Lektira popularni klasici 11 Giovanni Boccaccio DEKAMERON (DIO PRVI) Naslov izvornika: II Decameron Prijevod: Jerka Belan i Mate

Maras Tumaenja: Mate Zori Jerka Belan Mate Maras Mate Zori Izdava: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb Tiskara: Vjesnik d.d. Dizajn knjige: Halid Malla Ilustracija na naslovnici: CORBIS ISBN 953-7160-30-0 (cjelina) ISBN 953-7160-42-4

G lO V A N N l B O C C A C C IO

DEKAM ERON
(D I O P R V I )

S talijanskog preveli Jerka Belan i Mate Maras

oo o

P rv i d a n - P ro slo v

POINJE KNJIGA ZVANA DEKAMERON 1 PREZIVANA KNEZ GALEOTTO, 2 KOJA SADRAVA STOTINU NOVELA TO IH U DESET DANA ISPRIPOVJEDIE SEDAM GOSPA I TRI MLADIA

P ro slo v
ovjeno je saaliti se nad ucviljenima; i premda to svakomu prilii, najvie se iziskuje od onih koji su utjehu ve traili i nali je u drugih;3 a ako je ikada ikome ona bila potrebna, ili mu je bila draga, ili je u njoj ve uivao, ja sam jedan od njih.4 Jer je od moje najranije mladosti pa do dana dananjega u meni preko mjere gorjela uzviena i plemenita ljubav koja bi se inila, kad bih o njoj kazivao, moda mnogo via nego to dolikuje momu nisku rodu;5 i premda su me razumni6 ljudi, koji su to doznali, zbog nje hvalili i mnogo vie cijenili, ipak mi je s nje valjalo preveliku patnju podnositi, zacijelo ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, nego zbog prevelika ognja koji je u mom duhu razbuktala slabo obuzdana udnja; ona mi je, zato to mi ni u kakvim dolinim granicama nije doputala da budem zadovoljan, esto mnogo vie muke zadala nego to je bilo potrebno. U toj mi muci toliko okrepe pruie ljubazni savjeti gdjekojega prijatelja i njegove hvalevrijedne utjehe, pa sam vrsto uvjeren da se zbog njih zbilo te nisam umro. Ali po volji Onoga7 koji je u svojoj beskonanosti postavio neumitan zakon da sve na ovom svijetu ima konac, moja je ljubav, arka kao nijedna druga, i koju nikakva snaga nukanja, ni savjeta, ni oite sramote, ni pogibao to se iz nje mogla izlei nije mogla ni slomiti ni pokolebati, sama od sebe tijekom vremena tako jenjala da mi je sada u dui ostavila samo onu slast to je obino prua onomu tko nije plovio njezinim najtamnijim puinama; stoga, gdje god je znala biti muna, tu utim da je sada, kada je nestao svaki emer, ostalo samo milje.8

D ek a m e ro n

Prv i dan - P ro slov

na iskazana dobroinstva koja mi uinie oni kojima, zbog njihove naklonosti prema meni, teki bijahu moji jadi; niti e, vjerujem, nestati sve do smrti. A jer zahvalnost valja, po mom miljenju, meu svim krepostima ponajvie hvaliti i protivno kuditi, da se ne bih pokazao nezahvalnim sam u sebi odluih prema svojim skromnim mogunostima, uzvraajui ono to primih, sada kad mogu kazati da sam slobodan, ako ne onima koji mi pomogoe, kojima moda i ne treba zbog njihova uma ili dobre sree, bar onima kojima je potre*bno malo olakanja pruiti. Pa koliko god bi moja pomo, ili da kaemo utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima koji je trebaju, ipak mi se ini da je valja ponajprije pruiti tamo gdje se pokae da je potreba najvea, jer e tu najvie koristiti, i jer e je tu najvie cijeniti. I tko moe zanijekati da nju, bila ona kakva mu drago, mnogo vie valja pruati zaljubljenim gospama nego mukarcima? One u njenim grudima, strahujui i stidei se, kriju ljubavni plam, a koliko je moniji taj skriti nego onaj oiti, to znaju oni koji su ga kuali i kuaju; a povrh toga, pritijenjene eljama, voljama i zapovijedima otaca, matera, brae i mueva, najvie vremena provode zatvorene u malom krugu svojih odaja, i gotovo besposleno sjedei, htjele ne htjele za to vrijeme u glavi prebiru razliite misli koje sigurno ne mogu uvijek vesele biti. Pa ako zbog njih ikakva sjeta, potaknuta vatrenom eljom, obuzme njihove due, u njima joj valja s tekom patnjom trajati, ne potisnu li je nova premiljanja; a da i ne spominjem kako to ene mnogo tee podnose nego mukarci. To se zaljubljenim mukarcima ne dogaa, kako oito moemo vidjeti. Oni, ako ih ikakva sjeta ili teke misli more, imaju mnogo naina da ih olakaju ili otjeraju; jer ako ih je volja, njima nitko ne brani da eu i tota uju ili vide, da love ptice, divlja ili ribu, da jau, kockaju se ili trguju. Svaki od tih naina ima u sebi snage da duh posvema ili djelomice privue i od munih misli otrgne, bar na kratko vrijeme; poslije toga, ovako ili onako, doe utjeha, ili jad jenja. Dakle, da bih bar djelomice popravio grijeh Fortune koja tamo gdje je snaga slabija, kao to vidimo u njenih ena, krtija bjee svojom potporom, kanim kao pomo i utoite onima koje ljube [jer je drugima dovoljna igla, vretena i motovilo],9 ispripovijedati stotinu novela, pria, parabola i pripovijesti,10 nazvali ih kako mu drago, to ih je u deset dana ispripovjedila estita druba od sedam gospa i tri mladia koja se okupila u doba minule kuge i pomora," te nekoliko pjesmica to su ih reene gospe sebi za zabavu pjevale. U tim e se novelama vidjeti ugodne i neugodne ljubavne zgode i drugi pustolovni dogaaji koji su se zbili i u

St...

ju, jednako moi uivati u zabavnim zgodama to ih novele kazuju i nai koristan savjet, ako shvate ega se valja kloniti i kakav uzor valja slijediti; ali ne vjerujem da se to moe dogoditi a da jadi ne minu. Pa ako se to zbude (dao Bog da bude tako), neka zahvale Amoru koji mi, oslobodivi me svojih okova, dade mogunost da ih uznastojim razonoditi.

D ek am ero n

POINJE PRVI DAN DEKAMERONA U KOJEMU SE, NAKON PIEVA IZLAGANJA ZATO SE ZBILO DA SU SE TE OSOBE KOJE SE ZATIM PRIKAZUJU MORALE SASTATI DA ZAJEDNO PRIPOVIJEDAJU, POD VLADANJEM PAMPINEJE PRIPOVIJEDA O ONOM TO SE SVAKOMU NAJVIE MILI

U vod
Koliko god puta, preljupke gospe, pomislim na to kako ste sve vi po naravi ganutljive, toliko puta spoznam da e ovo djelo, po vaemu sudu, imati teak i muan poetak, kao to je bolno sjeanje na minuli pomor i kugu1 pogubno i plano openito svakomu tko je to vidio ili drugaije upoznao, jer mu2 upravo to na elu3 stoji. Ali ne elim da vas to od daljnjeg itanja ustrai, kao da ete cijelo tivo u uzdasima i suzama provesti. Neka vam ovaj uasni poetak bude ono to je putnicima vrletna i strma planina, iza koje se prostire krasna i ugodna dolina, koja im bude toliko ugodnija4 koliko je napornije bilo uspinjanje i silaenje. I kao to se na koncu radosti krije bol,5 tako se i nevolje okonavaju veseljem koje nastupa. Poslije ove kratke muke (kaem kratke, jer se sastoji od malo rijei) ubrzo e slijediti naslada i uitak koji sam vam prije obeao, to se moda ne bi oekivalo od ovakva poetka da nije nagovijeteno. I zaista da sam vas prikladnijim putem mogao povesti onom emu elim, a ne tako strmeni-tom stazom kakva je ova, rado bi to bio uinio; ali kako se nije moglo bez ovoga uvoda izloiti zato se zbilo ono o emu e se poslije itati, gotovo me nuda goni da ga napiem. Velim dakle da su godine od plodonosnoga Utjelovljenja Sina Bojega6 brojem do tisuu tristo etrdeset i osme bile stigle, kad je dini grad Firencu, najljepi od svih italskih gradova, pohodila smrtonosna kuga koja se, ili zbog djelovanja nebeskih tijela7 ili zato to je zbog naih zlih djela pravedan gnjev Boji posla na smrtnike da ih popravi, poto nekoliko go-

P rv i d an - U v o d

prelazei iz mjesta u mjesto bez prestanka prema Zapadu nevoljno irila. I nije protiv nje pomagao ni ljudski razbor, ni naredbe po kojima su grad od mnoge neistoe slubenici za to odreeni istili i u nj zabranjivali ui svakomu bolesniku, ni mnogi dani savjeti o uvanju zdravlja; ni k tome ponizna zaklinjanja to ih, ne jednom nego mnogo puta, i u naloenim procesijama i na druge naine vjernici Bogu zavapie; te nekako u rano proljee reene godine ona uasno zapoe, i na neobian nain, svoje bolne posljedice pokazivati. I nije to inila kao na Istoku gdje je, komu god je tekla krv na nos to bio oit znak neumitne smrti, nego su se u njezinu poetku javljale, jednako u mukih i u enskih, ili na preponama ili pod pazusima neke otekline, od kojih su jedne narastale kao obina jabuka, druge kao jaje, i neke vie a neke manje, a puk ih je zvao micinama. I s ta dva spomenuta dijela tijela za kratko vrijeme poinjala se reena smrtonosna micina iriti i rasti bez iznimke po svim njegovim dijelovima; i poslije toga su se znaci reene bolesti poinjali mijenjati tako da su se mnogima ruke i bedra, i svi drugi dijelovi tijela osipali crnim ili modrim pjegama, u jednih krupnim i rijetkim, u drugih sitnim i gustim. Pa kao to micina isprvice bijae bila, i jo bjee, siguran biljeg budue smrti, tako i one bjehu svakomu tko bi ih dobio. A lijeenju te bolesti nikakav savjet lijenikov i nikakav lijek kanda ne mogae valjati ni koristiti; tovie, ili to to narav bolesti ne doputae, ili to neukost vidara (a tih se, osim mnotva uenih, nalo bezbroj, i mukih i enskih, koji nikakva pojma o medicini nisu imali) ne poznavae od ega potjee, te sljedbeno tomu ne znae joj prikladnim sredstvom doskoiti, ne samo da malo tko ozdravljae, nego gotovo svi do treega dana od pojave spomenutih znakova, tko bre tko sporije, a najvie njih bez groznice ili druge nevolje, umirahu. I bijae ta kuga jaa jer se s bolesnih doticajem prenosila na zdrave, kao to vatra zahvati suhe ili nauljene predmete9 koji joj se nau u blizini. I zlo se sve dalje pogoravalo; jer se nije samo razgovorom ili bavljenjem s bolesnicima prenosila bolest i uzrok ope smrti na zdrave, nego se inilo da je i onda kad bi netko samo dotaknuo ruho ili bilo to drugo to je bolesnik dirao ili upotrebljavao, ta boletina prelazila na njega. udnovato je i uti ovo to u sada kazati: a da to mnoge oi i moje roene ne vidjee,10 jedva bih se usudio u to i povjerovati, a nekmoli napisati, pa makar to uo od ovjeka dostojna vjerovanja. Velim da je priljepivost te zaraze o kojoj kazujem bila tolika da je prelazila ne samo s ovjeka na ovjeka, nego i ovo, to je udnova-tije, mnogo puta naoigled uini, to jest ako je stvari onoga ovjeka koji ie bolovao ili umro od te bolietice dotakla neka ivotinia koia ne soada u ,

Dekameron i ubila. U to se moje oi, kako je malo prije reeno, meu inim, jednoga estito uvjerie, kada dronjci dana nekoga siromaka, koji je umro od boljetice, bijahu baeni na ulicu, te se na njih sjurie dvije svinje i po te svom obiaju prvo ih gubicom, a zatim zubima dohvatie i na komadie iskidae, ali se malo poslije poee griti i, kao da bijahu otrov progutale, obje svrh onih na zlo potezanih dronjaka padoe mrtve na zemlju. Zbog takvih i mnogih drugih slinih ili gorih sluajeva rodie se svakakve predrasude i strah uljeze u one koji ostadoe ivi; te su gotovo svi nagi jali vrlo okrutnoj odluci, to jest da se sklanjaju i bjee od bolesnika i n njihovih stvari; i radei tako, svatko miljae da e svoje zdravlje sauvati. bilo je i takvih koji smatrahu da e se umjerenim ivotom i A uzdrljivo-u othrvati toj nevolji; i zdruivi se nekoliko njih, posve odvojeno od ostaloga svijeta ivljahu; i skupljajui se i zatvarajui u one kue gdje ne bijae ni jednoga bolesnika, da bi ljepe ivjeli, vrlo umjereno uivajui najbiranija jela i odlina vina i klonei se svakoga razvrata, ne trpei itko s njima govori ili da im da izvana donosi vijesti o smrti ili o bolesnicima, amili su uz glazbu i one uitke koji im bijahu dostupni. Drugi, zavedeni suprotnim miljenjem, tvrdili su da je najpouzdaniji lijek tomu zlu mno piti i uivati i skitati se okolo go pjevajui i alei se, i zadovoljiti elju ime god se moe, i smijati se i rugati svemu to se zbivalo; pa kako su govorili tako su i radili koliko god su mogli, danju i nou, sad u jednoj krmi sad u drugoj, pijui bez reda i mjere i radei sve to jo i vie potuim kuama, samo ako bi u njima otkrili neto to im je godilo ili im mililo. A to se im je lako bilo initi, jer su svi (kao da im vie nije bilo ivota) i sebe i svoje poslove zaputali: stoga su mnoge kue postale opedobro, te se njima i stranac sluio, ako se kraj njih naao, kao to bi se njima sluio gospodar; ali su usprkos toj ivotinjskoj nakani, koliko god mogli, sveudilj izbjegavali bolesne. U tolikoj tuzi i nevolji su naega grada bijae gotovo posve sruen i uniten astan ugled zakona, kako ljudskih i Bojih, jer njihovi tako zastupnici i izvritelji, kao i ostali svijet, bijahu pomrli ili se porazbolijevali, ili im bijae preostalo tako malo svi eljadi da ne mogahu vie nikakve slube obavljati; stoga je svakomu bilo slobodno to god ga bijae volja. initi Mnogi se pak drahu srednjega puta izme ta dva gore spomenuta, ne uzdravajui se od jela koliko prvi, i ne u podavajui se piu i razuzdanostima koliko drugi, nego po elji dovoljno uivahu, i ne zatvarajui se iahu naokolo nosei u rukama tko cvijee, mirisne trave, tko raznovrsne mirodije koje esto prinoahu nosu, tko 11 mislei da je najbolje krijepiti mozak takvim mirisima, jer se inilo da zrak sav bio zasmraen zadahom leeva je i proet vonj em bolesti i lieka-

Prvi dan - Uvod

govorei da od kune bolesti nema ni boljega ni tako dobra lijeka kao to bijeg pred njom; i potaknuti tim je razlogom, mnogi mukarci i ene napustie svoj grad, svoje kue, i roake, i imovinu, i, ne brinui se ni za to osim za sebe, pobjegoe na tua ili na svoja imanja na selu, kao da gnjev Boji, hotei kazniti ljudske opaine tim pomorom, ne see tamo gdje oni, nego se obara samo na one koji se zateknu meu zidinama svoga su grada; ili su mislili da u njemu nitko iv nee ostati, i da mu je kucnula posljednja ura. I kao to nisu pomrli svi ti koji su tako razliito mislili, tako nisu svi ivi ostali; tovie, mnogi su takvi oboljeli ni i posvuda su, kao to su sami dok bijahu zdravi davali primjer onima koji su zdravi ostali, gotovo posve naputeni skapavali. A da i ne spominjemo da se graanin graanina klo da se gotovo ni jedan susjed za susjeda nije nio, brinuo, i da su se roaci rijetko ili nikada pohodili, i to izdaleka; takav je strah ispunio srca ljudi i zbog te ena nevolje da je brat brata ostavljao, i stric sinovca, i sestra bra i esto ena svoga mua; ak su, to je jo gore i ta, gotovo nevjerojatno,oevi i majke izbjegavali pohaati i njegovati svoju djecu, kao da i nisu bila njihova. Zato nije preostajala oboljelima, kojih bijae neprocjenjiva mnoina, i mukih i enskih, nikakva druga pomo nego milosre prijate (a tih je bilo malo) ili pohlepa sluinadi koju su velike i neprimjerene lja plae privlaile da slui, premda ih uza sve to nije bilo mnogo, a oni rijetki bijahu grubi mukarci i ene, nevini tim poslovima, koji mogahu posluiti samo za to da dodaju ono to bi bolesnici zatraili, ili da uz njih bdiju kad budu umirali; ali obavljajui takvu slubu esto su gubili ivot zajedno sa zaradom. I zbog toga to su bolesnike naputali susjedi, i roaci, i prijatelji, a slugu bijae malo, nastade obiaj za koji se prije gotovo nikada nije ulo, da nijedna ena koliko god ljupka, ili lijepa, ili plemenita bila, oboljevi nije prezala od toga da je dvori mukarac, kakav god on ili bio, mlad ili drugaiji, i da mu bez truna srama otkriva svaki dio svoga tijela, kao to bi pred enskom uinila, samo ako bi to nuda njezine bo lesti iziskivala: to je moda bio uzrok to su poslije, one koje su ozdravile, bile manje estite. A osim toga, smrt je pokosila mnoge koji bi moda ivi ostali da im je tko pomogao; stoga je, to zbog nedostatka prikladne njege koju bolesnici nisu mogli imati, to zbog estine poasti, broj onih kojidanju i nou u gradu su umirali bio toliki da je strano bilo o tomu i sluati, kamoli to vidjeti. Stoga se, gotovo od nude, rodie navike a suprotne prijanjim graanskim obiajima meu onima koji ostadoe ivi. Bijae neko obiaj (a i danas ga jo vidimo) da se rodice i susjede skupe pokojnikovoj kui i da tu zajedno s njegovim najbliima plau; ^ s druge u

Dekameron

susjedi i mnogi drugi graani, a prema pokojnikovu staleu tu je dolazilo i sveenstvo, pa su ga njemu ravni na ramenima, uz pogrebnu sveanost s votanicama i pjevanjem, nosili u onu crkvu koju bi on prije smrti odabrao. Svi ti obiaji, kad estina kuge poe uzimati maha, ili posve ili veim dijelom gotovo prestadoe, a umjesto njih se novi pojavie. Jer ne samo da su ljudi umirali bez onih mnogih ena oko sebe, nego je mnogo bilo i onih koji su se bez svjedoka s ovim ivotom rastajali; i prerijetki su bili oni koje su ganutljivi pla i gorke suze njihovih blinjih zapale; tovie, umjesto toga najee se drutvo smijalo, alilo i zabavljalo; taj su obiaj ene, zanemarivi velikim dijelom ensku samilost, da sebe spase najbolje nauile. I rijetki su bili oni ije bi mrtvo tijelo do crkve ispratilo vie od deset ili dvanaest blinjih; i nisu ih na ramenima nosili asni i ugledni graani, nego su se bili pojavili nekakvi mrtvonoe iz prostoga puka, koji su se sami grobarima nazivali i taj posao naplaivali, te bi se podvlaili pod nosila i urnim ih korakom, ne u onu crkvu koju je pokojnik prije smrti odredio, nego najee u najbliu nosili iza etiri ili est sveenika, s malo svijea a katkad bez ijedne; ovi su uz pomo reenih grobara, ne umarajui se predugim ili sveanim obredima, njega polagali u prvi prazan grob do kojega bi stigli. Prosti puk, a moda i veina srednjeg sloja,13 pruae mnogo potpuniju sliku bijede; jer je ove nada i sirotinja veinom zadravala u njihovim domovima, pa su tako, drei se skupa, na tisue dnevno obolijevali; i kako nisu imali ni njege ni pomoi, gotovo svi su odreda umirali. I na ulicama su mnogi i danju i nou izdisali; za mnoge su pak, premda su u svojim domovima skonavali, tek po smradu tijela u raspadanju susjedi doznavati da su umrli: i ovih i drugih koji su posvuda umirali bijae veliko mnotvo. Susjedi su ponajvie postupali na isti nain, ponukani vie strahom da im ne naudi trule mrtvaca nego samilou prema preminulima. Sami su, ili uz pomo nosaa kad su ih mogli nai, izvlaili tijela preminulih iz njihovih domova i polagali ih ispred ulaza, gdje bi ih, osobito jutrom, bezbroj mogao vidjeti tko je prolazio gradom; tada bi poiskali nosila, a bilo je i takvih koji su ih, kad nije bilo nosila, odnosili na kakvoj dasci. I nije se samo na jednim nosilima po dvoje ili po troje zajedno odnijelo, niti se to samo jednom dogodilo, nego ih se mnogo moglo nabrojiti na kojima su leali mu i ena, dva ili tri brata, ili otac i sin, ili tomu slino. I bezbroj se puta dogodilo da su dva sveenika s kriem pratili nekoga, pa bi drugi grobari s trojim ili etvorim nosilima pristali za njima; i umjesto da pokapaju jednoga mrtvaca kako su mislili, sveenici su ih imali est ili osam, pa i vie. I nitko im nije odavao poasti ni suzom, ni svijeom,

Prvi dan - Uvod

nego to bi se danas brinuli za koze; i tada se pokazalo veoma jasno da ono to naravan tijek stvari svojim sitnim i rijetkim nedaama nije mogao nauiti mudrace, to jest da strpljivo moraju sve podnositi, to je veliina zla sada nauila i neuke ljude sviknuvi ih da ne haju. Kako kraj tolikoga mnotva mrtvaca koje je u svaku crkvu svakoga dana i gotovo svakoga sata pritjecalo vie nije bilo dovoljno posveenoga zemljita za grobove, osobito ako su po starom obiaju htjeli svakoga poloiti u zasebnu raku, kopale su se na grobitima kraj crkava, poto sve ve bjee puno, goleme jame u koje su pokapali na stotine donesenih: i kad bi ih u njih sloili, red po red kao to se ukrcava tovar na brod, pokrivali bi ih s malo zemlje, dok se ne bi jami do vrha stiglo. I da vie ne istraujem svaku pojedinost naih prohujalih nedaa koje se zbivahu u gradu, velim da ni okolica, dok su ta huda vremena njime vladala, nije ostala ni najmanje poteena, pa po razasutim selima i poljima (ne spominjui katela koja su u malome sliila na grad) ubogi i siroti teaci i njihove obitelji bez ikakve lijenike njege ili pomoi slugu, po putovima i po svojim imanjima i kuama, danju i nou jednako, ne kao ljudi nego gotovo kao ivotinje umirahu. Zbog toga oni, postavi u svojim navikama ravnoduni kao graani, nisu marili ni za svoje stvari ni za poslove; tovie, kao da su oekivali da e ih toga dana smrt zatei, nitko se nije muio oko buduega priploda marve, ili oko ljetine, ili oko svojih prolih truda, nego su na silu nastojali potroiti sve to su imali. Pa se tako dogaalo da volovi, magarci, ovce, koze, svinje i perad, ak i ljudima vrlo vjerni psi, istjerani iz svojih nastambi, po poljima gdje jo bijae naputeno ito, ni ponjeveno a kamoli pokupljeno, slobodno lutahu. I mnoge su se te ivine, kao da imahu razbor, poto bi se za dana dobro napasle, uveer bez pastirskoga sjavljivanja site vraale u svoje staje. Ostavivi okolicu i vrativi se gradu, to se jo moe rei doli da takva i tolika bijae okrutnost Neba,14 a moda donekle i ljudi, te je izmeu oujka i iduega srpnja, koje od siline kune bolesti, koje zbog toga to su mnogi bolesnici slabo njegovani u nevolji naputeni zbog straha to obuze zdrave, kako se pouzdano vjeruje, preko sto tisua ljudskih stvorenja unutar zidina grada Firence izgubilo ivot, a da se moda prije toga pomora nije ni znalo da ih je toliko u njemu?15 Oh, koliko li je velikih palaa, koliko krasnih kua, koliko plemikih domova, neko prepunih ukuana, gospode i gospa, opustjelo do posljednjega sluge! Kolike su znamenite loze, kolika prostrana nasljedstva, kolika glasovita bogatstva ostala bez zakonitog batinika! Koliko li je vrlih mueva, koliko krasnih ena, koliko ljupkih mladia, koje bi ak i GalenA Hipokrat i Eskulap16 smatrali

D ek am ero n

i prijateljima, a iste veeri veeralo na drugom svijetu sa svojim prei-ma!17 I ja se rastuujem kad se zavlaim meu tolike nevolje: zato, elei ostaviti po strani one koje u ovoj prilici ne moram spominjati, velim da se onda kad na grad bijae u takvu stanju i gotovo pust bez stanovnika, zbilo (kako poslije douh od osobe dostojne vjerovanja) da se u tovanoj crkvi Santa Maria Novella,18 jednoga utorka izjutra,19 kad tamo ne bjee gotovo nikoga drugoga, poto su ule slubu Boju u alobnom odijelu kako je dolikovalo u to doba, nalo sedam mladih gospa koje su sve meu sobom bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od kojih nijedna nije bila prevalila dvadeset i osmu godinu niti je bila mlada od osamnaest,20 svaka umna, i plemenite krvi, i lijepa oblija, i krasna vladanja, i ljupke estitosti.21 Ispriao bih vam i njihova prava imena da mi opravdan razlog ne brani to rei, a taj je to to neu da se zbog onoga to su kazivale ili sluale, kako slijedi, bilo koja od njih poslije zasrami, budui da su danas obiaji u pogledu zabava nekako skueniji nego onda kada su zbog gore izloenih razloga bili mnogo slobodniji ne samo za njihovu dob nego i za mnogo zreliju; i ne elim dati povoda zavidnicima, koji su vazda spremni pecnuti svakoga tko estito ivi, da nedolinim rijeima i u emu naude asti tih vrlih gospa. Ali da bi se bez zbrke moglo razumjeti ono to je svaka od njih rekla, odmah kanim svakoj dati prikladno ime, koje e ili potpuno ili dijelom odgovarati naravi svake od njih.22 Prvu i najstariju meu njima nazvat emo Pampinea, a drugu Fiammetta, Filo-mena treu, a etvrtu Emilija, a zatim emo petoj rei Lauretta, a estoj Neifile, a posljednjoj emo s razlogom dati ime Elissa.23 Nije njih dovela nikakva posebna nakana, nego su se sluajno u jednom kutu crkve sastale, sjele gotovo u krugu, i uzdiui ostavile krunice i oenae te poele meu sobom razgovarati o tim tunim vremenima i raznim stvarima. A malo zatim, dok su druge utjele, Pampinea ovako poe govoriti: Gospe moje drage, esto ste kao i ja mogle uti da nikoga ne vrijea tko se poteno slui svojim pravom. Prirodno je pravo svakoga tko se tu rodi da svoj ivot koliko moe titi, i uva, i brani. I to se toliko priznaje, te se vie puta zbilo da je ovjek nekanjeno ubio ovjeka kako bi svoj ivot obranio. Pa ako to doputaju zakoni koji se brinu za dobro svakoga smrtnika, koliko je potenije i nama i svakom drugomu da se za ouvanje svoga ivota ne kodei nikomu posluimo sredstvima kojima moemo! Svaki put kad dobro razmotrim kako se jutros vladamo i kako smo se prolih jutara vladale, i pomislim koji i kakvi su nai razgovori, uviam, a

P rvi d an - U v o d

se tomu ne udim, ali se jako udim (jer znam da je u svakoj od nas enska narav] da ne traimo nikakve obrane od onoga ega se sve s pravom straimo. Stojimo ovdje, po momu sudu, kao da hoemo ili moramo biti svjedoci koliko je mrtvih tijela sputeno u grob, ili da sluamo otpjevaju li ovdanji fratri, kojih se broj gotovo ni na to sveo, u odreene ure svoju slubu, ili da svakomu tko se pojavi svojom odjeom24 pokaemo kakve i kolike su nae nedae. A ako odavde izaemo, ili vidimo kako gradom pronose mrtvace ili bolesnike, ili vidimo one koje je javni zakon zbog njihovih krivica bio prognao kako se, ismjehujui ga, bahato eu gradom jer znaju da su njegovi zastupnici ili mrtvi ili bolesni, ili ako talog naega grada, podgrijan na naoj krvi, nazivajui se grobarima, nama na jad jau i epire se posvuda, i nepristojnim se pjesmama rugaju naim nevoljama. Nita drugo i ne ujemo osim: Oni su umrli, i Ovi drugi su na umoru; i, kad bi jo bilo koga da plae, odasvud bismo ule bolne jadikovke. A vratimo li se svojim kuama (ne znam dogaa li se to vama kao meni), mene strah obuzme kad od mnogih ukuana u njoj ne naem nikoga osim svoje slukinje, pa osjeam kao da mi se kosa kostrijei na glavi; i ini mi se, gdje god po njoj krenem ili stanem, da vidim sjene onih koji su preminuli, i lica im nisu ona na koja bijah navikla, nego me nekim uasnim izgledom, ne znam kako im takav naglo postade, plae. Zbog toga mi se i ovdje, i vani, i u kui ini da sam bolesna, tim vie to mi izgleda kao da ovdje nitko nije ostao osim nas, ako je imao iole mogunosti i mjesta da se skloni kao to mi imamo. A sluala sam i ula vie puta (ako ih jo ima takvih) da oni, ne pravei nikakve razlike izmeu onoga to je poteno i onoga to nije poteno, samo ako im se prohtije, i sami i u drutvu, i danju i nou, ine ono to im najvie uitka prua. I nisu samo svjetovnjaci postali razuzdani i razvratni, nego i redovnici po samostanima, pretvarajui se da vjeruju kako im je sve dolino i doputeno kao i drugima, pogazivi zakone poslunosti, odaju se tjelesnim uicima mislei da e se tako spasiti. I, ako je tako (a jasno se vidi da jest), to radimo ovdje? to ekamo? emu se nadamo? Zato smo ljenije i sporije od svih ostalih graana kada je posrijedi na spas? Smatramo li da smo manje vrijedne nego druge? Ili mislimo da je na ivot vrim lancem vezan uz tijelo nego u drugih, i da se tako ni za to ne moramo brinuti to bi mu moglo nakoditi? U zabludi smo, varamo se: jer smo same glupe ako tako mislimo; koliko god se puta spomenemo koliki su i kakvi bili mladii i djevojke koje je pokosila ova nesmiljena poast, vidjet emo tomu oit dokaz. I stoga, da zbog prenemaganja ili umiljenosti ne upadnemo u ono emu moda na neki nain, ako hoemo, moemo umaknuti (ne znam

Dekameron

bilo da ovakve kakve jesmo, kao to su mnogi prije nas uradili i rade, izaemo iz ovoga grada; i da bjeei od neasnih tuih primjera kao od smrti odemo na naa imanja kojih svaka od nas ima u izobilju, da tamo u potenju poivimo, i onom se veselju, onoj radosti, onom uivanju kojemu budemo mogle, ne prelazei ni u emu granice razboritosti, polja talasaju poput mora, i mnotvo raznovrsnog drvea raste, a iroko nebo, ako se i natmuri, ipak nam ne krati svojih vjenih ljepota, koje je mnogo ljepe pogledati nego puste zidine naega grada. Osim toga tamo je zrak mnogo svjeiji, i ima mnogo vie svega to je potrebno za ivot u ovim vremenima, i manje ima nevolja. Pa premda i tamo teaci umiru kao graani ovdje, ipak je manje strano, jer su tamo kue i itelji rjei nego u gradu. A ovdje s druge strane, ako dobro vidim, ne ostavljamo nikoga, ak bismo po istini mogle rei da smo prije mi ostavljene; jer su nas svi nai, bilo da su umrli bilo da su od smrti pobjegli, ostavili same u tolikoj nesrei kao da i nismo njihove. Nitko nam dakle nita ne moe prigovoriti ako se ovakvoga savjeta drimo; ne drimo li ga se, mogu nas snai i bol i jad, a moda i smrt. Stoga sudim, ako vam je pravo, da bi dobro bilo uiniti tako da uzmemo sa sobom svoje slukinje da nas prate s onim to nam je potrebno, i da se danas ovdje a sutra ondje predamo veselju i zabavi kakvu nam ovo vrijeme moe pruiti; i da toliko tamo ostanemo dok ne vidimo (ako nas prije smrt ne stigne) kakav je konac nebo ovomu odredilo. I podsjeam vas da nam nije zazornije u potenju otii nego kao mnoge druge u nepotenju ostati. Ostale gospe, uvi Pampineju, ne samo to pohvalie njezin savjet, nego u elji da ga prihvate poee meu sobom podrobnije raspravljati o svemu, gotovo kao da su, tek to se odande dignu, odmah morale na put krenuti. Ali Filomena, koja bijae veoma razborita, ree: - Gospe, koliko god je to o emu pripovijeda Pampinea izvrsno reeno, ipak nam ne valja tako hitati da to uinimo kao to se ini da vam je elja. Sjetite se da smo sve same ene, a nijedna nije vie djevojica da ne bi znala kakve su pameti ene kad su zajedno, i kako se ravnaju bez muke glave. Mi smo prevrtljive,26 svojeglave, sumnjiave, malodune i plaljive; zbog toga jako sumnjam, ne uzmemo li nekoga drugoga da nas vodi, nee li se ova druba raspasti bre i neasnije nego bi nam to bilo potrebno; pa bi stoga dobro bilo razmisliti prije nego to ponemo. Tada ree Elissa: - Zaista su mukarci glava enama i bez njihova vodstva rijetko kada ikoje nae djelo valjanu koncu stigne; ali kako moemo nai te mukarce? Svaka od nas zna da je veina njezinih pomrla, a drugi koji

Prvi dan - Uvod

kamo, bjee od onoga emu i mi nastojimo pobjei; a uzeti neznance ne bi priliilo; jer gledamo li svoje dobro, valja nam nai naina da sve tako uredimo da ne nastanu neprilike i bruke tamo kamo idemo zabaviti se i odmoriti. Dok su se meu gospama vodili ovakvi razgovori, eto ti u crkvu trojice mladia,27 od kojih ni onaj koji bijae najmlai nemae manje od dvadeset i pet godina, a u njima ni zla vremena, ni gubitak prijatelja ili roaka, ni strah za same sebe nisu mogli ljubav ni ohladiti a nekmoli je ugasiti. Jedan se od njih zvao Panfilo, a Filostrato drugi i posljednji Dioneo,28sva trojica pristala i lijepa ponaanja; i ba bijahu poli kao najveu utjehu u tolikim nevoljama potraiti svoje dragane, koje su sve tri sluajno bile meu onih sedam spomenutih,29 kao to su i neke druge bile u rodu s nekima od njih. Jo one njima ne zapee za oi, kad njih vidjee one; zato Pampinea tada poe smijeei se: Evo nam je srea ve u poetku sklona; poslala nam je umne i valjane mladie koji e nas rado voditi i sluiti nam, ako se ne budemo ustezale uzeti ih u slubu. Tada Neifile sva porumenivi u licu od srama, jer ona bjee jedna od onih u koju je jedan od mladia bio zaljubljen, ree: Zaboga, Pampinea, pazi to govori; vrlo dobro znam da se o svakom od njih samo ponajbolje moe kazivati, i da je svaki sposoban za mnogo vee zadatke nego to je ovaj, i isto tako vjerujem da bi oni bili dobro i asno drutvo ne samo nama, nego i mnogo ljepim i plemenitijim gospama nego to smo mi. Ali zato to svi znaju da su oni zaljubljeni u neke od nas, bojim se da bez nae i njihove krivnje ne bude sramote i prijekora ako ih povedemo. Tada ree Filomena: To nije vano; sve dok poteno ivim i dok mi je savjest u svemu ista, neka govori tko to hoe protiv mene; Bog i istina e se boriti za me. Nego kad bi oni samo pristali da pou s nama, tada bismo zaista mogle rei, kao to ree Pampinea, da je naemu putu for-tuna sklona. Kad su je druge ule gdje tako govori, ne samo to umuknue, nego se sloie i sve rekoe da valja pozvati mladie i rei im to su naumile, i zamoliti ih ne bi li im bilo po volji da im se na tom putu pridrue. Stoga ne rekavi vie nita Pampinea, koja je s jednim od njih bila u rodu, ustade i pristupi mladiima, koji su mirno stajali i promatrali ih, pozdravi ih radosna lica, izloi im njihovu odluku i u ime svih ih zamoli neka ista i bratskoga srca pristanu initi im drutvo. Mladii isprva pomislie da one s njima alu zbijaju; ali kad vidjee da ta gospa ozbiljno govori, veselo odgovorje da su j)ripraynittejru aja neasei, prije nego odajide otio- ..._,

D ek am ero n

to je potrebno uredno spremi i unaprijed javili onamo kamo su nakanili otii, iduega jutra, to jest u srijedu, u osvit dana, gospe s nekoliko svojih slukinja i tri mladia s trima svojim slugama izaoe iz grada30 i dadoe se na put; i ne udaljie se ni dobre dvije milje, kadli stigoe na mjesto koje su unaprijed odredili. Bijae reeno mesto31 na brijegu, odasvud daleko od naih cesta, prepuno raznolika bujna olistala grmlja i drvea, da milina bijae pogledati. Navrh njega bijae dvorac s lijepim i prostranim'dvoritem u sredini, i sa sjenicama, i s dvoranama, i s odajama, sve jednom ljepom od druge, a svaka ureena i krasno oslikana, i s tratinama uokolo, i s divnim perivojima, i sa studencima hlaane vode, i s podrumima izvrsnih vina: to bi vie pristajalo istananim kuaima nego trijeznim i estitim gospama. Na svoje nemalo veselje druba nae sve pometeno, i po sobama postelje pripremljene, i sve okieno cvijeem koje se u to godinje doba moglo nai, i rogoinom nastrto. 1 tek to stigoe i sjedoe, ree Dioneo, koji bijae mimo svih pristao mladi i pun duha: Gospe, ovamo nas je vie doveo va razbor nego naa domiljatost. Ne znam to ste namislile sa svojim brigama uraditi; ja svoje ostavih s onu stranu gradskih vrata, kad malo prije s vama kroz njih izaoh; i stoga se odluite da se sa mnom alite, i smijete, i pjevate (toliko, velim, koliko dolikuje vaem dostojanstvu), ili me otpustite da se vratim svojim brigama i ostanem u onom nevoljnom gradu. Njemu Pampinea, ba kao da je isto tako sve svoje brige odbacila, vesela odgovori: Dioneo, izvrsno govori: veselo valja ivjeti, jer nas i nije drugi razlog naveo da bjeimo od tuge. Ali, zato to ono to je bez prave mjere ne moe dugo trajati,32 ja, koja bijah zaetnica razgovora iz kojih je nastala ova lijepa druina, mislei kako bi se odralo nae veselje smatram da je nuno sloiti se da nam netko izmeu nas bude starjeina,33 pa da ga sluamo i potujemo kao starijega, a njemu da svaka misao bude kako e nas raspoloiti da u radosti ivimo. A da svatko iskusi teret briga zajedno sa slau starjeinstva, te obredom budu birani s jedne i s druge strane, da ne bude zavidan tko ne okua, velim da se svakomu na jedan dan dodijeli to breme i ta ast; a tko e biti prvi neka na zajedniki izbor odlui: i slijedit e ga, kada se veernja ura primakne, onaj ili ona koji ili koja bude po volji onomu ili onoj to toga dana budu vladali; a taj ili ta neka po svomu sudu za vrijeme svoga vladanja odreuje i odluuje o mjestu i nainu kako moramo ivjeti. Te se rijei svima nadasve svidjee i jednoglasno nju kraljicom prvoga dana izabrae;34 a Filomena, pohitavi smjesta k jednom lovoru,35 jer je

P rv i d an - U v o d

koliko dostojnim asti injahu onoga tko bijae po zasluzi njima ovjenan, otrgnuvi s njega nekoliko granica splete od njih lijep i astan vijenac; pa kad joj njime ovjena glavu,36 to bijae, sve dok je druba na okupu bila, svakomu drugomu oit znak kraljevskoga gospodstva i vlasti. Postavi kraljicom, Pampinea svima zapovjedi da umuknu, te pozvavi preda se sluge one trojice mladia i njihove slukinje, koje su bile etiri, dok svi mucahu ree: - Da bih ja prva dala svima vama primjer po kojemu e, napredujui od dobroga k boljemu, u redu, i radosno, i bez ikakva srama naa druba poivjeti i trajati dok nam bude volja, imenujem prije svega Parmena,37 Dioneova slugu, svojim starostom, i njemu povjeravam brigu i skrb za cijelo nae kuanstvo, i za sve ono to spada u dvorbu u blagovaonici. Sirisko, Panfilov sluga, hou da nam bude nabavlja i rizniar, i neka slua Parmenove naloge. Tindaro, u slubi Filostrata i ostale dvojice, neka dvori u njihovim sobama kad ostali, zaprijeeni svojim slubama, ne budu mogli tamo dvoriti. Moja slukinja Mizija i Filomenina Liciska bit e uvijek u kuhinji i marno e pripravljati ona jela koja im Parmeno naredi. Laurettina Himera i Fiammettina Stratilija hoemo da se brinu za red u sobama gospa i za istou mjesta gdje budemo boravili; svatko pak, komu je stalo do nae milosti, elimo i zapovijedamo da se uva, kamo god iao, odakle se god vraao, to god uo ili vidio, da nam nikakvih drugih vijesti osim veselih izvana ne donosi. Kad je ukratko izdala te zapovijedi, koje su svi pohvalili, ona vesela ustade i ree: Evo vam vrtova, evo vam tratina, evo vam drugih veoma ugodnih mjesta gdje se svatko moe po volji zabavljati, a kada izbije trea ura,38 neka svatko bude ovdje, da blagujemo za hlada. Poto je dakle nova kraljica otpustila veselu drubu, upute se mladii s lijepim gospama u ugodnu razgovoru lakim korakom po perivoju, pletui krasne vijence od raznovrsna zelenila i zaneseno pjevajui. I poto u njemu ostadoe koliko im vremena kraljica bijae dala, vrativi se kui naoe Parmena gdje se ve marljivo latio svoje slube, jer uavi u jednu prizemnu dvoranu vidjee u njoj prostrte stolove s prebijelim stolnjacima i na njima ae blistave kao srebro,39 a posvuda posuto cvijee brnistre: stoga, poto oprae ruke,40 po kraljiinoj elji i Parmenovu rasporedu svi posjedae. Iznesoe se ukusno pripremljena jela i izvrsna se vina poslui-e; a zatim trojica slugu stanu utke dvoriti oko stolova. Svemu se tomu, jer bijae lijepo i uredno, svatko obradova, te u zabavi i ali objedovae. A kad raspremie stolove (budui da su sve gospe i mladii umjeli kolo41 igrati, a dio njih i vrlo dobro svirati i pjevati), kraljica naredi da se donesu glazbala te na niezinu zauoviied Dioneo uze leut.42 a Fiammetta .riolu43,. ..

D ekam ero n

jedno s ona dva mladia, povedavi kolo, laganim korakom, poto posla sluinad da jede, zapoe plesati; a kad kolo presta, poee pjevati ljupke i vesele pjesme. I tako ostadoe dok se kraljici ne uini da je vrijeme poi na spavanje: stoga, kada ih sve otpusti, tri mladia u svoje sobe, odijeljene od odaja za gospe, odu i u njima nau lijepo prostrte postelje i sve puno cvijea kao u blagovaonici, a slino i gospe u svojima; tada se one svukoe i legoe na poinak. Tek to odbi deveta ura,44 usta kraljica i sve ostale pozva da ustanu, a isto tako i mladie, tvrdei da je kodljivo predugo spavanje po danu; pa tako odoe na jednu livadu na kojoj trava bijae zelena i visoka, a ni s jedne strane ne mogae prodrijeti sunce; i tu, sluajui kako nadolazi blag vjetri, po kraljiinoj elji svi uokrug na travu posjedae, a ona im ovako ree: Kako vidite, sunce je visoko odskoilo i ega je velika, i nita se ne uje osim cvraka gore u maslinama; stoga bi bez sumnje ludo bilo ikamo sada odavde ii. Lijepo je ovdje i svjee biti, a imamo, kao to vidite, i stolie i ah,45 pa svatko moe uivati u onomu to mu je najmilije. Ali ako u tomu elite posluati moj savjet, neemo ovaj vrui dio dana provesti u igrama, u kojima se duh jednima smuuje, a ni drugima previe ne uiva, kao ni onima koji gledaju, nego u pripovijedanju, jer dok jedno govori, sva druba moe sluati i uivati. Neete jo svi ni dovriti svoje pripovijesti, a sunce e ve nagnuti i vruina popustiti, pa emo moi, gdje vam se najvie bude svidjelo, otii i zabaviti se; i stoga, ako vam se svia ovo to velim (jer sam u tomu voljna ugoditi vaoj elji), uinimo tako; a ako vam se ne bude svialo, neka svatko do veernje ure radi to mu je volja. Sve gospe i mladii jednako pohvale pripovijedanje. Dakle, ree kraljica, kad vam se tako svia, hou da za ovaj prvi dan svakomu bude slobodno da pria o onomu to e mu najvie goditi.46 I okrenuvi se Panfilu koji je njoj zdesna sjedio ljubazno mu ree da jednom svojom novelom dade poetak drugima. Na to Panfilo, uvi zapovijed, dok su ga svi sluali, smjesta ovako poe.

P rv i d an - P rv a n o v ela

P rv a n o v ela
Ser Cepparello lanom ispovijeu prevari pobona fratra i umre; i premda je za ivota bio veoma opak ovjek, po smrti ga proglase svecem i nazovu sveti Ciappelletto.'
Dolino je,2 predrage gospe, da sve to ovjek radi pone sa slavnim i svetim imenom Onoga3 koji bijae stvoritelj svega. Pa stoga to ja moram prvi zapoeti nae pripovijedanje, nakan sam poeti s jednom njegovom udesnom zgodom, da se, kad je ujemo, nae ufanje u nj kao u nepromjenljivo bie uvrsti, i da navijeke slavimo njegovo ime. Svakomu je znano da su vremenite stvari, budui da su sve prolazne i smrtne, u sebi i izvan sebe pune neugode, i tjeskobe, i truda, i podvrgnute bezbrojnim pogiblima; njih nedvojbeno ne bismo mogli mi koji ivimo meu njima i spadamo u njih ni podnositi ni suzbijati, da nam posebna milost Boja za to ne daje snage i razboritosti. Ona zacijelo ne dolazi k nama i u nas ni po kakvoj naoj zasluzi, nego ganuta vlastitom dobrotom, i izmoljena molitvama onih koji neko, poput nas, bijahu smrtni i za ivota se pokoravahu njegovoj volji te sada s njim ive u vjenom blaenstvu; njima mi, kao svojim zagovornicima koji iz iskustva poznaju nae slaboe (jer moda nismo odvani prenijeti svoje molitve pred lice takvoga suca), prinosimo svoje pronje za sve to drimo da nam je potrebno. I jo vie spoznajemo kako je on pun milosrdne dobrote prema nama kada, ne mogavi otrinom smrtnoga oka ni na koji nain prodrijeti u tajnu Bojega duha, koji put se moda dogodi da, zavarani miljenjem, pred njegovim velianstvom naemo takvoga zagovornika koji je od njega u vjeno progonstvo bio otjeran; pa ipak On,4 kojemu nita nije skriveno, osvrui se vie na istou molitelja nego na njegovo neznanje ili progonstvo posrednika,5 kao da je taj blaen pred licem njegovim, uslii one kojijnu se mole. Ovo e

D ek am eron

P rv i da n - P rv a no ve la

prema sudu Bojemu, nego prema ljudskomu. Pripovijeda se dakle da je Musciatto Franzesi, 6 poto je od veoma bogata i ugledna trgovca postao vitezom i morao poi u Toskanu s gosparom Karlom Bez Zemlje,7 bratom francuskoga kralja, na poziv i poticaj pape Bonifacija,8 znajui da su mu poslovi, kako to u trgovaca esto biva, vrlo zapleteni i ovdje i ondje, i ne mogavi ih brzo i lako srediti, pomislio da ih povjeri nekolicini ljudi; i svima nae naina: samo ostade u nedoumici komu sposobnu povjeriti da utjera dugove to ih imae u nekoliko Burgunana.9 A dvoumio se stoga to je uo da Burgunani vole zametati kavge i da su vjerolomni i nepoteni;10 a nije mu padao na pamet ni jedan tako nevaljao ovjek u koga bi se mogao imalo pouzdati da e doskoiti njihovu nevaljalstvu. I u tom dugakom razmiljanju pade mu na pamet neki ser Cepparello iz Pra-ta, koji je u Parizu esto u njegovu kuu zalazio. Bijae to ovjek niska rasta i veoma gizdav pa su ga Francuzi, ne znajui to znai Cepparello i mislei da je to cappello, to jest vijenac u njihovu pukom govoru, jer bijae malen kako rekosmo, zvali ne Ciappello, nego Ciappellet-to,11 i kao Ciappelletta su ga svagdje poznavali, dok ga je malo tko i znao kao Cepparella. Evo kakvoga je kova bio taj Ciappelletto: bio je notar,12 ali se jako sramio13 kad bi se pokazalo da neka njegova isprava (premda ih je malo sastavljao) nije bila patvorena; takvih bi bio napravio koliko god bi ih se od njega iskalo, i njih je radije na dar sastavljao nego kakve druge za dobru plau. S najveim je uitkom lano svjedoio, traio to tko od njega ili ne traio; pa kako se u to vrijeme u Francuskoj najvea vjera pridavala prisegama, a on se bez po muke krivo zaklinjao, tolike je parnice na prijevaran nain dobio koliko su ga puta zovnuli da se na vjeru zakune da e istinu govoriti. Nadasve je volio, i tu se jako trudio, sijati zlu krv i neprijateljstva i sablazni izmeu prijatelja i roaka i bilo koga drugoga, i to je vie zla vidio da se iz toga raaju to je vie uivao. Kad bi ga pozvali da sudjeluje u kakvu ubojstvu ili drugom zloinu, nikada se nije ustezao i drage je volje iao; i vie se puta rado nudio da vlastitim rukama ranjava i ubija ljude. Psovao je Boga i svece na sva usta i za svaku sitnicu, jer je vie nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu nikada nije zalazio; a sa svim njezinim sakramentima rugao se pogrdnim rijeima kao s neim prostim; naprotiv, revno je pohodio krme i druga zloglasna mjesta i tamo boravio. ene su mu se milile kao psima batine, a u neprirodnom bludu14 uivao je vie nego ijedan takav bijednik. Otimao bi i krao s takvom savjeu s kakvom bi svet

je mnogo puta od toga pozlilo; uz to bijae na glasu kao kockar i varalica u igri. Ali zato se gubim u tolikim rijeima?15 Bijae to moda najgori ovjek koji se ikada rodio. Mo i ugled gospara Musciatta dugo su zatiivali njegove opaine, pa su ga esto tedjeli i pojedinci kojima je nanosio nepravdu i suci kojima se isto tako zamjerao. Kada dakle pade na pamet taj ser Cepparello gosparu Musciattu koji je izvrsno poznavao njegov ivot, pomisli reeni gospar Musciatto da je ba on onakav kakvoga je iziskivala pokvarenost Burgunana; i stoga ga pozva k sebi i ovako mu ree: Ser Ciappelletto, kao to zna ja se spremam potpuno povui odavde, a kako meu ostalima imam posla i s Burgunanima, tekim varalicama, ne znam koga bih mogao nai prikladnijega od tebe da od njih utjeram svoj novac; i stoga, kako sada i onako nema drugoga posla, ako se hoe ovoga prihvatiti, voljan sam te preporuiti dvoru16 i dati ti dio koji ti bude pripadao od onoga to utjera.17 Ser Ciappelletto, koji bijae ba besposlen i oskudan u zemaljskim dobrima, a sada eto odlazi i onaj koji mu dugo bijae oslonac i potpora, ne skanjujui se dugo, gotovo nudom nagnan, odlui i ree da drage volje pristaje. Poto su se sporazumjeli, dobije ser Ciappelletto punomo i kraljevu pismenu preporuku te kad je gospar Musciatto otputovao, ode u Burgundiju gdje ga gotovo nitko nije znao; i tamo, protivno svojim navikama, poe nekako umiljato i blago ubirati novac i obavljati ono radi ega je tamo i iao, kao da je bio namjerio srdbu ostaviti za konac. I poslujui tako, nastani se u kui dvojice brae Firentinaca koji su se lihvom bavili i njega za ljubav gospara Musciatta veoma potovali, i ondje iznenada obnemoe. Braa odmah pozvae lijenike, pribavie mu sluge da ga slue i uinie sve to se moglo da mu se vrati zdravlje. Ali svaka pomo bijae nitavna, jer je prijan bio ve star i ivio bez reda, pa mu je, kako govorahu lijenici, ilo iz dana u dan s loega na gore, kao ovjeku koji na smrt oboli; zbog toga su se dva brata jako alostila. I jednoga dana, sasvim blizu sobe u kojoj je ser Ciappelletto bolan leao, ponu oni meu sobom razgovarati: to nam je raditi - govorae jedan drugomu - s ovim ovjekom? Doveo nas je u grdnu nepriliku, jer da ga ovako bolesna otpravimo iz svoje kue, ne bi bilo nimalo razborito i ljudi bi nam zamjerili videi da smo ga isprva primili i zatim dvorili i tako brino lijeili, a sada ga tako naglo, i na smrt bolesna, iz kue van gonimo, a da nam nita na ao nije mogao uiniti. S dru-

D ek a m e ro n

ikakva crkvenog sakramenta primiti; a umre li bez ispovijedi, nijedna mu crkva nee htjeti tijela primiti, nego e biti baen u jarak18 kao pas. A sve da se i ispovjedi, grijesi su mu toliki i tako uasni, da e se dogoditi isto, jer nee biti toga fratra ili popa koji bi mu dao odrjee-nje; stoga e ga, bez odrjeenja, opet u jarak baciti. A dogodi li se to, sav e narod ovoga grada, kako zbog naega zanata koji im se veoma nepotenim ini te ga povazdan proklinju, tako i zbog elje da nas opljakaju, kada to vide podignuti galamii i povikati: >Ove lombardske pse,19 koji ni u crkvu nemaju pristupa, neemo vie ovdje trpjeti<; pa e jurnuti na nae kue i moda nam nee samo imovinu oteti, nego e nam povrh toga i ivot oduzeti; i tako, kako god bilo, umre li ovaj, slabo nam se pie. Ser Ciappelletto koji je, kako rekosmo, leao blizu mjesta gdje su ovi ovako razgovarali, a sluh mu se istanao kao to to esto u bolesnika biva, u sve to oni o njemu kazivahu pa ih dade k sebi pozvati, i ree im: Ja ne elim da vi zbog mene i od ega strepite ni da strahujete da ete zbog mene nastradati; razumio sam to ste o meni razgovarali i posvema sam siguran da bi se ba tako zbilo kao to velite kad bi stvari krenule tim putem kako slutite, ali e krenuti drugaije. Za svoga sam vijeka toliko puta uvrijedio Gospoda Boga da mi nee ni pomoi ni odmoi ako ga na asu smrti jo jedanput uvrijedim. Stoga nastojte da mi dovedete nekoga svetoga i vrloga fratra, najboljega to ga moete nai, ako takvoga ima, a ostalo prepustite meni, jer u pouzdano za se i za vas sve tako dobro urediti da ete biti zadovoljni. Dva brata, premda im to nije ulilo mnogo nade, ipak odu do nekog fratarskoga samostana i zaitu sveta i umna ovjeka koji bi ispovjedio jednoga Lombaranina to u njihovoj kui bolestan leae; i dadu im nekoga staroga fratra, sveta i neporona ivota, i velikoga poznavatelja Svetoga pisma, i veoma potovana ovjeka kojega su svi mjetani silno i osobito astili, te ga oni povedu. Kad je ovaj uao u sobu gdje ser Ciappelletto leae, sjedne mu uz postelju i pone ga prvo blago tjeiti, a onda ga upita koliko je prolo vremena otkad se zadnji put ispovjedio. Na to ser Ciappelletto, koji se nikada ne bijae ispovjedio, odgovori: Oe moj, bio sam se naviknuo ispovijedati se svakoga tjedna barem jednom, ne spominjui da ih je dosta bilo kad sam se ispovjedio i vie puta, ali je istina, otkada obnemogoh, ima tomu ve osam dana, da se ne ispovjedih, toliko me je bila bolest ophrvala. Tada ree fratar: Sinko moj, dobro si inio, i tako ti valja i unaprijed initi; i vidim,

P rv i da n - P rv a no ve la

sluao i ispitivao. Ser Ciappelletto ree: Gosparu fratre, nemojte tako: nikada se ne ispovjedih toliko puta ni tako esto, a da uvijek ne poeljeh ispovjediti sve one grijehe kojih se sjeam od dana kada se rodih do onoga u koji se ispovijedah; stoga vas molim, dobri moj oe, da me potanko o svemu ispitujete kao da se nikada ispovjedio nisam; i ne gledajte na to to sam bolestan, jer mi je drae muiti svoju put nego da, tedei nju, uinim neto to bi moglo upropastiti moju duu koju je Spasitelj otkupio svojom dragocjenom krvlju.20 Te se rijei jako svidjee svetom ovjeku i uinie mu se znakom pravedne due; i poto mnogo pohvali taj obiaj ser Ciappelletta, poe ga ispitivati je li ikada sagrijeio bludno s kojom enom.21 Na to ser Ciappelletto uzdiui odgovori: Oe moj, sramim se o tome vam istinu rei jer se bojim da ne zgrijeim zbog oholosti. Njemu sveti fratar ree: Slobodno reci, jer govorei istinu nikada se nije zgrijeilo ni u ispovijedi ni u kojem drugom inu. Tada ree ser Ciappelletto: Kad mi vi to jamite, rei u vam: nevin sam kao to izaoh iz utrobe svoje majke. O Bog te blagoslovio! ree fratar kako si dobro uinio! A jer si to uinio tvoja je zasluga toliko vea koliko si da si htio slobodnije mogao suprotno initi nego to to moemo mi i svi drugi koje vee neki red.22 A poslije toga upita ga je li grijehom prodrljivosti vrijeao Boga. Uzdiui teko ser Ciappelletto odgovori da jest, i to mnogo puta; jer, premda je on, osim korizmenih postova koje tijekom godine pobona eljad dri,23 imao naviku svakoga tjedna bar tri dana postiti o kruhu i vodi, tu je vodu s takvim uitkom i takvom nasladom pio, osobito kad bi ga svladao umor od molitve ili hodoaa, kao to pijanci piju vino; i mnogo je puta poelio salate od trava kakve spravljaju ene kad idu na selo; a ponekad mu jelo bijae slasnije nego to mu se inilo da bi smjelo ii u tek onomu tko posti od pobonosti, kao to je on postio. Ree mu fratar: Sinko moj, to su naravni grijesi i posve su laki, i stoga ne elim da njima optereuje savjest vie nego valja. Svakomu se ovjeku dogodi, koliko god svet bio, da mu se ini kako mu ide u tek jelo poslije duga posta, a poslije zamora pie. Oh! ree ser Ciappelletto oe moj, nemojte mi tako govoriti da me utjeite; dobro znate da ja znam kako sve to se radi na slavu Boju valja uraditi ista srca i bez ljage na dui, a tko god drugaije radi grijei.

D ek a m e ro n

je mila tvoja ista i mirna savjest u tomu. Ali reci mi jesi li grijeio u lakomosti, poeljevi vie nego dolikuje, zadravi neto to nisi smio zadrati? Ser Ciappelletto mu ree: Oe moj, ne bih elio da gledate na to to se nalazim u kui ovih lihvara: nikakva posla ja s njima nemam; dapae, doao sam da ih opomenem i ukorim i da ih odvratim od njihove pogane dobiti; i vjerujem da bih u tom bio uspio da me nije Bog ovako pohodio. Ali morate znati da mi je otac "bio namro veliko bogatstvo, kojega sam ja, kad je on umro, najvei dio razdijelio na slavu Boju; a zatim sam, da bih se prehranio i da bih mogao pomagati ubogu sirotinju, poeo pomalo trgovati i elio sam togod zaraditi, i uvijek sam svu zaradu dijelio napola s Bojom sirotinjom, troei jednu polovicu na svoje potrebe, drugu polovicu dajui njima;24 a u tomu mi je Stvoritelj tako bio na pomoi da sam vazda s dobra na bolje u svojim poslovima poslovao. Dobro si inio, ree fratar nego jesi li se esto srdio? Oh! ree ser Ciappelletto zaista da vam kaem, to sam veoma esto inio. A tko bi se i mogao suzdrati gledajui svakoga dana ljude kako bezumlja ine, i ne sluaju zapovijedi Bojih, i suda se njegova ne boje? Mnogo mi je puta na dan dolazilo te bih bio volio da sam bio mrtav nego iv videi kako se mlade podaj e tatinama, i videi ih kako se kunu i lano priseu, i zalaze u krme, i ne idu u crkvu, i radije stupaju svjetovnim nego Bojim putovima. Tada ree fratar: Sinko moj, to je pravedan gnjev, i ja ti za nj ne bih umio pokore odrediti. Ali nije li te kojim sluajem ikada srdba navela da poini ubojstvo, ili da opsuje koga, ili da uini kakvu drugu nepravdu? Ser Ciappelletto mu odgovori: Jaoj gosparu, kakav ste vi Boji ugo-dnik kad moete takve rijei izustiti? O, da sam i truna pomislio uiniti bilo to od toga to spominjete, zar mislite da vjerujem kako bi me Bog bio toliko podnosio? Takve stvari ine pustahije i zloinci, a ja sam, kad god sam kojega od njih vidio, uvijek rekao: >Idi i neka te Bog obratili Tada ree fratar: Sada mi kai, sinko moj, Bog te blagoslovio, jesi li kada protiv koga lano svjedoio, ili devetao koga, ili komu uzeo koju stvar bez privole onoga ija je bila? Jesam, gosparu, jesam, odgovori ser Ciappelletto runo sam o blinjemu govorio; jer imao sam nekada susjeda koji nita drugo nije radio nego je na pravdi Boga svoju enu tukao, pa sam jedanput o nje-

P rv i da n - P rv a no ve la

smilila koju je on, kad god bi se napio, namlatio na mrtvo ime. Tada ree fratar: U redu, ti mi ree da si bio trgovac: jesi li ikad ikoga prevario, kao to je navada u trgovaca? I te kako, gosparu, ree ser Ciappelletto jesam, ali ne znam koga, van ako to ne bjee jedan to mi je bio donio novac koji mi je dugovao za sukno koje mu bijah prodao, i ja ga metnuo u krinju bez brojanja te poslije mjesec dana opazim da su etiri novia vie nego to je trebalo biti; stoga sam ih uvao godinu dana da mu ih vratim, a kad ga vie ne vidjeh, dadoh ih za milostinju. Fratar ree: To je bila sitnica; i dobro si uinio to si tako postupio. I povrh toga jo ga poboni fratar priupita o mnogim stvarima, a on je 0 svemu na ovaj nain odgovarao. I htjede on ve pristupiti odrjeenju, kad ser Ciappelletto ree: Gosparu, imam jo jedan grijeh koji vam nisam rekao. Fratar ga upita koji, a on ree: Sjeam se da naredih svomu sluzi, jedne subote poslije devete ure,25 da pomete kuu, i tako ne potovah svetu nedjelju kako sam morao.26 Oh! ree fratar sinko moj, to je laki grijeh. Ne, ree ser Ciappelletto, nemojte rei da je to laki grijeh, jer nedjelju valja silno tovati, zato to je u taj dan na Gospodin uskrsnuo od mrtvih u ivot. Tada ree fratar: Jesi li jo to uinio? Jesam, gosparu, odgovori ser Ciappelletto jer jedanput, ne pazei, pljunuh u crkvi Bojoj. Fratar se poe smjekati pa ree: Sinko moj, zbog toga se ne mora brinuti: mi, koji smo redovnici, u njoj pljujemo cijeloga dana. Tada ree ser Ciappelletto: Jako je runo to to inite, jer nita nam ne valja tako istim drati kao sveti hram u kojemu se prinosi rtva Bogu. 1 ukratko, ovakvih mu je pria mnogo nakazivao, a naposljetku poe uzdisati, pa zatim i gorko plakati, jer je to predobro umio kad god mu se prohtjelo. Sveti ovjek ree: Sinko moj, to ti je? Ser Ciappelletto odgovori: Jao meni, gosparu, jer mi je ostao grijeh koji nikada ne ispovjedih, tako se jako sramim rei ga; i kad god ga se sjetim, plaem kao to vidite, i ini mi se sasvim sigurnim da mi se Bog nee nikada smilovati zbog toga grijeha. Tada sveti ovjek ree: Hajde, sinko, to to govori? Kad bi svi grijesi ,&q suib, svi ljudl,.ikada..Bejnilj, iiijfi ih poiniti svi ljudi dok traje

D ek a m e ro n

on zbog njih tako skruio i pokajao kao ti, tolika je dobrota Boja i milosre da bi mu ih, kad bi ih ispovjedio, dareljivo oprostio; i zato ga slobodno reci. Tada ree ser Ciappelletto, sveudilj gorko plaui: Jao meni, oe moj, grijeh je moj prevelik, i jedva mogu vjerovati, ako mi u tomu vae molitve ne pomognu, da e mi ga Bog ikada oprostiti. Fratar mu ree: Slobodno ga reci, jer obeajem ti da u moliti Boga za te. Ser Ciappelletto je samo plakao i nije ga izricao, a fratar ga je opet ohrabrivao da kae. Ali, poto je ser Ciappelletto plaui drao fratra dosta dugo u neizvjesnosti, ote mu se dubok uzdisaj, pa ree: Oe moj, kad mi obeajete da ete moliti Boga za me, rei u vam ga: znajte da sam dok bijah jo nejak jedanput opsovao svoju majicu. I rekavi to opet poe gorko plakati. Fratar ree: Oh, sinko moj, zar ti se ini da je to tako velik grijeh? Oh, ljudi po cijeli bogovetni dan psuju Boga i on to rado prata onomu koji se pokaje to ga je psovao, a ti ne vjeruje da e tebi ovo oprostiti? Ne plai, utjei se, jer bi ti zacijelo oprostio kad bi bio tako skruen kako te ja vidim, sve da ti bijae jedan od onih koji su ga na kri pribili. Tada ree ser Ciappelletto: Jaoj meni, oe moj, to to velite? Milu svoju majicu, koja me je pod srcem devet mjeseci nosila i danju i nou, a u naruju vie od stotinu puta, preveliko sam zlo uinio psujui je i prevelik je to grijeh; i ako vi ne molite Boga za me, nikada mi nee biti oproteno. Videi fratar da mu ser Ciappelletto nema vie to rei odrijei ga i dade mu svoj blagoslov smatrajui ga veoma svetim ovjekom, jer povjerova da je cjelcata istina ono to mu ser Ciappelletto ree. A tko i ne bi povjerovao ovjeku koji ispovijedajui se na samrtnoj postelji tako govori? A zatim, poslije svega ovoga, jo mu ree: Ser Ciappelletto, s pomou Bojom vi ete brzo ozdraviti; ali ako ipak bude Boja volja da vau pravednu i pobonu duu pozove k sebi, elite li da vam se tijelo pokopa u naemu samostanu? Njemu ser Ciappelletto odgovori: elim, gosparu; dapae, ne bih ni htio drugdje poivati, poto mi obeaste da ete se Bogu za me moliti; a da i ne spominjem da sam vazda posebno astio va red. I stoga vas molim, im se vratite u samostan naredite da mi donesu ono preisti-nito tijelo Kristovo koje svakoga jutra na oltaru posveujete;27 jer ja (premda toga nisam dostojan) kanim, s vaim doputenjem, njega ori-

P rv i da n - P rv a no ve la

ako sam ivio kao grenik. Sveti ovjek ree da mu je to jako drago, i da je pravo to kae, i da e naloiti da mu se bez odlaganja donese; i tako bi. Dva se brata, bojei se da e ih ser Cippelletto prevariti, bijahu smjestili iza drvene pregrade koja je dijelila ser Ciappellettovu sobu od neke druge, pa su prislukujui lako uli i razumjeli to je ser Ciappelletto govorio fratru; a nekoliko ih je puta spopala tako velika elja da se smiju, ujui to je on ispovijedao da je uinio, te su gotovo pucali, pa su meu sobom pokatkad rekli: Kakav je to ovjek, kad ga ni starost, ni bolest:, ni strah od smrti koja mu se pribliava, ni od Boga pred iji sud se oekuje da odavde za koji as stupi, nisu mogli odvratiti od njegove zloe, i potaknuti ga da bar ne umre onako kako je ivio? Ali videi da je reeno kako e ga pokopati u crkvi, za ostalo se nisu brinuli. Ser Ciappelletto se malo zatim priesti, a kako mu je bivalo sve gore, dadu mu i posljednju pomast; i malo poslije veernje, toga istoga dana kad se tako lijepo ispovjedio, umre. Stoga dva brata naloivi da ga na njegov troak sa svim poastima ukopaju i poruivi u fratarski samostan da dou uveer bdjeti po obiaju, a ujutro po tijelo, odredie sve to je za to bilo potrebno. Kada je poboni fratar koji ga je ispovjedio uo da je ovaj preminuo, u dogovoru s priorom samostana dade zazvoniti za zbor te okupljenim fratrima objavi da je ser Ciappelletto bio svet ovjek, kako je prema njegovoj ispovijedi bio razabrao. I u nadi da e Gospod po njemu mnoga uda uiniti, skloni ih da s najveim poastima i pobonostima valja primiti to tijelo. S tim se prior i ostali lakovjerni fratri sloie, a uveer odoe svi tamo gdje je lealo ser Ciappellettovo tijelo pa nad njim pobono i sveano bdjee; a ujutro, svi u misnicama i pluvijali-ma,2S s knjigama u rukama i s krievima pred sobom, pjevajui odoe po mrtvaca i s velikim ga slavljem i sveanou odnesoe u svoju crkvu, dok je za njima iao gotovo sav puk toga grada, i muko i ensko; i smjestivi ga u crkvu, onaj sveti fratar koji ga bjee ispovjedio uzie na propovjedaonicu te poe o njemu i o njegovu ivotu, o njegovim postovima, o njegovoj ednosti, o njegovoj jednostavnosti i nevinosti i svetosti udesa propovijedati, priajui izmeu ostaloga to mu ser Ciappelletto plaui bjee ispovjedio kao svoj najvei grijeh, i kako ga je jedva jedvice uvjerio da e mu Bog oprostiti, te zatim, okrenuvi se da prekori puk koji ga sluae, zavapi: A vi, prokletnici, za svaku slamku o koju se spotaknete, psujete Boga i Bogorodicu, i sve nebeske

D ekam ero n

I povrh toga kazivae im jo naloga o njegovu potenju i istoi; ukratko svojim rijeima kojima je puk toga kraja predano vjerovao tako zanese um i srce svih prisutnih da nakon svretka obreda svi u nevienoj guvi nagrnu ljubiti mu noge i ruke te s njega rastrgnu svu odjeu smatrajui da je blaen tko je imalo mogae dobiti; a trebalo je da cijeli bogovetni dan ostane tako izloen kako bi ga svi mogli vidjeti i pohoditi. Zatim, kad se sputala no, s velikim ga poastima pokopae u mramornu grobnicu u kapeli i ve sutradan poe puk redomice ho-doastiti na njegov grob i paliti svijee i tovati ga, a poslije i zavjetovati mu se, i vjeati votane likove prema milosti koju su iskali. I tako pue glas o njegovoj svetosti i pobonosti prema njemu da gotovo nije bilo ovjeka koji bijae u kakvoj nevolji da se kojemu drugomu svecu a ne njemu zavjetovao, pa ga nazvae i jo ga zovu sveti Ciappelletto, i tvrde da je po njegovu zagovoru Bog uinio mnoga udesa i da ih ini jo i danas onomu tko se njemu pobono preporui. Tako dakle ivljae i tako umrije ser Cepparello iz Prata i svecem postade, kako ste uli. Ne elim zanijekati mogunost da je on blaen i pred licem Bojim, zato to se, premda mu ivot bjee pokvaren i zao, u asu smrti mogae tako skruiti, da mu se Bog moda smilovao i primio ga u svoje kraljevstvo; ali, jer nam je to skrito, prema onomu to nam je vidljivo mislim i velim da je on prije u vrajim rukama i prokletstvu nego u raju. A ako je tako, po tomu se moe spoznati velika dobrota Boja prema nama, koja ne gleda na nae zablude nego na istou vjere, pa ako kao svoga zatitnika izaberemo njegova neprijatelja mislei da mu je prijatelj, usliava nas kao da smo se nekom pravom svecu utekli da bi nam bio posrednikom njegove milosti. I stoga, da po njegovoj milosti u ovim tako tekim nevoljama i u ovom tako lijepom skupu ostanemo ivi i zdravi slavei njegovo ime u koje smo i zapoeli, potujmo ga i preporuujmo mu se u svojim potrebama, i tvrdo se uzdajmo da e nas usliiti. I tu umukne.29

P rv i d an - D ru g a n o v ela

D ruga novela
idova Abrahama potakne Giannotto di Civignl da ode u Rim na papinski dvor, a kadAbraham upozna pokvarenost sveenstva vrati se u Pariz i pokrsti se.1
Panfilova novela dijelom izazva smijeh, i svu je pohvalie gospe; kad je, pozorno sasluana, stigla svomu koncu, zapovjedi kraljica Neifili, koja je pokraj njega sjedila, da sada ona jednu ispripovjedi i tako nastavi zapoetu zabavu. Nju ljubazno vladanje nije manje resilo nego ljepota, te veselo odgovori da drage volje hoe i zapoe ovako: Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Boja dobrostivost ne gleda na nae zablude, kad one proishode iz onoga to ne moemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su duni o njoj i rijeju i djelom istinito svjedoanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi prua neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u to vjerujemo s vie duevne vrstoe slijedili. Kako jednom, draesne gospe, sluah kazivati, u Parizu ivio neki veliki trgovac i dobar ovjek koji se zvao Giannotto di Civigni,2 veoma poten i pravian, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijae prisan prijatelj s jednim veoma bogatim idovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijae trgovac i veoma pravian i poten ovjek. Kad vidje njegovu pravinost i njegovo potenje, Giannottu se dade naao to e tako valjan i uman i dobar ovjek izgubiti duu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poe moliti da se okani zabluda idovskoga zakona, i da se obrati na kransku istinu koja je, kako i sam mogae vidjeti, sve vie napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve vie propada i nestaje. idov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim idovske i cia Sg, u toj vjerilOdio Da U nioi kani i ivieti i nmriieti i Ha s*a

Jl

D ek am eron

kad proe nekoliko dana, opet uputi iste rijei, dokazujui mu, onako grubo kako to trgovci veinom znaju, zato je naa bolja od idovske. I premda je idov bio vrlo uen u idovskom zakonu, ipak mu se Gian-nottovi dokazi poee sviati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo to ga je prema Giannottu osjeao, bilo da su to uinile rijei kojima je Duh Sveti3 odrijeio jezik neuku ovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. Ali kao to je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannottu nije prestajao salijetati, dok idov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne ree: Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kranin, i ja sam spreman to uiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti naziva Bojim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo ivljenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove brae kardinala;4 pa ako mi se uine takvima da budem mogao, to iz tvojih rijei to iz njihova vladanja, spoznati da je vaa vjera bolja nego moja, kao to si se ti trudio dokazati mi, uinit u to to ti rekoh; ne bude li tako, ostat u idov kao to i jesam. Kad Giannotto u ovo, veoma se raali te u sebi ree: Propade mi sav trud koji mi se uini izvrsno uloenim, vjerujui da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan ivot popova, ne samo da od idova nee kraninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na idovstvo vratio. I obrativi se Abrahamu ree: Ah, prijatelju moj, zato hoe da se uputa u taj trud i tako velik troak pa da odavde ide do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata ovjeka kao to si ti. Zar misli da nee ovdje nikoga nai tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumaim, gdje li e nai boljih uitelja i mudrijih ljudi od ovih naih ovdje,5 da ti objasne sve to bude elio ili pitao? Stoga je po mom miljenju ovaj tvoj put suvian. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i jo toliko bolji koliko su blii vrhovnom pastiru. I zato e ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu,6 kada u ti moda i ja drutvo initi. Njemu idov odgovori: Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veli, ali skupivi mnogo rijei u jednu, vrsto sam odluio (ako eli da uinim ono za to si me toliko molio) tamo otputovati, a inae nikada nita od toga neu uiniti. Giannotto, videi tu njegovu elju, ree: A ti poi sa sreom! i u sebi pomisli kako se taj nikada nee pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako vie nita nije mogao, suzdra se.

P rv i da n - D ru ga n o v ela

ga, kad stie, njegovi idovi s velikim poastima primie. I boravei tamo, ne kazujui nikomu zbog ega bjee doao, oprezno poe promatrati kako ive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu to je sam kao pronicav ovjek zamijetio, i po onomu to je od drugih douo, zakljui da od najviega do najniega svi redom na najneasniji nain grijee bludno, i ne samo na naravni nain, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grinje savjesti ili srama, tako da mo bludnica i djeaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijae nemale snage. Osim toga, dobi oit dokaz da svi openito bijahu sladokusci, ispiuture i pijanice, i da uz blud, ba kao divlje ivotinje, vie sluahu trbuhu nego duhu.71, promatrajui dalje, vidje da su svi toliko bili krti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, ak i kransku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijae tako razgranata, i da vie meetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili ime drugim u Parizu, otvoreno nazivajui simoniju8 skrbnitvom, a prodrljivost okrepom, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih dua kao i znaenje rijei, pa da se doputa zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i jo mnogo tota o emu je bolje utjeti, bijae idovu, kao trijeznu i skromnu ovjeku, vrlo zazorno pa se, poto mu se inilo da je dovoljno vidio, odlui vratiti u Pariz, i tako uini. Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajui se svemu prije nego tomu da e se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveselie; i, poto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita to sudi o Svetom Ocu,9 i o kardinalima, i o drugim dvoranima. idov mu spremno odgovori: Sudim loe, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kaem, ako sam dobro razumio, meu svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobonosti, ni dobroinstva, ili primjerna ivota, ili ega drugoga ini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i prodrljivost, velika zavist i oholost, i slini i jo gori poroci (ako gorih i u koga moe biti) uini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovanicom vrajih nego bojih djela.10 A po onom kako ja prosuujem, ini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijeem va pastir11 i s njim svi ostali trude da unite i prognaju sa svijeta kransku vjeru, dok bi joj ba oni morali biti temelj i oslonac.12 Pa budui da vidim kako se ne zbiva ono o emu se oni trude, nego se vaa vjera neprestano iri i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj
Ofl <;vaVp rlriiaf^ t^-m^ii i ^c1*-.<-^ C*-~~~ :~U~ L::-L *-J : ~~---------'----

D ek am ero n

ni za to na svijetu ne bih propustio pokrtenje. Poimo dakle u crkvu i ondje, po dunom obredu vae svete vjere, daj da me pokrste. Kad je Giannotto, koji je oekivao upravo suprotan svretak, uo da tako govori, bio je najzadovoljniji ovjek na svijetu. I poavi s njim u crkvu Nae Gospe parike,13 zamoli tamonje sveenike da krste Abrahama. Oni, uvi to ih on moli, spravno to uirae; i Giannotto ga drae na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito poue u naoj vjeri, koju on brzo naui, i otada bijae dobar i vrijedan ovjek, i sveta ivota.

Prvi dan Trea novela

T rea n o v e la
idov Melkisedek priom o trima prstenima otkloni od sebe veliku pogibelj koju mu je pripremao Saladin.'
Poto svi pohvalie Neifilinu novelu, ona zamuknu, a po kraljiinoj elji otpoe Filomena ovako govoriti: Neifilina novela doziva mi u sjeanje opasnu zgodu koja se neko zbila jednom idovu. Kako su ve drugi vrlo dobro govorili o Bogu i istinitosti nae vjere, nee biti na odmet ako se spustimo do ljudskih dogaaja i djela. Ispriat u vam novelu koja e vas moda kad je ujete navesti da budete oprezniji u odgovorima na pitanja koja vam budu postavljena. Vi morate znati, ljubazne druge, da um spaava mudraca od najveih pogibelji i pribavlja mu spokojan mir, kao to glupost esto baca ovjeka iz sretna ivota u najgoru bijedu. A da uistinu glupost ponekoga odvede iz blagostanja u sirotinju, vidi se na mnogim primjerima o kojima nam sada nije stalo pripovijedati, jer nam se svakoga dana oituju tisue takvih sluajeva. Ali da razbor donosi utjehu, kao to obeah, dokazat u vam ukratko jednom novelicom. Saladin, koji svojom valjanou ne samo da od ovjeka niska roda postade babilonski sultan,2 nego i mnoge pobjede izvojeva nad saracenskim i kranskim vladarima, poto je u razliitim ratovima i prevelikoj raskoi sve svoje blago potratio, kad mu se jednom dogodilo da mu je ustrebala vea svota novca, ne znajui odakle bi je tako brzo smogao kako mu je trebala, pade mu na pamet neki bogati idov po imenu Melkisedek, koji se u Aleksandriji bavio lihvom, pa pomisli da bi mu taj mogao pomoi kad bi htio; ali bijae tako krt da to dragovoljno nikada ne bi uinio, a siliti ga nije htio; stoga pritisnut nudom, sav se usredotoivi na to kako da nae nain da mu idov pomogne, nakani ga prisiliti uz kakav prividan razlog. I naredivi da mu a DOZOVU. nriiatpliski pa nrimi nnsipHnP

D ek am ero n

veoma mudar i da si u Bojim stvarima daleko odmakao; i stoga bih rado od tebe htio doznati koji od triju zakona smatra istinitim, ili idovski, ili saracenski, ili kranski. idov, koji zaista bijae uman ovjek, predobro opazi da ga Saladin gleda uhvatiti u rijeima ne bi li ga kako optuio, pa pomisli da nee moi ni jedan od njih triju iznad ostalih pohvaliti, a da Saladin ne ostvari svoj naum. Stoga, znajui da mu valja nai takav odgovor u kojemu ne bi mogao biti uhvaen, napregnu mozak i brzo izmudri ono to je morao rei, i ree: Gospodaru moj, lijepo je to pitanje koje mi postavljate, pa hotei vam odgovoriti ono to o njemu utim, valja mi ispripovje-diti novelicu koju ete uti. Ako ne grijeim, sjeam se da sam mnogo puta sluao o nekom znamenitom i bogatom ovjeku koji je, meu drugim najskupocjenijim draguljima to ih u svojoj riznici imae, imao i jedan prekrasan i dragocjen prsten; elei ga poastiti zbog njihove vrijednosti i ljepote i zauvijek ga ostaviti svojim potomcima odredi da se onaj od njegovih sinova, u kojega se nae taj prsten, kad mu ga on ostavi, mora smatrati njegovim nasljednikom, i da ga svi drugi moraju, kao najstarijega, priznavati i astiti. Onaj kojemu ga on bjee ostavio, drae se istoga reda sa svojim potomcima, te uini kako bijae uinio njegov predasnik; i ukratko, prelaae taj prsten s ruke na ruku mnogih narataja, a naposljetku dospije u ruke jednoga koji imae tri lijepa, valjana i ocu vrlo posluna sina; stoga on svu trojicu jednako ljubljae. I mladii, kojima bijae poznat obiaj s prstenom, budui da svaki od njih eljae biti meu svojima najpotovaniji, svaki za sebe, kako bolje znade i umjede, moljae oca, koji ve bijae star, da na samrti njemu ostavi taj prsten. estiti ovjek, koji ih sve jednako ljubljae, pa ni sam ne znae odabrati kojemu bi ga najradije ostavio, namisli da ih svu trojicu zadovolji, obeavi ga svakomu od njih: i potajno naredi nekom vrijednomu zlataru da iskuje jo dva koji bijahu tako slini onom prvomu, da i onaj koji ih je bio napravio jedva mogae razabrati koji bjee pravi. I doavi na samrt, kriomice dade svakomu sinu svoj; poslije oeve smrti, elei svaki za sebe nasljedstvo i ast i nijeui to jedan drugomu, kao svjedoanstvo da to s pravom ine svaki od njih pokaza svoj prsten. I videi da prstenovi toliko nalikovahu jedan drugomu da se ne mogae razabrati koji bjee pravi, ostade nerijeeno pitanje koji od njih bjee pravi oev nasljednik, i jo stoji. I tako vam velim, gospodaru moj, za tri zakona to ih Bog Otac dade trima narodima, o kojima mi pitanje postaviste: svaki s pravom vjeruje da njemu pripada nasljedstvo, i njegov istiniti zakon, i njegove zapovijedi; ali komu pripada, kao i ono o prstenima,jpitanje jo

P rv i d an - T rea n o v ela

Saladin spozna da je ovaj vjeto znao izmaknuti zamci koju mu bjee pred noge postavio i stoga mu odlui otkriti svoju potrebu i vidjeti hoe li mu pomoi; i tako uini, otkrivi mu to bijae naumio uiniti da mu nije tako razumno odgovorio kao to jest. idov ga izdano potpomognu svakom svotom koju Saladin upita, a Saladin je poslije u cijelosti namiri i povrh toga njega obdari vrlo velikim darovima te ga vazda svojim prijateljem smatrae i drae ga uza se na visokom i asnom poloaju.

D ek am ero n

etv rta no vela

Neki redovnik upadne u grijeh i zaslui najteu kaznu, ali estito prekori svoga opata s istoga grijeha pa se nje oslobodi.1
Ve bjee uutjela Filomena okonavi svoju novelu, kad Dioneo, koji je kraj nje sjedio, ne ekajui kraljiine zapovijedi, jer ve znae da po zapoetu redu na njega dolaae da pripovijeda, ovako poe govoriti: - Ljubazne gospe, ako dobro razumjeh vau zajedniku namjeru, mi smo ovdje zato da se pripovijedanjem zabavimo; i stoga sudim, samo ako se protiv toga ne postupi, da svatko slobodno smije (a to i naa kraljica ree malo prije) onu novelu ispriati za koju misli da e nas najvie zabaviti; stoga, uvi kako je uz dobre savjete Giannotta di Civigni Abraham duu spasio,2 i kako je Melkisedek umom obranio svoje bogatstvo od Saladinovih zamki,3 ne oekujui vaega prijekora ukratko vam kanim ispripovjediti kojom je lukavou neki redovnik svoje tijelo preteke kazne oslobodio. Bijae u Lunigiani,4 zemlji koja nije od ove daleko, samostan obilniji sve-tou i redovnicima nego danas,5 u kojemu meu ostalima bjee neki mladi redovnik iju muku snagu i ilost ne mogahu ni postovi ni bdjenja satrti. Sluajno jednoga dana, oko podne, dok su svi ostali redovnici spavali, etajui sam samcat oko svoje crkve koja se nalazila na vrlo osamljenu mjestu, opazi on krasnu mladicu, valjda ker teaka iz okolice, koja je po poljima brala neke trave; i im je ugleda, estoko ga obuze tjelesna pouda. Stoga, primaknuvi joj se, zapodjene s njom razgovor, i tako prelazei s jednoga na drugo, dogovori se s njom i povede je sa sobom u svoju eliju a da nitko toga ne opazi. I dok se s njom, ponesen prevelikom udnjom, neopreznije alio, dogodi se da opat, ustavi iz postelje i prolazei tiho mimo njegove elije, zauje njihovo ukanje, pa da bi bolje razaznao glasove, potiho se priblii vrati-

P rv i d an - etv rta n o v ela

ga iskuenje da naredi neka mu otvore; zatim se predomisli i odlui uraditi drugaije, pa se vrati u svoju sobu i poeka da redovnik izae. Redovnik, koliko god bijae obuzet uivanjem i nasladom s tom djevojkom, svejedno je neprestano strahovao; i poto mu se uinilo da je uo nekakav um koraka po spavaonici, prisloni oko na sitnu pukotinu i jasno vidje opata kako stoji i prislukuje, i dobro razumjede kako je opat mogao shvatiti da je u njegovoj eliji ona djevojka. Stoga se on, znajui da ga zbog toga morae stii teka kazna, preko mjere sneveseli; ali ipak, ne pokazujui pred djevojkom ni traga svoje muke, hitro u sebi preturae mnoge misli traei ne bi li se meu njima koja spasonosna nala; i naposljetku mu sinu neobina lukavost koja ga je dovela ravno k eljenomu cilju. I pretvarajui se da mu se inilo kako je dovoljno bio s djevojkom, ree joj: Idem potraiti naina kako da odavde izae a da te nitko ne vidi, zato se pritaji dok se ne vratim. I kad izae i kljuem zakljua eliju, ravno ode do opatove sobe i predavi mu ga, kako je svaki redovnik inio kad je izlazio, bezazlena mu lica ree: Gosparu, jutros nisam mogao dovesti sva drva to sam ih dao nasjei, pa bih stoga s vaim doputenjem poao u umu da ih dopremim. Opat se poveseli tomu sluaju i, da bi se mogao potpunije uvjeriti o njegovu prijestupu, mislei da ovaj nije primijetio kako ga je on bio vidio, drage volje uze klju i rado mu dopusti da poe. I, im ga vidje gdje ode, stade razmiljati to bi mu bolje bilo uiniti, ili da u prisuu svih redovnika otvori eliju i pokae im njegov grijeh, da poslije ne bi mogli protiv njega mrmljati kad kazni redovnika, ili da prvo od nje uje kako se sve to zbilo. Pomislivi jo u sebi da bi to mogla biti ena ili ki kakva ovjeka kojemu ne bi htio nanijeti tu sramotu da je pokae svim redovnicima, smisli prvo pogledati tko je, pa poslije odluiti; i otiavi kriomice do elije, otvori je i ue unutra te zatvori vrata. Kad mladica vidje opata, sva se smuti i bojei se sramote poe plakati. Gospar opat zirnu na nju, i videi je onako lijepu i svjeu, premda bijae star, osjeti nita manju putenu pomamu nego to je bjee osjetio njegov mladi redovnik, pa poe u sebi govoriti: Ah, zato ne bih i ja malo uivao kad mi se prua prilika, a muka i nevolja e uvijek biti kad god ih se zaelim. Mladica je lijepa, a nitko iv ne zna da je ovdje; ako je mognem nagovoriti da mi uslii elju, ne znam zato to ne bih uinio. Tko e doznati? Nikada nitko, a grijeh potajan napola je okajan;6 moda mi se ovakva prilika nikada vie nee ukazati; ja smatram da je veoma mudro grabiti cg,u..kad ie Gospodin Boe nekomu alie.7

Dekameron

primae se djevojci i uze je blago tjeiti i moliti je da ne plae pa prelazei s jedne besjede na drugu polako joj otkri svoju elju. Djevojka ne bijae ni od drva ni od kamena, i vrlo lako popusti opatovim eljama; on je zagrli i vie puta poljubi, a onda se pope na uski redovnikov leaj, i obzirui se moda na teki teret svoga dostojanstva i na njenu djevojinu dob, bojei se da je prevelikom teinom ne prignjei, ne uzvi se na njezine grudi, nego nju na svoje prsi poloi, i dugo se s njom igrae. Redovnik koji je hinio da ide u umu bijae se skrio u spavaonici, pa kad vidje da je opat u njegovu eliju uao, umiren prosudi da e njegova namisao uspjeti; a kad opazi da se unutra jo zakljuao, u to je bio posve siguran. Pa izaavi iz svoga skrovita, priulja se pukotini i kroza nju u i vidje sve to opat uini ili ree. Kad se opatu uinilo da je dovoljno s djevojkom boravio, zakljuavi je u eliji, vrati se u svoju sobu; a malo zatim, uvi redovnika i pomislivi da se iz ume vratio, naumi da ga poteno izgrdi i da ga zatvori,8 kako bi samo njemu pripao uhvaeni plijen; i davi ga dozvati, strogo ga i ozbiljna lica izgrdi i naredi da ga strpaju u zatvor. Redovnik mu vrlo pripravno odgovori: Gosparu, jo nisam toliko dugo u redu svetoga Benedikta9 da bih mogao znati sva njegova pravila; a vi mi jo nikada ne pokazaste kako redovnici moraju podnositi da ih enske pritiskuju, kao to ih pritiskuju postovi i bdjenja; ali sada kada mi pokazaste, obeaj em vam, ako mi ovaj put oprostite, da nikada vie neu u tomu grijeiti, nego u uvijek onako raditi kako vidjeh da vi radite. Opat bijae pametan ovjek pa odmah shvati da ovaj nije samo vie znao od njega, nego je ak i vidio sve to on bijae uradio. Stoga ga zapee vlastiti grijeh i bijae ga sram uiniti redovniku ono to bjee sam, kao i on, zasluio. Pa mu oprosti i naredi da uti o svemu to je vidio, a djevojku asno otpremie, i valja vjerovati da su je poslije vie puta nagovorili da doe.

Prvi dan - Peta novela

P eta novela
Markiza od Monferrata kokojom gozbom i s nekoliko ljupkih rijei suzbije mahnitu ljubav francuskoga kralja.1
Novela to je ispria Dioneo isprva s malo stida acnu srca gospa koje su sluale, i iskrena rumen koja im osu obraze bjee oit znak toga; a poslije su je, pogledavajui jedna drugu, jedva se suzdravajui od smijeha, nasmijeene sluale. Ali kad joj doe konac, poto ga s nekoliko ljupkih rijei ukorie, hotei mu pokazati da nije dolino kazivati takve novele meu gospama, kraljica se obrati Fiammetti, koja je kraj njega sjedila u travi, i naredi joj da se dri slijeda. Gledajui je vesela lica ona draesno poe: Zato to mi je drago da krenusmo novelama pokazivati kolika je mo lijepih i spravnih odgovora,2 i zato to je mudro od mukaraca da uvijek nastoje ljubiti enu odlinijega roda nego su oni, kao to je vrlo razborito od ena uvati se ljubavi prema mukarcu viega roda nego su one,3 pade mi na um, lijepe moje gospe, pokazati vam u noveli koju vam valja pripovijedati, kako jedna plemenita gospa svojim djelima i rijeima sebe od toga sauva i drugoga odvrati. Markiz od Monferrata, vrlo hrabar ovjek i stjegonoa crkve,4 bjee otiao preko mora na kriarsku vojnu s mnotvom oruanih ljudi. I kada se poveo razgovor o njegovoj valjanosti na dvoru kralja Filipa Jednookoga, koji se iz Francuske spremao na tu istu vojnu,5 neki vitez ree da pod kapom nebeskom nema takva para kao to su markiz i njegova gospa; jer koliko markiz bjee meu vitezovima na glasu po svakoj vrlini, toliko mu gospa bjee meu svim drugim gospama na svijetu najljepa i najestitija. Te se rijei tako duboko urezae u duu francuskoga kralja, da je on smjesta arko zavolje, premda je nikada ne bjee vidio,6 te odlui da se nigdje drugdje nee ukrcati na brod i na vojnu krenuti nego u Genovi;7 zato da bi, putujui kopnom, imao astan
razloe Dohoditi martiVli 8 narlaiirri te Ao ra <. mnririZmmi r-1ciitnr.c1-i 9 mrv/rla

D ekam ero n se s malom drubom plemia dade na put; i primaknuvi se markievim zemljama, dan unaprijed porui gospi da ga iduega jutra eka na objed. Mudra i domiljata ena ljubazno odgovori da je to za nju vinja milost, iznad svake druge, i da je dobrodoao. I zatim se zamisli to bi to moglo znaiti da je tako moan kralj pohodi kad joj nema mua; i u tomu je slutnja ne prevari, to jest da ga je tamo vukao glas o njezinoj ljepoti. Ipak, kao razborita ena, odluivi ga poastiti, pozove k sebi ono plemia to ostade i s njima se posavjetuje o svemu to je trebalo uiniti, samo o gozbi i o jelima htjede sama odluiti. I davi bez odlaganja skupiti sve kokoi koliko ih je bilo u okolici, naredi svojim kuharima da samo od njih razliita jela prirede za kraljevsku gozbu. Stie dakle kralj u zakazani dan i gospa ga s velikom sveanou i poastima primi. Kad je on ugleda, uini mu se jo ljepa i estitija i ljubaznija nego to bijae razumio iz rijei onoga viteza pa joj se silno zadivi i obaspe je hvalom, a njegova se udnja toliko jae raspali koliko vie uvidje da ona nadmauje njegova oekivanja. I poto je malo otpoinuo u odajama ukraenim kako dolikuje kad primaju tako mona kralja, i dolo vrijeme objedu, sjedoe kralj i markiza za jedan stol, a ostale prema njihovu poloaju za drugim stolovima poastie. Tu je kralj, dok su ga po redu mnogim jelima sluili, i izvrsnim i odabranim vinima, pokatkad pogledavajui s nasladom prelijepu markizu povrh toga, nadasve uivao. Ali ipak, kako je jedno jelo dolazilo za drugim, kralj se sve vie udio videi da sva ona, kolikogod razliita bila, bijahu prireena samo od kokojeg mesa. I kako je kralj znao da je u tom kraju moralo u izobilju biti raznovrsne divljai, a unaprijed bijae gospi najavio svoj dolazak, ostalo je bilo dovoljno vremena za lov; ipak ne htjede, premda se tomu jako udio, ni o emu drugomu razgovora naeti nego o njezinim kokoima pa se vesela lica okrenu k njoj i ree: Gospoo, zar se u ovom kraju legu samo kokoi bez ijednoga pijevca? Markiza izvrsno razumje pitanje, i pomislivi da joj je sam Gospod Bog po njezinoj elji dao priliku da objasni to je s tim htjela, smjelo se okrenu kralju koji ju je pitao i odgovori: Ne, milostivi gospodaru, ali zato su ene, koliko god se po odijelu i ugledu razlikuju od drugih, ipak ovdje iste kao i drugdje.10 uvi te rijei, kralj dobro shvati razlog kokoje gozbe i skriveni smisao reenoga te spozna da bi s takvom enom utaman bilo gubiti rijei i da sili nije bilo mjesta; stoga, kao to se neoprezno bjee za nju zagrijao, tako mu razborito bjee zbog vlastite asti ugasiti neumjestan plamen. I ne alei se vie s njom, jer se bojae njezinih odgovora, nastavi objedovati izgubivi svaku nadu; a kad se objed zavri, ne bi li naglim odlaskom nekako namirio woi neastan dolazak, zahvalivi ioi na iskazanoi asti, dok ea ie ona Bogu

P rv i d an - esta n o v ela

esta novela
Poto sve gospe pohvalie markizinu krepost i domiljatost kojom je kaznila francuskoga kralja, Emilija, koja je sjedila kraj Tiammette, po kraljiinoj elji ivahno zapoe govoriti: Ni ja ne elim preutjeti kako je neki valjani ovjek svjetovnjak bo-cnuo lakoma redovnika izrekom koja izaziva smijeh i pohvalu. Bijae dakle, o drage djevojke, nema tomu davno, u naem gradu1 neki fratar minorit, inkvizitor za krivovjerje,2 koji, premda se kao i svi ostali jako trudio prikazati se pobonim i revnim tovateljem kranske vjere, nije s manje mara tragao za onima koji imahu nabijenu kesu, nego za onima koji mu se manjkavi u vjeri priinjahu. U tomu mu se maru sluajno dogodi te naie na nekoga dobriinu, mnogo bogatijega novcem nego pameu, koji jednoga dana, ne zbog krivovjerja nego bezazleno, moda pretjerano veseo ili nakien vinom, izlanu pred svojim drutvom da ima tako dobra vina te bi ga i Krist pio. Kad to dojave inkvizitoru, a on dou da mu je imanje veliko a kesa tvrdo nabijena, estoko pohita cum gladiis er fustibus3 da protiv njega zavrgne preteko suenje, ne nadajui se da e ga izlijeiti od krivovjerja, nego da e tako svoje pregrti fiorinima na-puniti. I dozvavi ga preda se upita ga je li istina ono to je protiv njega bilo reeno. Dobriina odgovori da jest i ree mu kako se to zbilo. Na to presveti inkvizitor, i tovatelj svetoga Ivana Zlatoustoga-,4 ree: Ti si dakle od Krista napravio pijanicu, pohlepna na birana vina, kao da je on Cinciglione,5 ili koji drugi od vas pijanaca to loete po krmama? A sada poniznim govorom eli pokazati da u tom nije bilo nikakva zla; nije to tako bezazleno kako ti se ini; zbog toga si zasluio lomau, budemo li Drema tebi nostunili kako nam nalae dunost.

Neki valjani ovjek lijepom izrekom izvrie ruglu opako redovniko licemjerje.

D ekam eron

P rv i d an - S ed m a n o v ela

bijae epikurejac koji porie besmrtnost due.61 ukratko, toliko ga prestrai da mu dobriina preko nekih posrednika dade dobro podmazati dlanove mau svetoga Ivana Zlatoustoga7 (koja uvelike pomae kod kune bolesti pohlepe od koje pate redovnici, a osobito fratri minoriti8 koji novac ne smiju ni dotaknuti),9 ne bi li s njim milosrdno postupao. Tom se mau, koja je veoma djelotvorna, premda o njoj Galen10 ne govori ni u jednom dijelu svoje medicine, tako i toliko sluio da mu se onaj prijetei oganj11 milostivo u kri pretvorio; i kao da e s kriarima preko mora, da bi zastava ljepa bila, odredi mu uti na crnoj podlozi.121 povrh toga, kad ve primi novac, zadra ga vie dana uza se, davi mu za pokoru da svakoga jutra slua misu u crkvi Svetoga Kria,13 i da mu se javlja za vrijeme objeda, dok ostatak dana moe provesti kako ga je volja. Dok je ovaj to marljivo izvravao, dogodi se jednoga jutra da je na misi sluao evanelje u kojemu su se pjevale ove rijei: I svaki e stostruko primiti i batiniti ivot vjeni;14 one mu se vrsto urezae u pamenje, a kada po zapovijedi doe u doba objeda pred inkvizitora, nae ga gdje jede. Inkvizitor ga upita je li toga jutra sluao misu. Njemu on spremo odgovori: Jesam, gosparu. Inkvizitor mu ree: Jesi li na njoj uo to o emu dvoji ili eli pitati? Zaista odgovori dobriina ne dvojim ni o emu to sam uo, nego u sve vrsto vjerujem kao u istinu. Samo, ako sam dobro razumio, uo sam neto zbog ega sam se jako saalio na vas i na druge vae fratre, mislei kako vam se slabo pie na drugom svijetu. Tada ree inkvizitor: A koje su to rijei bile to te potaknue na takvu suut prema nama? Dobriina odgovori: Gosparu, to su bile one rijei evanelja koje kau: >I svaki e stostruko primiti.< Inkvizitor ree: Istina je to, ali zato su te te rijei dirnule? Gosparu, odgovori dobriina rei u vam. Otkad dolazim ovamo, svakoga dana vidim kako mnogoj sirotinji dajete, kad velik kotao juhe, kad dva, od onoga to fratrima ovoga samostana i vama pretekne kao viak; pa ako vam se onamo za svaki vrati stotina, imat ete je toliko da ete se svi u njoj utopiti. Premda su drugi koji bijahu za inkvizitorovim stolom svi u smijeh prasnuli, inkvizitor se zbuni jer shvati da mu se ovaj ruga zbog njihova jua-sta licemjerja; i da se nije sramio zbog onoga to bijae uinio, zasigurno bi mu novo suenje natovario to se podsmjeljivom izrekom narugao niemu i ostalim, dangubama; i srdito^niu.nare.dineka radi to mu je

S edm a novela
Bergamino na lijep nain novelom o Primasu i opatu iz Clunyja ukori iznenadnu krtost gospara Cana della Scala.
Emilijina ljupkost i njezina novela potaknue kraljicu i svakoga drugoga da se nasmiju i da pohvale kriarevu1 domiljatost. Ali kada se smijeh stiao i svatko utihnuo, Filostrato, na kojemu bijae red da kazuje, poe ovako govoriti: Lijepo je, vrle gospe, pogoditi metu koja se nikada ne mie, ali je gotovo udo ako strijelac smjesta pogodi neto neobino kada se iznenada pojavi. Grean i opak ivot popova, u mnogo emu gotovo nepomina meta, bez tekoa doputa da ga ogovara, podbada i kori tko god to eli uiniti; i premda je dobro uinio onaj valjani ovjek koji je pokudio inkvizitora zbog licemjerna milosra fratara koji daju sirotinji ono to bi valjalo da daju svinjama ili da bace, mislim da jo vema valja pohvaliti onoga o kojemu, ponukan na to prethodnom novelom, hou govoriti; on je gospara Cana della Scala,2 uzviena gospodina, zbog iznenadne i neobine krtosti koja se u njemu rodila ukorio jednom ljupkom novelom, prikazujui u drugome ono to je o sebi i o njemu namjeravao rei; a ovo je ta novela. Kao to gotovo cijelim svijetom blistava slava odjekuje, gospar Can della Scala, kojemu srea bijae naklona u mnogim stvarima, bijae jedan od najslavnijih i najsjajnijih plemia to ih poznavae Italija od vremena cara Fridrika Drugoga3 naovamo. On, odluivi prirediti veliku i raskonu sveanost u Veroni, 4 na koju doe mnogo svijeta sa svih strana, a ponajvie dvorskih ljudi svake ruke,5 iznenada (ne zna se zato) odustade od svega te djelomice nadoknadi trokove uzvanicima i otpusti ih. Samo jedan, po imenu Bergamino, 6 tako vrstan i kien gOVprjuk_d3 tQ Q .hLviCCOVao tko ea niie uo. noto nikakve naknane

D ekam ero n

nekakve koristi za njega. Ali je gospar Can bio uvrtio sebi u glavu da bi sve ono to bi mu dao bilo nepovratnije izgubljeno nego da se u vatru baci i stoga mu nita ne ree niti porui. Poslije nekoliko dana Bergamino, videi da ga nitko ne zove ni od njega ita trai to bi se ticalo njegova umijea,7 a povrh toga troi u svratitu sa svojim konjima i slugama, poe se sneveseljavati; ali je ipak ekao, jer mu se inilo da ne bi bilo dobro otputovati. I donijevi sa sobom tri krasna i bogata odijela to mu ih bijahu poklonila druga gospoda da bi se dostojno pokazao na sveanosti, kad gostioniar8 zai-ska da mu plati, najprije mu dade jedno, a zatim, poto ostade mnogo dulje, valjade mu, ako htjede kod toga gostioniara jo ostati, dati i drugo; a zaloi za hranu i tree, odluivi ostati dotle dok ne vidi koliko e ono trajati, a zatim otputovati. Dok je on tako ivio od treega odijela, dogodi se jednoga dana da se nae dok je gospar Can objedovao vrlo turobna lica ispred njega. Kad ga gospar Can opazi, vie da mu se naruga nego da uiva u njegovoj domiljatosti, ree: Bergamino, to ti je? Tako si sjetan; ded kazuj togod! Tada Bergamino, ni asa ne razmiljajui, kao da je dugo o tom mozgao, smjesta ispria ovu novelu9 koja pristajae njegovim prilikama: Gospodaru moj, vjerojatno znate da je Primas bio veoma vjet latinskom jeziku i iznad svih drugih velik i hitar stihotvorac,10 te po tomu bijae tako ugledan i slavan da, premda po vienju ne bijae poznat posvuda, gotovo nikoga nije bilo tko po imenu i po uvenju ne bi znao tko bijae Primas. Tako se dogodilo da je naavi se jednom u Parizu u oskudici, kao to je najee i bio jer monici slabo cijene vrline, uo razgovor o opatu iz Clunyja, za koga se dri da je po prihodima najbogatiji prelat to ga Boja Crkva imade osim pape;11 i o njemu je uo da se priaju udesne i velianstvene stvari, da mu je dvor vazda otvoren i da nikada nikomu, tko bi k njemu doao, nije uskratio ni jela ni pia, samo ako je to zaiskao kad bi opat blagovao. uvi to Primas, kao ovjek koji se veselio vidjeti vrle ljude i gospodu, odlui otii uvjeriti se u opatovu dareljivost, pa se raspita koliko je daleko od Pariza mjesto gdje je ivio.12 Odgovorie mu da do toga mjesta ima oko est milja te Primas pomisli da bi mogao, ako izjutra rano krene, do objeda tamo biti. Zamoli dakle da mu opiu put, ali kako ne nae nikoga tko bi tamo iao, poboja se da po nesrei ne zabludi i ne prispije tamo gdje ne bi tako lako jela dobio. Zato, ako e to dogodi, da, ngjbi gladpv^pJ,.nairusli1 da ^a sgbpm ponese tri

P rv i d an - S ed m a n o v ela

svuda nai. I turivi ih u njedra, dade se na put, i prijee ga tako orno da prije objeda stie tamo gdje bijae opat. I uavi unutra ogleda se naokolo i opazi veliko mnotvo prostrtih stolova,15 i velike pripreme u kuhinji, i sve drugo spremljeno za objed, te u sebi ree: >Zaista je ovaj velikoduan kako o njemu kazuju. I dok je sve to tako promatrao, opatov stolnik (jer bijae upravo vrijeme blagovanju) naredi da se donese voda za ruke;16 i kad se voda donese, on svakoga smjesti za stol. I sluajno se dogodi da Primas bjee posjednut ba naspram vrata sobe odakle je opat morao izai da doe u blagovaonicu. Na tomu je dvoru vladao obiaj da se nikada na stolove nije iznosilo ni vino ni kruh, ni druga jela ni pia, dok god ne bi opat sjeo za stol. Poto dakle stolnik napuni stolove, porui opatu da je, kad ga bude volja, objed spreman. Opat naredi da mu otvore sobu da bi uao u blagovaonicu i, ulazei pogleda ispred sebe, i sluajno mu pogled prvo pade na Primasa koji bijae vrlo slabo odjeven 17 i kojega po vienju nije poznavao; i im ga je ugledao, odmah mu zla misao kao nikada dotad saleti duu, te ree u sebi: >Gle koga ja od svoga hranim!< I vrativi se, zapovjedi da se soba zatvori, pa upita one. to oko njega bijahu, poznaje li tko onoga odrpanca to je sjedio za stolom naspram vrata njegove sobe. Svi odgovorie da ga ne poznaju. Primas osjeae silnu elju za jelom jer dugo bijae pjeaio a ne bijae naviknut postiti,18 pa poto poeka neko vrijeme i vidje da opat ne dolazi, izvue iz njedara jedan od ona tri kruha to ih bijae ponio i poe jesti. Poto malo postaja, zapovjedi opat jednomu od svojih slugu da pogleda je li onaj Primas otiao. Sluga odgovori: >Nije, gosparu, nego jede kruh koji je kanda sa sobom donio.< Tada ree opat: Neka samo jede svoj, ako ga ima, naega danas nee okusiti.< Opatu bi bilo drago da je Primas sam otiao, jer mu se inilo da nije zgodno da ga otpravi. Ali kad Primas pojede jedan kruh, a opata jednako ne bjee, poe jesti drugi; i to jednako dojavie opatu koji bijae naredio da pogledaju nije li otiao. Naposljetku, kako opet ne dolaae, poe Primas poslije drugoga jesti i trei kruh; i to rekoe opatu, te on poe u sebi ovako premiljati i govoriti: >Ah, to se to novo danas u mojoj dui zbiva? Kakva je to krtost? Kakav prezir? I prema komu! Ve mnogo godina hranim od svoga svakoga tko bjee eljan jela, ne gledajui je li gospar ili teak, siromah ili bogata, trgovac ili metar, i roenim oima promatram kako mi nebrojeni ne-valjalci troe imetak, i nikada mi ovakva misao ne zatrova duu kao to mi je zbog ovoga danas truje; nema dvojbe, nije mene krtost spopala zbog mak^r Jtakv^ovieka; zacijelo ie velik mu tai to mi se ini da ie,_

D ek a m e ro n

htjede doznati tko je, pa kad otkri da je Primas i da se doao uvjeriti 0 onomu to je o njegovoj dareljivosti uo, opat se zasrami jer ga je ve dugo po uvenju poznavao kao valjana ovjeka; i elei popraviti propust, potrudi se na razne naine poastiti ga. I poslije objeda nare di da Primasa zaodjenu kako dolikuje njegovim zaslugama, daruje mu jo novca i konja,19 i ostavi mu na volju da ode ili da ostane.20 Primas bijae tim zadovoljan te mu zahvali to je ljepe i bolje mogao, i vrati se na konju u Pariz, odakle bjee pjeke otiao. Gospar Can kao bistrouman ovjek bez dodatnog objanjenja izvrsno razumjede to mu je Bergamino htio rei te mu, smijeei se, ree: Bergamino, vrlo domiljato si prikazao svoje nedae, svoju vrsnou 1 moju krtost, i ono to od mene eli; i zaista me nikada, osim sada prema tebi, krtost nije spopala, ali u je otjerati onim tapom koji si mi ti naznaio. I poto dade da se plati Bergaminov raun krmaru, zaodjenu ga u jedno svoje bogato odijelo, dade mu novca i konja te mu ovaj put na volju ostavi da ode ili da ostane.21

P rv i da n - O sm a n ov ela

O sm a n o v ela
Guiglielmo Borsiere domiljatim rijeima pokudi krtost gospara Ermina de' Grimaldija.
Pokraj Filostrata sjedila je Lauretta koja, poto je ula kako svi hvale Bergaminovu domiljatost, znajui daje na njoj red da neto ispripovje-di, nije ekala zapovijedi, nego miloglasno poe ovako govoriti: Prethodna novela, drage drugarice, nuka me da vam kazujem kako je neki estit dvoranin isto tako uspjeno kaznio pohlepu jednog vrlo bogata trgovca; i premda ima posljedak slian prijanjoj, ne bi vam se zbog toga trebala manje svidjeti, kad znate da je na koncu dobro zavrila. ivio dakle u Genovi,1 davno je ve tomu, neki plemi po imenu gospar Ermino de' Grimaldi2 koji je svojim golemim posjedima i novcem (kako su svi mislili) uvelike nadmaivao bogatstvo svakoga ponajboga-tijega graanina za kojega se tada znalo u Italiji; i kao to je bogatstvom natkriljivao svakoga Talijana, tako je krtou i kukavnou preko mjere nadvisivao svakoga krca i kukavca na svijetu; jer nije samo stiskao kesu kad je valjalo koga poastiti, nego je i u onom to je njemu samom trebalo, protivno opem obiaju meu Genoveanima koji se vole lijepo odijevati, da ne bi troio, podnosio velika odricanja, a isto tako u jelu i piu. Stoga mu je, i s pravom, otpalo prezime de' Grimaldi i svi su ga zvali samo gospar Ermino krti. Dogodi se ba u vrijeme kad je, nita ne troei Ermino umnoavao svoj imetak, da stie u Genovu neki vrli dvoranin, duhovit i uljudan, koji se zvao Guiglielmo Borsiere,3 nimalo slian ovim dananjima koji, na veliku sramotu pokvarenih i pokudnih obiaja onih koji danas hoe da ih drugi plemiima i gosparima zovu i tuju, prije zasluuju da ih nazivaju magarcima jer su odgojeni u svakoj opaini najpodlijih ljudi a ne na dvorovimaji dok.su se u ona KSmsm,tesULi ulagaUjjappre pregovaraj
^L^.&l* J

D ek a m e ro n

enidbama, rodbinskim vezama i prijateljstvu, i da veselim i lijepim rijeima razvedravaju duhove potitenih i zabavljaju dvorove, i da otrim prijekorima, kao oevi, kude poroke opakih, a sve to uz vrlo skromne nagrade, danas nastoje skratiti vrijeme klevetanjem svojih blinjih, sijanjem razdora, govorenjem podlosti i pakosti i, to je jo gore, sami ih pred oima svijeta ine, i jedan drugomu sva zla podmeu, i sramote i jade, istinite ili neistinite, i laskanjem uvlae plemenite due u nevaljal-stva i zloine; i ta bijedna i iskvarena gospoda vie cijene i aste i potiu velikim nagradama onoga tko gnusnije rijei govori i djela ini: sve je to na zazor i sramotu dananjega svijeta, i veoma oit dokaz da su vrline s njega nestale ostavivi bijedne smrtnike u kalu grijeha.5 Nego, vrativi se onomu to zapoeh, od ega me pravedna srdba odvrati vie nego to sam mislila, velim da su svi genoveki plemii spomenutoga Guiglielma tovali i rado ga posjeivali. Poto je nekoliko dana boravio u gradu i mnogo toga uo o kukavnosti i krtosti gospara Ermina, on ga poelje posjetiti. Gospar Ermino bjee ve uo kako je taj Guiglielmo Borsiere valjan ovjek, pa budui da je, koliko god bjee krt, u njemu ipak tinjala iskra plemenitosti, vrlo prijateljski i radosno ga primi, i s njim ue u mnoge i raznovrsne razgovore, i razgovarajui povede ga sa sobom, zajedno s jo nekim Genoveanima koji tu bijahu, svojoj novoj kui koju bijae dao veoma lijepo nainiti. I poto mu je svu pokaza, ree: O, gosparu Guiglielmo, vi koji ste i vidjeli i uli mnoge stvari, biste li mi umjeli rei neto to se jo nigdje nije vidjelo, to bih mogao narediti da se naslika u dvorani ove moje kue? Na to Guiglielmo uvi njegovo neumjesno pitanje odgovori: Gosparu, ne bih vam umio kazati neto to se nije nikada vidjelo, ukoliko to nije kihanje ili to tomu slino; ali ako ba elite, ipak u vam spomenuti neto to ne vjerujem da ste ikada vidjeli. Gospar Ermino ree: O, molim vas, recite mi to je to, ne oekujui da e mu on odgovoriti ono to mu odgovori. Guiglielmo mu tada hitro ree: Naredite da vam naslikaju Dareljivost. im gospar Ermino u te rijei, tako ga naglo obuze toliki sram da mu se zbog njih promijenila ud u gotovo protivnu od one kakve je do toga asa bio, te ree: Gosparu Guiglielmo, dat u je tako naslikati da mi ni vi ni itko drugi nee moi vie kazati da je nisam vidio ni upoznao. I od toga dana unaprijed (takva je bila mo u Guiglielmovim rijeima) postade najdareljiviji i najljubazniji plemi j_ nitko nije tako kao

P rv i da n - D ev eta n o v ela

D eveta no vela
Zadnja kraljiina zapovijed preostade Elissi, ali je ona ne saeka nego sva radosna poe: Mlade gospe, esto se zbilo da je jedna jedina, mnogo puta sluajno i ne ex proposito2 izreena rije, postigla ono to kod nekoga nisu mogli postii ni razliiti ukori ni brojne kazne. To se vrlo dobro vidi u noveli koju nam je Lauretta ispriala, a i ja vam kanim jednom veoma kratkom to dokazati; i zato to dobre uvijek mogu koristiti, valja ih paljiva duha upijati, tko god ih kazivao. Velim, dakle, da se u vrijeme prvoga ciparskoga kralja,3 poto je Gotfrid Bujonski4 osvojio Svetu Zemlju, dogodi te neka vlastelinka iz Gascogne5 poe u hodoae na Isusov grob, i vraajui se otamo, stie na Gipar, gdje je neki prostaci grubo uvrijedie. To joj zadade takvu bol da se nije mogla utjeiti, pa naumi otii potuiti se kralju, ali joj netko ree da e joj trud biti uzaludan, jer kralj bijae takva kukavica i toliko nesposoban te ne samo to nije po pravdi kanjavao tue uvrede, nego ih je bezbroj sebi nanesenih kukaviki u sramoti podnosio; i tako je svatko svoj jad i emer iskaljivao nanosei mu kakvu uvredu ili ruglo. uvi to ona gospa, oajna to se ne moe osvetiti, da bi se bar kako utjeila u svojoj muci, odlui prekoriti spomenutoga kralja zbog nesposobnosti i, otiavi plaui preda nj, ree: Gospodaru moj, ne dolazim pred tvoje lice da se potuim zbog uvrede koja mi je nanesena, nego kao zadovoljenje molim da me naui kako ti podnosi one za koje ujem da su ti nanesene, da mognem, nauivi od tebe, strpljivo svoju podnositi; a sam Bog mi je svjedok da bih ti je drage volje darovala da mogu, kad ia,Ji tako dobro trni.

iparski kralj, poto ga prekori jedna gospa iz Gascogne, od slabia postade junaan.'

