Professional Documents
Culture Documents
SAMURAJ
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
SADRŽAJ
1
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Predgovor
2
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
P. Pejčić
3
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
4
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Ironija sudbine je htela da moj život krene gotovo istim putem kao i moga
dede. Kada se augusta 1945. Japan predao Saveznicima, bio sam prvi preživeli as
svoje domovine sa priznate šesdeset i četiri pobede u vazdušnim borbama. Na
završetku rata otpustili su me iz bivše carske mornarice i zabranili mi da stupim u
bilo kakvu državnu službu. Bio sam bez prebijene pare i zanimanja kome bih se
posvetio, kako bih se prilagodio svetu koji se svugde oko mene rušio. Kao i moj
deda, izdržavao sam se najmukotrpnije fizičkim radom i tek posle nekoliko godina
teške borbe za život uštedeo sam toliko da sam otvorio malu štampariju, koja mi je
postala izvor prihoda.
Obrada zemlje na imanju od jednog jutra, blizu mesta Saga, pala je u
potpunosti na leđa moje majke, koja je morala da se brine za svoje sedmero dece.
Da bude gore, majka je uz ovo neprestano rintanje ostala udovica kada mi je bilo
jedanaest godina. Sećam je se iz tog vremena kao žene koja neprestano i neumorno
radi, držeći moju mlađu sestru vezanu na leđima, i čitave sate se saginje nad
njivom dirinčeći u najtežim uslovima. Ne sećam se, međutim, da sam ikad čuo
pritužbe iz njenih usta. Bila je jedna od najhrabrijih žena koje sam ikad upoznao,
prava samurajka, ponosna i nepopustljiva, ali meka srca ako joj se za to pružila
prilika.
Ponekad sam se vraćao iz škole plačući, jer su me stariji i veći đaci tukli.
Nije pokazivala nikakva razumevanja za moje suze, mrštila se i grdila me: "Stidi
se" bila je njena omiljena primedba, "ne zaboravi da si sin samuraja i da ti suze ne
priliče."
U seoskoj osnovnoj školi sam naporno učio i svih šest godina bio prvi u
razredu. Iskrsle su, međutim, sasvim nepremostive prepreke mom daljem
školovanju. Osnovne škole su bile državne i zato je školovanje bilo besplatno, ali
za većinu srednjih škola se plaćalo. To je za porodicu Sakai, koja je jedva
privređivala za hranu i odeću, bilo nešto potpuno nedostižno. Nismo uopšte
računali na darežljivost moga strica u Tokiju, koji se — neočekivano — ponudio
da plaća sve troškove mog daljeg školovanja. Bio je dobar službenik u ministarstvu
saobraćaja i predložio nam da me usvoji i da se stara o mom celokupnom
školovanju. Sa zahvalnošću smo prihvatili tu srećnu okolnost.
Feudalni stalež iz Sage bio je gospodar jedne od privredno najsiromašnijih
samostalnih državica. Njena samurajska kasta vekovima je živela više nego
skromno i bila je poznata po svojoj spartanskoj disciplini. Bili smo jedina državica
u zemlji koja je verski pripadala zakoniku bušida Hagakure i poštovala njegovo
osnovno pravilo: "Samuraj mora da živi tako da je uvek spreman da umre". Za
vreme rata Hagakura je postao obavezno štivo u svim školama u domovini, ali ja
sam ga se još od malih nogu pridržavao. To mi je pomoglo u daljem školovanju i
još kasnije u ratnim godinama.
5
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
6
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
7
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
2. U ratnoj mornarici
Vratio sam se kući na sramotu porodice i još više celog mesta. Da bude gore,
na moju porodicu su se tada svalile sve moguće nedaće i živeli smo u krajnoj
nemaštini. Majka i moj najstariji brat su od zore do mraka dirinčili na njivama
našeg bednog imanja. Ona i moje tri sestre bile su odevene u rite, kućica u kojoj
sam odrastao bila je strašno zapuštena.
Svako u mestu me je pri odlasku za Tokio bodrio s najboljim željama i činilo
im se da je moj uspeh i njihov.
Sada me niko nije otvoreno grdio niti je rekao bilo šta zajedljivo na moj
račun, iako sam ih osramotio. Moglo im se videti na očima da su se stideli. Radije
su se sklanjali, da me ne dovedu u nezgodnu situaciju. Zbog ponašanja meštana
nisam se usuđivao da idem po naselju i nisam mogao da podnosim njihove
prekore. Tako se u meni javila želja da pobegnem iz tog mesta sramote.
Tada sam se setio velikog plakata, koji sam video na železničkoj stanici u
Sagi, kojim su pozivali mlade da se dobrovoljno jave u ratnu mornaricu. Vojska mi
je izgledala jedini izlaz iz mog neprijatnog položaja. Majka, koja mi je poslednje
dve godine nedostajala, bila je žalosna što već odlazim, iako nije mogla da mi
ponudi drugo rešenje.
Trideset i prvog maja 1933. godine sam kao šesnaestogodišnji mornarički
regrut stupio u vojnu bazu Sasebo, nekih osamdeset kilometara daleko od mog
doma. Tamo je počelo novo razdoblje života, užasno stroge discipline i grubosti,
koja je premašivala čak i moje najmračnije snove. Tada sam shvatio koliko mi
pomaže teški zakonik Hagakure po kome su me vaspitali.
Zapadnjacima bi bilo veoma teško, a možda i nemoguće, da shvate sve
grubosti discipline koje smo morali da podnesemo u našoj ratnoj mornarici.
Mornarički kaplar ni za trenutak nije razmišljao da li da premlati regruta za koga je
mislio da zaslužuje kaznu. Kad god sam prekršio disciplinu, ili kod učenja
napravio grešku, kaplar me je doslovno izvukao iz barake.
"Stani uza zid! Sagni se regrutu Sakai!", urlao je, "ovo ti ne činim zato što te
mrzim, nego zato što si mi drag i što želim da od tebe stvorim dobrog mornara i
desetara. Sagni se!"
Posle tih reći je zavitlao batinom i svom snagom počeo da udara po mojoj
uzdignutoj zadnjici. Bol je bio užasan, a jačina udaraca nije slabila. Nije bilo
drugoga izbora sem stisnuti zube i očajnički se truditi da ne jaučeš na sav glas.
Izbrojao sam čak četrdeset uništavajućih udaraca po svom zadnjem delu. Često
sam se od bolova skoro onesvestio. Međutim, padanje u nesvest nije bilo rešenje.
Kaplar bi mirno izlio na moje ispruženo telo vedro hladne vode i zaurlao da se
8
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
9
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
10
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
3. Prvi let
11
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
12
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
13
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
14
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
činjenicom da lovački avion udaljen nekoliko kilometara nije nimalo lakše otkriti
nego zvezde na dnevnom nebu.
Pilot koji prvi otkrije neprijatelja i prikrade mu se, može da izbori sebi
neprocenjivu prednost. Postupno, i sa sve više vežbe dali smo se u lov na zvezde.
Zatim smo napravili još korak dalje. Kada smo primetili poneku zvezdu i utvrdili
njen položaj okrenuli smo oči za devedeset stepeni i brzo vratili pogled, da bismo
se uverili da ćemo je ponovo ugledati. Na takvim sitnicama se kale pravi piloti
lovci.
Čini mi se da je sasvim nemoguće ubediti u važnost te neobične sposobnosti
čoveka koji ne razume, ili ne poznaje i najmanje detalje bitne za odluku o životu i
smrti u delićirna sekunde vazdušnog dvoboja. Znam, da me u svih dve stotine
vazdušnih borbi sa neprijateljskim avionima, osim u dva kraća navrata, protivnički
lovci nisu nikada iznenadili i nisu mi oborili nijednog pratioca.
U svim slobodnim trenucima, tokom školovanja u Cučijuri, tražili smo način
kojim bismo skraćivali vreme reakcije i usavršili naše pokrete. Omiljena veština
bila je hvatanje muva u letu. Verovatno smo izgledali smešni kada smo mlatarali
rukama po vazduhu, ali je posle nekoliko meseci svaka muva, koja nam je preletela
ispred lica gotovo sigurno završavala u našim rukama. Sposobnost da se ovlada
iznenadnim i tačnim pokretima potrebna je zbog uskih kabina naših lovačkih
aviona.
Ta izoštrenost refleksa nam je ponekad priskočila u pomoć na sasvim
neočekivani način. Nas četvorica smo jurili autom brzinom od sto četrdeset
kilometara na čas po uskoj cesti, kada je vozač iznenada izgubio kontrolu nad
vozilom i izleteo van ruba druma. Sva četvorica smo kao jedan otvorili vrata i
doslovno izleteli iz automobila.
Bilo je nekoliko udaraca i modrica, ali niko od nas nije pretrpeo ozbiljnije
povrede, iako je vozilo bilo potpuno uništeno.
15
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Dvadeset i pet učenika 38. klase podoficira, među kojima sam bio i ja,
završilo je školovanje krajem 1937. godine. Proglasili su me najboljim pitomcem
te godine, i kao nagradu mi uručili srebrni sat, dar našeg cara. Naša grupa od
dvadeset i pet mladića bila je tužan ostatak od sedamdeset pitomaca, koje su
nekada pažljivo izabrali od hiljadu pet stotina prijavljenih kandidata. Iza nas je bilo
osnovno i puno puta omrznuto školovanje. Morali smo, međutim, pre nego što nas
pošalju u borbe u Kinu, da izdržimo dopunski staž u jedinicama.
I pored odlične i teške obuke, neprijateljski piloti su kasnije ubili većinu
drugova iz moje grupe, još pre nego sto je nesrećnicima uspelo da postignu svoju
prvu pobedu. ćak sam ja, koji sam bio obdaren izvanrednim sposobnostima, mogao
već u svom prvom vazdušnom dvoboju da postanem žrtva, da je protivnik bio malo
agresivniji u našem sukobu. Nema sumnje, da sam se u svom prvom vazdušnom
okršaju vrlo nespretno muvao po nebu i da su mi pomoć drugova i neiskustvo
neprijateljskog pilota spasli život.
Za mene je vazdušni dvoboj uvek bio težak i zamoran zadatak, koji je
izazvao gotovo nepodnošljivu napregnutost. Tada, kada su iza mene već bili prvi
dvoboji, i kada sam imao na savesti više neprijateljskih aviona, redovno sam se
vraćao iz žestokih vazdušnih sukoba sav iscrpljen. Uvek je nostojala mogućnost da
učinim neku naizgled sasvim beznačajnu grešku, koja bi svakako značila smrt u
plamenu, u svim vazdušnim akrobacijama, strmim zaokretima, zaokretima sa
minimalnom brzinom, kovitima, poluvaljcima, valjcima, sporim valjcima,
petljama, imelmanima, okušavanju, vertikalnom penjanju i padanju kao list — u
svim tim i još mnogim drugim akrobacijama mogla bi najbeznačajnija greška da
me uništi. Na kraju rata bio sam jedini preživeli od tih dvadeset i pet mladića moje
klase. Dug i težak rat u vazduhu, koji nam je u početku toliko obećavao, izrodio se
u strašnu moru kada smo se, na kraju, beznadežno borili protiv sve veće poplave
neprijatelja koju nije bilo moguće zaustaviti.
Tridesetih godina je japanska mornarica svake godine iškolovala približno
sto pilota. Strogo rešetanje i izbacivanje, umanjilo je nekoliko hiljada sasvim
sposobnih pitomaca na smešno mali broj od sto, ili manje, završenih pilota. Da je
mornarica imala malo više para za svoje programe obuke i da je popustila u svom
nesnosnom režimu izbora novih učenika za pilote, verujem da bi Japan u drugom
svetskom ratu imao više ratnih uspeha. Nema sumnje, kraj bi bio isti. Međutim,
strahoviti porazi, koje su poslednje dve godine rata pretrpele naše vazduhoplovne
jedinice, ne bi bili tako bolni. Još kada je rat na Pacifiku počeo, i kada su gubici
školovanih pilota otkrili uznemirujuću potrebu za sve većim prilivom novih,
mornarica je popustila u svom besmislenom režimu obuke. Tada je, međutim, već
16
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
bilo prekasno. Spremnost pilota koje smo obučili u toku rata bila je najblaže rečeno
problematična. Ubeđen sam, da bi svih četrdeset i pet pitomaca isključenih iz moje
klase za vreme školovanja u Cučijuri, bili mnogo bolji nego mladići koji su obuku
završili tokom rata.
Posle završnog ispita rasporedili su nas u razne letačke jedinice da bismo u
njima stekli praksu. Mene su poslali u pomorske baze Oita i Omura, na severu
ostrva Kjušu. U obema smo vežbali letenje sa kopnenih aerodroma i nosača
aviona. Kada sam prvi put video kolika je uvežbanost pilota sa nosača aviona, bio
sam snažno potresen.
Njihove akrobacije su me iznenadile, jer su ih izvodili neverovatnom
spretnošću. Uprkos svom dugom školovanju, tada sam prvi put posumnjao u svoje
sposobnosti. Hoću li uspeti da postanem takav majstor u vazduhu kao oni?
Posebne teškoće mi je pričinjavalo sletanje na nosač aviona. Mesec dana
napornog vežbanja — prilaženja i dodirivanja, prilaženja i dodirivanja ponovo i
ponovo — konačno je otklonilo moje sumnje. Neobično je da posle tog školovanja
više nikad nisam poleteo ili sleteo na nosač. Sve letove za vreme rata izvršio sam
sa kopnenih aerodroma.
Posle tri meseca vežbanja na aerodromima i nosačima aviona dobio sam
naredbu kojom su me premestili u vazduhoplovnu bazu Kaohsjung na, u to vreme,
japanskom ostrvu Formozi. Tempo mornaričkog života se tih dana ubrzao. Rat u
Kini se širio na sve veća područja i iznenada se javila hitna potreba za sve većim
brojem pilota lovaca, čak i takvih početnika kao što sam ja.
Sa Formoze su me prekomandovali u Kjukijang u jugozapadnoj Kini i tamo
sam maja 1938. godine doživeo svoju prvu borbu — za koju ne bih mogao da
kažem da je bila srećan početak. Komandantu puka u Kjukijangu nije se činilo da
vredi slati novajlije u svakodnevne vazdušne okršaje, jer je bio ubeđen da bi
svojim neiskustvom skrenuli na sebe pažnju pilota veterana koji su leteli na
kineskoj strani. Zato me je prilično dugo slao na letove nisko iznad bojišta, da
pomažemo operacije kopnene vojske. Ti letovi bili su sve drugo nego opasni:
japanska armija je na zemlji skršila sav otpor neprijatelja, a u vazduhu iznad
bojišta bilo je slabog otpora. Prolazile su nedelje i ja sam besneo, jer su me i dalje
slali na te letove podrške. Goreo sam od želje, vređalo mi je ponos, da sam
mornarički pilot druge klase i odlučio sam da ću se najvećom hrabrošću ustremiti
na neprijateljske avione.
Dvadeset i prvog maja bio sam lud od oduševljenja kada sam svoje ime
otkrio među petnaest pilota koje su izabrali da sledećeg dana polete u uobičajenu
patrolu na Hankov. Ime Hankov davalo je nade za okršaj, jer je tamo bio glavni
kineski nacionalistički aerodrom.
Godine 1938. nismo raspolagali lovcem Zero (Micubiši Zero 52) koji sam
kasnije u borbama tako dobro upoznao. Leteli smo na lovcima micubiši tip 96,
17
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
koga su Saveznici kasnije nazvali klod (Claude). Bili su spori i nisu imali naročito
veliki dolet. Stajni trap bio je neuvlačeći, a kabina je bila bez krova nad glavom.
Naših petnaest lovaca je dvadeset i drugog rano poletelo iz Kjukijanga i u
penjanju se razvrstalo u pet odeljaka u obliku klina. Vidljivost je bila vanredna.
Devedeset minuta leta od naše baze do Hankova bilo je slično školskom krstarenju.
Nijedan neprijateljski lovac nije se digao u vazduh da napadne našu formaciju i
nijedan protivavionski top nije pokušao da nas uznemiri. Izgledalo je potpuno
neverovatno da ispod nas besni rat.
Sa visine od tri hiljade metara smo aerodrom u Hankovu videli neobično
jasno. Sveza zelena trava se presijavala na jutarnjem suncu i zato nam se glavni
neprijateljski aerodrom učinio sličnijim velikom, pažljivo negovanom igralištu za
golf. Lovcima, međutim, nisu potrebni takvi sportski objekti i te tri tačke koje sam
video da se brzo kreću i dižu ka našim avionima bili su neprijateljski lovci.
Zatim su se iznenada našli na našoj visini, sada veliki, crni i moćni. Bez
upozorenja — bar se mom iznenađenom mozgu tako učinilo — jedan od
neprijateljskih lovaca se izdvojio iz svoje grupe i zapanjujtićom brzinom ustremio
na mog lovca. Za tren su se rasplinuti svi pažljivi i razrađeni planovi o tome šta ću
raditi u svom prvom sukobu. Osećao sam kako moji prenapeti mišići nervozno
pulsiraju i mada je neprijatno da se danas toga prisećam, istina je da sam se tada
tresao od uzbuđenja i iznenađenja, što je taj pilot izabrao baš mene za svoj cilj.
Više puta sam razmišljao o tome da sam se u tim kritičnim trenucima
ponašao nerazumno i čitalac će se sa tim mojim zaključkom sigurno složiti. Morao
bi da uzme u obzir, da su naše moždane reakcije na tri hiljade metara posle leta od
devedeset minuta na toj visini, sigurno manje pouzdane nego na zemlji. Vazduh je
redak i zbog toga u mozak dospeva manje kiseonika. Buka motora u otvorenoj
kabini i pištanje hladne vazdušne struje koja briše pored vetrobrana, zaglušuju.
Nema ni govora, da se može odahnuti za komandama; vrteo sam glavom da bi
osmotrio u svim smerovima, kako me ne bi uhvatili nepripravljenog, pomerao sam
komandnu palicu, pritiskivao pedale, ručicu gasa i buljio u instrumente i dugmad.
Jednostavno rečeno, bio sam potpuno zbunjen.
Zatim su mi u pomoć priskočile navike stvorene za vreme školovanja.
Posebno jedan savet za početnike u dvobojima potisnuo je sve druge: "uvek se drži
repa vodećeg lovca u svom klinu"! U zbrci pokreta ruku prilegao sam trake svoje
kiseoničke maske (kiseonik smo imali za dva sata leta, pa smo morali da ga
čuvamo za borbu i let iznad tri hiljade metara) i dao gas do kraja. Motor je
odgovorio snažnim bmjanjem i patuljasti lovac je prosto poskočio napred. Svuda
oko mene dopunski rezervoari za gorivo mahnito su se tumbali po vazduhu, jer su
već svi ostali japanski piloti povukli ručice pored sedišta. Sasvim sam zaboravio da
odbacim rezervoar sa opasnim eksplozivnim gorivom, koji je bio okačen ispod
18
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
trupa aviona i sada sam drhtavom rukom povukao ručicu. Moj rezervoar je
poslednji odleteo u dubinu.
Tada sam već bio van sebe. Sve sam činio polovično i zaboravio sam na sva
osnovna pravila vazdušnog boja.
Nije mi pošlo za rukom da vidim bilo šta se dešavalo sa strane i pozadi.
Nisam mogao više da primetim nijedan neprijateljski avion, i nisam imao pojma da
li pucaju na mene ili ne. Sve što sam video je bio rep moga vođe. U očaju sam
srljao za njegovim lovcem i svako ko nas je posmatrao morao je da pomisli da smo
vezani jedan za drugog.
Kada sam naposletku zauzeo pravilan položaj pratioca, pozadi i malo
ustranu od vodećeg lovca, toliko sam se pribrao da više nisam nezgrapno hvatao po
kabini. Duboko sam udahnuo i pogledao ulevo. U pravi čas. Dva blešteća
neprijateljska lovca ustremila su se na moj avion. Bili su sovjetski I-16 sa
uvlačećim stajnim trapom.
Imali su snažniji motor od našeg lovca micubišija 96, a uz to su I-16 bili brži
i pokretljiviji.
Opet sam zatajio. I, pri tom saznanju, iste sekunde, obuzela me nova želja za
životom. Ruke su bile nepokretne.
Nisam znao šta da učinim u sledećem trenutku. Umesto da skrenem u stranu,
ili poletim naviše, mirno sam nastavio napred. Po svim pravilima vazdušne borbe
morao sam da očekujem u takvom trenutku svoj kraj. Zatim su oba lovca
neočekivano, u trenutku kada je trebalo da me uhvate u svoje nišane, zaokrenula
iznad mene i nestala! Do kraja života neću moći da shvatim da mi se tako čudno
nasmešila sreća.
Odgovor je, međutim bio veoma prost. Pošto je vođa eskadrile već računao s
tim da ću se u svom prvom okršaju muvati po vazduhu — što se i dogodilo —
poverio je jednom iskusnom pilotu da me štiti s leđa. Taj lovac je sada napravio
oštar zaokret i pojurio za neprijateljskim avionima, koji su zbog toga prekinuli svoj
napad.
Ja još uvek nisam smislio ništa pametno. Naravno, izvukao sam se iz
smrtonosne zamke i leteo sam kao šlep, mlako da nisam ni primetio, da sam se
zbog iznenadne promene položaja našao sa svojim lovcem dobrih četiri stotine
metara iza jednog aviona u bekstvu. Sedeo sam u sedištu i pokušavao da mislim šta
bi moglo da se učini. Konačno sam se trgao iz otupelosti i dao u poteru za njim.
Uhvatio sam neprijateljskog lovca u nišan i pritisnuo okidač mitraljeza.
Ništa se nije desilo. Nervozno sam pritiskivao prekidač i preklinjao što su mi se
mitraljezi zaglavili, da bi se zatim na veliko razočaranje setio da nisam repetirao
mitraljeze, što je neophodno pri susretu sa neprijateljskim avionima.
Podoficir koji me je pratio u. svom avionu s leve strane očajavao je kada je
video kako sam se ušeprtljao u sedištu, pa je jurnuo napred, otvorivši vatru na
19
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
neprijatelja. Njegov rafal nije zakačio I-16 koji je neprestano skretao nadesno, kao
namerno u mom pravcu i našao se oko dvesto metara ispred mojih mitraljeza. Tog
puta sam bio spreman i pravilno sam otvorio paljbu iz mitraljeza. Meci su
promašili. Propustio sam još jednu zlatnu priliku.
Tada sam se zakleo, da ću oboriti tog pilota, pa makar morao i svojim
avionom da udarim u njega. Pod punim gasom smanjivao sam rastojanje između
lovaca, iako je neprijateljski pilot zaokretao, penjao se, spuštao i izvodio brze
manevre kojima je uspešno izbegavao metke koje sam sipao na njega. Njegovi
oštri zaokreti kojima je nameravao da mi zađe za rep pokazivali su da je neobično
nespretan, a njegovi svetleći meci su se beskorisno rasipali po nebu. Zaista,
neprijatelj ni za trenutak nije imao priliku da me uhvati, a ja to tada još nisam
shvatio, ali su to videli piloti drugih micubišija, koji su kružili visoko iznad
poprišta našeg dvoboja i budno pazili da se u slučaju potrebe obruše na
neprijateljskog lovca, ako bi me ovaj doveo u suviše opasan položaj.
Neprijatelj je naravno sve to znao pa je svu svoju pažnju usmerio samo na to
kako da umakne, a ne da me obori.
To ga je stajalo glave. Tek što sam izašao iz polupetIje, I-16 se našao jedva
sto pedeset metara ispred mene i već sam izrešetao zrnima njegov motor. Sledećeg
trenutka je iz nosa aviona prokuljao crni uljasti dim, i avion se strmoglavio ka
zemlji. Tek kada se neprijateljski lovac daleko dole pretvorio u gomilu ruševine i
nad njim se digla plamena lopta, video sam da sam potrošio gotovo svu municiju,
iako su nas neprestano upozoravali da to nikad ne smemo da dozvolimo. Svaki
pilot je morao da se trudi da do kraja sačuva nešto municije za povratak u bazu, za
slučaj da ga na putu napadnu neprijateljske lovačke patrole.
Užurbano sam se okretao i tražio druge micubišije, pa mi je srce prosto
zamrlo kada sam video da sam potpuno sam u vazduhu. Izgubio sam svoju grupu.
Moja pobeda je bila čista poruga, jer su mi je kao na srebrnom poslužavniku
servirali moji saborci, ti isti koje sam izgubio dok sam progonio neprijateljskog
lovca. Poniženje koje sam osetio zbog svojih zaista preglupih postupaka tako me je
pritiskivalo da sam bio na granici suza. Zaista su navrle kada sam kod ponovnog
pogleda uvis ugledao četrnaest micubišija koji su u pravilnom rasporedu polako
kružili, strpljivo čekali da se snađem i da im se pridružim. Čini mi se da sam
najmanje pet minuta jecao od stida.
Kada smo se vratili u Kjukijang, izvukao sam se potpuno iscrpljen iz sedišta.
Vođa grupe se sav pomahnitao stuštio ka mom avionu lica zajapurenog od besa.
"Sakai! Sve si..." siktao je. "Prokleta ludo Sakai! Pravo je čudo da si još živ!
Još nikad nisam video takvo nespretno i bezglavo letenje, još nikada u životu. Ti..."
Više nije izustio ni reći. Sav očajan i kajući se buljio sam u zemlju, i nisam
se uopšte pretvarao. Nadao sam se i silno želeo da mu ne popuste nervi, pa da me u
besu ne šutne ili udari. Bio je suviše izbezumljen, a da bi bio sposoban za fizičko
20
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
21
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
22
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
23
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
24
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
25
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
26
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
pokopali Mikiko. Kako bih bila srećna ja, njena majka, da je Mikiko mogla da ga
pročita pre svoje smrti! Bila je divna kći, dobra, bistra i tako anđeoska!
Danima sam plakala. Verujem da ćete biti zadovoljni kada saznate da smo
vaše pismo stavili u njen kovčeg i da ju je otpratilo u nebo. Molimo vas, primite
najdublju zahvalnost moga muža i mene za to vaše pismo. Sada ponizno molimo,
da vas Mikikina duša u nebu štiti od neprijateljskih zrna."
Misli su mi sasvim otupele. Bio sam sasvim pometen i bez snage. Još
nekoliko časova posle toga sam nepomično ležao u postelji i gledao u tavanicu, a
zatim sam Mikikinoj majci napisao dugo pismo, da bih joj izrazio svoje saučešće.
Uz pismo sam simbolično priložio nešto novca za njenu porodicu, da bi njenom
grobu darovali u moje ime neku sitnicu, kao što je to nalagao drevni običaj.
Više dana sam osećao strašnu nostalgiju za domom, čeznuo da ponovo
vidim svoju porodicu, majku, braću i sestre.
Nisam morao dugo da čekam da bih opet video svoj Japan. Dva dana posle
toga dobio sam naredbu za prekomandu kojom su me slali u puk u Omuri,
vazdušnoj bazi koja je bila najbliža mom rodnom mestu. Moj odlazak nije bio baš
veseo. Kapetan kontraobaveštajne službe me je ledenog lica upozorio: "Zbog
državne bezbednosti nećeš nikome u Japanu ni zucnuti o katastrofi. Jesi li
razumeo?"
"Da, gospodine. Zbog državne bezbednosti neću nikome u Japanu ni zucnuti
o katastrofi," ponovio sam kao odjek. Zatim sam pozdravio i otišao na pistu, gde
sam se ukrcao u transportni avion koji će da me odvede u domovinu.
27
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
6. Fudžiko Niori
28
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
radi potpunog ozdravljenja. Pisao sam joj da ću prema lekarskim obećanjima moći
ubrzo da letim i da ću, kada budem zdrav, naći priliku da je lično upoznam.
Njeno drugo pismo je već posle nekoliko dana bilo u mojim rukama. Fuđiko
mi je nadugačko pisala, kako živi i šta se svakog dana događa u njihovom mestu
Tokušimi na ostrvu Šikoku. Pošto sledećeg meseca u vazduhoplovnoj bazi Omuri
nisam imao pravog posla, posvetio sam prilično vremena pisanju pisama Fuđiki, a
sva njena sam više puta čitao. Njena pisma bila su izuzetno lepo napisana, pa sam
više puta posumnjao da joj možda nacrte za njena pisma daje majka, što je bio
prilično rasprostranjen običaj.
Novembra 1939. sam posle godinu dana dobio prvo odsustvo preko noći, da
bih mogao da posetim majku i druge rođake. Moje rane su već potpuno bile zarasle
i jedva sam čekao da otputujem kući. Vozom je to bilo svega sat vožnje. Znao sam
da će kod kuće žetva već biti pokupljena. Pirinčana polja i njive biće gole, jer se
približavala zima, mada to za mene uopšte nije bilo važno. Posle crvenkaste
kineske zemlje, rodna gruda mi se učinila gotovo kao bašta. I dok se voz primicao
mestašcu zagledao sam se u prelepe planine Kjušua, koje su se vrtoglavo dizale u
nebo pokrivene bujnim zelenilom gustih šuma i u potoke koji su se presijavali na
kasnom popodnevnom suncu.
Dok sam koračao po putu ka staroj kućici, nisam mogao da verujem svojim
očima. Velika masa se gurala u dvorištu i krišom pogledala na cestu i na mene.
Zatim je cela gomila krenula prema meni i počela da kliče u znak pozdrava.
Iznenađen sam primetio da moju majku prate sam predsednik opštine i omiljeni
učitelj. Nisu samo ta dva ugledna gospodina došla da mi lično požele dobrodošlicu,
već su se gotovo svi mesni činovnici sakupili oko mene i stiskali mi ruke u znak
toplog pozdrava.
Tada je mesni učitelj gromkim glasom rekao: "Dobrodošao u svoj dom
Saburo, junače našeg skromnog mesta!"
Zaista sam pocrveneo. Nikada nisam ni sanjao da tako nešto može da se
dogodi! Mucao sam i pokušavao da objasnim mesnom učitelju da sam sve pre nego
heroj i da sam samo mornarički podoficir koji je oborio tek jedan neprijateljski
avion.
"Ćuti, ćuti!", prekinuo me je, "dosta je tvojih prigovora. Sasvim je lepo što si
skroman, međutim, znamo da si u mornaričkoj školi izborio carev srebrni sat i da
su te proglasili za najperspektivnijeg letača celog našeg naroda!"
Nisam više izustio ni reći. U sećanju su mi iskrsli događaji od pre šest
godina kada sam se vukao po toj cesti, kada sam bio sramota svoje porodice, celog
mesta i kada su mi moji prijatelji iz detinjstva okretali leđa zbog sramote koju sam
im naneo. Da su ti ljudi znali kako sam se bezglavo muvao u sedištu za vreme te
prve vazdušne borbe, ili da su videli kako je moj kapetan bio bez reći od besa zbog
moje gluposti. A sada sve ovo... ovde! Bilo je neopisivo i potpuno me obuzelo.
29
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
30
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
31
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
oni gotovo svi bili asovi kojih su se neprijatelji bojali, jer su ostvarili potpunu
premoć u vazduhu iznad Kine. Najzad je stigla dobra vest. Bila je to naredba
kojom su me prekomandovali u vazduhoplovnu bazu Kaohsjung na Formozi.
Proteklo je tačno godinu dana od kako sam se vratio iz Kine i sav sam goreo od
nestrpljenja da se opet vratim u rat. Aerodrom u Kaohsjungu je postao glavna
japanska vazduhoplovna baza van matične zemlje i to što su me tamo premestili
značilo je da će me ubrzo poslati u nove borbe.
Još pre nego što sam otišao na Formozu kupio sam nešto što sam već
godinama želeo — fotoaparat lajku sa sočivom 2.0 koji je tada važio za najbolji na
svetu. Kupiti kameru verovatno za većinu ljudi, bar mi se tako činilo, ne bi moralo
da bude neki poseban doživljaj. Za mene je to tada predstavljalo čak nešto više o
tromesečne plate i progutalo mi je gotovo celu ušteđevinu. Kupio sam je sa sasvim
posebnom namerom. Naši lovci tada još nisu imali automatske kamere koje bi
počele da snimaju čim se pritisne okidač mitraljeza ili topova, a koje su za
američke pilote bile nešto uobičajeno. Lajka je bila kao stvorena za vazdušne
snimke iz moje kabine.
U Kaohsjungu me je čekalo veliko iznenađenje. Na aerodromu sam ugledao
nepoznate avione koji su se od naših micubišija 96 razlikovali kao dan od noći. Bili
su to novi lovci koji su se kasnije u svetu proslavili pod imenom zero. Blistajući i
krajnje moderan zero mi je zapalio maštu više nego ijedna stvar do tada na svetu.
Čak i na zemlji je otkrivao svoje savršene i čiste linije, najfinije koje sam do tada
video na nekom avionu. Sada smo imali na raspolaganju zatvorenu kabinu, snažan
motor i stajni trap koji se za vreme leta uvlačio u krilo. Umesto sa dva laka
mitraljeza starog micubišija, zeroi su bili naoružani sa dva teška mitraljeza i još sa
dva dvadesetmilimetarska topa.
Zero je imao gotovo dvostruku brzinu micubišija 96 i bio je prava pesma za
letenje. Avion je bio najosetljiviji i najpitomiji od svih koje sam do tada osetio pod
rukama, a reagovao je na najmanji pritisak prstiju na komandnu palicu. Kako smo
nestrpljivo čekali da bismo na tim izvanrednim novim lovcima sreli neprijateljske
avione.
Novog lovca smo poslali na probu pri okupaciji francuske Indokine gde smo
davali podršku iz vazduha kopnenim jedinicama koje su osvajale ključne položaje
u toj zemlji. To je značilo let bez sletanja od Kaohsjunga do 1300 kilometara
udaljenog ostrva Hajnan. Ta razdaljina je za lovačke avione bila nešto sasvim
neverovatno, tim pre što se većim delom letelo iznad mora. Proteklo je sasvim
glatko — pravo čudo za nas koji smo do tada bili naviknuti na avione micubiši 96
kratkog doleta.
Za vreme patroliranja nad našim okupacionim snagama koje su prodirale u
Indokinu, nismo naišli ni na kakav otpor. Ako zanemarimo neke sukobe manjeg
obima sa protivničkim francuskim jedinicama, naše armije su napredovale sasvim
32
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
33
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Nije ostalo ništa što je bilo vredno napasti. Naš napad je potpuno očistio
aerodrom od neprijateljskih aviona i više nije bilo nijednog lovca koji je mogao da
poleti. Većina ih je bila u plamenu ili razbijena. Kada smo se opet popeli na visinu
od dve hiljade metara, primetili smo da gore hangari i druge zgrade koje su
pogodile bombe naših bombardera. Mogli smo reći da je posao temeljno obavljen.
Bili smo razočarani što nije bilo nikakvog otpora u vazduhu pa smo još i dalje
kružili iznad aerodroma čekajući da stubovi dima od nekuda privuku neprijateljske
avione.
Tri zeroa su iznenada napustila formaciju i obrušila se ka zemlji. Tada sam
duboko ispod sebe primetio šareno obojen dvokrilac, koji je leteo iznad same
zemlje, tako da je gotovo morao da preskače ograde. Za tren su tri lovca dostigla
neprijateljski avion i zasuli ga kišom metaka i topovskih granata, ali bez uspeha,
jer je strani pilot spretno izmicao desno i levo, okrećući se svojim sporim avionom
na najbolje moguće načine, da bi umakao zrnima i granatama. Sva tri naša lovca su
se tada vinula uvis ostavivši neprijatelja nedirnutog.
Sada sam ja bio na redu, brzo sam uhvatio dvokrilca u nišan i pritisnuo
okidač. Nestao je mahnito zaokrenuvši ulevo, tako oštro da ni zero nije mogao da
ga prati. Još jedan zero se pridružio igri, pa smo se tada sva petorica bezuspešno
vitlali po vazduhu, da bi neprijatelja koji je bežao uhvatili u nišan. Taj pilot je bio
pravi majstor.
Dvokrilac se pojavljivao i nestajao kao duh, izvodio valjke, spirale i zaokrete
u nizu naizgled gotovo nemogućih manevara. Bili smo potpuno nesposobni da ga
uhvatimo u snop vatre.
Tada smo se iznenada našli pred vrhom niskog brda zapadno od Čengtuja.
Dvokrilac i njegov pilot nisu imali nikakvog drugog izlaza sem penjanja sporim
valjkom preko brda. To je bila greška, jedina presudna greška koju ne srne sebi do
dopusti nijedan pilot. Njegov trbuh je za trenutak blesnuo u mom nišanu i već su
topovske granate rasparale trup ispod njegovog sedišta. Dvokrilac je pao u
pljoštimičan kovit i tada ga je još jedan zero zasuo nepotrebnim granatama dok je
pilot za komandama neprijateljskog aviona već bio mrtav. Udario je u brdo i razbio
se.
To je bila moja druga pobeda, a prva na zerou.
Takav je bio naš poslednji napad na kineskom ratištu. Ubrzo zatim su nas
preselili u Junčeng, mestašce mnogo bliže Žutoj reci. Više sedmica smo patrolirali
u vazduhu, mada nismo sreli nijedan jedini neprijateljski avion.
Početkom septembra su se svi mornarički piloti vratili u Hankov gde smo se
iznenađeni našli pred viceadmiralom Eikičijem Katagirijem, komandantom
mornaričke avijacije u Kini. Admiral nam je rekao da će nas poslati natrag na
Formozu gde će nam "poveriti izvanredno važan zadatak". Admiral nije hteo da
34
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
kaže ništa detaljnije, mada nam je bilo svima jasno da svakog trenutka može da
započne rat sa velikim zapadnim silama.
Septembra smo opet bili na ostrvu. Sto i pedeset lovačkih pilota i jednak broj
posada naših bombardera se iz vazduhoplovne baze Kaohsjung preselilo na Tajnan,
gde smo se uklopili u novu tajnansku vazdušnu flotu.
Uskoro će ceo Pacifik da bude u plamenu.
35
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
7. Perl Harbor
36
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
37
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Filipinima. Posle toga nam je preostalo samo da čekamo. Posilni su nam doneli
doručak na pistu, gde smo sedeli pored naših aviona.
Približno oko tri časa izjutra, iznad aerodroma počela se stvarati izmaglica,
retka pojava u tim polutropskim krajevima. Oko četiri se pretvorila u maglu, gustu
kao čorba, smanjivši vidljivost na samo pet metara. Zvučnik komandnog tornja je
zatreštao: "Poletanje se odlaže na neodređeno". Naša nervoza je rasla kako je mrak
bledeo.
Neprestano smo gledali u časovnike i proklinjali maglu. Tako su prošla tri
časa a magla se još nije razišla.
Naprotiv, zgusnula se još više. Iznenada je zagrmelo iz zvučnika: "Pažnja!
Slušajte važno obaveštenje!" Piloti su u potpunoj tišini napregnuto slušali. "Jutros
u šest časova je specijalnim japanskim pomorskim snagama uspelo da iznenade
Amerikance na Havajskim ostrvima uništavajućim napadom." Iz mraka se razleglo
gromoglasno urlanje. Piloti su igrali od oduševljenja i udarali drugove po leđima,
mada ti krici nisu bili jedino izraz likovanja.
Mnogi letači su davali oduška nagomilanom besu zbog toga što su bili
prikovani za zemlju, dok su drugi avioni satirali neprijatelja.
Ovaj napad prouzrokovao je nešto sa čime smo sada morali da računamo.
Amerikanci su bili upozoreni da počinje rat i činilo nam se sasvim izvesnim da će
nas potpuno spremni dočekati na Filipinima. Kako se približavalo jutro, tako je
napetost rasla. Magla je poremetila naše planove, i još gore, omogućiće
Amerikancima da pošalju svoje bombardere sa Luzona i ulove naše avione na
zemlji u trenutku kada se magla bude digla.
Strelci su zauzimali svoje položaje u protivavionskoj odbrani. Mitraljesci su
ugurali pune šaržere u svoje mitraljeze i svi na aerodromu su napregnuvši uši
čekali da čuju brojanje neprijateljskih bombardera.
Začudo, do napada nikad nije došlo! Magla je počela da se diže oko devet
ujutro i tada nas je žudno očekivani glas obavestio da ćemo poleteti za jedan čas.
Svi piloti lovci i posade bombardera ušli su u svoje avione ne čekajući dalje
naređenje. Tačno u deset počela su da svetlucaju signalna svetla kroz zadnje
pramenove magle.
Bombarderi su jedan za drugim jurnuli niz dugu pistu. Jedan, dva, tri — i
šest bombardera je bilo u vazduhu, penjući se ravnomerno. Sedmi avion se zaletao
niz pistu kad mu se posle, približno, 350 metara pređenog put iznenada uvukao
desni točak. Uz strahovit kreštav urlik avion se na zemlji okrenuo na trbuhu i
plamen mu je obavio ceo trup. U zaslepljujućem sjaju plamena videli smo posadu
koja se izvukla iz olupine i poskakala na zemlju, pa izbezumljeno pobegla od
aviona. Sledećeg trenutka eksplodirale su bombe i strahovit udar je po tresao ceo
aerodrom. Niko od posade nije preživco eksploziju.
38
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
39
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
40
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
i odvojili joj krov. Lovac se zaneo, kao da se sapleo o nešto u vazduhu, okrenuo se
i strmoglavio ka zemlji.
Bila je to moja treća žrtva i prvi američki avion koji smo oborili iznad
Filipina.
Posle toga nisam video nijednog neprijateljskog lovca, ali su drugi piloti sa
svojim zeroima ulovili celu grupu aviona u vazduhu. Uveče, u Tajnanu, izjavili
smo u našim izveštajima da je u vazduhu oboreno devet aviona, a četiri verovatno,
dok je trideset i pet uništeno na zemlji. Protivavionski mitraljezi na aerodromu
Klark oborili su jedan zero, a još četiri su se srušila na povratku u bazu. U borbi sa
neprijateljem u vazduhu nismo izgubili nijedan avion.
41
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Drugog dana rata, 9. decembra vodili smo svoju najtežu borbu protiv žestoke
kišne oluje, koja zamalo nije nanela ozbiljne gubitke našim vazduhoplovnim
jedinicama. Toga dana smo rano odleteli za Luzon. Vreme je bilo tako loše da su
bombarderi morali da ostanu kod kuće. Oluja je besnela iznad Filipina i iznad
Formoze i do kraja dana smo uništili samo nekoliko aviona na zemlji. Siloviti
pljuskovi su na povratku razbili formaciju naših lovaca. Kiša je bila neverovatno
snažna. Na lake lovce su se slivali pravi potoci kiše kakve do tada nikad nisam
video. Kovitlajuće mase oblaka odvukle su nas sasvim nisko iznad površine
okeana. Na kraju smo se razdvojili u grupe od po tri lovca u obliku klina i svaka
grupa je sama brinula o svojoj bezbednosti. Voda, koju je razbešnjeni vetar
pretvarao u belu prašinu, je sa visine od petnaest do dvadeset metara izgledala
zastrašujuće. Nisam imao drugog izbora nego da letim na toj maloj visini, a oba
moja pratioca su morala da se grčevito prilepe za rep moga aviona i da se svim
silama trude da me ne izgube iz vida. Sate i sate smo se probijali ka severu, dok su
igle na meračima količine goriva padale sve niže i niže. Konačno, posle na izgled
beskrajnih časova, pojavio se iz oblaka južni rt Formoze. Kružili smo kroz pljusak,
sve dok nismo pronašli armijsku bazu blizu obale i s ostatkom goriva, jedva
dovoljnim da napravimo krug, sleteli smo na blatnjavu pistu. Trinaest naših lovaca
stiglo je pre mene. Kasnije, te noći, saznali smo da su tri naša lovca prinudno
sletela na malo ostrvo u blizini tog aerodroma. Nismo, međutim, izgubili nijednog
pilota.
Te večeri smo imali prvi put pravi odmor posle tri meseca od kada smo
prekomandovani na Formozu.
Neugledna krčma u zaseoku kod toplih izvora učinila nam se kao pravi raj.
Dugo smo se kvasili u kadama i na kraju se predali dubokom snu. Trećega dana
rata ću se dugo sećati, jer sam 10. decembra oborio svoj prvi B-17 i prvu leteću
tvrđavu koju su Amerikanci izgubili u borbi. Posle rata sam saznao da je baš tim
bombarderom pilotirao kapetan Kolin Keli, američki vazduhoplovni heroj.
Ka Luzonu smo poleteli tek u deset prepodne, jer su pre toga svi lovci morali
da odlete na Tajnan da bi se tamo okupili, snabdeli municijom i dobili nova
naređenja. Iz Tajnana smo odleteli u formaciji od dvadeset i sedam lovaca. Na
aerodromu Klark nismo uspeli da otkrijemo nikakav cilj. Pola časa smo kružili
iznad spaljene američke baze i nismo mogli da primetimo nijedan avion ni na
zemlji ni u vazduhu.
Zatim se grupa okrenula ka severu da bi kod Vigana stražarila iznad
japanskog konvoja sa desantnim trupama.
42
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Jedna laka krstarica od 400 tona tipa Nagara i šest razarača pratilo je četiri
transportna broda. Američki izveštaj o tim pomorskim jedinicama, zasnovan na
izjavama preživelih članova posade kapetana Kelija, znatno je preuveličavao broj
brodova. Prema američkom izveštaju, naše snage su sačinjavali bojni brod Haruna
od 29.000 tona, šest krstarica, deset razarača i petnaest do dvadeset transportnih
brodova.
Kružili smo dvadeset ili možda dvadeset i pet minuta na visini od 5400
metara iznad naših transportnih brodova, kada sam odjednom primetio tri velika
kruga na vodi blizu brodova. Bili smo previsoko da bismo mogli da primetimo
vodene stubove od eksplozija bombi, ali su tri kruga očigledno bila njihova
posledica. Sledeći pogled je otkrio da nijedan od brodova nije bio pogođen, iako su
Amerikanci tvrdili da je nepostojeći bojni brod dobio jedan direktan pogodak a dva
veoma blizu, pa su ga ostavili obavljenog dimom, dok je, kako su naveli, nafta u
velikim količinama isticala iz njega u more.
Moji drugovi i ja bili smo iznenađeni činjenicom da je neprijatelj napao
uprkos prisustvu naših zeroa.
Bombardere nismo ni videli! Posle nekoliko trenutaka osvrtanja na sve
strane ugledao sam usamljeni B-17 koji je na oko 1800 metara iznad nas bežao
prema jugu. Upozorio sam drugove na usamljeni bombarder pa smo nastavili da
tragamo za ostalima koji su sigurno učestvovali u napadu. Još nikada nismo čuli da
bi bombarderi leteli bez pratnje, još manje da bi se usamljeni bombarder pojavio u
oblasti za koju se znalo da u njoj patrolira na desetine neprijateljskih lovaca. Iako
nam se činilo prosto neverovatnim, taj B-17 napao je sasvim sam, i to doslovce
ispred nosa svih naših aviona. Tome pilotu zaista nije nedostajalo hrabrosti.
Naš vodeći avion nam je signalizirao da krenemo u poteru za neprijateljem,
pa su se svi lovci, izuzev tri koji su ostali pozadi da zaštite naš konvoj, pojurili za
bombarderom. B-17 je bio iznenađujuće brz i tek pod punim gasom uspeli smo da
mu se približimo na rastojanje odakle smo mogli da ga napadnemo. Približno
osamdeset kilometara severno od aerodroma Klark rasporedili smo se za napad.
