Professional Documents
Culture Documents
Iako i najlepsa dela mogu ne donositi dusi nikakvu korist i cak joj stetiti, ipak se bez
spoljasnjih dela, bez prinudjivanja sebe na dusekorisne podvige i trudove nikako ne sme
biti, i bez tih dela ne moze postojati unutrasnji zivot. Tu svestenu i tajanstvenu vezu
izmedju spoljasnjeg i unutrasnjeg treba napipati, potraziti kada se ovo i ono nadopunjuju,
medjusobno potkrepljuju, sto se takodje stice kroz iskustvo, kroz molitvu, blagodacu
Bozijom se daje onome koji zahteva i moli. Da bi nasa dela dostizala glavni cilj, to jest
ispravljala, lecila naseg unutrasnjeg coveka, i da ne bi bila besmisleno bijenje vazduha (1.
Kor. 9, 26), neophodno je pazljivo pratiti svaki pokret srca, stalno se truditi da primetimo
kakva pomisao i osecanje su iskrsli u dusi i privukli nas ovom ili onom postupku, reci,
zelji i, polazeci od toga, suditi sta je tu korisno i sta stetno. Ako se tako pazi na sebe,
otkriva se da nije svako ponasanje, prividno pohvalno, zaista dobro, te da je ponekad
neugledno zivljenje, jednostavno, koje spolja nije nimalo privlacno, u samoj stvari veoma
dusekorisno.
Za izgledom korisnih dela i dobrih namera cesto se skriva nesto vrlo opasno i stetno. Car
Solomon govori u Pricama (16, 25): "Ima puteva koji se coveku cine pravi, ali im svrseci
gledaju u dno adovo", i car David u Psalmima (141): "Na putu ovom po kome hodih,
sakrise mi zamku." Ti koji sakrise su besovi, koji se najcesce trude da nas ulove
predlazuci nam nesto na prvi pogled veoma korisno, svetlo i junacko. I daleko cesce
hriscani padaju prevareni laznim vrlinama, nego sablaznjeni ociglednim gresima; i pored
toga je jos izaci iz takve prevare mnogo teze nego podici se iz ociglednog pada u neki
greh, posto ovde sama steta nije uvek vidljiva.
Sveti episkop Ignatije Brjancanjinov kaze da se demoni trude da uvedu coveka u opstenje
sa njima i u potcinjavanje njima ne uvek izrazito grehovnim pomislima; oni s pocetka
nagovaraju na dejstva koja naizgled nemaju u sebi nista prekorno, cesto naizgled dobra, a
zatim, kad vec steknu uticaj i vlast nad covekom, bacaju ga u bezakonja koja su dakle
posledice prvobitnog povodjenja za demonskim nagovorima. To pokazuje kako je uzak i
mukotrpan duhovni put, s kakvom trezvenoscu treba po njemu hoditi.
Jedan starac je ispricao ovakvu pricu: jedan momak, umolivsi svog oca da ga otpusti,
stupi u manastir, u kome poce da se naporno podvizava, zadivljujuci svojim strogim
zivotom cak i nastojatelja. Uskoro za tim stade da moli da ide u pustinju na otselnicki
zivot. Postigavsi naposletku razresenje, zaputi se u pustinju i naseli na jednom mestu koje
mu Gospod ukaza na cudesan nacin. Tamo se on naseli i poce podvizavati, te tako prozivi
u otselnistvu sest godina, nikoga ne videci. I gle, jednom ti dodje njemu djavo u vidu
starca, ave; lice mu bese stravicno. Videvsi ga, brat se uplasi, pade nicice na zemlju i
poce da se moli, pa onda ustade.
Pomolise se, i kada zavrsise molitvu djavo ga upita: - Koliko vremena zivis ovde?
Djavo rece: - Pa ti si moj sused, a ja sam tek pre cetiri dana saznao da ti ovde zivis. Moja
kelija je nedaleko odavde, jedanaest godina nisam izlazio iz nje. Izasao sam tek danas,
saznavsi da ti zivis u susedstvu. Na takvu vest, pomislio sam u sebi: otici cu do toga
Bozjeg coveka i popricacu sa njim o koristi nasih dusa. Kazacu mu i to da nam nase
otselnistvo ne donosi nikakve koristi, posto se ne pricescujemo svetim Telom i Krvlju
Hristovom; da se bojim da se ne otudjimo od Hrista ako se udaljimo od te Svete Tajne.