D ekam eron

P rv i d an - D eseta n o vela

od uvrede nanesene onoj gospi koju estoko osveti, postade najstroi progonitelj svakoga tko se otada unaprijed o ast njegove krune imalo ogrijeio.

D eseta novela
Metar Alberto iz Bologne na lijep nain posrami gospu koja htjede njega posramiti to je u nju bio zaljubljen.
Umue ve Elissa, a posljednja na redu bijae kraljica koja enstveno poe govoriti i ree: Valjane mladice, kao to za vedrih noi zvijezde krase nebeski svod, a cvijee u pramaljee zelene livade, tako su ljupki izrazi ures lijepu vladanju i ugodnu razgovoru. A oni, jer su jezgroviti, mnogo bolje pristaju enama nego mukarcima, tim prije to se enama vie zamjera nego mukarcima ako mnogo i dugo govore kad moe bez toga biti, premda danas ima malo ena ili gotovo ni jedne nema koja razumije duhovit izraz ili, ako ga i razumije, koja zna na nj odgovoriti; zaista je to sramota naa i svih koje danas ive.1 A to je zato to su vrlinu koja je u prolosti resila ensku duu dananje ene prevratile u brigu za ukraavanjem tijela; pa ona koja na sebi ima areniju, prugastiju i kie-niju odjeu sudi da je svi moraju mnogo vie nego ostale potovati i do nje drati, ne pomiljajui na to da bi magarac, ako bi se tko naao da ga time ogrne ili natovari, mnogo vie toga ponio nego ijedna od njih, a uza sve to ne bi uivao vee asti nego obian magarac. Sramim se rei, jer ne mogu protiv drugih govoriti a da to i protiv sebe ne kaem, ali te tako ureene, tako nalickane, tako okiene ene, ili su nijeme i neosjetljive kao mramorni kipovi, ili tako odgovaraju, ako ih tko pita, da bi im bolje bilo da ute; a sebe uvjeravaju da je to znak iste due ako ne znaju medu sobom ili s vrlim ljudima razgovarati; pa su svojoj gluposti nadjele ime potenja, kao da je potena samo ona koja sa slukinjom, ili s praljom, ili s pekaricom razgovara; da je priroda tako htjela, kako nas one uvjeravaju, na drugi bi nain bila ograniila njihovo brbljanje. Istina je da valja uzeti vi obzir, kakfi.u svemu tako i U_QYQmu, i vrijeme,

D ek a m e ro n

ili mukarac, mislei zgodnom izrekom posramiti koga, ne odmjerivi dobro svoje snage sa snagama svoga subesjednika na sebi osjete da ih oblijeva ono rumenilo koje je bilo drugomu namijenjeno. Pa da biste se toga umjele uvati i povrh toga da se na vas ne bi mogla primijeniti uzreica koja se esto navodi, to jest da ena vazda deblji kraj izvue, hou da vas zadnja dananja novela, to je na meni red da je kazujem, u tomu poui; i kao to ste po plemenitosti razline od drugih, da se isto tako po izvrsnosti svoga ponaanja drugaijima pokaete. Nije tomu toliko davno kako u Bologni2 ivljae znameniti lijenik, slavan i na glasu gotovo u cijelom svijetu, a moda je jo iv, po imenu metar Alberto,3 kojemu pod starost, na pragu sedamdesete, kad mu iz tijela nestade gotovo sva naravna toplina, duh bijae jo tako uzvien da se nije skanjivao podei ljubavnim plamom; pa kad je na nekoj sveanosti ugledao prekrasnu udovicu koja se, kako neki kau, zvala gospoa Malgherida dei Ghisolieri,4 toliko mu se jako svidje da mu ostarjele grudi za njom planue kao da je mladi te smatrae da nee dobro nou otpoinuti ako prethodnoga dana ne vidi milo i njeno lice te lijepe ene. I stoga stade sveudilj, kad pjeke kad na konju, kako mu je kada bilo zgodnije prolaziti ispred kue te gospe. Po tomu se i ona i mnoge druge gospe dosjetie uzroku njegova prelaenja; i mnogokrat mu se meu sobom narugae videi da je ovjek, tako star po godinama i mudrosti, zaljubljen, kao da su mislile da se ta divna ljubavna strast ne moe nigdje zaeti ni ivjeti nego samo u ludim duama mladia. Stoga se dok je metar Alberto i dalje prolazio dogodi jednoga sveta-noga dana, kad je ova gospa s mnogim drugim gospama sjedila ispred svojih vrata te izdaleka ugledae metra Alberta kako dolazi prema njima, da ga sve zajedno nakanie sveano primiti i poastiti i zatim mu se narugati zbog te njegove zaljubljenosti, i tako uinie. Stoga sve ustadoe i pozvae ga te ga odvedoe u sjenovito dvorite gdje dado-e donijeti biranih vina i poslastica; i naposljetku ga veoma lijepim i duhovitim rijeima upitae kako se to zbilo da se on u ovu krasoticu zaljubio kad je znao da nju ljube mnogi lijepi, plemeniti i ljubazni mladii. Osjeti metar da ga vrlo ljubazno podbadaju pa im naoko vesela lica odgovori: Gospo, nitko se mudar ne bi morao uditi to ja ljubim, a osobito vas jer ste dostojni toga. I premda je starce narav liila snage potrebne za putenu ljubav, nije im zato oduzeta ni dobra volja ni ra-.,^jsumijevanje onoga to je vrijedno ljubavi, nego sve toliko prirodnije

P rv i d a n - D e seta n o v e la

da ja star ljubim vas koju mnogi mladii ljube: vie sam ve puta bio tamo gdje sam mogao vidjeti kako uinaju ene, i jedu bob i luk; i premda u luku nita nije dobro, ipak je bolja i milija ustima njegova glavica, a vi openito, zavedene loim ukusom, glavicu drite u ruci i vaete pera, koja ne samo da ni za to nisu, nego su i slaba okusa. Sto ja znam, gospoo, niste li vi tako uradili kad ste izabirali ljubavnike? A da ste to uradili, ja bih bio va izabranik, a ostale biste otjerali. Posramivi se malo zajedno s ostalima plemkinja ree: Metre, zaista ste nas lijepo i uljudno kaznili za nau obijest; ipak cijenim vau ljubav, kao ljubav umna i valjana mua; i stoga, osim moga potenja, sa svim drugim po volji raspolaite kao sa svojim. Metar ustade sa svojim drugovima, zahvali gospi i, oprostivi se od nje u smijehu i veselju, ode. Tako ta gospa, ne pazei komu se ruga i mislei da e pobijediti, bjee pobijeena; a toga ete se vi, budete li razborite, briljivo uvati. Sunce se ve bilo nagnulo k zapadu i ega uvelike popustila kad mlade gospe i tri mladia dokonae svoje novele. Stoga njihova kraljica prijazno ree: Sada mi, drage druge, preostaje za moga dananjega vladanja jo samo da vam dam novu kraljicu, a ona koja to bude neka po svom sudu odredi za sebe i za nas kako emo u asnoj zabavi idui dan pro vesti; i premda mi se ini da ima jo dosta dana do noi, ipak onaj tko unaprijed ne razmisli kanda ne skrbi kako valja za budunost;1 pa da bi se moglo pripremiti ono to nova kraljica za sutra odredi, sudim da svaki sljedei dan treba zapoeti u ovo doba. I zato e u slavu Onoga po kojemu sve ivi,2 a nama na utjehu, iduega dana Filomena, veoma razborita djevojka, vladati naim kraljevstvom kao kraljica. I rekavi to, ustade i skide lovor vijenac i s potovanjem ga poloi njoj na glavu; te je ona3 prva, a zatim sve ostale gospe i mladii pozdravie kao kraljicu i ljubazno se njezinoj vlasti podvrgnue. Filomena malo porumenje od stida kad je okrunie za kraljicu i, sje-tivi se rijei to ih malo prije ree Pampinea, da ne bi glupa izgledala, osokoli se te najprije potvrdi sve to Pampinea ustanovi i odredi to valja uiniti za idue jutro i za dojduu veeru, zadravajui se gdje su bili; a zatim poe ovako govoriti: Predrage drugarice, premda me je Pampinea, vie po svojoj ulju dnosti nego zbog mojih vrlina, proglasila kraljicom svih vas, svejedno ja nisam zato nakana u nainu naega ivljenja samo svoj sud slijediti, nego va i svoj zajedno; pa da bih vas upoznala s onim to se meni ..,.

D ek am ero n

P rv i d an - D e se ta n o v ela

dodati ili oduzeti, naumila sam vam to u malo rijei izloiti. Ako sam danas pozorno promotrila Pampineino postupanje, sudim da ono bijae jednako pohvalno i ugodno; i stoga sve dok nam ono ne dosadi zbog preduga trajanja ili kojega drugog razloga, drim da ga ne treba mijenjati. Nastavivi, dakle, redom onako kako smo zapoeli, ustat emo odavde i malo se proetati uz smijeh i alu, a o smiraju sunca veerat emo po hladu, a nakon koje pjesmice i malo ale dobro e biti da poemo na spavanje. Ujutro, rano ustavi, jednako emo nekamo veselo otii; kao to e svakomu biti najmilije initi, kako smo i danas uinili, u odreenu emo se uru vratiti objedovati i zaplesati, a kad poslije spavanja ustanemo, doi emo kao i danas ovamo nastaviti s pripovijedanjem u kojemu kanda lei najvie uitka i koristi. Istina je da ja elim poeti ono to Pampinea nije mogla uiniti, jer je kasno bila izabrana, to jest odrediti neke granice onomu o emu moramo pripovijedati i unaprijed vam ih izloiti, kako bi svatko imao dovoljno vremena da smisli neku lijepu novelu o zadanom predmetu koji e, ako vam je po volji, biti ovaj: budui da od poetka svijeta fortuna4 bacae ljude u razliite neprilike i bacat e ih do konca, neka svatko pripovijeda o onima koji su, zapavi u nevolje, iznad svojih nadanja veseo konac doekali. Sve gospe i mladii jednako pohvalie tu zapovijed i obrekoe da e je se drati. Samo Dioneo, kad svi ve zautjee, ree: Gospo, kao to svi ovi rekoe, tako i ja velim da je vrlo ugodna i pohvalna zapovijed to je dadoste; ali vas molim da mi podarite osobitu milost koja e za me vrijediti sve dok naa druba traje, a ta je: da mene ta odredba ne vee da moram kazivati novelu o zadanom predmetu ako ne elim, nego onu koja mi se bude najvie milila. A da tko ne pomisli da tu milost item kao ovjek nevjet novelama, slaem se da odsad svagda budem zadnji pripovjeda. Kraljica, koja ga je znala kao aljivinu i veseljaka, odmah se dosjeti da on to moli zato da zgodnom novelom razvedri i nasmije drubu ako se zamori od pripovijedanja, pa mu uz pristanak ostalih rado udijeli tu milost. I ustavi sa sijela prema potoku s prebistrom vodom koji se s breuljka sputao u dolinu sjenovitu od mnogo drvea kroz glatko kamenje i zelenu travicu lakim se korakom uputie. Tu se gazei po vodi bose i golih ruku poee meu sobom na razne naine zabavljati. Ali kako se bliilo doba veere, vratie se u dvorac i s tekom veerae. Poslije veere, kad donesoe razliita glazbala, naredi kraljica neka zaporie ples, a dok ga bude vodila Lauretta, neka Emilija pjeva

zapoe ples i povede ga dok Emilija ljupko pjevae pjesmu koja slijedi: Tako sam svojom zanijeta ljepotom da neu eznut nikad za ljubavlju nit ikojom divotom. Ja u njoj vidim, kad k zrcalu hrlim, previnje dobro kom um blagodari;5 nee s tim miljem rastavit me vrlim ni novi udes niti spomen stari. Koje bih, dakle, druge krasne stvari ja mogla vidjet ikad da srce novom pune mi divotom? Kad mu se divim, dobro to od mene ne bjei, nego utjehom me lijei; ak i u susret mojoj elji krene, toliko blago da ne mogu rijei to izre, nit u poimanju jei smrtnika onog ikad tko nije takvom buktio divotom.6 A ja to svaki as sve vie gorim, to vie spravne oi k njemu diem, sva mu se dajem, usrdno ga dvorim, i ve k uitku obeanom stiem; i veliko je, nadam se, sve blie veselje kakvo nikad tu nikog nije proelo divotom. Kad zavri ova baladica7 uz koju su svi veselo pripjevali, iako su se neki duboko zamislili nad njezinim rijeima, poto su jo zaigrali nekoliko kola,8 a ve bijae proao dobar dio kratke noi, kraljici bjee po volji da okona prvi dan; i davi da se uegu zublje, naredi da svatko poe na poinak do iduega jutra; na to svatko, povukavi se u svoju sobu, tako uini.

D ek am ero n

D ru g i d an - P rv a n o v ela

SVRAVA PRVI DAN DEKAMERONA, POINJE DRUGI U KOJEMU SE POD FILOMENINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONIMA KOJI SU ZAPAVI U NEVOLJE IZNAD SVOJIH NADA-NJA VESEO KONAC DOEKALI.
Ve je posvuda sunce svojom svjetlou bilo donijelo novi dan, i ptiice su pjevajui po zelenim granama umiljate napjeve1 sluhu to potvrivale, kad ustadoe sve gospe i sva tri mladia i sioe u perivoje te gazei sporim krokom rosnu travu, s jedne strane na drugu, pletui krasne vijence, dugo se u etnji zabavljahu. Pa kao to bjehu inili minuloga dana, tako i danas uinie; objedovavi za hlada, poslije malo plesa odoe na poinak i ustavi s njega malo poslije devete ure, po kraljiinoj elji dooe na hladovitu livadu i oko nje posjedae. Ona, veoma lijepa i ljupka u licu, ovjenana lovorovim vijencem, popo-stavi malo, preleti pogledom po svoj druini i zapovijedi Neifili da svojom novelom zapone kazivanje; ona bez pogovora2 poe vesela ovako govoriti.

P rv a n o v ela
Martellino, hinei da je uzet, pretvara se da ga je sveti Arrigo iscijelio; kad njegova prijevara doe na vidjelo, isprebijaju ga, a kad ga zatim uhite, dolazi u opasnost da bude objeen, ali se na koncu spasi.'
Cesto se zbilo, predrage gospe, da je pao rug, a ponekad i gori jad, na onoga tko je naumio drugima se narugati, a osobito onomu to valja tovati. Pa da se pokorim kraljiinoj zapovijedi i svojom novelom oznaim poetak zadanom predmetu,2 kanim vam kazivati to se dogodilo jednom naem graaninu koji je prvo upao u nevolje, a zatim se neoekivano sretno izvukao. ivljae, nije tomu tako davno, u Trevisu Nijemac po imenu Arrigo,3 koji bijae takav puki siromah da je sluio kao nosa ako bi ga tko unajmio; usprkos tomu svi ga drahu veoma pobonim i dobrim ovjekom. Pa sada bila to istina ili ne bila, kad umirae dogodi se, kako tvrde Treviani, da u asu njegove smrti sva zvona stolne crkve u Trevisu poee zvoniti a da ih nitko nije potezao. Smatrajui to udom svi govorahu da je taj Arrigo bio svetac; i sav se narod toga grada sjati u kuu gdje je leao mrtvac te ga kao sveto tijelo odnesoe u stolnu crkvu, dovodei tamo hrome, i uzete, i slijepe, i svakojake druge ne-monike, kao da e svi ozdraviti im se dotaknu njegova tijela. Posred toga metea i strke naroda slui se da u Treviso stigoe tri naa sugraanina/ od kojih se jedan zvae Stecchi, drugi Martellino,5 a trei Marchese, koji su obilazili gospodske dvorove i kreveljei se na razne naine i oponaajui druge ljude zabavljali gledatelje. Kako jo nigda ne bijahu ovdje,6 a vidjee toliku strku, jako se zaudie, pa kad ue koji razlog tomu bijae, poeljee i sami poi pogledati.
* PQtO ostavie stvari ir nekom svratiStn rprp \/\orrhe>o- ,,\/Ti vplimr>

D ek a m e ro n

sam uo da je trg prepun Nijemaca i drugih oruanih ljudi, koje je gospodar ovoga kraja7 tamo poslao da ne bi bilo nereda; a osim toga je crkva, kako se govori, tako puna svijeta da u nju gotovo nitko vie ne moe ui. Tada Martellino, eljan vidjeti taj prizor, ree: Nita zato, izmislit u ja ve naina da doemo do toga sveca. Marchese ree: Kako? Martellino odgovori: Rei u ti. Pretvarat u se da sam uzet, i ti e mi ii s jedne strane, a Stecchi s druge i podupirati me kao da sam ne mogu hodati, pravei se da me vodite tamo ne bi li me svetac iscijelio; nee biti nikoga tko nam se ne bi ugnuo kad nas vidi i propustio nas da proemo. Marchese i Stecchi se s tim sloie te ni asa ne asei izaoe iz svra-tita i pooe na neko samotno mjesto, gdje Martellino tako iskrenu ake, prste i ruke i noge, i povrh toga usta, i oi, i cijelo lice, da ga je uasno bilo pogledati; i tko god bi ga takva vidio, morao bi rei da je jadan ovjek zaista posve uzet i kljast. Tako zgrena poduhvatie ga Marchese i Stecchi i uputie se pobona lica prema crkvi, molei usput ponizno i u ime Boje svakoga tko im je prijeio put da se makne; i to su lako izmoljavali; i ukratko, izazivajui ope potovanje, i gotovo stalno viui: Mjesta, mjesta, stigoe tamo gdje bijae poloeno tijelo svetoga Arriga; i neki plemeniti ljudi koji bijahu uokolo odmah prihvatie Martellina, i poloie ga na tijelo, ne bi li mu ono blagodat zdravlja vratilo. Dok je sav svijet pozorno pratio to e se s njim zbiti, Martellino malo zastade pa se poe polako, a izvrsno je to znao, praviti da mu se isprua jedan prst, i zatim aka, pa ruka, sve dok se sav ne ispravi. Kad puk to vidje, die takvu buku u slavu svetoga Arriga da se ni gromovi ne bi mogli uti. Sluajno u blizini bijae neki Firentinac koji je jako dobro poznavao Martellina, ali ga nije bio prepoznao kad su ga onako zgrena doveli; videi ga ispravljena, odmah ga prepozna i poe se smijati i govoriti: Ubio ga Bog, tko ne bi bio povjerovao, videi ga kako doe, da bjee zaista posve uzet? Te rijei ue neki Treviani, pa ga odmah upitae: to! Zar ovaj ne bijae uzet? Firentinac im odgovori: Sauvaj Boe! Oduvijek je ravan kao bilo koji od nas, ali umije bolje nego itko drugi, kako ste i sami mogli vidjeti, izvoditi ovakve lakrdije i pretvarati se u to mu se svidi. ..,.,. Kad ovita ue, niieirnvietrebalo; sunue napriiedi uoee. vikati;

D ru gi d an - P rva n o v ela

se pretvarao da je uzet, da se naruga naemu svecu i nama. I tako govorei zgrabie ga i povukoe ga dolje s mjesta na kojemu bijae, i uhvativi ga za kosu, i zderavi s njega svu odjeu, poee ga udarati akama i nogama te se njemu inilo da ne bijae ovjeka koji ne dotra da ga udari. Martellino vapijae da mu se smiluju Boga radi i branjae se koliko mogae, ali sve bijae uzalud: gomila je nad njim bivala sve via. Videi to Stecchi i Marchese, pomislie da je vrag odnio alu, a bojei se za svoju kou ne usuivahu se pomoi mu; tovie, s ostalima vi-kahu da ga valja ubiti, mislei ipak kako bi ga mogli istrgnuti iz ruku naroda, koji bi ga zacijelo bio ubio da se iznenada Marchese ne dosjeti lijeku. Pred crkvom se bijahu naetili svi opinski biri, a Marchese to hitrije mogae odjuri k onomu koji je zastupao poglavara8 i ree: Smilujte se Boga radi, tu je neki zlotvor koji mi je odsjekao kesu s bar stotinu zlatnih fiorina;9 zgrabite ga molim vas, ne bih li se opet domogao svoga novca. im su to uli, odmah dvanaestak straara potrae k mjestu gdje su jadnog Martellina grebenali bez grebena i kad se s najveim naporom na svijetu probie kroz gomilu, izvukoe im ga svega izubijana i zgnjeena iz ruku te ga odvedoe pred sud. Za njim nagrnue mnogi koji smatrahu da im se narugao i kad ue da je uhien kao sjecikesa, ne znajui vie druge dobre izlike da mu naude svi odreda poee govoriti da je svakomu od njih odsjekao kesu s novcem. uvi to opinski sudac, koji bijae surov ovjek, smjesta ga na stranu odvede i poe ga o tom ispitivati. Ali se Martellino izmotavao, kao da je ni zbog ega bio uhien; sudac se na to razgnjevi i dade ga podignuti na muila, i rastezati i ibati, ne bi li ga prisilio da prizna ono to su o njemu govorili da bi ga zatim osudio na vjeanje. Ali kad ga spustie na tlo, i sudac ga upita je li istina ono to protiv nJega govorahu, znajui da mu ne koristi nijekati on ree: Gospodaru, voljan sam priznati cijelu cjelcatu istinu, ali naredite svakomu tko me optuuje da kae gdje i kada sam mu ja odsjekao kesu, a ja u vam rei to sam uinio a to nisam. Sudac ree: To mi je drago; pa poto je dao pozvati neke od njih, jedan ree da mu ju je odsjekao prije osam dana, drugi prije est, neki prije etiri, a jedni rekoe onoga istoga dana. Kada je Martellino to uo ree: Gospodaru, svi oni bezono lau; a da ja govorim istinu mogu dokazati time to nikada prije u ovomu kraju nisam bio, kao to bih volio da ni ovoga puta nisam doao, a sti-

D ekam eron

D ru g i d an - D ru g a n o v ela

vidjeti ono sveto tijelo gdje su me premlatili kao to moete vidjeti; a da je istinito to to velim moe vam potvrditi kneev slubenik koji upisuje strance, i njegova knjiga, i k tomu moj gostioniar. Stoga, uvi-dite li da je ovako kako vam kaem, nemojte me na potvoru ovih zlih ljudi muiti i pogubiti. Dok se sve to zbivalo, Marchese i Stecchi, koji bijahu doznali kako je okrutno sudac s njim postupao, i kako ga je ve na muke udario, uplaie se jako i rekoe u sebi: Slabo smo ovo izmudrili; izvukli smo ga iz jednoga zla, a uvalili ga u gore. Stoga bre-bolje potraie gostioniara i ispriae mu to se zbilo. On se tomu nasmija i odvede ih nekomu Sandru Agolantiju10 koji je u Trevisu prebivao i bio u velikoj milosti kod kneza,11 te mu pripovjedi sve po redu i zajedno ga s njima zamoli da se zauzme za Martellina. Sandro se od srca nasmija pa ode knezu i umoli od njega da dade pozvati Martellina, i tako bjee. Oni koji pooe da ga dovedu naoe ga jo u samoj koulji pred sucem, svega smuena i silno ustraena jer sudac ne htijae uti nikakva njegova opravdanja; tovie, zbog nekakve sluajne mrnje prema Firentincima bijae naumio da ga svakako objesi i nikako ga ne htjede predati knezu sve dok ne bjee prisiljen predati ga protiv svoje volje. Kad se on poslije naao pred knezom i sve mu po redu ispriao, zamoli ga da mu se smiluje i dopusti da ode jer bi mu se inilo sve dok se ne vrati u Firencu da mu je ue oko vrata. Knez se slatko nasmija toj zgodi, pa poto svakomu od njih darova po odijelo, njih se trojica iznad oekivanja izbavie iz tako velike pogibelji i zdravi se i veseli vratie svojim kuama.

D ruga novela
Pokradeni Rinaldo d'Asti dospije u Castel Guiglielmo, gdje ga ugosti neka udova gospa, pa kad nadoknadi gubitak, iv se i zdrav vrati svojoj kui.
Martellinovim nezgodama to ih je kazivala Neifile slatko se nasmi-jae gospe, a od mladia ponajvie Filostrato kojemu, zato to je sjedio kraj Neifile, kraljica zapovjedi da nastavi pripovijedati. Ni asa ne oklijevajui on poe: Lijepe gospe, ne mogu na ino nego vam ispripovjediti novelu u kojoj se isprepleu svete stvari, i nedae, i ljubavne zgode, a moda e biti samo od koristi da se uje, osobito onima koji eu po nesigurnim ljubavnim stazama, gdje esto slabo spavaju i oni koji imaju dobru postelju, ako nisu izmolili oena svetoga Julijana.1 Bijae, dakle, u vrijeme markiza Azza od Ferrare,2 neki trgovac zvan Rinaldo d'Asti3 radi poslova doao u Bolognu; poto ih opremi i krenu kui, dogodi se te se izaavi iz Ferrare i jaui prema Veroni namjeri na neke koji se injahu trgovcima, a bijahu razbojnici i ljudi opaka ivota i navika, s kojima se upusti u razgovor i neoprezno im se pridrui.4 Videi da je trgovac i sudei da bi uza se mogao imati novca, oni odluie da ga pokradu im im se prui prilika, pa da ne bi u njih posumnjao, poee s njim kao skromni i estiti ljudi raspravljati samo o potenju i vjeri, prikazujui se, koliko god mogae i umjee, susretljivi i ponizni prema njemu; stoga je on smatrao velikom sreom to se na njih namjerio jer je putovao na konju samo s jednim slugom. I putujui tako, prelaahu s jednoga na drugo, kako to ve u razgovoru biva, i naposljetku uzee raspravljati o molitvama kojima se ljudi obraaju Bogu; i jedan od razbojnika, a bijahu trojica, obrati se Rinaldu: A vi, plemeniti gosparu, koju molitvu obino molite na putu?

D ek am eron

D ru gi d an - D ru g a n ov ela

prost, i malo molitava znam jer ivim po starinski i ne mijeam se u tue posle; ali ipak uvijek sam imao obiaj na putu da ujutro, kad odlazim iz svratita, izmolim oena i zdravomariju za duu oca i matere svetoga Julijana,5 a poslije toga molim Boga i njega da mi sljedee noi dobar korak udijele. Mnogo sam puta u svom ivotu upadao u velike pogibelji, ali sam se iz svih izvlaio i uvijek no na dobru i sigurnu mjestu konaio; zato vrsto vjerujem da mi je sveti Julijan, u iju ast ih molim, tu milost od Boga izmolio; pa da izjutra ne izmolim svoju molitvu ini mi se da ne bih dan dobro proveo niti bih idue noi na dobro prispio. Tada mu onaj koji ga je prije pitao ree: A jeste li je jutros izmolili? Njemu Rinaldo odgovori: Svakako. Tada onaj koji je ve znao to se sprema ree u sebi: Moe ti i ustre-bati; jer ako nam se ne izjalovi, mislim da e loe konaiti; a zatim mu ree: I ja sam isto tako mnogo putovao, ali se nikada nisam molio, premda sam mnogo puta od mnogih uo kako to preporuuju, pa ipak mi se nikada nije dogodilo da bih zbog toga loe noivao; a moda ete se jo noas moi uvjeriti tko e bolje prenoiti, vi koji ste se molili ili ja koji nisam. Istina je da ja mjesto toga molim Dirupisti, ili Intemerata, ili De profundis,6 a te molitve imaju veliku mo, kako je moja baka znala rei. I razgovarajui tako o svemu i svaemu produie svojim putem, i sve ekajui zgodno mjesto i vrijeme za svoj opaki naum, dogodi se da bijae ve kasno kad s onu stranu Castel Guiglielma,7 prelazei preko neke rijeke8 njih trojica, videi da je kasna ura a mjesto osamljeno i skrovito, napadoe Rinalda, opljakae ga i, ostavivi ga bez konja i u samoj koulji, rekoe mu odlazei: Hajde pa vidi hoe li ti noas tvoj sveti Julijan pribaviti dobar konak, jer nama e ga na zasigurno dati; i preavi rijeku nestadoe. Kada Rinaldov sluga vidje da ga napadoe i ne pokua mu pomoi, nego okrenu svoga konja i kukaviki otprai glavom bez obzira do Castel Guiglielma, gdje stie pod no i ne brinui se ni za to ue u nj i zakonai. Rinaldo ostade na cesti u koulji i bos, a zima dobro stegla i okrenuo gust snijeg, pa ne znajui to da pone, videi da se no ve hvata, drhtei i cvokoui zubima, stade se on naokolo obazirati ne bi li ugledao kakvo zaklonite gdje bi mogao provesti no da ne pogine od studeni; ali ne videi nita (jer je nedavno onuda bio bjesnio rat 9 pa sva okolica bjee popaljena), gonjen smrzavicom, kaskajui, udari on prema Castel Guiglielmu, ne znajui naravno je li mu sluga tajno

ako uspije unutra ui. Ali ga mrkla no zatee na milju od grada; stoga on k njemu stie kasno, kad su sva ve vrata bila zatvorena i mostovi dignuti, te ne mogae ui. Zato se tuan i oajan plaui osvrtae okolo gdje bi se mogao skloniti da mu bar snijeg za vrat ne pada; i na sreu ugleda neku kuu na gradskim bedemima koja bijae dosta izboena te odlui da se pod tom izboinom skloni do dana; i otiavi tamo nae pod onom izboinom neka vrata, ali bijahu zakljuana, pa skupivi na pragu neto slame koje bjee u blizini tu se ucviljen i jadan uuri tuei se esto svetom Julijanu, govorei da to nije zasluio po vjeri koju je u nj imao. Ali sveti Julijan se obazre na nj i uskoro mu pripremi dobar konak. Bijae u tomu gradu neka udova gospa, ljepega oblija nego ijedna druga, koju markiz Azzo ljubljae kao oi svoje i navede je da zbog njega tamo prebiva; i stanovae reena gospa ba u onoj kui gdje se ispod izboine bijae sklonio Rinaldo; i sluajno bijae dan prije tu stigao markiz i, u namjeri da s njom prenoi, naredio da mu se u njezinoj kui priredi kupelj i dobra veera. I poto bijae sve pripremljeno, i ona ekala samo markizov dolazak, dogodi se te pred gradska vrata stie momak i donese markizu takve glase da je zbog njih smjesta morao odjahati; stoga on porui udovici da ga ne eka, pa odmah ode. Gospa se na to pomalo rastui i ne znajui to da radi odlui da se sama okupa u kupelji prireenoj za markiza pa da zatim veera i ode u postelju; i tako ue u kupaonicu. Ta kupaonica bijae blizu onih vrata izvan gradskih zidina kraj kojih se jadni Rinaldo bjee skutrio; pa tako uavi u kupelj zau gospa Ri-naldove jauke i cvokotanje koje se inilo kao rodino klepetanje. Stoga pozove slukinju i ree joj: Izai i pogledaj tko je to na pragu ovih vrata s onu stranu zidina, i to je, i to tamo radi. Slukinja izae, pa kako no bijae vidna, ugleda njega u koulji i bosa gdje sjedi kao to je reeno i sav drhti; zato ga upita tko je. A Rinaldo joj, tresui se tako jako da je jedva mogao rijei izgovarati, ree to je krae mogao tko je, i kako je i zato tu; a zatim je poe zaklinjati da mu se smiluje i ne dopusti da ondje prekono pogine od studeni. Djevojci se ovjek smili, pa se vrati gospodarici i sve joj kaza. Ona se jednako saali na njega i, spomenuvi se da ima klju od vrata koja su pokatkad sloila za potajna markizova dolaenja, ree: Idi i tiho mu otvori; eto je i veera pripremljena i ne bi je imao tko pojesti, a za spavanje ista dosta mjesta. Slukinja jako pohvali tu ovjenost svoje gospodarice pa ode i otvori

D ek am eron

D ru gi d an - D ru g a n ov ela

jadnice, ui u kupelj, voda je jo topla. A on to ne ekajui da ga dalje nuka rado uini; a kad se sav okrijepi toplinom, uini mu se da se iz smrti vratio u ivot. Gospa naredi da mu se pripravi odjea njezina mua koji nedavno bijae preminuo, i kad se ovaj obue, odijelo mu pristajae kao saliveno; i ekajui to e mu gospa naloiti, poe zahvaljivati Bogu i svetom Julijanu koji ga spasie od tako mune noi kakva ga je ekala i priskrbie mu, kako mu se inilo, dobar konak. Poto udovica malo otpoinu, doe u odaju s kaminom gdje bjee naredila da se naloi jaka vatra, i zapita to je s onim ovjekom. Slukinja joj odgovori: Gospojo, on se presvukao, i ba je lijep ovjek, a rekla bih da je estit i lijepa vladanja. Idi onda, ree joj gospodarica i zovni ga, i reci mu da doe amo k vatri, pa e i veerati, jer znam da nije veerao. Rinaldo ue u odaju i kad vidje gospu uini mu se veoma otmjena te je pozdravi s mnogo potovanja i tisuu joj puta zahvali na dobroti. A kad ga gospa vidje i u kako govori, uini joj se da slukinja imae pravo, pa ga radosno primi i prijateljski pozva da sjedne pokraj nje uz vatru i upita ga o nezgodi koja ga je tu dovela. Rinaldo joj sve po redu ispripovjedi. Gospa ve bjee neto naula o toj zgodi kad je u grad stigao Rinaldov sluga pa zato povjerova sve to joj on ree; i tako mu otkri to je znala o njegovu sluzi, i kako ga sutradan lako moe nai. Ali poto stol bjee prostrt, po gospinoj elji Rinaldo opravi ruke s njom sjede veerati. On bijae visoka rasta, i lijepa i ljubazna lica, i vrlo krasna i uljudna vladanja, i u najboljim godinama;11 bacila je gospa na nj oko vie puta i divila mu se mnogo, pa joj se zbog markiza koji trebae doi da s njom prenoi razbudila putena strast u dui. Poslije veere ustavi od stola posavjetova se ona sa svojom slukinjom ne inili joj se da je u redu, kad ju je ve markiz ostavio na cjedilu, ako se poslui onim to joj je srea poslala. Slukinja razumjede elju svoje gospodarice pa je to je bolje znala i umjela ohrabri da to uini; stoga gospa, vrativi se k ognju gdje Rinalda bjee ostavila sama, uze ga zanosno gledati pa mu ree: O, Rinaldo, to ste tako zamiljeni? Ne mislite valjda da neete moi nadoknaditi gubitak konja i malo odjee? Utjeite se i budite veseli, ovdje ste kao u svojoj kui; dapae, rei u vam jo i to da mi se veeras kad vas vidjeh u tomu odijelu koje bijae moga pokojnoga mua, uinilo da ste on, pa me stoput spopade elja da vas zagrlim i poljubim; i da se nisam plaila da vam to ne bi pravo bilo, jamano bih to bila i uinila.

prie joj rairenih ruku i ree: Gospoo, kad pomislim da vam moram dovijeka zahvaljivati to sam iv, i kad se sjetim odakle ste me izvukli, bio bih najnezahvalniji ovjek ako se ne bih potrudio uiniti sve ime vam mogu ugoditi; zato zadovoljite svoju elju, zagrlite me i poljubite jer i ja u vas od srca rado zagrliti i poljubiti. Poslije ovih rijei vie ih nije trebalo. Gospa, koja je sva gorjela od ljubavne enje, spremno mu se baci u naruaj; i poto ga tisuu puta eljno stisnu i poljubi, a i on nju isto tako, ustavi odande odoe u njezinu lonicu i bez oklijevanja legoe te do svanua posvema i viekrat svoje elje ispunie. Ali kad zora poe rudjeti, po gospinoj elji ustadoe, i da ne bi tko to o tomu doznao, dade mu neko otrcano odijelo, napuni mu kesu novcem i umoli ga da to uva u tajnosti, i poto mu je ve bila pokazala kojega se puta mora drati da bi u grad12 dospio i naao svoga slugu, pusti ga van kroz ona vrataca kuda je bio uao. Poto se razdanilo, i vrata se gradska otvorila, on se uini kao da dolazi izdaleka, te ue u grad i nae svoga slugu; a kad se presvue u svoju odjeu koja bijae u kovegu i htjede uzjahati konja svoga sluge, kao po divnom udu dogodi se da vidje kako dovode u grad ona tri razbojnika to ga prethodne veeri opljakae, jer ih malo poslije uhitie zbog nekoga drugoga razbojstva; i poto oni sve priznae, dobi on svoga konja i odjeu i novac, a propade mu samo par podvezica s kojima razbojnici nisu znali to bi uradili. Zbog toga Rinaldo, zahvaljujui Bogu i svetom Julijanu, uzjaha na konja i iv se i zdrav vrati svojoj kui, a ona tri razbojnika iduega dana omastie konopac.

D ek am eron

T re a n o v ela
Tri mladia rasipnikim, ivotom potrate svoju imovinu i osiromae; njihov se neak, vraajui se oajan kui, namjeri na nekoga opata u kojemu prepozna ker engleskoga kralja; ona ga uzme za mua i nadoknadi sve gubitke njegovih strieva i vrati im blagostanje.
Gospe su s divljenjem sasluale neprilike Rinalda d'Astija, i pohvalile njegovu pobonost, i zahvalile Bogu i svetom Julijanu to su mu u najveoj nevolji pritekli u pomo. A ni gospi nisu zamjerile (premda to nisu glasno izjavljivale) to je umjela iskoristiti priliku koju joj je Bog u kuu poslao. Pa dok su zbijala ale na raun njezine ugodno provedene noi, Pampinea, koja je sjedila tik do Filostrata, znajui da je ona na redu, kao to je i bilo, pribravi se poe razmiljati o onom to je trebala kazivati; i kada joj kraljica zapovjedi, jednako vesela i smjela ovako poe govoriti: Vrle gospe, to vie govorimo o djelima Fortune,1 to vie ostaje onoga o emu bi mogao kazivati tko bi se time pozabavio; i neka se tomu nitko ne udi, jer je dosta pomisliti da je sve ono to mi lakoumno nazivamo svojim u njezinim rukama, i da ona po svom tajnom nahoenju bez prestanka sve mijenja, sad ovo u ono, sad ono u ovo, po nekom nama nepoznatom redu. I premda se to oito pokazuje svakoga dana i u svemu, pa smo o tomu ve i u nekim novelama sluali, ipak u, jer naa kraljica eli da se o tom pripovijeda, moda na korist sluateljima nadodati spomenutim novelama svoju koja bi vam se morala svidjeti. ivio neko u naemu gradu vitez po imenu gospar Tebaldo, koji bijae, kako neki hoe, iz obitelji Lamberti,2 a drugi tvrde da je pripadao obitelji Agolanti,3 to se vjerojatno vie temelji na kasnijemu zanatu4 njegovih sinova, u skladu s onim ime su se Agolanti odu-vijek bavili, a bave se i danas, nego na emu drugom. Ali ostavljajuipo strani kojoj od tih dviju

D ru gi d an - T re a n o v ela

tri sina od kojih se prvi zvao Lamberto, drugi Tebaldo, a trei Agolante, svi ve krasni i ljubazni mladii, premda najstariji jo ne bijae napunio osamnaestu godinu kada bogati gospar Tebaldo preminu i njima kao svojim zakonitim nasljednicima ostavi sav svoj pokretni i nepokretni imetak. Videi da postadoe veoma bogati i s gotovinom i s posjedima, ne upravljajui se niim drugim osim svojim uivanjem, oni bez ikakva obu-zdavanja ili suzdravanja poee troiti, drei brojnu sluinad, i mnoge i dobre konje, i pse i sokolove, i trajne gozbe s darivanjima i vitekim igrama, i inei ne samo ono to plemiima dolikuje, nego i sve ono to se njihovim mladenakim prohtjevima svialo. I nisu dugo provodili takav ivot kad ponestade blaga to im ga ostavi otac, pa kako sami prihodi nisu mogli dostajati za sve te izdatke, zapoee prodavati i zalagati svoja dobra; pa danas prodaj jedno, sutra drugo, jedva i primijetie da su ostali gotovo bez igdje iega, te im siromatvo otvori oi koje je prije bogatstvo dralo zatvorenima. Stoga Lamberto jednoga dana pozva drugu dvojicu i ree im kakav bijae ugled njihova oca, i kakav je njihov, i koliko je bilo njihovo bogatstvo, i u kakvo ih je siromatvo bacila njihova neumjerena rasipnost; i, to je bolje znao i umio, skloni sebe i njih da prodaju ono malo to im bijae preostalo, i da otputuju prije nego im siromatvo izae na vidjelo; i tako uinie. I bez opratanja i sveanosti izaoe iz Firence i ne zaustavie se dok ne stigoe u Englesku;5 i tu se unajmivi kuicu u Londonu, troei veoma malo, poee baviti tekom lihvom, a srea im u tomu bjee tako sklona da za malo ljeta utedjee golema koliinu novca. Tim novcem, vraajui se naizmjenino sad jedan sad drugi u Firencu, otkupie velik dio svojih posjeda i povrh toga kupie mnoge druge, te se i poenie; i poto u Engleskoj nastavie posuivati novac, poslae onamo nekog svog neaka po imenu Alessandro,6 da se brine o njihovim poslovima, a njih sva trojica ostadoe u Firenci i zaboravivi u kakvu ih bijedu bijae ludo rasipnitvo jednom bacilo, poee troiti gore nego ikada prije, premda sada svaki od njih imae obitelj, te se kod svih trgovaca estoko zaduie, i to za velike svote novca. Nekoliko im godina pomoe podmirivati te izdatke novac to im ga slae Alessandro koji se bijae dao na zanimanje barunima za zaloene dvorce i druge njihove prihode, to mu je donosilo velike dobiti. I dok tako tri brata naveliko rasipahu i pozajmljivahu kad god im uzmanj-ka novca, uvijek se vrsto pouzdavajui u Englesku, dogodi se da u Engleskoj posve neoekivano buknu rat izmeu kralja i njegova sina,7 zbog ^ s sav, 9%gik razdijeli, te jedni pristadoe uz jednoga a drugi uz

Dekameron

Drugi dan - Trea novela

mu prihodi potpuno zatajie. I nadajui se da e se otac i sin za koji dan pomiriti te da e se Alessandru sve vratiti, i kamare i glavnica, ne micae se Alessandro s otoka, a tri brata koji u Firenci bijahu ni u emu ne ograniavahu svoje goleme trokove zaduujui se svakoga dana sve vie. Ali kad im se u nekoliko godina ne ostvari nada, tri brata ne samo da izgu-bie povjerenje, nego kad zatraie oni kojima su dugovali da im plate, bijahu smjesta uhieni; i kako za isplatu nije dostajala njihova imovina, za ostatak ostadoe u tamnici, a njihove ene i djeica odoe koji na selo, a koji amo koji tamo, veoma siromaki odjeveni, ne znajui vie emu bi se nadali osim bijednu ivotu dovijeka. Alessandro koji je mnogo ljeta u Engleskoj ekao mir, videi da mira nema, i da mu je ivot u opasnosti, i da mu vrijeme utaman prolazi, odluivi se vratiti u Italiju sam samcat krene na put; i pukim sluajem, odlazei iz Bruggea,8 vidje da zajedno s njim odlaae i neki bijeli opat9 kojega su pratili mnogi redovnici i mnoge sluge s velikim prtljagom sprijeda, dok su iza njega ila dva stara viteza, kraljeva roaka, kojima se Alessandro primaknu kao znancima i oni ga rado primie u drutvo. Putujui tako Alessandro s njima tiho ih upita tko su ti redovnici to s toliko slugu jezde pred njima i kamo idu. Njemu jedan od vitezova odgovori: Onaj to jae na elu na je mladi roak, nedavno izabran za opata jednoga od najveih samostana u Engleskoj; i budui da je mlai nego to doputaju zakoni da bude za takvo dostojanstvo, putujemo s njim u Rim moliti Svetoga Oca10 da ga izuzme od zakona koji vee njegovu premladu dob i da mu zatim potvrdi imenovanje, ali o tomu ne treba ni s kim razgovarati. Dok je tako mladi opat jezdio sad ispred sad iza svoje pratnje, kao to svaki dan viamo da ine gospoda na putu, sluajno vidje kraj sebe Ales-sandra, koji bijae vrlo mlad, prekrasna lica i stasa, i kao nitko drugi vrlo uljudan i ljubazan; on mu se na prvi pogled svidje koliko mu se nikada nita nije svidjelo, te ga pozva k sebi i poe s njim ljubazno razgovarati i pitati ga tko je, odakle dolazi i kamo putuje. Alessandro mu sav svoj poloaj iskreno kaza i odgovori na njegova pitanja pa mu se ponudi da mu bude na usluzi koliko mu skromne mogunosti doputahu. Kad ga opat u kako lijepo i pametno govori, i podrobnije razmotri njegovo ponaanje, i u sebi procijeni da je, premda mu zanimanje bijae nisko, plemenita roda, jo se vema za nj zagrija. I ve ganut njegovim nedaama, veoma prijateljski ga utjei i ree mu da ne gubi nade, jer ako je valjan ovjek opet e ga Bog uzdignuti tamo odakle ga je sudbina oborila, i jo vie; i zamoli ga, kad ve idae u Toskanu, da izvoli biti u njegovu drutvu, jer je _ j_

van posluati svaki njegov nalog. Putujui tako opat, kojemu se neki novi osjeaji zaee u grudima otkad vidje Alessandra, dogodi se da poslije nekoliko dana stigoe u jedno selo koje nije previe obilovalo gostionicama; i budui da opat htjede tu prenoiti, Alessandro ga odvede nekom krmaru kojega je otprije dobro poznavao, i naredi da mu priprave leaj u najudobnijoj prostoriji kue. Pa kao da ve postade upravitelj opatova dvora, jer bijae veoma spretan, smjestivi po selu to je bolje mogao svu pratnju, koga ovdje koga ondje, poto opat poveera i no ve poodmaknu pa svi legoe na poinak, upita Alessandro krmara gdje bi on mogao spavati. Krmar mu odgovori: Zaista ne znam; vidi i sam da je sve puno, a moe vidjeti da ja i moja eljad spavamo na klupama; nego u opatovoj su sobi neke krinje za ito, do kojih te mogu odvesti i na njima ti namjestiti leaj, pa ondje, ako ti je s voljom gledaj kako moe noas prespavati. Alessandro mu ree: Kako da odem u opatovu sobu kad i sam zna da je mala i da zbog uskoe u njoj nije mogao leati ni jedan od njegovih redovnika? Da sam to znao kad smo zastore vjeali, bio bih smjestio njegove redovnike da spavaju na krinjama, a ja bih legao tamo gdje redovnici spavaju. Na to mu krmar ree: to je tu je, a ti se moe ako hoe tamo smjestiti da bolje ne moe biti; opat spava i zaklonjen je zastorima, a ja u ti tamo tiho metnuti perinicu, pa spavaj. Videi Alessandro da se to moe uiniti a da se opat nimalo ne uznemiri, pristade i lee tamo to je tie mogao. Opat, koji nije spavao nego su ga muile njegove tek probuene elje, sluao je sve to su krmar i Alessandro meu sobom govorili, a jednako je uo i gdje je Alessandro legao, pa izvan sebe od zadovoljstva ree u sebi: Bog se smilovao mojim eljama: ne iskoristim li ovu priliku, druga mi se nee tako brzo ukazati. I vrsto odluivi da je iskoristi, poto mu se uini da je u konaitu sve utihnulo, priguenim glasom zovnu Alessandra i ree mu da legne pokraj njega. Ovaj se dugo nekao, ali se naposljetku svue i lee. Opat mu poloi ruku na grudi i uze ga milovati kao to zaljubljene djevojke miluju svoje dragane; tomu se Alessandro jako zaudi i posumnja ne vodi li opatovu ruku neprirodna ljubav da ga tako dira. Opat odmah osjeti tu sumnju, ili po slutnji ili po kakvoj Alessandrovoj kretnji, pa se nasmije; i skinuvi brzo koulju koju je na sebi imao uze Alessandrovu ruku, metnu je sebi na grudi i ree: Alessandro, mani se ludih misli, nego potrai ovdje, pa e vidjeti to skrivam. Alessandro stavi ruku na opatova prsa i nae ^dvije sisice, fikrugle, i tvrde, i njene kao da bijahu od bjelokosti; naavi

D ekam eron

D rug i dan - T rea n ovela

mno je zagrli i htjede je poljubiti, kad mu ona ree: Prije nego to mi se vie priblii, pouj ovo to u ti kazati. Kao to vidi, ja sam ensko a ne muko: i poavi kao djevica iz svoje kue ila sam papi da me vjena. Ali na tvoju sreu ili na moju nesreu, kad te neki dan ugledah tako za tobom planuh ljubavlju, da nikada ne bi-jae ene koja toliko ljubljae nekoga mukarca; i zato odluih da e ti biti moj mu i nitko drugi: ako me nee za enu, odmah me ostavi i vrati se na svoje mjesto. Premda je Alessandro nije poznavao, s obzirom na njezinu pratnju, prosudi da je plemenita roda i bogata, a vidio je da je prelijepa; stoga ne premiljajui dugo odgovori da od srca rado pristaje, ako ona to eli. Tada se ona pridie i sjede na postelju te mu pred slikom naega Spasitelja nataknu prsten na ruku i zarui se s njim; i zatim se zagrlie te s najveom obostranom nasladom ostatak noi provedoe u milovanju; a poto se dogovorie kako e se nadalje vladati kad se razdani, ustade Alessandro i, izaavi iz sobe onako kako bijae i uao, tako da nitko i nije znao gdje je preko noi spavao, veseliji nego ikada nastavi put s opatom i njegovom pratnjom te poslije mnogo dana stigoe u Rim. I poto tu nekoliko dana proboravie opat i dva viteza i Alessandro bez zapreka pristupie papi,11 pa poto mu se duno poklonie, poe opat ovako govoriti: Sveti Oe, kao to vi to morate bolje nego itko drugi znati, svatko tko eli dobro i estito ivjeti mora koliko god moe izbjegavati svaku priliku koja ga moe zavesti da drugaije ini; pa da bih mogla ja koja elim estito ivjeti to u potpunosti uiniti, u ovom odijelu u kojemu me vidite potajice pobjegoh s najveim dijelom blaga engleskoga kralja, moga oca12 (koji mene, ovako mladu kao to me vidite, htjede dati kao enu kotskomu kralju,13 vrlo staru gospodinu), te pooh na put da stignem ovamo, da me vaa svetost vjena. I nije me na bijeg nagnala toliko starost kotskoga kralja, koliko strah da me krhkost moje mladosti, ako bih se za njega udala, ne navede da uradim neto to bi se protivilo Bojim zakonima i asti kraljevske krvi moga oca. I putujui s tom nakanom, sam Bog, koji jedini izvrsno zna to je za ije dobro, posla mi u svom milosru pred oi onoga koga mi kao mua odredi; to bjee ovaj mladi pa pokaza Alessandra kojega vidite pokraj mene, a vladanje su mu i valjanost dostojni svake velikaice, premda plemenitost njegove krvi moda i nije tako sjajna kao to je kraljevska. Njega sam dakle odabrala i njega hou, a drugoga nikada neu uzeti, pa neka moj otac i drugi misle to hoe. Tako je otpao glavni razlog zbog kojega na put krenuh; ali ipak htjedoh zavriti putovanje, koliko da pohodim sveta i aena mjesta kojih je prepun ovaj grad14 i vau svetost, toliko da pred vjma i pred^vjma _

vas ponizno molim da odobrite ono to se svidjelo Bogu i meni i da nam udijelite svoj blagoslov, kako bismo s njim, kao s najveim jamstvom da je to milo i onomu iji ste vi namjesnik na zemlji, uzmogli na slavu Boju i vau zajedno poivjeti i naposljetku umrijeti. udom se zaudi Alessandro kad u da mu je ena ki engleskoga kralja i divna, potajna radost ispuni mu srce; ali se jo vie zaudie dva viteza, i tako se razgnjevie da bi bili napali Alessandra, a moda i enu mu, da bijahu igdje drugdje samo ne pred papom. S druge strane, papa se veoma zaudi i djevojinoj odjei i njezinu izboru, ali uvidjevi da se natrag ne moe, htjede udovoljiti njezinoj molbi. Te ponajprije smiri vitezove, jer primijeti njihov gnjev, a zatim ih pomiri s gospom i s Alessandrom te dade nalog da se priredi sve to je potrebno. I kad doe dan koji on odredi, pred svim kardinalima i mnogim drugim odlinicima koji dooe kao uzvanici na veoma veliku sveanost to je on bijae pripremio, po njegovu se nalogu pojavi kraljevski odjevena mlada, tako lijepa i ljupka da su joj se svi s pravom divili, a isto tako i Alessandro, sjajno odjeven, po izgledu i ponaanju nimalo nalik mladiu koji se lihvom bavio, nego kao da je kraljevske krvi, te mu i ona dva viteza veliku ast iskazivahu; i tu ih ponovno u punom slavlju vjena, a zatim priredi lijep i velianstven pir te ih sa svojim blagoslovom otpusti. Poto otputovae iz Rima, prohtjede se Alessandru i isto tako njegovoj gospi da pohode Firencu, gdje je ve prije glas o ovoj zgodi stigao; i tu, gdje ih graani s najveim poastima doekae, naloi gospa da se ona tri brata15 oslobode, poto je prije sve vjerovnike isplatila, te njima i njihovim enama vrati svu prijanju imovinu. Poslije toga, dok ih svi blagoslivljahu, otputova Alessandro sa svojom gospom, vodei uza se i Agolantea iz Firence, a kad stigoe u Pariz, kralj ih s potovanjem primi. Odatle odoe ona dva viteza u Englesku i toliko uznastojae oko kralja da joj je on oprostio te sveano doeka nju i svoga zeta, kojega malo zatim s najveim poastima proglasi vitezom i podari mu kornvalsku grofoviju.1" A on bijae tako valjan i toliko uman da je pomirio sina s ocem,17 to donese mnogo dobra otoku,18 a on time stee ljubav i naklonost svega naroda. Agolante pak spasi sav svoj imetak i silno bogat vrati se u Firencu, poto ga je prije toga grof Alessandro vitezom uinio. Zatim grof sa svojom gospom slavno poivje i, kako neki vele, to svojom mudrou i hrabrou, to punevom19 pomoi, osvoji on poslije kotsku20 i okruni joj se za kralja.

D ek am eron

D ru gi d an - etv rta no ve la

etv rta no vela

Landolfo Rufolo osiromai i postane gusar, ali ga zarobe Genoveani i doivi brodolom; spasivi se na krinjici punoj dragoga kamenja, na Krfu ga primi neka ena i on se bogat vrati svojoj kui.
Poto Lauretta, koja je sjedila pokraj Pampineje, vidje da je ona svoju novelu slavno okonala, ne ekajui drugo, poe ovako govoriti: Draesne gospe, po momu sudu Fortuna se ni u jednomu svomu inu ne pokazuje vea nego kad nekoga iz najgore bijede uzdigne do kraljevskoga prijestolja, kao to nam je Pampinejina novela pokazala da se dogodilo Alessandru. I budui da svatko tko bude odsad pripovijedao prema zadanom predmetu nuno mora ostati ispod toga dosega, neu se sramiti ispriati vam novelu koja zaista nema tako sjajan ishod,1 premda sadrava vee nevolje. Dobro znam da e se, s obzirom na prethodnu novelu, s manje pozornosti moja sluati, ali druge ne umijem pa ete mi oprostiti. Smatra se da je primorje od Reggia do Gaete2 gotovo najljepi dio Italije; u njemu je, posve blizu Salerna,3 iznad mora strma obala koju itelji zovu Costa d'Amalfi,4 puna gradia, vrtova i studenaca, a ljudi su bogati i tako marni trgovci da im para nema. Meu spomenutim gradiima jedan se zove Ravello,5 u kojemu, kao to tu i danas ima bogatih ljudi, ivljae neko jedan veoma bogat, po imenu Landolfo Rufolo,6 kojemu ne bijae dosta njegovo bogatstvo, nego ga u elji da ga udvostrui umalo svega ne izgubi i sam ne pogibe. Taj ovjek, dakle, kako je u trgovaca obiaj, vidjevi svoj probitak, kupi veoma velik brod i svega ga o svom troku natovari raznovrsnom robom te s njom odjedri na Cipar. Tamo nade mnoge druge brodove, natovarene istom robom koju je i on donio: stoga morade ne samo

htio obaviti poslove, morade raspoklanjati; i tako se zamalo posve upropasti. Raalostivi se od svega toga i ne znajui to da uradi, jer vidje da od bogata ovjeka u kratko vrijeme spade gotovo na prosjaki tap, pomisli da mu valja ili umrijeti ili pljakom nadoknaditi tetu,7 da se ne bi kao puki siromah vratio tamo odakle je bogat otputovao. I naavi kupca za svoj veliki brod, tim novcem i onim to ga bjee dobio za prodanu robu, kupi okretan brodi za gusarenje, izvrsno ga naorua i opremi svim potrebnim u tu svrhu te poe otimati robu svakomu, a ponajvema Turcima.8 U tomu mu je poslu srea bila mnogo sklonija nego u trgovini. Za nepunu godinu dana opljaka on i porobi toliko turskih brodova, te ne samo to nadoknadi ono to bjee u trgovini izgubio, nego to obilato udvostrui. Stoga, bolno pouen prijanjim gubitkom, a znajui da sada imae dovoljno blaga, da ne bi ponovno nastradao prosudi kako mu je bolje zadovoljiti se onim to ve imae i ne traiti vie, i zato se odlui vratiti kui, i bojei se trgovanja, ne upusti se u to da novac u to ulae, nego se istim tim brodiem kojim ga bjee stekao otisnu od obale i zaplovi natrag. I bijae ve stigao do Arhipelaga,9 kadli uveer okrenu na jugovinu, koja ne bijae samo suprotna njegova plovu, nego jo dizae goleme valove kojima se njegov mali brod ne bi mogao oduprijeti, pa se skloni u zaton zatien od vjetra, na obali nekog otoia i tu odlui priekati bolje more. Uskoro u taj zaton tekom mukom uplovie dvije genoveke galije, koje su dolazile iz Carigrada, da umaknu od onoga od ega je Landolfo ve bio umaknuo. Kad njihova posada, videi brodi i zaprijeivi mu izlaz da ne moe isploviti, dou iji bjee, a ve po zlu glasu znae da taj bijae veoma bogat, budui eljad po prirodi pohlepna na novac i grabeljiva,10 odluie ga se domoi. Stoga poslae na obalu nekoliko momaka dobro naoruanih lukom i strijelama i takav im poloaj odredie da se iz brodia nitko nije mogao iskrcati ako nije elio biti ustrijeljen; a oni se tegljeni amcima i gurani povoljnim vjetrom pribliie Landolfovu brodiu te ga bez po muke zaas s cijelom posadom zarobie a da im ni jedan ovjek ne umaknu; i prebacivi Landolfa na jednu od galija, brodi posve opljakae i potopie, a njega u samom otrcanom zobuncu zasunjie. Sutradan se promijeni vjetar te galije odjedrie prema zapadu i cijeli taj dan sretno plovljahu, ali se podveer die olujni vjetar i golemi valovi rastavie galije jednu od druge. I od siline toga vjetra dogodi se da ona galija na kojoj bijae jadni i nevoljni Landolfo svom snagom udari o podvodni greben iznad otoka Kefalonije11 te se sva rascijepi i

D ek am eron

D ru gi d an - etv rta no ve la

jahu, budui ve more bilo puno trgovake robe koja plivae, i krinja i dasaka, kao to u takvim zgodama biva, premda no bijae veoma mrana a more jako uzburkano, poee se, oni koji su znali plivati, hvatati za prvo na to bi ih sluaj namjerio. Meu njima nevoljni Landolfo, premda je jo dan prije zazivao smrt i radije bi bio umro nego se tako osiromaen kui vratio, naavi se oi u oi s njom, grdno je se prestrai pa se kao i ostali, kad mu doe pod ruku neka daska, uhvati za nju, ne bi li mu moda Bog, ako se odmah ne utopi, poslao kakvu pomo da se spasi; i uzjahavi nekako na nju, dok su ga more i vjetar sad ovamo sad onamo bacali, uspije se odrati do svanua; a kad se razdanilo, ogleda se on, a to svud naokolo samo oblaci i more, i nekakva krinja koja mu se plutajui na morskim va-lima kadto primicae ulijevajui mu golem strah, jer on se bojae da ga ta krinja moda ne udari tako da mu naudi; i kad god bi mu blizu dola, on ju je uvijek, koliko mogae rukom, premda je malo snage u njoj imao, od sebe odbijao. Ali kako je vrijeme odmicalo, zbi se da nagli zamah vjetra ustalasa more i takvom snagom zahvati krinju i njom tresnu o dasku na kojoj bjee Landolfo, da je prevrnu te Landol-fa poklopie valovi, a kada, vie gonjen strahom nego snagom, izroni na povrinu, daska ve bjee daleko od njega otplivala. Stoga, u strahu da je ve nee moi dohvatiti, dopliva do krinje koja mu bjee vrlo blizu i, nalegnuvi grudima na poklopac, koliko je mogao uspravno je drae. I tako, dok ga je more as amo as tamo bacalo, bez jela jer nemae to jesti, a pijui vie nego to je elio, ne znajui gdje je i ne videi nita drugo osim mora, proboravi cijeli taj dan i sljedeu no. Sutradan, ili po milosti Bojoj ili od snage vjetra, natopljen kao spuva, drei se vrsto objema rukama rubova krinje kao to to ine utopljenici kad se ega dohvate, doplovi on do obale otoka Krfa,l2gdje je sluajno neka sirota ena pijeskom i slanom vodom prala i svjetlala svoje posue. Kada ga ona ugleda kako se primie obali, ne mogavi nikako razabrati to je prestrai se i s krikom uzmaknu. On ne mogae govoriti, a jedva je jo i vidio pa joj stoga nita ne kaza; ali ipak, kada ga more izbaci na kraj, raspozna ena oblik krinje, a kada podrobnije pogleda i vidje, prepozna prvo ruke pruene preko krinje, uskoro zatim spazi lice, pa se dosjeti to je posrijedi. Stoga, ganuta samilou, zagazi u more koje se ve bilo stialo, zgrabi ga za kosu i zajedno sa krinjom povue na kraj. Tu mu tekom mukom otre ruke od krinje, natovari je na glavu svojoj keri koja s njom bijae, a njega kao dijete die u naruaj i odnese ga u selo, i poloivi ga u kupelj tako ga vrsto

malo izgubljene snage; pa kad to obavi, okrijepi ga dobrim vinom i kolaem te ga jo koji dan to je bolje mogla zadra dok se on ne oporavi i shvati gdje bjee. Tada ta dobra ena pomisli kako je dolo vrijeme da mu preda krinju koju mu bjee spasila i da mu kae neka ve poe za svojom sreom, te tako uini. On se i ne spominjae krinje, ali kad mu je ona donese uze je mislei da e ipak toliko vrijediti da se s njom nekoliko dana prehrani; pa kad je osjetio kako bjee lagana, splasnu mu nada. Ipak, kad ene ne bijae u kui, obi on bravu da vidi to ima unutra, kadli u njoj sami dragulji, i optoeni i neoptoeni, u to se on pomalo razumio. im ih vidje i spozna kolike su velike vrijednosti, zahvali Bogu to ga jo nije htio zapustiti i utjei se. Ali budui da ga je sudbina u kratko vrijeme dva puta nemilo pogodila, bojei se treega pomisli da mu valja veoma oprezan biti ako to blago eli kui donijeti. Stoga sve pomnjivo u krpe zamota, a onoj dobroj eni kaza da mu krinja vie nije potrebna; ali ako hoe neka mu dade kakvu vreu, a nju zadri. Dobra ena to rado uini, a on, zahvalivi joj to je ljepe mogao za uinjeno dobroinstvo, prebaci svoju vreu preko ramena i ode; i ukrcavi se na neki brod preplovi u Brindisi,13 a odatle sve uz morsku obalu stie do Tranija,14 gdje nae svoje sugraane15 koji trgovahu tkaninama pa kad im ispria sve svoje zgode i nezgode, ne spominjui samo krinje, ovi ga gotovo za ljubav Boju zaodjee; osim toga posu-die mu konja i s pratnjom ga spremie put Ravella, kamo ree da se eli vratiti. Tek tamo mu se uini da je na sigurnom, pa zahvaljujui Bogu to ga je dotle doveo razveza svoju vreicu i pozornije sve pregleda, to prije ne bjee uinio te otkri da posjeduje takve i tolike dragulje da e, ako ih proda po povoljnoj pa i nioj cijeni, biti dvostruko bogatiji nego to je bio kad je na put krenuo. I poto nae naina da unovi dragulje, posla na Krf onoj eni koja ga je izvukla iz mora lijepu svotu novca kao nagradu za uinjene usluge i slino posla u Trani onima koji su ga zaodjeli; a ostatak, ne elei vie trgovati, zadra i estito poivje do konca svoga vijeka.

D ekam eron

D ru g i d an - P eta n o v ela

P eta novela
Andreuccio iz Perugie doavi u Napulj kupovati konje u jednoj noi triput upadne u veliku opasnost, ali se svaki put izvue i s rubinom se vrati svojoj kui.1
Drago kamenje to ga Landolfo nae poe Fiammetta na koju bijae red pripovijedati dozva mi u pamet novelu koja ne sadrava manje opasnosti od Laurettine, ali se utoliko od nje razlikuje to se ono moda nekoliko godina zbivalo, a ovo tijekom jedne jedine noi, kao to ete uti.2 Bijae, kako jednom sluah, u Perugi3 neki mladi po imenu Andreuccio,4 sin Pietrov, trgovac konjima, koji, doznavi da su u Napulju konji vrlo jeftini,3 metnu u kesu pet stotina zlatnih fiorina i krenu onamo s drugim trgovcima, premda nikada do tada nije od kue odlazio; stigavi tamo jedne nedjelje pod no oko veernje6 raspita se u krmara, te narednoga jutra ode na Trnicu,7 i mnogo ih vidje, i veoma mu se svidjee, i pogaae se za vie njih, ali ne mogavi se ni za jednoga pogoditi, da bi pokazao kako je doao kupovati, budui neuk i neoprezan, vie puta pred oima prolaznika koji su se onuda vrzli izvue svoju kesu s fiorinima. I dok se on tako cjenkao i pokazivao svoju kesu, dogodi se da neka mlada Sicilijanka, prelijepa ali pripravna da za malu nagradu ugodi svakomu mukarcu,8 proe blizu njega i vidje njegovu kesu (a da je oni ne primijeti) pa odmah u sebi ree: Tko bi bio sretniji od mene kad bi oni novci bili moji? i produi dalje. Bijae s ovom djevojkom neka starica, takoer Sicilijanka, koja mu im ugleda Andreuccia, pustivi djevojku da produi, pritri i srdano ga zagrli; a kad to djevojka vidje, nita ne ree nego stade sa strane i poe promatrati. Andreuccio se okrenu starici, prepozna je i jako joj se razveseli, ali se ne zadrae dugo u razgovoru, nego mu ona obea da e ga pohoditi u svratitu i ode. a Andreuccio se opet

Andreucciovu kesu, a zatim stariinu srdanost s njim, pokuavajui nai naina da se domogne toga novca, bilo svega bilo dijela, poe oprezno ispitivati tko je taj ovjek i odakle je, te to tu radi i kako ga ona poznaje. Starica joj sve podrobno o Andreucciu ree, da gotovo ni on ne bi bolje rekao, jer je dugo prebivala u njegova oca na Siciliji, a poslije i u Perugi; i jo joj ispripovjedi gdje je odsjeo i radi ega je doao. Poto mladica sve tono doznade o njegovu rodu i imenu, na tomu izgradi svoj lukav naum kako e doi do cilja; i vrativi se kui, zabavi staricu cijeli dan poslom, da se ne bi mogla svratiti Andreucciu; i dozvavi jednu svoju slukinjicu koju bjee vrlo dobro obuila u takvim poslovima, uveer je posla u krmu gdje Andreuccio bijae odsjeo. Stigavi tamo ona sluajno zatee na pragu ba njega, i upita ga za njega samoga. On joj ree da je to on, a ona ga na to povue u stranu i ree: Gosparu, neka plemenita gospa iz ovoga grada rada bi s vama razgovarati, ako vam je to po volji. uvi je on, zamisli se i uini mu se da je doista naoit, te zakljui da se gospa zacijelo zaljubila u njega, kao da mimo njega ne bijae drugoga lijepa momka u Napulju, pa joj odmah odvrati da je pripravan i upita je gdje i kada ta gospa eli s njim razgovarati. Njemu slukinjica odgovori: Gosparu, kad god zaelite doi, ona vas eka kod svoje kue. Andreuccio smjesta, i ne javivi se nikomu u svratitu, ree: Hajdemo, ti idi naprijed, a ja u za tobom. Tada ga slukinjica odvede kui one djevojke koja je stanovala u ulici Malpertugio,9 kojoj samo ime kae koliko je to poteno mjesto. Ali on o tomu niti to znae niti to sumnjae, nego vjerujui da ide u potenu kuu i k nekoj miloj gospi bezazleno ue u tu kuu za slukinjicom koja je ila sprijeda; i popevi se uza stube, kad slukinjica ve zovnu gospodaricu i ree: Evo Andreuccia, opazi je on gdje ga na vrhu stuba spremno eka. Ona bijae jo jako mlada, visoka stasa i prekrasna lica, veoma gospodski odjevena i ureena. Kad joj se Andreuccio priblii, poleti mu niz tri stepenice raskriljenih ruku u susret, obisnu mu se o vrat i nijemo popostade neko vrijeme, kao da od prevelika ganua ne mogae progovoriti; zatim ga kroz suze poljubi u elo i isprekidanim glasom ree: O Andreuccio moj, dobro mi doao. udei se tako njenu zagrljaju sav iznenaen odgovori: Gospoo, jo bolje vas naao. Na to ga ona uze za ruku i odvede ga gore u svoju gostinsku sobu, a odatle ne prozborivi snikn niriieiue u lonicu proetu vonjem rua, narani-

Dekameron

D ru g i d an - P eta n o v ela

te na srgovima povjeane mnoge haljine,10 kako je tamo11 uobiajeno, i jo mnogo drugih lijepih i raskonih odjevnih predmeta; onako bezazlen, po svemu tomu vrsto povjerava da ona mora biti gospa visoka roda. I kad sjedoe na neku krinju podno njezine postelje, ovako mu ona poe govoriti: Andreuccio,12 sigurna sam da se udi i mojim milovanjima i mojim suzama, jer me ne poznaje, a vjerojatno nikada nisi uo ni da me spominju, ali sada e uti neto emu e se moda jo vie zauditi, a to je da sam ja tvoja sestra; i kaem ti, poto mi je Bog iskazao tu milost da prije smrti vidim bar jednoga od svoje brae (kao to bih eljela sve vas vidjeti), da neu umrijeti neutjeena kada mi smrtna ura doe; a ako ti moda ovo nikada nisi uo, ja u ti rei. Pietro, tvoj i moj otac, kao to si o tomu sigurno sluao, prebivae dugo u Palermu,13 gdje su ga zbog njegove dobrote i ljubaznosti jako voljeli, a vole ga jo i danas, svi koji ga upoznae; ali izmeu svih koji ga jako zavoljee najvie ga ljubljae moja majka, koja bjee ena plemenita roda i udovica u ono vrijeme; toliko ga je ljubila da mu se bez obzira na strah od oca i brae i na svoju ast tako priljubila te sam ja dola na svijet, i evo me kao to me vidi. Poslije, kad se dogodilo te Pietro morade otii iz Palerma i vratiti se u Perugiu, ostavi me jo kao malu djevojicu s majkom, i nikada se vie koliko je meni znano ne sjeti ni mene ni nje. To bih mu jako zamjerila da ne bijae moj otac, s obzirom na nezahvalnost koju pokaza prema mojoj majci (a da i ne govorimo o tomu kako bjee duan voljeti mene kao svoju ker koju mu ne rodi ni slukinja ni razvratnica), koja ga je tako predano ljubila da je samu sebe i sve to je imala predala u njegove ruke a da i nije znala tko je on bio. Ali to sada? Loe i davno prole stvari mnogo je lake kuditi nego popraviti;14 ipak ovako dalje bjee. On me kao malu djevojicu ostavi u Palermu, gdje odrastoh gotovo do ove dobi, te me moja mati, bogata ena, udade za jednoga iz Girgentija,15 za estita ovjeka i dobra roda, koji se za ljubav mojoj majci i meni nastani u Palermu; i tu, kao uvjereni gvelf, poe snovati neku urotu s naim kraljem Karlom,16 ali kralj Fridrik17 za nju dozna prije nego to se ostvarila, te zbog toga moradosmo pobjei sa Sicilije upravo kad oekivah da u postati najo-dlinijom gospom koja ikada bijae na tomu otoku. Uzevi sa sobom ono malo to mogosmo ponijeti (velim malo s obzirom na sve ono to smo imali), ostavismo svoje posjede i palae, i u ovaj grad18 se sklonismo, gdje se kralj Karlo19 pokaza prema nama tako zahvalan te nam djelomice nadoknadi tetu koju zbog njega bjesmo pretrpjeli, i dade nam posjede i kue; i sveudilj daje momu muu, koji je i tvoj zet, dobru potporu,20 kao to e moi jo vidjeti; i tako sam ti ovdje, gdje te po milosji Bojoj %r^eii

I rekavi to, ponovo ga zagrli, i njeno ronei suze poljubi ga u elo. Kada Andreuccio u tu pripovijest, koju ona tako skladno, tako pribrano ispria da joj ni jednoga asa ne zape rije u grlu niti joj se jezik zaplete, i kada se prisjeti da mu je otac zaista neko ivio u Palermu, a sam po sebi poznavae navade mukaraca koji u mladosti rado ljube, i kada jo vidje njene suze, i zagrljaje, i edne poljupce, na dlaku povjerova sve to mu ona bjee rekla; pa poto ona umuknu odgovori joj: Gospoo, ne biste se morali uditi to sam iznenaen, jer doista, ili moj otac nikada, koji god razlog tomu bjee, ne spomenu ni vau majku ni vas, ili ako vas kada spomenu, to nikada ne doe meni do uiju, te tako o vama nita ne znadoh ba kao da i ne postojaste; pa mi je toliko drae to vas ovdje kao sestru naoh koliko tu bijah osamljeniji i koliko se manje ovomu nadah. I uistinu ne poznajem ovjeka tako visoka poloaja kojemu ne biste bili dragi, a nekmoli meni skromnu trgovcu. Samo vas molim da mi jedno objasnite: kako saznaste da sam ovdje? Ona mu odgovori: Jutros mi to ree neka sirota ena koja esto k meni zalazi, jer je dugo s naim ocem (po onomu to kae) boravila i u Palermu i u Perugi; pa da mi se ne uini dolinijim da ti doe k meni kao u svoju kuu nego ja k tebi u tuu bila bih ti ve davno pohrlila. Poslije ovih rijei stade ga posebno ispitivati o svim njegovim roacima poimence, a Andreuccio joj o svima odgovori; i stoga jo vie povjerova ono to je manje trebao vjerovati. Kako dugo razgovarahu, a vruina bijae velika, naredi ona da se iznesu bijelo vino i kolai te ponudi Andreuccia da pije, a kad zatim ovaj htjede otii, jer ve bijae vrijeme veeri, ona mu nikako ne dopusti, nego hinei da se jako snudila zagrli ga i ree: Jao meni, dobro vidim kako ti je malo stalo do mene! to bi ljudi pomislili da znaju kako si doao svojoj sestri, koju nikada prije nisi vidio, i u njezinu kuu gdje bi bio red da si i odsjeo, a sada hoe otii i veerati u svratitu! Doista, veeras e sa mnom; pa premda moga mua nema kod kue, to mi je jako ao, ipak u te koliko mogu kao ena lijepo poastiti. Ne znajui to da joj drugo odgovori Andreuccio ree: Vi ste mi dragi, kao to sestra mora biti, ali ako ne odem, cijelu e me veer ekati na veeru i zamjerit e mi. A ona tada ree: Hvala Bogu imam valjda u kui koga poslati da kae neka te ne ekaju; iako bi bilo mnogo uljudnije, a i dunost bi ti bila, da porui svojim prijateljima neka dou amo na veeru, a poslije, ako bi ba htio otii, mogli biste poi svi zajedno u drutvu. Andreuccio odgovori da veeras ne mari za svoje drugove; nego kad joj je

Dekameron

D ru g i d an - P eta n o v ela

da ga ne ekaju na veeru; i zatim se, kad poslije duga razgovora sjedoe veerati, sjajno posluie mnogim jelima i ona lukavo otegnu veeru sve do mrkle noi; i kad ustadoe od stola, i Andreuccio htjede otii, ona mu ree da to nikako ne moe dopustiti, jer Napulj nije takav grad da se po njemu nou hoda,21 osobito ako je ovjek stranac; i kao to bjee poruila da ga ne ekaju na veeru, tako ree da je i za konak uinila. Vjerujui u to i veselei se (zaveden lanim povjerenjem) to bjee s njom, on ostade. Raspredalo se dakle poslije veere nadugo i nairoko o svemu i svaemu, ne bez razloga; a kada dobar dio noi minu, ode ona sa svojim slukinjama u drugu sobu, a Andreuccia ostavi da spava u njezinoj odaji i s njim nekoga djearca da se nae pri ruci ako mu to ustreba. Vruina bijae velika; stoga se Andreuccio videi da ostade sam brzo svue do koulje i skide dugake gae i poloi ih kraj uzglavlja; i kako je naravna potreba iskala da olaka trbuh zapita onoga djearca gdje da to obavi, a on mu pokaza u jednom kutu sobe neka vrataca i ree: Uite tamo. Andreuccio, preavi prag bez straha, sluajno stade na neku dasku koja je na suprotnoj strani bila otkovana od grede, te se prevrnuvi tu dasku zajedno s njom stropota dolje; ali mu je Bog toliko bio na pomoi, da se u padu ne ozlijedi, premda s priline visine pade; ali se od glave do pete ukalja izmetom kojega to mjesto bjee puno. Da biste bolje razumjeli i ono to je reeno i ono to slijedi, opisat u vam kakvo bjee to mjesto. Bijae to uska uliica (kakve se estu izmeu dviju kua vide), a izmeu jedne kue i druge poloene dvije grede, i na njima privrene daske i mjesto gdje se sjedne;22 jedna od tih dasaka bjee ona s kojom on pade. Naavi se dakle dolje na uliici, jadan i alostan Andreuccio poe zvati djearca; ali djearac, kako zau da je ovaj pao, tako odmah odjuri to rei gospodarici, ona pojuri u njegovu sobu i bre-bolje potrai njegovu odjeu; i naavi odjeu i u njoj novce koje je on ludo uvijek uza se nosio ne vjerujui nikomu, poto se domoe onoga radi ega bjee postavila zamku, pretvarajui se da je ona, Palermitanka, sestra jednoga Peruin-ca, ne brinui se vie za nj brzo ode zatvoriti vrataca kroz koja on bjee izaao kad pade. Kako mu se djearac ne odzivae, Andreuccio poe glasnije zvati, ali uzalud. Stoga se ve sumnjajui i prekasno se domiljajui prijevari uspe na zidi koji je zatvarao onu uliicu od glavne ulice, i prebacivi se na ulicu pristupi kunim vratima koja je vrlo lako prepoznao; i tu stade dugo uzalud dozivati i drmati ih i po njima udarati. Tada se rasplaka, kao onaj tko jasno spoznaje svoju nevolju, i poe govoriti: Kuku meni, kako za kratko

I poslije mnogih drugih rijei opet poe lupati po vratima i vikati; i tako je inio sve dok nije probudio mnoge susjede koji ne mogavi podnijeti galamu ustadoe; a jedna se od slukinja one ene, naoko sanjiva, pojavi na prozoru i prijekorno ree: Tko to dolje lupa? Oh, ree Andreuccio zar me ne poznaje? Ja sam Andreuccio, brat gospoe Fiordaliso.23 Ona mu odgovori: ovjee Boji, ako si previe popio, naspavaj se pa se ujutro vrati; niti znam kakvoga Andreuccia ni kakve su to gluposti to govori; hajde s milim Bogom, a nas, molim te, pusti da spavamo. Kako! ree Andreuccio ne zna to govorim? Zna ti, zna; nego ako na Siciliji tako brzo zaboravljaju svoju rodbinu, vrati mi bar odjeu koju sam kod vas ostavio, a ja u u ime Boje drage volje otii. Njemu ona, gotovo kroza smijeh, ree: Tebi se kanda neto snije, mome; i u tren se oka rekavi to okrenu i zatvori prozor. Stoga se Andreuccio, ve posve siguran da je prevaren, od alosti i gnjeva sav pomami te naumi silom preoteti ono to rijeima ne mogae vratiti; stoga opet zagrabi velik kamen i jo ee nego prije stane mlatiti po vratima. Mnogim susjedima koji se ve prije bjehu probudili i ustali dozlogrdi njegova lupa, i mislei da je to neki smutljivac koji je sve to izmislio da dosauje onoj jadnoj eni, pojavie se na prozorima i, ba kao domai psi to laju na zalutalo tue pseto, poee govoriti: Kakvo je to divljatvo, dolaziti u ovo doba noi pred kue estitih ena i govoriti takve gluposti! Idi s milim Bogom ovjee; pusti nas da spavamo; a ako s njom ima kakva posla, vrati se sutra, a noas nas ne gnjavi. Osokoljen moda tim rijeima, pomoli se na prozoru enine kue neki njezin svodnik, kojega Andreuccio nije prije ni vidio ni uo, te stranim i divljim glasom viknu: Tko je to dolje? Andreuccio na taj glas podie glavu i ugleda neku spodobu koja mu se uini, koliko mogae razabrati, kao jako vaan ovjek, lica obrasla crnom gustom bradom, koji kao da se tek bio probudio iz duboka sna te je zijevao i trljao oi. Njemu on, u nekom strahu, odgovori: Ja sam brat te ene koja tu stanuje. Ali onaj ne doeka da Andreuccio zavri svoj odgovor, pae mnogo stroe nego prije ree: Ne znam zato se suzdravam da ne siem dolje i svojski te ne nalemam, ti pijano i dosadno magare kakvo jesi, to nam noas ne da spavati; i povukavi se unutra zalupi prozorom. Neki susjedi, koji su bolje poznavali tko je onaj ovjek, ljubazno svjetova-hu Andreuccia: Pobogu^ovjee, idi s milim Bogom, ako ne Jeli noas

D ekam ero n

Tada Andreuccio, prestraen glasom i likom onoga i potaknut savjetima tih ljudi koji su mu kanda dobro eljeli, tuan kao nikada nitko njegov i oajan zbog svoga novca, udari na onu stranu kojom ga je slukinjica po danu vodila, ne znajui kamo bi poao, i krenu natrag u svratiste. I gadei se sam sebi zbog smrada koji se oko njega irio htjede sii k moru da se opere pa zakrenu nalijevo uz ulicu zvanu Ruga Catalana;24 i uspinjui se tako u gornji dio grada sluajno ugleda ispred sebe dvojicu koja su ila prema njemu s fenjerom u ruci, pa bojei se da su biri ili kakvi na zlo spremni ljudi tiho se pred njima sakri u neku ruevinu koja bjee u blizini. Ali ovi, kao da se ba na to mjesto uputie, uoe u istu ruevinu; i tu ga jedan od njih, rasprtivi s ramena nekakvo orue, poe s onim drugim razgledavati i razliite stvari o njemu govoriti. 1 dok govorahu, jedan ree: Ma to je ovo! Veega smrada u ivotu nisam outio; i rekavi to, podie malo fenjer, pa kad ugledae siromaka Andreuccia zaueni upitae: Tko je Boji? Andreuccio je utio; ali mu se oni pribliie sa svjetlom i upitae to tamo tako opoganjen radi. Andreuccio im sve po redu ispria to mu se dogodilo. Oni se dosjetie gdje ga je to zlo moglo snai i meu sobom rekoe: To se sigurno dogodilo u kui onoga razbojnika Buttafuoca.25 1 okrenuvi se njemu jedan ree: Moj kume, iako si izgubio novce, zahvali Bogu to ti se dogodilo da si pao i da vie nisi mogao ui u onu kuu; jer da nisi pao, budi siguran da bi te zaklali im bi zaspao, pa ne bi izgubio samo novce nego i glavu. Ali to ti sada vrijedi plakati? Prije bi zvijezdu s neba skinuo nego i paru natrag dobio; a lako bi mogao i poginuti, ako onaj douje da si i rijei o tomu zucnuo. I rekavi to, stadoe se neto dogovarati, pa mu kazae: Vidi, ti si nam se smilio, pa zato, ako nam se hoe pridruiti u poslu na koji se spremamo, ini nam se da e ti zacijelo pripasti u dio mnogo vie nego to si izgubio. Andreuccio, onako oajan, odgovori da je na to spreman. Toga dana bijae pokopan napuljski nadbiskup, gospodin Filippo Minu-tolo,26 a bijae pokopan s bogatim ornatom, i s jednim rubinom na prstu koji je vrijedio preko pet stotina zlatnih fiorina, a ova ga dvojica htjedoe poi opljakati, i tako Andreucciu otkrie svoj naum. A Andreuccio, voen vie pohlepom nego razborom, krenu s njima; i dok iahu prema stolnoj crkvi,27 kako je Andreuccio strano zaudarao, ree jedan: Ne bismo li se mogli kamo svratiti da se ovaj malo opere, da ne smrdi ovako grozno? Drugi ree: Moemo, tu smo blizu jednoga bunara na kojemu je obino

D ru g i d an - P eta n o v ela

Stigavi do toga bunara naoe ue, ali kabao bjee skinut;28 stoga odlui-e da ga svezu na ue i spuste u bunar da se dolje opere, pa kada se opere neka povue ue i oni e ga gore izvui; tako i uinie. Poto ga spustie u bunar, dogodi se da nekoliko opinskih zbira, koji od vruine i od trke za nekim bjehu oednjeli, doe na taj bunar piti. Kad ih ona dvojica opazie umah pobjegoe, tako da ih biri koji tamo dooe piti ne bjehu ni primijetili. A Andreuccio, koji se na dnu bunara ve bjee oprao, zadrma uzetom. edni biri, odloivi titove, i oruje, i vrhnjake, poee vui ue mislei da o njemu visi kabao pun vode. Kada se Andreuccio primae rubu bunara ispusti ue i rukama se njega dohvati. Kad vidjee to oni spopade ih takav strah da bez rijei pustie ue i pobjegoe glavom bez obzira; tomu se Andreuccio jako zaudi, a da se vrsto ne drae pao bi na dno te bi se unesreio a moda i ubio; ali kad se izvue i nae oruje za koje je znao da ga njegovi drugovi nisu nosili, jo se vie poe uditi. Ali straei se i ne znajui to da uradi nita ne dotaknu, nego alei se na zlu kob odlui da ode te krenu ne znajui ni sam kamo. Idui tako susrete se s ona dva svoja druga koji dolaahu da ga izvuku iz bunara; pa kad ga ugledae zaudie se jako i upitae ga tko ga uvue iz bunara. Andreuccio odgovori da ne zna, te im potanko ispria kako se to zbilo i to je naao kraj bunara. Oni se dosjetie to je bilo te mu u smijehu ispripovjedie zato bjehu pobjegli i tko bijahu oni to ga izvukoe; i budui da ve bijae pono, ne proslovivi vie odoe do stolne crkve i bez po muke u nju uoe i stadoe kraj velike mramorne grobnice,29 te svojim oruem podigoe preteku plou, toliko da se ovjek unutra mogao uvui, i poduprijee je. Kad to uinie, ree jedan: Tko e ui unutra? Drugi mu odgovori: Ja neu. Neu ni ja ree onaj nego neka ue Andreuccio. Ja to bogme neu ree Andreuccio. Ali se njih obojica okrenue k njemu i rekoe: Kako nee ui? Tako mi Boga, ako ti unutra ne ue, tako emo te ovim eljeznim polugama raspaliti po glavi, da e se od toga mrtav sruiti. Prestraen Andreuccio ue unutra, i ulazei pomisli u sebi: Ovi me tjeraju da uem da me prevare, jer kad im sve predam, dok se budem muio da izaem iz grobnice, oni e otii za svojim poslom, a ja u ostati bez iega. I zato odlui najprije odvojiti svoj dio; i prisjetivi se dragocjena prstena to ga oni spominjanu, im sie na dno skide ga s prsta nadbisku-i b i ga aatae, a ziitinj im predade pastirski tap i mitru i rukavice,

D ekam eron

D ru g i d an - esta n o v ela

poee tvrditi da jo mora biti prsten i rekoe mu da ga posvuda potrai; ali on ih pravei se da ga trai i odgovarajui da ga ne nalazi drae malo u iekivanju. S druge strane oni, lukavi kao i on, govorei mu da dobro potrai izvukoe polako potporanj koji drae grobnu plou i pobjegoe ostavivi njega zatvorena u grobnici. Kako bjee Andreucciu pri dui kad to outje svatko moe lako zamisliti. On vie puta pokua, i glavom i ramenima, moe li podii plou, ali se uzalud trudio; stoga od teka jada malaksa i obeznanjen pade na mrtvo nadbiskupovo tijelo;30 i da ih je tko tada vidio teko bi mogao prepoznati tko je pravi mrtvac, nadbiskup ili on. Ali kada se poslije osvijesti gorko poe plakati znajui da ga tu neminovno eka jedan od ova dva konca: ili e morati u toj grobnici, ako nitko vie ne doe da je otvori, umrijeti od gladi i smrada meu crvima leine, ili e, ako dou i nau ga unutra, biti objeen kao lupe. Dok je u takvim mislima i jako ojaen amio zau u crkvi korake i razgovor vie ljudi koji su po njegovu sudu dolazili da uine ono to on sa svojim drugovima ve bjee uinio, pa sav protmu od straha. Ali poto ovi otvorie grobnicu i poduprijee plou stadoe se prepirati tko e u nju ui, i ni jedan to ne htjede uiniti; ipak poslije duga prepiranja jedan pop ree: ega se bojite! Zar mislite da e vas poderati? Mrtvi ne jedu ljude; ui u ja. I to rekavi, lee potrbuke na rub grobnice pa glavu okrenu van a noge prui unutra da bi se spustio. Videi to Andreuccio uspravi se, zgrabi popa za jednu nogu i napravi se kao da ga hoe dolje povui. Kada to pop osjeti ispusti jeziv krik i hitro se baci iz grobnice van. Od toga se svi prestraie, ostavie grobnicu otvorenu i nagnue u bijeg kao da ih tisuu vragova goni. Videi to Andreuccio, veseliji nego to se nadao brzo se izvue van i istim onim putem kojim bijae doao izae iz crkve; dan se ve bliio kad on, hodajui nasumce s onim prstenom na prstu, stie na obalu, a odatle nabasa i na svoje svratiste, gdje nae da ga svi drugovi i krmar cijelu no u brizi ekahu. Poto im ispripovjedi to mu se dogodilo, svima se po krmarovu savjetu uini da je za njega najbolje otputovati iz Napulja. To Andreuccio spravno uradi i vrati se u Perugiu, poto sve to imae uloi u jedan prsten, a bjee poao konje kupovati.

esta novela
Gospu Beritolu, poto izgubi dva sina, nau s dva srndaa na nekom otoku, a ona odatle pode u Lunigianu; tamo jedan od sinova stupi u slubu njezina gospodara i obljubi mu ker te dopadne tamnice. Sicilija se pobuni protiv kralja Karla, i majka prepozna sina koji se eni gospodarovom keri i nalazi svoga brata, te se uspinju na visoki poloaj.!
Dugo su se gospe i mladii smijali Andreucciovim nezgodama to ih Fiammetta ispripovjedi, kad Emilia, uvi da je novela zavrena, po kraljiinoj zapovijedi ovako poe: Teki su i muni razliiti obrati Fortune, ali koliko god se puta o tomu govori, toliko se puta bude nai umovi koji se lako uspavljuju u svojim varkama, pa sudim da to moraju bez aljenja sluati i sretni i nesretni, jer prve pouava, a druge tjei. I zato, premda je o tomu ve mnogo reeno, kanim vam ispriati novelu koja je jednako istinita i dirljiva; pa iako joj je konac veseo, takva je i tolika gorina bila, te jedva mogu vjerovati da je radost koja slijedi imalo moe zasladiti. Premile gospe, valja vam znati da je poslije smrti cara Fridrika Drugoga2 kraljem Sicilije okrunjen Manfredi,3 u kojega je veoma visok poloaj zauzimao neki plemi iz Napulja, po imenu Arrighetto Capece,4 ija ena bijae veoma lijepa i plemenita gospa, takoer Napoletanka, po imenu Beritola Caracciola. 5 Taj Arrighetto imae vlast nad otokom u svojim rukama, pa kad u da kralj Karlo Prvi6 bjee pobijedio i ubio Manfredija kod Beneventa,7 i da mu se cijelo kraljevstvo priklonilo, ne pouzdavajui se u prevrtljivu vjeru Sicilijanaca i ne hotei postati Podanikom neprijatelju svoga gospodara stade se pripremati za bijeg. Ali to doznadoe Sicilijanci te namah njega i mnoge njegove prijatelie i cin^K onilro Lrolia \/lonft-rliici i^t-n^ip V siinip kraliu K an arlu, a.

D ekam eron

D ru g i d an - esta n o v ela

Beritola, ne znajui to se zbilo s Arrighettom i bojei se onoga to se bijae dogodilo, u strahu od sramote napusti sve to imae i sa sinom se, kojemu moda bjee osam godina i zvae se Giuffredi, bremenita i uboga, ukrca na neku laicu i pobjee na Lipari8 gdje rodi drugo muko dijete i dade mu ime Scacciato;9 i uzevi dojilju, sa svima se ukrca na brodi da se vrati u Napulj rodbini. Ali se zbi drugaije nego to ona bjee snovala, jer jak vjetar zanese brodi, koji bjee krenuo u Napulj, na otok Ponzo10 gdje, uplovivi u morsku draicu, poee ekati povoljno vrijeme za svoje putovanje. Gospa Beritola, iskrcavi se kao i ostali na otok i naavi na njemu neko samotno i zabaeno mjesto, tu poe sama samcata jadikovati za svojim Arrighettom. I tako je inila iz dana u dan kad se dogodi, dok ona bijae zanijeta svojim tugovanjem, da stie galija s gusarima koje nitko, ni mornar ni tko drugi, ne vidje, te ih sve bez borbe zarobie i odvedoe. Gospa Beritola, okonavi svoju svakodnevnu jadikovku i vrativi se na alo da vidi sinove, kako bijae navikla initi, nikoga iva tamo ne nade; isprva se tomu zaudi, a zatim, naglo naslutivi to se zbilo, baci pogled na more i vidje galiju kako ne odmaknuvi jo mnogo od kraja za sobom vue brodi. Po tomu odmah spozna da je uz mua sada jo i sinove izgubila, pa se uboga, i sama, i naputena, ne znajui hoe li ikada ijedno od njih vie vidjeti, ostavi tu i dozivajui mua i djecu obeznanjena srui na alo. Tu nikoga ne bjee tko bi hladnom vodom ili im drugim prizvao odbludjele snage, pa su njezini duhovi po miloj volji mogli lutati kamo su htjeli;11 ali poto se u jadno tijelo vratie odbjegle snage zajedno sa suzama i plaem, dugo ona dozivae sinove traei ih mnogo po svim piljama. Ali poto uvidje da joj trud bjee uzaludan, a no se ve sputala, nadajui se ni sama ne znajui emu poe se brinuti o sebi te ode od ala i vrati se u onu pilju gdje je obiavala plakati i tuiti. I poto provede no u veliku strahu i neiskazanoj boli, te svanu novi dan i minu ve trea ura,12 glad je prisili te poe pasti travu, jer sino ne bijae veerala; i poto se nasitila kako je mogla, plaui se predade mislima o svomu buduem ivotu. Dok njima jo bijae zaokupljena, opazi kako doe srna i ue u susjednu peinu,13 a malo poslije iz nje izae i ode u umu; stoga ona ustade i ue tamo odakle srna bjee izala, i tu vidje dva laneta, moda istoga dana osrnjena, koja joj se uinie najslaim i najljupkijim stvorenjima na svijetu; pa kako joj od posljednjega poroaja jo ne bjee presahlo u grudima mlijeko, njeno

kao to bi podojila majku; i od toga asa ne razlikovahu majku od nje. Plemenitoj se gospi sada uini da je u toj pustoi nala drutvo, te pasui travu i pijui vodu, i stalno plaui kad god bi se sjetila mua i djece i svoga prologa ivota, bijae spremna tu ivjeti i umrijeti, udomaivi se i sa srnom i s njezinom lanadi. I ivei tako plemenita ena podivlja; a poslije nekoliko mjeseci dogodi se da zbog oluje isto onako uplovi neki brodi iz Pie14 tamo gdje ona onda bjee stigla, i vie dana tu ostade. Bijae na tom brodiu neki plemi po imenu Currado iz kue markiza Malespinija15 sa svojom vrlom i pobonom gospom;16 a dolaahu s hodoaa po svim svetim mjestima to ih u kraljevini Pugli ima,17 i vraahu se svomu domu. Da rastjera dosadu on jednoga dana sa enom i s nekoliko slugu i pasa poe obii otok; i nedaleko mjesta gdje ivljae gospa Beritola poee Curradovi psi goniti ona dva laneta koja ve bijahu ponarasla i onuda pasla; i ta lanad, kada ih psi pognae, ne pobjegoe nikamo drugamo nego u peinu u kojoj bijae gospa Beritola. Kad ona to vidje, ustade i zgrabi neki tap pa suzbi pse; uto Currado i njegova ena stigoe za psima i videi nju, koja bijae preplanula, i smravila, i porunjavila,18 zaudie joj se, a ona njima mnogo vie. Ali poto na njezine molbe Currado otjera svoje pse, poslije duga nukanja sklonie je da im ree tko je i to tu radi; i ona im potanko otkri svoje podrijetlo i sva svoja stradanja i svoju ljutu nakanu. Kada to u Currado koji je veoma dobro poznavao Arrighetta Capecea,19 zaplaka od ganua i mnogim je rijeima pokua odvratiti od tako strane nakane nudei joj da e je odvesti njezinoj kui ili drati kod sebe i potovati kao sestru, pa neka stoji dok joj Bog ne poalje sretniju sudbinu. Kada gospa ne pristade na njegove ponude, ostavi Currado s njom svoju enu i ree joj da naredi da se onamo donese jelo i da nju, koja bijae sva u dronjcima, zaodjene nekom svojom haljinom te da sve uini ne bi li je sa sobom odatle povela. Plemenita gospa ostade s njom i poto se prvo s gospom Beritolom isplaka nad njezinim nesreama naredi da se donese odjea i hrana i na jedvite je jade nagovori da se obue i da jede; i naposljetku, poto je na mnoga moljenja ona tvrdila da nikada nee poi tamo gdje je poznaju, navede je da s njom poe u Lunigianu20 i da povede dvoje lanadi i srnu koja se meutim bjee vratila i oko nje se mnogo umiljavala, na veliko uenje plemenite gospe. I tako, kada se vrijeme razgalilo, gospa Beritola se s Curradom i s njegovom enom ukrca na njihov brod, a s njima srna i dvoje lanadi (po ona bjee prozvana Cavriuola, jer joj svi ne znahu imena), te

D ekam ero n

popee do njihova grada.22 Tu gospa Beritola obue udovike haljine i ostade kao komorkinja kod Curradove ene, vazda potena, i ponizna, i posluna, brinui se uvijek za svoju lanad i hranei ih. Oni gusari koji bijahu kod Ponza zarobili brod kojim putovae gospa Beritola, a nju ostavie jer je ne bijahu vidjeli, sa svom ostalom eljadi otplovie u Genovu;23 i kada tu vlasnici galije podijelie plijen,24 medu ostalim stvarima sluajno zapade u sreu nekom gosparu Guasparrinu Doria,25 dojilja gospe Beritole, i s njom oba djeaka, te on nju zajedno s djeacima posla svojoj kui da ih dri kao sluge u kuanstvu.26 Duboko rastuena zbog gubitka svoje gospodarice i zbog nesretne sudbine koja snae nju i djeake, dojilja dugo plakae. Ali poto uvidje da joj suze ne koriste i da postade slukinjom zajedno s njima, premda bjee siromana ona ipak bijae mudra i razborita; stoga se najprije utjei koliko mogae, a zatim se razmotrivi kamo dopadoe, dosjeti da bi djeaci moda imali neprilika ako bi ih tko prepoznao; 27 a osim toga, nadajui se da bi se prije ili poslije mogla promijeniti srea i da bi oni mogli, ostanu li ivi, opet stei izgubljeni poloaj, naumi da nikomu ne otkriva tko su dok ne doe pravi as, pa je svima koji su je o tomu pitali govorila da su njezini sinovi. I starijega nije zvala Giuffredi, nego Giannotto di Procida,28 a mlaemu nije marila mijenjati imena; i s krajnjim oprezom objasni Giuffrediju zato mu je promijenili ime i kojoj bi pogibelji bio izvrgnut kad bi se saznalo tko je; i to mu nije rekla jedanput, nego ga je mnogo puta i esto na to podsjeala; i toga se djeak, jer bijae bistar, slijedei pouke mudre dojilje, savreno drao. Tako dva djeaka, loe odjeveni i jo gore obuveni, obavljajui sve grube poslove zajedno s dojiljom strpljivo provedoe vie godina u kui gospara Guasparrina. Ali kada Giannotto navri esnaest godina, pokazujui plemenitiji duh nego to sluzi dolikuje, prezre prostotu sluinskoga poloaja i ode iz slube gospara Guasparrina te se ukrca na galije koje plovljahu u Aleksandriju i mnoge krajeve proputova, ali ne mogae ni u emu napredovati. Naposljetku, koje tri etiri godine poto ode od gospara Guasparrina, izrastavi u prekrasna i stasita mladia i uvi da mu je jo iv otac kojega je mrtvim drao, ali da je u tamnici i u suanjstvu kralja Karla, oajan zbog zle sudbine lutae svijetom dok ne stie u Lunigianu, gdje sluajno postade slugom Cur-rada Malaspine i zadovolji ga svojom predanom slubom. I premda ponekad viae svoju majku koja bijae s Curradovom enom, nijedanput je ne prepozna, niti ona njega, toliko bijae vrijeme izmijenilo i jedno i drugo od onoga oblija kakvi bijahu kad se posljednji put

D ru g i d an - esta n o v ela

Dok tako Giannotto sluae Currada, dogodi se da jedna Curradova ki, po imenu Spina, ostade udovica za nekim Nikolom iz Grignana29 i vrati se u oevu kuu; i bijae ona veoma lijepa i ljupka, u mladenakoj dobi od esnaest navrenih godina,30 i sluajno se zagleda u Gian-notta, i on u nju, i arko se jedno u drugo zaljubie. Ta ljubav ne ostade dugo bez zadovoljenja, i potraja vie mjeseci a da to nitko ne opazi. Stoga oni postadoe previe sigurni i poee se neopreznije ponaati nego to se u takvim sluajevima smije. I eui jednoga dana lijepom i gustom umom, djevojka i Giannotto izdvojie se od svega ostaloga drutva i pooe naprijed; i kad im se uini da su dovoljno odmakli od drugih, sklonivi se na neko ubavo mjestace obraslo mekom travom i cvijeem i zaklonjeno drveem, prepustie se jedno drugomu u ljubavnoj slasti. I kako ve dugo bijahu zajedno, premda se njima od velikog uitka veoma kratkim uini, prvo ih njezina majka zatee, a zatim i Currado. Prekomjerno ojaen tim prizorom, ne rekavi nikomu zato, naredi on trojici sluga da ih uhvate i svezane odvedu u neki njegov katel; i vrati se zaslijepljen emerom i gnjevom, nakan da ih oboje sramno pogubi. Premda se majka mlade ene jako smutila i smatrala da joj je ki za taj grijeh zasluila najteu kaznu, ipak, kada po nekim Curradovim rijeima razabra to on snuje s krivcima, ne mogavi to podnijeti urno ode do svoga razgnjevljenoga mua i uze ga preklinjati da se u jarosti ne prenagli i pod starost ne postane ubojicom svoje keri, i da ne okalja ruku krvlju svoga sluge, nego neka nae drugi nain da iskali gnjev, primjerice da ih baci u tamnicu neka tamo okajavaju i oplakuju poinjeni grijeh; i toliko ga je takvim i mnogim drugim rijeima kumila i zaklinjala njegova pobona ena da ga je odvratila od nauma da ih pogubi; te on naredi da se svako od njih zatvori u posebnu tamnicu i da ih tamo dobro uvaju dajui im malo hrane i zadajui im mnogo nevolja, sve dok on drugaije ne odlui; i tako bjee uinjeno. Kakav bijae njihov ivot u suanjstvu i u neprestanim suzama i u duljim postovima nego to im bjehu potrebni, to svatko moe lako zamisliti. Dok su ivjeli dakle Giannotto i Spina tako tunim ivotom, te ve proe puna godina a da ih se Currado ne sjeti, dogodi se da kralj Petar Aragonski, uroen s gosparom Gianom di Procida, die bunu na Siciliji i preote je kralju Karlu,31 emu se Currado kao gibelin jako obradova. Kad to Giannotto dou od jednoga svoga tamniara, duboko uzdahnu f: "Jao> l?dna k mene- Pre ve etrnaest godina kako se zlopa-

D ek a m e ro n

ali se vie ne nadam niemu dobru od toga jer dopadoh tamnice iz koje ne mislim da u ikada iv izai! Zbog ega? ree tamniar. to se tebe tie to moni kraljevi rade? Kakva si ti posla imao na Siciliji? Giannotto mu ree: ini mi se da e mi srce prepui kada se sjetim to moj otac tamo neko bjee; i premda bijah jo nejako dijete kad pobjegoh sa Sicilije, ipak se sjeam da joj on bjee gospodar za ivota kralja Manfredija. Tamniar proslijedi: A tko bijae tvoj otac? Sada bez straha smijem objaviti ree Giannotto tko mi je otac, jer vidim da sam izvan pogibelji zbog koje sam se to bojao otkriti. On se zvao, a i sada se zove ako je iv, Arrighetto Capece, a meni nije ime Giannotto nego Giuffredi; i nimalo ne sumnjam da bih zadobio visoku ast kad bih odavde izaao i vratio se na Siciliju. Valjani ga ovjek nita vie ne upita, nego prvom zgodom ovo ispria Curradu. Kad to u Currado niim ne odade tamniaru da mu je do toga stalo, nego ode gospi Beritoli i ljubazno je upita je li s Arrighettom imala nekoga sina koji se zove Giuffredi. Gospa plaui odgovori da bi se tako zvao njezin stariji sin od dvojice koju je imala kad bi bio iv i da bi imao dvadeset i dvije godine.33 Kad to u Currado, prosudi da bi to mogao biti on, i pade mu na um, ako je zaista tako, da moe u isto vrijeme veliko milosre uiniti i svoju sramotu i sramotu svoje keri oprati davi je njemu za enu; i stoga kriomice dade dovesti Giannotta te ga podrobno ispita 0 svemu njegovu dotadanjem ivotu. I zakljuivi po mnogim oi tim znacima da je on uistinu Giuffredi, sin Arrighetta Capecea, ree mu: Giannotto, ti zna kakvu si mi i koliku uvredu nanio po mojoj roenoj keri, umjesto da uvijek nastoji svojim djelima uvati moju ast i ast svega to je moje, kao to dolikuje da sluga ini, jer sam s tobom dobro i prijateljski postupao; i mnogo bi bilo onih koji bi te dali sramotno usmrtiti, da si im uinio ono to meni uini;34 ali toga moja samilost nije dopustila. Sada kad vidim da si, kao to veli, sin plemia i plemkinje, ja elim okonati tvoje patnje i, ako ti htjedne, izvui te iz bijede i suanjstva u kojemu ami, te odjednom tvoju ast 1 moju ponovno uzdignuti na dolino mjesto. Kao to zna, Spina koju si naveo na grenu ljubav, nedostojnu tebe i nje, udovica je s velikim i dobrim mirazom; kakav joj je odgoj i tko su joj otac i mati, i to zna; o tvomu sadanjem stanju ne velim nita. Zato sam pripravan, ako hoe, da ona koja ti u nepotenju bijae draganom sada u potenju

Drugi dan - esta novela

je volja ovdje ostane. Suanjstvo bijae iscrpilo Giannottovo tijelo, ali mu ni u emu ne bijae umanjilo plemenitosti duha to ga imae po podrijetlu ni duboke ljubavi to je osjeae prema svojoj dragani. Stoga, koliko god arko uae ono to mu je Currado nudio i znae da je u njegovoj moi, ipak ni u emu ne odusta od onoga to mu veliina duha kazivae da mora rei, pa odgovori: Currado, ni elja za gospodstvom, ni pohlepa za novcem, ni bilo koji drugi razlog ne navedoe me da tebi ili iemu tvomu kao izdajica namjestim stupicu. Ljubio sam tvoju ker, i ljubim je, i zauvijek u je ljubiti, jer je smatram dostojnom svoje ljubavi; i premda se prema miljenju prosta puka nisam s njom poteno ponio, ja poinih tek onaj grijeh koji mladost uvijek sa sobom nosi. Kad biste njega htjeli sprijeiti, valjalo bi oduzeti nam mladost, a kad bi se starci htjeli spomenuti da su i oni bili mladi i tue grijehe mjeriti svojima i svoje tuima, on ne bi bio tako teak kako se tebi i mnogim drugima ini; a poinih ga kao prijatelj, a ne kao neprijatelj.35 Ono to mi sada nudi oduvijek sam elio, i da sam vjerovao da e mi elja biti usliana, davno bih je ve bio zaprosio; i toliko e mi to sada biti milije, koliko je manje bilo moje ufanje. Ako u srcu ne uti to to ti rijei pokazuju, ne budi u meni varave nade; naredi da me vrate u tamnicu i tamo me mui koliko hoe, jer dokle god budem ljubio Spinu, dotle u njoj za ljubav voljeti i tebe, i to god mi uinio, ja u te tovati. uvi ga Currado se zadivi i spozna da je velikoduan, i vidje da je njegova ljubav gorljiva, pa mu stoga jo drai postade; i zato ustade, zagrli ga i poljubi, i ni asa ne asei zapovijedi da potajno dovedu Spinu. Ona bijae od tamnovanja mrava, i blijeda, i slaba, te se gotovo drugom enom inila, a tako i Giannotto drugim mukarcem; takvi u Curradovoj nazonosti obostranim pristankom uglavie zaruke po naem obiaju. I poto im on vie dana, a da nitko ne dozna da se ita zbilo priskrbljivae sve to im bijae potrebno i to oni zaeljee, uini mu se da je dolo vrijeme da obraduje njihove majke te pozva svoju enu i Ca-vriuolu i ovako im ree: to biste rekli, gospoo, kad bih vam vratio vaeg starijega sina kao mua jedne od mojih keri? Cavriuola mu odgovori: to bih vam drugo mogla rei nego to da bih vam toliko zahvalnija bila koliko mi je drae od ivota ono to biste mi vratili, kad bih vam uope mogla vema zahvalnosti dugovati nego to dugujem; a kad biste mi ga vratili kao to kaete, dijelom biste jjj.moju izgubljenu nadu; i zamuknu u suzama.