Iznenada su se pojavila tri zeroa, kao da su iznikla ni iz čega, i presekla put letećoj
tvrđavi. Očigledno su bili iz kaohsjunškoga puka, koji je tog dana pre nas
mitraljirao aerodrom Nikols. Tada nam je neprijatelj još uvek bio van dometa
mitraljeza i topova i videli smo kako su se tri lovca iz kaohsjunškoga puka
razdvojila i odozgo krenula u napad na veliki avion. Bombarder je nastavio mirno,
kao da mu zeroi nisu smetali više od komaraca. Redak vazduh na visini od 6600
metara davao mu je prednost, jer je znatno smanjio mogućnosti zeroa.
Tada se naših sedam lovaca pridružilo trojici iz Kaohsjunga i počeli smo da
napadamo. Bombarder je nastavio bezbrižno, čak i kada su svi avioni krenuli u
napad. Bilo je potpuno nemoguće da deset zeroa izvrši koncentrisani napad na
bombarder, jer smo u razređenom vazduhu mogli lako da pogrešimo u pilotaži i da
43
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
udarimo u neki od naših aviona. Zato smo se prestrojili u dugu kolonu i jedan za
drugim napadali na leteću tvrđavu, tako da je svaki praktično sam vodio borbu sa
neprijateljem. Taj način je bio dug. Nervirao sam se jer je trebalo dugo da se čeka
svoj red. Kada je svih deset zeroa okončalo svoj napad, ostali smo zapanjeni.
Izgledalo je da nijedno mitraljesko zrno, ili topovska granata nisu pogodili
bombarder.
To je bilo naše prvo iskustvo sa B-17. Neubičajene dimenzije aviona bile su
razlog za pogrešne procene rastojanja od cilja. Pored toga, izuzetna brzina
bombardera, koju nismo znali da ocenimo, obezvredila je naše nišanske uređaje.
Tokom celog našeg napada stalno su pucali iz mitraljeskog gnezda tvrđave.
Srećom, preciznost neprijateljskih strelaca nije bila bolja od naše.
Posle napada sam primetio da smo se našli iznad aerodroma Klark pa smo
verovali da je pilot leteće tvrđave sigurno pozvao u pomoć američke lovce. Avion
smo morali da uništimo što pre, da ne bismo sami bili uhvaćeni u zamku. Bilo je
sasvim jasno da je potpuno besmisleno da nastavimo napade na bombarder iz
obrušavanja od pozadi. Tada sam se odlučio da ga napadnem pravo s leđa. Imao
sam veliku sreću u tome da prvi modeli B-17 nisu imali repni turelni mitraljez, jer
inače nikako ne bih mogao da zadržim srner. Pod punim gasom sam zašao za rep
bombardera i počeo da mu se približavam kako bih lakše otvorio vatru na njega.
Još dva lovca su sledila moju nameru, pridružila mi se, pa smo krilo uz krilo
jurnuli na žrtvu da je uništimo.
Mitraljezi tvrđave su sevali, dok je pilot svojim avionom krivudao kao riba,
da bi strelcima na boku dao priliku da nas uzmu na nišan. I pored besomučnog
odbrambenog letenja, neprijateljska zrna su prolazila pored naših aviona. Prestigao
sam dva pratioca i otvorio vatru. Komadi metala su počeli da se otkidaju od desnog
krila aviona i zatim se pojavio tanak beli trag. Ličio je na benzin koji curi, ali
mogao je da bude i dim. Nastavio sam da gađam u oštećeni deo krila u nadi da će
moje topovske granate pogoditi rezervoar goriva, ili kiseonički sistem. Tada je iz
magličastog belog traga buknuo plamen. Mitraljezi bombardera su prekinuli
paljbu; izgleda da je izbio požar u trupu. Morao sam da prekinem napad, jer mi je
nestalo municije.
Skrenuo sam u stranu u nameri da zerou iza mene pružim priliku za napad.
Pilot se jarosno zalepio za rep bombardera zasipajući ga mecima i granatama.
Međutim, već je bio dovoljno oštećen i još pre nego što mu se drugi lovac dovoljno
približio, B-17 je oborio nos i poletio ka zemlji. Za čudo, krila su izdržavala
naprezanje i pilot bombardera je očigledno nameravao da prinudno .sleti na
aerodrom Klark. Obrušio sam se za oštećenom tvrđavom i držeći rastojanje od
nekoliko stotina metara slikao sam je svojom lajkom. Uspeo sam da napravim tri
ili četiri snimka. Kada je bio na oko dve hiljade metara visine iskočila su trojica s
44
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
45
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
9. Amajlija
Te večeri sam dobio više pisama od porodice i mali omot od Fuđiko. Poslala
mi je pamučni pojas da ga obavijem oko stomaka, a krasilo ga je hiljadu crvenih
bodova — starodrevni japanski talisman protiv neprijateljskih kuršuma.
Fuđiko je pisala: "Danas su nam saopštili da je naša domovina ušla u veliki
rat protiv Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Preostaje nam samo da se molimo
da izvojujemo konačnu pobedu i da vas sreća prati u borbi.
Ja i Hacujo-san smo poslednjih dana stajale po nekoliko časova na uglu ulice
i zamolile 998 žena koje su prolazile da nam svaka ušije po jedan bod u taj pojas.
Tako je sada u njemu hiljadu bodova, koje je izvezlo hiljadu žena. Želimo da taj
pojas nosiš na svome telu i molimo se da te sačuva od zrna neprijateljskih
pušaka..."
U stvari, malo je japanskih letača verovalo u takve amajlije. Znao sam,
međutim, kako je teško bilo za Fudžiko i moju sestričinu da duge časove stoje po
zimskom mrazu na ulici. Resio sam, naravno, da ga nosim i obavio sam ga oko
pasa.
Fuđikino pismo rne je navelo na razmišljanje. Prvi put te noći mislio sam na
neprijateljske pilote koje sam oborio. Shvatio sam da su i oni ljudska bića kao i ja,
a ne samo nepoznati delovi aviona. To je izazvalo neočekivano i tužno osećanje,
ali je odgovor bio kao i za sve druge stvarnosti rata samo jedan — ubiti ili biti
ubijen.
Narednih deset dana nastavili smo uobičajene letove od Formoze do
Filipina, a zatim su nas prekomandovali u vazdušnu bazu Džolo na ostrvu Sula, na
pola puta između Mindanaoa i Bornea, a gotovo 2000 kilometara daleko od našeg
aerodroma u Tajnanu. Tridesetog decembra u devet prepodne poleteo sam zajedno
s ostalih dvadeset i šest lovaca na 2000 kilometara dug put do nove baze. Tamo su
nas već čekale nove naredbe, pa smo odleteli još 430 kilometara na jug do
Tarakana na istoimenom ostrvu ispred istočne obale Bornea. Ceo taj let protekao je
bez posebnih događaja. Nismo sreli nijedan neprijateljski avion.
U januaru je neprijatelj prvi put vratio udarac našim jedinicama. Jedne noći,
kasno, usamljeni B-17 iznenadio je sve naše snage na Tarakanu. Niz bombi sručilo
se na barake inženjeraca, koje su bile savršen cilj za nevidljivi bombarder, jer su
inženjerci glupo prekršili naredbu o zamračenju. Eksplozije bombi ubile su više od
sto ljudi, još mnoge ranile i srušile grupu zgrada. Nijedan zero nije mogao da se
podigne u vazduh, jer je vazduhoplovna baza u Tarakanu bila među najgorima na
celom području Indonezije. Čak su i danju poletanja i sletanja bila krajnje opasna
zbog klizavog blata na pisti. Još kada smo tamo doleteli, dva zeroa su preletela
oštri kraj piste i slupala se. Komandant baze se razbesneo i naredio mornaričkom
46
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
pilotu prve klase Kunijošiju Tanaki i meni da noću patroliramo iznad aerodroma.
Tanaka je bio bivši as iz Kine sa dvanaest pobeda i na Pacifiku je kasnije još
oborio osam neprijateljskih aviona do trenutka kada je bio teško ranjen i proglašen
za nesposobnog.
Noćno letenje je bilo teško i opasno. U to vreme zero uopšte nije bio
sposoban za noćna dejstva, pa ni Tanaka ni ja nismo znali šta da radimo u slučaju
da neprijateljski bombarderi ponovo napadnu. Srećom po nas i bazu, nismo bili
ponovo uznemiravani.
Dvadeset i prvog januara je jedan naš konvoj isplovio iz tarakanske luke sa
zadatkom da sudeluje u operaciji iskrcavanja kod Balikpapana na donjem Borneu.
Vrhovni štab je naredio našoj grupi da ga štitimo iz vazduha, ali pored najbolje
volje mi smo mogli da pošaljemo samo nekoliko malobrojnih lovačkih patrola nad
lako ranjive transportne brodove.
Iako se u javnosti mislilo da raspolažemo velikim brojem lovaca, u prvim
mesecima 1942. godine imali smo na celom tom prostranom području
indonezijskog i filipinskog arhipelaga manje od sedamdeset lovaca. Pored toga,
veliki broj lovaca nalazio se na opravkama posle borbi ili na obaveznom remontu
posle sto pedeset časova letenja, tako da smo za borbu u ma kom trenutku
raspolagali sa približno trideset aviona.
Sredinom januara su počeli da pristižu bombarderi B-17 u neprijateljsku
bazu Malang na Javi i da napadaju naše snage na Filipinima i po celoj ovoj oblasti.
Ovi avioni pokazali su se veoma efikasni u uništavanju kopnenih snaga na
ostrvima, ali ih je bilo premalo da bi ugrozili uspešno izvođenje naših operacija.
U poslednjem mraku, pred zoru 24. januara, još jednom smo se uverili u
očiglednu nepodobnost zeroa za noćne borbe. Neka američka grupa ratnih brodova
napala je japanski konvoj kod Balikpapana i u munjevitom, dobro organizovanom
napadu potopila nekoliko transportnih brodova. Mi smo biti potpuno nemoćni da
našima pružimo bilo kakvu pomoć, a u međuvremenu su se američki napadači već
udaljili na otvoreno more van domašaja. Čak i po danu smo nad Balikpapan mogli,
obično, da pošaljemo samo patrolu od tri aviona.
U proleće 1942. pojavile su se na našem bojištu prve leteće tvrđave sa
repnom turelom. Do tada smo velike avione napadali tako što smo im prilazili s
leđa iz obrušavanja i gađali ih dugim rafalima od repa do nosa, pa zatim prošišali
pored njih. Ubrzo smo se uverili da na taj način ne možemo mnogo nauditi čvrsto
građenom i jako oklopljenom B-17. To saznanje je, mnogo više nego ugradnja
repne turele na letećim tvrđavama, dovelo do brze promene naše taktike napada.
Odlučili smo se za čeoni napad, tj. letiš pravo na tvrđavu koja prilazi i njen prednji
deo zasipaš mecima i granatama. U početku se to pokazala dosta uspešno, ali smo
ubrzo odustali od takvog načina napada, jer su piloti bombardera iznenadnim
odbrambenim manevrima uspevali da avion okrenu tako da je većina njegovih
47
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
48
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Konvoj je bio netaknut. Našli smo se opet iznad B-17, koji su okretali u
širokom luku od 180 stepeni vraćajući se u prvobitni smer i tražili smo drugi
mogući talas aviona. Nebo je bilo čisto.
Opet sam se vratio u pređašnji položaj, približio 800 metara iznad zadnjeg u
njihovoj formaciji. Sada sam video svojim očima ono što se dan pre desilo Tanaki.
Gurnuo sam naglo palicu napred i u obrušavanju se okrenuo na leđa. Lovac je
naglo povećao brzinu. Neprestano sam gurao palicu napred, leteo vertikalno i
pucao iz svih oružja. Nikakvog rezultata. Činilo mi se da je nebo oko mene puno
letećih tvrđava, a svetleća zrna su parala vazduh kad smo prošišali kroz
neprijateljsku formaciju. Nepogođeni smo se provukli kroz njih, još jednom se
popeli, da bi se strmo obrušili.
Izabrao sam jedan bombarder, na koji sam se obrušio obrćući se oko
uzdužne ose trupa. Ovog puta je bio moj!
Posmatrao sam granate, koje su se rasprskavale u vidu crvenih i crnih
eksplozija, kidajući trup. Sigurno će sada da padne. Delovi metala — veliki
komadi, otkidali su se i odletali od B-17 u vazdušnu struju. Bočni i leđni mitraljezi
su umukli, jer su moje granate našle svoj cilj.
Ništa! Nigde plamena niti bilo kakvog traga dima koji bi se izvlačio iz
aviona. B-17 je nastavio u grupi.
Oštro smo zaokrenuli, popeli se i pošli u treći napad. Neprijateljska
formacija je letela napred, kao da je neosvojiva, kao da se ništa nije dogodilo. Treći
put sam se obrušio na bombarder, koji sam pre toga pogodio.
Opet sam ga ulovio u svoj njegovoj veličini. Kroz nišan sam video kako
moje granate eksplodiraju na njemu, kidaju komade metala od krila i trupa i
raznose unutrašnjost na delove. Za nekoliko sekundi prošišao sam pored aviona i
povukavši palicu popeo sam se u velikom strmom zaokretu.
Avion je još uvek bio u formaciji. Nikakvog znaka vatre ni dima. Svaki put
kad smo se obrušavali na B-17, njegovi strelci su nas dočekivali snažnom
odbrambenom vatrom kojoj je očigledno smetala zbijenost formacije.
Do tada nisam primetio da je zero oštećen i još dva puta sam napadao,
okretao se, obrušavao i izvodio valjak.
Uehara me je pratio i obojica smo istovremeno otvarali vatru iz mitraljeza i
topova. Svaki put smo videli kako zrna i granate pogađaju bombarder, ali
očigledno bez rezultata. Kada smo upravo završili šesti napad, osam B-17 se
razdvojilo u dve grupe. Četiri su krenula na desnu stranu, a druga četvorica na
levu. Uehara je uzbuđeno pokazao na grupu koja je skrenula desno: tanak crni trag
se vukao za jednim od levih motora trećeg B-17.
Znači, taj je dobio svoje, mada to do tog trenutka mi nismo primetili.
Zaokrenuo sam u nameri da pođem za četvoricom bombardera i dodavši gas do
kraja počeo sam se brzo približavati oštećenom avionu. Bio je načet i zaostajao je
49
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
iza ostala tri aviona svoje grupe. Kada sam mu se približio ugledao sam umesto
repne turele zdrobljenu olupinu, a mitraljezi su ćutali. Približio sam mu se
najvećom brzinom na udaljenost od pedeset metara i pritisnuo na okidač. Ispalio
sam i poslednji metak iz mitraljeza i topova u tu olupinu. Odjednom je iz
bombardera pokuljao oblak crnog dima, zatim se za trenutak postavio na nos i
nestao u gustom sloju oblaka ispod nas.
Po povratku u Tarakan izvestio sam svog pretpostavljenog poručnika Šingu
o pojedinostima toga leta. Ostali piloti su se sakupili oko nas da čuju detalje o
obaranju tvrđave. Po njihovom mišljenju bilo je skoro pravo čudo što sam se vratio
čitav, jer su mitraljezi osam tvrđava istovremeno tukli po meni.
Moji mehaničari su našli samo tri rupe koje su neprijateljska zrna napravila
na površini blizu kraja krila moga aviona. Nikada nisam bio praznoveran, ali se
tada nisam mogao uzdržati i rukom sam pomilovao amajliju koju mi je poslala
Fuđiko.
Vrhovna komanda mi je ovaj bombarder priznala kao verovatnu pobedu.
Dva dana kasnije, jedan japanski izviđački avion javio je da je jedan B-17
prinudno sleteo na malo ostrvo između Balikpapana i Surabaje.
50
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Nekoliko godina posle završetka rata čitao sam toliko hvaljeno istorijsko
delo kontraadmirala Semjuela Eliota Morisona "Istorija pomorskih operacija SAD
u drugom svctskom ratu". Morison se još jedanput pokazao kao rečit istoričar i u
svom radu izneo je obiman dokumentacioni materijal.
Žalosno je, međutim, što u tom delu opisuje izvesne delove ratne istorije bez
bilo kakve realne osnove. Pri tom mislim na operacije u kojima smo osvojili tzv.
Holandsku Istočnu Indiju, a posebno njen najveći bastion Javu.
Kod analize tih akcija admiral tvrdi da smo pobedili "pre zahvaljujući
nadmoćnosti i obmanama, nego znanjem".
Posebnu pažnju posvetio je porazu holandskih i savezničkih brodova
februara 1942. godine. Morison nije usamljen u svojim tvrdnjama. I drugi
podjednako cenjeni američki istoričari zaboravljaju da unesu u svoje
"dokumentovane izveštaje" detalje o najvećoj vazdušnoj bitki koja se odigrala do
tog časa na celoj oblasti Pacifika.
Svakako, moje mišljenje kao pilota podoficira o tom sukobu je mnogo manje
cenjeno od mišljenja pisca koji nastoji da obuhvati čitav rat. Međutim, moje učešće
u delu tih februarskih operacija može biti od koristi svima onima, koji proučavaju
ratovanje na Pacifiku.
Borbe za Javu su se stvarno završile 26. februara pobedom japanskih ratnih
brodova nad savezničkim pomorskim jedinicama u tom području. U najvažnije
uzroke koji su doveli do poraza svakako spada nedostatak zaštite iz vazduha koju
su saveznički brodovi tako beznadežno zahtevali. Međutim, nigde nisam pročitao u
američkim verzijama tog rata da su savezničke vazdušne snage bile uništene u
divljoj borbi koja se odigrala 19. februara iznad Surabaje, kada se ukupno
sedamdeset i pet lovaca sa obe strane sukobilo u do tada najvećem vazdušnom
okršaju. Upravo ta pobeda japanskih lovaca nad savezničkim, a nikako napad naših
bombardera na neprijateljske aerodrome, ostavila je savezničke brodove bez
vazdušne zaštite i doprinela njihovom potpunom uništenju.
Četvrtog februara 1942, odleteo sam sa većinom ostalih pilota na aerodrom
na Balikpapanu. Već sledećeg dana smo poslali u vazduh prve patrole iznad tog
područja. Akcije su bile brze, a neprijatelj snažan i agresivan. U zvaničnom
japanskom izveštaju 5. februara priznata mi je pobeda u nizu vazdušnih borbi.
Sledeće nedelje su izviđački avioni prikupili podatke da neprijatelj
koncentriše snage u oblasti Surabaje i da tamo već ima ukupno pedeset do šezdeset
lovaca Kertis P-36 Mohok (Curtiss Mohawk), Kertis P-40 Tomehok (Tomahawk) i
Brevster F 2A Bafalo (Brewster Buffalo), koji treba da se suprotstave našoj invaziji
na Javu.
51
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
52
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
53
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Kada sam ponovo bio na visini od 3500 metara, primetio sam oko dvanaest
zeroa koji su kružili u pravilnom rasporedu. Nekoliko retkih preostalih holandskih
lovaca nestajalo je u daljini u vidu crnih tačaka. Borba je trajala šest minuta.
Bilo je čudno što holandske protivavionske baterije nisu gađale naše avione
kad su njihovi lovci nestali s neba, a mi kružili iznad grada čekajući da nam se
pridruži još neki zero, koji je možda zakasnio zbog potere za holandskim lovcima.
Dok su drugi lovci kružili, preleteo sam nisko iznad moreuza koji razdvaja
Surabaju od ostrva Madure i na ostrvu sam primetio dobro zakamufliranu pistu.
Polako sam se spustio i na mojoj mapi označio položaj tog aerodroma, koji se
nalazio blizu Džombanga na zapadnom rtu Madure.
O tom aerodromu nismo još imali nikakvih podataka, pa će me naša
obaveštajna služba pohvaliti za tu vest.
Pošao sam u penjanje, da bi se ponovo pridružio našim lovcima, kada je
ispod mene, a nisko iznad grada proleteo usamljeni P-36. Bio je suviše dobar cilj,
da bih ga ispustio. Neprijateljski pilot je bezbrižno leteo punom brzinom i nije ni
slutio, da mu se približavam.
Preterana želja lišila me je brze pobede. Iako je bio predaleko da ga uspešno
gađam, pritisnuo sam okidač. Rafal iz topova je bio dovoljna opomena
Holanđaninu, koji se naglo obrušio i pobegao što je brže mogao. Proklinjući svoju
glupost gurnuo sam ručicu gasa do kraja i palicu napred, da bih sledio P-36.
Međutim, već sam neprijatelju poklonio neprocenjivu prednost.
Performanse američkog P-36 bile su znatno slabije od letnih karakteristika
našeg lovca. Zero je bio brži, pokretljiviji, imao jače naoružanje kao i veću brzinu
obrtanja oko uzdužne ose trupa i brzinu penjanja. Zero, međutim, nije bio
projektovan za velike brzine u obrušavanju i moj prevremeni rafal omogućio je da
P-36 poveća rastojanje između naših aviona na dvesto metara. Bliže mu nisam
mogao prići.
Možda bi neprijateljskom pilotu i uspeo pokušaj bekstva da je ranije pošao u
obrušavanje. Sada ga je zemlja, koja mu se brzo primicala, primoravala da počne
izvlačenje i da pređe u horizontalan let. Tu ću moći da iskoristim prednost koju mi
pruža veća horizontalna brzina mog zeroa.
Holanđanin je bukvalno preskakao prepreke i besomučno skretao. Kod
svakog njegovog zaokreta sekao sam mu put smanjujući rastojanje između naših
aviona. Spuštao se sve niže, beznadežno pokušavajući da umakne i gotovo je
dodirivao vrhove drveća i krovove kuća. Verovatno se nadao da će me zavaravati
sve dok me nedostatak goriva ne natera da odustanem. Skoro je uspeo u tome. U
poslednjem pokušaju da povećam brzinu preopteretio sam motor baš u trenutku
kada se baza Malang pojavila na vidiku. Kada sam bio pedeset metara iznad njega
nanišanio sam u kabinu P-36 i pritisnuo dugme. Topovi su bili prazni, ali su dva
54
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
niza mitraljeskih zrna presekli pilota. Lovac se srušio u pirinčano polje prevrnuvši
se na leđa.
Poslednji sam se pridružio ostalim lovcima. Kružili su na visini od 4000
metara i bili trideset i šest kilometara severno od Madure.
U ovoj borbi smo izgubili poručnika Asaja i još dva pilota. Kada smo
ponovo bili u Balikpapanu, piloti su izjavili da su sigurno oborili, ili gotovo
sigurno poslali na zemlju ukupno četrdeset neprijateljskih lovaca. Uvek sam
smatrao da treba da odbijem dvadeset do trideset procenata od prijavljenih pobeda,
posebno ako se radi o većoj grupi pilota koja je vodila tako žestoku bitku kakva je
bila ona iznad Surabaje. U opštem metežu pojedinačnih lovački dvoboja, dva ili tri
pilota gađaju isti avion, i svaki će tvrditi da ga je on oborio. Ovog puta je,
međutim, izgledalo da nije bilo puno preterivanja u broju pobeda, jer od tog dana
praktično nismo nailazili ni na kakav otpor holandskih lovaca.
To nije bio kraj naše sreće. Obaveštajni oficiri su poslali grupu bombardera
da napadnu skriveni aerodrom kod Džombanga i prilikom tog neočekivanog
bombardovanja uništena je na zemlji većina preostalih neprijateljskih aviona, P-40
bafala i britanskih harikena (Hurricane). Sledećeg dana smo se vratili na Javu da
napadnemo svakog neprijateljskog lovca koga bismo sreli u vazduhu, i da iz
brišućeg leta mitraljiramo sve ciljeve koje primetimo na zemlji. Neprijateljska
protivavionska artiljerija, koja je dan ranije ćutala, sada je tukla po nama svom
snagom, pa smo izgubili tri od osamnaest zeroa.
Svake noći smo slušali savezničke vesti u kojima su tvrdili da je oboreno pet
ili šest zeroa u borbama sa neprijateljem tokom tog dana.
Znali smo sigurno da smo mi jedina jedinica u toj oblasti koja raspolaže
lovcima zero i da smo tako velike gubitke pretrpeli samo 19. i 20. februara, kada je
izgubljeno šest aviona i pilota. Dvadeset i petog je osamnaest zeroa odletelo iz
Balikpapana sa zadatkom da zbriše vazduhoplovnu bazu u Malangu u kojoj je,
prema podacima obaveštajne službe, neprijatelj skrivao i opravljao nekoliko
savezničkih bombardera namenjenih poslednjoj odbrani tih ostrva. Na putu za
Malang susreli smo holandski hidroavion. Izdvojio sam se iz formacije samo toliko
vremena koliko mi je bilo potrebno da ga pošaljem u okean.
Ako su Holanđani imali još nekog lovca u Malangu, onda su sasvim sigurno
izbegavali borbu. Prvo smo šest minuta kružili iznad aerodroma, a zatim nas je
vođa poveo nisko iznad aerodroma da mitraljiramo tri B-17 na zemlji.
Protivavionska paljba je bila žestoka, ali su sva tri bombardera eksplodirala i
zapalila se. Holandski protivavionci su izrešetali nekoliko naših lovaca, ali nisu
uspeli da obore nijednog.
Moja sledeća žrtva — zvanično trinaesta, pala je poslednjih dana februara.
Leteo sam u formaciji od dvanaest lovaca koji su pratili dvanaest bombardera
micubiši tip l, koje su Amerikanci zvali "beti". Ti bombarderi iz Makasara pošli su
55
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
56
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
57
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
58
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
kontrolu nad sobom. "Koji je to prokleti idiot, kučkin sin, pucao iz mitraljeza?"
Zaurlao je.
Javio se neki zbunjeni narednik. "Zašto?" upitao je. "Bio je to neprijateljski
avion. Dobili smo naredbu da pucamo na svaki neprijateljski avion, a ne da mu
priređujemo dobrodošlicu!" Morali smo obuzdavati pilota pozelenelog od besa da
ne pokuša da ubije narednika. Poručnik armijske jedinice čuo je viku i dotrčao je.
Kada smo mu objasnili ceo slučaj, duboko se poklonio i procedio iz sebe: "Ne
znam kako da se opravdam za glupost svojih vojnika."
Sledećih nekoliko dana smo proklinjali armiju i oplakivali gubitak
neprijateljskog bombardera. Naravno, danas mi taj slučaj izgleda smešan, ali tada,
1942, kada su nam leteće tvrđave bile najteži protivnik među savezničkim
avionima, bilo je drukčije.
Pošto je prošla čitava sedmica, zategnutost između mornaričkih pilota i
armijskog garnizona još se povećala. Tih dana nismo leteli, pa smo bili loše volje.
Ta neprijatna situacija je jedne noći dovela do eksplozije, kada sam ležeći na
postelji zaboravio na zamračenje i upalio cigaretu.
Odmah se spolja javio glas: "Prekini s pušenjem ti unutra, kopile jedno! Zar
čak ni propise ne znaš?"
Pilot Honda, podoficir trećeg ranga, koji je spavao u susednoj postelji skočio
je na noge i izleteo kroz vrata. Za tren je zgrabio vojnika za gušu i počeo glasno da
ga psuje. Honda je bio moj pratilac u vazduhu i mislio je da uvek mora brzo da
reaguje, ako mi neko nanese i najmanju uvredu. Izjurio sam za njim, ali je bilo
kasno. Honda je potpuno izgubio kontrolu nad sobom i pre nego što sam stigao do
njega čulo se kako pesnice tuku po mesu i zatim tup udarac, kada je onesvećen
vojnik pao na zemlju.
Honda je poludeo od besa. Otrčao je od barake na travu, pa je počeo da se
dere koliko ga grlo nosi: "Pojavite se vi armijska kopilad! Ovde vas čeka Honda iz
mornarice! Izađite i borite se idioti!"
Dva vojnika su izletela iz barake i bacila se na Hondu. Video sam kako je
zarežao, okrenuo se na peti i veselim pokličem jurnuo na protivnike. Došlo je do
kratkog gušanja, čuli su se zvuči brzih udaraca i ubrzo je Honda ustao na noge, pa
se pobedonosno raskoračio iznad dva opružena tela.
"Honda! Prestani!" viknuo sam, ali bez ikakvog efekta. Još nekoliko vojnika
istrčalo je napolje, a Honda im se sa radošću suprotstavio. Armijski poručnik je,
međutim, bio za petama svojih ljudi, pa ih je oterao u njihovu baraku. Nije nam
ništa rekao, ali smo čuli kako psuje svoje vojnike. "Vi, idioti i svinje, tu ste da se
borite sa neprijateljima!" psovao je. "Niste ovde da se bijete sa svojim zemljacima.
Ako baš morate da se prepirete, onda nađite takvog koga možete da istučete. Lako
se može videti da su ovi piloti sve sami samuraji i da ništa ne znaju bolje od
borbe."
59
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sledećeg jutra poručnik je ušao u naš klub i mi smo već sakupljali hrabrost
da bismo primili zaslužene grdnje zbog našeg ponašanja. Umesto toga nasmejao se
i rekao: "Gospodo, veseli me što vam mogu saopštiti radosnu vest da je jedna naša
jedinica u Bandungu na Javi zarobila bombarder B-17, koji je potpuno neoštećen i
u "letnom stanju". Razlegli su se krici oduševljenja. Leteća tvrđava s kojom ćemo
moći da letimo!
Poručnik je raširio ruke da nas utiša. "Na žalost, iz Tokija su naredili da
zarobljeni bombarder odmah treba uputiti u Japan. Vest o tome sam primio kada je
bombarder, jutros, već odleteo za Japan."
Razočarani glasovi i psovke sledili su njegove poslednje reći.
"Međutim", brzo je nastavio poručnik, "uveravam vas da ćemo preduzeti sve
mere kako bismo vani pribavili što više podataka o zarobljenom avionu."
Pozdravio je i brzo napustio našu sobu.
Uopšte nismo verovali da ćemo ikada dobiti i najkraće obaveštenje o
zarobljenom B-17. Saradnja između armije i mornarice tekla je, otprilike, tako da
leva ruka nijednog trenutka ne zna šta radi desna. Prošla je još jedna sedmica a da
smo još uvek bili prikovani za zemlju. Čak je i mirna atmosfera Balija počela da
nam ide na nerve.
Možda bi pod drugim okolnostima uživali u našem neradu, ali ne i sada,
kada smo bili svesni da se nalazimo tu da bismo se borili. Svih tih dugih godina
nisam radio ništa drugo izuzev što sam učio kako treba da se borim i zato smo ja i
drugi jedino želeli da se što pre vinemo u vazduh.
Jednog jutra, ubrzo zatim, uleteo je neki od pilota bez daha u našu baraku s
iznenađujućom vešću. Smena! Već se šaputalo o tome i izgledalo je da će neke od
nas vratiti u Japan. Svi smo počeli da sabiramo vreme koje smo proveli van
domovine.
Verovao sam da ću ja prvi pre svih ostalih, biti na spisku za povratak kući.
Otišao sam iz Japana na putu za Kinu još maja 1938. godine i ako oduzmem onu
godinu oporavka posle ranjavanja, bio sam daleko od domovine trideset i pet
meseci. Kada sam došao do saznanja da ću opet možda videti porodicu, osetio sam
strahovitu nostalgiju za kućom. Celo popodne sam proveo u čitanju Fuđikinih i
majčinih pisama. Pisale su mi nadugačko i široko kako su veličanstveno proslavile
u domovini pad Singapura tokom februara i kako su slavili sve ostale naše pobede.
Ceo Japan bio je u zanosu zbog pobeda naših snaga, posebno u vazduhu.
Čeznuo sam da ponovo vidim Fuđiko, najlepšu devojku koju sam ikada upoznao.
Samo jednom mi se pružila prilika da je gledam u oči i već sama pomisao da će
najverovatnije — ili veoma verovatno — postati moja nevesta, toliko me obuzela,
da sam se gotovo izgubio od sreće.
Za razliku od većine ranijih govorkanja, vest o povratku u Japan se
obistinila. Dvanaestog marta stigao je iz Japana poručnik Tadaši Nakađima i
60
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
61
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
zasedi, ili bomba od 250 kilograma iz nekog bombardera, i naš nemoćni brod bi se
razleteo u hiljadu komada.
Bilo je potpuno nerazumljivo, ali istinito, da naši komandanti rizikuju u
jednom takvom plovećem čudovištu da izgube polovinu od svih pilota lovaca na
tom bojištu, i to onih sa najvećim iskustvom. Nezadovoljan i nesrećan, konačno
sam se prepustio malodušnosti i ozbiljno se razboleo. Bio sam prikovan za postelju
u potpalublju broda i tu sam proveo veći deo dvonedeljnog putovanja od Balija do
Rabaula.
Brod je neprekidno škripao i ječao dok se ljuljao ploveći svojom
krivudavom putanjom. Svaki put kada je naišao na brazdu, koju je ostavljao za
sobom prateći lovac na podmornice, naš brod se naginjao na bok zaljuljavši se kao
pijan. U utrobi broda bilo je kao u mučilištu. Vrućina je bila gotovo nepodnošljiva.
Nijednog suvog dana nije bilo u toku cele dve nedelje putovanja. Znoj je lio iz
naših tela u vlažnom i sparnom potpalublju. Miris boje je gušio, svi piloti u mom
odeljku teško su se razboleli. Kada smo prošli pored ostrva Timor, koji su već
okupirale naše trupe, prateći brod okrenuo nam je leđa i brzo se izgubio u daljini.
Tada sam već bio ozbiljno bolestan.
Povremeno mi se činilo da umirem i verujem da bih pozdravio smrt, jer bi
me resila sveg tog mučenja.
Ali i u najgoroj nesreći može biti sreće, a od najtežih iskušenja može biti
koristi. Tokom najvećeg dela tog putovanja, pored mene je bio mladi poručnik
kojega su tu skoro naimenovali da vodi moju eskadrilu. Poručnik Đuniči Sasai bio
je jedan od onih koji su na mene ostavili najjači utisak. Kao diplomiranog oficira
japanske pomorske akademije nije trebalo mnogo da ga pogađa kakve nedaće
muče nekog podoficira. Kastinski sistem mornarice bio je toliko krut, da zaista ne
bi trebalo, niti bi se od njega očekivalo, da uđe u te smrdljive prostorije, čak i da
smo umirali. Sasai je, međutim, bio drukčiji. Nije se osvrtao na nepisani zakon da
oficiri ne mogu imati prijatelje među podoficirima. Dok sam u delirijumu ječao i
plakao, gušeći se u zadahu znoja i telesnog smrada, Sasai je sedeo pored moje
postelje i brižno me negovao koliko god je mogao. Povremeno sam otvarao oči i
gledao u njegove jasne i saosećajne oči. Njegovo prijateljstvo i nega pomogli su mi
da izdržim najteži deo puta.
Brod je konačno uplovio u rabaulsku luku, glavnu na Nju Britenu. Sa
uzdahom olakšanja oteturao sam iz potpalublja na kej. Nisam mogao da verujem
svojim očima. Ako je Bali bio raj, onda je Rabaul bio izvučen iz samog dna pakla.
Pred nama je bila uska i prašnjava pista, koja je trebalo da služi našoj jedinici. To
je bio najgori aerodrom koji sam ikada igde video. Neposredno iza tog bednog
aerodroma dizao se dvesto metara visoki strašan vulkan. Svakih nekoliko minuta
se zemlja pod našim nogama zatresla, a vulkan potmulo zastenjao i zatim izbacio
62
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
nešto kamenja i gust, zagušljiv dim. Iza vulkana su se protezale bezbojne planine,
potpuno gole, bez trave i drveća.
Čim smo se iskrcali sa broda, odvezli su nas pilote na aerodrom. Prašnjav
put po kojem smo se vozili, bio je pokriven deset centimetara debelim slojem
plavca i oporog vulkanskog pepela.. Aerodrom je bio zapušten i krajnje odbojan.
Pri svakom našem koraku uzvitlali su se iza nas prašina i pepeo. Gunđanje i
očajanje obuzeli su pilote kada su među poredanim avionima ugledali nekoliko
davno zastarelih lovaca tipa klod sa neuvlačećim stajnim trapom i otvorenom
kabinom. Ponovo mi je pozlilo i onesvestio sam se. Sve to bilo je previše za mene.
Poručnik Sasai me brzo prebacio do upola dovršene bolnice na brdu pored
piste.
Sledećeg jutra, rano, shvatio sam da Rabaul ni izdaleka nije mesto
progonstva, kako sam u prvi mah mislio.
Umesto da bude po strani ratnih zbivanja, Rabaul se ubrzo našao u samom
njihovom središtu.
Znak za vazdušnu uzbunu trgnuo me iz teškog sna. Kroz prozor sam ugledao
dvanaest dvomotornih bombardera maroder kako u niskom letu brišu iznad luke i
znalački seju bombe u Komaki Maru, brod koji nas je dovezao ovamo sa Balija.
Njegova posada, koja je istovarila teret, razbežala se po keju i počela da skače u
vodu kada su bombarderi B-26 napali brod. Za nekoliko trenutaka je brod obavijen
plamenom počeo da tone. Bombarderi, koji su nosili australijske oznake, zatim su
počeli da tuku po pisti i avionima koji su tamo bili parkirani. Tri dana za redom su
se maroderi vraćali da napadnu aerodrom i sve što se na njemu nalazilo. Kružili su
polako na maloj visini, a njihovi strelci uživali su u pravom prazničkom gađanju.
Na zemlji se niko nije smeo ni da pomeri, da ne bi privukao na sebe vatru iz
velikog broja teških mitraljeza.
Ti napadi bili su za mene najbolji lek. Ako ništa drugo, Rabaul je obećavao
akciju koja će me pokrenuti iz obamrlosti u koju sam zapao pre mnogo sedmica, od
kada smo bili prizemljeni. Zamolio sam lekara da me odmah otpusti iz bolnice.
Silno sam žudeo da ponovo uhvatim komande zeroa.
Lekar se nasmejao. "Još nekoliko dana ćeš tu ostati, Sakai. Nikakve koristi
ne bi bilo, da te sada pustim. Za tebe još nemamo ni lovca da bi leteo. Kada budu
stigli naši novi avioni, pustiću te."
Četiri dana kasnije napustio sam bolnicu dobro oporavljen. Sa devetnaest
drugih pilota lovaca ušao sam u četvoromotorni leteći čamac, koji je tog jutra
sleteo u luku. Uskoro ćemo opet poleteti, jer je ovaj leteći čamac doleteo od
pregrađenog nosača aviona Kasuga, koji je dovezao dvadeset novih lovaca zeroa
za našu eskadrilu.
63
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
64
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Osmog aprila sam sa osam ostalih pilota odleteo iz Rabaula u našu novu
bazu kod Lej a. Dok smo kružili iznad aerodroma glasno sam mrmljao. Gde su
hangari, radionice, kontrolni toranj? Gde je sve ostalo, osim prašnjave male piste?
Imao sam osećaj kao da slećem na palubu nosača aviona. Sa tri strane piste
vrtoglavo su se uzdizale stenovite planine Papuanskog poluostrva, a na četvrtoj,
odakle smo prilazili aerodromu, bio je okean.
Ostalih dvadeset i jedan pilot, koji su stigli već nekoliko dana ranije, čekali
su nas na kraju piste gde smo dorulali posie sletanja. Honda i Jonekava, moji
pratioci sa bojišta iznad Jave, prvi su mi poželeli dobrodošlicu.
"Dobrodošao kući, Sakai!" viknuo je Honda nasmejavši se. "Najlepše mesto
na svetu te pozdravlja!"
Zagledao sam se u Hondu. Očigledno se po svom starom običaju opet šalio,
mada sam video veoma malo razloga za humor u toj tužnoj i blatnoj rupi. Pista je
bila najviše devetsto metara dugačka i protezala se pod skoro pravim uglom od
samog podnožja planinske kose sve do mora. Na obali je bio mali hangar za
avione, sav izrešetan šrapnelima i mecima. Tri oštećena australijska transportna
aviona u isprepletenoj gomili ležala su na zemlji, a svuda okolo bila je razbacana
uništena oprema. Hangar i sve što je bilo u njemu bombardovali su i mitraljirali
naši avioni prethodnog meseca prilikom iskrcavanja naših jedinica u blizini
aerodroma.
Aerodrom Lej su Australijanci raščistili da bi pomoću aviona mogli da
snabdevaju rudnik zlata Kokoda i da bi iz njega transportovali zlatnu rudu. Rudnik
je bio skriven daleko u divnim Oven Stenli planinama. Kopnom je pristup vozila
do rudnika bio gotovo nemoguć zbog guste vlažne džungle i vrtoglavih planinskih
litica. Moglo je da se ide samo pešice. Pristanište je bilo podjednako zapušteno kao
aerodrom. Samo jedan trgovački brod od 500 tona, takođe australijski, ležao je u
pristanišnom blatu. Njegova krma i jedan jarbol štrcali su iz vode u blizini
primitivnog mola. To je bio jedini brod nadaleko odavde. Bio sam ubeđen da je Lej
najgori aerodrom koji sam ikada video, uključujući Rabaul i čak isturene
aerodrome u Kini.
Međutim sve to nije moglo da uguši Hondino raspoloženje. "Veruj mi
Saburo," tvrdio je, "došao si u najbolje lovište na svetu. Neka te ovo polje i
džungla ne uznemiravaju. Još nikada nismo imali bolju priliku da torbu napunimo
lovinom nego ovde". Još uvek se široko cerio. Honda je mislio sasvim ozbiljno.
Bilo mu je drago što se tu nalazi. Počeo je da nam objašnjava kako je ovaj
usamljeni aerodrom, pre mog dolaska, tri dana uzastopno bio izložen snažnim
napadima. Petog aprila četiri zeroa iz Leja pratili su sedam bombardera koji su
65
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
napali Port Moresbi. Oborili su dva neprijateljska lovca, uz gubitak jednog našeg.
Sledećeg dana je poleteo isti broj aviona i ponovo su se piloti lovci vratili
oduševljeni kući, tvrdeći da su oborili pet neprijateljskih aviona. Sedmog aprila su
dva zeroa presrela tri neprijateljska bombardera iznad Salamue i u borbi koja se
razvila oborili su dva i verovatno još jednog. Neprijateljski mitraljesci su "skinuli"
jednog zeroa.
Za Hondu su borbe bile najvažnija stvar u životu. Bio je potpuno ravnodušan
prema toj smrdljivoj rupi iz koje smo poletali. Za njega je to sada bilo nevažno.
Toga popodneva smo se sakupili u štabu da bismo dobili potrebna uputstva.
Naziv štab sam upotrebio sasvim proizvoljno. Ta reč je u našem slučaju zvučala
smešno. To mesto nije zaslužilo da se nazove ni koliba, jer nije bilo ni zidova!
Umesto zidova, zavesa i vrata visile su pletene asure sa rasklimatanih greda.
"Soba" je bila jedva toliko prostrana, da je u nju moglo da stane svih trideset
letača, sabijenih jedan do drugoga. U sredini je bio veliki, grubo istesan sto od
drveta iz okoline. Nekoliko sveća i jedna petrolejka služile su za osvetijavanje.
Električnu struju za telefon dobijali smo iz akumulatora.
Pošto nam je kapetan Saito dao o svemu uputstva, otišli smo u našu baraku.
Tada sam pred štabnim položajem video sav vozni park namenjen našoj
vazduhoplovnoj jedinici u Leju. Sastojao se od prastare zarđale rasklimatane
fordove limuzine, jednog propalog kamiona i jedne cisterne za gorivo. Ta vozila su
opsluživala celu bazu. Hangara nije bilo. Nismo imali čak ni kontrolni toranj.
Međutim moje očigledno razočarenje u aerodrom Lej ni najmanje nije uticalo na
Hondino i Jonekavino raspoloženje. Honda je zgrabio moju torbu od grubog platna
i veselo pevajući krenuo ka barakama, a Jonekava mi je usput pokazivao uređaje u
bazi.
Dve stotine mornara zaposelo je protivavionske položaje oko piste. Oni su
bili celokupna borbena posada aerodroma. Tih dvesto ljudi, sto mehaničara i
trideset pilota predstavljali su sveukupne japanske snage u Leju.
Za sve vreme japanske okupacije, sve dok Saveznici nisu osvojili Lej, 1943.
godine, nije se pokušavalo da se poboljšaju uređaji na aeromu ni da se dovedu bilo
kakva pojačanja.
Dvadeset podoficira i tri mobilisana letača živeli su sabijeni u jednoj kolibi.
Ta, takozvana, zgrada merila je u osnovi šest puta deset metara. Na sredini se
nalazio velik sto koji smo naizmenično koristili za jelo, pisanje i čitanje. S obe
strane sobe bili su tesno poredani kreveti. Nekoliko sveća nam je služilo kao jedino
osvetljenje.
Baraka je bila tipična tropska koliba, sa podom pola metra uzdignutim iznad
vlažnog tla. Klimave stepenice ispod pročelja služile su za pristup u našu "kuću".
Iza barake bio je velik rezervoar za vodu. Ljudi su odsekli dno sa nekog praznog
bureta za gorivo i pretvorili ga u provizornu kadu za kupanje. Bilo je nepisano
66
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
pravilo da se ljudi svake druge večeri kupaju. Od još nekoliko praznih buradi za
gorivo napravljene su razne posude za kuhinju i umivanje.
O kuhinji se brinuo poseban dežurni. Zbog obimnog zadatka, jer je trebalo
pripremiti šezdeset i devet obroka dnevno, bio je zaposlen ceo dan. Uprkos
ogorčenim borbama u toku poslednjih sedmica, ljudi su ulagali posebne napore da
svaki dan operu svoje rublje u kantama. Mogli smo da živimo i u ovako kužnoj
rupi, ali niko nije želeo da mu se telo usmrdi.
Ljudi su kraj niza buradi iskopali plitak rov, koji je služio kao sklonište od
vazdušnih napada. Kada su se iznenada pojavljivali neprijateljski bombarderi, koji
su obično leteli nisko iznad drveća, da bi nas iznenadili, ti rovovi su se za tren oka
ispunili ljudima, koji su izleteli iz baraka, kada ili nužnika.
Bili smo smešteni na oko pet stotina metara istočno od piste, pa smo hodom
ili trčeći dolazili do naših aviona.
Motorizovani transport, koji je bio prava raskoš, dobijali smo samo u slučaju
telefonske naredbe za trenutno poletanje. Tada bi se ford dahćući dokotrljao da nas
odveze.
Pet stotina metara severoistočno od piste nalazila se oficirska baraka. Bila je
ista kao naša. Njena jedina prednost bila je u tome što je tamo živelo samo deset
oficira, što znači da su imali istu udobnost za upola manji broj ljudi.
Komandant baze, njegov zamenik i pomoćnik su se zbili u malu kolibu, koja
se naslanjala na oficirsku baraku.
Naš svakodnevni život za vreme četiri meseca po dolasku odvijao se po
gotovo nepromenjenom rasporedu. U pola tri ujutro budili su mehaničare, da bi do
jutra pripremili naše lovce. Sat kasnije je dežurni budio sve pilote.
Doručkovali smo u baraci ili, povremeno, pred štabom. Obroci su bili
jednolični i neukusni. Doručak se sastojao od pirinča, sojine supe sa suvim
sočivom i kiselih krastavaca. Ceo prvi mesec pirinač je bio pomešan sa neukusnim
ječmom, kako bi zalihe što duže trajale. Posle četiri sedmice našeg stalnog
zanovetanja, prestali su sa ječmom. I kada je u Leju jelo bilo najbolje, bilo je to još
daleko od dobrog.
Posle doručka, šest pilota je odlazilo da čeka pored svojih lovaca, koji su bili
zagrejani i spremni za poletanje.
Ovi avioni su bili određeni da polete u slučaju kada je bilo potrebno da
presretnu neprijatelja. Stajali su na kraju piste tako da su uzleteli odmah na znak
uzbune. Sa aerodroma Lej nikada nismo leteli u izviđanje i radar nam je bio sasvim
nepoznat. Ovih šest pilota je, međutim, moglo da poleti za nekoliko sekundi.