Znaj, brate, da je na tri milje odavde manastir koji ima svestenika: podjimo tamo u
nedelju, pricestimo se Telu i Krvi Hristovoj, pa se vratimo u nase kelije.
Savet se svide bratu. Kad nastupi nedelja, djavo opet dodje, i oni se zajedno zaputise u
onaj manastir, udjose u crkvu, stadose na molitvu. Po svrsetku molitve, brat ne nadje
onoga koji ga dovede, poce da ga trazi, da se raspituje kod brace gde je onaj ava sto je sa
njim usao u crkvu? Oni odgovarahu: - Mi ne videsmo nikoga, videli smo samo tebe
samog. Tad brat shvati da je ono bio demon, pa rece sam sebi: - Pazi s kakvim me
lukavstvom izvuce djavo iz moje kelije! Pa sta ima veze, dosao sam do dobrog dela:
pricesticu se Hristovim Telom i Krvlju i vraticu se u moju keliju. Brat se pricesti, a zatim
bi prisiljen da podeli trpezu sa bratijom manastira, pa se naposletku vrati u svoju keliju.
I tako prodje neko vreme, i opet mu dodje djavo, sada u liku svetovnog mladica, poce da
ga razgleda od glave do nogu i govori: - To je bas on! Onda ga opet poce razgledati.
Brat ga upita: - Zbog cega tako gledas na mene?
Djavo rece: - Ako ne podjes, imanje ce propasti, a ti ces za to dati odgovor pred Bogom.
Sta ti lose govorim kad ti kazem: idi i razdeli imanje ubogim i sirotim, kao dobri
upravitelj, da ne bi bludnice i razvratnici razgrabili to sto bednik ostavi.
I tako, tim recima prevarivsi brata, djavo ga vrati u svet, doprati ga do grada i tu ostavi.
Monah htede da udje u dom svoga oca kao vec umrlog, kad gle - sam otac njegov izlazi
mu u susret. Ugledavsi ga, otac ga ne prepoznade i strogo ga upita: - Ko si ti? Monah se
zbuni i ne mogase nista da odgovori. Poce otac da ga ispituje, a monah tad u zbunjenosti
rece: - Ja sam tvoj sin. Otac mu odvrati: - Iz kakvog razloga si se vratio ovamo? Monah
se zastide da objasnjava pravi razlog svog povratka, pa rece: - Ljubav prema tebi me
naterala da se vratim, zato sto sam mnogo ceznuo za tobom. Ostade on u ocinskom domu,
kad prodje neko vreme upade u preljubu i otac ga podvrgnu teskoj kazni. On se,
nesrecnik, ne obrati pokajanju, nego ostade u svetu.
Koliko je vrag lukav i dalekovid! Otselnikov prvi izlazak nije bajagi nosio nista
pogibeljno, cak se i svrsio, cinilo se, obilnom koriscu. Ipak, steta je bila u tome sto je dusi
oduzet spasonosni oprez, pokazana joj je neskodljivost izlazaka. Tako djavo neretko
svoju zrtvu, izvodeci je na pogubni put, moze dugo da priprema, skrivajuci od nje svaku
stetu, i da joj predocava sve dobrobiti toga puta, dok na kraju ne dobije priliku da tad vec
nepopravljivo osteti hriscanina koji je izgubio oprez. Episkop Ignatije podseca na
iskusenje koje je snaslo prepodobnog Petra Atonskog. I tog oca je vesto iskusavao zli
demon, koji se nasao pred njim u liku njegovog srodnika i krasnorecivo ga nagovarao da
ostavi tihovanje i ode u postojbinu da tamo spasava zemljake koji propadaju. Sveti Petar
je odbacio tu varku i posramio djavola. Sveti Ignatije kaze: - Sveti su mogli da odbijaju
napade vraga iskljucivo po milosti Bozijoj, sadejstvom blagodati Bozije koja zivi u
svetima i prosvecuje ih; a kako izdrzati te napade tek uz slepo samopouzdanje, uz krajnju
nepronicljivost, uz samoumisljenost koja sebi uvek laska i obmanjuje se? Kako izdrzati te
napade nalazeci se svojim unutrasnjim covekom u duhovnom mraku, u zarobljenistvu i
podjarmljenosti kod djavola? Nije na odmet primetiti da je pravda plotskog mudrovanja
koju propovedaju duhovi, i koja je istovetna sa pravdom koju propoveda Bogu
neprijateljski svet, protivna pravdi evandjelskoj.