D ek a m e ro n

ti doveo takva zeta? Njemu ena odgovori: ak i da nije mladi plemenita roda nego kakav bijednik, kad bi se vama sviao svidio bi se i meni. Tada ree Currado: Ja se nadam da u od vas za koji dan sretne ene uiniti. I kada vidje da dvoje mladih ve poprimi prijanje oblije, bogato ih zaodjenu pa upita Giuffredija: Ne bi li ti radost koju osjea bila vea kada bi ovdje ugledao svoju majku? Njemu Giuffredi odgovori: Ne mogu vjerovati da je nadivjela alosti i nesree koje su je zadesile; ali kad bi ipak bila iva, neizmjerno bih se razveselio, a mislim da bih uz njezin savjet spasio velik dio svoga negdanjega imetka na Siciliji. Tada Currado naredi da dou i jedna i druga gospa. Njih se obje radosno zaude nevjesti, a nisu se manje udile ni tomu to je moglo Currada na toliku blagost navesti da je uda za Giannotta. Njega gospa Beritola, zbog rijei koje je ula od Currada, poe promatrati, i neka tajna sila probudi u njoj sjeanje na djeake crte lica njezina sina, te ne istui drugih dokaza, raskriljenih ruku poleti k njemu i obisnu mu se oko vrata; a preobilje materinske ljubavi i radosti ne dade joj ni rijei izustiti, nego je toliko zapljusnu da se kao mrtva srui sinu u naruaj. Premda se on silno zaudi, spomenuvi se da ju je mnogo puta na dvoru vidio a nikada je nije prepoznao, ipak se smjesta u njemu javi glas krvi i, kudei sebe zbog prijanjega nemara, stegnu je plaui u zagrljaj i njeno je poljubi. Ali poto Curradova gospa i Spina samilosno priskoie gospi Beritoli u pomo s hladnom vodom i drugim umijeem, povratie joj se odbludjele snage te ona ponovno zagrli sina ridajui i tepajui mu mile rijei; i puna materinske njenosti tisuu ga puta i vie poljubi, a on ju je s mnogo potovanja gledao i prihvaao. Ali kad se jo tri-etiri puta pozdravie u dui razdragani na veliku radost i uivanje nazonih, ispripovjedie jedno dragomu svaku svoju zgodu; i poto Currado ve bijae obavijestio svoje prijatelje uz sveope zadovoljstvo o novoj svojti i zapovjedio da se priredi lijepa i velianstvena sveanost, Giuffredi mu ree: Currado, vi ste me mnogo ime obradovali i dugo ste mi majku astili: pa da ne biste nita propustili od onoga to moete uiniti, sada vas molim da moju majku i moje sveare i mene razveselite nazonou moga brata, kojega kao slugu dri u kui gospar Guasparrino Doria koji, kako vam ve rekoh, i njega i mene zarobi na gusarenju; i zatim vas molim da

D ru g i d an - e sta n o v e la

u zemlji i da pokua doznati to je s mojim ocem Arrighettom, je li iv ili je mrtav; i ako je iv, kako mu je; pa kad se o svemu potanko raspita, neka se k nama vrati. Svidje se Curradu Giuffredijeva molba, pa bez odlaganja posla najpouzdanije ljude u Genovu i na Siciliju. Onaj koji ode u Genovu, naavi gospara Guasparrina u Curradovo ga ime uljudno zamoli da mu poalje Scacciata i njegovu dojilju, i pripovjedi mu sve po redu to bijae Currado uinio za Giuffredija i za njegovu majku. Gospar Guasparrino se jako zaudi kad to sazna pa ree: Zaista bih za Currada uinio sve to eli ako bih mogao; i zbilja su u mojoj kui ve etrnaest godina taj djeak kojega trai i nekakva mu majka, i rado u mu ih poslati; ali e mu s moje strane rei da se uva i ne vjeruje previe, osobito da ne vjeruje priama toga Giannotta koji sada kae da se zove Giuffredi, jer je taj ovjek mnogo gori nego to on sluti. I rekavi to, poto pogosti valjana ovjeka, potajno dade pozvati dojilju i oprezno je ispita o ovom sluaju. A ona se poto ve bjee ula za pobunu na Siciliji36 i saznala da je Arrighetto iv otrese straha i sve mu po redu ree, i otkri mu razlog zato je tako postupala. Gospar Guasparrino, videi da se dojiljini iskazi potpuno slau s iskazima Curradova izaslanika, poe vjerovati njezinim rijeima; i istraivi cijelu tu zgodu, kao veoma prepreden ovjek, i na ovaj i na onaj nain, i nalazei sve vie dokaza o istinitosti dogaaja zasrami se to je onako runo postupao s djeakom, i da to popravi, znajui tko bijae i tko je Arrighetto, dade mu svoju lijepu jedanaestogodinju ker za enu s velikim mirazom; i poto u to ime priredi veliku sveanost, ukrca se s mladiem i keri i Curradovim izaslanikom i dojiljom na dobro oruanu galiju i otplovi u Lerici;37 tu ga Currado doeka, te s cijelom drubom poe u jedan Curradov katel koji ne bjee daleko, gdje bjee prireena sjajna gozba. Nemogue je rijeima iskazati kolika je bila majina radost kad je ugledala svoga sina, koliko su se braa jedan drugomu obradovala, koliko svih njih troje dojilji, koliko svi zajedno gosparu Guasparrinu i njegovoj keri, i on svima njima, i kako su se svi opet veselili zajedno s Curradom, i njegovom enom, i sinovima mu, i prijateljima; stoga vama, gospe, preputam da to zamislite. Da veselje bude potpuno, htjede Gospod, koji obilato daruje kad pone, dodati radosnu vijest da je Arrighetto iv i zdrav. Jer u punom jeku sveanosti, ba kad su gosti (gospe i gospoda) bili za stolovima uz prvo jelo, stie onaj koji bjee otiao na Siciliju te izmeu ostaloga ispripovjedi daje jguk, kad.....

D ekam ero n

gdje je Karlo drao Arrighetta zasunjena, pobio straare, oslobodio Arrighetta i kao zakletoga dumanina kralja Karla postavio ga kao vou u izgonu i unitenju Francuza. Stoga je naao veliku milost u kralja Petra,39 koji mu je vratio sve posjede i asti, te je sada opet moan i bogat; i nadodade da ga je Arrighetto primio s najveim poastima i da se neizmjerno obradovao svojoj eni i sinu, o kojima nikada, od svoga zarobljenja, ne bijae nita uo; i povrh toga da je poslao po njih brzi brod s mnogim plemiima koji e uskoro doi. Njega s velikim veseljem i radou primie i sasluae; i odmah Currado s nekoliko svojih prijatelja poe u susret plemiima koji dolaahu po gospu Beri-tolu i Giuffredija te ih radosno primi i dovede ih na svoju gozbu koja tek na polovici bijae. Tu ih gospa i Giuffredi, i pored njih svi ostali s tolikim veseljem doekae, da se tako neto nikada nije ulo; a oni prije nego to sjedoe jesti u Arrighettovo ime pozdravie i zahvalie to su bolje znali umjeli Curradu i njegovoj eni za ast iskazanu eni mu i sinu; i Arrighetta i sve to u njegovoj moi bijae stavie njima na raspolaganje. Okrenuv-i se zatim gosparu Guasparrinu, kojega velikodunost bijae neoekivana, rekoe da su sasvim sigurni da e mu Arrighetto, kad sazna to je on za Scacciata uinio, iskazati slinu i jo veu zahvalnost. Poslije toga svi u najveem veselju blagovahu na piru dviju nevjesta i njihovih mladoenja. I ne priredi Currado samo toga dana gozbu svomu zetu i drugim svojim roacima i prijateljima, nego i mnogih iduih. A kada gozba svri, i gospa Beritola i Giuffredi i ostali pomi-slie da je vrijeme krenuti, praeni suzama Currada i njegove ene i gospara Guasparrina, ukrcae se na onaj brzi brod i otputovae vodei Spinu sa sobom;40 i uhvativi povoljan vjetar uskoro stigoe na Siciliju, gdje Arrighetto tako sveano doeka svoju enu, i sinove, i snahe u Palermu, da se to ne moe iskazati; i tamo, kako se pria, svi dugo i sretno poivjee, sveudilj zahvaljujui Gospodu Bogu na iskazanoj milosti.

D ru g i d an - S ed m a n o v ela

Sedm a novela
Babilonski sultan poalje svoju ker algarpskom kralju za enu; za etiri godine razne je nezgode dovedu u ruke devetorici mukaraca na razliitim mjestima; naposljetku je kao djevicu vrate ocu, te otputuje, kao to je isprva pola, u Algarbiju kralju za enu.'
Da se Emilijina novela jo malo otegla, zacijelo bi samilost nad sudbinom gospe Beritole izvabila mladim gospama suze na oi. No kad je ona okonana, kraljica zapovjedi Panfilu da nastavi i kazuje svoju, te on, koji bijae veoma posluan, otpoe: Teko moemo spoznati,2 ljubazne gospe, to je za nas korisno, jer ve vie puta vidjesmo kako se mnogi, mislei da bi bez brige i muke mogli ivjeti kad bi bili bogati, da postignu taj cilj ne mole samo Bogu da im to dade nego nastoje to sami postii bez obzira na napore i pogibelji; a kada postignu, znade se dogoditi da ih netko iz pohlepe za tako bogatim nasljedstvom ubije, premda je prije nego to su se obogatili bio njihov prijatelj. Drugi pak koji su se, iako niska roda, mnogim pogibeljnim borbama, gazei krv svoje brae i prijatelja, do kraljevskih prijestolja vinuli, mislei da je u tomu najvea srea, videi i trpei nebrojene brige i bojazni svojim su ivotom platili spoznaju da se za kraljevskim stolovima iz zlatnih pehara pije otrov.3 Mnogi sa ivom udnjom eznu za tjelesnom snagom i ljepotom ili uresima, i tek onda uviaju kako su opasne te elje, kad im one postanu uzrok smrti ili ivota ispunjena bolom. Pa da ne govorim podrobno o svim ljudskim eljama, tvrdim da nema ni jedne koju bi ovjek mogao izabrati s punim uvjerenjem da e biti siguran od udaraca zle sudbine; stoga, hoemo li da nai postupci budu ispravni, moramo biti zadovoljni uzeti i imati ono to nam daje Onaj koji jedini zna to nam treba4 i koji nam to moe dati. Pa kao to

D ekam ero n

u jednom, to jest u elji da budete lijepe, i budui da se ne zadovoljavate ljepotom koju vam je podarila priroda nego je nastojite udesnim umijeem poveati, doe mi volja da vam ispripovjedim kakve je sve nevolje donijela ljepota5 nekoj Saracenki, koja se zbog svoje ljepote u etiri ljeta6 morala devet puta vjenavati.7 Proe ve mnogo vremena kako u Babiloniji8 ivljae sultan kojemu bijae ime Beminedab,9 koji za ivota u svemu bijae sretne ruke. Imae on mnogo djece, i muke i enske, ali jedna od keri, po imenu Alatiel, bijae u ono vrijeme, po mnijenju svih koji je vidjee, najljepa djevojka na svijetu. I budui da njemu kralj algarpski10 izvanredno pomoe poraziti golemu arapsku vojsku koja bjee na nj navalila, dade mu on Alatiel za enu kad kralj kao posebnu milost zaprosi njezinu ruku; te je s asnom pratnjom gospode i gospoa i s mnogom bogatom i gospodskom opremom ukrca na dobro naoruan i izvrsno opremljen brod; i aljui je njemu preporui je Bogu. im vidjee da je povoljno vrijeme mornari razapee jedra i krenue iz aleksandrijske luke, i vie dana sretno plovljahu; i poto prooe Sardiniju11 te im se ve uini da se blie koncu putovanja, iznenada se jednoga dana digoe suprotni vjetrovi, svaki za sebe prekomjerno pogibeljan, te zahvatie brod na kojemu bijahu gospa i mornari tako te oni vie puta pomislie da su izgubljeni. Ali ipak se valjani ljudi uloivi sve umijee i svu snagu dva dana udarcima beskrajnoga mora odupirahu; i kad nasta ve trea no od poetka oluje, a ona ne prestajae nego postajae sve uasnija, ne znajui gdje bijahu i ne mogavi to procijeniti ni vidjeti jer tmasti oblaci i mrana no skrivahu nebo, naavi se nedaleko od Ma-jorke12 osjetie da brod poputa. Stoga, ne videi drugoga naina da se spase, jer nitko nije mislio na drugoga nego samo na sebe, spustie u more amac i pouzdavajui se vie u nj nego u oteen brod uskoie gospodari broda; za njima jedan po jedan mukarci koji bijahu na lai; premda im se oni koji bijahu prvi sili u amac s noem u ruci oduprijee, svi poskakae, i tako, vjerujui da bjee od smrti, sami u nju uletjee, jer amac zbog nevremena ne mogae ponijeti toliko ljudi nego potonu, i svikoliki poginue. A laa, gonjena silovitim vjetrom, premda bijae napukla i ve gotovo puna vode (kad na njoj ne ostade nitko drugi osim gospe i njezinih pratiteljica, te sve shrvane olujnim morem i strahom leahu po njoj kao mrtve), jurei velikom brzinom naleti na alo otoka Majorke; i bijae takav i toliki njezin udar da se gotovo sva zari u pijesak, na moda jedan dobaaj kamena od obale; i tu ostade cijelu nojj^gnajnqrem,_ali je vjetarjje

D ru g i d an - S ed m a n o v ela

Kad se razdanilo i oluja smirila, Alatiel, napola mrtva, podie glavu i onako malaksala uze dozivati sad jednoga sad drugoga svoga slugu, ali utaman dozivae; svi koje zvae bijahu preve daleko. Stoga se ne uvi da joj itko odgovara i ne vidjevi nikoga zaudi mnogo i poe se silno bojati; i ustavi tekom mukom ugleda gospe iz svoje pratnje i slukinje kako sve lee, pa kad pokua dozivati sad jednu sad drugu te uvidje da ih je malo pri svijesti jer bijahu veinom to od munine to od straha poumirale, gospina bojazan postade jo vea; ali ipak, gonjena nudom da joj netko pomogne, jer vidje da tu ostade posve sama, a nije znala ni slutila gdje se nalazi, toliko uznastoja oko onih to ostadoe ive, da se one pridigoe, pa otkrivi da ni one ne znaju kamo su otili mukarci i videi da je laa nasukana i puna vode, zajedno s njima zapoe gorko plakati. I bijae ve deveta ura13 prije nego to ikoga na obali ili u okolici vidjee koga bi mogle zamoliti da im se smiluje i da im pomogne. 0 devetoj uri, vraajui se sluajno s nekoga svoga posjeda, proe onu da plemi po imenu Pericon da Visalgo14 s nekoliko svojih slugu na konju i videi lau odmah se dosjeti to je posrijedi te naredi jednom sluzi da se bez odgaanja pobrine da se na nju uspne, pa da mu javi to tamo bude. Premda to s velikom mukom uini, sluga se ipak pope na lau i tamo nae plemenitu mladicu s ono malo drutva to ga imae, kako se uplaena skrila ispod kljuna na pramcu lae. Kad ga ugleda e, one ga plaui vie puta umolie da im se smiluje; ali primijetivi da ih on ne razumije, niti one njega razumjee, poee mu kretnjama prikazivati svoju nesreu. Poto sluga sve razgleda, to je bolje mogao ispria Periconu to je na lai; ovaj odmah zapovjedi da se iskrcaju ene 1najvrednije stvari koje na njoj bijahu i do kojih mogahu doi, te s njima ode u svoj katel; i kada se tu ene okrijepie jelom i poinkom, spozna on po bogatoj odjei da gospa koju bijae naao mora biti vrlo visoka roda, a nju odmah prepozna po asti koju su samo njoj ostale iskazivale. I premda bijae blijeda i tjelesno veoma ispaena od nevolja na moru, ipak se gospine crte lica Periconu uinie prekrasnima; stoga on odmah u sebi odlui, ako nije udana, da je uzme za enu, a ne mogne li se njo me oeniti, da mu bude ljubovca. Pericon bijae krupan ovjek i ponosita lika; i poto nekoliko dana po njegovoj zapovijedi gospu izvrsno dvorie, te se ona posvema oporavi, opazi on da je krasnija nego to je i zamisliti mogao; jedino se neizmjerno oalosti to ona ne razumije njegova govora, a ni on njezina, pa tako ne mogae saznati tko je, ali se svejedno preko mjere zanese njezinom ljepotom i pokuaje njenou i laskanjem navesti da bez opiranja

D ekam eron

ljubaznosti, dok se istodobno Periconova udnja sve vie raspaljivala. Videi to gospa, poto ondje proboravi ve nekoliko dana i po obiajima shvati da se nalazi meu kranima, u kraju gdje bi joj malo koristilo sve kad bi i znala objasniti tko je, spozna da e tijekom vremena silom ili milom morati udovoljiti Periconovim eljama, te hrabro u sebi odlui suprotstaviti se svojoj bijednoj sudbini; pa svojim drubenicama, od kojih joj samo tri ostadoe, zapovijedi da nikomu ne otkrivaju tko su, osim ako se nau u prilici koja bi im oito jamila pomo da se domo-gnu slobode; uz to ih jo ivo potae da uvaju svoju nevinost, tvrdei kako je sama odluila da se nikomu ne poda doli svomu muu. Njezine je drubenice zbog toga pohvalie i obrekoe da e, koliko do njih bude stajalo, sluati njezinu zapovijed. Pericon se pak iz dana u dan sve vie raspaljivao, to vema to je vidio da mu se uena stvar sve vie blii a sve vie uskrauje; i vidjevi da mu laskanja ne vrijede, odlui upotrijebiti svu svoju lukavost i umijee, uvajui za konac i silu. I primijetivi u vie navrata da se gospi mili vino, a ne bijae vina piti jer joj je to zakon branio,15 domisli se da bi je njime kao Venerinim slugom16 mogao uloviti; i pretvarajui se da ga nije briga to ona za nj ne mari, priredi jedne veeri umjesto veere sjajnu gozbu, na koju doe i gospa; i kad su se na njoj svi razveselili jelom i drugim zabavama, zapovjedi on onomu koji je nju dvorio da joj dade piti mjeavinu razliitih vina. Sluga to izvrsno izvede; a ona, ne pazei na to, primamljena slau pia, ispi ga vie nego to bi njezinoj estitosti priliilo; od toga ona zaboravi sve pretrpljene nedae i razveseli se; i videi neke ene kako pleu kao to se plee na Majorki, zaplesa i ona na aleksandrijski nain.17 Kada to vidje Pericon, uini mu se da se pribliuje onomu to je elio; i nastavivi veeru u jo veem obilju jela i pia, produi je do kasno u no. Naposljetku, kada odoe uzvanici, ue on s gospom sam u lonicu; a ona, koju je vie grijalo vino nego mlailo potenje, razodjenu se u njegovu prisuu bez ikakve uzdrljivosti i srama, kao da Pericon bijae jedna od njezinih dvorkinja, i lee u postelju. Pericon nije oklijevao slijediti je, nego pogasi sva svjetla, hitro lee s druge strane uza nju te je bez ikakva njezina opiranja zagrli i zapoe s njom ljubavnu igru; ona do tada nije znala kakvim rogom mukarci navaljuju, ali poto ga osjeti bi joj gotovo ao to prije nije pristala na Periconovo laskanje te vie ne ekae da je on pozove na tako slatke none domjenke, nego se sama pozivae, ne rijeima koje joj ne bi bile razumljive, nego djelima. . . . . Ali sudbina.ne bijae zadovoljna time: Jto orj&jimjesto kraljeve ene

D ru g i d a n - S e d m a n o v e la

vahu, pa joj spremi jo okrutniju ljubavnu pustolovinu. Imae Pericon brata od dvadeset i pet godina, lijepog i svjeeg kao rua, koji se zvae Marato; i poto vidje nju i strano mu se svidje, a uini mu se po njezinu ponaanju da je i on njoj u milosti i da samo Periconov strog nadzor spreava da od nje dobije ono to eli, pade mu na um okrutna misao, te od zamisli bez otezanja prijee na uasno djelo. Dogodilo se da ba u to vrijeme bijae u gradskoj luci neki trgovaki brod natovaren robom i spreman otploviti za Chiarenzu u Romaniji,18 kojemu vlasnici bijahu dva mlada Genoveana; i jedra ve bijahu razapeta, pa su samo ekali povoljan vjetar da odjedre. S njima se Marato sporazumje da ga sljedee noi prime s gospom na brod; i zatim, kad se sunoalo, pripremivi sve to mu se inilo da je potrebno, ue pre-odjeven s nekim svojim vjernim drugovima, koje bijae zamolio da mu pomognu, u dom Periconov koji se od njega nikakvu zlu nije nadao, te se prema uglavljenom dogovoru sakri u kui. I poto dobar dio noi minu, otvori on svojim drugovima, te odoe do odaje gdje je Pericon s gospom spavao, otvorie je i ubie Pericona na spavanju, a probuenu i uplakanu gospu odvedoe prijetei joj smru ako ikakve buke bude stvarala; i pokupivi velik dio Periconovih dragocjenosti, a da ih nitko nije uo, urno krenue k obali, gdje se gospa i Marato smjesta ukrcae na lau, a njegovi se drugovi vratie. Tada ba duhnu svje i povoljan vjetar, te mornari razapee jedra da otputuju. Gospa je gorko plakala zbog svoje prve nesree i zbog ove sada; no Marato je poe tako tjeiti svetim Rastislavom u ruci kojega nam Bog dade,19 da se ona brzo s njim sprijatelji i zaboravi Pericona; i ve miljae jadna da je sve u redu, kadli joj sudbina pripravi novu nevolju, kao da nije zadovoljna onim prolim; jer poto ona bijae prava krasotica, kako smo ve vie puta spomenuti, i veoma lijepa vladanja, tako se u nju ludo zaljubie oba mlada gospodara lae, da zaboravie na sve i samo nastojae njoj sluiti i ugaati uvijek se uvajui da se Marato ne dosjeti razlogu. I poto jedan u drugoga primijetie tu ljubav potajno se dogovorie i zakljuie da tu ljubav zajedniki zadobiju, kao da je ljubav trgovaki posao i kao da se moe dijeliti poput dobitka. I videi da je Marato briljivo uva i tako ih prijei u njihovu naumu, jednoga mu dana dok je brod punim jedrima plovio a Marato s krme promatrao more ne slutei nikakva zla oni slono pristupie, uhvatie ga s lea i bacie u more; i tek kad prijeoe dobru milju, netko opazi da je Marato pao s broda u rnorej a kgda t& dou fiospa i soozna da ioi se vie nee vratiti zanoe .,.._*

D ek a m e ro n

Oba mladia smjesta priskoie da je slatkim rijeima i svakojakim obeanjima tjee, premda je ona od svih tih rijei malo koju razumjela i nije toliko alila za izgubljenim Maratom koliko je oplakivala svoju nesretnu sudbinu. I poslije dugih i stoput ponovljenih besjeda, kada se njima uini da se ona gotovo primirila, poee njih dvojica meu sobom raspravljati koji e je od njih prvi sa sobom u postelju povesti. Pa kako je svaki od njih htio biti prvi, a nisu se nikako mogli pogoditi, prvo rijeima zapoee teku i grubu svau, a zatim zaslijepljeni bijesom zgrabie noeve i kao mahniti jurnue jedan na drugoga, i vie udaraca (jer ih nitko od onih na lai ne mogae rastaviti) zadadoe jedan drugomu, od ega jedan na mjestu pade mrtav, a drugi ostade na ivotu teko ranjen. To se gospi jako na ao dalo, jer se utjela osamljena, bez pomoi i bilo ije utjehe, i veoma se bojala da se gnjev svojte i prijatelja tih dvaju gospodara ne srui na njezinu glavu; ali je molbe ranjenika i skori dolazak u Chiarenzu spasie od smrtne pogibli. Poto se tu gospa iskrca s ranjenikom i s njim nastani u nekom svratitu, odmah pue glas 0 njezinoj velikoj ljepoti po gradu i stie do uiju morejskoga20 kneza koji ba tada bjee u Chiarenzi; stoga je on poelje vidjeti. 1 kad je vidje uini mu se jo ljepom nego to se o njoj pria pa se odmah tako jako u nju zaljubi da ni na to vie ne mogae misliti. I poto sazna kako tamo bjee prispjela, ponada se da e je pouzdano zadobiti. I dok je premiljao kako bi to izveo, doznae za to ranjenikovi roaci i ne ekajui nita drugo poslae mu je; to bjee knezu veoma drago, a isto tako gospi, jer uvidje da tako izmae velikoj opasnosti. Videi knez da nju uz ljepotu resi i kraljevsko ponaanje, ne mogavi inae saznati tko je prosudi da je svakako plemenita roda i to podvo strui njegovu ljubav prema njoj; i toliko je potovae da se prema njoj nije ponaao kao prema milosnici nego kao prema vlastitoj eni. A njoj se, sjeajui se prolih jada, uini da joj je dobro, pa kad se posvema utjei i kad joj se vrati radost, njezina ljepota tako procvjeta da se kanda samo o njoj govorilo po svoj zemlji Romaniji. Stoga atenski vojvoda,21 krasan i sran mladi, kneev prijatelj i roak, zaelje da je vidi; i javivi da mu dolazi u pohode, kao to je ponekad imao obiaj, s lijepom i dinom pratnjom stie u Chiarenzu, gdje ga sveano i sa svim poastima primie. Poslije nekoliko dana vojvoda s knezom rasprede razgovor o ljepoti te gospe, pa vojvoda upita kneza je li ona doista takva krasotica kako se govori. Knez mu odvrati: Jo je ljepa, ali neka te o tom tvoje oi uvjere, a ne moie riiei. .=_.,,,,,,,.., - . ^ . .

Drugi dan - Sedma novela

poto unaprijed bjee ula za njihov dolazak, vrlo ljubazno i vesela lica primi; i oni je posjedoe izmeu sebe, ali se ne mogahu s njom u razgovoru zabaviti, jer je malo ili gotovo nimalo razumijevala njihova jezika. Stoga su je obojica samo gledala i divila joj se, a osobito vojvoda koji gotovo i nije mogao vjerovati da je ona smrtno bie, te nije ni opazio dok ju je tako promatrao da ljubavni otrov sre svojim oima, i mislei da je tako motri samo zbog zadovoljstva sam se u mreu zaplete i arko se u nju zaljubi. I poto zatim zajedno s knezom od nje ode i imade dosta vremena da na miru razmisli, prosudi on daje knez najsretniji ovjek na svijetu kad moe takvu ljepotu ljubiti; i poslije mnogih i razliitih misli, kad u njemu pretegnu vatrena ljubav nad potenjem, odlui, to god se pritom dogodilo, liiti kneza te sree i sama sebe usreiti. I mislei kako bi mu valjalo pouriti, zaboravi on na svaki pametan razlog i pravednost te stade smiljati izdaju; i jednoga dana, prema svom opakom naumu, u dogovoru s najodanijim kneevim sobarom koji se zvao Ciuriaci22 potajno dade da mu se svi konji osedlaju i stvari pripreme za odlazak; i iste noi spomenuti Ciuriaci kriom uvede vojvodu i jednog njegova prijatelja, do zuba naoruane, u odaju svoga kneza, kojega vojvoda ugleda kako gol golcijat stoji kod prozora okrenuta moru i kako se od velike vruine koja bijae pritisnula, dok gospa spavae, rashlauje na povjetarcu koji je pirio s te strane. Stoga, poto se unaprijed sa svojim drugom dogovorio to mu valja initi, neujno prijee sobu, priblii se prozoru, udari noem kneza u slabine i proburazi ga; zatim ga hitro zgrabi i baci kroz prozor. Palaa bijae iznad mora, i to veoma visoko, a prozor na kojemu stajae knez gledae na neke kue koje valovi bijahu poruili, te je rijetko kad ili nikad itko tamo dolazio; pa se tako zbilo, kao to je vojvoda i predviao, da nitko nije uo ni mogao uti pad kneeva tijela. Vidjevi da je sve gotovo, vojvodin se drug primaknu Ciuriaciju i, kao da e ga pomilovati, hitro mu prebaci ve pripremljeno ue oko vrata stee tako da Ciuriaci ne mogae ni jauknuti; na to prie vojvoda, te ga udavie i bacie gdje bijahu i kneza bacili. I kada to uinie i oito se uvjerie da ih ni gospa niti itko drugi u, uze vojvoda svijeu u ruku i nadnese je nad postelju te polako posve otkri gospu koja tvrdo spavae; i promotrivi je svu silno joj se zadivi, pa ako mu se odjevena svidjela, sad mu onako naga23 omilje iznad svega. Stoga, raspaljen jo vruom poudom, bez truna straha od ne-tom izvrena zlodjela, jo krvavih ruku, lee kraj nje i obljubi je onako sanjivu, a ona miljae da je knez. Ali poto DQ(iu&.i U najviem uitku s mom nstnrlp itstavi i rlnrv/avi v

D ekam ero n

tajna vrata, na koja on bijae uao, s njom izau; i to se tie moglo, vre je vojvoda na konja i sa svom svojom pratnjom krenu na put da se vrati u Atenu. Ali, budui da bijae oenjen ne odvede ucviljenu gospu u Arenu, nego na neki svoj prekrasan posjed koji imae nedaleko od grada iznad mora, i tu je potajna drae, naredivi da je s potovanjem podvore u svemu to joj bude potrebno. Meutim, sljedeega su jutra kneevi dvorani do devete ure24 ekali da se knez probudi, i kako se nije javljao, otvorie vrata koja bijahu samo pritvorena25 te ne naavi nikog pomislie da je knez potajno otputovao da negdje na miru koji dan uiva sa svojom lijepom gospom, i vie se nisu o tomu brinuli. Uto se dogodi te sutradan neki luak zae meu ruevine gdje je lealo kneevo i Ciuriacijeva tijelo, potegnu za ue i izvue Ciuriacija, te ga stade vui za sobom. Mnogi s velikim uenjem prepoznae mrtvaca te laskavim rijeima nagovorie luaka da ih odvede tamo gdje je naao le, pa ondje na veliku alost cijeloga grada naoe i kneevo mrtvo tijelo te ga s velikim poastima pokopae. I kada poee traiti poinitelje toga stranog zlodjela i opazie da nema atenskog vojvode, nego da je kradomice nestao, dosjetie se jadu da je vjerojatno on to uinio i odveo gospu sa sobom. Stoga brzo na mjesto preminulog kneza postavie njegova brata te ga svim silama poee poticati na osvetu; on po mnogim pojedinostima spozna da se doista dogodilo onako kako su nagaali te pozva svoje prijatelje, i roake, i sluge sa svih strana, i ubrzo skupi lijepu, i veliku, i monu vojsku, i uputi se u boj protiv atenskoga vojvode. Saznavi to vojvoda, i on isto tako pripremi vojsku za obranu, a u pomo mu dooe mnoga gospoda, meu kojom mu carigradski vladar posla svoga sina Konstantina26 i sinovca Manojla27 s etom hrabrih i odlinih ljudi; njih vojvoda radosno doeka, a jo radosnije vojvotkinja, jer bijae njihova sestra. Budui da se iz dana u dan rat sve vie pribliavao, ugrabi vojvotkinja priliku te pozva obojicu u svoju sobu i tu im sva u suzama podrobno ispripovjedi sve to se dogodilo i otkri im uzrok rata i nepravdu koju joj vojvoda nanese s onom enom za koju se dralo da je negdje skriva; i tuei se jako na to zamoli ih da radi vojvodine asti i njezine utjehe uine sve to budu mogli. Mladii su ionako znali sve to se dogodilo i zato ne ispitujui je odvie vojvotkinju utjeie to su bolje umjeli te joj oivie nadu; i kad im ona kaza gdje je gospa skrivena, odoe; i poto ve vie puta bijahu sluali o udesnoj gospinoj ljepoti zaeljee je vidieti te zamolie voivodu da im ie ookae. A on. slabo se SDOminiui

D ru g i d a n - S e d m a n o v e la

uiniti; i zapovjedivi da se u mjestu gdje je ljepotica boravila u prekrasnom perivoju priredi sjajan objed, iduega ih jutra s nekoliko prijatelja odvede k njoj. I sjedei pokraj nje Konstantin je stane sav zadivljen gledati potvrujui u sebi da takve krasotice u ivotu nije vidio i da doista valja oprostiti vojvodi i svakom drugom tko poini izdaju ili bilo kakav nepoten in da nju tako lijepu zadobije; i tako, dok ju je promatrao i dok joj se divio sve vie, dogodi se njemu isto to se i vojvodi bijae dogodilo. Jer otiavi od nje zaljubljen preko uiju i odbacivi svaku misao 0 ratu, uze snovati kako bi je od vojvode ugrabio, izvrsno prikrivajui pred svakim svoju ljubav. Ali dok je on izgarao od tog ognja, doe doba da se izae pred kneza koji se ve pribliavao vojvodinoj zemlji; stoga vojvoda i Konstantin i svi drugi prema ustanovljenom redu izaoe iz Arene i odoe stati na granice i sprijeiti kneevo napredovanje. I dok su tamo nekoliko dana boravili, Konstantin je sveudilj bio duom i srcem uz onu gospu, te zamiljajui kako bi sada kad je vojvoda daleko od nje lako mogao svojim eljama udovoljiti, da bi imao razloga vratiti se u Atenu uze hiniti kako je teko bolestan, pa s vojvodinim doputenjem predade zapovjednitvo Manojlu i vrati se u Atenu sestri, gdje nakon nekoliko dana poe s njom govoriti o sramoti koju joj je vojvoda nanio s onom enom koju drae, i ponudi se ako joj je po volji da joj pomogne ugrabiti je odande 1 odvesti je. Vojvotkinja, mislei da on to radi njoj za ljubav a ne radi one ene ree da joj je to veoma milo, samo neka uini tako da vojvoda nikada ne dozna da se ona s tim sloila; to joj Konstantin tvrdo obea, pa vojvotkinja pristade da on sve uradi kako najbolje zna. Konstantin potajno opremi brz amac i otpremi ga jedne veeri u blizi nu vrta gdje je boravila gospa, pouivi svoje ljude na njemu to im valja initi, a zatim s drugima ode u palau gdje bijae gospa; tu ga ona i sva njezina pratnja lijepo primie, te po njegovoj elji, u pratnji svojih slugu i Konstatinovih slugu, sie s njim u vrt. I kao da joj hoe u vojvodino ime neto rei odvede je on sam prema nekim vratima koja su vodila k moru i koja je jedan od njegovih drugova ve bio otvorio, i pozvavi znakom amac smjesta naredi da je zgrabe i unesu u amac te se okrenu njezinim slugama i ree: Neka se nitko ne mie i ne daje znaka od sebe ako mu je mila glava, jer mi nije namjera da otmem vojvodi draganu, nego samo da operem sramotu koju je nanio mojoj sestri. Na to se nitko ne usudi odgovoriti, a Konstantin se sa svojim momcima ukrca na brodi i, ^nijiaknuvi se uplakanoj gospi, zapovjedi .da, spuste, i(j

D ekam ero n

ega dana stigoe u Eginu.28 Tu se iskrcae i odmorie, a Konstantin obljubi gospu koja oplakivae svoju nesretnu ljepotu;29 zatim se opet ukrcae na brodi i za malo dana prispjee na Hios,30 gdje Konstantin naumi ostati u sigurnosti, jer se bojao oevih prijekora, i da mu ne oduzmu ugrabljenu gospu. Tu je lijepa gospa nekoliko dana gorko plakala nad svojom nesreom, a Konstantin ju je tjeio te se ona kao i prijanjih puta malo pomalo utjeila i poela uivati u onomu to joj sudbina bijae dosudila. Dok se sve to tako zbivalo, tadanji turski car Uzbek,31 koji je neprestano vojevao protiv cara, 32 sluajno doe u to vrijeme u Smirnu;33 i tu douvi kako Konstantin na Hiosu bez ikakva obzira razuzdano ivi s nekom ugrabljenom enom, jedne noi otplovi tamo s nekoliko naoruanih laica i tiho se s pratnjom iskrca, te mnoge zarobie u postelji prije nego to se bijahu i dosjetili da je doao neprijatelj; i naposljetku, pobivi one rijetke koji se bijahu probudili i pograbili oruje, popalie sav otok, a plijen i zarobljenike ukrcae na laice i okrenue natrag put Smirne. Stigavi tamo, pronae Uzbek, koji bijae mlad ovjek, pri pregledavanju plijena lijepu gospu i sjetivi se da je to ona koju zatekoe na spavanju s Konstantinom i zarobie jako se razveseli to je vidi; i ni asa ne asei s njom se oeni i priredi pir te je s njom nekoliko mjeseci veselo postelju dijelio. Car je meutim jo prije nego to se to dogodilo pregovarao s kapado-kijskim kraljem Bazanom34 da s jedne strane udari na Uzbeka sa svojim snagama, a on bi ga s druge napao, ali pregovori nisu bili okonani, jer caru ne bijahu po volji svi Bazanovi uvjeti. Saznavi to mu se sinu dogodilo, izvan sebe od jada pristade on na sve uvjete kapadokijskoga kralja i potiui ga da to prije navali na Uzbeka sam se stade pripremati da ga s druge strane napadne. uvi to Uzbek sakupi vojsku i prije nego to ga dva tako mona vladara uklijetie izmeu sebe poe na kapadokijskoga kralja, ostavivi svoju lijepu gospu u Smirni pod zatitom nekoga svoga odanoga sluge i prijatelja, i uskoro se sukobi s kapadokijskim kraljem i u boju pogibe, a vojska mu bude potuena i razbijena. Tada Bazan pobjedonosno krenu na Smirnu gdje mu se sav puk kao pobjedniku pokloni. A Uzbekov sluga, koji se zvao Antioh35 i kojemu lijepa gospa bijae ostala na uvanju, premda bijae poodmakle dobi, videi je onako krasnu krenu vjerom svomu prijatelju i gospodaru i u nju se zaljubi; i znajui njezin jezik (to njoj bijae veoma drago, jer je ve vie godina ,. ivjela kao gluhaci nijema, i niti je koga razumjela, niti je tko razumio

D ru g i d an - S ed m a n o v ela

zatim, ne obazirui se na svoga gospodara koji bijae pod orujem na vojnu otiao, svoju bliskost prometnue ne samo u prijateljstvo nego i u ljubav, te jedno u drugomu divno uivahu pod ponjavama. Ali kad saznae da je Uzbek pobijeen i ubijen i da stie Bazan robei sve po redu, oboje odluie da ga nipoto ne ekaju, nego skupie vei dio Uzbekova blaga i potajno pobjegoe na Rod;36 i tu ne ostadoe dugo, kad se Antioh smrtno razboli; i sluajno s njima bijae na konaku neki trgovac s Cipra kojega je Antioh mnogo volio kao svoga ponajboljega prijatelja, te naumi da sve svoje blago i svoju dragu enu njemu ostavi. I osjeajui da mu je doao kraj ivotu dozva ih oboje k sebi i ovako ree: Ja pouzdano utim da mene vie nema; i ao mi je, jer u ivotu nikada nisam uivao kao sada. Istina je da mi je jedino zadovoljstvo, kad ve moram umrijeti, to umirem na rukama dvaju stvorova koje iznad svih drugih na ovom svijetu ljubim, to jest na tvojima, predragi prijatelju, i ove gospe koju otkad je upoznah ljubljah vie nego sama sebe. Istina je da mi je teko to e ona kad ja umrem ostati ovdje kao tuinka bez ikakve pomoi i utjehe; a jo bi mi i tee bilo kada ti ne bi bio ovdje, jer vjerujem da e je meni za ljubav paziti kao to si mene pazio; stoga te molim i preklinjem da se, ako se dogodi da umrem, po-brine za moj imetak i za nju, i da s jednim i s drugim uini kako misli da e biti najbolje za pokoj moje due. A tebe molim, predraga gospo, da me po mojoj smrti ne zaboravi kako bih se na onom svijetu mogao diiti time da me ljubi najljepa ena to je ikada priroda stvori. Ako se mogu ponadati da ete tako uiniti, ja u bez ikakve dvojbe utjeen preminuti. Njegov prijatelj trgovac i ena mu plakahu sluajui te rijei; i poto on ree svoje, utjeie ga i vjerom mu se zaklee da e, ako se dogodi da on umre, uiniti sve to ih je molio. I ne proe dugo i on preminu, a oni ga dadoe dostojno sahraniti. Poslije nekoliko dana, poto ciparski trgovac sve svoje poslove na Rodu opremi, htjede se nekom katalonskom galijom37 vratiti na Cipar, te upita ljepoticu stoje naumila budui da se on mora na Cipar vratiti. Gospa odgovori da bi rado s njim otila ako mu je po volji, nadajui se da e je on Antiohu za ljubav voljeti i tovati kao sestru. Trgovac joj odgovori da se od srca rado s tim slae; i da bi je obranio od svake neprilike dok ne stignu na Cipar, svima kaza da mu je ena. I poto se ukrcae na galiju, dadoe im neku komoricu na krmi, pa da mu djela ne bi protuslovila rijeima, spavae on zajedno s njom na posve uskoj postelji. I tako se dogodilo ono to ni on ni ona ne: namjeravah^ Jkad, se gtjsnug.s jtoda,

D ekam ero n

nije mala, zaboravie oni prijateljstvo i ljubav prema mrtvom Antiohu, i kao da bijahu potaknuti istom udnjom, izazivajui se uzajamno srodie se prije nego stigoe u Paf38 odakle bijae onaj trgovac; i poto stigoe u Paf ostadoe dugo vremena zajedno. Uto sluajno u Paf stie po nekom svom poslu plemi po imenu Anti-gon,39 ovjek star, ali velike pameti i maloga bogatstva, jer mu u mnogim poslovima u slubi ciparskoga kralja40 srea nije bila sklona. Jednoga dana, prolazei ispred kue gdje je stanovala ljepotica, ba u vrijeme kad je trgovac sa svojom robom bio otputovao u Armeniju,41 sluajno ugleda gospu na prozoru njezine kue, i kako bijae prekrasna, netremice se zagleda u nju i uini mu se da ju je ve prije negdje vidio, ali se nikako nije mogao dosjetiti gdje. Netom ga lijepa gospa koja tako dugo bijae igraka sudbine ugleda, a ve se bliio kraj njezinim patnjama, spomenu se da ga je vidjela u Aleksandriji u dosta visokoj slubi kod svoga oca; stoga se u njoj probudi iznenadno ufanje da bi se uz njegovu pomo i savjet jo mogla domoi kraljevske asti, pa znajui da joj trgovac ne bijae kod kue, bre-bolje dade dozvati Antigona. I kad on doe, ona ga srameljivo upita nije li on Antigon iz Fanlaguste,42 kao to se njoj ini. Antigon odgovori da jest, i povrh toga ree: Gospo, i meni se ini da poznajem vas, samo se nikako ne mogu spomenuti odakle, pa vas molim, ako vam nije zazorno, da mi oivite sjeanje i kaete tko ste. Kad se gospa uvjeri da je to doista on, plaui mu se baci oko vrata i tako neko vrijeme na njegovo veliko uenje ostade, a onda ga upita je li ju je ikada vidio u Aleksandriji. uvi Antigon to pitanje, odmah prepozna u njoj Alatiel, sultanovu ker, za koju se mislilo da je nala smrt u morskim valovima, pa joj se htjede s dunim potovanjem pokloniti; no ona toga ne dopusti, nego ga zamoli da uz nju malo sjedne. Antigon je poslua i s potovanjem upita kako i kada i odakle je ovamo dola, jer su po cijeloj egipatskoj zemlji zasigurno sudili da se prije mnogo ljeta utopila. Gospa mu ree: Milije bi mi bilo da se tako dogodilo nego to sam i vjela onako kako sam ivjela, a vjerujem da bi i moj otac isto to poelio, ako ikada sazna; i rekavi to opet poe estoko plakati. Stoga joj Antigon ree: Gospo, nemojte prije vremena gubiti ufanje; ako vam je po volji, ispripovjedite mi sve svoje zgode i nezgode i kakav ste ivot provodili; moda usprkos svemu s pomou Bojom naemo sretan ishod. ....jAfltigone prozbori lijepa gospa uinilpmi sg^kad sam te ugledala

D ru g i d an - S ed m a n o v ela

koju njemu dugujem javila sam ti se premda sam se mogla pritajiti; a malo ima osoba kojima bi se, da sam ih sluajno srela i prepoznala, tako obradovala kao tebi; stoga u ti kao svomu ocu otkriti sve ono to mi je zlehuda sudbina donijela i to sam dosad krila. Pa ako mni, poto me saslua, da me moe i na kakav nain u prijanje stanje vratiti, molim te da to uini; a ako ne moe, zaklinjem te da nikada nikomu ne oda da si me vidio ili o meni ita uo. I rekavi to plaui mu ispripovjedi sve to joj se dogodilo od dana kada se bijahu nasukali na Majorki do ovoga asa. Antigona od suuti suze oblie, a onda razmislivi kaza: Gospo, kako je u vaim nesreama ostala svima tajna tko ste, zasigurno u vas drau nego ikada vratiti vaem ocu, a zatim algarpskom kralju kao enu. I kad ga ona upita kako e to uraditi, on joj podrobno izloi to treba initi; i da ih zbog otezanja ne bi to sprijeilo, Antigon se odmah vrati u Famagustu i ode kralju te mu ree: Gospodaru, ako vam je s voljom, moete uraditi neto to e istodobno vama biti na ast, a meni, koji sam zbog vas siromaan, na veliku korist i nee vas mnogo stajati. Kralj upita kako. Tada Antigon ree: U Paf je prispjela lijepa i mlada sultanova ki o kojoj se dugo irio glas da se utopila; ona je da bi sauvala obraz i ast za sve ovo vrijeme mnoge nevolje prepatila, a sada je sirota i eljela bi se vratiti svomu ocu. Pa ako vam je s voljom da mu je u mojoj pratnji poaljete, za vas bi to bila velika ast, a za me velika korist; i vjerujem da sultan nikada ne bi zaboravio takvu uslugu. Kralj potaknut kraljevskom plemenitou smjesta odgovori da mu je to po volji i posla po nju dostojnu pratnju, i naloi da je dovedu u Famagustu, gdje je on i kraljica primie s neiskazanim slavljem i najveim poastima. I poto je kralj i kraljica zaiskae da im ispripovjedi svoje zgode, ona im odgovori po Antigonovu naputku, i sve ispria. I poslije nekoliko dana, na njezinu molbu, kralj je posla sultanu s velikom i dinom pratnjom odline gospode i gospa, pod Antigonovim ravnanjem; neka nitko ne pita s kakvim ju je slavljem sultan primio, a isto tako i Antigona i cijelu pratnju. I poto Alatiel nekoliko dana otpoinu, sultan htjede znati kako to da je iva i gdje je tako dugo prebivala a da mu nikada o sebi glasa nije dala. Gospa koja je izvrsno upamtila Antigonove pouke ovako ocu zapoe govoriti: Oe moj, nekako dvadesetoga dana poslije moga odlaska od vas estoka oluja zahvati na brod i oteti ga, te se jedne noi nasuka na nekom alu, tamo na zapadu, blizu mjesta zvanog Aguamorta.43 Sto Sedogodilo, S liudin&a koji biiahu na naemu brodu niti znam niti wm

D ekam ero n

mrtvih uskrsnula, i poto su mjetani ve bili opazili nasukani brod i sa svih se strana sjatili da ga opljakaju, da ja i moje dvije drubenice bija-smo iznijete na obalu, gdje nas odmah pograbie neki mladii, te jedan s jednom ovamo, drugi s drugom onamo stadoe bjeati. Nikada nisam saznala to se s njima dogodilo; a mene, dok se opirah, zgrabie dva mladia i stadoe vui za pletenice, te plakah sve jae, kadli se dogodi da onuda, dok ovi koji su me vukli prelaahu cestu da bi zali u neku gustu umu, u taj as naioe etiri ovjeka na konjima, i im ih vidjee oni koji su me vukli ostavie me i smjesta se u bijeg dadoe. Ta etiri ovjeka, koji mi se naizgled veoma moni uinie, videi to dojurie k meni te me mnogo ispitivahu i ja im mnogo odgovarah, ali me oni ne razumjee, niti ja razumjeti njih. I poto se podue savjetovahu, jedan me od njih uze na konja, te me odvedoe u neki enski samostan gdje po njihovu zakonu ive opatice. Ne znam to su oni o meni rekli, ali ondje su me opatice vrlo lijepo primile i veliko mi tovanje ukazivale, pa sam poslije s njima vrlo pobono sluila svetomu Rastislavu iz Duboke doline kojega sve ene u onim stranama jako vole.44 Ali, poto tako neko vrijeme s njima provedoh pa ve pomalo i njihov jezik razumijevah, stadoe me ispitivati tko sam i odakle sam; a ja znajui gdje se nalazim i bojei se ako im istinu reknem da me ne protjeraju kao nevjernicu odgovorih da sam ki nekoga velikaa s Cipra koji me posla muu na Kretu, ali nas zahvati oluja i tamo izbaci kao brodolomce. I valjalo mi je mnogo puta u mnogo emu, od straha da mi se to gore ne dogodi, slijediti njihove obiaje; a kad me upita njihova glavarica, koju one zovu asnom majkom, bih li se htjela vratiti na Cipar, odgovorih da nita na svijetu toliko ne elim; ali ona, u strahu za moju ast, ne htjede me nikada nikomu povjeriti od onih koji putovahu za Cipar. Tek prije moda dva mjeseca, kad tamo dooe neka gospoda iz Francuske sa svojim gospama, meu kojima bijae i neka glavariina rodica, i ona dozna da putuju u Jeruzalem pohoditi grob gdje je pokopan Onaj kojega oni svojim Bogom smatraju, kad su ga Zidovi ubili,45 preporui me njima i umoli ih da me na Cipru predadu momu ocu. Preduga bi pria bila da se kazuje kako me ta gospoda poastie, i kako me zajedno sa svojim gospama veselo primie. Ukrcavi se dakle na neku galiju, poslije nekoliko dana stigosmo u Paf; i kada stigoh tamo gdje niti koga poznavah niti znadoh to u rei ljudima koji me htjedoe odvesti ocu, kako im asna glavarica bijae naredila, sam se Bog moda saali na me te posla na obalu Antigona, ba u asu kad smo se iskrcavali u Pafu; ja ga odmah nozvah. i to na naem ieziku da me eosDoda i niihove eosoe ne

D ru g i d an - S ed m a n o v ela

i obradovavi mi se jako poasti onu gospodu i gospe kako u svom siromatvu mogae, a mene odvede ciparskomu kralju, koji me s tolikim poastima primi i zatim posla k vama, da ne znam kako bih to ikada mogla iskazati. Ako jo to ostade rei, neka to ispria Antigon koji je mnogo puta od mene sve te zgode uo. Tada se Antigon obrati sultanu i ree: Gospodaru, ispripovjedila vam je sve onako kao to je vie puta i meni kazala i kao to mi ona gospoda i gospe s kojima je dola kazivahu. Jedan je samo dio propustila rei, i sudim da je to uinila stoga to njoj ne dolikuje da o tomu govori, a to je, koliko su ona gospoda i gospe s kojima stie govorili o njezinu estitu ivotu to ga je tamo kod opatica vodila, i o njezinoj kreposti, i o njezinu pohvalnom ponaanju, i koliki bijahu pla i suze tih gospa i te gospode kad je predadoe meni i od nje se rastadoe. Kad bih htio u potpunosti kazivati sve to mi rekoe, ne samo ovaj dan ve ni sljedea no nam ne bi dostajala; samo u jo rei da se (prema njihovim besjedama i prema onomu to sam vidio) moete diiti to imate ne samo najljepu nego i najestitiju i najvrliju ker koju danas ijedna okrunjena glava ima. Zbog svega toga sultan se neizmjerno obradova i uze Boga moliti da mu udijeli milost da se dostojno moe svima oduiti koji poastie njegovu ker, a osobito ciparskom kralju koji mu je s toliko potovanja vrati; i poslije nekoliko dana, obdarivi bogato Antigona, dopusti mu da se vrati na Cipar, a kralju posla pisma i posebne izaslanike da mu se u njegovo ime zahvale za sve to je za njegovu ker uinio. Poslije toga, elei okonati ono to bijae zapoeto, to jest udati nju za algarpskoga kralja, sve mu lijepo u pismu razloi i povrh toga napisa, ako mu je ona po volji, neka po nju poalje. Tomu se algarpski kralj jako obradova te je, poslavi dolinu pratnju da je dovede, primi s velikim slavljem. A ona, koja je s osam mukaraca moda deset tisua puta leala, prui se uza nj kao djevica, i uvjeri ga daje tako; i poslije kao kraljica dugo s njim i sretno poivje. I zato se kae: Ljubljeno je slae od neljubljena.46

D ek am eron

O sm a novela
Anverski grof, lano optuen, ode u progonstvo i ostavi svoje dvoje male djece u razliitim mjestima u Engleskoj; nepoznat vraa se iz kotske1 i nalazi ih u blagostanju; zatim stupi kao konjuar u vojsku francuskoga kralja, pa kada se njegova nevinost dokae, budu mu vraene sve prijanje asti.2
Mnoge su gospe uzdisale nad raznolikim zgodama lijepe gospe, ali tko zna koji su uzroci izazivali te uzdahe? Moda su neke od njih vie uzdisale od enje za njezinim tako estim udajama nego iz samilosti prema njoj. Ali ostavivi sada to po strani, zadnje su Panfilove rijei izazvale njihov smijeh, a kraljica se, videi po njima da je njegova novela okonana, tada obrati Elissi i zapovjedi joj da nastavi prema zapoetu redu. Ona to radosno uini i poe: Doista je prostrano polje po kojemu danas kruimo i nema nikoga meu nama tko ga ne bi mogao ne jedanput nego barem deset puta3 lako pretrati, tolikim ga je obiljem neobinih i ozbiljnih zgoda For-tuna posula; pa kako valja da od njih bezbroj ispripovjedim jednu, velim: Poto je Rimsko Carstvo od Francuza prelo na Nijemce, 4 rodi se izmeu jednoga i drugoga naroda veliko neprijateljstvo i ogoren i neprekidan rat, za koji, kako da obrani svoju zemlju tako i da tuu napadne, francuski kralj sa sinom uloi sve svoje napore da u svom kraljevstvu i uz pomo prijatelja i roaka skupe i opreme golemu vojsku kako bi krenuli na neprijatelja. I prije nego to krenue, da kraljevstvo ne bi ostalo bez vlasti, znajui da je Gualtieri grof od Anversa5 plemenit i uman mu i njihov veoma vjeran prijatelj i odan sluga, te premda bjee veoma iskusan u ratnim vjetinama, drahu da je ipak . snnsnhniii za vladanje neso za ratne napore, oa ea umiesto sebe za

D ru g i d an - O s m a n o v e la

odoe na pohod. Zapoe dakle Gualtieri razborito i marno obavljati povjerenu mu slubu savjetujui se vazda u svemu s kraljicom i s njezinom snahom; i premda one bijahu ostavljene pod njegovom zatitom i vlau, ipak ih potovae kao svoje gospodarice i vladarice. Taj Gualtieri bijae prekrasna stasa i imae moda etrdeset godina, a uz to toliko ljubazan i pristojan da ga u tomu nitko ne mogae nadmaiti; i povrh toga bijae najljepi i najotmjeniji vitez onoga vremena i onaj koji se najvie gizdae. Tada se dogodi, dok su francuski kralj i njegov sin bili na spomenutoj vojni, da je Gualtieriju umrla ena i ostavila mu dvoje nejake djece, djeaka i djevojicu; pa kako je Gualtieri esto boravio na dvoru spomenutih gospa i s njima se dogovarao o potrebama kraljevstva, zagleda se u njega ena kraljeva sina, i promatrajui s velikom dragou njegovu ljepotu i ljubazno ponaanje, estoko za njim planu potajnom ljubavlju; i znajui da je ona mlada i lijepa a on bez ene, pomisli da e lako udovoljiti svojoj elji, i sudei da joj samo stid brani da mu sve otkrije tvrdo odlui da i njega odbaci. I kada jednoga dana ostade sama te joj se uini da je vrijeme pogodno, posla po njega kao da hoe s njim o dragim stvarima raspravljati. Grofu ni na kraj pameti ne bijahu gospine misli te bez oklijevanja ode k njoj; i poto je u sobi gdje bijahu sami6 po njezinoj elji sjeo kraj nje na sofu i grof je dvaput upita zato ga je pozvala a ona samo mucae, naposljetku svladana ljubavlju, sva rumena od srama, drhtei7 i gotovo plaui isprekidanim rijeima poe ovako govoriti: Predragi i mili prijatelju i gospodaru moj, vi moete kao uman ovjek lako spoznati8 kolika je slabost u mukaraca i u ena, i zbog razliitih razloga u jedne osobe vea nego u druge, pa prema tome pred pravednim sucem isti grijeh u ljudi razliitih osobina ne smije dobiti istu kaznu. I tko bi mogao rei da ne zasluuje vei prijekor neki siromaak ili sirota koji s mukom zasluuju svoj svagdanji kruh, ako ih zaslijepi ljubav pa joj se prepuste, nego neka bogata i dokona gospa kojoj nita nije uskraeno to god poeli? Vjerujem, zacijelo nitko. Stoga sudim da spomenuti razlozi moraju pruiti najvei dio opravdanja za onu koja ima sve to joj srce udi, ako se sluajno zaboravi i prepusti ljubavi; ostalo pak valja opravdati okolnost to je izabrala mudra i vrla ljubavnika, ako je ljubei takvoga izabrala. I poto je ba tako sa mnom, a povrh toga dvoga ima i drugih uzroka koji me na ljubav nagone, kao to su moja mladost i odsutnost moga mua, sve mi to valja priskoiti u obranu pred vama zbog moje arke ljubavi: ako ti razlozi imaju pred vam % _

D ek am eran

savjet i pomo u onomu to u od vas zaiskati. iva je istina da sam, zato to mi je mu daleko pa nisam mogla odoljeti napastima svoje puti i silini ljubavi, koje su toliko mone te su pobjeivale i sveudilj pobjeuju i snane mukarce a nekmoli slabe ene, i zato to ivim u udobnosti i dokolici kao to i sami vidite, dopustila da me zanese ugaanje ljubavnim slastima i da se zaljubim. I premda priznajem da to ne bi bilo asno kada bi se saznalo, ipak sudim da ne bi bilo neasno ako jest i ostane skrito, jer je Amor bio toliko dobrostiv prema meni te ne samo to mi nije oduzeo svijest u izboru ljubavnika nego mi je i pomogao pokazavi mi vas kao mua dostojna da ga ljubi ena meni ravna; jer ako me moje rasuivanje ne vara, sudim da ste vi najljepi, najljubazniji, najudvorniji i najumniji vitez to ga ima u francuskom kraljevstvu; i kao to se moe rei da sam ja bez mua, tako ste i vi bez ene. Stoga vas preklinjem velikom ljubavlju koju utim prema vama da mi ne uskratite svoje ljubavi prema meni i da se saalite nad mojom mladou koja se zaista kao snijeg na suncu topi radi vas. Na te je rijei obliju tako bujne suze, da ne mogae nastaviti, premda mu je jo mnogo toga eljela rei, nego poniknuvi licem kao da je malaksala od ljubavi, plaui pusti da joj glava klone na grofove grudi. Grof bijae veoma vjeran vitez te uze otrim rijeima kuditi tako ludu ljubav i gurati od sebe nju koja mu se ve htjela baciti oko vrata, i zaklinjati se tvrdei da bi radije dopustio da ga raetvore9 nego to bi pristao da on ili itko drugi pogazi ast njegova gospodara. uvi to gospa odmah zaboravi ljubav te ponesena stranim gnjevom ree: Tako ete dakle, podli vitee, prezirati moju ljubav? Milostivoga mi Boga, kad vi elite mene usmrtiti, usmrtit u ja vas da nestanete s ovoga svijeta. I rekavi tako istoga trena zari ruke u kose i stade ih mrsiti i upati,10 zatim razdera haljine na grudima i poe iza glasa vikati: U pomoi U pomoi Anverski me grof hoe silovati1.11 Videi to grof, bojei se vie dvorske zavisti nego svoje savjesti i strahujui da e zavidnici prije povjerovati gospinoj zlobi nego njegovoj nevinosti, hitro ustade i izae iz sobe i iz palae pa pobjee svojoj kui gdje ne premiljajui dugo posadi djecu na konja i urno uzjahavi odjezdi prema Calaisu.12 Na gospinu vrisku mnogi dotrae, pa kad je onakvu vidjee i ue razlog njezinoj vici ne samo da po tomu povjerovae njezinim rijeima, nego dodadoe da je grof samo zato bio tako dugo ljubazan i gizdav da bi mogao to postii. Pojurie dakle bijesni grofovu domu da ga uhke; ali.ne naavi njegaprvo sve opljakae, a zatim do temelja

D ru g i d an - O sm a n o v ela

kralja i kraljevia; i oni jako ozlojeeni kaznie vjenim progonstvom njega i njegove potomke, obeavajui golemu nagradu onomu tko im ga iva ili mrtva dovede. Grof se ojaen to svojim bijegom od pravednika posta krivcem14 ne otkri nikomu i neprepoznat sa svojom djecom stie u Calais, odakle se odmah prebaci u Englesku i sirotinjski odjeven krenu prema Londonu. Prije nego uoe u grad, on mnogim rijeima podui svoje dvoje djeice, i to poglavito u dvije stvari: prvo, da strpljivo podnose siromatvo u koje ih je zajedno s njim bacila Fortuna bez njihove krivnje; i zatim, neka se nadasve pomnjivo uvaju da nikada nikomu ne otkriju odakle su ni ija su djeca, ako im je ivot mio. Djeaku bijae oko devet godina i zvao se Luigi, a djevojici koja se zvala Violante15 oko sedam; oboje, koliko je doputala njihova nejaka dob, veoma dobro shvatie oevu pouku i uskoro to pokazae na djelu. A da bi se to lake provelo, grof pomisli da je bolje promijeniti im imena, i tako uini pa djeaka prozva Perotto,16 a djevojicu Gianetta.171 stigavi siroto odjeveni u London, kao to vidimo da ine ove francuske skitnice, poee iskati milostinju. I dok su jednoga jutra rano prosjaili pred nekom crkvom, sluajno se dogodi da neka odlina gospa, ena jednoga od vojvoda engleskoga kralja, izlazei iz crkve ugleda ovoga grofa i dvoje njegove djece kako itu milostinju; ona ga upita odakle je i jesu li ta djeca njegova. Grof joj odgovori da je iz Pikardije18 i da je zbog nekoga nedjela svoga starijega opakoga sina s ono dvoje, koja jesu njegova, morao pobjei. Milosrdna gospa pogleda djevojicu i jako joj se svidje, jer bijae lijepa, i uljudna, i ljupka, pa ree: Valjani ovjee, rado u je uzeti, jer mi se ini posluna; pa ako bude estita enska, dobro u je udati kad za to bude vrijeme. Ova se ponuda veoma svidje grofu, pa spremno pristade i oiju punih suza predade je gospi uz mnoge preporuke. I poto tako smjesti ker, znajui dobro kod koga, odlui da se tu dulje ne zadrava; i prosjaei prijee cijeli otok te s Perottom stie u Wales, 19 slomljen od umora jer ne bijae vian pjeaiti. I tu ivljae jedan od kraljevih vojvoda, koji bijae bogat ovjek i drae mnogo slugu; u njegovo dvorite20 esto je dolazio grof, i on i sin mu, da bi dobio to za jelo. I naavi se tu sin reenoga vojvode i s njim jo neki djeaci, plemiki sinovi koji se zajedno zabavljahu raznim djejim igrama kao to su utrkivanja i nadskakivanja, Perotto im se pridrui i u svakoj se igri pokaza vrlo spretan, ak spretniji neeo iierlan nH niiU \/^;,,^~ <-~ i,i:r ^-

Dekameron

je. Rekoe mu da je sin nekoga siromaka koji katkada onamo dolazi po milostinju; vojvoda naredi da ga u njega zaitu, a grof mu ga, kao da nita drugo u Boga i nije molio, rado prepusti, koliko god mu bijae teko od njega se odijeliti. Poto je tako smjestio sina i ker, ne htjede vie ostati u Engleskoj, nego kako je najbolje umio prijee u Irsku; i stigavi u Strangford21 stupi u najam kod nekoga plemia u slubi tamonjega grofa radei sve one poslove koje obavlja momak ili sluga. I ondje dugo vrijeme u teku i napornu radu provede a da ga nitko nije prepoznao. Violante,22 nazvana Giannetta, kod one plemenite gospe u Londonu uznapredova u ljetima, i stasu, i ljepoti, i u tolikoj milosti te gospe, i njezina mua, i svakoga drugoga u kui, i svih koji su je poznavali, jer je bijae milina pogledati; i tko god bi vidio njezine kretnje i ponaanje morao je kazati da je zavrijedila najvee dobro i ast. Stoga gospa koja je preuze od oca, o kojemu nikada nita ne dozna osim onoga to je od njega ula, odlui da je estito uda, prema staleu kojemu je djevojka po njezinu sudu pripadala. Ali pravedni Bog koji poznaje svaije zasluge, znajui da je djevojka plemenita roda i da bez svoje krivnje trpi kaznu za tue grijehe odredi drugaije; i da ne bi plemenita mladica dopala u ruke prostu ovjeku, valja nam vjerovati da je sve to se zbilo dolo po Njegovoj dobrostivosti. Imae gospa kod koje djevojka prebivae sa svojim muem jedinca sina, kojega su i ona i otac beskrajno voljeli, i zato to je bio jedinac, i zato to je po svojoj valjanosti i zaslugama bio toga vrijedan, jer mimo sve druge bijae uljudan, i valjan, i junaan, i lijep. On bijae oko est godina stariji od Giannette i videi je onako prelijepu i ljupku u nju se tako zaljubi da nije mogao oiju od nje odvojiti. I budui da je zamiljao da je ona niska roda, ne samo to se nije usudio iskati je u svoga oca i matere za enu, nego je bojei se da ga ne ukore to se u ljubavi nisko spustio koliko god mogae brino krio svoju ljubav; stoga mu je mnogo vie patnje zadavala nego da bijae javna. Tako se dogodilo da je od prevelika jada obolio, i to teko; mnogi su lijenici pozvani da ga izlijee i svi su po razliitim znacima pokuavali pronai od ega boluje, ali nisu mogli otkriti to mu je pa su svi izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje. Od toga mladiev otac i majka zapadoe u tako teku tugu i sjetu da se vea ne bi mogla podnijeti; i vie su ga puta molili i preklinjali da im kae uzrok svoje bolesti, ali on je za uzvrat samo uzdisao ili govorio da uti kako sav vene. SJui se23 jednoga dana te je neki jo mlad, ali vrlo uen lijenik sjedio

Drugi dan - Osma novela

bilo, kadli u sobu gdje je mladi leao po nekom poslu ue Giannetta, koja ga je iz potovanja prema njegovoj materi briljivo dvorila. im je mladi ugleda bez ijedne rijei kretnje outje kako mu srce od ljubavnoga ara nabuja, te mu bilo stade jae negoli obino kucati: to lijenik odmah osjeti i zaudi se te mirno prieka da vidi koliko e to kucanje trajati. im Giannetta iz sobe izae, udaranje prestade. Tada se lijeniku uini da je otkrio uzrok mladieve bolesti i popostavi malo dade dozvati Giannettu kao da je eli neto upitati drei svejednako bolesnika za zapee, i ona odmah doe; i tek to ue u sobu, mladievo bilo opet jae zakuca, a kad ona ode smiri se. Tada lijenik sudei da je na pravom putu ustade i pozvavi u stranu mladieva oca i mater ree im: Zdravlje vaega sina nije u vlasti lijenika, nego lei u rukama Giannette koju, kako sam po nekim znacima jasno prepoznao, mladi arko ljubi, premda ona, po onomu to vidim, to ne primjeuje. Sada znate to vam je initi, ako vam je njegov ivot mio. Kada to ue taj plemi i njegova ena, jako se obradovae to se ipak naao neki nain da se spasi, premda im bijae vrlo teko to je istina ono u to sumnjahu, to jest da bi im valjalo sinu dati Giannettu kao enu. Oni dakle, netom lijenik ode, uoe k bolesniku i majka mu prozbori ovako: Sine moj, nikada ne bih ni pomislila da od mene neku svoju elju krije, a osobito kad vidim kako propada jer je ne moe ispuniti; morao si i mora znati da nema toga to ja mogu uiniti da tebi ugodim, pa makar to i ne bilo posve asno, da to ne bih kao za samu sebe uinila. Pa kad si ve upao u takvu greku, Gospodin Bog je prema tebi milostiviji bio nego ti sam, pa da od te boljetice ne umre, otkrio mi je uzrok toga zla, a to nije nita drugo nego prevelika ljubav to je uti prema nekoj djevojci, koja god ona bila. I zaista se nisi imao sramiti da je otkrije, jer to tvoja dob iziskuje: kad ne bi bio zaljubljen, sudila bih da ne vrijedi mnogo. Dakle, sinko moj, ne srami se mene, nego mi otvoreno otkrij svaku svoju elju; i odbaci sjetu i misli koje te more i koje su izazvale ovu tvoju bolest, i utjei se, i budi siguran da nema te stvari koju mi naloi da je ja, budem li mogla, neu za tvoje zadovoljstvo uiniti, jer te ljubim vie nego svoj ivot. Odagnaj od sebe sram i strah i kai mi mogu li kako pomoi tvojoj ljubavi. Pa ako vidi da se ne brinem da ti to uinim, reci mi da sam najokrutnija rnati koja je ikada sina rodila. Q i materine riiei mladi <;p nnnait-iriio ^cro.-;- <-;m
^.ri.-, .,..._.

D ek a m e ro n

odbaci sram i ree joj ovako: Gospo, nita me drugo nije tjeralo da drim u tajnosti svoju ljubav nego to to sam opazio da se veinom ljudi u starijoj dobi ne ele sjetiti kako su i oni bili mladi.24 Ali poto vidim da ste vi u tomu razboriti, ne samo to neu zanijekati da je istinito to to kaete da ste zamijetili, nego u vam otkriti i u koga, uz uvjet da ete odrati svoje obeanje koliko budete mogli, pa u vam tako ozdraviti. Tada mu gospa, previe uvjerena u ono to se nije imalo dogoditi onako kako je ona u sebi zamislila, mirno odgovori da joj slobodno moe otkriti svaku svoju elju, jer e ona bez oklijevanja uiniti sve da mu se volja ispuni. Gospo, ree tada mladi, uzviena ljepota i krasno vladanje nae Giannette, i nemo da je potaknem da primijeti a kamoli da uslii moju ljubav, i pomanjkanje smjelosti da je ikada ikomu oitujem doveli su me dovde gdje me vidite; pa ako se ono to ste mi obeali na ovaj ili na onaj nain ne ispuni, budite sigurni da e moj ivot kratak biti. Gospa, kojoj se inilo da nije as za prijekore nego za utjehu, smijeei se ree: Ah, sinko moj, to je dakle uzrok tvojoj bolesti? Utjei se i ozdravi, a ostalo prepusti meni. Pun dobrih nada mladi u vrlo kratko vrijeme pokaza oite znake velikoga poboljanja, a gospa, veoma zadovoljna time, naumi pokuati izvriti ono to bijae obeala. I pozvavi jednoga dana Giannettu veoma je ljubazno u ali upita ima li dragoga. Sva porumenjevi Giannetta odgovori: Gospo, siromanoj slubenici koju su kao mene otjerali iz doma pa mora sluiti u tuoj kui ne prilii misliti o ljubavi. Gospa na to ree: Pa ako nemate dragoga, mi emo vam dati jednoga s kojim ete biti sretni i radovati se jo vie svojoj ljepoti, jer je teta da takva krasotica kao to ste vi ivi bez ljubavnika. Giannetta joj odvrati: Gospo, vi ste me spasili od oeva siromatva i odgojili me kao svoju ker, pa bih stoga morala ispuniti svaku vau elju, ali ovu vam ipak neu usliati i sudim da dobro inim. Ako vam po volji bude da mi mua dadete, njega u ljubiti, ali drugoga neu; budui da mi od naslijea mojih predaka nita nije ostalo osim potenja, njega kanim uvati i paziti dokle budem iva. Te se rijei gospi uinie sasvim suprotnima onomu to je eljela postii da bi odrala obeanje zadano sinu, ali svejedno, kao umna ena, zbos toea usebi iakoDohvali djevoiku paiee; to, Giannetta, kad bi

D ru gi d an - O sm a n o v ela

benica, zaelio da se nasladi tvojom ljubavlju, zar bi mu to odbila? Ona joj hitro odgovori: Kralj bi me mogao prisiliti, ali me nikada ne bi mogao navesti da pristanem ni na to to nije poteno. Gospa shvati njezinu sranost pa se okani rijei i naumi je iskuati; i tako ree sinu da e ih, kad on ozdravi, ostaviti same u odaji, pa neka je sam pokua zavesti, rekavi da joj se neasnim ini da je ona kao svodnica ugovara svom sinu i da moli svoju slubenicu. S tim mladi ne bijae nimalo zadovoljan, i zdravlje mu se odmah pogora, a videi to gospa otkri Giannetti svoje namjere. Ali naavi je nepokolebljiviju nego ikada ispripovjedi ona muu to je uinila, pa koliko god im to bijae teko zajedno odluie da mu je dadu kao enu, jer im miliji bijae sin iv sa enom koja mu ne prilii nego mrtav bez nje;26 i tako nakon mnogih uzaludnih razgovora uradie. Giannetta se tomu jako obradova te pobona srca zahvali Bogu to je nije zaboravio; no uza sve to ona je sveudilj govorila da je ki jednoga Pikardijca. Mladi ozdravi pa sretan i presretan proslavi pir i stade s njom lijepo ivjeti. Perotto koji bijae ostao u Walesu s vojvodom engleskoga kralja takoer napredovae u milosti svoga gospodara te se razvi u krasna i hrabra mladia kao nijedan drugi na otoku da mu u cijeloj zemlji nije bilo premca na turnirima i u junakom nadmetanju s orujem; zbog svega se toga pod nadimkom Perotto Pikardijac svuda prouo i proslavio. Pa kao to Bog ne bijae njegovu sestru zaboravio, jednako tako pokaza da i njega imae na umu; jer taj kraj zahvati neka morija i pokosi gotovo polovicu puanstva, ne spominjui da najvei dio preostalih od straha pobjee u druge krajeve, te cijela zemlja kanda opustje. U toj moriji njegov gospodar vojvoda, i ena mu, i sin, i mnogi drugi, i braa, i sinovci, i roaci, svi poumirae i ne ostade nitko drugi nego vojvodina ki, djevojka ve za udaju, i uz nekoliko slugu Perotto. Njega, kad pomor jenja, jer bijae hrabar i valjan ovjek, po savjetu ono malo zemljaka koji ostae ivi gospoja rado uze kao mua te ga uini gospodarom svega onoga to joj u batinu dopade; i ne proe dugo i engleski kralj dozna da mu je umro vojvoda pa znajui vrline Perotta Pikardijca postavi ga na mjesto preminuloga i imenova svojim vojvodom. I to se ukratko dogodilo s dvoje nevine djece anverskoga grofa koju je otac morao napustiti. Osamnaesto ljeto ve bijae minulo otkako je anverski grof pobjegao !z Pariza, kad ga u Irskoj, gdje je veoma tekim ivotom ivio i mnogo
prpj?ltio. Dod stare Hanp nlw7P Ha)in A~ J~~-~ -l-~---------------

D ek a m e ro n

potpuno izmijenio njegov lik, a teak rad ga ojaao te se utio snaniji nego kad je bio mlad i ivio u dokolici, napusti onoga kod koga je dugo prebivao te veoma siromaan i bijedno odjeven doe u Englesku i ode tamo gdje bijae ostavio Perotta; i nae ga kao velikaa i vojvodu, i vidje da je zdrav, i krepak, i krasna lika; tomu se ivo obradova, ali mu se ne htjede kazati dok ne sazna to se dogodilo s Giannettom. Zato odmah krenu dalje i bez poinka stie u London, i tu, oprezno se raspitavi o onoj gospi kojoj bijae svoju ker ostavio, sazna da se Giannetta udala za njezina sina, i to mu se veoma svidje, i proli mu se jadi neznatnima uinie, jer bijae naao svoju djecu ivu i u dobru. I eljan da je vidi poe kao prosjak obilaziti oko njezine kue. Tu ga jednoga dana ugleda Giachetto Lamiens,27 jer tako se zvao Giannettin mu, te mu se onako star i ubog smili, pa zapovjedi jednomu od svojih slugu da ga uvede u kuu i da ga za ljubav Boju nahrani. To onaj sluga rado uini. Giannetta imae s Giachettom nekoliko djeaka, od kojih najstariji nije imao vie od osam godina, a svi su bili najljepa i najljupkija djeca na svijetu. Kad djeca ugledae grofa kako jede, sjatie se radosno kli-ui oko njega, kao da su po nekoj tajnoj sili outjela da im je to djed. On ih znajui da su mu unuci pun ljubavi prema njima poe milovati, pa se djeca ne htjedoe od njega rastati, premda ih je njihov odgojitelj pozivao. Zato Giannetta uvi to izae iz svoje sobe i doe onamo gdje bijae grof te im strogo zaprijeti da e ih istui ne posluaju li odgojitelja. Djeca stadoe plakati i govoriti da ona ele ostati kraj toga vrloga ovjeka koji ih vie voli nego njihov uitelj: tomu se gospa i grof nasmijae. Tada grof ustade, ali ne kao otac nego kao siromaak, da iskae potovanje keri kao gospi, te gledajui je outje u srcu neobinu milinu, ali ga ona ni tada ni poslije ne prepozna, jer se bijae silno promijenio od onoga kakav nekada bijae, i star, i sijed, i bradat, i mrav, i potamnio u licu, te je vie sliio na koga drugoga nego na grofa. I videi gospa kako djeca ne ele od njega otii ree odgojitelju neka ih pusti da jo malo ostanu. Dok su dakle djeca stajala s tim vrlim ovjekom, vrati se Giachettov otac i od odgojitelja dou o toj zgodi; stoga on, jer mu Giannetta bijae mrska, ree: Pusti ih s milim Bogom, jer ija su takva su: po majci su potekla od prosjaka, pa onda nije ni udo to se rado s prosjacima drue. u grof te rijei i jako ga zaboljee, ali samo slegnu ramenima i otrpje uvredu, kao to ve bijae mnoge druge podnio. Giachetto, koii dozaade kako, su .se. diega jadov^ Qesti]tu starcu, to jest grofu,

D ru g i d an - O s m a n o v e la

nego to pred njim zaplakae zapovjedi da tomu vrlom ovjeku, ako bi htio kod njega ostati, dadu kakvu slubu. On odgovori da e tu rado ostati, ali da nita drugo ne zna nego konje timariti, jer se time cijeloga ivota bavio. Povjerie mu dakle jednoga konja, i im bi njega namirio nudio se da zabavlja djecu. Dok je Fortuna ovako kako je opisano vodila anverskoga grofa i njegovu djecu, zbude se te poslije mnogih primirja s Nijemcima umrije francuski kralj, a na njegovo mjesto okrunie njegova sina, kojemu je ena bila ona zbog koje grof bijae prognan. Kad istee posljednje primirje s Nijemcima, zametnu on opet s njima teki boj; njemu u pomo, kao svomu novom roaku, engleski kralj posla mnogobrojno ljudstvo28 pod vodstvom svoga vojvode Perotta i Giachetta Lamiensa, sina svoga drugoga vojvode; s njim poe i onaj vrli ovjek, to jest grof, i neprepoznat ni od koga proboravi dugo vrijeme na bojnom polju kao konjuar; i ondje taj valjani ovjek i zborom i tvorom mnogo vie dobra uini nego to se od njega oekivalo. Dogodi se za vrijeme rata da francuska kraljica teko obolje, pa utei da joj se smrt blii, pokajavi se za svoje grijehe pobono se ispovjedi ruanskom29 nadbiskupu kojega svi smatrahu svetim i valjanim ovjekom; i meu ostalim grijesima kaza mu to je zbog nje anverski grof nevin pretrpio. I ne zadovolji se time da to samo njemu rekne, nego i pred mnogim vrlim muevima ispripovjedi sve to se zbilo molei ih da porade kod kralja da se grofu ako je iv, a ako nije, onda njegovoj djeci, vrate sva imanja i asti. I kratko vrijeme zatim promijeni svijetom, te je sa svim poastima pokopae. Poto kralju obznanie tu ispovijed, poslije mnogo bolnih uzdaha nad nepravdama nanesenim onomu vrlom muu ganu ga ona da se po cijeloj vojsci i irom kraljevstva objavi proglas: tko pronae anverskoga grofa ili nekoga od njegove djece bogato e biti za svako od njih nagraen, jer je grof prema kraljiinoj ispovijedi nevin bio prognan, pa mu eli vratiti sve njegovo imanje i asti, i jo vie. uvi to grof, koji sluae kao konjuar, i znajui da je sve istina smjesta ode Giachettu i umoli ga da zajedno s njim poe Perottu, jer e im on pokazati ono to kralj trai. Kada se dakle sva trojica sastadoe, ree grof Perottu, koji ve bjee naumio da se otkrije: Perotto, ovaj ovdje Giachetto oenio se tvojom sestrom i nikada nikakva miraza nije dobio; pa da ti sestra ne bude bez miraza, elim da on a ne tko drugi dobije veliku na-gradu koju kralj obeava, i.za,tebeppka^avii,te kao sina anverslcopa drofa i 7-a . ^

D ek a m e ro n

grof i va otac. Tek to Perotto to saslua i pozorno ga pogleda odmah ga prepozna, pa mu se plaui baci pred noge i zagrli ga velei: Oe moj, neka ste mi dobro doli! Poto Giachetto prvo u to grof ree, a zatim vidje to Perotto uini, u isti se as toliko zaudi i iznenadi da je jedva znao to mu valja initi. Ipak, povjerovavi rijeima i zasramivi se zbog uvredljivih postupaka prema grofu konjuaru, plaui mu pade pred noge i ponizno ga zamoli oprotenje za svaku prolu uvredu. Grof ga podie i dobrostivo mu oprosti. I poto su dugo sva trojica svoje zgode kazivali i mnogo zajedno plakali i smijali se, htjedoe Perotto i Giachetto preodjenuti grofa, ali on nikako ne dopusti, nego najprije htjede da Giachetto osigura sebi nagradu i da njega odvede takvoga i u sluinskoj odjei da bi se kralj to vie zasramio. Izae dakle Giachetto s grofom i Perottom iza sebe pred kralja i ponudi da e mu predstaviti grofa i njegovu djecu, uz uvjet da ga nagradi prema objavljenom proglasu. Kralj odmah naredi da divnu nagradu obeanu za svakog od njih iznesu pred oi Giachettu i ree mu da je slobodno uzme, ako doista pokae grofa i njegovu djecu kao to je obeao. Tada Giachetto okrenuvi se straga i povukavi naprijed grofa, svoga konjuara, i Perotta, ree: Gospodaru, evo ovo su otac i sin; ki je moja ena i nije ovdje, ali s pomou Bojom brzo ete je ugledati. Kralj uvi to pogleda grofa i premda se bijae mnogo izmijenio od onoga to je neko bio, ipak ga poslije pozornijega promatranja prepozna i gotovo sa suzama u oima die grofa, koji pred njim klecae, te ga zagrli i poljubi; i Perotta prijateljski primi i zapovjedi da odmah grofu dadu odjeu, i sluge, i konje, i opremu, kako dolikuje njegovu plemstvu; i to bjee smjesta uinjeno. Uz to kralj iskaza veliku ast Giachettu te zaelje da mu on sve svoje prole godine ispripovjedi; i poto Giachetto primi sjajne nagrade to je pokazao grofa i njegovu djecu, ree mu grof: Uzmi te poklone kraljeve velikodunosti i sjeti se da svomu ocu kae da tvoja djeca, njegovi i moji unuci, nisu po majci prosjakoga roda. Giachetto primi darove i pozva u Pariz svoju enu i majku, a doe i Perottova ena; i tu u najveem slavlju bijahu s grofom, kojemu kralj bjee vratio sva njegova imanja, i uzdignuo ga vie nego ikada; zatim se svi s njegovim doputenjem vratie svojim kuama. A on do svoje smrti ivljaeju Parizu slavnije negoli ikada prije.

D ru gi d an - D ev eta n o v ela

D e v e ta n o v e la
Bernabd iz Genove, poto ga Ambruogiuolo prevari, izgubi imetak i naredi da se njegova nevina ena pogubi; ona pobjegne i u mukoj odjei slui sultanu, otkrije varalicu i dovede Bernabda u Aleksandriju, gdje varalica bude kanjen, a ona se, opet odjenuvi ensku odjea, s muem bogata vrati u Genovu.l
Poto Elissa svojom dirljivom novelom obavi dunost, kraljica Filome-na, lijepa, i stasita, i srdanija, i ljubaznija i od koje druge, zamislivi se ree: Valja nam se drati pogodbe s Dioneom, pa kako preostaje samo njemu i meni pripovijedati, prvo u kazivati ja, a on neka bude posljednji, jer je tu povlasticu zaiskao. I kazavi to ovako poe: U prostom puku esto se zna rei ova poslovica: Tko pod drugim jamu kopa sam u nju padne. Njezina se istinitost, ini mi se, ne bi mogla dokazati nikakvim razlozima kad to ne bi pokazivale razliite zgode. I stoga mi pade na um, predrage gospe, da vam drei se zadanoga predmeta2 dokaem istinitost ove izreke; i vjerujem da vam nee biti na odmet da to ujete, kako biste se znale uvati varalica. U nekom parikom svratitu skupilo se nekoliko bogatih talijanskih trgovaca, to po jednom poslu to po drugom, kako to ve u njih biva; i poto jedne veeri kao i obino veselo poveerae zavezoe se u razgovor pa kako su prelazili s ovoga na ono, dooe na red i njihove ene, koje bijahu ostavili kod kue. I alei se jedan od njih poe govoriti: Ne znam to moja kod kue radi, ali zacijelo znadem da ostavljam po strani ljubav koju utim prema svojoj eni, kada tu imadem pri ruci neku mladicu koja mi se svia, te se s ovom ovdje naslaujem koliko god mogu. Drugi odgovori: A ia radim itn tato- mom ; ;U = :,~ ~

D ek a m e ro n

ja, vraam joj milo za drago. Trei je raspredao otprilike na isti nain; i ukratko, inilo se da se svi u tomu slau da njihove ene kod kue ne trate vrijeme. Samo jedan od njih, po imenu Bernabo Lomellin3 iz Genove, ustvrdi suprotno velei da mu je Bog udijelio posebnu milost i dao mu enu4 koju rese sve vrline to moraju resiti gospu ili u dobroj mjeri i viteza ili gospodiia, te da takve moda nema u Italiji, jer je lijepa, i vrlo mlada, i okretna, i krepka, i zna bolje nego bilo koja druga svaki enski posao, primjerice vesti svilom ili tomu podobne stvari. Povrh toga, nema takva momka ili sluge, recimo, koji bi bolje i vjetije od nje posluivao za gospodskim stolom nego to posluiva ona, jer je nadasve uljudna, umna i obzirna. Zatim je pohvali da bolje od ikoga zna jahati i sa sokolom loviti, itati, i pisati, i bolje raunati nego da je roeni trgovac; a poslije ovih i jo mnogo drugih pohvala prijee na ono o emu su tu raspravljali i pod zakletvom ustvrdi da estiti]e ni vjernije od nje nema; stoga on zasigurno vjeruje da se ona nikada, sve kad bi deset godina ili zavazda izbivao iz kue, ne bi upustila u takve pripovijesti s drugim mukarcem. Bijae meu ovim trgovcima koji tako raspravljahu i mladi trgovac iz Piacenze,5 po imenu Ambruogiuolo, koji na tu posljednju hvalu to je Bernabo izree svojoj eni prasnu u glasan smijeh pa ga podrugljivo upita je li mu tu povlasticu nad svim drugim muevima vladar udijelio. Bernabo malko srdit odvrati da mu nije vladar nego sam Bog koji je malo moniji od vladara udijelio tu milost. Tada ree Ambruogiuolo: Bernabo, nimalo ne sumnjam da ti vjeruje da govori istinu, ali kako mi se ini ti si se malo obzirao na prirodu stvari, jer da si se obzirao, ne sudim da si tako glup te ne bi spoznao ono to bi te navelo da o tim stvarima umjerenije zbori. Pa da ne pomisli da mi koji smo o svojim enama slobodnije govorili nego ti sudimo kako su nam ene drugaije ili drugaijega kova nego to je tvoja te da smo samo potaknuti prirodnim razborom tako govorili, elim se o tom pitanju malko s tobom porazgovoriti. Vazda sam sluao da je mukarac najplemenitiji stvor to ga je meu smrtnima Bog stvorio, a zatim ena; no mukarac je, kako se openito sudi i vidi po njegovim djelima, savreniji; i budui da je savreniji, nema dvojbe da mora biti postojaniji, a takav i jest, jer su ene uglavnom nestalnije, to bi se lako moglo dokazati mnogim prirodnim razlozima, ali njih u sada ostaviti po strani. Ako je dakle mukarac postojaniji i ne moe odoljeti ne samo da ne uslii enu koja ga moli nego i da ne poeli onu koja mu se

D ru g i d an - D e v e ta n o v ela

ne dogaa jedanput na mjesec nego tisuu puta na dan, to misli da moe uiniti po naravi nestalna ena na molbe, laskanja, darove i na jo tisuu drugih smicalica to e ih upotrijebiti mudar mukarac koji je ljubi? Vjeruje li da ona moe odoljeti? Usprkos tomu to ti tvrdi, ni truna ne vjerujem da ti u to vjeruje; i sam si rekao da je tvoja supruga ensko i da je i ona od krvi i mesa kao druge. Pa ako je tako, njezine su udnje iste kao i u drugih, i iste snage kojima i druge treba da se opiru tim prirodnim nagonima; stoga je mogue, pa bila ona i najestitija, da uini ono to i druge ine, a sve to je mogue ne smijemo tako estoko nijekati ili tvrditi upravo suprotno kao to ti ini. Bernabo mu odgovori i ree: Ja sam trgovac a ne mudrac, pa u ti kao trgovac i odgovoriti. I velim da priznajem da se ono to ti kae moe dogoditi ludim enama koje nemaju nikakva srama u sebi; no mudre tako brino paze na svoju ast da postaju jae od mukaraca koji i ne mare za to; a meu takve spada moja. Ambruogiuolo ree: Zaista, da im svaki put kad se upuste u takve pripovijesti izraste rog na elu koji bi svjedoio o onom to su radile, vjerujem da bi se malo koja u to upustila; ali ne samo to im rog ne izraste, nego u onih koje su mudre ne vidi se ni traga ni znaka, a sramota i okaljana ast je samo onda kada na vidjelo izae; stoga, kada mogu potajno, grijee ili ako su lude ne grijee. I budi uvjeren u ovo: ista je samo ona koju nikad nitko nije molio ili kojoj molba ne bje usliana.6 I premda znam da po naravnim i stvarnim uzrocima mora tako biti, ne bih to ovako otvoreno govorio kao to govorim da to nisam mnogo puta i s mnogima iskusio. tovie, velim ti, kad bih ja bio kraj te tvoje presvete ene uvjeren sam da bih je za kratko vrijeme naveo na ono na to sam ve i druge navodio. Bernabo uzbueno odvrati: Nadmetanje rijeima moglo bi nas predaleko odvesti: ti bi rekao svoju, a ja svoju, i na koncu ni do ega ne bismo doli. Nego kada veli da su sve tako podatljive, a ti toliko umjean, da te uvjerim u potenje svoje ene spreman sam dati da mi se odrubi glava ako je ikada mogne navesti na taj in; a ako ne mogne, ja ne elim da ti ita drugo izgubi osim tisuu zlatnih fiorina. Ambruogiuolo zagrijan tim razgovorom odgovori: Bernabo, ne znam to bih s tvojom krvlju uradio ako pobijedim; ali ako hoe vidjeti dokaz onoga o emu sam govorio poloi pet tisua zlatnih fiorina, koji su ti svakako manje dragi nego glava, naspram tisuu mojih; a kako ne postavlja nikakva roka, obvezujem se da u otputovati u Genovu i da u za tri mjeseca od dana kada krenpm nAoirAo AnUin ~A -,,. x

D ek a m e ro n

ih stvari i takve i tolike dokaze, da e i sam priznati istinitost mojih rijei; samo valja da mi se zakune kako za to vrijeme nee dolaziti u Genovu niti njoj ita o tomu pisati. Bernabo drage volje na to pristade; i premda su se svi ostali trgovci koji tu bijahu trudili da razvrgnu okladu znajui kakvo se veliko zlo moe iz toga izlei, ipak oba trgovca bijahu tako raeena da se usprkos eljama ostalih vlastitim rukama lijepo pismeno obvezae jedan drugomu. I poto se obvezae, Bernabo ostade, a Ambruogiuolo to hitrije mogae otputova u Genovu pa proboravivi tamo nekoliko dana i raspitavi se veoma oprezno o imenu ulice i o navikama te gospe dozna ono i jo vie od onoga to bjee uo od Bernaboa; stoga mu se uini da se latio luda posla. No ipak, zbliivi se s nekom siromanom enom koja je esto zalazila u tu kuu i koju je gospa jako voljela, i ne mogavi je ni na to nagovoriti, potkupi je novcem i u dosluhu s njom dade da ga u nekoj posebno izraenoj krinji odnesu ne samo u kuu nego ravno u odaju one plemkinje; i tu ta dobrica, kao da eli nekamo putovati, po Ambruogiuolovu naputku zamoli gospu da joj priuva krinju koji dan. Poto krinja ostade u odaji i pade no, kad Ambruogiuolo prosudi da gospa spava, otvori krinju nekim svojim napravama i tiho se nae u lonici gdje je gorjelo svjetlo; stoga poe promatrati i pamtiti u glavi razmjetaj odaje, i slike, i sve uoljive predmete u njoj. Zatim je, pri-bliivi se postelji osjetivi da gospa i jedna djevojica to s njom bijae vrsto spavaju, polako svu otkri i vidje da je isto tako lijepa naga kao i odjevena, ali posebna znaka koji bi mogao dojaviti ne opazi, osim jednoga to ga imae ispod lijeve dojke, to jest madea oko kojega bijae nekoliko dlaica utih kao zlato; i vidjevi to polako je pokri, iako videi je tako lijepu planu eljom da stavi ivot na kocku i legne kraj nje. Ali kako bjee uo da je nepokolebljiva i stroga kad se radi o onim pripovijestima, ne usudi se. I vrzmajui se vei dio noi po sobi kako je htio, izvue iz jednoga njezina kovega kesu i ogrta, te neki prsten i nekakav pojas,7 pa metnuvi sve to u svoju krinju i sam u nju ue i zakljua je kao to prije bijae; i tako uini dvije noi redom a da gospa nita ne opazi. Treega dana prema dogovoru vrati se ona dobrica po svoju krinju i odnese je onamo odakle je bijae donijela; iz nje izae Ambruogiuolo, isplati enu prema obeanju i ni asa ne asei s onim se stvarima vrati u Pariz prije isteka roka. Ondje pozva trgovce koji bijahu prisutni kada zadae rije i uglavie _. .okladili jggeim pred Bernaboom daje dobio uglavljenu okladu, jer

D ru gi d an - D ev eta n o v ela

oblik lonice i slika u njoj, a zatim pokaza stvari koje je sa sobom donio tvrde; da mu ih je ona dala. Priznade Bernabo da je lonica onakva kakvu opisa, i povrh toga potvrdi da su ono doista stvari njegove ene, ali ree da je on mogao od nekog kunog sluge doznati kakva je lonica i na slian nain pribaviti sve one stvari te da mu se, ako ne ree to drugo, ne ini da je to dovoljno da odnese pobjedu. Na to Ambruogiuolo ree: Doista je ovo moralo dostajati, ali kad hoe da ti i vie kaem, kazat u ti. Kaem da gospa Zinevra8 tvoja ena ima ispod lijeve dojke povei made oko kojega je otprilike est dlaica, utih kao zlato. Kada Bernabo u ovo, kao da si mu no u srce zarinuo, takva ga bol proze; i sav u licu izmijenjen, premda ni rijei ne ree, jasno dade na znanje da je istina ono to je Ambruogiuolo kazao; i malo poslije ree: Gospodo, istina je to Ambruogiuolo kae; pa jer je on pobijedio neka doe kada god hoe da mu platim. I tako bjee narednoga dana Am-bruogiuolu sve isplaeno. A Bernabo napustivi Pariz krenu u Genovu srca puna ui i gnjeva na svoju enu. I primaknuvi se gradu ne htjede u nj stupiti nego ostade dobrih dvadeset milja9 daleko od njega na nekom svom posjedu; i jednoga svoga slugu u kojega se mnogo pouzdavao posla s dva konja i s pismom u Genovu javljajui eni kako se vratio pa neka s njim k njemu doe; a sluzi potajno naredi neka gospu im stigne na mjesto koje mu se najbolje uini bez ikakva milosra ubije i neka se vrati k njemu. Poto dakle sluga stie u Genovu i predade gospi pismo i poruku, ona ga s velikim veseljem primi; sljedeega jutra uzjahavi na konja krenu ona sa slugom prema posjedu. I jaui tako zajedno i razgovarajui o svemu i svaemu dospjee u neku samotnu i duboku guduru okruenu visokim stijenama i drve-em; i sluzi se uini da bi na tom mjestu mogao nesmetano izvriti gospodarov nalog te trgnuvi no zgrabi gospu za lakat i ree: Gospojo, preporuite Bogu duu, jer neete dalje kroiti nego vam ovdje valja umrijeti. Kada gospa vidje no i u te rijei sva prestraena ree: Smiluj se, Bga radi! Prije nego me ubije kai mi ime te uvrijedih da me mora ubiti. "Gospojo, ree sluga, mene niste niim uvrijedili, ali ime ste uvrijedili svoga mua ja ne znam; znam samo da mi je zapovjedio da vas bez 'kakva milosra ubijem na putu, a ako to ne uinim, zaprijetio mi je e me objesiti. Vi dobro znate kako sam mu odan i da^se ne mogu

D e k a m e ro n

Drugi dan - Deveta novela

drugaije ne mogu. Na to mu plaui gospa ree: Jao, smiluj se, Boga radi! Ne kaljaj ruku krvlju onoga tko ti nikada nita naao ne uini da bi drugoga posluao. Bog koji sve vidi svjedok mi je da nikada nita ne uinih zbog ega bih zasluila takvu nagradu od svoga mua. No, ostavimo sada to; ti moe ako hoe u isto vrijeme ugoditi Bogu, i svomu gospodaru, i meni na ovaj nain: uzmi ovo moje ruho, a meni daj samo svoj zobunac i kukuljicu pa se s njim vrati momu i svomu gospodaru i reci da si me ubio; a ja ti se kunem ivotom koji e mi sauvati da u nestati odavde i otii tamo odakle nikada ni do njega, ni do tebe, ni do ovoga kraja nikakav glas o meni nee stii. Sluga, koji bi je teka srca ubio, lako se saali pa joj uzevi njezino ruho dade svoj zobunac i kukuljicu i ostavi joj neto novca to ih je pri sebi imala, i molei je da ode iz onoga kraja ostavi je bez konja u onoj guduri i vrati se svomu gospodaru, kojemu kaza da nije samo njegov nalog ispunio nego je i njezino mrtvo tijelo ostavio vucima. Bernabo se nakon nekoga vremena vrati u Genovu, gdje su ga svi otro kudili kad se doznalo to je uinio. Poto gospa ostade sama i oajna, kada se spusti no, preruena kako je najbolje umjela doe do oblinjega zaseoka i nabavivi ondje od neke starice to joj je trebalo prepravi zobunac prema sebi i skrati ga pa se nainivi od svoje koulje hlae i ostrigavi kosu posve prerui10 u mornara i sie k moru, gdje na sreu nae nekog katalonskog plemia, po imenu gospodina En Cararha,11 koji se bjee u Albisoli12 iskrcao sa svog broda to bijae nedaleko odatle, kako bi se osvjeio na nekom izvoru. Ona ue s njim u razgovor i pogodi se da mu bude sluga pa se ukrca na brod rekavi da se zove Sicurano iz Finala.13 Tu je gospodar bolje opremi i odjenu, te ga ona poe tako dobro i spretno sluiti da mu brzo u volju ue. Ne proe dugo i taj Katalonac s natovarenim brodom otplovi u Aleksandriju, i ponese neke sokolove za lov sultanu, i darova mu ih; i poto ga sultan zato nekoliko puta pogosti i tako opazi lijepo vladanje Sicurana, koji je uvijek iao s njim da ga dvori, te mu se svidje, zaiska ga u Katalonca, i ovaj mu ga teka srca ostavi. Sicurano ubrzo svojim lijepim vladanjem i dvorbom stee sultanovu milost i ljubav kao prije Katalonevu; i dogodi se tako tijekom vremena da doe doba godine kada se odrava u Akri14 (koja bijae pod sultanovim gospodstvom) veliki sajam, na kojemu se skupljaju mnogi trgovci Saraceni i krani, kamo za zatitu trgovaca i njihove robe sultan vazda obiava slati uz svoje inovnike jo i nekoga od svojih odanih

tu dunost poslati Sicurana koji ve odlino vladae jezikom, i tako uini. Stie dakle Sicurano u Akru kao glavar i zapovjednik trgovake strae i robe, i dok je ondje dobro i valjano obavljao povjereni zadatak i nadzirui obilazio gradom susretae mnoge trgovce Sicilijance, i Pizance, i Genoveane, i Mleane, i druge Talijane te se s njima rado druio spominjui se svoga zaviaja. Jednom se tako dogodi da uavi u skladite mletakih trgovaca meu ostalim dragocjenostima ugleda kesu i pojas koje odmah prepozna kao svoje i zaudi se, ali se ne promijeni u licu, nego uljudno upita iji su to predmeti i jesu li na prodaju. Bijae tamo stigao Ambruogiuolo iz Piacenze s mnogo robe na nekoj mletakoj lai pa uvi da zapovjednik strae pita iji su predmeti stupi naprijed i smijui se ree: Gosparu, stvari su moje i ne prodajem ih, ali ako vam se sviaju, rado u vam ih darovati. Videi Sicurano da se ovaj smije i posumnja nije li ga po emu prepoznao, ali ipak nainivi ravnoduno lice ree: Ti se moda smije to vidi mene vojnika kako pitam za ove enske stvari? Ambruogiuolo ree: Gosparu, ne smijem se tomu, nego se smijem nainu kako sam ih stekao. Njemu Sicurano ree: Ded, Bog ti pomogao, ako ti nije neugodno, ispripovjedi mi kako si ih stekao. Gosparu, ree Ambruogiuolo, ove mi stvari i jo neto dade u Ge-novi plemenita gospa po imenu Zinevra, ena Bernaboa Lomellina, kad sani jedne noi s njom spavao, te me zamoli da ih njoj za ljubav zadrim. Sada se nasmijan, jer se spomenuh Bernaboove gluposti koji bijae tako lud te poloi pet tisua zlatnih fiorina^naspram tisuu da neu zavesti njegovu enu, a ja to uinih i dobih okladu; a on, umjesto,-: da zbog gluposti kazni sebe a ne nju to je uinila ono to sve ene ine, vrativi se iz Pariza u Genovu, kako sam poslije uo, dade je pogubiti. uvi to Sicurano odmah razumjede to bijae razlog da se Bernabo na nju srdio i bi joj jasno da je ovaj ovdje kriv svemu njezinu zlu, pa u sebi odlui ne dopustiti da nekanjeno proe. Pravei se dakle Sicurano kao da ga je zabavila pria, lukavo se s njim toliko sprijatelji da na njegovo nagovaranje Ambruogiuolo, kad sajam zavri, s njim i s cijelim svojim blagom poe u Aleksandriju gdje mu Sicurano uredi duan i povjeri mnogo svoga novca; stoga on videi u tomu velik probitak rado tamo ostade. Sicurano koji htjede Bernabou dokazati svoju nevinost niJe imao mira dok s pomou nekih bogatih genovekih trgovaca koji

D ekam eron

D ru g i d an - D ev eta n o v ela

osiromaio, kriomice smjesti kod nekoga svoga prijatelja, dok ne doe vrijeme da uini to bijae naumio uiniti. Ve prije bijae Sicurano naveo Ambruogiuola da ispripovjedi zgodu pred sultanom, i ona sultanu mnogo ugodi; ali poto Bernabo stie, pomisli da vie ne valja oklijevati i u zgodan as izmoli od sultana da preda se pozove Bernaboa i Ambruogiuola, pa da u Bernabdovoj nazonosti izmami, ako ne milom onda silom, istinu o tomu kako se dogodilo ono im se hvastao u vezi s Bernaboovom enom. Stoga, kad dooe Ambruogiuolo i Bernabo, sultan pred mnogima stroga lica zapovjedi Ambruogiuolu da po istini ree kako je od Bernaboa dobio pet tisua zlatnih fiorina, a nazoan bijae i Sicurano u koga se Ambruogiuolo pouzdavao, ali mu je on jo stroim licem prijetio najgorim mukama ako ne ree. Stoga Ambruogiuolo, s jedne i s druge strane prestraen, i jo k tomu prisiljen, u nazonosti Bernaboa i mnogih drugih, oekujui kao najviu kaznu vraanje pet tisua zlatnih fiorina i onih predmeta tono ispripovjedi kako se cijeli sluaj zbio. I poto Ambruogiuolo ree, Sicurano, kao da je sultanov namjesnik, obrativi se Bernabou ree: A to si ti zbog te lai uinio svojoj eni? Njemu Bernabo odgovori: Zaslijepljen gnjevom zbog gubitka novca i sramotom zbog nepravde koju miljah da mi je ena bijae nanijela naredih svomu sluzi da je ubije; i kako me on izvijesti, njezino tijelo rastrgae vuci. Poto je sve to reeno u sultanovoj nazonosti i on sve uo i razumio, dok ne znade jo to smjera Sicurano koji je to smislio i od njega izmo-lio, Sicurano mu ree: Gospodaru, jasno moete spoznati koliko se ona jadna ena moe diiti ljubavnikom i muem, jer ljubavnik u isti as osramoti nju ruei laima njezin dobar glas i upropasti njezina mua; a mu povjerovavi radije tuim laima nego istini koju je sam mogao dugim iskustvom upoznati naredi da je ubiju i da je ostave vukovima kao hranu; i osim toga, tolika je naklonost i ljubav to je prijatelj i mu prema njoj gaje, da je ni jedan ne poznaje iako su dugo s njom ivjeli. Ali da biste to bolje spoznali to je svaki od njih zasluio, ako mi hoete udijeliti tu posebnu milost i kazniti varalicu a oprostiti prevarenom, ja u je ovamo pred vas i pred njih dovesti. Sultan bijae sklon da u ovoj stvari u svemu udovolji Sicuranu pa ree da mu je to po volji i neka dovede gospu. Jako se iznenadi Bernabo, koji bijae uvjeren da je ona mrtva; a Ambruogiuolo se, pogaajui to ga eka, poboja i gorega od vraanja novca, pa nije znao emu da se

vae njezin dolazak. Poto sultan dade Sicuranu doputenje, on se plaui baci pred sultana na koljena, i kao da odjednom odbaci muki glas i ne htjede vie muki izgledati ree: Gospodaru, ja sam bijedna i nesretna Zinevra, koja est godina ubogo lutam kao mukarac po svijetu, poto me lano i zloinaki okleveta ovaj izdajica Ambruogiuolo, a ovaj okrutni i opaki mu predade sluzi da me ubije i vucima da me poderu. I rastrgnuvi haljine sprijeda i pokazavi grudi uvjeri sultana i sve ostale da je ena te se okrenu Ambruogiuolu i srdito ga upita kada je on to s njom spavao kako se hvastao; prepoznavi je, on posramljen gotovo zanijemi i nita ne ree. Sultan, koji nju dotle sveudilj smatrae mukarcem, gledajui i sluajui sve to toliko se zaudi da vie puta pomisli kako je to to gleda i slua prije san nego zbilja. Ali ipak, kad od uenja k sebi doe i spozna da je sve istina najljepim rijeima pohvali ivljenje, i postojanost, i ponaanje, i krepost gospe Zinevre, koju dotada zvahu Sicuranom. I naredivi da se donese raskona enska odjea i dovedu ene da joj budu drubenice, na njezinu molbu oprosti Bernabou zasluenu smrt. A on joj se, kada je prepozna, baci pred noge plaui i molei oprote-nje, i ona mu ga milostivo dade, premda ga ne bijae dostojan, te ga podie na noge i njeno ga kao svoga mua zagrli. Sultan zatim zapovjedi da toga asa na kakvoj uzvisini u gradu na suncu priveu Ambruogiuola za kolac i namazu medom i da ga odatle ne diu dok sam ne klone: i tako bjee uinjeno. Poslije toga zapovjedi da se sav Ambruogiuolov imetak preda gospi, a bijae prilian i cijenio se preko deset tisua dublona;15 i jo dade prirediti sjajnu gozbu i tu poasti Bernaboa, kao mua gospe Zinevre, i gospu Zinevru kao najvr-liju enu, te je obdari, to u nakitu to u zlatnom i srebrnom posudu, to pak u novcu, vrijednou od vie nego novih deset tisua dublona. I poto gozba zavri, naredi da im se opremi galija i dopusti im da se mogu kad ushtjednu vratiti u Genovu; onamo se oni vratie vrlo bogati i radosni, a svi ih doekae s najveim poastima, osobito gospu Zinevru za koju su svi vjerovali da je mrtva; i uvijek su je, dok je iva bila, astili i potovali zbog vrlina. Ambruogiuola onoga istoga dana kad ga privezae za kolac i namazae medom u velikim mukama muhe, i ose, i obadi, kojima ona zemlja obilovae, ne samo to usmrtie nego ga do kosti poderae; njegove izbijeljene kosti dugo su jo tamo nepokupljene visjele i bile svima tko ih je vidio svjedoanstvo njegove opaine,.J tako pnaj to po^drugirrj

D ekam eron

D ru g i d an - D eseta n o v ela

D eseta novela
Paganino iz Monaca ugrabi enu gosparu Ricciardu di Chinzica; ovaj sazna gdje se ona nalazi pa ode tamo, sprijatelji se s Paganinom i zaite je natrag, a on joj to dopusti ako eli; ali ona se ne eli s njim vratiti i, kada gospar Ricciardo umre, postane Paganinova ena.'
Cijela je estita druba mnogo pohvalila ljepotu kraljiine novele, a osobito Dioneo kojemu je jedinomu jo preostalo toga dana pripovijedati. On nakon mnogih hvala prethodnoj noveli ree: Lijepe gospe, jedan ulomak kraljiine novele ponukao me da izmijenim svoj prvotni naum da kazujem jednu koja mi bijae pri dui, i prisili me da kazujem drugu novelu: a to je Bernaboova2 glupost, premda je on jo dobro proao, i svih onih koji vjeruju u ono to i on pokazivae da vjeruje; to jest, dok oni lutaju irom bijeloga svijeta te se sad s ovom sad s onom zabavljaju, zamiljaju da im ene ostavljene kod kue prekrienih ruku sjede, kao da mi, koji se meu njima raamo, i rastemo, i ivimo, ne znamo za im one ude. Svojom u vam novelom istodobno pokazati koliko su ti ljudi glupi i koliko su jo gluplji oni koji se po prirodi smatraju jaima i misle da e bajoslovnim priama postii ono to inae ne mogu pa se trude da drugoga sebi prilagode, premda se narav svih tomu opire. ivio dakle u Pii3 neki sudac, obdaren vie umom nego tjelesnom snagom, kojemu bijae ime gospar Ricciardo di Chinzica;4 pa mislei moda da e enu zadovoljiti istim sposobnostima kojima napredovae u znanju, i kako jo bijae jako bogat uporno nastojae dobiti kao enu i lijepu i mladu gospu, gdje bi i jedno i drugo, da je sebe umio svjetovati kako je svjetovao druge, morao izbjegavati. I to mu se ispuni, jer mu gospar Lotto Gualandi 5 dade kao^enu svoju ker koja se.