Ostali piloti, koji nisu bili dežurni, čekali su u blizini štaba na naredbu. Pošto
nismo pričali o drugom osini o taktici vazdušne borbe, predali smo se šahu i igri
dame, da nam prođe vreme.
67
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
68
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
ljude čija je jedina želja bila da pritisnu obarače mitraljeza i topova u zerou koji se
"prilepio" za rep neprijateljskog lovca.
Jedanaestog aprila sam ponovo okusio vazdušnu borbu. Sreća mi je darovala
dobar povratak, jer sam tog dana postigao svoju prvu "dvostruku" pobedu.
Uzbudila me već sama pomisao da se posle gotovo dva meseca prinudne
neaktivnosti opet vraćam u borbu. Dan ranije, desetog aprila, nisam bio planiran za
letenje i morao sam da ostanem na zemlji, dok su drugi piloti doživeli pravi
praznik. Šest naših lovaca, koji su pratili sedam bombardera nad Port Moresbi,
oborili su dva neprijateljska bombardera koje su uhvatili kada su hteli da pobegnu
sa napadnutog neprijateljskog aerodroma. Tom prilikom su verovatno oborili i treći
bombarder. Istoga dana, kasnije, tri dežurna zeroa morala su odmah u vazduh da bi
blagovremeno presreli nekoliko neprijateljskih bombardera iz Salamue. Uspeli su
da obore jedan bombarder, a drugi da oštete.
Naš let jedanaestog bio je pre ponovno upoznavanje s avionom, nego bilo šta
drugo. S osmoricom tek prispelih u Lej, poleteli smo i rasporedili se u tri grupe u
obliku klina, pa odleteli ka Moresbiju. U toku leta duž obale postepeno smo se peli
da bismo dobili visinu. Vreme je bilo savršeno, a bela peščana obala ličila je na
masu u prah samlevenih ogoljenih kostiju, rasutih po ivici ostrva. Zatim su se pred
nama uzdigle u nebo Oven Stenli planine koje su dopirale do 4500 metara iznad
mora. I pored velike visine, na njihovim vrhovima nije bilo snega, a njihovi
obronci ličili su na ogromne zidove zastrašujuće džungle.
Na 5000 metara visine preleteli smo planinski greben. Sasvim neočekivano
smo se našli u novom svetu — u neprijateljskom. Na beskrajnoj tamnoplavoj
površini Koralnog mora nisam mogao da primetim nijedan brod.
Voda je ličila ria neobičnu ljubičastu mermernu ploču koja se prostirala u
nedogled. Planine ispred nas spuštale su se ka južnoj obali mnogo blaže, nego što
su padale s one strane iza nas, nasuprot našem aerodromu. Sve ostalo bilo je
jednako.
Četrdeset i pet minuta posle poletanja pod mojim krilom se našla baza
Moresbi. Na zemlji sam lako raspoznavao velik broj aviona različitih tipova.
Mnoge od njih su u velikoj žurbi gurali sa lako uočljivih mesta u skloništa u
džungli, gde ih je od pogleda iz vazduha skrivalo gusto zelenilo koje je okruživalo
neprijateljski aerodrom.
Protivavionski topovi su ćutali, jer smo verovatno bili van njihovog dometa.
Sve je ukazivalo da postoje odlični uslovi za napad iz brišućeg leta, jer smo lako
mogli da gađamo avione na zemlji pre nego što bi uspeli da ih odguraju do zaklona
gde su bili sigurni od naših zrna. Imali smo, međutim nedvosmislenu naredbu za
"let upoznavanja" — samo za borbu, a ne mitraljiranje.
Preletali smo Moresbi i iznad Koralnog mora se okrenuli. Za nekoliko
minuta bili smo u suprotnom smeru, koji nas je ponovo doveo iznad neprijateljske
69
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
70
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
71
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
72
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
73
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
74
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
75
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
76
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
pravilno, ali je bila nepobitna činjenica da nismo uspeli da pošaljemo metke tamo
kuda treba. Dvadeset i šestog se odigrala sledeća vazdušna bitka. Opet sam se
vratio bez pobede. Ponovo ni Nišizava nije uspeo da postigne nijednu pobedu, iako
su oborena tri od šest P-40.
Nišizava je bio zbunjen. Zaboravio je svoj pokazivač rastojanja i besno se
zalepio za jedan P-40, čiji je pilot sumanuto pokušavao da se oslobodi zeroa koji
mu je bio za repom. Nišizava je jurio po celom nebu za P-40, zasipajući ga
mitraljeskim zrnima i granatama. Ali žrtva mu je i pored svega umakla.
Dvadesetog aprila je bio rođendan cara Hirohite i naš komandant je u čast
toga događaja planirao skromnu svečanost. Svi mornari koji su imali bilo kakvo
kuvarsko iskustvo priključili su se osoblju u kuhinji da bi pripremili što bolji
doručak iz ograničenih sredstava kojima smo raspolagali. Saveznici nisu
poslednjih dana ni pokušavali da napadnu Lej. To zatišje u borbi i osećanje sreće u
toj izuzetnoj prilici učinili su nas potpuno neopreznim. Neprijatelj se tome i nadao.
Upravo smo dovršavali doručak u sedam, kada su osmatrači viknuli:
"Neprijateljski avioni!" Odmah je neskladan zvuk trube zaparao jutarnju
tišinu. U znak uzbune počeli su udarati po kofama, buradima, šupljim balvanima i
sličnom. Dva roga su zatrubila i upotpunila tu galamu.
Na pistu smo dotrčali prekasno. Bombe su već padale i činile svoje.
Pogledali smo gore i ugledali naše stare prijatelje — leteće tvrđave. Tri su kružile
na oko 6000 metara visine. Bacile su svega nekoliko bombi, i ako se uzme u obzir
velika visina sa koje su pale, pogodile su savršeno tačno, najpreciznije što sam
ikada video. Pet zeroa se pretvorilo u plamteće olupine. Druga četiri su bila
ozbiljno oštećena, izrešetana krhotinama od bombi.
Od šest zeroa koji svi bili dežurni, samo dva su mogla da polete.
Ota i jedan drugi pilot stigli su prvi do aviona. Za sekund su startovali
motore i jurnuli niz pistu. Kada smo mi ostali stigli do naših aviona bilo je
prekasno za poletanje. Tri B-17 i dva zeroa izgubili su se iz vida, a B-17 su zbog
svoje velike brzine bili predaleko, da bismo mogli da ih stignemo. Vreme je sporo
proticalo i proklinjali smo bombardere plašeći se za Otu. Čas kasnije pojavio se
usamljeni zero i pošao na sletanje. Bio je to Endo.
"Napali smo ih u penjanju", objasnio je, "i gađali smo B-17 doklegod smo
mogli. Ota je oštetio jedan od bombardera i još uvek ga je gađao, kada je meni
nestalo municije. Zbog toga sam se vratio".
Protekao je još ceo čas. Ota se nije vraćao. Počeli smo da se brinemo hoće li
se vratiti živ i zdrav. Ota, koji je bio prijatelj sa svima nama i sjajan pilot,
očigledno je sam napao dva teško naoružana B-17. Endo je počeo da besni i
mrzovoljno mrmlja što je napustio Otu kada mu je nestalo municije.
Prošlo je još petnaest minuta. Tada je kapetan Saito iznenada promolio glavu
iz oficirske sobe i veselo nam doviknuo: "Hej, živ je i zdrav! Ota je upravo pozvao
77
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
78
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
zero je žestoko goreo, a drugi se pretvorio u gomilu metala. Druga četiri lovca i
bombarder bili su gadno izrešetani mecima i delovima bombe.
Narednih nekoliko dana rat se naglo rasplamsao. Saveznici su nam se
revanširali za naše poslednje mitraljiranje aerodroma, savršeno izvedenim
napadom dvanaest P-39 na naš aerodrom. Tada su teško oštetili devet bombardera i
tri lovca. Uhvatili smo erakobre prilikom njihovog bekstva i oborili dve bez
gubitaka. Međutim, opet ni Nišizava, niti ja nismo uspeli da oborimo avion.
Dan posle napada P-39, Nišizava i ja oslobodili smo se te zle sreće. Nas
devetorica, željnih borbe, poleteli smo sledećeg dana za Moresbi. Imali smo sreću.
Devet neprijateljskih lovaca P-39 i P-40, isto tako ornih za borbu, čekalo nas je
iznad aerodroma. Čim su nas ugledali prekinuli su kruženje i ustremili se pravo na
naše avione.
Izabrao sam prvoga između neprijateljskih lovaca. Bio je P-40, koji je
zaokrenuo odozdo, u nadi da će me gađati u trbuh. Presekao sam njegov krug i
otvorio vatru na njega. Neprijateljski pilot je odmah zaokrenuo ulevo, ali prekasno.
Još jedan rafal i iz lovca ispred mene izbio je plamen.
Imao je, međutim, pratioca, pa sam naglo izašao iz zaokreta, upravo kada se
jedan P-39 obrušio na mene. Nisam morao da žurim. Izveo sam polupetlju i
neprijateljski pilot je pravo uleteo u klopku. Sledećeg trenutka, kada je pokušao da
izvede petlju i pobegne njegov trbuh našao se ispred mojih mitraljeza. Očekivao
sam taj momenat i pritisnuo sam okidač. Granate su pogodile neprijateljskog lovca
u trenutku penjanja i avion se raspao u vazduhu.
Video sam da ima pratioca, pa sam još za vreme gađanja snažno povukao
palicu na sebe, gurnuvši pedalu do kraja, i na taj način uveo zero u najoštriji
mogući zaokret. Uspelo mi je. Tačno sam se našao u položaju iz koga sam ispalio
kratak rafal. Preneraženi pilot je pokušao da umakne prelaskom u obrušavanje ali
je zakasnio. Izašao sam iz zaokreta tačno na vreme da na njega ispalim drugi rafal.
Neprijateljski lovac je uleteo pravo u snop zrna, zaneo se i sunovratio ka zemlji.
Vrisnuo sam od radosti! Bio je kraj mog uroka. Tri lovca za manje od
petnaest sekundi! Moja prva trojka!
Bio je kraj borbe i jedini sam ja postigao pobedu. Šest neprijateljskih lovaca
je pod punim gasom bežalo naniže.
Leteli su prevelikom brzinom da bi ih naši lovci mogli da uhvate, mada su
Nišizava i ostalih sedam zeroa to pokušali. Bilo je to potpuno nemoguće. Američki
P-39 i P-40 su uvek mogli da nam umaknu u obrušavanju.
Kada smo opet bili na aerodromu u Leju, moji mehaničari su uzbuđeni
dotrčali do mene. Bili su zadivljeni kada su videli da sam u borbi tog dana ispalio
svega 610 metaka, prosečno po 200 zrna na svakog neprijateljskog lovca. Nišizava
se izvukao iz svog aviona, lica mračnog od srđbe i razočarenja.
79
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sledećeg dana, drugog maja, ponovo smo odleteli na Moresbi sa osam zeroa.
Sačekalo nas je trinaest neprijateljskih lovaca, koji su kružili na visini od pet i po
kilometara. Nišizava ih je prvi primetio i odmah krenuo u borbu. Pratili smo ga,
dok nas je u širokom zaokretu sleva i od pozadi poveo na neprijateljsku formaciju.
Šta li se događalo s tim pilotima? Jesu li ikada pogledali oko sebe? Tih trinaest
aviona smo napali pre nego što su ikada saznali da smo u vazduhu. Pre nego što su
uspeli da umaknu, ili da se brane, već je nekoliko neprijateljskih aviona padalo u
plamenu. Tog dana smo oborili ukupno osam P-39 i P-40, od kojih sam ja skinuo
dva.
Kada se Nišizavin zero zaustavio, iskočio je iz kabine. Bili smo preneraženi
jer je obično silazio mirno. Tada se, međutim, protegnuo u oduševljenju, podigavši
obe ruke iznad glave, i podvrisnuo: "Ijuuu!" Zablenuli smo se u njega
zaprepašćeni. To je bilo potpuno suprotno njegovom karakteru. Zatim se Nišizava
nacerio i otišao. Njegov nasmejani mehaničar nam je rekao šta je uzrok tome. Stao
je pored lovca i podigao tri prsta. Nišizava je opet bio u formi.
Sedmog maja sam posle nekoliko dana odmora u Rabaulu poleteo u akciju
koju sam nazvao "borba snova".
Četiri zeroa bila su određena u izviđanje iznad Moresbija, a kada je svaki
pilot video s kim će leteti uskliknuo je od veselja. Bila je to četvorka vodećih asova
našeg puka. Ja sam imao dvadeset i dve pobede, Nišizava trinaest, Ota jedanaest i
Takacuka, kao poslednji, devet. Naša četiri najveća asa! Kakav dan za borbu sa
neprijateljem!
Znali smo da možemo u bilo kakvoj teškoj situaciji računati jedan na
drugog. Sigurno da nijedan neprijateljski pilot neće ni slutiti da uleće u najopasnije
osinje gnezdo! Nadao sam se da ćemo naići na pravi otpor.
Tako je i bilo. Kružili smo iznad Moresbija kada je Nišizava zanjihao
krilima skrećući nam pažnju na deset lovaca, koji su se iz smera mora u dugoj
koloni spuštali na nas. Bili su oko šesto metara više od nas. Nišizava i Ota su svoje
avione rasporedili u smaknut red, a Takacuka i ja, smo zauzeli pozicije neposredno
iza njih i malo niže. Četiri P-40 izdvojila su se iz formacije i obrušila na nas. Sva
četiri zeroa podigla su noseve i jurnula gotovo vertikalno naviše, umesto da skrenu
u stranu i raziđu se, kao što je neprijatelj očekivao. Prvi P-40 je pošao u divlji
luping pokušavajući da izbegne zamku koju je sam sebi postavio. Njegov trbuh je
za trenutak blesnuo ispred mene i tada sam mu uputio kratak rafal. Granate su ga
zakačile i krilo mu se otkinulo. Izveo sam imelman i izašao iz penjanja, a u
međuvremenu sam primetio, da je svaki zero uhvatio svog P-40. Iz svih je buknuo
plamen. Preostalih šest lovaca već nam je bilo nad glavom. Razišli smo se ulevo i
udesno, popeli izvodeći oštre petlje i zajedno jurnuli napred u luku. Uspelo nam je!
Sva četvorica smo se postavili tako, da je svaki bio iza svog lovca. Još tri P-40 su
80
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
81
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
82
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
83
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
udobnosti oficirske barake gde je bilo manje tesno nego u nas i provodio veći deo
svog vremena sa nama.
Preuzeo je sve mere predostrožnosti da budemo što boljeg zdravlja. Jedan od
takvih zdravstvenih zahteva u Leju bio je da svakog drugog dana kao odbranu
protiv malarije uzimamo tablete kinina. Zbog gorkog ukusa piloti su ih izbegavali.
Sasai je pri tome sa svojim ljudima postupao gotovo kao sa decom, posebno kada
je ustanovio da su izbegavali da uzimaju tablete kinina. Uzeo je nekoliko tih gorkih
tableta u usta i sažvakao ih oblizujući se.
Prosečan pilot ne bi mogao da se pretvara kod takve demonstracije i sigurno
bi ispljunuo tu gadost napolje, ali ne i Sasai. Nije bilo čoveka među nama koji bi se
posle takve predstave našeg komandanta drznuo da se požali na gorak ukus kinina!
Kada sam se našao nasamo sa Sasaijem priznao sam mu da nikako ne mogu
da shvatim kako može da jede kinin na tako neuobičajen način.
"Ne smatraj me za hipokritu," polako mi je objasnio Sasai. "Priznajem ti da
ga mrzim podjednako kao i svi drugi. Ali moram svoje ljude da zaštitim od
malarije. U stvari, činim za njih isto što je radila za mene moja majka kada sam
kao dete bio bolestan."
U toku naših dugih razgovora, Sasai mi je pričao o svom detinjstvu, o
godinama kada je zbog bolesti bio prikovan za postelju. Ispričao mi je, malo
snebivajući se, kako je plakao kada je uzimao lek, i kako se njegova majka
pretvarala da uživa u lekovima koje je trebalo da uzima njen dečak da bi preživeo.
Zahvaljujući godinama majčine nege, Sasaijevo se zdravlje postepeno
poboljšavalo. Činio je stalne napore da ojača svoje oslabljeno telo, a često je trpeo
velike bolove kada je pokušavao da stekne snagu. Na visokoj školi je izgubio
bolećiv izgled, a u pilotskoj školi Sasai je izrastao u vodećeg studenta i atletu.
Kako su prolazili meseci života na aerodromu u Leju, tako su vazdušne
borbe postajale sve ogorčenije, a naše snabdevanje sve slabije. I pored izvanrednih
uspeha zeroa i našeg puka u borbama, uvideli smo da saveznika ne možemo da
oteramo s neba. Pojavljivali su se u vazduhu u sve većem i većem broju. Kako ih je
karakterisala uporna borbenost, predstavljali su zaista sve veću snagu, čije smo
udarce i te kako osećali. Njihovi bombarderi i lovci su danonoćno leteli iznad
ostrva i mora potapajući naše brodove za snabdevanjc. Američke podmornice su
isto tako ubirale strašan danak.
Posledica toga bila je da je naša mornarica morala da danju skriva svoje
brodove, ako je to iole bilo moguće, a da noću šalje toliko potrebno snabdevanje.
Takav transport nije, međutim bio dovoljan, pa je opreme koju je doturala
mornarica bilo sve manje. U očajanju je naređeno podmornicama da nam
dopremaju potrebna sredstva.
U najboljem slučaju, to je bio samo kompromis sa najnužnijim. Na kraju se
snabdevanje svelo na ono najneophodnije za dalje vođenje borbe. Kao posledica
84
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
smo sveli na goli minimum i ono malo luksuza. Ljudi su žudeli za pivom i
cigaretama, koje smo dobijali samo kao najveću nagradu kada su naši piloti
postizali velike pobede bez gubitaka. Većina pilota nije uopšte pila. Za cigarete
smo se, međutim, dovijali kako god smo umeli da bismo udovoljili potrebama
velikog broja ljudi koji su bili strasni pušači.
Ljude je ozlojedilo što pilotima nisu davali cigarete osim u slučaju kada smo
neprijatelju nanosili velike poraze u vazduhu. U skladu sa kastinskim propisima,
ovo ograničenje nije važilo za oficire. Oni su svaki dan, iako nisu leteli, dobijali
svoje sledovanje cigareta. Grdili smo oficire iz administracije, ljude koji nikada
nisu leteli, a koji su slobodno pušili, dok smo mi ratni piloti zbog podoficirskog
statusa bili toga lišeni.
Pukovnik Saito je uobičajeno vršio kontrolu pilotskih baraka svake dve
sedmice. Kod tih pregleda uvek je slučajno "zaboravljao" svoje cigarete na stolu,
ili na nekoj postelji. Nišizava bi sa zahvalnošću ispraznio oko pola pakla
komandantovih cigareta, razdelivši ih drugim pilotima. Na žalost, Saito nije
dolazio često.
Konačno sarn izgubio strpljenje i odlučio se na beznadežan korak. Poslao
sam svoje ljude u domorodačko naselje sa naredbom da nam kupe domaće
cigarete. Bilo nam je strogo zabranjeno da pušimo lokalni duvan, jer smo se bojali
da u njemu može biti neke droge. Sa paketom cigareta koje su smrdele kao đavo
pošao sam s ostalim pilotima u najskriveniji kut aerodroma. Gledali su me
začuđeno, oklevajući da ne izazovu gnev pretpostavljenih zbog kršenja izričite
naredbe. "Svu odgovornost za ove cigarete preuzimam na sebe i zato uzmite i
pušite ih!" rekao sam okupljenima.
Svako je bez reći uzeo cigaretu iz moje ruke, dok sam prošao između njih.
Zadimili smo.
Znao sam da će doći neko od oficira, kada primeti grupu okupljenu na
jednom mestu. Već posle petnaest minuta poručnik Sasai dotrčao je do nas s
izrazom čuđenja na licu. Samo jedan pogled na cigarete bio mu je dovoljan.
"Šta radite? Jeste li baš svi poludeli?" viknuo je,
"Bacite to đubre!"
Većina je od stida pocrvenela nenaviknuta na takav neuobičajen Sasaijev ton
i bacila svoje cigarete na zemlju.
Nišizava i ja smo odbili da to učinimo i nastavili smo da pušimo. Sasai je
razrogačio oči pošto smo odbili da izvršimo naređenje. "Šta je to sa vama
dvojicom?", upitao je "Zar ne znate da je zabranjeno da to pušite?"
Upitao je baš ono što sam želeo da pita. Duboko sam udahnuo i ispričao
Sasaiju sve što sam mislio o sistemu koji pilotima borcima zabranjuje pušenje, a
dozvoljava oficirima koji se nikada dobrovoljno nisu izložili neprijateljskim
mecima. Pričajući još malo, rekao sam Sasaiju da je svaka kazna koju će mi izreći
85
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
vredna pušenja. Nišizava je stajao pored mene miran kao obično, ispuštajući
oblake dima.
Sasai je od besa grizao usne, a lice mu se smračilo. Svaki drugi oficir ne bi
ni trenutka oklevao da me udari što jače može. Okrenuo sam Sasaiju leđa, osetivši
se krivim što tako sramno postupam sa jednim toliko dobrim oficirom. Međutim,
nastavio sam da pušim. Drugi piloti su u čudu buljili u mene i Nišizavu, jer nikada
pre nisu videli, niti čuli, da je neko tako drsko prkosio nekom oficiru.
Posle toga je Sasai iznenada otišao. Nekoliko minuta kasnije smo primetili
jedinu limuzinu u bazi, kako juri k nama vrtoglavom brzinom dižući oblak prašine.
Vozilo se uz škripu kočnica zaustavilo tačno ispred nas. Sasai je besno širom
otvorio vrata i izvukao dve nabijene platnene torbe.
Otvarao je vreće ne progovorivši ni reći. Bile su nabijene paklicama
cigareta. "Uzmite ovo i podelite," rekao je
"I ne pitajte odakle je".
Kada se automobil već udaljio, promolio je glavu kroz prozor uzviknuvši, "i
bacite te proklete cigarete!"
Sasaiju smo dali nadimak "leteći tigar". To ime nema nikakve veze sa
grupom američkih dobrovoljaca "letećih tigrova" u Kini. Poručnik Sasai je uvek
nosio kaiš sa srebrnom kopčom na kojoj je bila urezana slika tigra u skoku.
Sasaijev otac, penzionisani mornarički kapetan, je još pre rata napravio tri takve
kopče, od kojih je jednu poklonio svom sinu jedincu Sasaiju, a ostale dve
muževima svojih dveju kćerki, mornaričkim kapetanima. Po japanskoj legendi,
tigar prevaljuje po tragu svoga plena hiljadu milja i uvek se vraća iz svoje
pustolovine. To je bilo značenje gravure na Sasaijevoj kopči.
Sasai je bio talentovan pilot, ali je u toku aprila i početkom maja postigao
samo nekoliko vazdušnih pobeda. Taj neuspeh je bio očigledno posledica njegovog
borbenog neiskustva, Takacuka i ja odlučili smo da izvučemo Sasaija iz njegove
učaurenosti i pretvorimo u pravog vazdušnog asa. Posebno smo se trudili da
poručnika naučimo svim detaljima vazdušne borbe. Mnogo časova smo proveli u
našoj baraci objašnjavajući mu kako da izbegava greške u vazduhu i načine da
postigne pobedu. Sasai je imao posebnih teškoća kod podešavanja uređaja za
određivanje rastojanja u toku borbe, pa smo mu se uvek nanova suprotstavljali u
izmišljenim vazdušnim dvobojima, da bismo mu pomogli da savlada taj
nedostatak.
Dvadesetog maja pružila nam se prilika da proverimo rezultate našeg
podučavanja. Sasai je na savršen način dokazao da naš trud nije bio uzaludan.
Postigao je samostalno tri pobede u obrušavanju, od kojeg je zastajao dah, i brzom
penjanju, a sve to za manje od dvadeset sekundi.
Leteli smo blizu Moresbija na našoj redovnoj jutarnjoj patroli sastavljenoj
od petnaest zeroa raspoređenih u pet grupa u vidu klina. Iznenada sam primetio tri
86
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
87
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Bio sam udaljen oko osamsto metara, kada je P—39 mahnito proleteo
nagore u nameri da odozdo gađa Sasaija.
U očajanju sam grčevito pritisnuo obarač topova u nadi, da će pucnjava
upozoriti Sasaija, ili možda uplašiti neprijateljskog pilota, pa će da prekine napad.
P—39 nije ni trepnuo, ali je Sasai čuo moje topove. Odmah je sa pratiocima, koji
su bili kao prilepljeni za njegov avion, odjednom pošao u petlju u nameri da se
dokopa spasonosne visine.
To je za neprijateljskog pilota očigledno bilo suviše. Sa tri zeroa ispred i još
jednim koji se primicao s leđa zaključio je da postoji mogućnost da bude ulovljen u
zamku. P—39 je iz penjanja prešao u petlju, da bi se obrušio pošto je završi.
Međutim, prednost je bila sada na mojoj strani. Pošao sam naniže u obrušavajućem
zaokretu s namerom da uhvatim erakobru u trenutku kada bude izašla iz petlje i
obrušila se ka zemlji. Pilot me je, međutim, primetio, pa je naglo skrenuo ulevo i
prešao u obrušavanje. Tada su mu se na putu isprečile visoke planine. U trenutku
kada je počeo da uzmiče mom avionu, bio je prinuđen da izvlači avion i pređe u
penjanje.
Pilot je bio odličan. Brisao je iznad same planinske kose praveći oštre
zaokrete i naginjući se, pri čemu je jedva izbegavao grebene i strmine, dok sam mu
ja stalno bio za repom. Pri svakom zaokretu sekao sam iznutra njegovu putanju,
skraćujući rastojanje između naših aviona. Svaki put kada je video priliku da
umakne levo ili desno, našao bi se pred novim zeroom — mojim pratiocima. Dobri
pratioci! Pritisli smo erakobru. Morala je da se bori.
I prihvatila je borbu. Nekoliko puta mi je vratolomno zaokrećući da bi
izbegla planinu, prilazila i otvarala vatru.
Svaki put kada je to činila, ja sam još oštrije zaokretao, ili se još strmije
penjao, smanjujući rastojanje za otvaranje vatre. Uhvatio sam ga kad je bio udaljen
sto pedeset metara, a kratki rafal sam ispalio kada sam bio svega pedeset metara
dalje. Iz P—39 izbio je crni dim i avion je tresnuo u džunglu.
Sasai je na aerodromu Lej postiđen prišao mojem avionu. Moji mehaničari
su razrogačili oči od čuđenja, kada su videli rupe koje su neprijateljski meci
napravili na krilu mog aviona. Tada je Sasai prišao meni i, zamuckujući, zahvalio
se.
Pogledao je na izbušenu metalnu površinu ne prozborivši više ni reći.
88
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
89
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
tako misle i sve devojke moga soja, još predanije da radim, da bih dala svoj
doprinos domovini pomažući tako .tebi i drugim pilotima koji ratujete tako daleko
od rodnog Japana."
Hacujo je još uvek išla u školu, mada je svako popodne sve do večera
zajedno sa drugim učenicama provodila u fabrikama u kojima su šivene vojne
uniforme. Ta iznenadna promena stanja kod naše kuće sasvim me je zbunila.
Moja braća u uniformi, Fuđiko za mašinom u vojnoj fabrici, a Hacujo u
nekoj drugoj .... sve je to tako čudno. Hacujo mi je podrobno opisivala
bombardovanje Tokija iako je bilo prvi put da su bombardovali našu užu
domovinu. Jasno, da je vest o tom stigla u Lej već mnogo ranije, u stvari još istog
dana kada su bombe pale.
Vlada je službeno negirala da smo pretrpeli neke veće gubitke, što je
izgledalo sasvim razumljivo, jer je broj bombardera bio mali. Ipak je napad
uznemirio sve pilote na našem aerodromu. Saznanje da je neprijatelj tako snažan,
da može da napada i našu užu domovinu, mada se očigledno radilo o osvetničkom
napadu bombama, bez ikakvog strateškog značaja, izazvalo je ozbiljnu zabrinutost
da će u budućnosti slediti još teži napadi.
Još uvek sam čitao svoju poštu, kada mi je prišao podoficir Vataru Handa i
zamolio me da mu za izviđački let iznad Moresbija ustupim svog stalnog pratioca
Hondu. Honda je bio novajlija u Leju i dočekan je raširenih ruku.
Iako još nije ratovao na Pacifiku bio je jedan od najpoznatijih japanskih
asova na kineskom bojištu postigavši petnaest vazdušnih pobeda. Od povratka sa
azijskog kontinenta bio je izvesno vreme instruktor letenja u Cučjuri.
Nisam video nikakav problem da pustim Hondu da leti sa njim, jer će u
svakom slučaju pratiti jednog od naših najboljih pilota. Honda je, međutim, imao
drukčije mišljenje o tome. "Iskusni as ili ne", gunđao je kad sam mu naredio da ide,
"najradije ne bih išao Saburo", promrmljao je. "Samo sa tobom letim i za sada ne
želim nikakve promene".
"Ma, zaveži ti budalo", dreknuo sam. "Handa je bolji pilot od mene i mnogo
duže leti.....idi i tačka!"
U podne je Handa sa drugih pet zeroa poleteo u izviđanje iznad Moresbija.
Hondino odbijanje da pođe u tu akciju me uznemirilo. Sa zebnjom sam
očekivao njegov povratak. Dva časa posle poletanja, iznad aerodroma se pojavilo
pet zeroa koji su počeli da sleću. Na čelu je bio avion podoficira Hande, a iza njega
još četiri aviona. Hondinog lovca nije bilo. Van sebe otrčao sam do piste i popeo se
na krilo Handinog aviona još pre no što se sasvim zaustavio. "Gde je Honda?"
viknuo sam "Gde je? Šta mu se desilo?"
Handa je gledao s izrazom tuge na licu. "Gde je?" još jednom sam viknuo.
"Šta mu se desilo?" Handa se izvukao iz kabine. Kada je stao na zemlju uhvatio me
za obe ruke, duboko se poklonio s mukom izustivši nekoliko reći.
90
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Glas mu se prekidao.
"Žao.....žao mi je, Saburo," mucao je,
"Žao mi je! Honda, Honda je mrtav. Bila je moja greška."
Bio sam ošamučen. Nisam mogao da verujem. Samo ne Honda! Bio je
najbolji pratilac sa kojim sam ikada leteo.
Handa je okrenuo lice od mene gledajući u zemlju i zatim se teškim
koracima uputio ka štabu. Pratio sam ga nesposoban da progovorim ijednu reč, dok
je on nastavio da priča kao da razgovara sam sa sobom.
"Bili smo iznad Moresbija", jedva je iscedio iz sebe. "Počeli smo da kružimo
na visini od 2000 metara iznad mesta. Nebo je izgledalo čisto, nigde nijednog
neprijateljskog aviona. Onda sam počeo da tražim avione po aerodromu.
Bila je to moja greška; sve moja greška," mrmljao je. "Nisam ni primetio te
lovce. Bili su P—39. Ne znam koliko ih je bilo. Tako brzo su se sjurili na nas, da
ih nismo ni primetili. čak nismo ni znali da su već između nas, sve dok se nije čula
pucnjava. Napravio sam valjak, a Endo, moj drugi pratilac, uradio je isto. Kada
sam se za trenutak okrenuo primetio sam Hondin avion, poslednji u mojoj trojci, i
video kako ga već proždire plamen.
Uleteo je u unakrsnu vatru tih P—39."
Zaustavio sam se i blenuo u njega. Handa je otišao. Izgleda da se nikada nije
povratio zbog osećanja krivice što je izgubio mog pratioca. Iako je bio as u Kini,
Handa je očigledno izgubio sigurnost u letenju. Nikada pre nije se susretao s
američkim lovcima, koji su u obrušavanju znatno brži od naših. Teško je sa
sigurnošću reći šta se stvarno dogodilo, ali je Handa preuzeo svu odgovornost za
smrt mog pratioca na sebe. Bio je tužan i bled sve vreme koje je posle toga proveo
u Leju. Na kraju je oboleo od tuberkuloze, pa su morali da ga pošalju kući.
Mnogo godina kasnije primio sam pismo od njegove žene. Pisala mi je:
"Moj suprug je juče umro posle duge bolesti. Pišem ovo pismo, da bih ispunila
njegovu poslednju želju, i da vam se izvinim u njegovo ime. Nikad se nije povratio
zbog gubitka vašeg pilota u Leju. Poslednje reći koje je izgovorio pred smrt bile
su: "Celog života sam se hrabro borio, ali ne mogu sebi da oprostim što sam
dozvolio da se desi ono u Leju, kada sam izgubio Sakaijevog čoveka."
Kada je poginuo, Hondi je bilo samo dvadeset godina. Bio je odlučan u svim
akcijama, kako na zemlji, tako i u vazduhu. Uvek je bio spreman za borbu i jedan
od najomiljenijih ljudi u Sasaijevoj eskadrili. Ponosio sam se njim, a leteo je
vrhunski. Bio sam uveren da je bio na putu da postane as. Ostatak tog dana lutao
sam po bazi sav izgubljen. Nisam obraćao pažnju na ostale ljude iz eskadrile koji
su se zakleli da će osvetiti prvog pilota koji je oboren posle 17. aprila. Za mene je
najveći uspeh u svim vazdušnim borbama bio što nikada nisam izgubio nijednog
od svojih pratilaca. A sada sam Hondu poslao protiv njegove volje da leti sa
91
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
92
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sledećih nekoliko minuta su se oba lovca vrtela kao divlje mačke izvodeći
valjke, obrušavajući i penjući se u spiralama, a za to vreme su stalno gubili visinu.
U toj jurnjavi Jonekava je zagriženo neprestano bio iza repa neprijatelja i
doslovce mu se sklanjao s puta, kad god bi se P-39 našao iza njegovog zeroa.
Neprijateljski pilot je napravio prvu presudnu grešku kada je svoju erakobru
izvadio iz prvog obrušavanja. Tada je još uvek imao sve šanse da umakne
Jonekavi, ali sada, kada mu je Jonekava bio tako blizu, novo obrušavanje
pretvorilo bi ga u lak plen za zeroa. Sa visine od gotovo 4000 metara spustila su se
u međuvremenu dva aviona, koje sam izbliza pratio, na svega oko hiljadu metara.
Neprijateljski pilot je očigledno znao šta radi. Nemoćan da se oslobodi zeroa iza
sebe, pokušavao je da nas dovede iznad baze Moresbi, a na domet neprijateljskih
mitraljeza.
To nije bila borba gde je sva prednost na našoj strani, jer je pilot P—39
izvanredno manevrisao avionom, koji je bio daleko slabiji od naših zeroa. Erakobra
i zero ličili su na dva derviša koji se okreću. Ispaljivali su kratke rafale, jedan na
drugog, pri čemu nijedan pilot nije postizao odlučujući pogodak. Uskoro je postalo
jasno da Jonekava polako postaje gospodar situacije. Posle svakog zaokreta on je
za sekund-dva duže ostajao za repom P—39, neprekidno povećavajući prednost.
Dva aviona su preletela iznad Moresbija i nastavila sa borbom nad gustom
džunglom.
Tada mi je prišao Hatori pa smo se sa svojim lovcima popeli nazad na visinu
gde smo polako kružili iznad dva aviona, koja su se borila. Sada su leteli iznad
krošnji drveća gde je Jonekava mogao da iskoristi sve prednosti zeroa. Erakobra
više nije imala slobodnog prostora za manevrisanje i mogla je jedino da leti
horizontalno. Kada bi izašla iz nekog zaokreta, Jonekava je za tren oka bio iza nje.
Ovog puta tačnost nije dolazila u pitanje. P—39 je pao u džunglu i nestao.
Jonekava je prvi put okusio slavu pobede.
93
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Petnaestog maja je lilo kao da se sprema opšti potop, i to je bio dan odmora
za pilote. Međutim, trajao je kratko, jer je pre svitanja šesnaestog maja nekoliko
B—25 napalo aerodrom, leteći na visini krošnji drveća, bušeći rupe po pisti i
mitraljirajući radionice.
Drugog dana uzastopno ostali smo na zemlji i iskoristili vreme da zatrpamo
rupe od bombi i popravimo pistu.
Sedeli smo po barakama, a nekoliko pilota se predalo toliko potrebnom snu,
dok su ostali vodili diskusiju o rastućem intenzitetu neprijateljskih napada.
Jedan pilot bombardera pridružio se našoj grupi (sletao je na aerodrom Lej
da bi uzeo gorivo i ostao je na zemlji posle napada) i s interesovanjem je slušao
naše opise napada na neprijateljske bombardere. Potom je sa čežnjom gledao na
naše lovce parkirane pored piste.
"Znate", rekao je iznenada, "još odavno imam najveću želju da letim u
lovcu, a ne u tim teretnjacima u kojima se muvam okolo. Čudno je", razglabao je
on dalje, "da prilikom svojih napada doživljavamo sve veće gubitke.
Većina ljudi predoseća da se više nikada neće vratiti kući. Ja to isto
osećam."
"Pa ipak", pogledao nas je, "ne bih zbog toga žalio samo kada bih mogao da
učinim svega još jednu stvar."
Čekali smo da nastavi. "Želja mi je da napravim petlju tim teretnjakom, u
kome letim", dodao je iscerivši se.
"Možete li da zamislite da to čudo napravi petlju?" Zatim se javio jedan od
pilota zeroa. "Da sam u tvojoj koži ne bih to ni pokušao," rekao je mirno. "Ne
možeš čitav izaći iz petlje, čak ni kada bi ušao u nju."
"Mislim da bi moglo," odgovorio je. Posle toga smo ga posmatrali kako ide
preko aerodroma i penje se u kabinu jednog lovca, gde je sedeo proučavajući
komande. Tada nismo mogli da znamo da ćemo svi da se sećamo tog pilota sve do
kraja života.
Dan je polako odmicao i naveče smo Nišizava, Ota i ja otišli u sobu sa
radiom, da čujemo muziku koju je u to vreme svakodnevno emitovala neka
australijska radio stanica.
Nišizava je odjednom progovorio.
"Ta muzika, slušajte! Nije li to Sen Sansov Danse macabre?"
Klimnuli smo potvrdno. Nišizava je bio uzbuđen.
"Nešto mi je palo na pamet. Znate li šta nas čeka sutra? Mislim na
mitraljiranje Moresbija. Kako bi bilo da mi na svoju ruku izvedemo malu mrtvačku
igru?"
94
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
95
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
96
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
97
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Tri meseca — maj, juni, jul — su gotovo bez prestanka besnele vazdušne
bitke. Tek posle rata uspeo sam da saznam da je naš puk u Leju bio najuspešniji od
svih japanskih lovačkih jedinica u borbama sa neprijateljem i da nijednom drugom
puku nije uspelo da tako redovno i stalno reda pobede. Lej je za protivničke
lovačke pilote bio pravo osinje gnezdo. I pored toga što je Rabaul bio naša najveća
pomorska i bombarderska baza, ni on nije u tako velikom procentu imao udela u
uništavanju neprijateljskih aviona kao mi u ta četiri meseca, od polovine aprila do
sredine avgusta.
U rukama smo imali gotovo najbolji lovački avion na celom pacifičkom
bojištu. Naši piloti su bili očigledno bolji od protivničkih, jer su mnogi od nas
stekli dragoceno iskustvo u borbama u Kini i tokom strogog i teškog školovanja u
predratnom Japanu.
Zato nije nimalo čudno što je neprijatelj trpeo tako ozbiljne gubitke u
avionima koji su se u vazduhu sukobljavali sa zeroima iz baze Lej. Nama se i
pored toga činilo da posade koje su letele u B-25 mičelima i B-26 maroderima
zaslužuju najviše priznanje zbog svoje hrabrosti. Ti dvomotorni bombarderi, koji
ni približno nisu raspolagali naoružanjem i oklopom kakve su imale otporne leteće
tvrđave, ipak su se uvek nanovo pojavljivali nad aerodromom Lej i drugim
ciljevima, i to bez lovačke pratnje, koju je naša vrhovna komanda smatrala
neophodnom za opstanak bombardera. Dolazili su nisko, uvek niže od 450 metara
iznad zemlje, povremeno tako nisko da su kresali gornje grane krošnji drveća, što
smo nekoliko puta videli svojim očima. Spojili su hrabrost sa pilotskim znanjem, a
njihova nesreća je bila u tome što im se avion nije mogao meriti po letnim
karakteristikama sa našim zeroom. Zbog toga im se nekoliko puta desilo da su
pretrpeli najteže gubitke od naših lovaca kada su bežali od naših aerodroma. Ni to
ih nije zaustavilo. Nastavili su da dolaze neprestano i da tuku po nama sa svim što
su imali. Danju i noću njihove bombe su treskale po aerodromu Lej, a strelci su
mitraljirali sve što bi se pomeralo. Moral im je bio na visini uprkos strašnim
gubicima koje smo im nanosili krajem proleća i u leto 1942. godine.
Dvadeset i trećeg maja sedam zeroa je uhvatilo pet B-25 iznad Leja i jednog
oborilo u more, pedeset kilometara južno od Salamue. Sledećeg dana se šest
bombardera vratilo nad Lej. Na njihovu nesreću, naši osmatrači su ih otkrili dok su
još bili daleko ispred naše baze, pa ih je sačekalo jedanaest lovaca i ustremilo se na
bespomoćne bombardere, oborivši pet u plamenu i teško oštetivši šestog.
Učestvovao sam u obe te akcije protiv bombardera i Carski glavni štab mi je
priznao tri bombardera, koje sam oborio u dvodnevnim borbama.
98
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Krajem maja, žestina napada se povećala. Prvi put su dvadeset i petog maja
četiri B-17 napala u pratnji od dvadeset lovaca. Iznad vrtoglavih vrhova Oven
Stenli planina odjekivalo je kao u paklu kada se šesnaest zeroa sručilo na njih.
Oboreno je pet neprijateljskih lovaca, ali tvrđave su umakle. Tri dana kasnije, pet
B-26 bez pratnje ponovo je napalo Lej. Uknjižio sam još jednu pobedu. Devetog
juna sam poslao još dva B-26 na dno mora.
Činilo nam se da se dani stapaju jedan u drugi. Život se pretvorio u
beskrajno ponavljanje lovačkih napada, praćenje naših bombardera na Moresbi i
trčanja do naših lovaca na zemlji, da bismo pre poleteli u nebo i presreli
neprijatelja koji je nailazio. Izgledalo je, da Saveznici raspolažu nepresušnim
izvorima snabdevanja avionima.
Nije prošla nijedna nedelja, a da neprijatelj ne pretrpi gubitke, a opet su
njegovi avioni uporno dolazili po dva, po tri, a ponekad i po desetak. Kako su
godine prolazile, izbledeli su mnogi detalji tih borbi i pored toga što sam
religioznom tačnošću vodio dnevnik. Međutim, neke epizode su mi ostale u živom
sećanju.
Nezaboravan je, na primer, pokolj do kojeg je došlo 24. maja, kada je na
znak uzbune o približavanju aviona nastala prava pometnja na našem aerodromu.
Šest dežurnih aviona poletelo je u trenutku kada smo mi ostali u ludoj vožnji na
kamionu koji je poskakivao, a služio je za prevoz od barake do aerodroma, stigli
do piste, grčevito se držeći ograde vozila. Samo što smo se našli u vazduhu, a već
su nizovi bombi bušili pistu, tačno iza mog aviona. Svih jedanaest zeroa je bilo
dovoljno visoko u vazduhu, kada je šest B-25 završilo da napada i okrenulo se da
pobegne ka Moresbiju. Nišizava i Ota su prvi stigli do bombardera i svaki od njih
je uhvatio po jednog, izrešetavši mičele topovskim rafalima. Posle nekoliko
sekundi oba B-25 je obavio plamen. Srušili su se u neposrednoj blizini aerodroma.
Mi ostali smo se dali u poteru za preostalim bombarderima koji su, zahvaljujući
umešnom odbrambenom letenju izbegli sve naše rafale, dočepavši se otvorenog
mora. Svih jedanaest lovaca stuštilo se za njima.
Napali smo ih ispred Salamue. Ponovo se pokazalo da naši piloti nedovoljno
vladaju veštinom grupnog letenja.
Svaki od naših je mislio da je ova borba njegova lična, pa je jurišao na
bombardere ne obazirući se na svoje drugove. Zeroi su morali da zaokreću oštro,
da bi izbegli sudare sa drugim lovcima i mnogi su piloti bili prinuđeni da se
bezglavo obrću da ne bi uleteli u snop zrna nekog zeroa koji je na slepo gađao u
bombardere.
Kada su se B-25 probili do mora, spustili su se gotovo do njegove površine i
leteli su zamalo dodirujući talase na visini od svega deset metara od vode. Taktika
im je bila pravilna. Sada nismo mogli da se prestrmo obrušavamo na njih i niti smo
99
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
100
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
101
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
sam iz zaokreta, ispred i zdesna od erakobre. Kratak rafal iz mojih topova i avion
se raspao na dva dela. Samo je još jedan pilot toga dana postigao pobedu. Ota je
uspeo da obori drugi P-39.
Narednog dana sam oborio svog prvog neprijateljskog lovca, a da nisam
ispalio nijedno zrno u borbi koja se vodila pod potpuno suprotnim uslovima od
onih na velikoj visini. Tada, 26. maja, borili smo se vodeći mahnite dvoboje brišući
iznad krošnji drveća. U grupi je bilo šesnaest zeroa kada smo sreli neuobičajenu
neprijateljsku formaciju, četiri B-17 letela su u koloni, a oko dvadeset lovaca, u
grupama od po dva ili tri, kružili su oko tvrđava. Bili smo ispod neprijateljskih
aviona i uspelo nam je da ih iznenadimo vertikalnim napadom naviše.
Zapalio sam jedan P-39, a zatim se nebo uskomešalo od vitlajućih lovaca,
koji su kidisali jedan na drugog u pojedinačnim dvobojima.
Većina neprijateljskih lovaca obrušila se ka zemlji i udaljila od naših aviona.
Nekolicina ih je, mcđulim, bila prinuđena da se zbog visokih planinskih vrhova
ponovo popne na visinu i da se opet okrene u odbrambenim manevrima, baš onako
kao što smo i očekivali. Nisko iznad džungle ušao sam u rep jednog P-39. Pilot je
bio neustrašiv. Izgledalo je kao da češe vrhove krošnji drveća i stene koje su
štrcale, dok je zaokretao i obrušavao, okretao i peo se celo vreme sa mnom za
svojim repom. Svaki put kad se peo, zaokretao ili pravio valjak, smanjivao sam
razdaljinu između naših lovaca. Ispalio sam kratki rafal koji je erakobra izbegla
naglim obrtanjem ulevo. Sledećeg trenutka, pilot je ponovo prešao u obrušavanje,
pravo u vijugavu guduru stešnjenu između vrtoglavih litica.
Još pre nego što sam dobro razaznao što se događa, našao sam se u opasnom
planinskom prolazu leteći za repom P-39. Nisam imao vremena da se usredsredim
na gađanje i jedino sam mogao da iz neposredne blizine pratim neprijateljskog
lovca koji je skretao i naginjao se u zastrašujućem begu između stena. Potpuno
sam zaboravio na ono što mi je bio glavni cilj. Kupao sam se u sopstvenom znoju.
Činilo mi se da motor grmi sve jače i jače u mojim ušima, a kameni vrhovi stene
šištali su opasno blizu mog zeroa, dok sam jurio brzinom od nekoliko stotina
kilometara na čas.
