AHMET HROMADI

PATULJAK IZ ZABORAVLJENE ZEMLJE

Izdanje: Beograd 1966. godina

Negdje postoji zemlja. Ne pitajte gdje! U suncu i magli, u zagrljaju vjetrova. Kraj mora, ispod zv'jezda nai je niko nee.

U ZABORAVLJENOJ ZEMLJI Zaboravljena Zemlja! Pretpostavljam da e vae prvo pitanje biti: A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je? Ali ja vam neu moi odgovoriti sasvim tano jer ne znam sve o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je vjetrovi esto obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima njenih planina odmarali oblaci, a na kamenim obalama bijeli galebovi. U noima punog mjeseca pjevale su na puini ribe koje su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije nikad zavirilo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele, da saekaju drugu mjeseevu no. A dok su ribe odlazile, podizali su se sa hridina probueni galebovi i polijetali na istok da pozdrave sunce. Dugo, dugo su nad morem odjekivali njihovi krici. Znam jo neto: da su lae oprezno zaobilazile obale Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo dizali, uzburkavali vodu i slali na morsko dno sve to im se nalo na putu. Zbog pria o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima koji su zavedeni pjesmom riba otili u morske dubine i ostali tamo.

Moda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobina. Moda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve to se o njoj govorilo liilo na bajku. Moda e zato i moja pria o Sunanu i Pahuljici liiti na bajku, ali ja unaprijed obeavam da u ispriati samo ono to sam uo. Vi sad opet pitate: Ko su bili Sunan i Pahuljica? Da vas ne bi muila znatielja, kazau vam od-mah: bili su patuljci. Zivjeli su u Zaboravljenoj Zemlji, imali kuicu, napravljenu od crvenih koralja, na visokoj i bijeloj morskoj hridini. umom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki prijatelji.

I jo u vam neto kazati: Sunan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da osim njihove postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji ita ljepe od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo. Da su znali moda bi bili manje sreni! Moda bi ih muila enja za daljinama, za nedokuenim tajnama. Moda, kaem, jer

ne mogu da tvrdim da su moja predvianja sasvim tana. Jedno je ipak sigurno: da su Sunan i Pahuljica bili zadovoljni, bezbrini i slobodni kao ptice, da im nije bilo ni tijesno ni dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.

Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas ist kao kap planinske vode. Pred sunev zalazak izlazila je iz koraljne kuice na bijele stijene i tamo, sve do raanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih strana dolijetali galebovi da je sluaju, a ribe svirai podizali se iz vode da je prate. Pahuljica je, zaista pjevala divno. Da je neko nepoznat naiao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje, sigurno bi pomislio: to pjeva morska sirena. I saekao bi drugo vee da uje zavodljive melodije, bio bi nestrpljiv kao to su bili nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u uobiajeno vrijeme ili kad se uopte ne bi pojavila. A dogaalo se

i to. Dogaalo se da ode sa Sunanom u planinu crnih borova, gdje nisu dopirali umovi mora, gdje se umjesto galebova krika ulo urlikanje kurjaka ili rika jelena. Ista zemlja a dva svijeta! U sjenkama borova, u krilu planine, bilo je sve drukije. Kuckali su djetlii, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih estara divlje zvijeri. U granama se igrao vjetar, u bistrim jezerskim vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi. Nigdje tu nije bilo sasvim pusto, sasvim tiho. Danima su Sunan i Pahuljica lutali planinom, spavali na travnim poljanama, umivali se rosom sa cvijea, brali jagode krupne kao orasi i peurke slae od meda. Pili su vodu na izvorima mladosti. Pili su vodu na izvorima ljepote.

Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali. Jahali su na jelenima i kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje

nisu zatvarala vrata, za njih nisu postojale tajne. Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom ivotu? Zar nisu bili sreni, zar im zaista nije bilo lijepo u Zaboravljenoj Zemlji? Vi ete rei da. I ja kaem: da. I radujem se to nije bilo drugaije, a ponekad mislim: kako bi bilo dobro da sam se nalazio u drutvu s njima? Radovao bih se jo vie da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja njihova ivota. Ali nije! I moja pria ne moe, na alost, da se zavri, jer se u ivotu Sunana i Pahuljice dogodilo neto to je zauvijek unitilo njihovu veliku sreu.Vi ste sad sigurno nestrpljivi? Polako! Ne moe se kazati sve najednom. A ovdje zapravo i poinje prava pria.

KAD SUNAN NIJE BIO KOD KUE Dogodilo se upravo tada. Sunan se nalazio u planini, u lovu, a Pahuljica je, kao i obino, provodila vrijeme na obali i u koraljnoj kuici. Nije joj bilo neobino to je ostala sama. Nije imala ega da se boji jer u Zaboravljenoj Zemlji nije imala neprijatelja. Moda bi bilo bolje da je ipak raunala na opasnost koja odnekud moe da prijeti. Moda bi izbjegla ono to je dolo iznenada i to vie nije mogla da sprijei. Ali zar iko u ivotu moe sve predvidjeti? Zar ne bi bilo suvino traiti to i od male, neiskusne Pahuljice? Mi kaemo: opreznost je majka mudrosti. I dobro je ako se drimo te stare poslovice. Imaemo manje neprilika. Ali Pahuljica nije znala tu poslovicu i nije imala razloga da bude naroito

oprezna; pa ipak ne mogu a da joj ne prebacim to nije bila malo drugaija. I vi ete se sigurno sloiti sa mnom kad saznate sve. Jednom, u svitanje, pojavio se na domaku Zaboravljene Zemlje jedrenjak. Doao je iz nepoznatog pravca sa puine i plovio s namjerom da se usidri uz kamenu obalu, plovio pravo prema stijeni na kojoj se nalazila koraljna kuica.

Pahuljia ga nije prva primijetila. Primijetili su ga galebovi i

pojurili mu u susret viui: Vratite se, mornari! Okrenite lau na drugu stranu dok vas vjetrovi nisu primijetili. Laa se nije zaustavila, nije promijenila pravac. Ako nas ne posluate, kajaete se nastavljali su galebovi; Otkad postoji Zaboravljena Zemlja, nijedna se laa nije vratila iz ovih voda. Laa se nije zaustavljala. Moda mornari nisu razumjeli galebove. Ili nisu htjeli da ih posluaju uvjereni da ih nita ne moe sprijeiti da priu obali nepoznate zemlje. A vjetrovi? Jesu li spavali, jesu li bili umomi? Ne! Naletjeli su odjednom, izvukli se odnekud iz podzemnih peina, iz tajnih sklonita ili su se spustili s planinskih vrhova, s crnih oblaka koji su tamo leali. Zaas je zaurlalo more, zamrli krikovi galebova, a jedrenjak nestao u talasima. Gotovo! uzdahnula je Pahuljica. Potonuli su! Ali se prevarila. Jedrenjak se brzo pojavio na puini, jedrenjak je nastavio svoj put. Vodila ga je ruka iskusnog kormilara, moda ba onog za koga su pomorci govorili da svuda moe stii, svuda pristati. Hoe li konano pasti u vodu mit o nedokuivoj obali Zaboravljene Zemlje? Izgledalo je da! Uzalud su bjesnjeli vjetrovi, valjali se i pjenili talasi. Jedrenjak se primicao obali, postajao sve vei, vei. I nije prolo mnogo vremena pristao je.

Vjetrovi su bili pobijeeni i povukli su se. Galebovi su bili zaueni i nisu mogli da se smire, da se nagledaju lae kojoj vjetrovi nisu mogli nita da uine. Ne manje bila je zauena i uznemirena Pahuljica. Prvi put u ivotu vidjela je lau i ljude, koji su liili na divove, kad su se iskrcali na obalu i nali na domaku koraljne kuice. Tek tada je zakljuila: Trebalo je da se sakrijem negdje. Ako me nau, ko zna ta se moe dogoditi. Ali ve je bilo kasno. Mornari su primijetili kuicu od crvenih koralja i povikali: Ovdje neko ivi! Ovo nije pusta zemlja. Poli su ivicom obale prema koraljnoj kuici. Pahuljica ih je pratila pogledom, a onda, ne znajui vie ta drugo da radi, izala je napolje iz koraljne kuice. Ako me moje roene oi ne varaju, uzviknuo je jedan od mornara doli smo u zemlju patuljaka. Zaista, dodao je drugi i meni se tako ini. Brzo su se okupili oko Pahuljice, poeli da se raspituju: kako se zove zemlja u koju su stigli, ko ivi u njoj. Bili su znatieljni, zavirivali u koraljnu kuicu, ali nisu mogli ui unutra. Ima li u blizini izvora slatke vode? upitali su Pahuljicu. Mnogo ih ima u mojoj zemlji odgovorila je ona. Ako hoete, mogu vas odvesti do njih. Odvedi nas zamolili su je mornari. edni smo, a moramo da se obezbijedimo za dalju plovidbu. Pahuljica ihje odvela do najblieg izvora. Mornari su pili, a zatim su dugo punili burad i nosili ih na jedrenjak. Kad je sve bilo gotovo, poeli su se pripremati za odlazak, a kapetan je rekao

Pahuljici: Poi sa nama, mala. Napusti ovu zemlju gdje niko ne dolazi. Bie ti lijepo na naoj lai. Mi smo vjeni putnici, ustavljamo se samo kad moramo. Meni je ovdje najljepe odgovorila je Pahuljica. Imam sve to mi treba, zadovoljna sam. Da vidi druge zemlje, da vidi velike gradove pored mora, ne bi tako govorila. Moda! Ali ja ne elim da naputam svoju zemlju. Kapetan se nasmijao i okrenuo mornarima: Gle, kako je uporna! Ali mi emo je ipak ukrcati na jedrenjak. Imani jedan plan, mala djevojka e nam dobro doi. Pahuljica je shvatila da se kapetan ne ali. Neu! uzviknula je. Neu da me vodite. Kapetan se opet nasmijao i naredio: Povedite je. Vrijeme je da diemo sidro. Jedan mornar je uhvatio i ponio Pahuljicu. U njegovom naruju ona je izgledala sitna kao dijete. Uzaiud se otimala, plakala i molila. Pustite me! Ostavite me da ivim u svojoj zemlji! Suze joj nisu pomogle. Molbe joj nisu pomogle. Onda je poela da doziva Sunana, da trai pomo od bijeiih galebova: Ne dajte da me odvedu vikala je. Spasite me. Galebovi su poletjeli sa stijena, napali na mornare. Udarali su ih kljunovima i krilima, dovikivali vjetrovima: Uzburkajte more! Potopite brod! Vjetrovi su ih posluali. Vjetrovi su bili ljuti i navalili su sa svih strana na jedrenjak

koji je bio spreman za polazak. Podigla se voda iz najdubljih dubina, spustili se nad obalu crni oblaci, sijevnule munje, zapratali gromovi. Ali kao da je imao arobnu mo, kao da je imao krila jedrenjak je isplovio na puinu. Dugo su ga pratili vjetrovi, dugo su ga pratili galebovi, dok se konano nisu uvjerili da je sve uzalud. Konano se na obali Zaboravljene Zemlje pojavila nepotopiva laa, doao je legendarni kormilar koga e slaviti pomorci po svima lukama, po svima morima, pozivati ga da im pria: kako je pobijedio vjetrove, kakva je zemlja u koju ranije niko nije stigao. Kad su se vjetrovi povukli i more smirilo, kad je prola opasnost, zapjevali su mornari na palubi jedrenjaka. Bili su veseli i zadovoljni. Moi e uskoro da se hvale u lukama da su se ukotvili na obali Zaboravljene Zemlje, moi e da im pokau malu Pahuljicu. Nju su smjestili u kabinu i ostavili tamo da plae i tuguje. A ona je zaista plakala tako gorko da bi se saalilo i najokrutnije srce. Plakala je za bratom Sunanom, za izgubljenom sreom, za svim to je ostalo iza nje i to vie nikad nee vidjeti. Ko zna dokle e otploviti jedrenjak? Ko zna kakva je sudbina eka?

PRAZNA JE KORALJNA KUlCA Sunan se vraao iz planine kasno, tog istog dana. Nosio je nisku ulovljene divljai i bio zadovoljan. Takva lovaka srea nije ga odavno pratila. Obradovau Pahuljicu mislio je. Dugo me ve eka,

dugo sam se zadrao u planinama. Sa staze kojom se sputao ve je ugledao obalu i koraljnu kuicu na bijeloj hridi. Pourio je da to prije stigne i ne slutei da je koraljna kuica prazna, da je itava obala pusta. Zapjevao je, kao i uvijek kad se vraao, jer je znao: Pahuljica e izai na kamenu terasu da ga doeka. Ali ovoga puta ona nije izala. Poletjeli su mu u susret samo galebovi viui: Ti pjeva, Sunane, a trebalo bi da plae! Zato da plaem? upitao je on. Odveli su tvoju sestru. Pahuljicu. Nikad je vie nee vidjeti. Sunan je pomislio da se galebovi ale. I rekao je: Ko moe da odvede Pahuljicu? Vi se alite, galebovi? Ako ne veruje nama, uvjeri se sam. Tvoja kua je prazna. Pahuljica je ve daleko na moru na jedrenjaku koga ni vjetrovi nisu mogli potopiti. Sunan jo uvijek nije vjerovao. Potrao je uza stijene, uao u koraljnu kuicu, poeo da doziva Pahuljicu. Niko mu se nije javio i tek tada je shvatio da se galebovi nisu alili. Kako se osjeao, nije potrebno govoriti. Ali ta je mogao da uini kad je stigao suvie kasno, kad je Pahuljica ve plovila nepreglednim morem? Dugo je sjedio na stijeni nijem i nepomian. Nije vie uo ni galebove kako plau, nije primijetio da zalazi sunce. Ipak nije mogao da se pomiri s onim to se dogodilo. Morao je neto uiniti, ali ta? Da krene za jedrenjakom more je veliko, nikad ga nee prebroditi. Da eka jo gore. udo se nee do-

goditi. Na kraju je zakljuio da ode kod kovaa iz Vatrenih Peina i da od njega zatrai savjet. Krenuo je odmah i jo prije nego to su se rodile zvijezde, stigao je u brda, u podruje Vatrenih Peina, gdje je usamljenikim i tajanstvenim ivotom ivio kova patuljak. Zatekao je kovaa kako sjedi na kamenu ispred peine, u kojoj su bljeskali odsjaji vjene vatre, u koju niko osim njega nije zavirivao. Vatra je izbijala iz utrobe zemlje i kova je na njoj kovao vrkove strijela, maeva, sve to je bilo potrebno patuljcima u Zaboravljenoj Zemlji. Kakva te nevolja tjera u ovo doba? upitao je zamorenog Sunana. Velika nevolja. Danas je do nae obale doplovio jedrenjak i odnio moju sestru Pahuljicu. To je zaista velika nevolja. To se nikada dosad nije dogodilo u Zaboravljenoj Zemlji. Doao sam da traim savjet. Ti si upamtio mnogo godina, ti si najstariji i najmudriji meu patuljcima, ti mi reci: ta da radim. Kova nije odgovorio odmah. Gladio je rukom svoju dugu bradu i razmiljao je. Da sam mlad kao ti, rekao je napokon poao bih preko mora da traim Pahuljicu. Mislio sam na to. Ali ko e mi kazati gdje da je naem? Niko ti to nee moi kazati. Onda u itavog ivota uzalud lutati po beskrajnom moru. Moda. I neu nai Pahuljicu.

Ako nisi spreman da rtvuje sve to se moe rtvovati, ostani u Zaboravljenoj Zemiji. Spreman sam da rtvujem i sam ivot samo da se Pahuljica vrati ovamo. Znao sam da ima veliko srce. I ja ti savjetujem: jo sutra prije sunca kreni na put. Hvala! odgovorio je Sunan. Posluau tvoj savjet. I neu se vratiti u Zaboravljenu Zemlju dok ne naem Pahuljicu. Drago mi je to nisi kukavica. Ali sama hrabrost nije

dovoljna na tvom putu. Dobie od mene oruje kakvo nikad nije imao nijedan patuljak. Dobie strijele kojima e moi da obara i zvijezde s neba, dobie ma blistav kao mjeseina, otar kao munja. Hvala jo jednom izgovorio je Sunan. Ako se ikad vratim u Zaboravljenu Zemlju, nastojau da ti se oduim. Nita ne traim od tebe. Ako ujem da si bio hrabar i ustrajan, ako pomogne maloj Pahuljici, biu sasvim zadovoljan. Kova se digao sa stijene i zaas nestao u otvoru peine. Dugo se nije vraao. Kao da je morao da se sputa u samu utrobu zemlje. A ko zna moda i jeste. Niko osim njega nije poznavao tajne Vatrenih Peina. Niko nije znao kako on kuje i od ega kuje. Meu patuljcima se prialo ak i to da kova ima pomonika neobina izgleda, da se taj pomonik nikad ne pojavljuje i ne dozvoljava da ga drugi vide. Ne manje od ostalih bio je znatieljan Sunan. Kako bi rado poao za kovaem u utrobu brda, do neugasivih vatri! Ali kova ga nije pozvao, nije ni pomislio da ga pozove. On je kao oi uvao tajnu Peina, tajnu svog zanata. Da li je zaista postojao pomonik o kome su priali? Hoe li kova jednog dana, kad osjeti da je nemoan, pozvati patuljke i otkriti im svoje tajne? Ko zna? Patuljci nisu smjeli da pitaju. Kova nije nita govorio. On je uopte malo govorio a nikad se nije odmicao od Vatrenih Peina. Patuljci su ponekad bili zabrinuti: ko e im poslije njega kovati vrkove strijela? Zar e ponovo morati da se slue kamenim vrkovima koje su sami pravili, kamenim maevima od kojih je bilo malo koristi?

Kova je tajanstveno utio. Patuljcima je ostalo samo da ekaju. Sunan je morao dugo da eka pred peinom. Postao je ak uznemiren. Nepotrebno. Kova se pojavio i donio sve to je obeao: luk i strijele, i ma. Uzmi, rekao je i sad moe ii. Nadam se da nee osramotiti patuljke iz Zaboravljene Zemlje. Sunan je izvukao ma iz korica. I samo to je to uinio, morao je zaslijepljen bljeskom da zatvori oi. Kao da je negdje blizu, sasvim blizu, planula munja. Kova se nasmijao i rekao: Ti e se brzo naviknuti. Ali drugi nee. Drugi e bjeati ispred tebe im potegne ma. Razmahni samo, da se uvjeri. Sunan je posluao kovaa. Razmahnuo je maem i gle uda: na sve strane, kao sitne zvijezde, prosule su se varnice. Zrakom se prolomio zviduk i ko ne bi znao o emu se radi, pomislio bi da je od-nekud stranom brzinom naletio vjetar. Sunan je stajao zauen, bez rijei. Kova se opet nasmijao. Sad si se uvjerio kakvo oruje nosi. Dao sam ti ma kakav nije imao jo niko. Ako bude imao i hrabro srce, kao to mislim da ima, bie ti uvijek otvoreni svi putevi. Sunan nije imao ta da primijeti. Kova je govorio istinu. Takvim maem mogla se rastjerati itava vojska neprijatelja. Drvo je meko pod njegovim sjeivom nastavio je kova. Kamen je mek, sve je meko. Kovao sam ga deset godina, uvao sam ga za patuljka koji e biti dostojan da ga nosi. I uvjeren sam da se nisam prevario u izboru.

Drago mi je to to ujem izgovorio je Sunan. Zaklinjem se ovim maem da se neu vratiti u Zaboravljenu Zemlju dok ne naem Pahuljicu. Zelim ti mnogo sree. I priznajem: ao mi je to nisam mlad, to nisam na tvome mjestu. Posljednje rijei kova je izgovorio u hodu. Nestao je u otvoru peine i jo samo nekoliko asaka ocrtavao se njegov lik u odsjaju vatre. Zatim se izgubio kao da ga je progutala zemlja. Sunan je ostao sam. Iznad njega na plavom nebu smijale su se zvijezde. Negdje u mraku, ne sasvim daleko umili su crni borovi. A sad! rekao je sam sebi sad treba da dokaem ko sam i kakav sam. Krenuo je od Vatrenih Peina pod snanlm dojmom susreta s kovaem. inilo mu se da. poslije razgovora s njim moe postii sve to naumi, da je sto puta snaniji i hrabriji nego to je dotad bio. Jo nekoliko puta isprobao je udotvornu mo maa. I svaki put kad bi razmahnuo, rasipale su se varnice, prolamao se zviduk. Zaslijepljene i uplaene, bjeale su sa grana probuene ptice. Bjeale su na sve strane divlje zvijeri traei nova skonita jer im se inilo da se priprema oluja. Zaista udan ma! Kao da je bio iskovan od munja, od same vatre. Ko zna moda i jest. Moda su kovau pomagali sami gromovi da ga iskuje. Kad je stigao do koraljne kuice, Sunana je ponovo uhvatila tuga, ponovo je osjetio koliko je sve pusto bez Pahuljice. U mraku su, kao i uvijek, pljuskali talasi o obalu, na stijenama su spavali galebovi, kupale se zvijezde u vodi. Ali mala, crvena

kuica bila je prazna. Sunan nije ni pomislio da spava. Do zore je imao dovoljno vremena da se pripremi za put. Kad sam isprobao ma, zato da ne isprobam i strijele ; rekao je sam sebi. Da vidim obaraju li zvijezde s neba. Popeo se na vrh najvie hridi, razbudio galebove. Dugo je zatezao luk, dugo nianio usamljenu zvijezdu nad Zaboravljenom Zemljom. Konano, strijela se otrgla sa tetive i poletjela kroz tamnu no, pojurila k nebu. Sunan je ekao. Zvijezda je treperila na istom mjestu i nije bilo nikakvog izgleda da e pasti. Promaio sam zakljuio je. Ili se stari kova naalio. Ali ne! Zvijezda se odjednom otkinula sa plavognebeskog svoda i poela da pada. Iza nje je ostajao trag, bljetav kao zmajev rep. Sunan je obradovan uzviknuo: Pogodio sam. Zvijezda se sruila u more ne sasvim daleko od obale. Nekoliko galebova poletjelo je tamo, ali nisu nali nita osirm uzburkanih talasa i riba koje su uplaeno bjeale. Kova se nije alio. Ali Sunan se odmah pokajao to je oborio zvijezdu. Uinilo mu se da su ostale zvijezde poele plakati i rekao je sam sebi: Dobro je da znam kakav luk nosim, ali zvijezde neu vie gaati.