Pii, premda ih tamo malo ima koje ne slie ljuskavim gutericama. 6 Sudac je s velikim slavljem dovede u svoju kuu, i priredivi sjajan i velianstven pir, prve noi sluajno uspjede jedanput obaviti branu dunost, a umalo gc i taj jedini put ne izdade snaga; pa mu je sutradan izjutra, jer bijae suh, i mrav, i kratka daha, valjalo proekom, i kolaima, i drugim sredstvima povratiti duu. Sada ovaj gospar sudac, bolje procijenivi svoje snage nego to je to prije inio, poe nju uiti nekom kalendaru za djecu koja tek ue itati a koji moda bijae nainjen u Raveni.7 Jer se, kako joj on pokazivae, nije svakoga dana samo jedan svetac slavio nego vie njih, pa joj dokazivae da se mu i ena moraju zbog raznih razloga njima u slavu uzdravati od takvih sljubljivanja; k tomu jo dodavae posne dane, i kvatre,8 i apostolske vigilije, i tisuu drugih svetaca, i petke, i subote, i Gospodnji dan nedjelju, i cijelu korizmu,9 i mjeseeve mijene, i jo stotinu drugih iznimnih dana, sudei moda da sa enom u postelji valja produljivati blagdane, kao to je katkada radio odlaui parnice. I toga se obiaja, na veliku alost svoje ene koju je jedva jedanput na mjesec red zapadao, dugo drae, uvijek je dobro uvajui da je tko drugi ne bi pouio raspoznavati radne dane kao to je on bijae pouio blagdane. Dogodi se da gospar Ricciardo zbog velike vruine poelje otputovati na svoje veoma lijepo imanje blizu Monte Nera10 i tamo ostati nekoliko dana i uivati na zraku, te sa sobom povede svoju ljepoticu enu. I boravei tamo jednoga je dana za razonodu odvede na ribanje, pa se ukrcae na dva amca, on s ribarima na jedan, a ona s ostalim gospama na drugi, da gledaju; i uivajui u tomu neopazice odveslae nekoliko milja prema puini. I dok su oni tako zaneseni promatrali ribolov, iznenada im se priblii galija Paganina da Mare,11 u ono vrijeme glasovitoga gusara, koji se opazivi amce usmjeri na njih; oni ne mogahu tako brzo pobjei, te Paganino dostie onaj u kojemu bijahu ene; i ugledavi meu njima lijepu gospu, ne marei za ostalo odvue je na svoju galiju i otplovi, na oi gospara Ricciarda koji se ve bio dohvatio kopna. S koliko jada to gledae gospar sudac, koji bijae tako ljubomoran da strahovae i od samoga zraka, ne treba ni pitati. Utaman se alio i po Pii i drugdje na gusarsku opakost, ne znajui tko mu enu ugrabi ni kamo je odvede. A Paganino se videi je onako lijepu obradova i, kako nije imao ene, s misli da nju zauvijek zadri pa je poe tjeiti umiljatim rijeima jer J i z g u b i o k a l e n d a r 1 ?

Dekameron

Drugi dan - Deseta novela

mu se inilo da su za vidjela slabo koristile rijei; pa je tako i utjei, te prije nego stigoe do Monaca,13 zaboravi ona i suca i njegove zakone i poe s Paganinom ivjeti veselije nego itko na svijetu; a kada je on dovede u Monaco, povrh utjehe koju joj pruae danju i nou potovae je kao svoju enu. Nakon nekoga vremena doe do uiju gospara Ricciarda gdje mu se nalazi ena, pa ponesen enjom, mislei da to nitko nee znati tako cjelovito obaviti kao on, odlui sam po nju poi, spreman platiti za otkup koliko god Paganino zaite; i otisnuvi se na more otplovi u Monaco i tamo vidje nju i ona njega, te ona iste veeri to ree Paganinu i priopi mu njegovu nakanu. Iduega jutra gospar Ricciardo, vidjevi Paganina, prie mu i ubrzo se s njim zblii i naveliko sprijatelji, a Paganino se pretvarae da ne zna tko je i ekae da vidi to smjera; i kada se gosparu Ricciardu uini da je pravo vrijeme, kako je bolje znao i umio najljubaznije mu otkri razlog svoga dolaska, molei ga da zaite to god hoe samo neka mu vrati enu. Paganino mu vesela lica odvrati: Gosparu, dobro mi doli, a odgovo-rivi vam ukratko velim ovako: istina je da je u mom domu mladica, ali ja ne znam je li ona vaa ena ili koga drugoga, jer vas uope ne poznajem, a nju tek ovo kratko vrijeme otkad kod mene boravi. Ako ste njezin mu kao to velite, odvest u vas k njoj jer mi se inite uljudan plemi, i siguran sam da e vas ona prepoznati. Ako ona rekne da je tako kako velite i htjedne otii s vama, jer ste tako ljubazni dat ete mi za njezinu otkupninu to sami budete htjeli; ako ne bude tako, bilo bi podlo oduzeti mi je, jer sam mlad i mogu kao i svaki drugi imati enu, a osobito nju koja je najljupkiji stvor to sam ga ikada vidio. Tada ree gospar Ricciardo: Zacijelo je ona moja ena, pa ako me k , njoj odvede, sam e vidjeti: odmah e mi pasti oko vrata; stoga i ne zahtijevam da bude drugaije nego onako kako si ti sam predloio. Pa onda, ree Paganino, hajdemo. Otiavi dakle Paganinovoj kui i doavi u neku dvoranu, Paganino je dade pozvati, a ona izae iz neke odaje lijepo odjevena i ureena te doe tamo gdje bijae gospar Ricciardo s Paganinom i pozdravi gospara Ricciarda onako kako bi pozdravila bilo kojega stranca koji bi s Paganinom u kuu doao. Videi to sudac, koji je oekivao da e mu se ona jako obradovati, veoma se iznenadi i poe sam u sebi govoriti: Moda su me tuga i duga bol to me more otkad je izgubih toliko izmijenile da me ne prepoznaje. Stoga ree: eno, skupo me stajalo to sam te poveo na ribanje, jer ^j

a ti me kanda ne poznaje kada me tako osorno pozdravlja. Ne vidi li da sam ja tvoj gospar Ricciardo, koji je doao platiti to god zaite ovaj gospar u ijoj smo kui, da bi te dobio i odavde odveo; a on mi te milostivo vraa za koliko ja hou. Gospa se okrenu k njemu i uz lagan smijeak ree: Meni to kaete, gosparu? Pazite da me niste zamijenili s kojom drugom, jer koliko znam ja se ne sjeam da sam vas ikada vidjela. Gospar Ricciardo ree: Pazi to govori; pogledaj me dobro: ako se eli sjetiti, vidjet e da sam ja tvoj Ricciardo di Chinzica. Gospa ree: Gosparu, oprostit ete mi; meni se moda ne pristoji da vas tako dugo promatram kako vi zamiljate, ali sam vas ipak toliko promatrala da sam uvjerena da vas nikada prije nisam vidjela. Gospar Ricciardo pomisli da ona to ini u strahu od Paganina, pa ne eli u njegovoj nazonosti priznati da ga poznaje; stoga malo kasnije zamoli Paganina neka mu dopusti da s njom nasamu u sobi razgovara. Paganino ree da pristaje, uz uvjet da je ne poljubi protiv njezine volje, a gospi naredi da s njim u drugu sobu ode i da saslua to joj eli kazati pa da mu odgovori kako joj se svidi. Odae dakle gospa i gospar Ricciardo sami u sobu, pa tek to sjedoe gospar Ricciardo poe govoriti: Oh, srce moje, duo moja slatka, jedino ufanje moje, zar jo ne prepoznaje svoga Ricciarda koji te ljubi vie nego sebe sama? Je li to mogue? Jesam li se tako izmijenio? Daj, oko moje lijepo, pogledaj me malo. Gospa prasne u smijeh i ne dopustivi mu da dalje govori ree: Dobro znate da nisam tako zaboravna te ne bih znala da ste gospar Ricciardo di Chinzica, moj mu; ali vi ste, dok sam s vama bila, pokazali da vrlo slabo poznajete mene, jer da ste mudri bili ili da jeste kao to hoete da se o vama misli, morali ste biti toliko razboriti i vidjeti da sam mlada, i svjea, i ila, i prema tomu znati da mladim gospama osim odjee i hrane, premda one to od srama ne govore, jo neto treba; a kako ste to obavljali, znate i sami. Pa ako vam vai zakoni bijahu miliji nego ena, niste je smjeli ni uzimati; premda se meni nikad i nije inilo da ste sudac, nego ste mi se prije inili objavljivaem blagdana i svetaca, tako ste ih dobro znali, i postova i vigilija. I velim vam da ste toliko svetaca dali svetkovati teacima koji obrauju vaa imanja koliko ste ih davali svetkovati onomu koji je morao moju malu njivicu obraivani, nikada ne biste ponjeli ni zrna ita. Bog je htio, smilovavi se mojoj mladosti, da se namjerim na ovoga s kojim ivim u voj odaji gdje se ne zna stoje blagdan, mislim na tolike blagdane koje

D ekam eron

D ru g i d an - D eseta n o v ela

ovoga praga nisu prestupili ni subota, ni petak, ni vigilija, ni kvatri, ni korizma koja je tako duga, tovie tu se radi i danju i nou i grebena se vuna; a dobro znam otkad je jutros zazvonilo jutrenje koliko smo posla obavili. I stoga sam odluila s njim ostati i raditi dok sam mlada, a svece, i oproste, i postove ostaviti da ih potujem kad budem stara; vi pak poite i bilo vam sretno, to prije to bolje, pa bez mene svetkujte svetkovine koliko vam drago. Neizdriva bol obuze gospara Ricciarda kad u te rijei, i poto vidje da ona zamuknu ree: Ah, duo moja slatka, to to govori? Zar si zaboravila ast svojih roditelja i svoju? Zar e radije ostati ovdje kao njegova bludnica i u smrtnom grijehu stupati nego u Pii biti moja ena? On e te kada mu dojadi sramotno odbaciti i potjerati, a meni e sve draga biti i vazda e, sve kada ja to i ne bih htio, biti u mojoj kui gospodarica. Hoe li zbog te svoje razuzdane i neasne poude zapustiti svoju ast i mene koji te ljubim vema od ivota svoga? Ah, jedino ufanje moje, ne govori vie tako, nego poi sa mnom; a ja u se odsad, kada znam tvoje elje, valjano potruditi; pa zato se slatka duo moja, predomisli i poi sa mnom, jer nikakva dobra nisam vidio otkad mi tebe ugrabie. Na to mu gospa odgovori: Do moje asti mislim da nikomu, sad kada je ve kasno, ne treba biti stalo vie nego meni; bar da bjee mojim roditeljima kad me dadoe vama] Pa kada onda njima ne bijae stalo do moje, ni meni nee sada biti do njihove; a ako sada u grijehu stupam, u njemu u stupati sve dok glavat tuak mogne stupati;14 i neka vama do toga ne bude vema stalo nego meni. Velim vam i to da mi se ovdje ini da sam Paganinova ena, a u Pii mi se inilo da sam vaa prilenica pomislivi kako su se izmeu vas i mene sastajali planeti tek za mjeseevih mijena i u geometrijskim omjerima, dok me ovdje Paganino dri po svu no u zagrljaju, i stie me, i grize me, a kako me sreuje, neka vam Bog umjesto mene kae. Pa jo velite da ete se potruditi, a kako? Trei put Bog pomae, ako stigne da se digne. Vidim da ste se ojunaili otkad vas nisam vidjela! Idite i potrudite se da poivite, jer mi se ini da vam je dua na jeziku, tako mi suiavo i kukavno izgledate. I jo vam velim: kada me ovaj ostavi, premda mi se ne ini da je na to pripravan ako mene bude volja ostati, nikad se ne mislim vratiti vama, od koga, da vas svega iscijede, ne bi izaao ni naprstak soka, jer sam na svoju veliku tetu i gubitak tamo jednom ve bila; stoga bih na drugom mjestu potraila svoj probitak. I ponavljam vam da ovdje nema ni svetaca ni vigilija, i zato u ovdje ostati,

hoete silovati. Gospar Ricciardo, videi da se loe proveo i tek tada spoznavi svoju ludost to onemoao htjede uzeti mladu enu, tuan i alostan izae iz odaje i potroi s Paganinom mnogo rijei koje odoe u vjetar. I naposljetku, nita ne obavivi, ostavi enu i vrati se u Piu, a od boli zapade u toliko bezumlje da je hodajui po Pii svakomu tko bi ga pozdravio ili to pitao samo odgovarao: Pogana rupa blagdana ne trpi; i nedugo zatim umrije. Douvi to Paganino i znajui kako ga gospa ljubi, uze je kao zakonitu enu, pa su ne obzirui se na svece i postove i ne tujui korizme, dok su ih noge nosile marljivo radili i zabavljali se. I sve mi se ini, drage moje gospe, da je gospar Bernabo, prepirui se s Ambruogiuolom,15 jahao jarca na nizbrdici.16 Ova novela izazva toliko smijeha u cijeloj druini, da ne bjee nikoga koga eljusti ne zaboljee, a sve se gospe podjednako sloie u tomu da Dioneo ima pravo i da Bernabo bjee glup. Ali poto je novela bila dokonana i smijeh zamro, videi kraljica da je ve kasna ura i da su ve svi pripovijedali, te da je doao konac njezinu vladanju, prema utvrenom redu skide vijenac s glave i postavi ga Neifili na elo velei radosno: - A sada, draga drugo, vladaj ti nad ovim malim narodom; - i ponovno sjede. Neifile se malo zarumenje zbog iskazane joj asti i lice joj zablista kao svjea travanjska ili svibanjska rua u osvit dana, a zanosne oi njezine zaiskrie kao zvijezda Danica1 i zatim nikom ponikoe. Ali poto utihnu iskreni amor ostalih kojim su kraljici radosno izraavali svoje odobravanje, malo se odmorie, a ona se ohrabri te sjednuvi malo navie nego to je obiavala ree: - Budui da sam vaa kraljica hou vam, ne udaljujui se od naina kojega su se drale moje prethodnice2 kojih ste zapovijedi sluali i odobravali, iznijeti svoje mnijenje u nekoliko rijei, pa ako se s njim sloite, njega emo se drati. Kao to znate, sutra je petak, a sljedeega dana subota koji su mnogim ljudima dosadni zbog jela u te dane uobiajenih;3 ne spominjui da je petak, uzevi u obzir da je u taj dan trpio muku Onaj koji je umro za nas, dostojan tovanja,4 sudim da bi asno i pravedno bilo da taj dan na slavu Boju posvetimo vie molitvama nego novelama. U subotu pak gospe obino peru kosu da bi s nje isprale prainu i neist koja se od rada nakupi u toku cijeloga tjedna; takoer obiavaju postiti u ast Djevice, majke Sina Bojega, i odmarati se potom5 od svih poslova da bi potovale skoru nedjelju; stoga, kako se ne moemo potpuno drati

D ekam eron

D ru g i d an D eseta n o v ela

toga dana odreknemo novela. Zatim, poto e dotle proi etvrti dan6 naega boravka ovdje, smatram da je prikladno, ako elimo izbjei da ljudi za nama dolaze, promijeniti boravite i otii drugamo; i ve sam smislila kamo i sve sam priredila. A kada se u nedjelju nakon poinka tu sastanemo, budui da smo se danas kazujui novele slobodnije mogli prepustiti pripovijedanju promislila sam, i zato to ete imati vie vremena za razmiljanje, i zbog toga to e biti ljepe ako se malo ogranii sloboda izbora i pripovijeda o jednoj medu raznolikim zgodama sudbine, da bude ovako: kazivat e se o onima koji domiljatou neto jako eljeno zadobie ili neto izgubljeno povratie. Neka svatko o tom razmisli da ispripovjedi neto to drubi moe biti korisno ili bar zabavno, osim Dionea koji ima trajnu povlasticu. 7 Svi pohvalie kraljiine rijei i zamisao i sloie se da tako bude. Zatim kraljica dade dozvati svoga starostu, te mu potanko razloi gdje treba prostrijeti stolove za veeru i to sve mora zatim obaviti za cijelo vrijeme njezina vladanja; i uinivi to ustade s drubom i dopusti da se zabavljaju kako je komu drago. Uputie se dakle gospe i mladii prema nekom vrtiu i tamo, poto se malo razonodie, kad doe vrijeme veeri veselo i u slast veerae pa, ustavi od veere, po kraljiinoj elji Emilija povede kolo8 a Pampinea zapjeva sljedeu pjesmicu uz koju su joj druge pripjevale:9 Kojoj se eni kao meni poje, kad sve su elje ispunjene moje? Amore, doi, uzroe sve nade moje i svakog dobra i veselja; zapjevaj sa mnom strasno, al smetni gorke uzdahe i jade, s njih mi je sad jo slada tvoja elja; pjevaj o plamu jasnom gdje gore ivim radosno i krasno, tujui tebe ko boanstvo svoje. Amore, ti mi izvede pred oi, kad prvog dana plam me svede k tebi, jednog mladia dina to po ljepoti, aru i vrsnoi nikada premca naao mu ne bi,

sad o njem pjevat veselo sam vina, gore od vatre, gospodaru, tvoje. Al ja se ovdje najvie veselim to mu se milim, ko to mi se mili: Amore, hvalu beri; na ovom svijetu imam sve to elim, da bismo jo na drugom skupa bili ja vrsta sam u vjeri to za nj je gojim: kraljevske e dveri Bog to sve vidi irit za nas dvoje.10 Poslije ove pjesme pjevali su i druge i plesali nekoliko plesova i svirali razliite napjeve; ali kada se kraljici uini da je vrijeme poinku, uzee buktinje i svatko se povue u svoju odaju. I posvetivi dva sljedea dana onomu to kraljica bjee predloila, eljno oekivahu nedjelju.

D ek am eron

Trei dan - Uvod

SVRAVA DRUGI DAN DEKAMERONA I POINJE TREI U KOJEMU SE POD NEIFILINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONIMA KOJI DOMILJATOU NETO JAKO EUENO ZADOBIE ILI NETO IZGUBUENO POVRATIE
Sunce se ve pomaljalo i prelijevalo naranastom bojom rumenilo zore,1 kad u nedjelju kraljica ustade i probudi svu svoju drubu; i budui da starosta ve mnogo prije bjee otpremio potrebne stvari u mjesto kamo bijahu odluili poi i eljad poslao da se uredi sve to treba, videi da je i kraljica spremna za put brzo dade natovariti sve ostalo te s cijelom prtljagom i preostalim slugama, ba kao da se tabor odatle dizao, poe za gospama i gospodom. Kraljica dakle krenu laganim korakom u drutvu i u pratnji svojih gospa i trojice mladia, uz pjev dvadesetak slavuja i drugih priica, po negaenoj stazi obrasloj travom zelenom i cvijeem to se poinjalo otvarati pod suncem koje je izlazilo, i zaputi se prema zapadu, i u brbljanju, i ali, i smijehu, preavi jedva dvije tisue koraka, dobrano prije pola tree ure2 dovede ih do krasna i raskona dvorca3; smjetena na breuljku nad ravnicom. Uavi u nj i obiavi ga svega i naavi da ima velike dvorane i iste i ureene sobe potpuno namjetene svim to u jednu sobu spada, nadasve pohvalie njegova gospodara smatrajui ga velianstvenim. Zatim sioe i jo mu vie uznesoe gospodara videi prostrano i lijepo dvorite, i nadsvoen podrum pun izvrsnih vina,4 i hlaanu vodu koja tamo obilno izvirae. I kada, kao da su eljni odmora, sjedoe na prostran trijem koji je cijelo dvorite nadvisivao, sav ukraen cvijeem i zelenilom to ga to doba godine pruae pristupi im paljivi starosta i biranim ih slatkiima i ponajboljim vinom podvori i okrijepi. Poslije toga, naredivi da im sluge otvore perivoj koji se sterao uz dvorac i bio obzidan visokim zidom, uoe u nj, a poto im se ve na ulazu uini da je pun udesne ljepote, poee pozornije razgledati njegove dijelove. Okolo vrata i uzdu i poprijeko vodile su iroke staze, sve ravne kao

obilan plod i sva u cvatu prosipala vrtom tako jak miris, koji se smijeao s vonjem ostaloga raslinja, te se njima inilo da se nalaze meu najmiomi-risnijim istonim biljem. Staze bijahu obrubljene bujnim grmljem bijelih i crvenih rua i jasmina, pa se moglo ne samo jutrom nego i kad je sunce visoko, ne bojei se njegovih zraka, etati u njihovoj mirisnoj i ugodnoj sjeni. Koliko je bilo i kakvo i kako rasporeeno raslinje po vrtu, predugo bi bilo kazivati; ali nema poznatije biljke stabla kojima nae podneblje pogoduje a da ih ne bijae tu u izobilju. Usred perivoja, jo vrednija hvale nego ostalo, prostirala se livada obrasla niskom i tako zelenom travom te se inila crna, proarana mnotvom raznovrsna cvijea, okruena svjeim zelenilom naranaa i limuna sa zrelim i jo trpkim plodovima i cvijeem, to nije samo godilo oima nego i njuhu.5 Nasred te livade bijae prebi-jela mramorna fontana, divno isklesana: iz jednoga kipa na stupu, posred fontane, ikljao je visoko u nebo obilan vodoskok, ne znam da li iz prirodnoga ili umjernoga izvora, a voda je zvonkim umom padala u bistru fontanu takvom snagom da je mogla okretati mlinsko kolo. Suvina je voda skrivenim odvodom istjecala ispod tratine i uskim umjetno prokopanim jarcima, okruujui livadu izlazila na povrinu i slinim jarcima tekla gotovo po cijelom vrtu, te se na koncu, na izlazu iz toga lijepoga perivoja, slijevala u potok i bistra vijugala prema podnoju breuljka, gdje je s velikom snagom na veliku korist vlasniku okretala dva mlina. Krasan raspored perivoja, i raslinje, i fontana s potoiima to su iz nje tekli toliko se svidjee gospama i trima mladiima, te svi poee tvrditi da vrt ne moe biti ljepi nego to jest, da se njegovoj ljepotLnita ne moe dodati, i kada bi se mogao stvoriti raj na zemlji da bi bio ba takav. Dok su tako radosni po vrtu etali i od granica razliitih stabala pleli prekrasne vijence sluajui kako se dvadesetak razliitih vrsta ptica pje-vica natjeu u pjevanju, odjednom ugledae jo jednu ljepotu koju prije toga zabavljeni ne primijetie, jer vidjee gdje po perivoju vrluda valjda stotinu vrsta lijepih ivotinja. Sada su jedni druge upozoravali na kunie koji se pojavie s jedne strane, dok s druge strane dobjeae zeevi, tamo opet poivahu srne i srndai, ondje pak napasahu se mladi jeleni, a osim njih jo mnogo drugih pitomih ivotinja skakutahu i igrahu se, i to ih jo veina razveseli.6 Poto su dugo razgledali vrt i njegove krasote naredie da se oko studenca prostru stolovi te tu prvo zapjevae est pjesmica,7 zatim malo zaplesae, a kada kraljica zapovijedi, pooe jesti; i poto ih sluge divno i uredno podvorie biranim i finih jelima i piima, ustadoe jo veseliji i ponovno J>eJabavie oievaniem. i sviraniem. i nlesaniem. sve dok se kraliici ne

D ek am ero n

neki od njih odoe, a drugi zaneseni ljepotom vrta ne htjedoe otii nego ostae, te se netko zabavljae itanjem romana8 a netko igranjem aha ili dame. Ali poto po devetoj uri9 ustadoe i umie lice svjeom vodom, po kraljiinoj elji odoe na livadu, gdje po uobiajenom redu posjedae oko studenca i poekae da ponu pripovijedati o predmetu to ga kraljica bjee predloila. I prvi komu kraljica dade taj zadatak bijae Filostrato koji poe ovako.

T rei d an - P rv a n o v ela

P rva novela
Masetto iz Lamporecchija hinei da je nijem postane vrtlar u enskom samostanu, gdje se sve redovnice natjeu da s njim spavaju.'
Prekrasne gospe, mnogi su mukarci i ene tako glupi te doista vjeruju da djevojka kada na glavu metne bijeli prijevjes i odjene crno ruho2 nije vie ensko i da ne uti vie nikakvih enskih pouda, kao da se u kamen prometnula kad je postala redovnica; pa ako to tomu protivno uju tako se uzbune kao da je nekakav velik i straan zloin protiv prirode uinjen, ne mislei i ne elei uzeti u obzir da se ni sami ne mogu zasititi iako su potpuno slobodni initi to hoe, i zaboravljajui kolika je mo dokolice i samoe. A ima mnogo i takvih koji vjeruju da motika, i lopata, i gruba hrana, i neudobnosti teacima potpuno oduzimaju svaku pohotnu elju i da im ogrubljuju duh i misli. Koliko se svi koji tako misle varaju dokazat u vam, poto mi je kraljica zapovjedila da kazujem, kratkom novelom ne udaljujui se od predmeta to ga je ona predloila. U ovom naem kraju3 bijae neko a jo je i danas enski samostan glasovit po svetosti (neu ga imenovati da mu ni djelomice ne naudim dobru glasu) u kojemu, nije tomu davno, bijae svega osam redovnica s glavaricom, a sve mlade, i neki dobroduni stari kao vrtlar u njihovu prekrasnom vrtu; i on nezadovoljan svojom plaom napravi obraun s nadstojnikom samostanskih dobara i vrati se u Lamporecchio 4 odakle je bio rodom. Meu onima koji ga radosno doekae bio je i krupan i snaan momak, pa kao seljak i naoit, koji se zvao Masetto; on upita vrtlara gdje je tako dugo boravio. A dobriina, koji se zvao Nuto, kaza mu; tada ga Masetto upita kakvu je slubu u samostanu obavljao. ...Nuto mu odgovori: Obraivao sam njihcre. vejik i Miep vrt, a ovda-

D ek a m e ro n

obavljao; ali su me te ene tako slabo plaale da mi nije dostajalo ni za obuu. Osim toga sve su one mlade i kao da vraga u sebi imaju, nikada im nita pravo nije, i ne moe im ugoditi! Eto, dok sam katkada obraivao vrt, jedna bi mi govorila: Posadi ovo ovdje, a druga Posadi ono ondje, a trea bi mi uzela motiku iz ruke i rekla: Ovo ne valja ovako, i toliko su me gnjavile da bih ostavljao posao i odlazio iz vrta; pa tako, to zbog ovoga to zbog onoga, dosadilo mi i vratio sam se kui. Nego, kad sam odlazio njihov me nadstojnik zamoli da mu po-aljem kakva ovjeka pogodna za taj posao, i ja mu to obeah; ali Bog neka mi pomogne, niti u ja koga traiti niti u mu koga poslati. Poto Masetto u Nutove rijei tako jako zaelje u dui da bude s tim redovnicama te se sav izjedao shvativi po Nutovim rijeima da bi tamo lako postigao ono to je elio; i sjetivi se da ne bi uspio ako Nutu ita o tomu kae ree mu: Ba si dobro uinio to si doao! Na to ovjek spadne ivei sa enama? Bolje bi mu bilo s vrazima; one ni same nikada ne znaju to hoe. Ali poslije ovoga razgovora poe Masetto premiljati kako bi doao do redovnica, pa znajui da se dobro razumije u poslove to mu ih Nuto spomenu bijae uvjeren da bi ga primile, samo se straio da ga nee uzeti jer je mlad i pristao momak. Prebirui tako razne misli naposljetku smisli ovo: Samostan je daleko odavde i nitko me ondje ne poznaje; ako se budem znao pretvarati da sam nijem, zasigurno e me primiti. I ostavi pritom naumu zametnu se sjekirom preko ramena i ne rekavi nikomu kamo ide krenu kao neki siromah k samostanu; stigavi tamo ue unutra i sluajno nae u dvoritu nadstojnika te mu znacima kao to rade njemaci pokaza da mu Boga radi dade to da jede, a da e mu on, ako je potrebno, iscijepati drva. Nadstojnik mu rado dade da jede, a zatim stavi preda nj neke cjepanice to ih Nuto nije mogao iscijepati, i on ih, kako bijae veoma snaan, zaas sve iscijepa. Tada ga nadstojnik, koji je poslom morao poi u umu, povede sa sobom i tamo mu naredi da nasijee drva; onda, dovevi magare preda nj, znacima mu dade razumjeti da ih kui otjera. On sve to dobro uini, pa ga nadstojnik nekoliko dana zadra da svri neke poslove koje je valjalo obaviti; i tako ga jednoga dana opazi glavarica i upita nadstojnika tko je on. Nadstojnik joj odgovori: asna majko, ovo je neki gluhonijemi jadnik to je ovih dana doao da prosi, pa sam mu se smilovao i dao mu neke poslove da ih uradi. Kad bi se znao brinuti o vrtu i htio .ostati, sudim

T re i d an - P rv a n o v ela

an i svaki e posao obaviti; osim toga ne biste se morali bojati da e se aliti s ovim vaim mladicama. Glavarica mu ree: Bog ti pomogao, pravo zbori! Saznaj zna li raditi i nastoj ga zadrati; daj mu kakve cipele i kakav stari ogrta, polaskaj mu malo, ugodi mu, dobro ga nahrani. Nadstojnik ree da e tako uiniti. Masetto ne bijae daleko, nego pravei se da mete dvorite u sve te rijei i veselo u sebi ree: Ako me uzmete, tako u vam vrt obraditi kako ga nitko dosada nije obradio.5 Poto se dakle nadstojnik uvjeri da on izvrsno zna raditi i kretnjama ga upita hoe li ostati i ovaj mu kretnjama odgovori da e uiniti sve to on eli, primivi ga naredi mu da radi u vrtu i pokaza mu to mu valja initi; zatim ode da obavi neke druge poslove za samostan a njega ostavi sama. Dok je Masetto dan za danom u vrtu radio, poee ga redovnice zadirkivati i rugati mu se, kao to esto biva da se ljudi rugaju njemacima, i govorahu mu najprostije rijei na svijetu mislei da ih on ne uje; a glavarica je sudei da on nema ni one stvari kao to nema jezika malo ili nimalo za to marila. Dogodi se tako te on jednoga dana umorivi se od velika posla lee da otpoine; uto se dvije mlade redovnice koje vrtom etahu pribliie mjestu gdje je on leao i hinio da spava i uzee ga promatrati; tada jedna, koja bijae objesnija, ree drugoj: Kad bih vjerovala da me nee odati povjerila bih ti neto o emu sam ee razmiljala, a to bi moglo i tebi moda koristiti. Druga odgovori: Reci slobodno, jer ja to pouzdano nikada nikomu neu rei. Tada ona obijesna prozbori: Ne znam jesi li ikada razmiljala u kakvoj nas stezi dre i kako nikada ovamo ne smije zaci ni jedan mukarac, osim nadstojnika koji je star i ovoga njemaka; a mnogo sam puta sluala od ena koje su nam u pohode dolazile da su sve slasti ovoga svijeta ala prema onoj to je mukarac moe eni pruiti. Pa mi se nekako usjekla u mozak misao kad ve s drugim ne mogu, da okuam s ovim njemakom ovdje je li to istina; a boljega od njega na svijetu i nema, jer sve kad bi i htio ne bi mogao ni znao to ispriati: vidi kakva je to blesava momina, prerastao je svoju pamet. Rado bih ula to ti o tomu misli. Jao! ree druga, to to govori? Zar ne zna da smo svoje djevian-stvo Bogu zavjetovale? Ah, ree prva, koliko rnu_ se toga svakoga dgiia zavjetuje, a nita

D ek am ero n

nae neka druga ili neke druge koje e ga sauvati. Ree joj njezina druga: Ali ako se dogodi te zatrudnimo, to e onda biti? Tada ona prva ree: Ti misli na zlo prije nego to te je snalo: kada zlo doe, onda treba misliti, a bit e stotinu naina da se to rijei i da se nikada nita ne sazna, samo ako same ne kaemo. Na te rijei obuze ovu jo vea elja nego onu prvu da iskua kakva je ivotinja mukarac, pa ree: Dobro, a kako emo to uraditi? Prva joj odgovori: Kako vidi deveta je ura: 7 mislim da sve sestre osim nas spavaju; pogledajmo ima li koga u vrtu, pa ako nikoga nema, to nam je drugo raditi nego uzeti ga za ruku i odvesti u kolibicu gdje se on od kie sklanja, pa e jedna biti s njim unutra, a druga neka uva strau. On je tako glup da e nam sve uiniti to god hoemo. Masetto je cijeli taj razgovor sluao i bio pripravan posluati pa je ekao samo da ga jedna od njih za ruku uzme. Poto pregledae dobro vrt i uvjerie se da ih nitko niotkuda ne moe vidjeti, priblii se ona koja bijae zapoela razgovor Masettu i probudi ga, a on odmah skoi na noge; ona ga laskavim znacima uze za ruku i, dole se on blesavo smijao, uvede ga u kolibicu gdje Masetto ne ekajui da ga odvie moli uini to je ona htjela. Ona, kao vjerna prijateljica, poto dobi to htjede prepusti mjesto drugoj, a Masetto pravei se i dalje glup uradi po njihovoj volji; stoga, prije nego to odatle odoe svaka htjede vie puta iskuati kakav je jaha taj njemak; a poslije su pripovijedajui esto o tomu govorile da je to zaista onakva slast kao to su ule, pa i vea te su u zgodno doba odlazile da se s njemakom zabavljaju. Jednoga se dana dogodi da ih je neka njihova drugarica s prozoria svoje elije opazila i pokazala dvjema drugima, pa se prvo dogovorie da ih tue glavarici, ali se zatim predomislie i s njima se sporazumjee da i one sudjeluju u diobi Masettove snage; a njima se malo pomalo u razliitim zgodama jo tri pridruie. 8 Naposljetku glavarica, koja jo nita od svega ne bijae opazila, eui jednoga dana sama vrtom, a bijae velika vruina, nae Masetta kako ne toliko od dnevnoga posla koliko od estoga nonog jahanja izmoren lei ispruen u hladu bajama i spava; pa kako mu vjetar bjee prednje skute od koulje za-dignuo, sav je bio otkriven.9 Kad ga je takvog gospa ugledala i uvjerila se da je sama, raspali se u njoj ista udnja kao i u njezinim mladim redovnicama; i probudivi Masetta odvede ga u svoju sobu gdje ga nekoliko dana zadra, te se sve redovnice rastuie to vrtlar ne dolazi da obrauje vrt, a ona kuae mnogo puta iste slasti s kojih je prije

T rei d an - P rv a n o v ela

Naposljetku ga otpremi iz svoje sobe u njegovu kolibu, ali ga je esto opet pozivala, i kako je od njega iziskivala mnogo ee i vie nego druge, jadni Masetto, ne mogavi tolikima ugoditi, spozna da e mu njemoa, ako tako nastavi, uvelike nauditi; i zato mu se jedne noi, dok bjee s glavaricom, razveza jezik i ovako prozbori: asna majko, sluao sam da je jedan kokot dovoljan za deset kokoi, ali da deset mukaraca slabo ili s tekom mukom moe zadovoljiti jednu enu,10 a meni ih valja devet sluiti; to ja ni za to na svijetu ne bih mogao vie izdrati. Dapae tako sam se zbog onoga to dosada uradih iscijedio da vie ne mogu ni malo ni mnogo; i stoga ili me u ime Boje pustite da odem ili naite tomu lijeka. Gospa se sva zaprepasti kada zau da je njemak progovorio pa mu ree: to je to? Pa mislila sam da si nijem. Gospo, ree Masetto, istina je da sam bio takav, ali ne od roenja nego mi neka bolest bjee zavezala jezik, i tek sam noas outio da mi se jezik razvezao, pa zahvaljujem Bogu od svega srca. Gospa na to povjerova i upita ga to to znai da mu ih je valjalo devet sluiti. Masetto joj sve ree; kada to u glavarica pomisli da nema u njezinu samostanu redovnice koja ne bi bila od nje pametnija; stoga kao razborita ena ne otpusti Masetta, nego odlui da se sa svojim redovnicama posavjetuje kako da sve mirno urede da Masetto ne bi iznio samostan na zao glas. I poto ba tih dana preminu njihov nadstojnik, priznavi prvo svaka to joj se prije toga dogodilo, sloie se da objave ljudima u okolici kako se po njihovim molitvama i zaslugama sveca zatitnika ovoga samostana Masettu, koji dugo bijae nijem, jezik razvezao, pa Masetta, na veliko njegovo veselje, uinie nadstojnikom i tako mu rasporedie posao da je mogao izdrati. U tom se poslu dogaalo da se i pokoji redovnii zaeo, ali vazda se sve tako lijepo uredilo da se nikada nita nije saznalo sve do glavariine smrti, kada se ve ostarjeli Masetto zaeli vratiti bogat svomu domu; i kada se to doznalo, ne bijae mu teko dobiti otputenje. Tako se dakle stari Masetto, kao otac i bogat ovjek, ne trudei se da goji djecu i na njih troi, jer je domiljato znao iskoristiti svoju mladost vrati onamo odakle bijae sa sjekirom na ramenu otiao, dokazujui kako je Krist milostiv prema onima koji mu iznad krune rogove nabijaju.

D ek am eron

D ruga novela
Neki konjuar spava sa enom kralja Agilufa, i Agiluf to primijeti ali uti; nae ga i zastrie ga; ovaj zastrie sve ostale i tako izbjegne pogibelji.1
Poto stie koncu Filostratova novela zbog koje su se kadikad gospe malko zarumenjele od srama a poneka se i nasmijala, kraljica zaelje da Pampinea nastavi pripovijedanje; ona nasmijana poinjui ree: Ima eljadi tako malo razumne, te silom hoe pokazati da znaju ili da razumiju ono to im ne treba znati. Stoga katkada nesmotreno kude skrivene pogreke drugih mislei da e tako svoju sramotu umanjiti, iako je tim beskrajno poveavaju; a da je to istina, ljupke gospe, naumila sam vam na protivan nain dokazati, pripovijedajui o lukavosti jednoga momka do kojega se moda manje dralo nego do Masetta i o razboritosti jednoga valjanoga kralja. Langobardski kralj Agilulf,2 kao i njegovi prethodnici, bijae izabrao Paviju, grad u Lombardiji, kao svoju prijestolnicu,3 te se oenio Teu-delingom,4 udovicom Aurarija koji takoer bijae langobardski kralj;5 a ona bijae prekrasna gospa, vrlo umna i estita, ali slabe sree u ljubavi.6 Za vladanja ovoga mudroga i vrloga kralja Agilulfa langobardska je zemlja ivjela u blagostanju i miru; tada se slui da se konjuar spomenute kraljice, ovjek vrlo niska podrijetla ali duhom mnogo vredniji nego to je priliilo njegovu prostu poloaju, a uz to lijep i stasit kao to bjee kralj, preko mjere zaljubi u kraljicu. I budui da mu njegov nizak rod nije prijeio da spozna kako mu ta ljubav nikako ne dolikuje, kao uman ovjek niti je komu o njoj kazivao niti se usudio da je njoj vatrenim pogledom otkrije. I premda ivljae bez truna nade da e ga ona ikada zavoljeti, ipak se u sebi diio to mu tako visoko osjeaji tee;7 pa kako je gorio sav od ljubavnoga plama8 trudio se vie od svih

T re i d an - D ru ga n o v ela

ga se zbivalo da je ona kad je morala izjahati radije jahala konja koji je bio povjeren njegovoj brizi nego bilo kojega drugoga, i kada se to dogaalo on je utio najveu milost i sveudilj bi joj stajao uz stremen, sav sretan to moe bar dotaknuti njezinu odjeu. Ali kao to esto moemo vidjeti da se zbiva, to je ufanje manje to je ljubav vea, pa se tako zbivalo i s jadnim konjuarom, i jako mu je teko bilo bez iskre nade skrivati svoju veliku enju; i mnogo je puta tako smrt poelio jer se nije mogao od te ljubavi otrgnuti. Premiljajui kako da sebi oduzme ivot odlui umrijeti tako da se sazna da je umro od ljubavi koju je utio prema kraljici; i htjede to uiniti tako da ipak iskua svoju sreu i da malo ili posve udovolji svojoj enji. A ne htjede opet kraljici rijeima iskazati svoje ljubavi niti joj je u pismima otkriti znajui da bi uzalud i govorio i pisao, nego htjede pokuati ne bi li mu domiljatou polo za rukom s kraljicom spavati; a jedina mu mogunost bijae nai puta i naina da u kraljiinu lonicu ue kao da je kralj, jer je znao da kralj svagda s njom ne spava. Pa da bi vidio kako i u kojoj odjei kralj k njoj dolazi, mnogo se puta nou skrivao u velikoj dvorani kraljeve palae koja je bila ba izmeu kraljeve i kraljiine lonice, i tako jedne noi vidje kralja kako iz svoje odaje izlazi zaogrnut prostranim platem i u jednoj ruci nosi malu upaljenu zublju a u drugoj palicu, i kako dolazi pred kraljiinu lonicu i utke dva-tri puta lupka palicom po vratima, i kako mu se vrata odmah otvaraju i netko mu iznutra uzima zublju iz ruku. Poto je vidio to i kako se kralj istim putem vraa, smisli da i on ura di tako; i nabavivi dakle plat slian onomu u kojemu vidje kralja i zublju i palicu, okupa se u toploj kupelji da vonj po gnoju moda ne zasmeta kraljici i da se ne dosjeti prijevari, i s tim se po obiaju skrije u velikoj dvorani. I poto se uvjeri da ve svi spavaju i da je doao as da udovolji svojoj enji ili da s tog uzvienoga razloga prigrli eljenu smrt, kremenom i kresivom to ih je sobom donio pripali trudi uee zublju, pa pokriven i zaogrnut platem prie vratima lonice i dvaput kucnu palicom. Sanjiva mu komorkinja otvori vrata, prihvati zublju i ugasi je, a on ne rekavi nita odgrnu zastor9 i odloivi plat ue u postelju gdje je kraljica spavala. Tada je eljno zagrli i hinei da je zlo voljan, jer je znao da kralj ne eli nita uti kad je zlovoljan, ne rekavi nita ni on ni ona, vie puta obljubi kraljicu. I kako mu god teko bija e otii, straei se da mu oklijevanje ne okrene radost u alost ustade i uzevi opet plat i lu, ne rekavi nita, ode i to je bre mogao vrati se u svoju postelju. __..__ _._ _..., ..,.._

D ek a m e ro n

se ona jako iznenadi; i poto kralj kraj nje u postelju lee i veselo je pozdravi, ona se obradovana osmjeli i ree: O gospodaru moj, kakva je to novost noas? Tek to ste otili od mene gdje ste se vema negoli vam je navada pozabavili, i ve se vraate? Pazite to radite! Kada kralj u te rijei odmah se dosjeti da je netko prevario kraljicu slinou s njegovim navikama i oblijem, ali kao uman ovjek, videi da to ni kraljica ni nitko drugi nije primijetio, odlui da ne otkrije prijevaru; a to mnoge budale ne bi bile uinile nego bi rekle: Ja nisam ovdje bio. Tko je ovdje bio? to ste radili? Tko je dolazio? Iz toga bi nastale takve neprilike da bi on bez njezine krivnje uvrijedio enu i dao joj prilike da i drugi put poeli ono to je jednom okusila; i razglasivi ono to mu preueno ne bi moglo sramote nanijeti, sam bi se ruglu izvrgnuo. Odgovori joj dakle kralj, smueniji u mislima nego u licu ili rijeima: Gospo, ne ini li vam se da bih ja mogao ovdje biti i opet se vratiti? Njemu gospa odgovori: Da, gospodaru moj; ali vas ipak molim da pazite na svoje zdravlje. Na to ree kralj: Rado u posluati va savjet i vratit u se ne dodi-javajui vam vie. I pun gnjeva i zlih misli u dui zbog onoga to vidje da mu se zbilo uze svoj plat i izae iz sobe namislivi da mirno otkrije tko je to uinio, pretpostavljajui da je to mogao biti samo netko iz dvora i da, tko god to bio, nije mogao iz njega izai. Uze dakle fenjeri s posve slabim svjetlom i ode u neku dugaku nastambu iznad konjskih staja to su pripadale dvoru, gdje je gotovo sva dvorska sluinad u mnogim posteljama spavala; i sudei da se onomu koji je uinio ono to je gospa rekla od poduega napora ni bilo ni srce nije jo moglo smiriti, poe tiho od jednoga kraja nastambe do drugoga svima redom opipavati grudi da vidi udara li u njima. Svi su ve bili tvrdo spavali, samo jo ne bjee zaspao onaj koji je s kraljicom bio; stoga se videi kralja kako dolazi i dosjetivi se to trai stade jako plaiti te mu strah jo vie pojaa udaranje izazvano prijanjim naporima i bi mu jasno kako e kralj narediti da ga smjesta pogube ako to opazi. Premda su mu se tako razliite misli rojile po glavi, ipak videi da kralj nema nikakva oruja odlui da se pretvara kako spava i da poeka i vidi to mu valja initi. Poto kralj opipa mnoge sluge i nikoga ne nae za koga bi mogao prosuditi da je pravi, stie do njega i osjetivi da mu srce snano bije ree u sebi: Ovaj je! Ali jer

T re i d an - D ru ga n o v ela

ne uini ve mu samo noicama koje sa sobom bjee donio postrie s jedne strane glave vlasi, koje su sluge u ono doba jako duge nosile,10 da bi ga po tom biljegu narednoga jutra prepoznao; i kada to uradi ode i vrati se u svoje odaje. Konjuar sve to razumjede i kao domiljat ovjek odmah se dosjeti zato ga je kralj tako obiljeio; stoga ni asa ne asei ustade i naavi par noica, kojih je na sreu nekoliko bilo u staji za timarenje konja, polako proe pokraj sviju koji su u toj nastambi spavali i svakomu jednako postrie nad uhom vlasi; i uradivi to tako da ga nitko nije uo vrati se na spavanje. Kada kralj ujutro ustade zapovjedi da sva sluinad preda nj stupi prije negoli se otvore vrata na palai; i tako bjee uinjeno. I svi stadoe preda nj otkrite glave, a on ih poe razgledati da bi prepoznao onoga kojega bjee zastrigao; i videi da je veina od njih jednako zastriena zaudi se i ree u sebi: Onaj kojega traim, koliko god je niska roda pokazao je da je visoka uma. Zatim, znajui da bez govorkanja nee pronai onoga koga trai i ne elei zbog male osvete veliku sramotu doivjeti naumi da ga samo jednom rijeju opomene i upozori da sve zna te se obrati svima velei: Tko je ono uinio neka toga vie ne ini; a sada poite s milim Bogom. Drugi bi bio naredio da ih rasteu, mue, presluavaju i ispituju; i tako bi bio otkrio ono to bi valjalo da se svatko trudi sakriti, jer kad bi to otkrio, makar se okrutno svetio ne bi smanjio nego bi poveao svoju sramotu i okaljao ast svoje ene. Oni koji su uli kraljeve rijei zau-die se i dugo se domiljahu to je kralj njima htio kazati, ali nitko se ne dosjeti osim onoga koga su se ticale. A on to, kao razborit ovjek, nikada ne otkri za ivota kraljeva niti ikada vie takvim inom svoj ivot stavi na kocku.11

Dekameron

T rea n o v ela
Nekom vrstom ispovijedi i hinei istu savjest gospa zaljubljena u mladia navede asna fratra da joj bez svoga znanja pomogne udovoljiti eljama.
Zautjela ve bjee Pampinea, a konjuarevu smjelosti domiljatost veina druine bijae pohvalila, i isto tako kraljevu razboritost, kad se kraljica obrati Filomeni i zapovjedi joj da nastavi; na to Filomena ljupko poe ovako govoriti: Naumila sam vam kazivati istinitu zgodu kako se lijepa gospa narugala asnu redovniku, a svakoga e svjetovnjaka to vema ova zgoda zabaviti to se ti neobrazovani i slabo odgojeni glupani razmeu znanjem i vjeruju da su vredniji od drugih, premda su zapravo mnogo manje vrijedni, jer su podli i nesposobni ak da kruh zarauju kao estiti ljudi, nego se kao svinje skupljaju tamo gdje je puno korito. Kazivat u vam je, ljubazne gospe, ne samo zato to je na meni red nego i zato da vas upozorim kako i mi, a ne samo mukarci, moemo kadgod domiljato nasamariti redovnike kojima u svojoj lakovjernosti i suvie vjerujemo. U naem gradu gdje vlada vie prijevara nego ljubav i vjernost, nema tomu mnogo godina ivjela je plemenita gospa lijepou ureena i skladnim vladanjem a mimo sve druge uzvienou duha i umnom istananou priroda je bjee obdarila; njezino ime i imena drugih osoba iz ove novele, premda ih znam, ne mislim odati jer jo ive oni koji bi se jako srdili na ovo, umjesto da sa smijehom preko svega prijeu. Znajui dakle ta gospa da je visoka roda, a udana za suknara zato jer je vrlo bogat, te ne mogavi to prealiti budui da je smatrala kako ni jedan mukarac niska stalea koliko god bogat bio nije dostojan plem-kinje; te znajui da je unato svemu bogatstvu sposoban samo na ra-

Trei dan - Trea novela

tka, ili se s preljom zbog prede prepirati odlui da im se nee dati zagrliti osim kad mu to ba ne mogne uskratiti, nego e sebi na zadovoljstvo nai nekoga tko joj se bude inio dostojnijim nje nego suknar. I doista se tako zaljubi u jednoga vrlog mua srednjih godina,' te nije mogla od jada nou spavati ako ga prethodnoga dana ne bi vidjela. Ali taj valjani plemi toga ne primijeti te je slabo za nju mario, a ona mu to, kao razborita ena, ni porukom po slukinji ni pismom nije smjela otkriti bojei se neprilika koje bi se iz toga mogle izlei. Poto je zamijetila da se on mnogo drui s nekim redovnikom kojega su, premda bijae neotesan i tupoglav, svejedno gotovo svi zbog sveta ivota tovali kao vrlo estita fratra, domisli se da bi raj fratar mogao biti izvrstan posrednik izmeu nje i njezina ljubljenoga. I poto prvo smisli kako da postupi ode u prikladno doba u crkvu gdje je on boravio, dade ga dozvati i ree da se eli, ako on na to pristaje, pred njim ispovjediti. Fratar je pogleda i uini mu se da je plemkinja pa rado pristade; a ona poslije ispovijedi ree: Oe, valja mi se vama obratiti za pomo i savjet, a ut ete zato. Znam, jer sam vam to otkrila, da poznajete moje roditelje i moga mua, koji me ljubi vie nego svoj ivot te svaku moju elju odmah ispuni, a lako to moe jer je veoma bogat; stoga i ja njega ljubim vie nego samu sebe; pa da i ne govorimo kad bih neto uinila, nego kad bih samo i pomislila ita protivno njegovoj asti ili volji, ni jedna grena ena na svijetu ne bi vie od mene lomau zasluila. Meutim netko (kojemu doista imena ne znam, no ini mi se ovjek estit i, ako se ne varam, mnogo se s vama drui) lijep i stasit, u vrlo pristojnoj smeoj odjei,2 moda i ne znajui za moju vrstu odluku kanda vreba na me; ne mogu se pojaviti na vratima ni na prozoru, niti mogu iz kue izai a da on odmah ne iskrsne preda mnom, te se ba udim kako i sada nije ovdje; stoga teko patim, jer se esto dogodi da se zbog ovakva postupka estite ene bez krivnje kude. Mislila sam ak i na to da sve kaem svojoj brai, pa da ga oni opomenu, ali poslije se spomenuh da mukarci ponekad takve poruke prenesu tako da dobiju zloban odgovor, pa doe do rijei, a od rijei se esto prijee i na djela; pa da ne nastane vee zlo i sablazan, utjela sam i odluila radije vama kazati nego ikomu drugomu, kako zbog toga to mi se ini da ste mu prijatelj, tako i zbog toga to vama prilii da s ovakvih djela opomenete ne samo prijatelja nego i tuina. Pa vas Boga radi molim da ga ukorite i zamolite neka me vie ne progoni. Ima mnogo drugih Jena koje su moda sklone ovakvim pustolovinama^ i njima e biti

D ek am ero n

mi te stvari nisu ni na kraj pameti. I rekavi to obori glavu kao da e zaplakati. Poboni fratar odmah razumjede o komu je zapravo rije, te mnogo pohvalivi gospu s njezinih dobrih nakana vrsto vjerujui da je sve istina to mu je ona kazivala obea joj da e tako djelovati na toga ovjeka te joj vie nee dodijavati; pa kako je znao da je gospa vrlo bogata, uze pred njom hvaliti djelo milosra milostinje i kazivat joj 0 svojim potrebama. Na to ena ree: Molim vas uinite mi to Boga radi; a bude li on nijekao, slobodno mu recite da sam vam ja to kazala 1 poalila se. I zatim, poto se ispovjedi i primi pokoru, spomenuvi se fratrovih rijei o utjesi koju prua milostinja kriomice mu napuni aku novcem i zamoli ga da ree misu za due njezinih mrtvih; i ustavi ispred njegovih nogu vrati se kui. Pobonom fratru nedugo zatim po obiaju doe u pohode onaj valjani ovjek; i poto o mnogim stvarima raspravie, povue ga fratar u stranu te ga u povjerenju uljudno ukori to napastuje i gleda onu gospu, jer je vrsto vjerovao da je doista onako kako mu ona bjee napriala. Valjani se ovjek zaudi, jer je nikada ni pogledao nije, a rijetko je kada mimo njene kue i prolazio, te se poe opravdavati; ali mu fratar ne dade govoriti nego mu ree: Nemoj se sada pretvarati da se udi i utaman troiti rijei da zanijee, jer to ne moe. Ja nisam sve to uo od susjeda, nego mi je ona sama alei se jako na tebe to rekla. I koliko god tebi ne prilii ovakvo ponaanje, rei u ti jo i to da nikada nisam vidio ene kojoj bi takve gluposti bile zazornije nego njoj; pa zato radi tvoje asti i njezine spokojnosti molim te da se toga kani i da je pusti na miru. Valjani ovjek, dosjetljiviji od pobonog fratra, ubrzo shvati gospino lukavstvo pa pretvarajui se da se srami ree da joj vie nee dolaziti pred oi; i netom ode od fratra krenu gospinoj kui, gdje je ona neprestano vrebala s jednog okanca da vidi hoe li on onuda proi. I spazivi ga gdje dolazi pokaza mu se tako ljupka i nasmijana, te njemu posve jasno bjee da je dobro razumio fratrove rijei; i od toga je dana unaprijed sveudilj oprezno prolazio onom ulicom kao da ide po nekom poslu, sebi na zadovoljstvo a gospi na najvee veselje i utjehu. Ali nakon nekoga vremena gospa se uvjeri da se i ona njemu svia kao i on njoj, pa elei da jo vema rasplamti njegovu udnju i da ga osvjedoi o svojoj ljubavi, u dolino vrijeme vrati se pobonom fratru te mu se u crkvi posadi pred noge i poe plakati. Videi to fratar mi-

T rei dan - T rea n o v ela

Gospa odgovori: Oe moj, vijesti nisu nikakve druge nego o onom vaem od Boga prokletom prijatelju na kojega sam vam se ve onoma-dne poalila; jer sve se bojim da se on rodio da mene mui i natjera da uinim ono to nikada neu prealiti i zbog ega nikad vie neu smjeti pred vas kleknuti. to!, ree fratar, zar on nije prestao da ti dodijava? Nije nikako, ree gospa, tovie, otkad vam se poalih, kao za prkos, jer sam mu se moda tim zamjerila, prolazi mimo moje kue valjda sedam3 puta ee nego prije. Hajdede, u ime Boje, kad bi mu bilo dosta samo prolaziti i gledati me, ali on je bio tako drzak i bezoan te mi je juer poslao i neku ensku u kuu s porukom i kojekakvim glupostima, pa kao da nemam dovoljno pojasa i torbica,4 poslao mi je na poklon pojas i torbicu; to me je tako uvrijedilo, te bih vjerujem bila kakvu ludost napravila da se nisam bojala grijeha, a i vama za ljubav nisam htjela, nego sam se primirila i odluila da nita ne inim i ne kaem dok prvo s vama ne govorim. Osim toga, kad sam ve bila vratila onaj pojas i torbicu toj eni koja mi ih donese da ih njemu odnese, i jo je ispsovala i otjerala, sva u strahu da bi ona mogla te predmete za se zadrati, kao to takve ene katkad ine, a njemu rei da sam ja dar primila, pozvah je natrag i srdito joj istrgoh jedno i drugo iz ruku; sad sam sve to vama donijela da mu vratite i kaete da meni njegovi darovi nisu potrebni, jer hvala Bogu i momu muu imam toliko torbica i pojasa da bih ga u njima mogla uguiti. A sad vas kao oca molim da mi oprostite to u, ako se on mene ne okani, sve rei svomu muu i brai, pa to bude; jer mnogo mi je milije da se on osramoti, ako tako mora biti, nego da mene zbog njega kude: eto tako je to! I dok je tako zborila i gorko plakala izvue ispod ogrtaa prelijepu i bogato vezenu torbicu i krasan i skup pojas, i baci ih fratru u krilo, a on ih vrsto vjerujui u sve to je gospa kazivala uze jako smuen i ree: Keri, ne udim se to si zbog ovoga ogorena i ne korim te, nego te moram pohvaliti to u svemu slijedi moj savjet. Ja sam ga onomadne ukorio, a on je slabo odrao svoje obeanje koje mi je dao; sad u mu i za ono i za ovo to je sada uinio poteno ui nategnuti, pa te nee vie smetati, a ti s blagoslovom Bojim nemoj da te gnjev tako svlada pa da komu od svojih kae, jer bi se iz toga moglo veliko zlo roditi. I nemoj ni asa sumnjati da e iz toga ikakva sablazan nastati, jer ja u pred Bogom i pred ljudima biti svjedokom tvoje estitosti. Gospa se pretvarala da se primirila i ne govorei vie o tomu, jer je znala njegovu lakomost i drugih fratara, ree: Gosparu, noas mi se u

Dekameron

i od mene samo milostinju iziskivahu da dajem, a osobito moja majka koja mi se ukaza tako tuna i sirota da mi se smilila. Sve se bojim da je najvie mui to to vidi kako me napastuje ona sotona; zbog toga vas molim da reete etrdeset misa svetoga Grgura5 i drugih vaih molitava za pokoj njihovih dua, da bi im se Bog smilovao i oslobodio ih ognja paklenog; i s tim mu rijeima metnu u ruku fiorin. Poboni fratar radosno ga uze i lijepim rijeima i primjerima pohvali njezinu pobonost i davi joj svoj blagoslov otpusti je da ode. I poto ena otie, i ne slutei da je edan preko vode preveden porui on po svoga prijatelja; kada ovaj doe i vidje ga smuena odmah se dosjeti da mu je gospa neto javila pa poeka da fratar prvi prozbori. A ovaj ga ponovivi rijei koje mu je prvi put kazao i nanovo ga srdito i estoko izgrdivi ukori za ono to mu bjee ena kazala da je uradio. Valjani ovjek nije odmah shvatio na to fratar smjera pa je malko nijekao da je poslao torbicu i pojas, da ne bi razuvjerio fratra ako mu je moda gospa dala te predmete. Ali fratar, jako raspaljen, ree: Kako to moe nijekati, opaki ovjee! Evo ih, jer ti ih je ona sama plaui donijela: vidi prepoznaje li ih! Valjani ovjek toboe se zasrami i ree: Kako ih ne bih prepoznao! Priznajem da sam zlo uradio i kunem vam se, kad ve vidim da za mene ne mari, da nikada vie neete ni rijei o ovom uti. Jo su mnogo o tomu govorili; naposljetku glupi fratar dade svomu prijatelju torbicu i pojas, pa poto ga je dugo savjetovao i molio da vie te stvari ne radi, a ovaj mu sve obeavao, otpusti ga. Valjani ovjek, obradovan lijepim darom i sretan to ga gospa zasigurno voli, im je od fratra otiao poe na onu stranu odakle joj je mogao pokazati da mu je fratar dao i jedno i drugo; to gospu jako razveseli, a jo vie to to joj se inilo da sve ide kao podmazano. I poto ve nita drugo nije ekala nego da joj mu kamo otputuje kako bi s uspjehom okrunila svoje djelo, dogodi se nedugo zatim da joj je mu po poslu imao otputovati u Genovu. 61 netom on ranim jutrom uzjaha konja i otputi se, ode ona pobonom fratru i poslije mnogo jadikovanja plaui mu kaza: Oe moj, velim vam da to vie ne mogu podnositi; ali kako sam vam onomadne obeala da nita neu uraditi a da se s vama prvo ne posavjetujem, dola sam po vae doputenje. A da vas uvjerite kako imam razloga plakati i tuiti se kazat u vam to mi je va prijatelj, odnosno vrag pakleni, uradio jutros prije jutrenje. 7 Ne znam po kakvoj je nesrei saznao da mi mu putuje u Genovu, ali jutros u ranu uru, kako vam rekoh, ue on u moj vrt i uz neko se drvo ispe do pro-

Trei dan - Trea novela

htjede ui u sobu, kad se ja probudih i smjesta ustah te da u viknuti, i bila bih viknula da me nije on, a jo nije bio uao, radi Boga i vas molio da ne viem, rekavi mi tko je; tada ja vama za ljubav umukoh i gola kao od majke roena8 potrah da mu kapke u lice zalupim, ali je njega valjda ve vrag bio odnio jer ga vie nisam ula. Sada mi vi recite je li to lijepo i moe li se trpjeti; velim vam da to neu vie dopustiti, ak sam vama za ljubav i predugo bila strpljiva. Kada fratar to u rasrdi se preko svake mjere te ne znajui to da kae nekoliko je puta upita je li dobro raspoznala da nije bio tko drugi. Gospa mu odgovori: Za Boga miloga, kako ga ne bih meu svima raspoznala! Velim vam da je bio on, a ako zanijee nemojte mu vjerovati. Na to ree fratar: Keri moja, mogu ti samo rei da je to to je uradio prevelika drskost i preveliko zlo, a ti si uinila ono to ti je dunost nalagala kad si ga otpravila. Nego molim te, kad te je Bog dosada od sramote ouvao, kako si dvaput moj savjet posluala tako uini i ovaj put, to jest nemoj se potuiti nikomu od svojih nego sve prepusti meni da vidim hou li moi obuzdati toga razularenoga vraga kojega sam svecem smatrao; ako ga uzmognem odvratiti od te ivotinjske strasti, dobro; ako ne uzmognem, a ti s mojim blagoslovom i na moju rije uini ono to tvoja dua sudi da je dobro. Pa dobro, ree gospa ovaj put vas neu alostiti pa u vas posluati, ali uinite tako da me pusti na miru, jer dajem vam rije da se po ovom poslu neu vie k vama navraati; i ne rekavi vie nita, kao da je jako smuena ode od fratra. Ne bjee jo pravo gospa iz crkve izala, kadli se pojavi taj valjani ovjek i fratar ga odmah pozva pa povukavi ga u stranu na pasja ga kola ispsova rekavi mu da je vjerolomnik, krivokletnik i izdajica. A ovaj, budui da je ve dvaput spoznao kamo vode fratrove psovke, oprezno i kao skanjivajui se navede ga da sve kae pa prvo ree: Sto me tako psujete? Zar sam ja Isukrsta raspeo? Na to fratar odgovori: Vidi besramnika! uj to veli! Govori kao da je prola godina ili dvije, pa je zbog duga vremena zaboravio svoja podla i neasna djela! Je li ti od jutrenje do sada izvjetrilo iz glave kako si onu osobu uvrijedio? Gdje si bio jutros pred zoru? Valjani mu ovjek odgovori: to ja znam gdje sam bio? Vrlo brzo je k vama glasnik stigao. Istina je, ree fratar da je glasnik k meni stigao; sve mi se ini da si mislio kako e ti gospa odmah u naruaj pasti samo zato to joj nema

D ek a m e ro n

vrtove zalazi i po drveu se penje! Misli li da e bezonou pobijediti svetost one gospe penjui se nou po drveu na njezine prozore? Nita joj na svijetu nije mrze od toga to ti radi, a ti iznova zapoi-nje! Zaista, ostavimo po strani to ti je ona to mnogo puta pokazala, ali ti si se lijepo popravio poslije mojih opomena! Rei u ti jo neto: ona je do sada, ne tebi za ljubav nego na moje velike molbe, utjela o svemu to si radio, ali vie nee utjeti: dopustio sam joj da uini to joj se svidi, ako joj se i u emu vie zamjeri. Sto e uraditi ako to svojoj brai kae? Poto je valjani ovjek razumio sve to mu bijae potrebno, kako je najbolje znao i umio obea sve mogue fratru da ga umiri; i otiavi od njega, im idue noi zazvoni jutrenja, ude u njezin vrt i pope se na stablo i naavi otvoren prozor skoi u sobu i zaas se nae u zagrljaju svoje ljepotice. A ona koja ga je s toliko arke elje ekala, sva ga radosna primi velei: Neka je velika hvala gosparu fratru to te tako lijepo naputio kako da amo doe. I zatim, poto se lijepo zabavie, porazgovorie se i nasmijae glupom fratru, i rugajui se vretenima, i gargaama, i prei9 zajedno uivahu najvee slasti. I dogovarajui se kako e uiniti uredie tako da su se, ne vraajui se vie gosparu fratru mnoge noi s jednakom radou sastajali. A ja molim Gospoda Boga da u svom svetom milosru udijeli iste radosti meni i svim krtenim duama koje to ele.

T re i d an - e tvrta nov ela

etvrta novela
Don Felice poui brata Puccia kako e postati blaen inei pokoru; brat Puccio je ini, a dotle se don Felice s bratovom enom zabavlja.1
Poto Filomena okona novelu i umuknu, a Dioneo laskavim rijeima pohvali gospinu domiljatost i posebno molitvu to je Filomena do-dade na svretku, kraljica smijui se pogleda Panfila i ree: Sada ti, Panfilo, nastavi i zabavi nas nekom zgodnom priicom. Panfilo pripravno odgovori da hoe rado i poe: Gospo, mnogo ima ljudi koji trudei se da sami dou u raj nehotice tamo poalju druge: to se dogodilo, nema tomu dugo, jednoj naoj sugraanki kao to ete za as uti. Kako uh da se pria, blizu samostana svetoga Pankracija2 ivio neki dobar i bogat ovjek, po imenu Puccio di Rinieri,3 koji se bjee sav posvetio duhovnim stvarima te stupio meu treoredce 4 svetoga Franje i prozvao se brat Puccio; i provodei tako svoj duhovni ivot revno je iao u crkvu, jer je od ukuana imao samo enu i slukinju pa mu nije bilo potrebno mnogo raditi. A kako bijae glup i zatucan sveudilj je molio svoje oenae, iao na propovijedi, sluao mise, i nikada nije izostajao s pobonih hvalospjeva to su ih laici pjevali, i postio je i tra-pio se, a ukalo se da pripada i drubi bievalaca.5 Njegova ena, po imenu gospa Isabetta, jo mlada od svojih dvadeset osam ili trideset godina, svjea, i lijepa, i jedra kao kazolanska jabuka,6 zbog pobonoga ivota svoga mua a moda i zbog njegove starosti postila je veoma esto i mnogo due nego to joj se mililo; pa kada bi ona bila rado spavala ili se moda s njim zabavljala, on bi kazivao zgode iz ivota Kristova ili fra Anastazijeve propovijedi,7 ili pla Magdalene Pokornice, 8 ili tomu podobne prie.

Dekameron

samostana svetog; Pankracija, a bjee vrlo mlad, i lijepa stasa, i bistra uma, i veoma uen; s njim se brat Puccio prisno sprijatelji. I budui daje don Felice izvrsno znao sve njegove sumnje odagnati, a dobro je vidio s kim ima posla pa se prema njemu pokazivao presvetim ovjekom, brat ga Puccio stade pozivati svojoj kui i astiti sad objedom sad veerom, ve prema prilikama; i gospa Isabetta se svomu muu za ljubav s njim jako sprijatelji i rado mu iskazivae asti. Kako je dakle mladi redovnik sve ee zalazio k njima u kuu i vidio kako je ena brata Puccia punana i svjea, dosjeti se to joj zacijelo najvie nedostaje pa stade razmiljati ne bi li on mogao zamijeniti brata Puccia i pritedjeti mu trud. I lukavo bacajui na nju ovda-onda znaajne poglede u njezinoj dui zapali onu istu udnju koja u njemu bijae; a kada to redovnik opazi, im mu se ukaza prva zgoda ree joj svoju elju. Ali premda je ona bila spremna stvar izvesti do kraja, nije se za to mogla ugrabiti prilika, jer se ona nije usuivala nigdje sastati s redovnikom osim u svojoj kui, a u kui se nije moglo jer brat Puccio nije nikada nikamo putovao; stoga se redovnik veoma alostio. I nakon duga premiljanja dosjeti se on nainu kako e se bez straha sastati s gospom u njezinoj kui, unato tomu to e i brat Puccio biti kod kue. I kada drugoga dana brat Puccio doe k njemu, ovako mu on ree: Spoznao sam ve vie puta, brate Puccio, da je tvoja najvea elja da postane svetac; i sve mi se ini da si za to odabrao dugaak put, dok ima jedan mnogo krai, ali papa i njegovi najvei prelati, koji ga znaju i koji se njim koriste, ne ele da se za nj zna jer bi sveenstvo koje veinom ivi od milosti nesumnjivo propalo zato to im svjetovnjaci ne bi pomagali ni milostinjom ni bilo ime drugim. Nego budui da si mi prijatelj i da si mi toliko potovanja iskazao, kada bih mogao vjerovati da nikomu nee odati i da e taj put slijediti ja bih te njemu pouio. Brat ga Puccio gorei od elje da to sazna prvo stade uporno moliti da ga poui, a zatim kleti se i zaklinjati da nikada bez njegova doputenja nee nikomu nita rei, uvjeravajui ga da e zasigurno slijediti njegov put samo ako uzmogne. Poto mi tako obeava, ree redovnik, pouit u te! Mora znati da crkveni oci dre kako svakomu koji hoe blaen postati valja pokoru initi koju e sada uti. Samo dobro upamti: ne velim ti da nakon pokore nee vie biti grenik kao to jesi, ali e se zbiti tako da e se oistiti od grijeha koje si do pokore uinio i svi e ti biti oproteni, ... a oni koie bude naknadno poinio nee tibiti zapisani za prokletstvo

Trei dan etvrta novela

dakle da ovjek ponajprije s velikom revnou ispovjedi svoje grijehe kada pristupi pokori, a zatim mu valja poeti strogi post i uzdravanje koje mora trajati etrdeset dana u koje ne samo to ne smije dirati tuu enu nego se i svoje vlastite mora odricati. I osim toga valja ti u svojoj kui nai mjesto odakle nou moe gledati nebo, te za suneva smiraja valja ti na to mjesto otii i postaviti uspravno iroku dasku tako da se moe stojei na nogama nasloniti na nju leima i drei noge na zemlji da moe ispruiti po njoj ruke kao da si raspet, a ako ili hoe nasloniti na kakav klin i to moe uiniti i tako valja da ostane nepomian i da gleda nebo sve do jutrenje.10 A da si pismen, dao bih ti neke molitve koje bi za to vrijeme molio, no jer to nijesi morat e izmoliti trista oenaa i trista zdravomarija u ast svetoga Trojstva; pa sve gledajui u nebo vazda ti valja imati na umu da je Bog stvoritelj neba i zemlje i misliti na nauku Kristovu stojei u onom poloaju u kojemu stajae On na kriu. Zatim, kad jutrenja zazvoni, moe ako hoe onako obuen poi i lei na svoju postelju i otpoinuti; ujutro pak valja otii u crkvu i sluati najmanje tri svete mise i rei pedeset oenaa i isto toliko zdravomarija, a onda mirno opremiti neke svoje potrebe ako koje ima pa objedovati i poslije o veernjoj opet poi u crkvu i tamo rei neke molitve koje u ti ja dati napisane i bez kojih se ne moe, a podno poeti iznova sve kako je reeno. I kada sve to uini, kao to sam ja ve uinio, ufam se da e prije konca svoje pokore outjeti udo vjenoga blaenstva bude li sve pobono obavio. Na to ree brat Puccio: Nije to ni preteka ni preduga stvar i lako se moe uiniti, pa stoga elim, u ime Boje, zapoeti ve u nedjelju. I otiavi od njega i vrativi se kui s redovnikovim doputenjem sve po redu ispripovjedi svojoj eni. Gospa tono razumjede to je redovnik htio postii kad mu je rekao da ima ostati nepomian do jutra; stoga, budui da joj se taj naum uini izvrsnim kaza mu kako je jako zadovoljna s tim i sa svime drugim to on radi za dobro svoje due i kako je voljna i ona s njim postiti da bi Bog njegovu pokoru usliio, ali da ostalo nee initi. Sloivi se dakle tako, kad doe nedjelja zapoe brat Puccio svoju pokoru, a gospar redovnik u dogovoru s gospom u doba kad ga nitko ne bi vidio gotovo svake veeri dolaae k njoj da veera donosei uvijek sa sobom dobra jela i jo bolja pia; zatim bi s njom leao sve do jutrenje, kad bi ustao i otiao, a brat Puccio se vraao u postelju. Bijae mjesto koje brat Puccio odabra za pokoru ba pokraj odaje u kojoj je gospa spavala, odijeljeno od nje samo tankim zidom; pa kako

D ek a m e ro n

se bratu Pucciu da uje kripu kunoga poda; i stoga, poto ve izmoli svojih stotinu oenaa tu malo zastade i ne miui se zovnu enu te je upita to radi. Gospa, koja bijae vrlo sklona ali, moda ba tada jezdei bez sedla na ivini svetoga Benedikta ili pak svetoga Ivana Gu-albetra," odgovori: Bora mi, ovjee, previjam se koliko god mogu. Tada ree brat Puccio: Kako se previja? Sto znai to previjanje? Gospa kroza smijeh (jer bijae vesele naravi i estita gospa, a moda imae i razloga za smijeh) odgovori: Kako ne biste znali to to znai? ula sam vas stotinu puta kako kaete: Tko veeru odbija, cijelu no se previjal 12 Povjerova brat Puccio da joj je post bio uzrokom to ne moe spavati i da se zato po postelji previja; stoga joj lakovjerno ree: eno, dobro sam ti kazao: Nemoj postiti; ali kad si to ipak htjela, sada ne misli to nego nastoj otpoinuti; tako se previja po postelji da se cijela kua trese. Tada mu ree gospa: Budi ti bez brige, ja dobro znam to radim. Uradi ti dobro svoj posao, jer ja u svoj dobro uraditi budem li mogla. Umiri se dakle brat Puccio i nastavi brojiti svoje oenae, a gospa i gospar redovnik od te noi unaprijed, naredivi da se u drugom kraju kue namjesti jedna postelja, sve vrijeme dok je trajala pokora brata Puccia provedoe u najveem veselju; i u neko bi doba redovnik odlazio, a gospa se vraala u svoju postelju, gdje bi uskoro nakon pokore dolazio i brat Puccio. Nastavljajui dakle tako brat pokoru a gospa s redovnikom zabavu, ona mu vie puta u ali ree: Naredio si bratu Pucciu pokoru po kojoj mi raj zadobismo. Pa kako je sve to gospi bilo jako ugodno tako se svikla na redovnikovu hranu da je, to vie to je s muem dugo postila, i kad je zavrila pokora brata Puccia nala naina da se na drugom mjestu s njim hrani, te je dugo u tomu razborito uivala. I tako, da posljednje rijei budu u skladu s prvima, dogodilo se da je brat Puccio, mislei pokorom raj zadobiti, tamo poslao redovnika koji mu je pokazao put kako se u nj najbre stie, i enu koju je milosrdni gospar redovnik obilato obdario onim to joj je mu onako krto davao.

T re i d an - P e ta no ve la

P eta novela
Zima daruje: gosparu Francescu Vergellesiju svoga konja i zato s njegovim doputenjem govori s njegovom enom; dok ona uti, on sam mjesto nje odgovara i po svojim se odgovorima poslije ravna.
Panfilio praen smijehom svih gospa zavri novelu o bratu Pucciu, kad kraljica enstveno zapovjedi Elissi da nastavi, a ona uzdrljivo, ne iz zlobe nego po svojoj naravi, ovako poe govoriti: Mnogi koji mnogo znaju misle da drugi ne znaju nita, pa mislei da e druge nasamariti esto kasno spoznaju da su drugi nasamarili njih; stoga smatram velikom ludou kad tko bez potrebe iskuava snagu tue pameti. Ali zato to svatko nee biti moga mnijenja, kazivat u vam, drei se zadanoga reda, to se zbilo nekom vitezu iz Pistoje.1 ivio u Pistoji vitez po imenu Francesco iz kue Vergellesi,2 ovjek veoma bogat, i uman, i razborit u svemu, ali preko mjere krt. I kada bjee izabran naelnikom Milana spremae se na put te se opskrbi svim potrebnim za dostojno putovanje, samo nemae lijepa konja prema sebi; i kako ne mogae nai nijednoga koji bi mu se svidio zabrinu se. U Pistoji je u to vrijeme ivio mladi po imenu Riccardo, skromna roda ali jako bogat, koji se tako gizdavo i briljivo odijevao, da su ga svi zvali Zima, to e rei kico; a dugo je taj mladi bio nesretno zaljubljen i eznuo je za enom gospara Francesca, koja bijae prekrasna i veoma estita. Ba on imae jednoga od najljepih konja u Toskani kojega je zbog njegove ljepote jako cijenio; i kako je svatko znao da on udvara eni gospara Francesca, netko ovomu ree da e mu Zima dati konja ako ga u njega zaite, zbog ljubavi prema njegovoj gospi. Gospara Francesca zavede krtost, te dade dozvati Zimu i zaiska da mu proda konja nadajui se da e mu ga Zima na dar ponuditi. uvi to Zima se obradova i odgOYori vjtez.14: Gosparu, da, mi date sve

D ek am eron

kad god hoete uz ovaj uvjet: da ja mogu, prije nego to ga uzmete, vaom milou i u vaoj nazonosti kazati nekoliko rijei vaoj eni, ali u takvoj udaljenosti od sviju da me nitko osim nje ne moe uti. Viteza namami krtost te nadajui se da e ga prevariti odgovori da pristaje i dopusti mu da razgovara koliko god hoe; i ostavivi ga u dvorani svoje palae ode u odaju svoje ene i rekavi joj kako se lako moe konja domoi naredi joj da pode i saslua Zimu, ali neka se dobro uva da mu ni na to to on ree ne odgovara ni ovako ni onako. Gospa to jako pokudi, ali se ipak morala pokoriti muevoj elji pa ree da e tako uiniti i za muem ode u dvoranu da uje to joj Zima eli kazati. A on, prema pogodbi s vitezom, sjede s gospom u kut dvorane, daleko od sviju, i ovako poe govoriti: Vrla gospo, uvjeren sam da ste vi tako mudri te ste odavno mogli spoznati koliku je ljubav u meni probudila vaa ljepota, koja izvan svake sumnje svaku drugu premauje to sam je ikad dosad ugledao, a da ne spominjem vae uzorno vladanje i osobite vrline koje vas rese i koje moraju dirnuti svaku plemenitu muku duu. I stoga nije potrebno da vam rijeima dokazujem svoja uvstva koja su najuzvienija i najara to ih je ikad ikoji mukarac gajio prema eni, a bit e tako dokle god jo bude iskrice ovog bijednoga ivota u momu tijelu, ak i preko groba, ako se ljubi na onomu svijetu kao na ovom, navijek u vas ljubiti. I stoga budite uvjereni da u vas nema takve stvari, dragocjene ili nevrijedne, koju moete smatrati toliko svojom ili na nju raunati kao na mene, i na moj cijeli ivot, i na sve to meni pripada. I da bih vas jo vie uvjerio velim vam da bih smatrao veom milou kad biste mi zapovjedili da uinim za vas neto to mogu uraditi i to biste zaeljeli, nego da ja zapovijedam i da se cijeli svijet pokorava mojim zapovijedima. Dakle, ako toliko pripadam vama kao to ste uli mislim da ipak barem malo prava imam podastrijeti svoje molbe pred vau uzvienost, od koje mi jedine moe stii mir, i spas, i svako dobro, i ni od koje druge; zato vas kao najponizniji sluga molim, blago moje i jedino ufanje moje due koja se plamtei ljubavlju nadom u vas hrani, da dobrostivo pogledate na me i ublaite svoju bivu krutost koju pokazaste prema meni, jer sam va, te da utjeen vaom milou uzmognem kazati da mi je vaa krasota, kao to izazva ljubav u meni, tako isto izvor ivota; a on e se ugasiti bez sumnje, i ja u umrijeti, ako se vaa ponosita dua ne smiluje mojim molbama, i vi ete biti krivi mojoj smrti. Ne spominjui to da vam moja smrt nee na ast sluiti, ipak vjerujem da e vas kadgod zapei savjest i bit e vam ao to to uiniste pa ete katkad milostivo sami u sebi rei: >Ah, kakvo zlo uradih to se nisam svom jadnom Zimi smilovala! Ali to Dokaianje prekasnaedpi, i jo.jsje_g vecma raaUti. Pa da

T re i d an - P e ta no ve la

to umrem smilujte mi se, jer samo vi me moete uiniti najsretnijim ili najalosnijim ovjekom na ovom svijetu. Ufam se da ste ljubazni toliko da neete dopustiti da mi smrt bude nagrada za takvu i toliku ljubav, nego ete s radosnim i milostivim odgovorom okrijepiti moj duh, koji uplaen strepi tu pred vaim licem. Tada umuknu i nakon dubokih uzdaha navrijee mu suze na oi te poe ekati da mu plemenita gospa odgovori. A gospu, koju ne mogahu ganuti ni udvaranje, ni viteke borbe, ni podoknice, ni tomu slini iskazi ljubavi, sada ganue dirljive rijei gorljivoga ljubavnika i ona outje ono to nikada prije nije outjela, to jest mo ljubavi. I premda je muala pokoravajui se zapovijedi svoga mua, ipak poneki lagan uzdah ne mogae sakriti ono to bi svojim odgovorom rado bila Zimi pokazala. Zima poeka jo neko vrijeme, a kada vidje da nikakva odgovora nema zaudi se a onda se dosjeti vitezovoj majstoriji, ali ipak, gledajui je u lice i videi poneki blijesak u njezinim oima i povrh toga primjeujui uzdahe koje je ona svom snagom guila u grudima on se ponada pa promijeni naum. I poe umjesto gospe, dok ga je ona sluala, sam sebi ovako odgovarati: Zima moj, doista sam ve odavno opazila kako je velika i savrena tvoja ljubav prema meni, a sada sam po tvojim rijeima to jo vema spoznala i od srca se tomu radujem, a tako i moram. Nego ako ti se inilo da sam bila okrutna i tvrda, neu da misli kako sam u dui takva bila kakva sam ti se u licu pokazivala; naprotiv, vazda sam te voljela i bio si mi najdrai medu svima mukarcima, ali sam se morala tako ravnati od straha pred svijetom i da ne naudim svom dobrom glasu. Ali je sada dolo vrijeme kada u ti moi jasno pokazati da te ljubim i nagraditi te za ljubav koju si prema meni utio i koju uti i sada; stoga se tjei i ne gubi nade, jer gospar Francesco za koji dan odlazi kao naelnik u Milano, kao to zna jer si mu meni za ljubav onoga krasnog konja darovao. I im on otputuje, obeavam ti zasigurno svojom vjerom i onom odanom ljubavlju to je utim prema tebi da e za koji dan biti sa mnom, i naa e se ljubav radosno i potpuno ispuniti. Pa da te vie ne navodim da o tomu govori, onoga dana kada ugleda prostrta dva ubrusa na prozoru tvoje odaje koja je ponad vrta, iste noi doi k meni kroz vrtni ulaz, samo dobro pazi da te tko ne vidi; nai e me gdje te ondje ekam i cijele emo se noi jedno s drugim veseliti i uivati kao to elimo. Poto je Zima tako umjesto gospe govorio poe i za sebe govoriti te ovako odvrati: Premila gospo, prevelika radost zbog vaega odgovora obuzela me tako te jedva mogu nai dostojne rijei da vam primjerno zahvalim; i kada bih mogao govoriti kao to elim nikada ne bih imao dovoljno vremena da vam zahvajirn^onakojsakp,bjli btiftikftko.dolikuje; stoga preputgin vag^,

Dekameron

iskazati. Samo vam jo kaem da u sve tono uiniti kako mi narediste; a tada u moda, umiren velikom milou koju mi udijeliste, nastojati koliko mi moje slabe sile doputaju da vam iskaem najveu zahvalnost. Za sada ne osta nita vie da se ree; i zato, predraga moja gospo, neka vam Bog u najveoj mjeri udijeli radost i svako dobro koje sami sebi elite, i Bogu vas preporuujem. Na sve ovo gospa ni rijei ne ree; tada Zima ustade i krenu prema vitezu, a ovaj opazivi da je ustao poe mu u susret i u smijehu ree: Jesi li zadovoljan? Nisam li odrao obeanje? Niste, gosparu, odgovori Zima, jer ste mi obeali da u razgovarati s vaom gospom, a na razgovor ste mi postali kip od mramora. Ovaj se odgovor vitezu veoma svidje pa iako je dotada o svojoj eni imao dobro miljenje nakon ovoga je imao jo bolje, pa ree: Sada je dakle moj konj koji tvoj bjee. Zima mu odgovori: Jest, gosparu, ali da sam znao da e mi iskazana milost uroditi ovakvim plodom kakvim je urodila, ne traei je u vas bio bih vam ga darovao; i dao Bog da sam tako bio uinio, jer vi ste konja kupili, a ja ga nisam prodao. Vitez se tomu nasmija pa kako je sad imao konja uskoro krenu na put u Milano za naelnika. Poto gospa ostade slobodna kod kue, prebirui u glavi Zimine rijei i mislei na njegovu veliku ljubav i na lijepoga konja kojega je darovao njoj za ljubav, i videi ga kako neprestano mimo njezine kue prolazi, ree sama u sebi: to ekam? I zato putam da mi mladost vene? Onaj je otiao u Milano i est mjeseci vratiti se nee, a kad e mi ih on nadoknaditi? Kad budem stara? A osim toga kada u opet nai takvoga ljubavnika kao to je Zima? Sama sam i nikoga me nije strah, ne znam zato ne bih iskoristila ovo vrijeme dok mogu. Neu svagda imati ovakvu priliku kao to je sada imam, jer ovo nikad nitko nee saznati, a ako se i sazna, jo uvijek je bolje uiniti i kajati se nego propustiti i kajati se. I poto je tako u sebi raspravila to pitanje, jednoga dana objesi dva ubrusa na prozor prema vrtu, kao to joj Zima bjee kazao; kad ih Zima opazi, netom se sunoalo sav radostan poe sam kriomice vratima gospina vrta i nae ih otvorena, a odatle doe do drugih vrata koja su vodila u kuu gdje nae plemenitu gospu kako ga eka. Kad ga ona ugleda da dolazi podie se i poleti mu u susret te ga radosno doeka, a on je zagrli i obasu tisuama poljubaca te za njom uzae uza stepenice; i ni asa ne asei legavi okusie oni ljubav do njezinih krajnjih granica. A taj prvi put ne bjee i zadnji, jer se za sve vrijeme to vitez bjee u Milanu, a i nakon njegova povratka, mnogo
t-ini-3 7ima t nini navraran na svoie i nif7.ino naivee Zadovoljstvo.

Trei dan - esta novela

esta novela
Ricciardo Minutolo ljubi enu Filippella Sighinolfa; doznavi da je ljubomorna dojavi joj da e se Filippello sutradan sastati s njegovom enom u nekom kupalitu, pa ona tamo ode i mislei da je sa svojim muem otkrije da je spavala s Ricciardom.'
Elissi ne bjee nita vie ostalo da kae, kada kraljica pohvalivi Zimi-nu domiljatost zapovjedi Fiammetti da nastavi s kazivanjem; ona u smijehu odgovori: Vrlo rado, gospo pa poe: Ostavit emo malo na grad2 koji obiluje svim i svaim pa tako i zgodama svake vrste; i kao to je Elissa uradila, kazivat u o zgodama koje su se drugdje dogodile. Prijeimo stoga u Napulj, pa posluajte kako je jednu od onih bogomoljki koje se prikazuju tako nepristupanima ljubavi njezin ljubavnik domiljatou naveo da okua plodove ljubavi prije nego to je upoznala njezine cvjetove; ova e vas novela u isto vrijeme nauiti da budete oprezne u zgodama koje se mogu zbiti i zabavit e vas onima koje su se ve zbile. U Napulju, tom prastarom i moda najradosnijem gradu Italije,3 ivio mladi ugledan po plemenitu rodu i sjajan po veliku bogatstvu, a zvao se Ricciardo Minutolo. 4 I premda mu je ena bila prelijepa mladica, i ljupka, ipak se zaljubio u neku drugu, koja je po opem miljenju ljepotom uvelike nadmaivala sve ostale gospe u Napulju, a zvala se Catella,5 takoer ena mlada plemia po imenu Filippella Sighinolfa,6 kojega je ta estita ena nadasve voljela i cijenila. Zaljubivi se dakle Ricciardo Minutolo u ovu Catellu i inei sve ime se milost i ljubav gospe moe zadobiti, a ne mogavi uza sve to postii da mu ona i najmanju elju ispuni, gotovo je oajavao; i kako tu ljubav nije znao ili nije,mogao u gfibj uguiti aiti ie mogao ,untfiiei niSiiRU e mililo.

D ek am eron

U takvu raspoloenju dogodi se jednom da su ga neke gospe iz njegove svojte tjeile i nagovarale neka se okani te ljubavi oko koje se zalud trudio, jer Catella nikoga ne ljubi osim Filippella i tako je na njega ljubomorna te se boji i ptice koja proleti zrakom da joj ga ne bi otela. Kada Ricciardo saznade za taj Catellin ljubomor odmah smisli kako e svoj cilj postii te poe hiniti da je svaku nadu izgubio da bi mogao Catellu zadobiti i da se zaljubio u neku drugu plemenitu gospu 7; i poeo se za ljubav te druge boriti na turnirima i nadmetati u vitekim igrama8 i raditi sve to je prije radio za Catellu. Ne proe dugo i gotovo svi u Napulju pa i sama Catella povjerovae da ljubi tu drugu od svega srca, a toliko u tomu bijae ustrajan da je sve uvjerio, te ga Catella prestade hladno susretati kao to je radila zbog njegove ljubavi prema njoj i poe ga ljubazno kao susjeda pri susretu pozdravljati kao i sve druge. Uto se dogodi da su mnoge gospe i gospoda u drutvu otili na morsku obalu, kako u Napulju bijae obiaj za vruih dana, da bi tamo objedovali i veerali.91 Ricciardo sazna da je i Catella sa svojim drutvom tamo otila pa ode i on sa svojim te se tamo pridrui gospama iz Catellina drutva putajui da ga dugo mole i pozivaju, pravei se kao da se ba ne raduje mnogo tomu da s njima ostane. Tada ga gospe, a s njima i Catella poee peckati zbog njegove nove ljubavi, a on se pokazivao kao da je zaista jako zagrijan, to im je davalo jo vie povoda za razgovor. I s vremenom, poto se gospe ratrkae jedna ovamo druga onamo, kao to se na takvim mjestima dogaa, ostade Catella sama s nekoliko njih i s Ricciardom; tada Ricciardo kao nehotice spomenu neto o nekoj ljubavi Filippella, njezina mua, na to ona planu ljubomorom i sva ustrepta od elje da vie sazna. I neko se vrijeme svladavae, a onda ne mogavi se vie suzdrati zamoli Ricciarda da joj za ljubav one gospe koju najvie voli objasni ono to joj bjee nagovijestio o Filippellu. Tada on ree: Vi ste me molili i kumili u ime osobe zbog koje vam ne mogu nita odrei, stoga sam spreman kazati vam sve, samo mi prvo morate obeati da nikada nita neete rei ni njemu ni bilo komu drugomu dok se svojim oima ne uvjerite da je istina to u vam kazivati; pa ako budete htjeli, pouit u vas kako ete se osvjedoiti. Gospi bjee po volji njegov zahtjev i jo je vie uvjeri da e uti istinu te mu se zakle da o tomu nee nikomu govoriti. Poto su se dakle povukli u stranu da ih nitko ne uje, Ricciardo poe ovako govoriti: GOSDO. kad bih vas liubio kao tojfas neko ljubljak njeijjh se.usu-

T re i d an - e sta no vela

ljubav prola, lake u vam otkriti svu istinu. Ne znam je li se kad Fi-lippello utio uvrijeenim zbog moje ljubavi prema vama i je li moda vjerovao da i vi mene ljubite, ali bijae li to tako ili ne bijae, nikada toga meni niim nije pokazao. No sada, moda ekajui vrijeme kad u po njegovu miljenju manje sumnjati, hoe da meni uini ono to se bojim da sumnja da sam uradio ja njemu, to jest da privoli moju enu da mu se poda; i kako sudim, on joj je stoga u zadnje vrijeme potajno mnoge poruke slao, a ona je sve meni odavala i odgovarala mu kako sam joj ja nareivao. I ba danas, prije nego to sam ovamo doao naoh u kui neku ensku u potajnu razgovoru s mojom enom i odmah se dosjetih tko je ta enska; zato pozvah svoju enu i upitah je to ta enska od nje trai, a ona mi odgovori: Donijela mi je Filippellovu poruku, sam si mi tu napast na lea naprtio, jer si mu ti svojim odgovorima davao nade. Veli da eli znati to namjeravam uiniti i ako hou tajom e me odvesti u neko ovdanje kupalite10 i moli me i zaklinje da ga usliim; i da me nisi ti ni sama ne znam zato u ovu igru upleo, ja bih ga tako skinula s vrata, da se vie ne bi usudio ni pogledati me. Tada mi se uini da taj ide predaleko i da se to ve ne moe trpjeti te vam odluih sve otkriti da biste znali kako vas nagrauje za vau vjernost zbog koje ste me gotovo u smrt otjerali. A da ne pomislite kako su sve to brbljarije i klevete i da se sami mognete u to uvjeriti ako budete htjeli, nagovorio sam svoju enu neka enskoj stoje ekala odgovor kae da e sutra o devetoj uri,11 kada svi spavaju, doi u ono kupalite; ona enska na to vrlo zadovoljna ode od nje. Pa sada ne vjerujem da sudite da u ja poslati svoju enu; nego kad bih ja na vaem mjestu bio uradio bih tako da on tamo nae vas umjesto one koju eka, te kada biste neko vrijeme s njim proveli pokazali biste mu s kim je bio i poastili kako zasluuje; i kad biste to uradili mislim da bi se toliko zasramio da bi u isto vrijeme bila osveena uvreda koju vama i meni on eli nanijeti. uvi to Catella odmah sve povjerova kao to obino radi ljubomorna eljad i, ne mislei tko joj to govori i da bi je mogao i obmanuti, sjeti se nekih zgoda koje su mogle imati veze s onim to je ula; i raspaljena naglim gnjevom odgovori da e zasigurno uraditi kako joj on savjetuje, to vie to joj i nee biti teko, pa ako on doe tako e ga posramiti da e se toga sjetiti svaki put kad pogleda koju enu. Ricciardo, zadovoljan uspjehom svojih savjeta i siguran da e uroditi plodom, jo ju je vema uvjeravao molei je ipak neka nigda nikomu ne kae da je od njega ita ula, a ona mu obea zaklevi se na vjeru.

D ek am ero n

to ga on spomenu Catelli, te je uputi to je namjeravao uiniti molei je da mu ide na ruku koliko moe. Ta mu dobra ena bijae jako obvezna12 pa odgovori da e mu rado biti na usluzi i s njim se dogovori to joj valja uiniti ili rei. U kui gdje bijae kupalite nalazila se i neka veoma mrana izba, bez ijednoga prozora kroz koji bi dopiralo svjetlo. Nju po Ricciardovu naputku uredi ena i prostre postelju to je ljepe mogla, a on odmah poslije objeda lee i poe ekati Catellu. Gospa se uvi Ricciardove rijei i povjerovavi im vie nego to je trebalo vrati naveer posve ozlojeena kui, gdje se sluajno i Filip-pello isto tako zamiljen vrati te ne bijae prema njoj ljubazan kao obino. Videi to gospa se jo vie utvrdi u svojoj sumnji te ree u sebi: Zaista je ovomu dua ispunjena osjeajima prema eni s kojom misli da e sutra uivati, ali mu se to nee ispuniti! I prebirui takve misli i smiljajui to e mu sutra kad s njim bude rei gotovo cijele noi oka ne stisnu. to da duljim? O devetoj uri 13 ode Catella sa svojom drubom, ba kako je bila naumila, u ono kupalite to joj ga Ricciardo bjee oznaio, i naavi tamo onu enu upita je je li toga dana Filippello dolazio. ena joj po Ricciardovoj uputi ree: Jeste li vi ona gospa koja s njim ima neki razgovor? Carella odgovori: Jesam! Onda, ree joj ena, uniite k njemu. Catella koja je ba traila ono to nije eljela nai ode za enom do izbe gdje ju je Ricciardo ekao te u nju ue pokrivena lica i zakljua za sobom vrata. Poto je Ricciardo ugleda veselo skoi i zagrlivi je apnu: Dobro mi dola, duo moja! Catella ga da bi povjerovao da je ona druga zagrli i poljubi i pokaza se jako radosna, ali ni rijei ne izusti da je ne bi prepoznao po govoru. Izba bijae vrlo mrana, to je i njoj i njemu bilo jako drago, jer se ni nakon duga boravka u njoj oi nisu privikavale na tamu. Ricciardo je odvede u postelju, i tu su bez rijei, da ih glas ne izda, dugo i jedno i drugo uivali najvee slasti. I kada se Catelli uini kako je vrijeme da na njega saspe sav prezir planuvi od gnjeva ovako poe govoriti: Oh, kako je bijedna sudbina ene i kako je uzaludna ljubav mnogih prema muevima! Eto i ja jadna ljubim tebe ve osam godina vema nego ivot svoj, a ti si, kako mi rekoe, planuo i izgara od ljubavi prema tuoj eni, opaki ovjee i zlotvore jedan! to misli s kim si sada ovdje? S onom si koju si davno zaveo laima i laskanjem pokazujui da je ljubi, dok si u drugu enu zaljubljen. Ja sam,Catella, nisam Ricciardova ena, nevjerni izdajice

T rei dan - esta n ov ela

trenutak ini vjenost, jer jedva ekam da svjetlo ugledam da te osramotim kako zasluuje, podlo i besramno pseto jedno. Oh nesretne li mene! Koga sam tolike godine toliko ljubila? Ovoga laljivoga psa koji mi je mislei da u zagrljaju dri tuu enu, u ovo kratko vrijeme to sam s njim bila poklonio vie milovanja i ljubavi nego kroz sve prolo vrijeme to sam njegova. Danas si mi se pokazao prokleto pseto, a kod kue si tako slab i shrvan i nemoan! Ali hvala Bogu, obraivao si svoju njivu a ne tuu14 kao to si mislio. Ne udim se to mi se noas nisi pribliio! ekao si da se drugdje rastereti i htio si kao svje vitez izai na bojite,15 ali hvala Bogu i mojoj domiljatosti, voda je tekla nizbrdo kako je morala!16 Sto ne odgovara, pokvarenjae? to ne zine? Jesi li zanijemio kad si me uo? Tako mi Boga ne znam to me dri da ti noktima oi ne iskopam! Mislio si da e od mene sakriti ovu prijevaru! Ne dao Bog: ako si ti lukav nisu ni drugi glupi; nije ti uspjelo jer su ti na tragu bili bolji hrti nego to si mislio. Ricciardo je u sebi uivao zbog tih rijei i nita ne odgovarajui grlio ju je i ljubio i are nego ikada prije milovao; stoga ona nastavi svoj govor i ree: Da, sad misli da e me svojim beskrajnim milovanjem zavarati, ti dosadno pseto jedno, i umiriti i utjeiti, vara se ljuto; neu se smiriti sve dok te ne osramotim pred svekolikim naim roacima, i prijateljima, i susjedima. Nisam li ja, ti opaki ovjee, jednako lijepa kao i ena Ricciarda Minutola? Nisam li jednako plemenita roda? to mi ne odgovara, pseto prljavo? Po emu je ona bolja od mene? Makni se od mene, ne diraj me, za danas si se i onako dosta sluio svojim orujem. Dobro znam da bi sad bilo na silu sve to bi uinio, kad zna tko sam; nego ako mi se Bog smiluje, jo e se ti zaeljeti mene; i ne znam to me dri da ne pozovem Ricciarda, koji me je ljubio vie nego sama sebe, a nije se mogao pohvaliti ni da sam ga pogledala; i ne znam kakvo bi zlo bilo da to uinim. Mislio si da je ovdje s tobom njegova ena, pa sada koliko se tebe tie svejedno je kao da je i bila; ako bih dakle ja bila njegova, ti ne bi imao razloga da mi zamjeri. Govorila je gospa jo mnogo, puna gorine i alosti; naposljetku Ricciardo pomisli da bi jo i gore zlo iz toga moglo nastati, ako ona ode u takvu uvjerenju pa joj odlui sve otkriti i izvesti je iz zablude, pa zagrlivi je vrsto da ne bi pobjegla ree: Umirite se, slatka duo moja, ono to nisam mogao postii ljubei vas, Amor me nauio kako da na prijevaru dobijem, jer ja sam va Ricciardo. Kada je to Catella ula i prepoznala ga po glasu odmah htjede skoiti iz postelje, ali nije mogla; zatire htjede vikati, ali Ricciardo joj zaepi

Dekameron

do konca ivota;17 a budete li vikali ili ovo na bilo kakav nain razglasili, dvije e se stvari dogoditi. Prvo, a do toga vam je zacijelo mnogo stalo, stradat e vaa ast i va dobar glas, jer kaete li da sam vas na prijevaru ovamo doveo, ja u rei da to nije istina, tovie rei u da sam vas novcem i obeanim darovima namamio i da ste se vi razgnjevili i podigli buku jer nisam dao tono onoliko koliko ste se nadali, a vi dobro znate da svijet radije vjeruje zlu nego dobru pa e prije povjerovati meni nego vama.18 Zatim, izmeu vaega mua i mene nastat e smrtnTneprijateljstvo, pa bi se jo moglo dogoditi da ja njega ubijem ili on mene; ni u jednom ni u drugom sluaju to vam ne bi donijelo ni zadovoljstva ni radosti. Pa zato, srce moje jedino, nemojte osramotiti sebe i u isto vrijeme dovesti svoga mua i mene u opasnost i brigu. Doista, niti ste prva niti ete biti zadnja koju je netko prevario; a nisam vas prevario da vas pokradem, nego iz prevelike ljubavi koju utim i koju sam spreman zauvijek gajiti prema vama i biti va najponizni]i sluga. Pa kao to ve odavno i ja i sve to je moje i sve to mogu i vrijedim vama pripada i vama slui, od sada unaprijed sve e to jo vie vae biti. Pokazali ste da ste u svemu umni, pa sam siguran da ete i u ovom biti. Dok je Ricciardo tako govorio, Catella je gorko plakala, no kako god se srdila i ogorena bila, ipak je razbor nadvladao i spoznala je istinitost Ricciardovih rijei te je bila uvjerena da bi se ba tako moglo zbiti kako je on kazao; zato ree: Ricciardo, ne znam hoe li mi Gospod Bog dati snage da otrpim tvoju prijevaru i uvredu koju si mi nanio. Neu vikati ovdje kamo me dovela moja lakovjernost i pusti ljubo-mor, ali budi uvjeren da se neu smiriti dok ti se bilo kako ne osvetim za sve ovo to si mi uinio; zato me pusti i ne zadravaj me vie: dobio si ono to si elio i izmuio si me koliko si htio. Vrijeme je da me pusti; zaklinjem te, pusti me. Ricciardo znajui da joj je dua jo preve ojaena naumi je ne pustiti dok mu ne oprosti; stoga je poe najslaim rijeima tjeiti i toliko je govorio, i toliko molio, i toliko kumio, da se ona naposljetku predala i s njim pomirila, pa su jo dugo na najvee njegovo i njezino veselje skupa ostali. I poto je gospa spoznala koliko su slai poljupci ljubavnika nego mua, njezina se hladnoa preokrenula u slatku ljubav prema Ricciardu, te gaje od toga dana najnjenije ljubila, pa su razborito postupajui mnogo puta u svojoj ljubavi uivali. Dao Bog da i mi uivamo u svojoj.