Zatim je planina uhvatila neprijateljski avion. P-39 je izašao iz oštrog
zaokreta i bez prethodnog znaka našao se pred orijaškom visećom stenom, koja
nam je zatvorila put. Pilot je istog trenutka povukao erakobru naviše i okrenuo
krila na nož, da bi izbegao stenu. To nije bilo dovoljno. Krilo je zakačilo stenu,
lovac se naglo obrnuo j eksplodirao uz strahovit tutanj, koji se razlegao u kanjonu.
Kao kroz maglu video sam delove i deliće koji su leteli ka meni.
Istovremeno, čim sam primetio stenu, poslednjom snagom povukao sam palicu na
sebe. Zero je kao munja poleteo u petlju i u tom delu sekunde, koja je izgledala kao
večnost, činilo mi se da ću naleteti na stenu, jednako kao erakobra. Zero je,
102
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
103
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
19. Midvej
Poslednje sedmice maja, lovački puk u Leju izvršio je najveći mogući broj
borbenih letova u području oko Moresbija i u toku trodnevnih ogorčenih borbi
postigao vanredne uspehe u okršajima sa savezničkim avionima.
Po svemu tome nam se činilo da je Moresbi zreo za konačni udarac. Prvog
juna odletelo je iz Rabaula osamnaest bombardera u pratnji tamošnjih jedanaest
lovaca i još trinaest iz Leja, sa zadatkom da svi zajedno pokušaju da zadaju
poslednji udarac neprijateljkoj tvrđavi od životne važnosti.
Prema svim dotadašnjim vazdušnim borbama izgledalo je nemoguće da nam
saveznički lovci pruže bilo kakav ozbiljniji otpor, ali smo se u takvim svojim
ocenama prevarili. Dvadeset lovaca se ustremilo na veliku japansku formaciju i još
jednom je došlo do dvoboja između lovaca. Sedam neprijateljskih aviona palo je u
plamenu, a jedan od mojih metaka. Svoj zadatak su, međutim, ispunili jer su
razdvojili naše bombardere, onemogućili im tačno bombardovanje.
Na povratku za Lej, jedan od naših bombardera izdvojio se iz formacije i
počeo smušeno da vrluda po nebu. Sa pet drugih lovaca sam se izdvojio da ga
štitim. Bombarder je bio prava leteća olupina. Rupa od mitraljeskih zrna i otvora
od topovskih granata bilo je posvuda po krilu i trupu, pa je avion najviše ličio na
rešeto. Prišao sam blizu njegovog nosa i pogledao u kabinu. Sa te daljine mogao
sam da vidim krv na instrument tabli i sedištu. Bilo je pravo čudo da je avion još
uopšte leteo.
Pilot i kopilot ležali su u lokvama krvi na podu. Mehaničar-letač se borio sa
njemu nepoznatim komandama.
Ostalu četvoricu članova posade nisam video. Dve turele su bile smrskane, a
ljudi u njima sigurno mrtvi ili ranjeni, čini se da jedino mehaničar-letač nije bio
ranjen i svim silama se borio da avion održi u vazduhu.
To mu je na neki način uspevalo, ali se pri tome avion zanosio i naginjao
kao pijan celim putem do Leja. Taj čovek napravio je neverovatan podvig.
Očigledno je leteo po sećanju, onako kao što je ranije posmatrao svoje pilote u
vazduhu. To je veoma teško, da ne kažem nemoguće, za većinu ljudi bez bilo
kakve pilotske obuke, a sa teško oštećenim bombarderom stvarno nemoguće. Sad,
kada je stigao iznad Leja, mehaničar-letač bio je potpuno izgubljen. Nije znao šta
da radi. Polazilo mu je za rukom da bombarder održava u vazduhu, ali sletanje sa
dugim prilaženjem i brzinom koja se smanjivala, bilo je potpuno druga stvar.
Oštećen avion je polako kružio iznad aerodroma opisujući krug za krugom
dok je mehaničar-letač proučavao uzanu pistu ispred sebe. Nije bilo načina da se
pomogne nesrećnom čoveku u kabini. Približili smo mu se, pokušavajući da ga
vodimo do zemlje, ali kad god je odvojio oči od komandi, avion se opasno zaneo.
104
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Kako je snižavao postepeno je gubio brzinu. Nije imalo nikakvog smisla da još
ostaje u vazduhu jer će mu, gotovo sigurno, ubrzo da nestane goriva. Bombarder je
napravio zaokret iznad vode, opasno kliznuo u stranu kod naginjanja i počeo da se
približava pisti. Zaustavio sam dah. To mu neće uspeti. Zbog suviše male brzine
avion se snažno tresao i postepno počeo da prelazi u prevučen let. Svakog trenutka
je trebalo da udari u zemlju.
Tada se desilo čudo. Pilot je ustao zanoseći se. Lice mu je bilo potpuno
bledo i obliveno krvlju. Svom težinom se naslonio mehaničaru-letaču na rame. U
tim poslednjim trenucima sletanja gurnuo je palicu napred i opet dobio potrebnu
brzinu. Sa uvučenim točkovima i zakrilcima, ranjeni bombarder je nastavio da
planira i na kraju dodirnuo pistu. Oblak prašine se podigao u vazduh, dok je avion
pomamno drljao po pisti. Za tren oka je pretvorio u ruševine dva lovca, zatim se
nagnuo na bok, zaustavio i prelomio na pola.
Neposredno posle toga smo sleteli i dorulali do olupine, koja se nekim
čudom nije zapalila. Pilot koji je s ogromnim naporom ustao pre samo jednog
minuta, bio je ponovo u nesvesti. Kopilot je bio mrtav. Mehaničarletač, koji je
olupinu doveo do kuće, bio je teško ranjen u noge pa su morali da ga izvuku iz
aviona. Oba nišandžije bila su teško ranjena. Jednom od njih je slomljena kost
virila kroz poderanu kožu na ruci, a obojica su bila potpuno oblivena krvlju. Dva
strelca su bila u polusvesti, krvarila su i bila ozbiljno ranjena, ali su još uvek
grčevito stezali ručke svojih mitraljeza.
Prvi put smo tako neposredno videli strašan rezultat dejstva lovačkog oružja.
Smrt u vazduhu nije nam nikada bila naročito blizu. Čak i ti ljudi koji su umirali u
zapaljenim avionima bili su nam nekako tuđi i daleki. Čovek se ili vraća u bazu, ili
ne. Međutim, sada smo prvi put videli kako to stvarno izgleda.
Lovački napadi su nastavljeni, i u sledeća dva dana oborili smo još tri lovca.
Ali niko na aerodromu Lej nije slutio da su naše neprestane pobede potpuno
izbledele posle teškog poraza koji su glavne japanske snage pretrpele 5. juna kod
Midveja. Za bitku smo saznali kada je Tokio javio o veličanstvenoj pobedi
japanskih snaga.
Carski glavni štab je izveštavao da su naši gubici bili sasvim neznatni. Prvi
put smo, međutim, posumnjali u tačnost vesti. Do zaključka smo došli sasvim
jednostavno. Znali smo da je Midvej bio cilj našeg napada i da je trebalo da ga
osvojimo. Ako su naši brodovi uzmakli, a ostrvo nije zauzeto, moralo je da se
dogodi nešto neočekivano.
Dugo vremena nismo znali da smo tada izgubili četiri od naših najjačih
nosača aviona zajedno sa 280 aviona i većinom pilota, kao i nekoliko hiljada
članova te grupe ratnih brodova.
Od 5. do 15. juna na bojištu oko Nove Gvineje vladalo je neuobičajeno
zatišje, koje je 9. juna pomutio jedan napad na Lej. Tada sam svom ukupnom zbiru
105
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
dodao još dva bombardera B-26. Šesnaestog se rat u vazduhu ponovo razbesneo
udvojenom žestinom. Bio je praznik za naše lovce kada je dvadeset i jedan zero
ulovio tri neprijateljske formacije koje su očigledno dremale.
Napali smo prvu formaciju od dvanaest lovaca u koju smo se obrušili u
grupi, razbivši njene redove. Ja sam oborio jedan avion, a i drugih pet pilota po
jednog. Preostalih šest neprijateljskih lovaca pobeglo je obrušavajući ka zemlji.
Popeli smo se ponovo na visinu i sa suncem u leđa obrušili se na drugu grupu od
dvanaest aviona.
Opet smo napali neočekivano i kada smo upali među njih, oborili smo tri
aviona. U tom napadu sam postigao svoju drugu pobedu tog dana.
Treći neprijateljski talas aviona nam se približavao još dok smo se iz drugog
obrušavajućeg napada peli opet na bezbednu visinu. Na nas su nailazile oko dve
desetine lovaca pa smo se podelili u dve grupe. Jedanaest zeroa se obrušilo da
presretne formaciju koja se još pela, a drugi su se susreli sa grupom koja je letela
na našoj visini. Već u sledećem trenutku su se sve grupe razišle i stvorio se opšti
metež, gde je svaki radio što je nalazio da je pametno, a sve se zajedno dešavalo
iznad baze u Moresbiju. Neprijateljski avioni su bili novi modeli P-39, brži i
pokretljiviji od starih. Napao sam jednog lovca koji me iznenadio, jer je svaki put
izmicao kada sam otvarao vatru na njega. Jurili smo se po nebu ka dva psa koji se
igraju, pri čemu je erakobra izvodila čitavu reviju akrobacija, oštre zaokrete, petlje,
imelmane, obrušavanje, valjke, spirale i druge figure. Pilot je bio izvanredan i sa
boljim avionom mogao je da izađe kao pobednik. Nastavio sam da skraćujem
rastojanje izvodeći brze valjke ulevo, da bi mu na kraju sasuo dva kratka topovska
rafala, posle čega se lovac zapalio.
To je bila moja treća pobeda tog dana. četvrta koja je usledila gotovo
neposredno posle prethodne, bila je smešno jednostavna. Jedan P-39 izleteo je pred
mene zanimajući se jedino za rep zeroa koji je izbezumljeno bežao naviše, dok ga
je Amerikanac zasipao rafalima. Ta erakobra je uletela pravo u moju vatru,
primivši dvesto metaka u nos. Neprijateljski lovac je napravio valjak, pokušavajući
da umakne. Pošto više nisam imao topovskih granata otvorio sam vatru iz
mitraljeza sasuvši mu sledeći rafal u trbuh. Još uvek nije hteo da padne. Kada je
treći rafal pogodio u kabinu aviona, koji se još uvek obrtao, bio mu je kraj. Staklo
se razletelo i video sam kako je pilot klonuo napred. P-39 je pao u kovit,
sunovrativši se dole velikom brzinom, pa je eksplodirao u džungli.
Četiri neprijateljska lovca u jednom danu. To je bio do tada moj rekord. I lep
doprinos najtežem porazu koji je puk iz Leja naneo neprijatelju u toku jednog
dana. Naši piloti su proslavljali ukupno dvanaest sigurno oborenih neprijateljskih
lovaca u vazduhu.
Kada smo se vraćali na naš aerodrom, Jonekava je neprestano izlazio iz naše
formacije, izvodio valjke, peo se, obrušavao i padao kao list. Ludovao je po celom
106
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
nebu i pravio krugove oko mog lovca. Zašto to čini shvatio sam tek kad je prišao
uz bok moga aviona i sa najširim osmehom pokazao dva prsta. Jonekava više nije
bio žutokljunac, jer je imao tri oborena aviona. Ustreptao od uzbuđenja, leteo je na
leđima i pritome mahao rukama, koliko god mu je to dozvoljavala uska kabina.
Zatim je leteo tačno iznad mene, pa opet ispod mene i opisivao oko mog aviona
razvučeni valjak. Ličio je hvalisavom dečaku. Na kraju se približio mom krilu,
držeći palicu među kolenima. Još uvek smejući se mahnuo je prema meni kutijom
za hranu i počeo da jede. Njegovo oduševljenje je bilo zarazno. Odmahnuo sam mu
sa četiri prsta i otvorio bocu sode. Tada je i on izvadio svoju iz kutije sa hranom pa
smo jedan drugome nazdravljali.
Ovom pobedonosnom danu još nije bio kraj. Samo što su naše avione
napunili gorivom i zamenili im redenike s municijom stiglo je obaveštenje od
osmatrača. Deset B-26 je bilo na putu ka našoj bazi. Nisu mogli da izaberu gori
trenutak, jer je devetnaest lovaca bilo u vazduhu, pre nego što su maroderi doleteli
nad Lej. I pored svega, nismo uspeli da oborimo nijednog, ali smo oštetili većinu
aviona, prinudivši ih da bombe bace daleko od ciljeva.
Dok smo ih gonili, na njihovom bekstvu od Leja napalo nas je iznad rta Vard
Hant pet P-39 koji su očigledno doleteli na poziv bombardera za pomoć. Jedna
erakobra je pala u plamenu.
Te večeri ceo Lej je ludovao opijen pobedom. Piloti su dobili vanredno
sledovanje, a mehaničari su se okupili oko nas da bi uživali u slavi. Gotovo još
lepša vest bila je da ćemo dobiti pet dana odsustva i otići u Rabaul.
Oduševljeni krici pilota odjekivali su u okolnoj džungli. Meni je vest o
petodnevnom odsustvu donela posebno olakšanje. Nisam bio samo umoran od
bezmalo svakodnevnih borbi, nego je i mojim mehaničarima bilo potrebno
nekoliko dana da naporno rade na mom lovcu. Pozvali su me i pokazali mi rupe od
metaka u krilima i trupu, pa me je nešto steglo u stomaku kada sam ugledao niz
rupa koji se protezao sve do same kabine. Promašili su me za nekih petnaest
centimetara.
Godine 1942. nijedan od naših lovaca nije imao zaštitnu oklopnu ploču iza
pilota, a pored toga zero nije posedovao ni samozaptivajuće rezervoare, kakvi su
bili ugrađeni u sve američke avione. Neprijateljski piloti su zato brzo otkrili da
kratak rafal njihovih mitraljeza od pola inča u rezervoare goriva prouzrokuje požar
i snažnu eksploziju našeg lovca. Uprkos tome, niko od naših pilota u tim danima
nije leteo sa padobranom. Na zapadu su to tumačili pogrešno i navodili kao dokaz
da naši rukovodioci ne mare za naše živote, da su japanski piloti potrošni materijal
i da se smatraju šahovskim figurama a ne ljudskim bićima. To je bilo daleko od
istine. Svaki letač imao je svoj padobran. Odluku da letimo bez njih donosili smo
mi sami, a ne neko od pretpostavljenih.
107
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
108
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
109
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
U toku juna smo na nebu nailazili da stalno rastući broj lovaca i bombardera.
Bili smo obavešteni da neprijatelj na veliko jača svoje snage u našem regionu i da
ćemo od sada biti izloženi snažnijim lovačkim napadima. Svima nam je bilo jasno
da će nam trebati svaki zero koji budemo dobili. Neprijatelj je oko Port Moresbija
iskrčio više novih aerodroma u džungli.
Napadi naših bombardera su takođe, postali brojniji i žešći, a neprijateljski
lovci sačekivali su svaki napad većom upornošću i žestinom. Sedamnaestog juna
dvanaest zeroa pratilo je osamnaest bombardera nad Port Moresbi, odvojivši sedam
neprijateljskih lovaca presretača od bombardera koji su bombardovali lučku zonu i
potopili teretni brod od 3000 tona ukotvljen u pristaništu. Tih sedam američkih
lovaca je posle uznemiravalo našu formaciju od trideset aviona čitavim putem od
Port Moresbija do rta Vard Hand, ali nisu imali nikakvog uspeha. Sledećeg dana
devet bombardera i isti broj lovaca napali su Kido u zalivu Resker, novu
neprijateljsku bazu, severno od Port Moresbija, koju su brzo snabdeli lovcima.
Deset neprijateljskih lovaca se zaletelo u osamnaest japanskih aviona, ne nanevši
nam opet nikakvu štetu uz gubitak svoja dva.
Dvadeset i četvrtog juna vratio sam se u Lej s odsustva u Rabaulu i već
sledećeg dana sam poleteo u grupi od dvadeset i jednog lovca na Moresbi. Sve se
odigralo brzo i uspelo mi je da odvojim jednog od jedanaest neprijateljskih lovaca,
koji su nas tog dana presreli. Sledećeg dana su iz Rabaula opet poslali na Moresbi
devetnaest bombardera sa pratnjom od jedanaest lovaca. Presrelo ih je dvanaest
neprijateljskih lovaca i pri tome su zeroi oborili tri.
To je bio poslednji napad u junu. Sledećeg dana celu oblast Nove Gvineje
zahvatio je takav pljusak, da je izgledalo da je došao pravi potop. Kiša je šibala
podjednako po našim i po neprijateljskim aerodromima. Naši uspesi u aprilu, maju
i junu delimično su postignuti zahvaljujući i izuzetno lepom vremenu po kome smo
leteli.
Oblaci su se skupljali gotovo svako popodne oko tri, ili četiri časa, u veme
kada smo mi već bili na zemlji.
Snažni pljuskovi lili su ce!o veče i nastavili bez prekida u toku noći. Bili su
pre blagoslov nego nesreća, jer su onemogućavali redovne neprijateljske noćne
napade, pa smo gotovo cele noći mogli da spavamo.
Juli je doneo naglu promenu vremena. Večernji pljuskovi više nisu
omogućavali miran san i noći su bile vedre, posute zvezdama. Bombarderi su opet
dolazili. Bezmalo svake noći tama je podrhtavala od njihove grmljavine i s neba su
neprekidno pljuštale bombe. Mičeli i moroderi, brisali su iznad aerodroma
bombardujući i mitraljirajući do mile volje. Bili smo nemoćni pred tim napadima.
110
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Čak i da je pista bila dovoljno široka za noćno poletanje i sletanje, bilo je veliko
pitanje da li bi zeroi naneli ikakvu štetu napadačima. Tako smo ostajali na zemlji i
skrivali se u zaklonima, proklinjući Amerikance. Najviše su trpeli mehaničari. Nije
im se čak pružalo ni zadovoljstvo da idu na ratne zadatke i gledaju neprijateljske
avione kako padaju u plamenu. Umesto toga, posao im se sastojao u gotovo
dvadesetočasovnom nastojanju da naše malobrojne lovce održavaju u letnom
stanju.
Sada im je bio uskraćen i taj, tako ograničen san, jer su noćni napadi rasli
ubrzanim tempom.
Posebno snažan napad nas je pogodio rano ujutro 2. jula. Zavijanje sirena
koje su najavljivale napad digao nas je iz sna pred samo svitanje. Brzo smo navukli
svoje letačke kombinezone i pojurili ka aerodromu. Samo što smo stigli do piste, a
kroz mrak se prolomila grmljavina motora, koju je sledio tresak prvih bombi.
Svaki pilot je izbezumljeno potrčao do najbližeg skloništa. Nismo imali vremena
da stignemo do iskopanih rovova. Poskakali smo u najbliže rupe od bombi. Na
zvezdanom nebu smo ubrzo ugledali bombardere. Bili su mičeli i maroderi koji su
leteli na visini manjoj od dvesto metara, a plavičasti plamenovi iz njihovih
izduvnih cevi su jezivo svetlucali na noćnom nebu. Nama svakako nisu izgledali
nimalo lepi, dok smo ih sa zebnjom gledali iz naših rupa.
Kada su izbacili sve svoje bombe, bombarderi su se ponovo vratili na visini
drveća i preleteli iznad piste, zasuli olovom svaku zgradu koju su mogli da
primete. Ponovo smo poskakali u jame i preplašeno se pripili uz tlo.
Neprijateljska zrna su kao tuča padala po aerodromu. Imali smo sreću da
nijedan pilot nije bio pogođen. Zatim su avioni odleteli i ustremili se na drugi kraj
aerodroma. Ispuzao sam iz jame i potrčao ka štabnoj baraci. Znao sam da imam
samo škrto odmerne sekunde da bih pretrčao preko aerodroma. Sada su svi naši
avioni bili prikovani za zemlju i bilo je pitanje sekundi kada će da naiđe novi
neprijateljski talas. Otvoreni krateri bombi nisu bili mesto gde bi se provodilo
vreme dok traje mitraljiranje.
Štabna baraka bila je još nedirnuta. Ali sada su se bombarderi okrenuli i
izrešetali mitraljeskom paljbom komandni toranj i baraku. Mornari u rovovima oko
štaba sasuli su u nebo kišu zrna iz mitraljeza, ali nisu uspeli da postignu ništa osim
da troše municiju. Nisu imali pojma kako se gađaju avioni, pa su svetleći meci
šarali kroz tamu iza pomahnitalih bombardera.
Njihovo neprecizno gađanje me je zbunilo. Zaboravio sam na sklonište i
potrčao sam ka mitraljeskim gnezdima.
Oterao sam nekog čoveka od njegovog mitraljeza, viknuvši mu da ću ja da
ga uzmem u ruke. Ovaj je grčevito držao svoje oružje i nije hteo da napusti mesto,
vičući da ne srne da se skloni. Nisam gubio vreme ni trenutka na prepiranje, već
sam ga gurnuo sa sedišta. Stao je na noge i mrmljao psovke, ali mu je neki drugi
111
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
pilot, koji je naišao iza mene, preprečio put i zgrabio redenike sa mecima. Tada je
mornar pobegao.
Tog trenutka se iznad aerodroma pojavio drugi talas od šest bombardera B-
26. Pritisnuo sam okidač i pogledom pratio svetleća zrna, koja su parala nebo.
Jedan maroder je preleteo gotovo tačno iznad moje glave, pa sam ispalio rafal
svetlećih zrna u njegov trup od nosa do repa. Bombarder se nije ni potresao i
obrušavajući ustremio se na moje mitraljesko gnezdo, pri čemu je strelac u
njegovom nosu odgovorio na moju vatru. To je bilo moje prvo iskustvo na zemlji
sa avionom koji leti pravo ka meni, pa me obuzeo strah od metaka koji su zujali u
mom pravcu. Privid da bombe ispadaju iz aviona i eksplodiraju na mitraljeskom
gnezdu bio je zaprepašćujući i zastrašujući. Strah je potisnuo sve drugo pa sam
napustio mitraljez pobegavši koliko su me noge nosile u zaklon sa vrećama peska
koji se nalazio pozadi mene. Put do zaklona nisam ni sav pretrčao već sam na kraju
učinio pravi skok. Nekoliko sekundi sam tamo sedeo osećajući se kao idiot i
nerazumna kukavica. B-26 mi je protutnjao iznad glave ne bombardujući. Prokleo
sam svoje uzdrhtalo telo i vratio se mitraljezu koji sam bio napustio. Polako sam
prestao da se tresem i ponovo mi se vratila prisebnost. Dok sam čučao tamo iza
mitraljeza, zakleo sam se da sledeći put neću da pobegnem kao zec.
Bombarderi su nam opet bili nad glavama i zvuk njihovih motora, koji su
grmeli na visini od svega pedeset metara, pretvorio se u zaglušni kreščendo, koji
mi je kidao bubne opne. Ličili su na velike crne senke koje su izranjale iz mraka i
bljuvale oganj iz svojih turela, a trepteći plavičasti plamen iz njihovih izduvnih
cevi probijao je tamu. Kada je poslednji bombarder uleteo u snop mojih zrna
ulovio sam ga rafalom i čvrsto držeći mitraljez pratio sam ga po smeru. Pojavio se
tanki plamen dima, ali je bombarder nastavio ne skrenuvši i zatim se izgubio u
daljini ostavši i dalje u formaciji.
Kada se završio napad neprijateljskih aviona, koji su čitav čas nekažnjeno
bombardovali i mitraljirali Lej, počelo je da sviće. Nismo oborili nijedan
neprijateljski avion, mada je hiljade zrna ispaljeno iz protivavionskih oružja.
Piloti su zbog napada bili toliko demoralisani, da niko nije ni posle
eksplozije poslednje bombe izašao iz zaklona ni pojurio ka lovcima da bi krenuo u
poteru, kako smo to ranije uvek činili. Većina objekata na aerodromu je gorela.
Duboki krateri od bombi pretvorili su pistu u ruševinu koja je onemogućavala bilo
kakvo uzletanje, čak i da smo hteli. Izgledalo je sasvim neverovatno, ali dvadeset
lovaca razmeštenih s obe strane piste, ostali su ćeli, poneki tu i tamo izbušeni
mecima ili krhotinama bombi. Sakupili smo se u štabu radi daljih naredbi. Piloti su
bili van sebe i besni zbog udarca koji smo pretrpeli. Posebno jedan letač među
nama, podoficir Micuo Suicu, koji je tek nedavno došao u Lej, gotovo se gušio od
besa. Zakleo se da će kod sledećeg napada uništiti jedan bombarder, pa makar
112
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
113
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Da li su protekle sekunde ili minuti nisam u stanju da kažem, dok nisam čuo
glas koji je dozivao iz daljine. Bio je to komandir Nakadjima. "Sakai, Sakai! Gde
si?" Posle toga opet tišina... "Gdje je? Da li je uspeo, dođavola, tražite ga!"
Pokušao sam da mu odgovorim. Učinilo mi se da sam viknuo, ali za čudo nisam
mogao da čujem svoj glas.
Moja usta, moje usne nisu se čak ni pomicale. Nešto teško mi je pritiskivalo
bradu. Ponovo je do mene dopro Nakadjimin glas, jedva čujan, iz daleka... "Mora
da je zatrpan. Počnite da ga tražite. Ne gubite ni sekunde!
Kopajte!"
Živ zakopan? Naravno! Bio sam ispod stena i peska. Polako sam otvorio oči.
Tama. Tada me obuzeo strah.
Osetio sam da se gušim, da će me pesak ugušiti. Pokušao sam da se
iskrenem, ali se nisam mogao pomeriti ni centimetar. Strah će me ugušiti. Opet je
iz daljine dopro Nakadjimin glas, sada malo jači. "Kopajte svačim što vam dođe do
ruke. Hajde, kopajte motkama. Koristite ruke i nokte, ako nemate ništa drugo!
Požurite!"
Zatim se začulo udaranje lopata, koje kopaju po pesku. Čekao sam
uzdržavajući se od pomeranja. Zatim su se probili. Nečija ruka mi je očistila ruke
dodirujući kožu i skinula pesak sa usta i nosa. Odjednom je blesnulo sunčevo
svetio, kada su moji spasioci stigli do mene i izvukli me.
Nisam bio jedini koji je bio živ zatrpan. Čitava desetina ljudi bila je zatrpana
u rovu koji je zasula eksplozija bombe u neposrednoj blizini. Međutim, niko nije
bio ranjen! Od glave do pete smo bili pokriveni peskom i blatom, koji su na našu
sreću ublažili udarac kada se rov zarušio.
Štabna baraka je bila pretvorena u ruševine, a krater koji je zjapio svedočio
je koliko smo sreće imali što pogodak nije bio direktan. Većina aviona, koji su se
još uvek nalazili na pisti bila je smrskana na parčad, a rezervoari goriva nekolicine
aparata su goreli. Otprilike čas kasnije, lovci koji su poleteli za neprijateljem vratili
su se u bazu. Ljudi su bili smrknuti. Šest letećih tvrđava je očigledno bez muke
odbilo njihove napade.
Bila su nam potrebna dva dana da popravima aerodrom posle napada
izvršenog 2. jula. Četvrtog smo opet bili spremni da uzvratimo napad na Moresbi.
Po američkom kalendaru još uvek je bio 3. juli i osećali smo da možemo njihovoj
proslavi Dana nezavisnosti dodati malo vatrometa. Dvadeset i jedan Jovac zero
krenuo je na Moresbi gde ih je dočekao odbor za dobrodošlicu od dvadeset
neprijateljskih lovaca. Napali smo, dok su se neprijateljski avioni još obrušavali na
nas. Naši piloti su na svoj račun upisali devet oborenih lovaca i još tri verovatno.
Vraćali smo se i još uvek bili mnogo kilometara udaljeni od Leja, kada smo
primetili izmaglicu crnog dima koju je nosio vetar. Približavajući se ka bazi
postalo nam je jasno da dim dolazi direktno od zapaljenih objekata na našem
114
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
115
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
nikada nije uspeo da postigne svoj glavni cilj. Uvek smo imali na raspolaganju
lovce za letenje.
Jedanaestoga smo krenuli u najjače moguće bombardovanje Moresbija.
Dvanaest lovaca je pratilo dvadeset i jedan bombarder iz Rabaula. Bili smo na putu
ka neprijateljskoj bazi kada je poručnik Sasai primetio šest B-17 koji su leteli da
napadnu naš aerodrom. Izdvojio se iz formacije i poveo pet lovaca. Sasai je veoma
loše procenio situaciju. Dao je znak Nišizavi, Oti i meni da mu se pridružimo, pa
smo nas šestorica počeli da napadamo bombardere u beskonačnom nizu borbenih
naleta. Ali leteće tvrđave su dokazale da su tako otporne kao što im je i ime
govorilo. Oštetili smo tri aviona, ali nijedan nismo oborili. Njihovi strelci su se
očigledno popravili. Jedan naš lovac pao je u plamenu, a još dva, od kojih je jedan
bio moj, bili su izbušeni mecima. Praćeni od svega šest zeroa, naši bombarderi koji
su napali Moresbi, bili su razbijeni od neprijateljskih lovaca, pa su se njihove
bombe rasejale po velikom prostoru, nanevši malo štete neprijateljskim objektima.
Sasai je oštro ukoren što je ostavio bombardere sa tako slabom pratnjom. Nije
pokušao da pravda svoj postupak, i nemo je saslušao ukor. Bez sumnje, prekršio je
osnovno pravilo koje je važilo za prateće lovce: bombardere nikada ne treba
ostavljati nezaštićene. Naši piloti bili su, međutim, na njegovoj strani. B-17 su nam
bili trn u oku.
Njihova sposobnost da tako uspešno odbijaju naše napade zbunjivala nas je i
razbesnela.
Kada se 21. jula jedna japanska kopnena divizija iskrcala u Buni, približno
180 kilometara od Leja, lovačke operacije su ušle u novu etapu. Naše trupe su u
fantastičnom maršu prodirale kroz divlju džunglu i počele da se približavaju Port
Moresbiju. Po karti je izgledalo veoma lako izvršiti nameravanu akciju. Činilo se
da je Buna udaljena od Moresbija za domet bačenog kamena preko rta Papuanskog
poluostrva.
Međutim, mape tih ostrva pokrivenih džunglom su nešto sasvim drugo od
strašnih uslova koji vladaju tamo u gustom tropskom rastinju. Japanska komanda
učinila je strašnu i fatalnu grešku kada je poslala naše trupe na Moresbi. Još pre
kraja bitke, Japan je pretrpeo jedan od svojih najtragičnijih i najsramnijih poraza.
Oven Stenli planine su gotovo podjednako visoke kao zastrašujući Alpi.
Kada bi džunglu na tim planinskim strminama opisali kao divlji gustiš, to bi
značilo da preterano ublažavamo pravo stanje. Raznolikost biljnog sveta je tamo
prosto neverovatna. Situacija bi bila podnošljiva, da pod nogama nije bilo
močvara, živog peska, blata, truleži, rastinja koje je palo na zemlju, kao nož oštrih
stena, vrtoglavih padina, svih vrsta lijana i puzavica, insekata, nesnosne vrućine i
bolesti koje su na nevidljive načine delovale na ljude.
Prelaženje preko alpskih lednika je zaista prost zadatak u poređenju sa
surovom i iscrpljujućom borbom pri probijanju kroz džunglu Oven Stenli planina.
116
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
117
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
118
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sa daljine od šesto metara, pozadi, sleva ispalio sam rafal iz svih oružja na
neprijateljski avion, nadajući se da će hadson da pokuša da umakne i tako izgubi
vreme, što bi mi omogućilo da smanjim rastojanje. Ono, šta je neposredno sledilo
bilo je iznenađujuće. Samo što sam otvorio vatru na njega, a hadson je pošao u
desni penjući zaokret, okrenuo se oko ose trupa i grmeći pošao punom brzinom
nazad i pravo na mene. Bio sam toliko preneražen, da sam nekoliko trenutaka
nepomično sedeo u kabini. Sledeće sekunde su svi hadsonovi prednji mitraljezi
sasuli kišu zrna na mene.
Naši zeroi su se mahnito raspršili obrćući se i obrušavajući se na sve strane.
Nešto slično se nikada ranije nije desilo! Za trenutak sam pogledao poručnika
Sasaija. Usta su mu ostala otvorena u čuđenju zbog drskosti neprijateljskog pilota.
Zero kojim je pilotirao Nišizava, a ovaj se nije dao zbuniti, izdvojio se iz cele te
gužve i zašao iza bombardera sipajući vatru iz svog oružja. Ponovo smo bili
zaprepašćeni. Hadson je napravio brzi valjak, najbrži koji sam video kod
dvomotornog aviona. Nišizavini mitraljezi i topovi gađali su u prazno.
Ostali piloti, uključujući i mene, ustremili smo svoje zeroe na hadsona. Niko
od nas nije uspeo da postigne ijedan pogodak. Bombarder se obrtao i jurio gore-
dole, izvodeći vratolomne akrobacije, dok je leđni strelac neprestano pucao na naše
avione.
Piloti naših zeroa su naprosto poludeli od besa. Naša formacija se raspala.
Svako je pucao na hadsona iz svega što mu je bilo na raspolaganju. Ja sam ga
napadao najmanje četiri puta i morao sam da se sklonim zbog besomučnih napada
drugih pilota, koji su gađali ne gledajući gde su im drugovi.
Gotovo deset minuta smo jurili hadsona, sipajući metke i granate na
neverovatni avion. Konačno je jedan dug rafal pogodio zadnju turelu. Video sam
kako je strelac raširio ruke i srušio se. Sada više nije bilo opasnih zrna iz turele, pa
sam se približio na dvadeset metara i pritisnuo okidač, nišaneći u desno krilo. Posle
nekoliko sekundi se pojavio plamen na desnom i proširio na levo krilo. Pilot je
ostao u svom avionu. Bili smo prenisko, da bi mogao da iskoči padobranom.
Hadson je naglo počeo da gubi brzinu, ponirući ka džungli. Drveće je odseklo dva
plamteća krila, a trup koji je takođe vukao za sobom veliki plameni rep, uleteo je u
gusto rastinje kao ogroman trag usijanog čelika. Odjeknula je strašna eksplozija, a
dim je prokuljao naviše.
Taj dan je bio pun iznenađenja. Kad smo se vraćali prema Buni, da bismo
tamo opet patrolirali iznad mostobrana, pet erakobra pokušalo je da nas iznenadi.
Neprijatelj je leteo u dugoj koloni, nisko iznad vode, pa je zatim krenuo u penjanje
u nameri da nas iznenadi. Prvi sam primetio neprijateljsku grupu. Pošao sam u
strmi zaokret i obrušio se na erakobre ustremivši se pravo na vodeći avion. Svih
pet erakobri se brzo razišlo na sve strane, okrenulo i pobeglo iz sve snage. Kada su
videli da su izgubile prednost koju bi im pružilo iznenađenje, i da iza mene leti još
119
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
pet zeroa, više im nije bilo do borbe u kojoj bismo mi imali još i preimućstvo u
visini.
Zbog brzine dobijene u obrušavanju ubrzo sam se našao usred neprijateljske
grupe. Dva lovca su mahnito poletela naviše i nestala u oblacima. Treći se izgubio
u kiši, a još jedan je iščezao nekuda u visinu. Na dohvatu mi je ostala jedna
erakobra, pa sam maksimalnom brzinom jurnuo za tim lovcem. Bežao je ka
oblacima, ali mu je moj rafal ispred nosa presekao put, pa je promenio nameru. P-
39 je tada naglo skrenuo ulevo i obrušio se ka moru, pri čemu sam ga pratio na
rastojanju od nekih dvesto metara.
Bio je to novi model erakobre, koja je na nivou mora postizala istu brzinu
kao moj zero. Pilot je, međutim, napravio presudnu grešku jer je pošao u
pogrešnom smeru. Umesto da leti u pravcu Moresbija, uputio se sasvim suprotno.
Imao sam još uvek dovoljno goriva i bio sam zadovoljan što stalno održavam
rastojanje između naših aviona, pa, ako zatreba, sve do Rabaula. Posle nekoliko
minuta američki pilot se pribrao i shvatio grešku. Nije imao drugog izbora, osim da
promeni svoj smer, pa je nagnuo avion pošavši u oštri levi zaokret.
To se desilo i mnogo puta ranije. Presekao sam mu putanju unutar zaokreta,
približavajući mu se polako odozdo i sleva. Kratak rafal ga je naterao da naglo
zaokrene, kako bi izbegao moja zrna. Grčevito sam se držao njegovog repa, dok se
zanjihao i uputio ka obali. Za nekoliko dragocenih sekundi neprijateljski lovac mi
je utekao van dometa, izvodeći neke lude akrobacije, a već je grabio ka svojoj bazi.
Rastojanje između nas je sada bilo oko sto metara. Čak i da sam snagu motora
povećao preko dozvoljene granice, ne bih uspeo da smanjim rastojanje. Bio sam
već rešen da okrenem kući, jer sam znao da će mi biti sasvim nemoguće da priđem
na rastojanje potrebno za otvaranje vatre, ako pilot produži u tom kursu.
Neprijatelj se, međutim, odlučio na drugo. Umesto da ostane iznad mora,
okrenuo je pravo ka Oven Stenli planinama, pa je bio prjnuđen da pređe u
penjanje. Nije bilo P-39 koji bi se peo brže od zeroa. Polako, ali stalno, smanjivao
sam rastojanje. Nisam još otvorio vatru, čekajući da bih mu uputio rafal sa što
manje daljine. Pošto mi je posle borbe sa hadsonom ostalo veoma malo municije,
mogao sam da ispalim na njega jedan, ili dva kratka rafala.
Pedeset metara. Zatim se rastojanje smanjilo na četrdeset, pa trideset metara.
Uhvatio sam okidač pažljivo nišaneći.
Nisam stigao da ispalim nijedan metak, kada je pilot neočekivano iskočio iz
lovca. Erakobra je bila manje od četrdeset i pet metara iznad zemlje, kada je
Amerikanac iznenada ispao napolje, što je značilo sigurnu smrt. Nije mi bio poznat
nijedan slučaj, da je pilot preživeo skok iz aviona sa visine manje od sto metara.
Začudo, padobran se trenutno otvorio, samo delić sekunde pre nego što je
pilot dodirnuo zemlju. Prizemljio se na malu čistinu, dok se lovac razbio nekoliko
metara ispred njega. Još uvek nisam mogao da verujem da je neprijateljski pilot
120
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
121
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Poručnik Djodji Jamašita se 29. jula vratio iz patrole iznad Bune u Lej sa
novošću koja je naelektrisala celu bazu.
Njegovi lovci su bili napadnuti prvi puta od američkih mornaričkih aviona.
Raportirao je komandantu Nakadjimi i pukovniku Saitu da su njegovi zeroi sreli
kombinovane američke snage sastavljene od SBD dontlisa jurišnika i F4F vildketa
lovaca, koje su, po Jamašitinoj oceni, u oblast Bune doveli vodiči P-39, pristigli iz
Rabija. Tako su se prvi put na našem bojištu pojavili mornarički ratni avioni
Sjedinjenih Američkih Država.
Vest da je jedan američki nosač aviona uplovio u vode Nove Gvineje
predskazivala je nesreću i naši štapski oficiri bili su potpuno van sebe. Ako su
Amerikanci imali na raspolaganju toliko nosača aviona, da mogu da ih koriste u
operacijama protiv naših snaga u Leju, Buni i Rabaulu, tada je, izgleda, bilo nešto
od istine u njihovom tvrđenju, da su odneli pobedu kod Midveja i u odlučnom
negiranju da su pretrpeli veće gubitke u borbi nosača aviona u Koralnom moru.
Kada bi bila istina ono što je tvrdio Tokio, da je naša flota uništila neprijateljske
nosače u Koralnom moru i kod Midveja, kako je posle toga bilo moguće da se
neprijateljski nosači aviona pojave u našoj blizini? Nešto nije bilo u redu, i prvi put
smo počeli da sumnjamo u istinitost neprestano ponavljanih tvrdnji iz Tokija o
našim pobedama.
Očigledno je većina pilota lovaca u Leju primila tu novost na sasvim drugi
način. Do kasno u noć smo postavljali pitanja Jamašitinim pilotima. Interesovalo
nas je koliko je bilo američkih mornaričkih aviona? Da li su vildketi bolji od P-39 i
P-40? Koliko su vesti američki mornarički piloti?
Njihovi odgovori su bili ohrabrujući, jer su iz Jamašitine eskadrile tvrdili su
da su sigurno oborili tri jurišnika, pet lovaca i jedan P-39, bez gubitka ijednog
zeroa. Posle toga je sve što je moglo da se desi kod Midveja, u Koralnom moru, ili
negde drugde, postalo potpuno nevažno. Sva četiri meseca mislili smo samo na
jedno: obarati i obarati neprijateljske lovce s neba. Zato je pojava američkih
mornaričkih lovaca značila za nas da ćemo imati mnogo više prilika da postižemo
veći broj pobeda.
U naredna tri dana, međutim, američki avioni se nisu pojavljivali iznad
Bune. Tridesetog je devet B-17 uspešno napalo zonu mostobrana, a devet naših
lovaca je uspelo da obori samo jedan bombarder iz neprijateljske formacije.
Pobedu su priznali meni. Četvrtu tvrđavu sam uhvatio iznad Rta Nelsona tako što
sam svu vatru iz oružja usmerio u nos aviona. Očigledno su pilot i kopilot poginuli,
jer se avion strmoglavio u more van kontrole.
122
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
123
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
najveličanstvenija vazdušna pobeda koju sam ikada video i glasno sam se radovao,
kada je Otin zero kao raketa proleteo kroz dim.
Sada je Endo bio na redu. Obrušio se i zatim strmo popeo. Zero se polako
obrtao dok je prilazio bombarderu, pucajući iz mitraljeza i iz topova. Njegova
svetleća zrna prolazila su pored neprijateljskog aviona i zero se već popeo, a u
međuvremenu je upao u unakrsnu vatru bombardera.
Sada sam ja bio na redu. Lagano sam navukao palicu i već je treća tvrđava
počela da raste u mom nišanu.
Prilazila mi je bliže i bliže, pa sam na kraju pritisnuo okidač. Ništa se nije
dogodilo. Učinilo mi se kao da bombarder prekriva celo nebo ispred mene i tada
sam otkrio šta nije u redu. Glupo! Zaboravio sam da uključim osigurač okidača
paljbe. Greška koju ne bi napravio ni najmlađi početnik. Bila je to gotovo moja
propast. Zato sam naglo zaokrenuo da bih izbegao B-17 za jedva dvadeset metara.
Njegovi strelci su me uhvatili u unakrsnu vatru. Zero se zaneo kada su zrna tukla
po njegovom trupu. Osetio sam udare kada su meci parali metal. Prosto sam
pomahnitao i peo sam lovca trbuhom naviše, pa gurajući palicu mahnito ulevo,
izveo valjak. Probio sam se, ali ne bez oštećenja. Bio sam besan zbog svoje
gluposti, ali je bilo prekasno. Propustio sam savršenu priliku za otvaranje vatre.
Spustio sam se ispod neprijateljske formacije, dao gas do preopterećenja, da bih
otišao ispred bombardera i prešao u drugi napad.
Nišizava se već peo prema jednom B-17. Prilazio je divno, njegov lovac je
postepeno prilazio po lučnoj putanji, okrećući se neprestano, dok se rastojanje do
neprijateljskog aviona smanjivalo. Njegov napad je bio savršen, i kada je otvorio
vatru na B-17, kiša granata se sručila u krilne rezervoare goriva bombardera.
Iznenada je izbio plamen iz krila i brzo se proširio, a za svega nekoliko sekundi
tvrđava se pretvorila u ogroman vatromet.
Vazdušna struja je odnosila blešteći plamen sa krila i trupa. Avion se snažno
zaneo i oborio nos, zatim je iščeznuo. Druga strašna eksplozija je bacila i prevrnula
Nišizavin lovac na leđa kao igračku, a snažno potresla moj zero. Drugi bombarderi
su se zaneli od talasa eksplozije u trenutku kada su ih drugi zeroi napali. Sasai je
ponovo bio na redu, i zasuo je treći bombarder topovskim granatama od nosa do
repa. Počeo je da puca sa daljine od svega sto pedeset metara i njegove granate su
se, uz pogodak, pomerale prema kraju trupa. Komadi metala su se otkidali od trupa
i odletali u vazdušnu struju. Bombarder je divlje skrenuo ulevo, bez sumnje više se
nije moglo upravljati njime. Video sam plamen koji se širio unutar trupa, ližući
kabinu i drugu turelu. Zatim je B-17 pao u dug klizući zaokret, obrtao se i zanosio,
što je karakteristično kada je pilot mrtav. Plamen je postao jači, i po treći put u dva
minuta još jedna zaglušujuća eksplozija označila je kraj trećeg B-17.
Jedva sam očima verovao. To su bili avioni koji su dovodili do besa naše
pilote gde god bi se pojavili. A sada, po redu, jedan, dva, tri! Tri zaslepljujuće
124
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
125
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Posao u vazduhu, međutim, još uvek nije bio završen. Ostala je još
usamljena tvrđava koja se okrenula od kopna i opet se uputila ka moru. Brzina joj
je bila vidno smanjena i s oštećenim motorima bilo je pitanje trenutka, kada ćemo
da završimo i s njome. Tek što sam izašao iz dugog penjanja, posle izvlačenja iz
obrušavanja pri napadu na erakobre, a B-17 se našao ispred mene. Dogodilo se to
tako iznenada, da nisam imo vremena da pažljivo nanišanim pre nego što sam
ispalio dug rafal. Granate su otišle u prazno, pa sam se okrenuo da ponovo pođem
u novi napad.
Oštećena tvrđava bila je još sposobna za borbu. Popeo sam se pored
bombardera posmatrajući svetleće metke koji su šištali iza mene, kad se moj zero
odjednom snažno zatresao. Zvuči, kao da neko čekićem udara po metalu, su me
uznemirili i nešto me snažno streslo u kabini. Desna ruka mi se oduzela. Zero je
smešno poskočio, okrenuvši trbuh nagore i zatim van kontrole pošao naniže. U
strahu sam pogledao instrumente, ali je motor i dalje ravnomerno grmeo. Nigde
nije bilo traga plamenu ili dimu, pa sam odahnuo sa olakšanjem, jer sam već bio
spreman na skok, ako je potreban. Zapaljeni zero nije mogao dugo da ostane čitav.
Bio sam možda manje od tristo metara iznad vode, kada sam se s lovcem
izvukao iz pikiranja. Avion je morao biti teško pogođen, ali njegovi vitalni delovi
nisu bili oštećeni. Kada sam ponovo leteo horizontalno, pogledao sam svoju desnu
ruku. Komadić metala virio je iz moje rukavice, tamo gde počinje dlan. Sreća je
očigledno danas bila na mojoj strani. Oštri komad metala se otkinuo od mog lovca,
kada ga je zrno pogodilo, ali nije imao dovoljo snage da izazove veće ozlede.
Tvrđava je stalno gubila visinu, vukući dugi rep belog dima. Zeroi su kao i
ranije napadali u dugoj koloni, pri čemu je svaki ispaljivao dug rafal, dok se pilot
obrušavao na oštećeni bombarder. Tada se jedan lovac izdvojio iz formacije, koja
je mučila B-17. Ušao je u širok spori zaokret i počeo postepeno da se spušta ka
obali. Tanak, beli trag vukao se za njim. Izgledalo je da lovac nije ozbiljno oštećen;
krila su mu bila u horizontalnom položaju.
