceptirana) od banke, kojom se neopozivo naređuje isplata menične sume novca imaocu menice
po naredbi izdavaoca menice na određeni dan.
Njen rok dospeća (naplate) može biti fiksiran ili se računa od dana akceptiranja. Bankarski akcept
glasi na ime i može se prenositi indosamentom.
Koristi se kao sredstvo kreditiranja u međunarodnoj trgovini, ali i kao instrument tržišta novca. Rok
najčešće iznosi 90 dana. Ovo je diskontna HoV, prinosi su veći nego kod državnih kratkoročnih
HoV, zbog većeg rizika. Tržište bankarskih akcepta je dilersko tržište.
Komercijalni zapis je kratkoročna HoV- instrument duga, koji emituju privredna društva u cilju
prikupljanja sredstava za finansiranje poslovanja. To je neosigurana menica sa fiksnim rokom
dospeća. Prodaje se po ceni nižoj od nominalne (diskont), kao kratkoročna obveznica bez kupona.
Rok dospeća je različit i kreće se do godinu dana.
Privredna društva izdaju komercijalne zapise da bi pribavili kratkoročne izvore finansiranja. Tako
dobijaju veliki broj sitnih kreditora (uglavnom fizička lica), i tako supstituišu kratkoročne kredite
banaka. Ovakvo zaduživanje je jeftinije za preduzeća, proces izdavanja je jednostavniji. Ulaganje u
komercijalne zapise je rizično, ali se rizik pokriva višom kamatnom stopom u odnosu na kamatne
stope na kratkoročne državne obveznice. Zapise obično emituju velika, uspešna preduzeća, sa
visokim bonitetom.
Blagajnički zapis
Kratkoročna HoV- instrument duga, koji se emituje u cilju obezbeđivanja slobodnih sredstava. To
je prenosiva potvrda koja glasi na određeni novčani iznos deponovan u banci, sa rokom dospeća i
kamatnom stopom. Iznos na koji glasi određuje izdavalac, a može da glasi na ime ili donosioca. To
je vrsta kratkoročnih obveznica bez kupona, koje se prodaju uz diskont. Sličan je komercijalnom
zapisu. Razlika, kod nas, je u emitentu: blagajniči zapis emituju centralna banka i banke, a
komercijalni emituju privredna društva.
57. MENICA
Menica je HoV koja ima osobine HoV po naredbi. Može se pretvoriti u hartiju na ime ako se unese
posebna klauzula u meničnu ispravu- rekta klauzula. Menica je dužničko-poverilačka HoV u kojoj
su potraživanja samo novčana.Ovo je formalna HoV za čiji je nastanak, prenos, ostvarivanje i
prestanak prava neophodno postojanje menične isprave.
• Od forme menice:
1. puna menica- u trenutku izdavanja sadrži sve bitne elemente određene zakonom;
2. blanko menica- sadrži samo propisan minimum bitnih elemenata.
Trasirana menica- izdavalac daje nalog drugom licu da u vreme dospeća menice isplati trećem
licu, novčanu sumu označenu u menici. Ova menica se naziva i vučena menica. Trasirane menice
se mogu podeliti na:
a) redovne trasirane menice;
b) trasirana menica po sopstvenoj naredbi- izdavalac određuje samog sebe kao korisnika;
c) trasirana sopstvena menica- izdavalac označava sebe kao isplatioca menice;
d) trasirana sopstvena menica po sopstvenoj naredbi- izdavalac daje nalog samom sebi, da sebi
isplati sumu po dospeću menice.
Sopstvena menica- izdavalac se obavezuje da po dospeću menice isplatiti trećem licu novčanu
sumu označenu u menici.
Tržište novca ima karakter otvorenog tržišta. Tržište nova je dostupno svakome ko ima višak ili
manjak novčanih sredstava. Glavni učesnici su: centralna banka, poslovne banke i druge
finansijske institucije i posrednici. Ostala pravna i fizička lica ne mogu biti direktni učesnici na
tržištu novca, već koriste usluge tržišta novca preko zvaničnih učesnika.
Centralna banka je aktivni učesnik na tržištu novca. Merama monetarno-kreditne politike utiče na
ponudu i tražnju na tržištu novca i na visinu kamatne stope. Reguliše obim novčane mase
kupoprodajom kratkoročnih HoV. Centralna banka je osnivač, organizator, regulator, kontrolor
poslovih radnji na tržištu novca. Za ostvarivanje svoje uloge služi se merama: kreditno-monetarne,
devizne, fiskalne i politike spoljašnjeg i unutrašnjeg duga.
• Banke moraju da ispune posebne uslove da bi bili učesnici na tržištu novca: moraju biti
samostalne, imati status pravnog lica, registrovanu službu za rad na ovom tržištu, poslovni račun
pod kontrolom centralne banke, poslovne odnose sa centralnom bankom, dozvolu za rad, kadrovsku
osposobljenost.
Poslovne banke su najveći učesnici na tržištu novca. One stupaju u 2 vrste poslovnih odnosa: sa
centralnom bankom i međusobno sa drugim poslovnim bankama. Razvoj tržišta novca je započeo
pojavom banaka. U njima se vrši koncentracija novca njihovih deponenata.
Tržište novca uglavnom funkcioniše preko dilerskog načina trgovanja. Na tržištu novca ponudu
čine slobodna finansijska sredstva u kratkom roku. Tražnja se vezuje za manjak likvidnih
finansijskih sredstava. I viškovi i manjkovi mogu se javiti kod svih učesnika privrednog i
društvenog života. Organizacija rada na tržištu novca doprinosi susretanju ponude i tražnje
kratkoročnih finansijskih sredstava.