Trei dan - Sedma novela

Sedm a novela
Tedaldo se posvadi sa svojom gospom i otputuje iz Firence, vrati se nakon nekoga vremena kao hodoasnik, razgovara s gospom, i dokae joj njezinu zabludu, i oslobodi njezina mua smrtne kazne, jer mu je bilo dokazano da je njega ubio, i izmiri ga s braom, a zatim razborito uiva sa svojom gospom.
Tek to Fiammetta zamuknu i svi je pohvalie, kadli kraljica, da ne bi gubili vremena, odmah predade rije Emiliji koja poe: Ja u se rado vratiti u na grad1 odakle su se dvije prijanje pripovjedaice2 udaljile i kazivat u vam kako je neki na graanin ponovno zadobio svoju izgubljenu gospu. ivio tako u Firenci mladi plemenita roda po imenu Tedaldo Elisei,3 koji se u gospu po imenu Ermellina,4 enu nekog Aldobrandina Paler-minija,5 zbog njezina odlinoga vladanja preko svake mjere zaljubio i zavrijedio da mu se elje ispune. Ali sudbina, neprijateljica sretnika, usprotivi se toj radosti, jer gospa, ne zna se zato, poto je neko vrijeme pristajala uz Tedaldovu ljubav, odjednom se posve odvrati od njega te ne samo to ne htjede sluati nijedne njegove poruke nego ga ni pogledati ne htjede; zbog toga njega obuze teka i nesmiljena tuga, ali je svoju ljubav tako krio da nitko nije ni pomiljao kako je ona uzrok njegovoj boli. I poto je na sve naine nastojao opet zadobiti njezinu ljubav koju mu se inilo da je bez svoje krivnje izgubio, te poto je uvidio da mu je svaki trud zaludan, odlui se povui od svijeta da ne bi uivala u njegovoj patnji ona koja svemu tomu zlu bijae uzrokom. I uzevi dakle sav novac to ga je mogao prikupiti, potajno, ne obavijestivi ni prijatelje ni roake osim nekoga druga koji je sve njegove jade znao,
O U V i Stie 11 A rm tD tO a nm
6

vc\\p p nrnm Filinnn a

Ai San T

nAprrin

Dekameron

njegovu brodu otplovi na Cipar. Njegovo lijepo vladanje i odgoj tako se svidjee trgovcu te ne samo to mu odredi dobru plau nego ga djelomice uini svojim ortakom i povjeri mu velik dio svojih poslova, a on ih je tako dobro i marno vodio da je za malo godina postao dobar i bogat trgovac i glasovit. I u tim poslovima, premda se esto sjeao svoje okrutne gospe i patio od ljubavi i elje da je opet vidi, bijae tako postojan te je sedam ljeta ustrajao u svojoj odluci. Ali jednoga dana dok je jo na Cipru bio zau kako netko pjeva pjesmu koju on negda sam bijae sloio i u njoj opjevao svoju ljubav prema onoj gospi i njezinu prema njemu i uitak koji mu ona pruae, i to ga navede na misao kako nije mogue da ga je ona zaboravila, pa ne mogavi vie odoljeti elji da je ponovno vidi odlui se vratiti u Firencu. I sredivi svoje poslove, sam s jednim slugom doe u Anconu pa poslavi odatle svu svoju robu koja bjee stigla u Firencu nekom prijatelju svoga druga iz Ancone i sam uskoro poe sa slugom, potajice, preruen u hodoasnika koji se vraa sa Svetoga groba;8 i stigavi u Firencu odsjede u nekom malom svratitu kojemu vlasnici bijahu dva brata, a nalazilo se u blizini kue njegove gospe.9 I netom se smjesti prvo ode pred njezinu kuu ne bi li je kako ugledao, ali nae prozore i vrata vrsto zatvorene te se prestrai da nije umrla ili se odselila. Teko zamiljen uputi se kui svoje brae i pred njom ugleda svu etvoricu u crnini te se jako zaudi; a znajui da se toliko izmijenio i odjeom10 i oblijem od onoga to bjee kad je odlazio da ga nije bilo lako prepoznati, bez straha prie nekom postolaru i upita ga zato su oni u crnini. Postolar mu odgovori: U crnini su zato to nije prolo ni petnaest dana kako je jedan njihov brat, koji je prije mnogo godina otiao a zvao se Tedaldo, ubijen; i uo sam da su na sudu dokazali kako ga je neki Aldobrandino Palermini, koji je uhien, ubio zatim to je ljubio njegovu enu i potajno se bio vratio da se s njom sastane. udom se zaudi Tedaldo to mu je netko toliko slian da su ga zamijenili i zabolje ga Aldobrandinova nesrea. I poto jo saznade da je njegova gospa iva i zdrava, a ve se bilo i sunoalo, vrati se pun svakojakih misli u svratiste; i poto sa slugom veera lee da spava u nekoj sobi gotovo pod samim krovom. Tu, to zbog tekih misli koje ga uznemiravahu, to zbog loa leaja, a moda i zbog mrave veere, Tedaldo ne mogae zaspati, premda ve bijae minulo gotovo pola noi. I leei tako budan, o ponoi mu se uini da se s krova nekakvi ljudi sniitain 11 kuru a 7atim krr>7 nnkotine na vratima svoie sobe iieleda

Trei dan - Sedma novela

matrati to se tamo zbiva pa ugleda veoma lijepu djevojku kako dri to svjetlo, a njoj u susret idu tri ovjeka to bijahu sila s krova; i poto se radosno pozdravie, jedan od njih ree djevojci: Hvala budi Bogu, sada moemo biti posve mirni, jer zasigurno znamo da su krivnju za smrt Tedalda Elisei njegova braa svalila na Aldobrandina Palerminija, to je i on sam priznao i osuda mu je ve potpisana; ali nam ipak valja muati, jer ako se ikada dozna da smo mi krivci, stii e nas Aldobrandinova sudbina. I rekavi to, zajedno s djevojkom koja se njihovim rijeima jako obradovala sioe da odu na spavanje. Kada je Tedaldo to uo stade razmiljati o tomu kolikim i kakvim zabludama ljudi nasjedaju te prvo pomisli na svoju brau koja su oplakala i pokopala nekoga stranca umjesto njega, a zatim na nevinoga ovjeka, osumnjiena i krivo optuena, kojega su lani svjedoci do smrti dotjerali, a osim toga jo na slijepu strogost zakona i sudaca koji mnogo puta, kao revni istraitelji prijestupa, okrutnim sredstvima prisiljavaju ljude na lana priznanja, i nazivaju se zatonicima Boga i pravde, a sluge su avla i bezakonja." Zatim stade premiljati kako bi spasio Aldobrandina pa smisli to mu valja uraditi. im ujutro ustade ostavi slugu i, kad mu se uini da je pogodan as, sam ode kui svoje gospe. I sluajno naavi otvorena vrata ue i za-tee gospu kako u prizemnoj odajici sjedi na podu, sva rastuena i suzama oblivena; i umalo ne zaplakavi i on od suuti prie joj i ree: Ne alostite se, gospo: uskoro ete se utjeiti. Kada gospa to u podie glavu i plaui ree: ovjee namjernice, ti mi se ini stranac hodoasnik; to ti zna o mojoj utjesi i o mojoj alosti? Tada joj hodoasnik odgovori: Gospo, ja sam iz Carigrada, i Bog me ovamo posla da vae suze u radost obratim, a vaega mua spasim od smrti. Ako si iz Carigrada, ree gospa, i tek si stigao, kako zna tko sam i tko mi je mu? Hodoasnik joj od poetka ispripovjedi sve Aldobrandinove muke, kaza joj tko je ona, kako je dugo udana i jo mnogo tota to je o njoj vrlo dobro znao. Tomu se gospa jako zaudi i mislei da je prorok kleknu preda nj molei ga kao Boga da pouri, ako je dolo zato da spasi Aldobrandina, jer je malo vremena ostalo. Hodoasnik prikazujui se svetim ovjekom ree: Gospo, ustanite i ne plaite vie, nego posluajte dobro to u vam kazati, ali se uvajte
H to ika n rl kimr a rla rp rn in -(^ r 1

iaH samo

Dekameron

njega oisti, a za ostatak da se sami pokajete, a ako to neete trpjet ete jo gore muke. Tada ree gospa: Gosparu, mnogi su moji grijesi, pa ne znam za koji Gospodin Bog hoe da posebno ispatam; i zato, ako vi znate, kaite mi i ja u sve uiniti da ga okajem. Gospo, odgovori tada hodoasnik, dobro znam koji je to grijeh i ne pitam vas o tomu da bih bolje znao, nego zato da se vi, kazujui ga sami, dublje za nj pokajete. Ali prijeimo na stvar. Kaite mi da li se spominjete da ste ikada imali kakva ljubavnika. Kada gospa to u duboko uzdahnu i jako se zaudi, jer nije vjerovala da je itko za to znao, premda se od dana kada je bio ubijen onaj kojega su kao Tedalda pokopali ukalo neto o tomu, na temelju nekih rijei to nerazumno izbjegoe onom Tedaldovu prijatelju koji je sve znao, pa odgovori: Vidim da vam Bog otkriva sve ljudske tajne, pa vam ni ja svojih neu kriti. Istina je da sam u mladosti svom duom ljubila nesretnoga mladia s ije su pogibije okrivili moga mua; teko sam oplakivala njegovu smrt, jer mi ga nisu mogli iz srca iupati ni njegov odlazak ni dugo bavljenje u tuoj zemlji ni njegova nesretna smrt, premda sam spram njega okrutna i neljubazna bila prije njegova odlaska. Na to ree hodoasnik: Nikada vi niste ljubili onoga nesretnog mladia koji je poginuo, nego Tedalda Elisei. No kaite mi sada koji je bio uzrok da ste se s njim posvadili? Je li vas on ikada uvrijedio? Gospa mu odgovori: Doista me on nikada nije uvrijedio, nego su razlog mojoj srdbi bile rijei nekoga prokletog Fratra kojemu sam se jedanput ispovjedila; jer kad sam mu priznala svoju ljubav i naklonost prema onom mladiu, toliko je zagrmio na mene te me je i danas strah, govorei mi da u kroz avolje drijelo propasti u paklene dubine i da e me vjeni oganj ei, ako se njega ne odreknem. Od toga sam se toliko bila prestraila da sam odluila kaniti se njegova prijateljstva, pa da ne upadnem u napast ne htjedoh primiti nikakva njegova pisma ni poruke, premda vjerujem, da je on bio ustrajniji i da u oaju nije odluio da otputuje ja bih videi ga kako kopni kao snijeg na suncu bila odustala od svoje tvrde odluke i popustila, jer sam za njim eznula vie nego i za im na svijetu. Tada ree hodoasnik: Gospo, to je onaj grijeh zbog kojega sada patite. Zasigurno znam da vas Tedaldo nije ni na to silio; kada ste mu ljubav uzvratili uinili ste to po svojoj slobodnoj volji jer vam se svi-. dio. i DQ vaoiie volii kvarna dolazio i uivao u vaoi ljubaznosti, te

Trei dan - Sedma novela

prijanja ljubav tisukrat porasla. Pa ako je tako bilo, a znam da je bilo, koji vas je razlog mogao prisiliti da mu onako okrutno oduzme-te sebe? Valjalo je da na sve to pomislite prije, pa ako ste mislili da ete se kajati kao zbog uinjena zla niste smjeli to uraditi. Kao to on bjee postao va, tako i vi postadoste njegovi. I mogli ste uiniti da on vie ne bude va kad god vam se to svidjelo, jer ste kao sa svojim mogli njime raspolagati; ali njemu oduzeti sebe dok njegovi bijaste, to bjee kraa i nedolino djelo, ako on sam na to nije pristao. Valja da znate da sam i ja fratar i da dobro znam sve njihove navade; pa ako ja o njima za vae dobro otvorenije govorim, nije neprilino kao kad bi to tko drugi uinio. I rado u vam o njima govoriti da ih ubudue poznajete bolje nego to ste ih dosada poznavali. Neko su fratri bili sveti i vrli ljudi, ali oni koji se danas fratrima nazivaju i koji hoe da ih drugi njima smatraju nemaju nita fratarsko na sebi osim halje, a ak im ni ona nije fratarska, jer su osnivai redova naredili bili da halje bridu tijesne, i skromne, i od gruba sukna, da budu slika njihove due koja je prezrela sve svjetovno kad je tijelo odjenula u tako prostu odjeu, a danas su njihove halje iroke, i podstavu imaju, i blistave su, i od najfinijega sukna, a po kroju su im sjajne i sveane te se ne stide u njima epiriti po crkvama i trgovima ba kao i svjetovnjaci. I kao to se ribar trudi da na rijeci svojom mreom to vie riba odjednom ulovi, tako i oni svojim prostranim skutima nastoje da zapletu to vie bogomoljki, udovica i drugih glupavih ena i mukaraca, a to im je mnogo vea briga nego molitve i druge slube. Stoga, da pravu istinu kaem, ne nose oni fratarske halje, nego samo boju tih halja. I dok su se nekadanji fratri brinuli za spas due vjernika, ovi dananji ele ene i bogatstvo te samo smiljaju kako e gromkim besjedama i stranim slikama uplaiti duhove glupana i dokazati im da se milostinjom i plaanjem elisa mogu oistiti od grijeha; sve to ine radi toga da bi njima, koji su zbog podlosti i lijenosti a ne zbog pobonosti fratri postali, jedni donosili kruh, drugi slali vino, a trei ih gostili za spas due svojih mrtvih. Istina je iva da milostinja i molitve iste od grijeha, ali kada bi oni koji sve to rade znali ili vidjeli za koga to rade radije bi novac za sebe zadrali ili ga bacili pred druge svinje. I jer dobro znaju da im je bolje to manje ima bogataa, svaki se od njih trudi da vikom i strahom odvrati druge od onoga to eli da samo njemu ostane. Psuju ljude s pohote da bi odvratili od nje one koje psuju pa da njima, psovaima, to vie ena ostane; proklinju lihvarstvo i zlu steevinu _da bi ami ito vie stekli i tako modi nanraviti io ire halie i pribaviti ...

D ek a m e ro n

prokazali da vode u prokletstvo i propast one koji ih posjeduju. A kad im prigovaraju za to i za mnoge njihove opaine odgovarajui >Radite ono to zborimo, a ne ono to tvorimo< sude da su tako na dostojan nain breme sa sebe zbacili, kao da je ovcama lake biti postojanim i boriti se protiv napasti nego pastirima. A koliko ima onih kojima oni tako odgovaraju, koji to ne razumiju onako kako oni kau, veina njih to zna. Dananji fratri hoe da radite ono to vani kau, to jest da im kese novcem punite, da im povjeravate svoje tajne, da ivite u nevinosti, da budete strpljivi, da pratate uvrede i da se uvare klevetanja: sve su te stvari dobre, estite i svete, ali zato to hoe? Zato da bi sami mogli raditi ono to ne bi mogli kad bi i svjetovnjaci to radili. Tko ne zna da se bez novaca ne moe ljenariti? Pa ako ti za svoju zabavu potroi novac, fratar nee moi ljenariti u samostanu; ako se ti zabavlja naokolo sa enama, nee ostati za fratre mjesta; ako ti ne bude strpljivi i ne prata uvrede, fratar se nee drznuti u tvoj dom ui da ti obitelj obeasti. Zato sve to kazujem? Oni sami sebe optuuju kad god se pred razboritih ljudima onako brane. Zato radije kod kue ne ostanu ako misle da ne mogu uzdrljivo i sveto ivjeti? A ako se ve hoe tomu pozivu posvetiti zato ne slijede one svete rijei iz Evanelja >I poe Isus raditi i pouavati?)12 Neka oni najprije rade, a zatim neka druge ue. U svom sam ivotu meu njima na tisue vidio i zavodnika i ljubavnika koji su odlazili ne samo gospama nego i redovnicama, i to ba onih koji ponajvema s propovjedaonica grme] Hoemo li dakle takve slijediti? Tko to radi, od volje mu, ali sam Bog zna radi li mudro.13 Pa sve kad bi se i valjalo drati toga to vam je rekao fratar koji vas je ukorio, to jest da je preteak grijeh prekriti branu vjeru, nije li jo tee pokrasti ovjeka? Nije li jo tee ubiti ga ili prognati da po tuem svijetu jadan luta? To e svatko priznati. Prirodan je grijeh da se ena privoli kojemu mukarcu a ako ga pokrade, ili ubije, ili progna, to je djelo opaka duha.14 Da ste Tedalda pokrali dokazao sam vam ve prije, jer ste mu oduzeli sebe, a svojom voljom bijaste njegovom postali. Jo vam velim da ste ga, koliko je do vas stajalo, vi i ubili jer se niste brinuli, pokazujui sve vie okrutnosti, to e se on svojom rukom ubiti, a zakon kae da je onaj koji je uzrok poinjenoga zla isto tako kriv kao i onaj koji ga poini. A da ste vi uzrok njegova progonstva i toga to je sedam godina jadan po svijetu lutao, to nije mogue nijekati, tako da ste poinili mnogo tei grijeh, u svakom od ta tri spomenuta djela, nego to ste grijeili dok ste prema njemu ljubazni bili. Ali pogledajmo: moda je Tedaldo to zasluio?

T re i d an - S ed m a no ve la

znam kako vas je volio vie nego sama sebe. Nikada nita nije bilo toliko tovano, toliko uzvisivano, toliko slavljeno, koliko bjeste vi iznad svake druge ene i koliko vas je on astio kad god se naao tamo gdje je mogao poteno i ne izazivajui sumnje o vama govoriti. Sav svoj imetak, svu svoju ast, svu svoju slobodu, sve je bio metnuo u vae ruke. Nije li bio mlad plemi? Nije li bio lijep meu svojim vrnjacima u gradu? Nisu li ga resile sve vrline koje se od mladia trae? Nisu li ga svi voljeli i cijenili? Nije li ga svatko rado pozdravljao? Ne moete ni to zanijekati. Kako ste dakle mogli na rije luda i glupa i zavidna fratria postati onako okrutni prema njemu? Ne znam u kakvu to zabludu upadaju neke ene te mukarce preziru i ne cijene iako bi se znajui tko su one i kako je Bog stvorio mukarca plemenitijega od bilo kojega drugoga ivog stvora morale ponositi tim to ih netko ljubi, i voljeti ga iznad svega, i traiti naina kako bi mu se svidjele da ih nikada ne prestane ljubiti. To znate i vi jer ste to uradili potaknuti rijeima fratra koji je sigurno morao biti licemjer i ankoliz: moda je on samo elio doi na ono mjesto odakle je nastojao drugoga otjerati. Eto, to je grijeh to ga Boja pravednost, koja tono mjeri svako ljudsko djelo, nije htjela ostaviti nekanjenim; pa kao to ste vi bez razloga sebe Te-daldu oduzeli, tako je isto bez razloga va mu radi Tedalda bio i jest u pogibelji, a vi u alosti. I ako se elite nje osloboditi valja vam obeati i svakako uraditi ovo: ako se ikada dogodi da se Tedaldo sa svoga dugoga progonstva vrati, svoju mu milost, svoju ljubav, svoju naklonost, i prijateljstvo vratite i postupajte prema njemu kako ste postupali prije nego to onako glupo povjerovaste ludom fratru. Bijae hodoasnik okonao svoje rijei, kadli gospa, koja vrlo pofior-no sluae jer su joj se njegovi razlozi inili opravdani te je zasigurno vjerovala da zbog grijeha o kojemu je on govorio trpi, ree: Prijatelju Boji, vrsto vjerujem u istinitost vaih rijei i po vaim sam dokazima uvelike spoznala tko su fratri koje sam sve dosad smatrala svetim ljudima. I ne sumnjam da sam se o Tedalda teko ogrijeila, pa kada bih mogla od srca bih rado svoju greku ispravila onako kako mi vi savjetovaste. Ali kako da to uradim? Tedaldo se nikada vie nee vratiti: on je mrtav, i zato ne znam zato bih vam obeavala ono to ne mogu ispuniti. Hodoasnik joj ree: Gospo, Tedaldo zasigurno nije mrtav, Bog mi to kae, nego je iv i zdrav i dobro mu je; kad bi jo samo bio u vaoj milosti! Na to ree gospa: Pazite to govorite^ mrtva ga pred svojim vratima

D ek a m e ro n

umih mu mrtvo lice porokom svojih suza koje moda dadoe povoda nekim neasnim govorkanjima. Tada ree hodoasnik: Gospo, rekli vi to mu drago, ja vam tvrdim da je Tedaldo iv, pa ako mi obeate da ete sve ono ispuniti, nadam se da ete ga uskoro vidjeti. Tada gospa ree: Rado u to uiniti i nita me ne bi moglo toliko obradovati koliko vienje zdrava i slobodna mua i iva Tedalda. Tedaldu se tada uini kako je dolo vrijeme da se otkrije i da utjei gospu vrstom nadom da e joj se mu vratiti pa kaza: Gospo, da vas utjeim u pogledu vaega mua, red je da vam otkrijem veliku tajnu, koju za svega svoga ivota ne smijete nikomu odati. Oni bijahu u nekoj zabaenoj prostoriji i sami, jer je gospa imala neogranieno povjerenje u svetost koja joj se uini da bijae u hodoasnika; stoga Tedaldo, izvadivi prsten to ga je veoma brino uvao jer mu ga bijae darovala gospa posljednje njihove zajednike noi i pokazavi joj ga upita: Gospo, poznajete li ovo? Netom gospa vidje prsten odmah ga prepozna i odgovori: Da, gosparu, neko ga darovah Tedaldu. Tada hodoasnik ustade i naglo zbaci sa sebe hodoasniki plat i eir te govorei firentinski15 ree: A poznajete li mene? Kada ga gospa ugleda i u njemu prepozna Tedalda sva se smuti bojei ga se kao to se ljudi boje mrtvaca kad ih poslije vide da hodaju kao ivi, pa ne priblii mu se da ga pozdravi kao Tedalda koji je doao s Cipra, nego uplaena htjede pobjei kao da je Tedaldo iz groba ustao. Tada joj Tedaldo ree: Ne sumnjajte, gospo, ja sam va Tedaldo, iv i zdrav, i niti sam mrtav niti sam bio umro, premda vi i moja braa u to vjerujete. Gospa se donekle umiri i prepoznavi njegov glas stade ga promatrati i uvjeri se da je to doista Tedaldo te mu se plaui obisnu oko vrata i cjelivajui ga kliknu: Dobro mi doao, mili moj Tedaldo. Poto je izgrli i izljubi Tedaldo joj ree: Gospo, nije vrijeme za srda-niji susret; sada mi valja odmah otii i nastojati da vam se Aldobrandino zdrav i iv vrati, i nadam se da ete jo prije sutranje veeri uti glase koji e vas utjeiti; i doista ako bude tako, a vjerujem da hoe, vratit u se jo noas k vama da vam sve na miru ispriam to sada ne mogu. Tada se ponovno zagrnu hodoasnikim platem i natue eir, te po-ljubivi jo jednom gospu i umirivi je u nadi, odmah ode u tamnicu gdje je Aldobrandino amio, vie u strahu od skore smrti nego u nadi

T re i d an - S ed m a no ve la

donosi utjehu te sjednuvi uza nj ree mu: Aldobrandino, tvoj sam prijatelj kojega je Bog poslao da te spasi, jer se smilovao na tvoju nevinost; i zato ako na slavu Njegovu hoe da mi obea na dar sitnicu koju u ti zaiskati, bez ikakve dvojbe ti e jo prije sutranje veeri, umjesto osude na smrt koju oekuje, uti da si osloboen. Aldobrandino mu odgovori: Vrli muu, kada se ve za moj spas bri-ne, premda te ne poznajem i ne pamtim da sam te ikada vidio, zacijelo si mi prijatelj kao to kae. Ja doista ne poinih grijeh za koji kau da me hoe osuditi na smrt; mnogo sam drugih grijeha poinio i moda su me oni dovde doveli. Ali velim ti, tako mi Bog pomogao, ako se on smilovao na me, od srca u rado svaku tvoju elju, i veliku i malu, ne samo obeati nego i ispuniti; i stoga iziskuj od mene to hoe, pa ako se zbude da izbjegnem ovom zlu zacijelo u sve bez oklijevanja ispuniti. Na to ree hodoasnik: Item samo da oprosti etvorici Tedaldove brae to su ti ovo skrivili vjerujui da si kriv za smrt njihova brata i da ih smatra braom i prijateljima ako te zamole da im ovo oprosti. Aldobrandino mu odgovori: Samo onaj koga su uvrijedili zna kako je slatka osveta i kako srce arko za njom udi; ali unato tomu, da bi mi Bog pomogao da se spasim rado u im oprostiti i ve im sada opratam. Pa ako odavde izaem iv i spasim se uinit u sve kako je tebi s voljom. Hodoasniku to bijae jako drago, ali nita mu dalje ne ree, samo ga opet nadasve zamoli da se osokoli u svom srcu, jer e doista prije nego to se sutranji dan okona uti siguran glas o svomu spasu. I otiavi od njega poe u sudite te u tajnosti ovako ree jednom vitezu koji je obavljao dunost suca: Gospodaru, svatko valja da se drage volje potrudi da otkrije istinu, a osobito oni koji su na poloaju na kojemu ste vi, kako se ne bi dogaalo da kaznu trpe oni koji nisu grijeh poinili a da grenici ne budu kanjeni; i ba zato, da bi se vama na ast a na zlo onima koji su to zasluili pravda izvrila, doao sam k vama. Kao to znate, vrlo strogo ste postupili prema Aldobrandinu Palerminiju mislei da je zaista on ubio Tedalda Elisei i sada hoete da ga osudite; zasigurno je to krivo, kao to u predavi vam prije nego to mine pono u ruke ubojice onoga mladia i dokazati. Vrli mu kojemu bjee ao Aldobrandina rado saslua hodoasnikove rijei i poto mu je on sve o tomu rekao po njegovu naputku bez oklijevanja dade uhititi za prvoga sna dva brata krmara i njihova slugu16 i htjede ih metnuti na muke da bi se tono saznalo kako je zloin poi-

Dekameron

oni ubili Tedalda Elisei ne znajui da je to on. Kad ih upitae za razlog rekoe da je napastovao enu jednoga od njih i da ju je htio silovati dok njih nije bilo kod kue. Poto to hodoasnik saznade oprosti se od suca i potajno ode domu gospe Erinelline i nae je samu gdje ga eka podjednako eljna da sazna dobre vijesti o svom muu i da se s Tedaldom potpuno pomiri, dok joj svi ukuani bjehu otili na poinak; i doavi Tedaldo k njoj radosna joj lica ree: Premila moja gospo, raduj se, jer e se sutra zacijelo tvoj Aldobrandino zdrav i iv kui vratiti. I da je u to uvjeri ispria joj u tanine sve to bjee uinio. Gospa bijae zbog dviju takvih i tako neoekivanih zgoda, to jest to joj se vratio iv Tedaldo koga je mrtva oplakala i to joj je spaen mu kojega je mislila da e uskoro mrtva oplakati, radosna kao nikada nijedna druga ena te srdano zagrli i poljubi svoga Tedalda, pa poavi zajedno u postelju drage se volje izmirie i predadoe veselu uitku. I kada se dan primae, ustade Tedaldo i ponovno je zamoli da strogo uva tajnu, jer ve prije bjee otkrio gospi to je kanio uraditi, te iz gospine kue izae u hodoasnikoj odjei i poe da se pobrine za Aldobrandina. Suci imajui potpun dokaz o zloinu istoga jutra oslobodie Aldobrandina, a nakon malo dana dadoe zloincima odsjei glave na mjestu gdje bjehu ubojstvo poinili.17 Poto se dakle Aldobrandino oslobodi na veliku radost svoju i svoje ene i svih svojih roaka i prijatelja te oito spozna da je sve to hodoasnikovo djelo povede ga kui da mu bude gost sve dok mu se svidi ostati u gradu; i nije ga prestajao astiti i uzvisivali, a osobito gospa koja je dobro znala koga asti. Nakon nekoliko dana uini se Tedaldu kako je dolo vrijeme da pomiri Aldobrandina sa svojom braom, za koje bjee uo da se ne ute samo osramoeni to se Aldobrandino spasio, nego su i pod orujem od straha, pa zaiska od Aldobrandina da odri rije. Aldobrandino odmah izjavi da je pripravan, pa mu hodoasnik ree da sutra priredi gozbu te da zajedno sa svojim roacima i njihovim enama na nju pozove ona etiri brata s njihovim enama, nadodavi da e on sam iz tih stopa otii da ih pozove na izmirenje i gozbu. I poto Aldobrandino pristade, hodoasnik smjesta poe etvorici brae i prikladnim rijeima za tu zgodu i nepobitnim dokazima lako ih navede da zamole Aldobrandina za oprotenje i da se s njim izmire, pa uinivi to pozva ih da sutradan s Aldobrandinom objeduju, a oni vjerujui njemu na rije poziv prihvatie.

Trei dan - Sedma novela

onako u crnini kao to bijahu, s nekim svojim prijateljima Aldobrandi-novu domu, gdje ih on ekae; tu oni, pred svima koje Aldobrandino bjee pozvao da mu ine drutvo, bacie na tle oruje i predadoe se posve u njegove ruke molei ga da im oprosti ono to bijahu protiv njega uradili. Aldobrandino ih plaui primi i svakoga u usta poljubi te im s malo rijei nanesenu uvredu oprosti. Za njima prioe njihove ene i sestre, sve u smeim 18 haljinama, te ih gospa Ermellina i druge gospe srdano primie. I nakon to se velianstveno pogostie i mukarci i ene, i mogoe sve na gozbi samo pohvaliti, osim to je vladala utnja zbog nedavne alosti vidljive u crnoj odjei Tedaldovih roaka (zbog ega su neki kudili hodoasnikov prijedlog i gozbu na koju ih je pozvao, a on to primijetio), pa kako ve prije bjee naumio, kad mu se uini da je vrijeme da sve razjasni ustade pri kraju objeda, dok su drugi jo voe jeli, i ree: Nita nije nedostajalo ovoj gozbi da bi radosna bila osim Tedalda; a njega niste prepoznali, iako je stalno s vama bio, pa u vam gaja pokazati. I zbacivi sa sebe hodoasniki plat i odjeu ostade u dolami od fine zelene svile, i tada ga svi prepoznae te ga u velikom udu promatrahu prije nego to se ijedan usudi povjerovati da je to on. Videi to Tedaldo ispripovjedi im mnoge svoje i njihove zajednike zgode te spomenu i njihovu svojtu; tada mu braa i ostali mukarci prioe te ga zagrlie ronei suze radosnice. Isto tako uradie i sve gospe, bile s njim u rodu ili ne bile, osim gospe Ermelline. Videi to Aldobrandino ree: to to znai, Ermellina? Ne raduje li se ti Tedaldu kao i druge gospe? Njemu gospa odgovori tako da svi uju: Nijedna ena mu se tako ne raduje kao ja i nijedna ga ne bi tako radosno pozdravila, jer mu nijedna ne duguje toliko zahvalnosti kao ja kad se samo sjetim da si se njegovom zaslugom meni vratio; ali neasne rijei koje su kruile onih dana kad smo mrtva oplakivati onoga za kojega smo mislili da je Tedaldo ne daju mi da mu priem. Na to Aldobrandino ree: Pusti to, zar misli da ja vjerujem tim la-javcima? Brinui se za moj spas dokazao je svima da je to la, a ionako nikad u to nisam vjerovao; ustani brzo i zagrli ga. Gospa je to jedva doekala te hitro poslua mua pa ustavi, kao to su i druge uradile, radosno ga zagrli i pozdravi. Ta Aldobrandinova velikodunost mnogo se svidje Tedaldovoj brai i svakom mukarcu i . eni koii tu biiahu. te se tako izbrisa svaki tra? mrnii koia se moda ,

D ek am ero n

dosno pozdravie Tedalda, on stre crnu odjeu sa svoje brae i smeu sa sestara i nevjesta te zaiska da se donese druga odjea; pa kada se svi presvukoe nastavie veselje pjesmom, plesom i drugim zabavama; te gozba koja imae utljiv poetak, imade buan svretak. I u najveem veselju svi skupa onako krenue Tedaldovu domu i tamo veerae, a jo su mnogo dana radosno na isti nain veselje nastavljali. Firentinci su dugo jo Tedalda gledali kao udo i kao ovjeka koji je od mrtvih uskrsnuo, a u mnogih je, dapae i u njegove brae, tinjala u dui sumnja je li on to ili nije te nisu vrsto u to povjerovali dok se nije dogodilo neto to je razjasnilo tko je bio onaj ubijeni, a zbilo se ovo. Jednog su dana prolazili neki momci iz Lunigiane19 ispred njihove kue i opazivi Tedalda dooe mu u susret rekavi: iv bio, Faziuolol Tedaldo im u prisuu svoje brae odgovori: Zamijenili ste me s nekim. uvi ga kako govori oni se posramie i zamolie ga da im oprosti ve-lei: Doista vi sliite, vie nego to ikada vidjesmo da ovjek ovjeku slii, naemu drugu Faziuolu iz Pontriemolija,20 koji je doao ovamo prije petnaest ili neto vie dana, a odonda ne mogosmo saznati to se s njim dogodilo. Istina je da se zaudismo poradi odjee, jer je on kao i mi bio vojnik. Tada se najstariji Tedaldov brat priblii i upita kako je Faziuolo bio odjeven. Oni mu rekoe, i pokaza se da je onaj bio ba tako odjeven kako su oni kazivali, pa su po tomu, a i po drugim znacima, spoznali da je ubijeni bio Faziuolo a ne Tedaldo, te se tako oslobodie sumnje o njemu i braa i svi ostali. Tedaldo dakle vrativi se vrlo bogat ustraja u svojoj ljubavi, a gospa se razborito vladala i nije se vie smuivala, te su dugo zajedno uivali u svojoj ljubavi. Dao Bog da i mi uivamo u svojoj.21

T rei d an - O sm a n o v ela

O sm a novela
Ferondo proguta neki praak, pa ga pokopaju kao mrtva, a opat, koji se zabavlja s njegovom enom, izvadi ga iz groba, i baci u tamnicu, i uvjeri ga da je u istilitu; a poto uskrsne, goji, kao svoje, dijete to ga je njegova ena s opatom zaela.'
Emilija okona svoju dugu novelu, ali je nitko ne pokudi zbog duljine, tovie svi prosudie da bjee ukratko kazivana s obzirom na mnoge i raznovrsne zgode u njoj ispriane; tada kraljica samo kretnjom izrazi svoju elju Lauretti te je navede da ovako pone: Predrage gospe, pade mi na um neki istinit dogaaj koji je mnogo vie nalik na la nego na istinu; podsjetila me na to zgoda iz prethodne novele gdje su nekoga umjesto nekoga drugoga oplakali i pokopali.2 A ja u vam dakle kazivati kako je iv ovjek pokopan kao da je mrtav, i kako su zatim on sam i mnogi drugi vjerovali da je uskrsnuo iz groba, i kako su naposljetku kao sveca astili onoga koji je bio kriv svemu tomu i vie zasluivao da ga kao krivca osude. Bio dakle u Toskani, a jo je i danas, samostan koji se poput mnogih drugih nalazi u osamljenu kraju kuda malo kad itko proe, gdje opatom bijae ovjek veoma sveta ivota u svemu osim u odnosu prema enama; a u tomu je poslu bio tako oprezan, da ne samo to nitko nije doznao za njegovu slabost, nego se nita nije ni sumnjalo; svi su ga smatrali veoma pobonim i pravednim u svemu. Tako se dogodi da se s opatom jako sprijatelji bogat seljak koji se zvao Ferondo, a bio je preko mjere tup i neuk (i upravo stoga se opatu mililo druenje s njim, jer ga je katkad zabavljao svojom prostodunou], te u tom druenju opat opazi da Ferondo ima prekrasnu enu, i u nju se tako arko zaljubi te ni danju ni nou ni o emu drugom nije mislio. Ali kada je uo kako je Ferondo, koliko god se usveombesaden i glup pokazivao, u ljubaviprema svojoj emmuglai

D ek a m e ro n

rit i lukav te uspjede nagovoriti Feronda da sa svojom enom katkada u samostanski vrt doe da se proeu i razonode pa bi tu o blaenstvu vjenoga ivota i o pobonim i svetim djelima mueva i ena u prolosti, s njima preponizno raspravljao tako da ena poeli doi k njemu na ispovijed i zaiska od Feronda da joj to odobri, a on to i uini. Doe dakle ena k opatu da se ispovijedi, na njegovo preveliko veselje, te mu sjede do nogu3; i prije nego to ita drugo ree poe ovako: asni oe, da mi je Bog dao drugaijega mua ili da mi ga uope nije dao, moda bih lako po vaim poukama krenula putem koji vodi u ivot vjeni; no kad pomislim tko je Ferondo i kako je glup mogu kazati da sam udovica kraj iva mua, jer drugoga mua uzeti ne mogu dok on ivi; a on je tako mahnit te je bez ikakva razloga iznad svake mjere na mene ljubomoran, pa stoga s njim provodim samo nesretan i jadan ivot. Radi toga vas, prije nego se ponem ispovijedati, ponizno molim da me svjetujete kako da se vladam, jer malo e mi koristi donijeti to to u se ispovjediti ili drugo dobro djelo uraditi, ako mi u ovom ne pokaete put prema spasu. Njezino umovanje doe opatu kao voda na mlin, te mu se uini da je sama sudbina prokrila put njegovim najvruim eljama, pa joj ovako ree: Keri moja, mislim da je jako muno za lijepu i njenu enu kao to ste vi imati budalasta mua, ali sudim da je jo tee ako joj je mu ljubomoran; stoga, budui da je va, i glup, i ljubomoran, rado vjerujem sve to ste o svom jadu zborili. No svemu tomu, ukratko kazano, ne vidim drugoga savjeta ni lijeka van jednoga, a taj je da iscijelimo Feronda od njegova ljubomora. A lijek za to znam dobro prirediti, ako je vae srce dovoljno snano da uva tajnu koju u vani povjeriti. ena odvrati: Oe moj, ne sumnjajte u to, jer prije bih umrla nego ikomu kazala ono to mi vi kaete da ne kaem; a kako se moe to uraditi? Opat odgovori: Ako hoemo da ozdravi, neizostavno mu valja poi u istilite. Ta kako e, ree ena iv ovjek u istilite? Opat ree: Valja mu umrijeti, pa e onda otii; i kada pretrpi tolike muke kao kaznu za svoj ljubomor, znam molitve kojima emo od Boga izmoliti da ga vrati u ovaj ivot, i On4 e nas usliati. Dakle, ree ena, ja moram ostati udovica? Da, odgovori opat, neko vrijeme za koje vam se valja jako uvati da vas ne preudaju5, jer bi vas Bog za to pokarao; i kad se Ferondo vrati, trebalo bi da opet budete njegova, a on bi bio jo ljubomorniii riego prije.

T re i d an - O sm a n o v ela

kao u tamnici, bit u zadovoljna; uradite po svojoj volji. Tada ree opat: I hou, ali koju u nagradu od vas dobiti za takvu uslugu/

Oe moj, odgovori ena sve to elite, samo ako vam to mognem dati; ali kakvu nagradu koja bi se priliila takvu ovjeku kao to ste vi moe dati slaba ena? Opat joj ree: Gospo, vi moete uraditi nita manje za mene nego to u ja uraditi za vas, pa kao to sam ja spravan uraditi ono to e biti za vae dobro i utjehu, tako i vi moete uraditi ono to e biti srea i spas moga ivota. Tada ree ena: Ako je tako, ja sam pripravna. Dakle, ree opat, poklonit ete mi svoju ljubav i usliiti me, jer ja za vama izgaram i venem. Kada to ena u sva zaprepatena odgovori: Jao oe moj, to vi to itete? Mislila sam da ste svetac: zar se pristoji svetim ljudima iskati takve stvari od ena koje k njima dolaze po savjet? Opat joj ree: Duo moja slatka, nemojte se uditi, svetost se tim ne umanjuje, jer ona prebiva u dui, a ono to ja od vas item grijeh je tijela. Sad bilo kako bilo, vaa krasota ima takvu mo nada mnom da me ljubav sili ovako postupati; jo vam velim da se moete svojom ljepotom diiti vie nego ijedna ena kad se sjetite da je ugodna i svecima koji su obikli nebeske ljepote gledati. A osim toga, premda sam ja opat muko sam kao i ostali, a kako vidite nisam ni star. I neka vam ne bude teko to uiniti, dapae treba da i sami to elite, jer dok Ferondo u istilitu bude, ja u po noi biti s vama i tjeiti vas onako kako bi vas on morao tjeiti; i nikada se nitko nee dosjetiti, jer svi o meni misle onako kako ste i vi do malo prije mislili, a moda i bolje. Ne odbacite milosti koju vam Bog alje, jer je mnogo ena koje prieljkuju ono to vi moete imati i to ete imati ako budete razboriti i posluate moj savjet. Osim toga, imam lijepa i skupocjena nakita, pa elim da ga dobijete vi a ne koja druga. Uinite dakle, slatko ufanje moje, za mene ono to ja za vas od srca rado inite. ena bjee sagnula glavu i nije znala kako da ga odbije, a da pristane nije joj se inilo potenim; stoga opat spoznavi da ga je sasluala ali da oklijeva s odgovorom pomisli da ju je ve napola obratio, pa produi da je uvjerljivim besjedama nagovara; i prije nego to umuknu ve joj bjee utuvio u glavu da je tako u redu, te ona srameljivo ree da je spremna ispuniti njegove zapovijedi, ali nipoto prije negoli Ferondo ode u istilite. Tada opat prezadovoljan ree: A mi emo ga odmah tamo otpraviti,

Dekameron

nataknu na ruku veoma lijep prsten pa je otpusti. ena obradovana darom i oekujui da e i druge dobiti, vrativi se prijateljicama stade im uda kazivati o opatovoj svetosti te se s njima vrati kui. Za koji dan poe Ferondo u samostan; netom ga opat ugleda naumi da ga odmah poalje u istilite. I naavi nekakav udotvoran praak to mu ga na Levantu bijae dao neki veliki knez (koji ga je uvjeravao da se s njim slui Gorski starac kad hoe koga u snu poslati u svoj raj ili ga iz njega natrag dozvati6, te kako on ima mo da ovjeka koji ga uzme manje ili vie na dulje ili na krae vrijeme bez ikakve tete tako uspava, da nitko ne bi ni pomislio, dok mo praka traje, da u tomu ovjeku ima ivota], i uzevi ga onoliko koliko bijae dovoljno za tri dana spavanja sasu ga u svojoj eliji u au mlada jo nerazbistrena vina te ga dade Ferondu, koji nita nije primijetio, da popije; tada ga povede na trijem gdje se on i nekoliko redovnika poee s njim zabavljati i smijati se njegovim glupostima. Ali kad za kratko vrijeme praak poe djelovati, njega zaas obrva teak san te jo na nogama usnu i usnuvi pade. Opat se toboe zabrinu zbog toga te naredi da mu otkopaju odjeu i donesu hladne vode i njom mu poprskaju lice, i jo mnogo toga naredi, kao da mu bjee pozlilo od loe probave ili od ega drugoga, pa ga hoe osvijestiti i vratiti ivotu; ali videi i opat i redovnici da nita ne pomae opipae mu bilo i ne osjetivi nikakva znaka ivota svi bijahu tvrda uvjereni da je preminuo te poslae po enu i njegove roake, a ovi odmah dotrae; i poto ga njegova ena i roakinje oplakae, opat naredi da ga onako odjevena kako se naao poloe u grobnicu. ena se vrati kui i objavi da se nikada nee rastati od djeteca to ga je s njim imala; i tako ostavi u kui poe odgajati dijete i upravljati Feron-dovim imanjem. Opat s nekim redovnikom iz Bologne, u kojega je imao mnogo povjerenja i koji je upravo toga dana bio stigao, ustavi nou kriom izvue Fe-ronda iz grobnice i snese ga u neki mraan podrum, odreen za tamnicu redovnicima koji bi neto zgrijeili; tu mu svukoe odijelo i odjenue redovniku odjeu pa poloivi ga na hrpu slame pustie ga dok se ne osvijesti. Za to vrijeme taj bolonjski redovnik, kojemu opat priopi to treba initi, dok nitko o tomu nita nije znao poe ekati da se Ferondo osvijesti. Sutradan opat s nekim svojim redovnicima ode kao da e u pohode onoj eni, i nae je ucviljenu i u crnini; i utjeivi je malo potiho je upita da li se spominje obeanja. ena videi da je slobodna i da joj ni Ferondo ni nitko drugi ne smeta i spazivi na njegovu prstu jo jedan lijep prsten

Trei dan - Osma novela

opat, kad pade no, preruen u Ferondovoj odjei, u pratnji onoga svoga redovnika ode tamo i ostade s njom do jutrenje na svoje najvee veselje i zadovoljstvo, a zatim se vrati u samostan; i jo je mnogo puta k njoj po istom poslu dolazio. I neki koji su ga ponekad i na odlasku i na povratku susretali miljahu da je to Ferondo i da onuda za pokoru obilazi, te o tome poee kruiti mnoge prie meu prostom eljadi u selu, pa vie puta rekoe to eni koja je dobro znala to je posrijedi. Poto se Ferondo osvijesti i nae na tom nepoznatom mjestu, onaj bolonjski redovnik ue unutra sa stranom vikom i sa ibama u ruci te ga zgrabi i dobro ga iiba. Ferondo je jaukao i plakao te neprestano samo pitao: Gdje sam? Redovnik mu odgovori: Ti si u istilitu! Jao, ree Ferondo, zar sam umro? Jesi!! ree redovnik. Tada Ferondo poe oplakivati sebe i svoju enu i svoga sina govorei uz to jo svakakve budalatine. Redovnik mu tada donese neto jela i pia; videi to Ferondo ree: Ta zar mrtvaci jedu? Redovnik ree: Jedu, i ovo to ti nosim to je od onoga to je tvoja biva ena jutros poslala u crkvu da se slui misa za tvoju duu, a Gospodin Bog hoe da se to pred tebe iznese. Tada ree Ferondo: Bog joj dao svako dobro! Jako sam je volio prije negoli sam umro, tako jako da sam je po svu no u naruju drao i cjelivao je, a i drugo sam radio kad bi me bila elja spopala; i budui da bjee veoma gladan prionu uz jelo i pie, ali mu se vino ne uini ba dobrim pa ree: Prokleta bila! to ne dade sveeniku vina iz one bave do zida? Ali kad pojede, redovnik ga ponovo zgrabi i onim istim ibama ga opet dobro iiba. Njemu Ferondo nakon duga jaukanja ree: Jao, zato mi to ini? Redovnik ree: Jer je Gospodin Bog odredio da ti se to svakoga dana dvaput uini. A zato? ree Ferondo. Redovnik odgovori: Zato to si bio ljubomoran, a imao si najbolju enu u cijeloj okolici. Jao meni, ree Ferondo, pravo veli, i najslau: bila je slaa od meda, ali ja jadan nisam znao da se Bogu ne mili ljubomorna eljad, inae to ne bih bio inio. Redovnik ree: Valjalo ti se spomenuti toga i pokajati se dok si bio iv; a ako se ikada onamo vrati utuvi sebi dobro u glavu ovo to si ovdje dobio

D e k a m eran

Redovnik ree: Vraa se onaj komu Bog odredi. Joj, ree Ferondo, ako se ikada onamo vratim, bit u joj najbolji mu na svijetu; nikad je neu tui, nikad je neu psovati, osim za ovo vino to nam ga je jutros poslala; a ni svijee se nije spomenula spremiti, pa mi je valjalo u mraku jesti. Redovnik ree: Poslala ih je, kako da nije, samo su izgorjele na misi. Oh, ree Ferondo, istinu veli, a ja ti zaista kaem, ako se vratim pustit u je da radi to god bude htjela. Nego mi reci tko si ti te mi ovo ini? Redovnik ree: I ja sam mrtav, a rodom sam sa Sardinije; pa jer sam neko jako hvalio ljubomor nekoga gospara, Bog me je kaznio da ti moram donositi jelo i pie i ibati te ovako sve dok On7 o tebi i o meni drugaije ne odlui. Ferondo ree: Zar nikoga ovdje vie nema osim nas dvojice? Redovnik ree: Ima ih na tisue, ali ti ih ne moe ni vidjeti ni uti, kao ni oni tebe. Ferondo tada upita: A koliko smo daleko od naega kraja? Ohoho! ree redovnik vie ima milja do tamo nego to mi moemo estito po-kakati. Borami, to je mnogo, ree Ferondo. I kako mi se ini, mi smo izvan svijeta, toliko ih ima. U ovakvim i slinim razgovorima, uz jelo i ibe, zadrae oni Feronda desetak mjeseci; za to je vrijeme opat sretno pohaao krasoticu i s njom se zabavljao najljepe na svijetu. No kako nevolje same po sebi dolaze, ena zatrudnje i im to primijeti ree opatu; stoga se oboje sloie u tom da ni asa ne asei valja Ferondo iz istilita prizvati u ivot i njoj ga vratiti, kako bi mu mogla kazati da je s njim nosea. Naredne noi opat dakle izmijenjenim glasom pozva Feronda u tamnici i ree mu: Ferondo, raduj se, jer se Bogu svidjelo da te vrati na onaj svijet, a poto se vrati, ena e ti roditi sina, i nadjeni mu ime Benedet-to, jer ti je zbog arkih molitava tvoga pobonog opata i tvoje ene po zagovoru svetoga Benedikta milost uinjena. uvi to Ferondo obradova se veoma i ree: Ba mi je drago; dao Bog svako dobro gosparu Gospodu Bogu, i opatu, i svetom Benediktu, i mojoj eni sirastoj, slaanoj, medenoj.8 Opat mu sasu u vino to mu ga posla toliko onoga praka da ga uspava oko etiri sata, te ga on i njegov redovnik preobukoe u njegovu odjeu i prenesoe u grobnicu u koju bijae ukopan. Sutradan u samo svitanje Ferondo se probudi i kroz neku pukotinu na grobnici ugleda svjetlo to ga

T re i d an - O sm a n ovela

vikati: Otvorite mi, otvorite mi! i sam glavom uze tako jako nadizati grobnu plou da je pomae, jer se lako mogla smaknuti, i poe je gurati; kada to vidjee redovnici koji ba bjehu izmolili jutrenju pojurie onamo, i prepoznae Ferondov glas, i naoe ga kako upravo izlazi iz rake, pa prestraeni tim udnovatim dogaajem pobjegoe i pooe opatu. A ovaj hinei da je bio zadubljen u molitvu ree: Sinci, ne bojte se, uzmite kri i blagoslovljenu vodu i slijedite me da vidimo to nam sve-mogunost Boja eli pokazati; i tako i uinie. Ferondo, onako blijed kao ovjek to toliko vremena ne bjee dana vidio, bijae ve iz grobnice izaao pa kad opazi opata baci mu se pred noge i ree: Oe moj, objavljeno mi je da su me molitve vae i svetoga Benedikta9 i moje ene oslobodile muka u istilitu i vratile u ivot; zato Boga molim da vam udijeli svako dobro dok ste ivi i danas i dovijeka. Opat ree: Hvaljena budi svemogunost Boja. Idi, sinko moj, kada te je Bog natrag poslao, i utjei svoju enu koja otkada si ti svijetom promijenio nije prestala suze liti, pa odsele unaprijed budi prijatelji sluga Boji. Ferondo ree: Pravo zborite, gosparu, prepustite to meni, jer netom k njoj stignem izljubit u je, toliko je volim. Opat ostade sa svojim redovnicima te se priini kao da je jako zadivljen ovom zgodom i naredi da se pobono otpjeva Miserere.10 Ferondo se vrati u svoje selo, gdje su svi od njega bjeali kao to se bjei od stranih stvari, ali ih je on dozivao i svima tvrdio da je uskrsnuo. I ena ga se njegova jednako straila. Ali kada se narod malo primirio i svi vidjee da je on doista iv poee ga ispitivati o svemu i svaemu, kao da se s onoga svijeta mudar vratio, a on je svima odgovarao i kazivao im novosti o duama njihovih umrlih roaka te izmiljao svakojake prie o ivotu u istilitu; i pred okupljenim narodom svima je obznanio prorotvo koje mu doe na usta arkanela Braghiella11 prije nego to je uskrsnuo. I vrativi se sa enom kui preuze svoj imetak i povjerova da mu je ena od njega zatrudnjela; i dogodi se da je ena u pravo vrijeme, prema miljenju budala koje vjeruju da ena nosi tono devet mjeseci, rodila muko dijete koje nazvae Benedetto Ferondi. Ferondov povratak i njegovo kazivanje neizmjerno uvrstie glas o opa-tovoj svetosti, jer su gotovo svi vjerovali da je Ferondo zaista uskrsnuo; a Ferondo, koji je zbog svog ljubomora grdne batine izvukao, izlijei se od njega i, kao to opat bjee eni obeao, nikada vie nije bio ljubomoran, pa je ena bila zadovoljna i estito je s njim ivjela kao i prije, samo to se, kad je tq bez strajha mogla initi, sastajala spobonim opatom koji joj

D ek am ero n

T rei d an - D ev eta n o v ela

D eveta no vela
Giletta iz Narbonne iscijeli francuskom kralju pitanjak i zaite kao mua Beltrama iz Roussillona; ovaj se protiv svoje volje oeni njom i ozlojaen ode u Firencu, tamo se zaljubi u neku mladicu, ali umjesto nje s njim legne Giletta i rodi mu dva sina; stoga je on naposljetku zavoli i prihvati kao enu.1
Budui da kraljica ne htjede ukinuti Dioneu njegovu povlasticu preo-stade njoj da kazuje kad Lauretta okona svoju novelu; stoga ne ekajui da je tko upozori ovako poe ljupko zboriti: Tko bi sada mogao ispripovjediti novelu koja bi se lijepom uinila poto se Laurettina ula? Doista je srea bila to ona nije prva kazivala, jer bi nam se poslije njezine malo koja svidjela, a tako se bojim da e se zbiti s onima koje nam preostade danas kazivati. No ipak, kakva god bila pripovjedit u vam jednu prema predloenom sadraju. U francuskom kraljevstvu ivio plemi po imenu Isnardo, grof od Roussillona2 koji je, jer bijae slaba zdravlja, uvijek uza se drao lijenika koji se zvao metar Gerardo iz Narbonne. 3 Spomenuti grof imae sina jedinca po imenu Beltrama,4 veoma lijepa i ljupka djeaka; odgajao ga je zajedno s drugom djecom njegove dobi, a meu njima bijae djevojica po imenu Giletta, 5 ki reenoga lijenika, koja je neizmjernu i mnogo aru ljubav negoli se priliilo njezinoj njenoj dobi osjeala prema Beltramu. Uto grof umrije i ostavi ga kralju,6 pa je Beltramo morao otii u Pariz, to bjee ao djevojici te se nikako nije mogla utjeiti; i ne proe dugo, kadli umrije i njezin otac, i ona bi sad bila najradije i sama otila u Pariz da vidi Beltrama da je za to imala dolian izgovor, ali su na nju jako pazili jer je bila bogata i sama te nije mogla nai dolina naina da ga vidi. I kada ve doraste do udaje, ne mogavi nikada zaboraviti Beltrama odbijala je sve prosce koje joj je njezina...

Meutim, plamtei tako sve veom ljubavlju i enjom prema Beltramu, jer je sluala da je postao prekrasan mladi, sluajno sazna da je francuskom kralju od loega lijeenja neke izrasline na grudima ostao pitanjak, koji mu je uzrokovao mnogo neprilika i jada, i koliko god ga je lijenika pokualo viati nijedan se nije naao koji bi ga bio potpuno iscijelio, ak mu je bivalo sve gore; stoga oajan kralj ne htjede ve ni od koga savjeta ni pomoi primati. Tome se Giletta veoma obradova te prosudi kako ne samo ima dolian razlog da ode u Pariz, nego je, bude li bolest bila onakva kakva je ona vjerovala da jest, lako mogla uspjeti da dobije Beltrama kao mua. Pa kako je dakle od oca bila nauila mnoge stvari priredi od nekih trava praak koji lijei bolest od koje je po njezinu sudu bolovao kralj, zajaha konja i odjezdi u Pariz. I prvo to uini bjee da vidi Beltrama, a zatim stupi pred lice kraljevo i zaiska od njega da joj uini milost i pokae boljeticu. Kralj videi lijepu mladicu i ljupku ne mogae odbiti nego joj je pokaza. Netom je ona ugleda odmah se ponada da e ga iscijeliti te ree: Gospodaru, ako vam je s voljom, uzdam se u Boga da u vas bez boli i muke u osam dana od ove bolesti ozdraviti. Kralj se u sebi podrugljivo nasmije njezinim rijeima i pomisli: Kako bi mogla mlada djevojka znati to nisu mogli ni umjeli najvei lijenici svijeta? Ipak joj se zahvali na dobroj volji i odgovori da je odluio ne sluati vie nikakva lijenikoga savjeta. Djevojka mu ree: Gospodaru, vi prezirete moju vjetinu jer sam mlada i ensko, ali znajte da ne lijeim svojim umijeem nego s pomou Bojom i umijeem metra Gerarda iz Narbonne, koji bijae moj otac i za ivota slavan lijenik. Kralj tada u sebi ree: Moda je Bog meni alje, zato da ne iskuam njezino znanje, kad ve veli da e me bez boli u kratko vrijeme iscijeliti? I odluivi pokuati ree: Gospoice, ako zbog vas prekrimo svoju odluku, a vi nas ipak ne iscijelite, to ete time zasluiti? Gospodaru, odgovori djevojka, naredite da me uvaju, pa ako vas u osam dana ne izviam, neka me na lomai spale; ali ako vas izlijeim, kako ete vi mene nagraditi? Kralj joj odgovori: ini nam se da jo nemate mua; ako odrite obeanje, bogato emo vas udati za mua visoka roda. Djevojka mu ree: Gospodaru, doista se radujem to ete me udati, ali elim kao mua onoga koga u sama odabrati, a obeaj em da neu iskati nijednoga od vaih sinova i nikoga iz kraljevske kue. Kralj joj to odmah obea. Djevojka ga poe lijeiti i u kratko vrijeme

D ek am eron

T re i d an - D ev eta n o v ela

Gospoice, zavrijedili ste mua. Ona mu odgovori: Dakle, gospodaru, zavrijedila sam Beltrama od Roussillona, kojega poeh ljubiti jo od svoga djetinjstva i vazda sam ga nadasve ljubila. Kralju se uini njezin zahtjev pretjeranim, ali poto bjee obeao ne htjede prekriti zadanu rije nego naredi da ga pozovu i ovako mu kaza: Beltramo, vi ste ve odrasli i zreli; elimo da se vratite doma i preuzmete upravu nad svojim posjedima i da sa sobom povedete gospoicu koju smo vam dali kao enu. Beltramo ree: Tko je ta gospoica, gospodaru? Kralj mu odgovori: Ona koja nam je svojim lijekovima vratila zdravlje. Beltramo ju je poznavao i viao, i premda mu se inilo da je veoma lijepa, znajui da nije tako visoka roda kako bi dolikovalo njegovu plemstvu sav gnjevan ree: Gospodaru, elite mi dakle dati vidaricu kao enu? Ne dao Bog da ja takve enske ikada uzmeml Nato ree kralj: Dakle vi hoete da prekrimo rije to je radi naeg ozdravljenja zadadosmo gospoici koja je kao nagradu zaiskala vas kao mua? Gospodaru, odgovori Beltramo, moete mi oduzeti sve to imam i darovati me komu hoete, jer sam va sluga, ali uvjeravam vas da nikada neu biti zadovoljan tom enidbom. Bit ete, ree kralj, jer je gospoica lijepa i umna i jako vas voli; stoga se nadamo da ete s njom mnogo ljepe ivjeti nego to biste s nekom gospom najodlinijega roda ivjeli. Beltramo umuknu, a kralj naredi da se obave velike pripreme za pir, a kada svanu zakazani dan, premda Beltramo na to nerado pristade vjena se u kraljevoj nazonosti s gospoicom koja ga je voljela vie nego samu sebe. I poto je to uinio, kako ve prije bjee odluio to e uraditi, rekavi kralju da se eli vratiti na svoj posjed i tamo brak ostvariti oprosti se s kraljem pa se uzjahavi konja ne vrati na svoj posjed nego ode u Toskanu. I saznavi da Firenca vojuje sa Sienom7 odlui da bude na njezinoj strani; Firentinci ga lijepo primie i s potovanjem i stavie ga na elo jedne ete, i kako mu odredie dobru plau, ostade dugo u njihovoj slubi. Mlada nevjesta nezadovoljna takvom sudbinom, ufajui se da bi ga dobrim djelima morala prizvati natrag, ode u Roussillon gdje je svi primie i doekae kao gospodaricu. I naavi ondje, zbog duga grofova izbivanja, sve zaputeno i zanemareno, kao razborita ena radom i

je jako zavoljee, a grofa poee kuditi to s njom nije zadovoljan.8 Poto gospa zemlju u red dovede posla dva viteza grofu s porukom i molbom da joj javi ako se zbog nje ne eli vratiti, pa e ona drage volje otii. On im kruto odgovori: Neka uini po miloj volji; a ja u se tamo vratiti da budem s njom kad ona na svom prstu ovaj prsten bude imala i u naruju sina kojega sa mnom bude zaela. Taj je prsten mnogo cijenio i nikada se od njega nije dijelio, jer mu je bilo kazano da ima posebnu mo. Vitezovi razumjee svu teinu uvjeta sadranog u tim dvama gotovo nemoguim zahtjevima pa se videi da ga rijeima ne mogu odvratiti od namjere vratie gospi i rekoe joj njegov odgovor. Ona se jako raalosti i nakon duga razmiljanja odlui se sama uvjeriti mogu li se ta dva zahtjeva ostvariti. Stoga, da bi na taj nain svoga mua zadobila, poto razmisli to e initi pozva neke od najodlini-jih i najboljih ljudi u grofoviji te im ganutljivim rijeima sve po redu ispripovjedi to je dotada uinila grofu za ljubav i to je time postigla; i naposljetku im ree kako nije njezina namjera da grof ostane u progonstvu zanavijek zbog toga to ona tu prebiva, nego naprotiv kani ostatak svog ivota provesti hodoastei i inei milosrdna djela za spas svoje due, pa ih zamoli da preuzmu upravu nad imanjima i da grofu jave kako mu ostavlja posjede u redu i kako odlazi s namjerom da se nikada vie ne vrati u Roussillon. Dok je tako govorila dobri ljudi mnogo suza prolie i mnogo je moljahu da se predomisli i ostane, ali sve im je bilo uzalud. Preporuivi ih Bogu ona s nekim svojim roakom i jednom dvorkinjom, dobro opskrbljena novcem i dragocjenostima, u hodoasnikoj odjei krenu na put a da nitko nije znao kamo i na putu se nigdje ne zadra sve dok ne stigoe u Firencu: tu se sluajno namjerie na skromno svratiste koje je vodila neka dobra udova ena, i u njemu je Giletta tiho ivjela kao uboga hodoasnica, eljna da uje vijesti o svom gospodaru. Tako se dogodi da odmah sutradan opazi Beltrama kako sa svojom drubom prolazi na konju mirno svratita; i premda ga je dobro prepoznala, upita krmaricu tko je onaj ovjek. Krmarica joj odgovori: To je neki plemi stranac po imenu grof Beltramo, vrlo ljubazan i uljudan ovjek i u ovom ga gradu jako vole; zaljubljen je do uiju u neku nau susjedu, plemenita roda dodue ali veoma siromanu. Uistinu veoma je estita mladica, ali jo se nije udala, jer nema miraza, nego ivi sa svojom majkom, veoma umnom i dobrom enom; i da nema te njezine majke, moda bi ve mladica

Dekameron

Grofica saslua i dobro upamti te rijei te ispitavi natanko sve pojedinosti i razumjevi sve dobro skova svoj plan; i saznavi za kuu one gospe i njezine keri koju je grof ljubio jednoga dana potajno u hodoasnikoj odjei ode tamo. I nae gospu i njezinu ker i vidje da su jako siromane te se pozdravi s njima i zamoli gospu da kad htjedbude porazgovara. Plemkinja ustade i ree da e je spremno sasluati, pa uavi u neku odaju same sjedoe i grofica prozbori: Gospo, ini mi se da vama srea nije sklona kao ni meni, ali ako ste voljni moete sebi i meni pomoi. Plemkinja odvrati da e od srca rado sve uiniti, ako je u potenju. Grofica proslijedi: Valja da imate povjerenja u mene, jer ako vam se povjerim, a vi me prevarite i sebi ete i meni nakoditi. Moete mi mirne due povjeriti sve to elite, odvrati plemkinja, i budite sigurni da vas neu izdati. Tada joj grofica poevi od prvoga buenja svoje ljubavi ispria tko je i sve svoje zgode do onoga dana na takav nain da plemkinja povjerova njezinim rijeima, jer je ve i prije od drugih o tomu bila ula, te joj se na nju raali. I poto grofica okona svoje kazivanje nastavi: uli ste dakle uza sve moje jade i koja dva zahtjeva moram ispuniti ako elim da mi se vrati mu; i nitko mi u tomu ne moe pomoi osim vas, ako je istina to se pria, to jest da grof moj mu ljubi vau ker iznad svega. Plemkinja joj ree: Gospo, ja ne znam ljubi li grof moju ker, tek se pokazuje kao da je jako ljubi; ali kako ja vama mogu pomoi u tomu to elite? Gospo, odgovori grofica, rei u vam, ali prvo hou da znate to u za vas uiniti ako mi pomognete. Vidim da je vaa ki lijepa i dorasla do udaje, a prema onom to mi kazae i to sama vidim, uvate je kod kue jer nema miraza za udaju. Nakanila sam da joj kao nagradu za ljubav koju ete mi uiniti smjesta dadem od svoga novca primjeran miraz koji po vaem sudu dolikuje da je estito udate. Gospa je doista bila siromana pa joj je ponuda bila po udi, ali ipak zbog plemenite naravi ree: Gospo, kaite mi to za vas mogu uraditi, pa ako je u potenju, rado u vam pomoi, a vi ete zatim uraditi kako vam bude volja. Na to ree grofica: Valja da po nekoj osobi u koju se pouzdavate poruite grofu mom muu da je vaa ki pripravna usliiti ga, ako je moe uvjeriti da je ljubi onako kako pokazuje, i da e mu vjerovati

Trei dan - Deveta novela

ga on toliko voli; pa poalje li vam ga, dat ete ga meni. Zatim ete mu poslati poruku da vam je ki spremna udovoljiti njegovoj elji, pa ete ga potajno ovamo uvesti i kriomice privesti mene k njemu umjesto svoje keri. Moda mi se Bog smiluje te zatrudnim, a zatim s njegovim prstenom na prstu i sa sinom kojega s njim zanem u naruju pridobit u ga i s njim ivjeti kao to je red da ena sa svojim muem ivi, sve vaom zaslugom. Plemkinji se uini ovaj prijedlog nezgodan, jer se bojala da joj moda ki na zao glas ne doe, ali sudei da je poteno pomoi dobroj grofici da pridobije svoga mua i da radi s asnom namjerom, pouzdavajui se u estitost njezinih osjeaja ne samo to grofici obea da e to uiniti nego za malo dana oprezno i potajno, kako je ona bjee naputila, dobi prsten, premda ga grof nije ba lako dao, i spremo podmetnu nju umjesto svoje keri da spava s grofom. I u njihovim prvim susretima za kojima je grof tako arko udio, po milosti Bojoj zanese ena dvoje muke djece kao to se u duno vrijeme pokaza na poroaju. A ona dobra gospa nije samo jedanput omoguila grofici da se nauije mu-evljevih zagrljaja nego mnogo puta, i tako je razborito to inila da se nikada nije saznalo, a grof je vazda vjerovao da je s onom koju ljubi a ne sa svojom enom i njoj je kad bi jutrom odlazio poklanjao mnogo lijepa i skupocjena nakita, a grofica je sve briljivo uvala. I poto osjeti da je nosea ne htjede vie dodijavati plemkinji da joj pomae nego joj ree: Gospo, hvala Bogu i vama, dobila sam ono to sam eljela, pa je sada vrijeme dolo da ja za vas uinim onako kako odredite te da zatim otputujem. Plemkinja joj ree da joj je drago to joj je ugodila i pomogla, ali da ona nije to inila nadajui se nekoj nagradi nego zato to je mislila da joj tako valja initi i da je tako pravo. Grofica joj ree: Lijepo zborite, gospo; ja i ne mislim da vam kao nagradu dam ono to budete zaiskali, nego da uinim dobro djelo, jer mislim da mi je dunost to uiniti. Tada plemkinja, pritisnuta nudom, sva posramljena zaiska stotinu lira da uda ker. Videi grofica njezin sram i uvi uljudnu molbu darova joj pet stotina i jo lijepa i skupocjena nakita to je vrijedilo bar jo toliko; prezadovoljna plemkinja zahvali joj se od srca koliko god je mogla, a grofica se oprosti s njom i vrati se u konaite. I plemkinja, da ne bi vie dala prilike Beltramu da joj dolazi ili to poruuje ode s keri na selo nekim svojim roacima; Beltrarno se pak malo zatim na poziv svojih ljudi saznavi da je grofica nestala vrati u svoj dom-

Dekameron

veoma se obradova pa sve do poroda ostade u Firenci i rodi dva sina blizanca, veoma slina ocu. Hranila ih je veoma brino, a kad joj se uini da je dolo vrijeme da krenu na put i ni od koga prepoznata stie u Montpellier; 9 i poinuvi tu nekoliko dana, i raspitujui se o grofu, i gdje se nalazi, dou da e on na dan Svih svetih10 prirediti u Rous-sillonu veliku sveanost za mnoge gospe i vitezove te u hodoasnikoj odjei u kojoj bijae i otila poe tamo. I saznavi da se gospe i vitezovi u grofovoj palai spremaju sjesti za gozbu, ne promijenivi odjee uzae ona u dvoranu sa svoja dva sina u naruju te se izmeu gostiju provue onamo gdje vidje grofa i bacivi mu se pred noge plaui ree: Gospodaru moj, ja sam tvoja nesretna ena, koja je dugo po svijetu lutala da bi se ti vratio i prebivao u svom domu. Zaklinjem te Bogom da se spomene uvjeta to mi ih zadade preko ona dva viteza koja sam ti poslala: evo u mom naruju ne jednoga nego dva tvoja sina, a evo i tvoga prstena. Vrijeme je dakle da me kao enu primi prema obeanju. Kada je grof to uo sav se snebi i prepozna prsten, a i sinove, jer mu bijahu toliko slini, ali ipak ree: Kako se to moglo dogoditi? Grofica na divno udo grofu i svima drugima koji bijahu prisutni redom ispripovjedi sve to je i kako je bilo; tada grof spozna da zbori istinu pa videi njezinu ustrajnost i mudrost, a uz to jo i ona dva tako krasna sinia htjede odrati obeanje i ugoditi gostima koji su ga molili da je primi i potuje kao svoju pravu i zakonitu enu, pa se okani svoje krute tvrdoglavosti i podigavi groficu s poda zagrli je i poljubi, i priznade je kao svoju zakonitu suprugu, a djecu kao svoje sinove. I na-redivi da je preobuku u dolinu odjeu, na najvee veselje svekolikih prisutnih i svih ostalih podanika koji za to saznae priredi velianstvenu sveanost ne samo taj dan nego jo mnogo dana; i od toga ju je dana unaprijed vazda potovao kao svoju enu i nadasve ljubio.

Trei dan - Deseta novela

Deseta novela
Alibek ode medu pustinjake gdje je redovnik Rustico pouava kako se utjeruje vraga u pakao; kada je odatle odvedu postane Neerbalovom enom.'
Dioneo je vrlo pozorno sluao kraljiinu novelu i uvi da je okonana i da samo njemu preostade pripovijedati, ne ekajui zapovijedi poe smijeei se ovako kazivati: - Ljupke gospe, moda nikada jo niste ule kako se vraga utjeruje u pakao, pa u vam stoga ne udaljujui se od predmeta o kojemu ste cijeli dananji dan pripovijedale ja o tomu kazivati. Moda e vam za duu biti ako to nauite, a uz to ete spoznati da Amor, koliko god radije boravi u krasnim palaama i raskonim lonicama nego u bijednim kolibama, ipak pokatkad u gustim umama, i na vrletnim planinama, i po pustim piljama svoju mo pokazuje; po tomu moemo spoznati kako se njegovoj moi sve podvrgava.2 Prelazei dakle na stvar velim vam da je neko ivio u gradu Kapsi3 u Berberiji4 jako bogat ovjek, koji meu ostalom svojom djecom imae lijepu i ljupku djevojicu po imenu Alibek. Budui da nije bila kr-anka, a od mnogih je krana u gradu sluala kako hvale kransku vjeru i sluenje Bogu, jednoga dana upita nekoga kako se na najlaki nain moe Bogu sluiti. Ovaj joj odgovori da najbolje Bogu slue oni koji bjee od svjetskih napasti, kao to to ine oni koji su se sklonili u samou Tebaidske pustinje.5 Bezazlena mladica koja jedva bjee etrnaest godina napunila,6 potaknuta vie djejom radoznalou nego svjesnom eljom, ne rekavi nikomu nita o tom narednoga se jutra kriomice i posve sama uputi prema Tebaidskoj pustinji i poslije nekoliko dana muke i napora, gonjena jo uvijek radoznalou stie do tih pustih mjesta i. ppazivi izdaleka kolibicu pristupi k njoj, tu nade

D ek a m e ro n

ta to onuda trai. Ona mu odgovori da po Bojem nadahnuu trai da mu slui i da ite nekoga tko bi je pouio kako se dolino obavlja njegova sluba. Vrli ovjek videi je onako mladu i lijepu i bojei se da ga zloduh ne dovede u iskuenje ako je zadri pohvali mnogo njezinu dobru nakanu i davi joj da jede malo korijenja od trave, i divljih jabuka, i datulja, i vode da pije ree joj: Keri moja, nedaleko odavde ivi ovjek svetac koji te mnogo bolje od mene moe pouiti u onom to ti ite, otii ti k njemu; i pokaza joj put. A ona doavi k njemu i uvi od njega iste takve rijei krenu dalje i stie do elije nekoga mladog pustinjaka, veoma pobona i dobra stvorenja, koji se zvao Rustico,7 pa i njega upita ono isto to i druge. A on je elei na veliku kunju staviti svoju vrstinu ne otpremi kao oni drugi i ne posla je dalje, nego je zadra kod sebe u svojoj eliji, a kad pade no, prostrije joj u kutu leaj od palmina lia i ree joj neka na njemu otpoine. Tek to je to uradio, kad li napasti bez oklijevanja zametnue boj s njegovom postojanou, i on ubrzo uvidje da se uvelike prevario te im bez borbe podlee i predade se; i brzo mu iz glave ishlapie svete misli, i molitve, i trapljenja, a umjesto njih mu se po pameti poe motati njezina mladost i ljepota te stade smiljati kako bi se prema njoj ponaao da dobije ono za im je udio a da ona ne pomisli kako je razuzdan. I poe je rijeima iskuavati i spozna da jo ne bjee mukarca upoznala i da je doista tako bezazlena bila kao to se inilo, pa se dosjeti da bi je najlake priveo onomu to eli pod izlikom da je to sluenje Bogu. Stoga joj ponajprije mnogim besjedama prikaza kako je vrag gospodinu Bogu neprijatelj, a zatim joj nabaja da e Bogu najbolje sluiti ako vraga utjera u pakao na koji ga je Gospodin Bog osudio. Mladica ga upita kako se to radi; Rustico joj ree: Ubrzo e saznati i zato radi sve to vidi da ja radim. I on poe svlaiti ono malo odjee to je na sebi imao i ostade gol golcat, a to isto uini i mladica, i zatire on klee kao da hoe klanjati, a nju postavi sebi suelice. I dok su tako kleali, budui da Rustico usplamti poudom kao nikada dotad gledajui je onako lijepu, javi se uskrsnue puti; videi to Alibek i udei se ree. Rustico, to je to to u tebe tako stri, a u mene ga nema? O keri moja, ree Rustico, ovo je vrag o kojemu sam ti govorio; i vidi, sada mi velike muke zadaje, tolike da ih jedva mogu trpjeti. Tada ree mladica: Hvala budi Bogu to vidim da mi je bolje nego

T re i d an - D ese ta no ve la

Rustico ree: Pravo veli, ali ima neto drugo to ja nemam, i to ti je umjesto ovoga. Alibek ree: A to to? Rustico joj ree: Ti ima pakao; i velim ti, keri, ja vjerujem da te je Bog zasigurno ovamo poslao za spas moje due, jer premda me taj vrag tako mui, ako mi se htjedne smilovati i potrpjeti da ga u pakao utjeram, silno e utjeiti mene a Bogu e veliku radost priiniti, i tako e mu najbolje sluiti ako je istina da si zato ovamo dola kao to kae. Alibek mu u dobroj vjeri odgovori: Oe moj, kad ve imam pakao, neka bude po vaoj volji. Tada ree Rustico: Keri moja, blagoslovljena bila! Hajdemo dakle i utjerajmo ga tako da me poslije ostavi na miru. I rekavi to odvede mladicu do jednog od onih leaja i poui je kako da se namjesti da mognu utamniiti onoga prokletnika Bojega. Mladica koja jo nikada dotle nije nikakva vraga u pakao utjerivala prvi put outje malo bola pa stoga ree Rusticu: Zasigurno, oe moj, pro-kletnik je ovaj vrag i zaista je Boji neprijatelj kada i u pakao utjeran bol zadaje. Rustico ree: Keri, nee vazda tako biti. Pa da ne bi tako bilo utjerae ga tamo jo jedno est puta prije negoli s leaja ustadoe i tako mu taj put izbie oholost iz glave da se sam od sebe smirio. Ali poto mu se poslije esto oholost vraala, a mladica je vazda posluno pomagala da mu je izbije, zbi se da se njoj ta igra poe sviati te jednom kaza Rusticu: Vidim sada da su pravo govorili oni valjani ljudi u Kapsi kako je slatko Bogu sluiti; i doista se ne sjeam da sam ikada ita uradila to bi mi se tako mililo i godilo mi kao utjerivanje vraga u pakao pa sudim da je ba glup svaki onaj tko bilo to drugo radi umjesto da Bogu slui; te bi stoga esto odlazila Rusticu i govorila mu: Oe moj, ovamo sam dola da Bogu sluim a ne da dangubim, hajdemo utjerivati vraga u pakao. inei to znala bi ponekad kazati: Rustico, ne znam zato vrag iz pakla bjei, jer kad bi u njemu tako rado stajao kao to ga pakao prima i dri nikada iz njega ne bi izlazio. Tako poee vabei ga i navodei da Bogu slue, toliko mladica Ru-stica iscijedi da se od studeni tresao kad bi se drugi znojio; i stoga on poe uvjeravati mladicu da vraga valja samo onda kanjavati i u pakao utjerivati kad od oholosti glavu digne: A mi smo ga milou Bojom

Dekameron

uutkavao mladicu. A kada ona vidje kako Rustico vie ne ite da vraga u pakao utjeruju jednoga mu dana ree: Rustico, ako je tvoj vrag kanjen i vie te ne mui, meni moj pakao ne da mira, pa bi dobro bilo da ti sa svojim vragom pomogne ugasiti bijes moga pakla, kao to sam ja pomagala sa svojim paklom izbiti oholost iz tvoga vraga. Ali Rustico koji je ivio o korijenju i vodi slabo se mogao odazvati tom vabljenju pa joj ree kako bi mnogo vragova trebalo da ugase bijes pakla, ali da e ipak uiniti to bude mogao. I tako ju je ponekad zadovoljavao, ali to bijae toliko rijetko kao da baca zrno boba lavu u ralje; stoga je mladica neprestano mrmljala, jer joj se inilo da ne slui Bogu koliko eli. Dok je tako izmeu Rusticova vraga i Alibekina pakla zbog prevelike elje i male moi trajala nesloga, dogodi se da u Kapsi buknu poar i Alibekin otac izgorje u svojoj kui sa svom svojom djecom i ukuanima i tako Alibek ostade jedina nasljednica cijeloga njegova imetka. Tada neki mladi po imenu Neerbal 8, poto je sve to imae u veselu ivotu potratio, saznavi da je ona iva krenu da je potrai i nae prije negoli sud prisvoji imetak njezina oca, jer se mislilo daje umro bez nasljednika; i na veliku Rusticovu radost i protiv njezine volje mladac je odvede u Kapsu i uze za enu te tako zajedno s njom naslijedi njezinu bogata oevinu. Ali dok jo Neerbal ne bjee s njom spavao, upitae je ene kako je u pustinji Bogu sluila, a ona odgovori da Mu je sluila tako da je vraga u pakao utjerivala i da je Neerbal veliki grijeh poinio to ju je od te slube otrgnuo. Tada je ene upitae kako se utjeruje vrag u pakao. Mladica im to rijeima to kretnjama pokaza; tomu se one tako nasmijae da se jo i sada smiju te rekoe: Ne alosti se, keri, ne, jer to se i ovdje dobro radi; Neerbal e s tobom isto tako gospodinu Bogu sluiti. Kako se prepriavanjem jedne drugoj zgoda razglasi po gradu, nastade izreka da se Bogu najbolje slui kad se vrag utjeruje u pakao; ta je izreka otamo preko mora dola k nama i jo ivi. I zato vi, mlade gospe, koje ste potrebite milosti Boje nauite utjerivati vraga u pakao, jer je to Bogu jako ugodno djelo i sudionicima uitak, a mnogo se dobra iz toga moe roditi i uslijediti. Tisuu i vie puta nagna Dioneova novela estite gospe na smijeh, takve i tako zgodne im se uinie njegove rijei; stoga, kad on stie njezinu koncu, znajui kraljica da je doao kraj njezinu gospodstvu skide s glave vijenac, 1 ljubazno ga postavi Filostratu na glavu i ree:

Trei dan - Deseta novela

uvale vukove.2 Filostrato uvi to smijui se ree: - Da je bilo po momu, vukovi bi ovce bili nauili kako se vrag u pakao utjeruje nita slabije nego to je Rustico Alibek nauio; i stoga ne zovite nas vukovima kada vi niste bile ovce. Ipak u koliko mi bude dato upravljati povjerenim mi kraljevstvom. Neifile mu odgovori: - uj me, Filostrato, kad elite nas nauiti mogli ste se i sami pameti dozvati kao to se Masetro iz Lamporecchija kod redovnica dozvao,3 i ne progovoriti dok vam kosti same od sebe ne ponu zveckati. Videi Filostrato da je vrea nala zakrpu prestade ale zbijati i poe se brinuti o upravi povjerenoga mu kraljevstva pa pozva starostu da ga o svemu izvijesti, a uz to mu dade i neke prikladne naredbe kojima je mislio udovoljiti drubi dok njegova vladavina bude trajala, a zatim se obrati gospama i ree: - Ljubazne gospe, otkad sam se nauio razlikovati dobro od zla na svoju sam nesreu sve bio pod jarmom Amorovim zbog ljepote neke od vas,4 i nisu mi koristili ni moja poniznost, ni moja poslunost, ni to to sam se ravnao po njima kako sam bolje znao i umio, jer prvo me je draga zbog drugoga ostavila,5 a zatim mi je krenulo sve od zla na gore i tako e mi valjda biti sve do smrti. I stoga bih htio da sutra ni o emu drugomu ne pripovijedamo nego o onom to je najvie u skladu s mojom sudbinom, to jest o onima kojih su ljubavi nesretno zavrile, jer ako ovako dalje potraje, oekujem da e i mojoj ljubavi konac biti veoma nesretan; a eto mi je i ime koje ste mi dali nadjenuo netko tko je dobro znao to ono znai; - i rekavi to ustade i do veere ih sve otpusti. Perivoj bijae tako lijep i ugodan, te nitko nije ni pomislio da ga napusti i da potrai zabavnije mjesto, dapae, budui da sunce vie nije tako jako peklo, mogli su se bez muke natjerivati sa srndaima i kuniima i drugim ivotinjama koje su se po vrtu naganjale i koje su se, dok su oni jo na okupu sjedili, k njima po sto puta zalijetale i dosaivale im, te se neke gospe dadoe u trk za njima. Dioneo pak i Fiarmmetta zapjevae pjesmu o gosparu Giuglielmu i Gospi del Vergiu,6 a Filomena i Panfilo sjedoe da igraju aha; i tako, dok su se zabavljali netko ovim netko onim, vrijeme je brzo odmicalo te doba veere zaas doe pa prostrijee stolove oko onog lijepog studenca i s velikim uivanjem veerae. Filostrato, da ne bi skrenuo s puta kojega su se drale prijanje kraljice, im su stolovi bili raspremljeni zapovjedi Lauretti da povede ples i da za-

D ek a m e ro n

a ne mogu se spomenuti nijedne svoje koja bi dolikovala ovako veseloj drubi; ali ako hoete koju od onih to ih znam, rado u je zapjevati. Kralj joj ree: to god ti uradi, to moe biti samo lijepo i ugodno, zato pjevaj onu koju zna. Tada Lauretta svojim ugodnim glasom ali na neki sjetan nain,7 dok su joj druge otpjevale,8 zapoe ovako: Neutjena nijedna ko ja se ne srne'je jadat to zaljubljena zalud jecam bijedna. Onaj9 to giba nebo, zvijezdu svaku,w na radost mene stvori zanosnu, lijepu, otmjenu i laku, da svakom vrlom duhu ovdje zbori 0 te ljepote znaku koja pred licem njegovim sved gori; a smrtno zlo11 me kori, jer poznaje me slabo, da nemila sam i prezira vrijedna. Al bjee netko komu bijah mila, komu u mlade dane na rukama i mislima sam bila, tako da sav od oiju mi plane. A vrijeme koje krila lagano iri, zanosit me stane, 1 on me dvorbom gane, te ga usliih sobom; al ga izgubih, sudbo moja lena. Tad mi se jedan drzak mladi javi: preda mnom ohol stoji i svoju hrabrost i duevnost slavi; on me sad dri, prepun sumnji s kojih Ijubomor njega davi;12 zbog toga, jao, gotovo ve zdvojih, jer zbilja se izdvojih na svijet za dobro mnogih,

Trei dan - Deseta novela

Proklinjem asak u svojoj sudbini kad ruho to promijenih rekavi da; a lijepa u crnini13 i vesela se vidjeh; sad u mijeni krut mi se ivot ini, a manje moje potenje se cijeni. O pire oaljeni, da barem umrijeh prije nego to tako okusih te edna. O ljubavnice to si bio prije sve zadovoljstvo za me, ti koga sad u nebu Onaj14 grije koji nas stvori, ah, smiluj se na me, na onu to te nije zaboravila s drugog: daj mi znamen da nije zgaen plamen koji te za mnom ee; izmoli da se gore vratim edna.15 Tu Lauretta zavri pjesmu koja se svima svidjela, ali nisu je svi na isti nain razumjeli, jer neki su je pojmili na milanski nain, to jest da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani, a drugi su bili uzvienijega, i boljega, i istinitijega miljenja, ali sada nije as da o tomu raspravljamo. Nakon toga kralj zapovjedi da se na cvjetnoj tratini uegu mnogi dupliri, pa su jo nekoliko pjesama otpjevali, sve dok se zvijezde nisu poele sputati; tada mu se uini da je vrijeme poinku, pa svima zaeli laku no i naredi da svatko poe u svoju sobu.

Dekameron

SVRAVA TREI DAN DEKAMERONA I POINJE ETVRTI U KOJEMU SE POD FILOSTRATOVIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONIMA IJE SU UUBAVI NESRETNO ZAVRILE.
Pedrage gospe,1 po rijeima mudrih ljudi i po onom to sam mnogo puta sam vidio i itao, mislio sam da silovit i vreo vjetar zavisti moe tresti samo visoke tornjeve i najvie vrhove drvea2, ali se prevarih u svom sudu. Jer ugibajui se vazda i trudei se da se trgnem divljoj estini toga ljutoga daha nastojao sam ii ne samo po ravnicama nego i po dubokim dolinama utljivo potajice; to e biti oito svakomu tko pozorno prati ove novele, koje ne samo to sam napisao pukim firentinskim govorom, i u prozi, i bez naslova,3 nego im je i stil, koliko god se moglo, jednostavan i bez uresa.4 Pa ipak nisam mogao sprijeiti da me onaj vjetar5 ljuto ne zdrma, tovie gotovo iz korijena ne iupa, i da me zavist svojim zubima ne razdere; po tomu jasno mogu spoznati kako je istina to mudraci obino tvrde da na ovom svijetu zavist tedi samo bijedu i nevolju.6 Tako je, razborite gospe, bilo pojedinaca koji su itajui ove novele rekli da ste mi preve drage i da nije poteno to mi se tako mili ugaati vam i tjeiti vas, a neki su mi jo vie prigovarali to vas toliko hvalim. Drugi pak hotei da im sud bude zreliji rekoe da se u mojoj dobi7 ne prilii baviti se ovakvim stvarima, to jest raspravljati o enama ili im ugaati. A mnogi pokazujui njenu brigu za moj dobar glas vele da bi mi bilo pametnije ostati s muzama na Parnasu8 negoli motati se s takvim besposlicama meu vama. A ima i takvih koji govorei s vie prezira nego uma rekoe da bi mi bilo razboritije misliti o tomu kako da sebi priskrbim svagdanji kruh umjesto da se bavei se takvim besmislicama vjetrom hranim. Nekoji pokuavaju na utrb momu trudu dokazati da se ono o emu kazujem zbilo drugaije nego to ja iznosim. Dakle toliki me i takvi vihori, tako okrutni zubi, tako otri, vrle gospe, dok u vaoj slubi vojujem, biju, zlostavljaju i u ivo mi se meso zabada-

Cetvrti dan - Uvod

biste me vi imale braniti, ipak ne elim tedjeti svojih sila, naprotiv, na-kan sam protivnicima odgovoriti, dodue ne onako kako bi trebalo, ali zaepit u im usta s nekoliko duhovitih rijei, i to bez odlaganja. Budui da su oni ve sada, kada nisam jo zavrio ni treinu svoga djela,9 tako mnogobrojni i tako drski, sudim da e ih prije nego to do kraja doem, ako im nitko na put ne stane,10 biti toliko te e me s malo truda pokopati; a to vae snage, ma kako jake bile, ne bi mogle sprijeiti. Ali prije nego bilo to komu odgovorim, rad sam kazivati vam u svoju obranu ne ba cijelu novelu, kako se ne bi inilo da ja hou svoje novele, pa ma takva bila ona koju spominjem, pomijeati s onima to ih vaa slavna druba kazuje, nego samo dio, da bi ve taj njezin nedostatak pokazao kako ne spada meu njih; i obraajui se svojim napadaima velim da je u naem gradu,11 prolo je tomu dosta vremena, ivio graanin po imenu Filippo Balducci,12 ovjek vrlo niska podrijetla, ali bogat, i dobro odgojen, i iskusan u svemu to je dolikovalo njegovu poloaju, a imae enu koju je nadasve ljubio, kao i ona njega, te su spokojno ivjeli i ni za to se drugo nisu brinuli nego da jedno drugom to vie ugodi. Meutim dogodilo se ono to sve nas eka, te je dobra ena preminula s ovoga svijeta, a Filippu nita drugo ne ostavi osim sina kojega je s njim rodila i koji je mogao imati dvije godine. Tog ovjeka je enina smrt rastuila vie nego ikada ikoga tko je izgubio ljubljeno bie; pa videi da je ostao sam bez drubenice koju je tako ljubio odlui se posve odrei ovoga svijeta i posvetiti sluenju Bogu, a slino uiniti i sa svojim sini-em. Stoga razdavi sve imanje sirotinji, ni asa ne asei ode na brdo Asinaio13 i ondje se u nekoj elijici nastani sa sinom, ivei od milostinje u postu i molitvi, najvie pazei da pred sinom ne spominje vremenitih stvari i da mu ne da prilike da ih vidi, kako ga one ne bi otrgle od sluenja Bogu; sveudilj mu je govorio samo o slavi ivota vjenoga, i o Bogu, i o svecima, i uio ga tek svetim molitvama. I tako je s njim ivio mnoge godine, i nikada mu nije dopustio da izlazi iz elije, te mladi nikada nije vidio nikoga osim njega. Obiavao je taj vrli ovjek pokatkad odlaziti u Firencu, a poto bi mu tu poboni ljudi udijelili to mu bijae potrebno, opet se u svoju eliju vraao. Ali se dogodi da mladi, kad ve bjee napunio osamnaestu godinu, a Filippo ve bijae ostario, jednoga dana upita oca kamo ide. Filippo mu ree. A momak njemu ree: Oe moj, vi ste ve stari i teko podnosite tegobe; zato i mene ne povedete jedanput u Firencu da upoznam vae prijatelje i pobone ljude, jer ja sam mlad i lake mogu podnositi napo-

Dekameron

budete htjeli, a vi biste ostajali ovdje? Vrli ovjek pomisli da mu je sin ve odrastao i tako obiknuo Bogu sluiti da bi ga teko zemaljski ivot mogao privui, pa ree u sebi: Pravo on veli; pa kako je morao u grad povede ga sa sobom. Kada je mladi vidio palae, crkve, kue i sve to se u gradovima vidi, a nije se sjeao da je ikada ita od toga vidio, silno se zaudi i stade ispitivati oca to je ovo ili ono i kako se zove. Otac mu je tumaio, a on, im bi saznao, sav zadovoljan ispitivae dalje. I tako se, dole je sin ispitivao a otac odgovarao, namjere na skupinu lijepih i kienih mladih gospa, koje su se vraale s nekoga pira; Tek to ih mladi ugleda upita oca kakva su to stvorenja. Otac mu odgovori: Sinko moj, spusti oi k zemlji i nemoj ih gledati, jer one su napast. Tada ree sin: A kako se zovu? Da ne bi u pohotnoj elji svoga sina probudio beskorisna nagnua i udnje, otac ih ne htjede nazvati pravim imenom, to jest enama, nego ree: One se zovu guske. I gle uda! Mladi koji nikada u ivotu nije ene vidio, ne marei za palae, ni za volove, ni za konje, ni za magarce, ni za novac, ni za bilo to drugo to je vidio, odmah ree: Molim vas, oe, priskrbite mi jednu od tih gusaka. Jaoj, sinko moj, ree otac, umukni, one su napast. A mladi pitajui ga ree: Zar napast tako izgleda? Da, ree otac. A on tada ree: Ne znam to kaete i zato su one napast; ja nikada nisam vidio neto tako lijepo i ugodno kao to su one. Ljepe su od naslikanih anela to ste mi ih vie puta pokazivali. Ah, ako me volite, dajte da odvedemo gore k nama jednu od tih gusaka, pa u je kljukati. Otac ree: Neu, ti i ne zna kako se one kljukaju; i odmah spozna da je jaa priroda od njegova razbora i pokaja se to je sina sa sobom u Firencu doveo. Ali neka bude dosta ovo to sam od te novele do sada ispripovjedio, jer hou da se obratim onima kojima sam je kazivao. Vele dakle neki moji napadai da zlo inim, o mlade gospe, to se preve trudim da vam se svidim, i da se vi i suvie sviate meni. Evo, otvoreno ispovijedam da ste mi mile i da se trudim da i ja vama omilim: i pitam ih sada da se ude tomu, i ne spominjui to to su upoznali cjelove i mile zagrljaje i slast druenja s vama to nam, preslatke gospe, esto pruate, nego samo to to su gledali i bez prestanka gledaju vae krasno vladanje, pri-

etvrti dan - Uvod

kad je i onaj koji je othranjen, i odgojen, i odrastao na divljem i samotnom brijegu meu tijesnim zidovima male elije i drugoga drutva osim svoga oca nije imao, netom vas je ugledao samo vas poelio, samo vas iskao, samo za vama eznuo. Hoe li me prekoravati, gristi, razdirati ti ljudi ako ste meni (kojemu je nebo stvorilo cijelo da vas voli, i koji sam vam od djetinjstva14 duu posvetio utei mo plamena oiju vaih, slast medenih vam rijei i ar vaih uzdisaja), ako ste meni, velim, mile i ako se trudim da vam omilim, a osobito uzme li se u obzir da ste se vie negoli bilo to drugo svidjele pustinjaku, mladiu bez uvstva, gotovo divljoj ivotinji? Zacijelo napadati me moe samo onaj koji vas ne ljubi i ne eli da vi njega ljubite, jer ne uti i ne poznaje slast i mo prirodnog nagnua: a za takve me malo mori briga. A oni koji protiv mene ustaju zbog moje poodmakle dobi ini se da ne znaju da poriluk ima zelena pera, premda mu je glava bijela,15 njima odgovaram, ostavljajui po strani dosjetke i ale da se neu sramiti sve do konca svoga ivota da uivam u onom to su Guido Cavalcanti 16 i Dante Alighieri kao stari ljudi,17 a gospar Cino da Pistoia18 ak i u visokoj starosti, smatrali au i u emu su uivali. I kada se ne bih previe time udaljio od dosadanjeg naina pripovijedanja naveo bih mnoge zgode u kojima su se vrli muevi iz davnine u zrelijim godinama i te kako trudili da se enama svide; a ako moji protivnici to ne ine neka se potrude i naue. To to bi mi valjalo ostati s muzama na Parnasu, priznajem da je dobar savjet, ali ipak ne moemo s muzama sve boraviti niti one s nama. Pa ako se dogodi da ovjek od njih ode i uiva gledati ono to je njima slino, to nije na pokudu: muze su ene, i premda ene ne vrijede koliko vrijede muze, ipak su one na prvi pogled nalik njima, pa ako mi se s drugih razloga i ne bi sviale, morale bi mi se po tomu sviati; a da i ne spominjem to kako su me ene nadahnule da tisuu stihova napiem, dok mi muze nikada ni jednog jedinoga nisu izmamile. Pomogle su mi one doista i pokazale kako da onu tisuu sloim; i dok sam ovo pisao, koliko god preskromno bilo, moda su vie puta dole da budu sa mnom i da mi pomognu, vama za ljubav i u ast slinosti izmeu vas i njih; pa stoga se raspredajui ovo ne udaljujem ni s gore Parnasa ni od muza, kao to mnogi moda misle. No to da kaemo onima koji se toliko saalijevaju na moju glad te mi savjetuju da se za kruh skrbim? Doista ne znam; samo razmiljajui u sebi kakav bi bio njihov odgovor kada bih u nudi u njih kruha prosio,

D ek a m e ro n

vie su ga nali pjesnici u svojim bajkama negoli bogatai u svom blagu, i mnogi su se po svojim bajkama proslavili i starost uljepali, dok su naprotiv oni drugi propali, jer su traili hljeba povrh pogae. to jo? Neka me odbiju ti i takvi kad u njih budem iskao kruha; zasada mi, hvala budi Bogu, nije od potrebe; a kada bih se naao u nevolji, znam po apostolovim rijeima ivjeti u obilju i podnositi bijedu. Stoga neka se nitko za mene ne brine vie negoli se brinem sam. Oni koji vele da se nije sve tako dogodilo kako kazujem obradovali bi me kada bi mi doveli uzore: pa ako se oni ne sloe s onim to piem, rei u da me s punim pravom kude i trudit u se da se sam poboljam; ali dok smo samo pri rijeima, ostavljam im njihovo miljenje i drat u se svoga, a o njima u govoriti ono to oni o meni govore. Pa neka za sada ove moje besjede budu dovoljne, a ja u nastaviti svoj put oboruan strpljenjem, te s Bojom pomoi u koju se ufam i s vaom, ljubazne gospe, okrenuvi lea tomu vjetru, pustiti ga da pue; jer dobro znam da se meni nita drugo ne moe dogoditi doli ono to se dogaa otpuhu praka to ga vihor s tla ili ne digne ili, ako ga digne, odnosi visoko i esto ga sputa na glave ljudi, na krune kraljeva i careva, i katkad na krovove visokih palaa i velianstvenih tornjeva; a ako odanle padne, nie ne moe pasti nego to je mjesto odakle se digao. Te ako sam se ikada trudio da vam, koliko je u mojoj moi, ugodim, sada u to uiniti bolje nego prije, jer znam da nitko s pravom nita drugo ne moe rei osim da se svi oni koji vas vole, pa i ja, pokoravamo prirodi; a da se odupre prirodnim zakonima treba preve snage, i esto je to ne samo uzaludno nego i tetno za onoga koji to pokuava. Takve snage, priznajem, nemam i ne elim imati, a kad bih ih i imao radije bih ih drugomu pozajmio negoli za sebe upotrijebio. Stoga neka klevetnici uute, ako se ne mogu zagrijati neka ive smrznuti; i neka ostanu pri svojim zabavama odnosno pokvarenim udnjama, a meni neka ostave moje u ovom kratkom ivotu koji nam je dat. Ali smo previe lutali, o lijepe gospe, i valja nam se vratiti tamo odakle smo poli i drati se zapoetog reda. Sunce ve bjee i zadnju zvijezdu prognalo s neba i vlanu sjenu noi sa zemlje, kad Filostrato ustavi naredi cijeloj svojoj drubi da se digne, te se otiavi u krasni vrt stadoe zabavljati, a kad doe vrijeme jelu objedovae tamo gdje su i prijanje veeri veerali. I uavi s poinka, kada je sunce doseglo vrhunac svoje putanje, po obiaju sjedoe kraj onoga divnog studenca, gdje Filostrato zapovjedi Fiatmmetti da zapone pripovijedati; i ne ekajui da je mole, ona ljupko ovako poe.

 etv rti da n - P rv a n o v ela

P rv a n o v ela
Tancredi, knez od Salerna, ubije ljubavnika svoje keri i poalje joj njegovo srce u zlatnom peharu; ona ga prelije otrovom koji popije i tako umre.1
Bolan predmet kazivanja nam je kralj na danas predloio, pomislimo li da nam valja kazivati o tuim suzama, o kojima se ne moe govoriti a da ne izazovu suut onih koji kazuju i onih koji sluaju, a ovamo smo doli da se zabavljamo. Moda je to uradio da malko obuzda veselje prethodnih dana; ali to god ga na to potae, nije na meni da mijenjam njegovu volju, pa u vam pripovijedati tunu, dapae nesretnu zgodu i dostojnu naih suza. Tancredi,2 knez od Salerna,3 bijae gospodar vrlo milostive i blage naravi, ali je pod svoje stare dane okaljao ruke krvlju ljubavnika; za svega ivota imao je samo jednu ker, a bolje bi mu bilo da ni nje nije imao. Ljubio ju je otac tako njeno kako nikada nijedan otac nije svoje keri ljubio, i zbog te svoje njene ljubavi, premda mu ki bjee ve odavno do udaje dorasla4, ne znajui kako e se od nje rastati nije je udavao. Naposljetku dade je za jednog od sinova vojvode od Capove,5 ali ona uskoro obudo-vje i vrati se ocu. Bijae ona prekrasna stasa i lica kao nikada nijedna druga, i mlada, i hrabra, i umnija nego to se od ena moda trai. I ivei u njena oca, kao velikaica, u svakoj udobnosti i videi da je otac od pretjerane ljubavi ne misli preudavati, a njoj se inilo neprilinim da to od njega ite, pomisli da potajno, prui li joj se prilika, nae ljubavnika. Mnogo je mladih ljudi dohodilo na dvor njezina oca, i plemenitih i drugih, kao to to biva na dvorovima, pa poto je promatrala ponaanje i obiaje mnogih, mladi pa njezina oca, po imenu Guiscardo,6 mladi vrlo skromna roda ali po kreposti i vladanju pravi plemi, meu svima

D ek a m e ro n

ljubav i sve se vema divila njegovu ophoenju. A mladi, koji uz ostale vrline i bistra uma bijae, opazi to i ona mu tako srce osvoji, te se njegov duh gotovo niim nije bavio doli tom ljubavlju. Dok su ljubili tako jedno drugo potajice, najvea gospina elja bjee da se s njim sastane, ali ne hotei nikomu povjeriti svoje ljubavi smisli da mu to sama neobinim lukavstvom dadne na znanje. Ona napisa pismo i u njemu ga poui to mu iduega dana valja uraditi da se s njom sastane, i metnuvi ga zatim u lanak trske, u ali ga dade Guiscardu velei: Napravi veeras od ovoga puhaljku za svoju slukinju da njome vatru raspiruje. Guiscardo je uze i domislivi se da mu nije bez razloga trsku dala i onako rekla, ode i s njom se vrati svojoj kui pa pregledavajui je i videi da je rascijepljena otvori je i u njoj nae pismo; proitavi ga dobro razumjede to mu je raditi, te mu se inilo da je najsretniji ovjek koji je ikada ivio, i odmah se poe spremati da poe k njoj kako ga je uputila. Blizu kneeve palae od pamtivijeka se nalazila pilja iskopana u brijegu i slabo osvijetljena kroz otvor prokopan u brdu; poto je pilja bila zaputena, dra i korov prekrili su otvor i gotovo ga sasvim zatvorili; u tu se pilju moglo ui tajnim stubama iz jedne od prizemnih odaja u palai gdje je gospa prebivala, ali teka su vrata zatvarala ulaz. I kako se ve od davnine nitko nije sluio tim stubama, pale su u zaborav i nitko se vie nije ni sjeao da se ondje nalaze; ali ih Amor, kojemu pred oima nita tajno ne ostaje, dozva u sjeanje zaljubljenoj gospi. A ona se, da se nitko ne bi tomu dosjetio, sama mnogo dana muila dok nije raznovrsnim oruem uspjela otvoriti vrata, i kad ih je otvorila i sama ula u pilju i onaj otvor vidjela porui Guiscardu da kroza nj gleda doi, javivi mu kolika je mogla biti visina od otvora do tla. Stoga on urno pripregni konop s nekim vorovima i petljama da bi se po njemu mogao sputati i uspinjati, i odjenuvi kono odijelo da se zatiti od trnja, u najveoj tajnosti idue noi poe do onoga otvora, vrsto sveza konop za deblo koje bijae izraslo nad zjalom otvor, spusti se po njemu u pilju i ostade ekajui gospu. Sutradan se gospa pod izlikom da eli spavati, otpustivi drubenice sama zakljua u odaju, otvori ulaz i sie u pilju gdje nae Guiscarda, te se oboje jako obradovae pa vrativi se zajedno u njezinu odaju dobar dio toga dana provedoe u najveem zadovoljstvu; i dogovorivi se zatim razborito kako e se vladati da njihova ljubav ostane tajna, Guiscardo se vrati u pilju, a ona zabravi ulaz i izae k svojim drubenicama. Guiscardo se pak nou uspe po svom konopu i izae kroz otvor na koji

 etv rti da n - P rv a n o v ela

vraao. No sudbina, nenavidna na tako dugu i nepomuenu sreu, bolnim dogaajem preobrati radost dvoje ljubavnika u gorak pla.7 Tancredi je imao obiaj da ponekad posve sam navrati u sobu svoje keri i da se zadri s njom neko vrijeme u razgovoru i onda ode. Jednom poslije objeda doe on neopaen dolje dok se Ghismonda, tako mu se ki zvala,8 nalazila sa svim svojim dvorankama u vrtu, i ne hotei buniti ker u njezinoj zabavi, naavi prozore u odaji zatvorene i sputene zavjese iznad postelje, sjede na neku krinjicu u kuru podno nje; i naslonivi glavu na postelju i povukavi preko sebe zastor, gotovo kao da se hotimice skrio ondje usnu. I dok je tako spavao, Ghismonda, koja na nesreu ba toga dana bjee pozvala Guiscarda k sebi, ostavivi svoje dvoranke u vrtu ue tiho u odaju i zabravivi vrata ne opazi da ikoga tu bjee, nego otvori vrata Guiscardu koji je na nju ekao, te kao i obino legoe u postelju; i dok su se oni alili i zabavljali, iznenada se Tancredi probudi i u i vidje sve to su njegova ki i Guiscardo radili. I rastuen tim preko mjere htjede ih najprije ispsovati, ali se predomisli i odlui da skriven ostane, ako bude mogao, pa da to razboritije i sa to manje sramote uini ono to mu je ve bilo palo na pamet da uini. Dvoje ljubavnika po svojoj navici dugo ostadoe zajedno i ne primijetie Tancredija; a kad im se uini da je vrijeme ustadoe i Guiscardo se vrati u svoju pilju, a ona izae iz odaje. A Tancredi se usprkos svojoj dobi spusti iz nje kroz prozor u vrt i neopaen se, na smrt tuan, u svoju odaju vrati. I po njegovu nalogu, kada se unoalo u doba prvoga sna na izlazu iz pilje dva ovjeka uhitie Guiscarda, kojega je kono odijelo sputavalo, te ga potajice odvedoe Tancrediju; netom ga ovaj ugleda gotovo plaui ree: Guiscardo, moja dobrota prema tebi nije zasluila uvredu i sramotu koju si mojoj kui nanio, kako sam se danas na vlastite oi uvjerio. Guiscardo mu samo ovo odgovori: Ljubav je jaa i od vas i od mene.9 Tada Tancredi zapovjedi da ga kriomice uvaju u jednoj sobi palae, i tako bjee uinjeno. Kad osvanu idui dan, dok jo Ghismonda nije nita o tomu znala, poto Tancredi bjee neto udno i strano smislio poslije objeda po svom obiaju ode u sobu svoje keri, gdje joj pozvavi je i zatvorivi se s njom unutra plaui ovako prozbori: Ghismonda, miljah da poznajem tvoju krepost i tvoje potenje, pa da nisam svojim oima vidio ne bi mi ni na kraj pameti bilo, sve da mi je tko i rekao, da bi ti i pomislila da se poda ijednom mukarcu koji nije tvoj mu, a kamoli da to uini; stoga e me za pvp ip malo d^jjg to nii ih SkSTPSt prua sve tuga moriti kad god

Dekameron

Bog dao te si izabrala ovjeka koji prilii tvom plemenitom rodu; ali si meu tolikima koji na moj dvor dolaze izabrala Guiscarda, mladia veoma niska roda, kojega smo na naem dvoru gotovo od milosra Bojega od malih nogu othranili; i tim si mi takvu bol zadala, te ne znam to da s tobom uinim. S Guiscardom, kojega su po mom nalogu noas uhitili kad je iz pilje izlazio, te je sad u zatvoru, znam to mi je raditi; ali s tobom, sam Bog zna, nisam na istu to da uradim. S jedne me strane vue ljubav koju sam vazda prema tebi gajio vie nego ijedan drugi otac prema keri, a s druge me strane vue pravedni gnjev s tvoje velike ludosti; ljubav hoe da ti oprostim, a gnjev ite da mimo svoju narav okrutan prema tebi budem; ali prije negoli to odluim elim uti to ti na to ima rei. I rekavi ovo spusti glavu plaui estoko kao to bi plakalo iibano dijete.10 Kad je Ghismonda ula oca i spoznala da je ne samo njezina tajna ljubav otkrivena nego da je i Guiscardo uhien osjeti takvu bol te je vrlo blizu bila da to pokae jaukanjem i suzama, kao to veina ena radi; ali njezina ponosna dua svlada tu slabost, te ona udesnom snagom ukruti svoje lice i u sebi odlui da radije nee ostati na ivotu negoli moliti milost za sebe, mislei da je njezin Guiscardo ve mrtav. Stoga, ne kao ena ucviljena ili ukorena zbog prijestupa, nego hrabro i mirno, otvorena i nimalo pomuena lica i bez suza ovako ocu ree: Tan-credi, ni poricati ni moliti te neu, jer niti bi mi ono prvo pomoglo niti bih htjela da mi ovo drugo pomogne; i povrh toga niim ne namjeravam ublaiti tvoj gnjev ni ganuti tvoju ljubav, nego u priznavi istinu prvo valjanim razlozima obraniti svoj dobar glas, a zatim djelima veoma vrsto dokazati veliinu due. Istina je da ljubljah i da ljubim Guiscarda, i da u ga ljubiti dok god iva budem, premda znam da e to jo malo trajati, pa ako se i poslije smrti ljubi, neu ga prestati ljubiti; ali na to me nije toliko navela enska slabost koliko tvoja premalena skrb da me uda i njegove vrline. Morao si znati, Tancredi, jer si i sam od krvi i od mesa, da si zaeo ker od krvi i od mesa a ne od kamena ili od eljeza; i spomenuti si se morao i mora, iako si sada star, kakvi su i koliki i kako su snani zakoni mladosti; i premda si se ti kao mukarac u svojim najboljim godinama posvetio oruju ipak si morao znati kako moe djelovati dokolica i udobnost i na starce a nekmoli na mlade. Ja sam dakle, jer sam po tebi zaeta, od krvi i od mesa, i jo sam mlada, pa sam po ovom kao i po onom puna poudnih elja; a jo udesnija i jaa je snaga tih elja to sam bila udana i rano spoznala kakva je slast udovoljiti takvim eljama. Toj se sili nisam mogla oduprijeti te naumih, jer sam mlada i enskoj da

etvrti dan - Prva novela

da ne bih onim emu me naravna udnja vukla nanijela sramote ni tebi ni sebi. U tom su mi milostivi Amor i dobrostiva Fortuna nali i pokazali doista tajan put, kojim sam bez iijega znanja mogla utaiti svoju udnju; i tko god ti je to otkrio ili kako god si to saznao, ja ne poriem. Nisam Guiscarda sluajno odabrala, kao to to mnoge rade, nego sam ga nakon zrela premiljanja izabrala meu svima ostalima i dosjetljivo ga k sebi pozvala i svojom i njegovom razboritou dugo uivala u svojoj udnji. A sada mi se ini, ne obzirui se na to to sam zbog ljubavi grijeila, da me tako otro kori jer vie cijeni javno mnijenje nego istinu, pa kae kao da se gotovo i ne bi ljutio da sam za to izabrala ovjeka plemenita roda umjesto to sam privoljela ovjeku niska podrijetla: u tomu i ne opaa da ne kudi moj grijeh nego grijeh Fortune, koja esto nedostojne visoko uzdie a najdostojnije nisko ostavlja. No pustimo sada to i radije se osvrnimo na bit svega:11 uvidjet e da smo svi stvoreni od iste puti, i da je isti tvorac udahnuo svima iste due s istim sposobnostima, s istim vrlinama. A mi, koji se rodismo i raamo jednaki, samo se po vrli-nama razlikujemo, te su oni koje je vie vrlina resilo i koji su kreposnije ivjeli nazvani plemenitima, a ostali ostadoe neplemenitima. Pa ako su krivi obiaji poslije ovaj zakon prekrili, on nije nestao niti su ga priroda ni dobri obiaji iskvarili; i stoga onaj tko se vrlo vlada oito pokazuje da je plemenit, a tko ga drugaije naziva ne vrijea njega nego sam grijei. Pogledaj malo sve svoje plemie i ispitaj njihov ivot, njihove obiaje i vladanje, a s druge strane pogledaj Guiscarda, i prosudi li bez mrnje priznat e da je on veoma plemenit, a svi ti tvoji plemii da su prostaci. U pogledu Guiscardovih vrlina i njegove valjanosti nikomu nisam vjerovala nego tvojim rijeima i svojim oima. Tko ga je ikad vie od tebe hvalio u svemu onom u emu se vrli mu mora hvaliti? I zasigurno s pravom: jer ako me moje oi nisu varale, nikada nisam vidjela da si ga pohvalio a da on nije toga jo vredniji bio nego to su tvoje rijei izraavale; pa ako sam se u tom ipak znala prevariti, ti si me zavodio u bludnju. Hoe li sada ustvrditi da sam privoljela ovjeku niska roda? Kad bi to uinio ne bi istinu rekao; ali ako moda kae da sam siromahu privoljela, moglo bi se tebi na zazor i sramotu prigovoriti da nisi znao valjanu muu i sluzi svomu pribaviti bolji poloaj; ali siromatvo ne moe oduzeti nikomu plemstvo, a bogatstvo moe.12 Mnogi su kraljevi, mnogi veliki vladari bili siromani, a mnogi od onih koji zemlju kopaju i ovce pasu bijahu i jesu vrlo bogati. Zadnju sumnju to je spomenu, to jest to ti valja sa mnom raditi, odbaci potpuno; ako si namislio u svojoj t0 e ta.^ J st.bitL.