Međutim, stalno je gubio visinu i brzinu. Okrenuo sam se i opet pogledao na
bombarder koji je sada očigledno van kontrole padao ka moru. Kada sam se
ponovo okrenuo ka usamljenom zerou, nisam ga više video.
Po dolasku u Lej, gde smo mehaničarima ispričali da smo uništili pet letećih
tvrđava, pozdravile su nas urnebesne ovacije. Mehaničari su "skakali i vriskali od
oduševljenja pošto su čuli detalje. Pet tvrđava i tri erakobre — sjajan dan.
Nišizava je sleteo sedmi. Iskočio je iz kabine na zemlju i nije obraćao pažnju
na pobedonosne poklike svojih mehaničara. Upitao je:
"Gde je Suejoši?" Tišina je zavladala u gomili. "Gde je moj pratilac?" Dalje
je pitao Nišizava. Tada je Takacuka izašao iz svog lovca i pošao bez reći ka
Nišizavi.
126
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
127
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
22. Gvadalkanal
Trećeg avgusta je u Rabaul pozvana većina zeroa koji su nekada bili upućeni
u Lej. Veselili smo se tom premeštaju, jer nam je obećavao odmor od
svakodnevnih patrola iznad Bune i spas od noćnih bombardovanja. U Leju smo
ostavili sve naše lične stvari čvrsto uvereni da ćemo se uskoro vratiti. Bili smo u
zabludi. Prva četiri dana u Rabaulu leteli smo u izviđanje i lovačke napade na
Rabi, koji je neprijatelj naglo pretvarao u najveće lovačko uporište, tako da se
moglo uporediti sa Moresbijem.
Pošto su nam osmog avgusta u štabu naredili da patroliramo uputili smo se
preko aerodroma ka našim lovcima. Većina od osamnaestorice pilota već je bila u
kabinama, kada su dotrčali kuriri javljajući da je let otkazan.
Morali smo odmah da se još jednom javimo u štab. U baraci je vladala opšta
gužva. Posilni i kuriri su dolazili i odlazili, a oficiri koje smo susretali bili su
zabrinuti. Komandant Nakadjima, koji je trebalo da vodi današnji let izašao je iz
admiralove sobe očigledno ljut i glasno objavio: "Današnji let su otkazali. Idemo
negde drugde."
Pogledao je po sobi. "Gde je, dođavola, taj posilni? Ti," pokazao je prstom
na zbunjenog kurira, "brže mi donesi kartu!"
Raširio je kartu po velikom stolu i počeo kompasom da trasira kurseve. Nije
obraćao pažnju ni na jednog pilota, dok je pažljivo gledao u kartu. Upitao sam
poručnika Sasaija da li zna šta se desilo. Sasai je pitao Nakadjimu, dobio kratko
objašnjenje i uleteo u admiralovu sobu, ne rekavši ništa nijednom od nas. Nekoliko
minuta kasnije vratio se i dao znak pilotima da se okupe oko njega. Njegove reći su
delovale kao bomba. "Jutros u 5.20 su se moćne neprijateljske snage počele
iskrcavati u Lungi na južnom delu ostrva Gvadalkanal. Naši prvi izveštaji govore
da Amerikanci iskrcavaju na ostrvo ogromnu masu ljudi i opreme. Istovremeno su
napali kod Tulagija na Ostrvu Floridi. Uništili su nam celokupnu flotilu amfibija.
Čim komandant izračuna naše nove putanje, odmah ćemo da poletimo ka
Gvadalkanalu i tamo na obalama napadnemo neprijateljske snage."
Posilni su svakom pilotu dali karte tih ostrva. Počeli smo da proučavamo
karte i tražimo to nepoznato ostrvo koje je iznenada postalo tako značajno. Ljudi
su mrmljali između sebe. "Gde li je to prokleto ostrvo?" viknuo je jedan razdražen
pilot. "Ko je od vas ikada čuo za takvo ludo mesto?"
Merili smo razdaljinu od Rabaula do Gvadalkanala. Čuli su se tihi zvižduci
iznenađenja. Devetsto kilometara!
Morat ćemo da preletimo toliko rastojanje do neprijateljskog mostobrana, da
bismo se tamo sukobili sa njegovim lovcima i zatim se vratili u Rabaul. Bila je to
neverovatna razdaljina. Značilo je da će let biti dug hiljadu osamsto kilometara, a
128
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
129
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
130
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Kad sam opet jasno video u svim pravcima, bili smo već iznad Velja
Lavelja, na približno pola puta od Rabaula do Gvadalkanala.
Iznad Nju Džordžije popeli smo se na veću visinu i Rasel preletili na šest
hiljada metara. Na osamdeset kilometara ispred nas na moru se nejasno pojavio
Gvadalkanal. Već sa te udaljenosti sam na plavom nebu video žute odbleske
eksplozije iznad ostrva oko koga se vodila bitka. Očigledno je već bila u toku
borba između neprijateljskih lovaca i zeroa iz drugih baza. Pogledao sam dole na
severnu obalu Gvadalkanala. U kanalu između Gvadalkanala i Ostrva Floride
video sam stotine belih brazda, tragova neprijateljskih brodova, koji su sekli
površinu mora. Kuda god sam pogledao, svuda su bili brodovi. Još nikada nisam
video na okupu toliko ratnih i transportnih brodova. Tada sam prvi put
prisustvovao američkoj operaciji iskrcavanja. Izgledala je prosto neverovatno.
Video sam najmanje sedamdeset brodova koji su prilazili obalama, a desetak
razarača seklo je bele brazde oko njih. Još je bilo drugih brodova na horizontu,
predaleko da bih mogao da odredim kakvih i koliko.
U međuvremenu su bombarderi polako ušli u pravac za napad. Pravo ispred
njih na četiri hiljade metara visine plovili su mali oblaci. Desno i iznad nas
zaslepljujući je bleštalo sunce i zaklanjalo sve od pogleda. Osećao sam se
neprijatno, jer ne bismo mogli da primetimo nijednog lovca koji bi došao iz tog
smera. Moj strah se ubrzo potvrdio. Bez ikakvog prethodnog znaka, iz tog sjaja
prosto je izniklo šest lovaca. Bacivši brz pogled otkrio sam da su glomazniji od
drugih američkih aviona sa kojima smo se do sada borili. Bili su obojeni
maslinasto zeleno i samo donje površine su bile bele. Bili su vildketi, prvi gramen
lovci koje sam sreo.
Vildketi nisu marili za zeroe, već su kidisali odozgo na bombardere. Naši
lovci su jurnuli za njima i mnogi između nas počeli su da pucaju još dok su bili van
domašaja samo da bi odvrtali pažnju neprijateljskih lovaca od naših bombardera.
Vildketi su se zarili u jato bombardera, svi se istovremeno okrenuli oko uzdužne
ose trupa i nestali okomito u dubinu. Bombarderi su bacili svoje bombe na veliki
konvoj koji je plovio baš ispred ostrva Savo. Pogledom sam pratio bombe koje su
po dugoj lučnoj putanji padale dole. Zatim su nestale a iz površine mora su
odjednom šiknuli gejziri vode, ali neprijateljski brodovi su netaknuti nastavili da
plove dalje.
Očigledno je bio sasvim besmislen pokušaj da se pogode ti brodovi sa visine
od šest kilometara. Nikako nisam mogao da shvatim propust zašto nisu
upotrebljena torpeda, koja su se ranije pokazala veoma efikasnima. Ovako je cela
naša akcija propala za nekoliko sekundi zbog veoma netačnog bombardovanja.
(Sledećeg dana su bombarderi ponovo napali torpedima sa male visine. Ali
tada je već bilo kasno. Neprijateljski lovci su se u rojevima sa svih strana ustremili
131
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
na bombardere i mnogi naši avioni su se u plamenu srušili u more pre nego što su
stigli do ciljeva).
Bombarderska formacija je okrenula ulevo i počela da ubrzava krenuvši
nazad za Rabaul. Pratili smo ih do Rasela, odakle neprijateljske lovačke patrole
više nisu mogle da naude, i zatim se vratili ka Gvadalkanalu. Oko pola dva stigli
smo iznad Lunga i svih osamnaest zeroa je bilo raspoređeno za borbu. Opet su iz
zaslepljujućeg sunca izleteli vildketi i ustremili se na nas. Jedini sam od pilota
blagovremeno primetio napadače i odmah prešao u strmo penjanje praćen od
ostalih. Vildketi su se ponovo razdvojili i obrušili u raznim pravcima. Ta njihova
taktika uzmicanja bila je zamršena, jer tu niko nije ništa dobio niti gubio. Prividno,
danas Amerikanci nisu bili voljni da prihvate bilo kakvu borbu.
Okrenuo sam se da vidim da li su moji pratioci na svojim niestima. Izgubili
su se! Situacija se nije razvijala onako kao što je u prvi mah izgledala; možda će
neprijatelj ipak prihvatiti borbu. Dugo sam gledao na sve strane za Jonekavom i
Hatorijem, ali ih nisam video. Sasaijev avion označen sa dve plave crte na trupu
ponovo se priključio našoj formaciji i iza njega se rasporedilo još nekoliko naših
lovaca. Mojih pratilaca još nije bilo.
Konačno sam ih primetio na gotovo petsto metara niže. Zinuo sam od
zaprepašćenja. Jedan usamljeni vildket gonio je tri zeroa pucajući kratkim rafalima
na izbezumljene japanske pilote. Sva četiri aviona su bila zaokupljena besomučnim
lovom i letela su u oštrim levim spiralama. Po svim pravilima zeroi su morali lako
da izađu na kraj sa usamljenim vildketom, ali svaki put kada je neki zero ulovio
Amerikanca, neprijateljski avion je sumanuto zaokrenuo i sam zašao u rep zeroa
koji ga je progonio. Nikada ranije nisam video takvu borbu.
Zanjihao sam krilima da bih upozorio Sasaija i prešao u obrušavanje.
Vildket se grčevito držao repa jednog zeroa, a njegova svetleća zrna su se zarivala
u krila i rep našeg lovca. U očajanju sam ispalio rafal. Gramen je odmah naglo
skrenuo udesno, prešao u oštar zaokret i počeo da se penje ka mom avionu. Još
nikada do tada nisam video da jedan neprijateljski avion tako brzo i savršeno
izvodi akrobacije. Svake sekunde njegovi mitraljezi su se sve više primicali trbuhu
mog aviona. Izveo sam poluvaljak u nameri da ga se otresem. Nije se dao zbuniti.
Koristio je upravo moju omiljenu taktiku, napad odozdo.
Naglo sam oduzeo gas, tako da je zero počeo da se trese zbog gubitka
brzine. Upalilo je. Neprijateljski pilot je izgubio ritam i pokušao je da se izvuče
oštrim zaokretom. Tada sam dodao gas i napravio levi valjak. Triput sam izvodio
valjak, otišao u kovit i u levoj strmoj ponirućoj spirali izašao iz njega. Vildket me
je pratio iz akrobacije u akrobaciju. Leva krila naših aviona bila su uperena
vertikalno ka moru, a desna ka nebu.
Nijedan od nas nije mogao da postigne potrebnu prednost. Produžili smo da
letimo u spiralama i svake sekunde su nas strahovita opterećenja pritiskivala za
132
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
sedišta. Srce mi je divlje lupalo, a osećao sam kao da mi glava teži čitavu tonu.
Činilo mi se kao da mi se siva koprena navlači na oči. Stisnuo sam zube; ako
protivnik može da trpi ta mučenja, mogu i ja. Onaj ko prvi popusti i skrene u
stranu, da bi ublažio opterećenje, izgubiće borbu.
U petoj spirali vildket se lako zaneo. Moj je, pomislio sam u tom trenutku.
Međutim, gramen je oborio nos, dobio brzinu i opet bio pod punom kontrolom
pilota. Očigledno je za komandama tog aviona bio izvanredan letač.
Već sledećeg trenutka je pogrešio. Umesto da uđe u šestu spiralu, dodao je
gas motoru, promenio pravac i pošao u petlju. Bio je to odlučujući delić sekunde.
Jurnuo sam pravo za njim, presekao mu put sa unutrašnje strane vertikalne kružne
putanje i našao mu se iza repa. Bio je moj. Nastavio je da izvodi petlje nastojeći da
krugovi budu što uži. Svaki put kada je pravio petlju sekao sam mu put sa
unutrašnje strane njegovog kruga i smanjivao rastojanje između naša dva aviona. U
takvim akrobacijama zero je mogao da nadmaši svakog drugog lovca u svetu.
Kad sam bio samo pedeset metara udaljen od njega, vildket je iznenada
prekinuo petlju i zbunio me prelazeći u horinzontalan let. Na tako malom
rastojanju gotovo mi nisu ni trebali topovi. Sasuo sam rafal od dvesta zrna u
gramenovu kabinu i posmatrao kako meci cepaju tanku metalnu oplatu i drobe
staklo.
Prosto nisam mogao da verujem onome što sam video. Vildket je nastavio da
leti kao da se ništa nije desilo.
Kada bi zero dobio toliko pogodaka u svoju vitalnu kabinu već bi se odavno
pretvorio u plamenu kuglu. Ovo nisam mogao da razumem. Dodao sam gas i
približio se američkom avionu u trenutku kada je počeo da gubi brzinu. Već
sledećeg trenutka sam bio deset metara ispred njega i na sve načine pokušavao da
smanjim brzinu.
Uvukao sam glavu među ramena i očekivao da me iskasape njegovi
mitraljezi. Pomislio sam, da sam uhvaćen u zamku.
Meci nisu doleteli. Vildketovi mitraljezi su ćutali. Situacija je bila prosto
neverovatna. Uspeo sam da smanjim brzinu toliko da su sada naši avioni leteli
krilo uz krilo. Otvorio sam okance na krovu kabine i pogledao napolje.
Vildketov krov kabine bio je već pomaknut nazad i sada sam sasvim jasno
video pilota. Bio je krupan čovek okrugla lica. imao je laku uniformu kaki boje.
Izgledao je srednjih godina, ne tako mlad kao što sam pretpostavljao.
Nekoliko sekundi smo leteli u tom čudnom paru i naši pogledi su se susreli
na tom kratkom rastojanju između naša dva aviona. Vildket je ličio na klanicu.
Rupe od mojih metaka su od trupa i krila napravile pravo rešeto.
Oplata krmila pravca je odletela, a metalna rebra su štrcala kao kosti skeleta.
Tada sam shvatio zašto avion leti horizontalno i pilot ne otvara vatru. Krv mu je
133
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
obojila desno rame i video sam tamnu mrlju koja se pomera po njegovim grudima.
Bilo je neshvatljivo da se avion još održava u vazduhu.
Tako ne možeš da ubiješ čoveka. Ne, kada je ovako bespomoćan, ranjen u
avionu koji je olupina. Podigao sam levu ruku i zapretio mu stisnutom pesnicom.
Vikao sam na njega, mada uzaludno, tražeći da se bori, a ne da sedi kao glineni
golub. Amerikanac je bio očigledno iznenađen. Podigao je desnu ruku i sa mukom
mahnuo.
Nikad se do tada nisam osećao tako čudno. U vazdušnim borbama sam već
ubio mnogo Amrikanaca, ali sada prvi put bio u situaciji da se suočim sa
protivnikom koji je brzo gubio snagu zbog rana koje sam mu zadao.
Kunem se da nisam znao da li da okončam sa njim ili ne. Sigurno su sva ta
razmišljanja bila besmislena. Ranjen ili ne bio mi je neprijatelj koji je još pre
nekoliko minuta zamalo ubio tri moja čoveka. Svakako, nisam imao nikakvog
razloga da ponovo pucam u pilota. Hteo sam avion, a ne čoveka.
Smanjio sam brzinu i opet mu se našao iza repa. Tada je Amerikanac
očigledno sakupio poslednje deliće snage i vildket je naglo pošao u petlju. To sam
čekao. Nos aviona se počeo dizati. Nanišanio sam pažljivo u motor i ovlaš
pritisnuo dugme topova. Prava erupcija plamena i dima izbila je iz njegovog
motora. Vildket se okrenuo na leđa i pilot je iskočio. Njegov padobran se duboko
ispod mene, gotovo tačno iznad obale Gvadalkanala naglo otvorio. Pilot nije
dohvatio spone padobrana nego je kao džak visio ispod kupole. Poslednji put sam
ga video kada ga je vazdušna struja nosila ka obali.
Ostala tri zeroa su se naglo rasporedila pored mojih krila. Jonekava mi se
široko nasmehnuo kada se našao pored mog boka. Počeli smo da se penjemo pa
smo uzeli kurs natrag ka ostrvu u iiameri da pronađemo druge neprijateljske
avione. Protivavionske granate su počele da se rasprskavaju oko nas. Neprijateljska
vatra je bila netačna, ali nas je uznemirila činjenica da je teška protivavionska
artiljerija već bila na obali samo nekoliko časova posle prvog iskrcavanja. Znao
sam da je našim snagama trebalo najmanje tri dana od prvog iskrcavanja da
rasporede protivavionsko oružje. Brzina kojom su Amerikanci iskrcali na obale
svoju opremu bila je zapanjujuća.
Dugo posle završetka borbi koje su se odigrale tog dana komandant
Nakadjima mi je ispričao šta se dešavalo sa ostalih četrnaest zeroa. Neprijateljski
mornarički lovci su imali iznad Gvadalkanala stalnu premoć. Neprestano su se u
grupama od šest do dvanaest aviona obrušavali, uvek iz pravca sunca i izazivali
metež među zeroima.
Nikad do tada nije Nakadjima sa svojim ljudima naišao na tako odlučan
otpor ili se sreo sa neprijateljem koji nije hteo da uzmakne. Ponovo i ponovo su
vildketi obrušavajući se uletali u jato zeroa.
134
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
135
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
grupe. Neprijatelj. Naši avioni se nisu nikada razvrstavali u takve formacije, Bio
sam dosta ispred ostalih naših lovaca i stalno sam se približavao neprijateljskoj
grupi. Napašću grupu zdesna, a druge ću prepustiti trima zeroima. Neprijateljski
avioni su stesnili svoju formaciju. Još bolje! Gotovo je sigurno da su to vildketi, a
ovo zbijanje formacije je moralo značiti da me još nisu primetili.
Ako budu ostali u takvom rasporedu moći ću lako da ih napadnem, a da me
ne primete, tako što ću da im priđem odozdo i s leđa. Još samo nekoliko sekundi...
Već u prvom napadu moći ću da oborim oba aviona. Približio sam im se na
najmanju moguću razdaljinu. Rastojanje u nišanu se smanjivalo na dvesto metara,
pa 100 — 70 — 60— ...
Uleteo sam u zamku! Neprijateljski avioni nisu bili lovci, već bombarderi,
novi tip torpedonosca evendžer, koji do tada još nisam video. Od pozadi su
izgledali isto kao i vildketi, ali sada iz blizine sam video da su dosta veći i da imaju
gornju turelu sa jednim mitraljezom i donju sa drugim mitraljezom od pola palca.
Više mi nije bilo čudno zašto su stesnili formaciju! Očigledno su me čekali i
sada je u mene bilo upereno osam mitraljeza s leve i isto toliko s desne strane.
Motor mi je radio pod najvećim mogućim gasom pa je bilo nemoguće da avionu
dovoljno brzo smanjim brzinu.
Nije postojala ni mogućnost da odustanem. Kada bih pošao u zaokret ili
petlju trbuh moga zeroa postao bi siguran cilj neprijateljskim strelcima. Nije bilo
nikakve šanse da izbegnem njihovu vatru. Preostalo mi je samo jedno — leteti
pravo napred i otvoriti vatru na njih iz svih oružja. Pritisnuo sam dugme za
otvaranje paljbe.
Gotovo istog trenutka su svi mitraljezi iz formacije evendžer stupili u
dejstvo. Štektanje mitraljeza i grmljavina mojih topova nadjačali su svaki drugi
zvuk. Neprijateljski avioni su bili samo dvadeset metara ispred mene, kada je
suknuo plamen iz dva bombardera. To je bilo poslednje što sam video. Strahovita
eksplozija je smoždila moje telo. Osetio sam kao da su mi se noževi divlje žarili u
uši; svet se rasprsnuo u plamteće crvenilo, a zatim sam oslepeo.
136
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
137
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
ništa nisam osećao. Toliko bi me obradovao osećaj bola u levoj ruci ili nozi, ma
šta, što bi mi pokazalo da su mi udovi još zdravi.
Obrazi su mi bili vlažni. Plakao sam i suze su tekle niz lice. To je pomoglo, i
te kako mi je pomoglo! Oduzetost je počela da popušta. Suze su sprale nešto krvi s
očiju.
Još uvek nisam ništa čuo. Ali opet sam video! Samo malo, ali crvenilo je
počelo da bledi. Sunčevi zraci, koji su prodirali u kabinu pomogli su mi da vidim
obrise metalnih delova. Nišan ispred mene je bio mutna mrlja. Stanje mi se
poboljšalo i ubrzo sam raspoznavao krugove instrumenata ispred sebe. Još uvek su
bili nejasni iako sam ih video. Podeoke nisam mogao da očitavam. Okrenuo sam
glavu i pogledao iz kabine. Velike tamne senke su promicale pored krila velikom
brzinom. Mora da su to bili neprijateljski brodovi. To je značilo da sam svega oko
sto metara iznad vode. Zatim su do mene doprli zvuci. Prvo sam čuo brujanje svog
motora, a zatim odsečne praskove. Sa brodova su pucali na mene! Zero se zatresao
od eksplozija protivavionskih granata. Čudno da ništa nisam preduzeo. Sedeo sam
u kabini i čak nisam pokušao da izbegnem vatru protivavionske artiljerije. Zvuci
eksplozija su se polako izgubili iza mene. Više nisam video crne senke na vodi.
Bio sam van njihovog domašaja.
Prošlo je nekoliko minuta. Još uvek nisam ništa činio osim što sam
nepomično sedeo u kabini i sa najvećim naporima pokušavao da mislim.
Misli su navirale isprekidano. Opet sam hteo da spavam. U toj obamrlosti
sam shvatio da nikada neću moći da preletim ceo put do Rabaula. Nisam čak ni
znao kuda letim. Neću moći da stignem ni do Buke koja je nekih petsto kilometara
udaljena. Tada me je nekoliko minuta pritiskivala misao da se u punoj brzini
strmoglavim u more, i to sam smatrao kao jedini izlaz u mojoj nemoći.
Sada sam bio potpuno blokiran. Svim silama sam se trudio da ostanem
budan. Proklinjao sam sam sebe: tako se ne srne umreti! Ako već moram da
nestanem, onda treba da umrem kao čovek, razmišljao sam. Zar sam, možda, neki
neiskusan početnik koji ne zna kako treba da se bori? Misli su dolazile i odlazile,
ali sam znao da dokle god budem mogao da upravljam avionom, dokle god budem
mogao da letim, učiniću sve što je u mojoj moći da sa sobom u smrt povučem bar
jednog, ako ne i više neprijatelja.
Smešno je čuti, ali sam konačno shvatio da bih obmanuo nekog
neprijateljskog pilota kada bih se tako ravnodušno strmoglavio u more, prihvativši
ono što mi je izgledalo neizbežno. Znao sam šta vazdušne pobede znače jednom
pilotu lovcu. Ako tako već mora da bude, zašto tada ne u borbi. Koja korist od toga
što ću sam i bez svedoka nestati u moru uz tihi pljusak praćen eksplozijom, koju
niko ne bi čuo?
138
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
139
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
nije bilo ispred. Tada nije čudo što sam tako jako osećao vetar; duvao je u kabinu
brzinom od gotovo tri stotine kilometara na čas. Osećao sam da mi se krv na licu
suši. Teme je, međutim, još bilo vlažno, a vetar je udarao u duboku brazgotinu na
lobanji, koja je, izgleda, još uvek krvarila. Shvatio sam da ću morati nečim da
začepim rupu, jer će mi se, inače, ubrzo opet zamračiti pred očima zbog gubitka
krvi.
Tada sam osetio iznenadan bol. Moje desno oko! Kako se bol pojačavao,
počelo je da kljuca. Napipao sam ga prstima i naglo ih sklonio. Bol je postao
nepodnošljiv. Opet sam rukom pokrio desno oko. Video sam isto kao i ranije. To je
oko bilo slepo!
Svaki japanski pilot lovac je nosio u džepu svog letačkog kombinezona četiri
parčeta trouglastog zavoja. Izvukao sam jedan zavoj i pokušao da ga ovlažim
pljuvačkom žvačući njegov kraj. U ustima nije bilo ni kapi pljuvačke!
Bio sam strahovito žedan. Usta su mi bila suva kao pamuk.
Nastavio sam da ga grizem i žvačem i zavoj je polako postao vlažan.
Nagnuo sam se napred koliko je bilo moguće, da se zaklonim od vetra pa sam
vlažnim zavojem obrisao levo oko. Uspelo je! Vid se polako razbistrio i kroz minut
sam već jasno razabirao krajeve krila. Uzdahnuo sam od olakšanja.
To je trajalo samo nekoliko sekundi. Čim sam se ispravio u glavi sam osetio
ubistven bol i posle njega sledeći.
Bolovi su dolazili i odlazili u talasima. Nekoliko trenutaka nisam ništa
osećao, a zatim je sledio udar, kao da me je neko tupim krajem čekića tresnuo po
lobanji. Ni trenutak više nisam oklevao da stavim zavoj na ranu na glavi, ali tim
sam pomerio ruku vetar ga je istrgnuo i izbacio kroz razbijeno staklo na kabini.
Opet me je obuzela malodušnost. Kako ću da pričvrstim zavoj oko glave?
Moram da zaustavim krvarenje! Leva ruka je bila neupotrebljiva i za omotavanje
zavoja mogu da koristim samo desnu ruku. Međutim, desnica mi je bila potrebna
da držim komandnu palicu i pomeram ručicu gasa. Vetar koji je fijukao kroz
kabinu još više mi je otežavao položaj.
Izvukao sam sledeći zavoj. Čim sam ga stavio u krilo vetar ga je odneo.
Treći i četvrti su odleteli na isti način.
Šta da radim? Bio sam gotovo van sebe od besa. Bol u glavi se pojačao i
sada je prešao u jako kljucanje, a svaki sledeći talas bolova bio je gori od
prethodnog. Oko vrata sam još uvek imao svileni šal. Odvezao sam čvor i
podmetnuo kraj šala pod desno bedro tako da ga je težina mog tela pritiskivala i
sprečavala da ga vetar odnese.
Zatim sam izvukao džepni nož, stisnuo ga zubima i izvukao sečivo. Šal je
mahnito lepršao na vetru.
Zgrabio sam tada njegov drugi kraj zubima i nožem koji sam prebacio u
desnu ruku, odsekao parče. Vetar ga je odmah odneo. Otsekao sam novo parče i
140
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
opet ga je vetar koji je fijukao odneo iz kabine. Više nisam znao šta da radim.
Ponovo sam pao u očajanje. Izbezumljen, tražio sam rešenje. Ostalo mi je samo još
jedno parče šala.
Naravno! Kako da se nisam toga ranije setio. Sagnuo sam se napred, da se
sklonim od vetra i počeo da guram šal pod rub kape i na ranu. Međutim, morao
sam da se ispravim da bih nastavio. Pošto sam duže vremena bio sagnut bol je
postao nesnosan.
Naposletku mi je uspelo da komandnu palicu uhvatim pod skvrčeno koleno i
da je tu čvrsto stisnutu zadržim u miru, a time i avion u horizontalnom letu. Posle
toga sam se opet sagnuo napred i ručicu gasa gurnuo po vođici do kraja hoda i tu je
ostavio. Kad sam nogom povukao palicu, zero je prešao u ravnomerno penjanje.
Nisam mario što moj avion leti tako čudno i jedino mi je bilo važno da sa njim
mogu da upravljam.
Kad sam se popeo na visinu od četiri stotine i pedeset metara, oduzeo sam
gas i prešao u horizontalni let. Zatim sam ispod sebe izvukao jastuče da bih sedeo
što niže i zaklonio se od vetra. Nogu sam čvrsto stegnuo oko komandne palice, u
nameri da avion što pravilnije leti, pa sam se svukao sa sedišta i kleknuo, a
ramenom pritisnuo jastuče, tako da me je štitilo od vetra. Polako sam gurao parče
šala pod kapu, prislanjajući ga uz ranu.
Nemam pojma koliko je dugo sve to trajalo, ali mi se činilo da je prošla
čitava večnost. Sve vreme nisam mogao da gledam iz kabine, i zero je najednom
divlje poskočio i prevalio se na krilo jer smo uleteli u snažno uspono strujanje. Ako
sada izgubim kontrolu nad avionom, biću izgubljen. Nisam mogao da dosegnem
pedalu iz mog čudnog položaja u kojem sam se nalazio.
Konačno sam uspeo. Komad šala je bio ispod kape i čvrsto je prianjao uz
ranu. Uspuzao sam se nazad na sedište i ispravio avion. Glava me je odjednom
manje bolela. Krvarenje se zaustavilo.
Osećaj olakšanja posle tolikih napora da uguram komad šala, bio je jači od
svih osećanja do tada. Ubrzo me spopala neodoljiva želja za spavanjem. Očajnički
sam se borio protiv nje, ali nisam uspeo da je se otresem. Više puta sam tonuo u
san, a brada mi je počivala na grudima. Tresao sam glavom u nadi da će me bol
rasaniti.
Međutim, svakih trideset, četrdeset sekundi ramena su mi se trzala jer sam se
u snu opustio i zategao sigurnosne kaiševe.
Nekoliko puta sam se naglo budio i video da moj zero leti u izvrnutom
položaju. Tako mi se jedanput desilo da letim na leđima, a bio sam toliko ophrven
snom da nisam bio u stanju da pomerim komande. Posle nekoliko sekundi motor je
počeo uznemiravajuće da prekida. To je bilo dovoljno da se probudim, pomerim
komande i ispravim avion.
141
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
142
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
bol. To nisam mogao da objasnim. Zašto bih se sada strmoglavio u smrt, kada
mogu da doletim do Buke, ili čak do Rabaula? Ponovo sam okrenuo lovca ka
severu. Posle nekoliko minuta opet me obuzela želja za snom. Bio sam "grogi".
činilo mi se da se sve okreće oko mene. Šta da radim, zašto letim ka severu?
Neprijateljski brod! Setio sam se: moram da pronađem neprijateljski brod i
udarim u njega. Sunovratiću se u njega u punoj brzini.
Svet je izgledao nejasan. Sve se gubilo u izmaglici. Mora da sam se pet puta
okretao nazad ka Gvadalkanalu i isto toliko puta uzimao pravac ka Rabaulu. Počeo
sam da vičem na sebe ponovo i ponovo. Odlučio sam da ostanem budan. Jaukao
sam i vrištao. Ostani budan! Želja za snom je postepeno slabila. Leteo sam nazad
ka Rabaulu. Međutim, let u pravcu severa još nije bio garancija, da ću ikada stići
do matične baze. Nisam imao nikakvu predstavu o svojoj poziciji. Jedino sam znao
da, otprilike, letim u pravcu Rabaula.
Morao sam da budem već dosta daleko na sever od Gvadalkanala, ali nisam
tačno znao koliko. Pogled mi je lutao po moru, ali nije mogao da otkrije nijedno
ostrvo iz niza koji se protezao do Rabaula. Pošto je samo moja desna noga
pritiskivala pedalu, verovatno je avion zbog toga skrenuo ka istočnom delu
Solomonskih ostrva.
Izvukao sam kartu ispod sedišta. Bila je umrljana krvlju, pa sam morao
nekoliko minuta da pljujem po njoj i trljam je o pilotski kombinezon, da bih je
očistio od krvi. Ali mi to u tom trenutku nije ništa pomoglo. Pokušao sam da se
orijentišem po položaju Sunca na nebu. Prošlo je pola časa i još se nikakvo ostrvo
nije pojavilo. Šta je bilo pogrešno? Gde sam? Nebo je bilo potpuno čisto, a okean
se prostirao u beskraj.
Tada me nešto podiglo iz sedišta. Mora da sam upao u nispono strujanje. Sve
je bilo tako čudno. Avion je opet bio na leđima i to nisam primetio sve dok nisam
osetio da mi telo visi na sigurnosnim kaiševima. Polako sam vratio avion u
normalan položaj. Tada je nešto blesnulo ispod krila. Šta to može da bude?
Pogledao sam dole.
Nešto nejasno, tamno i što se neposredno ispod lovca protezalo u nedogled.
Voda! Bio sam gotovo u vodi! Lud od straha sagnuo sam se napred i gurnuo
ručicu gasa, a odmah zatim dohvatio komandnu palicu i povukao je na sebe. Zero
je naglo prešao u penjanje do petsto metara. Na toj visini sam oduzeo gas i prešao
u let sa minimalnom brzinom pri kojoj je potrošnja goriva najmanja.
Ostrvo! Pravo ispred mene ostrvo! Pojavilo se na horizontu i štrcalo iz vode.
Od olakšanja sam počeo glasno da se smejem. Sada će sve da bude u redu. Sada ću
lako da odredim svoj položaj i uverim se da letim ka Rabaulu.
Lagano sam mu se približavao i nestrpljivo čekao šta će da mi izbliza otkrije
oblik njegove obale.
143
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
144
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Automatska pumpa, koja je potiskivala gorivo kroz cevi za napajanje suviše dugo
je crpla vazduh, pa su se cevi potpuno ispraznile. Tada sam dohvatio ručicu
pomoćne pumpe i počeo mahnito da pumpam. Preostalo je još veoma malo
vremena. Pumpa je odjednom povukla. Motor je uz zadovoljno brujanje proradio, a
zero jurnuo napred. Nisam hteo da izgubim ni trenutak i odmah sam se popeo na
visinu od petsto metara.
Sada su mi svi dugi meseci vežbanja u letenju iznad okeana dobro došli.
Nekada sam postavio rekord u čitavoj mornarici, kada mi je uspelo da letim sa
najmanjom mogućom potrošnjom goriva. Kada bih sada nastavio da letim sa
najmanjom potrošnjom goriva koja se može izvući od motora možda bih ostao u
vazduhu jedan čas i 45 minuta. Podesio sam korak elise, koji odgovara takvom
režimu rada motora i smanjio gas, tako da je broj obrtaja bio 1700 u minutu. Sastav
smeše vazduha i goriva podesio sam na najsiromašniju pri kojoj je motor još uvek
radio normalno. Zero je polako leteo napred. Za manje od dva časa moram da
stignem do nekog ostrva, koje su okupirali Japanci.
Ako mi to ne uspe, preostaje mi manje od dva časa života.
Protekao je još jedan čas. Moje oči nisu ništa primećivale na beskrajnom
okeanu i plavom nebu. Zatim sam iznenada nešto primetio na vodi. Atol! Ovog
puta nije bila varka, ni oblak ispred mene. To je stvarno bilo ostrvo.
Kod sam mu se približio oblik mu je postao jasan. Grin Ajlend, koralni
greben oblika potkovice, onaj isti koji sam primetio na putu za Gvadalkanal.
Proverio sam položaj na karti. U meni se javila nada... Bio sam još samo sto
kilometara daleko od Rabaula.
Sto kilometara. U normalnoj situaciji bio bi to kratak skok. Međutim, sada je
sve to bilo daleko od normalnog.
Moj položaj nije mogao biti gori. Imao sam goriva još za približno četrdeset
minuta leta. Zero je bio teško oštećen, i dodatni otpori zbog razbijenog vetrobrana i
izrešetane metalne oplate ozbiljno su uticali na brzinu aviona. Bio sam teško ranjen
i još uvek napola oduzet. Na desno oko sam potpuno oslepeo, a ni levo nije bilo
najbolje. Bio sam iscrpljen i naprezao sam se svim silama da avion održim donekle
u stabilnom položaju.
Još jedno ostrvo pravo ispred mene. Ovog puta to nije bio oblak koji bi se
nejasno ocrtavao na horizontu. Raspoznao sam planine. Bilo je to ostrvo Nju
Ajerlend. Nije bilo sumnje. Znao sam da mogu da stignem do Rabaula ako mi pođe
za rukom da preletim vrhove koji su dosezali do visine od sedamsto metara.
Učinilo mi se da baš sada na kraju nailazim na bezbroj prepreka koje žele da mi
pregrade put do matične baze. Gusti oblaci su se nagomilali oko vrhova, i snažna
oluja se sručila na planine i ostrva. Izgledalo je sasvim nemoguće proći kroz njih.
Kako ću preleteti ovako fizički i mentalno iscrpljen, napola slep, u teško
145
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
oštećenom lovcu, kroz nevreme koje bi bilo opasno čak i pod normalnim
okolnostima?
Drugog izlaza nije bilo nego da zaobiđem. Bila je to teška odluka, jer se igla
pokazivača količine goriva spuštala sve niže i niže. Preostalo mi je samo nekoliko
minuta leta. Ugrizao sam se za usne i okrenuo ka jugu. Avion je polako leteo iznad
Dzordž Cenela koji je razdvajao Rabaul od Nju Ajerlenda. Dve penušave brazde su
se pojavile ispod krila. Ubrzo sam primetio dva ratna broda, po izgledu dve teške
krstarice, koje su punom parom plovile ka jugu. Kretali su se brzinom od preko
trideset čvorova u pravcu Gvadalkanala.
Pri pojavi ratnih brodova gotovo sam zaplakao od sreće. Pomislio sam da
mogu prinudno da sletim na vodu u njihovoj blizini i tada bi jedna krstarica mogla
da se okrene i dođe da me izvuče. Nada je počela brzo da me napušta. Rabaul mi se
pričinio još milion kilometara daleko. Napravio sam krug iznad dva ratna broda
rešen da sletim na vodu.
Nisam mogao da se odlučim to da uradim. Dve krstarice su htele u bitku kod
Gvadalkanala. Ako se zaustave da me izvuku iz vode, što je uopšte bilo pod
znakom pitanja, njihovi topovi će kasno stupiti u dejstvo tamo gde su bili
neophodni. Ne, nema ni govora o prinudnom sletanju na vodu.
(Nekoliko sedmica kasnije saznao sam da su te dve krstarice bile Aoba i
Kingasa, svaka po devet hiljada tona nosivosti. Tada su plovile punom parom ka
Gvadalkanalu, brzinom većom od trideset i tri čvora. Sa sedam drugih ratnih
brodova napale su saveznički konvoj kod Lunga i potopile četiri neprijateljske
krstarice, a oštetile jednu krstaricu i dva razarača.)
Okrenuo sam ponovo ka Rabaulu. Prema pokazivanju merača količine
goriva, mogao sam još da letim najviše dvadeset minuta. Ako mi ne pođe za rukom
da dođem do Rabaula, možda ću uspeti prinudno da sletim na obalu.
Zatim se u daljini pojavio na horizontu poznati vulkan. Uspeo sam! Rabaul
je bio na vidiku!
Preostajalo mi je još sletanje. Činilo mi se da će to biti potpuno nemoguće,
jer mi je leva strana bila sasvim oduzeta. Kružio sam iznad aerodroma neodlučan
šta da radim. Nisam znao da su me moji smatrali mrtvim i da su se svi drugi avioni,
osim jednog koji je oboren iznad Gvadalkanala vratili još pre gotovo dva časa.
Poručnik Sasai mi je kasnije pričao da nije mogao da veruje svojim očima kada je
kroz durbin ugledao moj zero. Viknuo je moje ime i tada su piloti jurnuli sa svih
strana aerodroma. Nisam mogao da ih vidim iz vazduha, jer mi je levo oko bilo
ozleđeno. Jedino što sam tada primećivao bila je uska pista.
Odlučio sam se da se spustim na vodu, neposredno ispred obale. Zero je
polako ponirao. Dvesto pedeset metara dvesto-sto-trideset, i na kraju sam bio samo
nekih petnaest metara iznad vode. Opet sam promenio nameru.
146
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
147
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Kada sam se opet osvestio, gledao sam u nebo. Nešto me je muvalo i treslo.
Okrenuo sam glavu i prepoznao Sasaija i Nakadjimu. Oba su se oficira popela na
krilo mog zeroa i iz kabine me na rukama spustila na zemlju.
Nišizavin glas se izdvajao iz Zagora gomile koja se skupila okolo. "Brzo!
Pozovite auto!" viknuo je. Razbesneo se na posilnog. "Brže! u salu za operaciju.
Otrči da telefoniraš glavnom hirurgu! Požuri, ti prokleti trapavi skote!".
Ali ja još ne smem u bolnicu. Još ne. Prethodno moram sve da prenesem
pukovniku Saitu. Uvek smo najpre raportirali u štabu. Briga da moram odmah da
podnesem dnevni raport motala mi se još po mozgu.
Podigao sam desnicu i pokušavao da se istrgnem Sasaiju i Nakadjimi, koji su
me položili na tlo. "Moram da raportiram", gušio sam se. "Pustite me da odem u
štab."
"Dođavola i sa tvojim raportom!", obrecnuo se Nakadjima na mene. "To će
malo da sačeka. Sada ćemo, prvo, da te otpremimo u bolnicu". Bio sam uporan i
jaukao da prvo moram da podnesem izveštaj. Tada se Nišizavaprogurao napred i
uhvatio me ispod pazuha. Ota me je uhvatio s leve strane i oba pilota su me odnela
u štapsku baraku. Nišizava je neprestano mrmljao. "Ti, ćaknuti smetenjače. Uopšte
ne zna kakav je. Lud je, i to je sve!"
Jedva se sećam da sam stao ili pokušao da stanem pred pukovnikom Saitom,
koji je sa nevericom gledao u mene.
Čini mi se da sam počeo da mu pričam i da je sve počelo opet da tamni oko
mene. Sasvim neočekivano sam poželeo da spavam. To je ono. Šta uopšte radim
ovde? I opet je bila samo tama. Nišizava i Ota su me odneli do automobila (to su
mi kasnije ispričali), koji je čekao pred štabom. Nišizava je oterao vozača sa
sedišta i sam seo za volan. Vozio je brzo, mada je izbegavao sve rupe, da ne bi
suviše treslo i odvezao me do bolnice. Sasai i Ota su ostali na zadnjem sedištu
pored mene da bi me pridržavali.
Glavni hirurg me je već čekao u operacionoj sali. Isekao je sa mene iscepanu
uniformu i odmah se latio mojih rana. Iako sam spavao, povremeno sam osećao
peckaj uče bolove, dok je doktor čeprkao po mojoj glavi. Izvukao je dva
nazubljena dela metala od pola cola i kasnije mi ih pokazao. Osećao sam kako je
sečivo noža strugalo po mojoj lobanji.
Probudio sam se kada je hirurg već gotovo završio. Zagledao sam se u njega
i tada se on nagnuo nad mene. Moje oči — tada sam se setio svojih očiju.
Odjednom me je obuzela panika. "Moje oči!" završio sam. "Doktore šta će biti sa
mojim očima?" "Teško si ranjen", odgovorio mi je. Ne mogu više ništa da učinim
148
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
za tebe od onoga šta sam upravo uradio". Pažljivo se zagledao u moje lice. "Treba
da te pošaljemo u Japan gde ćeš doći u ruke pravom specijalisti za oči".
Obuzeo me strašan očaj. Plašio sam se za desno oko, jer je desna strana bila
u mraku. Pomisao da ću možda oslepeti zgrozila me. Tada ću biti nesposoban za
pilota lovca. Znam da treba još da letim, da moram još da letim na lovcu!
Četiri dana u bolničkoj postelji prolazila su nesnosno polako. Zavoji su
pokrivali moje telo. Lekar je odstranio četiri metalna komadića koji su se bili zarili
u meso i još sve čelične krhotine iz mog lica. Četvrtog dana sam u levoj ruci i nozi
osetio sasvim slabe trzaje. Mišići su se jedva pokretali, međutim nešto se
pomeralo! Suprotno tome, rana na glavi se zagnojila i desno oko mi je još uvek
bilo slepo.
Za to vreme su se lovački letovi i bombarderski napadi nad Gvadalkanalom
nastavljali bez prekida. Svakog dana sam slušao grmljavinu aviona koji su se
zaletali po pisti i poletali u pravcu udaljenog bojišta. Rabaul je takođe imao svoje
svakidašnje posetioce, visoko leteće tvrđave, koje su napadale oba aerodroma.
Svaki put kada su se približavali neprijateljski bombarderi, odnosili su me zajedno
s ostalim bolesnicima u sklonište. Nakadjima i Sasai su me obilazili svako veče.
Predlagali su mi da bi bilo najbolje da me pošalju u Japan. Ubeđivali su me da će
povrede na mom oku brže zaceliti zahvaljujući umerenom podneblju domaćih
ostrva i nezi naših najboljih specijalista za oči. Ja sam se "međutim, protivio
odlasku kući. Bio sam nerazuman i nervozan. Tvrdio sam da mogu jednako dobro
da me izleče tu u Rabaulu, i da nema razloga da za nekoliko sedmica ponovo ne
poletim.
Da sam samo znao! Teško je opisati sva moja osećanja, moj otpor da
napustim tu paklenu jamu, što je Rabaul u stvari bio. Danas sam svestan da sam
tada bio već na rubu histerije zbog ubistvenog straha da se moj životni put pilota
približava kraju. Bilo je još i pitanje ponosa.
Bio sam svestan da čast zahteva da istrajem u Rabaulu dok mogu. Ako ne
budem mogao da letim, mogao bih da pomažem pilotima novajlijama. Mogao bih
da ih upozoravam na greške koje bi mogle da znače njihovu smrt.
Svi razlozi su se tada slili u jedno: moj povratak u Japan značio bi
istovremeno konačnu osudu očnog stručnjaka, koga sam se bojao i zato sam
uzmicao pred onim što će najverovatnije reći.
Sasai i Nakadjima su tada prestali da me dalje ubeđuju. Stvar je okončana
ujutro 11. avgusta, kada je pukovnik Saito, komandant aerodroma Lej došao u
obilazak. Bio je krajnje ljubazan, ali neumoljiv.
"Znam šta se kuva u tebi, Sakai" rekao mi je. "Razmotrio sam sve
mogućnosti koje bi mogle da se uzmu u obzir.
Naređujem da moraš da odeš u Japan i da se javiš u mornaričku bolnicu u
Jokosuki. Ujutro ćeš odleteti transportnim avionom. Naš hirurg mi je rekao da je za
149
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
tebe jedina nada kod lekara u Jokosuki". Zatim mi se nasmešio. "Sada će tvoj
odlazak kući biti za nas isto toliko značajan kao i za tebe, Sakai. Svi ćemo znati da
ćeš imati najbolju lekarsku negu u Japanu". Ustao je.
Posmatrao me još nekoliko trenutaka, zatim se sagnuo i stavio mi ruku na
rame. "Za sve nas si obavio veličanstven posao, Saburo", rekao je gotovo nežno.
"Svako ko je ikada leteo sa tobom ponosan je što te poznaje i što je zajedno sa
tobom ratovao. Kada ti rane zacele, vrati se među nas"! Zatim je otišao.
Uveče je došao da me obiđe Sasai. Bio je očigledno umoran od leta tog dana
nad Gvadalkanalom. Ispričao sam mu o naredbi da me sledećeg dana šalju kući.
Dok si trepnuo u sobi su se skupili svi moji stari prijatelji da mi prirede skromnu
oproštajnu svečanost. Niko nije pevao ili glasno govorio i nije se mogla čuti
nijedna šala. Mirno smo razgovarali, uglavnom o Japanu.
Amerikanci su, međutim, sasvim drugačije mislili o našem skupu. Jedva je
proteklo nekoliko mirnih časova, a već je došlo do lude trke ka skloništu. Ostali
piloti su me odneli iz bolnice. Od stida i besa škrgutao sam zubima.