Zanimljive i vrlo poucne slucajeve opisuje jedan Svetogorac, monah koji je ziveo na
Atosu u XIX veku i posetio puno znamenitih mesta na Svetoj Gori, te opisao svoje utiske
u pismima svojim drugovima u Rusiji.
- Ko je to? - upita.
- Ti i ti - odgovorise iza vrata - mi smo iz tvog rodnog kraja, doneli smo ti poklon od
tvoje rodbine i joa stosta. Imamo vaznu poruku za tebe; dozvoli da udjemo kod tebe i
porazgovaramo sa tobom, sveti oce.
Neznanci udjose. Domacin posadi svoje goste na rogozni divan i sam sede nasuprot njih.
Naposletku ih pustinjak upita za razlog njihove posete, a neznanci stadose da govore: -
Evo sta treba da ti kazemo, sveti oce: ti znas kako mi stradamo pod Portom, kako smo
potlaceni mi, nase porodice, nasa vera i sama nasa Crkva. Ti to, naravno, i sam znas.
- Ti valjda znas i to - produzi onaj isti neznanac - da se rat Turaka sa Rusijom zavrsio
mirom, vanredno povoljnim za nas, sad nam je data mogucnost i sloboda da zivimo
hriscanski. Ali, evo u cemu je nevolja: kod nas, u tvom zavicaju, nema episkopa. A moze
li Crkva biti bez episkopa, jesmo li mi dovoljno jaki da upravljamo sami sobom? Ko ce
nas ograditi od turske grabezljivosti? Medjutim, mi znamo tvoju rodbinu, znamo i tebe i
tvoj zivot; i zato nam oprosti sto smo te mi, bez tvoje saglasnosti, izmolili za svog
episkopa. Evo za to i turskog fermana, a uz njega jos i patrijarhove povelje.
- Smilujte se! - odvrati pustinjak, smerno oborivsi oci, iako je bio spreman da skace od
radosti. - Zar ja da primim zezal pastirske vlasti, kad nisam sposoban ni sam sobom da
vladam? Zar ja da uzmem na sebe breme apostolske sluzbe, kad osecam svoj vlastite
nemoci i mnostvo grehova? Ne, ceda, odricem se toga sto je iznad mojih snaga! Povrh
toga, moja pustinja mi je raj, dao sam i obecanje pred Bogom da cu ovde umreti.
- Ma kako ti o sebi mislio, sveti oce - odgovorise neznanci - ali: glas naroda je glas Bozji,
volja vlasti je volja Bozja! Ti znas da je drustvena korist vaznija od nase licne. A sta sa
fermanom? Ne, oce, ne odrici se!.. Crkva te zove. Ako te nista ne dira, ni narodne
nevolje, ni nasi porodicni jadi, zar ti ni nuzda Crkve nista ne znaci?
- Kad je tako - odgovori najzad pustinjak nakon kraceg razmisljanja, - slazem se.
- Onda, oce, pozuri! - nabacise gosti. - Sto brze podjemo, to bolje; nedaleko odavde nas
na putu cekaju mazge i pratioci.
Nesrecnik se, medjutim, nije ugruvao na smrt. Bog mu je dao vremena za pokajanje i
poslao mu inoka iz susedne kelije. Baceni je bio sav polomljen, lobanja razbijena, krv je
potocima tekla iz rana, ali je ipak imao dovoljno vremena i snage da isprica pojedinosti iz
svog zivota i iskusenja. Molio je da ga poznati mu otselnici pominju i mole se za njega,
pa je na rukama uplakanog inoka ispustio duh. Posle svog uzasnog iskusenja nije ziveo
vise od tri casa.
Svetogorac koji je saslusao taj strasni slucaj, stojeci na istoj steni, vise se cudio tome sto
je, padajuci sa takve visine, taj nesrecni monah jos ostao ziv: verovatno je imao svojih
vrlina radi kojih ga Gospod nije ostavio da umre bez pokajanja - zavrsava autor pisma
ovu pripovest.