Postoje 2 segmenta tržišta novca: tržište žiralnog novca, tržište kratkoročnih HoV.
Tržište žiralnog novca- trgovina trenutnim viškovima ili manjkovima novčanih sredstava. Obavlja
se preko brokera i dilera. Uparivanje ponude i tražnje se obavlja telefonski ili kompjuterski. Na
tržištu žiralnog novca se obavljaju 2 vrste transakcija:
1) trgovina dnevnim novcem- promptne transakcije, gde se trguje viškovima žiralnog novca u
toku jednog dana,
2) trgovina terminskim žiralnim novcem- trgovina viškovima i manjkovima žiralnog novca koja
se vezuje za određeni vremenski period. Ovaj posao se zaključuje na period od 1-3 meseca, a može
i do godinu dana. Ovde se mogu razlikovati:
a) terminski novac mesečnog ultima,
b) terminski novac godišnjeg ultima.
Tržište kratkoročnih HoV- primarna emisija HoV i njihova sekundarna prodaja. Primarna emisija
se obavlja kroz direktni kontakt emitenta i kupca, ili preko javne prodaje.
Dva načina obračuna kamata pri trgovini kratkoročnih HoV su: a) obračun kamate na nominalnu
vrednost, i b) diskontni obračun kamata.
Važnost ovog tržišta je u činjenici da ukoliko je više kapitala, toliko su veća ulaganja u razvoj i rast
privrede, čime se uvećava nacionali dohodak, nacionalno bogatstvo i životni standard stanovništva.
Tržišta novca i kapitala su međusobno zavisna i uslovljena! Davaoci kapitala mogu svoj uloženi
novac da pretvore u likvidni novac prodajom svojih HoV, što povećava ponudu na tržištu novca. S
druge strane, kada davaoci kapitala svoj novac pretvore u kapital, ponuda na tržištu novca se
smanjuje. Oba slučaja utiču na stabilnost tržišta kapitala (HoV).
Kapital – slobodna finansijska sredstva čiji je rok odlaganja duži od jedne godine. To je ukupan
iznos odložene potrošnje preko godinu dana.
Ciljevi tržišta kapitala:
• obezbeđenje kapitala za privredni razvoj,
• alokacija kapitala u najrentabilnije projekte,
• ostvarivanje najvećih mogucih prihoda,
• povecanje novčane štednje,
• ostvarivanje maksimalnog obima kapitala,
• određivanje stvarne i tržišne cene kapitala,
• ostvarivanje optimalne ročne strukture kapitala itd.
Efikasnost tržišta kapitala se meri prema brzini realizacije i visini troškova sa kojom se učesnici
suočavaju pri ostavrenju ciljeva. Na efikasnost tržišta kapitala utiču:
• Visina akumulirane stednje (kapitala),
• Razvijenost bankarskog sistema,
• Podsticanje štednje poreskom politikom,
• Raznovrsnost dugoročnih HoV,
• Razvijenost berzi za trgovinu dugoročnim HoV,
• Efikasnost tržišta novca,
• Ekonomska, politička i monetarna stabilnost,
• Otvorenost tržišta.
Akcija je HoV koju izdaje akcionarsko društvo sa određenom nominalnom vrednošću koja
predstavlja deo njegovog osnovnog kapitala. Kupovinom akcije akcionar postaje suvlasnik AD.
Akcija je vlasnički finansijski instrument, koji odražava deo vlasništva nad AD. Akcionar koji je
uložio sredstva u AD, postaje član tog društva, koje mu izdaje akciju, čime on stiče članska prava u
tom društvu. Akcija je slobodno prenosiva, osim u slučaju zakonskih ograničenja.
Prodajom akcija AD stiče sopstveni kapital, koji predstavlja trajni izvor finansiranja. Akcije se
emituju kako bi AD povećalo kapital. Akcija traje neograničeno i vezana je za sudbinu društva. AD
je pravno odvojeno od svojih vlasnika. Vlasnici akcija snose ograničenu odgovornost za dugove
društva, ali ne snose ličnu odgovornost. Nakon smrti akcionara, akcije preuzimaju njegovi
naslednici.
To su pisane isprave o trajno uloženim sredstvima u osnovni kapital AD. To su vlasničke HoV koje
predstavljaju vlasnički udeo u kapitalu društva. Označavaju vlasništvo nad delom akcionarskog
društva i prvo se izdaju prilikom formiranja AD. Vlasnici ovih akcija snose rizik poslovanja
društva. Emisijom običnih akcija AD dolazi do sredstava za finansiranje poslovanja, a kupci postaju
suvlasnici AD.
Izdaju ih AD nakon izdavanja običnih akcija, pri čemu AD može da zahteva od upisnika dodatna
novčana sredstva. Vlasnici ovih akcija nemaju pravo upravljanja AD. Prioritetne akcije daju pravo
prvenstva na isplatu dividende, likvidacione mase i drugih prava utvrđenih zakonom, tako da
svojim vlasnicima daju povlašćen položaj u odnosu na vlasnike redovnih akcija.
Prioritetne akcije imaju sličnosti sa obveznicama. Ove akcije su neka vrsta hibrida između
instrumenata duga i instrumenata akcionarskog kapitala. Kreiraju se sa ciljem da se poveća
sigurnost plaćanja, a donose više prihoda od posedovanja obveznica.
Prioritetne akcije se mogu podeliti na:
1. kumulativne- svojim vlasnicima obezbeđuju pravo isplate zaostalih dividendi koje AD nije
isplatilo iz nekog razloga.
2. participativne- pored fiksne dividende postoji mogućnost naplate promenljive dividende.
3. participativno-kumulativne- mešovite akcije, koje se retko emituju.