Osećao sam se tako nemoćnim! Oko mene su bili isti oni ljudi koje sam
navikao da vodim u borbe, a sada su me oni prenosili kao napola slepo, osakaćeno
dete! Najpre bih urlao, besneo i strgao zavoje sa tela. No, preostalo mi je jedino što
sam mogao: da ležim i čvrsto zatvorim oči.
Sledećeg jutra, rano, polako sam odćopao do keja. Tamo me je čekao čamac
da me odveze do hidroaviona usidrenog u pristaništu. Sasai me je pratio, a drugi
piloti su išli za nama.
Sasai mi je dugo stezao ruke. "Nedostajaćeš mi, Saburo, mnogo više nego
što ćeš ikada da pomisliš".
Suze su mi tekle niz lice, nisam mogao da ih zaustavim. Gutao sam
pljuvačku i bez reći sam se uhvatio za njegove ruke. Sasai je na kraju odvojio ruke,
skinuo pojas i pružio mi ga. Gledao sam čuvenog utisnutog ričućeg tigra.
"Saburo, taj opasač mi je dao otac. Jednog meni i po jednog mojim
zetovima. Jedan od nas je upravo umro. Malo verujem u čarobnu moć srebrnog
tigra, mada bi me mnogo radovalo da ti umesto mene nosiš taj pojas. Nadam se da
će ti pomoći da se vratiš među nas."
Opirao sam se, ali ništa nije pomoglo. Sasai nije hteo ni da čuje. Opasač i
kopču mi je ugurao u džep, a zatim je opet uhvatio moje ruke. "Još ćemo se videti,
Saburo. Nikada ne kaži zbogom! Ponovo ćemo se sresti i nadam se uskoro".
Pomogao mi je da uđem u čamac. Odmah je zaplovio ka avionu koji je
čekao. Nišizava, Ota, Jonekava, Hatori, Nakadjima i svi moji prijatelji su mi
mahali sa keja. Dovikivali su mi da se što pre vratim da opet zajedno letimo.
Za nekoliko trenutaka su mi se zamaglili. Levim okom sam video jedva
nekoliko metara daleko. Uspravio sam se u čamcu koliko se moglo s podignutom
desnicom, dok su se moji prijatelji pretvorili u maglovite i nepoznate obrise. Tada
150
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
sam zaplakao kao dete. U hidroavionu je bilo malo putnika. Pored mene se nalazio
još kurir da brine o meni tokom putovanja i nekoliko ratnih dopisnika. Usput smo
sleteli na ostrva... Truk... i Saipan, da bismo se tamo snabdeli gorivom.
Proteklo je toliko vremena od kada sam poslednji put hodao po svojoj
zemlji. Nisam ni sanjao kako se živi kod kuće u Japanu, bio sam sasvim nespreman
na udarac koji sam doživeo u Jokohami. U pristanište Jokohame sleteli smo u rano
subotnje veće. Nije imalo nikakvog smisla da se još te večeri javim u bolnicu i zato
sam otišao do grada da uzmem taksi, koji će da me odveze do stričeve kuće u
zapadnom delu Tokija.
Oh, ti ljudi! Nisu ni sanjali kakav je u stvarnosti taj naš rat! Potpuno
zanemeo sam gledao u uskomešanu masu, blešteće reklame i odsjaje. Nisam
mogao da verujem glasovima koji su dopirali do mojih ušiju, hiljade glasova, koji
su izražavali radost i bezbrižnost. Zar nisu znali šta se stvarno dešava tamo daleko
na jugozapadnom Pacifiku?
Pri svakoj vesti koja je glasno odjekivala iz zvučnika na ulicama, radio je
neprestano grmeo "Marš ratnih brodova" i do detalja govorio o velikim pobedama
koje smo izvojevali protiv Amerikanaca u bitkama kod Solomonskih ostrva. Nisam
čuo ništa drugo osim beskrajnih spiskova uništenih američkih brodova i o
stotinama američkih aviona koje smo oborili.
Masa ljudi u lakoj i živopisnoj letnjoj odeći zaustavljala se ispred radnji i na
uglovima ulica gde je treštao radio.
Svaki put kada je spiker objavio neku novu pobedu na neprijateljem, po
ulicama su se razlegali krici i uzvici oduševljenja. Narod je bio opijen lažnim
pobedama. Pri svemu bilo je teško verovati da se vodi uništavajući rat. U
prodavnicama sam otkrio da su ograničili prodaju neke luksuzne robe, ali svega
onog najpotrebnijeg za svakodnevni život bilo je u izobilju.
Hteo sam što pre da izađem iz mesta. Sve ono što se događalo u Leju i
Rabaulu učinilo mi se nestvarnim!. Zar je moguće da istovremeno postoje dva
sasvim različita sveta? Krv i umiranje udaljeno jedva nekoliko sati leta avionom
odavde, a tu, kod kuće, pobedničko klicanje u čast nepostojećih pobeda?
Mahnuo sam taksisti i rekao mu stričevu adresu. Vozili smo se kroz
Jokosuku i stigli u Tokio. Nekoliko minuta kasnije već je jedan policajac zaustavio
auto i kroz prozor se zagledao u mene. Moja uniforma je još bila umrljana krvlju, a
ja sam sav bio u zavojima.
"Šta vam se desilo?" — hteo je da zna.
"Upravo sam se vratio sa bojišta u Japanu"; jetko sam mu odgovorio.
"Zar tako?" uzviknuo je. "Dakle, ranili su vas na bojištu! Gde! Pričajte mi, i
kako?"
"Pilot sam", procedio sam. "Kod Gvadalkanala. Ranili su me u vazdušnoj
borbi".
151
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
152
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Povremeno sam još mahao glavom zbog te neočekivane sreće. O toliko stvari smo
imali da pričamo! Prošle su gotovo tri godine od kada sam proveo veče u krugu
svojih.
Hacujo nije više bila gimnazijalka kako mi je ostala u sećanju. Gledao sam u
nju i pokušavao da se pomirim s tim da je ta divna mlada dama stvarno ona ista
moja rođaka iz prošlosti. Čak je i Mičio, koji je bio još dečak kada sam odlazio,
sada postao atletski razvijen mladić. Sve sam više gledao u Hacujo i hteo iz
pogleda da otkrijem šta se sve dešavalo tih godina koje su prebrzo prošle — bar mi
se sada tako činilo, kada sam u sećanju pokušao da ih još jednom proživim.
Prenoćio sam u stričevoj kući. Bila je to posle mnogo godina prva noć da
sam dugo i čvrsto spavao. Nisu mi smetale ni rane koje mi poslednje sedmice nisu
dale da spavam.
Sledećeg jutra sam vozom otputovao u Jokosuku. Svakodnevni život
meštana me je po danu gotovo još više iznenadio nego prethodne večeri. Putnici,
posebno žene i deca, gledali su me popreko. Trzali su se zbog moga izgleda i
gledali na drugu stranu. Njihovo smišljeno nastojanje da ne gledaju moje krvave
zavoje nerviralo me je i razbesnelo me. Više nisam bio vodeći as u Leju i Rabaulu,
čovek koga je pukovnik Saito molio da se vrati među njih, pilot koji je plakao pri
oproštaju sa svojim drugovima letačima. Bio sam krvav, uprljan i, priznajem,
neprijatnog izgleda za svoje sunarodnike. Bio sam razočaran.
Čim sam se javio u bolnicu u Jokosuki, posilni me je odveo u ordinaciju
glavnog hirurga. Bio sam malo zbunjen, jer je bila nedelja. Glavni hirurg bi toga
dana bio na poslu samo u najneophodnijim slučajevima. Iznenadilo me da me je
lično dočekao.
Nasmejao se što sam iznenađen. "Naredio sam da me obaveste čim se
pojavite" objasnio mi je. "Došao sam pravo iz svog stana. Pukovnik Saito iz vašeg
puka u Leju poslao mi je posebno pismo i zamolio me da za vas učinim sve što je
moguće". Zatim me je nekoliko trenutaka pažljivo posmatrao. "Pukovnik Saito se
naročito potrudio da opiše sve što ste učinili na Pacifiku. Dao mi je do znanja da
ste vodeći as među svim našim pilotima".
Klimnuo sam.
"No, ako je tako, tada potpuno razumem brigu vašeg pukovnika. Dođite", i
uzeo me pod ruku, "odmah ćemo da počnemo". Već za nekoliko trenutaka bio sam
u operacionoj sali. Hirurg je sa moje rane na glavi skinuo sve zagnojeno meso.
Radio je brzo i sigurno i uopšte se nije ostvrtao na to što sam hvatao dah, dok je
nož sekao i strugao po lobanji. Kada je očistio i zašio ranu sa četrnaest novih
šavova, sam me je odveo na očno odelenje.
"Pozvali smo najboljeg čoveka u celom Japanu da vas prihvati", objasnio mi
je usput. "Doktora Sakana su mobilisali iz njegove civilne bolnice u mornaricu i
sada je kapetan. U celoj našoj državi nema boljeg očnog hirurga. Kada smo primili
153
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
poruku od pukovnika Saita, obavestili smo doktora Sakana da bude spreman kada
se vi pojavite".
Tako, znači, nastupio je presudan moment. Ubrzo ću znati šta će odlučiti da
sa mnom urade, hoću li još ikada moći da vidim i da letim. Pokušao sam da
razmišljam o svemu drugom osim o svojim očima; na njih nisam hteo da mislim.
Bilo bi to potpuno besmisleno.
Doktor me je pregledao. Posle nekoliko minuta je ustao. Jako ozbiljnog lica
polako je progovorio.
"Ni minut ne srne da se gubi. Moram da vas operišem — odmah. Pažljivo
me saslušajte. Vaš vid zavisi od toga šta ćemo uraditi u toku sledećeg časa".
Zatim je napravio dugu pauzu. "Sakai, neću moći da upotrebim nikakvo
uspavljujuće sredstvo. Ako želite da vidite, ako želite da vam spasem bar jedno
oko, morate biti spremni na svaki bol i to pri punoj svesti."
Bio sam kao ošamućen. Nemo sam klimnuo glavom u strahu da me glas ne
izda. Položili su me na visoku postelju. Zatim me je više bolničara vezalo
kaiševima i konopcima. Ruke i noge nisam mogao da pomerim ni za centimetar.
Širokom trakom sam bio vezan preko čela, da bi mi držala glavu u miru, a za svaki
slučaj je jedna bolničarka još rukama obuhvatila moje slepočnice. Doktor mi je
naredio da usmerim oči pravo u blešteću sijalicu koja je visila sa tavanice.
"Gledajte u nju, Sakai" upozorio me. "Samo u nju gledajte i ni za trenutak ne
odvajajte oči od tog svetla. Ne smete da žmirkate, niti da pomerate oči. Pažljivo me
slušajte. Možete oslepiti za ceo život, ako ne budete činili ono što sam vam
naredio!"
Bilo je užasno. Ne mogu u stvari, da opišem te najstrašnije bolove koje sam
pretrpeo u životu. Uvek sam smatrao da sam čovek koji može da podnese svaki
bol. Zakonik bušido me je učio strpljenju i ustrajnosti u najtežim situacijama.
Ali avaj! Morao sam da buljim u svetlo. Da gledam u njega toliko dugo dok
nisam video još samo usijanu žicu koja je ceo moj svet. Zatim mi se pred očima
pojavila hirurgova ruka, nejasna i kao nestvarna, a u ruci je bilo oštro gvožđe, koje
se sve više približavalo.
Zavrištao sam. Više puta sam vrištao kao luđak u grozničavoj agoniji.
Osećao sam da više neću moći da izdržim ni trenutka. Iznenada nisam imao druge
misli, osim da bol mora da prestane. Moja želja da opet poletim, pa čak i želja da
opet vidim, nisu više uopšte bile važne. Jednom sam čak zavrištao i na Sakana.
"Prestanite! Prestanite s tim. Iskopajte mi radije oko, učinite nešto, samo da već
bude kraj!". Pokušao sam da se izmaknem tom nožu, pokušao sam da se izvučem
ispod kaiševa. No bili su tesno vezani. Kad god sam zavrištao, doktor je svaki put
dreknuo "Umukni! Moraš to da podneseš! Inače ćeš biti slep. Prestani da se dereš!"
Mučenje je trajalo više od trideset minuta. Meni se učinilo dugo milion
godina i izgledalo mi je da mu uopšte nikada neće biti kraja. Kada se završilo, bio
154
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
sam tako uništen da nisam mogao ni prst da pomaknem. Ležao sam nemoćno na
postelji hvatajući vazduh. Za to vreme se glavni hirurg nagnuo nad mene i
pokušao, da me teši.
Grudi su mi gorele. Jecao sam.
Mesec dana sam bio vezan za bolničku postelju. Davio sam se u sopstvenoj
nesreći. Život mi više ništa nije značio. Danima i noćima sam još sanjao o onom
dugom letu ka Rabaulu, o bezbrojnim situacijama, kada sam mogao da gurnem
palicu unapred i potonem u okean. Bio bi to samo kratak bol.
Dr Sakano me je često obilazio i pregledao mi oči. "Učinio sam sve što je
bilo u mojoj moći" rekao mi je, mada se vaše desno oko neće nikada popraviti.
Neće sasvim popraviti. Njime ćete uočavati predmete koji su dvadeset centimetara,
ili možda pola metra udaljeni, to je sve. Vaše levo oko biće potpuno u redu."
Njegove reći su za mene značile strašnu, smrtnu presudu pri živom telu.
Pilot lovac, a sa jednim okom. Gorko sam se nasmejao i doktor me je ostavio
samoga.
Moja rana na glavi je brzo zarastala i doktor mi je već dozvolio da šetam oko
bolnice. Svake sedmice sam pisao molbu da me otpuste i pošalju natrag u Rabaul.
Svake sedmice su odbijali moju molbu.
Na kraju je hirurg lično odbio moju poslednju molbu. Bio je očigledno ljut.
"Sada ću ti reći, Sakai", uvređeno je rekao, "da će proći još dosta meseci pre nego
što budeš smeo da pomisliš na to da se vratiš u Rabaul. Moja naredba je konačna.
Svih šest meseci moraš da ostaneš u bolnici, pre no što možemo da te pošaljemo
opet na dužnost — nezavisno od toga da li kući, ili na Pacifik."
Osećao sam se kao begunac, kao dezerter sa bojišta. Razmišljao sam o svim
pilotima, o Nišizavi i Oti i Sasaiju, koji svakog dana lete u svojim zeroima i žure u
borbe. Čak sam se plašio da i preko radija čujem vesti sa bojišta.
Suviše su me podsećale na Rabaul.
Jednog dana sam dobio posetu. Bolničarka je ušla u sobu. "Dole vas čekaju
posetioci", rekla mi je. "Da li biste želeli da vam ih dovedem u sobu?"
Nisam sanjao ko bi mogao da bude. Bio je četvrtak. Rođaka Hacujo mi je
bila u poseti krajem sedmice, kada nije radila u fabrici municije, i tada rni je donela
ruže u sobu. Majci sam pisao da nikako ne polazi na dugo putovanje iz Kjušua, jer
će me za nekoliko sedmica prebaciti u bolnicu u Sasebu. Od Fukuoke na severu
Kjušua, kuda se majka preselila kćeri i zetu, bilo je više od 1100 kilometara vozom
do Jokosuke. Te moguće posetioce dakle nisam očekivao. Dve osobe su ušle u
sobu. Naprezao sam oči da ih prepoznam. Moje bolje oko je još uvek bilo toliko
slabo, da sam jedva na dva metra daljine raspoznavao lica.
"Fuđiko-san!" naposletku sam izustio njeno ime. Fuđiko, još lepša nego što
sam je znao, stajala je sa svojim ocem profesorom Niorijem u vratima. Nisam ih
video već više od osamnaest meseci, kada smo se jednom sreli u Osaki.
155
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
156
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
157
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
sam koji je napola slep! Jesam li još uopšte dobar za bilo kakvu upotrebu! Heroj?
Zar ne znate da naša domovina ne priznaje pojedinačne heroje?" Nekoliko
trenutaka sam ćutao. "Saburo-san možda se nisam pravilno izrazio", na kraju je
nastavio. "Morate da me razumete. Ta stvar je takva da se o njoj ne može brzo da
odluči. Žena i ja smo vas već prilikom našeg prvog susreta izabrali za zeta. Vaša
osećanja potpuno razumem, mada bih vam pre svega nešto preporučio. Moja žena i
ja, i naravno Fuđiko, verujemo da ste jedini čovek koji bi mogao da je usreći.
Nadamo se i tvrdimo da bi naša kćerka i vas usrećila".
Činilo mi se da mi srce puca. Zar taj ugledni i divni čovek zaista ne razume
o čemu govorim? "Kako možete da ocenite čoveka samo na osnovu jednog
susreta?", uzviknuo sam. "Kako možete da dođete do takve odluke posle ovako
kratkog poznanstva? Ceo život vaše Fuđiko-san, svu njenu sreću, sve to ste vezali
za utisak stečen tokom nekoliko časova prilikom našeg susreta. Nikako ne mogu da
razumem vaš postupak, iako moram da priznam, da mi do sada nije ukazao niko
takvu čast, kao vi, večeras, vašom ponudom".
U očajanju sam razširio ruke. "Sigurno da ima još mnogo mladih ljudi za
Fuđiko-san koji bi joj mnogo bolje odgovarali od mene! Ima ih na hiljade sa svim
prednostima koje pruža potpuna školska sprema i sa budućnošću koja više
obećava. Šta bih ja mogao da pružim vašoj kćerci, profesore Niori? Šta mogu da
joj dam? Još jednom vas molim pogledajte me još u drugom svetlu. Pogledajte me!
Kakva mi budućnost predstoji takvom kakav sam sada?"
Sada je Fuđiko prekinula svoje ćutanje. Podigla je glavu i zagledala se u
mene. Hteo sam da pobegnem iz sobe.
"Kako se varaš Saburo-san", rekla je sasvim mirno. "Oh, kako se jako varaš!
Dižeš suviše veliku buku zbog svog oka. Bio napola slep ili ne, meni je to sasvim
svejedno. Venčaćemo se zato da bismo bili jedno. Isto te čeka u životu kao i sve
ostale muškarce. Ako zatreba Saburo-san, ako bude zatrebalo, mogla bih da ti
pomognem. Ne mislim, valjda, da se udam za tebe samo zbog tvojih očiju!"
"Varaš se Fuđiko-san" odgovorio sam joj. "Znam da si hrabra i da je sve što
si rekla o sebi istina. Međutim, sada iz tebe govore samo osećanja. Ne možeš ceo
svoj život da gradiš na prolaznim osećanjima".
"Ne, ne, ne" uporno je ponavljala i odmahivala glavom. "Kako možeš da me
potcenjuješ? Kako možeš da govoriš o prolaznim osećanjima? Zar ne možeš da
razumeš da sam nekoliko meseci živela samo za ovo veče?
Dobro znam šta govorim!"
Nije bilo nikavog smisla da se razgovor tako nastavi. Plašio sam se svakog
trenutka da ne klonem. "Profesore Niori i Fuđiko-san" zato sam progovorio
krajnjom odlučnošću koju sam mogao da ispoljim svojim glasom, "nisam pokušao
da vas potcenim. O tom pitanju nemoguće je pogađati se. Ponavljam vam
gospodine, da mi niko do sada nije iskazao toliku čast, kao vi noćas. Ne mogu,
158
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
159
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
"Onda me saslušaj. Za sve vreme dok sam bio preko mora, svih tih
zamarajućih meseci na Pacifiku nisam u mislima ni za trenutak zaboravio Fuđiko.
Želeo sam da se ponosi sa mnom i potrudio sam se da tako bude.
Možda nije sasvim u redu da s tobom o tom razgovaram, Hacujo, ali ću
uprkos tome da budem iskren. Rabaul je bio naša glavna vojna baza, gde je uvek
živelo najmanje deset hiljada Japanaca. Pored toga smo tamo često irnali i po celu
diviziju pešadije, šta misliš što rade muškarci kada su daleko od kuće, daleko od
svojih žena? U Rabaulu smo imali javne kuće, isto tako kao da smo ovde u
Jokosuki! Kada smo išli u Rabaul na odmor, bilo je mnogo pilota koji celo to
vreme nisu napuštali javne kuće. Ne baš svi, ali većina. Ja to nikada nisam učinio.
Ponos mi to nije dozvoljavao. Želeo sam da ostanem telesno neukaljan za Fuđiko,
za dan kada ću moći da je zaprosim, da mi postane žena.
Pre nego što mi se desila nesreća mogao sam da dođem pred nju kao Sakai,
veliki as, neustrašivi letač, čovek koji je dostojan njene ruke. Ali sada? Ne", viknuo
sam Hacuji. "Neću da me sažaljevaju! Zar misliš da bih podneo da me Fuđiko
sažaljeva? Nikada! Da li me razumeš?"
Hacujo je čvrsto stisnula moju ruku i klimnula glavom, "Znam, znam",
prošaputala je.
Pogledala mi je u oči. "Mnogo te bolje poznajem nego što misliš. Znam
koliko mnogo želiš da letiš. No, ipak mi je teško zbog Fuđiko, tu ne mogu sebi da
pomognem". "Tako će biti srećnija. Biće..."Hacujo me je prekinula, obavila mi je
ruke oko vrata i privukla me k sebi. "Jadni Saburo! Nadaj se... moraš da veruješ.
Opet ćeš da letiš. Znam da hoćeš!"
160
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
161
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
lekari skinu trulo meso sa lobanje, kada ti izčeprkaju gvozdene parčiće iz tela i teše
te sumnjivom presudom na smrt još za života; "Nije baš loše, Sakai, bićeš šlep
samo na jedno oko." Samo napola šlep!
Majka je htela da me pozdravi, pa me čekala na stanici Fukuoka. Svega za
trenutak smo se zaustavili i niko od putnika nije smeo da izađe iz voza. Zato sam
se sagnuo kroz prozor i, koliko se moglo, rukama mahnito mahao da bih privukao
njenu pažnju. Radost na njenom licu kada me je primetila bio je najlepši doživljaj
koji sam imao poslednjih dugih meseci. Ostarela je — oh još kako je ostarela! —
sada kada su je svi sinovi napustili i otišli u svet. Zvao sam je iz svog grla. "Sve je
u redu!" vikao sam. "Sa mnom je u redu majko! Ne brini za mene! Sada je sve u
najlepšem redu!"
I voz se opet kretao. Stajala je na peronu i očiju punih suza dugo mi je
mahala zastavicom sa izlazećim suncem, a kada je voz pošao, vikala je: „Banzai!
Banzai!".
Lekari u Sasebu su mi propisali još mesec dana ležanja u bolnici. Više nisam
pokušavao da se sa njima prepirem i da ih ubeđujem da me vrate u Rabaul. Osetio
sam se tako prazan: bilo mi je sasvim svejedno šta će da mi narede.
Mesec je polako prolazio, mada mi je prvu sedmicu ulepšala majčina poseta.
Bila je još uvek vanredna žena!
Bila je ubeđena da su mi najviše na svetu nedostajali njeni specijaliteti, koje
sam u detinjstvu toliko cenio, i zato mi je skuvala ručak i donela ga sa sobom.
Plašio sam se trenutka kada ću morati da kažem istinu da sam izgubio vid na
desnom oku. Na moje najveće iznenađenje, ta vest je uopšte nije uznemirila. "Zbog
toga nisi nimalo manje muškarac, sine moj", rekla mi je sasvim mirno. Time je za
nju slučaj bio završen. Ponudila mi je da dolazi u posetu krajem svake sedmice.
Bilo bi zaista divno kada bih mogao tako često da je viđam, ali sam je uprkos tome
molio da uopšte ne dolazi. Bila je stara i ne bi mogla da podnese sve neprijatnosti
napornog putovanja vozom. Putovanje železnicom je postajalo sve teže. Pošto je
vojni transport zauzimao sve više prostora, udobnost civila su sveli na najmanju
meru, pa je čak najbolje putovanje još uvek bilo krajnje neprijatno.
U novembru se dogodilo nešto što bi mi u normalnim uslovima značilo
jedan od najvažnijih životnih trenutaka.
Sada mi je značilo tako malo. U bolnicu je stigla naredba kojom sam
unapređen u čin zastavnika. Tako se završio dugi put naviše od mornaričkog
regruta, put koji su pratile samo disciplina i neprestane kazne. Korak po korak sam
se probijao kroz sve stepene najnižih činova i sada sam na kraju bio nagrađen. Bila
je to stvarno sasvim prazna pobeda, iako je pričinjavala zadovoljstvo. Moj novi
položaj je značio da mogu da se do kraja izlečirn kod kuće. željno sam prihvatio
hirurgovu ponudu i odmah otputovao u predgrađe Fukuoke, gde sam se smestio
kod svojih.
162
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sledeći mesec bio je nešto neobično. Prvi put za deset godina proživeo sam
punih trideset dana s majkom i uživao u njenoj sreći. Sve je bilo tako tiho i mirno.
Majka me je gotovo svakog dana pitala: "Kada misliš, Saburo, da će biti kraj rata?"
Znao sam da brine za moja dva brata koji su bili na bojištu. Svaki put kada me je
upitala, da joj kažem istinu, nisam znao odgovor.
Zatim se osvrnula unaokolo da vidi da li je neko sluša. "Saburo, reći mi",
zamolila je gotovo šapatom, "da li stvarno pobeđujemo? Da li je istina sve što nam
pričaju?" I opet nisam mogao da joj odgovorim. Ponavljao sam joj da moramo da
pobedimo. Bila je srećna. To se nije dalo sakriti. Znao sam, međutim, da želi da
moje bolničko odsustvo, kad bi to moglo da bude, traje beskonačno.
Nekoliko sedmica posle mog preseleiija u novi sestrin dom dobio sam
posetu iz Tokia. Jomiuri Šimbun, jedan od najvećih japanskih listova, poslao je k
meni svog dopisnika. Rekao mi je da ga je njegova redakcija iz Tokija poslala sa
željom da dobije eksluzivni intervju sa najvećim japanskim vazduhoplovnim asom.
(Nagađao sam koliko su u međuvremenu aviona oborili Nišizava i Ota i bio sam
gotovo ubeđen da su već premašili broj mojih vazdušnih pobeda. Laskalo mi je da
čitava zemlja želi da čita šta ja mislim i pričam o ovom ratu).
Pitao sam se da li uopšte smem da razgovaram s tim čovekom. Disciplinske
mere bi u slučaju da govorim na svoju, ruku bile brze i stroge. Zato sam pozvao
oficira za informisanje javnosti u Sasebu i rekao mu šta mi predlažu. Ovaj je vrdao
i samo ponavljao da o tome nema nikakvih posebnih propisa.
"Nemam nikakvog ovlašćenja da vam zabranim razgovor sa reporterom"
zaključio je svoje izlaganje. "Na nešto bih vas i pored svega upozorio: vaš
razgovor neću uopšte da slušani i zato ćete za sve šta budete kazali sami da
odgovarate. Zapamtite, propisi niti odobravaju, niti se protive da oficir daje bilo
kakve izjave. Budite zato oprezni!"
To je bio gotovo negativan odgovor. Vratio sam se u svoju sobu i rekao
reporteru da moji pretpostavljeni nisu saglasni da dam intervju za koji me je
zamolio. No, nije se dao tako lako odbiti.
"Ne bih vas zamarao", molio je, "međutim morao sam da proputujern hiljadu
sto kilometara iz Tokija dovde, samo da bih razgovarao s vama. Dozvolite mi samo
da vam postavim nekoliko pitanja. Molim vas! Biće dovoljno samo pet minuta."
Bio sam naivan. Morao sam da znam kako se služe takvim rečima. Njegova
sposobnost izmicanja i izvrdavanja u razgovoru bila je naprosto paklena. Od
njegovih pet minuta postala su tri dana. Svakog jutra bi se iz hotela dovezao k
meni kući zapisivao bezbroj reći.
Još nikada nisam naišao na tako veštog čoveka. Naveo me da mu ispričam
sve do poslednje pojedinosti. Njegova su pitanja pažljivo zaobilazila rat, dok nisam
uočio da je razgovor o mojim doživljajima, u stvari, priča o ratu.
163
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
164
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
165
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
166
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
167
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
168
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Takvih je, međutim, bilo veoma malo, a osim toga nije postojao onaj
bezbolni vremenski interval u kome su se sakupljali časovi u vazduhu, ili ma
kakvo borbeno iskustvo, pre nego što su ih slali u borbu protiv Amerikanaca.
Nije prošao ni ceo mesec posle vesti da smo izgubili Gvadalkanal, kada smo
pozvani na poseban oficirski sastanak da bismo čuli vest o novoj katastrofi. Ta vest
je ostala u tajnosti do kraja rata i nisu je nikada i ni u kom obliku objavili u
javnosti. Iza zatvorenih vrata čitao sam kako je japanski konvoj, sastavljen od
preko dvadeset brodova — dvanaest transportnih, osam razarača i nekoliko malih
pomoćnih plovnih jedinica — pokušao da iskrca armijske trupe u moju bivšu bazu
Lej. Najmanje sto neprijateljskih lovaca i bombardera napalo je konvoj na
otvorenom moru i u odlučnim napadima potopilo sve transportne brodove i još
najmanje pet razarača. Ova novost je govorila o porazu gorem od onog kod
Gvadalkanala, jer je to značilo da neprijatelj sada potpuno gospodari nebom
severno od Leja i da smo bili nemoćni da se suprotstavimo njegovom neverovatno
efikasnom napadu na naše brodove.
Nekoliko dana kasnije, tajnanski vazduhoplovni puk dobio je naredbu da se
bez odlaganja prebaci u Rabaul.
Komandant Nakadjima me upitao da li bih možda bio spreman da ga pratim
na povratku u područje zapadnog Pacifika. Kako je uopšte mogao da pomisli da
želim bilo šta drugo?
Nakadjima mi je priznao da je ubeđen da sam i pored gubitka jednog oka
bolji od njegovih novih pilota. Te iste večeri glavni štab mornarice objavio je
spisak ljudi koji treba da pređu u Rabaul. Među njima je bilo i moje ime.
Nismo međutim računali sa glavnim hirurgom u Tojohašiju. Razbesneo se
kada je pročitao moje ime u spisku.
Kao oluja je uleteo u komandantovu kancelariju i svoj bes iskalio na
nesrećnom zapovedniku.
"Jeste li poludeli!" urlao je. "Hoćete li da ubijete tog čoveka? Sa vama nije
nešto u redu kada dopuštate jednookom pilotu da ide u borbu? To je za njega
smrtna osuda. Sve je to potpuno besmisleno. Ne dopuštam da Sakai ide u Rabaul".
Čuli smo ga kako viče, čak na drugom kraju aerodroma.
Nakadjima se branio da sam ja bolji od većine novajlija i da oni, čak s oba
oka umesto mog jednog, nemaju moju veštinu za komandama zeroa i još tome
moje dugogodišnje iskustvo. Hirurg nije hteo da popusti ni za dlaku.
Sada se Nakadjima razbesneo. Svađali su se nekoliko časova, ali na kraju je
hirurg izašao kao pobednik. Ubedio je Nakadjimu da izmeni mišljenje.
Kada je lekar napustio komandantovu kancelariju, uleteo sam kod
Nakadjime i zamolio ga da promeni mišljenje.
169
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
170
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
171
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
U aprilu 1944. godine, posle dugih zamornih meseci obuke pilota početnika
u Omuri, prekomandovali su me u vazduhoplovni puk u Jokosuki. Pre rata bi
premeštaj u Jokosuku bio više nego poželjan, jer je taj puk bio carska gardijska
jedinica, koja je štitila glavni vazdušni prilaz Tokiju. Sada je to bio sasvim običan
puk, kao i svaki drugi. Dani kada se žudelo za tom prekomandom bili su daleka
prošlost.
Zahvaljujući poverljivim izveštajima koji su mi stajali na raspolaganju kao
oficiru, imao sam mogućnosti da u potpunosti pratim razvoj operacija. Ti tajni
dokumenti bili su sasvim različiti od trućanja preko radija, koja su imala uspeha
kod neobaveštenog stanovništva. Svuda na Pacifiku su naše snage potiskivane.
Neverovatno snažne američke taktičke jedinice, čiji je obim prelazio svaku
predstavu, praktično su do mile volje vršljale po Pacifiku. Čitao sam izveštaj za
izveštajem, i iz njih saznao kakve su nam strašne udarce i ubitačnu pometnju
izazivali neprijateljski brodovi koji su napadali izbliza. Neprijateljske vazdušne
snage su narasle do strahovite moći. Na stotine njihovih P-38 leteli su visoko izvan
domašaja naših lovaca i po svojoj volji birali kada će i gde započeti borbu. Novi
tipovi lovaca i bombardera pojavljivali su se gotovo svakodnevno i priče naših
pilota o njihovim vanredno poboljšanim letnim karakteristikama ulivale su malo
nade u budućnost.
Još uvek smo se nekako držali u Rabaulu, ali ta nekada moćna tvrđava više
nije ugrožavala Moresbi i druga neprijateljska uporišta. Rabaul je trpeo na sve
moguće načine. Amerikanci su ga izabrali za poligon svojih bombarderskih posada
i na njemu su isprobavali svoja nova pojačanja.
Ubrzo posle prekomande u Jokosuku, zamolio sam odsustvo, i iz te
mornaričke baze vozom se odvezao u Tokio, koji je bio udaljen svega sat i po
vožnje. Stričeva porodica primila me je kao rođenog sina. Video sam da će mi to
biti dom kadgod budem uspeo da odem iz baze, bilo na nekoliko časova ili dana.
Posle večere, Hacujo je počela da me zadirkuje što još nisam oženjen. Njeno
peckanje je izgledalo i ozbiljno i neozbiljno, pa sam joj vratio istom merom: "A
zašto si ti još sama, moja draga rođako? Šta s tobom nije u redu da još nisi mogla
da izabereš nekog lepog supruga"?!
Moja strina i stric su ovaj sukob, koji je pretio da se pretvori u požar, utišali
primedbom, koja se odnosila na nas oboje. "Očigledno ste oboje mnogo izbirljivi!",
rekao je stric.
Nasmejao sam se. "Pa zaista ne vidim zašto Hacujo-san još nije izabrala
muža. Samo je pogledajte. Lepa je kao najlepša filmska zvezda u našoj državi, i
recite mi koliko devojaka danas može da se pohvali da su odlične pijanistkinje",
172
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
nastavio sam da je začikavam. "Ubeđen sam", rekao sam im, a gledao sam Hacujo,
"da biste mogli da joj izaberete odličnog supruga."
Stric i strina su se na to moje zadirkivanje na sav glas smejali, a Hacujo je
zaćutala. Očima je sevnula na mene i brzo oborila pogled, a oči su govorile da je
ljuta.
"Šta nije u redu Hacujo-san?"
Napravila se gluvom. Bio sam iznenađen, jer je zaista bila ljuta. Odmah sam
skrenuo razgovor na drugu temu.
"Hacujo-san, da li bi mi učinila uslugu? Lepo te molim. Sedi za klavir. Već
tako dugo me nisi udostojila svojom svirkom."
Pogledala me je upitno.
"Da li se još sećaš? Kada sam se upisao u školu? Nešto si mi svirala. Šta je
to bilo..., da sećam se. Mocart. Da li bi mi ga opet odsvirala?"
Umesto odgovora Hacujo je otišla kod klavira i sela uz njega. Ko bi mogao
tada, dok su njeni prsti milovali dirke boje slonovače, da pomisli da u tom trenutku
divlja rat na hiljade kilometara okeana! Ali ipak! Kada sam zatvorio oči, u mislima
sam ugledao trepteće plavičaste plamenove izduvnih cevi lovaca i bombardera,
koji su jurili po pisti dižući oblake prašine i kamenja i tutnjeći kreščendom
maksimalne snage odvajali se od tla i nestajali u noći iz koje se mnogi neće vratiti.
Ja sam, međutim, sedeo u tokijskom predgrađu, opušten psihički i fizički,
punog stomaka, grejan Ijubaznošću to dvoje ljudi, koji su me dočekali kao svog
sina. Za to vreme su drugi umirali. Zaista, tada je taj naš svet bio tako čudan.
Svirka se utišala. Hacujo je još nekoliko trenutaka posedela za klavirom, a
zatim se okrenula i čudno me pogledala. Oči su joj bile širom otvorene i upitne,
kada je tiho progovorila: "Još nešto bih rado odsvirala ovog puta samo za tebe.
Pažljivo slušaj. Nešto ću ti ispričati što rečima ne umem da iskažem."
Izgledala je tako čudno, zatim joj po licu razlilo rumenilo i naglo je oborila
pogled.
Jako je dobro svirala. Muzika je izvirala iz klavira i lagano se dizala i
razlegala po sobi istovremeno jačajući i stišavajući se. Začuđeno sam gledao tu
devojku. Mislio sam da je poznajem, ali je ipak nisam sasvim poznavao.
Takvu Hacujo još nikada nisam video. Šta je time htela da kaže: "Nešto ću ti
ispričati što rečima ne umem da iskažem".
Iznenada mi je postalo jasno da na Hacujo ne gledam kao na mladu devojku,
ne kao rođaku, nego kao na ženu!
Prvi put sam je stvarno video svu zanetu nad dirkama, s prstima koji su leteli
gore - dole i tako ozbiljnog lica kao da je htela da svoju dušu unese u muziku.
Hacujo i ja? Već sama pomisao je bila zapanjujuća. Očigledano više nije bila
dete. Probudi se Sakai, ti glupavko!
173
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
174
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
175
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
posle godinu dana boravka u domovini ponovo je otišao na put, ali u borbe koje su
obećavale junaštva veća nego ikada do sada.
Naredili su mi da se javim u njegovu kancelariju. "Sakai, zašto ne pođeš
ovog puta sa mnom?" upitao je. "Ti znaš koliko želim da opet zajedno letimo. Nije
me briga šta će neki doktor da kaže. Ti si bio, a i sada si odličan pilot. To si
dokazao svaki put kada sam te video da letiš. Ti to dokazuješ uvek kada si u
vazduhu."
Za trenutak je umuknuo. "Budimo sasvim iskreni. Saburo. Ti znaš bolje
nego iko od nas kako je nesigurno znanje tih novih pilota. Već unapred se bojim
tog trenutka, kada će se suočiti sa novim američkim avionima.
Treba nam nešto što će im podići moral i uliti što više borbenosti.
Eto vidiš, Saburo, zato bih želeo da si sa mnom. Nužno si mi potreban. Za te
mladiće si gotovo kao bog. Ako budeš leteo sa nama, porašće im moral. Slediće te
kuda god budeš želeo."
"I vi me još pitate, gospodine?" prasnuo sam. "Pitate me hoću li sa vama?
Koliko puta sam pokušavao, koliko puta mi je odgovoreno NE! Ne možeš da letiš
Sakai. Ti si poluslep, Sakai. Ti nisi dobar, Sakai. — Naravno želim da idem! Hoću
da idem sa vama gospodine, želim ponovo da letim!"
Vremena su se promenila. Nijedan hirurg se više nije opirao da odem.
Upornosti da jednog pilota ne puste u borbu, više nije bilo. Nismo mogli da
gubimo vreme s takvim beznačajnim stvarima. Japanska domovina bila je
ugrožena i zato jednooki pilot sa mojim borbenim iskustvom više ni za koga nije
mogao da bude razlog odgovornosti.
Dočekao sam opet svojih pet minuta. Moja zemlja me je trebala. Dobili smo
naređenje da odmah odletimo za Ivo Džimu. Nismo imali ni vremena da
obavestimo porodice. Nije bilo oproštaja.
Šesnaestog juna izjutra poleteli smo iz Jokosuke i razvrstali se u dve grupe,
pa uputili ka udaljenom ostrvu. Posle sto šezdeset kilometara bezglavog letenja
kroz guste niske oblake i težak pljusak, bili smo prinuđeni da se vratimo u
Jokosuku. Kišni period u Japanu je počeo. Nakadjima i ja bismo se, možda, probili
do Ivo Džime, i možda bi to uspelo još nekolicini ostalih pilota. Ali većina od
trideset letača u grupi bili su neiskusni. Oluja bi ih usput odvojila od naše
formacije, što bi bio njihov kraj.
Ivo Džima je malo ostrvo, oko hiljadu kilometara južno od Jokosuke.
Najveća širina mu iznosi oko tri kilometra.
Ako se pogleda geografska karta Tihog okeana, Ivo izgleda kao poslednji u
nizu kamenja za prelazak preko vode u skupini Bonin, koja se proteže od Jokosuke
do Guama. Karte, međutim, daju potpuno pogrešnu sliku, jer u ogromnim
prostranstvima Pacifika, razdaljine između svakog parčeta kopna dobij aju u
176
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
realnosti neverovatne razmere. Bez radara, čak i bez radio-veze u našim zeroima,
nismo se usudili da rizikujemo većinu naših lovaca.
Imali smo tragično iskustvo sa takvim poduhvatima. Početkom 1943,
nekoliko eskadrila armijskih lovaca u kojima su leteli piloti koji nisu imali
nikakvog iskustva u daljinskom lelenju iznad okeana, pošlo je iz Japana u neku
bazu na jugu. Na putu su naišli na loše vremenske uslove, ali nisu hteli da se vrate.
Gotovo svi avioni su nestali u beskrajnim prostranstvima Pacifika.
Pokušali smo ponovo sledećeg jutra, 17. juna. Ovog puta smo preleteli
manje od sto šezdeset kilometara od Jokosuke, kada nas je oluja naterala na
povratak, iako je, kao nama za podsmeh, meteorološki izveštaj govorio da je vreme
iznad Ivo Džime i Marijana bilo savršeno! Čamili smo u svojim barakama
slušajući radio-izveštaje iz naših garnizona na ostrvima, koji su ceo dan govorili o
nepriajteljskim vazdušnim napadima.
Četiri puta smo poletali za Ivo i četiri puta nas je besna oluja naterala da
odustanemo od leta. Kada smo, 20.
juna, peti put pokušali, vremenski uslovi još uvek nisu bili bezbedni.
Nakadjima je, međutim, odlučio da se probijemo. Neiskusni piloti su se prosto
prilepili za krila i repove vodećih zeroa, pa smo se tako svi zajedno probijali kroz
snažne nalete i zaslepljujuće zavese kiše.
Naravno, tog momenta niko od nas nije znao da je to bio dan kada su
neprijateljski avioni i topovi sa brodova pomorskih taktičkih snaga naneli
najstrašniji poraz našoj floti u bici koja je besnela kod Marijanskih ostrva.
Na kraju smo prošli kroz olujni front. Nekoliko minuta kasnije, posle hiljadu
kilometara leta, iz vode se pred na ma uzdigla vulkanska grba ostrva Ivo.
Nakadjima je počeo da se iznad brda Moto jame u centru Ivo Džime približava
drugoj pisti u širokom zaokretu. Ranije sam mislio da je naša prašnjava pista u
Leju loša, ali ova je bila nemoguća! Sletanje na palubu nosača aviona koji se ljulja,
naginje i skreće sa pravca, bilo bi jednostavnij nego na ovo čudovište ispod nas. Sa
dve strane su se dizale strme, stenovite padine. Čak pri najmanjoj grešci pri
sletanju avion bi se pretvorio u plamenu loptu. Na kraju piste je svakog
nepažljivog pilota, koji blagovremeno nije počeo da koči, čekala vrtoglava litica.
Nakadjima nije dozvolio svojim ljudima da slete na tu pogibeljnu pistu. Čelu
formaciju poveo je natrag nad aerodrom na južnoj padini vulkanskog ostrva. Tu
nas je čekala duga i široka pista. Jedan za drugim naši lovci su počeli da poniru.
Ali već je više od devedeset lovaca bilo poredano duž piste. Nije ostalo ni
centimetra prostora za naše avione. Nakadjima je mahnuo rukom iz otvorene
kabine dajući ftam svima znak da ga sledimo. Dug, vijugav drum vodio je od
glavnog aerodroma prema drugom, pomoćnom. Razdaljina između dva aerodroma
bila je hiljadu i šesto metara, a uz to je pomoćni aerodrom ležao na većoj
nadmorskoj visini od glavnog, koji smo napuštali. Osećao sam se smešno dok sam
177
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
178
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
marodera, koji su noću i danju bez lovačke pratnje tukli Lej i dokazivali svoju
upornost uz nos desetina zeroa.
Sada sam morao da gledam drugu stranu medalje, onu goru po nas. U ranim
mesecima 1942, američki dvomotorni bombarderi imali su nade da će se izvući.
Ali sa našim betima je bio sasvim drugi slučaj. Ako je neprijateljskom lovcu
uspelo da za sekund-dva ulovi betija u nišan, ili ako je protivavionska granata
svojim užarenim parčićima zasula trup bombardera, bilo je potpuno verovatno da
će već u sledećem trenutku, umesto našeg aviona, biti u vazduhu grmeća plamena
masa, koja će se na kraju raspasti u moru.
Časovi između svakog poletanja i povratka preživelih bombardera ličili su
na čitavu večnost. Naši piloti su napadali krajnje pogibeljno i postigli su nekoliko
pogodaka. Ali šta je to značilo? Ličilo je na jači ujed!
I svake noći su se na Ivo Džimu vraćali jedan ili dva aviona sa izrešetanim
krilima i trupom, s krajnje iscrpljenim posadama iz čijih je upalih očiju izbijao
strah, jer su gledali drugove koji su jedan za drugim ginuli u dubini, još pre nego
što su se dovoljno primakli da bi napali. Šačica pilota, koji su se vratili na ostrvo
pričali su nam o lovcima koji su im se približavali u tami, i noću nepogrešivo
otkrivali njihove avione, o svetlećim mecima, koji su noć pretvarali u dan, kada su
svi topovi sa američkih brodova otvorili vatru na njih.
Blešteće eksplozije i mreža bljujućih svetlećih zrna ličili su na neprobojni
plameni zid koji se isprečio na njihovom putu, kada su se spuštali da bombarduju.
Posle nekoliko dana, bilo je teško da se na ostrvu nađe još neki dvomotorni
bombarder micubiši. Zatim su sa Ivo Džime poslani u napad torpedni avioni,
jednomotorni džil, koji su pokušali da torpeduju brodove, leteći iznad površine
vode. Prošli su malo bolje od većih aviona.
Dvadeset i četvrtog juna bio je kraj zatišja koje je vladalo na Ivo Džimi. Oko
pet časova i dvadeset minuta izjutra, uz zaglušni zvuk razlegao se znak uzbune.
Naši radari za daljinsko osmatranje otkrili su veliku grupu neprijateljskih aviona,
na manje od sto kilometara udaljenosti, koji su se naglo približavali.
Svi lovci na našem ostrvu — više od osamdeset zeroa — protutnjali su niz
dve piste i brzo se vinuli u vazduh.
Preostale betije i džilove mehaničari su ugurali u zaklone.
Desilo se! Dugo čekanje se isplatilo. Opet sam imao zeroa u rukama i već za
nekoliko sledećih trenutaka znaću — po krvavom iskustvu prave borbe — da li
sam pored očiju izgubio i svoju ratničku veštinu.
Na četiri hiljade metara visoko u vazduhu plovio je sloj oblaka. Naši lovci su
se podelili u dve drupe, četrdeset zeroa se popelo iznad oblaka, a drugih četrdeset,
moja grupa, ostalo ispod. Samo što sam iz penjanja prešao u horizontalan let, pod
oblakom je već neki neprijateljski lovac mahnito obrćući se prošao kroz oblak
vukući za sobom dugi rep plamena i crnog dima. Za trenutak sam pogledao na
179
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
lovca i uočio da se radi o novom tipu širokih krila i tupog nosa. Bes sumnje, bio je
to novi gramen, helket o kome sam već toliko mnogo slušao. Počeo sam da pravim
široki zaokret i bacio pogled naviše. Još jedan gramen je padao iz oblaka pikirajući
strmoglave i ostavljao dimni trag.