I opet: iz pisama tog Svetogorca je ocigledno da niposto nije uvek slucaj da se demoni
boje nasih molitava, nego mogu cak i podstrekivati mnoge nase nepravilne molitvene
napore. Demon nije toliko mocan, koliko je prepreden i mnogostran u iskusenjima - kaze
Atonac i navodi sledecu pricu:
Ziveo je kod njih u manastiru jedan ruski starac. U srcu je imao naklonost prema molitvi,
ali nije shvatao dostojanstvo i vaznost poslusanja, te je poceo da se izvlaci od opstih
manastirskih poslusanja i da odlazi u sumu na moljenje. Pomisao mu je sve cesce i cesce
tvrdila da je molitva svojstvo andjelskog duha i dusevna hrana, a rad tek zitejska potreba,
svetovna i sujetna. Tako je sve vise i vise zastranjivao u samovolju, dok mu se ne pocese
radjati misli o visini sopstvenog podviga i zivota. Naposletku poce da mu se javlja svetli
andjeo i blagosilja njegov molitveni podvig, najubedljivijim razlozima velicajuci molitvu
i unizavajuci bratsko poslusanje. Ne zna se kako bi se stvar zavrsila da na bratovljevo
ponasanje nije obratio paznju jedan od grckih staraca. Podrobno je ispitao brata i uplasio
se za njega, cuvsi za njegova vidjenja. Tad mu on strogo ocita bukvicu ovim recima: -
Pogubice te demon, izbezumice te zbog tvojih samovoljnih molitvenih podviga, molitva
ti se ubraja u greh i omogucuje demonu slobodan pristup do tebe. Tebi se javlja satana, a
ne andjeo. Proveri to, ako hoces: nemoj ici u sumu, radi sa bratijom, kelijno pravilo
ispunjavaj u svojoj keliji, a kad se taj andjeo pojavi pred tobom, ne obracaj na njega
nikakvu paznju i strogo se drzi svoje molitve. I jos mnogo toga je u istom duhu kazao
starac, tako da se onaj ruski monah ozbiljno uplasio i poslusao ga. Ucinio je bas tako;
radivsi sa bratijom, posao je da se moli u svoju keliju. I zaista, andjeo se opet javi, a
starac mu ne pokloni nikakvu paznju, cak ga ni ne gledase. A svetli andjeo se razbesni i
umesto lepog i munjolikog mladica najednom se obrete gadni etiop sa poput ognja
sevajucim ocima i stade da skace pred bratom koji se moljase. Uzalud se ovaj krstase i
umnozavase poklone, nadajuci se da ce oterati demona - onaj ne odlazase i ne dopustase
mu da izvrsi pravilo. Na kraju brat iz negodovanja svom silom osinu besa brojanicom, a
ovaj sapom udari monaha po uhu i iscile kao dim. Otada je nesrecni brat ogluveo, pa i
dosad - prica Svetogorac - na to uho nista ne cuje.
Odmah posle ove pripovesti autor pisama primecuje da su iskusenja monaha u osami jos
opasnija, te je zbog toga na Atosu prihvaceno kao pravilo da svaki koji odlazi u divljinu
na tihovanje odlucno ne prima nikakva vidjenja i smernom svescu o svojoj nedostojnosti
odbacuje javljanja iz duhovnog sveta, ma kakva da su ona. Dalje on navodi naredne
slucajeve.
Pustinjak visokog zivota i retkih podviga jednom tiho saputase molitvu uvece u svojoj
keliji. Iznenada se razli pred njim zaslepljujuca svetlost i mladic andjelske lepote stade
pred pustinjaka. Usvojivsi za pravilo da se klone culnih javljanja, ma kakve vrste ona
bila, pustinjak je mirno ostao na svom mestu i, saputajuci molitvu, nije obracao paznju na
prikazanje. Medjutim, mladic nije nestajao. Pustinjaka jos vise zacudi to sto se dosljak ne
bojase ni krsta ni molitve.
Andjeo nije iscezavao i cinilo se da se i sam moli sa starcem dok se on moljase. Pustinjak
nije shvatao kakvo je to cudno javljanje. Ako je to demon, razmisljase on u sebi, krst i
molitva bi ga svakako nadjacali i unistili prividjenje. - Cim ces me uveriti - upita nakon
kraceg razmisljanja pustinjak pojavu - da si ti stvarno andjeo Boziji?
- Bilo cime - odgovori ovaj. - Ti znas - nastavi andjeo - da se demoni boje sile krsta, a ja
se ne bojim... Ja se poklanjam Bogu, poklanjam se, kao sto vidis, i krstu.
- Sta jos zahtevas od mene? - zapita ga andjeo, uzdigavsi se od zemlje. - Vidis da ne samo
da se ne bojim krsta, nego mu se i poklanjam: znaci, ja sam tvoj andjeo cuvar.