68. AKCIJE SA PRAVOM GLASA, AKCIJE BEZ PRAVA GLASA I UŽITNIČKE AKCIJE
Postoje 3 tipa cena akcija: nominalna vrednost akcija, knjigovodstvena cena, tržišna cena.
1. Nominalna vrednost akcija –utvrđuje se prilikom njihovog emitovanja i upisuje se na akcijama.
Nominalni iznosi akcija u jednom AD ne moraju da budu jednaki. Nominalni iznos je zakonom
propisan, dok maksimalni iznosi nisu zakonom propisani. Zbir svih nominalnih vrednosti akcija čini
osnovni kapital AD. Ako se emitovane akcije prodaju iznad nominalne vrednosti AD stiče sopstveni
kapital- ova premija se naziva kapitalni dobitak.
2. Knjigovodstvena cena akcija -dobija se deljenjem ukupne knjigovodstvene vrednosti
akcionarskog kapitala brojem emitovanih akcija.
3. Tržišna cena -cena po kojoj se akcija prodaje na sekundarnom tržištu. Ona se formira na
sekundarnom tržištu akcija, kroz odnos ponude i tražnje.
Obveznica je HoV kojom se izdavalac obavezuje da u roku dospeća plati kupcu pozajmljeni iznos
sa kamatom. Ona sadrži najmanje dva elementa: fiksni datum dospeća i iznos kamate. Obveznice
mogu biti kratkoročne (ponegde se nazivaju note) kojima se trguje na tržištu novca i dugoročne-
kojima se trguje na tržištu kapitala..
Obveznice odražavaju dužničko-poverilački odnos, i spadaju u HoV instrument duga. One
omogućavaju emitentima da sakupe sredstva za finansiranje poslova, a vlasnicima isplatu kamate i
glavnice. Kamata se plaća najčešće dva puta u godini, a glavnica na dan dospeća obveznice.
Kamatna stopa po kojoj se plaća kamata do dospeća obveznice se zove kuponska ili nominalna
kamatna stopa.
Dugoročne obveznice su, kao i akcije, dugorične HoV koje se emituju radi prikupljanja novčanih
sredstava za potrebe izdavaoca. Razlika između obveznica i akcija:
1. Obveznice odražavaju dužničko-poverilački odnos; akcije su udeo u vlasništvu društva.
2. Imalac obveznice nema upravljačka prava; akcionar ima.
3. Potraživanja imaoca obveznice su fiksna; kod akcionara prihod varira.
4. Akcionar snosi rizik za poslovanje emitenta do iznosa svog uloga; obveznice mogu biti
zagarantovane.
5. Obveznica je dug emitenta; ulog akcionara je, međutim, imovina izdavaoca.
6. Potraživanje imaoca obveznice moze biti obezbeđen garancijom; akcija je uvek rizik.
7. Dividenda je nepouzdan prihod imaocu akcije; kamata na obveznicu je redovna (izvesna).
8. Vlasnik akcije nema pravnu zaštitu prilikom isplate dividende; vlasnik obveznice može pokrenuti
sudski postupak.
Rizici za investiranje u obveznice: rizik kamatne stope, rizik reinvestiranja, kreditni rizik, inflacija,
fluktuacije deviznog kursa, likvidnost, promene kamatne stope.
Emisiona cena diskontnih obveznica niza je od nominalne.
Diskontne obveznice (obveznice sa nultim kuponom) kupuje se po nižoj ceni od nominalne, a kada
dospeju vlasniku se isplaćuje nominalna cena. Ta razlika je kamata.
Obveznice sa promenljivom kamatnom stopom su nastale zbog viskoh stopa inflacija u nekim
zemljama. Donosi korist i investitorima i emitentima. Kamatna stopa prati stopu inflacije, pa je
tržišna vrednost relativno stabilna.
Obveznice sa odlozenim plaćanjem kamate- kamata se plaća u neodređenom roku ili se plaća u
drugim obveznicama.
Prihodne obveznice su vezane za poslovanje emitenta. Nastale su zbog toga što su kompanije
imale probleme sa plaćanjem kamate, pa im se ovako olakšava položaj. Pružaju firmama
fleksibilnost u finansijskoj politici. Imaju sličnosti sa prioritetnim akcijama.
“Put” obveznice imaju pravo prodaje emitentu, vlasnik obveznice može da je vrati uz naknadu
emitentu (da mu je proda po nominalnoj ceni). Ove obveznice su jeftinije.
Industrijske razvojne obveznice emituju državni ili lokalni organi vlasti radi finansiranja
projekata koji su od značaja za širi krug korisnika. Kamatne stope su niske, jer su kupci oslobođeni
plaćanja poreza.
LYON (Liquid Yield Option Note) je tip opozive, konvertibilne, bezkuponske obveznice. Vlasnik
ima pravo da proda obveznicu emitentu, a emitent ima pravo da opozove oveznicu pre roka
dospeća.
Rangiranje je način za ocenu verovatnoće da dužnik neće izvršiti obaveze po osnovu emitovanih
obveznica. Procenjuje se finansijska snaga emitenta i kvalitet svake serije.
Obveznice se svrstavaju u rangove (grupe), koje se kreću od AAA (najbolje) do D (najgore).
Obveznice ranga BB nemaju investicioni status (nije dozvoljeno da institucionalni investitori
investiraju u njih)- takve obveznice se nazivaju junk obveznice. Njih karakteriše visok rizik i prinos.
Svrha rangiranja je zaštita vlasnika obveznica.