Ostatak noi proveo je u pripremanju malog una. Ukrcao je sve to mu je moglo zatrebati na putu i otisnuo se na puinu jo prije izlaska sunca. Sa stijena su poletjeli galebovi da ga isprate. I dugo su nad obalom, nad morem odjekivali njihovi krici. Mali un je plovio brzo, vjetar je udarao u njegovo bijelo jedro. Sunan se esto okretao da jo jednom vidi kamenu obalu i

crvenu kuicu na bijeloj hridi. A obala je postajaia sve manja i uskoro nije mogao da vidi nita osim nepregledne morske puine po kojoj su igrali delfini i talasi, puine koja je skrivala velik svijet tajni. Kuda e ga odnijeti vjetar? Kuda je otplovio jedrenjak? Pitao je vjetrove. Vjetrovi su utjeli. Pitao je vodu. Voda je utjela.

Kad se spustila no, pitao je zvijezde: Kuda su odveli moju sestru Pahuljicu? Mi smo spavale odgovorile su zvijezde. More je nepregledno, svijet je velik. Ako eli da nae sestru, mora biti strpljiv. Mora biti hrabar. Moda e putovati petnaest godina. Moda pet. Ko zna? Ako nisi spreman da izdri, vrati se. Neu se vratiti dok ne naem Pahuljicu. Sva u mora obii, u sve luke zaviriti. Nek prolaze godine, neu se zaustaviti, neu se pokolebati. Putuj i ne zaboravi rekle su mu zvijezde hrabri i

strpljivi uvijek pobjeuju. I jo neto: nemoj vie da obara zvijezde. Ko zna kad i ko zna gdje e ti naa pomo biti potrebna. Pogrijeio sam. Zaklinjem se da vie nikad neu uiniti to sam uinio. Sunan je plovio. Danju i nou, i kad su duvali vjetrovi, i kad je more mirovalo i liilo na plavu beskrajnu livadu. Plovio je sa sjevera na jug, mjesec, dva, tri, a nigdje nije opazio nijednu obalu, nijednu zemlju. I poele su da ga mue sumnje: hoe li ikad u beskraju po kome je brodio nai svoju sestru. Ali da se vrati na to nije ni pomiljao. Kad mu je bilo teko, govorio je sam sebi: Pahuljici je jo tee. Ona e itavog ivota biti nesrena. esto su ga pratile kie i sustizale oluje. More je postajalo stravino, nebo tamno, a samo munje, otre kao sablje, pokazivale su mu put. Po nekoliko dana nije se pojavijivalo sunce; izgledalo je tada da se nikad nee ni pojaviti, da nikad nee prestati urlik talasa i da e mali un nestati zauvijek u morskim dubinama. Ali nije nestao. Oluje su prolazile, oblaci se povlaili, ponovo se raalo nasmijano sunce, ponovo su izlazile iz svojih skrovita ribe da se igraju. A jednom poslije oluje, kad je zavladala tiina, opazio je na puini lau, prvu nakon polaska iz Zaboravljene Zemlje. Moda je tamo Pahuljica" pomislio je. Moda mi se srea ipak nasmijala."

Prilazio je sve blie lai. Laa se nije micala i Sunanu se odmah uinilo da je naputena. Zaista je bilo tako. Laa je stradala u oluji, jedra su joj bila pokidana, jarboli skreni i sad je lagano lutala morem i lutae dok ne potone.

PAHULJICU SU UGRABILI VJETROVI uli ste kako se osjeala Pahuljica na jedrenjaku koji je odlazio iz Zaboravljene Zemlje na jug, na obale gdje su leali veliki gradovi. Kapetan je imao neobian plan i nije se uzalud pobrinuo da Pahuljicu zatvore u kabinu i da paze na nju. Njegov jedrenjak je bio prvi koji je pristao na obali Zaboravljene Zemlje i vratio se. I znao je da e o tome priati svi mornari, svi kapetani, da ak mnogi nee ni povjerovati. A on e

lako da ih uvjeri, on e ih povesti i pokazati im malu djevojku zlatne kose i rei: Naao sam je tamo. Naao sam je i poveo je sa sobom da vas uvjerim. I znao je jo neto: da e poslije toga jo mnogo njih zaeljeti da vide Pahuljicu, da e mnogi za nju ponuditi novac i zlato. Ponudie sigurno: bogati trgovci, vlasniei cirkusa, kraljevi. I on e prodati Pahuljicu. Zato ne?! Kupie novi jedrenjak i otploviti opet u Zaboravljenu Zemlju da dovede drugu djevojku, da ih dovede mnogo. Tako je, eto, mislio kapetan. A Pahuljica? Ona ni slutila nije kakvu joj sudbinu pripremaju. Njena tuga je svakim danom postajala sve tea, svaku no je sanjala o koraljnoj kuici na bijeloj stijeni o proplancima punim cvijea. I pitala je galebove: Da niste iz Zaboravljene Zemlje? Da niste vidjeli mog brata Sunana? Ali ne ive svi galebovi u Zaboravljenoj Zemlji. Mnogo je obala, mnogo je mora i mnogo galebova. Teko je meu njima bilo nai one iz Zaboravljene Zemlje. Teko i zato nijedan galeb nije mogao da utjei Pahuljicu. Ne poznajemo tu zemlju odgovarali su joj oni. Ne poznajemo ni tvoga brata Sunana. Pahuljica je bila uporna i esto je pitala. Moda e se meu galebovima ipak nai jedan koji e umjeti neto da joj kae, koji e znati gdje se nalazi Zaboravljena Zemlja i odnijeti tamo njenu poruku. Mnogi su joj galebovi obeali: Ako ikad stignemo u

Zaboravljenu Zemlju, potraiemo tvog brata i rei mu da smo te vidjeli." Pahuljica se stalno nadala da e se neto dogoditi, da e Sunan, ili neko drugi, doi na lau, i pruiti joj pomo. Od nade je jedino i ivjela. U kabinu je esto dolazio kapetan jedrenjaka i pitao: Kako se osjea mala djevojka iz Zaboravljene Zemlje? Je li prestala da tuguje? Nikad neu prestati da tugujem odgovorila je Pahuljica. Nikad neu zaboraviti svoju zemlju i pomiriti se s tim da ostanem na tvojoj lai. Ja i ne traim da ostane zagonetno se smijao kapetan. Uskoro, moda u prvoj luci, do zvoliu ti da se iskrca. Pahuljica ga nije shvatila. Ali je dobro znala da joj kapetan ne sprema nita dobro i im bi napustio njenu kabinu, poinjala je da plae. ta joj je drugo preostajaio! Bez poznanika, bez Sunana, ona je bila nemonija od najmanjeg djeteta. Pokuavala je da razgovara sa zvijezdama. One su utjele. Pokuavala je da razgovara s vjetrovima. Vjetrovi su utjeli. U predveerja, kad je, kao nekad na svojoj obali, sluala kako se dozivaju i pjevaju ribe, postajala je jo tunija. Da je znala za Sunanov put, sigurno bi se drugaije osjeala. Ali ko e da joj kae! A nije znala jo neto: da su juni vjetrovi doznali za poraz sjevernih vjetrova kod Zaboravljene Zemlje i poeli da im se

rugaju: ,,Vi ste obrukali sve vjetrove. Niste mogli potopiti obian jedrenjak." Ni vi ga ne biste mogli potopiti. Mi emo ga potopiti. Mi emo vam pokazati ta moemo. Tako je jedrenjak plovio u susret novoj opasnosti. Vjetrovi su ga ekali u vodama junih mora na nepreglednoj puini, i doekali su ga. Zaas je nebo postalo tamno, uznemirilo se, zaurlalo i zapjenilo se more. Podigli su se ogromni talasi i pojurili na sve strane, ak do dalekih obala. Ribe su se urno sputale u dubine, tamo gdje je voda bila mirna, gdje nije dopirao zviduk vjetra. Oblaci su zatvorili vidik i inilo se da je nad more pala no. Na jedrenjaku je dugo odjekivalo zvono i pozivalo na uzbunu. Mornari su se ustrali po palubi, sputali jedra udei se otkud najednom takvo nevrijeme. Ali kapetan nije bio uznemiren. Ne jedanput je izmakao vjetrovima i olujama, ne jedanput je izveo lau iz najveih opasnosti. Bio je uvjeren da mu se nikad nita ne moe dogoditi. Ipak je morao da kae: Ovo nije obino nevrijeme. Izgleda da e dugo trajati i da emo se morati teko boriti s njim. Pokuao je da odredi pravac vjetra i nije uspio. Nije uspio jer su vjerovi navaljivali sa svih strana: s istoka i zapada, i s juga i sjevera, i navaljivali su sve ee. Talasi su udarali u bokove lae, zaplju-skivali palubu, a nad vodom meu oblacima odjekivala je grmljavina i bljeskale su munje. Dan se zaista pretvorio u no. More se pretvorilo u eljust strane ivotinje, moru je postalo tijesno meu obalama. Izgledalo je preplavie itavu zemlju.

Ovog puta smo propali govorili su uplaeni mornari. Kapetan se zbunio, izdaje pogrene komande. Vjetrovi su zaista zbunili kapetana, prvi put nakon dugog niza godina to ih je proveo na moru. ta se to sa mnom zbiva? ljutio se kapetan. ta se to uopte danas zbiva? Vjetrovi su poludjeli, more je poludjelo, nebo je poludjelo. ta je to? A svakog asa postajalo je sve stranije. Vjetrovi su gonili jedrenjak as na jednu, as na drugu stranu, talasi su ga podizali visoko prema nebu i bacali nazad u dubinu. ta da radimo? pitali su mornari. Izdraemo odgovarao je kapetan. Ako ne izdrimo, propali smo. Tako je proao cijeli dan. Tako je prola i cijela no. Vjetrovi su govorili: Ovo je zaista udna laa. Druga bi odavno potonula, druga ne bi izdrala ni pola dana. ak su se i oni bili zamorili, ak su pomiljali da napuste bitku. Zar e pustiti lau da im umakne? Zar e se povui pobijeeni kao i sjeverni vjetrovi? I navaljivali su novom snagom ne dozvoljavajui posadi lae da se odmori i da se pribere. Kapetan je u poetku mislio da je neoekivano upao u vrtlog vjetrova i nadao se da e brzo probiti obru i izvui lau. A kad je novi dan smijenio no i nije donio nikakve promjene, postalo mu je jasno da se prevario. Tek tada je poeo da ga hvata strah, a morao je da hrabri mornare, koji su sve ee uzvikivali:

Potonuemo! A neki su govorili: Ovo je zbog male djevojke. Vjetrovi su njeni prijatelji, oni nas progone, oni nas vie nee pustiti.

Kapetan je sluao i rekao: Moda imate pravo. Zamoliu Pahuljicu da porazgovara sa vjetrovima, da ih umiri. Odmah se spustio u njenu kabinu. Ako nam ti ne pomogne, izgubljeni smo rekao je. Ne znam kako da vam pomognem. Vjetrovi su tvoji prijatelji, porazgovaraj s njima, zamoli ih da se povuku. Nee me posluati. Zato bi me posluali? Pokuaj. Ako nam pomogne, promijeniu pravac plovidbe i vratiu te u Zaboravljenu Zemlju. Dobro, pristala je Pahuljica pokuau. Izala je na palubu s kapetanom i tek tu vidjela

kakva se strana bitka vodi. Oko nje su se sa svih strana okupili preplaeni mornari i poeli da mole: Pomozi nam! Ti si jedina koja nam moe pomoi. Pahuljici je bilo ao mornara, podigla je ruku i uzviknula: ujte, vjetrovi! Stanite, vjetrovi. U tutnju talasa, u grmljavini, njen glas se jedva uo. Vjetrovi se nisu zaustavili, nisu joj odgovorili. Mornari su ekali. A onda se dogodilo neto to ih je potpuno zbunilo i uplailo. Vjetrovi su zgrabili Pahuljicu i odnijeli je sa palube jedrenjaka. Kuda? to niko nije znao! Zato? to niko nije znao! Mornari nisu vidjeli da je pala u more. Ali su vidjeli da su talasi postali jo vei, nebo jo tamnije. Tada su bili potpuno uvjereni da su ih vjetrovi progonili zbog male Pahuljice. A sad? pitali su. Hoe li sad prestati da nam se svete? Pahuljicu su odnijeli, moda e se smiriti. Uzalud su se nadali. Vjetrovi nisu prestali da gone jedrenjak, i kapetan je naredio da se sputaju u vodu amci za spasavanje. Izgubio je bitku i ostala mu je jo jedina nada da e negdje naii na obalu, na tvrdu zemlju i nai zaklon od vjetrova. Kad su se amci otisli na puinu, okrenuo se da jo jednom vidi jedrenjak i nije mogao da ne kae: Ovakvu lau vie nikaa neu imati. A ako je i budem imao, nikada neu pokuati da se usidrim na obali Zaboravljene Zemlje. Ona mi je donijela nesreu. Vjetrovi su konano mogli da se smire. Dozivali su se po morskoj puini, sakupljali se i odluili da ne potope lau, da je puste nek plovi puinom dok sama ne potone. Odmah iza toga

povukli su se da predahnu. Na moru je, kao poslije velike bitke, na stalo zatije. Presjtali su da urliu talasi, razmakli su se oblaci i pojavilo se sunce. Podigle su se opet iz tamnih dubina ribe, poletjele su iznad obala ptice, ohrabrili se pomorci zateeni na otvorenim morima i u lukama. Prolo je strano nevrijeme! javljali su mornari s brodova i straari sa svjetionika. More je opet mirno. Plovidba sigurna. Zaista je bilo tako. Umorili su se vjetrovi, istroili snagu i zakljuili da zadugo ne poduzimaju nove pohode.

MEU PATULJCIMA DIVLJACIMA im se pribliio jedrenjaku, Sunanu nije bilo teko da ga prepozna. Prema opisu to je mogao biti samo onaj jedrenjak koji se usidrio na obali Zaboravljene Zemlje i odnio Pahuljicu. Na boku je imao oznaku: crnog galeba koji lepra nad vodom i dri u kljunu ulovljenu ribu. Ostalo mu je jo da se uvjeri je li jedrenjak prazan ili nije. Ali nije dospio. Kao da je upravo ekao da se Sunan pojavi, jedrenjak je naglo poeo da tone. Zapljusnuli su ga talasi i zaas je nestao u tamnoj dubini. Vjetrovi su konano mogli biti zadovoljni. Sunan je dugo posmatrao ustalasanu vodu i mislio o Pahuljici. Pitao je ribe. One su mu rekle: U more nije potonula. Moda su je sa sobom odveli mornari. Ako ribe ne znaju ko mu onda moe rei? Ostale su jo samo zvijezde. I one su mu, kad je pao mrak, zaista rekle:

Tvoju sestru su odnijeli juni vjetrovi u olujni zamak. A gdje se nalazi taj zamak? pitao je Sunan. Na otoku, usred mora. Ako bude traio, nai e ga. Ako eli da oslobodi Pahuljicu, mora nadmudriti june vjetrove. Zvijezde mu vie nita nisu kazale. Sunan je opet morao da se pita: kuda, na koju stranu svijeta da krene. Na moru nema putokaza. Ako sam naao jedrenjak na okeanu, nai u i olujni zamak zakljuio je on. Vano je da Pahuljica ivi. Njegov un je opet zaplovio puinom. Opet su poeli da se niu dani i noi, opet je morao da dokazuje koliko je strpljiv, koliko hrabar. Zaustavljao se na nepoznatim obalama, penjao se na kamene vrhove pustih ostrva i svuda pitao ribe i galebove: Znate li mi kazati gdje se nalazi olujni zamak? Ne znamo dobivao je uvijek isti odgovor. Nismo uli ni da postoji takav zamak. Postoji! tvrdio je Sunan. Ja ga moram nai. On je vjerovao zvijezdama i nastavljao je put morima po kojim nikad nisu plovili brodovi, kroz predjele vjenih magli i vjeitih kia. esto nije mogao da razlikuje dan od noi, esto se pitao dokle e tako lutati. Konano stigao je u krajeve tropskoga sunca, u zemlje pokrivene praumom, u zaviaj majmuna, papagaja i udnog svijeta, o kome nikad ni uo ni sanjao nije. Pokuao je da razgovara sa majmunima, da od njih dozna gdje se on to nalazi. A majmuni su se samo smijali i sa grana gaali ga ljuskama kokosovih oraha, grozdovima banana. Ponekad su se sputali na zemlju, opkoljavali ga sa svih strana i pokuavali da

ga zarobe. Sunan je morao da se dohvata maa, da se brani i nagoni u bijeg tu neobinu vojsku drekavaca. Svuda gdje god bi pristao, ekali su ga susreti s neobinim stanovnicima divljih obala. A morao je da se zaustavlja, da trai hranu i vodu, da pita za olujni zamak. Moda se ba tu, na jugu, nalazilo ostrvo o kome su govorile zvijezde. Moda e ga posluiti srea. Sunan je bio prvi putnik iz Zaboravljene Zemlje koji je stigao na jug. On je prvi vidio majmune i papagaje, prvi sluao riku krvoednih lavova. I esto se pitao: Zive li i ovdje patuljci? Ako ive, moda oni znaju gdje se nalazi olujni zamak. Traio ih je po obalama, po kamenim peinama pored mora, traio u praumama i u krunama drvea. Ali patuljaka nije bilo. Ne prevario sam vas. Pojavili su se iznenada, kad ih Sunan nije oekivao, izali su iz ume na obalu i opkolili ga dok je spavao. Naoruani kopljima i kamenim sjekiricama, spretni i brzi kao majmuni, liili su na prave divijake. Dugo su zatvarali krug oko Sunana dogovarajui se pokretima ruku i glasovima, koji su liili na ptiije, dugo im je trebalo da se odlue da priu sasvim blizu. Uzeli su mu luk i strijele i tek tada, smatrajui da je razoruan i bezopasan, poeli da viu. Sunan se probudio, ali nije mogao brzo da se snae. im je pokuao da se podigne, patuljci su mu otrim vrhovima svojih kopalja stavili do znanja da je zarobljen. Da se ne alite? upitao je zaueno Sunan. Ili elite

da oprobate otricu moga maa? Nije bilo odgovora. Patuljci nisu bili ljubazni. Da su mu kojim sluajem oduzeli ma, kao to su mu oduzeli luk i strijele, ko zna kako bi Sunan proao. Ali s maem, kojim se mogao svakog asa posluiti, on se osjeao sasvim sigurno i pustio je da vidi ta e patuljci divljaci poduzeti. Ustani! naredili su mu i poi s nama. Kuda? - upitao je Sunan. Vidjee! Ti si na zarobljenik, ne smije nita da pita. Sunan je poao s nadom da e od patuljaka, kad se smire i doznaju zato putuje morima, saznati neto o olujnom zamku. Nije se bojao jer je lako mogao da se obrauna i s itavom vojskom divljaka. Vodili su ga ispod drvea, od ijih se kroanja nije vidjelo nebo do poljane na kojoj su bile podignute kolibice, a u sredini gorjela vatra. im su opazili zarobljenika, istrali su iz kolibice

mnogobrojni patuljci, poeli da viu, da igraju, da pljeu rukama. Hoemo li ga odmah na vatru? pitali su. Sunan je tek tada shvatio da se nalazi meu pravim divljacima, ali je ostao miran i pustio da ga odvedu pred najveu kolibu, iz koje se izvukao patuljak udna izgleda. Imao je na glavi kapu napravljenu od najraznovrsnijeg ptiijeg perja, poskakivao je u hodu, govorio neto to ni Sunan, a oito ni patuljci nisu razumjeli. Na poljani je prestala graja, svi okupljeni patuljci su

povikivali: Dolazi veliki vra! To je dakle, bio onaj koji je trebalo da odlui o Sunanovoj sudbini, kome su se bez pogovora pokoravali patuljci. Vra je dugo, poput grabljivice ptice, kruio oko Sunana, doticao ga rukama, zavirivao mu u lice i bez prestanka neto govorio.