Dekameron smiluje, jer si ti prvi uzrok ovom grijehu, ako je grijeh; a uvjeravam da e ono to si s Guiscardom uinio ili te to e uiniti, ako i sa mnomisto ne uini, moje vlastite ruke uiniti. A sad odlazi, idi k enama suze prolijevati, i okrutno istom smru umori i njega i mene, ako misli da to zasluili. smo Knez spozna veliinu due svoje keri, ali nije vjerovao da je ona tako vrsto odluila provesti svoje rijei u djelo kao to je rekla; stoga otiavi nje i napustivi odluku da prema njoj imalo okrutan bude smisli da od njegovom13 kaznom ohladi njezinu arku ljubav, pa zapovjedi onoj dvo Guiscardovih uvara da ga te noi potajno zadave, jici da mu iupaju srce i da ga njemu donesu. Oni uinie kao to im bijae nareeno.kada je sutranji dan A osvanuo, naredi knez da mu donesu velik i lijep zlatan pehar i metnuvi u nj Guiscardovo srce po svom ga povjerljivom sluzi posla keri i strogo mu naloi da joj ga preda uz rijei: Tvoj ti otac alje da te obraduje ovo onim to najvie ljubi, kao to si i ti njega obra dovala onim to je on najvie ljubio. Ghismonda, postojana u svojoj hrabroj odluci, netom je otac od nje otiao zaiska da joj donesu otrovnoga bilja i korijenja, te ga iskuha iprocijedi da bi otrovnu tekuinu imala pri ruci ako se dogodi ono ega se bojala. I kada k njoj doe sluga s darom i porukom od kneza, tvrda uze ona pehar i otkrivi ga, im ugleda srce i rijei lica saslua, zasigurnospozna da je to Guiscardovo srce; stoga podie lice prema sluzi i ree: Doista se ne prilii drugaiji grob od zlatnoga za srce kao to je ovo; tu moj otac vrlo umno postupio. je I rekavi to prinese ga usnama, poljubi ga i zatim ree: U svemu i vazda do ovog zadnjeg asa u mom ivotu sve moj je otac prema meni iskazi veoma njenu ljubav, ali sada njeniju negoli ikada prije; stoga mu ovaj veliki vao za dar odnesi od mene zadnju zahvalnost koju u mu igda vie izrei. Rekavi to sagnu se nad pehar to ga je vrsto privinuta drala i gledajui ree: Oh, najslai stane svih mojih srce radovanja, prokleta bila okrunost onoga koji me prisili da te ivim oima sada gledam! Dovoljno mi bijae t gledati te svakoga asa duhovnim oima! Ti si svoj ivotni tijek zavrilo i rijeilo si se onoga to ti je Fortuna dosudila: dolo si koncu koem svatko hrli; napustio si bijedu ljudsku, a sam ti je tvoj neprijatelj dao kakav si j grob po svojim vrlinama zasluilo. Tvojim pogrebnim poastima manjkale su samo suze one koju si za ivota toliko ljubio; pa da bi i to imalo, Bog je nadahnuo mog nesmiljenog oca da mi te poalje, i ja u ti ih dati, premda bijah vrsto odluila umrijeti suhih oiju i neprestraena

etvrti dan - Prva novela

tvoju pomo zdrui s onom koju si ti s toliko skrbi uvalo.14 A u ijem bih ja drutvu zadovoljnija i sigurnija mogla poi nepoznatim krajevima ako ne u njezinom? Sigurna sam da ona jo uvijek prebiva ovdje i gleda mjesto svojih i mojih radosti i, kao to sam sigurna da me jo ljubi, eka moju duu koja nju nadasve ljubi. I rekavi tako nagnu se nad pehar pa kao da je vrutak potekao iz njezinih oiju, bez enskoga naricanja izli u nj tolike suze da ih je udesno bilo pogledati, cjelivajui bezbroj puta ono mrtvo srce. Dvoranke koje se oko nje skupie nisu razumjele kakvo je to srce i to znae njezine rijei, ali svladane samilou sve su plakale i utaman pitale za uzrok njezina plaa te su se trudile da je utjee to su bolje mogle. A ona kad se naplakala podie glavu i suhih oiju ree: O preljubljeno srce, sve su moje dunosti prema tebi ispunjene, preostade mi samo jo da doem da moja dua bude tvojoj dui drubenica. I rekavi to naredi da joj donesu vri s tekuinom to je bjee dan prije pripravila, te je izli u pehar u kojemu bijae srce oprano potokom njezinih suza, i bez straha ga prinese ustima, i svu je popi, i popivi je s peharom u ruci lee na svoju postelju, i na njoj se isprui to je skladnije mogla, i srce mrtva ljubavnika pritisnu uza svoje pa ne rekavi nita vie ekae smrt. Kad su njezine dvoranke sve to ule i vidjele, premda nisu znale kakvo bjee ono pie to ga je ispila sve dojavie Tancrediju; a on bojei se onoga to se doista dogodilo poleti niza stube kerinoj odaji i ue u nju ba u asu kada se ona bjee na postelji ispruila; i prekasno stigavi da je milim rijeima utjei, videi je u kakvu je stanju gorko zaplaka. Gospa mu pak ree: Tancredi, uvaj te suze za neeljeniju nesreu od ove, i ne roni ih za mnom, jer ih ja ne elim. Tko je kad vidio da itko osim tebe plae nad onim to je sam htio? No ako ivi u tebi samo iskrica ljubavi koju si mi pruao, uslii moju zadnju elju i, kad ti se nije mililo da tiho i potajno s Guiscardom ivim, daj da moje tijelo s njegovim, gdje god si ga dao baciti, na svima znanu mjestu mrtvo poiva. Gorki pla ne dopusti knezu da odgovori; tada mladica outjevi da blii joj se konac stisnu na grudi ono mrtvo srce i ree: Zbogom ostajte, ja idem. I oi joj se zamaglie, i svi joj osjeti zamrijee, i tako se odijeli od svoga bolnog ivota. Tako tuan bjee konac Guiscardove i Ghismondine ljubavi, kao to ste uli. I poto se naplaka i prekasno pokaja zbog svoje okrutnosti, Tancredi ih dade, uz sveopu alost svih Salernjana, oboje u isti grob15 sa svim poastima pokopati.

D ek am eron

 etv rti da n - D ru g a no ve la

D ruga novela
Fra Alberto obmane neku gospu da je u nju zaljubljen aneo Gabrijel i u njegovu liku vie je puta obljubi; od straha pred njezinom svojtom skoi s prozora i skrije se u kui nekoga siromaka, koji ga sutradan kao divljeg ovjeka odvede na trg, gdje ga prepoznaju pa ga njegova subraa odvedu i utamnie.'
Fiammettina novela izmamila je vie puta suze iz oiju njezinih drugarica; ali poto bjee okonana, kralj ozbiljna lica prozbori: Moj ivot ne bi bio velika cijena za samo polovicu one slasti koju je Guiscardo uivao s Ghismondom, a neka se tomu nijedna od vas ne udi, jer ja ivei svakoga asa tisuu smrti utim, a za sve to ni mrviak radosti mi nije dan. No ostavimo sada na miru moje jade, nego neka Pampinea nastavi s kazivanjem o tunim zgodama koje su djelomice i mojima sline; pa ako i ona proslijedi onako kako je Fiammetta zapoela, bez sumnje u osjetiti kao da tiha rosa pada na moj oganj. Pampinea, uvi da se naredba na nju odnosi, svojim je osjeajima bolje razumjela elje svojih drugarica negoli kraljeve po njegovim rijeima, pa je sklonija bila da njih razvedri negoli da kralju ugodi, osim da poslua njegovu zapovijed, te odlui da kazuje novelu koja e izazvati smijeh ne udaljivi se od zadanoga predmeta, i zapoe: Meu puanima se uje katkad i ova izreka: Ako se zlotvor tek po dobru uje, i zlo kad ini nitko ne vjeruje; ta mi izreka prua obilno gradivo o onom to mi je predloeno, i uz to jo da dokaem kakvo je i koliko je licemjerje redovnika, tih ljudi irokih i dugih halja i lanobijelih lica, i poniznih i pitomih glasova kada u koga neto mole, a grlatih i neumilih kad druge kude zbog svojih vlastitih opaina, i kada dokazuju da e se oni spasiti uzimanjem a ostali davanjem; i jo se ponaaju kao vlasnici i gospodari raja, a ne kao ljudi koji ga, kao i mi, moraju zasluiti i svakomu ko

svoti novca koju im je pokojnik udijelio za ivota; tim oni najprije sami sebe obmanjuju, ako tako vjeruju, a zatim se trude da prevare one koji vjeruju njihovim rijeima. Kad bih smjela o njima sve kazivati, brzo bih lakovjernoj eljadi otkrila to sve kriju pod svojim irokim mantijama. No dao bog da se zbog svojih lai onako provedu kako se proveo neki minorit, ovjek ne ba u cvijetu mladosti ali takav da su ga u Mlecima smatrali jednim od najpobonijih to ih ima Assisi.2 Milo mi je doista to vam o njemu mogu kazivati i tako moda va duh, pun samilosti zbog Ghismondine smrti smijehom i radou obodriti. ivio dakle u Imoli,3 vrle gospe, pokvaren i opak ovjek, po imenu Berto4 della Massa;5 Njegova sramotna djela tako su u Imoli bila poznata da mu nitko iv nije vjerovao ni kad je istinu govorio, a kamoli kad je lagao; stoga spoznavi da Imola nije vie pogodno mjesto za njegove prijevare, sav se oajan preseli u Mletke, utoite svake gnusobe,6 te naumi da tu pribjegne novim smicalicama kojima se prije nije sluio. I kao da ga je zapekla savjest zbog poinjenih zlodjela u prolosti, pokaza se poput ovjeka puna duboke poniznosti i vei katolik i od koga te ue u minoritski red7 i nazva se fra Alberto iz Imole;8 i u tom ruhu poe naoko vrlo strogo ivjeti i hvaliti pokoru i uzdrljivost, te niti meso je jeo niti vino pio, kad nije bilo takva koje bi mu se svialo. I tako gotovo nitko ne opazi da se on od lupea, svodnika, krivotvoritelja i ubojice u tren oka prometnu u velikoga propovjednika, ali se ipak ne ostavi svih onih spomenutih poroka, kad god ih je kriomice mogao initi; i osim toga, otkad se zaredio vazda je kod oltara kad je misu sluio i kad su ga ljudi promatrali oplakivao muku Spasiteljevu, jer mu nije bilo teko zaplakati kad bi mu se prohtjelo. I ukratko, to svojim propovijedima to svojim suzama znao je Mleane tako obmanuti te je gotovo kod svake oporuke on bio povjerenik i pohranitelj, i mnogima uvar novca, i ispovjednik ili savjetnik velike veine mukaraca i ena: i inei tako od vuka se preobratio u pastira te je po svojoj svetosti u onim stranama bio daleko glasovitiji negoli sveti Franjo Asiki.9 Tako jednoga dana neka mlada, luda i glupa gospa, po imenu Lisetta iz kue Quirino,10 ena bogata trgovca koji na svojim galijama bjee otplovio u Flandriju,11 s drugim gospama ode na ispovijed tom pobonom fratru. Dok ova Mleanka (a svi su Mleani tati) klecae pred njegovim nogama12 ispovjedivi ve dio svojih grijeha, upita je on ima li ljubavnika. A ona mu ljutita lica odgovori: Ej, gosparu fratre, zar nemate oi u glavi? ini li vam se da je moja ljepota takva kao u ovih drugih? Imala

D ek am eron

za koga. Koliko ih ima tako lijepih kao to sam ja koja bih i u raju bila lijepa. I uz to je toliko kojeega nabrbljala o svojoj ljepoti da je bila prava muka sluati. Fra Alberto smjesta shvati da je gospa glupa, pa mu se uini da je to pogodno polje za njegov plug, i u nju se onoga asa preko mjere zaljubi. No laskanje ostavi za zgodniji as, a zasad htjede da se iskae kao svetac, pa je poe koriti i priati da je to tatina i jo tota; na to mu gospa ree da je glup kao vol i da ne zna razlikovati ljepotu od ljepote. Stoga joj fra Alberto ne elei je preve smuivati dade odrjeenje i otpusti je s drugim enama. Poslije nekoliko dana uzevi nekoga svoga vjernog prijatelja ode on do kue gospe Lisette; i povukavi se s njom u neku sobu gdje ga nitko nije mogao vidjeti baci se pred nju na koljena i ree: Gospo, Bogom vas kumim da mi oprostite ono to sam vam u nedjelju kazao, kad ste mi o svojoj ljepoti govorili, jer sam one iste noi bio teko kanjen te do danas nisam mogao iz postelje ustati. Na to ree gospa glupaa: A tko vas je tako kaznio? Fra Alberto ree: Kazat u vam. Dok sam se u noi molio, kao to to vazda inim, iznenada moju eliju obasja veliko svjetlo, i nisam se dospio ni okrenuti da vidim to je, kadli neki prekrasan mladi navali na me s tekom toljagom, zgrabi me za mantiju, vrgnu me k svojim nogama i tako me izlema da mi je sve kosti prebio. Zapitah ga zato je to uinio, a on odvrati: Zato to si se danas drznuo kuditi rajsku ljepotu gospe Lisette, koju poslije dragoga Boga iznad svega drugoga ljubim13 Tada ja upitah: >A tko ste vi?< On na to odgovori da je aneo Gabrijel.14 >O, gospodine, rekoh ja, >molim vas da mi oprostite<. A on tada ree: >Opratam ti uz uvjet da to prije k njoj ode i zamoli je za oprotenje, i ako ti ona ne oprosti, vratit u se i tako te namlatiti da e pamtiti dok bude iv<. Sto mi je jo rekao ne usuujem vam se kazati dok mi ne oprostite. Gospa, prazna tikva bez truna soli u mozgu, sva se rastapala od milja sluajui te rijei i ne sumnjajui u njihovu istinitost, pa malo zatim ree: Lijepo sam vam govorila, fra Alberto, da je moja ljepota rajska; ali tako mi Bog pomogao, ipak mi vas je ao, pa da vas opet zlo ne snae, oprostit u vam ako mi kaete to vam je jo aneo rekao. Fra Alberro ree: Gospo, poto ste mi oprostili, rado u vam kazati; samo vas na jedno upozoravam: to god vam ja rekao, uvajte se da ikomu na svijetu to kaete ako ne elite sebi nauditi, jer vi ste danas najsretnija ena na ovom svijetu. Aneo Gabrijel mi je rekao da vam

 etv rti da n - D ru g a no ve la

doao da se nije bojao da e vas prestraiti. Sada vam po meni poruuje da e vas jedne noi pohoditi i ostati neko vrijeme s vama; no budui da je on aneo, kad bi vam u liku anela priao, ne biste ga mogli dodirnuti, zato vam veli da e vama za ljubav doi u ovjejoj spodobi, i jo veli da mu javite kada da doe i u ijem liku, i on e doi; stoga se moete mimo sve ostale ene blaenom smatrati. Gospa praznoglavka odvrati da joj je vrlo drago to je aneo Gabrijel ljubi, jer i ona njega ljubi i nikad ne proputa da mu pripali votanicu od jednoga srebrnjaka15 gdje god ga vidi naslikana; te kad god on zaeli doi bit e dobro doao i nai e je posve samu u njezinoj odaji, ali samo uz uvjet da zbog nje ne iznevjeri Djevicu Mariju, jer su joj kazivali da on nju jako voli, a bit e da je tako kad je na slikama vidjela da vazda pred njom klei; i zatire, neka doe u kojemu ga je liku volja, samo da se ona ne prestrai. Tada ree fra Alberto: Gospo, mudro zborite, i ja u s njim urediti sve kako mi kaete. Ali vi meni moete iskazati veliku milost koja vas nee nita stajati, a milost je ta da dopustite da on doe k vama u ovom mora tijelu. A sluajte u emu ete mi milosti uiniti: on e uzeti moju duu iz tijela i metnut e je u raj, a sam e ui u moje tijelo, pa koliko on bude s vama, toliko e moja dua boraviti u raju. Na to e tupoglavka: Ba mi je drago to ete tako biti utjeeni za batine koje ste zbog mene dobili. Tada e fra Alberto: Onda pobrinite se da noas on nae otvorena vrata vae kue da moe ui, jer kad doe u ovjejem liku moi e proi samo kroz ulaz. Gospa dogovori da e tako uiniti. Fra Alberto ode, a ona se sva vesela stade epiriti kao paunica, a vrijeme joj se beskrajno oteglo ekajui dolazak anela Gabrijela. Fra Alberto se pak mislei kako e mu noas valjati da bude jaha a ne aneo uze krijepiti slatkiima i drugim biranim stvarima, da ga po nesrei ne bi konj zbacio; poto je dobio doputenje,16 kad se zanoalo ode s jednim prijateljem nekoj znanici od koje je i inae odlazio na jahanje drebica17 i odatle, kad mu se uini da je dolo vrijeme, preruen ode kui one gospe i ondje se s pomou nekih trica preobrazi u anela i popevi se gore ue u gospinu lonicu. Ona se netom ugleda taj bijeli lik baci pred njim na koljena, a aneo je blagoslovi, i die je na noge, i dade joj znak da ode u postelju; ona ga spremno poslua, a aneo se odmah isprui pokraj svoje tovatelj ice. Fra Alberto bijae lijep mukarac, stasit i krupan i sav pucae od. zdjravlja, pa. kad senaes gospom Ljsettorn, koja bijae svjea i

D ek a m e ro n

noi letio bez krila na njezino najvee zadovoljstvo priajui joj jo uz to tota o nebeskoj slavi. A kad se primae svanue, dogovorivi se za idui pohod izae on sa svojim ukrasima i vrati se drugu kojemu je ona dobra domaica prijateljski pravila drutvo da ga samoga ne bude strah spavati. Odmah poslije objeda gospa Lisetta sa svojom drubenicom ode fra Albertu i sve mu ispripovjedi o anelu Gabrijelu, i to joj je kazivao 0 slavi nebeskoj i o vjenom ivotu, i kako je lijep, dodajui tomu jo svakojakih udesa. Fra Alberto joj ree: Gospo, ne znam kako je vama s njim bilo, ali znam dobro da je noas kad je on k meni doao i kad sam mu rekao to ste vi poruili smjesta odnio moju duu meu toliko cvijea i toliko rua koliko ih ovdje nikada nisam vidio, te sam tamo na najkrasnijem mjestu ostao do jutronje jutrenje;18 a to je s mojim tijelom bilo ne znam Ta zar vam ne kaem? ree gospa. Vae je tijelo cijelu no s anelom Gabrijelom lealo u mom zagrljaju; a ako mi ne vjerujete pogledajte pod lijevu sisu, gdje sam anela tako poljubila da e se znak vidjeti nekoliko dana. Tada ree fra Alberto: Danas u doista uraditi neto to ve dugo ne uinih, svui u se da vidim je li istina to kaete. Nakon mnogoga klepetanja gospa se vrati kui, kamo je fra Alberto u liku anela bez ikakve smetnje jo mnogo puta zalazio. No jednoga dana dogodi se da se gospa Lisetta s nekom svojom kumom prepirala o ljepoti, pa da istakne svoju iznad svake druge, kako je imala malo soli u tikvi ree: Kad biste znali komu je moja ljepota omiljela zasigurno biste utjeli o drugima. Budui da ju je kuma dobro poznavala, eljna da uje upita: Gospo, moda istinu zborite, ali ipak kad se ne zna tko je taj, nije lako promijeniti miljenje. Tada gospa u koje je pamet kratka bila ree: Kumo, ne bih vam smjela kazati, ali moj vam je dragi aneo Gabrijel koji me ljubi vie nego sama sebe, jer sam, kako mi veli, najljepa ena na svijetu i priobalju. Kuma bi se bila najradije slatko nasmijala, ali se uzdra kako bi je potaknula da dalje govori pa ree: Vjere mi, gospo, ako je aneo Gabrijel va dragi i to vam kae, zacijelo je tako; ali ne bih nikada pomislila da 1 aneli tako to rade. Gospa ree: Kumo, varate se; tako mi rana Bojih, bolje on to umije negoli moj mu, i jo mi veli da se to i tamo gore radi; no jer sam mu ljepa od bilo koje na nebu^u mene se zaljubio i k menij>oesto dolazi^

 etv rti da n - D ru g a no ve la

Kuma je jedva ekala da ode od gospe Lisette i da nae zgodnu priliku gdje e sve to izbrbljati; i kada se za blagdan skupila gomila ena, ona im sve potanko ispripovjedi. ene to prepriae svojim muevima i prijateljicama, a ove svojima, i tako se u manje od dva dana prosu o tomu glas po Mlecima. Ali meu ostalima doe to i do uiju njezinim djeverima koji ne rekavi njoj nita stavie sebi na srce da pronau toga anela i da saznaju umije li letjeti te su nekoliko noi vrebali na njega. I dogodi se da je poneto od tih naklapanja dolo i do uiju fra Alber-ta, pa tek to se jedne noi doavi k njoj da je prekori svukao, kadli njezini djeveri koji ga vidjee kako ulazi navalie na vrata da ih otvore. uvi to fra Alberro odmah se dosjeti jadu te ustade i ne znajui kako da umakne otvori prozor nad Velikim kanalom19 i s njega skoi u vodu. Dubina je na tom mjestu bila velika, a on je znao dobro plivati, pa mu se nita nije dogodilo; i poto prepliva na drugu stranu kanala skloni se odmah u neku kuu koja je bila otvorena, zamolivi nekoga dobriinu koji unutra bjee da mu za ljubav Boju spasi ivot, priajui mu tota zbog ega je k njemu u to doba i jo k tomu gol doao. Smilova mu se dobriina i, jer mu je valjalo otii za poslom, pusti ga neka legne u njegovu postelju i ree mu neka saeka njegov povratak, pa zakljuavi ga unutra ode obaviti svoj posao. Djeveri one gospe uavi u odaju vidjee da je aneo Gabrijel ostavio krila i odletio; tako nasamareni dobro ispsovae gospu i napokon je ostavie rastuenu te se s anelovom opremom vratie kui. Meutim ve se bjee razdanilo, i onaj dobriina na Rialtu20 u pripovijedati o tom kako je aneo Gabrijel te noi spavao s gospom Lisettone, kako su ga njezini djeveri zatekli, kako je on od straha skoio u kanal i kako se sada ne zna to je s njim; stoga se on odmah dosjeti da je onaj u njegovoj koi upravo taj. I vrativi se kui i prepoznavi ga, nakon duga pregovaranja nagodi se s njim da mu dade pedeset dukata ako ne eli da ga izrui njezinim djeverima; i tako se zbude. I poslije toga, kad je fra Alberto htio otii, onaj mu ovjek ree: Samo je jedna mogunost da izaete odavde ako se sloite s tim. Danas je ovdje takva sveanost na koju netko dovede ovjeka preobuena u medvjeda, a drugi u divljeg ovjeka,21 tko ovako, tko onako, pa se na Trgu svetoga Marka22 uprilii lov, i kad on bude gotov, zavrava sve anost; i zatim svatko odlazi s onim koga je doveo kamo hoe. Ako hoete da vas izvedem tako preruena prije negoli tko otkrije da ste 3 ^ k ^ kako da vas

D ek a m e ro n

mnjaju da ste se negdje u blizini sakrili, pa su svuda postavili strae da vas uhvate. Kako god se fra Albertu muno inilo izai na taj nain, ipak od straha pred eninom svojtom pristade, i kaza ovjeku kamo da ga odvede i da mu je pravo kako god on to uini. Ovaj ga dobro namaza medom i posu paperjem, metnu mu oko vrata lanac i masku na lice i davi mu u jednu ruku debelu batinu a u drugu dva velika psa dovedena iz klaonice23 posla jednoga ovjeka da po Rialtu razglasi neka pohita na Trg svetoga Marka tko eli vidjeti anela Gabrijela: jer tako vam Mleii dre rije.241 uinivi to, nakon nekog vremena izvede ga iz kue i pusti ga naprijed, a on pode za njim drei ga na lancu, i tako ga odvede do trga,25 posred mnotva to se za njima naetilo pitajui: Sto je to? to je to? Ondje se bijae sjatila sva sila naroda, to onih koji su za njima doli, to onih koji su uli glasnika na Rialtu. Stigavi tako s njim na trg priveza ga za stup26 na uzdignutu mjestu hinei da eka poetak lova;27 i kako jadnik bijae namazan medom, zaas mu poee dodija-vati rojevi muha i obada. Ali poto onaj vidje da se trg nabio svjetinom, hotei toboe odvezati s lanca svog divljeg ovjeka skide fra Albertu masku viknuvi: Gospodo, kad vepar nije stigao i kad nee biti lova,28 da niste zaludu dolazili pokazat u vam anela Gabrijela koji po noi s neba na zemlju silazi29 da tjei mletake gospe. Netom mu bjee maska skinuta, svi odmah prepoznae fra Alberta te stadoe vikati na nj i obasipati ga psovkama i pogrdnim rijeima kao najgorega lopova i bacati mu u lice svakojake gnusobe. Dugo se to oteglo, sve dok sluajno nije dopro glas o tom do njegovih fratara, te na koncu estorica njih dooe na trg, ogrnue ga haljom i odvezae te ga uz strku i viku svijeta to se za njima natisnuo odvedoe u samostan gdje je, utamnien, kako se pria, nakon bijedna ivovanja i umro. j j p Tako se taj ovjek, koji se tek po nije vjerovao,30 drznuo da se prikae kao aneo Gabrijel, ali se poslije dobru znao a inio zlo u koje nitko 30 bl l l preobrazio u divljeg ovjeka i pretrpio dugu sramotu, koju bjee i za- k sluio, te je zatim uzalud oplakivao poinjene grijehe. Dao Bog da se svima takvima to dogodi.

 etv rti dan - T rea nov ela

T re a n o v ela
Tri mladia ljube tri sestre i s njima pobjegnu na Kretu; najstarija zbog ljubomora ubije svoga dragoga; druga se poda kretskom vojvodi da spasi sestru, no ubije je njezin dragi i pobjegne s prvom; za to su optueni trei mladi i trea sestra; njih uhite i oni priznaju, ali u strahu od smrti podmite strau i pobjegnu osiromaeni na Rod gdje u bijedi umru.
uvi konac Pampinejina pripovijedanja Filostrato se malo zamisli, a zatim ree prema njoj: Svidio mi se konac vae novele; ali prije njega bilo je mnogo vie onoga to je izazvalo smijeh, a milije bi mi bilo da ga nije bilo; tada obrativi se Lauretti ree: Gospo, proslijedite vi s nekom boljom, ako je mogue. Lauretta smijui se ree: Preve ste okrutni prema ljubavnicima ako im samo zao udes elite; a ja u, da vas posluam, kazivati novelu o trima, i svi su jednako nesretno zavrili, poto su malo u svojim ljubavima uivali. I rekavi to poe: Mlade gospe, lako moete spoznati da svaki porok moe teku nevolju navui na onoga tko mu se oda, a esto i na druge. A meu porocima koji nas svojom neobuzdanou dovode u neprilike ini mi se da je najgori gnjev, koji nije nita drugo nego naglost i nepromi-ljenost na koju nas alost potie kad nam se nerazumno duhovne oi zastru mrakom i dua uzavre od bijesa. I premda su tomu ee skloni mukarci, koji vie koji manje, zapadaju katkada i ene u to zlo, esto i s teim posljedicama, jer se gnjev u njih lake raspali i jasnijim plamenom i neuzdrljivije gori. Nije se tomu uditi, jer ako bolje pogledamo opazit emo da vatra po svojoj prirodi lake zahvati lake i meke tvari negoli tvrde i vrste; a mi smo ipak (neka mi mukarci ne zamjere) njenije od njih i mnogo nestalnije. Pa jer po prirodi tomu naginjemo, i uzevi u obzir,da naa krotkost i dobrota nniain mir i

D ek am ero n

mogu biti uzrokom velikih nevolja i pogibelji, da se tih mana sranije uvamo nakanila sam pokazati vam svojom novelom kako se ljubav trojice mladia i triju gospa, kao to ve spomenuh, zbog gnjeva jedne od njih, od sree prometnula u najveu nesreu. Stari vrlo plemeniti grad Marsilija1 lei, kao to znate, na morskoj obali u Provansi, i nekad je u njoj bilo mnogo vie bogataa i velikih trgovaca negoli danas;2 meu njima bijae neki N' Arnald3 Civada, ovjek vrlo niska roda ali pouzdan i poten trgovac, prekomjerno bogat novcem i posjedima; imae enu i vie djece meu kojom bijahu najstarije tri djevojice, a ostalo djeaci. Dvije od njih, blizanke, bijahu napunile petnaest godina, a trea etrnaest;4 njihovi su roaci ekali samo da se vrati N' Arnald, koji bijae za trgovinom otputovao u panjolsku, pa da ih udadu. Prve su se dvije zvale jedna Ninetta a druga Magdalena; trea se zvala Bertella.5 U Ninettu je bio preko uiju zaljubljen mladi plemenita roda ali siromaan, po imenu Restagnone, a i mladica u njega; i bili su tako spretni da su uivali u svojoj ljubavi a da to nitko iv nije znao. I ve se bijahu njome dugo naslaivali, kad se dogodi da se dva mlada prijatelja, od kojih se jedan zvao Folco a drugi Ughetto,6 i koji po smrti svojih oeva bijahu naslijedili veliko bogatstvo, zaljubie jedan u Magdalenu a drugi u Bertellu. Doznavi to Restagnone, kojemu Ninetta otkri njihovu ljubav, pomisli da se u svojoj oskudici okoriste njihovom ljubavlju pa sprijateljivi se s njima sad je jednoga sad drugoga a katkada i obojicu pratio u odlaenju njihovim gospama i svojoj. I kada mu se uinilo da se s njima dovoljno zbliio i sprijateljio, pozvavi ih jednoga dana k sebi u kuu ree im: Predragi mladii, nae vas je druenje sigurno uvjerilo u to koliko vas volim i kako bih za vas uinio sve to i za sama sebe; pa jer vas tako jako volim kanim vam otkriti to mi je palo na pamet, a zatim emo dogovorno postupati kako vam se bude najbolje inilo. Ako vae rijei ne lau, i prema onom to sam po vaem ponaanju danju i nou regbi razumio, vi gorite od silne ljubavi prema dvjema ljubljenim djevojkama, a ja prema njihovoj treoj sestri; ako vas dvojica pristanete, srce mi kae da emo tom aru nai veoma sladak i ugodan lijek, a to je ovaj. Vi ste jako bogati mladii, a ja nisam; pa ako hoete zdruiti svoje bogatstvo i mene uzeti uza se kao treega suvlasnika i odluiti na koji kraj svijeta da odemo i provedemo veselo ivot s njima, slutim u srcu da e sve tri sestre s velikim dijelom oeva im bogatstva poi s nama kamo god budemo htjeli; a mi emCLtamo kgp.]?ra^svjyk|,sji svojom ivjeti zadovoljniji

 etv rti d an - T rea n o v ela

radovati ili ete od svega odustati. Kada su dva mladia u svom ljubavnom aru saznala da e dobiti svoje djevojke nisu se dugo skanjivali nego odgovorie da su spremni, ako je tako. Restagnone se pak dobivi od mladia takav odgovor za nekoliko dana nae s Ninettom, s kojom se nije ba lako mogao sastajati; i ostavi neko vrijeme s njom ispripovjedi joj to se s mladiima bjee dogovorio, te s mnogim razlozima nastojae da i nju tomu privoli. Ali to ne bjee nimalo teko, jer je ona vie od njega eljela da se bez straha s njim sastaje; stoga mu odgovorivi otvoreno da joj je naum po volji i da e njezine sestre, osobito u ovom, uiniti sve to ona htjedne ree da to prije pripremi sve potrebno. Vrativi se dvojici mladia koji su ga jo vie poticali na ono o emu im bjee govorio, Restagnone im kaza da je i od strane njihovih gospa stvar u redu. I odluivi se da otputuju na Kretu prodae neka svoja imanja pod izgovorom da e s tim novcem trgovati, unovie sve ostalo to su posjedovali te kupie hitru brodicu, i u potaji je dobro opremie, i stadoe ekati utanaeni rok. S druge strane Ninetta, koja je dobro poznavala udnju svojih sestara, laskavim rijeima raspali u njima elju da to uine, te su mislile da nee toga asa ive doekati. Stoga, kada doe no u koju su se imale ukrcati na brodicu, tri sestre obie veliku oevu krinju i iz nje uzee veliku koliinu novaca i dragocjenosti te s tim sve tri kriomice izaoe iz kue i prema dogovoru naoe se sa svojim mladiima koji su ih ekali; i s njima bez truna oklijevanja uzioe na brodicu koja spusti vesla u more i otplovi; i ne zadravajui se nigdje na putu sutradan uveer stigoe u Genovu gdje mladi ljubavnici prvi put okusie ljubavne radosti i slasti. I opskrbivi se ponovno svime potrebnim, otputovae, pa od luke do luke, prije nego to okona osmi dan, bez ikakve smetnje pristadoe na Kreti, gdje kupie velike i bogate posjede te blizu grada Kandije7 sagradie sebi krasne i raskone palae; i tu poee ivjeti kao prava gospoda, okrueni mnotvom slugu, pasa, sokolova, konja, sveudilj u zabavama i gozbama, uivajui sa svojim gospama kao malo tko na svijetu. I dok su tako ivjeli, slui se, kao to gotovo svakoga dana vidimo kako ono ega imademo u izobilju iako nam je drago brzo dosadi,8 da Restagnonu dosadi Ninetta koju je prije nadasve ljubio te joj sada, kada je bez straha mogao s njom uivati, iskazivae sve manje ljubavi. I kad mu na nekoj sveanosti iznad svega omilje neka tamonja lijepa i mlada gospa plemenita roda, stade joj na sve mogue naine udvarati, prireujui njoj u ast gozbe i zabave^ Ninetta to opazi i ljubomor je

D ek am ero n

bi saznala i zatim njega i sebe muila rijeima i gnjevom. Pa kao to obilje izaziva dosadu, tako nedostatak pojaava udnju: tako je Ninettina srdnja samo podjarivala vatru nove Restagnonove ljubavi. I to god se s vremenom bjee zbilo, da li Restagnone postie naklonost ljubljene gospe ili ne, Ninetta u to vrsto vjerovae, tko god joj je te glasine prenio; od toga u toliku tugu zapade a poslije tuge toliki je gnjev i napokon toliki bijes svlada, da se sva njezina ljubav koju je osjeala prema Restagnoneu pretvorila u stranu mrnju te ona, zaslijepljena gnjevom, odlui Restagnoneovom smru osvetiti sramotu za koju je mislila da joj je nanesena. I pozvavi neku staru Grkinju vrlo vjetu u pripremanju otrova, obeanjima i darovima navede je da joj napravi smrtonosni napitak, i ona ga ne razmiljajui dublje o tomu jedne veeri dade zagrijanom Restagnoneu, koji nita nije posumnjao, da popije. Mo otrova bjee tolika da ga je usmrtila prije jutrenja; saznavi za njegovu smrt Folco i Ughetto i njihove gospe ne znajui da je otrovan zajedno s Ninettom gorko ga oplakae i sa svim poastima pokopae. Ali ne proe dugo, kadli zbog nekog drugog zlodjela uhitie onu staricu koja je Ninetti otrov napravila, te ona na mukama meu ostalim nedjelima priznade i ovo i posvema otkri posljedice ina; stoga kretski vojvoda, nikomu nita ne govorei, potajno jedne noi opkoli Folcovu palau i bez huke i otpora uhiti Ninettu i odvede je, te od nje bez muenja odmah saznade sve to je htio uti o Resta-gnoneovoj smrti. Folco i Ughetto potajno doue od vojvode, a od njih njihove gospe, zato je vojvoda uhitio Ninettu, i to ih jako rastui; i svim silama na-stojahu osloboditi Ninettu lomae, jer su drali da e je na nju osuditi za zlo koje bjee poinila; no sve se inilo uzalud, jer vojvoda bjee vrsto odluio ispuniti pravdu. Tada Magdalena, lijepa mladica kojoj je vojvoda dugo udvarao a da ga ona nikada nije usliala, pomislivi da bi mogla sestru spasiti od vatre ako mu ugodi posla vojvodi po obzirnu glasniku poruku da je pripravna posluati svaku njegovu zapovijed, ako joj obea dvije stvari: prvo, da e joj zdravu i itavu sestru vratiti; drugo, da e njihov dogovor ostati tajna. Poto vojvoda saslua poruku i obveseli joj se dugo je razmiljao hoe li joj udovoljiti, te naposljetku pristade i odgovori da je spreman. Dakle u dogovoru s gospom jedne noi zatvori Folca i Ughetta, kao da ih eli ispitati o poinjenom zloinu, pa potajno ode da prenoi s Magdalenom. I pripremivi prije toga sve tako kao da e Ninettu u vreu vezati i te je iste noi u moru utopiti, dade je odnijeti njezinoj sestri i uz cijenu jedne noi pokloni

 etv rti d an - T rea n o v ela

i uz to joj naredi da zloinku nekamo otpremi, da mu ne bude na sramotu i da ne bi opet morao s njom okrutno postupati. Narednoga jutra Folco i Ughetto poto saznae i povjerovae da je Ninetta nou bila utopljena bijahu osloboeni, i vrativi se doma da tjee svoje gospe zbog smrti njihove sestre, koliko god se mnogo Magdalena trudila da je skrije, Folco ipak otkri da je ona u kui; tomu se jako zaudi i odmah posumnja, jer ve prije bjee nauo da se vojvodi Magdalena mili, pa je upita kako to da je Ninetta u kui. Magdalena satka dugu priu da mu to objasni, ali on bjee lukav i ne povjerova joj, nego je prisili da mu sve po istini kae, a ona mu nakon duga izmotavanja ree. Folca tako nadjaa bol i razjari bijes, da zgrabi ma i probode je, dok ga je ona uzalud milost molila. I bojei se pravednoga vojvodina gnjeva, ostavivi je mrtvu u odaji ode tamo gdje Ninetta bijae i radostan u licu kae joj: Hajdemo brzo tamo gdje je tvoja sestra odredila da te povedem, kako vie vojvodi ne bi aka dopala. Ninetta mu povjerova te puna straha i elje da otputuje, i ne oprostivi se od sestre, jer no ve bijae pala, krenu s Folcom, te oni s ono malo novca to ga je Folco mogao u brzini uzeti dooe do obale, ukrcae se na neki brod i nikada se vie ne u to se s njima dogodilo. Poto svanu dan i Magdalenu naoe ubijenu, neki koji su zavidjeli Ughettu i mrzili ga odmah sve dojavie vojvodi; stoga vojvoda, koji je jako ljubio Magdalenu, planuvi potra njihovoj kui i uhiti Ughetta i njegovu gospu; te njih, premda jo nita nisu o tome znali, to jest o bijegu Folca i Ninette, prisili da priznaju kako su zajedno s Folcom krivi za Magdaleninu smrt. Bojei se s pravom smrti zbog toga priznanja oni tekom mukom podmitie straare novcem to su ga u kui skrivali za najveu nevolju te se skupa sa straarima nemajui vremena da bilo to sa sobom ponesu ukrcae ne brod i nou pobjegoe na Rod,9 gdje u bijedi i ubotvu dugo ne poivjee. Do toga su dakle mahnita Restagnoneova ljubav i Ninettina srdba dovele njih i sve ostale.

D ek am eron

etvrta novela
Gerbino, usprkos vjeri koju je zadao njegov djed kralj Vilim, navali na brod tuniskoga kralja da mu otme ker; kad nju ubiju oni koji su bili na brodu, on njih poubija, a naposljetku i njemu bude odrubljena glava.
Dovrivi svoju novelu Lauretta umue, dok se u drubi netko ovom netko onom tuio na nesreu ljubavnika, netko kudio Ninettin gnjev, te netko ovo a netko ono govorio; tada kralj, kao da se trgnuo iz duboke zamiljenosti, die glavu i dade znak Elissi1 da nastavi, a ona skromno poe: Ljubazne gospe, mnogi vjeruju da Amor svojim strijelama samo iz ueenih oiju strijelja,2 i rugaju se onima koji tvrde da se ljubav moe i onda roditi kad o nekom samo sluamo; da se ovi varaju bjelodano e se pokazati u noveli koju sam nakanila kazivati, u kojoj ete vidjeti ne samo da je glas izazvao ljubav3 u onima koji se nikada nisu vidjeli, nego e se istai da je bio i uzrokom njihove nevoljne smrti. Sicilijanski kralj Vilim Drugi,4 kako Sicilijanci tvrde, imao je dvoje djece:5 djeaka koji se zvao Ruggieri i djevojicu koja se zvala Gostan-za.6 Taj Ruggieri je umro prije svoga oca i ostavio sina po imenu Gerbino,7 kojega je djed brino odgojio, te on uzraste u krasna mladia, slavna po junatvu i udvornosti. I njegova se slava nije proula samo po Siciliji nego i po mnogim stranama svijeta, a osobito u Berberiji, koja je u to doba plaala danak sicilijanskom kralju.8 Meu ostalima kojima je do uiju dopro udesan glas o vrlinama i vitetvu Gerbinovu, bila je i ki tuniskoga kralja9 koja, kako je tvrdio tko god ju je vidio, bijae jedno od najljepih stvorenja to ih je igda priroda dala, a uz to izvrsno odgojena i plemenite due. Sluajui rado razgovore o vrlim , intmninma
nna ip. c tnlikn strasti uniiala to su i ovi i oni nrinoviiedali

 etv rti da n - etvrta n ov ela

zamiljajui kakva bi lika morao biti u nj arko zaljubila, pa je najradije 0 njemu razgovarala i sluala to drugi o njemu razgovaraju. S druge strane isto tako bjee do Sicilije, kao i posvuda, dopro golem glas o njezinoj krasoti i valjanosti, pa se ne bez miline i ne uzaludno 1 Gerbinovih uiju dotaknuo, tovie, koliko bjee za nj djevojka za grijana, toliko se i on za nju bjee zagrijao. Stoga je, dok se ne nae prikladan razlog da mu djed dopusti u Tunis otputovati, pun ive e lje da je vidi nalagao svakom svom prijatelju koji bi tamo odlazio da koliko mogne njegovu tajnu i veliku ljubav kako mu se najbolje bude inilo njoj otkrije i o njoj njemu vijesti donese. Jedan od njih to veo ma lukavo izvede donijevi joj, kao to trgovci ine, da enski nakit i dragulje vidi; pa otkrivi joj u cijelosti Gerbinovu gorljivost izjavi da je Gerbino sa svim to posjeduje pripravan njezine zapovijedi poslu ati. Ona radosna lica primi i glasnika i poruku te mu odgovorivi da i ona istom ljubavlju gori posla kao dokaz jedan od svojih najvrednijih dragulja. Gerbino ga primi s tolikim veseljem s kolikim se draga stvar moe primiti te joj po istom prijatelju vie puta posla pisma i skupo cjene darove dogovarajui se s njom preko njega kako bi se sastali ako im srea poslui. Ali dok se stvar tako razvijala i otezala malo vie nego to bi trebalo i dok je mladica udjela s jedne strane a Gerbino s druge, dogodi se da nju tuniski kralj obea kralju Granade10 kao enu; tim ona bjee ojaena preko mjere mislei da je sada nee samo daljina dijeliti od njezina dragoga, nego da mu je gotovo zauvijek otimlju; i da je znala kako, rado bi bila da se to ne dogodi od oca pobjegla i otila Gerbinu. Isto je tako vijest o njezinoj udaji iznad svega rastuila i Gerbina pa je smiljao kako bi je silom oteo ako se bude brodom vozila muu. Tuniski kralj nauvi neto o Gerbinovoj ljubavi i nakani i bojei se njegova junatva i moi, kad doe vrijeme za kerin odlazak porui kralju Vilimu to namjerava i zatrai od njega neka mu zajami da ga nee ni Gerbino ni nitko drugi u tomu sprijeiti. Kralj Vilim koji bijae star vladar i nita ne bijae douo o Gerbinovoj ljubavi ne slutei zato tuniski kralj ite to jamstvo rado mu ga obea te mu kao biljeg zadane rijei posla svoju rukavicu." A on kada dobi takvo jamstvo dade da se pripravi krasan i velik brod u kartaginskoj luci12 i da se opremi svim to je potrebno onima koji e na njemu putovati i da se divno ukrasi, da njim poalje svoju ker u Granadu, i samo se jo ekalo povoljno vrijeme. Mladjcaj[e_SYe,tQ znaJa,LYidiela, pa POJtaina Dola u Palermo13 iednoea

D ek a m e ro n

kae kako ona za koji dan putuje u Granadu; stoga e se sada vidjeti je li onakav junak kao to kau i ljubi li je onako kao to joj je toliko puta javljao. Sluga kojemu bjee zapovjeeno odlino ispuni poslanstvo i vrati se u Tunis. uvi to Gerbino i znajui da njegov djed kralj Vilim bijae dao jamstvo tuniskomu kralju, nije znao to da radi, ali ipak se potaknut ljubavlju, poto razumje gospine rijei, ne htjede pokazati kukavicom, nego krenu u Messinu14 gdje na brzinu opremi dvije lake galije i ukrcavi na njih hrabre momke otplovi na Sardiniju, sudei da gospin brod mora onuda proi. I nije se prevario u svom sudu, jer ostade tamo tek koji dan kad brod noen laganim vjetrom doplovi nedaleko od mjesta gdje se on bijae sklonio ekajui ga; i videi ga Gerbino ree svojim drugovima: Gospodo, ako ste zaista tako vrli kao to vas cijenim, vjerujem da nema nijednoga koji nije outio ili ne uti ljubavi, bez koje po mom miljenju nijedan smrtnik ne moe imati ni dobrote ni vrline u sebi;15 pa ako ste ikada bili ili jeste zaljubljeni, lako ete razumjeti moju udnju. Ljubim i ljubav me nagna da vam zadam ovaj trud; a ono to ljubim boravi na tom brodu to ga pred sobom vidite, a na njemu se osim onoga to najvie elim nalaze jo i neizmjerna bogatstva; sve to, ako ste junaci, s malo truda i muke borbe moemo stei. Pobijedimo li, za sebe item samo enu za ljubav koje uzeh oruje u ruke; sve ostalo neka slobodno bude vae. Hajdemo dakle i u dobroj kobi zaskoimo taj brod; Bog je sklon naem pothvatu, jer je zaustavio vjetar i zadrao brod. Nisu lijepome Gerbinu ni trebale tolike besjede, jer Messinci koji su s njim bili, pohlepni na plijen, svom duom bijahu voljni uiniti ono to ih je Gerbino nagovarao; stoga, doekavi konac njegova govora silnim klicanjem i odobravanjem, zatrubie u trublje, zgrabie oruje, spusti e vesla u more i zaplovie prema brodu. Kad oni na brodu izdaleka ugledae da dolaze galije, ne mogavi otploviti spremie se za obranu. Nadomak brodu lijepi Gerbino naredi da mu njegove zapovjednike poalju na galiju, ako ne ele boja. Saraceni saznavi tko su napadai i to itu rekoe da ih napadaju usprkos kraljevoj zadanoj rijei i u znak toga pokazae rukavicu kralja Vilima te odluno odbie da se, van ako podlegnu u borbi, predaju ili da im bilo to s broda izrue. Gerbino, koji uto ugleda na krmi gospu mnogo ljepu nego to je i zamisliti mogao, raspali se jae nego prije, pa kad mu pokazae rukavicu ree da nema uza se sokolova da bi komu ta rukavica bila potrebna16 i da se ... ci-ncra nkn ne 7P1P nrfHati posnu, snreme orihvatiti boi. I ne ekaiui

 etv rti da n - etvrta n ov ela

tako borili uz velike gubitke s obiju strana.17 Naposljetku Gerbino vidjevi da od svega toga malo koristi ima, uze ami to ga je sa sobom sa Sardinije poveo i zapalivi na njemu vatru s objema galijama priblii ga brodu. A kad to vidjee Saraceni, znajui da im je sada predati se ili poginuti dovedoe na palubu kraljevu ker koja je dotle pod palubom plakala, odvukoe je na pramac i pozvavi Gerbina, dok je ona vritala za milost i pomo, pred njegovim je oima ubie i bacivi je u more rekoe: Eto ti je, dajemo ti je takvu kakvu moemo i kakvu si je svojom vjerom zasluio. 18 Gerbino videi njihovu okrutnost gotovo poelje smrt, te ne marei ni za strijele ni za kamenice naredi da pristanu uz brod i na njemu usprkos brojnoj posadi, kao kad gladan i razjaren lav stane posred stada junaca zubima i pandama trgati sad ovoga sad onoga da zasiti prije svoj bijes negoli glad,19 tako s maem u ruci sijekui jednoga Saracena za drugim mnoge okrutno pobi Gerbino; i dok se poar na brodu sve vie razmahivao, naredi on svojim mornarima da sebi kao plau uzmu s broda sve to mogu, a sam sie s njega izvojevavi neveselu pobjedu nad svojim protivnicima. Tada naredi da izvuku iz mora tijelo lijepe gospe i dugo nad njim gorko plakae. I vraajui se k Siciliji, na Ustiki-,20 malenom otoku gotovo nasuprot Trapaniju,21 sa svim je poastima pokopa, i tuniji nego ijedno stvorenje na svijetu vrati se kui. Kad tuniski kralj dozna te glase spremi svoje poslanike u alobnom ruhu kralju Vilimu alei se to mu je tako vjerom krenuo; a ispriae mu kako. Kralj Vilim se na te vijesti jako smuti, i ne znajui kako da zanijee pravdu koju su oni traili dade uhititi Gerbina i on ga sam, a da ga nijedan od njegove gospode i ne pokua od toga odvratiti, osudi na smrt i naredi da mu pred njegovim oima odrube glavu22 jer je volio ostati bez unuka negoli da ga dre vjerolomnim kraljem. Tako je dakle, kako sam vam ispripovjedila, u malo dana poginulo bijednom smru oboje ljubavnika, a da nisu ni okusili ploda svoje ljubavi.

D ek am eron

P eta novela
Lisabettina braa ubiju njezina ljubavnika; on joj se u snu javi i otkrije joj gdje je zakopan; ona potajno otkopa njegovu glavu i metne je u zemljani sud s bosiljkom, poto nad njim svaki dan dugo plakae, braa joj ga oduzmu, pa ona malo zatim umre od bola.
Kad Elissa okona svoju novelu, kralj je jako pohvali i naredi Filomeni da kazuje; a ona obuzeta samilou prema jadnom Gerbinu i njegovoj dragoj duboko uzdahnu i poe: Moja novela, ljupke gospe, nee biti o ljudima visoka roda kao to bijahu oni o kojima je Elissa pripovijedala, ali moda nee biti manje tuna; a na nju me podsjeti malo prije spomenuti grad Messina, 1 jer se tamo dogodio ovaj sluaj. Zivljahu dakle u Messini tri mlada brata, trgovci i jako bogati po smrti svoga oca koji bijae rodom iz San Gimignana;2 i imahu sestru po imenu Lisabettu,3 djevojku veoma lijepu i dobro odgojenu, ali je tko zna zato jo ne bijahu udati.41 imahu osim toga ta tri brata u jednom od svojih duana nekoga mladia iz Pie5 po imenu Lorenza, koji je vodio i obavljao sve njihove poslove; on bjee krasna stasa i veoma ljupka ponaanja, i Lisabetta ga je vie puta po-gledala, pa joj tako nadasve omilje. Lorenzo to u vie navrata opazi, pa se okanivi se svojih prolaznih ljubavnih veza isto tako njoj svom duom posveti; i sve se zbilo tako da jedno drugo jednako zavolje, te za kratko vrijeme naoe puta i naina da uine ono za im su oboje ponajvema udjeli. I nastavljajui tako, poto mnogi slatki as provedoe skupa zabora-vie na oprez, te jedne noi kad poe u sobu gdje je Lorenzo spavao, Lisabettu opazi njezin stariji brat a ona to ne opazi. Brat joj bijae nametan mladi, na nremda mu biiae teko to ie to saznao, ipak

 etv rti da n - P eta n o v ela

ljajui cijelu no o tomu. A kada svanu dan, ispria on svojoj brai to bjee prole noi o Lisabetti i Lorenzu otkrio; i poto su zajedno dugo raspravljali na koncu odluie da o tomu ute, kako ne bi na njih ni na njihovu sestru pala ljaga, i da se ponaaju kao da nita nisu ni vidjeli ni saznali, sve dok ne doe as da bez tete i neprilike zatru taj zazor i sramotu prije negoli drugi o njoj saznaju. 1 ostavi pri toj odluci brbljali su s Lorenzom i alili se kao to su vazda radili, dok jednoga dana pravei se kao da radi zabave idu izvan grada sva trojica sa sobom ne povedoe i Lorenza, pa stigavi na veoma osamljeno i zabaeno mjesto, videi da je prilika ubie Lorenza koji se niemu nije nadao i zakopae ga tako da nitko nita nije opazio. I vrativi se u Messinu razglasie da su ga po poslu nekamo poslali to su svi lako povjerovali, jer su ga esto obiavali slati okolo. No kako se Lorenzo nije vraao, Lisabetta poe esto i uporno ispitivati svoju brau o njemu, jer joj bjee dotuilo dugo ekanje; i dok je tako navaljivala jednoga dana s pitanjima o njemu, dogodi se da joj jedan od brae ree: to to znai? to ti ima s Lorenzom da tako esto za nj pita? Ako bude i dalje ispitivala, dobit e odgovor kakav zasluuje. Zbog toga tuna i alosna mladica, puna potajnoga straha, nije vie ispitivala nego ga je nou esto eljno zvala i molila ga da doe; a ponekad se u suzama alila na njegovo dugo izbivanje te ga je nevesela neprestano ekala. I dogodi se jedne noi, poto ona dugo plakae to se Lorenzo ne vraa i naposljetku u suzama usnu, da joj se Lorenzo blijed i raskutran, rastrgane i istrunule odjee u snu6 javi i njoj se uini da ree: O Lisabetta, ti me samo doziva i alosti se to me dugo nema, i svojim me suzama teko optuuje; i zato znaj da se k tebi vie ne mogu vratiti, jer su me tvoja braa pogubila onoga dana kad si me zadnji put vidjela. I opisavi joj mjesto gdje su ga zakopali ree joj da ga vie ne zove i ne eka, pa ieznu. Kad se mladica probudi i povjerova privienju gorko zaplaka. Zatim ujutro ustade, i nemajui sranosti da ita brai kae odlui otii na oznaeno mjesto i vidjeti je li istina to joj se u snu prikazalo. I dobivi doputenje da ode izvan grada, u drutvu s jednom enom koja je i prije u njih sluila i sve njezine tajne znala ode to je bre mogla na ono mjesto, pa raistivi na zemlji suho lie stade kopati gdje joj se zemlja uini najmekom; i nije dugo kopala kadli nae tijelo svoga nesretnoga dragoga, jo nenaeto i neraspadnuto: po tomu se oito uvjeri da istinito bjee njezino vienje. I rastuena vrhu svega, spoznavi da_

D ek a m e ro n

da mu dostojniji grob dade; no videi da to ne moe biti, noem mu odreza glavu od trupa kako je najbolje mogla, i zamotavi je u ubrus i nabacivi na ostatak tijela zemlju, metnu je slukinji u krilo, te poe odatle i vrati se svojoj kui a da je nitko ne bjee vidio. Tada zakljuavi se s onom glavom u svojoj sobi, nad njom je dugo i gorko plakala, toliko da ju je svojim suzama sva umila, obasipajui je bezbrojnim cjelovima. Zatim uze lijep i velik lonac za cvijee, od onih u kojima se sade mauran ili bosiljak, i metnu je unutra zavijenu u lijepu tkaninu; i nasuvi zatim odozgo zemlju posadi nekoliko strukova prekrasnoga salernitanskoga bosiljka i niim ga drugim ne zalijevae doli vodom od rua i naraninih cvjetova i svojim suzama. I bijae se navikla da svagda sjedi uz taj lonac i da ga s enjom gleda, jer je u njemu njezin Lorenzo bio skriven; i poto bi ga dugo tako gledala dolazila bi nad njim plakati i toliko bi dugo plakala dok sav bosiljak ne bi zalila. A bosiljak se zbog duge i ustrajne njege i masne zemlje od glave koja se unutra raspadala predivno razbujao i jako mirisao; i kako je djevojka sve tako inila, vie je puta opazie susjedi. Pa oni brai, kad joj se zaudie to tako vene i to su joj oi toliko upale, kazae: Opazili smo da ona tako svakoga dana radi. Kad to braa ue i sami vidjee, poto je vie puta uzaludno ukorie naredie da joj se potajno oduzele bosiljak; i kada ga ona ne nae uporno ga od brae iskae, pa poto joj ga oni ne vratie, obolje od suza i plaa, i u bolesti samo za svoj lonac pitae. Zaueni njezinim upornim iskanjem htjedoe braa vidjeti to je unutra pa iskrenuvi zemlju naoe tkaninu i u njoj glavu jo ne toliko izagnjilu da po kovravoj kosi ne bi prepoznali da je Lorenzova. Tomu se jako iznenadie i prestraie se da se sve ne dozna; i zakopavi je oprezno otputovae iz Messine pa uredivi sve kao da e odseliti padoe u Napulj.7 Djevojka ne prestade plakati i iskati svoj sud s bosiljkom, te plaui i umrije; i tako se okona njezina nesretna ljubav. Tek poslije nekoga vremena, kad su ve mnogi doznali za tu zgodu, netko sloi onu pjesmu koja se jo i dandanas pjeva, a to je: Tko bjee ona nekrtena dua, to ukrade mi struak ...

 etv rti da n - esta n ov ela

esta novela
Andreuola ljubi Gabriotta; kazuje mu svoj san, a on njoj svoj, te joj odmah zatim u naruju izdahne; dok ga ona sa slukinjom nosi njegovoj kui, uhite je a ona sve po istini ispria; gradski naelnik je hoe silovati, ali se ona ne da; kad to uje njezin otac i spozna da je nevina oslobodi je, a ona se odrekne svijeta i zaredi se.
Gospama se jako milila Filomenina novela, jer su mnogo puta sluale kako pjevaju onu pjesmu, a nikada nisu mogle saznati, koliko god su pitale, to je dalo povoda da se spjeva. Ali poto kralj u njezin svretak zapovjedi Panfilu da nastavi po redu. Panfilo tada ree: San o kojemu se pripovijeda u prijanjoj noveli podsjetio me da vam i ja ispripovjedim jednu u kojoj se dva spominju koji bijahu o buduem dogaaju, kao to ovaj bjee o prolom dogaaju;1 i netom ih ispriae oni koji ih usnue, oba se ispunie. I stoga, ljubazne gospe morate znati, kako ljudi openito naginju tomu da vide u snu razliite zgode, od kojih se za mnoge, premda se spavau dok spava ine istinitima, a budan spozna da su neke istinite, neke vjerojatne, a neke posve nemogue, ipak pokazalo da su se doista zbile. Stoga mnogi toliko u svaki san vjeruju kao to vjeruju u ono to budni vide, pa se zbog svojih snova raduju ili aloste, ve prema tomu je li im san izazvao strah ili nadu; a ima naprotiv i takvih koji ni u kakav san ne vjeruju dok ne zapadnu u proricanu opasnost; ne hvalim od tih ni jedne ni druge, jer niti su vazda istiniti, niti su svagda lani. Da svi nisu istiniti, mnogoput je svatko od nas spoznao, a da svi nisu lani, ve nam je Filomena svojom novelom dokazala, a i ja vam to kanim, kako prije spomenuh, sada dokazati svojom novelom. Stoga sudim da
Se Onai koii 1<rpnn<;nn 7ivi i ror\i nt* tt-^ho Koioti niV^Vim TUmitn ^~

D ek am eron

opakim nakanama, pa i onda kad se sni ine skloni i potiu ovjeka, neka nitko ne ustraje; takoer ni u protivnom sluaju svim sanjama ne valja poklanjati punu vjeru. No prijeimo na novelu. U gradu Bresci2 ivio neko plemi po imenu gospar Negro iz Ponte-carrara,3 koji je imao vie djece i meu njima ker po imenu Andre-uolu, prekrasnu i mladu a jo neudanu. Dogodi se te se ona zaljubi u svog susjeda, koji se zvao Gabriotto,4 mladia niska roda, ali veoma pohvalna vladanja, i ljubazna i lijepa.5 I uz nastojanje i pomo svoje slukinje, mladica toliko uznastoja te ne samo to Gabriotto dozna da ga Andreuola ljubi, nego ga je slukinja vie puta uvela u prekrasan perivoj njezina oca, gdje su mnogi lijepi as skupa proveli. I da nita osim smrti ne bi moglo rastaviti njihovu preslatku ljubav, oni potajno postadoe mu i ena. I dok su se tako i nadalje kradom sastajali, jedne se noi Andreuoli u snu prikae da su ona i Gabriotto u vrtu i da ga ona s najveim svojim i njegovim uitkom dri u zagrljaju; i dok su tako zagrljeni bili, injae joj se da iz njegova tijela izlazi neto crno i strano, ali nije mogla tomu razabrati oblija, i injae joj se da joj to Gabriotta silnom snagom protiv njezine volje iz zagrljaja otimlje i vue pod zemlju, i da vie ne moe vidjeti ni njega ni prikaze. Od toga je outjela stranu i neshvatljivu bol i probudila se, i premda se budna radovala videi da to bjee samo san, ipak ju je od viena sna obuzeo strah. I stoga se kad Gabriotto idue noi htjede doi k njoj, trudila koliko god je mogla da joj te veeri ne dolazi; ali ipak se videi njegovu elju i ne hotei da on u to posumnja idue noi sastade s njim u vrtu. I ubravi mnogo crvenih i bijelih rua6 koje su ba tada cvale, ode s njim k podnoju prekrasne i bistre fontane koja bijae u vrtu;7 i poto se tu dugo zabavljahu, Gabriotto je upita zato mu je prijanjega dana zabranjivala da k njoj doe. Mladica mu ispripovjedi san koji bjee usnila prole noi, i strah koji je zbog njega bjee obuzeo. uvi to Gabriotto nasmija se i ree joj daje najvea glupost vjerovati u sne, jer sanje nastaju ili zbog preobilna ili zbog nedostatna jela, i svakoga dana vidimo kako su svi lani; i zatim ree: Da sam se ja htio ravnati po snima ne bih ovamo doao, i to ne toliko zbog tvoga sna koliko zbog onoga to sam ja prole noi usnio. Sanjao sam da se nalazim u prekrasnoj i ugodnoj umi u lovu te da sam uhvatio tako lijepu i tako milu srnu kakva se nikada prije nije vidjela; i inilo mi se da je bjelja od snijega, i za as se tako pripitomila da me ni trena nije .... n^tavliala Rila mi ip tako draga da sam ioi inilo mi se oko vrata sapeo

 e tv rti d an - esta n o v ela

mi se uinilo da je najednom, dok je srna poivala drei glavu na mojim grudima, odnekud iskrsnuo straan i izgladnio hrt, crn kao ugljen; i dolazio je k meni, i inilo mi se da se nikako ne mogu obraniti, te mi je gubicu zario u lijevu stranu grudi i grizao sve dok mi nije dopro do srca, kao da mi ga je htio iupati i odnijeti. Outio sam takvu bol da mi se san prekinuo, i budan odmah opipah grudi da vidim to mi je; ali tamo nikakva zla ne bjee, pa se sam sebi narugah to sam se pipao. I to sada to znai? Takvih i jo strasnijih snova mnogo sam puta sanjao, i nita mi se nikada nije dogodilo; i stoga pusti sne, i mislimo na to kako da nam bude lijepo. Mladica se ve prestraena svojim snom uvi to jo vie uplai, no da ne bi im uznemirila Gabriotta, kako je bolje umjela skri svoj strah. I dok ga je tako ljubila i grlila, i on nju takoer, sva ga je u strahu ne znajui zato ee nego obino gledala u lice i ponekad je bacala pogled po vrtu i obazirala se da vidi ne dolazi li otkud neto crno. Uto Gabriotto duboko uzdahnu, zagrli je i zavapi: Jaoj, duo moja, pomozi mi, umirem, i rekavi to pade na zelenu travu. Videi to mladica i podignuvi ga sebi u krilo gotovo plaui ree: O slatki gospodaru moj, to ti je? Gabriotto ne odgovori, nego teko diui i hladnim znojem obliven za kratko vrijeme preminu s ovoga svijeta. Kakva je to teka nesrea bila za mladicu koja ga je vie nego sebe ljubila svatko moe zamisliti. Lila je suze i dugo ga je dugo dozivala zaludu; ali kad ga zatim opipa po cijelom tijelu i uvjeri se da je sav hladan, spozna da je on zazbilj umno, pa ne znajui to da uini i to da kae, tako uplakana i puna zebnje potrai svoju slukinju koja je znala za njezinu ljubav, i otkri joj svoju bol i tugu. I poto su dugo zajedno plakale nad mrtvim Gabriottovim licem, mladica kaza slukinji: Kada mi ga je Bog oduzeo, ni ja ne elim vie na ivotu ostati; no prije nego se ubijem hou da na dolian nain ouvam svoju ast i tajnu nae ljubavi, i da pokopam tijelo koje je tako lijepa dua ostavila. Slukinja joj odgovori: Keri moja, ne govori mi da e se ubiti, jer ako si ga ovdje izgubila, ubije li se izgubit e ga i na drugom svijetu, jer e otii u pakao, kamo njegova dua zacijelo nije otila, jer on je bio dobar mladi; mnogo je bolje da se utjei i misli na to kako e molitvama i dobrim djelima njegovoj dui pomoi, ako je moda zbog kakva grijeha tvoje pomoi potrebit. A pokopati ga je najbolje odmah ovdje u,,vxtu, oa nikada nitko nee doznati, ier nitko ne 7na Ha ip nn ;......

D ekam ero n

i ostaviti: sutra ujutro e ga netko nai i odnijeti njegovoj kui da ga svojta pokopa. Mladica je, premda obuzeta tugom i rasplakana, ipak sluala savjete svoje slukinje; i s prvim se dijelom savjeta ne sloi, a na drugi odvrati: Ne dao Bog da ovog dragoga mladia i svoga mua, koga toliko lju-bljah, kao psa pokopam ili na ulici ostavim. Suze sam za njim prolila, pa ako mi bude mogue, oplakat e ga i njegova svojta, i ve znam to nam je raditi. I odmah je posla po svitak svilene tkanine8 koju je imala u svojoj krinji; i kada joj je ona donese, razastre je na tlu i na nju poloi Gabriot-tovo tijelo, pa podmetnuvi mu pod glavu jastuk plaui mu zaklopi usta i oi, i napravivi vijenac od rua obasu ga svega ruama to ih bijae nabrala te ree slukinji: Odavle do vrata njegove kue kratak je put; stoga emo ga ti i ja ovako ureena tamo odnijeti i pred vrata poloiti. Eto uskoro e se razdanili i netko e ga unijeti u kuu; i premda to za njegove nee biti utjeha, bar e meni kojoj je u naruaju umro biti lake. I kazavi to ponovo se s potokom suza baci na njegovo lice i dugo jo plakae; a kako se dan bliio, na nagovaranje slukinje ona ustade i skinuvi s prsta burmu kojom je Gabriotto bjee vjenao nataknu je njemu na prst govorei kroz pla: Mili gospodaru moj, ako tvoja dua sada vidi moje suze, a nikakve spoznaje ni osjeaja ne ostaje u tijelu kada dua ode, primi milostivo zadnji dar od one koju si za ivota toliko ljubio, i to kazavi obeznanjena pade preko njega. Poto se malo zatim osvijestila i ustala, uzevi sa slukinjom svilenu tkaninu na koju je bilo poloeno mrtvo tijelo s njim izaoe iz vrta i uputie se njegovoj kui. I dok su tako ile, dogodi se da ih biri koji su tuda sluajno prolazili vidjee s mrtvacem i uhitie. Andreuola, eljnija smrti negoli ivota, prepoznavi bire bez straha ree: Znam vas tko ste i znam da mi bjeati ne bi koristilo; spremna sam s vama pred suca stupiti i sve po istini rei, no neka se nijedan ne drzne da me dodirne, ako vam se pokorim, i neka nita s pokojnika ne makne, ako ne eli da ga optuim; tako s Gabriottovim tijelom stie u Palau9 a da je nitko nije dirnuo. Kad je naelnik10 to douo ustade i pozvavi je u sobu dozna to se dogodilo; i poto naredi da lijenici istrae nije li jadan mladi otrovan ili na drugi nain ubijen, svi ustvrdie da nije nego da mu je neka ila kraj srca prepukla i uguila ga. Poto je to uo i poto se uvjerio da An-... dreuola ni DO emu niie kriva, naelnik ie ookuaobdariti onjmjto joj

 etv rti d an - esta n o vela

njegovoj elji. Ali kada mu te rijei nisu pomogle pokua upotrijebiti silu; no ogorenje dade Andreuoli snagu i ona se muki obrani, estoko ga prekori i ponosnim ga rijeima odbi. Ali poto se razdanilo i poto je gospar Negro sve douo, na smrt alostan s mnogim svojim prijateljima ode u Palau, gdje ga naelnik o svemu izvijesti, te on tuan zaiska da mu vrati ker. Naelnik hotei se radije sam optuiti prije negoli ga ona optui kako ju je pokuao silovati, hvalei mladicu i njezinu postojanost priznade to je uradio; zatim ree da mu je omiljela vrhu svega kad je vidio da je tako postojana, te ako je po volji njemu koji joj je otac i njoj, rado e se s njom oeniti, premda joj je prvi mu niska roda bio. Dok su oni jo u rijei bili, Andreuola stupi pred oca pa plaui baci se pred njega i ree: Oe moj, mnim da ne treba da vam ja povijest svoje smionosti i nesree kazujem, jer sam uvjerena da ste je uli i da o njoj znate, i stoga vas najponiznije molim da mi oprostite grijeh to sam se bez vaega znanja udala za onog koji mi najmiliji bjee. I ne molim vas za oprotenje da bih svoj ivot spasila, nego da umrem kao vaa ki a ne kao vaa neprijateljica; i tako plaui pade mu pred noge. Gospar Negro, ve stari ovjek od prirode dobar i ljubazan, uvi te rijei zaplaka i plaui njeno podie ker pa ree: Keri moja, bilo bi mi mnogo drae da si imala mua kakav bi tebi po mom mnijenju priliio; no ako si uzela onoga koji ti je bio drag, to je i meni moralo drago biti. Ali najvie me boli to si mi zbog nepovjerenja to zatajila, a jo vema to izgubih zeta prije negoli za nj i doznah. Ali ipak, kad je ve tako, iskazat u mu mrtvom ast koju bih mu da tebe obraujem bio za njegova ivota kao svom zetu iskazao; i okrenuvi se svojim sinovima i svojti zapovjedi da se Gabriottu priredi velik i svean sprovod. Uto dotrae mladievi roaci i rodice koji doznae vijest i gotovo sve ene i mukarci koliko ih je u gradu bilo. Stoga, poto usred dvora poloie mrtvaca na Andreuolinu tkaninu sa svim onim ruama, nisu ga samo ona i ene iz njegove svojte oplakale nego javno gotovo sve gradske gospode i mnogi mukarci, pa ga ne kao puanina nego kao gospara iz dvorita11 iznesoe i na ramenima ga najplemenitiji graani s najveim poastima odnijee do groba. Nakon nekoliko dana, kako naelnik ustraja u svojoj pronji gospar Negro porazgovori o tom sa svojom keri, ali ona ne htjede ni uti; stoga joj otac elei joj udovoljiti dopusti da ona i njezina slukinja stupe u neki samostan glasovit po svetosti, gdje^su dugo i estito po_jyjele,,:

D ekam eron

 etv rti d an - S ed m a n o vela

Sedm a novela
Simona ljubi Pasquina; dok su zajedno u vrtu, Pasquino trlja zube kaduljinim listom i umre; Simonu uhite i ona, da pokae sucu kako je Pasquino umro, protrlja zube jednim od onih listova i isto onako umre.l
Panfilo bjee ispripovjedio svoju novelu, kada kralj ne pokazujui nimalo suuti prema Andreuoli pogleda Emiliju i dade joj znak da proslijedi za onima koji su ve kazivali, ako joj je po volji; ona bez otezanja poe: Drage prijateljice, Panfilova novela me nuka da vam kazujem jednu koja ni u emu nije slina njegovoj osim u tomu to je i ona, o kojoj u kazivati, u vrtu izgubila svoga dragoga kao i Andreuola; i nju su kao i Andreuolu uhitili, no nije se oslobodila suda ni silom ni vrlinom, nego iznenadnom smru. 2 I kao to smo ve o tom raspravljali, premda Amor radije boravi u otmjenim kuama ipak ne zazire ni od vladanja u kuama siromanih, tovie u njima pokatkad svoju mo tako pokazuje da ga se kao monoga gospodara i najbogatiji strae. 3 To ete, premda ne posve, velikim dijelom nazreti u mojoj noveli, kojom u se rado u na grad4 vratiti odakle smo se danas jako udaljili, kazujui o raznolikim zgodama i lutajui po raznim stranama svijeta. ivjela dakle u Firenci, nije tomu davno, prema svom staleu vrlo lijepa i ljupka mladica, ki siromana oca, koja se zvala Simona; i premda joj je valjalo radom svojih ruku svagdanji kruh zasluivati i izdravati se predui vunu, ipak nije bila tako siromana duhom da se ne bi usudila u srcu dati utoite ljubavi, koja je dugo pokazivala da eli ui sluei se djelima i ljubaznim rijeima nekoga mladia, takoer niska roda, koji joj je donosio od svoga majstora suknara vunu da je isprede, Primivi je dakle u ljubaznom liku mladia,^ koji ju je ljubio^

uz svako povjesmo ispredene vune, kako bi ga na vretena namotala, tisuu uzdaha od ognja vruih putala spominjui se onoga koji joj je predivo donosio. S druge strane on, pun briga da vuna njegova gospodara bude dobro ispredena, kao da e samo od Simonine pree a ne i od koje druge sve sukno otkati, k njoj je ee dolazio nego k drugima i pourivao je. Pa tako, dok je on nju pourivao a ona uivala da je pouruje, dogodi se da je on postao sraniji nego to je prije bio i da je ona mnogo od svoga prijanjeg straha i srama odbacila, pa su se u zajednikoj slasti zdruili; i to je tako jednoj i drugoj strani omiljelo da nije trebalo ni njemu ni njoj na poziv ekati, nego bi dapae svojim eljama jedno drugom u susret ili. I dok su tako iz dana u dan ustrajavali u svom uitku pa im se i udnja sve vie razbuktavala, dogodi se jednom te Pasquino ree Simona neka svakako nae naina da doe u neki vrt, kamo ju je htio povesti da bi tamo lake i s manje straha mogli biti zajedno. Simona ree da joj je to drago; i prevarivi jedne nedjelje poslije ruka oca da eli otii na protenje u San Gallo,5 s nekom svojom drugaricom koja se zvala Lagina6 ode u vrt koji joj Pasquino bjee opisao, gdje ga nae s njegovim prijateljem kojemu je bilo ime Puccino7 ali su ga zvali Stramba;8 i tu se izmeu Strambe i Lagine javi nagla elja, pa ih Simona i Pasq-uino ostavie u jednom kutu vrta, a sami se sklonie u drugi da tamo uivaju u ljubavnoj slasti. U onom dijelu vrta kamo se Simona i Pasquino bijahu sklonili, rastao je velik i lijep kaduljin grm; oni sjedoe kraj njega i dugo se zabavljahu i razgovarahu o uini koju su u vrtu spokojne due kanili pripraviti, kadli se Pasquino okrenu kaduljinu grmu, otrgnu list i njim uze trljati zube i desni, velei da ih kadulja veoma dobro isti od svega to na njima poslije jela ostane.91 poto ih je neko vrijeme tako trljao vrati se razgovoru o uini o kojoj je i prije govorio; i dok jo u rijei bjee izmijeni se sav u licu, i ubrzo obnevidje, i glas mu se prekide, i zaas izda-hnu. A kada to Simona vidje stade plakati, i vikati, i dozivati Strambu i Laginu; oni odmah dotrae i videi Pasquina ne samo mrtva nego i svega naduta i osuta tamnim pjegama po licu i po tijelu, Stramba naglo povie: Jao, opaka eno, ti si ga otrovala! I poto podie veliku viku, ue ga mnogi koji su blizu vrta stanovali; kad oni dotrae i naoe nadutoga mrtvaca i ue kako Stramba jadikuje i optuuje Simonu da ga je na prijevaru otrovala, a ona se gotovo izbezumljena od bola zbog nenadane nesree to joj dragoga odue nije znala ni braniti, svi pomisk'e da je |st;a JaJtQJk&kp Stra^nba govori,,.

D ek a m e ro n

navaljivanje Strambe, i Atticciata, i Malagevola, Pasquinovih drugova koji pristigoe, sudac bez odgaanja uze djevojku ispitivati o dogaaju; i ne mogavi se uvjeriti da je ona mogla poiniti taj zloin ili da je ita skrivila, htjede u njezinoj nazonosti vidjeti mrtvaca, i mjesto, i nain kako se po njezinu kazivanju to dogodilo, jer njemu po rijeima joj ne bijae sve jasno. Naredivi dakle da je bez buke odvedu tamo gdje je poivalo Pasquinovo tijelo naduto kao bava, on za njima doe i zaudi se mrtvacu te je upita kako se sve zbilo. Ona, priavi kaduljinu grmu i ispriavi sve po redu, da bi sucu potpuno objasnila zgodu uradi kao to bjee Pasquino uradio, protrljavi zube kaduljinim listom. Tomu se Stramba i Atticciato i ostali Pasquinovi prijatelji i drugovi narugae pred sucem kao zaludnim glupostima te je jo tvrdoglavije uzee optuivati za zlodjelo i govoriti da je za to zlodjelo jedina kazna spaljivanje na lomai. Sirotica je, rastuena smru dragoga i prestraena kaznom koju za nju Stramba iskae, stajala sva zbunjena, kadli u tom asu na veliko zaprepatenje nazonih pade isto kao to bjee pao i Pasquino, jer i ona bjee trljala zube kaduljom. Oh sretne due10 koje ste doivjele da u isti dan dokonate svoju arku ljubav i svoj smrtni ivot! Jo ste sretnije ako skupa na isto mjesto dooste! A najsretnije ako se na drugom svijetu ljubi, i ako se tamo ljubite kao to to ovdje iniste! Ali vrhu svega, kako sudimo mi koji ostadosmo ivi na ovom svijetu, sretna bjee Simonina dua, jer sudbina ne dosudi da joj pravdu dijele Stramba i Atticciato i Malagevole, moda grebenari11 ili jo manje vrijedna eljad, nego joj pokaza asniji put kako da se istom smru kojom njezin dragi bjee umro oslobodi njihove podlosti i zdrui s duom svoga ljubljenog Pasquina. Sudac se sav izvan sebe zbog toga dogaaja kao i svi nazoni, ne znajui to da kae dugo zamislio, a onda pribravi se ree: Oito je da je ova kadulja otrovna, to inae kadulje nisu. No da ne naudi jo komu na slian nain, neka se posijee do korijena i u vatru baci. Izvravajui tu zapovijed u suevoj nazonosti uvar vrta jo ne bjee oborio veliki kaduljin grm na zemlju, kadli se ugleda uzrok smrti dvoje jadnih ljubavnika. Ispod grma te kadulje bijae golema krastaa, te svi pomislie da je od njezina otrovna daha i kadulja postala otrovnom. I budui da se nitko nije usudio pribliiti krastai, nakupivi oko nje veliku hrpu suharaka spalie i nju i kadulju; i tako gospar sudac zavri istragu u povodu smrti siromaka Pasquina. Njega zajedno s njegovom Simonom, onako nadute, Stramba, i At....ticcLpJ.0, i Guccio Jmbratt^1,2. i Malagevole pokopae u crkvi svetoga

 etv rti da n - O sm a n o v ela

O sm a novela
Girolamo ljubi Salvestru; majka ga molbama prisiljava da ode u Pariz; on se vraa i nalazi je udanu; potajno joj ude u kuu i kraj nje umre; kad ga odnesu u crkvu, Salvestra umre kraj njega.
Emisija bjee okonala svoju novelu, kad po kraljevoj zapovijedi Nei-file ovako poe: Ima mnogo onih, vrle gospe, koji po mom miljenju smatraju da vie nego drugi znaju, a znaju manje; i stoga se ne samo savjetima drugih nego i samoj prirodi usuuju svojom pameu suprotstaviti; zbog takve umiljenosti nastala su mnoga velika zla a nikada se nita dobra nije rodilo. I budui da takvim prirodnim stvarima koje najmanje podnose savjete ili suprotstavljanja pripada i ljubav, koje je narav takva da se prije moe sama u sebi unititi negoli ikakvim razborom svladati, na um mi je palo da vam kazujem novelu o nekoj gospi koja je pokuala mudrijom biti negoli joj dolikuje, i negoli je uope bila, i negoli je doputala zgoda u kojoj se trudila da pokae svoju pamet, mislei da e iz zaljubljenoga srca otjerati ljubav to su je moda same zvijezde1 u nj usadile, a uspjela je samo u isti as istjerati i ljubav i duu iz sinova tijela. ivio dakle u naem gradu, kako stari ljudi priaju, glasovit i bogat trgovac po imenu Leonardo Sighieri,2 kojemu ena bjee rodila sina Girolama; i malo vremena poslije sinova roenja, sredi Leonardo svoje poslove i rastade se s ovim ivotom. Djetetovi skrbnici zajedno s njegovom majkom dobro su i poteno upravljali njegovim imetkom. Djeak je rastao i drugovao s drugim djeacima iz susjedstva, ali se najvie sprijateljio s djevojicom i svojom vrnjakinjom, keri nekoga krojaa; i kada je oboje odraslo, njihovo se prijateljstvo pretvori u tako Xe!iliUi,Strasnu liubav da se Girolamo dobro osierar. samn laA Ki ni,i

D ek a m e ro n

Primijetivi to djeakova mati, mnogo ga je puta zbog toga karala i kanjavala; i naposljetku se ne mogavi Girolama od nje odvratiti poali njegovim skrbnicima, i mislei da e s tolikim sinovim bogatstvom lako na hrastu jabuku ubrati ree im: Ovaj na djeak koji jo nije navrio ni etrnaestu godinu zaljubio se u ker naega susjeda krojaa kojoj je ime Salvestra, pa ako mu je ne maknemo ispred oiju, moda e se jednoga lijepog dana njom bez iijega znanja oeniti, to bi mene jako raalostilo; a ako se ona uda za drugoga, jad e njega unititi; da to izbjegnemo, ini mi se da biste ga vi morali po trgovakom poslu spremiti nekamo daleko odavde, jer kad je ne bude vie viao, ie-znut e mu iz glave, a onda emo mu lako nai kakvu djevojku dobra roda kao enu. Skrbnici kazae da gospa pravo govori i da e uiniti sve to mogu; i dozvavi djeaka u duan jedan mu od njih ljubazno prozbori: Sinko moj, ti si ve dosta odrastao, valja da se sam pone brinuti o svojim poslovima; stoga bi nam jako drago bilo da ode na neko vrijeme u Pariz, gdje e vidjeti da je u trgovinu uloen velik dio tvoga bogatstva, a da i ne govorimo kako e tamo postati mnogo bolji nego ovdje, i odgojeniji i estit ovjek, jer e tamo sretati mnogu gospodu, i barune, i plemie, i uiti se od njih lijepu ponaanju; poslije e se opet ovamo vratiti. Djeak pozorno saslua i ukratko odgovori da ne eli otii, jer misli da i on moe kao i drugi u Firenci ivjeti. Poto to ue ti valjani muevi jo upornije ga poee nagovarati, ali ne mogavi drugaijega odgovora dobiti kazae to majci. A ona ga estoko razgnjevljena, ne zato to on ne eli otii u Pariz nego zbog njegove ljubavi, dobro izgrdi, a zatim ga slatkim i laskavim rijeima stade moliti da joj ugodi i da uini ono to mu skrbnici savjetuju, i toliko je navaljivala te on naposljetku pristade da ode na godinu dana, ali ne vie; i tako bjee. Otie dakle arko zaljubljeni Girolamo u Pariz gdje ga, zavlaei od danas do sutra, zadrae dvije godine; i vrativi se odanle jo zalju-bljeniji no to bjee otiao, nae Salvestru udanu za nekoga dobrog mladia koji je pravio zastore, i to ga preko mjere rastui. No videi da tomu nema lijeka nastojao se smiriti; i uvrebavi gdje ona stanuje, po obiaju mladih zaljubljenika poe joj prolaziti ispred kue, vjerujui da ga ona nije zaboravila kao ni on nju; no bijae drugaije. Ona se njega nije sjeala kao da ga nikada ne bjee ni vidjela, a ako se ega i sjeala pokazivala je upravo suprotno. Ubrzo to mladi na veliku svoju , tuu ooazi. no k>ak sve Dokuada joj srce.dkrie; ali kadiHM UM &

 etv rti da n - O sm a n o v ela

1 doznavi od nekoga susjeda raspored u njezinoj kui, jedne veeri, kada ona i njezin mu bjehu otili na sijelo k nekim susjedima, potajno ue u kuu i skri se u njezinoj lonici iza napetih platna za zastore; i poekavi dok se oni ne vratie i legoe, kad u da joj mu ve zaspa izae i primae se Salvestrinu leaju; i poloivi joj ruku na grudi tiho ree: O duo moja, jesi li zaspala? Mlada ena nije spavala pa htjede kriknuti, no mladi brzo ree: Za ime Boje, ne vii, ja sam tvoj Girolamo. Kad ena to zau sva drhtei ree: Ako Boga zna, Girolamo, idi: prolo je vrijeme naeg djetinjstva, kad nam nije bilo zabranjeno voljeti se. Ja sam, kao to vidi, udana; stoga mi ne dolikuje da kraj svoga mua na drugoga ovjeka mislim. Zato te kao Boga molim da ode, jer ako te moj mu uje, makar se nikakvo drugo zlo ne dogodi, dogodilo bi se to da nikada vie ne bih mogla s njim u miru i spokoju ivjeti, a on me sada ljubi i s njim u slozi i skladu ivim. Mladia te rijei jako zaboljee, pa je podsjeti na prola vremena i svoju ljubav koju daljina nije umanjila, i poe je moliti i obeavati sve na svijetu, no nita nije poluio. Stoga je naposljetku, eljan da umre, zamoli da mu u ime njegove velike ljubavi dopusti kraj sebe lei i malo se zagrijati, jer se sav bjee smrznuo ekajui tako dugo, obeavi joj da nita nee rei niti e je dirnuti, i da e otii netom se malo ugrije. Salvestra mu se smilova uz uvjet da odri rije. Lee dakle mladi uz nju i ne dotae je; i sabravi u jednu misao svoju dugu ljubav koju je prema njoj gajio, i njezinu sadanju krutost, i izgubljenu nadu, odlui se rastati sa ivotom; i zadravi duhove ivota3 u sebi, ne uinivi nikakve kretnje stisnu ake i pokraj nje preminu. Nakon nekoga vremena ena, zauena njegovim ponaanjem, u strahu da joj se mu ne probudi, zovnu ga: Ah, Girolamo, zato ne odlazi? No ne uvi odgovora pomisli da spava; stoga isprui ruku i poe ga gurkati ne bi li ga probudila te dotaknuvi ga outje da je hladan kao led i tomu se jako zaudi; i prodrmavi ga jae i osjetivi da se ne mie, opipa ga i spozna da je mrtav; stoga dugo ostade raaloena preko mjere, ne znajui to da pone. Naposljetku smisli da pokua doznati to bi njezin mu uradio da se to komu drugom dogodilo; i probudivi ga pripovjedi mu ono to se njoj netom dogodilo kao da se dogodilo drugoj, i upita ga to bi on uinio da se to njoj dogodi. Dobriina odgovori da misli kako bi mrtvaca trebalo kriom odnijeti njegovoj kui i ondje ga ostaviti, a prema eni ne pokazati nikakve zlovolje, ier mu se ne ini da ie ona ita kriva

D ek a m e ro n

ruku navede ga da dotakne mrtvoga mladia. Sav zbunjen od toga, mu ustade, upali svjetlo i ne ulazei u duge prie sa enom obue mrtvacu njegovu odjeu i bez oklijevanja, krijepljen nevinou, podie ga na plea i odnese do vrata njegove kue, gdje ga poloi i ostavi. A kada se razdani i njega naoe mrtva pred ulazom, svi podigoe veliku graju i kuknjavu, a osobito njegova mati; i pretraie ga dobro i pregledae, no ne naoe ni rane ni uboja, te svi lijenici imahu isto miljenje, to jest da je umro od alosti, kako je i bilo. Pokojnika tada odnesoe u crkvu, gdje doe rastuena majka i s njom mnoge druge ene iz roda i susjedstva, te poee nad njim gorko plakati i naricati, kao to je na obiaj.4 I dok je veliko tugovanje trajalo, onaj dobri ovjek u ijoj kui bjee umro, ree Salvestri: Daj, zaogrni se i pokrij glavu te hajde u crkvu gdje je Girolamo odnesen, pomijeaj se meu ene i prisluhni to se 0 ovoj zgodi govori, a ja u to isto uiniti meu mukarcima, 5 kako bismo doznali ne govori li se to protiv nas. Mladoj eni, koja preka sno outje smilovanje, to bjee po volji, jer je eljela bar mrtva vidjeti onoga komu za ivota ni poljupca ne htjede dati, pa poe. udnovato je doista pomisliti koliko je neshvatljiva snaga ljubavi! Ono srce koje je nekada sretna Girolamova sudbina ne mogae ganu ti, ganu nesrea, i poto nekadanji ljuveni plamen ponovno usplamtje 1 pretvori se sav u suut, kad ona ugleda ono mrtvo lice, zaogrnuta platem stade se gurati izmeu ena i ne zaustavi se dok ne stie do tijela; i tu se kriknuvi iza glasa baci licem na mrtvoga mladia, ali ga ne umi mnogim suzama, jer prije nego to ga dotae, bol joj odue ivot kao to ga i mladiu bjee oduzela. A ene, ne prepoznavi je jo, prioe da je utjee i stadoe je nagovarati da ustane; no kako ona nije ustajala, pokuae je pridii i opazie da je ukoena, a kada je ipak podigoe, u mrtvoj eni prepoznae Salvestru; tada sve prisutne ene, obuzete dvostrukom alou, udarie u jo vei pla. Taj glas doprije do mukaraca pred crkvom, pa kada doe i do njezina mua koji je meu njima bio, ne sluajui ni rijei utjehe ni suuti on dugo plakae; i poto mnogim prisutnima ispripovjedi noanju zgodu izmeu ene i mladia, svima postade jasan uzrok njihove smrti i svi ih duboko alie. I mrtvu enu uresie kao to se resi mrtvac, te je poloie uz mladia na isti odar, i tu je dugo oplakivahu, a zatim ih oboje u isti grob pokopae; i tako smrt nerazdruivo sveza ljubavnike koje ljubav ne mogae ive zdruiti.

 etv rti da n - D ev eta n o v ela

D eveta no vela
Gospar Guiglielno Rossiglione ubije enina ljubavnika gospara Guiglielma Guardastagna i dade joj da pojede njegovo srce; kad ona to dozna baci se s visoka prozora i umre, a zatim je s ljubavnikom pokopaju.'
Poto Neifile zavri novelu koja izazva veliku suut u svih njezinih druga, te nemade tko drugi pripovijedati, ne elei povrijediti Dione-ovu povlasticu kralj poe: Pade mi na um, milostive gospe, novela koja nee u vama manje suuti izazvati nego prijanja, kad vas tako bole zgode nesretne ljubavi, jer odlinijega roda bijahu oni koje je zadesilo ovo to u vam ispriati i jer bijae tea nesrea nego u onih o kojima se govorilo. Valja da znate dakle da su u Provansi ivjela, kako Provansalci kazuju, dva plemenita viteza i svaki imae u svojoj vlasci mnogo gradova i podanika: jedan se zvao gospar Guiglielmo Rossiglione, a drugi gospar Guiglielmo Guardastagno.21 budui da jedan i drugi bijahu vrlo hrabri junaci na oruju, esto su se oruali i obiavali vazda skupa i u jednakoj odjei odlaziti na turnire i viteke igre ili kakvo drugo junako nadmetanje. I premda je svaki u svom katelu obitavao i premda su im kateli bili udaljeni jedan od drugoga dobrih deset milja, ipak se dogodi da se gospar Guiglielmo Guardastagno preko mjere zaljubi u lijepu i ljupku enu3 gospara Guiglielma Rossiglionea, usprkos njihovu prijateljstvu i drugarstvu, i toliko oko nje i ovako i onako uznastoja, da gospa to zamijeti; i poznavajui ga kao vrla i valjana viteza, omilje joj i uzljubi ga tako te nita i nikoga osim njega nije toliko eljela i ljubila, i samo je ekala da joj on pristupi; a to se uskoro zbilo, pa su se i ovda i onda sastajali i arko se ljubili. .^Vfdui_dane bijahu dovoljno oprezni, zgodijse.dainuto ooazi i iako

D ek am ero n

ti u smrtnu mrnju; no bolje je on znao prikrivati svoju mrnju nego ljubavnici svoju ljubav, te vrsto odlui da ga ubije. I dok Rossiglione u takvim mislima bijae, dogodi se da u Francuskoj objave neki veliki turnir; to Rossiglione smjesta javi Guardastagnu i porui mu da k njemu doe, ako mu je po volji, da se dogovore hoe li tamo ii i kako. Guardastagno vrlo obradovan odgovori da e bez dvojbe iduega dana doi k njemu na veeru. Kada to u Rossiglione, pomisli da je dolo vrijeme da ga umori; i naoruavi se, sutradan uzjaha konja i s nekoliko slugu na jednu milju od svoga grada lee u zasjedu u nekoj umi kuda je Guardastagno morao proi. I poto ga je dugo ekao, vidje ga kako dolazi nenaoruan s dvojicom nenaoruanih slugu, kao ovjek koji nikakva zla ne sluti; i kada vidje da je stigao tamo gdje ga je ekao, okrutan i na zla spreman izae preda nj s kopljem viknuvi Mrtav si i u istom asu proburazi mu grudi kopljem. Guardastagno nije stigao ni da se obrani ni da rijei izusti, nego pade proboden kopljem i malo zatim izdahnu. Njegove sluge i ne prepoznavi tko to uini obrnue konje i dadoe se u bezglav bijeg prema katelu svoga gospodara. Sjahavi Rossiglione raspori noem Guardastagnu grudi i svojom rukom iupa mu srce pa naredi jednom sluzi da ga zamata u plamenac s koplja i ponese; i zapovjedivi svima strogo da se ne bi koji drznuo i komu to rekao, uzjaha konja i po sumraku koji se hvatao vrati se u svoj katel. Gospa bjee doula da e Guardastagno doi na veeru i ekae ga s velikom enjom, pa kada vidje da ne dolazi jako se zaudi i upita mua: Kako to, gospodaru, da Guardastagno nije doao? Mu joj ree: Gospo, javio mi je da ne moe doi prije sutranjega dana, i zbog toga se gospa malko uznemiri. Rossiglione sjaha, dade dozvati kuhara i ree mu: Uzmi ovo veprovo srce i gledaj da od njega priredi najbolje i najslasnije jelo to umije; pa kada budem za stolom, poalji mi ga na srebrnom pladnju. Kuhar uze srce i upotrijebi sav svoj mar i umijee, i sasjeckavi ga i zainivi mnogim mirodijama pripravi od njega izvrsno peenje. Kada doe vrijeme, gospar Guiglielmo sjede sa svojom gospom za stol i stie jelo, ali je njega zbog poinjena zloina pekla savjest, te je malo mogao jesti. Uto kuhar posla peenje, a on naredi da ga metnu pred gospu, i hinei da mu se te veeri ne jede jako ga pohvali. Gospi se pak jelo, te ga poe jesti i uini joj se dobro; i rado ga svega pojede. Netom vitez primijeti da ga je gospa svega pojela ree: Gospo, kakvo vam se inilo ovo jelo?

etvrti dan- Deveta novela

Tako mi Bog pomogao, ree vitez, vjerujem vam i ne udim se to vam se mrtvo svidjelo ono to vam se ivo vie nego ita drugo svialo. uvi to gospa malo se zamisli, a onda ree: Molim? to ste mi to dali da jedem? Vitez odgovori: Ono to ste pojeli uistinu je bilo srce gospara Guigli-elma Guardastagna, kojega ste vi kao nevjerno ensko toliko ljubili; i budite vrsto uvjereni da to bjee njegovo srce, jer sam mu ga j a ovim svojim rukama iupao iz grudi, malo prije nego to se vratih. Ne pitajte kako se raalostila gospa kad je to ula o onomu kojega je vie od svega ljubila; stoga malo poslije ree: Uiniste ono to nevjeran i podao vitez moe uiniti; jer ako sam ga ja bez njegove prisile uinila gospodarom svoga srca i tako vas uvrijedila, ja sam morala pretrpjeti kaznu a ne on, jer on me na to ne bjee prisilio. Ali ne dao Bog da nakon tako plemenita jela, kao to je bilo srce tako hrabra i tako ljubazna viteza kakav bijae gospar Guiglielmo Guardastagno, preko mojih usana ikakvo drugo jelo prijee.4 I ustavi na noge, bez oklijevanja se strmoglavi kroz prozor koji joj bijae iza lea. Prozor je bio visoko iznad zemlje, te gospa u padu nije samo poginula nego se gotovo sva i razmrskala. Videi to gospar Guiglielmo zapanji se jako i spozna da je loe uradio; i bojei se kmetova i provansalskoga grofa dade osedlati konje i odjezdi. Sutradan ujutro cijeli kraj doznade to se dogodilo; stoga eljad iz Guardastagnova katela i eljad iz gospina katela s najveom alou i suzama pribrae mrtva tijela i odnesoe ih u kapelicu u gospinu katelu, i u grob5 ih zakopae, i na njemu napisae stihove koji su kazivali tko su oni koji su u njemu pokopani, i kako su i zato umrli.

D ek am eron

 etv rti da n - D eseta n o v ela

D eseta novela
ena nekoga lijenika zatvori svoga uspavanog ljubavnika u krinju kao da je mrtav; dva lihvara odnesu krinju svojoj kui; ovaj se osvijesti i uhite ga kao lupea; slukinja one gospe na sudu iskae da ga je ona zatvorila u krinju koju su lihvari ukrali; tako on izbjegne vjeala, lihvare zbog krade krinje osude da plate globu.1
Poto kralj zavri svoje kazivanje, preostade jo samo Dioneju da se pomui; on je to znao, a i kralj mu ve bjee naredio, pa poe: Ispriani jadi nesretnih ljubavnika nisu samo vama, gospe, nego i meni oi i grudi tjeskobom napunili, pa iz sve due elim da se to dokona. Stoga sada kad su, hvala budi Bogu, zavreni (ako ja toj zloj etvi ne dodam privagu, od ega neka me Bog ouva), neu se vie doticati tako bolnih zgoda, nego u poeti s ljepim i veselijim, to e moda biti dobar poetak onoga o emu emo sutra raspravljati. Valja da znate dakle, prelijepe mladice, da nije tomu dugo to je u Salernu2 ivio neki znameniti lijenik i vidar, po imenu metar Mazzeo della Montagna.3 On se dospjevi do najdublje starosti oeni lijepom i mladom enom plemenita roda iz svoga grada, te ju je obasipao raskonom i skupocjenom odjeom, i nakitom, i draguljima, i svim onim to eni moe goditi, tako da je imala svega vie negoli ijedna druga ena u gradu; dodue, gotovo neprestano je patila od nazeba, jer ju je metar4 u postelji slabo pokrivao.51 kao to je gospar Ricciardo de Chinzica, o kojemu smo prije govorili, svoju uio kad su sveci,6 tako je ovaj svojoj dokazivao da se mukarac kada sa enom spava mora poslije toga ne znam koliko dana oporavljati i sline gluposti; stoga je gospa bila vrlo nezadovoljna. kako ie bila mudra i srana smisli ona da se ogleda malo po su-

zagledala, naposljetku joj jedan zape za oko, i u njega poloi sve svoje ufanje, svu svoju duu i sve dobro svoje. Mladi to opazi i jako se obradova, pa i on tako svu svoju ljubav njoj posveti. Zvao se on Ruggieri d'Aieroli8 i bijae plemenita roda, ali loeg i pokudnog ponaanja, tako da mu ne preostade nitko od njegove svojte i prijatelja tko bi ga volio ili elio s njim drugovati; i po cijelom Salernu bio ga je glas lupea i propalice, ali gospa nije za sve to marila, jer joj se on zbog drugoga sviao; i s pomou svoje slukinje uredi ona sve to treba da se s njim sastane. I kad se tako do sita nasladie, gospa ga uze kuditi zbog njegova dosadanjega ivota i moliti ga da se njoj za ljubav okani takvih djela; pa da mu to omogui poe mu sama pomagati kad veom kad manjom svotom novca. I dok su oprezno ustrajavali na tom putu, dogodi se da lijeniku doe u ruke neki nemonik koji je imao kvarnu nogu; i poto metar pregleda bolesno mjesto ree njegovim roacima da ovjek mora izgubiti cijelu nogu ili umrijeti ako mu se ne izvadi gnjila kost koju je imao u nozi, a ako mu se kost izvadi mogao bi ozdraviti, no toga se on nee prihvatiti ne prepuste li mu ga kao mravaca; s tim se sloie oni kod kojih je bio i tako mu ga prepustie.9 Lijenik znajui da bolesnik nee izdrati muku niti se dati lijeiti ako ga ne uspava, a o veernjoj je morao pristupiti tom poslu, ujutro naredi da od neke njegove mjeavine pripreme napitak koji bi ga morao, kad ga popije, uspavati koliko njemu bude potrebno za rezanje i vianje; i naredivi da mu ga donesu kui ostavi ga u svojoj odaji a da nikomu ne bjee kazao to je. O veernjoj, ba kad je metar morao poi onom bolesniku, poruie mu neki njegovi veliki prijatelji iz Amalfija10 da bez velike nevolje ne propusti da odmah k njima doe, jer se tamo dogodila strana tunjava u kojoj je mnogo ljudi ranjeno. Odgodivi lijeenje noge do iduega jutra, lijenik se ukrca na brodi i odjedri u Amalfi, a gospa, znajui da se on te noi nee vratiti kui, potajno pozva Ruggierija, kao to je obiavala, te ga odvede u odaju i unutra ga zakljua dok ostala kuna eljad ne ode na spavanje. Dok je tako Ruggieri stajao u odaji i ekao gospu, poe ga moriti nesnosna e, ili to se toga jutra umorio, ili to je neto slano pojeo, ili to je moda po prirodi ednio, kadli spazi vr s piem to ga lijenik bjee pripremio za onoga bolesnika, i mislei da je voda prinese ga ustima i ispi na duak; i za kratko vrijeme obrva ga teak san i on zaspi. Gospa sto je prije mogla doe k njemu u odaju pa naavi ga gdje spava poe f e h mu govoriti da ustane: ali to biiae uzalud, ier on niti

D ek a m e ro n

velei: Ustaj, pospane, jer ako si htio spavati mogao si otii svojoj kui i ne dolaziti ovamo. Kako je gospa gurnula Ruggierija, tako on sa krinje na kojoj je leao pade na pod kao mrtvo tijelo ne pokazujui nikakva znaka ivota. Na to ga gospa sva prestraena pokua podii, i jae ga prodrma, i nos mu protrlja, i povue ga za bradu, no sve bijae zaludu: on je spavao kao zaklan. Poboja se tada gospa da nije moda umro, pa ga poe nesmiljeno tipati po tijelu i ei upaljenom svijeom, ali nita nije pomoglo; stoga ona, jer nije bila lijenica premda joj je mu bio lijenik, pomisli da je on bez ikakve dvojbe umro; i zato, budui da ga je nadasve ljubila, ne treba ni pitati kolika je bila njezina alost; i ne usuujui se stvarati ikakve buke uze nad njim tiho plakati i jadati se na tu svoju nesreu. Ali malo poslije, bojei se gospa da se njezinu gubitku ne pridrui i sramota, pomisli da joj valja ni asa ne asei nai naina kako da mrtvaca iznese iz kue; i ne domislivi se niemu kriomice dozva slukinju pa pokazavi joj svoju nesreu zaiska u nje savjeta. I slukinja se udom zaudi i poe ga vui i tipati, pa kada vidje da on nita ne uti ree ono to je i njezina gospodarica rekla, to jest da je on doista mrtav, te joj savjetova da ga valja iznijeti iz kue. Gospodarica joj ree: A kamo ga moemo odnijeti da se ujutro, kada ga nau, ne posumnja da smo ga odavde iznijele? Slukinja joj odgovori: Gospodo, ba sam veeras vidjela pred radionicom naega susjeda stolara neveliku krinju, pa ako je majstor nije unio u kuu, dobro e nam posluiti za ovaj na posao, jer emo ga moi u nju metnuti, i ubosti ga dva-tri puta noem, i tako ga ostaviti. Tko ga nae, ne znam zato bi pomislio da je odavde a ne odande tamo me-tnut; ak e pomisliti, jer je mladi na zlu glasu bio, da ga je pri nekom zlodjelu neki njegov neprijatelj ubio i zatim ga u krinju strpao. Gospi se svidje slukinjin savjet, samo se ne sloi s tim da ga rane, velei da joj to dua ni za to na svijetu ne bi mogla podnijeti; i posla je da pogleda je li krinja jo tamo gdje ju je vidjela; ona se vrati i kaza da jest. Slukinja dakle, kako bijae mlada i snana, uz gospodariinu pomo natovari Ruggierija na plea, i poto gospa poe naprijed da gleda hoe li tko naii, dooe do krinje, i metnue unutra mrtvaca, i zatvorie je, i njega ostavie. Bijahu se nekoliko dana prije u nekoj kui u blizini nastanila dva mladia koji su se bavili lihvom pa eljni da mnogo zarade a malo potroe, kako im je trebalo pokustvo, dan prije vidjee krinju i odluie da je .....dnesuJbiiako po nai ondie ostane* Ikad se primae

 etv rti da n - D eseta n o v ela

im se uini poneto tekom, odnesoe kui i postavie kraj sobe gdje su im spavale ene, ne pobrinuvi se da je odmah smjeste kako valja; i ostavivi je ondje pooe spavati. Ruggieri, koji bjee prekomjerno dugo spavao i ve probavio napitak i njegovoj se moi otrgnuo, nekako se o jutrenjoj11 probudi; i premda mu se san prekinuo i svijest vratila, ipak mu je u glavi ostala neka omamlje-nost koja ga nije drala samo te noi nego i vie narednih dana; i poto otvorivi oi nita nije vidio stade pruati ruke ovamo-onamo, te spoznavi da je u krinji poe se iuavati i sam sebi govoriti: Sto je ovo? Gdje sam? Spavam li? Ili sam budan? Ipak se sjeam da sam veeras doao u odaju svoje gospe, a sada mi se ini da sam u nekoj krinji. to to znai? Nije li se lijenik vratio ili se kakva druga nevolja dogodila pa me gospa, dok sam spavao, ovdje sakrila? Jest, sigurno e tako biti! I stoga se smiri i stade prislukivati ne bi li to uo; i dugo tako ostavi, a nije mu ugodno bilo jer je krinja bila malena i bolio ga je bok na kojemu je leao, i hotei se na drugi okrenuti, tako je to spretno uinio, da se leima odupro o jednu stranu krinje, a kako je ona nakrivo bila poloena, nagnu se i zatim pade; i kada pade stvori veliku buku od koje se probudie ene koje su spavale u blizini, i obuze ih strah i od straha se pritajie. Ruggieri se od pada krinje jako prestrai, no videi da se u padu ona otvorila pomisli da mu je u svakom sluaju bolje izai nego unutra ostati. Pa to zbog toga jer nije znao gdje se nalazi, i to zbog ovoga, to zbog onoga, poe on tapkati po kui ne bi li naao stube ili vrata kuda bi mogao izai. ene koje bijahu budne zaue to tapkanje i poee pitati: Tko je tamo? Kako Ruggieri nije poznavao glasa ne odgovarae; tada ene stadoe dozivati mueve koji su zbog duga bdijenja tvrdo spavali i nisu nita od toga uli; onda ene jo prestraenije ustadoe i izaavi na prozore stadoe vikati: Drite lupee, drite lupea! Pritekoe odasvud mnogi susjedi, te tko preko krova, tko odovud, tko odonud, poju-rie da uu u kuu, a ta buka probudi i one mladie, te i oni ustadoe. Ruggieri, izvan sebe od uenja, nije znao ni kuda ni kamo da pobjegne, Pa ga uhitie i predadoe u ruke birima gradskog kneza koji bijahu tamo na buku dotrali; i odvevi ga pred kneza, jer su ga svi drali opakim ovjekom, stavie ga odmah na muke, i on priznade da je u lihvarsku kuu uao da krade; stoga knez odlui da ga bez odugovlaenja dade objesiti. Ujutro se po cijelom Salernu prosu glas da je Ruggieri uhien u krai u kui onih lihvara; dopre glas i do uiju one gospe i njezine slukinje, i

D ekam eron

 etv rti d an - D eseta n o v ela

uradile nisu uradile nego samo sanjale da su uradile; a osim toga zbog opasnosti u kojoj bijae Ruggieri gospa je utjela takvu bol da je od nje gotovo ludjela. A malo poslije polovice tree ure12 vrati se lijenik iz Amalfija i zaiska da mu donesu onaj napitak, jer htjede viati svoga bolesnika; i naavi prazan vr podignu veliku graju velei da u njegovoj kui nita ne moe ostati netaknuto. Njegovu je enu muila druga briga pa mu gnjevno odvrati: to biste, metre, rekli za neku veu stvar kada ste toliku buku digli zbog vra prolivene vode? Zar nema vie vode na svijetu? Metar joj ree: eno, ti misli da je ono bila obina voda; a nije tako, nego je ono bio uspavljivi napitak, pa joj ispripovjedi za to ga je dao pripraviti. Netom ena to zau, objasni joj se u asu da je to Ruggieri ispio, pa se njima zato uinilo da je bio mrtav, te ree: Metre, mi to nismo znale, pa zato pripravite drugi. Videi da ne moe na ino, metar dade pripraviti novi napitak. Malo zatim vrati se slukinja koja po gospodariinoj zapovijedi bjee otila da dozna to se govori o Ruggieriju i ree joj: Gospodo, o Ruggi-eriju svi loe govore i koliko sam mogla doznati nema nijednoga roaka ni prijatelja koji mu je priskoio ili mu eli priskoiti u pomo; i svi su vrsto uvjereni da e sudac sutra dati da ga objese. I jo u vam neto kazati: meni se ini da znam kako je Ruggieri stigao u kuu onih limara, a ujte kako. Vi dobro znate stolara pred ijom je kuom bila krinja u koju smo ga metnule; malo prije on se poteno porjekao s nekim ija je ini se krinja bila, jer je taj pitao da mu vrati novac za njegovu krinju, a majstor mu je odgovarao da on krinje nije prodao nego da mu ju je po noi netko ukrao. Onaj mu je na to rekao: >Nije tako, nego si je ti prodao dvojici mladih lihvara; sami su mi to rekli, jer sam je ja noas u njihovoj kui vidio kada su uhitili Ruggierija<. Stolar mu je odgovorio: >Lau oni, nisam im ja krinje prodao, nego su mi je oni prole noi ukrali; hajdemo do njihi. I tako su oni slono proli u kuu lihvara, a ja sam se vratila ovamo; pa kao to vidite, tako je Ruggieri bio prenesen tamo gdje su ga nali; ali kako je tamo uskrsnuo, to mi nije jasno. Gospa tada izvrsno shvati to je posrijedi i kaza slukinji to je od lijenika ula te je zamoli da joj pomogne da spasi Ruggierija, jer ona moe ako hoe u isto vrijeme Ruggierija spasiti i njoj obraz sauvati. Slukinja ree: Gospodo, pouite me kako, i ja u sve od srca rado uiniti. Gospa kojoj je bilo kao da je na eravi zaas smisli to im je raditi i sve

Ova najprije ode lijeniku i plaui mu poe govoriti: Gosparu, valja mi zamoliti vas da mi oprostite veliku krivnju koju sam vam nanijela. Vidar ree: A ime? Ne prestajui plakati slukinja ree: Gosparu, vi znate tko je mladi Ruggieri d'Aieroli; njemu sam omiljela, pa sam to od straha to od ljubavi postala ljetos njegovom draganom; i znajui da sino niste kod kue toliko me molio i kumio da sam ga u vau kuu dovela da spava sa mnom u mojoj sobi. I budui da je oednio, nisam znala gdje bih bre dola do vode ili do vina, pa bojei se da me vaa ena iz blagovaonice ne opazi, sjetila sam se da sam u vaoj sobi vidjela vr s vodom; i potrah po nju, i dadoh mu da je popije, i vr vratih tamo odakle sam ga i uzela; a ujem da ste zbog toga u kui digli veliku buku. Priznajem da sam zlo uradila, ali ima li koga tko katkada zlo ne poini? Meni je jako ao to sam to uinila, ali ipak vas, budui da je zbog toga i zbog onoga to je slijedilo Ruggieri u opasnosti da ivot izgubi, kao Boga molim da mi oprostite i da mi dopustite da poem pomoi, koliko budem mogla, Ruggieriju. uvi je lijenik, premda je bio gnjevan, rugajui se odgovori: Sama si sebi oprostila, jer si noas mislila da e imati momka koji e ti dobro kouh stresti,13 a imala si pospanca; i zato idi i pokuaj spasiti svog dragana, a ubudue se uvaj da mi ga u kuu vie ne dovodi, jer e platiti i za ovaj i za onaj put. Kad slukinja vidje da joj je prvi korak dobro proao bre-bolje ode u tamnicu gdje bjee Ruggieri i toliko se oko tamniara motala, dok joj on naposljetku nije dopustio da govori s Ruggierijem; i poto ga je uputila to e odgovoriti sucu ako se eli spasiti toliko je opet navaljivala da su i nju pred suca pustili. On, videi je onako svjeu i ilu, prije negoli je saslua htjede svojim silom jedanput bocnuti tu dobru duicu,14 a ona se, da je bolje saslua, nije nekala; i kad se digla s meljave ree: Gosparu, zatvorili ste Ruggierija d'Aieroli kao lupea, a on to nije. I krenuvi od poetka po redu mu cijelu zgodu ispria kako ga je ona, njegova dragana, uvela u lijenikovu kuu, i kako mu je nehotice dala napitak za spavanje, i kako ga je mislei da je mrtav u krinju zatvorila, a zatim ono to je ula da su stolar i vlasnik krinje govorili, i dokaza mu kako je u njoj Ruggieri dospio u kuu onih lihvara. Videi da mu je lako doznati je li to istina sudac prvo upita lijenika je li istina ono o napitku, i dozna da je tako bilo; i zatim pozvavi stolara, i onoga ija je krinja bila, i lihvare, poslije mnogo okolianja utvrdi

D ekam eron

 etv rti da n - D eseta n o v ela

sljetku posla po Ruggierija, i poto ga upita gdje je prole noi spavao, ovaj odgovori da ne zna gdje je spavao, ali se dobro spominje da je iao prenoiti sa slukinjom metra Mazzea, i da je u njezinoj sobi oednio i popio vodu iz vra, no to se poslije toga dogodilo, sve dok se nije probudio u kui onih lihvara i naao se u krinji, to doista ne zna. Sucu se ta zgoda jako svidjela, pa zaiska od slukinje, i Ruggierija, i stolara, i lihvara da mu je vie puta ispriaju. Naposljetku se uvjeri da je Ruggieri nevin i oslobodi ga, a lihvare kazni da plate deset unca15 to su ukrali krinju; i neka nitko ne pita koliko se Ruggieri obradovao svom spasu, a koliko tek njegova gospa. Ona se mnogo puta poslije zajedno s njim i s onom dobrom slukinjom, koja ga je htjela izbosti noem, smijala i veselila. A njihova ljubav i njihovi sastanci bili su sve slai i ljepi; a ja bih htio da i meni tako bude, samo da me u krinju ne zatvaraju. Ako prve novele tugom zalie srca ljupkih gospa, ova ih zadnja Dione-jeva tako nasmija, osobito kad se spomenu kako je sudac curu ilom bocnuo, da su se mogle posve razvedriti od suuti koju su im druge pobudile. No kralj, videi da sunce poe utjeti i da doe kraj njegovu vladanju, veoma ljubaznim rijeima zamoli lijepe gospe da mu oproste to je uinio, to jest to ih je naveo da kazuju tako krute prie kao to su prie o nesretnoj ljubavi; i poto ih zamoli skide s glave lovor-vijenac i dok su gospe ekale komu e ga predati, on ga njeno poloi na plavokosu Fiammettinu glavu velei: - Tebi predajem ovaj vijenac, jer e bolje umjeti nego ijedna druga sutranjim danom ove nae drugarice od munoga dananjeg dana utjeiti. Fiammetta, dugih kovravih vlasi to su kao zlato padale na prebijela njena ramena, i obla posve blistava lica na kojemu su se mijeale prave boje: snjenih ljiljana i grimiznih rua, s dva crna oka kao u sokola i s ustacima kojih su usne bile nalik dvama sitnim rubinima, smijeei se odgovori: - Filostrato, ja ga rado uzimam; i da jo bolje spozna ono to si uradio, hou i nareujem ve sada da se svatko pripremi da sutra kazuje o onom stoje nekoga ljubavnika, nakon mnogih prijekih i kobnih nevolja, sretno zadesilo. - Taj prijedlog svima bjee po volji; a ona tada dozva starostu te se s njim o svemu potrebnom dogovori, i ustavi cijelu drubu veselo otpusti do veere. Neki se od njih dakle razioe po perivoju kojega ljepota ne bijae takva da bi brzo dojadila, neki odoe prema mlinovima koji su izvan njega mljeli, i tko ovdje tko ondje, svatko se po razliitim eljama razliito stade zabavljati do veere. A kad doe vrijeme veeri, svi se kao i obi-

eni veerae. I ustavi od veere, kao i obino poee plesati i pjevati; i dok je Filomena vodila ples, kraljica ree: - Filostrato, ne kanim se udaljavati od svojih prethodnika, nego kao to su oni inili i ja hou da se po mojoj zapovijedi zapjeva neka pjesma; pa jer sam uvjerena da su tvoje pjesme nalik tvojim novelama, da nam tvoje nesree jo koji dan ne bi pokvarile, zapjevaj nam sada onu koja ti je najdraa. Filostrato odgovori da rado hoe; i bez oklijevanja poe ovako pjevati: Pokazujem kroz suze koliko srce s razlogom mi jada: izda ga Amor to mu vjeru zada. Amore, kadno prvi put u njega ti metnu onu s koje gorko patim, ne nadaju se spasu, tako ga njenim krepostima zasu da prezre svaku muku to je zatim u moju duu dosta (da ojaena osta) zbog tebe dola; ali svoju sada poznajem greku, i to ne bez jada. Njegove varke postao sam svjestan kad vidjeh da me ostavila ona gdje mi se nade svie; jer kad zamiljah da sam ponajvie milosti njene sluga kom je sklona, ne slute patnje duge budue moje tuge, spazih da drugoj ljubavi je rada: iz grudi mene prognala je tada. Kad spoznah da iz grudi sam joj prognan, u bolan pla se moje srce zavi, i jo u njemu stoji; proklinjem esto dan i sat u koji njezino ljupko lice mi se javi u previnjoj ljepoti i plamenoj krasoti. Sad moja vjera, gorljivost i nada podnose kletvu due koja strgate-..