Učesnici na tržištu kapitala se nalaze u poslovnim odnosima, jedan kupuje kapital, a drugi ga
prodaje kako bi obezbedio prihode po osnovu vlasništva nad njim. Da bi tržište kapitala
funkcionisalo potrebno je da učesnici na ovom tržištu izgrade odnose međusobnog poverenja i
obostrane korisnosti. Učesnici na tržištu kapitala su:
1. deficitne ekonomske jedinice- korisnici štednje koji kreirane instrumente prodaju suficitnim
jedinicama;
2. intermedijarne finansijske institucije- komercijalne banke, penzioni fondovi, osiguravajuća
društva;
3. berzanski posrednici- brokeri, dileri koji imaju ulogu u direktnom finansiranju;
4. berze- imaju ulogu u sekundarnim operacijama na ovom tržištu;
5. država- regulator i kontrolor, može se javiti u ulozi investitora i prodavca.
Investicionarni bankari imaju važnu ulogu na tržištu kapitala. Oni nisu investitori ni bankari, ne vrše
ulaganja, ne skupljaju štednju drugih. Oni pronalaze kupce za nove emisije HoV kojima se
pribavljaju sredstva za investicije. Investicioni bankar je posrednik koji otkupljuje novoemitovane
HoV i prodaje ih ili obezbeđuje njihovu prodaju. Izvršavaju 3 važne funkcije:
1. pospešuje prodaju novih HoV,
2. savetuje klijenta o načinu finansiranja,
3. preuzima rizik od gubitaka.
Mnoge nove emisije HoV ne otkupljuju investicioni bankari, nego se plasiraju privatno
(investicioni bankar direktno prodaje HoV privrednim društvima, građanima, investitorima) ili
prodaju na komisionoj osnovi (investicioni bankar želi da ostvari što veću prodaju HoV, jer
njegova provizija zavisi od obavljenog prometa).
Investicioni bankari izvršavaju i savetodavnu ulogu tako što prouče potrebe privrednih subjekata i
preporuče metode finansiranja. Bankar im savetuje da emituju HoV koje će im doneti najviše
sredstava.
Izbor investicionog bankara privredni subjekt može da obavi javnim nadmetanjem ili neposrednim
dogovorom. Investicioni bankar mora da pomogne privrednom subjektu u pribavljanju kapitala na
tržištu. Otkup većih emisija HoV je rizičan pa investicioni bankar obrazuje sindikat za otkup HoV.
Sindikat investicionih bankara može da održava tražnju za HoV i njihovu cenu preko politike
zamrzavanja cena. Ovom politikom se bankarima smanjuje rizik od gubitka, a emitentu se
smanjuje trošak flotacije (naknada koju investicioni bankar uzima u vidu diskonta od prodajne
vrednost HoV).
Primarna emisija akcija odnosi se na njihovu prvu prodaju. Preko primarne emisije AD prikupljaju
kapital za finansiranje svojih potreba. Postoje sledeće faze u primarnoj emisiji akcija:
1. donošenje odluke- AD donosi odluku da će se javno finansirati. Zatim dolazi do emisije HoV.
2. traženje investicionih bankara- koji će imati savetodavnu, kupovnu i prodajnu ulogu.
3. priprema izveštaja- za registraciju kod nadležnih organa za poslove sa HoV.
4. realizacija- prodaja akcija pojedinačnim vlasnicima. Postoje 4 načina emitovanja akcija:
a) opšta javna gotovinska ponuda- koja se realizuje preko investicionih bankara, koji daju savete,
preuzimaju rizik, određuju cene.
b) ponuda prava- obaveza AD da novu emisiju akcija ponudi prvo postojećim akcionarima.
c) privatni plasman- direktna prodaja emisije akcija jednom kupcu ili manjem broju kupaca. Kupci
su obično osiguravajuće kompanije i penzioni fondovi. I ovde se koriste usluge investicionih
bankara, međutim ovde oni ne otkupljuju emitovane akcije. Prednost ovog načina prodaje akcija su
niži troškovi, brzina prodaje je veća, nema registracije na berzi.
d) privilegovani plasman- namenjeni postojećim akcionarima, koji imaju pravo preče kupovine.
Javna emisija može se organizovati tako što emitent unapred proda celu emisiju obveznica
investicionom bankaru, koji je posrednik na tržištu kapitala i treba da privuče veći broj kupaca.
Obveznice se mogu prodavati i preko agenata emitenata koji dobijaju proviziju.
Privatni plasmani- emitent direktno prodaje svoje obveznice manjem broju investitora. Kao kupci
pojavljuju se institucionalni investitori: penzioni fondovi, osiguravajuća društva, investicioni
fondovi, banke. Ovakav plasman ne zahteva registracionu proceduru kod nadležnih organa.
Sekundarno tržište akcija predstavlja susretanje ponude i tražnje već emitovanih akcija. Postoji
više vrsta sekundarnih tržišta akcija. Jedna su organizovana kao berze (direktno susretanje kupaca i
prodavaca akcija), druga kao vanberzanski promet (kao dilersko tržište). Subjekti na sekundarnom
tržištu akcija mogu da se pojavljuju kao kupci, prodavci (fizička lica, privredni subjekti, finansijske
institucije) ili posrednici (brokeri ili dileri). Kupci se nazivaju investitorima i dele se u 2 grupe:
špekulanti, investitori zainteresovani za dividendu i držanje akcija u dugom roku. Cena akcija na
sekundarnom tržištu formira se u zavisnosti od ponude i tražnje.
Sekundarno tržište obveznica- nastaje kada vlasnici obveznica reše da ih prodaju pre roka
dospeća, ili počnu njima mađusobno da trguju. Najrazvijenija sekundarna tržišta obveznica su u
SAD, Japanu, EU. Važno sekundarno tržište obveznica je tržište evroobveznica. Razvoj ovog tržišta
podstaklo nepostojanje stroge regulative. Mnoge kompanije su emisijom evroobveznica sakupile
sredstva za finansiranje svoje aktivnosti. Karakteristike ovog tržišta su: emitenti su sindikati banaka
iz većeg broja zemalja, istovremena emisija u više zemalja, neregistrovana forma, van nadležnosti
samo jedne zemlje.