Sunanu je bila smijena ta igra, ali je odluio da izdri i nije uinio nijedan pokret kojim bi rasrdio vraa. ekao je da se vra smiri, da ga neto zapita. Vrau se nije urilo i tek kad se umorio, prestao je da igra i upitao je Sunana: Ko si i zato si doao ovamo? Ja sam Sunan iz Zaboravljene Zemlje odgovorio je mirno Sunan. Ja nisam uo za tvoju zemlju. Ti mora umrijeti. Jo danas

prije mraka. Budalo! uzviknuo je Sunan. Nisam prebrodio tolika mora da mi ti sudi. Umrijee! to ja kaem, mora biti izvreno. Prije nego to je Sunan uspio da mu odgovori, vra je razmahnuo rukama i doviknuo patuljcima: Uzmite ga i naloite,dobru vatru. Kao da su samo to ekali, patuljci su ponovo podigli graju, opkolili Sunana. Vidim da niste gostoprimljivi rekao je Sunan. I ao mi je to u morati da vam pokaem kakav ma imam. I vatreni ma je planuo. im su se prosule bljetave zvijezde, im se prolomio zviduk, obamrli su od straha patuljci i kao snoplje popadali po zemlji. Vra je pobjegao u svoju kolibu oekujui da e Sunan pojuriti za njim. Ali Sunanu takva pomisao nije bila ni na kraj pameti. Vratio je svoj ma u korice i viknuo: Ustanite, patuljci. Ja sam va brat i nisam doao da vam donesem nesreu, doao sam da vam ponudim prijateljstvo. Dugo je trebalo da se patuljci oslobode straha. Dugo je trebalo dok su se podigli sa zemlje i vidjeli da im ne prijeti nikakva opasnost. Mnogi su urno izmakli s poljane, sakrili se iza kolibica, a oni koji su ostali vratili su Sunanu luk sa strijelama i rekli: Ako si doao od najveeg vraa, ako si njegov sin, mi te se pokoravamo. Nisam sin velikog vraa. Doao sam iz Zaboravljene Zemlje i traim olujni zamak. Ako znate gdje se nalazi, kaite mi.

Patuljci su se smirili, ali nisu nita umjeli da mu kau. Na vra zna gdje se nalazi taj zamak povikali su. On sve zna. Sunan se nasmijao. On nije vjerovao da vra zna gdje se nalazi olujni zamak pa ipak je zatraio da ga pozovu. Uplaeni vra se pojavio na vratima kolibe bez kape od ptiijeg perja i odmah pao na zemlju viui: Budi milostiv, nemoj me ubiti. Ustani! naredio mu je Sunan. Kai jesi li uo za olujni zamak! Ja sam obian vra, mali vra. Nisam nita uo. Znao sam to, ali nek i patuljci sad uju kakav si neznalica, nek se uvjere koliko si ih puta prevario. To je bilo dovoljno da patuljci izgube strahopotovanje prema vrau, da navale na njega sa svih strana. Ti nisi dobar vra zavikali su mu. Ti mora da umre. Sunan je morao da brani nesrenog vraa. Ostavite ga, nek ivi rekao je. Ali ga nemojte vie sluati i nemojte ga hraniti i pojiti kao dosad. Nek ide u lov kao i vi, nek se sam brine o sebi. Takva kazna e mu biti dovoljna. Patuljci su nerado odustali od svog divljakog nauma, ali nisu smjeli da se suprotstave Sunanu, bojali su se da opet ne potegne vatreni ma. Vra se urno povukao u kolibu i sakrio tamo. Sunan nije imao vie ta da trai meu patuljcima. Rekao im je da odlazi i poeo da se oprata. Oni nisu htjeli da ga puste. Dugo su ga molili da ostane, a zatim su mu donijeli darove sve to su mislili da je

najdragocjenije u njihovim kolibama. Ispratili su ga do obale i saekali da se mali un otisne na puinu. Dugo su mahali kopljima. Dugo su pljeskali rukama. Vikali! Jesu li se radovali to je Sunan otplovio? Vjerovatno da! U njegovim se rukama nalazio vatreni ma, i patuljci su bili i dalje uvjereni da ih je posjetio sin najveeg vraa. Otada su slavili taj dan kao praznik. Oekivali su da e se Sunan jednog takvoga dana pojaviti, pa su mu svake godine pripremali najljepe darove. A Sunanu nije bilo ni na kraj pameti da se vrati meu patuljke divljake. Njega su morile druge brige i na drugu stranu vodili daleki morski putevi.

U OLUJNOM ZAMKU Da zvijezde nisu prevarile Sunana? Ne! Pahuljicu su zaista odnijeli juni vjetrovi u svoj zamak na pustom otoku. A kakav je bio taj zamak i kad je sagraen, ne zna se sasvim pouzdano. Ali neto se ipak zna: da su se nekad na tom otoku podizale samo ogromne stijene i da su ponekad navraali oblaci da se odmore. I nieg vie nije bilo. Kamen, a okolo voda. Nije bilo nieg dok vjetrovi nisu odluili da se tu nastane. Tek tada poele su na otoku da se dogaaju udne stvari. Vjetrovi su poeli da podiu svoj zamak. Pozvali su u pomo munje i gromove da im kleu i razbijaju stijene, pozvali su morsku vodu da i ona uini ta moe. Poelo je da se radi bez prestanka.

Sijevale su munje, pucali gromovi, udarali u stijene mrki i snani morski talasi. Koliko je sve to trajalo niko nam nee moi tano rei. Moda hiljadu godina, moda mnogo, mnogo vie. Ali to nije ni vano. Vano je da je otok izmijenio izgled, da su vjetrovi postigli ono to su eljeli. Napravljeni su vodoskoci kakve ne bi mogla sagraditi ruka nijednog majstora na svijetu, zasaeni su vrtovi sjemenom najljepeg cvijea i tropskog drvea. A kad je sve bilo gotovo, vjetrovi su dotjerali oblake i na kamene temelje postavili zidove. Sagradili su visoke tornjeve od samih oblaka, sagradili sobe i velike sale, sagradili sve to im je bilo potrebno. Zatim su se uselili. Tu su se odmarali, odatle su polazili na daleke puteve, tu su se zabavljali s munjama i gromovima, tu su padale odluke o velikim morskim olujama. U irokom pasu oko otoka more nikad nije bilo mirno. Pomorci su dobro poznavali taj kraj i nisu zalazili u vode oko otoka, jer su znali: ako zau, nee se vie vratiti. Vjetrovi su dobro uvali svoj zamak od nepoeljnih gostiju, vjetrovi su bili moni. Kad su donijeli Pahuljicu, rekli su joj: Ne oekuj da e odavde otii. Bie ti lijepo, ali znaj da ovamo ne dolazi niko osim vjetrova i da nikad niko nee ni doi.

Pahuljici je postalo jasno da su joj konano zatvoreni svi putevi za povratak. U olujnom zamku, meu divljim vjetrovima, ona se osjeala potpuno izgubljenom i mislila je da vie nee vidjeti ni Sunana ni svoju zemlju. Zar e zaista itav ivot morati da provede u tom udnom, prokletom zamku? Izgledalo je da! Ipak, bila je slobodnija nego na jedrenjaku. Mogla je da se kree po otoku, da sjedi na obali i da slua kako ume talasi i kako na mjeseini pjevaju ribe. Ponekad, samo ponekad, zaustavljali su se na stijenama galebovi da predahnu i prikupe snagu za dalji let. Pahuljica ih je pitala: Kaite mi, galebovi, da niste doletjeli iz Zaboravljene Zemlje? Nismo odgovorili su joj. Mi ne znamo za tu zemlju. Pahuljica je gubila nadu da e ikad doletjeti galeb iz njene

zemlje, da e po njemu moi poslati poruku svom bratu Sunanu. Uvijek kad su galebovi padali na obalu, ona ih je hranila, priala s njima o morima i dalekim letovima, a navee im je, kao nekad u Zaboravljenoj Zemlji, pjevala pjesme. Galebovi su osjetili da im je Pahuljica prijatelj, rado su sluali njene pjesme i dolazili sve ee. Dolazili su oni koji su ve jednom bili, dolazili su oni koji su uli za malu djevojku u olujnom zamku. Kad su odlazili, bili su zadovoljni i svuda gdje su stizali priali su priu o Pahuljici, svuda su govorili: Galebovi nemaju veeg prijatelja od male Pahuljice. Ali galebovi nisu mogli da ne primijete tugu u oima male djevojke. I jednom kad su se iskupili na kamenoj obali, jednom kad je Pahuljica zavrila pjesmu, rekli su: Odluili smo da odletimo do tvoje zemlje. Ima nas mladih. Ima nas snanih. Mnogi se mogu pouzdati u svoja krila. Kai nam samo gdje se nalazi ta zemlja. Daleko odavde! Daleko na sjeveru, preko mora. Nita nije daleko, nita nemogue! Govori... Tamo ivi moj brat Sunan. U maloj kuici od crvenih koralja, na visokoj bijeloj hridini, nee ga biti teko nai. Nai emo ga. Ako je iv, sigurno emo ga nai. Kaite mu ovako: tvoja sestra Pahuljica se nalazi nasred mora u olujnom zamku. Ako eli da joj pomogne, kreni iz Zaboravljene Zemlje, ona te eka. To je sve? upitali su galebovi. To je sve to traim od vas. Galebovi nisu vie nita ekali. Iz jata su se izdvojili najsnaniji, najbri i najhrabriji. Poletjeli su odmah iznad zamka; iznad mora, na sjever, tamo gdje se nalazila Zaboravljena Zemlja.

Pahuljica ih je ispratila pogledom i ostala da eka s velikom nadom u srcu. Nikad joj dani nisu bili dui, nikad noi nemirnije. Bez prestanka je mislila o galebovima koji su odletjeli, bez prestanka se pitala: hoe li imati snage da preu more, hoe li nai Zaboravljenu Zemlju? Oni su, zaista, bili njena jedina i posljednja nada. Svaki put kad bi ula poznati galebov krik nad obalom, zamirala je od strepnje: kakvu e vijest uti? Istravala je iz zamka i pitala: Jesu li se vratili galebovi iz Zaboravljene Zemlje? Ne, nisu se jo vratili. Pahuljica je postajala sve nestrpljivija. Nije znala koliko je udaljena Zaboravljena Zemlja, pa je ak pomiljala da su galebovi zalutali, da su se predomislili i vratili, ali da nisu htjeli da se pojave na obali ispod olujnog zamka. Nije imala pravo. Trebalo ih je ekati, ekati dugo. Pojavili su se jedne zvjezdane veeri, umorno pali na stijene i pozvali Pahuljicu. Nali smo tvoju zemlju rekli su joj. A Sunana? upitala je uznemirena Pahuljica. Njega nismo nali. On je davno, davno krenuo preko mora da tebe trai. I niste uli gdje se sad nalazi? Niko nam nije mogao kazati nita o njemu. Niko ga iz Zaboravljene Zemlje nije kasnije vidio. Znaia sam da moj brat ima veliko srce uzdahnula je Pahuljica. Ali on ne zna da se nalazim u olujnom zamku i nikada me nee nai. Lutae uzalud i na kraju e morati da se vrati u Zaboravljenu Zemlju. A ja u itavog ivota ostati ovdje,

meu vjetrovima. Mi emo ti opet pomoi rekli su joj galebovi. Traiemo tvog brata po morima i kad ga naemo, kazaemo mu gdje se nalazi. Pusti nas samo da se malo odmorimo, a zatim emo poletjeti na sve strane i obavijestiemo sve galebove: da obilaze mora i obale, da bdiju nad svima prolazima dok se Sunan ne pojavi. Hvala vam progovorila je Pahuljica. Takve prijatelje neu vie nikad stei. Ni mi nemamo mnogo takvih prijatelja kao to si ti. I nita nam nee biti teko, samo da tebi pomognemo. Hvala vam jo jednom za ono to ste ve uinili i to ete uiniti. Ako ikad stignem u Zaboravljenu Zemlju, pozvau vas u goste na obalu kakva ne postoji nigdje na svijetu. Galebovi su se odmarali itavu no. U osvit zore su poletjeli na razne strane. Pahuljica ih je opet ispratila. Kad su zamukli njihovi krici, dugo je sjedjela na stijeni i plakala. Prvi put otkako je napustila Zaboravljenu Zemlju, plakala je od sree, uvjerena da e galebovi nai Sunana i da e se zajedno s njim vratiti u svoju crvenu kuicu od koralja. Od toga dana poela je da se gasi tuga u njenim oima, postala je vesela kao dijete. Da je imala s kim, igrala bi se. Da je imala s kim, priala bi bez prestanka o bratu Sunanu i o Zaboravljenoj Zemlji. Ali u olujnom zamku nije bilo nikog osim vjetrova. A oni nisu smjeli nita da saznaju. Radost male Pahuljice nije ipak mogla da bude stalna. Muile su je strepnje: da se Sunanu nije dogodila nesrea, da se nije

izgubio u olujama, na pustome moru? esto, u noi, kad bi zatvorila oi, pojavljivale su se pred njom udne slike. Vidjela je kako iz morskih dubina izlaze ogromne ribe i nasru na Sunana, koji se brani. Ribe su velike, ima ih mnogo i Sunan nee moi da ih odbije, one e ga odvui u crne dubine. Pahuljica bi naglo otvaraia oi i kriknula: Ne! Samo su zidovi od oblaka mogli da uju njen krik. Ali zidovi su bili nijemi i nisu mogli da joj apnu nijednu utjenu rije. Dani joj nisu bili tako teki kao noi. Danju je sjedela na obali i nije skidala pogled s beskrajne morske puine, oekujui da se odnekud pojave galebovi ili mali Sunanov un. A u to isto vrijeme na svima obalama, na svima morima vladala je meu galebovima uzbuna. irila se pria o Pahuljici i o Sunanu, jurila su na sve strane bijela jata da pronau Sunana i da ga dovedu u olujni zamak. udili su se mornari na brodovima, udili su se straari na svjetionicima i pitali se: Kud jure toliki galebovi kad je nebo isto, kad vjetrova nema? Imali su mnogo razloga da se ude. Galebovi se nisu smirivali i letjeli su tamo kud nikad ranije nisu letjeli. Pahuljici su esto odlazili njihovi glasnici i govorili joj: Budi strpljiva. Nismo jo nali tvog brata, ali emo ga nai. Galebovi su tjeili Pahuljicu. Vrijeme je prolazilo i Pahuljica je sve ee pomiljala da se Sunanu dogodila nesrea. Tuga je poela ponovo da gasi sjaj u njenim oima i osmijeh na licu. Ne jedanput, ustajala je usred noi, odlazila na obalu i tamo,

nepomina kao kip, doekivala zoru. Ponekad bi joj se inilo da iz tame kroz um talasa uje Sunanov glas, ali varka nije trajala dugo i ona je poslije toga postajala jo tunija. Ko zna je li Sunan iv? govorila je ona. Ko zna nije li i njemu samom potrebna pomo? Trebalo je izdrati. Pahuljica je bila mala, slaba djevojka i ko zna da li od brige ili neeg drugog, naglo se razboljela. Prestala je da odlazi na obalu, da doekuje i hrani

galebove i slutila je skoru smrt. Zabrinuli su se galebovi pa su svakoga dana i svake noi dolijetali u olujni zamak, u njenu sobu, i pokuavali da je utjee. Pahuljica je postajala sve slabija. Njena jedina elja bila je jo: da vidi Sunana, da se oprosti s njim. Ali on nije dolazio, galebovi su ga uzaludno traili. Pahuljica se konano pomirila s milju da nee doekati Sunana. I umrla bi sigurno jedne veeri kad je sjao mjesec, kad su pored obale pjevale ribe, da u sobu nije dojurio zamoreni galeb i uzviknuo: Nali smo tvog brata Sunana. Pahuljica nije imala snage da se podigne, da progovori. Samo su niz njene blijede obraze potekle suze.

TVRDAVA NAD IZVOROM RIJEKE Vi, koji itate ovu knjigu, oekujete sigurno nastavak prie o Sunanu i Pahuljici. Lijepo je to, ali ja vas moram zamoliti da malo priekate. Vi sad pitate: Zato? Imam odgovor: Zato to moram da vam kaem kome sam i gdje sam prvi put priao o Sunanu i Pahuljici. Vi se sad, ini mi se, bojite da e vam prianje postati dosadno. A ja vas unaprijed uvjeravam da nee ako je ono to ste ve proitali bilo zanimljivo. Jer sve to sad namjeravam da ispriam nije bez veze s onim to ste prethodno saznali o Sunanu i Pahuljici.

Dakle, ponimo! Ne treba vas, nadam se, uvjeravati da sam i ja bio kao vi, djeak. Istina, bilo je to davno, ali ta mari ono to je bilo ne moe se izbrisati. Volio sam igru, imao sam dobre prijatelje i priznajem: nisam poslije zavrenog predavanja u koli dolazio kui na vrijeme. Zadravao sam se u vrbacima pored rijeke, lovio ribu i plivao s drugovima do usamljenog otoia gdje smo napravili kuicu od vrbova prua i u kojoj smo uvali nae najdragocjenije stvari. Ali najee i najradije posjeivao sam staru tvravu na brdu ispod koga je izvirala naa rijeka.

Da ne bi bilo zabune, moram vam odmah kazati: ivio sam u selu, ispod planine kojoj se nije mogao sagledati kraj. I jo neto: otiao sam iz sela rano, kad sam zavrio osnovnu kolu, i nisam imao prilike da se ponovo vratim tamo punih petnaest godina. Mnogo, zar ne? Ipak bolje ikad nego nikad, kae poslovica, a i ja sam tako neto kazao kad sam se ponovo, jednog dana, naao u selu.

Razumije se da vie nisam bio djeak. Pokuao sam najprije da pronaem stare prijatelje. Mnoge nisam naao. Otili su, kao i ja, u svijet i nisu se vie vraali. Pa ta? rekao sam morao sam raunati da ih neu nai, jer ni oni nisu vie djeaci. Priznau, nisam bio ravnoduan to ih nisam naao i nisam mogao da se otmem osjeanju tuge. Ali u selu je ipak ostalo neto. Ostale su uspomene, ostala su mjesta koja smo toliko voljeli: rijeka, tvrava na brdu, svijetle poljane pod planinom. Odluio sam odmah da obiem ta mjesta, da vidim igraju li se tamo djeaci kao to smo se igrali moji vrnjaci i ja. Nisam dugo razmiljao kuda najprije da odem. Tvrava na brdu me uvijek najvie privlaila pa se tako dogodilo i ovoga puta. Tvrava! Zar samo ime ne kazuje koliko se tajni krije u njoj za nas djeake? Priznajte i vi, koji itate ove retke, da biste rado zavirili tamo i pokuali da se popnete na visoke bedeme. Priznajte unaprijed, jer ja znam pouzdano da sva djeca vole da zaviruju tamo gdje se kriju nepoznate i tajanstvene stvari. Ja sam ve priznao. Kad sam bio djeak, nita na svijetu me nije vie privlailo od stare tvrave. Odlazio sam tamo u svako doba dana i nikad mi nije bilo dosadno. I ne samo ja odlazili su svi djeaci iz moga sela. Oronula kao starica, oljutena vjetrovima i olujama, naa tvrava je odavno postala prebivalite avki, sova i slijepih mieva. Ali ta to mari? Jo uvijek su se njene kule straare

zasijecale visoko u nebo, jo uvijek su postojali bedemi za topove, tamnica i presahli bunar. Pod zemljom su se nalazile prostorije do kojih se dolazilo tajnim hodnicima i u koje odavno niko nije zavirio.

Znali smo da negdje postoji ulaz u to podzemlje. Da se negdje nalaze tajna vrata. Ali gdje? to nismo znali i uzalud smo lutali oko zidina, kopali zemlju i kuckali po kamenju. Tajna podzemlja ostala je za nas nepoznata, a upravo tamo (tako su svi govorili) nalazilo se ono to je bilo najinteresantnije i najdragocjenije u tvravi: gvozdeni oklopi, koplja, lukovi i strijele, puke i maevi. Pa zamislite sad kakva bi to bila srea zaviriti tamo! Naoruali bismo se do zuba i spustili u selo kao to su se nekada davno, davno sputali ratnici iz tvrave, Ali to nije sve. Prialo se da u podzemlju ive patuljci i da samo nou, kad zablista mjesec, izlaze na bedeme. Prialo se mnogo. A mi nismo mogli da pronaemo tajna vrata, uzaludni su bili svi nai pokuaji. I jo neto: nismo mogli da se popnemo na bedeme tvrave. Kamene stepenice su bile poruene i do bedema se moglo popeti samo uz okomite zidove. A ko e da napravi takav podvig? Svi smo pokuavali i svi odustajali osim Jelena, djeaka koji e odsad biti glavni junak ove prie o tvravi. On je jedini uspio da se popne, i ne samo jedanput, penjao se esto, sjedio na bedemima i zavirivao u kule straare. A nama je priao da se sa bedema, tamo preko planine, vidi more i bijela laa koja vjeno plovi po moru. Mi smo vjerovali. Mi smo sve vjerovali jer je Jelen bio najsmioniji meu nama, jer je zaista bilo malo takvih djeaka kao to je bio on. U svakoj igri Jelen je bio prvi. Umio je da jae na golom konju, da pliva kao riba i da pjeva tako lijepo da su se ljudi zaustavljali kad bi uli njegov glas.