- Moze biti - mirno rece pustinjak, - ali mi svejedno nisi potreban u tvom culnom vidu:
kod nas su andjeli cuvari nevidljivi!
- Uzalud! - odvrati onaj. - Necu otici od tebe, zato sto mi je naredjeno da ostanem uz
tebe.
- Tvoja volja - hladnokrvno rece pustinjak, - bez pitanja duhovnika i njegovog naloga ja
necu ni da te znam, odlazi od mene! Nisi mi potreban u tom oblicju.
- A sta ti mislis o poklanjanju krstu mladica koji se javio: je li on zaista andjeo? - upita
duhovnik starca.
- A krsno znamenje kojeg se mladic ne boji? A celivanje krsta? - doceka duhovnik. - Sta
na to kazes?
- Isto sto i o samom vidjenju - odvrati starac. Zatim nakon kraceg razmisljanja dodade: -
Ti znas i svakako se slazes da sto je visi nas put ka Bogu, to je opasniji i raznolikiji nas
boj sa satanom; da bi pokazao Svoju silu u nama i ujedno razotkrio nemoc satane, Bog
mu ponekad dopusta da deluje i ratuje protiv nas tako kako samo on, lukavi, hoce i moze.
Usled takvog dopustenja Bozijeg, i sam krst moze besu da ne bude strasan, da ne bude
strasno ni sve ono sto je u drugim slucajevima za njega grozno i ubitacno, kao Bozji
gnev.
- A sta preostaje pustinjaku da cini ako se vidjenje bude ponavljalo? - upita duhovnik
starca. - Mozda mu se stvarno i javlja andjeo?
- Da taj koji se javlja poprimi oblicje i samog Hrista - rece starac, - sta mari? Po
Gospodovom vaznesenju za nas je je korisnija vera u Njega, nego vidjenje. Ovde je
potrebno samo jedno: ne obracati paznju na javljanje, vec se baviti svojim poslom, to jest
molitvom. Pa neka se javlja i andjeo, sta mari? Mi imamo posao i molitveni odnos sa
Bogom, sa nasim Vladikom i Gospodom, a andjeo nije nista vise do Njegov sluga i
sluzitelj. Pa promisli: valja li prekidati besedu sa Gospodom i baviti se Njegovim
slugom? Ako se i zaista tvome pustinjaku javlja andjeo Bozji, neka ga ne prima! Andjeo
se nikada nece uvrediti nasom nepaznjom prema njemu za vreme molitve, zato sto on zna
bozansku vaznost nasih molitvenih odnosa sa Bogom, i ne samo da nas nikada nece
odvlaciti od njih, nego je, naprotiv, duzan da ih jos vise podstice na njihovo tacno i
postojano ispunjavanje. A ako se andjeo ogorcava nasom hladnokrvnoscu prema
njegovom prisustvu i ometa nase molitvene besede sa Bogom, takav andjeo, pa makar on
sam bio sav u krstovima, a ne samo celivao krst - ne primaj ga, on je protivnik! I tako,
moj savet je isti: ne samo ne primati, nego ne treba cak ni zeleti culne projave duhovnog
sveta, zato sto nemamo potrebe za njima, ni koristi od njih, a opasnosti je silesija. U
nasem duhovnom boju mi najbolje vidimo delovanja medjusobno suprotnih sila; mi u
njemu znamo kakav je satana u svojoj bestidnosti i skvernim pomislima, i jasno vidimo
kako su svetli, cisti i neporocni andjeli u projavljivanju mirnih i spokojnih misli koje oni
navode na nase srce, dok nas satana zapljuskuje svim mogucim necistotama razmetljivih,
koristoljubivih i bludnih mastanja, sumanutoscu gneva, i tako dalje, i tako dalje. Sta tu jos
treba? Cemu culno javljanje andjela ili satane, kad ih mi suvise dobro znamo i bez toga?