SPECIFIČNOSTI DT:
- finansijski instrumenti kojima se trguje na ovom tržištu – devize (novac koji predstavlja sredstvo
plaćanja u drugoj zemlji);
- na delatnost ovog tržišta uticaj vrše makroekonomski faktori (ekonomska i devizna politika, stanje
platnog bilansa..);
- devizno tržište je osetljivo na političke uticaje i poremećaje;
- na ovom tržištu su stroga pravila poslovanja;
- ovo tržište predstavlja vezu između finansijskih tržišta različitih zemalja.
DT – obuhvata samo one transakcije kojima se ostvaruje kupoprodaja deviza i valuta, utvrđuje kurs
cena koštanja nacionalne valute i obavlja primarna i sekundarna trgovina sa deviznim HoV.
INTERNACIONALNO TRŽIŠTE DEVIZA obuhvata trgovinu između dva ili više nacionalnih
deviznih tržišta.
DT smanjuje transakcione troškove učesnika jer se na njemu otklanja skup proces traženja
odgovarajućeg instrumenta plaćanja po valutnoj strukturi, obimu i dospeću. Ovo tržište obezbeđuje
informativnu funkciju publikovanjem kurseva subjekata koji posluju sa inostranstvom. Država
koristi mehanizam DT za uvođenje ekonomske politike.
Što se tiče naše zemlje DT nerazvijeno, stalan nesklad između ponude i tražnje deviza, zvanična
devizna berza nikada nije postojala, razmena deviza vršena na međubnkarskim sastancima,
funkcionisalo je paralelno i „crno devizno tržište“.
Na deviznom tržištu koncentrišu se ponuda i tražnja deviza. Motivi ove ponude i tražnje mogu biti:
a) komercijalni- ponuda i tražnja proizilaze iz prometa robe i usluga, investicija..;
b) kamatne arbitraže- razlike u kamatnim stopama u različitim zemljama;
c) špekulativni motivi- težnja za višim prinosom uz rizik deviznog gubitka;
d) oficijelni motivi- intervencija centralne banke.
Devizni kurs formira odnos ponude i tražnje deviza. Ukoliko funkcioniše slobodno devizno tržište
rezultat odnosa ponude i tražnje je ravnotežni devizni kurs. Ovaj kurs se naziva nominalni kurs i
rezultat je tržišnih kretanja ili intervencije centralne banke. On se primenjuje za sve transakcije sa
inostranstvom pa je zbog toga on oficijelni kurs. Administrativni kurs- država određuje nezavisno
od tržišnih kretanja. Crni kurs- zvanični kurs je niži od ravnotežnog, ponuda i tražnja se
uravnotežavaju na višem nivou.
Devizna tržišta su u sastavu tržišta novca, i mogu se organizovati na različite načine. Postoje
institucionalizovana devizna tržišta koja su formirana kao samostalne institucije i nazivaju se
devizne berze. Neinstitucionalizovana devizna tržišta (crna tržišta, crne berze deviza) – na njima
se obavlja kupoprodaja deviza između učesnika privrednog i društvenog života.
Deviznom tržištu pripadaju sve transakcije u vezi sa stranim sredstvima plaćanja, što ukazuje da je
organizaciona forma deviznog tržišta mešavina institucionalnog i neinstitucionalnog karaktera.
Nacionalna devizna tržišta povezana su komunikacionim sredstvima u svetsko tržište, na kome se
trgovina devizama obavlja 24h. Devizno tržište obuhvata transakcije komercijalnih subjekata i
pojedinaca sa bankama, transakcije na deviznoj berzi, neposredne transakcije učesnika.
Instrumenti deviznog tržišta su platni instrumenti koji sadrže potraživanja izražena u stranoj
valuti. Tu spadaju strani novac, transferi, menice, čekovi.
Učesnici na deviznom tržištu su vlasnici valuta, deviznih sredstava i deviznih HoV u jednoj
nacionalnoj ekonomiji. Tu takođe spadaju banke i berzansko-finansijske institucije koje je
ovlastila centralna banka da učestvuju u trgovini na deviznom tržištu, da poseduju račun u
inostranstvu, da se bave deviznim transakcijama van granica nacionalne ekonomije.
Posredni učesnici su svu ostali vlasnici strane efektive, deviznih HoV, deviznih sredstava koji u
transakcijama koriste neposredne učesnike.
Hipotekarne obveznice su oblik dugoročnih obveznica čija je otplata osigurana imovinom. Koriste
se za finansiranje privrednih društava i izgradnju komercijalnih objekata. Obično su osigurane
pravom raspolaganja zemljištem i nepokretnom imovinom koja se na njemu nalazi. Ima i onih koje
su osigurane blanko hipotekom koja obuhvata sva fiksna i pokretna sredstva privrednog društva. U
slučaju likvidacije privrednog društva hipotekarne obveznice se dele na seniorske i juniorske.
Vlasnici seniorskih obveznica imaju prednost na deo likvidacione mase u odnosu na juniorske
držaoce obveznica.
2. Tržište za javnu emisiju- izdavanje dugoročnih HoV zasnovanih na pulu primarnih hipotekarnih
instrumenata, i njihovu prodaju investitorima. Sekundarni hipotekarni finansijski instrumenti
formirani javnom emisijom su: založnice, hipotekarne uputnice, derivatne hipotekarne
obveznice.