 Ima slavujevo grlo govorili su. Kad naraste, u itavom kraju nee biti takvog pjevaa. Jelen je najradije pjevao na obali rijeke, navee, dok se u vodi kupao mjesec i umivale zvijezde. Jelen je umio da pjeva i volio je da pjeva. Mi smo ga rado sluali. Ponekad, samo ponekad, bio je nezadovoljan i govorio nam je: Nemam vie ta da pjevam. Dosadno je uvijek ponavljati iste pjesme. Dosadno je i ivjeti stalno u jednom mjestu. Poi u jednom niz rijeku da vidim gdje nestaje ova voda, da ujem nove pjesme i da se onda vratim u selo. Mi smo dobro poznavali Jelena i ne bi nas iznenadilo da je ostvario svoju namjeru. On nas je uvijek neim iznenaivao: ili bi donio iz ume malog zeca ili pticu, ili bi otkrio negdje kakvo tajanstveno mjesto i vodio nas da nam ga pokae. Ali sve to je dotad inio, postalo je sitno kad je uspio da se popne na bedem tvrave. To mu je konano uvrstilo dugotrajnu slavu meu djeacima. Jelen se osjeao u tvravi kao kod kue. Poznavao je sve njene kutke, sve do ega se moglo stii. Samo tajna vrata za podzemlje ni on nije mogao pronai. Rekao sam ve o svojoj odluci da najprije posjetim staru tvravu. I evo, ja se ve penjem uz brdo, istom onom stazom kojom sam se prije toliko godina penjao, i ini mi se da u tamo, u tvravi, nai Jelena kako juri oko zidina ili pjeva na visokom bedemu. Da u sresti jo mnogo djeaka, starih poznanika i prijatelja. Ali to su bile samo moje elje. Tvrava je bila pusta. Iznad kula straara vijala su se jata

avki, a sa proplanaka na rubu borove ume mirisao je divlji pelin. U tvravi se nije nita izmijenilo. Samo vie nije bilo mojih drugova, djeaka. Ali ta je to? Ja sam se prevario. Dok sam posmatrao tvravu, uo sam glasove. Prave djeje glasove. Ili mi se, moda, priinilo? Ne! To su ipak bili pravi, pravcati djeji glasovi. To su se u tvravi igrali djeaci i nisam morao dugo ekati da se oni pojave. Kad su me primijetili, zastali su, okupili se u grupu. Doite pozvao sam ih. Doite blie da se upoznamo. Prili su. Jedan od njih, djeak crne kose i ivih pokreta, upitao me: Ko ste vi? Pisac! odgovorio sam ali sam nekad esto dolazio u ovu tvravu, imao dobre prijatelje i igrao se s njima oko ovih zidova. Crnokosi djeak me je po neem podsjeao na Jelena. Imao je otar pogled. Pomislio sam odmah da je voa male grupe. I nisam se prevario. Jeste li ikad pokuali da se popnete na bedem tvrave? upitao me. Pokuavao sam mnogo puta, ali nikad nisam uspio. I mi pokuavamo. Nije nam dosad polo za rukom da se popnemo. Ali ja u se jednom ipak popeti. Hou da vidim kako je gore, hou da vidim more. To je opasno rekao sam crnokosom djeaku. Vrlo je opasno.

Znam, odgovorio mi je ali ja u se ipak popeti. Razmiljao sam nekoliko asaka dok me crnokosi djeak nije upitao: Jeste li uli da u ovoj tvravi ive patuljci? Zivjeli su rekao sam. Poznavao sam djeaka koji je jednom bio meu njima. Meu patuljcima? upitali su u jedan mah svi djeaci. Da, meu patuljcima nasmijao sam se. Cijelu jednu no je proveo s njima. Priajte nam o tome povikali su djeaci. Priajte kako se to dogodilo. Dobro, kad elite, ispriau vam. Samo da najprije sjednemo, jer moja pria nee biti tako kratka. Tim bolje obradovali su se djeaci. Imamo dosta vremena. Sjeli smo pored zida, na travu opuhanu vjetrovima. I ja samo poeo da priam.

PRAZNIK PROLJEA Nou stara tvrava izgleda udno. Na vrhu brda u mjeseevu sjaju ona podsjea na ogromnu sablast i ljudi izbjegavaju da se u to vrijeme nau u njenoj blizini. Boje se, jer o tvravi krue mnogobrojne prie. Neki uporno tvrde da tamo jo uvijek ivi starica koja je ostala posljednja da brani tvravu od neprijateljskog napada. Dugo je s bedema sipala na napadae vrelu vodu i rastopljenu smolu, a kad joj je nestalo i vode i smole, povukla se negdje u tajne prostorije i ostala tamo. Ponekad samo izlazi da obie zidine, saeka zoru sjedei na kamenu, pa se opet

vrati u svoje tajno skrovite. Ali pria o starici je sigurno izmiljena. ak ni djeca ne vjeruju u nju. Da je i ostala u tvravi, zar bi mogla ivjeti toliko dugo? Ipak se mnogi upravo zbog starice boje da nou zavire u tvravu. A patuljci? To je ve neto sasvim drugo. Patuljci su jednog dana doli u tvravu i ostali tamo. Nastanili su se u podzemnim prostorijama, u onim istim do kojih su djeaci nastojali tako uporno da prodru. Danju se ne pojavljuju, a nou izlaze na bedeme i zabavljaju se: neki tvrde da patuljci odapinju strijele i gaaju zvijeri rasute po plavom nebeskom svodu. Ako strelica pogodi, zvijezda se rui u dubinu i pada negdje u more, na nepoznatu zemlju ili negdje u rijeku. Kad se ne zabavljaju na bedemima, patuljci odlaze u planine, u lov. Glavate sove im trae i podiu divlja, a patuljci ekaju sakriveni u kronjama drvea ili u visokoj travi na proplanku. I nikad ne ekaju dugo jer je planina divljai puna. Iz gustih estara poinju da nalijeu zeevi i koute, na granama borova bude se divlji golubovi i tetrijebi. I zaas oivi planina: od klepeta krila, od brzog tranja, od pobjedonosnog kiktanja sova. Kad se divlja priblii zasjedama, patuljci odapinju strijele. Dobri su strijelci i rijetko kad promae. Pred zoru se vraaju u tvravu. Iza njih ostaje uznemirena planina. Jo dugo se uju krikovi probuenih ptica, brzi topot nogu uplaene divljai, jo dugo, prikriven negdje u grmu, drhti plaljivi zec.

Tako se svaki put kad patuljci dolaze u lov uznemire stanovnici planine. Oni proklinju mjesec to svijetli jer znaju ve: patuljci ne dolaze nikad kad mjeseca nema. U zoru ivot u planini postaje sigurniji. U zoru patuljci odlaze da spavaju. Stara tvrava poprima svoj utljivi izgled, postaje pusta ako se po njoj ne igraju djeaci. I ini se: niko ne stanuje u njoj osim avki i sova. ini se da niko nije tu budan osim avki. Ali nije tako. Budni su patuljci straari. Dobro sakriveni, oni bdiju nad tvravom, nad snom svojih drugova. Kad se djeaci igraju po tvravi, oni ih posmatraju i ale to ne mogu s njima da uestvuju u igri. Djeaci su veseli, patuljci su

veseli. Da se udrue, igra bi bila divna. Patuljci straari moraju da budu oprezni i ne smiju da napuste svoja mjesta. A djeaci i ne slute da ih prate njihove oi. Svake godine patuljci iz tvrave slave svoj praznik praznik proljea. Kad procvjetaju ljubiice, kad se livade ospu utom jagorevinom, poinje slavlje koje traje po nekoliko noi. Dolaze im gosti iz drugih tvrava, dolaze patuljci iz umskih peina. Svi su tad okieni cvijeem, svi nose arene vijence oko glave. Tada se u zidinama tvrave mogu da uju pjesme i zvuci harfe, mogu da se vide patuljci kako se sputaju niz brdo do izvora rijeke. Na poljanama, pored izvora, prireuju se takmienja: u gaanju strijelom, u maevanju, u plivanju. Tu se pobjedniku dodjeljuje vijenac napravljen od najljepeg cvijea sa livada i planinskih proplanaka. Oko izvora rijeke djevojke igraju kolo, a kad se zamore, voze se malim unovima i tada se nad vodom razlijee njihov veseli smijeh i pjesma koju prate harfe. Moda je malo udno to se patuljci tako bezbrino zabavljaju na izvoru rijeke gdje ih mogu iznenaditi neeljeni gosti. Ali oni nemaju, u stvari, ega da se boje. U to vrijeme po brdima i umarcima bdiju njihovi straari. A sove bez prestanka krue unaokolo i odmah ih obavjetavaju ako se pojavi kakva opasnost. Patuljci su uvijek oprezni. Ne ele da ih ljudi vide i ako se dogodi da neko naie obalom rijeke, oni se odmah povlae. Kad se zavri praznik proljea, kad se raziu gosti, u tvravi i na izvoru rijeke zavlada mir, ivot opet potee svojim starim tokom.

JELEN TRAI PATULJKE Djeaci su rado sluali prie o patuljcima. Mnogi su sanjali kako e se jednom sa njima sresti, sprijateljiti se, kako e im patuljci pokazati sve do ega nisu mogli stii u staroj tvravi. Mnogi nisu vjerovali i govorili su: U tvravi nema patuljaka. Da ive tamo, neko bi ih ve morao vidjeti. I ne samo jedanput vodile su se otre prepirke meu djeacima, ak je dolazilo i do tue zbog patuljaka. A svi su imali pravo: i oni koji su tvrdili da u tvravi ive patuljci i oni koji su to pobijali. Imali su pravo, jer patuljke jo niko nije ni sreo ni razgovarao s njima. Prepirkama oko patuljaka ne bi, sigurno, nikad bilo kraja da Jelen nije izjavio: Kad se pojavi mjesec, ja u provesti no na bedemu tvrave i saekati tamo patuljke. Ako se ijedan pojavi, uzeu mu luk sa strijelama i donijeti u selo. Djeaci su u prvi mah bili oduevljeni Jelenovom namjerom. Ta kako i ne bi! Konano e tajna o patuljcima biti objanjena. Ali su iza prvog oduevljenja uvidjeli koliko je Jelenov poduhvat opasan i poeli su da ga zapitkuju: Zar ti nee biti strano kad ostane sam u pustoj tvravi? Ako te patuljci odvedu i bace u tamnicu? Mnogi su predlagali Jelenu: Odustani! Tvoja namjera je opasna, moe se dogoditi svata. Razumije se da ni Jelenu nije bilo prijatno poslije takvih razgovora. Ali on nije bio od onih koji se lako kolebaju. Znao je

da bi odmah poslije povlaenja njegova slava meu djeacima poela da blijedi. I zato je odluno rekao: Ako neko treba da se boji, onda sam to ja.Vi ete spavati kod svojih kua, vama se nita ne moe dogoditi. Ali ja se ne bojim patuljaka i ekau ih na bedemu i devet noi ako bude potrebno. Zar se poslije takve izjave moglo jo neto kazati, jo neto dodati? I niko nije vie ni pokuavao da odvrati Jelena od njegove namjere. Kako se, ustvari, osjeao sam Jelen to je teko znati. Znam ipak da je pomalo strahovao pred onim to je imalo da se dogodi, ali nikom se nije poalio, niko nije saznao ta se u njemu krije. Kad se pojavio pun mjesec na nebu, kad noi nisu bile vie tamne, Jelen je poeo da se sprema. Pomagali su mu svi djeaci jer se prvi put otkad postoji selo dogaalo da jedan djeak provodi no u pustoj tvravi. Jelen je napravio nov luk i dosta strijela. Tako oboruan, krenuo je, jednog dana, prije zalaska sunca prema tvravi. Sa njim je krenula itava povorka djeaka. Bili su uzbueni, mnogo su govorili, samo je Jelen bio utljiv i koraao ozbiljno kao pravi ratnik. Nije ni udo: ekala ga je neizvjesna no, ekao ga je susret s patuljcima, i ko zna ta ga jo nije ekalo. Djeaci su se zaustavili pod zidinama tvrave. Sunce je ve zalazilo za otri greben planine, na sve strane su jurile ptice traei nona sklonita. U tvravu su dolijetala jata avki, a Jelen je poeo da se penje. Oprezno i polako penjao se sve vie, vie prema bedemu. Djeaci su odahnuli kad je napravio posljednji pokret i kad im je doviknuo s bedema: Doite ujutru! Priau vam ta sam sve

vidio. Doi emo! odgovorili su u jedan glas svi djeaci. Doi emo prije izlaska sunca. Oko tvrave je uskoro poeo da se hvata mrak. Djeaci su morali da se vrate, pa su se jo jednom pozdravili s Jelenom i krenuli niz brdo. Okretali su se u hodu kao da jo uvijek nisu vjerovali da e Jelen zaista ostati na bedemu tvrave. A Jelen ih je posmatrao kako odlaze i sigurno mu nije bilo prijatno. Kad je mrak postao gui, odjednom je osjetio strah, zadrhtala su mu koljena. Pomislio je ak da se spusti na zemlju, da otri u selo i da kae: Strano je biti sam u tvravi. Neka avo nosi patuljke, ja ih neu ekati. Doao je do ivice zida i pogledao u dubinu, u mrak. Zemlja se samo nazirala i nikad kao tada nije mu se uinilo da su zidovi tvrave tako visoki. Ne, nije bilo vie nikakvog izgleda da bi se mogao sreno spustiti. Pao bi, stropotao bi se u dubinu i sve bi bilo gotovo. Zato je zakljuio da ostane na bedemu pa nek se dogodi ta hoe. Poslije toga je postao mirniji. Posmatrao je kako se na nebu pale zvijezde i s nestrpljenjem je oekivao da se iznad planine pojavi mjesec. U tvravi je zavladala mrtva tiina. Samo dalje, pod brdom, na izvoru se uo huk vodenog slapa. Lak vjetar koji je duvao s planine nanosio je otar miris borovine i divljeg cvijeta sa sunanih proplanaka. Tako je proteklo pola sata, a moda i vie. A onda su meu zidinama poeli da odjekuju udni glasovi: Huhu! Hu-hu! Najprije na jednoj, a zatim na drugoj, treoj strani. Javljali su se i dozivali tim udnim glasovima nepoznati

stanovnici tvrave.

Jesu li to bili patuljci? Jesu li, moda, pokuavali da zaplae djeaka koji je doao da im smeta? Da ga kazne? Jelen je i sam pomislio: patuljci. Ponovo ga je uhvatio strah, zubi su mu cvokotali i da ga je tog asa neko neto upitao, on ne bi mogao progovoriti ni rijei. U tvravi je sve glasnije odzvanjalo: Hu-hu! Hu-hu! inilo se da neko snaan i grlat duva u ake. Jelen je sa strepnjom oekivao da se negdje na zidu tvrave pojavi nakaza ili starica, ona o kojoj se toliko mnogo prialo u selu, ona koja je negdje u tajnom skrovitu loila vatru i topila smolu za odbranu tvrave. Izgubljen sam, apnuo je niko mi vie ne moe pomoi.

Zaista niko. Do sela je bilo daleko, oko tvrave je vladala pusto. Uzaludno bi bilo da vie, niko ga ne bi uo. Kajao se gorko to je ostao na bedemu, poeo da se zaklinje sam sebi: nikad vie nee doi u tvravu. Ni danju, ni nou. Samo da ostane iv do zore, da se spusti na zemlju. Pomislio je i na djeake koji su otili da spavaju. Zavidio im je i suze su mu potekle iz oiju kada je rekao sam sebi: Nikad ih vie neu vidjeti. A djeaci? Da li su zaista spavali? Ne. Oni su bili isuvie uzbueni da bi tako lako poli da spavaju. Okupljali su se po dvoritima i ledinama, razgovarali o Jelenu i patuljcima, svakog asa pogledali prema tvravi, koja se mutno ocrtavala na horizontu. Mnogi ak nisu ni veerali, mnoge su roditelji uzalud dozivali. Djeaci su voljeli Jelena i strahovali da mu se to ne dogodi. Odluili su ak da nikako i ne spavaju i da u osvit dana odjure u tvravu. Ali Jelenu sve to nije moglo pomoi. Jo uvijek je po tvravi odzvanjalo ono stravino: Hu-hu! Huhu! Zatim se uo pokret krila. Poletjele su oko zidina sove, izvukle se iz skrovita gdje su provodile dan. To su one hukale! Jelenu je postalo lake. Sove su napravile nekoliko krugova oko tvrave i odjurile u mrak da trae plijen. U zidinama je ponovo zavladala grobna tiina. Iza otrog grebena planine izronio je nasmejan mjesec i

odjednom je sve na zemlji postalo ljepe: i brda, i vode, i stara tvrava. Koliko je samo stvorenja na svijetu nestrpljivo oekivalo taj mjeseev izlazak. ekali su ga putnici na drumovima, lovci u umama, mornari na morima, ali je najvjerovatnije da ga niko nije doekao te noi s tolikom radou kao Jelen. Zdravo, mjesee! viknuo je. Zdravo, stari prijatelju. Nikad mu dotad mjesec nije izgledao tako veseo. Posmatrao ga je kako se podie i znao da e itava no biti svijetla i da ga vie nita nee moi iznenaditi. ekao je pono i govorio sam sebi: Patuljci se nee pojaviti ni prije ni kasnije. Oni uvijek tako rade. Opipao je rukom svoj luk i strijele, pa ak pokuao i da se zabavlja. Zapeo je strijelu i poeo da niani u usamljenu, treperavu zvijezdu. Odapeo je tetivu, dugo ekao, ali zvijezda, razumije se, nije pala. Treperila je i dalje, smijala se kao da je htjela da kae: Tvoje su strijele slabe. Tvoja ruka nije dovoljno jaka, ni oko sigurno. Jelen je to i sam znao. Spustio je luk i odmah iza toga uo kako se neko iza njegovih lea nasmijao. Naglo se okrenuo i video: osvijetljen mjeseinom, na bedemu je stajao patuljak. Drao je u ruci luk i imao na glavi udnu iljatu kapu. Takvim strijelama nikad nee oboriti zvijezdu rekao je. Nee oboriti ni pticu u letu, ni divlju zvijer. Ti si sigurno uo da patuljci strijelama obaraju zvijezde. Uvjeravam te da to nije tano. Samo jednom, davno, ja sam oborio zvijezdu i zarekao se da to vie nikad neu uiniti.

Jelen nije mogao da progovori. Bio je uplaen, zadrhtale su mu ponovo i ruke i noge. Patuljak, koji je sve to video i oito elio da ga umiri, priao je jo blie i nastavio da govori: Znao sam da si ovdje i da eka patuljke. Doao sam prije ponoi jer ne vjerujem da se osjea ugodno ovdje na bedemu. Neu ti nita uiniti, ne boj se. Sve to elim, to je da postanemo prijatelji. I ja ne elim nita drugo s mukom je pro-govorio Jelen. To mi je drago. To mi je neobino drago. Do zore e biti moj gost. Hvala izgovorio je opet Jelen. Patuljak je priao jo blie i rekao: Meni je ime Sunan. A tebi? Jelen. Vi ste sad, ini mi se, zaueni. Sunan? Je li to Sunan iz Zaboravljene Zemlje, brat male Pahuljice? Da. To je bio on. Kako je dospio u staru tvravu? Budite jo malo strpljivi. Doznaete sve, jer prije toga treba da se vratimo na more, tamo gdje smo ostavili Sunana i Pahuljicu.

SREA KOJA NIJE DUGO TRAJALA Ako ste zaboravili, sjetite se: galebovi su pronali Sunana daleko na moru, daleko od olujnog zamka. Kuda je sve lutao, koliko je morskih milja prebrodio?!

Kad biste i njega pitali, vjerujem da vam ne bi umio objasniti. Moda bi jednostavno rekao: Traio sam olujni zamak, i to je sve. Traio sam ga svuda gdje sam se nadao da u ga nai. I zaista bilo je tako. Sunan nije brojao dane i mjesece, nije znao koji uporednik presjeca, koja ga morska struja nosi. Uostalom, on nije ni imao kartu, nije uio zemljopis i bilo mu je svejedno gdje se nalazi. A da je ba i prouavao sve karte svijeta, da je poznavao nautiku, zar bi mu to mnogo koristilo? Ni u jednoj karti nije ucrtan olujni zamak. I samo upornost mogla ga je dovesti tamo. Upornost! Kad je prolo toliko vremena od polaska iz Zabpravljene Zemlje, niko vie Sunanu ne bi mogao prebaciti da nije bio uporan. Ali zar i on nije bio iv stvor? Zar ga nisu muile sumnje, zar nije pomiljao da se odrekne traganja i da se vrati u Zaboravljenu Zemlju? Treba biti iskren pomiljao je. Ponekad je bio potpuno uvjeren da nikad nee nai olujni zamak, ni svoju sestru Pahuljicu. U takvim asovima postajao je najnesreniji patuljak na svijetu. Postajao je slab i ravnoduan, putao je da ga morske struje nose kud bilo. Moemo li mu zamjeriti zbog toga? Ja kaem ne. A vi, koji sad kao i ja poznajete Sunana, stavite ruku na srce, razmislite malo i siguran sam da neete pogrijeiti u odgovoru. Ko od vas moe tvrditi da ga nikad nije napustilo strpljenje?