Sa starcem Ilarionom Gruzinom bilo je ovako: taj otac se podvizavao na Svetoj Gori u
XIX veku; kad je ziveo u potpunom zatvornistvu u kuli, nikoga ne primajuci i nigde ne
iduci, tad su besi protiv njega vodili najzesci rat. Jedared su kroz prozor kod starca
nastojali da se uvuku neki hodocasnici da bi od njega dobili blagoslov, ali se starac sakrio
od njih. Demoni su se okoristili tim slucajem i otpoceli svoju opsadu. Jednom se u oblicju
hodocasnika provukose kroz prozor i nagrnuvsi ka starcu, pocese govoriti da behu
prinudjeni da preduzmu taj korak stoga sto on nikoga ne pusta, a oni bi ga kao svog
zemljaka vrlo rado videli. Zbog njega su oni, navodno, dosli iz tako daleke zemlje da se
posavetuju o raznim stvarima. Drzeci ih za prave hodocasnike, stupio je sa njima u
razgovor, a demoni su samo to i cekali. Zapodeli su dugu besedu o neprilikama svog
naroda i Crkve, a na svrsetku su se starcu strasno narugali, tako ga prebivsi da je dva
meseca lezao potpuno nem.
Jedne noce stajase Pavle na molitvi. Iznenada se oko ikona pojavi suncolika svetlost i
usred svetlosti golub koji je sijao od beline. Od goluba se zacu glas: - Primi me: ja, Sveti
Duh, dosao sam da te nacinim svojim obitalistem. Pavle radosno pristade. Golub udje u
njega kroz usta, i Pavle, iznuren postom i bdenjem, najednom oseti u sebi mocnu bludnu
strast; ostavi molitvu i otrca u bludiliste. Njegova gladna strast ucinila je zadovoljavanje
strasti neutoljivim. Postao je stalna musterija svih bludilista i svih njemu dostupnih
bludnica. Naposletku on dodje sebi. Svoju zavedenost besovskim javljanjem i
oskvrnjenje usled prelesti izlozio je u pismu jeroshimonahu Leonidu. U pismu se
ocrtavalo nekadasnje visoko duhovno stanje paloga. Sam episkop Ignatije imao je priliku
da procita to pismo.
- Treba primetiti - kaze vladika Ignatije - da pali duh, zeleci da ovlada Hristovim
podviznikom, ne deluje vlastodrzno, nego nastoji da pridobije covekovu saglasnost za
predlozenu prelest i po dobivanju saglasnosti ovladava onim ko je saglasnost dao, a Sveti
Duh deluje samovlasno, kao Bog: dolazi tada kad covek koji se ponizio i prezreo sebe
uopste ne ocekuje Njegov dolazak. Iznenada menja um, menja srce. Svojim delovanjem
obuhvata svu volju i sve sposobnosti coveka, koji nema mogucnost da razmislja o
delovanju koje se u njemu odvija.
Evo jedan slucaj koji se dogodio sasvim nedavno, ispricao ga je jedan inok. Ta tragicna
prica desila se njegovom rodjenom bratu, skupa s kojim se on ne tako davno obratio veri,
pa su poceli da posecuju hram, da zajedno idu na poklonistva po svetim mestima, da
borave u manastirima. Braca su se stala baviti i citanjem Svetih Otaca i Isusovom
molitvom. No inokov brat se, ocigledno, udaljio sa pravog puta i upao u umisljenost,
zbog cega se i zbilo sledeca stvar. Jednom kad je bio sam kod kuce i upraznjavao
molitvu, ukazao se pred njim odvratni bes i poceo da mu ometa molitvu. Brat se nije
uplasio, nego je smelo poveo sa besom razgovor. Poceo je da ubedjuje besa da se pokaje,
da mu govori o neizrecivom milosrdju Bozjem, da ga Bog moze, ako se on, bes, pokaje,
cak i pomilovati. I jos je kojecim u istom smislu poucavao besa. Bes je toboze pazljivo
slusao, pa se zatim ozbiljno zamislio i na kraju poprimio izgled pokajnika, poceo da se
moli, da jeci, da se poklanja pred ikonom, uopste, svim svojim izgledom izrazavao je
duboku skrusenost, pokajanje zbog ucinjenog zla, i prikazivao se kao da zudi za skorim
pomilovanjem. Brat je ocaran pratio njegove postupke (ocito iznutra likujuci). I gle,
odista, na besa kroz neko vreme kao da sidje nekakav svetli oblak, kao neka svetlost, kao
blagodat, i on se pred ocima likujuceg mladica pretvori u svetlog andjela. I gle, taj andjeo
poce da se vatreno zahvaljuje bratu, da mu se klanja pred nogama. Nazivase ga svojim
spasiteljem: zahvaljujuci njegovoj pouci on je spasen, on je opet sveti andjeo, i najzad, on
mora da se oduzi bratu; bivsi bes predlozi da bude njegov svagdasnji verni cuvar, da udje
u njega i svagda ga cuva i pomaze svojom preporodjenom andjelskom silom. Brat bese u
neopisivom odusevljenju, van sebe od srece, pristade. Andjeo udje i - brat poce da besni,
urla, psuje strasne psovke, lomi ikone, baca ih u prozor, cini druge grozne stvari. Sada se
on nalazi u psihijatrijskoj bolnici. Povremeno bude i kuci sa svojima, ali kada se bolest
pogorsa, moraju ga voziti u kliniku, posto mu je ponasanje tada odvratno. Kad mu, pak,
bude bolje, moze malo i da se pomoli. Brat njegov, inok, poslao je mnogim manastirima
molbu da se mole za njegovog nesrecnog brata.