Založnice- vrsta HoV (različite vrste obveznica) osigurane zalogom. U njih ulažu institucionalni
investitori (penzioni fondovi, osiguravajuća društva, investicioni fondovi).Emisijom založnice se
refinansiraju hipotekarni krediti koji ispunjavaju standardne uslove.
Hipotekarna uputnica- sekundarna HoV koja se zasniva na pulu osiguranih ili neosiguranih
hipotekarnih kredita i daje pravo na prinos pula. Mogu ih izdavati finansijske institucije i bez
garancije države. Privatne podležu rejtingu i registraciji kod nadležnih organa.
Derivatne hipotekarne obveznice- nastale su iz hipotekarnih uputnica u cilju zaštite investitora.
Postoje 2 oblika: kolateralna hipotekarna obveznica- finansijski instrument izdat na bazi pula
hipotekarnih uputnica ili kredita; segmentirana hipotekarna obveznica- nejednaka otplata kamate i
glavnice zasnovane na pulu hipotekarnih uputnica.
Terminske operacije se obavljaju i na robnoj berzi, kroz kupoprodaju ugovora koji glase na
isporuku određene robe u budućem periodu (tačno utvrđen dan u budućnosti), i uz formiranje cene
na osnovu budućeg odnosa ponude i tražnje za tom robom (žito, stoka, meso, hrana, nafta, metali).
Cena terminskih ugovora uslovljena je kretanjem cene roba i finansijskih instrumenata zbog čega se
terminski instrumenti nazivaju i derivati.
Na terminskom tržištu trguje se izvedenim HoV, odnosno finansijskim derivatima koji su grupa
finansijskih instrumenata. Spadaju u finansijske inovacije. Standardizovani finansijski derivati su
finansijski instrumenti koji predstavljaju ugovorni odnos dve ili više strana, pri čemu izvršavanje
ugovorene obaveze zavisi od ispunjenja prethodno ugovorenih uslova. Predmet ugovora mogu biti
akcije, kamatne stope, roba, devize. Izvedene HoV nisu ni vlasnički ni instrumenti duga, one su
prava na druge oblike finansijskih instrumenata.
Terminskim ugovorom regulišu se poslovi koji se zaključuju sada, a ostvaruju u budoćnosti (kupac i
prodavac utvrđuju datum isporuke, cenu, količinu i kvalitet robe). Ugovorna strana koja istupi iz
ugovora gubi svoj depozit. Kupac i prodavac mogu da prodaju svoje mesto iz ugovora drugom licu
preko brokera ili berzi za terminske poslove.
Najpoznatiji finansijski derivati su forvord i fjučers ugovori i opcije. Ovde takođe spadaju
svopovi, sporazumi o kamatnim stopama i varanti.
Forvord i fjučers ugovori su izvedene HoV. To su terminski ugovori o kupoprodaji određene aktive
u budućnosti.
Forvord ugovor ili terminski ugovor- ugovor između 2 subjekta o kupoprodaji određene aktive u
budućnosti. Između ugovornih strana postoji saglasnost volja da će se posao obaviti u budućnosti.
Primena u praksi je česta- kupovina robe pouzećem.
Fjučers ili likvidni terminski ugovor- postoji saglasnost volja o aktivi, ceni, budućoj isporuci i
plaćanju. Ugovorom se reguliše kupoprodaja po unapred utvrđenoj ceni, ali se plaćanje vrši po
isporuci.
Razlika između forvord i fjučers ugovora leži u: standardizaciji, likvidnosti, plaćanju, sigurnosti.
Fjučersi su visoko standardizovani ugovori, kojima se može trgovati na berzi i imaju veći stepen
likvidnosti u odnosu na forvorde. Kod fjučersa postoji poseban mehanizam plaćanja- isporuka se ne
vezuje za fiksni datum, a veći je i stepen sigurnosti ugovora zbog obaveze polaganja depozita u
klirinšku kuću u vreme potpisivanja ugovora.
Forvord i fjučers ugovori se razlikuju od opcija. Kod opcionog sporazuma obaveza postoji samo na
strani prodavca, jer kupac ima prava ali ne i obavezu da nešto uradi.
Opcije su izvedeni finansijski instrumenti čija vrednost proizilazi iz sigurnosti garancije na kojoj se
zasnivaju. Njima se trguje na velikom broju svetskih berzi, i to su vrlo rizični poslovi. Opcioni
ugovor sadrži sledeće elemente:
a) tip aktive- proizvodi ili finansijski instrumenti;
b) količina aktive- broj akcija koje se mogu kupiti ili prodati;
c) cena izvršenja- cena po kojoj se vrši kupoprodaja finansijske aktive (to nije cena opcije);
d) rok dospeća opcije- datum do kada opcija važi.
Vlasnik opcije može da bira između 3 mogućnosti: da iskoristi opciju kupovinom ili prodajom
aktive na koju se opcija odnosi; da proda opciju drugom subjektu; ne mora iskoristiti opciju. Pravo
je uvek na strani kupca, a obaveza na strani prodavca. Prodavac ima pasivnu ulogu jer čeka odluku
kupca da li će izvršiti opciju ili ne. Opcija daje vlasniku snagu čekanja- ukoliko se promptna cena
finansijske aktive kreće na štetu imaoca opcije on može da sačeka da se to kretanje promeni u
njegovu korist. Opcije su instrument hedžinga pomoću kojih se smanjuje rizik u finansijskom
poslovanju. Opcije osiguravaju stabilnost investicija u osnovne HoV, i celokupno finansijsko
poslovanje učesnika privrednog i društvenog života.