Sjetite se koliko ste samo puta odbacivali svesku kad niste mogli da rijeite najobiniji matematiki zadatak. I koliko ste puta zakljuivali da napustite kolu i da odete negdje gdje nema profesora matematike. Sunanov zadatak je, priznaete, bio tei od svih vaih zadataka. Vi ste, konano, uvijek imali mogunost da pitate, niste se mnogo ustruavali ni da prepiete iz tue sveske gotova rjeenja, a Sunanu su sve takve mogunosti bile uskraene. On je bio sam. Kad mu je bivalo najtee, Sunan se sjeao zakletve koju je dao kovau, Pahuljice, koja negdje plae za izgubljenom slobodom, i onda bi opet govorio sam sebi: Naprijed! Ti ne smije klonuti. Da se zabavi i utjei, pjevao je esto pjesmu o Zaboravljenoj Zemlji. Negdje postoji zemlja ne pitajte gdje! U suncu i magli, u zagrljaju vjetrova kraj mora ispod zv'jezda -nai je niko nee. Negdje je postojala njegova zemlja, u koju se trebalo vratiti. Ali negdje je ivjela Pahuljica, bez koje se nije mogao vratiti. Zvijezde su jo uvijek utjele kad bi ih pitao: Kaite mi gdje se nalazi olujni zamak! Kakve su zemlje ostajale iza njegovih lea, kakve su bile ispred njega? Ko bi to znao. Galebovi su ga zatekli na puini, usred okeana, gdje ni ribe rado nisu zalazile.

Jesi li ti Sunan iz Zaboravljene Zemlje? pitali su ga galebovi. Ja sam! Ako ste i vi iz Zaboravljene Zemlje, kaite mi kud putujete? Nismo iz Zaboravljene Zemlje. Letjeli smo po svim morima da naemo tebe. Sunan se zaudio: Mene? Da, tebe! Trae te galebovi svih obala. Trae da ti kau: tvoja sestra Pahuljica ivi u olujnom zamku. Ali ja ne znam gdje se nalazi taj prokleti zamak. Ko moe da me odvede tamo? Mi emo te odvesti. Mi smo i doletjeli da te odvedemo tamo. Konano! uzviknuo je Sunan konano u nai Pahuljicu. Da li je ikad iko bio sreniji od njega? Ko bi mogao opisati njegovu radost, rei ta je osjeao tog asa! Galebovi su bili jedini svjedoci, ali oni, sigurno, nisu.ni primijetili ono to bi drugi primjetili. Oni su bili zadovoljni to su pronali Sunana i rekli su mu: Daleko je olujni zamak, veoma daleko odavde. Trebala bi ti itava godina, moda vie da stigne tamo. Ali mi emo vui tvoj un. Sunan nije raunao na takvu pomo. Hvala vam, galebovi rekao je. Ali je ne znam zbog ega sve to inite. Mi poznajemo tvoju sestru Pahuljicu. Mi smo joj se zakleli da emo te nai i dovesti u olujni zamak.

Sunan nije imao vie ta da kae. Privrstio je konope za pramen maloga una i pustio da ga galebovi vuku. Galebovi su opet poletjeli. Tako brzo nikad nije plovio nijedan un. Nisu mu smetali ni talasi ni morske struje. A ipak je Sunanu trebalo deset dana i deset noi da stigne do olujnog zamka. Kad su se pribliili, galebovi su mu rekli: Moramo biti oprezni jer vjetrovi uvaju Pahuljicu. U zamak se moe ui samo oko ponoi, kad oni pospu. Boriu se s vjetrovima rekao je Sunan. Ali vjetrovi e odnijeti Pahuljicu i nikad je vie nee nai odgovorili su galebovi. Sunan je razmislio i pristao da saeka pono. Biu oprezan rekao je. Ovu priliku ne, ne smijem proigrati. A kako bi rado poao tog istog asa! Pahuljica je bila obavijetena o Sunanovom dolasku. Da je mogla, da nije bila bolesna, izala bi na obalu, tamo gdje su padali umorni galebovi, ukrcala se u mali Sunanov un i odjedrila bi s njim preko mora u Zaboravljenu Zemiju. Ali ta kad nije mogla? Ona je bila nestrpljiva. Sunan je bio nestrpljiv. Tek u pono mali un je pristao uz obalu. Vjetrovi su spavali tvrdim snom i nisu opazili Sunana kad je uao u zamak, kad su ga galebovi odveli tamo gdje je leala Pahuljica. Brate! uzviknula je Pahuljica kad je vidjela Sunana. Sestro! uzviknuo je Sunan. To je bilo sve to su izgovorili jer je mala Pahuljica tada

izgubila svijest. Sunan nije smio mnogo da eka, nije smio da oklijeva. Uzeo je Pahuljicu u naruje i ponio do una na obali. Galebovi su urno prihvatili konope i pojurili kroz no prema sjeveru. Sve je dobro prolo. Vjetrovi nisu nita opazili, nisu poli u potjeru. U zoru, tek u zoru, mala Pahuljica je otvorila oi. I vidjela je: iznad nje u prostoru plavog neba jure stotine bijelih galebova.

Sanjam li ja to? progovorila je ona. Ne odgovorio je Sunan. Ti si slobodna, ti putuje u Zaboravljenu Zemlju. Jesmo li daleko od olujnog zamka?

Daleko smo, ne mora da se boji. Pahuljica nije odgovorila odmah. Niz njene blijede obraze potekie su suze, tople i krupne. Zato plae? pitao je Sunan. Sad je sve prolo, sad moe biti vesela. Ja neu stii u Zaboravljenu Zemlju. Osjeam da mi se blii kraj. Ne govori tako. Ti si samo umorna, to e brzo proi. Nee proi. Znam dobro da nee proi i zato te moliim da zaustavi un i da me iskrca na obalu koja lii na Zaboravljenu Zemlju. Hou da jo jednom vidim izlazak sunca, da se oprostim s njim. Sunan je zaustavio un. Odabrao je mjesto na pustoj obali i iznio malu Pahuljicu na visoku hrid ispod koje su jurili pjenuavi talasi. Na obalu su se spustili bijeli galebovi, zaueni i uznemireni. Pahuljica je oivjela, sjela na kamen i naslonjena na Sunana posmatrala kako se puinom igraju talasi, kako se na istoku raa sunce. Dobro je! rekla je sad mi je dobro. Sunan se obradovao, a Pahuljica je upitala: Je li se sruila naa koraljna kuica? - Ne znam. Ali mislim da nije. I ja mislim. A jednom sam ipak sanjala da se sruila. Ako se sruila, napraviemo drugu. Pomoi e nam galebovi i ribe, pomoi e nam svi patuljci koji ive u Zaboravljenoj Zemlji. Znam da e pomoi. Kad se vrati tamo, pozdravi sve u moje ime: patuljke i galebove, ribe i ptice.

Ti e sama da ih pozdravi. Neu stii. Ali ja sam ipak zadovoljna to sam doekala da vidim bar tebe. Iz mora je isplovilo sunce, veliko i crveno. Donosilo je radost zemlji i vodi, prosulo zlatni sjaj po obali na kojoj su poslednji put sjedjeli zajedno Sunan i Pahuljica. Zaista posljednji put. Mala djevojka je umrla onog asa kad se rodilo sunce, tiho, bez rijei. Vi, djeaci, sigurno jo ne vjerujete da se to moglo dogoditi. Ni Sunan nije odmah povjerovao. Mislio je da je Pahuljica izgubila svijest i dugo pokuavao da je dozove. Bilo je uzalud! Pahuljica nije ula njegovo dozivanje. Ona vie nikad nita nee uti. Sunanu je moralo postati jasno da je Pahuljica zaista umrla i da nikad nee stii u Zaboravljenu Zemlju. More je ve plakalo. Galebovi su plakali. Sunan je poeo da plae. Plakao je do podne, a onda je ustao i poeo da kopa grob navrh morske hridi vatrenim maem iz Zaboravljene Zemlje. ta je drugo i mogao da uini? Kad god bi udario maem o kamen, prosipale su se po obali vatrene zvijezde, prolamao se zviduk kao da su se u zraku, u nemilosrdnoj bici, vjetrovi sudarali. Pod otricom maa kamen nije bio tvrd. Mali grob maloj Pahuljici nije bilo teko iskopati. Galebovi su se podigli sa stijena. Ribe su izale iz dubina na puinu.

More je prestalo da umi. Pahuljicu su sahranili u tiini punoj tuge na nepoznatoj i bezimenoj obali. Kad se na vrhu stijene podigla humka, galebovi su rekli. Mi emo joj podii spomenik najljepi na svijetu! Poletjeli su odmah na sve strane, poeli da donose srebrne koljke i crvene koralje, da ih vezuju i slau. Do noi je sve bilo gotovo. Na vrhu hridi, iznad glave male Pahuljice, galebovi su podigli spomenik koji je danju bljetao kao purpur, nou prosipao srebrn sjaj kao mjesec. Takav spomenik nigdje nije podignut dotada. Takav spomenik nije podignut nikom. Dugo se nije znalo iji je. Ali i pored toga, kad god su prolazili pored bezimene hridi, mornari su izlazili na palubu i skidali kape, uvjereni da je spomenik podignut nekom kome treba odati poast. A galebovi su odluili da odravaju strau nad grobom i dolijetali svakog jutra i svake veeri da se smjenjuju. I otada nepoznata obala nije bila nikad sasvim pusta. Pahuljica nije ostala sama.

KUDA E GA ODVESTI DALEKI PUTEVI Sunanu je bilo najtee. Da ga je neko sluajno sreo, neko ko ga je ranije vidio, teko da bi ga mogao prepoznati. Tuga mu je ugasila sjaj u oima, izbrazdala lice dubokim borama, na njegovim se usnama nije pojavljivao osmijeh. Lutao je obalom, usamljen kao pustinjak, odlazio daleko i opet

se vraao: morskoj hridi, grobu male Pahuljice. Galebovi su pokuavali da ga utjee, nudili su mu svoju pomo. Odvui emo tvoj un u Zaboravljenu Zemlju govorili su mu. Nee proi ni deset sunevih raanja, a ti e biti tamo. Ne mogu da se vratim u Zaboravljenu Zemlju odgovarao im je Sunan. Ne mogu da se vratim bez Pahuljice. Ali vjeno nije mogao ostati ni na nepoznatoj obali meu galebovima. I jednom, kad su se galebovi smjenjivali na strai, kad je nad obalom vladala mrtva tiina, popeo se na hrid i rekao: Pahuljice, ja odlazim! Ne znam kuda, ali ovdje vie ne mogu da ostanem. Tuga bi me ubila, razum bi mi se pomutio. Ako ikad doem u Zaboravljenu Zemlju, pozdraviu sve u tvoje ime. Galebovi su ga sluali i plakali. Ribe koje su tog jutra isplovile na morsku puinu da doekaju raanje sunca nisu zapjevale. Sunan nije govorio dugo. Nije mogao da govori. urno, kao da bjei, spustio se sa stijene i obratio se galebovima: Vi, prijatelji, to obilazite sva mora, vi ete moda stii i u Zaboravljenu Zemlju. Ako stignete, kaite svima da je Pahuljica mrtva. Tako se oprostio. Tako je krenuo od obale u irok, nepoznat svijet. Bilo mu je svejedno kuda, na koju stranu e ga putevi odvesti. Moda bi uinio pametnije da se ipak vratio u svoju zemlju. Ali ko bi to mogao pouzdano tvrditi i zato je, mislim, bolje da i ne pokuavamo donositi bilo kakav sud. Pustimo ga da luta i to je sve.

Sunan je zaista lutao dugo i besciljno. Ne jedan dan, ne godinu. Lutao je godinama, proao mnoge zemlje i niko osim zvijezda nije mogao da prati njegov put. Koliko je zapreka savladao? Koliko je puta morao da potegne svoj vatreni ma na drumovima i u planinama gdje su vladali zakoni jaega. U planinama se osjeao najbolje. One su ga mamile neodoljivom snagom ljepote, one su ga podsjeale na Zaboravljenu Zemlju. Planine nikad nisu bile sasvim puste. Uvijek je po njima neko gazio divlja zvijer ili lovac, uvijek se mogao uti glas nepoznate ptice. U razdanje su na granama borova pjevali tetrebovi, dugo i zavodniki. Zaboravljali su na opasnost, na sve osim pjesme, koja se topila u dubravama, u klancima, gdje nije dopirao ni sunev zrak. Po oroenim planinskim livadama pasle su i igrale se koute, uvali strau dugorogi jeleni, a u isto vrijeme, negdje u estarima, zavijali su gladni kurjaci. U svakoj planini Sunan je nailazio na nove stanovnike. Uspavljivao ga je romor lia slian plau. Budile su ga pjesmom mnogobrojne ptice, umivao se rosom sa divljeg cvijeta. Gazio je brze rijeke, penjao se na planinske vrhove, u carstva surih orlova, tamo gdje nisu zalazile ni ptice ni zvjeri. Orlovi nisu bili gostoljubivi, ali Sunanu nije trebalo mnogo da ih zaplai. Potegao bi svoj ma, i to je dovoljno bilo.

Jednom je navrh nepoznate planine naiao na velikog ranjenog orla. Orao je ve bio na izmaku snage, umirao od gladi i ei i da bi se to prije oslobodio muka, poeo je da moli Sunana: Ubij me! Uinie mi veliku uslugu. Ali Sunan ga nije posluao. Nahranio ga je i napojio, naao ljekovite trave i poeo da mu lijei ranu. Orao se brzo oporavljao i kad je prvi put razmahnuo krilima, rekao je: Sad sam opet snaan, sad mogu da ti se oduim. Ne traim nita od tebe odgovorio je Sunan.

Slobodan si i leti kud hoe. Ako je tako, poi u s tobom. Neu ti smetati, a ko zna nee li ti moja pomo ipak jednom biti potrebna. Ne vjerujem da e mi tvoja pomo zatrebati. Ali poi sa mnom jer mi smetati nee. Poli su zajedno, postali su za kratko vrijeme veliki prijatelji i Sunan se nikad nije pokajao to nije odbio orla. Imao je s kim da se porazgovara, da se posavjetuje. A neposredno poslije toga zbili su se dogaaji koji su prekinuli Sunanov put lutalice. Vi, djeaci, koji ste kao i ja oaloeni smru male Pahuljice, Vi sad sigurno mislite da se i Sunanu dogodila nesrea. Ne, nemojte strahovati! Dogodilo se neto drugo. Dogodilo se da je Sunan, prolazei planinom, iznenada uo pla. Zastao je, pomislio u prvi mah da se prevario. Ali ne neko je zaista plakao. Pourio je ispod borovih kronji da se uvjeri i vidio je: na poljani posutoj cvijeem sjedela je djevojica i plakala, tako glasno, tako tuno kao da je nekog sahranjivala. Kad je priao blie, Sunan se jo vie zaudio: mala djevojka je liila na Pahuljicu, imala dugu kosu, krupne oi koje su se napunile strahom kad je na poljani ugledala nepoznatog patuljka. Ne boj se! rekao joj je Sunan. Neu ti uiniti nita. Mala djevojka je podigla glavu, ali nije odgovorila. Kako ti je ime? upitao je Sunan. Zato sjedi na ovoj poljani i plae? Zovu me Zvjezdana. A ti ako nisi prijatelj patuljaka iz bijelog dvorca, ako im ne dolazi u goste, vrati se.

Nikad nisam uo za bijeli dvorac. Onda bjei! Bjei to prije dok te nisu opazili, jer e te zatvoriti u tamnicu, tamo gdje ne dopire ni sunev zrak ni glas. Sunan se nasmijao. Prvi put nakon dugo vremena, prvi put nakon smrti male Pahuljice. Zar da pobjegne on, koji je savladao tolike zapreke, zar da bjei dok nosi vatreni ma iz Zaboravljene Zemlje? I upitao je: O kakvom dvoru govori? Ko ivi tamo? Patuljci koji nose maeve otre kao munje. A ti ne ivi tamo? Ne. Ja sam iz pokorenog plemena patuljaka sa Mjeseevih Poljana, ja sam rob. Rob! zaudio se jo vie Sunan. I zato plae? I ti bi sigurno plakao da si na mome mjestu. Volio bih da ujem sve o tvom plemenu, o patuljcima iz bjelog dvorca. Ti nam ne moe pomoi. Uzalud gubi vrijeme i ako me ne poslua i ne ode, i sam e postati rob. Neu nikud otii dok ne zavirim u dvorac o kome govori. Zvjezdana nije mogla da vjeruje: zar postoji neko ko se ne boji patuljaka iz bijelog dvorca? Sunan je bio znatieljan. Znam da ste i vi znatieljni, ali me nemojte prekidati pitanjima. Nekad su na Mjeseevim Poljanama, u krilu planine, ivjeli patuljci koji su bili slobodni kao ptice, bezbrini kao leptirovi. Nisu znali za nevolje, za glad nisu mislili da e ikad biti

drugaije. Ali varali su se. Doao je dan kad se sve promijenilo. Doli su iznenada na Mjeseeve Poljane drugi patuljci, koji nisu bili miroljubivi, koji su nosili bljetave maeve i otre strijele. Mi emo vladati na Mjeseevim Poljanama rekli su oni. A vi, koji ivite ovdje, moraete da nas sluate. Patuljci s Mjeseevih Poljana nisu bili ratnici, ali ih niko nije mogao nazvati kukavicama. Pokuali su da se odupru, zametnuli su bitku koja nije dugo trajala. Brzo su se polomili njihovi drveni maevi, brzo su bili savladani. Mnogi su pali, a meu njima i

Zvjezdanin otac, poglavica plemena. A oni koji su ostali morali su da se odreknu bezbrinog i slobodnog ivota na Mjeseevim Poljanama. Poglavica pobjednikog plemena je naredio da mu se na otroj kosi sagradi dvorac od kamena bijelog kao snijeg. Patuljci s Mjeseevih Poljana su poeli da rade. Danju i nou su kopali zemlju, danju i nou su stajali u vodi i vadili kamen iz korita rijeke. Padali su od umora i gladi. Zaboravili su na radost, na pjesmu. Ali kameni dvorac je rastao. Koliko su ga godina gradili? Moda pet, moda deset, moda mnogo vie. Niko nije zapisivao vrijeme. Kad je zavren, dvorac je bio bjelji od snijega, ljepi od sna. Na otrim vrhovima tornjeva bljetali su dragulji, ogledale se u njima zvijezde i sakupljali sunevi zraci, koji su se zatim rasipali po kronjama borova i bojili ih udnim bojama. Dvorac je bio gotov. Ali patuljcima s Mjeseevih Poljana nije postalo bolje. Radili su dalje za svoje gospodare, bez prestanka, bez hade da e se na Mjeseeve Poljane vratiti stari ivot. To je sve. To je malo, jer ko bi mogao opisati sve to se dogaalo na Mjeseevim Poljanama! Zato je Zvjezdana plakala? Tog jutra su patuljci iz bijela dvorca naredili da se u planini pronae cvijee mudrosti, da se donese poglavici, koji eli da od njega napravi pie. Gdje e pronai takvo cvijee to niko nije ni pitao patuljke s Mjeseevih Poljana. Poli su svi, pola je i Zvjezdana, i plaui je traila cvijee mudrosti sve dok nije naiao Sunan. A nije ga,

razumije se, nala, jer nije znala ni kako izgleda to cvijee. Pitala je i Sunana: Reci mi gdje da naem to prokleto cvijee. Nernoj ga vie traiti. I odgovori mi: ima li u tvom plemenu ijedan patuljak koji bi bio spreman da poe sa mnom u taj bijeli dvorac? Tamo se ne ulazi tako lako. Tamo je kapija stalno zatvorena i na bedemima stoje straari. Ja u ipak pokuati da uem. Ubie te. Nama e ivot postati jo gori. Ne vjerujem da vam moe biti gore nego to je sad. A ko si ti? upitala je naglo Zvjezdana. Odakle dolazi? Ja sam Sunan iz Zaboravljene Zemlje. Zvjezdana se toliko zaudila da je jedva progovorila: Sunan? Jesam li dobro ula? Zato se toldko udi? Zar je moje ime toliko neobino? Za Sunana su uli svi patuljci. Sada se Sunan zaudio. Zar je zaista mogue da je glas o njemu prodro ak i u ove daleke planine gdje stiu samo ptice? A ptice su, to Sunan nije znao, i prenosile priu, a patuljci su stvarali legende o njemu, o njegovom stranom mau. Znali su da Sunan luta i ekali su da se pojavi i na Mjeseevim Poljanama. Ako Sunan ne doe, ako nam on ne pomogne, nikad vie neemo postati slobodni. I eto stigao je. Zvjezdana je odjednom postala vesela i rekla: Patuljci e se obradovati kao djeca kada te vide. Povela ga je u naselje pod borovim kronjama, gdje su u

kolibicama, napravljenim od zemlje, lia i paprati, ivjeli patuljci. Glas o Sunanovom dolasku se brzo rairio. Patuljci su dojurili sa svih strana da vide i pozdrave Sunana. Bili su radosni, postali su odjednom sigurni. Kao da bijeli dvorac nije vie ni postojao. Pomozi nam poeli su sa svih strana da mole Sunana. Povedi nas da unitimo bijeli dvorac, da unitimo svoju nesreu. Dobro pristao je Sunan. Spremite se. U malom naselju pod borovima zapoele su uurbano ratne pripreme: izvueni su iz starih skrovita drveni maevi, zaotreni kameni vrhovi strijela. ekala se samo no i kad su nad planinom zaiskrile zvijezde, patuljci su se sakupili: Vodi nas, Sunane! U tiini, opkolili su sa svih Strana dvorac, a Sunan je poao ravno na kapiju. Iza, njega preko travne poljane privlaili su se patuljci spremni da svakog aska zaspu bedeme strijelama. Zaustavio ih je otar povik straara: Ko ide? Odgovorio je Sunan: Ide Sunan iz Zaboravljene Zemlje. Otvarajte kapiju, hou da vidim vaeg poglavicu. U noi se kapija nikom ne otvara. Odlazi to prije ili e upamtiti gdje si doao. Sunan se razljutio. Potegao je ma i tog asa su se kao i uvijek prosule vatrene zvijezde, zabrujala je planina. Popadali su na zemlju patuljci s Mjeseevih Poljana, popadali su straari na bedemima. Zaas je pod otricbm maa prsnula kamena kapija put u dvorac je postao slobodan.