O jednom drugom starcu su kazivali kako je tihovao u svojoj keliji, trpeci besovska
iskusenja, Njemu su se ocevidno javljali besovi, ali on ih je prezirao. Djavo, videci da ga
je starac pobedio, javi mu se i rece: - Ja sam Hristos! Starac zatvori oci. Djavo mu
ponovi: - Ja sam Hristos, zasto si zatvorio oci? Starac odgovori: - Ja ne zelim da vidim
Hrista ovde, vec u buducem zivotu. Posle toga se djavo vise nije prikazivao.
Valja primetiti da pravo javljanje svetih andjela od Boga biva samo poniznim i krotkim
hriscanima, koji se vec nalaze van opasnosti da se pogorde, da upadnu u umisljenost i
tako se povrede.
Jednom kad je prep. Makarije Veliki sedeo u svojoj keliji, stade pred njega andjeo, poslat
od Boga, i rece: - Makarije, ne boj se napada nevidljivih neprijatelja, zato sto nas blagi
Vladika nece odstupiti od tebe i nece te prestati podrzavati; ohrabri se, ukrepi se, hrabro
pobedjuj protivnicka nacelstva i vlasti, ali se tvojim delanjem ne uznosi, da te bozanska
pomoc ne bi ostavila i da ne bi pao cudnovatim padom. Blazeni Makarije odgovori,
zalevajuci se suzama: - Cime ja da se uznosim, kad mi se dusa, poput razvratne bludnice,
hrani smradom necistih pomisli koje donose besovi.
U takvu duboku poniznost, veli sveti Ignatije, prepodobnog je doveo duboki samouvid,
koji mu je pruzalo umno delanje. U sebi je on opazao covekov pad i njegovo opstenje sa
demonima.
Nemoguce je coveku koji se jos nalazi u oblasti plotskog mudrovanja (pise sveti Ignatije),
koji nije stekao duhovni pogled na palu ljudsku prirodu, da ne pridaje neku vrednost
svojim delima, da ne pripisuje sebi neku zasluznost, ma koliko poniznih reci da izgovara
takav covek i ma kako da se naizgled cini poniznim. Istinska poniznost nije svojstvena
plotskom mudrovanju i njemu je nemoguca: poniznost je svojina duhovnog razuma.
Prepodobni Marko Podviznik kaze: "Oni koji se ne smatraju duznicima svake zapovesti
Hristove, postuju zakon Bozji telesno, ne razumejuci ni to sto govore, ni to na cem se
zasnivaju, zato i misle da ce ga ispuniti delima." Iz reci prepodobnog oca je jasno da se
onaj ko sebi pripisuje bilo kakvo dobro delo nalazi u stanju samoobmane. To stanje
samoobmane sluzi kao osnova besovske prelesti: pali andjeo u hriscaninovom laznom,
gordom shvatanju nalazi pristaniste, na to shvatanje lako kalemi svoju obmanu, a
posredstvom obmane potcinjava coveka svojoj vlasti, baca ga u takozvanu besovsku
prelest. Iz gorenavedenih iskustava se vidi da nijedan od onih koji su se prelastili nije
sebe priznao nedostojnim vidjenja andjela, te je stoga priznavao u sebi neku zasluznost,
dostojnost. Drugacije ni ne moze da o sebi sudi plotski i dusevni covek.
Tako se, dakle, ne moze verovati svakom dobrom pokretu i podsticaju u nama, kakvim se
on nama cini, nego treba tacno razlikovati istinsko hriscansko, evandjelsko dobro, od
dobra laznog, duseskodljivog, koje udaljuje od Boga.
prevod s ruskog: A.