Neposredno za petama ovome koji se pušio, sledila je desetina helketa u
obrušavanju. Svih naših trideset zeroa zaokrenulo je u njihovom pravcu i počelo
da penje, da bi se sa čela sukobili sa neprijateljskim avionima.
Američki piloti nisu oklevali. Grameni su jurnuli u napad. Zatim su se avioni
rasuli po celom nebu i vitlali se vodeći mahnite dvoboje od površine vode pa sve
do oblaka. Formacije su se raspale i izmešale.
Naglo sam izveo petlju pa valjak i izišao iza repa jed nog helketa na koji sam
ispalio kratak rafal čim mi je ušao u nišan. Neprijateljski avion se brzo obrnuo u
drugu stranu i moji meci su otišli u prazno. Sada sam pošao u levi borbeni zaokret i
stalno smanjivao rastojanje pokušavajući da postignem čist pogodak u trbuh
protivnika.
Gramen je hteo da izvede isti manevar, pa je tako za delić sekunde, koji sam
čekao, njegov trbuh ispunio moj nišan i poslao sam mu kratak rafal. Topovske
granate su eksplodirale na njegovom trupu. Sledeće sekunde izbio je gust oblak
crnog dima iz neprijateljskog aviona koji se sunovratio u more.
Kuda god sam pogledao, svugde su bili lovci, dugi tragovi dima, bukteći
plamenovi i avioni koji su eksplodirali.
Predugo sam gledao. Bleskovi svetlećih zrna su se pojavili neposredno
ispred mojih krila, pa sam nagonski gurnuo palicu levo, zaokrenuo unazad, da bih
neprijatelju zašao za rep i ispalio rafal. Pogrešio sam. Obrušio se i našao se van
mog domašaja, a bio je prebrz da bih ga sledio.
Prokleo sam samog sebe, jer me uhvatio nepripremljenog. Podjednako
žestoko kleo sam svoje slepo oko, koje mi je zatvorilo gotovo polovinu vidnog
polja. Koliko sam brže mogao, odvezao sam gurtne padobrana, oslobodivši telo,
tako da sam mogao da se okrećem u sedištu i da, na taj način gledam u stranu.
Posle toga nisam više imao ni sekunde vremena. Najmanje pet-šest gramena
bilo je za mojim repom i premeštali su se, da bi došli u što povoljniji položaj za
gađanje. Krila su im bleštala od plamenova prvih rafala njihovih mitraljeza. Još
jedan brzi valjak ulevo. što brži! I zrna su prošla pored mene. Šest lovaca je
prošišalo kraj mojih krila i u strmom, penjućem zaokretu otišlo udesno.
Neće me ovog puta! Oh, ne! Dao sam gas do kraja, okrenuo na desno pa
jurnuo za šestoricom lovaca najvećom brzinom koju je zero mogao da razvije.
Bacio sam brz pogled unazad — nije bilo nijednog lovca pozadi. Jedan od ovih
biće moj. Zakleo sam se! Zero je naglo smanjivao ras to janje do najbližeg aviona.
Kada sam bio na pedeset metara otvorio sam vatru iz topova i posmatrao kako
granate udaraju po trupu i nestaju u kabini. Ispod staklenog krova pojavili su se
180
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
sjajni bleskovi. Već sledećeg trenutka helket se smešno zaneo i nagnuo na jedno
krilo, dok se dimni trag pojačao svakog sekunda.
Ali, već su drugi lovci bili za mojim repom! Sasvim iznenada sam osetio da
mi nije do naganjanja s njima.
Obuzeo me umor i kao da sam se zavio u zagušljiv plašt. Nekada, u Leju, ne
bih gubio ni trenutka. Poveo bih svog zeroa u oštar zaokret i kidisao na njih.
Međutim sada, osećao sam da me snaga napustila. Nije mi bilo do borbe.
Obrušio sam se i pobegao. U takvim uslovima bi suprotstavljanje helketima
značilo besmisleno samoubistvo.
Napravio bih neku grešku, možda bih za delić sekunde prekasno pomerio
pedalu, ili palicu, i to bi bio kraj.
Trebalo mi je vremena da ponovo dođem do daha i da se trgnem iz
iznenadne obamrlosti. Možda je to bila posledica napora da jednim okom vidim
onoliko kao ranije sa dva. Ne znam šta je bilo, ali mi je bilo jasno da ne mogu da se
borim.
Bežao sam prema severu, preopterećujući motor preko dopuštene granice, da
bih se izvukao. Helketi su se vratili i bacili na novi, svezi plen. Tada sam video
nešto najstrašniod svega što sam doživeo u svim svojim dotadašnjim borbama.
Pogledao sam udesno, nadole i zinuo.
Neki helket je izvodio prave vratolomije pokušavajući da umakne zerou koji
mu se grčevito zakačio za rep i sa pedeset metara rastojanja slao rafale iz topova.
Odmah iza tog zeroa je drugi helket gonio tog japanskog lovca.
Dok sam ih posmatrao, sa visine se sručio novi zero i u strmoglavom
zaokretu pojurio za poslednjim gramenom.
Jedan za drugim su se jurili po dugoj blago iskrivljenoj putanji. Drugi zero,
sav zanet, gonio je drugi helket i, očigledno, nije primetio trećeg Amerikanca, koji
se ustremio na njega. Treći zero je primetio sve što se događa, pa je, napravivši
oštar zaokret, neprimećen zašao za rep trećem helketu. Sve je to bilo zapanjujuće
— a za mene užasno: kolona smrti, koja se kao zmija uvijala po nebu, a u kojoj je
svaki avion slepo progonio onaj ispred sebe pucajući iz mitraljeza i topova po cilju.
Helket, zero, helket, zero, helket, zero, Mora da su bili svi tako glupi da nijedan od
pilota, bilo japanski ili američki, nije pazio na svoju najosetljiviju tačku — rep.
Prvi lovac u toj koloni, gramen, ispustio je dim, za sobom, divlje se zaneo i
sunovratio ka moru. Gotovo u istom trenutku, zero koji ga je progonio, pretvorio se
u plamenu loptu. Helket koji mu je zadao smrtni udarac, nije ostao čitav ni dve
sekunde posle toga. Granate drugog zeroa su mu odlomile krilo, pa je mahnito
kovitlajući se, padao u dubinu. Baš kad mu se krilo odvajalo, zaslepljujući blesak
svetlosti propratio je eksploziju drugog zeroa.
Dok se treći helket naglo uklonio toj eksploziji, granate trećeg zeroa su mu
raznele kabinu u komade.
181
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Pet aviona je padalo u more. Video sam svih pet gejzira koji su šiknuli na
površini vode. Poslednji zero je izveo pobednički valjak, zaokrenuo i kao jedini
preživeli iz ovog sukoba nekuda odleteo.
Neko vreme sam kružo severno od Ivo Džime i duboko udišući vazduh
pokušavao da se opustim. Klonulost je popustila i tada sam zaokrenuo ka poprištu
borbe. Bitka se već završila. Još je bilo zeroa i helketa na nebu, ali su bili
razdvojeni i počeli su se okupljati u svoje formacije.
S desne strane i ispred sebe ugledao sam penaest zeroa koji su leteli u
formaciji njišući krilima, pa sam požurio da im se pridružim. Počeo sam da im
prilazim odozdo, kad...
Helketi! Sada sam shvatio zašto se hirurg nekada tako uporno protivio mom
povratku. Sa jednim okom imao sam veoma malo nade da uspem da uočim sitne
detalje koji pomažu da se raspoznaju avioni na daljini. Sve dok nisam video bele
zvezde na površini plavih krila, nisam bio svestan svoje greške. Odmah sam
pokušao da odagnam strah koji je počeo da me hvata. Okrenuo sam ulevo i pošao u
oštar stromglavi zaokret da bih dobio brzinu, nadajući se da me grarneni nisu
primetili. Nisam imao sreće. Formacija helketa se razdvojila i svi avioni su pošli u
divlji lov za mnom. Šta da radim? Činilo mi se da mi nema spasa.
Ne! Još uvek je postojao izlaz i mala nada. Bio sam gotovo iznad Ivo Džime.
Kada bi mi uspelo da odlučnim manevrima zadržavam neprijateljske lovce tako
dugo dok im ne ponestane goriva što mi se učinilo nemogućim, mogao bih da ih
prinudim da se vrate kući...!
Sada sam uvideo koliko su ti lovci bili brzi. Za nekoliko sekundi su me
stigli. Kako su neverovatno hitri. Bežanje je bilo gotovo besmisleno...
Napravio sam oštar zaokret unatrag i čelom se našao nasuprot njima. Moj
manevar je potpuno iznenadio neprijateljske pilote, dok sam se ispod njih penjao u
spirali. Sada su oni mene zbunili. Nisu se razišli kao što sam očekivao. Vodeći
lovac je odgovorio istom spiralom do detalja ponavljajući moju akrobaciju.
Ponovio sam spiralu i u njoj još oštrije zaokretao. Neprijateljski lovci nisu hteli ni
za pedalj da popuste.
Sve to bilo je za mene nešto potpuno novo. Jedna erakobra ili P-40 bili bi
izgubljeni kada bi pokušali da mi se suprotstave na taj način. Čak ni vildket ne bi
mogao da se tako dugo meri u spiralama sa zeroom. Ali, ti helketi bili su
najpokretljiviji neprijateljski avioni koje sam ikada sreo. Izašavši iz spirale, uleteo
sam pravo u klopku.
Petnaest lovaca završilo je spirale i rasporedilo se u dugu kolonu. Već
sledećeg trenutka sam se našao u središtu kruga koji je obrazovalo petnaest
gramena. Svugde okolo video sam široka krila sa belim zvezdama. Ako je ikada
neki pilot bio opkoljen u vazduhu, onda sam to bio ja.
182
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
183
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Lovci su se opet rasporedili u širok krug. Svaki pokret koji bih učinio da
umaknem, odmah bi mi navukao na vrat nekoliko gramena koji su iz različitih
smerova hteli da mi preseku put. Kružio sam u sredini i tražio izlaz iz klopke.
Očigledno nisu imali nameru da mi to dopuste. Jedan za drugim su se izdvajali iz
kruga, zaokretali prema unutra i otvarali vatru čim su se dovoljno približili.
Ne sećam se koliko su me puta napadali i koliko sam im puta uzmicao. Znoj
mi je oblio telo i natopio" rublje. Na čelu su mi se pojavile kapljice znoja i počele
teći niz obraze. Opsovao sam kad mi je slana tečnost kanula na oko.
Nisam smeo da gubim ni trenutka da ga protrljam rukom. Sve što sam
mogao da učinim bilo je da povremeno trepćem i da tako pokušam da sprečim da
mi so onemogući vid.
Umarao sam se suviše brzo. Nisam znao kako da izađem iz obruča. Ali, bilo
je očigledno, da ti piloti nisu tako dobri kao njihovi avioni. Kao da je neki
unutrašnji glas šaputao. Stalno je ponavljao iste reći... Brzina, održavaj brzinu...
Zaboravi na motor, neka izgori, ne smanjuj brzinu... ne prestaj da se obrćeš oko ose
trupa, nikada ne prekidaj da se obrćeš...
Ruka je počela da mi se zamara od stalnog izvođenja valjaka u levu stranu
kojima sam izbegavao svetleća zrna helketa. Kada bih se samo jednom za delić
sekunde kasnije okrenuo ulevo, to bi bio moj kraj. Ali koliko dugo mogu još da
dovoljno brzo izvodim leve valjke?
Moram da nastavim obrtanje! Dok god gramcni budu održavali svoj obruč,
samo po jedan lovac može da napadne. Ako bude napadao samo jedan, nije me
brinulo da neću moći da izbegnem njegove rafale. Svetleća zrna su prolazila blizu,
ali morala su tačno da me pogode da bi me oborila. Bilo mi je sasvim svejedno da
li meci prolaze sto metara ili sto centimetara pored mene dok god sam uspevao da
ih izbegnem.
Trebalo mi je vremena da umaknem lovcima koji su napuštali široki krug
kojim su me opasali i jedan za drugim se ustremljivali na mene.
Napravio sam valjak. Pun gas.
Palicu snažno ulevo.
Vidi, već dolazi drugi!
Na leđa. More i horizont se ludo okreću.
Skreni!
Nailazi novi!
Ovo je bilo sasvim blizu!
Svetleći meci. Svetle. Blešte. Proleću.
Stalno prolaze ispod krila.
Palicu ulevo!
Zadrži brzinu!
Obrći se ulevo!
184
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Valjak!
Moja ruka. Jedva je još osećam!
Da je ma koji pilot helketa izabrao drugi način prilaženja kod napada, ili da
se malo više usredsredio na svoj cilj, sasvim sigurno bi me oborio. Nijedanput nisu
neprijateljski piloti nanišanili u tačku kojoj se moj avion približavao. Da je samo
jedan od njih ispalio rafal u prazno nebo ispred mene, ili u stranu na koju sam
pravio valjak, naleteo bih pravo na njegove metke.
No, ima nešto čudno u svih letača. Njihova psihologija je nesvakidašnja,
osim retkih izuzetaka, a ti postaju asovi.
Devedeset i devet procenata svih pilota grčevito se drži primera koje su
naučili u školi. Obučavani su da se pridržavaju nekog određenog programa, i šta
god se desi, ni za dlaku ne bi odstupili od naučenih pravila, čak i kada se nađu u
situaciji da se bore za život.
Tako se ovo proganjanje svelo na pitanje, hoće li me pre izdati snaga u ruci,
pa ću pogrešno izvesti valjak kojim sam se spašavao, ili će helketima nestati
gorivo. Čekao ih je još let do njihovih nosača aviona.
Pogledao sam na brzinometar. Gotovo 560 kilometara na čas. Najviše što je
zero mogao da izvuče iz sebe!
Važnija mi je bila izdržljivost motora, nego ruka. Lovac je isto imao svoje
granice. Plašio sam se za njegova krila. Suviše su se naprezala usled opterećenja
kod stalno ponavljanih valjaka i zaokreta, kojima sam izmicao neprijatelju.
Postojala je mogućnost da metal popusti pod neprestanim opterećenjima i da
se krilo otkine od zeroa, ali to je bilo van moje moći. Morao sam da nastavim da
letim i da nateram avion da pravi spasonosne valjke ili ću umreti.
Valjak.
Gurni palicu ulevo!
Skreni!
Nailazi novi.
Dođavola s krilima! Valjak!
Više ništa nisam čuo. Zvuk zeroovog motora, zaglušna grmljavina helketa,
prodorno štektanje njihovih mitraljeza od pola palca, sve se izgubilo.
Levo oko me peklo.
Znoj mi je curio sa čela u oko.
Nisam mogao da ga obrišem.
Pazi!
Palicu u stranu. Gurni pedalu!
Vidi svetleće metke! Opet su me promašili.
Igla visinometra spala je do kraja. Okean je bio neposredno ispod mog
aviona. Morao sam da ispravim krila, jer ću inače krajevima zakačiti talase. Gde je
počeo taj prokleti lov? Na gotovo četiri hiljade metara visine. Sa više od četiri
185
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
186
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
187
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Neizmerno sam želeo da se što pre spustim. Želeo sam čvrstu zemlju pod
nogama. Sleteo sam se na glavni aerodrom Ivo Džime. Oko pet minuta sam se
odmarao u kabini iznuren, a zatim sam se teškom mukom izvukao iz mog zeroa.
Svi ostali lovci su odavno sleteli. Kada sam se zaustavio, gomila pilota i
mehaničara poletela je ka mom avionu vičući i vrišteći. Nakadjima je bio među
njima. Obgrlio me je oko vrata urlajući od radosti. "Uspeo si Sakai! Uspelo ti je!
Petnaest protiv jednoga... Bio si veličanstven!" Ja sam se samo naslonio na svoj
avion i nešto mrmljao, proklinjući svoje slepo oko. Gotovo me je stajalo života.
Jedan oficir me je tapšao po leđima. "Mi, dole smo gotovo poludeli",
uzviknuo je. "Svi na ostrvu su vas gledali!
Protivavionci nisu mogli dočekati da dođete iznad ostrva i da privučete te
avione na njihov domet. Svi su imali prste na okidačima, čekali su i nadali se da
ćete u njihov smer. Kako ste uspeli?" upitao je preneražen.
Jedan mehaničar je dotrčao do mene i salutirao: "Gospodine! Vaš avion... na
njemu nema... to je neverovatrio, nijedne rupe od mitraljeza nema na vašem
lovcu!" Ni ja nisam mogao da verujem. Pregledao sam zero sa kraja na kraj.
Mehaničar je bio u pravu. Nijedan metak nije pogo dio lovca.
Kada smo kasnije bili u baraci, saznao sam da je prva grupa zeroa, koja je
letela iznad oblaka vodila mnogo lakšu borbu od naše. Velika formacija helketa
penjala se kroz sloj oblaka tačno ispod njihovih aviona, tako da su oni imali
visinsku prednost, pa su mogli da pređu u pikiranje i iznenade Amerikance pre
nego što su shvatili šta se događa. Podoficir Kinsuke Muto, zvezda puka iz
Jokosuke, imao je svoj veliki dan. Oborio je četiri gramena.
Drugi piloti su potvrdili njegove pobede. Muto je dva helketa zapalio pre
nego što su uspeli da mu umaknu.
Ali konačan ishod te borbe je bio porazan po nas. Blizu četrdeset — gotovo
polovina svih naših lovaca — bilo je oboreno.
188
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
189
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
190
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
191
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
odbrambene objekte. Celo popodne i veče, do kasno u noć, naši štabni oficiri su
pokušavali da pronađu izlaz iz te beznadežne situacije. Te noći za neke nije bilo
odmora. Mehaničari i pomoćno osoblje su radili do svitanja, da bi raščistili piste i
zasuli kratere bombi.
Piloti nisu ništa znali šta se dešavalo na sastanku u štabu. Rano smo otišli na
spavanje — u tih nekoliko koliba i šatora, koji su još ostali čitavi — očekujući
drugi napad ujutro.
Amerikanci nas nisu razočarali. Ponovo je svaki zero na ostrvu poleteo u
vazduh. Rezultat je bio čak gori, nego što smo očekivali. Svega devet zeroa, od
kojih većina oštećena, vratila se na Ivo. U tri uzastopne bitke izgubili smo
sedamdeset i jednog lovca od osamdeset.
Ponovo nismo učinili ništa da bismo zaustavili bombardere. Štaviše,
preciznost njihovog bombardovanja se poboljšala. Na Ivo Džimi je vladao
neopisivi haos. Većina objekata bila je u ruševinama, aerodrom je opet bio posut
jamama od bombi. Svega osam bombardera ostalo je čitavih na zemlji — osam
torpedonosaca koje su spasila njihova skloništa. Gotovo svaki drugi bombarder, ili
lovac, koji je bio na opravci, ili skriven u zaklonu, bio je uništen.
Posle sletanja odvukli smo se do štaba. Niko nije imao više ni snage ni volje
da priča. Utučeni, malodušni, izvalili smo se na zemlju i posmatrali ljude kako
bezglavo jure po pisti, pokušavajući da zatrpaju rupe i ugase plamenove koji su
divlje buktali i proždirali razrušene zgrade.
Nekoliko minuta smo čekali da komandant Nakadjima izađe iz štapskog
šatora i uputi se ka našoj grupi. Ustali smo da ga pozdravimo. Nakadjima je
odmahnuo rukom, dajući nam znak da sednemo. Komandant je bio očigledno
uzbuđen i govorio je tihim kolebljivim glasom. Rekao nam je da su štapski oficiri
raspravljali celu noć i da se razilaze u tome kakve akcije treba ubuduće da
preuzmemo protiv Amerikanaca. Jedna grupa je ostajala pri tome da nemamo
nikave šanse da šaljemo svoje lovce da presreću američke napadače. Za nekoliko
dana ostaćemo bez ijednog aviona. Zato je, po njima, preostalo samo jedno rešenje:
da sa svim raspoloživim snagama napadnemo američke taktičke brodove koje su
naši avioni otkrili na oko sedamsto kilometara zapadno od ostrva.
Druga grupa bila je načelno saglasna sa tim planom napada. "Ali," protivili
su se, "šta može da postigne svega devet japanskih lovaca i osam jednomotornih
bombardera protiv neprijateljskih taktičkih snaga? Amerikanci mogu odjednom da
pošalju sa svih svojih nosača aviona nekoliko stotina aviona!" Američke pomorske
snage bile su iste koje su 20. juna kod Marijanskih ostrva praktično zbrisala sve
naše mornaričke avione sa nosača.
Rasprava se završila tako, rekao je Nakadjima, što je komandant puka na Ivu
kapetan Kanzo Miura konačno prihvatio predlog da se napadne američka taktička
192
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
193
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
194
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
195
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
196
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
uspehu napada. Na Ivo Džimi bilo je sasvim drukčije. Čak i zeroi, koji nisu nosili
bombe, morali su da se žrtvuju. Miura, koji nam je dao tu naredbu, poginuo je u
akciji, dok je admiral Oniši izvršio harakiri posle pada Japana.)
Miurin govor je među okupljenim pilotima izazvao ogromno uzbuđenje. Ma
kakva bila reakcija prisutnih na zahtev da dobrovoljno žrtvuju živote, ipak su
njegove reći, njegov način obraćanja, i k tome njegov ugled odličnog letača u
dotadašnjim borbama, potpalili duh većine. Više nisu prilazili akciji sa
malodušnom ocenom da odlaze da se više nikad ne bi vratili. Sada je bilo drukčije.
Pošto su uvideli da se neće vratiti, u njih se usadila odlučnost. Njihovi životi neće
biti uludo izgubljeni. Žrtva te grupice biće više nego naplaćena jednim ili više
ogromnih neprijateljskih brodova, čije će uništavanje, verovatno, izazvati smrt više
hiljada Amerikanaca.
Obuzeo me nemir. U mozgu sam osećao kao da me zahvata neka hladna
mora. Nisam bio ni ljut ni očajan.
Možda bi moglo da se kaže da su se moje srce i osećanja zamrzla. Setio sam
se stare izreke: "Samuraj živi stalno spreman da umre."
Samurajski zakonik, međutim, ni u kom slučaju nije tražio da čovek bude
spreman da ubije samog sebe. Velik ponor zjapi između želje za žrtvovanjem
života i odlučnosti da kreneš u borbu prihvatajući sve njene rizike i nevolje. U
drugom slučaju, smrt je prihvatljiva i tu ne može biti odustajanja. Živiš visoko
uzdignute glave i isto tako umireš. Tada ne krnjiš ni svoju čast, ni čast domovine, i
imaš zadovoljstvo da si svojoj zemlji dao ono najvrednije što imaš. Uopšte nije
bilo teško da u jeku borbe budeš toliko nadahnut da izazivaš najgoreg neprijatelja i
da se boriš, i ako treba, da napadneš i kada si u manjini. Sve je to sastavni deo
života čoveka koji se posvetio zvanju ratnika.
Kako, međutim, možeš da se u nekoliko časova mirno i sabrano odlučiš da
odeš i umreš?
Pri tome ne smeš da zaboraviš da si još uvek u mornarici, gde su naredbe
iznad svega.
Ledena tišina je dočekala kraj Miurinog govora. Zatim smo ga pozdravili, on
je sišao sa postolja i otišao, a piloti su se razdvojili u manje grupe.
Okrenuo sam se dvojici ljudi koji su bili određeni za moje pratioce: "Jeste li
potpuno razumeli naredbe?"
Potvrdili su mi. "Verujem da ste spremni na ono što moramo da učinimo.
Mogu da vam dam samo jedno uputstvo: ostanite uz moj avion dok ne stignemo do
cilja. Nikako se ne izdvajajte iz grupe. Nezavisno od toga šta se bude dešavalo,
držite se mog aviona."
Obojica su bili ozbiljni. Mladi starci! Svak je imao po dvadeset godina.
Muto i njegova dva pratioca su nam se pridružili. Muto se smejao i šalio.
"Dakle, pošto svi moramo da umremo za nekoliko časova, bilo bi dobro da se
197
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
198
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
199
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
200
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
201
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
202
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Izašao sam i opet imao svog lovca pod kontrolom. Okrenuo sam se i daleko
iza sebe ugledao dva zeroa koji su bili u kovitlacu izbačeni iz oblaka. Za nekoliko
sekundi su se izvukli iz vrtloga i počeli da se penju prema meni.
Nebo je bilo bez helketa. Pobegli smo im. Kakvo ironično rešenje! Umakli
smo im uprkos njihovoj gotovo nepobedivoj premoći, samo da bismo izvršili
samoubistvo po naređenju. Pregrupisali smo se u klin i pošli opet ka jugu. Laknulo
nam je što smo im pobegli, ali bliska budućnost nije opravdavala nikakvo
oduševljenje.
Oblaci su se zbijali kako smo se približavali neprijateljskoj floti. Postojali su
sve gušći i gušći, a prostor između donje baze oblaka i površine okeana smanjio se
na dvesto metara.
Zaslepljujući potoci kiše padali su takvom snagom, da se zero s vremena na
vreme opasno naginjao na krilo i tonuo pod težinom vode koja je sipala kao
vodoskok. Morali smo napred. Oblaci su se spuštali sve niže i niže ka okeanu. Bili
smo u dugom postepenom poniranju održavajući visinu neposredno ispod olujne
baze. Naposletku smo bili samo dvadesetak metara iznad okeana, koga su brazdali
beli penušavi talasi. Oluja je sve više besnela.
Vetar je urlao glasnije od motora.
Zero se trzao i tresao pod strahovitom snagom kiše, koja je dobovala po
krilima i trupu. U dužim vremenskim razmacima potoci kiše su me zaslepljivali
pokrivajući vetrobran neprozirnom vodenom zavesom.
Nismo mogli da se spustimo niže. Tada smo bili slepi. Video sam jedino
zavese kiše koja nas je gurala ka površini okeana. Voda nije mogla da se razlikuje
od kiše. Znao sam da ćemo udariti u okean ako odemo još metar niže. Oluja je
neprekidno besnela. Još uvek od kiše nismo ništa videli osim, na momente,
površinu okeana koju je šibalo nevreme. Prema mojoj karti, trebalo je da smo tačno
iza neprijateljske flote. Ni za trenutak nismo uspeli da vidimo nijednu lađu od
mnogobrojnih brodova.
Nebo je postajalo sve tamnije. Prošlo je sedam popodne. Brinuo sam. Čak i
da nam uspe da se probijemo kroz kišu, mrak koji se naglo spuštao sakriće
neprijateljske brodove. U ovo doba nije bilo Meseca ni mesečine.
Morao sam da donesem brzu odluku. Ako nastavimo da letimo napred,
beskonačno lutajući u tami, površina okeana sakriće nam se, goriva će nestati i
pašćemo u vodu bez ikakve nade da preživimo. Smrt bez ikakvog značaja i svrhe...
Pogledao sam za trenutak u lovce koji su bili kao zalepljeni za moj rep. Šta će biti
sa tom dvojicom ljudi? Pratili su me bez pogovora, spremni da prihvate sve što ja
odlučim. Ako se ja okrenem i punom brzinom obrušim u vodu, ne bi prošao ni
delić sekunde a oni bi me sledili. Njihova sudbina je bila u mojim rukama i ta
misao me je potpuno zaokupila. Kakva korist od toga da nestanemo? Potonuti u
okeanu i pustiti da ljudi tamo na Ivo Džimi misle da smo ili stigli do neprijateljske
203
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
flote, ili da su nas razneli u vazduhu kada smo to pokušavali? Da li je to bio put
časti?
Ne? Proverio sam kompas i zaokrenuo u širokom zaokretu praćen od dva
zeroa na bliskom rastojanju. Toga trenutka nisam bio siguran ni u položaj, jer smo
se mahnito borili, uletali u oblake i onda slepo lutali kroz oluju.
Mogao sam da budem ma gde iznad okeana... zaokret od 180 stepeni mogao
je čak da me usmeri u pravcu juga, umesto ka Ivo Džimi. Ali, sam osećao da
moram da zaokrenem. Moram da pokušam! Opet sam se setio strašnih Miurinih
reći ".. .morate da se obrušite na neprijateljske nosače aviona zajedno!"
Gotovo mi je došlo da okrenem natrag, da potražim brodove. Još uvek sam
oficir Carske mornarice, gde su naredbe iznad svega. Još nikada nismo čuli za
čoveka koji se drznuo da postavi pitanje koliko su te naredbe pametne ili možda
besmislene, čak i ako se vratimo u bazu, kako ću moći da pogledam u oči
komandantu koji me je poslao na zadatak.
Bila je to teška unutrašnja borba. Zbog neodlučnosti i utučenosti bio sam van
sebe. Danas, posle toliko godina, znam da sam reagovao na jedini razuman način.
Ali čak ni sada ne mogu rečima da opišem duševnu borbu koju sam proživljavao
da bih nadvladao godine slepe i surove poslušnosti, života koji je poznavao i
priznavao samo naredbe.
U tim strašnim trenucima u kabini, borio sam se uspešno da raskinem lance
slepe discipline i tradicije.
Čak i da nas trojica pronađemo neprijateljske brodove, čak i da se probijemo
kroz lovce, čak i da naše obrušavanje izvedemo savršeno, šta bismo mogli da
postignemo sa naša tri laka aviona, bez bombi, samo sa mitraljeskim i topovskim
mecima, koji gađaju u prazno? Ta dva mlada pilota iza mene, koja su mi predala
svoje živote, pokazala su izvanrednu veštinu dok su me uporno pratila kroz brze
akrobacije, kojima smo izmicali helketima. Bez oklevanja su uleteli u srce oluje,
kao da se to samo po sebi razumelo. Zaslužili su bolju sudbinu nego da se survaju
u more i potonu u olupinama svojih aviona. Još će biti potrebni Japanu. Zato su
imali pravo na mogućnost da i dalje lete i ponovo se bore.
Zbog toga sam doneo odluku. Međutim, pred nama je bio još dug i opasan
let, sa toliko prepreka da se nisam usuđivao ni da pomišljam na njih. Na primer,
samo orijentacija. Naši motori su bili sve pre nego u redu. Posebno avion
podnarednika Hađime Šire bio je u veoma lošem stanju. Snažne vazdušne struje u
središtu oluje sasvim su otrgle limenu oplatu sa kapotaža motora. Mahnuo sam mu
da se postavi uz moj bok. Odmahnuo mi je rukom i pakazao da mu je motor
neispravan i da može da se zaustavi svakog trenutka.
Šta sam mogao da mu kažem? Odmahnuo sam dajući mu znak da ostane
blizu mene. Avion podnarednika Idi širaija bio je u malo boljem stanju i postavio
se sa moje druge strane, pošto se Siga pomerio u novi položaj.
204
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Nekoliko minuta kasnije proverio sam naš kurs pomoću Sunca koje je
zalazilo i blešteći sijalo kroz oblake.
Prošli smo pljusak i svakog trenutka nailazili na sve jasnije i mirnije nebo.
Minuti su prolazili sporo. Opet sam se našao u položaju koga se boje svi
letači. Bio sam iznad okeana u sve gušćem mraku, bez mogućnosti da sa dovoljno
tačnosti proverim naš položaj. Goriva je bilo sve manje, a cilj zavijen u tami, da bi
bio skriven od neprijateljskih bombardera.
Čudio sam se motoru svog lovca koji je i dalje brujao zapanjujuće
ujednačeno. Jedna od dve diname je pregorela, pa me dalji rad motora tim više
iznenađivao.
Nisam preduzeo nikakve mere predostrožnosti da štedim gorivo, kao pre dve
godine, kada sam od Gvadalkanala teško ranjen leteo natrag u Rabaul. Nisam znao
kako bi preopterećen motor mogao da se ponaša u tako ekstremnim uslovima. Ali
sada sam malo mario da li će otkazati. Pokušavao sam, i to je bilo dovoljno. Ako
avionu ponestane snage, biću pošteđen trenutka kojega sam se bojao svakog
sekunda sve više. Ako se vratim na Ivo Džimu, izgubiću čast. Toga sam bio
svestan. Pomisao kako stojim pred Miurom zgrozila me.
Dva časa posle okretanja ka Ivo Džimi okean se potpuno izgubio u tami.
Ispod sebe nisam ništa video, a gore su samo treperile zvezde na jasnom nebu.
Prošlo je gotovo još jedan čas. Tu smo. Odlučujući trenutak. Ako sam ranije
okrenuo lovca u pravilan kurs, sada bi Ivo Džima morao da se pojavi ispred mene.
Ako nisam... šta drugo, neću da osetim hladnoću okeana, jer će se pre toga zero
već razbiti o njegovu površinu.
Prošlo je još nekoliko minuta. Buljio sam u horizont, nadajući se da ću
raspoznati nešto nejasno, neki crni obris koji se ocrtava kroz zvezde. Nešto je bilo
tamo, nešto veliko crno i nepravilno, nešto što se na jednoj strani strmo uzdizalo.
Ivo! Stigli smo!
Preveo sam avion u poniranje, a Siga i Širai su me pratili. Ivo Džima je bio
obavljen tamom zbog zamračenja, dok smo kružili iznad njega. Zatim su se iz
mraka pojavila četiri slaba svetla. Izgledala su mi kao zaslepljujući, čudnovati
orijentiri. Svetiljke duž piste. Naglo su zasjale da možemo da sletimo. Ljudi na
aerodromu su prepoznali zvuk naših motora. Obuzelo me osećanje olakšanja i
iznenada je nestalo napetosti, koja je narastala u meni poslednja tri časa, dok smo
leteli kući.
Četiri svetla su jedva označavala pistu. Normalno smo koristili dvadeset, ali
ostala su bila uništena bombama.
Četiri svetla ili četrdeset, nije me bilo briga! Posle svega kroz šta smo prošli,
osećao sam da mogu da sletim i po mraku. Zatim sam bio na zemlji i vozio sam od
piste, dok su ostala dva lovca sletela iza mene. Svetla su se ugasila.
205
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
206
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
207
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
28. Žrtve
208
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
209
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
210
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
211
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
212
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
29. Hacujo
213
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Ništa manje neprijatan nije bio korser (Corsair), moćni američki mornarički
lovac, krila sličnih galebovim, koji je obično poletao sa kopnenih baza. Nije bio
tako pokretljiv kao helket, ali je zato bio mnogo brži od zeroa, a posebno u
obrušavanju.
Naši armijski piloti u Burmi javljali su da sreću nekog drugog, novog
neprijateljskog lovca P-51 mastanga (Mustang) koji je zeroa nadmašio
neuporedivo više nego svi ostali. Mastang je doživeo veliko borbeno krštenje kada
je novembra 1943. pratio četvoromotorne bombardere liberatore (Liberator).
Performanse novog američkog lovca bile su prosto neverovatne. Armijski piloti su
tada još leteli na lovcima tipa hajabuša (Havabusa) koje su sjajni američki lovci
doslovce zbrisali.
Pored toga bilo nam je svima jasno da smo potpuno nespremni da se
suprotstavimo velikim "letećim tvrđavama", koje su prvi put napale Kjušu,
poletevši sa aerodroma u Kini. Laki armijski avioni, koji su presretali tvrđave, bili
su potpuno nemoćni protiv toga brzog, teško naoružanog i oklopljenog
bombardera. Ako je B-17 bio veličanstveni protivnik, B-29 bio je nesavladiv.
Sada, kada su Marijanska ostrva bila u američkim rukama i brzo pretvorena
u ogromni aerodrom, ceo Japan je u strahu očekivao teške napade B-29.
Odbrambeni plan koji je smislila Vrhovna komanda stigao je prekasno, a
nije ni odgovarao. Većina naših lovaca bili su zeroi, dobro prilagođeni našoj
ofanzivnoj taktici u početku rata, ali sada neupotrebljivi protiv B-29. Mnogi naši
piloti još uvek su leteli na bombarderima micubiši tip l, koji su Amerikanci zvali
beti, a sada su bili zastareli i prespori, i uz to su imali lošu osobinu da odjednom
buknu i eksplodiraju, čim ih zakače neprijateljska zrna.
Gubitak Sajpana je podstaknuo da se prekine svako komplikovanje u našem
planiranju. Vrhovna komanda je vapila za novim lovcima, koji su posebno
konstruisani da prevaziđu zeroove nedostatke.
U septembru sam počeo probne letove na dva lovačka aviona. Šiden
(munja), poznat kod Amerikanaca po nadimku džordž, bio je projektovan kao
presretač, koji je trebalo da nadmaši helket. Nije imao zeroov dolet, bio je teži, ali
je imao veću brzinu i četiri topa kalibra 20 mm. Pilotima je pružao bezbednost,
zahvaljujući oklopu i izvanredno jakoj strukturi. Utvrdio sam da je iznenađujuće
pokretan s obzirom na veliku težinu. Za svoju veću pokretljivost imao je delimično
da zahvali automatskom sistemu za ispuštanje i uvlačenje zakrilaca.
Na nesreću, pilotiranje šidenom bilo je komplikovano i zahtevalo je
iskusnog pilota. Mnogo ljudi koji su proveli malo časova za komandama lovačkih
aviona, nisu doživeli da na šidenu polete u borbu. Ginuli su još dok su se
upoznavali sa novim avionom.
Raiden (gromovski valjak) nazvan kod Amerikanaca džek, bio je posebno
projektovan za borbu protiv teških bombardera, kao B-29. Za tu namenu imao je
214
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
215
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
216
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
217
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sada... ali sada nije išlo! Ništa se nije promenilo. Još uvek sam bio pilot,
mada sam dobio oficirski čin. Znao sam da ću opet poleteti u borbu. Zapaljeni
zeroi koje sam video kako padaju pod rafalima helketovih mitraljeza ostavili su u
meni bolne uspomene. Znao sam da ima malo nade da preživim i da mogu već kod
prvog borbenog leta biti jedan od onih koji nemoćno padaju na zemlju i živi gore.
Tada me iznenada prekinula. "Saburo," tiho mi je rekla, "znaš li da se
Fuđiko-san udala?"
Nisam znao. "Posle toga kada je svemu bilo kraj," nastavila je, "Fuđiko-san
se udala za nekog pilota, za letača kao ti," izazovno je dodala.
Pokušao sam da govorim, ali mi nije dala da dođem do reći. "Saburo, zašto
se još nisi oženio? Sada više nisi tako mlad, kao što dobro znaš. Imaš dvadeset i
sedam godina. Već si nešto postigao u životu. Sada si oficir. Moraš da nađeš ženu."
"Želim da ti kažem, Hacujo, da ne poznajem nijednu devojku koju bih
voleo!" tvrdio sam.
"Zar nisi voleo Fuđiko-san?"
Nisam znao šta da joj odgovorim. Nelagodni tajac je zavladao među nama, a
Hacujo je otišla na drugi kraj sobe, uključila radio i okrenula stanicu koja je davala
poslepodnevnu simfonijsku muziku. Muzika je malo izgladila neprijatne trenutke.
Vratila se i ponovo sela pored mene. "Zapravo", nasmešila se, "Saburo,
možda bi mogli da ti preporuče neku mlađu ženu koja bi više odgovarala tvom
ukusu."
Hacujo me je dovela u nezgodan položaj. Gledala me pravo u oči i nije
sklanjala pogled. Zbunio sam se i počeo da govorim pomalo zamuckujući.
Tada sam naglo ustao i pošao do prozora, pa sam se zagledao napolje.
Divnih ruža više nije bilo. Primetio sam da su ih zamenili povrćem. "Sada ima
mnogo žena koje su isto tako lepe kao Fuđiko-san, Saburo," javila se Hacujo.
Došla je za mnom i zaustavila se tačno iza mene.
"Hacujo" viknuo sam i okrenuo se na petama. "Ne želim više da govorim o
tome. Molim te!" Moj ispad ju je zbunio. "Već smo toliko puta o tome razgovarali.
Činjenice se nisu promenile. Ništa se nije izmenilo. Letač sam, zar to ne razumeš?
Svakog puta kada uzletim, povećava se mogućnost da se više ne vratim. Svakog
puta! Pre ili kasnije to će i da se dogodi. Pre ili kasnije!"
Bio sam zbunjen i očajan. Zašto je opet počela da govori o ženidbi? Mrzeo
sam samog sebe zbog načina na koji sam se branio, mrzeo sam samoga sebe zbog
toga što nisam rekao ono što sam stvarno osećao.
"Danas nema pilota, koji ne očekuje smrt, Hacujo", pokušao sam da joj
objasnim. "Nemamo više sreće. Veština i iskustvo pri tome više ništa ne znače.
Tako je..."
218
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
"Pričaš kao dete. Saburo." Oči su joj se zažarile od ljutnje. Govorila je tako
tiho da sam je jedva čuo. "Govoriš uvek jedno te isto a, u stvari, ne znaš šta pričaš.
Ne znaš uopšte kakvo je žensko srce."
U očajanju je podigla ruke. "Govoriš o letenju, umiranju, Saburo. Ni o čemu
drugom ne pričaš. Ne govoriš o životu!" Odjurila je i besno zatvorila radio.
Ponašala se kao da više nisam u sobi, sela je za klavir i prsti su joj polako prelazili
po dirkama.
Bio sam bez reći. Nekoliko minuta sam stajao na istom mestu kao ukopan i
nisam pustio ni glas. Naposletku mi se ipak povratio dar govora. "Hacujo ne znam.
Možda, kada bi...
Pa zar je moja krivica, zar ja mogu nešto protiv toga što smo u ratu?" vikao
sam. "Zašto uvek tako govoriš?"
"Dovoljno mi je da te vidim u ovoj kući," nastavio sam "želeo bih oh, sada
ne znam," mucao sam. "Sve što želim sada, sve što želim je — da ti dugo i srećno
živiš."
Udarila je rukama po dirkama i zavrtela se na stolici. Ja, međutim, ne želim
dugo da živim! Šta imaš od toga ako dugo živiš i — i..." ruku je stavila na srce,
"ako je tu prazno? Niko od nas, tu u kući — ni pilot — ne može večno da živi.
Saburo, zar to ne shvataš?"
Njena ljutnja me je zbunila. "Žena je srećna", nastavila je sasvim tiho, "ako
živi pored čoveka kojega voli. Makar — makar samo nekoliko dana i ništa više."
Uvređeno se okrenula i svoj bes iskalila na klaviru. Stajao sam kao prikovan
i nije mi padalo ništa na pamet šta da kažem, ili da učinim na te njene reći.
219
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
30. Kamikaze
220
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
grme niz pistu poslednji put, da bi se na kraju negde daleko obrušili na svoje
ciljeve.
Kamikaze su nam dali neverovatnu novu snagu. Njihov učinak je očigledno
potvrđen brojem uništenih neprijateljskih ratnih i transportnih brodova, koji su
doskoro pred našim avionima krstarili sasvim neometani i zaštićeni strahovitom
vatrenom moći. Sada su, iznenada, odjekivali od grmljavine zapaljenog benzina,
eksplozija bombi i vriska ljudi. Kamikaze su cepali nosače aviona od pramca do
krme, potopivši više brodova nego što smo do tada uspeli sa svim našim oružjem
zajedno. Raznosili su krstarice i razarače i među njima naplaćivali krvavi danak.
Protivniku se činilo da naši ljudi vrše samoubistva. Po njima, oni su
beskorisno uništavali svoje živote. Možda nikada Amerikanci i ljudi na Zapadu
neće moći potpuno da shvate da naši ljudi nisu smatrali da svoje živote gube uludo.
Nasuprot tome, piloti kamikaze su dobrovoljno i masovno išli u akcije bez
povratka. Ti ljudi su imali svoje ubeđenje. Verovali su u Japan. Kako mala cena za
veliku nagradu: jedan čovek za možda stotine ili hiljade drugih života. Naša
domovina više nije imala mogućnosti da na uobičajen način održava svoju snagu.
Naše rezerve su bile potpuno iscrpljene. Svaki od tih ljudi koji je dao svoj
život, nije stvarno umro. Nastavio je da živi u onima koji su ostali.
Bilo ih je, međutim, malo i došli su prekasno. Čak ni preneražujući danak
koji su naplaćivali kamikaze, nije mogao da zaustavi strahovitu snagu koju su
nagomilali Amerikanci. Bili su suviše moćni, suviše brojniji i suviše su daleko
otišli u svojem pohodu. Bilo je premnogo brodova, aviona, topova i ljudi.
Možda su ti naši ljudi, koji su leteli u poslednji napad, to shvatili. Bilo je
teško verovati da mnogi od tih koji su ginuli kao kamikaze, nisu bili svesni
bezizlaznog položaja Japana u ratu.
Oni ni za trenutak nisu oklevali. Odleteli su u svojim avionima natovareni
bombama i poginuli za svoju zemlju.
Tih dana su se odigravali i drugi događaja, koji su bili još presudniji za naše
stanovništvo.
Iznad Tokija je prvi put, 1. novembra 1944. godine, visoko leteo jedan B-29,
koji je do Japana stigao iz novih baza na Sajpanu. Trenutak kojega su se stanovnici
prestonice toliko bojali približio se. Bilo je jasno da orijaški bombarder, koji je
samo izviđao, utire put drugima u bliskoj budućnosti. "Supertvrđava" je bezbrižno
kružila visoko iznad Tokija, a armijski i mornarički lovci su histerično poleteli u
vazduh da presretnu uljeza. Nisu uspeli da mu se dovoljno približe, niti da ispale
na njega bar jedan rafal.
Petoga i sedmoga novembra su ponovo usamljeni B-29 sa Sajpana posetili
Japan. Po drugi i treći put naši lovci su se vinuli u vazduh i uzaludno pokušavali da
se popnu do velike visine na kojoj su kružili B-29. Vrhovna komanda je besno
praskala i proklinjala pilote zbog nesnalažljivosti i nesposobnosti u vazduhu.
221
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
"Samo jedan avion!" grmeli su, "samo jedan avion i mi ništa ne možemo da
učinimo!"
Očigledno nisu znali kakve se teškoće javljaju prilikom presretanja
"supertvrđava" na toj visini. Pre svega, naši lovci nisu mogli tako brzo da se penju
i da za nekoliko minuta od znaka uzbune dođu na visinu od devet hiljada metara,
pre nego što bombarderi umaknu. Čak i da pilotima uspe da se popnu tako visoko,
bilo je pitanje da li bi svojim avionima mogli da dostignu i obore B-29, koji je bio
neverovatno brz.
U decembru su došli dugo očekivani udarci. Tokio, Osaka, Nagoj a,
Jokohama i drugi veliki gradovi u zemlji tresli su se pod strašnim naletima tih
bombardera. Posebno su se okomili na fabrike aviona, uništavajući jednu za
drugom. Suviše često je priliv novih lovaca ličio na kap vode u moru. Rezervne
delove za naše avione je bilo sve teže i teže naći.
Istoriju strašnih napada zapaljivim bombama na najveće japanske gradove su
hroničari opisali do najsitnijih detalja. Ta priča je poznata širom sveta.
"Leteće tvrđave" su doletale noću i tada je većina japanskih pilota
bespomoćno sedela na zemlji, proklinjući pomanjkanje noćnih lovaca i nedostatak
obuke u noćnoj borbi. Izuzev nekoliko lovačkih aviona koji su delimično
uznemiravali noćne posetioce, protivnički avioni su jedino trpeli gubitke od
protivavionske vatre.
Svuda smo gubili, svugde smo bili prinuđeni da odustanemo. Naše
vazduhoplovne jedinice bile su iskidane na parčiće, avioni su padali masovno, a
piloti nisu ginuli pojedinačno, po dvojica ili trojica, već na desetine.
Sredinom januara nam je ponestalo snage da dalje branimo Filipine.