D ek am eron

Peti dan - Uvod

Koliko bol bez utjehe je moja, toliko bolnim, gospodaru, viem glasom da moe uti; velim ti, rako ee emer kruti, da smrti kao manjoj patnji kliem. Nek pristupi, i momu ivotu grubom, zlomu uini kraj i moju srdbu svlada; jer gdje god odem, manja muka vlada. Nikakve druge utjehe ni puta ne osta mi u tuzi osim smrti. Stog odmah je uputi, Amore, da okona jad mi ljuti i bijedni ivot s moga srca sprti. Uini to, jer neu otetu vratit sreu; nek se veseli mojoj smrti mlada, kao to s novim ljubavnikom sklada. Balado moja, ako tebe nitko ne mogne pjevat, to me malo mori; tek ja te mogu znati. elim ti samo jednu dunost dati: Amora nadi, pa mu samom zbori koliko mi je ruan taj ivot grk i tuan, mole da nade bolju luku, kada poloi nas, jer to mu na ast spada. Rijei ove pjesme1 veoma jasno pokazae kakva je Filostratova dua i zbog ega: a moda bi jo vie pokazalo lice one gospe koja je plesala, da sve gua tama noi nije skrila rumenilo koje joj udari u lice. No poto on2 svoju pjesmu dokona, pjevali su jo mnoge druge, sve dok nije dolo vrijeme poinku; a tada se po kraljiinoj zapovijedi svaka povue u svoju odaju.

SVRAVA ETVRTI DAN DEKAMERONA I POINJE PETI U KOJEMU SE POD FIAMMETTINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONOM TO JE NEKOGA LJUBAVNIKA, NAKON MNOGIH PRIJEKIH I KOBNIH NEVOLJA, SRETNO ZADESILO.
Istok se ve bijae sav zabijelio i ogranule zrake rasvijetlile cijelu nau polukuglu, kad potaknuta slatkim pjevom ptiica koje su novi dan po grmlju radosno i raspjevano slavile1 Fiammetta ustade i sve druge i tri mladia dade pozvati pa siavi lakim korakom na livade, sa svojom drubom niz prostranu ravnicu po rosnoj travi, raspravljajui o svemu i svaemu sve dok sunce nije dobrano odskoilo zabavljajui se od-eta. Ali osjetivi da sunane zrake ve peku, upravie korake prema svom boravitu; i stigavi tamo od lakog se umora izvrsnim vinima i slatkiima osvjeie, a zatim se u svom krasnom vrtu do ruka zabavljahu. Dotle je obazrivi starosta pripremio sve to je potrebno, pa kad doe as, poto nekoliko poskonica i baladu-dvije otpjevae, po kraljiinoj zapovijedi veselo sjedoe za stol. Kad objedovae u radosnu raspoloenju, ne zaboravljajui uobiajeno plesanje, uz svirku glazbala i pjesme zaplesae nekoliko puta. Nakon toga sve ih otpusti kraljica dok ne proe vrijeme poinka; neki od njih na spavanje odoe, a ostali se i dalje u krasnom perivoju zabavljahu. No svi se po devetoj uri2 na kraljiinu elju kao i obino pokraj studenca skupie; i poto kraljica sjede pro tribunali,3 pogleda Panfila i smijeei se zapovjedi mu da pone kazivanje novela sa sretnim zavretkom.4 On se tomu rado pokori i ovako prozbori.

D ekam eron

P eti d an - P rv a n o v ela

P rv a n o v ela
Kimon od ljubavi postane razboriti i na moru otme svoju gospu Ifigeniju; na Rodu ga bace u tamnicu, odakle ga Lizimah izvue i iznova s njim otme Ifigeniju i Kasandru sa svadbe, pobjegavsi s njima na Kretu; i poto im tamo postanu enama, s njima se vrate svojim kuama.
Mnoge mi novele, ljupke gospe, padaju na um da ih pripovijedam i s nama ponem tako radostan dan kao to e ovaj bit; a jedna mi je od njih osobito srcu prirasla, jer ete u njoj moi razabrati ne samo sretan zavretak radi kojega poinjem pripovijedati, nego i koliko je boanska, koliko silna i kolikoga dobra puna Amorova mo koju mnogi, ne znajui to govore, s nepravdom obescjenjuju i osuuju;1 a to e vam biti veoma milo, ako se ne varam, jer vjerujem da ste zaljubljene. Dakle (kako smo jednom itali u drevnim ciparskim ljetopisima} 2 ivio na otoku Cipru neki ovjek vrlo plemenita rada koji se zvao Aristip, bogatiji nego ijedan od njegovih zemljaka svim prolaznim dobrima, a bio bi i najsretniji da ga u neemu sudbina nije ucvilila. A evo to bijae: meu svojom djecom imae on i jednoga sina koji je rastom i ljepotom sve mladie nadmaivao, ali bijae gotovo slabouman, bez nade u ozdravljenje; njegovo pravo ime bijae Galeso, ali zato to mu ni uiteljev trud, ni oeva milovanja, ni batine, ni bilo ije nastojanje nisu mogli u glavu utuviti ni cigla slova niti ikakav odgoj, i zbog njegova tvrda i sirova govora te ponaanja kakvo bi prije dolikovalo ivotinji negoli ovjeku, gotovo kao za porugu zvahu ga Kimon,3 to u njihovu jeziku otprilike znai ivina. Otac je s tekom mukom podnosio njegov beznadni ivot, i poto ve izgubi svako ufanje u njega, da mu ne bude sve pred oima taj uzrok jada, naredi mu da ode na selo i da tamo s teacima ivi; to Kimonu bijae jako po udi, jer su mu miliji

Otiavi dakle Kimon na selo i bavei se tamo teakim poslovima, dogodi se da jednoga dana, kad ve minu podne, dok s toljagom na ramenu obilaae imanja, zae u neki umarak, koji bjee ponajljepi u onom kraju i sav bujno olistao, jer bijae mjesec svibanj. Dok je tako iao kroza nj, dobra ga srea nanese na livadicu okruenu visokim dr-veem, kojoj je u dnu uborio krasan i svje izvor,4 i pokraj njega vidje kako na zelenoj travi spava prelijepa mladica u tako tankoj odjei da gotovo nita nije skrivala od snjene puti, i bijae samo od pojasa na nie pokrivena bijelim i lakim pokrivaem; a njoj do nogu spavahu jo dvije djevojke i jedan momak, sluinad te mladice. Kada je Kimon ugleda,5 kao da nikad prije enskoga lika nije vidio, podboivi se svojom toljagom i nita ne govorei uze je pozorno s golemim divljenjem promatrati; i u grubim grudima, u kojima ni tisue pouka nisu mogle ucijepiti ni truna uljuenosti, outje kako mu se budi neka misao koja mu u tupoj i sirovoj pameti govorae da je to najljepe bie to ga je ikad iv ovjek vidio. I zatim poe razabirati njezine pojedinosti, divei se vlasima koje mu se uinie da su od zlata, elu, nosu i ustima, grlu i rukama i ponajvema tek propupalim grudima; i tako postavi u asu od teaka poznavalac ljepote, iznad svega zaelje u sebi da joj vidi oi koje su, oteale od duboka sna, bile sklopljene; i da bi ih vidio vie puta htjede da je probudi. Ali kako mu se inilo da je mnogo ljepa od drugih ena koje je prije vidio, posumnja da nije koja boica6 a ipak je toliko razbora imao te je sudio da je ono to je boansko dostojnije potovanja negoli zemaljsko, pa se zato uzdravao, ekajui da se ona sama probudi; i premda mu se inilo da predugo eka, ipak, obuzet neobinom slau, nije mogao otii. Dogodi se da se nakon duga vremena djevojka, koja se zvala Ifigenija,7 probudi prije svojih pratilaca, pa kad podie glavu, i otvori oi, i pred sobom ugleda Kimona naslonjena na toljagu, zaudi se jako i ree: Kimone, to trai po ovoj umi u ovo vrijeme? Kimona su, to po njegovu liku, to po njegovoj neuglaenosti, to po oevu plemstvu i bogatstvu, gotovo svi u tom kraju poznavali. On nita ne odgovori na Ifigenijine rije; ali im joj vidje otvorene oi odmah u njih netremice poe gledati i uini mu se da se iz njih takva blagost krili8 te ga ispunja dotad nekuanom slau. videi to mladica poboja se da ga to uporno gledanje ne ponese i da joj u svojoj neuglaenosti ne nanese kakvu sramotu; stoga pozva svoje slukinje i skoi na noge velei: Kimone, ostaj zbogom. Kimon joj tada odgovori: Poi u s tobom.

D ek am eron

P e ti d a n - P rv a n o v ela

nikako ga nije mogla od sebe odagnati sve dok je do kue nije otpratio; i odanle ode on oevoj kui i izjavi da se ni za to na svijetu nee vie vratiti na selo; i premda to bijae teko ocu i njegovima, ipak ga pustie da ostane i poekae da vide koji ga je razlog nagnao da se predomisli. Budui da u Kimonovo srce, kamo nikakav nauk nije mogao prodrijeti, bjee prodrla po Ifigenijinoj ljepoti Amorova strijela, u kratko vrijeme mladi izmijeni nain rasuivanja na veliko udo svoga oca i sve svojte i svih onih koji su ga poznavali. Prvo zaiska od oca da mu nabavi odjeu i sve ostale urese kao to imaju njegova braa, i otac mu radosno ispuni elju. Zatim, druei se s otmjenim mladiima i sluajui o ponaanju koje dolikuje plemiima a osobito zaljubljenim, najprije i na najvee divljenje sviju u vrlo kratko vrijeme ne samo to prva slova naui, nego ugledan meu obrazovanima postade. I malo poslije, a svemu tomu bijae uzrok ljubav prema Ifigeniji, ne samo to grub i prost govor u uljuen i gradski preobrazi, nego postade majstor u pjevanju i glazbi, a u jahanju i u svim bojnim umijeima, kako kopnenim tako pomorskim, veoma vjet i neustraiv postade. I ukratko, da se ne zadravam kazujui sve pojedinosti o njegovim vrlinama, ne prooe ni etiri godine otkad se bjee zaljubio, a on ispade ljubazniji, i uljudniji, i obdareniji osobitim vrlinama nego ijedan drugi mladi na otoku Cipru. Sto da jo, ljubazne gospe, o Kimonu kaemo? Svakako nita drugo osim toga da je one uzviene vrline, to ih nebo o bijae usadilo u tu valjanu duu, zavidna Fortuna bila u najmanji dijelak njegova srca prevrstim sponama svezala i zatvorila, koje je sve Amor rastrgao i slomio, jer je mnogo moniji od nje; i kao podstreka uspavane sposobnosti, svojom ih je moi pomuene mrakom izveo na svjetlo dana, pokazavi tako oito odakle izvlai sebi podlone duhove i kamo ih svojim arom vodi. Premda je Kimon ljubei Ifigeniju katkad pretjerivao kao to svi mladi ljubavnici rade, ipak je Aristip, uzevi u obzir da ga je Amor od ovna uinio ovjekom, ne samo strpljivo sve podnosio, nego je i svim njegovim eljama da u tomu ustraje udovoljavao. No Kimon, koji je odbijao da ga zovu Galeso spominjui se kako ga je Ifigenija zvala, htjede svojoj elji dati estit konac, pa je vie puta pokuavao skloniti Ifigenijina oca Cipsea da mu je za enu dade, ali mu je Cipseo sveer odgovarao da ju je obeao Pazimundi, plemenitu mladiu s otoka Roda,9 kojemu ne misli vjerom krenuti.
T 1_____1 __ ____:L1: Y :1__..?

poslao po nju, Kimon ree sam sebi: Sad je vrijeme da pokaem, o Ifigenijo, koliko te ljubim. Po tebi sam postao ovjekom; i mognem li tebe imati ne sumnjam da u postati slavniji od nekoga boga; a pouzdano u te imati ili u umrijeti. I rekavi tako potajno skupi nekoliko mladih plemia svojih prijatelja, i kriomice opremivi brod svim potrebnim za pomorski boj, otplovi na more ekajui lau koja morae Ifigeniju odvesti na Rod njezinu muu. I poto je njezin otac iskazao mnoge poasti prijateljima enika, otisnu se ona na more, a oni okrenue pramac prema Rodu i odjedrie. Kimon nije spavao; naredni ih dan svojim brodom sustie i s pramca iza glasa onima koji bijahu na Ifigenijinoj lai viknu: Zaustavite se i spustite jedra, ili se pripremite da vas porazimo i potopimo. Kimonovi protivnici bijahu ve iznijeli oruje na palubu i za obranu se spremahu; stoga Kimon nakon onih rijei dohvati eljeznu akiju, na krmu je Roanima koji su estoko jedrili nabaci i silom je pramcu svoga broda privue; i sran kao lav, ne ekajui da ga itko slijedi, na rodsku lau skoi kao da mu nitko nita ne znai; i podboden ljubavlju udesnom snagom meu neprijatelje s noem u ruci zae i bodui sad jednoga sad drugoga stade ih kao ovce klati.10 Videi to Roani polo-ie oruje i gotovo jednoglasno se predadoe. Njima Kimon ree: Momci, nije me pohlepa za plijenom ni mrnja prema vama nagnala da krenem iz Cipra i oruanom vas rukom nasred mora napadnem. Ono to me na to potaknu od neprocjenjive je vrijednosti za mene, a vi mi to lako moete prepustiti u miru: a to je Ifigenija koju vie od svega na svijetu ljubim, pa kad je od njezina oca nisam mogao u miru i kao prijatelj dobiti, ljubav me prisili da je od vas kao neprijatelj i s orujem u ruci osvojim. I stoga elim da joj budem ono to je za nju imao biti va Pazimunda: dajte mi je i poite s Bojim blagoslovom. Momci ne htjedoe milom, ali natjerani silom uplakanu Ifigeniju Kimonu predadoe; a on videi je da plae ree: Plemenita gospo, ne tuguj; ja sam tvoj Kimon koji te po svojoj dugotrajnoj ljubavi vie zavrijedio nego Pazimunda po zadanoj vjeri. I poto je prekrca na svoj brod ne dotaknuvi nita drugo na rodskoj lai, Kimon se zatim vrati svojim drugovima, a njih pusti da odu. Kimon se dakle, sretniji nego itko na svijetu to zarobi tako dragocjen plijen, poto ju je rasplakanu dugo tjeio, dogovori sa svojim drugovima da se odmah ne vrati na Cipar; stoga uz opi pristanak upravie pramac svoga broda prema Kreti gdje su gotovo svi, a osobito Kimon,

D ek am eron

Ifigenijom biti sigurni. Ali Fortuna koja je onako lako dopustila da Kimon dobije Ifigeniju, nepostojana kakva jest, naglo u jad i emer prevrati neiskazano veselje zaljubljenoga mladia. Ne bijahu jo ni etiri ure prole otkako Kimon pusti Roane, kadli nadola no, koju je radosnije nego ikada ikoju proivljenu oekivao, donese sa sobom estoko i olujno vrijeme koje nebo oblacima a more pogubnim vjetrovima napuni; stoga niti je tko znao to valja raditi ni kamo krenuti, niti je tko mogao na palubi opstati da i u emu bude od koristi. Ne treba ni pitati kako se zbog toga Kimon rastuio. inilo se da su bogovi usliali njegovu elju samo zato da mu to tea bude smrt, za koju bi prije bez nje malo mario. II njegovi su se drugovi isto tako jadali, ali vie od svih jadae se Ifigeni-ja, glasno plaui i na svaki udar vala drhtei; i u svom plau teko je proklinjala Kimonovu ljubav i prekoravala njegovu drskost, tvrdei da se to olujno nevrijeme rodilo samo zato to bogovi nisu eljeli da on, koji ju je protiv njihove volje htio uzeti za enu, uiva u svojoj preuzetnoj elji, nego da prvo vidi njezinu smrt, a zatim da i sam bijedno pogine. U takvu i jo gorem jadikovanju, dok je vjetar svakog asa postajao sve jai, a mornari nisu znali to da rade ni kako da odrede kamo plove, u blizinu otoka Roda stigoe; i ne znajui stoga da to bijae Rod upee sve snage da se kopna dohvate i spase ivot. Srea im u tomu bijae sklona, i navede ih u neki maleni zaton gdje se malo prije njih bjee sklonila i rodska laa koju Kimon bijae pustio; i tek ujutro, kad je svanula zora i pomalo se nebo razvedrilo, opazie da su baeni na otok Rod i da se moda na strelomet od njih nalazi laa koju su dan prije bili pustili. Raaloen preko mjere od straha da mu se ne dogodi ono to mu se i dogodilo, Kimon zapovjedi da se uloe sve sile ne bi li se odanle izvukli, a onda neka ih sudbina odvede kamo hoe, jer im nigdje nije moglo biti gore nego ondje. I uloie svu svoju snagu ne bi li otud izali, ali uzalud: straan je vjetar puhao u protivnom smjeru, te ne samo to nisu mogli iz malog zaljeva izai nego ih je, htjeli oni ili ne htjeli, gurao prema kopnu. I im su mu se primakli, prepoznae ih rodski mornari, koji su se bili iz svog broda iskrcali; i netko od njih odmah odjuri do oblinjeg sela kamo bijahu mladi rodski plemii otili, i tamo im ispripovjedi da je oluja Kimona i Ifigeniju s njihovim brodom kao i njih na otok bacila. uvi to oni se veoma obradovae, skupie mnogo seljaka i hitro stigoe na more; te Kimona, koji se ve bjee sa svojima iskrcao

P e ti d a n - P rv a n o v ela

genijom i u selo odvedoe; a odatle, poto iz grada s golemom etom oruanih momaka doe Uzimah koji te godine obnaae vrhovnu vlast meu Roanima, Kimona i sve njegove drugove u tamnicu odvedoe, kako naredi Pazimunda poalivi se rodskom senatu netom bjee uo glase. Tako jadni i zaljubljeni Kimon izgubi svoju Ifigeniju tek to ju je bio zadobio i samo nekoliko puta poljubio. Ifigeniju prihvatie mnoge odline rodske gospe, te se ona oporavi i od alosti to je bila ugrabljena i od muke pretrpljene na uzburkanom moru; i kod njih ostade sve do dana ugovorenog za svadbu. Budui da je Kimon dan prije bio pustio mlade Roane na slobodu, njemu i njegovim drugovima poklo-nie ivot, to im ga je Pazimunda svira silama nastojao oduzeti, te ih osudie na doivotnu tamnicu; u njoj su, kako moete zamisliti, tuno tavorili bez truna nade i u kakvo veselje. Meutim, Pazimunda to je vie mogao pourivae buduu svadbu. Fortuna, kao da se pokajala to je nanijela takvu nepravdu Kimonu, pripravi neto novo za njegov spas. Pazimunda bijae ve dugo nagovarao mlaega po godinama ali jednako vrla brata, koji se zvao Ormizda, da se oeni nekom mladom i lijepom plemkinjom iz istoga grada imenom Kasandra, koju je Uzimah nadasve ljubio; a svadba zbog raznih uzroka vie puta bijae odgoena. Videi sada Pazimunda da e uskoro s najveim veseljem proslaviti svoju svadbu pomisli da bi najbolje bilo kad bi na tom istom veselju, da se izbjegnu novi trokovi i pirovanje, mogao postii da i Ormizda dovede svoju enu: radi toga s Kasandrinim roditeljima ponovno poe pregovore i sretno ih privede koncu; i zajedno on i brat mu s njima odluie da e istoga dana kad Pazimunda dovede Ifigeniju i Ormizda dovesti Kasandru. uvi to Uzimah jako se oalosti, jer uvidje da gui svaku nadu koju je Rojio da e zasigurno dobiti Kasandru kao enu, ako je ne uzme Ormizda. No, kao razborit ovjek, skrivao je u sebi svoj jad i stao razmiljati kako sprijeiti da se to dogodi, i ne nae drugoga mogueg puta nego da je otme. To mu se uini izvodljivim s obzirom na njegovu slubu, ali i mnogo neasnijim nego da na toj slubi nije bio; ali ukratko, nakon duga oklijevanja, potenje ustuknu pred ljubavlju, i on odlui ugrabiti Kasandru, pa kud puklo da puklo. Premiljajui tako o druini koju bi u tom pothvatu morao imati i o naumu kojega bi se morao drati, sjeti se Kimona kojega je s drugovima u tamnici drao; i zakljui da u tom poslu boljega i vrednijega druga od njega ne bi mogao nai. ii toga sljedee ga noi dacje potajno dozvati u svoju sobu i poe

D ekam eron

P e ti d an - P rv a no ve la

darovima, tako isto veoma mudro iskuavaju njihove vrline, pa im oni koji se iskau postojanima i ustrajnima u svakoj prilici, kao najvaljani-ji, najveih nagrada postaju dostojni. Oni htjedoe o tvojim vrlinama jai dokaz imati negoli bi im ga ti mogao dati u uskom krugu doma svoga oca, za kojega znam da je preobilno bogat, pa te prvo ljubavnim bolima od nerazumne ivotinje, kako sam uo, uinie ovjekom; poslije pak nesreom i crnom tamnicom htjedoe vidjeti hoe li tvoj duh biti drugaiji nego to je bio kad si se kratko vrijeme radovao dobivenu plijenu. Pa ako je ostao isti kao to je bio, vee ti radosti nisu mogli pruiti od one to se sada spremaju da ti je podare; a da ti se tvoja stara snaga i sranost vrate, ja u ti je otkriti. Pazimunda, koji se toliko veselio tvojoj nesrei i tako uporno zahtijevao tvoju smrt, pouruje koliko god moe Ifigenijinu svadbu, da bi uivao u plijenu to ga je prvo tebi sklona sudbina bila dosudila pa iznenadno srdita oduzela; a koliko te to mora boljeti, ako je ljubi kao to vjerujem, lako mogu i sam shvatiti, jer i meni jednako zlo istoga dana kani nanijeti njegov brat Ormizda s Kasandrom, koju iznad svega na svijetu ljubim. Pa da izbjegnemo tolikoj nepravdi i tolikoj nevolji Fortune, ne vidim da nam je ona ostavila ikakva drugoga puta otvorena do kreposti naega duha i naih desnica kojima nam valja dohvatiti maeve i omoguiti da ti po drugi put ugrabi svoju, a ja prvi put svoju draganu; stoga, ako ti je, ne velim sloboda, jer znam da ti je bez tvoje gospe malo do nje stalo, nego svoju gospu eli opet dobiti, znaj da su je bogovi poloili u tvoje ruke, ako mi se pridrui u mom pothvatu. Te rijei vratie Kimonu svu izgubljenu sranost i on ne oklijevajui mnogo s odgovorom ree: Uzimae, ni hrabrijeg ni vjernijeg druga do mene nee imati u tom pothvatu, ako me u njemu eka ono to veli; i stoga naredi to sudi da mi valja raditi i vidjet e da u to udesnom snagom uiniti Lizimah mu na to ree: Od danas treega dana nevjeste e prvi put stupiti u kue svojih mueva, u koje emo podveer ui, ti sa svojim oruanim drugovima a ja sa svojima u koje se pouzdajem, pa emo ih izmeu uzvanika ugrabiti i odvesti na brod koji sam potajno dao opremiti, pogubivi svakoga tko bi nam se usudio suprotstaviti. Kimonu se svidje naum te mirno u tamnici poeka do oznaena dana. Kad doe dan svadbe, priredi se velik i raskoan pir, i radosna sveanost svaki kutak kue one dvojice brae ispuni. Lizimah, pripremivi sve to je bilo potrebno, Kimona i njegove i isto tako svoje prijatelje,

as, poto ih je prije dugim govorom za svoj naum oduevio, podijeli na tri skupine, od kojih jednu oprezno posla u luku da im nitko ne bi sprijeio ukrcavanje na lau kad bude trebalo; a s ostale dvije doavi do Pazimundine kue, jednu ostavi pred vratima da ih nitko ne bi mogao unutra zatvoriti im izlaz preprijeiti, a s preostalom skupa s Kimonom uzie uza stepenice. I stigavi u dvoranu gdje su nevjeste s mnogim drugim gospama ve sjedile u najljepem redu za stolom da jedu, stupie naprijed, prevrnue stolove na zemlju i svaki ugrabi svoju pa, predavi ih u ruke drugovima naredie im da ih odmah odvedu na spremnu lau. Nevjeste poee plakati i zapomagati, a isto tako druge gospe i sluge, i u asu sve se vikom i plaem ispuni. Ali Kimon se i Lizimah i njihovi drugovi s isukanim maevima ne nailazei ni na kakav otpor, jer im se svi maknue s puta, povukoe prema stubama; i dok su niz njih silazili, oprije im se Pazimunda koji se s velikom toljagom u ruci na tu buku pojavio, a Kimon ga estoko rani po glavi i raskoli mu je popola te ga mrtva obori pred svoje noge. Pojurivi mu u pomo jadni Ormizda takoer pogibe od Kimonova udarca, a mnoge druge koji se pokuae pribliiti ranie i potisnue Lizimahovi i Kimonovi drugovi. Oni, napu-stivi kuu punu krvi, buke i plaa i tuge, bez ikakva otpora zajedno se drei sa svojim plijenom do lae stigoe; poto ukrcae na nju ene i popee se i oni i svi im drugovi, dok se obala ve punila oruanim ljudima koji su stizali da preotmu ene, spustie vesla u more i veselo odoe za svojim poslom. A kad stigoe na Kretu, tu ih mnogi prijatelji i roaci radosno doekae; i oenivi se gospama i priredivi veliko slavlje, veselo su uivali u svom plijenu. Na Cipru i Rodu dugo su zbog njihova ina trajale uzbune i nemiri. Naposljetku, posredovanjem njihovih prijatelja i svojte i na jednom i na drugom otoku, naao se nain da se poslije kratka progonstva Kimon s Ifigenijom veselo vrati na Cipar, a Lizimah se jednako s Kasandrom vrnu na Rod; i svaki sa svojom jo dugo i sretno poivje na zemlji.11

D ekam eron

P eti d an - D ru g a n o v ela

D ruga novela
Gostanza ljubi Martuccia Gomila, i uvi da je umro sva se oajna ukrca sama u amac koji vjetar zanese u Suu; nade ga iva u Tunisu i otkrije mu se; a on, kojega je kralj uzvisio zbog danih savjeta, poto je uzme bogat se s njom vraa na Lipari.
uvi da je okonana Panfilova novela, kraljica je jako pohvali i zatim naloi Emiliji da nastavi pripovijedanje; ona ovako poe: Svatko se mora onom u emu vidi nagradu koja prati osjeaje s pravom radovati, pa stoga to ljubav napokon prije zasluuje radost negoli tugu, s mnogo veim u uitkom kazujui o ovom predmetu posluati kraljicu nego to sam se u prethodnom pokorila kralju. Valja dakle da znate, njene gospe, da blizu Sicilije ima otoi zvan Lipari,1 gdje je nema tomu dugo ivjela prekrasna mladica zvana Gostanza, roena u plemenitoj obitelji s toga otoka; u nju se zaljubi mladi s istog otoka po imenu Martuccio Gomilo, a bijae vrlo ljubazan, i dobro odgojen, i valjan u svom zadatu. I ona za njim isto tako planu, te se dobro osjeala samo onda kada ga je vidjela; i elei Martuccio da se njom oeni u njezina je oca zaiska, a on mu odgovori da mu je zato to je siromaan nee dati. Martuccio se ogoren to je zbog siromatva bio odbijen opremivi brodicu zakle nekim svojim prijateljima i roacima da se nee vratiti na Lipari dok se ne obogati; i otiavi odatle poe gusariti2 uz obale Berberije3 pljakajui svakoga tko je bio slabiji od njega: u tom mu sudbina bijae sklona, da je sam znao odrediti mjeru svojoj srei. Ali njemu ne bijae dovoljno to su kratko vrijeme on i drugovi mu postali vrlo bogati, pa dok su iskali kako da se i prebogate, dogodi se da ga neke saracenske galije, nakon duge obrane, zajedno s drugovima uhitie i opljakae, i poto ih vei dio Saraceni podavie i brod im potopie, njega odvedoe u Tunis ibaq_e,

Na Lipari donesoe, ne jedna ili dvije nego mnoge i razliite osobe, glas da su svi oni koji su bili s Martucciom na laici izginuli. Kada mladica koja je preko mjere bila Martucciovim odlaskom oaloena dozna da je i on s drugima umro, dugo je plakala i u sebi je odluila da skona ivot; no kako joj srce nije moglo podnijeti da sama sebi nasilno zada smrt, smisli neobian ali siguran nain da umre: i izaavi jedne noi potajno iz oinske kue doe u luku i sluajno malo podalje od drugih brodica nae amac nekih ribara, na kojemu jo bijahu jarbol, jedro i vesla, jer se upravo tada s njega bijahu iskrcali gospodari. Poto se na nj urno pope i veslima malo otisnu na more, kako je znala neto mornarskog umijea kao to gotovo sve ene na tom otoku4 znaju razape jedro i odbaci vesla i kormilo i posve se prepusti vjetru nadajui se da e ili vjetar neminovno amac bez tovara i bez kormilara prevrnuti, ili da e njime udariti o neku hrid i razbiti ga, i tako se ona, sve kad bi i htjela, nee moi spasiti nego e se utopiti; i pokrivi glavu platem plaui na dno amca lee. No sve se dogodilo drugaije negoli je ona predmnijevala: jer budui daje vjetar koji je puhao bio sjevernjak i to vrlo blag, i more bilo gotovo mirno a amac se dobro drao, iduega dana nakon noi kad se na nj ukrcala, podveer je gotovo sto milja iznad Tunisa na al blizu grada zvanog Sua5 donese. Mladica nije ni znala da je bila vie na kopnu nego na moru, jer je cijelo vrijeme leala i ni za to na svijetu nije namjeravala dii glavu. Sluajno bijae na obali, kad amac udari u alo, neka sirota ena koja je sa sunca skupljala mree svojih ribara. Kad ugleda amac, zaudi se kako su dali da se amac tako napetih jedara nasue; i pomislivi da su u njemu ribari pozaspali, prie amcu i u njemu nikoga do one mladice ne vidje; i kako je ona vrsto spavala, zazva je vie puta i, kad ie napokon probudi i po odijelu prepozna da je kranka, govorei talijanski upita je kako to da je sama samcata u tom amcu onamo doplovila. uvi talijanski jezik djevojka posumnja nije li je protivan vjetar vratio na Lipari; i skoivi smjesta na noge pogleda naokolo, i ne prepoznavajui kraja, a videi da je na kopnu, upita onu dobru enu gdje je. Dobra joj ena rada odgovori: O keri moja, ti si na domak Sue u Berberiji. Kad je to ula mladica, sva tuna to joj Bog ne htjede smrt poslati, Pobojavi se sramote i ne znajui to da ini sjede pokraj amca i plakatL Kad to vidje onajiobra ena obuze je samilost i toliko je

D ekam eron

ona ne kaza kako je onamo bila stigla; pa kad je dobra ena ula da je jo natate, prinese joj svoga tvrdoga kruha i nekoliko ribica i vode i toliko je nuae dok ona malo ne pojede. Zatim Gostanza upita dobru enu tko je da tako govori talijanski; ona joj ree da je iz Trapanija6 i da se zove Carapresa i da tu slui u nekih ribara krana. Mladica, uvi rije >Carapresa<,7 koliko god je tuna bila i nije ni sama znala to je na to ganu, u sebi stade smatrati dobrim predznakom to je to ime ula i poe se nadati ne znajui emu i pomalo uguivati elju za smru; i ne odavajui se ni tko je ni odakle je ljubazno umoli onu dobru enu da se za ljubav Boju smiluje na njezinu mladost i da je svjetuje kako se moe zatititi da joj tko sramotu ne nanese. Kad je u Carapresa, kako i dolikuje dobroj eni, ostavivi je u kolibi brzo pokupi svoje mree i vrati se k njoj, i omotavi je svu svojim ogrtaem sa sobom je u Suu povede; a kada stie tamo ree joj: Gostanza, povest u te u kuu vrlo estite Saracenke koju sam u njezinim potrebama esto posluivala, a ena je stara i milosrdna; ja u te njoj preporuiti to bolje mogu i veoma sam sigurna da e te rado primiti i s tobom kao s keri postupati, a ti ostani s njom i potrudi se to bolje zna i umije da joj slui i da joj u volju ue, sve dok ti Bog bolju sreu ne udijeli; i kako ree tako uini. Kad je u ona gospa, koja je ve stara bila, pogleda mladicu u lice, i poe plakati, i prigrlivi je poljubi je u elo, i zatim je uze za ruku i odvede u svoju kuu, u kojoj je ona s nekoliko drugih ena boravila bez ijednog mukarca, a sve su svojom rukom od svile, od palminih niti i od koe razliite stvari izraivale. Od njih mladica za kratko vrijeme naui neke od tih radova i zajedno s njima poe raditi, i ubrzo stee toliku milosti ljubav one dobre gospe i drugih, da je to bilo pravo udo; i u kratkom roku, poto su joj one pokazivale, njihov jezik naui.8 Tako je dakle mladica boravila u Sui, a kod njezine su je kue oplakivali kao izgubljenu i mrtvu, i dogodi se, dok je u Tunisu vladao kralj po imenu Meriabdela,9 da je neki mladi iz Granade,10 visoka roda i jako moan, tvrdei da tunisko kraljevstvo njemu pripada, skupio veliku vojsku i navalio na tuniskoga kralja da ga protjera iz kraljevstva. Ti dogaaji doprijee do uiju Martucciu Gomitu u tamnici, koji je dobro znao berberski jezik,11 i douvi da se tuniski kralj svim snagama priprema za obranu ree jednomu od onih koji su njega i njegove drugove uvali: Kada bih mogao govoriti s kraljem imao bih hrabrosti da mu dadem takav savjet te bi on pobijedio u ratu.

P eti d an - D ru g a n o v ela

stoga kralj zapovjedi da mu Martuccia dovedu; i kad ga on upita kakav je njegov savjet, ovako mu odgovori: Gospodaru moj, ako sam dobro nekada dok sam u ove krajeve zalazio promotrio na koji nain svoje bitke vodite, ini mi se da se vie sluite strijelcima nego drugima; i stoga, kad bi se moglo nekako postii da strijelcima vaeg protivnika ponestane streljiva, a da ga vai imaju u izobilju, jamim da biste u ovom boju pobijedili. Njemu kralj odgovori: Nema dvojbe, kad bi se to moglo uiniti, ja bih se smatrao pobjednikom. Nato Martuccio ree: Gospodaru moj, ako vi samo hoete, lako e se to uiniti, a posluajte kako. Valja vam izraditi12 za lukove vaih strijelaca mnogo tanje tetive negoR su one koje obino svi rabe, a zatim strijele napraviti tako da im urezi budu dobri samo za te tanke tetive; a ovo valja obaviti u takvoj tajnosti da va protivnik to ne dozna, jer bi on tome doskoio. A razlog zato vam to velim jest ovaj: kad strijelci vaega neprijatelja izbace svoje streljivo i nai svoje, vi znate da e vaim neprijateljima valjati da za vrijeme bitke pokupe ono to su vai odapeli, a naima e valjati da pokupe njihovo; ali protivnici nee moi upotrijebiti streljivo koje su vai odapeli zbog malih ureza u koje nee stati debele tetive, dok e se vaima dogoditi protivno s neprijateljskim streljivom, jer e se o tanku tetivu lako moi zapeti strijela sa irokim urezom: i tako e vai imati streljiva u izobilju, dok e ga njima uzmanjkati. Kralju, koji je bio uman gospodin, svidje se Martucciov savjet i poslu-avi ga u cijelosti po njemu u ratu pobijedi; stoga Martuccio ue u veliku njegovu milost i naravno postie visoke asti i bogatstvo. Glas o tome proiri se po svoj zemlji, i Gostanzi doprije do uiju da je iv Martuccio Gomito kojega je ona tako dugo mrtvim smatrala; stoga ljubav prema njemu koja je u njezinu srcu ve bila oslabila iznenada planu novim plamenom i postade jo veom, a mrtva nada uskrsnu. Zato ispripovjedi onoj dobroj eni kod koje je boravila cijelu svoju zgodu i ree joj da eli ii u Tunis da svoje oi nasiti onim za im su im ui primljenim glasima elju probudile. Ona mnogo pohvali njezinu elju; i kao da joj je majka, ukrca se s njom na brod i otplovi u Tunis, gdje je s Gostanzom s puno poasti u kuu primi neka njezina rodica. Poto je s njom pola i Carapresa, nju posla da vidi to se o Martucciu moe doznati; i kada dozna da je iv i na visoku poloaju i njoj to dojavi, ona plemenita gospa htjede sama Martucciu javiti da mu je dola njegova

kuu doao neki tvoj sluga s Liparija i tamo bi htio potajno s tobom govoriti, pa sam stoga dola sama k tebi da ti to javim, jer se nisam ni u koga pouzdavala, a on je tako elio. Martuccio joj se zahvali i za njom poe njezinoj kui. Kad ga mladica ugleda, od radosti samo to joj srce ne pue, i ne mo-gavi se suzdrati odmah rairenih ruku potra k njemu i obisnu mu se o vrat, i od ganua zbog minulih nevolja i sadanje radosti, ne smoe ni rijei rei nego tiho poe plakati. Martuccio ugledavi mladicu zaueno malo zastade a onda uzdiui ree: O Gostanzo moja, jesi li mi iva? Davno sam ve uo da si nestala, i nitko u naem kraju nita o tebi nije znao<; i rekavi to tiho plaui zagrli je i poljubi. Gostanza mu ispripovjedi sve svoje nezgode i asti koje joj je iskazala plemenita gospa kod koje je obitavala. Martuccio se nakon duga razgovora od nje odijeli, i ode svom gospodaru kralju, i sve mu ispripovjedi, to jest svoje i djevojine doivljaje, nadodavi da se s njegovim doputenjem kani po naem vjerozakonu13 s njom oeniti. Kralj se zaudi svemu tomu i poto dade dozvati djevojku i od nje u da je sve bilo onako kako je Martuccio kazivao ree: Dakle, doista si ga zasluila kao mua! I zapovjedivi da se prinesu prekrasni i bogati darovi, dijelom ih dade njoj a dijelom Martucciu, dopustivi im da uine izmeu sebe ono to im je oboma najmilije bilo. Poto Martuccio iskaza veliko potovanje plemenitoj gospi kod koje je Gostanza obitavala, i zahvali joj se za sve usluge koje je iskazala djevojci, i bogato je obdari kako joj je priliilo i preporui je Bogu, uz mnoge Gostanzine suze ode; i zatim se s kraljevim doputenjem ukrcae na brodicu, i s njima Carapresa, te se s povoljnim vjetrom vratie na Lipari, gdje bjee takva divna sveanost, da se to ne moe ispriati. Tu se Martuccio s njom vjena i priredi velik i sjajan pir; i zatim su zajedno u miru dugo uivali u svojoj ljubavi.

P e ti d an - T rea no ve la

T rea n o v ela
Pietro Boccamazza bjei s Agnolellom, namjeri se na razbojnike; djevojka bjei kroz umu i stie do nekog dvorca; Pietra uhite, ali bjei razbojnicima iz ruku i nakon raznih nezgoda prispijeva u dvorac gdje je bila Agnolella; i poto se s njom vjena vraa se u Rim.
Ne bjee nikoga meu njima tko ne pohvali Emilijinu novelu; kad kraljica vidje da je ona dokonana okrenu se Elissi i naredi joj da nastavi; ona, eljna da poslua, poe: Meni, ljupke gospe, pada na um strana no koju je provelo dvoje nerazboritih ljubavnika; no jer je za njom slijedilo mnogo radosnih dana, rado u vam o njoj kazivati, budui da se slae s naim predmetom. U Rimu, koji je danas rep kao to je nekada bio glava svemu svijetu1, ivio nema tomu dugo2 mladi po imenu Pietro Boccamazza,3 iz vrlo ugledne rimske kue, koji se zaljubio u prekrasnu i ljupku mladicu po imenu Agnolella, ker nekoga ovjeka koji se zvao Gigliuozzo Saullo,4 puanina ali Rimljanima vrlo dragog. I ljubei je tako je znao postupati, te mladica poe jednako njega ljubiti kao on nju. Pietro, arkom ljubavlju gonjen i ne hotei trpjeti stranih muka koje mu udnja zadavae, zaiska njezinu ruku; a kad njegova svojta to dozna, svi se sjatie k njemu i jako pokudie to to kani uiniti; a s druge strane poruie Gigliuozzu Saullu da nipoto ne poslua Pietrovih rijei, jer ako to uini, nee ga nikada smatrati ni prijateljem ni svojtom. Pietro, videi da mu je preprijeen jedini put kojim je mislio udovoljiti svojoj udnji, umalo ne svisnu od bola; a da je Gigliuozzo na to pristao, bio bi se njegovom keri oenio i protiv volje svekolike svojte. Ali u srcu ipak odlui da e to uiniti, ako mladica pristane; pa kad je po glasniku doznao da joj je to po yolji dogovori se s njom da s njim iz Rima pobjegne.

D ek a m e ro n

te se uputie prema Alagni,5 gdje je Pietro imao neke prijatelje u koje se mnogo pouzdavao; i jezdei tako nemahu vremena da svadbu proslave jer se bojahu da e ih slijediti, te putem o svojoj ljubavi raspravljahu i esto jedno drugo cjelivahu. Ali kako Pietro nije dobro puta6 poznavao, kad se udaljie od Rima kojih osam milja7 umjesto da se dre desno dogodi se da oni udarie lijevom cestom; i nisu jahali vie od dvije milje, kadli se pribliie nekom dvorcu8 odakle, im ih ugledae, izae dvanaest momaka. I kad su bili ve sasvim blizu, opazi ih mladica i povika: Bjeimo, Pietro, napadoe nas! i to je bre mogla okrenu prema gustoj umi9 svoje kljuse, pritiskujui ga ostrugama i drei se za obluje. A kljuse je, osjeajui kako ga podbada, jezdei kroz tu umu troae. Pietro, koji je vie promatrao njezino lice negoli put pred sobom, nije tako brzo spazio kako dolaze oni momci, i dok se on ne ugledavi ih osvrtao da vidi odakle dolaze, oni ga sustigoe, i uhvatie, i natjerae ga da s kljuseta sjae; a kad ga upitae tko je i on im to ree, poee se oni meu sobom dogovarati velei: Ovaj je prijatelj naih neprijatelja: to drugo moemo s njim uraditi nego uzeti mu odjeu i konja i objesiti ga uprkos Orsinijima10 o prvi hrast? I poto se s tim sloie, bijahu naredili Pietru da se svue; dok se on svlaio slutei kakvo zlo ga eka, dogodi se da na njih iznenada navali vie od dvadeset i pet momaka viui: Pobijmo ih, pobijmo ih! Iznenaeni time, ovi se okanie Pietra i poee se braniti, ali videi da ih je mnogo manje nego napadaa, nagnue bjeati, a ovi ih pognae. Kad to Pietro vidje bre zgrabi svoje stvari, i uzjaha kljuse, i zaprai svom brzinom onim putem kud je vidio da je bila pobjegla mladica. Ali ne videi u umi ni staze ni puta, i ne razabirui u njoj ni konjskoga traga, poto mu se uini da je na sigurnom i izvan dohvata onih koji su ga bili uhitili i onih drugih koji su ih bili napali, ne naavi svoje dragane nadasve rasuen poe plakati i sad ovamo sad onamo po umi hoditi dozivajui je; ali mu nitko nije odgovarao, a on se nije usuivao vratiti i idui naprijed nije znao kamo e stii; s druge pak strane bojao se umskih zvijeri u isti mah i za se i za svoju ljubljenu, te mu se neprestano inilo da vidi kako je vuk ili medvjed razdire. Tako je iao nevoljni Pietro cijeli dan po toj umi viui i zovui, i ponekad idui natrag kad je mislio da se naprijed kree; i ve je, to od vike, to od plaa, to od straha, to od duga posta, bio toliko malaksao da dalje nije mogao. I videi da se no sputa, ne znajui to bi drugo inio, kad naie na golem hrast sjaha s kljuseta i za nj ga priveza, i zatim se uspe na

P e ti d an - T rea no ve la

vedro, ali se Pietro ne usudi zaspati da ne padne, iako mu to, sve da mu je i udobno bilo, emer i misli na njegovu dragu ne bi bili dopustili; pa je tako on uzdiui i plaui i u sebi proklinjui svoju nesreu bdio. Djevojka bjeei, kako prije rekosmo, i ne znajui kamo da krene, jer ju je njezino kljuse po miloj volji nosilo, toliko zae u umu da nije vie znala gdje je mjesto na koje je u nju bila ula; stoga kao i Pietro cijeli dan, as zastajkujui a as hodei, i plaui, i zazivajui, i alei se na svoju nesreu, naokolo po toj divljini lutae. Naposljetku, videi da Pietro ne dolazi, kad se ve sumrak hvatao namjeri se na neki puteljak, krenu njim i kljuse ga se drae, i poto dobre dvije milje prejaha, izdaleka ugleda pred sobom kolibicu kojoj to je bre mogla potee; i tamo nae nekoga vrlo vremena ovjeka sa enom koja je takoer bila stara. Kad je oni ugledae samo rekoe: O keri, to radi tako sama u ovu kasnu uru po ovom kraju? Mladica plaui odgovori da je svoje drutvo izgubila u umi i upita koliko je daleko Alagna; starac joj odgovori: Keri moja, ovo nije put kojim se ide u Alagnu; do tamo ima vie od dvanaest milja. Tada ree djevojka: A koliko ima do naselja u kojima bih mogla prenoiti? Starac joj odvrati: Nema nijednoga mjesta tako blizu da bi ti jo za dana mogla do njega stii, Djevojka tada ree: A ne biste li me vi, kad ne mogu nikamo drugamo poi, noas za ljubav Boju ovdje zadrali? Starac odgovori: Djevojko, bit e nam drago da noas s nama ostane; ali svejedno elimo te upozoriti da ovim krajem i danju i nou lutaju svakakve i prijateljske i neprijateljske ete spremne na zlo, te nam mnogo puta ine velika nasilja i velike tete; pa ako po nesrei, dok si ti ovdje, koja od njih naie, videi te tako mladu i lijepu kakva jesi oni e ti nanijeti zlo i sramotu, a mi ti u tom neemo moi pomoi. Ovo smo ti htjeli rei da se ne mogne, ako se to dogodi, na nas poaliti. Videi mladica da je kasna ura, premda je stareve rijei uplaie ree: Ako Bog bude htio sauvat e i vas i mene od te nevolje; a ako mi se to i dogodi, mnogo je manje zlo da me zlostavljaju ljudi nego da me u umi zvijeri rastrgnu. I rekavi tako sie s kljuseta i ue u kolibu toga siromaha, tu s njima siromaki veera ono to se nalo, a zatim se sva odjevena svali na postelju da skupa s njima lei; i cijele noi ne prestade uzdisati i oplakivati nesreu to snae nju i Pietra, o kojemu nije znala to bi drugo mogla oekivati nego zlo.

Dekameron

stoga ustade i ode u veliko dvorite koje se nalazilo iza kolibice, i videi u jednom njegovu kraju mnogo sijena poe se u nj skriti, da je oni ljudi ako tamo dou ne nau tako brzo. I tek to se uspjela skriti, kad stie velika eta razbojnika na vrata kolibice; i poto naredie da im otvore i unutra uoe, ugledavi jo osedlano djevojino kljuse upitae tko je s njima. Starac ne videi djevojke odgovori: Nema ovdje nikoga drugoga osim nas, ali ovo kljuse, komu god je pobjeglo, sino ovamo banu, a mi ga sklonismo u kuu da ga vuci ne poderu. Onda, ree glavar ete, dobro e doi nama, kad ve drugoga gospodara nema. Rasuvi se tako svi po kolibici, neki od njih izioe u dvorite; i poto odloie koplja i drvene titove, dogodi se te jedan od njih nemajui drugoga posla hitnu koplje u sijeno i umalo ne ubi skrivenu djevojku, a ona tek to se ne otkri, jer joj koplje proe u blizini lijeve dojke tako da joj eljezo razdera odjeu, i na to htjede jako kriknuti od straha da je ranjena, ali sjetivi se gdje se nalazi sva se strese i ne oglasi se. eta, tko ovamo tko onamo, poto ispekoe kozlie i drugo meso, i pojedoe, i napie se, odoe za svojim poslom i povedoe sa sobom djevojino kljuse. I kad se ve prilino udaljie, starac stade pitati enu: to se dogodi s naom djevojkom koja nam sino banu, jer ja je nisam vidio otkad smo ustali? Starica odgovori da ne zna i ode da je potrai. Djevojka uvi da su oni otili izae iz sijena; na to joj starac, videi da im ne bijae dopala ruku i da se ve razdanjuje, sav sretan ree: Evo nam je i svanulo, pa ako hoe otpratit emo te do dvorca koji je odavde pet milja daleko, pa e biti na sigurnom; ali valjat e ti pjeaiti, jer su ti oni razbojnici koji netom odavde odoe kljuse odveli. Pomirivi se s tim djevojka ga zamoli da je u ime Boga do toga dvorca odvedu; davi se dakle na put oko pola tree ure12 tamo stigoe. Dvorac je pripadao jednomu od Orsinija, koji se zvao Liello di Campo di Fiore,13 a sluajno je tu bila njegova ena,14 veoma dobra i pobona gospa; i netom ugleda djevojku odmah je prepozna i radosno je primi te sve po redu htjede doznati kako je tamo stigla. Mladica joj sve ispria. Gospa, koja je poznavala i Pietra jer je bio prijatelj njezina mua, jako se raalosti zbog onoga to se dogodilo; a kad dozna gdje su ga uhitili pomisli da je mrtav. Stoga mladici ree: Kad je tako te ne zna gdje je Pietro, ostat e ovdje sa mnom dok te ne uzmognem bez straha poslati u Rim. Pietro, stojei na hrastu tuan i pretuan, u doba prvoga sna opazi kako stie dvadesetak vukova, i svi se netom ugledae kljuse sjurie oko njega.
;k 1,1;.

Peti dan - Trea novela

budui da bjee okrueno ne mogae daleko nego se zubima i kopitima branjae; naposljetku ga oni oborie, i priklae, i odmah rasporie, i poto ga svi trgahu te ne ostade od njega nita osim kostiju, poderae ga i odoe. Na to se Pietro, kojemu se inilo da u kljusetu ima nekakvo drutvo i pomo u muci, sav prestravi i pomisli da iz te ume nikada nee izai. Pa kako se ve bliio dan, a on na hrastu bjee sav premro od studeni, gledajui neprestano naokolo opazi moda milju ispred sebe neku golemu vatru; stoga, poto se sasvim razdanilo, jo u strahu sie s hrasta, i krenu tamo, i ne stade dok ne stie do vatre; oko nje nae pastire; koji su jeli i plandovali, i oni ga od milosra primie. I poto se najede i ogrija, ispripovjedi im svoju nesreu, i kako je onamo sam doao, i upita ih imali gdje u okolici kakvo selo ili grad kamo bi mogao poi. Pastiri mu rekoe da je na tri milje odanle dvorac Liella di Campo di Fiore i da je u njemu njegova ena; na to ih Pietro zamoli da ga netko do dvorca otprati, to dvojica od njih rado uinie. Poto Pietro stie tamo i nae neke svoje znance, dok se dogovarao kako bi u umi djevojku potraili, plemkinja naredi da ga k njoj pozovu; on pohita k njoj i videi kraj nje Agnolellu razveseli se kao nitko na svijetu. Ginuo je sav od elje da je zagrli, ali se zbog srama pred onom gospom suzdra; a koliko god je bio veseo, nije manja bila ni radost njegove djevojke. Plemenita gospa, poto ga radosno primi, i ugosti, i od njega u sve to mu se dogodilo, prekori ga otro to je protiv volje svojtine to htio uiniti; ali uvidjevi da je i dalje ustrajavao u tome i da je mladici omilio pomisli: A ime se ja to muim? Oni se vole, oni se poznaju, oboje su podjednaki prijatelji moga mua, a njihova je elja estita i vjerujem da je Bogu po volji, jer je jedno izbjeglo vjealima, drugo koplju, a oboje divljim zvijerima i zato neka bude tako. Pa okrenuvi se njima ree: Ako vam je zaista pri dui da postanete mu i ena, i meni je: neka bude tako, a pir neka se ovdje priredi na Liellov troak; mir izmeu vas i vae svojte ja u poslije uspostaviti. Presretan Pietro, a Agnolella jo vie, vjenae se tamo; i kako se u planini ve moglo, plemenita im gospa priredi svean pir, i ondje slatko prve plodove svoje ljubavi okusie. Nekoliko dana nakon toga oni i gospa s njima uzjahae konje i u velikoj pratnji vratie se otamo u Rim; naavi tu Pietrovu svojtu jako rasrenu zbog onoga to je uinio, ona ih opet pomiri; a on u velikom spokoju i radosti poivje sa svojom Agnolellom sve do duboke starosti.

D ek am ero n

etv rta no vela

Gospar Lizio da Valbona nade Ricciarda Manardija sa svojom keri, s kojom se ovaj vjena i s njezinim ocem ostane u miru.'
Elissa umuknu sluajui kako joj drugarice hvale novelu, a kraljica naredi Filostratu da neku od svojih kazuje; on smijui se poe: Tolike su me od vas toliko puta prekorile to sam bio predloio da pripovijedamo o nesretnim zgodama koje su vas rasplakale, da mi se ini kako sam vam duan, elei donekle popraviti tu svoju greku, pripovjediti neto to e vas malo nasmijati; i stoga sam vam naumio u ovoj prilino kratkoj noveli kazivati o ljubavi u kojoj drugih nevolja nije bilo doli uzdaha i malo straha pomijeanih sa sramom, a naposljetku se sve sretno svrilo. Nema dakle tome dugo, dine gospe, kako je u Romagni2 ivio vitez estit i lijepa ponaanja, po imenu Lizio da Valbona,3 kojemu sluajno na pragu starosti ena po imenu Giacomina rodi ker. Ona uzraste i postade ljepa i ljupkija od svake druge u cijelom kraju; i zato to ostade jedinica u oca i majke, nadasve su je voljeli, i do nje drali, i s udesnom je briljivou uvali, nadajui se da e je udati u kakvu odlinu kuu. esto je u dom gospara Lizija zalazio i mnogo se s njim zadravao mladi lijep i kran iz kue Manardi da Brettinoro, po imenu Ricciardo,4 kojega su gospar Lizio i njegova ena pazili kao to bi to inili sa svojim sinom. On se viajui od zgode do zgode prekrasnu, i ljupku, i tako pohvalno odgojenu mladicu, i ve doraslu do udaje arko u nju zaljubi, ali veoma pomnjivo skrivae svoju ljubav. Mladica ipak to opazi i, ne izmiui se udarcu, isto tako njega poe ljubiti, to Ricciarda jako obradova. I poto mnogo puta poelje da joj neku rije uputi i od straha uutje, ipak se jednom u zgodan as osmjeli i ree joj: Caterino, molim te, ne

P eti d an - etvrta n ovela

Mladica odmah odgovori: Dao Bog da ja zbog tebe ne umrem. Ovaj odgovor jo vie obradova i ohrabri Ricciarda, te joj ree: Vazda u uiniti sve to ti po volji bude, ali ti valja da nae put prema spasu svog i mog ivota. Djevojka rada ree: Ricciardo, ti vidi koliko paze na me, pa stoga ne znam kako bi ti mogao k meni doi, ali ako zna ita to mogu bez srama uiniti, reci mi i ja u uiniti. Ricciardo ve o tom bjee razmiljao, pa smjesta kaza: O Caterino slatka, drugog puta ja ne vidim nego ako mogne da spava il da bude na balkonu to je na rubu vrta tvoga oca pa kad bih znao da si ti po noi na njemu bez imalo bih sumnje smislio kako da tamo doem, koliko god je visoko. Caterina mu odgovori: Ako ima srca na nj doi, vjerujem da e mi uspjeti da tamo spavam. Ricciardo ree da ima; i rekavi to samo jednom se urno poljubie i odoe. Iduega dana, kako se ve bliio konac svibnja, djevojka se poe pred majkom tuiti da prole noi zbog prevelike vruine nije mogla spavati. Majka ree: O keri moja, kakva te vruina snala? Ta uope nije bilo vrue. Njoj Caterina ree: Majko moja, valjalo bi da kaete >kako se meni init, i moda biste rekli istinu; ali vi biste morali znati koliko su vrue djevojice nego vremene ene. Gospa tada ree: Keri moja, pravo zbori, ali ja ne mogu po svojoj volji uiniti da bude toplo ili hladno, kako bi ti moda htjela. Vrijeme valja podnositi onako kako ga godinje doba donosi; moda e noas biti svjeije pa e bolje spavati. Dao Bog, ree Caterina, no obino ne biva tako da idui prema ljetu noi postaju svjeije. Dakle, ree gospa, to hoe da uinim? Caterina odgovori: Ako je mom ocu i vama po volji, ja bih sebi rado dala prirediti leaj na balkonu koji je kraj njegove sobe iznad vrta i ondje bih spavala, i dok bih sluala slavuja kako pjeva5 i boravila na svjeijem mjestu, bilo bi mi mnogo bolje nego to mi je u vaoj odaji. Majka joj tada kaza: Keri, umiri se, govorit u s tvojim ocem i kako on bude htio tako emo uiniti. Kad to u gospar Lizio od svoje gospe, kako bjee star i zbog toga malko mrzovoljan ree: Kakav je to slavuj uz kojega se hoe uspavati?

D ek a m e ro n

Kad Caterina to dozna, vie od ogorenja nego od vruine ne samo to cijele noi ne zaspa nego ne dade spavati ni majci neprestano se tuei na veliku vruinu; poto je sve to ula majka odmah ujutro ode gosparu Liziju i ree mu: Gosparu, malo vi volite ovu djevojku; to vam smeta ako ona spava na tom balkonu? Cijele se noi od vruine nije smirila, a osim toga vi se udite to se toj djevojici mili sluati poj slavuja? Mladi vole ono to je nalik njima. Gospar Lizio uvi to ree: Hajde de, nek joj se namjesti leaj kakav moe tamo stati, i objesite naokolo zastore pa nek tamo spava i do mile volje slua kako slavuj pjeva. Kad mladica to dozna odmah tamo dade prirediti postelju; a kako je imala ve naredne veeri ondje spavati, ekala je sve dok nije vidjela Ricciarda i dala mu ugovoreni znak, po kojemu on razumjede to mu je bilo raditi. Poto gospar Lizio outje da je djevojka otila na poinak zatvori vrata koja su iz njegove odaje vodila na balkon pa i sam poe na spavanje. Ricciardo se videi da se sve smirilo s pomou ljestava uspe na neki zid pa se s njega hvatajui se za izboine drugoga zida s velikim trudom i uz opasnost da padne pope na balkon, gdje ga tiho s najveim veseljem mladica primi; i poto se mnogo puta poljubie legoe zajedno i gotovo cijele se noi zabavljahu i uivahu jedno s drugim nagnavi mnogo puta slavuja da zapjeva. I kako noi bijahu kratke a slast velika i dan se ve bliio, a oni na to i ne pomislie, to od vrela tijela, to od kasne ure i to od milovanja, bez iega na sebi oni zaspae, i Caterina desnicom zagrli Ricciarda oko vrata, a lijevom rukom uhvati ga za ono to se vi meu mukarcima najvie stidite spomenuti. I spavajui tako oni se ne probudie, a osvanu dan i gospar Lizio ustade; i spomenuvi se da mu ki na balkonu spava, potiho otvarajui vrata ree: Hajde da vidim kako li je noas slavuj uspavao moju Ca-terinu. I tiho pristupivi die visok zastor koji je okruivao postelju i vidje kako Ricciardo i ona nagi i otkriveni spavaju, zagrljeni kao to je gore pokazano; i prepoznavi odmah Ricciarda izae odanle, i ode u odaju svoje ene, i pozva je velei: Hajde bre, eno, ustani i doi da vidi kako je slavuj tvojoj keri toliko omilio te ga je uhvatila i dri ga u ruci. Ree gospa: Kako je to mogue? Ree gospar Lizio: Vidjet e ako odmah poe. Gospa se hitro odjenu i tiho poe za gosparom Liziom; i kad dooe oboje do postelje i podignue zastor, mogla je gospa Giacomina lijepo vidjeti kako joj je ki uhvatila i dri slavuja kojega je toliko bila zae-

P e ti d an - etv rta n o v ela

Na to gospa smatrajui da ih je Ricciardo strano prevario htjede na nj viknuti i ispsovati ga, ali gospar Lizio joj ree: eno, ako ti je stalo do moje ljubavi gledaj da ne pisne, jer uistinu, kad ga je ve uhvatila, njezin e i biti. Ricciardo je plemenit ovjek i bogat mladi; on nam moe biti samo dobar zet, pa ako na lijepo hoe da odavde ode, valjat e mu da se prije s njom vjena pa e tako vidjeti da je metnuo slavuja u svoj a ne u tui kavez. Gospa se umiri i vidjevi da ovaj dogaaj nije zbunio njezina mua, i pomislivi da joj je ki lijepo provela no, i dobro otpoinula, i slavuja uhvatila, umuknu. Ne proe dugo poslije tih njihovih rijei, a Ricciardo se probudi pa se videi da se ve sasvim razdanilo na smrt uplai i zovnu Caterinu velei: Jao, duo moja, kako emo sad, jer dan je svanuo i mene zatekao ovdje? Na te rijei gospar Lizio stupivi naprijed i odgrnuvi zastor odgovori: Lako emo sad. Kad ga Ricciardo ugleda, bilo mu je kao da mu je tko iz tijela srce iupao, pa pridignuvi se da sjedne u postelji ree: Gospodaru moj, smi-luj mi se Boga radi. Znam da sam kao nepoten i opak ovjek zasluio smrt, pa zato inite sa mnom to god vam je drago, samo vas molim, ako je mogue, da mi se saalite na ivot i da ne umrem. Njemu gospar Lizio ree: Ricciardo, ovo nije zasluila ljubav koju sam ti iskazivao i povjerenje koje sam u tebe imao; ali kad je ve tako i kad te je mladost na taj grijeh navela, da sebe smrti lii a mene sramote prije nego se makne odavle uzmi Caterinu kao svoju zakonitu enu, tako da bude, kao to je ove noi bila, tvojom dok ivi. I samo na taj nain moe zadobiti i moje oprotenje i svoj spas; a ne htjedne li tako uiniti tad preporui Bogu svoju duu. Dok oni ove rijei govorahu, Caterina ispusti slavuja pa pokrivi se poe gorko plakati i moliti oca da oprosti Ricciardu; a s druge strane moljae i Ricciarda nek uini ono to gospar Lizio eli, da bi tako mogli u sigurnosti jo mnogo takvih noi uivati. Ali tome nije trebalo previe preklinjanja, jer ga s jedne strane sram zbog poinjena grijeha i elja da ga okaje, a s druge strah pred smru i elja da se spasi, i povrh toga arka ljubav i enja da posjeduje ljubljeno bie, navedoe da drage volje i bez oklijevanja odgovori kako je spravan ono to se gosparu Liziju mili uiniti. Tada gospar Lizio posudi od gospe Giacomine jedan od njezinih prste-nova, i tu se, ne miui se, pred njima Ricciardo s Caterinom vjena. Kad to bjee obavljeno, gospar Lizio i gospa odlazei rekoe: A sad

D ek am ero n

Poto oni odoe, mladi se ponovno zagrlie, i budui da obno ne bijahu prevalili vie od est milja prevalie jo dvije prije negoli ustadoe, i tako okonae prvi dan. A kad poslije ustae i Ricciardo se pribranije porazgovori s gosparom Liziom, nakon nekoliko dana, kako to dolikuje, pred okupljenim prijateljima i svojtom ponovno se vjena s mladicom, i uz veliko je slavlje svojoj kui odvede, i priredi dian i sjajan pir; a zatim je s njom dugo u miru i zadovoljstvu lovio slavuje i danju i nou koliko god je htio.

P eti d an - P eta n o v ela

Peta novela
Guidotto iz Cremone ostavi Giacominu iz Pavije svoju djevojicu i umre; u nju se u Faenzi zaljube Giannole di Severino i Minghino di Mingole; zbog nje se potuku; otkrije se da je djevojka Giannolova sestra pa je dadu Minghinu kao enu.1
Sluajui novelu o slavuju svaka se gospa toliko smijala, da se nisu mogle od smijeha suzdrati ni kad je Filostrato dokonao pripovijedanje. Ali ipak, kad su se do sita nasmijale, kraljica kaza: Doista, ako si nas juer rastuio danas si nas toliko razvedrio, da nijedna nema prava da se na tebe potui. I obrativi se rijeima Neifili naredi joj da kazuje; ona radosno poe ovako govoriti: Poto je Filostrato pripovijedajui zaao u Romagnu, i meni e jednako biti od koristi da se sa svojim kazivanjem malo po njoj'proeem.2 Velim dakle da su u gradu Fanu3 ivjela dva Lombaranina, od kojih se jedan zvao Guidotto iz Cremone4 a drugi Giacomino iz Pavije,5 ljudi ve vremeni koji gotovo cijelu svoju mladost provedoe u bojevima i u vojsci. Tu na samrti Guidotto, koji nemae djece ni drugoga prijatelja ni roaka u koga bi imao vie povjerenja nego u Giacomina, svoju djevojicu od desetak godina i sve to imae na svijetu, poto mu potanko ispria sve o sebi, ostavi njemu i umrije. U to se vrijeme6 dogodi da se u gradu Faenzi, koji u ratu i nevolji dugo vremena bijae, donekle pobolja sranje,7 i svi koji su se u nj htjeli vratiti mogli su to slobodno uiniti; stoga se Giacomino, koji je nekada u njemu prebivao i kojemu se tu boravak svidio, vrati tamo sa svom svojom imovinom i sa sobom povede djevojicu koju mu Guidotto na samrti bjee ostavio, a kao svoju ker ju je ljubio i pazio. Ona poraste i postade ljepotica kakve u gradu tada nije bilo; a kao

D ekam eron

P eti d an - P eta n o v ela

poee udvarati, no najvie se od sviju dva veoma ljubazna i estita u nju zaljubie, tako da s ljubomora jedan drugoga smrtno zamrzie; a jedan se od njih zvao Giannole di Severino, a drugi Minghino di Mingole. I bili bi se jedan i drugi, jer je ve imala petnaest godina, 8 s njom oenili da su im to njihovi roditelji dopustili: videi stoga da na poten nain ne mogu do nje doi svaki je od njih pokua zadobiti kako je bolje znao. Imae Giacomino u kui neku ostarjelu slukinju i slugu koji se zvae Crivello i bjee vrlo zabavan i prijazan ovjek; Giannole se s njim veoma sprijatelji, pa kad mu se uini da je prilika otkri mu svu svoju ljubav i zamoli ga da mu pomogne doi do onog za im udi, obeavajui mu brda i doline ako to uini. Njemu Crivello ree: Vidi, drugaije ti u tome ne bih mogao pomoi nego da te, kad Giacomino ode kamo na veeru, dovedem tamo gdje ona bude, jer kad bih joj ja i elio rei koju rije o tebi, ona me zacijelo ne bi htjela sluati. Ako ti je to po udi, obeavam ti i uinit u tako; a ti poslije, ako zna, radi onako kako smatra da je dobro. Giannole ree da vie i ne trai, i pri tom dogovoru ostadoe. Minghino se pak sa svoje strane bijae sprijateljio sa slukinjom i tako je pridobio da je vie puta odnijela poruke djevojci i gotovo je za njegovu ljubav zagrijala; a osim toga bijae mu obeala da e ga odvesti k njoj im se dogodi da Giacomino naveer zbog kakva posla iz kue izae. Dogodi se dakle, nedugo poslije tih dogovora, da Crivellovim nastojanjem Giacomino ode na veeru nekom svom prijatelju; i dojavivi to Giannolu uglavi s njim da doe kad mu dade odreeni znak, a vrata e nai otvorena. Slukinja sa svoje strane ne znajui nita o tom porui Minghinu da Giacomino nee doma veerati, i ree mu da eka blizu kue, pa kad vidi znak koji e mu ona dati, neka doe i ue unutra. Kad stie veer, oba ljubavnika ne znajui nita jedan o drugom i svaki sumnjajui na drugoga s nekoliko naoruanih drugova krenue da osvoje djevojku; Minghino se sa svojima skloni u kuu nekog svog prijatelja blizu djevojine kue da eka znak, a Giannole sa svojima zaustavi se malo dalje od nje. Kad Giacomino izae, Crivello i slukinja nastojahu da se jedno drugoga rijee. Crivello govorae slukinji: to ve ne ode spavati? Zato se toliko mota po kui? A slukinja govorae njemu: A ti zato ne ode za svojim gospodarom? to ti jo eka ovdje, kad si ve veerao?

Ali Crivello videi da je ura dogovorena s Giannolom ve dola ree u sebi: to me briga za nju? Ako ne bude utjela dobit e svoje; i davi ugovoreni znak ode da otvori vrata, a Giannole smjesta doe i s dva svoja druga ue unutra, i naavi djevojku u dvorani zgrabie je daje odvedu. Mladica se poe odupirati i glasno vikati, a slukinja isto tako; uvi to Minghino odmah dotra tamo sa svojim drugovima, i videi da djevojku ve vuku kroz izlaz isukae svi maeve i povikae: Ah izdajice, umrite; to nee tako proi: kakvo je to nasilje?; i rekavi to udarie na njih. A s druge strane susjedi istravi na buku sa svijeama i orujem stadoe ih zbog toga psovati i pomagati Minghinu; tako nakon podue borbe Minghino preote Giannolu djevojku i vrati je u Giacominovu kuu. I mete tu ne prestade, dok ne stigoe biri gradskog kapetana i mnoge od njih ne pohvatae, a meu ostalima uhitie Minghina, i Giannola, i Crivella, i odvedoe ih u tamnicu. Ali kad se sve smirilo i kad se Giacomino vratio kui i jako se rastuio zbog te nezgode, ispitujui kako se to dogodilo i videi da djevojka ni u emu ne bijae kriva malo se umiri naumivi da je to prije uda kako se slian sluaj ne bi vie ponovio. Kad svanu jutro, roaci jedne i druge strane, poto doznae istinu o cijeloj zgodi, a znajui kakvo bi zlo moglo snai uhiene mladie ako Giacomino ushtjedne uiniti ono to bi po zakonu mogao, dooe k njemu i laskavim ga rijeima zamolie da se ne osvre toliko na uvredu koju mu je nanijela lakomislenost mladia koliko na ljubav i dobrohotnost to vjeruju da je on iskazuje onima koji ga mole, nudei k tome u svoje ime i u ime mladia koji su zlo poinili svaku zadovoljtinu koja mu bude po volji. Giacomino koji je u svom ivotu mnogo tota proao i bio velikoduan ovjek odgovori ukratko: Gospodo, i da sam u svom rodnom kidju kao to sam u vaem, toliko se smatram vaim prijateljem da ni zbog ovoga ni zbog iega drugoga ne bih nita uinio to vama ne bi bilo po volji; a povrh toga jo vie moram udovoljiti vaim eljama kad ste sami sebe uvrijedili, jer ova mladica nije, kao to moda mnogi sude, ni iz Cremone ni iz Pavije, nego je iz Faenze, iako ni ja, ni ona, ni onaj koji mi je dade nikada ne doznasmo ija je ki bila; stoga u u tome to me molite postupiti onako kako mi naredite. Kad ti valjani muevi ue da je ona iz Faenze zaudie se; i zahvalivi se Giacominu za njegov iskren odgovor zamolie ga da se udostoji kazati im kako je onda dola k njemu i kako znade da je iz Faenze; a

D ekam ero n

P eti d an - P eta n o v ela

i na samrti mi ree da onda kad car Fridrik osvoji ovaj grad9 i kad nastade pljaka svega po redu, on sa svojim drugovima ue u neku kuu i nae gdje je punu svakog blaga svi vlasnici ve bjehu ostavili, osim te djevojice koja ga, u dobi od moda dvije godine,10 kad on uzade uza stepenice nazva ocem. Stoga se njemu na nju saalilo, te sa svim blagom iz kue ponese sa sobom i nju u Fano;11 i ondje na umoru, sa svim to je imao predade mi i nju naloivi mi da je udam kad joj doe vrijeme i da joj sve to je bilo njezino dam u miraz. I eto, ona je ve dorasla do udaje, ali ja jo nisam naao ovjeka po svojoj udi da mu je dam, a drage bih volje to uradio prije nego to mi se ponovi neto slino jueranjem sluaju. Bijae tu meu inima i neki Guiglielmino iz Medicine,12 koji je s Gu-idottom bio u onom pothvatu i vrlo dobro znae ija je bila kua koju je Guidotto opljakao; i videi ga tu meu ostalima, priblii mu se i ree: Bernabuccio, uje li ti to Giacomino zbori? Ree Bernabuccio: Da, i ve sam na to pomislio, jer se spominjem da sam u onom meteu izgubio kericu ba u dobi kako Giacomino kae. Njemu Guiglielmino ree: Zacijelo je to ona, jer se jednom naoh u prilici da ujete kako Guidotto pripovijeda gdje je tu pljaku bio poinio, pa prepoznah da je to bila tvoja kua; i zato se pokuaj sjetiti bi li je po kakvu znaku mogao prepoznati pa ga potrai, jer e pouzdano utvrditi da je ona tvoja ki. Bernabuccio razmisli i sjeti se da bi morala imati oiljak poput kriia nad lijevim uhom od neke izrasline koji joj je malo prije one nesree bio dao izrezati; stoga se nimalo ne oklijevajui priblii Giacominu koji jo bijae tu i zamoli ga da ga odvede svojoj kui i da mu pokae tu djevojku. Giacomino ga rado povede i pozva mladicu da preda nj doe. Netom je Bernabuccio ugleda uini mu se da vidi lice njezine majke koja je jo bila lijepa ena; ali to mu ne bjee dosta, nego ree Giacominu da mu milostivo dopusti pridii joj malo kosu nad lijevim uhom, i Giacomino na to pristade. Bernabuccio, pribliivi se djevojci koja je stidljivo stajala, podie joj desnom rukom vlasi i ugleda krii; spoznavi po tom uistinu da je ona njegova ki njeno zaplaka i zagrli je, premda se ona branila. I okrenuvi se Giacominu ree: Brate moj, ovo je moja ki; moja je bila ona kua koju je Guidotto opljakao, i u onom iznenadnom uasu nju je moja ena a njezina majka unutra zaboravila, i sve do sada mi smo mislili da je izgorjela u kui koja mi je istoga onog dana bila

Kad mladica to zau, videi da je ovjek u godinama i vjerujui tim rijeima, pokrenuta tajnom moi prepusti se njegovim zagrljajima i skupa s njim njeno zaplaka. Bernabuccio smjesta posla po njezinu majku i druge rodice, po sestre joj i brau; i pokazavi je svima i ispriavi cijelu zgodu, poslije tisuu poljubaca i velika veselja, uz veliko je Giacominovo zadovoljstvo sa sobom svojoj kui povede. Kad to doznade gradski kapetan, koji bijae valjan ovjek, znajui da je Giannole, kojega drae u tamnici, sin Bernabucciov13 i njezin roeni brat, odlui da mu velikoduno oprosti poinjeni prijestup; i postavi posrednikom u tome skupa s Bernabucciom i Giacominom nagna Giannola i Minghina da se pomire; i Minghinu na veliku radost cijele njegove svojte dade kao enu djevojku koja se zvala Agnesa,14 i zajedno s njima pusti na slobodu Crivella i sve ostale koji su u tu stvar bili umijeani. I uskoro presretan Minghino proslavi lijepu i veliku svadbu i povede djevojku svome domu te s njom u miru i srei mnogo godina poivje.

D ekam eron

P eti d an - esta n o v ela

esta novela
Giannija s Procide zateknu s ljubljenom djevojkom, koja je bila darovana kralju Fridriku, i svezu ga za stup da ga s njom spale; kad ga prepozna Ruggieri de Loria, spasi se i postane njezin mu.'
Kad Neifile dokona novelu koja se gospama jako svidjela, kraljica zapovjedi Pampineji da se spremi svoju ispriati; ona spravno podie vedro lice i zapoe: Golemu mo, ljubazne gospe, imade ljubav, i ona ljubavnike tekim mukama i neizmjernim i neoekivanim opasnostima izvrgava, kao to se moe razabrati iz novela koje smo danas i prije kazivali; no rada sam ipak to jo jednom dokazati smjelou nekog zaljubljenog mladia. Posve blizu Napulja lei otok Ischia, gdje je nekada meu ostalima ivjela vrlo lijepa i vesela djevojka, po imenu Restituta,2 ki nekog plemia s otoka koji se zvao Marin Bolgaro;3 nju mladi po imenu Gianni, koji bijae s otoia zvanog Procida4 blizu Ischije, ljubljae vie nego ivot svoj, a i ona njega. On nije samo danju s Procide dolazio boraviti na Ischiji da je vidi, nego je mnogo puta i nou, kad ne bi naao amca, plivajui od Procide do Ischije odlazio5 da uzmogne gledati, ako nita drugo, barem zidove njezine kue. I dok je trajala ta tako arka ljubav, dogodi se da se mladica, poavi jednoga dana sama samcata na obalu i od grebena do grebena otkidajui noiem s kamenja morske koljke, namjeri na samotno mjesto meu hridinama; to zbog hladovine a to zbog zgodna izvora studene vode koji tamo bijae, tu se neki mladi Sicilijanci, doavi iz Napulja, bjehu sa svojom laom sklonili. Kad vidjee da je djevojka prekrasna, i da je sama, i da ih ne bjee opazila, izmeu sebe odluie da je otmu i odvedu: i to smislie to i uinie. I koliko god je ona jako vikala, oni je uhvatie^ i ukr-

komu treba pripasti djevojka i ukratko svaki ju je htio; pa kad se nisu mogli sloiti, u strahu da ne doe do goreg zla i da zbog nje ne nakode sami sebi pristadoe na to da je daruju Fridriku, kralju Sicilije,7 koji je tada bio mlad i volio takve stvari; i stigavi u Palermo tako i uinie. Kad kralj vidje da je djevojka lijepa omilje mu; ali kako bijae malko slabunjav8 zapovijedi da je odvedu u prekrasnu kuu u nekom njegovu perivoju, koji se zvao Cuba,9 i da je tamo dvore dok se on ne oporavi; i tako je bilo uinjeno. Velika uzbuna bjee na Ischiji zbog ugrabljene djevojke, a najtee im je bilo to to nisu mogli doznati tko bijahu oni to je ugrabie. Ali Gianni, kojega se to vie nego ikoga drugog ticalo, ne ekajui da na Ischiji to dozna, a znajui na koju je stranu ona laa bila otplovila, sam opremi jednu i ukrca se na nju te to je bre mogao prijee svu obalu od Minerve do Scaleje10 u Kalabriji, i poto se posvuda propitivao o djevojci, u Scaleji mu rekoe da su je sicilijanski mornari odveli u Palermo. Onamo Gianni stie to je bre mogao, i nakon duga traenja, doznavi da je djevojka bila darovana kralju i da je uvaju u Cubi, jako se sneveseli i izgubi gotovo svu nadu da e je ikad vie ne dobiti nego i samo vidjeti. No ipak ljubav ga zadra, te on otpusti lau i znajui da ga tu nitko ne poznaje ostade; i kako je esto prolazio pokraj Cube, jednoga dana sluajno je vidje na prozoru, a i ona vidje njega; stoga se oboje jako obrado vae. I videi Gianni da je mjesto osamljeno, nekako se primae i s njom se porazgovori, i poto mu ona izloi kako da se ravna da bi s njom mogao izbliega razgovarati, on prvo ispita toan poloaj toga mjesta pa se udalji; i poekavi do noi i pustivi da je dobar dio mine, vrati se tamo i hvatajui se za izboine za koje se ni djetao ne bi mogao zakvaiti, ue u vrt, i naavi u njemu neku gredu prisloni je na prozor kako ga je djevojka pouila te se po njoj vrlo lako uspe. Mladica, sudei da je i onako izgubila svoju ast zbog koje mu se u prolosti pomalo opirala, pomislivi da se nikome dostojnije ne moe podati doli njemu i videi da ga moe nagovoriti da je odvede, bijae odluila udovoljiti svakoj njegovoj elji, i zato ostavi otvoren prozor da bi on mogao lako ui. Naavi ga dakle Gianni otvorena tiho ue i lee pokraj djevojke koja nije spavala. A ona mu prije negoli na drugo prijeoe otkri svoju namjeru molei ga iznad svega da je odanle izbavi i odvede; na to Gianni ree da mu nita milije ne bi bilo i da e ne dvoumei se im od nje ode sve tako urediti da e je prvi put kad se onamo vrati odvesti. I nakon toga, s najveom se dragou zagrlivi, kuae oni slast uitka od kojeg veeg ne jjrua nam Amor, i poto ga nekoliko guta jjonovie,, i ne

D ekam eron

P eti d an - esta n o v ela

Kralj, kojemu se ona na prvi pogled veoma svidjela, spomenu se nje i osjetivi se krepkim, premda se zora bliila odlui da malo bude s njom pa s nekoliko svojih slugu kriom ode u Cubu i uavi u kuu i davi da se tiho otvore vrata od odaje gdje je znao da spava djevojka ue u nju s velikim ueenim duplirom ispred sebe; i pogledavi na postelju vidje kako Gianni i ona goli i zagrljeni spavaju. Stoga se naglo razgnjevi i takvom se srdbom ispuni, ni rijei ne prozborivi, da se jedva suzdra da ih oboje ne ubije noem to ga je o boku nosio. Tad pomisli da bi bilo veoma podlo bilo komu, a osobito kralju, ubiti dvoje golih na spavanju, pa se obuzda i odlui da ih dade javno spaliti na lomai; i okrenuvi se jedinom pratiocu koji s njim bijae ree: to ti misli o ovoj grenoj eni prema kojoj sam gajio nadu?, a zatim ga upita poznaje li mladia koji se toliko drznuo da ue u njegovu kuu i tako ga uvrijedi i rastui. Upitani odgovori da se ne spominje da ga je ikad vidio. Ode dakle srdit kralj iz odaje i zapovjedi da dvoje ljubavnika, onako nage kao to bijahu, uhite i svezu i, kad svane dan, da ih u Palermo odvedu i na trgu za stup priveu leima jedno drugom okrenute te da ih tako ostave do tree ure11 da ih svi mogu vidjeti, a zatim da ih spale, kao to su zasluili. I rekavi tako vrati se veoma ogoren u svoju odaju u Palermo. Tek to kralj ode, odmah navali mnogo njih na ono dvoje ljubavnika te ne samo to ih probudie nego ih smjesta bez ikakve milosti uhitie i sveza-e; a kad to vidje dvoje mladih, jasno da se oalostie i pobojae za svoj ivot te se rasplakae i razjedae. Po kraljevoj zapovijedi njih odvedoe u Palermo, svezae ih na trgu za stup i pred njihovim oima sakupie suhar-ke i drva za lomau da ih spale u uru koju je kralj odredio. Tu se odmah slegoe svi Palermljani, mukarci i ene, da vide dvoje ljubavnika: mukarci svi se skupljahu da gledaju djevojku, i kao to su oni nju hvalili da je sva lijepa i stasita, tako su se ene koje sve trahu da gledaju mladia sa svoje strane nadasve divile kako je lijep i stasit. Ali nesretni ljubavnici poniknue nikom od silna srama oplakujui svoju nesretnu sudbinu i od asa do asa oekujui okrutnu smrt u plamenu. I dok su ih tako do odreene ure drali po cijelom su gradu izvikivali prijestup koji su bili poinili, te glas doprije do uiju Ruggierija de Loria,12 ovjeka neprocjenjivih vrlina i u to vrijeme kraljeva admirala, koji krenu prema mjestu gdje bijahu vezani da ih vidi. I doavi tamo prvo pogleda mladicu i jako pohvali njezinu ljepotu, a zatim pogledavi mladia prepozna ga bez po muke i pribliivi mu se upita ga nije li on Gianni s Procide. Gianni podie glavu i prepoznavi admirala odgovori: Gospodaru moj, dfiista bijah onaj za kojega pitate, ali domalo vie. aeli.biti,.

Ljubav i kraljev gnjev. Admiral zaiska da mu potanko ispria zgodu; i kad od njega u kako je sve teklo i htjede da ode, Gianni ga pozva i ree mu: Jao, gospodaru moj, ako moe izmoli mi jednu milost u onoga koji naredi da ovdje stojim. Ruggieri upita: Koju? Gianni mu ree: Vidim da moram, i to uskoro, umrijeti; stoga item milost, budui da sam ovoj djevojci, koju vie od svoga ivota ljubim a i ona mene, leima okrenut kao i ona meni, da budemo jedno prema drugom okrenuti licem kako bih umirui i gledajui njezino lice utjeen mogao preminuti. Ruggieri smijeei se odgovori: Uredit u ja drage volje tako te e je jo toliko gledati da e ti i dosaditi. I otiavi od njega naloi onima koji su imali osudu izvriti da bez nove kraljeve zapovijedi nita dalje ne ine od onog to ve bjee uinjeno; i ne oklijevajui ode kralju. Premda ga nae gnjevna ne dopusti mu da kae svoje miljenje nego mu ree: Kralju, ime su te uvrijedili mladi i djevojka koje si zapovjedio da ih dolje na trgu spale? Kralj nm to ree; nastavi Ruggieri: Prijestup koji su poinili doista to zasluuje, ali ne od tebe; pa kao to prijestupi zasluuju kaznu, tako i dobroinstva zasluuju nagradu, osim oprosta i smilovanja. Zna li ti tko su oni koje eli spaliti? Kralj odgovori da ne zna; Ruggieri tada ree: A ja elim da ih upozna da bi uvidio koliko nerazborito puta da te napadaji gnjeva zanesu. Mladi je sin Landolfa s Procide, roenog brata gospara Giana s Procide, po ijoj si zasluzi ti kralj i gospodar ovog otoka;13 mladica je ki Marina Bolgara, ijom moi danas traje tvoja vlast na Ischiji.14 Osim toga, oni su mladi i ve se dugo ljube, i ljubav ih je a ne elja da prkose tvom velianstvu navela da poine taj grijeh, ako se moe nazvati grijehom ono to mladi ljudi zbog ljubavi ine. Zato dakle hoe da umru kad bi ih najveim astima i darovima morao osuti? Kralj uvi to i spoznavi da Ruggieri istinu kae ne samo to ne ustraja u svojoj opakoj nakani, nego poali i ono to bjee uinio; stog odmah naredi da dvoje mladih odveu sa stupa i da ih preda nj dovedu; i tako bjee uinjeno. I kada dozna sve njihove zgode i nezgode odlui da astima i barovima nanesenu im uvredu popravi; i poto naredi da ih raskono zao-djenu, uvi da oboje to ele nagna Giannija da se mladicom oeni. I bo-ato ih nadarivi posla ih sretne njihovu domu, gdje ih s velikim slavljem Primie; a zatim oni dugo u zadovoljstvu i radosti zajedno poivjee.

Dekameron

Sedm a novela
Teodoro ljubi Violantu, ker svoga gospodara gospara Ameriga; ona zatrudni i njega osude na vjeala; kad ga pod ibama k njima povedu, otac ga prepozna i oslobodi, te se on Violantorn oeni.
Gospe, koje su od straha napeto ekale da uju je li dvoje ljubavnika bilo spaljeno, uvi da su se spasili razveselie se sve i Bogu zahvalie; a kraljica sasluavi konac naredi Lauretti da proslijedi; ona radosno stade govoriti: Prekrasne gospe, u vrijeme dok dobri kralj Vilim vladae Sicilijom,1 ivio na otoku plemi po imena gospar Amerigo Abate2 iz Trapanija,3 koji je uz druga blaga ovoga svijeta u izobilju i djece imao. Kako su mu stoga bile potrebne sluge, a s Levanta stigoe galije genovekih gusara4 koji gusarei du Armenije5 mnoge djeake bijahu zarobili, kupi ih on nekoliko od njih mislei da su Turci;6 meu njima, premda su mu se svi inili pastirima, bijae jedan koji mu se inio plemenit i bolje pojave od ostalih, a zvao se Teodoro. I premda su s njim postupali kao sa slugom, on ipak odraste u kui s djecom gospara Ameriga; i naginjui vie svojoj naravi nego udesu, poe se tako lijepo i uljudno ponaati, da ue u volju gosparu Amerigu, te ga on oslobodi; i mislei da je Turin pokrsti ga,7 i dade mu ime Pietro, i postavi ga upraviteljem svog imanja, jer se u njega posve pouzdavao. Meu ostalom Amerigovom djecom odraste i njegova ki po imenu Vi-olante,8 krasna i njena djevojka koja se, dok je otac otezao s njezinom udajom,9 sluajno zaljubi u Pietra; i ljubei ga i divei se njegovu ponaanju i njegovim djelima, ipak se sramila da mu to otkrije. Ali je Amor lii tog truda, jer se i Pietro, koji je vie puta kradom na nju pogled bacio, tako u nju zaljubi da epamo onda dojjro osjeao kad ju je gledao; ahje

Peti dan - Sedma novela

koja ga je rado gledala ipak opazi pa da ga osmjeli pokazivae kako je time jako zadovoljna, kao to je i bila. I na tome dugo ostadoe ne usuujui se jedno drugom ni rijei rei, premda su oboje to jako eljeli. Ali dok su oni tako jednako ljubavnim plamenom zapaljeni gorjeli, for-tuna im, kao da je namjerno htjela da se to zbije, pokaza put kako da odagnaju bojaljivi strah to ih je sputavao. Imae gospar Amerigo veoma lijep posjed, moda milju daleko od Trapanija, kamo su esto radi razonode odlazile njegova ena i ki s drugim gospama i slukinjama; otiavi onamo jednog dana, kad sparina bijae velika, i povedavi sa sobom Pietra, dok tamo prebivahu dogodi se, kao to vidimo da se ponekad ljeti dogaa, da se iznenada nebo pokri tmastim oblacima; stoga gospa sa svojom drubom da ih nevrijeme tu ne zatee krenu natrag u Trapani, i ili su to su urnije mogli. Ali Pietro, koji bijae mlad, i djevojka podjednako u hodu mnogo odmicahu njezinoj majci i ostalim drugama, a moda ih nije manje gonila ljubav nego strah pred nevremenom; kad ve toliko daleko poodmakoe od gospe i druine da su se jo jedva vidjeli, dogodi se10 da poslije duge grmljavine naglo zasu veoma krupan i gust grad, pred kojim se gospa sa svojom pratnjom skloni u kuu nekoga teaka. Pietro i mladica nemajui bliega sklonita uoe u staru i polurazruenu crkvicu u koju nitko nije zalazio; i u njoj se pod ono malo krova to ga jo bjee ostalo oboje sti-snue, i prisili ih tijesan natkriveni prostor da se dodirnu; taj dodir bjee uzrokom da se osmjelie i otkrie svoje ljubavne udnje. I prvi prozbori Pietro: Kad bi Bog dao da ovaj grad nikad ne prestane, da vjeno ostanem gdje jesam! A mladica ree: I meni bi bilo drago! I poslije tih rijei poee se hvatati za ruke i stiskati se, a zatirn se zagr-lie i naposljetku poljubie, dok je grad i dalje tukao; pa da ne priam sve pojedinosti, nevrijeme ne prestale dok se oni, spoznavi dokraja lju-br. .ne slasti, ne dogovorie da moraju potajno jedno s drugim uitke dijeliti. Oluja prestade i priekavi gospu na ulazu u grad koji bijae blizu vratie se njom kui. Tu se nekoliko puta, uz velik oprez i tajnost, na svoje veliko zadovoljstvo sastadoe; i tako je posao tekao da djevojka zatrudnje, to bjee njoj i njemu jako nemilo; zato ona pokua na razne naine sprijeiti prirodan tijek trudnoe, ali u tome ne uspjede. Zbog toga Pietro bojei se za vlastiti ivot odlui pobjei i to joj ree; uvi to ona ree: Ako otputuje, ja u se jamano ubiti! A Pietro koji je jako ljubljae ree: Kako da ostanem ovdje, gospo moja? Tvoja e trudnoa otkriti na grijeh: tebi e ga lako oprostiti, a ja jadnik

A..

_J;:

-\i CTrii^Vi ti

Dekameron

Peti dan - Sedma novela

Njemu mladica ree: Pietro, moj e se grijeh sigurno doznati, ali budi uvjeren da se tvoj ako ga sam ne prizna nikada nee otkriti. Tada Pietro ree: Kad mi tako obeava, ostat u, ali pazi da to odri. A kada djevojka koja je koliko god mogae skrivala svoju trudnou vidje da je zbog bujanja tijela vie ne moe kriti, gorko plaui jednoga dana otkri sve majci molei je da je spasi. Gospa oaloena preko mjere naveliko je ispsova i htjede doznati kako joj se to dogodilo. Djevojka, da se Pietru nikakvo zlo ne dogodi, izmisli neku priu zavijajui istinu u drugo ruho. Gospa u to povjerava, i da sakrije kerin grijeh posla je na neki njihov posjed. Ondje, kad doe vrijeme porodu, dok je djevojka jaukala kao to rade sve ene, a njezina mati nije ni pomiljala da bi gospar Amerigo, koji gotovo nikada onamo nije navraao, mogao doi, dogodi se da on vraajui se iz lova na ptice i prolazei mimo odaje gdje je djevojka jaukala, udei se neoekivano ue onamo i upita to se zbiva. Kad gospa ugleda mua sva alosna ustade i ispria mu to se keri dogodilo; no on, manje lakovjeran od svoje ene, ree da ne moe biti istina da ona ne zna s kim je zanijela, i da stoga on to eli poto-poto znati, i da e samo ako to kae njegovu milost zadobiti, a ne kae li neka zna da e bez ikakva smilovanja umrijeti. Gospa se trudila koliko god je mogla da umiri mua onim to mu je bila rekla, ali to bjee uzalud. On, obuzet bijesom, s golim maem u ruci poleti na ker, koja bjee meutim, dok je otac o njoj u rijei bio, rodila muko edo, i ree joj: Ili oituj tko je otac ovom djetetu, ili e ovoga asa umrijeti. Mladica u strahu pred smru prekri obeanje dano Pietru i otkri sve to se izmeu nje i njega dogodilo; kad to vitez zau strano se raesti i jedva se uzdra da je ne ubije; ali poto izree ono od ega ga je bijes hvatao, uzjaha ponovno konja, vrati se u Trapani i ode nekom gosparu Curradu, koji tamo bijae kraljev kapetan, te mu ispripovjedi zlo koje mu je Pietro nanio; on njega smjesta, dok se nije ni nadao, dade uhititi, i poto ga je udario na muke, ovaj sve priznade. I kako ga nakon nekoliko dana kapetan osudi da ga pod ibama provedu gradom i da ga zatim objese, da bi u isto vrijeme maknuo sa svijeta oboje ljubavnika i njihovo edo gospar Amerigo, kojemu gnjev ne bijae utailo to to bjee Pietra u smrt poslao, metnu otrova u pehar s vinom,11 i pre-dade ga sluzi, i jo gol k tome no, te ree: Idi s ove dvije stvari Violanti i reci joj u moje ime da odmah izabere koju hoe od ovih dviju smrti, ili od otrova ili od noa: ako to ne uini, ja u na oi svekolikih graana

je prije nekoliko dana rodila; i poto mu razmrska glavu o zid baci ga psima da ga poderu. Kad nesmiljeni otac izree ovu okrutnu presudu keri i unuku, sluga, vie sklon zlu nego dobru, ode. Osueni Pietro, kojega su biri pod ibama vodili na vjeala, proe, kako se prohtjelo onima koji su etom upravljali, ispred svratita gdje se bijahu tri armenska plemia, koje je armenski kralj kao poklisare bio poslao da s papom pregovaraju o odlunim pitanjima u vezi s novim kriarskim pohodom,12 iskrcala da se osvjee i nekoliko dana odmore, te su im tra-panski plemii iskazivali velike asti, a osobito gospar Amerigo. Kada su uli kako prolaze oni to su vodili Pietra, pristupie prozoru da vide. Pietro bijae gol do pojasa i ruke mu bijahu svezane na leima; gledajui ga jedan od triju poklisara, koji bijae star i veoma ugledan mu, po imenu Fineo, opazi mu na grudima veliku crvenu mrlju, ne nalienu nego od prirode u kou utisnutu, nalik na one to ih ovdje ene cvjetovima zovu. Netom to ugleda odmah mu se u sjeanje vrati jedan od njegovih sinova, kojega bijahu prije petnaest godina gusari na obali u Laiazzu13 ugrabili, i nikad vie o njemu nita nije doznao. I premiljajui o dobi toga jadnika kojega su ibali, spozna da bi njegov sin da je iv upravo bio one dobi koje mu se inilo da je taj mladi te posumnja po onom znaku nije li to on; i pomisli, ako je to on, da e se svoga i oeva imena i armenskog jezika zacijelo jo sjeati. Stoga kad bjee blizu zovnu: O Teodoro! im Pietro zau taj glas odmah die glavu; njemu Fineo govorei armenski ree: Odakle si? I iji sin? Straari koji su ga vodili, iz potovanja ga prema dinom muu zausta-vie, tako da Pietro odgovori: Iz Armenije sam, sin ovjeka po imenu Fineo, a ovamo me jo dok bijah malen djeak dovedoe nepoznati ljudi. Kad Fineo to u nedvojbeno prepozna u njemu svog izgubljenog sina pa plaui sie sa svojim drugovima i poleti da ga meu svim onim straari-ma zagrli; i prebacivi mu preko lea plat od skupocjene tkanine to ga na sebi imae zamoli onoga koji ga je na stratite vodio da bude ljubazan i da poeka ondje dok ne dobije novu zapovijed da ga odvede. On mu odgovori da e rado priekati. Bijae Fineo ve doznao uzrok zbog kojega su njega vodili da ga pogube, jer se glas o tom bio posvuda proirio; stoga odmah sa svojim drugovima i pratnjom ode gosparu Curradu i ovako mu ree: Gosparu, onaj koga u smrt aljete kao roba, slobodan je ovjek i moj je sin, i spreman je oeniti se onom koju je, kako kau, djevianstva liio; AV A
_ ~ J J:*- ^

D ekam eron

P eti d an - O sm a n o v ela

hoe li ona njega kao mua, tako da ovim inom, bude li ga htjela, ne prekrite zakona. Kad gospar Currado u da je to Fineov sin jako se zaudi i zasramivi se malo zbog hira sudbine, poto priznade da je istina to kae Fineo odmah naredi da ga vrate kui, i posla po gospara Ameriga, i sve mu po redu kaza. Gospar Amerigo, koji je ve mislio da su mu ki i unuk mrtvi, nadasve se rastui zbog onog to bjee uinio, spoznavi da bi se sve moglo lijepo urediti kad ona ne bi bila mrtva; pa ipak trkom posla glasnika tamo gdje mu je ki bila da se ne provede u djelo njegova zapovijed ako jo nije bila provedena. Taj koji ode nae slugu, kojega je bio poslao gospar Amerigo, kako djevojku, poto bijae pred nju metnuo no i otrov a ona ne htjede smjesta izabrati, psuje i sili da uzme jedno; ali kad u zapovijed svoga gospodara, ostavivi je vrati se k njemu i ree mu kako je sve teklo. Na to gospar Amerigo presretan ode onamo gdje bijae Fineo i gotovo se plaui kako je bolje znao i umio ispria zbog onoga to se dogodilo i zamoli ga da mu oprosti uvjeravajui ga da bi bio veoma zadovoljan, ako se Teodoro eli njegovom keri oeniti, da mu je dade. Fineo drage volje primi isprike i odgovori: elim da moj sin uzme vau ker; a ako nee, neka se ispuni osuda koja mu je proitana. Poto se Fineo i gospar Amerigo tako sloie upitae Teodora, koji sav jo bijae ustraen od smrti i veseo to je oca naao, je li mu ta stvar po volji. uvi Teodoro da e Violante ako on bude htio postati njegovom enom toliko se obradova da mu se uini kako je iz pakla u raj skoio, pa ree da e to za njega biti najvea milost, ako i ona bude isto eljela. Tada po-slae glasnika djevojci da uju njeno miljenje, ona, uvi to se dogodilo s Teodorom i to ga jo eka, dok rastuena nadasve oekivae njegovu smrt, tek nakon mnogog nagovaranja donekle povjerova rijeima, malko se razvedri i odgovori da za nju nema nieg radosnijega, ako u tomu moe postupiti po svojoj volji, nego da postane Teodorova ena, no ipak e uiniti ono to joj otac zapovjedi. Tako se dakle u slozi mladica udade i svean pir se priredi na veliko zadovoljstvo sviju graana. Mladica utjeivi se i gojei svoga sinia za kratko vrijeme postade ljepa nego ikada; i kada se oporavi od poroda i izae pred Finea, kojega se povratak iz Rima oekivao, iskaza mu sve poasti kao ocu; a on je, veoma zadovoljan tako lijepom snahom, pripremivi im gozbu uz veliko slavlje i veselje, primi kao svoju ker i tako je uvijek drae. I nakon nekoliko dana svoga sina i nju i unuka, ukrcavi ih na galiju, povede sa sobom u Laiazzo,14 gdje dvoje ljubavnika u miru i spokoju poivjee sve do konca svog ivota.

O sm a novela
Nastagio degli Onesti ljubei djevojku iz kue de'Traversari rasipa bogatstvo bez uslianja ljubavi; na molbe svojih ode u Chiassi; ondje vidi kako neki vitez goni djevojku i ubija je i kako nju dva psa razderu; pozove na objed svojtu i ljubljenu gospu, koja gleda kako psi trgaju onu mladicu i bojei se sline sudbine vjena se s Nastagiom.1
im Lauretta umuknu, po kraljiinoj zapovijedi zapoe Filomena: Ljubazne gospe, kao to se naa samilost hvali, tako boanska pravda strogo kanjava nau okrutnost; da vam to dokaem i da vas navedem na to da je posve od sebe odbacite, rada sam kazivati vam novelu koja je podjednako zabavna koliko i puna dirljivosti. U Raveni, prastarom gradu Romagne,2 ivljae neko mnogo plemenitih i bogatih ljudi, i meu njima mladi po imenu Nastagio degli Onesti,3 koji poslije smrti svoga oca i strica ostade neizmjerno bogat. Pa kao to se to mladima dogaa, kako ne bijae oenjen zaljubi se u ker gospara Paola Traversarija,4 mladicu mnogo vieg roda5 negoli on bjee, nadajui se da e svojim djelima6 zadobiti njezinu ljubav. No koliko god su njegova djela velika, i lijepa, i pohvalna bila, ne samo to mu nisu pomogla, nego se inilo da mu i kode, toliko je okrutna, i odbojna, i tvrda ljubljena mladica prema njemu bila, moda zato to se rad svoje udesne ljepote ili plemstva tako uzoholila i uznijela, te niti joj se milio on, niti ita to se njemu mililo. To je Nastagiu tako teko bilo podnositi da ga je od jada vie puta, poto bi se natugovao, hvatala elja da se ubije; zatim se ipak svladavao i mnogo puta u srcu odluivao da je se okani, ili ako bude mogao da je zamrzi kao to je i ona njega mrzila. Ali uzalud je takvu odluku donosio, jer se inilo da ,Ji.njegova liubav to vie rasklto jg rnanja nada bivala.

D ekam eron

P e ti d an - O sm a n ov ela

uini se nekim njegovim prijateljima i roacima da e on jednako unititi sebe i svoje bogatstvo; stoga su ga vie puta molili i svjetovali da otputuje iz Ravenne i da u nekom drugom mjestu ode neko vrijeme boraviti da bi inei tako smanjio i ljubav i trokove. Nastagio se vie puta rugao tom savjetu; ali ipak ih poto ga salijetahu ne mogae toliko odbijati, nego ree da e tako uiniti; i naloivi da se obave velike pripreme, kao da u Francusku, ili u panjolsku, ili u kakav drugi daleki kraj kani putovati, uzjaha konja i u pratnji mnogih prijatelja iz Ravenne izie i ode u mjesto moda tri milje od Ravenne po imenu Chiassi;7 i naredivi da se onamo donesu sjenice i atori ree onima koji mu u pratnji bijahu da se tu eli zaustaviti, a oni neka se u Ravennu vrate. Utaborivi se dakle ondje Nastagio poe provoditi ljepi i raskoniji ivot nego ikad dotad pozivajui sad ove sad one na veeru i na objed, kako je bio navikao. Onda se dogodilo jednog petka gotovo na poetku svibnja,8 a bijae krasno vrijeme i on se bjee zavezao u misli o svojoj okrutnoj gospi naredivi cijeloj posluzi da ga ostavi sama kako bi do mile volje mogao razmiljati, da je korak po korak, zanesen mislima, stigao do borika. Bijae ve prola peta ura dana9 i on zaao dobrih pola milje u borik ne sjetivi se ni jela niti iega drugoga, kadli mu se odjednom uini da uje straan pla i prodorne jauke neke ene; to pomuti njegove slatke misli, pa podie glavu da vidi to je, i zaudi se kad vidje da je u boriku. A osim toga, pogledavi ispred sebe vidje kako iz trnovita gustia, trei prema mjestu gdje je on dolazi prekrasna naga mladica, raskutrana i sva izgrebena od draa i trnja, plaui i glasno istui milost; i osim toga vidje10 sa strana dva velika i divlja ovarska psa kako uzastopce za njom jure i esto je okrutno grizu gdje god je dohvate; i za njom vidje kako na pomamnu vrancu stie neki crni vitez, veoma gnjevna lica, s kratkim maem u ruci, smru joj i stranim i pogrdnim rijeima prijetei. Od toga se u isto vrijeme uenjem i strahom ispuni njegova dua i naposljetku samilou prema nesretnoj eni, te se u njemu rodi elja da je spasi od tolika jada i smrti ako uzmogne. Ali naavi se bez oruja otkide granu sa stabla umjesto toljage te krenu prema psima i protiv viteza. Ali vitez mu kad to opazi viknu izdaleka: Nastagio, ne mijeaj se, pusti pse i mene da uinimo ono to je ova opaka enska zasluila. I dok je jo u rijei bio, psi epae mladicu za bedra i zaustavie je, a vitez se priblii i sjaha s konja; Nastagio stupi k njemu i ree: Ja ne . tko si ti to mene. tako coznaje. ali.samo.ti Jsaem da ie velika

umska zvijer: ja u je pouzdano braniti koliko budem mogao. Vitez tada ree: Nastagio, iz istog bijah grada iz kojeg si i ti, i ti si bio jo malen djeak kad se ja, koji sam se zvao gospar Guido degli Anastagi,11 mnogo vie zaljubih u nju nego sada ti u onu Traversarije-vu; i njezina oholosti okrutnost tako me unesreile da jednoga dana ovim maem koji vidi u mojoj ruci kao oajnik sebe skonah, te sam osuen na vjene muke. I ne potraja dugo te ona koja se preko mjere radovala mojoj smrti i sama umrije i, zato to se za grijehe svoje okrutnosti i veselja prema mojim mukama nije pokajala jer nije mislila da joj je to grijeh nego zasluga, jednako i ona bjee i jest osuena na muke u paklu. im u nj sie, odmah i ona i ja bijasmo kanjeni, ona da bjei preda mnom a ja koji sam je neko toliko ljubio da je progonim kao smrtnu neprijateljicu a ne kao ljubljenu enu, pa koliko god je puta stignem toliko ovim maem kojim sebe skonah ubijam nju i rasijecam je s lea, i ono tvrdo i hladno srce koje nikad ni ljubavi ni smilovanja ne outje, skupa s ostalom utrobom, kao to e odmah vidjeti, upam iz tijela i bacam ovim psima da ga poderu. I ne proe zatim dugo te ona, jer tako pravda i svemogunost Boja hoe, kao da i nije bila mrtva, uskrsne i ponovno zapone bolno bjeanje, a psi i ja je progonimo. I dogaa se da je svakoga petka12 u ovo vrijeme sustiem ovdje i ovdje je umorim, kao to e vidjeti; ali nemoj misliti da drugih dana poivamo, nego je sustiem na drugim mjestima gdje je prema meni okrutna bila milju i djelom; i poto joj od ljubavnika postah neprijateljem, kao to vidi, moram je ovako onoliko godina progoniti koliko je mjeseci ona prema meni okrutna bila. Pusti me dakle da izvrim; boansku pravdu, i nemoj se odupirati onome to ne bi mogao sprijeiti. Kad Nastagio u te rijei sav se ustrai i svaka mu se dlaka nakostri-jei, te se povue i gledajui nesretnu mladicu ustravljen poe ekati to e uiniti vitez; a on, tek to je umuknuo, kao razbjenjelo pseto s maem u ruci navali na mladicu, koja ga kleei izmeu dva psa to su je vrsto drala glasno zaklinjae da joj se smiluje, i svom je svojom snagom udari posred grudi i probode je na drugu stranu. Kad mladica dobi taj udarac srui se kao pokoena neprestano plaui i jauui; a vitez se dohvati noa, raspori je s leda, iupa srce i sve oko njega i baci ga psima, koji ga izgladnjeli smjesta poderae. Ne proe dugo i mladica, kao da se nita od svega toga ne bjee dogodilo, naglo ustade i dade se u bijeg prema moru, a psi za njom razdirui je bez prestanka; i vitez se ponovno uzjahavi i zgrabivi svoj ma nadade za njom, i u

D ek a m e ro n

Videi sve to dugo stajae on pun suuti i straha; a malo poslije pade mu na um da bi si tim dogaajem mogao okoristiti, kad se zbivao svakog petka; stoga se obiljeivi mjesto vrati svojim slugama pa ih uskoro kad mu se uini zgodnim posla po svoje roake i prijatelje te im ree: Vi ste me dugo poticali da se kanim ljubavi prema onoj svojoj dumanki i da prestanem rasipati imovinu, i ja sam spreman to uiniti ako jednu milost za me isprosite, a to je ova: da u dojdui petak uredite da gospar Paolo Traversari, i ena mu, i ki, i sve gospe od njihova roda, i druge koje vam je volja, budu ovdje kod mene na objedu. A zato ba to elim, vidjet ete tada. Njima se ini da je to prava sitnica; pa mu obeae da e to uiniti; i vrativi se u Ravennu kad doe vrijeme pozvae one koje Nastagio bjee spomenuo, i premda je bilo teko onamo dovesti mladicu koju je Nastagio ljubio, ipak i ona s drugima tamo poe. Nastagio priredi sjajnu gozbu i stolove dade postaviti ispod borova okolo onoga mjesta gdje bjee vidio muku one okrutne ene; i posjednuvi gospodu i gospe za stol uredi tako da upravo njegova ljubljena mladica bude postavljena suelice mjestu gdje se prizor imao zbiti. Bijae ve i zadnje jelo izneseno na stol, kadli svi ue oajniki krik progonjene djevojke. Dok se svatko tomu jako udio i pitao to je a nitko nije znao rei, svi ustadoe i gledajui to bi to moglo biti vidjee onu nesretnu djevojku, i viteza, i pse; i ne proe dugo te se svi oni naoe tamo meu njima. Podie se velika vika na pse i na viteza, a mnogi istupie da pomognu djevojci; no vitez, prozborivi njima kao to bijae zborio Nastagiu, ne samo to ih natjera da ustuknu nego ih uplai i ispuni uenjem; i kad uini ono to i prvi put bijae uinio, koliko god ena tamo bjee (jer mnoge meu njima bijahu u svojti i s onom tunom mladicom i s vitezom i sjeahu se njegove ljubavi i smrti) sve gorko plakahu kao da su vidjele da se to njima samima dogaa. A kada se taj prizor okona te ena i vitez ieznue, svi su o njemu dugo i razliito raspravljali. Ali meu onima koji se najvie bjehu uplaili bila je okrutna mladica koju je Nastagio ljubio, jer dobro i tono bjee sve vidjela, i ula, i spoznala da se te stvari vie odnose na nju nego i na koga drugoga, sjetivi se okrutnosti koju je oduvijek pokazivala prema Nastagiu; stoga joj se ve inilo da pred njim razgnjevljenim bjei i da su joj psi kraj boka. I toliki se strah od toga u njoj zae da joj se to isto ne dogodi te ona, im joj se prui prilika, a ukaza joj se te iste veeri, poto joj se mrnja .....u ljubav preobrati, posla^voju ppuzdga^ dvorkinju Nastagiu, koja ga

P e ti d an - O sm a n ov ela

svim njegovim eljama. Nastagio joj odgovori da se tome jako raduje, ali i da hoe, ako je njoj po volji, s njezinom au spojiti svoju elju, to jest da se s njom oeni. Mladica je znala da ne stoji do drugoga nego do nje to jo nije Nastagiova ena, pa odgovori da joj je po volji. I poto se sama zaprosi ree ocu i majci kako bi rado pola za Nastagia, emu se oni jako obradovae. I poto se Nastagio naredne nedjelje njom oeni i proslavi svoju svadbu, jo dugo uz nju veselo poivje. I nije taj strah bio uzrok samo ovoj srei, nego od toga sve ravenske ene tako straljive postadoe da otada zauvijek bjehu mnogo popustljivije mukim eljama nego to prije bijahu.