Sunan je uao prvi. Zaueni i ohrabreni, pojurili su za njim patuljci s Mjeseevih Poljana. Oni u dvorcu nisu jo uspjeli ni da se snau, a bitka je bila zavrena. Ko nije pao, pobjegao je, i kroz dvorac su samo odjekivali uzvici: Pobjeda! Pobjeda! Dugo je trebalo da se patuljci smire ... Dugo im se inilo da ipak nije sve gotovo. Te iste noi oni su rekli Sunanu: Primi najveu ast koju ti moemo ukazati. Budi poglavica naeg plemena! Sunan nije ni oekivao ni bio spreman na takvu ponudu. Dotad nikad nije ni pomiljao da se negdje zaustavi, pa je odgovorio patuljcima: Pustite me do zore da razmislim, jer kau da je dan pametniji od noi. ekaemo! obradovali su se patuljci. I stotinu zora emo ekati ako ustreba. itavu tu no niko nije spavao. U bijelom dvorcu se slavila pobjeda, igralo se i sviralo tako buno da se zaudio i sam mjesec kad je oko ponoi zavirio u planinu. Sunan je mogao biti zadovoljan. Ali nije bio veseo. Pa ipak, kad je planula zora, pozvao je sve patuljke s Mjeseevin Poljana i rekao im je: Odluio sam da prihvatim vau ponudu. Ura! poviikali su u jedan glas patuljci. Sunan e ostati s nama, Sunan e biti na poglavica. Ali Sunan je imao jo neto da kae i nastavio je: Ne znam koliko u ostati s vama. Moda mjesec, moda

godinu. Nemojte traiti nikakvo obeanje jer u morati da se vratim u Zaboravljenu Zemlju. I mi emo s tobom. Ii emo i na kraj svijeta ako bude trebalo. Tako je Sunan ostao u bijelom dvorcu na Mjeseevim Poljanama. Vi moete da zapitate: Zato je pristao da bude poglavica? Ni on vam, siguran sam, ne bi umio to sasvim objasniti. itavu se no kolebao. itavu je no razmiljao o sebi, o svojoj neobinoj sudbini. Zato da sam lutam svijetom? zakljuio je na kraju. Moda u meu patuljcima lake zaboraviti ono to se dogodilo. Na Mjeseevim Poljanama je bilo zaista lijepo. Ali Sunanov mir nije dugo trajao. Zemlja ispod bijelog dvorca poela je odjednom da podrhtava, popucali su kameni zidovi. Potres se ponovio nekoliko puta i patuljci su morali da se povuku daleko u umu. Dobro su uinili jer kad su se ponovo povratili, vidjeli su da je bijeli dvorac potpuno sruen, da su na sve strane po Mjeseevim Poljanama ostale ogromne provalije. ta sad da radimo ? pitali su Sunana. Potraiemo drugo mjesto. Svijet je velik, ne moramo da ivimo ovdje. Patuljci su nerado naputali svoj kraj, oni bi sigurno i poslije potresa ostali na Mjeseevim Poljanama, ali nisu htjeli da se suprotstave Sunanu. Na kosi meu borovima ostale su iza njih ruevine bijeloga dvorca. U njega su se vjerovatno naselile divlje zvijeri, a ko zna nije li ga jednom potpuno unitio novi potres! Konano, to je

svejedno, jer se patuljci nisu vie nikad povratili na Mjeseeve Poljane. Oni su itavo jedno proljee, ljeto i jesen lutali planinama. Kad su poeli da padaju mrazovi, kad se nad planine nadvio dah ledene zime, stigli su do stare tvrave na brdu i odluili da tu ostanu dok ne okopne snjegovi. A ostali su mnogo due itav niz godina, jer su se u tvravi osjeali dobro, jer su bili uvijek zatieni i od vremenskih nepogoda i od neprijatelja.

U PODZEMLJU TVRAVE uli ste sad kako je Sunan dospio do stare tvrave, a uli ste i kako je iznenadio Jelena na bedemu. Malo pleme patuljaka s Mjeseevih Poljana postalo je pod Sunanovim vostvom snano i sreno. I Sunan se meu njima osjeao sve bolje, vie nije pomiljao da ih napusti i da nastavi ivot kao vitez lutalica. Ali ve due vremena on je sve ee pomiljao na povratak u Zaboravljenu Zemlju. Upravo pred Jelenovu posjetu donio je konanu odluku: da krene do najbliih morskih obala, a odatle morem u Zaboravljenu Zemlju. Raunao je na pomo bijelih galebova, na staro prijateljstvo i nadao se da njegova plovidba nee dugo trajati. itavo pleme je pristalo da poe sa njim i u tvravi su vrene ve posljednje pripreme za veliki put. Jelen je dospio na bedem u jeku tih priprema i da je doao kasnije, ne bi zatekao patuljke. Da je doao ranije, ko zna bi li se Sunan uopte pojavio. Prije ne bi nego bi. Tih dana on je bio veseo nije se vie bojao da e otkrivanje tajne tvravskog podzemlja ugroziti opstanak patuljaka i isamo tome Jelen moe da zahvali to njegovo ekanje nije bilo

uzaludno.

uli ste ve kako je Sunan pozvao Jelena u goste, ali ne znate jo kud ga je poveo. Mislim, ipak, da moete pretpostaviti. Kuda bi ga poveo ako ne u podzemlje tvrave, u ono isto podzemlje o kome su toliko sanjali djeaci iz sela i u koje niko osim patuljaka nije mogao zaviriti! Spustili su se stepenicama u dubinu, proli kroz mnogobrojne zamrene hodnike do velike hale, u kojoj su se zabavljali mnogobrojni patuljci. Kad se Sunan pojavio na vratima, u sali se stiao agor i svi patuljci, koliko ih je bilo, ljubopitljivo su se zagledali u djeaka. Doveo sam gosta rekao je Sunan i pokazao rukom na Jelena. Nadam se da vam nee smetati. Ako si ga ti doveo, nee nam smetati javili su se najblii patuljci. Dobro nam doao! Samo jedan patuljak, koji je stajao blizu vrata, nije izgleda dijelio miljenje ostalih. Ko je taj djeak? upitao je. Ne znam mnogo o njemu odgovorio je Sunan. elio je da se upozna s patuljcima i sad se, eto, nalazi ovdje. Da sam. bio na tvome mjestu, ne bih ga doveo. Zato? Zato to nisam siguran da e umjeti cijeniti gostoprimstvo koje mu je ukazano.

A ja sam siguran u to i ba zato sam ga i doveo. Dobro kad je tako zakljuio je patuljak i udaljio se, iako se jasno vidjelo da nije zadovoljan. Na Ljutica je suvie nepovjerljiv objasnio je Sunan djeaku. Malo je nadmen, voli da stavlja primjedbe, da se njegova rije svuda uje. Ali to ne treba da te zbunjuje, osjeaj se slobodno kao kod svoje kue. Sunan je pozvao Jelena da sjedne. U sali je ponovo postalo buno, odnekud se pojavila Zvjezdana i upitala Jelena: Kako se osjea meu patuljcima? Nisam ni sanjao da u se ovako osjeati. Drago mi je da si zadovoljan nasmijala se Zvjezdana. I nadam se da e jo koji put da nas posjeti. Ne znam jer to ne zavisi od mene. Ako ti eli, onda je sve u redu rekao je Sunan. Istina, mi uskoro odlazimo, ali to nita ne smeta. Kad drugi put doe, poveu te u planinu, jahae na jelenu, vidjee jezero crvene boje i ptice zlatnih kljunova kakve nijedan djeak iz tvoga sela nije vidio. Divno uskliknuo je Jelen. Mogu li povesti i svoje prijatelje? Moe pristao je Sunan. Bie mi drago da se i s njima upoznam. Hvala rekao je Jelen. Ne mogu ni da zamislim koliko e ih to obradovati. On ih je ve video: kako jau kroz planinu, kako jure obalama tajanstvenog jezera. A Sunan, koji je elio da to bolje zabavi gosta, zamolio je Zvjezdanu: Donesi svoju harfu, zapjevaj nam pjesmu o

Zaboravljenoj Zemlji. Zvjezdana je brzo donijela harfu. Kad su njeni prsti preli po icama i odjeknuli prvi zvuci, u sali je zavladala tiina. A kad je poela da pjeva, inilo se da nijedan patuljak ak i ne die. Pjevala je o Zaboravljenoj Zemlji, o morima i galebovima, o zlatnim ribama, pjevala glasom istim kao kap vode, toplim kao sunev zrak. I inilo se da negdje blizu, sasvim blizu, ume talasi, da prolaze vjetrovi, da kliku galebovi. Kao i uvijek kad bi Zvjezdana pjevala, Sunanove oi su postale tune, punile se suzama i enjom za dragom, dalekom zemljom. A patuljci su, im je zamukao Zvjezdanin glas, povikali: Pjevaj o maloj Pahuljici! Pjevaj o vjetrovima i olujnom zamku. Samo jedan meu njima je utio. Bio je to Ljutica, onaj isti koji je nepovjerljivo doekao Jelena. Da mu je neko paljivo zagledao u oi, lako bi zakljuio da ne misli nita dobro, da neto sprema. Vi moete da pitate: Zato je Ljutica bio takav? Neko bi odgovorio: Moda nije volio pjesmu. Ali takav odgovor ne bi bio taan. Razlozi su bili daleko dublji i uzrok za njegovo dranje treba potraiti na drugoj strani. uli ste ve da je bio uobraen, ali ta bi se osobina mogla podnijeti da nisu postojale druge, jo gore. Ljutica je bio sujetan i nije nikako mogao da shvati zato patuljci toliko vole Sunana, zato se o njegovoj zemlji i njegovim podvizima pjevaju i priaju prie. I govorio je sam sebi:

Zar je on pametniji i hrabriji od tebe? Zar ti ne bi mogao biti poglavica plemena kao i on? Zavist se u njemu lagano pretvarala u mrnju i u njegovoj glavi sazrijevao je plan da smakne Sunana i zauzme mjesto poglavice. Samo ni sam sebi nije mogao da odgovori na pitanje: kako. Patuljci su bili odani Sunanu. Nije imao na koga da se osloni i nije mu ostalo nita drugo nego da eka i da se tjei: Doi e moj as govorio je. Treba biti strpljiv i oprezan. Kad su patuljci donijeli odluku da krenu sa Sunanom u Zaboravljenu Zemlju, Ljutica je zakljuio: Ako ih Sunan odvede iz tvrave, moji su planovi zauvijek propali. A tako je zaista i bilo. Pa ta je uradio da sprijei odlazak? Nemojte sad da pitate. To je itavo poglavlje prie i ispriau vam kad doe vrijeme. A dotle da vidimo kako se zavrila no u tvravi jer su bijeli odsjaji na istoku ve nagovjetavali skoro svitanje. Kad je Zvjezdana prestala da pjeva, u sali je jo dugo vladala tiina, a Jelen nije mogao da ne kae: Nikad nisam uo ovakvu pjesmu. I nikad je neu zaboraviti. Zvjezdana pjeva kao slavuj odgovorio je Sunan i odmah nastavio: Mogli bismo je zamoliti da jo pjeva, ali vrijeme je da se razilazimo. Kad osvane drugi dan, doi opet u tvravu, dovedi svoje prijatelje. Ja u vas ekati i povesti u planinu. Patuljci su ve poeli da naputaju salu. Zvjezdana je odnijela svoju zlatnu harfu. Sunan je izveo djeaka na bedem tvrave, iz-

nad koje su ve poinjale da se trnu zvijezde. Dovienja izgovorio je Sunan urei nazad u podzemlje. Nemoj zaboraviti da doe. Da li je jo ita kazao, Jelen se kasnije nikad nije mogao sjetiti. udan umor mu je sklopio oi, zaspao je na bedemu i spavao bi ko zna koliko da ga nije probudilo dozivanje djeaka, koji su skupa sa suncem stigli u tvravu. Kad je otvorio oi i pogledao unaokolo, prva misao mu je bila. Jesam li zaista proveo no s patuljcima ili sam sve samo sanjao?" Kolebao se, i da se tog asa naao pored njega neko ko bi tvrdio da nije proveo no s patuljcima, on bi se jo vie zbunio. Ali pored njega nije bilo nikog, a djeaci su pod zidinama postali uznemireni i nisu mu dozvoliti da dugo razmilja. Morao je da ih smiri da im se javi: iv sam, zato toliko viete? Djeaci su se obradovali i ne ekajui da se Jelen spusti s bedema, poeli su zapitkivati: A patuljci? Jesi li ih vidio? Jesi li ijednog zarobio? Nemojte biti toliko nestrpljivi odgovorio im je on. Priekajte bar da se spustim na zemlju. Djeaci su ekali, ali nisu postali manje znatieljni i tek to je Jelen dotakao nogom zemlju, opkolili su ga sa svih strana i zaokupili pitanjima o patuljcima. Morao je opet da ih smiruje: Ako budete svi govorili, neu vam nita priati. Pa dobro sloili su se brzo djeaci. Mi emo utjeti kao ribe, samo priaj.

Jelen ih je pozvao da sjednu. I razumije se, poeo da pria sve od poetka, od onog asa kad je ostao sam na vrhu tvrave. Priao je uvjerljivo i vie nije sumnjao da je susret s patuljcima mogao biti san. Ali su posumnjali neki djeaci i odmah izrazili svoju sumnju. Lijepa pria rekli su. Ali ko moe potvrditi da je nisi izmislio? Vi mi ne vjerujete? zaudio se Jelen. Ti si obeao da e zarobiti jednog patuljka. Obeao sam. Ali ni ja nisam znao da e me primiti kao prijatelja. Zato nisi donio luk i strijele kojim se obaraju zvijezde? Jelen se zbunio. Kako se nije sjetio da zatrai od Sunana jedan takav luk? Ili bar samo jednu strijelu. Sunan ga ne bi odbio i sad djeaci ne bi sumnjali u njegovu priu. Pa ta da radi kad se nije sjetio? Uvjeriu one koji mi ne vjeruju izjavio je uvrijeenim glasom. Neka se sutra u zoru nau na ovom istom mjestu, pa nek onda kau da sam lagao. Doi emo izjavili su spremno svi djeaci. Doi emo da vidimo te tvoje patuljke. A sad moemo da se vratimo u selo zakljuio je Jelen i ustao. I neka sve ovo to sam priao ostane tajna. On nije bio nimalo zadovoljan nepovjerljivim dranjem djeaka. Dao bi mnogo da se sastanak sa Sunanom mogao odrati jo u toku istog dana, dao bi jo vie da je u rukama imao bilo kakav dokaz o boravku meu patuljcima. Ali ta je sad mogao da radi osim da strpljivo saeka sljedee jutro.

LJUTICA VIE NE MIRUJE Kad ste me pitali ta je uradio Ljutica da sprijei odlazak patuljaka u Zaboravljenu Zemlju, zamolio sam vas da malo priekate na odgovor. ekali ste strpljivo i sad opet moemo da se vratimo u tvravu, meu patuljke. Dan je. Grije sunce, duva lak vjetar i razlistava drvee u umi, a nad tvravom, kao i uvijek, krue jata nemirnih avki. To je sve to moe oko da vidi, uho da uje. Vi sad, sigurno, elite da mi postavite pitanje: A patuljci? ta oni rade u to vrijeme? Odgovoriu vam: Spavaju. Odmaraju se poslije veselo provedene noi i nita vie. Ipak odgovor nije sasvim taan jer svi nisu spavali, svi nisu ni bili u tvravi. Vi se ve dosjeate: Ljutica! Da, on. On je saekao da se u podzemlju tvrave sve umiri, a onda se oprezno iskrao u gustu borovu umu, gdje su veselo pjevale ptice i jurili areni leptirovi. Kad je stigao na rub planinske livade, zastao je i poeo da duva u mali rog podraavajui riku jelena. Nije dugo ekao na odgovor. Odnekud se istim takvim glasom javio jelen i odmah iza toga dotrao na livadu. Ljutica se u jednom skoku naao na njegovim leima i uzviknuo:

Naprijed! Samo brzo! Kuda je iao Ljutica? U lov moete pomisliti! Ne. On je tog jutra traio neto drugo, urio je da to prije stigne u naselje umskih patuljaka na obali planinskog jezera. Kakve je namjere imao? Dobre ne to je sigurno. im je stigao na obalu jezera, potraio je i naao poglavicu plemena ikoga su zvali Jastreb. Kakve mi vjesti donosi? upitao ga je Jastreb umjesto pozdrava. Loe!

Kako loe? ta se dogodilo? Sunan je odluio da krene u Zaboravljenu Zemlju. Odvee patuljke iz tvrave. Ako sad nita ne poduzmemo, ja nikad neu postati poglavica, a ti nikad nee imati u rukama vatreni ma. Da biste mogli u potpunosti shvatiti ovaj razgovor, morate znati: da su Ljutica i Jastreb odavno postali saveznici i da su zajedniki kovali planove protiv Sunana. Ljutica je obeao Jastrebu vatreni ma ako mu pomogne da postane poglavica, i moete zamisliti koliko je Jastrebu laskala jedna takva ponuda, jer je, ako ne vie, a ono isto toliko koliko i njegov prijatelj bio slavoljubiv. Istina, pogodbu je bilo lako napraviti, a teko provesti u djelo. I jedan i drugi su se bojali Sunana, znali su dobro koliko su mu odani patuljci u tvravi i zato nisu ni pokuavali da se nau sa njim u otvorenom sukobu. Ali sad je dolo vrijeme: ili ili! Pa ta da radimo? upitao je Jastreb. Sunanovoj slavi mora doi kraj. Zato da se o tebi ne pjevaju pjesme, zato da se patuljci cijelog svijeta ne ponose tvojom hrabrou? Kad bih samo imao u rukama vatreni ma uzdahnuo je Jastreb. Ja sam ve rekao. Ako propustimo ovu priliku, nikad ga nee imati. Znam da je tako. Ali jo uvijek ne znam ta trai od mene. Da sakupi svoje najodanije patuljke i da se sljedee noi nae u umi iza tvrave. ekae tamo sve dok ti s bedema ne dam znak da su patuljci u tvravi pospali i da je put slobodan. A Sunan? A njegov vatreni ma?

Pobrinuo sam se i za to. Naao sam odanog patuljka koji e se u toku noi uvui u Sunanovu sobu i ukrasti njegov ma. Ako je tako, pristajem! izjavio je Jastreb. Doi u prije ponoi u borovu umu iznad tvrave. Drago mi je da si konano odluio rekao je Ljutica. Bez vatrenog maa Sunan e biti nemoan da nam se suprotstavi, a ostale patuljke emo lako smiriti. On je bio sasvim zadovoljan. Konano se pribliavao njegov dugo ekani as, konano e da potamni Sunanova, a bljesne njegova slava. U tvravu se povratio jo prije podne. Patuljci su spavali i niko nije ni primijetio da je Ljutica nekud izlazio. A da je neko i vidio Ljuticu kad je otiao iz tvrave ili kad se povratio, ne bi nita posumnjao. Patuljci su esto odlazili u umu, sami i u grupama, ostajali tamo i po nekoliko dana i noi. Ljutica je legao, ali nije zaspao. Razmiljao je, snovao o predstojeoj slavi. I ne samo to. U njegovoj glavi ve je sazrijevao novi plan: da prevari i samog Jastreba. Uobraena budala govorio je. Zar misli da u mu zaista prepustiti vatreni ma? Da u pustiti iz ruku tako dragocjeno oruje? Neka mi samo pomogne da Sunanu pomrsim konce, a onda, onda e i sam Jastreb vidjeti ko je Ljutica. On je lako i brzo upoznao slabe strane svog saveznika i nije mu sluajno kao protuuslugu ponudio Sunanov ma. Laskao mu je i priao o predstojeoj slavi meu patuljcima, a mislio je suprotno: da je Jastreb glupan i kukavica i da e se bez muke obraunati s njim. Vi sad moete da me upitate: Pa kako to da Sunan nije znao kakav je Ljutica?

Znao je, ali ne potpuno. Ljutica je imao dva lica, umio je da se pretvara, da krije svoja prava osjeanja i namjere. Kad je trebalo, hvalio je Sunana; da je trebalo on bi plakao, samo da dokae svoju odanost. Patuljci su ga smatrali uobraenjakoviem i to je sve. Sunan ga nije volio. Osjeao je da se iza njegovih rijei krije neiskrenost, iza postupaka slavoljubivost, ali nikad nije posumnjao da bi Ljutica mogao postati izdajnik. Ljutica je radio oprezno. Ljutica je znao da se svakim pogreno uinje-nim korakom mogu sruiti svi njegovi planovi. Dugo je provjeravao i samog Jastreba. Dugo i postepeno budio je u njemu zavist prema Sunanu i tek kad se zavist pretvorila u mrnju, povjerio mu je svoje prave namjere. Tako se konano i uvrstilo njihovo prijateljstvo. Ne jedanput Sunan se nalazio u velikoj opasnosti. Smrt ga je vrebala i u tvravi i u planini. Zahvaljujui samo strahu iz koga se raala Jastrebova neodlunost, Ljutica je vrlo esto u posljednji as morao da odustaje od svojih planova. Vi se sad pitate: Zar Ljutica nije mogao da ubije Sunana u umi iz zasjede, negdje na spavanju? Mogao je, razumije se. Mogao je bar pokuati i nije on samo jedanput razmiljao o tome. Ali Ljutica je znao i neto drugo: da bez Jastrebove pomoi, bez sile, nikad ne bi postao poglavica plemena. A Jastreb, kao to ste ve uli, nije bio sasvim siguran u sebe ni u potpunu odanost patuljaka svoga plemena. I na obali jezera patuljci su pjevali pjesme o Sunanu, priali prie o Zaboravljenoj Zemlji i o Pahuljici.