Doslovce, svaki japanski avion na ostrvu bio je uništen — ili su ga oborili u
vazduhu američki lovci koji su ih napadali, ili su ga žrtvovali za napade kamikaza,
sa kojima se nastavljalo sve dok nam nije ponestalo aviona.
Sada više nismo bili zaokupljeni odbranom raznih ostrva, nego smo brinuli
kako ćemo da branimo samu domovinu. Znali smo da ni B-29, koji je imao strašnu
sposobnost da zapali i uništava čitave gradove još nije poslednje oružje. Pojaviće
se još više aviona drugih tipova.
Dvadesetog januara Carska mornarica je u Macu jami na ostrvu Šikoku
osnovala novi letački puk — poslednji u ratu. Kada sam se javio u novu
vazduhoplovnu bazu, sreo sam tamo komandanta Nakađimu, koga su naimenovali
za zamenika komandanta puka. Sa pedeset preživelih pilota lovaca prebegao je sa
Filipina, da bi pomogao stvaranje nove jedinice. To nije bio običan lovački puk;
imali smo najbolje ljude u Japanu. Naš komandant puka bio je pukovnik Minoru
Genda, koga su smatrali jednim od najsjajnijih pomorskih stratega kojega je Japan
ikada imao.
222
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Nakađima je bio jedini član jedinice koga sam lično poznavao. Kada mi se
ukazala prilika, trknuo sam do njegove kancelarije, da bih ga pitao za zajedničke
poznanike s kojima smo ratovali u prošlosti. Baš on me je zaprepastio vešću da je
Nišizava mrtav.
"Izgubili smo ga na najbedniji način," pričao je Nakađima, "dvadeset i
šestog oktobra, dan posle prve akcije kamikaza protiv američkih ratnih brodova.
Nišizava se odmah po povratku iz pratnje prve grupe kamikaza, kada se pet
aviona obrušilo na američku flotu, dobrovoljno javio za akciju kamikaza sledećeg
dana. Govorio mi je da je ubeđen da će uskoro da pogine. Bilo je tako čudno"
razmišljao je Nakađima, "ali Nišizava je istrajao da to naslućuje. Osećao je da neće
da živi duže od nekoliko dana.
Nisam hteo da ga pustim. Tako sjajan pilot bi za komandama svog lovca
vredeo mnogo više nego da se obruši na neki nosač aviona, kao što je molio da
učini."
Nakadjima mi je opisao kako su na Nišizavin lovac zakačili bombu od
dvesto pedeset kila, ali je u njega seo podoficir Tomisaku Kacumata. Konačno je
Nišizava bio zadovoljan da bar njegov avion odleti na cilj na koji je sam hteo da
pođe. Kacumata je udario direktno u palubu jednog američkog nosača pred
Surigaom, pri čemu su eksplodirali rezervoari goriva u avionima koji su čekali na
poletanje, pretvorivši nosač u pobesnelu peć.
Tog istog dana Nišizava je poleteo u nekom starom nenaoružanom
transportnom avionu DC-3, da zajedno sa nekoliko pilota ode do aerodroma Klark,
gde je trebalo da preuzmu nekoliko zeroa. Transporter je poleteo rano ujutro
dvadeset i šestog oktobra iz Mabalakata. O njegovom avionu se više nikada nije
čulo.
"Samo jedno je moglo da se dogodi", nagađao je Nakađima, "njegov avion
su sigurno uhvatili helketi koji su leteli u toj oblasti. Nišizava za komandama
starog, nenaoružanog transportera nije imao nikakve šanse.
Najverovatnije je oboren negde iznad Cebua. Još uvek to ne mogu da
verujem, Saburo, da je tako veliki pilot mogao da pogine na takav način,
bespomoćan, bez mogućnosti da se bori..."
Ništa nisam mogao da kažem. Eto, tako je i Nišizava nestao. "Đavo", kuga
za neprijateljske avione u Leju i Rabaulu, poginuo je isto kao i Sasai, Ota i svi
ostali.
"Ako ništa drugo, teši me da se Nišizava borio na Filipinima još hrabrije
nego ranije," rekao je Nakađima. "Na kraju više nije vodio brigu o tome koliko je
pobeda postigao u vazduhu!"
To je sasvim ličilo na Nišizavu. Nakađima je bio ubeđen da je "đavo" oborio
više od sto neprijateljskih aviona u vazdušnim borbama. Ni za Nakađimu, ni za
mene, ili bilo koga drugog koji ga je poznavao i borio se sa njim, uopšte nije bilo
223
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
224
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Sve je bilo tu, spojeno u jednom avionu. To više nije bio zero koji su u
gotovo svim karakteristikama nadmašili helketi. Piloti su jedva čekali kada će opet
da polete. Hteli su odmah da upoznaju sve odlike svog aviona i da vide šta sve
može da uradi. Moral im se popeo do neslućenog zamaha. "Dovedite nam helkete!"
ratoborno su vikali. Opet su se zaželeli borbe.
Veći deo letača novog puka bili su veterani iz bezbroj bitaka. U našim
redovima bili su sami slavni asovi. Naša lovačka jedinica predstavljala je
najelitniju u celom Carskom mornaričkom vazduhoplovstvu i zato su nas snabdeli
novim avionima. Uprkos sve većoj potrebi za dobrovoljcima za jedinice kamikaza,
Nakađima je odlučno odbijao sve molbe onih koji su hteli da idu u njih, jer su ljudi
u našem puku bili najmoćnije vazdušno oružje kojim je Japan raspolagao.
Prošlo je više od deset dana od kada sam Hacujo poslao pismo. Nisam umeo
sebi da objasnim zašto mi nije odgovorila. Nisam, međutim, mogao ništa da
učinim. Pre svega nisam smeo da dozvolim da se moja osećanja mešaju sa
službom, a posebno u tim presudnim časovima. Dvanaestog dana otkako sam
poslao pismo, obučavao sam nove pilote tehnici vazdušnih dvoboja. Kada je bio
kraj vežbe, došao je posilni i rekao mi da me čekaju dva posetioca koji bi želeli da
me vide. Odmah sam otišao u sobu za posete.
Tamo su me čekale Hacujo i njena majka. Čim sam stupio u sobu, Hacujo je
ustala sa stolice. "Došla sam, Saburo," tiho je rekla. "Došla sam, da postanem tvoja
žena."
Zastao sam kao da su me prikovali za zemlju i oduzeli mi dar govora.
"Kad si ti spreman na smrt, onda sam i ja. Ako su pred nama još dani ili
sedmice, proživećemo ih zajedno. Tako bog hoće."
"Hacujo!" viknuo sam. Bilo je nemoguće. To nikako ne može da bude istina!
Bilo je sve prelepo da se stvarno desi.
Moja strina je progovorila. "Saburo, nikakvog razloga ne vidim zašto se ti i
Hacujo ne biste venčali. Činjenica da ste rođaci ne sme da vam stoji na putu.
Duševno i telesno ste zdravi. Moja kći želi, a ja takođe — da dođe do tog braka."
Naravno, bio sam lud od veselja. Međutim, morali smo pre nego što bismo
počeli stvarno da razgovaramo o planu venčanja, da pišemo mojoj majci, kako
bismo je zamolili za dozvolu, jer je bila najstarija u mojoj porodici.
Njeno pismo je donelo blagoslov i istovremeno neprijatnu poruku da neće
moći da prisustvuje svečanosti.
Železnička pruga na ostrvu Kjušuu je još bila u ruševinama i vozovi uopšte
više nisu prevozili civile. Zamolio sam strinu da se pobrine za sve potrebne
pojedinosti.
Još kada sam prvi put došao u Macujamu, direktor velike vazduhoplovne
fabrike ponudio mi je prostranu sobu u svojoj kući. Pričao mi je da je pratio moje
uspehe u vazduhu još od onih dana kada sam oborio svoj prvi neprijateljski avion
225
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
nad Kinom i uveravao me da bi ga mnogo radovalo kada bih hteo da stanujem kod
njegove porodice. Tada sam ponudu odbio, ne zato što ne bih hteo da prihvatim
njegovo gostoprimstvo, već iz sasvim drugih razloga. Osećao sam da ne bi bilo
pravedno kada bih uživao u raskoši velikog stana, dok su ljudi sa kojima sam leteo
živeli u otrcanim barakama.
Sada sam, naravno, tražio životni prostor za Hacujo i sebe. Oklevajući i
zbunjeno sam upoznao majora Nakađimu sa planom venčanja. Od sreće široko se
nasmejao i rekao mi da se ne pomeram s mesta gde sam stajao. Podigao je
slušalicu telefona na stolu i odmah nazvao direktora fabrike. Rekao mu je da ćemo
se tamo preseliti, odmah posle venčanja i zatim spustio slušalicu. Nakađima je već
znao za taj gostoljubivi poziv i nije hteo da čuje nikakve moje izgovore.
Hacujo i ja venčali smo se 11. februara 1945. na praznik osnivanja našeg
carstva. Svečanost je bila skromna.
Prisustvovali su joj moja strina i porodica direktora fabrike. Od zamisli da
joj prisustvuju i piloti našeg puka, morali smo da odustanemo u poslednji trenutak,
jer su rano uveče počele da zavijaju sirene. Drugi piloti su ostali pored svojih
aviona da bi u slučaju opasnosti mogli odmah da polete, a mi smo za to vreme
obavili obred venčanja. Nikada nisam mogao da pomislim da ću kao svadbenu
muziku slušati do mozga prodiruće zavijanje stotine i stotine sirena, koje su
najavljivale vazdušni napad.
Posle svečanosti, Hacujo i ja smo kroz zamračeno mesto otpešačili do
šintoističkog hrama. Tamo smo klekli i pomolili se za naš brak.
Razume se da je u takvim okolnostima medeni mesec pao u vodu. Sledeće
sedmice priredili smo prijem za pedeset pilota našeg puka. Na sav glas su se
smejali mom venčanju u pratnji "marša sirena" koje su zavijale u svadbenoj noći.
Prijem je potpuno nadoknadio skromnost proslave na sam dan venčanja. Većina
pilota je donela sa sobom svoje instrumente, gitare i harmonike, pa su nam do
kasno u noć svirali vesele svadbene igre. Bio sam najsrećniji čovek na svetu. Piloti
su neprestano ponavljali kako je lepa moja nevesta. Bilo je to divno, divno veče.
Moja strina je za sve nas imala posebno iznenađenje. Obišla je celu okolinu i
uspelo joj je da za tu priliku nabavi dovoljno hrane za sve nas. Pedesetorica
muškaraca su se velikim apetitom bacili na te blagodeti i zabava se protegla do
kasno u noć. Svi su se sakupili u grupu i pevali nam pesmu za pesmom. Hacujo je
za klavirom pratila i vodila hor mojih drugova, koji su se sa instrumentima okupili
oko nje, obrazujući tako prijatan improvizovani orkestar.
To su bili najsrećniji časovi moga života. Bio sam pijan od sreće. Sve šta se
pre dogodilo, odjednom je postalo sasvim nevažno; sve je to bilo beznačajni
trenutak u poređenju sa divnim veseljem i raspoloženjem koji su me sada
obuzimali. Nisam mogao oči da odvojim od Hacuje. Bila je ostvarenje mojih
snova, princeza iz bajke, sjala je u svojoj lepoti. Bila mi je žena.
226
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
227
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
228
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
229
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
230
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
32. Hirošima
231
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
232
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
tipičan hvalisavi heroj iz romana, snažno građen, bučan i uvek srećan. Akamacu je
stupio u mornaricu deset godina pre mene, ali mu nije uspelo da napreduje tako
brzo kao sve njegove kolege. Već nekoliko puta do tada oduzimali su mu čin i pri
tome zapretili da će ga sramno oterati iz mornarice. Bio je nepopravljiv, ali genije
u vazduhu, pa mornarica nije htela da izgubi čoveka koji je bio tako izvanredan
pilot. Akamacu je šokirao pretpostavljene oficire svojim ponašanjem. Umesto da
prisustvuje pripremama pre leta i čeka na poletnoj crti kao svi ostali, on je u nekoj
javnoj kući organizovao svoj sistem obaveštavanja! Često je u bazu dojurio starim
kolima, vozeći kao demon jednom rukom, dok je pio iz boce koju je držao u
drugoj. Dok su sirene zavijale na uzbunu, on je iz automobila uskočio u svoj avion,
koji su mehaničari već prethodno zagrejali. Kretao je onog trenutka kada se krov
kabine nad njim zatvorio. Bio je isto tako neobuzdan u vazduhu kao i na zemlji, a
bio je jedini pilot koji se ikada uspešno nosio sa mastangima i helketima u
dvobojima iz kojih je izlazio kao pobednik. Akamacu je sa svojim raidenom oborio
negde oko deset tih odličnih američkih aviona, načinivši podvig za koji su ostali
piloti smatrali da je nemoguć. Imao je sreću, da su mu osam pobeda potvrdili i
ostali piloti.
Do današnjeg dana niko ne zna koliko je neprijateljskih aviona Akamacu
oborio u borbama. Neprekidno se borio više od šest godina, a zube je počeo da
oštri u Kini, gde je oborio nekoliko neprijateljskih aviona. Posle toga je nastavio da
ratuje po gotovo celoj oblasti Pacifika, vraćajući se često iz borbe sa avionom
izrešetanim kao sito, pri čemu se smejao i vikao.
Ni sam Akamacu nije znao ukupan broj svojih pobeda. Kada je bio pijan,
udarao je pesnicom u sto i vikao da je oborio najmanje 350 savezničkih aviona.
Trezan se nikada nije hvalio. Drugi piloti koji su se borili zajedno sa njim, a uspeli
su da prežive rat, su broj njegovih pobeda u vazduhu sveli na oko pedeset.
Često sam bio prisutan kada je Akamacu sletao u Opamu, jer mu nije uspelo
da doleti do Acugija, zbog nestanka goriva u divljim vazdušnim sukobima. Za
svakog od nas na aerodromu bilo je ohrabrujuće kada smo ga videli kako iskače iz
svog lovca i tura nos u svaku rupu od metka, neprestano se smejući. Dovikivao mi
je i dizao ruku sa nekoliko ispruženih prstiju, pokazujući koliko je aviona oborio
tog dana.
Više no jednom se desilo da je Akamacu poleteo u grupi od pet do deset
aviona i da se jedini preživeli iz grupe vraćao iz borbe. Mastanzi su bili njegov
najomiljeniji plen, mada je prema tim američkim avionima gajio veliko poštovanje.
Psovao je oficire koji su slali mlade i zelene pilote sa raidenima u vazduh, jer su
jedva mogli da pilotiraju tim avionom, a još manje su umeli da se njime bore.
(Akamacu je preživeo rat. Danas je vlasnik malog restorana u Kočiju, svom
rodnom kraju na ostrvu Šikoku.) Vazduhoplovna baza Opama je prvenstveno bila
probni aerodrom, gde su piloti ispitivali nove lovce u vazduhu.
233
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Već dugo mi nisu dali mogućnost da se borim, jer je moj komandant baze
smatrao da će moje veliko iskustvo imati neprocenjivu vrednost za ispitivanje
novih aviona. Bilo mi je, međutim, jasno da je pitanje vremena kada ću ponovo
poći u borbu. Ko god može da leti u svakom avionu koji može da se održi u
vazduhu, biće bačen u borbu protiv invazione flote.
U junu su mi naredili da se javim u Nagoju gde je trebalo da isprobam novog
lovca repu (Reppu). O tom novom avionu se govorkalo da je najbolji koji je ikada
leteo. Zato sam bio nestrpljiv da što pre uzmem u ruke taj aparat i da vidim da li su
te priče istinite. Takav lovac bi bio pravi blagoslov za nas.
Sve te priče su bile istinite. Repu je bio senzacionalan lovac, najbrži u kome
sam ikada leteo. Zastajao mi je dah od njegove brzine, a peo je neverovatno. Sa
snažnim motorom, četvorokrakom elisom i novim visinskim kompresorom, repu je
prestizao u vazduhu sve japanske i američke avione. Mogao je u penjanju da kruži
oko helketa, ili mastanga, a inženjeri su mi rekli, da će moći da se bori na 12.000
metara visine.
Na našu nesreću, Micubišijeve fabrike, određene da proizvode repu, bile su
pretvorene u ruševine pre nego što je proizvodnja mogla da počne. Izrađeno je
svega sedam aviona. Jedan preživeli model dospeo je u ruke neprijatelju i američki
piloti su bili zbunjeni njegovim fantastičnim karakteristikama.
Pre nego što sam otputovao u Nagoju morao sam da obećam Hacuji da ću joj
tamo nabaviti mali bodež. Mesto je bilo čuveno po svojim izvanrednim mačevima i
noževima, a moja žena je htela po svaku cenu da ima bodež od tih mesnih kovača.
Kada sam se vratio, Hacujo je bez reći gledala bleštav čelik i ovlaš je dotakla
sečivo.
"Saburo, nije dovoljno oštar" pogledala me je. "Budi tako dobar, pa ujutro
daj da u Opami naoštre sečivo, da bude kao brijač."
Njeno ozbiljno lice me uznemirilo. "šta ti je palo na pamet da tražiš taj
bodež?" upitao sam je.
Tada je uzela moje ruke u svoje i zagledala mi se pravo u oči. "Saburo, ti si
mi više od života", tiho je rekla. "Ti si mi sve na svetu. Ako te ubiju, preostaje mi
samo jedno."
Ništa drugo nije rekla, a ja više nisam hteo da se vraćam na to. Sledećeg
dana sam dao da se nabrusi sečivo, tako da je postalo oštro kao brijač. Hacujo ga je
uveče probala i kao od šale, presekla mek papir. "Sada je dobro", napomenula je,
pa bodež zatakla za pojas kimona. O tome više nismo razgovarali.
Posle našeg odlaska iz Macujame, Hacujo više nije sedala za klavir. Znao
sam, međutim, da bi to rado učinila i opet zasvirala. Muzika joj je pričinjavala
radost i dugi, teški dani lakše bi joj prolazili kada bi nekoliko časova presedela za
klavirom. Pored svega toga odlučno je odbila moju ponudu da pozajmimo klavir
koji je beskorisno samovao u oficirskoj kantini. Smatrala je da nema nikakvog
234
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
prava da uživa u muzici tih dana, kada se svi ostali s mukom bore za opstanak.
Razumeo sam je pa je više nisam nagovarao. Ceo Japan je pao u očaj, koji je čak
prevazilazio teškoće i grozote bombardovanja. Ljudi su bili razdvojeni, naši
gradovi su ležali u razvalinama i plamenu, kao da je po njima gazilo džinovsko
stopalo. Gotovo nije bilo čoveka koji nije bio ubeđen da je kraj blizu, i da će se
borbe ubrzo preseliti na naše tle. Niko nije verovao da ćemo se predati. Borićemo
se do poslednjeg čoveka.
Šestoga augusta, pilote u Opami zaprepastila je vest o nepoznatoj,
strahovitoj eksploziji iznad Hirošime, koja se posle pokazala istinitom. Bila je to
atomska bomba. Saznanje da samo jedan avion može da izazove takva strašna
razaranja bilo je poražavajuće i suviše strašno da bi ga čovek odjednom potpuno
shvatio.
Zatim je došla kao udarac maljem sovjetska invazija u Mandžuriji, koja je
gotovo neposredno sledila za atomskom bombom. To je bilo lakše shvatljivo, ali
po svojim posledicama ništa manje porazno.
Eksplodirala je druga atomska bomba nad Nagasakijem. Mozak mi je bio
kao paralisan zbog tih neverovatnih američkih uništavanja. Sve to prevazilazilo je
granice mogućega. To nije moglo da bude istina, ali je ipak bila.
Trinaestog avgusta u tri posle podne pozvali su sve oficire iz vazduhoplovne
baze u Opami na tajni sastanak u komandantovu kancelariju. Naš zapovednik je
bio bled i očigledno potresen. Jedva je mogao da se drži na nogama i morao je da
se oslanja o sto. Govorio je slabim i kolebljivim glasom.
"Ovo što ću vani reći je izvanredno važno", počeo je, "pa zato sve morate da
smatrate najvećom tajnom.
Oslanjam se na vašu oficirsku zakletvu Carskoj mornarici da ćete tu vest
zadržati samo za sebe."
"Japan", ovde mu je glas zamro, "je odlučio da prihvati neprijateljske uslove.
Moraćeino da se držimo Potsdamske deklaracije."
Buljio je u nas široko otvorenih očiju. "Naredba o predaji biće saopštena
svakog trenutka. Zahtevam da svi oficiri sarađuju sa mnom do kraja. Red mora da
se održi u ovoj bazi. Možda će da se nađu usijane glave koje neće hteti da prihvate
odluku o kapitulaciji. Ne možemo da dopustimo da naši ljudi prekrše bilo koji
uslov prihvaćen od naše zemlje. Zapamtite i nikada ne zaborative da carske
naredbe stoje ispred svih ostalih."
Bomba je mogla da eksplodira među nama i niko se ne bi pomerio. Bili smo
kao prikovani za zemlju i nismo mogli da verujemo. Znali smo da je kraj blizu, ali
to sada nismo očekivali. Ljudi su, kao omamljeni polako izašli iz sobe. Većina ih je
tupo gledala pred sebe, ili u pod. Neki oficiri su plakali, a drugi psovali.
235
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
236
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
dve grupe. Ravnomerno smo peli i zatim počeli da kružimo na visini od tri hiljade
metara iznad tokijskog zaliva.
Kavačijev lovac se iznenada nagnuo i okrenuo ka istoku. Leteo sam iza
njega, a dve grupe blizu iza nas.
Nekoliko trenutaka nisam uspeo da vidim nijedan avion. Tada su Kavačijevi
topovi počeli da pucaju i primetio sam veliki bombarder koji je leteo u pravcu
severa. Video sam ga jasno u svom nišanu. Postavio sam se neposredno uz
Kavačijev avion i otvorio vatru. Sada smo imali svaki po četiri topa, a svi su nam
bili potrebni protiv tog moćnog aviona. Nikada nisam video nešto tako ogromno.
Kada sam zaokrenuo posle borbenog naleta da ponovo pođem u napad video sam
kako ostalih osam lovaca napada "tvrđavu". Ličili su na mušice koje zuje oko
ogromnog bika. Kako smo uopšte smeli da se nadamo da ćemo oboriti tako
džinovski avion?
Ponovo sam bio na redu i u strmom penjanju sam poslao rafal u trbuh B-29.
Protivnik se branio uraganskom vatrom. Svetleći meci su šištali kroz vazduh iz
svih turela na B-29 i osetio sam kako se zero nekoliko puta zatresao, kada su
neprijateljski strelci pogodili cilj. Nismo marili za neprijateljske mitraljeze i
nastavljali smo napadom. "Supertvrđava" se okrenula i pošla ka jugu. Verovatno
smo oštetili veliki avion i sada je bežao kući.
Prilepio sam se za Kavačija i dao gas motoru preko granice. Ostalih osam
lovaca se izgubilo daleko iza nas i postavljalo se pitanje da li možemo da pratimo
bombarder. "Supertvrđava" je bila vanredno brza, sigurno brža od starog zeroa, na
kakvima smo leteli još u Leju.
Kavači nije, međutim, imao nameru da izgubi veliki avion u mraku. Iznutra
je presekao širok zaokret B-29 i poveo me u napad iz obrušavanja. Sada smo gađali
bez ispravljanja, i obojica smo stalno pritiskali obarače.
Primetili smo kako svetleći meci i granate kidaju staklo na nosu bombardera.
Imamo ga! Džinova brzina se naglo smanjila i pilot je preveo avion u dugo
poniranje ka moru. Napravili smo oštar zaokret i dalje kratkim rafalima proganjali
žrtvu i sejali topovske granate po oštećenom avionu.
Veliki bombarder je naglo gubio visinu. Nisu se videli ni vatra ni dim.
Nisam primećivao vidnija oštećenja ali je avion nastavio stalno da silazi ka okeanu.
Produžili smo da letimo za avionom koji je bežao. Iz tame su se iznenada pojavili
obrisi ostrva O Šima. Bili smo osamdeset kilometara južno od Jokosuke.
Izvukli smo se iz pikiranja i popeli do približno 500 metara. Vulkan na
ostrvu je dosezao do 300 metara iznad mora, pa u tami nismo smeli da rizikujemo
sudar sa njim. Sada sam još nejasno video "supertvrđavu" koja se spuštala. Zatim
je u obruču bele pene uz silovit pljusak pristala na more nekoliko kilometara
severno od obale O Šime. Za manje od minuta "tvrđava" je nestala pod vodom.
237
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Kada smo se vratili na aerodrom saznali smo da su te noći najmanje tri grada
razorena. Požari su još divlje besneli i nisu mogli da ih savladaju, jer ih je
raspirivao vetar.
Rat će da se završi za manje od dvanaest časova.
Komandant je očigledno bio ljut, ali nas je poštedeo svog gneva. "Čini mi se
da ne mogu da se ljutim na vas", rekao je, "ali više ne može da se ponovi ono šta se
noćas desilo. Od ovog trenutka pa nadalje avioni ostaju na zemlji.
Poverio mi je da je u Acugiju došlo do velikih nemira i da je na tome
aerodromu gotovo izbila pobuna. Tamo je bila baza lovaca raiden, gde su se
nalazili Akamacu i drugi piloti koji nisu mogli da prihvate ideju o predaji i hteli su
da se vinu s avionima u vazduh. Izgubili su glave, oficire nisu hteli da slušaju.
Zaklinjali su se da će odbiti da prihvate predaju i da će se boriti do poslednjeg
daha. Na aerodrom su morali da pošalju pešadijske čete i tek nekoliko dana posle
kapitulacije zaveden je ponovo neki red.
Uništenje tog neprijateljskog bombardera ostalo je tajna mnogo godina, a
izveštaj sa našeg leta te noći nije dat.
Naravno, nijedan pilot nije prijavio da je uništio taj B-29. Ja, sada, prvi put
otkrivam tu borbu. Toga trenutka nismo mislili ni na šta drugo nego da će se
neprijatelj dočepati naše zemlje, domova i ljudi. Zbog toga, tada nismo osećali
nikakvu radost što smo oborili veliki bombarder.
Ostatak noći do svitanja nemirno sam prespavao na stolu u menzi. U našoj
bazi je vladao pakleni urnebes. Mnogi piloti su bili mrtvi pijani, vikali su i mahnito
psovali.
Drugi su bili ošamućeni, kao da su u šoku, kada je osvanuo istorijski 15.
avgust 1945. Rat je bio završen.
Dogodilo se. U svim kancelarijama viši oficiri su spaljivali dokumente i
arhive. Za to vreme ljudi su šetali okolo potpuno odsutno, ili sedeli po barakama na
podu.
Tačno u podne smo čuli kako je car pročitao naredbu o predaji naših
oružanih snaga, gde god se zatekle u tom trenutku. Dve hiljade ljudi stajalo je
nepomično na aerodromu i pažljivo slušalo. Većina nas nikada ranije nije čula
carev glas. Mnogi su plakali bez ustezanja.
Iznenada sam se setio da od sinoć nisam išao kući! Macujo! Šta li misli?
Ako slučajno preko radija sluša cara, možda će da pomisli da sam već mrtav.
Više nisam slušao, već sam izleteo iz sobe. Nigde nije bilo nikakvog
automobila. Zgrabio sam bicikl i kao u groznici odjurio u pravcu naše kućice. Sa
bicikla sam skočio pre nego što se zaustavio. Naglo sam otvorio vrata i viknuo.
Hacujo je izletela iz sobe i stegla me u zagrljaj. Nekoliko minuta smo bili čvrsto
pripijeni jedno uz drugo, ne izustivši ni reći.
238
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Konačno je podigla glavu. "Je li, je li sve u redu s tobom, Saburo?" šapnula
je. Potvrdio sam joj.
"Dragi moj, ko bi znao..." jecala je.
"Kada smo saznali da je svemu kraj, plakala sam kao dete. Je li zaista svemu
kraj? Bombama... bombama, kraj svemu tome?"
U znak potvrde sam joj lagano klimnuo.
"Ništa me više ne brine, Saburo, zaista ništa više! Iako si ti u svim borbama
pobeđivao, dragi, ipak smo izgubili."
Kada je pogledala u mene, oči su joj se zažarile. "I ti nećeš više nikada ići u
rat!" prošaputala je. "Sada je svemu kraj. Nikada, nikada više!"
Tada se naglo odmakla od mene i iz pojasa izvukla bodež.
"Nikada više mi neće trebati!", viknula je i tresnula sjajnim sečivom o
zemlju.
Nož je zatandrkao po sobi i zaustavio se u uglu.
239
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Dodatak
240
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Vazdušne flote su, gotovo redovno, bile velike kopnene jedinice bez nosača
aviona koje su se, kao i divizije nosača aviona, delile u mornaričke vazduhoplovne
grupe. Te grupe, koje autor obično pominje kao pukove, bile su dosta često vezane
za naročito velike aerodrome i po njima su dobijale ime (na primer, jokosuška
grupa). Broj aviona u tim grupama i vazdušnim flotama varirao je od slučaja do
slučaja. Tako je III vazdušna flota raspolagala sa 35 hidroaviona, a XI je u to
vreme imala 597 aviona najrazličiti]ih tipova.
Pomanjkanje aviona je u japanskom mornaričkom i armijskom
vazduhoplovstvu bilo skoro hronična bolest.
Tome industrija nikada nije mogla da parira, iako je za vreme rata proizvela
oko 70.000, od čega oko 30.000 lovaca, među kojima više od trećine zeroa.
241
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
MICUBIŠI A6 M ZERO
Radi ilustracije evo nekoliko imena pod kojima se ovaj avion pojavljivao u
japanskim izvorima: zero, reisen, rei sentoki, A6M. Tome još treba dodati i nazive
iz američkih izvora koje su Saveznici koristili na Tihom okeanu: zeke, hamp i hap.
Prava zbrka imena za tako poznati avion.
Mnogi američki piloti i vojnici još danas su ubeđeni da je zero bio uspešna
kopija jednog rekorderskog američkog aviona, kojim je milijarder Hjuz 1935.
godine postavio svetski rekord brzine za kopnene avione.
Drugi Amerikanci su tvrdili, i još uvek to čine, da je zero uspešni plagijat
neuspelog lovca vot (Vought) V 143, ili valti vengarda (Vultee Vanguarda),
nortropa (Northropa) F T-l, ili engleskog glostera F. 5z34. Pričali su, i još pričaju,
da je zero bio napravljen od ne mnogo kvalitetne plastike, koja se raspadala u
242
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
243
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
244
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
245
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
246
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
247
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
MICUBIŠI A5M
Prvi lovac u kome je Saburo Sakai poleteo u borbu bio je proizvod iste
fabrike kao i slavni zero, a bio je njegov neposredni prethodnik. U doba aviona A5
M, poznatog kao micubišijev lovac tip 96, dok su ga Saveznici zvali klod (Claude),
lovci u velikoj većini slučajeva nisu imali uvlačeći stajni trap i zatvorenu kabinu.
Bili su naoružani sa dva mitraljeza i u tom pogledu malo su napredovali od
vremena prvog svetskog rata. Pilot je često položaj aviona osećao po pritisku na
sedište, jer još nisu imali odgovarajuće instrumente, a za praćenje brzine lepo je
služio vetar, koji se vrtložio oko ivica vetrobranskog stakla zavijajući toliko da je
često nadjačavao brujanje zvezdastog motora, koji je na prototipu tog aviona
razvijao 550 konjskih snaga.
248
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
249
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
MICUBIŠI J2 M RAIDEN
250
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
supertvrđave B-29, za koje je velika većina japanskih lovaca bila spora. Većina
modela bila je naoružana sa četiri topa od 20 mm u krilima, ali su ponegde u
aerodromskim radionicama ugrađivali u trup, iza pilotskog sedišta, još dva takva
topa, koji su gađali koso nagore i napred, slično kao kod nemačkih noćnih lovaca.
251
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
252
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Šiden kai je imao zvezdasti motor, koji je razvijao gotovo 2000 konjskih
snaga i postizao maksimalnu brzinu od 595 kilometara na čas. Kako je težio više
od četiri tone peo se nešto sporije od raidena i do visine od 6000 metara trebalo mu
je 7 minuta i 22 sekunde.
Mada su ocene posle rata često pristrasne, očigledno je, međutim, da je za
borbu lovca protiv lovca bio u Japanaca najuspešniji lovac šiden kai, ako se uzmu
u obzir avioni koje su izrađivali u većem broju.
253
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
MICUBIŠI A7 M REPPU
254
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
255
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
MICUBIŠI TIP l
Devetnaestog augusta 1945. godine, dva aviona istog tipa obojena belo, sa
zelenim krstovima na trupu, repu i krilima — dogovoreni znak za Saveznike —
prevezli su japansku vojnu delegaciju koja je trebalo konačno da prizna da nije
samo kapitulirao japanski car, već da su na to spremne celokupne japanske oružane
snage.
Delegaciju je vodio viši oficir Toraširo Kavabe, a pratili su je američki
avioni. Kada su oba micubišija sletela na ostrvce Ije Šima, ispred obale Okinave,
256
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
taj tip aviona je izvršio svoj poslednji zadatak, bolji od onih kada su se sa teretom
eksploziva i umirućim pilotima razbijali u moru između američkih brodova.
Iako su Micubišijevom bombarderu tip l, koji su Japanci zvali G4M, a
Saveznici zvali beti (Betty), dali nadimak "leteća šibica", bio je to dobar avion, pa
nije čudo što je bio najbrojniji bombarder na japanskoj strani. Izradili su ih ukupno
2446. Prvi avion tog tipa bio je sagrađen septembra 1939. godine i nastao je na
zahtev mornarice da u Kini ima bombardere koji će moći sami da se brane, što nije
bio slučaj sa bombarderima tip 96 (taj tip s istim brojem kao lovac 96 bio je sasvim
drugi avion). Da bi tome zadovoljili, morali su da budu brži i bolje naoružani.
No fabrika Micubiši imala je dovoljno konstruktorskih kapaciteta, pa su
mogli istovremeno sa lovcem zero da realizuju i dvomotorni bombarder, koji je u
tom trenutku bio među najmodernijima na svetu, ali opet na račun bezbednosti kod
sletanja.
Rezervoari za gorivo bili su neverovatno osetljivi na požar, i zbog toga se
kasnije rodio nadimak "leteća šibica".
Pored toga iza pilotskog sedišta nije bilo oklopne ploče, najuobičajenije
zaštite protiv lovaca koji bombarder najradije napadaju s leđa. Kasnije se pokazalo
da mu ni brzina ni naoružanje ne zadovoljavaju zahtevima i ovi bombarderi trupa u
obliku cigare su posebno iznad Nove Gvineje pretrpeli izuzetne gubitke. To je,
naravno, zahtevalo značajne izmene na avionima poslednjih godina rata. Koristili
su ga u naj različiti je svrhe, kao bombarder velikog doleta, torpedonosac, kao
transporter za padobrance, kao trenažni avion za pilote velikih aviona i čak kao
prateći lovac koji je moćno naoružan leteo sa bombarderima istog tipa pa ga nije
bilo mogućno razlikovati od njih, predstavljajući tako opasnost za neprijateljske
lovce. Dobar broj ovih aviona su preradili da bi mogli ispod trupa da nose
jednosedu krilatu raketnu bombu jokosuka oka. Bombarder bi je otpustio oko
trideset kilometara od cilja, pilot bombe je tada aktivirao raketne motore bombe i
zajedno sa njom se ustremio na brod, koji je izabrao za cilj. Dvadesetprvog marta
su u prvoj takvoj akciji Amerikanci oborili oko šesnaest betija, još pre nego što su
one mogle da odlete na cilj.
Sledeći osnovni podaci se odnose na uobičajeni model bombardera G4M2,
koji su koristili za napade sa aerodroma na ostrvu Timoru protiv ciljeva na
australijskom kontinentu. Srazmerno velik dvomotorac, sa motorima od 1800
konjskih snaga, imao je razmah krila od 25 metara i dužinu 20 metara. Maksimalna
težina poletanja bila je dvadeset i po tona. Imao je maksimalnu brzinu od 437
kilometara na čas i plafon leta nešto manji od 9000 metara. Obično je nosio jedan
torpedo od 800 kilograma ili do 1000 kilograma bombi. Maksimalni dolet mu je
bio šest hiljada kilometara. Bio je naoružan različitim brojem mitraljeza, kalibra
7,7 mm i topovima od 20 mm, koji su bili raspoređeni u nosu, leđima, bokovima i
257
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
repu, ali ga nikakvo oružje nije štitilo odozdo i zato je uobičajena taktika američkih
lovaca bila da leteće šibice napadaju odozdo, u nezaštićen trbuh.
NAKAĐIMA Kl 43 HAJABUSA
DOUGLAS DC-3
Ne radi se, zapravo, o japanskom avionu, mada je činjenica da su Japanci,
još pred rat, otkupili licencu ovog uspešnog, može se reći prvog modernog
putničkog aviona. Amerikanci su licencu prodali i verovatno pri tome nisu
razmišljali da će taj avion igrati u japanskim oružanim snagama ulogu osnovnog
transportnog aviona.
258
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
SAVEZNIČKI AVIONI
Taj lovac sa zvezdastim motorom, koji su Amerikanci pre nego što su sami
ušli u rat prodavali po celom svetu, bio je već na početku rata davno zastareo.
Sakai se susretao s tim avionom prvo iznad Jave u vazdušnim borbama, za koje
tvrdi da su bile odlučujuće za uspeh japanske ofanzive u toj oblasti. Na Javi su u
tim lovcima prvenstveno leteli holandski piloti. Avioni P-36 houk (jastreb) su,
ipak, imali dobru osobinu, bili su izuzetno čvrste konstrukcije, pa su zato mnogi od
njih, koje su japanski piloti proglasili za oborene, ipak stigli do svojih aerodroma.
259
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
260
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
261
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
262
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
"Mastang", (Mustang) koji je veći deo svoje slave stekao na nebu iznad
Trećeg Rajha, bio je lovac koga su Amerikanci projektovali na uporne molbe
Engleza, koji su u proleće 1940. godine već imali za sobom prva iskustva u
modernom ratovanju u vazduhu, ali nisu imali dovoljno aviona da bi se nosili sa
Luftvafe. Kako Amerikanci u to vreme nisu mogli da im prodaju nijedan avion
pogodan za borbu protiv Nemaca, kod fabrike Nort Emeriken, koja se tada još
razvijala, naručili su novi tip aviona. Trebalo je da bude bolji od svih dotadašnjih
američkih lovaca, a zbog ozbiljnosti situacije na frontu trebalo ga je izraditi za
svega 120 dana. Kod Nort Emerikena su posle 117 dana od potpisivanja ugovora
izgurali iz proizvodne hale za prototipove novi avion, koji je tada još nosio oznaku
NA-73X, a tek kasnije su ga nazvali mastang. Uprkos neverovatno kratkom
vremenu, mastang je bio nešto sasvim novo. Njegovo krilo imalo je laminarni
aerodinamički profil, stvarajući tako znatno manje otpora kod normalnih napadnih
uglova od krila sa dotadašnjim aeroprofilima. To je značilo da avion treba da ima
mnogo veću brzinu, što je mastang u svojim kasnijim modelima i pokazao, jer je
leteo brže od 700 kilometara na čas. Varijanta jednog modela spremna za borbe
tokom 1945. godine postigla je čak 785 kilometara na čas!
Tako je mastang, ako ne najbolji, bio sigurno najbrži klipni lovac sveta
izrađen serijski. Druga dobra osobina bila mu je da je u sebi nosio ogromnu
količinu goriva, koja mu je omogućavala da leti tako daleko, da je to bilo na
granici izdržljivosti pilota. Sa putnom brzinom od 400 kilometara na čas imao je
dolet od 3920 kilometara i mogao je da ostane u vazduhu gotovo deset časova!
263
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Takav jednosedi lovac, naoružan sa četiri ili šest mitraljeza kalibra 12,7 mm, bio je
avion koji je doslovce gospodario nebom, ali je na bojište stigao kasno — čitavu
godinu dana posle Sakaijevih slavnih dana nad Novom Gvinejom.
Kuriozitet je da su se Amerikanci odlučili za mastanga tek pošto su Englezi
preuzeli prvu seriju, a i tada su ga prihvatili s nevericom. Kasnije su sledili
Engleze, koji su nezadovoljni performansama prvog motora — američkog elajsona
(Allison) — zamenili ovaj motor svojim rols-rojsem i tako dobili zaista sjajan
avion. Može se reći da su Amerikanci, i pored džinovske vazduhoplovne industrije,
u početku rata bili dosta inferiorniji od Britanaca, Nemaca ili Japanaca.
Broj od 14819 izrađenih mastanga govori o uspešnosti tog lovca.
Amerikanci tvrde da su njihovi mastanzi samo na evropskom frontu uništili više od
9000 nemačkih aviona uz gubitke od 2520 svojih! Mastang je nastavio da leti i
posle rata, a učestvovao je i u korejskom ratu. U jedan kasniji posleratni model
ugradili su i turboelisni mlazni motor. Mastang je jedini od slavnih lovaca drugog
svetskog rata, koji se i danas još nalazi u sastavu vazdušnih snaga nekih zemalja.
264
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
U prevodu bi se zvao munja, ali je u nas bio daleko više poznat pod imenom
"dvotrupac", a u Nemaca kao "đavo sa dvozubirn repom". Bio je zaista malo
neobičnog oblika, sa pilotom u gondoli, koja se nalazila između dva trupa sa
motorima i vertikalnim repovima. Dvomotorni jednosedi lovci se inače u
poslednjem ratu nisu naročito proslavili, i lajtning je častan izuzetak. Izradili su ih
gotovo 10.000.
Zbog veličine i težine, nije bio najpogodniji za borbe sa manjim, i okretnijim
nemačkim i japanskim lovcima, ali je zablistao kao prateći lovac koji je, dok još
nije bilo na raspolaganju dovoljno mastanga, nudio pilotima savezničkih
bombardera najnužniju zaštitu. Zbog visinskih turbokompresora, koji su motorima
omogućavali da na visini postižu najveću snagu, bio je na velikim visinama brži od
većine japanskih i nemačkih lovaca, pa je u tim uslovima diktirao pravila borbe.
265
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
brzini zvuka. Najbrži model lajtninga P-38 J postigao je najveću brzinu od 676
kilometara na čas, a peo se na visinu od 6000 metara za 7 minuta. Najveći dolet mu
je bio 3636 kilometara (sa dopunskim rezervoarima), a plafon leta 13.200 metara.
U naoružanju je imao jedan top od 20 mm i četiri mitraljeza od 12,7 mm, plus
bombe ili rakete.
266
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Lovci vildket (divlja mačka), čiji je trup ličio na pivsko bure, nisu bili
naročito elegantni za oko, ali su bili najbolji lovci koje je američka mornarica
imala za borbu sa Japancima prvih dana, pa čak i prve dve godine rata na Tihom
okeanu. Sakai se s njima prvi put sreo iznad Gvadalkanala i odmah je pravilno
uočio da su u njima znatno bolji piloti, nego oni što ih je sretao iznad Nove
Gvineje. Izvežbanost američkih mornaričkih pilota lovaca je, u stvari, donekle
nadoknađivala tehničku premoć koju su tada još uvek imali japanski lovci zero.
267
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
268
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
269
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
270
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
271
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Gotovo deset hiljada srednjih bombardera tog tipa govori o uspešnosti tog
aviona, koji je ušao u istoriju drugog svetskog rata kao prvi avion koji je
bombardovao Tokio. I pored toga što nikad nije bilo predviđeno da poleće sa
nosača aviona, šesnaest aviona tog tipa pod zapovedništvom tadašnjeg
potpukovnika Dalitla poletelo je sa nosača aviona Hornet i napalo ciljeve u Japanu.
Svrha napada je bila da podigne moral američke javnosti, koji je u prvoj godini rata
bio neverovatno opao zbog japanskih uspeha.
272
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
273
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
BOEING B-17
274
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Nastanak i razvoj prvih serija novih bombardera pratio je niz teškoća koje u
potpunosti nisu bile otklonjene sve do 1944. godine, kada su prve "supertvrđave"
B-29 odletele u borbu. Džinovske bombardere Amerikanci su prvo koristili za
dnevne napade na Japan, a u proleće 1945. godine su počeli da ih šalju u noćne
napade na japanska mesta, jer su utvrdili da su krhko građeni gradovi najviše
ranjivi na zapaljive bombe, koje su B-29 u gotovo neograničenim količinama nosili
u sebi. Sve do kraja rata Japanci nisu imali nijedno zaista efikasno oružje za borbu
protiv velikih bombardera, od kojih su Amerikanci do kraja rata sagradili više od
3600. Boing B-29 je bio veliki avion sa razmahom krila od 42 metra, i četiri
motora od po 2200 konjskih snaga, s najvećom brzinom od 575 kilometra na čas.
Imao je 10—14 članova posade. Bio je naoružan sa dvanaest teških mitraljeza i
jednim topom od 20 mm. Nosio je obično 5,5 tona bombi. Leteo je do 5200
kilometara daleko, a plafon leta mu je bio deset kilometara. Zanimljivo je da ga
Komanda USAF (Američko ratno vazduhoplovstvo) nije htela da upotrebi iznad
Nemačke, jer su želeli da sav posao obave "leteće tvrđave" B-17 i liberatori.
275
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
LOCKHEED HUDSON
276
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Taj dvomotorni leteći čamac bio je idealan avion za patroliranje iznad mora i
okeana, jer je imao dolet od 5000 kilometara i pri najekonomičnijoj brzini ostajao
je u vazduhu po 26 sati. Izradili su ih više od 4000, od čega najveći broj u verziji
amfibije, koja je u slučaju potrebe mogla da poleće i sleće na kopno. Avioni
katalina su praktično sve vreme rata bdeli nad okeanom i veoma mnogo pomogli
277
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
TUPOLJEV SB-2
POLIKARPOV I-16
Avion, koji je Sakai opisao kao žrtvu u svojoj prvoj vazdušnoj pobedi, bio je
lovac I-16 sovjetske proizvodnje.U to vreme, a i kasnije, avion je bio poznat po
nadimku "rata" (pacov), koji su mu u Španiji dali fašistički piloti, dok su mu ruski
piloti nežno tepali "jastrebok" (jastrepčić) ili "išak" (magarence). I-16 je bio delo
čuvenog ruskog konstruktora Polikarpova i prvi lovački avion na kojem je
primenjena formula, kasnije uobičajena za moderne lovce: niskokrilac sa
uvlačećim stajnim trapom. Pri napadu Nemaca na Sovjetski Savez, I-16 je bio već
veoma zastareo avion, iako je bio jedini lovac koga su Rusi tada stvarno imali u
velikom broju. Izrađivali su ga još na početku rata, a proizvedeno ih je više od
7000.
FOCKE-WULF FW-190
278
Saburo Sakai & Samuraj
_____________________________________________________________________________________________
Urednici
Suzana Đurić (opšti redaktor),
Snežana Pejaković
Jelka Venišnik-Eror
Prevod Milutin Aleksić
Stručna redakcija i stručno mišljenje mr Predrag Pejčić, potpuk. avijacije
Tehnička redakcija Savka Stojanović
Zaštitni omot Gradimir Avramov
Izdavač
OOUR Izdavački zavod Jugoslavija, IRO Presveta, Beograd
Za izdavača
Zika Bogdanović, direktor
Štampa
Novi dani, Beograd, 1979.
Prava za Jugoslaviju Mladinska knjiga, Ljubljana
Prvo izdanje. Tiraž 5000 primeraka
Naslov originala
SAMURAI
by Saburo Sakai with Martin Caidin and Fred Saito © 1957 Martin Caidin
279