Opcije je moguće podeliti na više načina. Prema prirodi prava iz opcionog ugovora postoje 2 tipa:
1. Kupovna (call) opcija- vlasnik ima pravo da kupi aktivu u određenom roku po unapred
ugovorenoj ceni. Kupac očekuje porast tržišne cene osnovne aktive u odnodu na ugovorenu cenu.
Ta aktiva može biti roba, usluge, finansijski instrumenti.
2. Prodajna (put) opcija- vlasnik ima pravo da proda aktivu po ugovorenoj ceni u određenom
roku, pri čemu očekuje pad cene osnovne aktive.
Izvedeni terminski finansijski instrumenti su: svopovi, sporazumi o kamatnim stopama, varanti.
Svopovi su ugovori kojima se vrši razmena plaćanja kamata na finansijske instrumente koje
poseduju investitori. Termin svop ima značanje zamena. Postoje 2 vrste svopova:
1. Kamatni svop- razmenjuje se plaćanje kamate po fiksnoj kamatnoj stopi za plaćanje kamate po
promenljivoj kamatnoj stopi.
2. Valutni svop- zamena kamate po fiksnoj kamatnoj stopi koja se plaća u jednoj valuti, fiksnom
kamatnom stopom u drugoj valuti.
Izvedene kategorije svopova su:
a) valutno-kamatni svop- kamata po fiksnoj kamatnoj stopi u jednoj valuti zamenjuje se kamatom
po promenljivoj kamatnoj stopi u drugoj valuti.
b) svop marže- zamena kamate po jednoj promenljivoj kamatnoj stopi za kamatu po drugoj
promenljivoj kamatnoj stopi.
Svopovi se mogu prodavati i kupovati na sekundarnom tržištu svopova. Oblici trgovine mogu biti:
Prodaja svopa- jedan od učesnika nalazi investitora koji preuzima njegove obaveze i za to mu
plaća određenu sumu.
Obrnuti svop- jedan učesnik zaključuje sa trećim licem novi svop čime se povećava rizik
neizvršenja.
Otkup svopa- jedan od učesnika odustaje od izvršenja svopa plaćajući drugome kompenzaciju.
Varanti se emituju kao dodatak prioritetnim akcijama ili obveznicama. Daju prava držaocima ovih
HoV da pod unapred poznatim uslovima kupe redovne akcije AD. Varanti se mogu emitovati u
paketu sa redovnim akcijama, ili kao posebna HoV koja nije dodata na bilo koju drugu HoV.
Varanti su pogodni za investitore jer se njihovom kupovinom može ostvariti veći prinos, u odnosu
na kupovinu akcija.
Varant može imati samostalnu tržišnu egzistenciju. Njegova tržišna cena je niža od cene akcija u
koju se može pretvoriti. Uz jednu HoV može se emitovati jedan ili više varanata. Svaki varant daje
pravo na kupovinu jedne ili više redovnih akcija. Varant može biti odvojiv i neodvojiv. Rok
dospeća iznosi do 10 godina, ali postoje varanti kod kojih rok dospeća nije utvrđen pa se oni mogu
koristiti u bilo kom trenutku.
Ugovorom o emisiji utvrđuje se cena po kojoj se mogu kupiti redovne akcije AD korišćenjem
varanta. Varant dobija vrednost ako tržišna cena redovne akcije raste, jer njen vlasnik tada ostvaruje
kapitalni dobitak. Emisija HoV sa dodatnim varantom omogućuje kupcima priliku da postanu
vlasnici redovnih akcija AD. Varantima se stimuliše prodaja emitovanih HoV. Emisija postaje
atraktivna za veći broj kupaca, jer realizacijom varanta mogu ostvariti kapitalne dobitke.
94. RAZVIJENOST FINANSIJSKIH TRŽIŠTA U SRBIJI
Prospekt je pisani javni dokument koji sadrži podatke koji investitoru ukazuju na pravni i finansijski
položaj izdavaoca HoV, u njegove poslovne mogućnosti i u prava i obaveze koje proizilaze iz HoV
na koje se prospekt odnosi. Prospekt se sastoji od: uvodnog dela prospekta i osnovnog prospekta.
Skraćeni prospekt je izvod iz prospekta koji se javno objavljuje i sadrži podatke iz uvodnog dela
prospekta.
Komisija za HoV može da zatraži da se pojedini delovi prospekta posebno istaknu. Podaci navedeni
u prospektu moraju biti istiniti i odražavati finansijsko stanje i poslovne rezultate izdavaoca. U
prospektu za izdavanje HoV ne mogu se navoditi podaci koji mogu stvoriti pogrešnu predstavu kod
investitora u pogledu izdavaoca HoV. Za istinitost i potpunost podataka objavljenih u prospektu
odgovara izdavalac, koji takođe odgovara i za štetu nastalu objavljivanjem netačnih ili nepotpunih
podataka. Za štetu pored izdavaoca odgovaraju revizor i sva druga lica koja su učestvovala u
pripremi prospekta. Komisija ne odgovara za istinitost i potpunost podataka u prospektu ili
skraćenom prospektu.
Komisija za HoV donosi rešenje o odobrenju prospekta za izdavanje HoV kada utvrdi da on sadrži
sve podatke u skladu sa zakonom i da je priložena propisana dokumentacija. Komisija donosi
rešenje 20 dana od prijema urednog zahteva za odobravanje prospekta.
Privilegovana informacija je bilo koja informacija koja se odnosi na izdavaoce, kupce, prodavce
HoV, jednu ili više HoV , koje nisu dostupne javnosti a mogu uticati na izdavaoca, trgovinu HoV,
njihovu cenu na organizovanom tržištu. Niko ne može da stiče, kupuje, prodaje ili raspolaže HoV
korišćenjem privilegovanih informacija. Zabrana korišćenja privilegovanih informacija odnosi se na
sva lica koja znaju da poseduju privilegovanu informaciju, a posebno na lica koja u obavljanju
svojih poslova dolaze do ovih informacija.