Ko je mogao tvrditi da se u odsudnom trenutku ne bi okrenuli protiv Jastreba? Niko. I, eto, zato se Ljutica nije usuivao na poslednji korak, zato su i propali mnogi njegovi planovi. Ali sad, kad se Sunan nalazio pred polaskom u Zaboravljenu Zemlju, Jastreb je morao da se odlui. I kao to ste ve uli, odluio je da sakupi najodanije patuljke i da u ugovoreno vrijeme upadne u tvravu. Nemojte misliti da je bio jo uvijek sasvim siguran u uspjeh. Ne. Uporno ga je progonila misao: ta e se dogoditi ako patuljak koga je Ljutica odabrao ne uspije da ukrade Sunanu ma. Ako ga Ljutica prevari i uvue u tvravu, ako bude prisiljen da se bori sa Sunanom? Ne, on se nee dati prevariti. Poslae u tvravu patuljka da uzme od Ljutice vatreni ma i tek onda e izvriti napad. Ljutica je namjeravao da prevari Jastreba. Jastreb je namjeravao da nadmudri Ljuticu. A Sunan je u to isto vrijeme mirno spavao i ne slutei ta se sve sprema. U tvravi je vladala tiina. Tek kad se sunce spustilo nisko nad planinsku kosu, patuljci su poeli da se bude i ustaju. Ljutica se pojavio u sumrak, ponaao se kao i obino, pa je ak i upitao Sunana: Hoe li noas doi djeak iz sela? Ti ne bi volio da doe. Meni je svejedno. Nije mi smetao, a ne bih ni dozvolio da

mi smeta. Nee doi noas odgovorio je Sunan. Moe biti miran. Ako nee noas, nee nikad vie rekao je Ljutica u sebi. Ja u nareivati u tvravi a ne ti. U njegovim je oima zaiskrio udan sjaj. Sunan nita nije primijetio i otiao je od Ljutice kao i uvijek. No je sve vie osvajala zemlju, palile su se zvijezde i kroz planinu duvao vjetar. Podmukla no. ta li e donijeti patuljcima u tvravi? JELEN JE UZALUD EKAO Malo je kad kaem da je Jelen nestrpljivije nego ikad oekivao novo jutro. On je bio vie nego nestrpljiv. On je bio i uvrijeen jer su djeaci posumnjali u njegovu priu. Moram ih uvjeriti govorio je. Moram ili e me zaista smatrati laovom. itav dan je namjerno izbjegavao susrete s djeacima. Znao je da bi se odmah poveo razgovor o patuljcima, a on upravo to nije elio. Zato da pria kad mu ne vjeruju, da slua njihove zajedljive primjedbe? Vano je da istina nee ostati na njihovoj strani, da e kasnije moi otvoreno pogledati u oi djeacima i upitati: A sad? ta sad imate da kaete? Djeaci e morati da obore oi pred njim. Poee da mu se izvinjavaju, a on e im rei: Sve je u redu. Da sam bio na

vaem mjestu, moda bih i sam posumnjao u priu o patuljcima.

Upravo e tako biti kad ih dovede pred Sunana, kad ih pozove da pou sa njim u umu. Nije bio samo zadovoljan to je vrijeme toga dana prolazilo sporo iako je lutao obalom rijeke, plaio divlje patke sakrivene u evaru, lovio ribe. esto je pogledao prema planini i pitao se: Gdje moe biti to tajanstveno jezero?

Ali nikako nije mogao da odredi pravo mjesto, planina je bila ogromna. Jezero je moralo biti tako sakriveno da niko osim patuljaka i ptica nije mogao do njega doi. Jer da je mogao neko iz sela bi ga ve naao. Hoe li, zaista, vidjeti ptice zlatnih kljunova? Sigurno kad je Sunan rekao. Uhvatie jednu i donijeti u selo, napravie joj kavez i uvati je kao oko u glavi. Ali vie od svega zanosila ga je pomisao da e jahati na jelenima kroz divlju umu, stazama kojima gaze samo zvijeri. Dotad nije vidio nijednog jelena. Sluao je samo prie o njima, prie koje su ga uvijek uzbuivale nita vie. ak je ponekad

sumnjao da jeleni uopte ive u planini iznad sela a sad e, eto, moi ak i da se popne na njihova lea, da jae kao na konjima, da juri i da im podvikuje. Ko mu od djeaka ne bi pozavidio, ko ne bi poelio da se nae na njegovom mjestu?! I zato nije nimalo udno to je Jelen bio nestrpljiv. Nigdje nije mogao da se smiri ne samo zbog predstojeeg susreta sa Sunanom ve i zbog toga to nije nauio da luta sam. Ne manje nestrpljivi bili su i ostali djeaci. Oni su uporno pokuavali da pronau Jelena i kad ga nisu pronali, posumnjali su da se opet naao s patuljcima. Meu djeacima su se stvorila dva tabora: oni koji su vjerovali u Jelenovu priu i oni koji nisu. itav dan su se prepirali oko toga, a u nekoliko mahova zamalo to nije dolo i do tue. Konano osvanulo je tako dugo ekano jutro. Jelen je prije sunca stigao u tvravu. Djeaci su u nekoliko grupica stigli neto kasnije. avke su bile zauene to ih tako rano vide, pa su znatieljno kruile oko zidova i prislukivale ta govore. Djeaci su ekali mirno bojei se ak i da govore glasno, ali su uskoro poeli opet da se prepiru. Nee doi! tvrdili su jedni. Doi e! tvrdili su drugi. Jelen nije uestvovao u prepirci elei da im stavi do znanja da je uvrijeen. On nijednog asa nije posumnjao u Sunanov dolazak i oslukivao je paljivo da uje njegov glas. Sunce se lagano podizalo plavim nebeskim lukom. Putevima prema planini kretala su iz sela stada ovaca, ula se uurbana zvonjava zvona na vratovima ovnova pradvodnika.

Nad tvravom se iznenada pojavio otrooki soko, a avke su poele da se zbijaju u jata i upozoravaju jedna drugu na opasnost. Jutro je bilo veselo i isto. Ali Sunan se nikako nije pojavljivao. Jelen se uznemirio. Uznemirili su se jo vie djeaci. Nee doi! vikali su glasnije oni koji od poetka nisu vjerovali u Jelenovu priu. Mi smo znali da nee doi. Jo nije kasno! odgovarali su drugi. Ako vam je dosadno da ekate, moete ii. Neemo da idemo! Hoemo da se uvjerimo. Onda prestanite da galamite. Zbog vae galame moe Sunan da se i ne pojavi. Aha! Ve traite opravdanja! Tako je prolo jutro i kad je sunce iskoilo visoko nad planinu svima je postalo jasno da ekaju uzalud. Ni Jelen vie nije mogao da se zavarava. , Sunan me prevario! rekao je djeacima. Ja nisam kriv, nisam to mogao predvidjeti. Kako mu je bilo teko da to kae! Vidio je podsmijeh u oima djeaka. Vidio je kako se saaptavaju, kako likuju oni koji su uporno izraavali nepovjerenje prema njegovoj prii o patuljcima. A sad vie nije imao nikakve mogunosti da ih uvjeri. Da li ga je Sunan zaista prevario? On jo uvijek nije bio potpuno siguran u to. Moda se neto nepredvieno dogodilo, moda ostali patuljci nisu bili zadovoljni njegovom posjetom. Sjetio se ak kako ga je nepovjerljivo doekao Ljutica, sjetio se

ta je uo o njemu. Ali zar bi mogao uvjeriti djeake opravdanjima koja je nalazio za Sunana? Bez sumnje ne bi! Zato je utio. Zato nije ni poao s djeacima u selo. Ostao je sam u tvravi, obilazio zidove, zavirivao u tamne otvore. Postojala je mogunost da se Sunan predomislio kad je vidio veliku grupu djeaka, kad je uo njihove razgovore. Moda e se ipak pojaviti kad vidi da je Jelen ostao sam. Ne, nije se pojavio. Jelen je uzalud ekao do podne i otiao iz tvrave uvrijeen i ljut. Je li imao pravo da se ljuti? Imao je nema spora jer vie nije postojala nikakva mogunost da uvjeri djeake u istinitost svoje prie. Izgubie njihovo povjerenje, morae da ih izbjegava i da se crveni kad god zaponu priu o patuljcima. Nije se varao. Meu djeacima je nastao itav mali rat, prepirkama vie nije bilo kraja. Jedni su branili Jelena, drugi su ga napadali. Ali pria o Sunanu donijela je ipak neto novo. Djeaci koji su dotad nosili lukove i strijele poeii su da prave i nose drvene maeve. Otoku na rijeci dali su novo ime Zaboravljena Zemlja. Izmislili su itav niz novih igara odlazili amcima uz rijeku, plovili kao to je nekad plovio Sunan traei Pahuljicu. Pojavile su se i nove kape sa iljatim vrhovima, napravljene od kartona ili mlade drvene kore.

Jelen je bio jedini koji se nije ukljuivao u igre svojih vrnjaka. On je lutao sam i esto, vrlo esto pjevao pjesmu koju je uo od Zvjezdane: Negdje postoji zemlja. Ne pitajte gdje! U suncu i magli U zagrljaju vjetrova. Kraj mora, ispod zv'jezda nai je niko nee. Pjesma se dopala djeacima. Nauili su je i poeli da pjevaju u svako doba, gdje god su se nalazili. Pjesma o Zaboravljenoj Zemlji ula se na obalama rijeke. ula se na putevima. ula se na livadama. Nauile su je od djeaka ptice na granama i ribe u vodi i uskoro vie nije bilo mjesta gdje se nije pjevala. Kad su se, u sumrak, na izvoru rijeke sakupljali, zeevi su igrali kolo uz zvuke melodije o Zaboravljenoj Zemlji. U istom ritmu igrale su i mlade srne po planinskim panjacima obasjanim mjeseinom. U istom ritmu igrale su lisice na kamenjarima iznad jazbina kad su se site i vesele vraale iz lova. Jelen je mogao biti, ipak, zadovoljan. Zar zaista nije svejedno, poslije svega toga, da li je pria o susretu s patuljcima u tvravi bila njegov san ili ne?

KAKO SE ZAVRILA JEDNA NO

Znam vas nestrpljivo kopka pitanje: Je li Ljutica uspio da ostvari svoje namjere? Po svemu sudei, jeste, kad ve znamo da Sunan nije doao na ugovoreni sastanak s Jelenom. Kakav bi ga drugi ako ne taj razlog mogao sprijeiti? Ali da vidimo. Ne zavrava se uvijek sve onako kako neko zamisli. Moda se nije zavrilo ni ovoga puta. Kad se pribliila pono, Jastreb se sa svojim patuljcima naao u borovoj umi iznad tvrave. ekao je ugovoreni znak, bio je nemiran i nestrpljiv. A kako i ne bi! Te noi trebalo je da se ostvari ili da zauvijek propadne njegov veliki san o slavi koju e mu donijeti Sunanov ma kad ga bude imao u rukama. A koliko je tek bio nestrpljiv Ljutica! Patuljak koji se prihvatio da ukrade vatreni ma imao je namjeru da se oko ponoi neopaeno uvue u Sunanovu sobu. To je bilo najvanije u itavom planu, jer sve to je iza toga trebalo da uslijedi moglo se lako izvesti. Ljutica je ekao. Jastreb je ekao. Tvravski patuljci, koji su se kao i uvijek okupili u velikoj sali, ekali su da mine pono pa da se raziu na spavanje. Na nebu su mirno treperile zvijezde. Kroz planinu je umio vjetar. Nita nije pokazivalo da no moe biti burna i nevesela. Sve je poelo neoekivano i ne onako kako smo dosad mislili da e poeti. Pred samu pono pojavilo se u sali desetak dobro naoruanih patuijaka koji su opkolili Ljuticu i rekli mu:

 Ti si uhapen! Ljutica nije znao da progovori, a prva pomisao bila mu je da ga je Jastreb izdao. Varao se. Izdao ga je patuljak koji je pristao da ukrade vatreni ma. Prepao se ili pokajao i u posljednjem asu odluio da sve ispria Sunanu. Sunan nije oklijevao. U tvravi su urno poduzete sve mjere opreznosti, na bedemima pojaane strae, a Ljutica, kao to ste uli, uhapen. Sunan je doao do njega, posmatrao ga nekokoliko asaka kao da jo uvijek nije vjerovao da Ljutica moe postati izdajnik. Tako, dakle? izgovorio je napokon. Postao si izdajnik. Ja nita ne znam odgovorio je Ljutica razmiljajui kako da se izvue. Sunan se okrenuo patuljcima i nastavio: Ljutica eli da postane poglavica plemena. Smatrao je da e to najlake postii ako se oslobodi moga prisustva u tvravi i noas je spremio da provede u djelo svoj plan. Kako, neka nam on sam to kae. Ja nemam nita da kaem usprotivio se Ljutica. To je kleveta. Volio bih da je kleveta nastavio je Sunan i pozvao patuljka koji je imao da izvri krau maa. Neka onda on govori. Patuljak je sve ispriao, sve priznao. Ljutica je tek tada shvatio da je njegov plan zauvijek propao i nije vie pokuavao da se brani; pokuao je da moli. Ali ga patuljci nisu sluali.

 U tamnicu! zavikali su. Za izdaju nema opravdanja. Traili su od Sunana da ih povede u umu, tamo gdje se nalazio Jastreb da se i s njim obraunaju. I njega treba kazniti! vikali su. I njega treba u tamnicu. Ali Sunan je bio hladnokrvniji. On je znao da bi to znailo borbu, u kojoj bi mnogi patuljci izgubili ivote, i nije pristao. Umjesto napada na Jastreba i njegove patuljke on je predloio: Krenimo jo noas u Zaboravljenu Zemlju. Spremni smo, nema vie ta da ekamo. Zato da zapoinjemo bitku, zato da prolijevamo krv kad nam tvrava vie nije potrebna? Patuljci su bili ljuti. Teko ih je bilo nagovoriti, ali, kao i uvijek, oni su na kraju posluali Sunana kad je rekao: Ako niste spremni da jo prije zore napustite ovu tvravu, ja odlazim sam. Poslije toga niko vie nije govorio o Jastrebu, o ratu, jer su odmah poele pripreme za put. Ljutici su rekli: Moe ostati u tvravi da bude poglavica avkama i sovama. Tako je i bilo. Patuljci su se prije svitanja spustili do izvora rijeke, a odatle, stazom kroz umu, uputili na jug prema morskim obalama. Ne moe se rei da im nije bilo ao to su iznenada napustili tvravu u kojoj su proveli nekoliko godina. Ne moe se rei da su bili sasvim zadovoljni to su ostavili Jastrebu mogunost da se hvali: Uplaili su se i pobjegli. Moda su neki pomiljali ak i to: da je Sunan postao

plaljiv. I vi, kojima ovo priam, moete pomisliti da je zaista tako. Ali ja vas ujeravam da grijeite. Sunan je postupio mudro jer nije dopustio da u njemu pobijedi osvetoljubivost, jer je sprijeio sukob izmeu dva plemena, sukob koji ne bi donio nita osim rtava. A do sukoba bi sigurno dolo i mimo njegove volje da su patuljci ostali jo koji dan u tvravi. Nali bi se ve oni koji bi ga izazvali u sluajnom susretu s patuljcima s jezera, negdje u planini ili na drugom mjestu. Glavni krivac je bio kanjen, i Sunan je smatrao da je to dovoljno. Vi sad moete da pitate: - Pa kakva je to kazna? Nije postao poglavica i nita vie. Ipak niste u pravu. im su patuljci napustili tvravu, Ljutica je pourio da nae svog prijatelja Jastreba. Naao ga je u borovoj umi, ispriao mu sve to se dogodilo, oekujui da e ga Jastreb bez razmiljanja primiti u svoje pleme. Ali nije ispalo tako. Jastreb je bio bijesan to se nije doepao vatrenog maa, to e zauvijek morati da se odrekne snova o slavi i rekao je Ljutici: Ti si kukavica! Bio si spreman da izda svoje pleme, ko mi tvrdi da sutra nee izdati i mene. Odlazi i ne pokuavaj da mi izlazi na oi. Ljutica se mogao nadati svemu samo ne takvom obrtu. ta mu je ostalo drugo nego da se vrati u tvravu, da se kaje za ono to je uinio? Kako se osjeao, nije teko pogoditi, jer u tvravi nije izdrao dugo. Odluio je da napusti to mjesto i poao da luta umom. Ali svuda gdje se pojavljivao doekivao ga je apat:

To je Ljutica izdajica! Patuljci su pred njim zatvarali vrata svojih kolibica. Kau, da su ptice bjeale kad bi ga opazile. Da su izvori presuivali kad bi priao da se napije vode i cvjetovi zatvarali latice kad bi pokuao da ih pomirie. Kau jo neto: da je jedne noi kad je nebo bilo mutno, bjesnila oluja i pucali gromovi, umro na vrhu planine, usamljen i nesrean. Nije imao ko da ali za njim. Nije imao ko da ga oplakuje, pa ak dugo, vrlo dugo nije se ni znalo da je umro.

O JEDNOM NEVESELOM DOGAAJU I JEDNOJ ODLUCI Jelen, razumije se, nije znao nita ni o Sunanovom odlasku ni o Ljutici. Jo uvijek je odlazio u tvravu, ali uvijek sam: ujutru, navee, odlazio je uvijek s nadom da e se iznenada pojaviti Sunan ili neki drugi patuljak. I ne samo to: lutao je umom traei jezero crvene boje i ptice zlatnih kljunova, a nije naao ni jedno ni drugo. uma je krila tajnu, s pticama nije umio govoriti. Morao je da uvidi da su sva njegova traganja uzaludna i da se vie nikad nee sresti s patuljcima. Prestao je, najzad, da ih trai, prestao da odlazi u tvravu. Proljee je ve bilo prolo. Nastupilo je ljeto, djeaci su se svakog dana kupali na rijeci, igrali po vrbacima i pjeanim sprudovima. Putali su zmajeve od papira, lovili ribu i niko ne bi mogao rei da im je bilo dosadno.

I Jelen je provodio dane na obali rijeke. Imao je nekoliko odanih prijatelja koji nikad nisu posumnjali u njegovu priu o patuljcima, pa nije ni pokuavao ni elio da se ukljui u igru ostalih vrnjaka. U to vrijeme, nakon zavretka kolske godine, pojavio se u selu urevak djeak iz grada, koga su roaci pozvali da kod njih provede odmor. Bio je veseo, okretan, doao je na obalu i odmah dokazao da tri i skae bolje od svih djeaka, da pliva i roni kao riba i da mu je teko nai takmaca. Djeaci su bili iznenaeni. Mnogi su bili i uvrijeeni. Zar emo dozvoliti da ostanemo pobijeeni? govorili su. Zar meu nama nema nikog ko bi dokazao urevku da nije nepobjediv. Neko se sjetio: A Jelen? Djeaci su se obradovali i povikali: Jelena nee pobijediti! Zovimo Jelena! Potrali su na sve strane da ga trae. Nali su ga i dugo molili da se takmii s urevkom. Zaboravi ono s patuljcima govorili su. Mi smo ve zaboravili i ao nam je ako smo te uvrijedili. Dobro, takmiiu se! pristao je na kraju Jelen. Idemo odmah. Konano zato da se ne izmiri s djeacima? Zato da ne pree preko svega to se dogodilo? Oni nisu bili krivi to se Sunan nije vie pojavio. Ni on nije bio kriv, pa zato onda da se i dalje ljuti! Djeaci su saoptili urevku:

Ako pobijedi Jelena, onda ti zaista nema takmaca u selu. urevak je ljubopitljivo posmatrao Jelena. Jelen je posmatrao urevka. Djeaci su bili nestrpljivi. Ponite, vikali su ponite odmah. Predloili su da prva taka takmienja bude: skok u daljinu. Odabrali su najpogodnije mjesto na ledini, povukli crtu i upitali: Ko e prvi? Jelen je skoio prvi. Zatim urevak, pa opet Jelen. I na kraju rezultat je ispao: nerijeeno. A sad? upitao je urevak. Hoe li da plivamo do otoka? Jelen je znao da pred sobom ima opasnog takmaca. Kad su ga djeaci pozvali, nije ni pomiljao da moe ostati pobijeen i nije bio zadovoljan prvim rezultatom. Zato je rekao: Ne, neemo da se takmiimo u plivanju. Neemo da trimo. Idemo u tvravu i ako se popne na bedem, priznau da sam u svemu pobijeen.

Pokuau pristao je urevak. Zato da ne pokuam? Djeaci su traili da se odmah poe u tvravu. Uz put su

grajali, uno se prepirali. Nee se popeti! tvrdili su jedni. Hoe! izjavljivali su drugi. Neki su se ak pobojali da e urevak odustati prije nego to dou do tvrave, pa su urili da stignu to prije. A urevak je sam sebe hrabrio i govorio: to moe Jelen, mogu i ja. Kad su se nali u tvravi, urevak je paljivo razgledao zidove, odmjerio okom visinu do grebena. A onda iznenada i odluno izjavio: Neu da se penjem! Zato? zagrajali su djeaci. Zato to je opasno. Uplaio si se. Znali smo da e se uplaiti. Nisam se uplaio, ali neu da se penjem. Onda si pobijeen. Izaberite drugu taku takmienja. Na ovu ne pristajem. Ti si ve pristao. Ali sad odustajem. Djeaci su mogli biti zadovoljni to je urevak pobijeen, a ipak nisu bili. Ispalo bi zanimljivije da je bar pokuao da se popne i zato su povikali Jelenu: Pokai mu kako se penje! Jelen se nije dugo premiljao. Za nekoliko asaka bio je ve nad glavama djeaka, verao se kao maka uz okomiti zid. Djeaci su pratiii svaki njegov pokret. Iznad trvave su kao i uvijek kruile avke, iz tamnih rupa izvirivale probuene sove kao da su htjele pitati: Zato toliko galamite? Zato nas ne pustite da mirno

spavamo? Jelen se penjao lagano, bio je siguran. Ali, najednom, svi koji su ga pratili vidjeli su kako mu se ispod ruke otisnuo kamen, uli su krik. Jelen je pao. Djeaci su stajali kao okamenjeni. Nisu umjeli ni da se maknu. Prvi se snaao urevak, pritrao Jelenu, koji je nepomino leao na zemlji. Podigao mu je glavu, poeo ga dozivati. Ali Jelen ni da se makne. Mrtav je! tuno je izgovorio urevak. Mrtav! ponovili su djeaci i poeli da plau. Trebalo bi da neko otri u selo i javi ta se dogodilo rekao je urevak. Niko se nije odazvao. Djeaci su jo uvijek stajali na istom mjestu ne vjerujui da se nesrea zaista dogodila. I dozivali su Jelena: Ustani! Probudi se! I najednom, kao da je uo njihovo dozivanje, Jelen se pokrenuo, podigao na laktove i upitao: ta se to dogodilo? Nije dobio odgovor samo je uo povike iz mnogobrojnih grla: iv je! iv! urevak se prevario, svi su se prevarili. Jelen je ustao, poeo da hoda, a djeaci su poeli da ga grle, da igraju od radosti. Poli su u selo i niko vie nije spomenuo takmienje, niko vie nije bio ljut na urevka. Nakon toga dogaaja Jelen je odluio da vie ne posjeuje tvravu, da se vie nikad ne penje na bedem. Ali susret s

patuljcima nije zaboravio. Nije se ak vie ni ljutio na Sunana. Sve to se zbilo one noi liilo je zaista na san koji se vie nije mogao povratiti. Kao i ranije, esto je pjevao pjesmu o Zaboravljenoj Zemlji. Jednom je ak sanjao kako putuje preko mora, u barci s bijelim jedrima, sam, naoruan maem i strijelama. Iznad barke su jurili galebovi i govorili mu: Nije daleko Zaboravljena Zemlja. Izdri jo malo pa e stii tamo. I stvarno. Iz magle, bljetava u suncu, pojavila se najednom obala. Na visokoj otroj stijeni stajao je Sunan, mahao mu rukom i dovikivao: Znao sam da e doi. ekao sam te dugo. Onda se pored Sunana pojavila Zvjezdana i jo mnogo patuljaka. Svi su drali u rukama kape i vikali: Dobro nam doao, Jelene! U Zaboravljenoj Zemlji e biti uvijek mlad i snaan. Vidio ih je sasvim dobro, uo sasvim dobro. Bio je ve blizu obale, trebalo je jo malo da se iskrca. I iskrcao bi se da iznenada nije pokuljala magla, sakrila patuljke, a odmah zatim poeo da duva vjetar, koji je potjerao barku od obale. Uzalud je pokuavao da dozove Sunana. More je urlalo, niko ga nije uo, niko nije doao da mu pomogne. Vjetar se igrao s barkom i neko je uporno ponavljao: U Zaboravljenu Zemlju stiu samo hrabri. Barka je naglo naletjela na stijene i razbila se. Jelen se probudio i zaueno pogledao oko sebe. Leao je u postelji, a kroz otvoren prozor virio je u sobu nasmijan mjesec.

Bilo mu je drago to je taj brodolom doivio u snu, ali poslije te noi postao je potpuno uvjeren da je Sunan napustio tvravu i otiao u Zaboravljenu Zemlju. A jednom je rekao djeacima: Postau mornar. I neu se ismiriti dok ne pronaem Zaboravljenu Zemlju, dok ne stignem u nju. Vi moda mislite da je ta izjava bila samo hvalisanje. Ne. Jelen je postao mornar. Mnogo kasnije, kad je ve odrastao, otiao je iz sela i poeo da plovi dalekim morima, sklopio mnoga poznanstva s galebovima, sluao kako pjevaju ribe. Da li je ikad stigao do Zaboravljene Zemlje ne znam. uo sam samo da je postao kormilar, da se nije bojao ni vjetrova ni talasa, da je prolazio s brodom svuda kuda drugi nisu smjeli. Volio bih da se jednom sastanem s njim, da ga upitam: Jesi li stigao do Zaboravljene Zemlje? Jesi li gdje vidio Sunana i njegove patuljke?

PITANJE NA KOJE NISAM MOGAO DA ODGOVORIM Zavrio sam bio priu o Sunanu i Pahuljici. Djeaci su sjedjeli oko mene po zidinama tvrave i dugo nisu nita progovorili. Za otru planinsku kosu sputalo se sunce, sa prostranih polja, site i vesele, vraale su se avke. Jo malo pa e poeti da se sputa no, jo malo pa e iz svojih skrovita poeti da izlijeu sove i slijepi mievi. Hoe li u pono izai na bedem tvrave nepoznati patuljak kao to je nekad izlazio Sunan?

Hoe li, moda, poi u lov? Ko bi mogao dati odgovor? A tvrava je nijema, kamen ne govori, kamen uva tajnu. Tvrava! O emu bi drugom ako ne o tom razmiljali djeaci poslije moje prie? A i ja sam, priznajem, bio znatieljan i volio bih, mnogo bih volio, da sam tog asa mogao saznati ive li jo uvijek u tvravi patuljci. Prvi je progovorio crnokosi djeak, koji me je podsjeao na Jelena, i iznenadio me pitanjem: Zato ne napiete knjigu o Sunanu i Pahuljici, o Zaboravljenoj Zemlji? Knjigu! zaudio sam se. Nisam na to mislio. Onda bi svi mogli da itaju, Svi bi saznali za nau tvravu, za Jelena.

Nisam znao ta da odgovorim. utio sam sve dok nisu zagrajali i ostali djeaci: Napiite knjigu! I poaljite nam to prije da itamo. Dobro pristao sam. Pokuau da napiem knjigu. Ali ne tako brzo trebae mi dosta vremena. Poli smo od tvrave uskom stazom niz brdo. Ispratile su nas avke, a nisam siguran da nas odnekud iz prikrajka nisu pratile i

oi nasmijanih patuljaka. Ko zna ta se sve dogodilo od Sunanova odlaska! Ko zna nije li iz planine dolutalo kakvo pleme i nastanilo se u tvravi! U selu sam se oprostio od svojih novih poznanika, a ve sutradan sam otputovao, pomalo tuan poslije obnovljenih uspomena. Mogao bih se zakleti da su djeaci poslije mog odlaska jo ee odlazili u tvravu i traili patuljke. Mogao bih se zakleti da je crnokosi djeak bio najuporniji, ali se ipak nadam da vie nije pokuavao da se penje na bedem. Mogao bih se zakleti da esto prije spavanja sjede negdje na poljani ili na obali rijeke i ekaju da se s plavog nebeskog svoda srui treperava zvijezda. Mogao bih se zakleti da ale to nemaju strijele kakve je imao Sunan i da priaju kako e jednog dana poi, kao i Jelen, da trae Zaboravljenu Zemlju. A ja sam morao da odrim obeanje koje sam im dao. Poeo sam da piem knjigu o Sunanu i Pahuljici i, vjerujte, mnogo sam se namuio. Lake je priati nego pisati, lake je dati obeanje nego ga ispuniti. Ali zar sam smio da prevarim djeake? Ne. Dugo sam pisao, esto brisao, pa opet pisao dok konano nisam rekao: Gotovo! Jo samo da se knjiga odtampa i da je poaljem u selo svojim malim prijateljima. Oni su mi u meuvremenu esto pisali pisma i uvijek pitali: Jeste li zavrili knjigu? Mi nestrpljivo ekamo. Ja sam im odgovarao da radim i molio ih da se jo malo strpe.

I im sam prvu odtampanu knjigu dobio u ruke, pourio sam na potu. Tako je moja knjiga napokon otputovala. Napokon sam mogao biti zadovoljan to sam ispunio obeanje dato pod zidinama stare tvrave. I bio sam zadovoljan, ali ne i sasvim miran. Hoe li se moja knjiga dopasti djeacima? pitao sam se Znao sam da neu dugo ekati njihov odgovor i, priznajem, bio sam nestrpljiv. Da sam mogao, poslao bih i Jelenu jednu knjigu. Bilo bi mi veoma drago da sam mogao uti i njegovo miljenje, a jo drae da mi odgovori je li naao Zaboravljenu Zemlju. Ali Jelen se nalazio negdje daleko na moru. Nisam znao gdje i nisam mogao da mu poaljem knjigu. Ipak nisam odustao od te namjere. Ako ikad saznam njegovu adresu poslau mu knjigu. Konano stiglo je pismo od djeaka iz sela. Bilo je opirno, sa mnogo potpisa, ali ja ne mislim da ga navodim u cjelini. Kao to sam i oekivao, za njih je bilo najvanije da saznaju je li Sunan ve stigao u Zaboravljenu Zemlju. Ali, na alost, ni ja to jo uvijek nisam znao i razumije se, nisam im mogao dati siguran odgovor. Mogao sam samo da im javim: Ako ita doznam o Sunanu i njegovim patuljcima, napisau knjigu u kojoj e biti opisan itav njihov put od stare tvrave do Zaboravljene Zemlje. Tako sam dao djeacima i drugo obeanje. Hou li ga moi ispuniti? Ne znam! Zato molim sve one koji budu itali ovu knjigu da mi jave ako

su to saznali o Sunanu, ako su negdje sreli njega ili njegove patuljke.

Sken, OCR, prelom : BABAC

KNJIEVNO DJELO AHMETA HROMADIA U naoj savremenoj literaturi za djecu i omladinu knjievno djelo Ahmeta Hromadia zauzima vidno mjesto: ono je nesumnjivo prihvaeno od najmlaih italaca, koji su u njemu nali dosta od svojih snova i matanja, od vedrine i nasmijanosti svoga djetinjstva. Pisano prisno i sa puno razumijevanja, potovanja i ljubavi prema djeci, ono je u stvari topla ispovijest samoga pisca i donosi sliku jedne ne ba daleke stvarnosti u kojoj je proteklo njegovo djetinjstvo u selu pod planinom. Ali ta slika, literarno vjeto oivljena, zanimljiva je i danas jer je sazdana od detalja zajednikih svim djetinjstvima ma gdje ona bila; i u njoj e svako prepoznati poneto iz onih dragih najmlaih dana kada se bezbrino ulazilo u ivot. Ma koliko, dakle, ta slika djetinjstva

bila konkretna i vezana za jedan kraj i jedno doba, ima u njoj irine koja je ini optom i trajnom i privlanom. Prema tome, u mnogo emu, aktuelnom. Ahmet Hromadi je roen 1923. godine u selu Bjelaju, u blizini Bosanskog Petrovca. Osnovnu kolu je uio u rodnom selu, graansku kolu u Bosanskom Petrovcu i srednjotehniku u Sarajevu, gdje kao napredan ak uestvuje u mnogim akcijama Komunistike partije i meu svojim drugovima propagira njene ideje. Rat ga zatie u Bjelaju, i sav uas okupacije i bratoubilakog klanja ostavlja na njega teak utisak, ogorava ga, buni, tako da se pri prvom pozivu Partije na oslobodilaki ustanak svrstava meu njene ratnike. Pri kraju narodno-oslobodilake borbe postaje novinar lista Osloboenje" i objavljuje ratne reportae i lanke, a nekoliko godina kasnije, u ve osloboenoj zemlji, ureuje ,,Zoru", sarajevski knjievni asopis za omladinu. Kad je asopis prestao da izlazi, Hromadi uskoro pokree djeju biblioteku Lastavica", koju briljivo i sa iskustvom ureuje sve do danas uinivi je neobino popularndm i omiljenom kod djece. Uporedo s ovom djelatnou, Hromadi se razvijao i kao knjievnik. Ve u prvim njegovim pripovijetkama zapaao se dar za sono i zanimljivo kazivanje, koje e on postepeno, sazrijevajui kao pisac, uiniti dubljim i bogatijim. Objavio je roman Labudova poljana", u kome je dao prve dane revolucije i svoje drugove u njoj. Njegovo se ime zatim sretalo ispod djejih pria u Politici", Osloboenju", Malim novinama" i drugdje. Kasnije je te prie prikupio i sredio u knjigu Patuljak vam pria". Napisao je pored toga i dva romana za djecu: Patuljak iz Zaboravljene Zemlje" i Okamenjeni vukovi". U knjizi Djeji pisci o sebi" (u dva toma), u kojoj o svom

knjievnom radu i danima svoga djetinjstva priaju poznati nai pisci kao to su opi, Tone Selikar, Grigor Vitez, Dragan Luki, Arsen Dikli i drugi, Hromadi iznosi ta ga je nagnalo da pie. Da pie za djecu. Ali u Patuljku iz Zaboravljene Zemlje" navodi jo konkretniji povod. Jednom se, poslije mnogo godina, naao u svome rodnom selu. Mnogo ta se u njemu promijenilo, prohujalo mnogo ega to je ostalo da ivi samo u uspomenama. Bilo je to vraanje svome djetinjstvu, i sa tugom se sjeao svojih drugova djeaka s kojima se radosno igrao oko stare naputene tvrave iznad sela. Krenuo je tamo, tvravi. Naao ju je jo vie oronulu, pustu, bez njega djeaka i bez davnih drugova koji su izginuli i nestali, ili se rasturili po svijetu. Stajao je tu uzbuen. A onda je zauo vesele djeje glasove u tvravi. Trgao se. Jesu li se to oni, dani djetinjstva, vratili, a s njima i njegovi drugari. Ubrzo su ga okruili djeaci, novi zemljaci, i prosto ga namamili da im pria legendu o tvravi. Priao im je i priao, a zatim se sjetio da bi to valjalo i da napie. Tako je poeo. Sve tri njegove knjige za djecu imaju zajedniku atmosferu i manje-vie istu sredinu: planina, jezero, ili more, tvrava. Korijeni iz djetinjstva ostali su u piscu na itav ivot. umarev sin zavolio je prirodu bezgranino ume lisnate od proljea i ute pod jesen, tajanstven ivot najrazliitijih zvijeri u njima, potoke i vrela, skrovita jezera koja se pretpostavljaju i more koje se u djejoj mati nasluuje iza prve planine. ,,Posmatrao sam prirodu", veli Hromadi na jednome mjestu. Posmatrao ivot. Posmatrao sam ptice i zvijeri. I vidio sam ih srene. Vidio sam ih tune. Vidio sam ih lude od mrnje. Vidio sam (u njima) njene majke, dobre prijateljice. Pa, zar to nije dosta?" U tome je uglavnom sva njegova proza za djecu. Doivljavajui prirodu intimno, i zaljubljen u nju, on sa

velikim poznavanjem njenog ivota pria o ljepotama i opasnostima njenim; katkada to je iskrena himna njoj, ili topla, uzbudljiva proza. itav jedan svijet, naoko nevien ili tek povrno vien i znan, on uvodi u priu, i istanano, zanimljivo pripovijeda djeci. Na prvi pogled moe fabula da bude jednostavna a rasplet oekivan, no to ne smeta sasvim dobrom utisku cjeline, kao to ni pouka nimalo ne tri jer je data kroz fino literarno tkanje. Najljupkija je, da tako kaem, Patuljak vam pria", najmatovitija Patuljak iz Zaboravljene Zemlje", najcjelovitija Okamenjeni vukovi". U njima Hromadi u obliku bajke kazuje ono toje nekad u djetinjstvu doivio ili uo, ili sam stvaralakom matom dogradio; ali te njegove bajke imaju toliko ivotnog soka i elemenata realnog, da se poimaju kao neprekinuta pria iz ume obina i prirodna u kojoj su glavni akteri ptice ili zvijeri sa svim osobinama ljudskim. U sutini, to su vie proirene basne u kojima se na umjetniki nain podvlai izvjesna ivotna mudrost kao plod neposrednog ivotnog iskustva. Patuljalk vam pria" zbir je pripovijedaka o pticama, o bijelom slavuju Plamenki, golubovima, orlu, zlatokljunoj ptici itd.; meutim, kroz njihove ivotne epizode ispriana je sudbina ljudska. Alegorija je u njima jasna. Ona se zalae za plemenito i asno, za prijateljstvo i dostojanstvo, za hrabrost, za rtvu. Svijet ptica je svijet ljudi. I neprimjetno najmlai italac izvlai uporeenja ulazei u taj svijet kao da nije nemuti. Ptice postaju junaci koji osvajaju simpatije. U knjizi ,,Patuljak iz Zaboravljene Zemlje" Ahmet Hromadi svoju sklonost prema bajci jo potpunije razgranjava. Postoji negdje, daleko na sjeveru, Zaboravljena Zemlja do koje niko ne dopire moda postoji, moda i ne postoji, nije toliko vano. I ne pitajte gdje je, da li u

suncu ili magli, u zagrljaju vjetrova, kraj mora ispod zvijezda niko je nee nai. Njen idilian mir i spokojstvo prekidaju mornari koji nasilno odvode Pahuljicu, sestru patuljka Sunana; brod zatim potapaju strani vjetrovi, zgrabe patuljicu i odnose je u svoj nepristupani dvorac. Tamo je zatvore. Ali neustraivi Sunan ne miruje i on luta po morima tragajui za sestrom. Poslije mnogo prepreka i muka, oslobaa je iz dvorca no ona umire na putu u Zaboravljenu Zemlju. Tuan zbog njene smrti, Sunan ne eli vie da se vrati u svoju daleku zemlju, luta po svijetu, dok najzad ne dospije u nae krajeve u tvr-avu pod planinom kraj koje je teklo autorovo djetinjstvo i djetinjstvo djeaka Jelena, koji se sprijateljuje sa patuljkom. Od poetka do kraja ovaj roman je matovit i krcat zanimljivim dogaajima. Biti uporan i smion, snalaljiv, spremao na patnju i rtvu za drugog poruka je ove Hromadieve knjige. U Okamenjenim vukovima" pisac je dao punu mjeru svojih pripovjedakih sposobnosti. I ovo je zanimljiva pripovijest o svijetu ivotinja; o srndau Srebrenku koji je izraz naivnosti, ednosti i dobrote, i o mladim vukovima, njegovim susjedima i vrnjacima, koji ubrzo postaju strah i trepet itavog umskog prostranstva. Fabula je napeta, privlana, neprekidno dri itaoca ak i onog starijeg, i ona takoe ima pouku o dobru i zlu, ali datu literarno sigurno koliko i oprezno, tako da se sama nametne kao neodoljiv i prirodan zakljuak. Divna svjeina izbija iz romana pisanog sa velikim poznavanjem svijeta o kome govori i sa prisnou prema onome kome se obraa. Na mahove to je mala poema o umi i njenim izvornim ljepotama, i o ivotu koji se u umi tako snano i tako raznoliko razvija. Kao i u ostalim knjigama, Hromadi i ovdje prenosi sliku ivota meu

ljudima, sa svim karakteristikama, naravima i odnosima vjeto i ivo voenu, da se gotovo i ne osjea kao basna, kao bajka, kao alegorija, nego se italac odmah uklapa u pripovijedanje i zaboravlja da se ono bavi ivotom ivotinja. itava Hromadieva proza lirski je leprava, proiena, ali i duboka istovremeno; duboka po onome to najmlaem itaocu uspijeva da prenese i to stvarno ubjedljivo kae. Ona je pomalo sjetna, ali i po svemu vedra, u njoj se potvruje ivot, majina ljubav, prijateljstvo, dobro djelo; i kad se odigravaju dogaaji koji e uzbuditi tugom vedrina preovladava i ivot odnosi pobjedu. Hromadi ne idealizuje, nego daje stvarni ivot i onda kad izgleda da je izmiljen. ivot ume, ma koliko bio opojan i zanimljiv i poetski upeatljiv, ima i svoje gorke tonove i svoju tamnu stranu. Premda zagonetan i tajnovit, on je jedna dugotrajna borba na ivot i smrt borba surova i neizvjesna. Treba istrajati u toj borbi, treba biti hrabar i snalaljiv, ne poniziti se strahom pred neprijateljem sugestija je autora. A ta sugestija uzme se iz sume spretno i postepeno pruenih podataka, emocija, zapaanja to je svakako jedna od dobrih osobina cjelokupne Hromadieve proze za djecu. Duan KOSTI