Navedena lica su u obavezi da prilikom kupovine ili prodaje HoV na koje se odnosi privilegovana
informacija obaveste izdavaoca, Komisiju i organizatora tržišta na kome se trgovina obavlja.
97. POJAM I DELATNOST CENTRALNOG REGISTRA HoV
Centralni registar je pravno lice organizovano kao zatvoreno AD, koje obavlja poslove
evidentiranja imaoca HoV, njihovih prava koja priozilaze iz HoV i finansijskih instrumenata koje
poseduju, prava trećih lica na HoV, poslove kliringa i saldiranja novčanih obaveza i druge poslove
u skladu sa zakonom.
Zakoniti imalac HoV je vlasnik HoV koja se vodi na računu kod Centralnog registra. Kliring je
utvrđivanje obaveza i novčana potraživanja između učesnika na tržištu koji posloju HoV.
Saldiranje je izvršavanje obaveza između učesnika na tržištu prenosom HoV i nočanih sredstava.
Centralni registar izdaje akcije svom osnivaču, i to su obične akcije sa pravom glasa. Sedište
Centralnog registra je u Beogradu, a organizovani delovi izvan Beograda nemaju status pravnog
lica. Osnivački kapital je najmanje 50.000 evra, pri čemu udeo državnog kapitala u Centralnom
registru ne može biti manji od 51%. Upisom u registar privrednih subjekata Centralni registar stiče
status pravnog lica. Zaposleni i članovi uprave poštuju pravilo čuvanja poslovne tajne i zabrane
obavljanja zabranjenih poslova na berzi.
U Centralnom registru otvaraju se i vode računi HoV članova Centralnog registra, računi
deponovanih HoV, emisioni računi. U Centralnom registru vode se i novčani računi članova
Centralnog registra, garantnih fondova članova Centralnog registra. Novčane račune otvara i vodi
Narodna banka, koja kontroliše poslovanje Centralnog registra i njegovih članova.
Komisija za HoV je nezavisna i samostalna organizacija Republike Srbije, koja vrši nadzor nad
primenom zakona kojim se uređuje trgovina HoV i drugim finansijskim instrumentima na
organizovanom tržištu. Za obavljanje svojih delatnosti odgovorna je Narodnoj skupštini Srbije.
Komisija ima status pravnog lica i sedište je u Beogradu.
Komisija ima 5 članova, uključujući i predsednika Komisije, koji se biraju na 5 godina. Ove
članove bira i razrešava Narodna skupština. Radom Komisije rukovodi predsednik. Članovi i
predsednik Komisije mogu biti državljani Srbije, sa visokom stručnom spremom i 5 godina radnog
iskustva u vezi sa HoV. Predsednik i član Komisije ne može biti osuđivano lice, lice koje je u
srodstvu ili braku sa drugim članom Komisije, lice koje je član političke stranke. Predsednik i
članovi Komisije su stalno zaposleni u Komisiji i ne mogu obavljati druge poslove koji bi mogli
uticati na njihovu samostalnost i nepristrasnost.
Nadležnosti Komisije: donošenje akata radi sprovođenja zakona; odobrava izdavanje HoV sa i bez
javne ponude; odobrava pravnim licima status profesionalnih investitora; daje dozvole za rad; daje
dozvolu za obavljanje delatnosti brokersko-dilerskog društva; nadzire rad brokersko-dilerskog
društva,berzi, investicionih fondova, društva za upravljanje, Centralnog registra, ovlašćenih banaka,
kastodi banaka; vodi registre u skladu sa zakonom; prati stanje na organizovanom tržištu i
preduzima mere za otklanjanje poremećaja na tom tržištu; sarađuje sa međunarodnim
organizacijama; daje informacije o organizovanom tržištu; i druge poslove utvđene zakonom.
Komisija obavlja nadzor uvidom u izveštaje i dokumentaciju koje su određeni subjekti obavezni da
vode. Nadzor obavljaju ovlašćena lica Komisije- inspektori. U slučaju nezakonitosti i nepravilnosti
Komisija nalaže primenu mera kojima se nepravilnosti otklanjaju, pri čemu može izreći
odgovarajuće mere propisane zakonom, ili izricanje javne opomene.
Radi sprovođenja poslova utvrđenih zakonom Komisija donosi statut, pravilnike, uputstva i
naredbe. Može davati mišljenja i javna saopštenja kada je to potrebno. Statutom Komisija uređuje
svoje nadležnosti, organizaciju, poslovanje, prava i obaveze članova, predsednika, sekretara
Komisije, ostalih zaposlenih, način obezbeđivanja sredstava za rad i druga pianja. Saglasnost na
statut Komisije daje Narodna skupština Srbije. Pravilnikom o tarifi utvrđuje se visina naknade za
poslove iz delokruga Komisije.
Registri koje vodi Komisija su javni. Sastavni deo registra su prospekt, skraćeni prospekt, godišnji
finansijski izveštaj, izveštaj o važnim poslovnim događajima. Komisija je dužna da uspostavi
informacioni sistem sa Centralnim registrom, berzama, ovlašćenim bankama, brokersko-dilerskim
društvima, investicionim fondovima i da obezbedi zaštitu podataka.
Godišnji račun za prethodnu godinu Komisija podnosi Narodnoj skupštini do 30. aprila tekuće
godine, a finansijski plan za narednu godinu do 30. novembra tekuće godine. Komisija je dužna da
bar jednom godišnje podnese skupštini izveštaj o svom radu, dok Vladu izveštava na svaka 3
meseca.