Dekameron

Peti dan - Deveta novela

D eveta novela
Federigo degli Alberighi ljubi a nije ljubljen, i otmjeno rasipajui upropasti se, a ostane mu jedan jedini sokol kojim nemajui nita drugo pogosti svoju gospu kad mu doe u pohode: poto ona to dozna promijeni se, uda se za njega i bogatim ga uini.'
Filomena bjee ve prestala govoriti kad kraljica, videi kako nitko vie ne preostade da pripovijeda osim Dionea koji imae povlasticu, radosna lica prozbori: Na meni je sada red da kazujem; a ja u, predrage gospe, to rado uiniti novelom koja je donekle slina prethodnoj, ne samo zato da spoznate kolika je mo vae ljepote nad plemenitim srcima, nego da i same nauite dijeliti svoje darove tamo gdje dolikuje ne doputajui da vas u tom uvijek fortuna vodi, jer ona ne nadaruje razborito, nego najee, kako to biva, bez ikakve mjere. Valja dakle da znate da je Coppo di Borghese Domenichi,2 koji je ivio u naem gradu, a moda jo ivi,3 ovjek velika i tovana ugleda u nae vrijeme, a po lijepu ponaanju i po vrlinama mnogo vie negoli po plemenitoj krvi glasovit i dostojan vjene slave, kad ve zae u godine esto volio sa svojim susjedima i s drugima o minulim vremenima raspravljati, a to je bolje, i s vie reda, i vrsnijim pamenjem, i kie-nijim rijeima nego itko drugi znao initi. Meu inim svojim lijepim zgodama rado je kazivao kako u Firenci ivljae neki mladi, po imenu Federigo sin gospara Filippa Alberighija,4 koji po vitekom umijeu i dvorjanstvu bjee cijenjen iznad svojih gospodiia u Toskani. On se, kako se veini plemia dogaa, zaljubi u enu plemenita roda, koja se zvae monna5 Giovanna, a drahu je u ono vrijeme jednom od najlje-Dih i nailiuokiiilti gospa u Firenci; i da bi niezinu liubav zadobio on

darivao i bez mjere rasipao; ali ona, koliko lijepa toliko i potena, nije marila ni za njega ni za sve ono to je on radi nje inio. Dok je rasipao dakle Federigo vie negoli je mogao i smio a nita ne stjeui, kao to se lako dogaa, ubrzo se bogatstvo rasplinu te on osiromai i nita mu ne preostade do nekog malog njegova sokola, jednog od najboljih na svijetu. Stoga, premda je njegova ljubav bila jaa nego ikada, prosudi da vie ne moe po svojoj elji ivjeti u gradu te se preseli u Campi6 gdje bijae onaj njegov mali posjed. Tu je odlazei kad je mogao u lov na ptice i ni u koga nita ne pitajui strpljivo podnosio svoje siromatvo. I dogodi se jednoga dana, poto Federigo zapade u krajnju bijedu, da obolje mu gospe Giovanne i utei da mu se smrt blii napravi oporuku; i svemu svom velikom bogatstvu imenova batinikom svog ve poodrasla sina i uza nj, jer je jako ljubio monnu Giovannu, odredi nju, ako mu sin umre bez zakonita nasljednika, svojim batinikom, i umrije. Ostavi dakle monna Giovanna udovicom, kao to nae gospe obiavaju, svakoga je ljeta s tim svojim sinom odlazila na selo na svoje imanje vrlo blizu Federigova posjeda. Tako se dogodi da se ovaj djeak sprijatelji s Federigom i poe zanimati za ptice i pse; i gledajui mnogo puta Federigova sokola u letu neobino mu se sviao i jako ga je elio, no ipak se nije usuivao zaiskati ga videi da je njemu tako drag. I ba tada se dogodi da djeak obolje; rastuena majka, jer je samo njega imala i voljela vie nego cio svijet, povazdan je nad njim bdjela i neprestano ga dvorila, i esto zapitkivala eli li to molei ga neka joj samo kae, a ona e zacijelo ako ikako bude mogue to priskrbiti. Djeak na mnoge njezine molbe naposljetku ree: Majko moja, ako mi pribavite Federigova sokola, vjerujem da u brzo ozdraviti. uvi to gospa malo se snebi pa poe razmiljati to joj je initi. Znala je da ju je Federigo dugo ljubio i da ga ona nikada nije ni pogledala, pa ree u sebi: Kako u poslati koga ili sama otii da u njega zaitem tog sokola, koji je kako ujem najbolji to ikada uzletje, a osim toga on od njega ivi? I kako bih mogla biti tako bezobzirna da tom plemenitom ovjeku, kojemu nikakvo drugo veselje ne preostade, i to oduzmem? I smetena od tih misli, premda bijae uvjerena da e ga dobiti ako ga zaite, ne znajui to bi rekla nije odgovarala sinu nego je muala. Naposljetku prevlada ljubav prema sinu i ona da mu udovolji odlui ne poslati nikoga nego sama, pa bilo to bilo, otii po nj da mu ga 4 t e mu odgovori; Sine moj, ohrabrise i nastoj svim silama

D ek am eron

P e ti d an - D e ve ta n ov ela

i odmah ti ga donijeti. Djeak se tomu obradova i istoga dana bolest mu krenu na bolje. Idueg jutra povede gospa sa sobom drubenicu i kao da e u etnju krenu k Federigovoj kuici i dade ga dozvati. On je, jer vrijeme tada kao ni prijanjih dana ne bijae zgodno za lov, bio u vrtu i obavljao neke manje poslove; uvi da monna Giovanna pita za nj na vratima jako se iznenadi i radostan onamo otra. Kad ga ona vidje da dolazi ljubazno i ljupko mu krenu u susret, i poto je Federigo s puno potovanja pozdravi, ree mu: Zdrav mi bio Federigo! pa nastavi: Dola sam da popravim tetu koju si zbog mene pretrpio ljubei me vema nego to je trebalo, a za odeta naumila sam s ovom svojom drugaricom jutros s tobom skromno objedovati. Federigo joj smjerno odgovori: Gospo, ne spominjem se da sam ikad tetu ikakvu zbog vas trpio, nego samo dobro, jer ako ikad ita valjah to bjee samo zbog vaih vrlina i zbog ljubavi moje prema vama. A ovaj va ljubazan dolazak zacijelo mi je mnogo miliji nego da mogu jo jedanput potroiti sve ono to sam u prolosti potroio, premda ste siromanu domainu doli; i rekavi to stidljivo je uvede u svoju kuu, a odatle je povede u vrt i kako nikoga ne bjee da joj pravi drutvo ree: Gospo, kako nikoga u kui nema, neka vam drutvo ini dobra ena ovoga teaka, dok ja pripremim stol. On dotada, uza sve svoje veliko siromatvo, jo dovoljno ne poimae kako lakoumno bijae rasuo sve svoje bogatstvo; ali to jutro, kad ne nae nita ime bi poastio gospu, za ljubav koje neko bezbroj ljudi poasti, navede ga da pojmi. I beskrajno alostan, proklinjui u sebi svoju fortunu, kao ovjek izvan sebe motajui se as ovamo as onamo i ne nalazei ni novca ni zaloga, dok je vrijeme hitalo i on jako elio ipak neim poastiti plemenitu gospu, a opet nije htio ni od koga, ak ni od svog teaka, ita zatraiti, pade mu u oi njegov dobri sokol kojega vidje u predsoblju na preici; pa nemajui kud ni kamo, uhvativi ga i videi da je debeo pomisli kako e to biti dostojno jelo za takvu gospu. I stoga mu ne razmiljajui vie zavrnu vratom i naredi svojoj slukinji da ga odmah operuana i oiena natakne na raanj i paljivo ispee; i prostrijevi po stolu prebijele stolnjake kojih je jo imao, vedra se lica vrati gospi u vrt i ree joj da je objed, kakav je on mogao prirediti, spreman. Tada gospa ustade sa svojom drubenicom i pooe k stolu i, ne znajui to jedu, skupa s Federigom, koji ih je s puno potovanja dvorio, pojedoe dobroga sokola. I . p A, ^

se obrati Federigu i ovako prozbori: Federigo, ako se spominje svog prijanjeg ivota i moje estitosti, koju si moda smatrao nesmiljeno-u i okrutnou, nimalo ne sumnjam da e se zauditi mojoj smjelosti kad uje zato sam zapravo ovamo dola; ali da ima ili da si imao djece po kojoj bi mogao pojmiti kako je silna ljubav koja se prema njima uti, ini mi se da bih bila sigurna da bi mi djelomice oprostio. Ali premda ti nema djece, ja koja imam jedno ne mogu izbjei zakonima koji vrijede za sve majke; pa kako se moram njihovoj sili pokoriti valja mi protiv svoje volje i protiv svake pristojnosti i reda zaiskati od tebe da mi daruje neto to znam da ti je nadasve drago; a i pravo je, jer ti nikakvo drugo veselje, nikakva druga zabava, nikakva utjeha ne ostade od tvoga presahlog bogatstva; a taj dar je tvoj sokol, kojega moj sinak jako arko eli, te se sve bojim, ako mu ga ne donesem, da e mu se bolest tako pogorati te u ga izgubiti. I stoga te molim, ne u ime moje ljubavi prema meni koja te ni na to ne obvezuje, nego u ime tvoje plemenitosti koja se kroz viteko ponaanje vie nego i u koga drugoga istaknula, da mi ga se udostoji darovati, kako bih mogla rei da sam tim darom odrala na ivotu svoga sina i da sam ti ga time dovijeka obvezala. Kad Federigo u to gospa od njega ite, znajui da joj ne moe udovoljiti jer joj ga bjee dao da ga pojede, udari pred njom u pla prije nego to uspjede i rijei odgovoriti. Gospa pomisli da on ne plae ni zbog ega drugoga nego zbog tuge to se mora rastati od dobroga sokola, i ve joj bjee na jeziku da mu kae kako ga nee; ali suzdravi se ipak, prieka da joj poslije plaa odgovori Federigo, koji ovako ree: Gospo, poto bjee volja Boja da vama svu svoju ljubav poklonim, inilo mi se da mi je sudbina u mnogim stvarima protivna i na nju sam se tuio; no sve to nije bilo nita spram ovoga to mi je sada uinila, zbog ega se nikada vie neu s njom izmiriti, kad pomislim da ste vi doli u ovaj moj siromani dom gdje se niste udostojali doi dok je bio bogat, i da od mene neznatan dar itete, a ona je htjela da vam ga ne mognem dati: a zato to ne mogu ukratko u vam rei. Kad sam uo da vi milostivo elite sa mnom objedovati, potujui vau uzvienost i vau vrlost smatrao sam dostojnim i dolinim da vas prema svojim mogunostima biranijim jelom poastim nego to je ono ime se druge osobe nude; stoga spomenuvi se sokola kojega mi itete i njegove izvrsnosti, smatrah da je on dostojno jelo za vas, i jutros ste ga peena imali na pladnju, a ja sam mislio da ga bolje nisam mogao upotrijebiti; ali videi sada da ste ga vi drugaije eljeli, tako me neizmjerno boli

D ek a m e ro n

I rekavi to dade pred nju donijeti perje, i noge, i kljun, da joj budu dokazom. Kad gospa sve to vidje i u prvo ga prekori to je ubio takva sokola da jelom poasti jednu enu, a zatim u sebi plemenitost njegove due koju siromatvo niti bijae moglo niti mogae umanjiti veoma pohvali. Zatim, izgubivi svaku nadu da bi mogla dobiti sokola i zabrinuvi se stoga za zdravlje svoga sina, sjetna ode i vrati se sinu. On bilo od tuge to ne mogae imati sokola, bilo od bolesti koja ga je svejedno morala srvati, nakon nekoliko dana na najveu alost svoje majke preminu. Poto ona neko vrijeme plakae i tugovae, budui da ostade jako bogata i jo mlada, mnogo je puta braa nagovarahu da se preuda. Njoj ne bijae do toga stalo, ali videi da je uporno salijetaju sjeti se vrlog Federiga i njegove zadnje velikodunosti, to jest da bjee onakva sokola ubio da nju poasti, pa ree brai: Ja bih najradije, kad bi vama bilo pravo, ostala udovicom; ali kad ipak elite da odaberem mua, zacijelo nikoga drugoga neu odabrati, ako me ne zapadne Federigo legli Alberighi. Rugajui se s njom braa joj rekoe: Ludo, to to govori? Kako to da hoe njega koji nita na svijetu nema? Ona im odgovori: Brao moja, dobro znam da je tako kako vi kaete, ali drai mi je ovjek bez bogatstva nego bogatstvo bez ovjeka. Kad braa ue kako je odluna i znajui da je Federigo valjan, premda bijae siromaan, kao to ona htjede sa svim mu je njezinim bogatstvom dadoe. A on kad vidje da je takvu i toliko ljubljenu gospu dobio kao enu, i k tome se obogatio, u zadovoljstvu s njom postavi bolji domain proivje svoja ljeta.

P e ti d a n - D e se ta n o v ela

D eseta novela
Pietro di Vinciolo ode nekamo na veeru; njegova gospa pozove nekog mladia, Pietro se vrati, ona ga skrije pod koaru za pilie; Pietro kae da su u Ercolanovoj kui, gdje je bio na veeri, nali mladia kojega je dovela njegova ena; gospa psuje Ercolanovu enu; magarac po nesrei nagazi na prste onome koji bijae pod koarom, on krikne, Pietro potri tamo, vidi ga, spozna eninu prijevaru, a na koncu zbog svoje pokvarenosti ostane s njom u slozi.'
Kraljiino kazivanje bijae okonano, i svi su hvalili Boga to je Federiga dostojno nagradio, kad Dioneo koji nikad nije zapovijedi ekao otpoe: Ne znam bih li rekao da je to sluajna mana koja je iznikla iz opakih obiaja smrtnika, ili je to pak priroeni grijeh, da se radije smijemo zlim stvarima nego dobrim djelima, osobito kad se nas ne tiu. Pa zato to moj trud, koji sam prije podnosio i sad se spremam da ga preuzmem, nema drugoga cilja nego da odagna vau sjetu i da vam prui smijeha i veselja, premda sadraj moje sljedee novele, zaljubljene mladice, djelomino nije sasvim estit, zato to moe pruiti zabavu ja u vam je ipak ispriati. A vi sluajui je uinite s njom ono to obiavate initi kad uete u vrt gdje pruivi njenu ruku berete rue a ostavljate trnje: to ete uiniti prepustivi opaka ovjeka zle kobi njegovoj sramoti, i radosno ete se smijati ljubavnim spletkama njegove gospe, gajei samilost prema tuim nevoljama tamo gdje treba. Nema tome dugo kako ivljae u Perugi2 bogat ovjek po imenu Pietro di Vinciolo,3 koji se oenio moda vie zato da druge prevari i da ublai ope miljenje koje su svi njegovi sugraani o njemu imali, negoli iz ljubavi; a srea bie.se u.skkdu s njegovom pohotom na taijnain,

D ek a m e ro n

htjela dva mua nego jednoga, a namjerila se na takvoga koji mnogo skloniji neemu drugom4 nego njoj bijae. Kad ona to tijekom vremena spozna, i videi da je lijepa, i svjea, i osjeajui se ilom i krepkom, najprije se zbog toga poe jako srditi, i ponekad se s muem svaati, i gotovo neprestano u nezadovoljstvu ivjeti; zatim, videi da e tako prije unititi sebe nego popraviti opaine svoga mua ree sama sebi: Ovaj me jadnik zaputa, jer u svom nepotenju hoe da kopitom gazi po suhom,5 a ja u nastojati da po mokrom drugoga na svojoj lai povezem. Udala sam se za njega i donijela mu velik i dobar miraz, znajui da je muko i mislei da udi ono to ude i moraju udjeti mukarci, a da nisam vjerovala da je muko ne bih se bila za nj nikada udala. On je znao da sam ja ena, pa zato me je onda uzeo kad su mu ene bile mrske? To se ne moe podnositi. Da sam se htjela odrei svijeta bila bih pola u redovnice; ali kad ga se ne odriem i kad ga elim, budem li od njega ekala zabavu i uitak lako u utaman ekajui ostarjeti; a kad ostarim i osvijestim se uzalud u jadikovati to sam potratila svoju mladost, a on me sam najbolje ui kako je valja provoditi i pokazuje mi kako mogu uivati u onom u emu i on uiva.6 I takvo je uivanje za mene pohvalno, dok je za njega jako pokudno: ja u povrijediti samo zakone, a on vrijea i zakone i prirodu. Poto se dakle ta enica ovakvim mislima bavila, moda i vie puta, da bi ih potajno provela u djelo sprijatelji se s nekom staricom koja bijae nalik svetoj Verdiani to hrani zmije,7 koja je uvijek s krunicom u ruci hodila na sva protenja te nikad ni o emu drugom nije raspravljala nego o ivotima svetih otaca i o ranama svetoga Franje i gotovo svi su je sveticom smatrali. I kad joj se prui prilika otkri joj ona potpuno svoju nakanu; starica joj ree: Keri moja, Bog koji sve vidi zna da pravo ini; pa kad ni zbog ega drugoga ne bi to inila, valjalo bi da to ini ti i svaka mladica da ne gubite vrijeme u mladosti, jer nema tee boli od spoznaje da si vrijeme izgubila.8 A koji vrag nam poslije preostaje, kad ostarimo, nego da gledamo pepeo oko ognjita? Ako nijedna druga to ne zna i ne moe ti posvjedoiti, ja mogu: jer sada kad sam stara spoznajem s najveim i najgorim kajanjem u dui, ali bez koristi, vrijeme koje sam propustila; i premda ga nisam posve gubila, jer ne bih htjela da pomisli da sam bila glupaa, ipak nisam uinila sve to sam mogla uiniti, pa kad se sjetim toga, videi se ovakvom kakvom me ti vidi, te ne bih nala nikoga tko bi mi ugarak posudio, sam Bog zna alost koju utim. S mukima nije tako: oni se raaju

Peti dan - Deseta novela

nego mladi; ali ene se raaju samo da to jedno ine i da djecu na svijet donose, i za to su tovane. Pa ako to drugaije ne uvia, mora uvidjeti po tome to smo mi uvijek na to spremne, a mukarci nisu: a povrh toga jedna ena bi zamorila mnogo mukaraca, dok mnogo mukaraca ne moe zamoriti jednu enu.9 I budui da smo za to roene, ponovno ti kaem da pravo radi to svom muu milo za drago vraa, da ti dua u starosti ne bi imala zbog ega prekoravati tijelo. Na ovom svijetu svatko ima onoliko koliko sam uzme, a osobito ene, koje valja da se mnogo vie nego mukarci koriste vremenom dok ga imaju, jer zna i sama da nas ni mu ni drugi nee kad ostarimo, nego nas u kuhinju tjeraju da brbljamo s makom i lonce i zdjele brojimo; i jo gore, jer nam pjevaju i rugalice i kau: Mladoj djevi dobar kus, staroj babi brus<, i jo nam mnoge druge stvari govore. Pa da te dulje ne zadravam, velim ti da nikome na svijetu nisi mogla duu otkriti tko bi ti od mene bio korisniji, jer nema tako uznosita mukarca kome se ne bih usudila rei ono to treba, niti tako tvrda i gruba da ga ne bih smekala i navela na ono to hou. Samo ti meni pokai koji ti se svia, a ostalo je moja briga; ali ti samo napominjem, keri moja, da ti se preporuujem jer sam sirota ena, a ja u odsad tebe spominjati na svim svojim protenjima i u svakom oenau koji reknem, da pred Bogom budu lu i svijea tvojim mrtvima i zavri. Ostade dakle mladica u sporazumu sa staricom da e ona, poto joj potanko opisa izgled nekoga mladia koji je tom ulicom veoma esto prolazio, znati to joj valja initi ako ga bude vidjela; pa davi joj komad usoljena mesa posla je s milim Bogom. Poslije nekoliko dana starica joj mladia kojega joj bjee rekla potajno dovede u sobu, pa malo poslije i drugoga, kako bi se koji mladoj gospi svidio; a ona nije proputala prilike, uvijek u strahu od mua, da u tom pogledu uini koliko moe. I dogodi se, kad morade jedne veeri mu otii na veeru nekom svom prijatelju koji se zvao Ercolano,10 da gospa naredi starici neka joj dovede jednog od najljepih i najljupkijih mladia u Perugi, a ona to spremno uini. I poto gospa s mladiem sjede za stol da veera, kad eto ti na vrata Pietra kako zove da mu otvori. Kad ga je gospa ula na smrt se uplai, ali ipak hotei bude li mogla skriti mladia, ne dosje-tivi se gdje bi ga drugdje poslala ili sakrila skloni ga na maleni trijem blizu odaje gdje su veeravali pod koaru za pilie koja tamo bijae, a preko nje prebaci grubo platno od slamnjae koju toga dana bijae ispraznila; i kad to svri gohita da otvori muu.

D ek am eron

P e ti d an - D e seta no ve la

Pietro odgovori: Nismo je ni okusili. Kako to? upita ga ena. Pietro tada ree: Rei u ti. Tek to sjedosmo za stol, Ercolano, i njegova ena, i ja, kadli usmo kako kraj nas netko kihnu, ali se na to ni prvi ni drugi put ne osvrnusmo; ali kad onaj koji je kihao kihnu trei put, i etvrti, i peti, i jo mnogo puta, svi se tomu zaudismo; stoga Ercolano, koji je pomalo bio srdit na enu jer nas bjee pustila da dugo stojimo pred vratima dok nije otvorila, gotovo bijesno ree: to znai ovo? Tko je taj to tako kie? I ustavi od stola ode do oblinjih stuba, ispod kojih u podnoju bjee sklepana izbica od dasaka, gdje moe tko hoe spremiti razne stvari, kao to esto vidimo da ine oni koji ureuju svoje kue. I kako mu se inilo da se odanle ulo kihanje otvori vrataca koja tamo bijahu, a im ih otvori, iznutra izbi straan smrad od sumpora, iako nam je prije kad je do nas bio dopro taj smrad i kad smo se bili potuili ena rekla: Maloprije sam sumporom bijelila svoje prijevjese, pa sam crepulju na koju sam bila izasula sumpor da bih ih osumporila metnula pod te stube, tako da jo zaudara<. Ali poto Ercolano otvori vrataca i smrad se malo razie, pogledavi unutra vidje ondje onoga koji je i prije i sada kihao, jer ga je estina sumpora na to prisiljavala; i premda je on kihao, sumpor mu je ve toliko bio pritisnuo grudi, te mu je jo malo trebalo da nikada vie ne kihne i ne pisne. Ercolano videi ga viknu: Sad vidim, eno, zato si nas maloprije kad doosmo ovamo onako dugo drala pred vratima i nisi nam otvarala; ali ne dao mi Bog sree ako mi ne plati za to!< Kad ena to u i spozna da joj je grijeh na vidjelo izaao, bez rijei izmotavanja skoi iza stola i pobjee, i ne znam kamo ode. Ercolano i ne opazivi da mu ena bjei vie puta ree onom koji je kihao da izae; ali onaj ve bjee obnemogao pa, govorio Ercolano to mu drago, nije se micao; tada ga Ercolano pograbi za nogu i izvue van te pojuri po no da ga ubije. Ali ja bojei se i sam suda ustadoh i ne dopustih mu da ga ubije niti da mu ikakva zla nanese, nego poeh tako vikati i braniti ga da se tamo sjatie susjedi te ve polumrtva mladia ne znam kamo iz kue odnesoe; tako nam se veera pokvari, te ne samo to je nisam progutao, nego je nisam, kao to rekoh, ni okusio. uvi gospa te zgode spozna da ima i drugih koje su bile mudre kao i ona, premda je ponekad neka od njih znala i nastradati, i rado bi bila rijeima obranila Ercolanovu enu; ali pomislivi da e kuenjem tueg grijeha slobodniji put svom otvoriti ovako prozbori: Eto ti divote jedne! Eto ti dobre i svete ene kakva je ona bila! Eto ti vjernosti e-

inila! I to je jo najgore, onako stara lijep primjer da je mladima! Proklet bio as kad je na svijet dola i to jo ivi tako podla i grena enska, na zazor i sramotu svim ena na svijetu: bacivi pod noge svoje potenje i vjeru zadanu svom muu i ast ovoga svijeta, nije se sramila da njega, koji je takav ovjek i tako dian graanin i koji je tako dobro s njom postupao, s drugim ovjekom osramoti i sebe zajedno s njime. Bog neka me uuva, ali takve ene ne zasluuju milosti: njih bi trebalo ubiti, njih bi ive ivcate trebalo baciti u oganj i u pepeo ih saeci! Zatim sjetivi se svoga dragana kojega je pod koarom u blizini drala poe nagovarati Pietra da poe spavati, jer je ve bilo tomu doba. Pietro, kojemu se vie jelo nego spavalo, sve je pitao ima li to za veeru, a ena mu je odgovarala: Gle, imali to za veeru! Mi na veliko spremamo veeru, kad tebe nema doma! Da, jer ja sam Ercolanova ena! Hajde, zato ne poe spavati? Bolje bi ti bilo! Ba te veeri neki Pietrovi teaci bijahu neto donijeli sa sela i spratili svoje magarce u staju blizu onoga trijema, a zaboravili ih napojiti, pa jedan od magaraca, crkavajui od ei, izvue glavu iz oglava i izae iz staje, te je iao okolo njukajui ne bi li gdje naao vode; i idui tako nabasa na koaru ispod koje bijae mladi. Poto on bijae, zato to mu je valjalo etveronoke stajati, prste jedne ruke pruio malo izvan koare po zemlji, takve bijae sree, ili da kaemo nesree, da mu magarac na njih nagazi kopitom, te on osjetivi uasan bol strano kriknu. uvi to Pietro udom se zaudi i uini mu se da je to negdje u kui; stoga izaavi iz sobe i sluajui kako ovaj jo jaue, jer mu magarac jo ne bijae dignuo kopita s prstiju nego ih i dalje jako pritiskivae, ree: Tko je Boji? i pojurivi do koare podie je i ugleda mladia, koji je osim bola u prstima, prignjeenim magareim kopitom, sav drhtao od straha da mu Pietro kakvo zlo ne nanese. Pietro ga odmah prepozna, jer ga je u svojim opakim udnjama dugo progonio, pa ga upita: to ti tu radi?, a ovaj mu na to nita ne odgovori nego ga zamoli za ljubav boju da mu nikakvo zlo ne uini. Pietro mu ree: Ustani, ne boj se da u ti ikakvo zlo uiniti: samo mi reci kako to da si ovdje i zato. Mladi mu sve po redu ree; njega Pietro, veseliji to ga je naao nego sto je njegova ena bila rastuena, uhvati za ruku i sa sobom ga odvede u odaju gdje ga je gospa u neizmjernom strahu ekala. sjede suelice njoj i ree: Ti si doas prokliniala Ercolanovu

D ek a m e ro n

0 sebi nisi govorila? Ili ako nisi htjela o sebi govoriti, kako te dua nije boljela da govori o njoj, kad si znala da si sama poinila isti grijeh koji ona bijae poinila? Zacijelo te nita na to nije nagnalo nego to to ste sve vi jednake i tuim grijesima pokuavate pokriti svoje prijestupe, da bi vas strijela Boja s visine sve spalila, sjeme jedno pakleno1. Gospa, poto vidje da joj u prvom naletu nikakva zla osim rijeima ne bjee nanio, a uz to joj se jo uini da se on sav nadima od uitka to za ruku dri tako lijepa mladia, ohrabri se i ree: I ne sumnjam u to da bi ti htio da nas strijela Boja sve spali, jer si nas eljan kao pas batina; ali kria mi Bojega to ti se nee ispuniti. Nego rado bih se s tobom malo porazgovorila, da ujem zbog ega se tui; i zasigurno ne bi mi loe bilo da me izjednai s Ercolanovom enom, onom starom licemjerkom koja lie oltare i od njega ima sve to hoe, a on je tuje kao to enu valja tovati, to sa mnom nije sluaj. Jer recimo da me ti dobro odijeva i obuva, ali dobro zna kako mi je to se drugoga tie i koliko ve vremena nisi sa mnom spavao; a ja bih vie voljela odrpana 1 bosa hoditi a da mi u postelji s tobom dobro bude, nego da sve to imam a da mi s tobom bude kao to mi jest. I dobro razumi, Pietro, da sam ja ena kao i sve druge i da elim isto ono to i druge, tako da, ako sam sama sebi priskrbila ono to mi ti ne daje, nije pravo da me kudi: barem ti toliko uvam ast da se ne mijeam sa slugama ni s odrpancima. Pietro shvati da joj cijele noi nee pomanjkati rijei, pa kako mu malo do nje bjee stalo ree: Sad dosta, eno: u tome u ti sasvim ispuniti elju; a veliku e nam ljubav uiniti ako nam da da neto pojedemo, jer mi se ini da ni ovaj mladi, ba kao ni ja, jo nije veerao. Zacijelo, ree ena, on jo nije veerao, jer ba kad si ti na nesreu prispio, poli smo za stol da veeramo. Pa onda, ree Pietro, daj nam da veeramo, a poslije u ja sve urediti tako da se nee imati na to potuiti. Kad vidje gospa da joj se mu udobrovoljio, ustade i brzo ponovno prostrije stol, i naredi da donesu veeru koju je ve bila pripravila, te sa svojim nastranim muem i s onim mladiem veselo veera. to je poslije veere Pietro uredio da sve troje budu zadovoljni, to sam zaboravio; znam samo toliko da su iduega jutra mladia koji nije bio na istu s kim se po noi vie bavio, s muem ili sa enom, sve do glavnoga trga" otpratili. Stoga u vam rei, drage moje gospe, vrati uvijek milo za drago; a ako ne moe pamti do prve prilike, tako da ....opet bude ilo za ognjilp,

P e ti d an - D e seta no ve la

ne zato to ih ona nije zabavila suzdrljivo smijale i kad kraljica vidje da je doao konac njezinoj vladavini, ustade i skide s glave lovor-vije-nac i ljupko ga stavi na glavu Elissi velei joj: Na vama je, gospo, sada red da zapovijedate. Elissa primi vijenac i uini isto to su i drugi prije nje inili: ponajprije starosti naredi sve to je bilo potrebno za vrijeme njezine vladavine, a zatim na zadovoljstvo drube ree: Vie smo puta ve sluali kako su mnogi umjeli lijepom doskoicom ili spremnim odgovorom ili hitrom dosjetljivou otupiti nekome zube ili odvratiti od sebe neoekivane opasnosti; pa kako je predmet zgodan a moe biti i pouan, elim da se sutra s Bojom pomou u tim granicama raspravlja, to jest o onima koji su, izazvani, kakvom zgodnom dosjetkom vratili milo za drago, ili spremnim odgovorom, ili domiljatou, izbjegli gubitak, ili opasnost, ili sramotu. To svi jako pohvalie; stoga kraljica ustade i sve ih do veere otpusti. estita druba videi da je kraljica ustala sva skoi na noge i prema obiaju svatko se posveti onom to mu je bilo najzabavnije. Ali poto ve cvrci bijahu zamuknuli, pozvae sve dojedno i odoe na veeru; pa kad ona radosno zavri, svi se na pjevanje i na sviranje da-doe. I poto ve Emilia po kraljiinoj elji kolo povede, Dioneu bjee nareeno da zapjeva neku pjesmu. On odmah poe Monna Aldruda, zadignite skute, Jer dobre vam glase nosim.' Nato sve gospe prasnue u smijeh, a ponajvema kraljica koja mu zapovjedi da se okani te i da zapjeva neku drugu. Dioneo ree: Gospo, kad bih imao tamburin zapjevao bih Podignite suknju, monna Lapa ili Pod uljikom je trava; ili bi vam milije bilo da pjevam Morski su voli bol mi zadali? Ali ja tamburina nemam, i zato pogledajte koju hoete od ovih drugih. Bi li vam se svidjela Izai mi da te svalim, Ko proljetni svib u polju? Kraljica ree: Ne, daj neku drugu. Onda, ree Dioneo, zapjevat u Monna Simona natoe natae, A listopad jo nije. Kraljica smijui se ree: - Hajde, ne luduj, daj neku lijepu, ako hoe, jer mi tu ne elimo. Ree Dioneo: Ne, gospo, ne uzmite to za zlo: samo koja vam se mili? Ja ih znam vie od tisuu. Ili hoete Ova moja koljka velika je boljka2 ili Daj polako, moj muiu ili Kupila sam pijetla za sto lira? Tada kraljica malo rasrena, premda su se sve druge smijale, ree: Dioneo, ostavi se ale i otpjevaj jednu lijepu; a ako nee, mogao bi

D ek am ero n

uvi to Dioneo okani se ludosti i smjesta ovako poe pjevati: Amore, blaga svjetlost, u njenim lijepim oima to gori, od mene roba svog i njenog tvori. Iz oiju joj lijepih blijesak krenu te u mom srcu tvoj plam uga strasno,3 jer i kroz moje minu; a kako silnu ti imade cijenu lijepo joj lice pokaza mi jasno; s njim mata mi se vinu: outjeh da vrlinu dojednu svezak da je svaka dvori, zbog nje moj uzdah ponovno se ori. Tako sam tvoje postao eljade i krotko ekam, gospodaru mio, milost od moi tvoje; al ne znam da li cijelu udnju znade to istu si je u grudi mi slio, i stalnost vjere moje, ona u vlasti koje lei moj duh, to ni s kim se ne bori, nit ikog eli, osim nje, da mori. Zato te, slatki gospodaru, molim, pokai joj i nastoj da outi neto od tvoga plama, da tako vidi kako trpe volim, i kako ginem dok me oganj ljuti malo po malo slama, zatim, kad bude sama, s njome o meni duno progovori, jer s tobom rado u pohod u skori. Poto Dioneo utnjom pokaza da je pjesma4 zavrena, kraljica zatrai da jo pjevaju, pohvalivi ipak jako Dioneovu pjesmu. Ali poto ve minu dobar dio noi, osjeti kraljica da nona svjeina ve bjee svladala dnevnu jaru, pa

TUM A (P R O S L O V , D A N V ) 1

T u m a

D ek am eron

Tum a

BOCC4CC/OFO REMEK-DJELO PREVELI SUJERKA BELANI MATE MARAS. IZVORNI TEKST KOJI JE UZET KAO DEFINITIVNO MJERILO HRVATSKOG PRIJEVODA JEST ONAJ TO GA JE PRIREDIO VITTORE BRANCA ZA KRITIKO IZDANJE SVEUKUPNIH BOCCACCIOVIH DJELA (TUTTE LE OPERE Dl GIOVANNI BOCCACCIO. A CURA Dl VITTORE BRANCA, KNJIGA IV, ARNOLDO MONDADORI EDIT, M/L4NO, 1976., XXXVIII-1616.).

P ro slo v
1. DEKAMERON: znai deset dana. Podrijetlo je naslova u grkom deka hemeron, ali je Boccacciu mogao biti poticajem naslov patristikih srednjovjekovnih djela o est dana stvaranja svijeta, kao to je primjerice, Hexameron sv. Ambrozija (oko 340. -397.). 2. KNEZ GALEOTTO: to je vitez Okruglog stola Gallehault (Galahad) koji je u mnogim stvarima pomagao svom prijatelju, vitezu Lancelotu, pa i u njegovoj predanoj ljubavi prema kraljici Ginevri, nagovorivi je da mu prui cjelov. Usp. viteki roman Lancelot du Lac koji je nastao koncem 12. st., kao prvi dio ciklusa od pet bretonskih romana. Dante se poziva na ovaj roman u glasovitoj epizodi o ljubavi Paola i Franeske {Pakao, V): itasmo jednom, da s' otmemo ami,/ o Lancelotu, kog je ljubav splela... (nav. djelo, V, str. 127-128). Ta je lektira pomogla srednjovjekovnim ljubavnicima da otkriju svoje osjeaje bez rijei, u strastvenom poljupcu: ulogu Galeotta za njih je obavila knjiga i njezin pisac (Galeotto fu '1 libro e chi lo scrisse, Inferno, V, 137.), pa je i to pridonijelo da ime drevnog bretonskog viteza dobije novo znaenje ljubavnog posrednika (usp. Kombolov prijevod: Svodnik je knjiga i njen pisac bio, isto). Dakle, kao to je knez Galeotto bio na usluzi prijatelju Lancelotu, tako e Boccaccio,

a i zaljubljenim mladiima, pruajui im utjehu, pomo i savjet u ljubavnim poslovima (usp. Uvod u etvrti dan Dekamerona). 3. ovjeno je... u drugih. Prema zahtjevima srednjovjekovne reto rike, knjievno djelo treba zapoeti sentencom ili poslovicom. Da lekoga evaneoskog podrijetla, ova uvodna misao predstavlja pisca u svoj njegovoj ljudskoj jednostavnosti i prisnosti, no ujedno otkriva i temeljni kontrast izmeu tobonje ozbiljne moralistike pouke i re alnoga, naravno senzualnog ljubavnog nauka. Slinim je postupkom Boccaccio zapoeo i Elegiju gospe Fiammette. 4. Svrha je sveanom uvodu da od ope istine dovede itatelja do po jedinanog sluaja koji, dakako, ilustrira naprijed spomenute istine. 5. od moje najranije mladosti... rodu: aluzija na Boccacciovu veli ku ljubav koju su biografi pokuali identificirati u Mariji d'Aquino, nezakonitoj kraljevskoj keri i supruzi Sanseverina, grofa od Mikta i Terranove. Njegova je ljubav bila uzvraena, ali mu ljubavnica nije bila vjerna. Njezin lik ivi u Rimama i u mladenakim djelima. Novi ja kritika ne vjeruje na rije velikom talijanskom pripovjedau. Dri se, naprotiv, da je on tu priu oblikovao prema suvremenoj modi i ljuvenom nauku francuskog pisca Andrije Kapelana (O ljubavi; usp. Filostrato, bilj. 4) i slinih pisaca rasprava o ljubavi, prema kojima je mudro ljubiti gospu iz viega stalea nego to je ljubavnikov (usp. Dekameron, 1,5). Poticajna je mogla biti i ambicija firentinskoga gra anskog sina da svoju mladost provedenu u Napulju, dijelom i na sjajnom kraljevskom dvoru, uljepa tom ljubavnom priom. Konano, i stanoviti ivotni neuspjesi mogli su nai nadoknadu u stvaranju vla stitog mita o kraljevskom iako nezakonitom podrijetlu i o ljubavi s nezakonitom kraljevskom keri. 6. razumni. Biti razuman, pozitivna je osobina njegovih junaka, a i nji hovih djela. Ona oznaava piev ideal odmjerene i svjesne mudrosti, prema Danteovu shvaanju (usp. Gozba, 1,11). 7. Onoga: Boga. 8. stoga... samo milje. Strastvena mladenaka ljubav pretvorila se u novo stanje due, koje e biti idealni preduvjet za nastanak remekdjela, jer se u njemu iskreno i neposredno doivljena graa ponitava u blagosti i vedrini uspomena i nekoj sjetnoj slobodi matanja. 9- onima... motovilo: jer ni sve ene nisu plemenite gospe, nadahnute Amorom, kao to je uio stilnovizam; mnogima su sasvim dovoljni njihovi kuni poslovi. _^ 10Lstotinu novela, pria, parabola ili pripovijesti. Hoe rei da e gram

D ek am eron

Tum a

jetku uope; pria je u izvorniku favola, to e biti odjek francuskih fabliaux, tj. priica u stihu koje izruguju nestalnost ena i hipokriziju redovnika, sadre i druge, komine i, kadto, poune motive iz, srednjovjekovnog ivota; parabole su alegorijske poune prie u kojima se pojavljuju ljudi, a ne ivotinje kao u basnama. U gore navedenom odlomku navoenje parabola znai da u Dekameronu ima i moralne pouke, osobito u uvodima i zakljucima pojedinih novela, u simbolici rasporeda novela, okviru, pa i nekim novelama izrazito moralistike namjene (usp. I, 3, 7, 10). Povijesti, u izvorniku storie, vjerojatno su one novele u kojima uzviene osobe visoka roda djeluju unutar prepoznatljiva povijesnog okvira. Ako se sjetimo i autoritativnog miljenja Izidora Seviljskog (Etimologije), onda bismo morali dodati da su povijesti istinite stvari to su se zaista dogodile, a prie takve tvorevine koje priaju o stvarima koje se nisu zbile niti su mogue. 11. u doba... pomora: crne kuge koja je harala Firencom.

PRVI DAN UVOD

1. na... kugu: rije je o kugi u Firenci i Italiji god. 1348. 2. mu: Boccacciovu djelu. 3. na elu: na poetku. 4. ovaj uasni poetak... ugodnija. Neki misle daje to slobodna remini scencija na Danteov poetak Boanstvene komedije, gdje je, meutim, rije o mranoj i divljoj umi, te o breuljku obasjanom sunanim zra kama. Vrijeme prie podudara se i u jednoga i u drugoga pisca s njihovom tridesetpetom godinom, odnosno s polovicom ivotnoga puta. Dante se rodio 1265., a Boccaccio 1313. god. Radnja Boanstvene komedije datirana je s 1300., godinom opega kranskoga jubileja i oprosta, a novele Dekamerona priaju se u 1348., godini velike kuge i pomora, iza kojih slijedi obnova ivota. 5. na koncu... bol: usp. Stari zavjet, Prie Salamunove ili Poslovice, XIV, 13. Usp. i Petrarca, Kanconijer, LXXI, 87-88. (al je nuno.../ da krajnja radost sva se u pla vrati; prev. F. ale).

ka, na dan Utjelovljenja ili Navjetenja Mariji, a ne s danom Kristova roenja (25. prosinca). Prema ljetopiscu Villaniju, kuga se javila u Firenci poetkom travnja 1348., (Ljetopis, 1,2). Za opis kuge Boccaccio se posluio nekim latinskim i talijanskim izvorima. To su: Povijest Lan-gobarda Pavla akona (oko 730. -799.?), Villanijev Ljetopis (XII, 84) i jo neki, manje poznati. No sluio se, dakako, i vlastitim dojmovima i prianjima oevidaca. 7. nebeskih tijela: tri planete znaku Vodenjaka. Tako i Giovanni Villani (Ljetopis, XII, 84) i Matreo Villani (Ljetopis, 1,2). 8. u istonim krajevima: u Aziji, god. 1246. Iz Sirije, pomorci su pre nijeli poast na Siciliju. 9. kao to... nauljene predmete: po Danteu (usp. Pakao, XIX, 28-29; usp. i Filostrato, bilj. 17.). 10. moje... vidjee: jer je i pisac bio u Firenci god. 1348. Njegov je otac bio lan gradskog povjerenstva kojem je bila povjerena borba protiv poasti. 11. mozak: za koji se smatralo da je sjedite tzv. duhova ivota. 12. Bijae... plau: taj obiaj spominje i Dante u Novom ivotu (XXII). 13. Prosti... sloja. Najprije je govorio o viem sloju, a sada spominje nii i srednji. Tako su i drugi suvremeni firentinski pisci dijelili gradsko stanovnitvo. Pripadnici srednjeg sloja bijahu udrueni u tzv. nie ceho ve, pa su i oni dio slobodnoga i aktivnog firentinskog graanstva (naj bogatiji su bili organizirani u tzv. vie cehove). U nii su se sloj ubrajali bespravni radnici i siromasi izvan cehova. 14. Neba: misli se na zlokoban utjecaj zvijezda. 15. izmeu oujka... u njemu? Prema suvremenim izvorima u Firenci je, izmeu oujka i listopada, umrlo od poasti od pedeset do devede set tisua ljudi, to je inilo oko tri petine ukupnog broja stanovnika u gradu i okolici. 6. Galen, Hipokrat i Eskulap. Antiki lijenik, Grk Galen iz Pergama (129. - 199.) napisao je mnoga djela koja su stoljeima bila temelj medicinske znanosti; Grk Hipokrat sa Kosa (460. 377. prije Krista) smatra se ocem znanstvene medicine; Eskulap je rimski bog; lijenitva (grki Asklepije). 17. a iste veeri... predima: reminiscencija na rijei grkog heroja, spartanskog kralja Leonide, koji je 480. prije Krista branio klanac Termo-pile u ratu protiv Perzijanaca. Boccaccio ih je poznavao posredstvom i k h pisaca Cicerona {Razgovori u Tuskulu, 1,42) i Valerija Maksima

D ek am ero n

18. Santa Maria Novella: jedna od najljepih firentinskih crkava. Nje zina je gradnja poela god. 1278., a glavni su joj dijelovi bili dovreni 1360. U Boccacciovo doba bila je obuhvaena treim krugom gradskih zidina. Bila je poznata po glasovitim propovjednicima koji su se u Dan teovo i Boccacciovo doba borili protiv krivovjerja i podizali vjerski duh gradskog stanovnitva. U tom su dijelu grada obitavali neki Boccacciovi prijatelji, pa moda i neke od osoba koje je pisac uvrstio u Dekameron kao fiktivne pripovjedae. 19. utorka izjutra. Pisac je izabrao utorak kao prvi dan okvirne prie. Bilo mu je potrebno nekoliko dana za normalno rasplitanje radnje, bu dui da se petkom ne pria radi pobonosti, a isto tako ni subotom, radi odmora. 20. nijedna... mlada od osamnaest. Prema shvaanjima iz toga doba, ove gospe nisu suvie mlade, jer su se tadanje djevojke udavale ve izmeu 14. i 18. godine. Inae, Boccacciove mladice imaju oko petna est godina, a to je bila i kanonska godina za udaju. 21. svaka... estitosti: pisac ne inzistira na njihovu vanjskom liku, a opis istie umnost, vladanje, estitost, uz obvezatnu plemenitost i konven cionalno lijepo oblije. 22. prikladno ime od njih. Prema rairenom shvaanju u srednjem vije ku imena su posljedica stvari, pa i Boccaccio pronalazi pogodna ime na koja sadre literarnu poruku i koja su aluzivna s obzirom na neke odlike ili karakteristine crte likova. 23. Prvu... Elissa. Mnogi su pokuavali otkriti realne osobe predstavlje ne u ovim likovima i njihovim imenima, ali bez, veega uspjeha. Ipak Boccaccio nije sluajno odabrao ba ova imena, a ne neka druga. Ona oznauju, prije svega, neke pojavne oblike enske due, a sadre i alu zije na autorovo osobno, kulturno i knjievno iskustvo. Osim toga, tih je djevojaka ukupno sedam, kao to je sedam dana u tjednu ili planeta na nebu, kao to je sedam teolokih stoernih vrlina ili, isto toliko, tzv. slobodnih vjetina. One nadahnjuju pripovijedanje i upravljaju njime, pa se mogu smatrati i Muzama ovoga novog svijeta. Kao dio pripovje dakog okvira, one su najvaniji element jedinstvene, vie knjievne razine u odnosu na epizodni karakter pojedinih novela. Pampinea znai bujna (pampinoso pun lia o lozovu granju); to ime susree mo uAmetu, pa njime Boccaccio aludira na to svoje mladenako djelo. Fiammetta je glavna junakinja Boccacciove Elegije gospe Fiammette, a javlja se u nizu njegovih djela, od Ritao do Dekamerona gdje je susre emo zadnji put. Filomena je ono to voli pjevanje; eni toga imena

T um a

' jer je tu gospu volio prije Fiammette. Ime Emilija (laskavica, zamamlji-va) susreemo u Boccacciovoj Tezeidi. Laureta je odjek imena glasovite Petrarcine Laure, koju Boccaccio zove upravo Lauretta, primjerice, u Rimama (CXXVI), a sadri i aluziju na lovor kojim su krunili pjesnike. Neifile treba znaiti nanovo zaljubljena i zaljubljenica nove ljubavi, a predstavlja Dantea, njegov Novi ivot i stilnovistiko pjesnitvo uope. Konano, s imenom Elissa Boccaccio uvodi u svijet Dekamerona sjeanje na strastvenu i nesretnu junakinju Vergilijeve Eneide, kartaku kraljicu Didonu zaljubljenu u Eneju, koju su zvali i Elissa (zaljubljena). I u Dekameronu se aludira na neku nesretnu ljubav Elissinu. Didonu-Elissu Boccaccio spominje u Ljubavnoj viziji. 24. svojom odjeom: crne boje, zbog korote. 25. da bi za nas... predamo: Pampinejine su rijei u potpunom skladu s preporukama uglednoga firentinskog lijenika Tommasa del Garba [Savjeti protiv poasti). 26. prevrtljive: takvo je miljenje o enama Boccaccio izrazio i u Rima ma (LXXXIX), u Filostratu (npr. VIII, 30) i u Korbau. Uzorom su mu mogli biti Vergilije [Eneida, W, 569-570: Prevrtljiv je stvor i pro mjenljiv / ena!; prev. T. Mareti) i Petrarca [Kanconijer, CLXXXIII, 12: Nepostojanom narav ini enu; prev. F. Cale). Isto je govorio i Andrija Kapelan (O ljubavi). 27. trojice mladia: upravo trojice kako bi se, skupa sa sedam djevoja ka, popunio savreni broj deset. Ali i zato jer je tri takoer magian broj, simbol mukog naela. 28. Jedan... Dioneo. Tri mladia znae razliite ali i komplementarne faze i oblike Boccacciova ljubavnog iskustva. Sva tri imena aludiraju ne samo na pisca, nego i na neka njegova mladenaka djela. Panfilo (sav ljubav) jest sretan ljubavnik, a Boccaccio ga spominje u Eklogama (III, V); tako se zove nevjerni ljubavniku Elegiji gospe Fiammette. Filostrato se javlja i u naslovu Boccacciova mladenakog spjeva, a trebalo bi da znai pobijeen od ljubavi, dakle on je prevareni i naputeni ljuba vnik. Dioneo je razbludan Venerin mladi, jer je boica ljubavi bila ki Dione. U jednom mladenakom latinskom pismu Boccacco tako naziva sebe sama, a isto se ime javlja i uAmetu. 29. svoje dragane... spomenutih. Smatra se da Fiammetta ini par s Dioneom, Neifile s Panfilom, a Filomena s Filostratom. Sam se Boccaccio o tome ne izjanjava, ostavljajui veselo drutvo kao i sav okvirni dio Dekamerona koji je suprotstavljen slici kuge i smrti, u nekoj ljupkoj i .^vedroj neodreenosti proljetne idiline vizije u kojoj nema zasebnih

D ek a m e ro n

30. iz grada: iz Firence. 31. Bijae reeno mjesto itd. Odavno je zabiljeeno da je Boccaccio imao lijepu poljsku kuicu na Poggio Gherardi, podno Fiesola. Meu tim, opis koji slijedi, kao i opisi svih drugih ugodnih obitavalita i vrtova u okvirnom dijelu Dekamerona, u prvom su redu fantazijska i lirska rekonstrukcija eventualnih realnih lokaliteta. To je tim oiglednije, jer su im odlike sline a pojedinosti gotovo konvencionalne i u potpunom skladu s knjievnom tradicijom, i francuskom i talijanskom. To jest, usklaeni su s toposom to ga zovemo locus amoenus. Usp. Dekameron, III, Uvod, bilj. 3, 4. 32. ono... trajati: usp. Seneka, Oedipus, 930. 33. starjeina itd. Bio je obiaj u Firenci da se biraju druine koje su se posveivale igri i zabavi, naizmjence birajui svoga kralja ili kraljicu. 34. jednoglasno... izabrae: jer je inicijativu preuzela ba Pampinea, koja je najstarija od sedam djevojaka (ima dvadeset osam godina), sre tno je zaljubljena, smirena, vedra i umna. 35. lovoru itd. Liem lovora, koje e biti toliko drago humanistima, ovjenana je Fiammetta u Boccacciovu mladenakom romanu Filocolo (IV). Boccaccio slavi lovor u Tezeidi (I, 1), Ljubavnoj viziji (akrostih III, XIX, 49. i d.), Raspravici u pohvalu Dantea i u nekim drugim djelima. 36. ovjena glavu: u godinama to su prethodile nastanku Dekamerona nekoliko je glasovitih linosti bilo okrunjeno lovorovim vijencem: mi slimo na Petrarcu (1341.) i na Colu di Rienzo (1347.). Sam Boccaccio nee nikada dobiti to zaslueno priznanje, jer su mu moni zatitnici pretpostavili danas zaboravljena Zanobija da Stradu (1355.). I Dante je uzalud prieljkivao priznanje lovorovim vijencem u svojoj nezahvalnoj Firenci. 37. Parmena. Imena slugu smiljena su po grkom ugoru, a uzeta iz djela rimskih pisaca, preteno iz Plautovih i Terencijevih komedija, pa im je dalji izvor u helenistikoj komediji. Za razliku od svakodnevnih i narodnih imena koje susreemo u novelama, imena slugu u okvirnom dijelu Dekamerona literarnog su podrijetla, u skladu s idilinom, ne realistinom strukturom opisa vesele druine i njihova okolia. Ime Parmeno javlja se u tri Terencijeve komedije (Eunuli, Svekrva, Braa), Sirisko u jednom Vergilijevu djelu, Tindaro u Plauta (komedija Sunji), Mizija u Terencija (komedija Djevojka s otoka Andra), Liciska u Juvenala [Satire, VI, 122), i u Marcijala (Epigrami, IV, 17), Himera u Horacija [Ode, I, 27),.dok je Stratilija mpd^ ime,.Jberi nekog Sttata,

Tu m a

38. trea ura: oko devet sati po dananjem raunanju. U 14. st. ure su se brojile po rimskom nainu, dvanaest od izlaza do zalaza sunca. Tih dvanaest ura dana dijelilo se na etiri dijela po tri sata svaki (trea, esta, deveta ura, veernja). 39. kao srebro: obine su ae u ono doba bile od kositra. 40. poto oprae ruke: kako nije bila poznata viljuka, esto pranje ruku, prije i za vrijeme jela, bilo je i te kako potrebno. 41. kolo: nije isto to i hrvatsko narodno kolo, nego je to carola, ples francuskog podrijetla [carole], koji se izvodio drei se za ruke i vrtei se u krugovima. 42. leut: glazbalo sa icama, istonjakog podrijetla, u Europu je dolo preko panjolskih Arapa. Sluilo je obino kao glazbena pratnja uz pje vanje. 43. violu: srednjovjekovno glazbalo iz kojeg se razvila dananja violina. I leut i viola bili su dvorska a ne puka glazbala. 44. deveta ura: tri poslije podne. Usp. biljeku 38. 45. i stolie i ah: zapravo stolove s oznaenim kvadratima na ploi za igru dame i ahovske table. 46. bude slobodno... goditi: jer prvi i deveti dan nemaju zadane teme za prianje.

1.1
1. Podrijetlo je ove novele u francuskim priama i anegdotama o prijevarama nesavjesnih i lukavih talijanskih trgovaca i lihvara (a lihvarima su smatrali sve one to su posuivali novac uz kamate, dakle i bankare). Motiv o lanim svetakim moima, o svecima kojih je kult nastajao i bez crkvena odobrenja, o udima nad grobovima lupea ili krivovjernika a ne svetih ljudi, tada openito veoma aktualnih zbivanja, nije bio nov u knjievnosti prije Boccaccia. Dapae, bio je naravan i logian, u doba kad je vjera bila veoma duboka, a broj redovnika i samostana golem po cijelom kranstvu. No, talijanski je pripovjeda tu tradicionalnu grau umjetniki oblikovao i pripisao osobi koja je doista postojala i za koju pouzdano znamo da se zvala Cepperello ili Ciapperello Dietaiuti iz Prata koji je bio iv jo 1304. Bio je pobira desetina i globa, sluio je kralja Filipa Lijepog i papu Bonifacija VIII, boravio u Francuskoj i radio za brau Franzesi koji su bili na zlu glasu u Firenci zbog svojih sumnjivih poslova. Iz jedne njegove raunske knjige, koja se sauvala i koja se danas smatra znaajnim

D ek am eron

Tum a

radio za Biccia i Musciatta Franzesija, da je imao poslova u Burgundiji i da je isplatio neku svotu u korist franjevaca i dominikanaca. Ali za razliku od Boccacciova junaka nije bio notar, bio je oenjen i imao je djecu. 2. Dolino je itd. Prva novela svakoga dana poinje izravnim prianjem, jer je njezin dio okvirne radnje isprian u prethodnom uvodnom tekstu. 3. Onoga: Boga. 4. On: Bog. 5. progonstvo posrednika: jer je prognan u pakao. Usp. Danteovo pro gonstvo u vjeno... u istilitu, XXI,18. 6. Musciatto Fransezi: sin Guida Franzesija, stekao je golemo bogatstvo trgujui u Francuskoj, gdje je postao savjetnikom kralja Filipa IV Lijepog (1268. - 1314.), koji je vladao Francuskom od 1285. Suvremeni firen tinski ljetopisci nisu imali lijepo miljenje o lukavu ovjeku niska roda i malena rastom, koji je savjetovao francuskog kralja u nekim njegovim operacijama protiv talijanskih trgovaca, a moda i u krivotvorenju novca, to je otetilo francuske novare. Bio je naelnik i gradski kapetan u Pratu, zatim kapetan toskanske lige (1301.). Francuski je kralj brai Franzesi podario viteki naslov imenovavi ih svojim rizniarima. God. 1310. vie nije bio iv. 7. poi... Karlom Bez Zemlje. God. 1301. Karlo Valois, naivan Bez Ze mlje jer je imao kraljevski naslov a ne i kraljevinu ili zato jer se nije uspio zadrati na Siciliji, polazi s vojskom u Italiju na poziv pape Bonifacija - VIII. Tom je prilikom Karlo zauzeo Firencu i predao vlast u Danteovu gradu Crnim gvelfima. Dante se vie nije vratio u Firencu i bio je osuen na progonstvo i smrt, a kua mu je poharana. Usp. Boccacciovu Raspra-vicu u pohvalu Dantea (IV). 8. pape Bonifacija: Benedetta Caetanija, koji je kao papa uzeo ime Bonifacije VIII (1294. 1303.). Bio je energian vladar Crkve, koji je teio da proiri svjetovnu vlast papa nad Toskanom. Prema tvrdnji suvremenih ljetopisaca nije samo irio vlast Crkve nego i posjede svojih roaka (usp. Villani, Ljetopis, VIII, 6, 64). Dante gaje smjestio u pakao [Pakao, XIX, passim). 9. Burgunana: stanovnika kraljevine Burgundije, na teritoriju dananje istone Francuske. Burgundija svoje ime duguje germanskom narodu Burgunda koji ju je zauzeo za seobe naroda. Dugo je uivala nezavisnost i postigla visok domet duhovne i materijalne kulture. Burgundija je bila posredniko trgovako podruje izmeu Italije i Njemake. 10. vjerolomni i nepoteni: i u staroj francuskoj knjievnosti ima potvrda o zlom glasu to su ga uivali stanovnici Burgundije.

janskom postoji cappello u tom znaenju. Francuski deminutiv: chapelet. 12. notar: zato u noveli ima naslov Ser. Historijski Ciapperello iz Prata nije bio biljenik. 13. ali se jako sramio itd. U opisu Ciappellettove sklonosti zlu ima remi niscencija na Salustija (O Katilininoj uroti, I, 5. i d.). 14. neprirodnom bludu: sodomiji. 15. Ali zato... rijeima.? Usp. Boccaccio, Korba. 16. dvora: francuskom kraljevskom dvoru. 17. dio... utjera: Musciatto je u Burgundiji pobirao porez. Kao to smo ve kazali, povijesni je Cepperello bio pobira globa i desetina. 18. baen u jarak: jer su u jarke to su opasivali gradske zidine bacali leeve samoubojica, krivovjemika, izopenih iz crkve i lihvara. 19. lombardske pse: u Francuskoj su Lombaranima nazivali sve doljake iz sjeverne Italije, ukljuujui i Toskance. Kako su se Talijani bavili pre teno novarskim poslovima, ubrzo je naziv postao sinonim za lihvara, koji je bio izopen i nije imao pristupa u crkvu. esto su im priivali i prijezirni naziv pasa [chiens]. 20. otkupio... krvlju: prema stihu iz latinske crkvene himne Te Deum laudamus. 2\.je li... s kojom enom: ispovijedajui, fratar poinje s lakim grijesima, pa e onda prijei na tee. 22. neki red: obveza istoe koja je vezivala redovnike i redovnice. 23. osim... dri: Ciappelletto ovdje aludira ne samo na post od 46 dana prije Uskrsa, nego i na druge postove koje tijekom godine Crkva propi suje vjernicima. 24. dijelio napola... njima: kao sv. Martin, koji je svoju kabanicu podijelio s nekim siromahom. Ciappelletto nije prema tome troio samo desetinu kao to je bio obiaj. 25. poslije devete ure: poslije petnaest sati. 26. ne potovah... morao: jer je nedjeljni odmor poinjao u subotu, po slije zalaza sunca. Ciappelletto je rekao sluzi da radi malo poslije devete ure (tri poslije podne), dakle neto prije veernje, pa mu se ak i to ini svetogrdnim. 27. ono... posveujete: hostiju posveenu za slube Boje. 28. u misnicama i pluvijalima: u liturgijskoj odjei. Misnica je duga li turgijska halja od bijeloga lana; pluvijal je iroka halja polukrunog oblika napravljena od skupocjene tkanine. 29.1 tu umukne. Ovo je jedini sluaj u Dekameronu da se pripovjeda pojavljuje .

D ekam ero n

Tum a

1.2
1. Ova je novela ne samo smjetena u Francuskoj (s glavnim junakom francuskim trgovcem), nego joj je i tema paradoksalna obrana kran stva francuskog podrijetla. Naime, razmiljanje Zidova Abrahama iz ove novele, pripisao je Estienne de Bourbon caru Fridriku (II.?) u svojim primjerima za propovjednike [De diversis materiis preadicabilibus), dok je John Bromvard govorio o nekome anonimnom idovu [Summa praedicantium, I, 199) koji iznosi sline misli. I sultanu Sa ladinu pripisuje se takvo rasuivanje o vjerama u talijanskom romanu o sretnom Sicilijancu [Fortunatuss Sicculus ossia Lavventuroso Ciciliano) pisca i politiara Bosonca de Raffaellija da Gubbio (oko 1280. poslije 1338.). A dokazivanje da je kranstvo prava vjera per absurdum, utemeljena na injenici njegova postojanja i proirenosti, bilo je poznato i crkvenim oima pa i Danteu (Da se svijet ovaj rekoh na kranstvo / bez ikakvih udesa drugih vrnu, / ve samo to je stostruko im jamstvo, usp. Raj, XXIV, 106-108; prev. M. Maras). 2. Civigni: talijanski oblik imena nekoga francuskog mjesta (Souvigny? Chauvignv?). 3. Duh Sveti: jer je Duh Sveti temelj kranske vjere, a ne pokvareni pojedinci. Boccaccio, ne zaboravimo, kao i likovi njegove vesele dru be, vrsto vjeruje, a pisac to potvruje opisom protagonista (veoma poten i pravian bio je francuski trgovac, a isto tako veoma pravi an i poten ovjek bio je i idov) te stilom retorikih dijelova pripo vijedanja. Kritika Crkve, rairena u srednjem vijeku, bila je pojaana u to vrijeme zbog avinjonskog suanjstva. 4. brae kardinala: jer papa naziva kardinale braom [fratres). 5. gdje li e nai... ovdje: budui da je Pariz bio najvee europsko sredite teolokih izuavanja. 6. oprostu: jer su se hodoaa do svetih mjesta esto poduzimala u vezi neke crkvene sveanosti, a sa svrhom da se dobije oprost od gri jeha ili izmoli neka milost. 7. vie... nego duhu: usp. Salustije, O Katilininoj uroti, 1,1. 8. simoniju: prema imunu (Simonu) Magu, koji je, videi apostole kako polaganjem ruku zazivaju Duha Svetoga, htio od njih istu mo kupiti za novac, pa su po njemu svi koji prodaju ili kupuju crkvena do bra ili asti nazvani simonistima. Usp. Dante, Pakao, XIX, 1. i dalje. 9. svetom ocu: papa.

11. pastir: papa 12. dok bi... oslonac: usp. Novi zavjet, Evanelje: po Mateju, XVI, 21 . 13. Nae Gospe parike: glasovita ranogotika crkva Notre-Dame de Pari, koja se poela graditi u 12. st., a koja je ve u Boccacciovo doba bila parika katedrala.

1,3
1. Parabola o tri prstena (ili o mudrom idovu) bila je jako rairena u srednjovjekovnoj knjievnosti. Nalazimo je, primjerice, u talijan skoj zbirci priica i anegdota Novellino (1281. - 1300.), pod brojem LXXIII, pa u spomenutoj knjizi Bosonea iz Gubbija [Lavventuroso Ciciliano, III), te u navedenoj knjizi primjera E. de Bourbona [De diversis materiis praedicabilibus), zatim, u Francuskoj poemici iz 14. st. naslovljenoj Dis dou vrai aniel i u Djelima Rimljana (89), anoni mnoj zbirci pria koja je oko 1300. nastala u Engleskoj ili Njemakoj. Daleki je izvor toj paraboli u istonjakim knjievnostima. Bila je omi ljena i poslije Boccaccia, pa je susreemo, primjerice, u Lessingovoj drami Mudri Natan (1779.). Tendencija je te parabole kadto bila u promicanju vjerske tolerancije, a kadto i obratno, kada se eljelo njome dokazati prvenstvo kranske vjere. 2. Saladin... sultan: sultan Egipta i Sirije, Saladin (arapski: Salahudin Jusuf ibn Ayyub, 1138. 1139.), bio je podrijetlom Kurd (ali ne ni ska roda kao to to kae Boccaccio); uspjeno je ratovao protiv kria ra, kojima je preoteo Jeruzalem (1187.) i proslavio se mnogim javnim radovima i graevinama koje je dao podii. U zapadnoeuropskim knjievnostima uivao je ugled uzorna vladara, viteka protivnika i plemenita ovjeka. Tako se u zbirci Novellino spominje vie puta (VII, XXIII, LXXIII, LXXIV). Dante slavi njegovu velikodunost u Gozbi (IV), dajui mu poasno mjesto u Dvorcu mudraca [Pakao, IV, 129) i tako ga spaava, iako nije bio kranin, od muka u paklu. Petrarca o njemu pjeva u Trijumfima. Boccaccio mu je dao ulogu glavnog junaka ak u dvije novele (I, 3 i X, 9) to nije uinio ni s jednom drugom po vijesnom linou. Opirnije je o Saladinu pisao u Tumaenju etvrtog pjevanja Danteova Pakla. babilonski: egipatski, jer se grad Kairo u Talijanskom tada nazivao Babilonia [d'Egitto).

D ek am ero n

T um a

1,4
1. Sredinji motiv ove novele Boccaccio koristi i u noveli IX,2. Pojavio se i prije njega u francuskom fabliau u L'eveaue qui benit, u talijan skom Novellino (LIV), te u talijanskoj usmenoj knjievnosti. 2. kako je... spasio: usp. novelu 1,2. 3. i kako je... zamki: usp. prethodnu novelu. 4. u Lunigiani: u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Toskane, nazva nom po gradu Luniju, nekadanjoj rimskoj koloniji, sruenom god. 1016. 5. samostan... danas: benediktinski samostan Montelungo postojao je u 14. st. blizu Pontremolija (Lunigiana). 6. grijeh... okajan: poslovica dobro poznata u 14. st. Usp. Paolo da Certaldo, Knjiga o dobrom ponaanju (br. 73.). 7. smatram... alje: jo jedna toskanska poslovica, zabiljeena i u no vije vrijeme. 8. zatvori: jer je svaki samostan imao i svoj zatvor za redovnike koji su se tee ogrijeili. 9. u redu svetoga Benedikta: u katolikom vjerskom redu benediktinaca. Sv. Benedikt iz Nursije (Norcia) rodio se 480., a umro 540. Osnovao je god. 529. samostan Montecassino iz kojega se razvio taj red koji se proirio po cijeloj Europi u vie desetina tisua samostana, stekavi goleme zasluge na polju duhovne i materijalne kulture. Ali od 13. st. znaenje benediktinaca opada u korist popularnijih redova dominikanaca i franjevaca koji su propovijedali i borili se protiv novih hereza.

1,5

Proslov, bilj. 5, gdje se spominje i francuski pisac Andrija Kapelan i njegova latinska knjiga ljubavnih pravila (De Amore). 4. Markiz... Crkve. Rije je o Corradu degli Aleramiciju, markizu od Monferrata (u Pijemontu) od god. 1190., branitelju Carigrada i Tira i jeruzalemskom kralju. Ubijen je 1192. U treem kriarskom ratu bio je saveznik francuskog kralja Filipa Augusta. 5. Filipa Jednookoga... vojnu: to je francuski kralj Filip August (1165. - 1223.), koji je s engleskim kraljem Rikardom Lavljeg Srca i njema kim carem Fridrikom Barbarossom poveo trei kriarski rat (1189. - 1192.). Taj se rat spominje u ovim Boccacciovim novelama: I, 5; I, 9; Y 7; X, 9. 6. smjesta... vidio: u srednjovjekovnoj ljubavnoj knjievnosti naroito se cijenilo zaljubljivanje na temelju dobra glasa. Usp. Dekameron, II, 7; IV 4; VII, 7. 7. u Genovi: na putu prema Sv. Zemlji kralj Filip je uistinu otplovio iz genovske luke. Meutim, Boccaccio taj in motivira kraljevom in timnom eljom da upozna markizu od Monferrata, to je, dakako, literarni, novelistiki motiv, a ne povijesna istina. 8. markizi: ona je izmiljeni lik, jer se Corrado degli Aleramici, koji je ostao udovcem, oenio god. 1187. u Carigradu s Teodorom, sestrom cara Aleksija, a ve 1190., nakon to je napustio Teodoru, oenio se s Izabelom, jeruzalemskom princezom. Teodora nikada nije bila u Monferratu. I njegov nasljednik, markiz Bonifacije I (1192. - 1207.) bio je ve udovac kada je vodio etvrti kriarski rat. 9. u markievoj odsutnosti: jer je ve nekoliko godina ratovao na Isto ku. 10. ene... kao i drugdje: slina je misao zabiljeena i u navedenoj zbirci poslovica Paola iz Certalda [Libro di buoni costumi, br. 135.). 11. M Genovu: odakle e otploviti na Istok. Usp. bilj. 7. 10. izvor je ovoj noveli napuljska anegdota koju mletaki humanist i glasoviti izdava Aldo Manuzio (1450.? - 1515.) spominje u svojim Pismima (Rim, 1592., str. 87.), a odnosi se na kralja Manfredija (pogi nuo u bitki kod Beneventa 1266. g.). No slian novelistiki motiv bio je i otprije poznat, npr. po Knjizi sedam mudraca, srednjovjekovnoj latinskoj zbirci novela indijskog podrijetla, koja je postojala i u talijan skim prijevodima (Libro dei sette savi). 11. novelama... odgovara: bit e to tema pripovijedanja estoga dana.

1,6
1. u naem gradu: u Firenci. 2. neki fratar... za krivovjerje. Dugo se smatralo daje Boccaccio ovdje ovjekovjeio lik licemjerna i pohlepna inkvizitora prema povijesnoj osobi Pietra iz Aquile, fratra minorita koji je bio inkvizitor u Firenci od 1344. do 1347. god., a ljetopisac Giovanni Villani zabiljeio je njegova,, zlodjela.i spor s firentinskom Komunom. ^Meutim, danas

D ek am eron

Tu m a

kao to je bio fra Pietro dall'Aquila, koji je uz to bio kapelan kraljice Ivane Napuljske, a zna se da je Boccaccio ostao tom vladarskom domu trajno odan. Zato se misli da bi licemjerni junak ove novele prije mogao biti fra Mino iz San Quirica, firentinski inkvizitor krivovjerja od 1332. do 1334., koji je zbog svojih zloupotreba bio smijenjen. Taj je brat Mino zaista volio dobra jela, preko posrednika je primao mito, a zbog tobonjih krivovjernih izjava, izreenih u ali, mnoge je osudio na smijene pokore koje su ih poniavale u oima sugraana. 3. cum gladiis et fustibus: maevima i tapovima, dakle, s neprija teljskim namjerama. Poslovian je to izraz, poznat iz sudskog argona. Usp. Novi zavjet, Evanelje po Mateju, XXVI, 47. 4. tovatelj... Zlatoustoga. Sv. Ivan, nadbiskup carigradski, prozvan je Zlatoustim zbog svojega govornikog umijea. A kako je na firentin skim zlatnicima na jednoj strani bio utisnut gradski amblem, stili zirani ljiljanov cvijet (tal. fiore, odatle fiorin), dok je na drugoj bio lik gradskoga zatitnika, sv. Ivana Krstitelja, nastala je aljiva zamjena imena osoba s aluzijom na grenu odanost prema zlatnim fiorinima s likom sveca, dakle prema zlatu uope. 5. Cinciglione: ime glasovitog pijanca koje se spominje i u drugim suvremenim djelima, jer je zbog slinosti s Epulonom, imenom biblij skog gavrana, postalo emblematino. 6. epikurejac... due. Prema grkom filozofu Epikuru iz Samosa (341. 270. prije Krista), koji je prirodu tumaio materijalistiki i sma trao da bogovi nemaju nikakva utjecaja na ovjeka. U Firenci su sve gibeline proglaavali sljedbenicima Epikurovim, a isto tako i heretike openito. Usp. Dante, Pakao, X, 14. - 15. (... Epikur s drubom koja veli / da dua s tijelom umrijeti mora; prev. M. Kombol). 7. mau... Zlatoustoga: firentinskim zlatnicima. 8. fratri minoriti: red Male brae (Ordo Fratrum Minorum), sinonim za franjevce. Iz njihovih se redova birao inkvizitor u Firenci. 9. novac... ni dotaknuti: franjevci polau zavjet siromatva, pa su upu eni na prosjaenje (prosjaki red) i darove. 10. Galen: veliki antiki lijenik. Usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 16. 11. onaj prijetei oganj: lomaa kojom mu je zaprijetio inkvizitor. 12. u kri... na crnoj podlozi: umjesto kazne ognjem, koje se kao osu mnjieni krivovjernik bojao, za pokoru mu je nareeno da nosi na haljini kri poput kriara (ali druge boje). Takve je kazne volio dijeliti spomenuti fra Mino (usp. bilj. 2.). J2,M crkvi petoga &ria;uxktfi$m%<L.Qloce, najveem i najljepem

stanu pokraj te crkve stanovali su inkvizitori. 14. evanelje... ivot vjeni: usp. Novi zavjet, Evanelje po Mateju, XIX, 29.

17
1. kriarovu: tj. dobriine iz prethodne novele koji je kao pokoru no sio kri na haljini poput pravih kriara. 2. gospara Cana della Scala. O Cangrandeu (1291. - 1329.), car skom vikaru Verone, usp. Boccaccio, Raspravica u pohvalu Dantea, bilj. 309. Dante slavi njegovu velikodunost u Raju (XVII, 70-91), ali slino su pisali o gibelinskom voi i drugi pisci (npr. G. Villani u Ljetopisu, X, 139). 3. cara Fridrika Drugoga. Fridrik II. Hohenstaufovac (1194. - 1250.), kralj Sicilije i Jeruzalema i njemaki car, od talijanskog dijela svojeg posjeda stvorio je modernu centraliziranu dravu, okruio se umje tnicima i uenjacima, pisao talijanske stihove. Njegovu velikodunost slavio je anonimni pisac Novellina (II, XXI), Dante (Pakao, XIII, 75; O umijeu govorenja na pukom jeziku, I, 12), G. Villani {Ljetopis, VI, 1). 4. Veroni: u znaajnom sjevernotalijanskom gradu kojim je obitelj Della Scala vladala vie od stotinu godina. Boccaccio spominje taj grad u romanu Filocolo (Marmorina), u noveli II, 2 Dekamerona, u Raspravici u pohvalu Dantea (I, II) i u svojim eruditskim djelima. 5. dvorskih ... ruke: ovdje je rije o osobama koje su zabavljale gospo du i uzvanike na sveanostima koje su organizirali i plaali gospodari gradova; bili su to najrazliitiji zabavljai, ueni ljudi, histrioni i lude. Poznato je da su gospodari Verone u vie navrata prireivali takve sveanosti koje su im proirile slavu cijelom Italijom. Navodi ih Boc caccio u Filocolu, a novelist Franco Sacchetti (1332. - 1400.) u jednoj pripovijetki svoje zbirke Tristo novela (CXLIV), da spomenemo samo neke od takvih knjievnih potvrda. 6. Bergamino: vjerojatno je to nadimak nekoga profesionalnog zaba vljaa. I Franco Sacchetti spominje Bergamina ili Bergolina (Tristo novela, IXVII). 7. njegova umijea: zabavnog pripovijedanja. 8. gostioniar: vjerojatno vlasnik starinske gostionice koja se nalazila na veronskom trgu sv.^Anastazijei u kojoj su odsjedali gosti koji su

D ek am ero n

danas nalazi hotel Due Torri. 9. smjesta... novelu: znamo da je Bergamino bio vrstan i kien go vornik. 10. Primas... stihotvorac: to je Francuz Hugo Primas Orleanski (oko 1095. oko 1160.), jedan od najizvornijih pjesnika srednjeg vijeka, lutalica i autor latinskih pjesama razliita sadraja i oblika (o ljubavi, vinu, darovima, nepravdama, bijedi). Lakoa kojom je stvarao stihove bila je poslovina. U tom ga svojstvu spominje talijanski ljetopisac Salimbene de Adam (1221. -1287.) u latinskoj Chronica. 11. opat... osim pape. Benediktinska opatija u Clunvju (Cluniacum, srednja Francuska) utemeljena je god. 910., a najvee znaenje do segnula je u 11. i 12. st., kada je imala oko osam stotina samostana. Slavnu francusku opatiju Boccaccio spominje i u noveli X, 2. 12. mjesto gdje je ivio: jedan od njegovih samostana. 13. tri kruha: aluzija na njegova tri odijela. 14. vode... milila: Primasu se pripisuje i jedno prenje izmeu vode i vina. 15. veliko mnotva... stolova: u 14. st. bio je obiaj da se za vei broj gostiju ne prostire jedan, nego vie stolova s jelima. 16. vode za ruke: usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 40. 17. vrlo slabo odjeven: jedna od najljepih Primasovih pjesama posve ena je bijednom ogrtau [Pauper mantelle). 18. a ne bijae... postiti: Primas je uivao i glas izjelice. 19. konja: za jahanje i putovanje. Bio je to uobiajeni poklon u takvim prilikama, dokaz gospodske velikodunosti. Usp. Novellino, XX. 20. ostavi... da ostane: obvezna izjava u diplomatskom ophoenju s poslanicima koji su obavili zadatak. Usp. Brunetto Latini, Riznica znanja (Le livre du Tresor, knj. IV, dio II). 21. ostavi... ostane: usp. prethodnu biljeku.

1,8
1. u Genovi. Velika talijanska trgovaka luka uivala je od 10. st. status nezavisne pomorske republike, stekavi u iduim stoljeima dominantan poloaj u trgovini s Levantom. Zajedno s Venecijom, vjenom suparnicom, Genova je bila najvea talijanska i sredozemna po-morsko-trgovaka republika. Njezini stanovnici uivali su glas veoma krtjh ljudi.

T um a

monih i bogatih genovskih patricija. Bili su saveznici Firentinaca u borbi protiv Pie. Firentinska komuna poslala je god. 1365. upravo Boccaccia genovskom dudu da posreduje u korist Grimaldijevih, osumnjienih zbog nekih veza s Firencom. Ime Ermino javlja se u toj obitelji, ali se u drugoj polovici 13. st., kada je ivio spomenuti Borsi-eri, ne zna ni za jednog Ermina Grimaldija. 3. Guiglielmo Borsiere. Prema Benedettu iz Imole, tumau Boan stvene komedije, bio je to neki proizvoa torbi koji je zamijenio svoj obrt poslovima na dvorovima. Umro je neto prije 1300., jer ga Dante susree u paklu, meu sodomitima (Pakao, XVI, 70-72). Boccaccio ga hvali u svojem Tumaenju XVI. pjevanja Pakla. 4. trsili... svae: sline su poslove obavljali i Dante i Petrarca i Boc caccio. 5. danas... u kalu grijeha: usp. Dante, Gozba, II, 10.

1,9
1. Izvor je ovoj noveli, koja je najkraa u Dekameronu, u zbirci Novellino (LI). 2. ex proposito: hotimice. 3. prvoga ciparskoga kralja. Guy de Lusignan bio je najprije jeru zalemski kralj (1186. - 1192.), a kada se odrekao te asti, postao je kraljem otoka Cipra (1194. - 1205.) i utemeljiteljem dinastije koja je vladala otokom do 1489. Ciparska je dinastija bila u rodu s napuljskim Anuvincima. Boccaccio je neke od njih osobno poznavao. Hugu Lusignanu Boccaccio je posvetio latinsko eruditsko djelo naslovljeno O rodoslovljima poganskih bogova. Prvi ciparski kralj uistinu je bio slabi i nije se popravio, kao to se pria u ovoj noveli. 4. Gotfrid Bujonski: lotarinki vojvoda (oko 1060. - 1100.), jedan od voa prvoga kriarskog rata, pobijedio je u mnogim bitkama, osvojio Jeruzalem (1099.) i bio proglaen zatitnikom Sv. groba. 5. iz Gascogne: iz povijesne pokrajine na francuskom jugozapadu. La tinski naziv Vasconia dobila je po narodu Baska.

1.10
1, kap ftp... danas ive: ovaj prolog, uinjen po pravilima srednjo-

D ek am eron

Tu m a

novele VI, 1. 2. u Bologni. Drevni sjevernotalijanski grad duguje svoje ime Rimlja nima (Bononia), u srednjem je vijeku bio nezavisna komuna. Od 11. st. ima glasovitu pravnu kolu, a od 12. i sveuilite. 3. metar Alberto: po svoj prilici Alberto de' Zancari (oko 1280. poslije 1348.), glasoviti lijenik i profesor medicine na Sveuilitu u Bologni, Bpccacciov neto stariji suvremenik. 4. Malgherida dei Ghisolieri. Malgherida je vjerojatno bolonjski oblik za ime Margheria. Obitelj Ghisilieri bila je poznata u Bologni. Guido Ghisilieri pripadao je krugu oko pjesnika Guida Guinizzelija. Nije na odmet spomenuti da se druga supruga metra Alberta zvala upravo Margherita.

I, Z a k lju a k
1. onaj... budunost: prema drevnoj poslovici. 2. Onoga... ivi: Boga. Usp. Novi zavjet, Evanelje po Luki, XX, 38. Usp. i Dante, Novi ivot, XLII, 3. ona: Pampinea. 4. fortuna: o fortuni kao oruu Providnosti, usp. Dante, Pakao, VII, 70-99. i Boccaccio, Rime, LXXXIX; Tezeida, VI; Ameto, XXXVI; Elegija gospe Fiammette, V; Ljubavna vizija, XXXI. 5. previnji... blagodari: usp. Dante, Pakao, III, 18. 6. Kad mu se... divotom: prema jednom tumaenju ove balade, previnje dobro kojemu blagodari um jest Bog; ena gleda u zrcalu svoju ljepotu i u njoj vidi boanstvo, sve se vie zanosi i preputa Bogu, nadajui se sve veoj radosti. Misli se, dakako, na duhovnu ljepotu. Neki dre da je to Mudrost, a gospa koja se gleda u zrcalu bila bi u tom sluaju Gramatika, jedna od sedam slobodnih vjetina. Motiv ene sa zrcalom i alegorijski podtekst Boccaccio je mogao nai u liku Danteove Lije u zemaljskom raju (usp. istilite, XXVII). 7. baladica: balada je talijanski lirski sastav provansalskog podrijetla (13. st.). Pjevala se uz ples. Ova balada ima poetnu strofu (pripjev, ritornello ili ripresa) od tri stiha, a sastoji se od tri strofe preteno od jedanaesteraca (no svaki je sedmi stih sedmerac kao i drugi stih u pripjevu); zadnja rije pripjeva ponavlja se na kraju svake strofe. 8. kola: usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 41.

DRUGI DAN
Uvod
1. ptiice... napjeve: usp. Petrarca, Kanconijer, CCXXXIX, 3 (i pti ice cvrkutat svoje rime; prev. F. ale). 2. ona bez pogovora: hoe rei isto to i Dante u ist., XXXIII, 130 (Bez isprike, ko dua plemenita; prev. M. Kombol).

11,1
1. Ova se novela ne oslanja na starije knjievne izvore, ali je opis smr ti i prvih uda blaenog Henrika iz Bolzana (ili Trevisa) vrlo vjerno iznesen prema povijesnim injenicama koje su zabiljeili Boccacciovi suvremenici, meu kojima je bio i Petrarcin i njegov prijatelj biskup Pietro Domenico iz Baona. Slinih je dogaaja bilo i u Firenci, kao to su smrt i uda dvojice svetih ljudi god. 1331. (usp. G. Villani, Ljetopis, X, 175). Dakako, i ovdje su povijesne pojedinosti u funkciji Boccacciove poetike i umjetnike poruke. 2. zadanom predmetu: T& drugi dan. 3. ivljae... Arrigo. Henrik (tal. Arrigo, Enrico) rodio se u Bolzanu (Bozen, danas tal. juni Tirol), a umro je 10. lipnja 1315. u Trevisu, gradu u sjeveroistonoj Italiji (30 km sjeverno od Venecije). 4. naa sugraanina: Firentinca. 5. Stecchi... Martellino: spominje ih i Sacchetti kao dvorane i bufone (Tristo novela, CXLIV). ini se da su doista postojali. 6. ovdje: u Trevisu. 7. gospodar ovoga kraja: Trevisom je upravljao gibelinski naelnik Manno della Branca iz Gubbija. 8. poglavara: naelnika. 9. zlatnih fiorina: ta je glasovita firentinska moneta bila iskovana prvi put god. 1252. 10. Sandru Agolantiju. Plemika obitelj Agolanti bila je protjerana iz Firence u drugoj polovici 13. st. Bilo ih je u Trevisu i Veneciji gdje su se bavili lihvom. Bernard Agolanti iz Firence bio je svjedokom nekoga uda bi. Henrika u lipnju 1315. Ime Agolante javlja se i u noveli II,

D ek am eron

Tu m a

11. Kneza: rije je o ve spomenutom naelniku, jer su stari gospodari Trevisa i njihov zadnji predstavnik Guecellone da Camino bili protjerani prije smrti bi. Henrika.

11,2
1. oena svetoga Julijana. Sv. Julijana kao zatitnika gostoljubivosti i dobra konaka mnogo su potovali u srednjem vijeku i obraali su mu se posebnim molitvama koje su mogle imati i dvostruk smisao kada se od njega trailo da priskrbi putnicima ne samo gostoljubiv krov i dobru hranu, nego i drutvo u krevetu. Putovanje i ljubav esto su se mijeali u govoru i dvosmislenim pjesmama i novelama, ba kao i u gornjim rijeima Filostratovim. Legenda o sv. Julijanu bila je vrlo popularna i bezbrojne su knjievne potvrde u stihu i prozi. Od tali janskih pisaca koji spominju oena sv. Julijana i njegove dvosmisle ne usluge pobonim putnicima, spomenimo samo Franca Sacchettija (Tristo novela, XXXIII), Giovannija Sercambija [Novele, LXXXII), Ser Giovannija Fiorentina (Glupak, III, 1), Pietra Aretina (komedija Dvorski poslovi, III, 3; V, 16). 2. markiza Azza od Ferrare: vrlo vjerojatno Azza VIII, koji je umro 1308. Ferrara je bila sredite znaajne sjevernotalijanske drave u plo dnoj dolini Pada, kojom su vladali lanovi obitelji d'Este od 1222. do 1598., a bogatstvo joj se temeljilo na proizvodnji i trgovini itarica ma. 3. Rinaldo d'Asti: Rinaldo je bilo dosta raireno ime u Astiju, zna ajnom trgovakom sreditu u Pijemontu (sjeverozapadna Italija). To ime nosi temperamentni vitez iz pukih epskih pjesama (cantari) na karolinku temu o borbi kranstva protiv nevjernika. 4. s kojima... pridrui: u suvremenim prirunicima preporuivalo se putnicima da se ne pridruuju nepoznatim osobama, te da nametlji vim i znatieljnim suputnicima uvijek kau da idu dalje nego zaista namjeravaju stii. 5. za duu... Julijana: prema legendi, sveti je Julijan pogrekom unio oca i majku, te je upravo zato okajavao svoj nenamjerni grijeh posvetivi se pomaganju putnika i bolesnika. 6. Dirupisti... De Profundis: tri latinske molitve. Prva je po Psalmu 73. i 115., druga je antifona O intemerata Virgo, a trea po Psalmu 129. Ovdje sejtijima aludira na razbojnike zgode i podvige.

Polesine. Danas u pokrajini Rovigo. 8. neke rijeke: rijeka Tartaro ili neki njezin kanal. 9. nedavno... rat: najvjerojatnije rat koji je trajao izmeu 1305. i 1307., a vodili su ga zbog nasljedstva braa Azzo VIII d'Este i njegov brat Francesco. 10. cvokotanje... klepetanje: usp. Dante, Pakao, XXXII, 36. 11. u najboljim godinama: imao je trideset pet godina. U izvorniku je rije o polovici ljudskog ivota, pa je nuno citirati Dantea: Na pola naeg ivotnoga puta (Pakao, I, 1; prev. M. Kombol), gdje je rije o istom broju godina. 12. grad: Castel Guiglielmo.

113
1. o djelima Fortune itd.: usp. Dekameron, I, Zakljuak, bilj. 4.1 ovdje se Boccaccio nadahnuo jednim Danteovim odlomkom (Pakao, VII, 77-90). Ali u novelama drugoga dana Boccaccio se pomalo udaljava od Danteova teolokog poimanja Fortune, shvaajui je vie kao slu aj. 2. iz obitelji Lamberti. U Firenci je postojala drevna obitelj toga ime na koja je najveu mo dosegnula u 12. st. Kao gibelini dva puta bija hu protjerani. Poslije 1268. u Firenci se vie ne javljaju. Meutim, u prvoj polovici 14. st. to se ime vraa, ali u trgovakoj sredini toskanskoga grada, u ovisnosti od velike kompanije Bardi, koja je imala svoje filijale i u Engleskoj, a za koju je radio i Boccacciov otac. Zanimljiv je i podatak da su god. 1308. trgovci Lamberto, Agnolo i Lenso Lamberti bili oglaeni kao bjegunci iz Firence. 3. obitelj Agolanti. lanovi te skromne firentinske obitelji bili su gi belini, a bavili su se posuivanjem novca uz kamate (usp. G. Villani, Ljetopis, I, 39). U 13. st. taje obitelj dala nekoliko sudaca. 4. zanatu: po prezimenu reklo bi se da je rije o proizvoaima igala (tal. ago = igla). 5. u Englesku: jer su u 13. i 14. st. bile vrlo razvijene poslovne veze Firence s Engleskom i kotskom, gdje su boravili mnogi poduzetni firentinski graani. 6. Alessandra: to je ime bilo dosta esto u obitelji Agolanti. Neki Alessandro Agolanti spominje se u firentinskim dokumentima oko god. 1350.

Dekameron

1189.) i njegova prvoroenog sina Henrika, koji se pobunio skupa sa svojom braom god. 1173. i, ponovno, god. 1181. O tim engleskim ratovima ima spomena u Novellinu (XVII), Danteovu Paklu (XXX-VIII, 133138) i ViManijevu Ljetopisu (V, 4). 8. iz Bruggea: glavnoga grada zapadne Flandrije (Belgija), velikoga meunarodnoga proizvodnog i trgovakog sredita (platno, vuna) u 13-15 st. U njemu su se bavili i firentinski trgovci, osobito Bardi i Peruzzi, koji su imali razvijene novarske poslove i u Engleskoj. 9. bijeli opat: nekoliko benediktinskih redova nosilo je bijelu halju. 10. Svetoga oca: papu. 11. papi: u doba spomenutog rata u Engleskoj papa je bio Aleksandar III (1159-1181). 12. engleskoga... oca: ve spomenutog kralja Henrika II. Usp. bilj. 7. 13. kotskom kralju: moda Wiliamu Lavu (1143. - 1214.). 14. ovaj grad: Rim. 15. ona tri brata: to su ve spomenuti Lamberto, Tebaldo i Agolante, sinovi Tebalda Lambertija (ili Agolantija). 16. kornvalsku grofoviju: Cornwall je grofovija to obuhvaa poluotok na krajnjem jugozapadu Engleske. 17. sina s ocem: usp. bilj. 7. 18. otoku: Britaniji. \9.punevom: kraljevom. Usp. bilj. 7. 20. osvoji... kotsku: kotska je tada bila nezavisna kraljevina. Vladala su njome tri Aleksandra: kralj Aleksandar I. Divlji, iz kue Malcolm (1078. - 1124.), kralj Aleksandar II (1198. - 1249.) i Aleksandar III (1241. - 1286.) iz kue Kenneth. Jo su neki povijesni elementi mogli biti iskoriteni u Boccacciovoj noveli, a moda su i potaknuli njegovu matu: npr. injenica da je papa Aleksandar III. vjenao Margaretu, ker engleskoga kralja Henrika III; da se Ivana, ki engleskoga kralja Henrika II, udala za Talijana Guglielma Sicilskog, te da su Anuvinci ba u doba Boccacciova boravka u junotalijanskom gradu stupili u rodbinske veze sa kotskim kraljevima.

11,4
1. novelu... ishod: u kojoj junak nije iz bijede uzdignut do kraljevskog prijestolja.

T um a

bria do Gaete, koju oplakuje Tirensko more. 3. Salerna: grada u Junoj Italiji u istoimenom zaljevu na jugu Na pulja. U tom drevnom gradu bila je u 11. st. glasovita salernitanska medicinska kola. 4. Costa d'Amalfi: na sjeverozapadu od Salerna. Najvee je mjesto Amalfi, trgovaka republika u srednjem vijeku. Na strmim padinama te obale nalaze se nasadi izvrsnih limuna. 5. Ravello: lijep gradi na istoku Amalfija. Najvei sjaj doivio je u 11. 13. st. Boccaccio je imao osobnih prijatelja u Ravellu. 6. Landolfo Rufolo. U 13. i 14. st. obitelj Rufolo bila je vrlo ugledna i bogata u Napulju, a jedan njezin ogranak ivio je u Ravellu, gdje i danas privlai pozornost velika i lijepa njihova palaa s dva tornja. lanovi te obitelji bili su kraljevski slubenici i trgovci, a u nekoliko sluajeva i vrlo obrazovani ljudi. Osobito je zanimljiva povijest Mattea Rufola i njegova sina Lorenza, koji su uspjeno trgovali s Grkom i Egiptom, ali su 1283. bili osueni na zatvor i konfiskaciju zbog su djelovanja u sicilijanskoj pobuni protiv Francuza; Lorenzo je ponovno stekao kraljevu milost, pa ipak se odao gusarenju dok nije bio zaro bljen i zatvoren u neki kalabrijski katel gdje je i umro god. 1291. Prema nekim miljenjima, ba je ova ljudska sudbina, dosta tipina u ono doba, bila znaajnim podsticajem Boccacciovoj mati. Ipak, on je promijenio ime junaka (Landolfo a ne Lorenzo) i kraj prie, da i ne spominjemo mnoge pojedinosti u strukturi novele. 7. ili pljakom... tetu: u 14. st. nisu bili rijetki pomorci i trgovci koji su se odali gusarenju. 8. a ponajvema Turcima: ovim umetkom Boccaccio eli opravdati svoga junaka zbog posla kojem se odao. 9. do Arhipelaga: do Egejskog mora i njegova otoja. 10. eljad... grabeljiva: takvima su smatrali genoveke pomorce i tr govce. 11. Kefalonije: jednoga iz skupine Jonskih otoka. 12. Krfa: takoer grkoga otoka u Jonskom moru. Njime su vladali napuljski Anuvinci od 1267. do 1386. Na Krfu su trgovali i Firentinci, pod anuvinskom zatitom, meu njima i Bardi. 13. Brindisi: junotalijanska luka nasuprot Krfu. 14. do Tranija. I to je luka na obali talijanske pokrajine Puglie, sjevero zapadno od Barija. U doba Normana i Hohenstaufovaca ovaj je gradi na Jadranskoj obali bio mnogo bogatiji i znaajniji nego to je danas. Boccaccio je te krajeve izravno upoznao.

D ek am eron

Tum a

11,5
1. Iako neki pripovjedaki motivi u ovoj noveli podsjeaju na drevne istonjake i arapske prie, bit e da su joj ipak pravi izvori u pria njima trgovaca u suvremenoj napuljskoj sredini koju je pisac izvrsno poznavao. Zanimljivo je da Paolo da Certaldo u ve spomenutoj knjizi pouka o dobru ponaanju navodi kako nije dobro etati sam po noi i bez svjetla, pogotovu kako ne valja prihvaati none pozive kurtizana, osobito u pri-morskim i drugim stranim gradovima (Libro di buoni costumi, br. 86). Novela slinog sadraja, ali ne istog umjetnikog dometa, bit e i u drugih talijanskih novelista, primjerice u Franca Sacchettija (Tristo novela, LXX) i Giovannija Sercambija (Novele, X,XLVIII). 2. Ova novela poinje izravno, tj. bez uobiajenih moralnih pouka ili opisa okvira. Jedina je veza s prethodnom isticanje razlike u vremen skim dimenzijama pripovijedanja. 3. u Perugi: glavnom gradu pokrajine Umbrije u srednjoj Italiji. 4. Andreuccio: neki Andrea iz Perugie bio je u Napulju god. 1313. glasnik Adenolfa Akvinskog, dakle jednoga lana obitelji kojoj je, po legendi koju je sam pisac irio, pripadala i njegova Fiammetta. 5. u Napulju... jeftini: konji iz Napuljskog kraljevstva bijahu veoma cijenjeni u srednjem vijeku. Kralj Karlo I. Anujski nastojao je jo poboljati njihovu pasminu. 6. oko veernje: oko est sati poslije podne. 7. Trnicu: trg toga imena (Mercato) doista je postojao. 8. Sicilijanka... mukarcu: mnogo je napuljskih kurtizana u to doba bilo podrijetlom sa Sicilije. Jo jednu Sicilijanku Boccaccio spomi nje u noveli VIII, 10. 9. Malpertugio: jedna od sumnjivih napuljskih ulica iz onoga doba (esto se spominje u dokumentima iz 13. i 14. st.), tako nazvana zbog neke rupe (prolaza) u gradskom zidu (pertugio = rupa) i pokvarenosti svojih stanovnika. U tom se dijelu grada trgovalo: bio je sagraen novi arsenal, duani za strane trgovce, a bilo je i dovoljno prostora za sumnjive zabave i stanove javnih ena. U blizini je bila banka firentin skih novara Bardija, gdje je Boccaccio proveo nekoliko godina svoje mladosti. 10. na srgovima... haljine: na motkama za rublje i odjeu, jer nije bilo ormara.

12. Andreuccio itd. Izmiljena pria lukave Sicilijanke jako podsjea na legendu o Boccacciovu podrijetlu, samo to umjesto Palerma treba zamisliti Pariz, a umjesto sina ker! Boccaccio je, naime, sam pri donio legendi prema kojoj se rodio u Parizu, aludirajui kako mu je majka bila visoka roda ili, moda, ki francuskoga kralja Takvi sluaje vi ipak nisu bili rijetki u pustolovnom i lutalakom ivotu talijanskih trgovaca onoga doba. Slinu priu nalazimo i u Ametu (XXIII). 13. Palermu: najveem sicilijanskom gradu i znaajnoj luci na Tirenskom moru. 14. Loe... popraviti: usp. Boccaccio, Elegija gospe Fiammette, I. 15. iz Grigentija: grada u junoj (danas: Agrigento). 16. gvelf... kraljem Karlom: gvelfi su bili pod zatitom pape i anuvinske dinastije. Francuska dinastija Anjou bila je protjerana sa Sicilije ustankom god. 1282. (slavna Sicilijanska veernja), pod vodstvom Giovannija iz Procide. Na kralj bio je Karlo II. epavi koji je vladao Napuljem od 1285. do 1309. god. Andreucciove pustolovine trebat e dakle smjestiti ba u to razdoblje. 17. kralj Fridrik: to je Fridrik II. Aragonski, sin Petra III. i Konstance, koja je kao ki kralja Manfreda Hohenstaufena (poginuo 1266.) nasli jedila Siciliju. Fridrik II. proglaenje sicilijanskim kraljem god. 1266. Vladao je do 1337. 18. ovaj grad: Napulj, prijestolnicu anuvinskih kraljeva, kojih je nje zin tobonji suprug bio vjerni pristaa. 19. kralj Karlo: Karlo II. epavi. Usp. bilj. 16. 20. dobru potporu: napuljski je kralj uistinu potpomagao mnoge svoje sljedbenike koji su pobjegli sa Sicilije. 21. Napulj... nou hoda: o nonim opasnostima i izgredima na napuljskim ulicama ima mnotvo vijesti u dokumentima iz onoga doba. I Petrarca je pisao o tim pojavama u jednom latinskom pismu (Familiares, V, 6). 22. mjesto gdje se sjedne. Kako nije postojala gradska kanalizacija, ta je naprava sluila umjesto zahoda, kako bi se izmet skupljao na gomili iza kue, a ne u stanu. 23. Fiordaliso: nadimak ili profesionalno ime sicilijanske kurtizane, znai cvijet razlika. Slino ime (Jancofiore, tj. Bijeli cvijet) ima i druga sicilijanska prostitutka koju Boccaccio prikazuje u noveli VIII, 10. No jo je znaajnije da se u starim anuvinskim registrima sauva lo ime gospe Flore Sicilijanke, koja je stanovala u sobi s polukatom otraea u ulici Malpertugio i.X.p ba god. 1341., dakle u doba kad je

D ek am ero n

stanovnike i stanovnice zloglasne ulice. 24. Ruga Catalana: napuljska ulica koja i danas postoji a vodi od obale prema gornjim dijelovima grada. Ruga je rije latinskog podrijetla i znai ulicu. Nazvana je katalonskom po mnogobrojnim trgovcima i mornarima iz te sredozemne zemlje koji su u njoj boravili u prvoj polovici 14. st. 25. Buttafuoca: Neki Francesco Buttafuoco unutra je malo prije svi bnja 1336., tj. u doba Boccacciova boravka u Napulju. Bio je Sicilijanac, prognani pristaa Anuvinaca, koji su mu isplaivali potporu. ini se da je bio vojnik i, vjerojatno, jedan od voda neke razbojnike bande kakvih je u Napulju bilo dosta i u ono doba. 26. Filippo Minutolo. Doista je postojao nadbiskup toga imena. Umro je 24. listopada 1301. Meutim, radnja novele zbiva se negdje u ljetu (pisac spominje veliku vruinu), a ne u jeseni te ili neke bliske go dine na poetku 14. st. 27. stolnoj crkvi: u napuljskoj Katedrali pokopan je zasluni nadbi skup i to u kapeli obitelji Capece Minutolo. 28. bunara... skinuti: takvih je bunara bilo na svim raskrima napuljskih ulica, a i to to je kabao netko ukrao kau da je svakodnevna pojava u Napulju. 29. velike mramorne grobnice: jo i danas stoji u Katedrali. 30. mrtvo nadbiskupovo tijelo: netaknuto nadbiskupovo tijelo uva se i dandanas u podzemnoj kapeli napuljske katedrale.

11.6
1. Pripovjedaki motiv ima dosta slinosti s legendom o Sv. Eustahiju, i nekim drugim srednjovjekovnim hagiografijama. Povijesna je pozadi na borba za krunu june Italije i Sicilije u drugoj polovici 13. st. 2. Fridrika Drugoga: usp. Dekameron, I, 7, bilj. 3. Fridrik II. umro je 1250. god. 3. Manfredi: sin Fridrika II. i polubrat Fridrikova nasljednika Konrada IV (umro 1254.). Okrunjen je tek 1258., kad se proirio glas o smrti Konradova sina Konradina Hohenstaufena. Sicilije: isto to i June Italije kojom su vladali Hohenstaufovci do Manfredijeve, odnosno Konradinove pogibije (1266. ili 1268.). 4. Arrighetto Capece. prema Boccacciu bio bi to guverner otoka Sici lije, ali Doviiest ne zna za guvernera toga imena Obiteli Canere bila ie

T u m a

i vjerni pristae bijahu Corrado Marino Capece; prvi od te dvojice bio je Manfredijev vojni zapovjednik Sicilije god. 1266., a zatim je, kao Konradinov generalni vikar, podigao Siciliju protiv Karla I. Anuvin-ca. Zarobljen, bio je oslijepljen i objeen u Caraniji (istona Sicilija). Konradinovi pristae Marino Capece i Arrighetto iz Ventimiglie osvojili su i razorili Ischiju u tim ratovima. O stradanju Ischije Boccaccia je mogao izvijestiti Marino Bulgaro s tog otoka. 5. Napoletanka... Beritola Caracciola. Ime Beritola bilo je dosta rai reno meu napuljskim plemkinjama u 14. st. Boccaccio spominje ak tri gospe toga imena u mladenakom spjevu Dijanin lov (I, IV, V, X, XV). Obitelj Caracciolo pripada drevnom napuljskom plemstvu, a u borbamna za Fridrikovo nasljedstvo bili su protivnici Anuvinaca. U ogranku Caracciolo-Pisquizi zabiljeena je god. 1295. jedna Beritola ili Biancofiore, supruga Corrada Capccea, a u Dijaninom lovu Boccac cio spominje drugu Beritolu, iz ogranka Caracciolo-Carafa. 6. Karlo Prvi: Karlo I. (1226. - 1285.), francuski feudalac, utemeljio anuvinsku vladarsku kuu u Napulju. Doao je u Italiju god. 1265., a okrunjen je za kralja u Rimu, 6. sijenja 1266. 7. kod Beneventa u bitki kod Beneventa, grada u junoj Italiji, gdje je 25. veljae 1266. poginuo Manfredi. 8. na Lipari: otok u istoimenoj skupini malih vulkanskih otoka (Liparski ili Eolski otoci) pred sjeveroistonom obalom Sicilije. 9. Scacciato: znai istjerani, prognani. To je ime dosta esto u sre dnjem vijeku, a davalo se djeci koja su se rodila u takvim tekim okol nostima. 10. otok Ponzo: to je Ponza u Tirenskom moru, u skupini Pontijskih otoka na ulazu u zaljev Gaete (sjeverno od Napulja). 11. duhovi... htjeli: tzv. duhovi ivot. 12. minu... trea ura: neto poslije devet sati. Usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 38. 13. srna... peinu. Topika ume bila je vrlo popularna u srednjovje kovnoj knjievnosti pustolovnog sadraja, pa i u Dekameronu (usp. novele II, 7; IV, 9; V, 1, 3; IX, 7; X, 3). 14. iz Pie: toskanskoga grada i luke na rijeci Arnu (danas 10 km od morske obale) .U 12. st. bila je to jedna od najvanijih trgovakih i po morskih republika Italije i Sredozemnog mora. Kasnije propada zbog zamuljivanja luke i poraza u borbi sa suparnikom Genovom i Veneci jom, a onda i s Firencom koja ju je na koncu sasvim podjarmila. ^, 15. Curjrado^. Malespini. Bit e to Corrado II. od Villafranke (grada u

Dekameron

rozapadnog dijela Toskane) bila je gibelinska, pa prema tome na strani Fridrikovih sinova i njihovih progonjenih pristaa. Dante hvali njihovu gostoljubivost: (usp. istilite, VIII, 118-132). 16. sa svojom... gospom: Corradova supruga zvala se Orietta. 17. po svetim mjestima... ima: rije je o nekom od glasovitih svetita u Napuljskoj kraljevini, onom Sv. Mihovila u Garganu, Sv. Mateja u Salernu ili Sv. Nikole u Bariju. 18. nju... parunjavila: slino je opisana Marija Egipanka nakon dugo godinjega pustinjskog ivota u knjizi ivoti Sv. Otaca koju je napisao Domenico Cavalca (oko 1270. - 1342.). 19. Arrighetta Capecea: njezina supruga. 20. u Lunigianu: podruje izmeu Toskane i Ligurije. Usp. novelu I, 4, bilj. 4. 21. ua Magre: toskanske rijeke koja protjee kroz Lunigianu i utjee u Liguriji u Tirensko more. 22. do njihova grada: moda do katela Mulazzo, koji je danas u rue vinama. Predaja hoe da je tu bio i Danteov toranj, tako nazvan jer je u njemu Dante stanovao. 23. Oni gusari., u Genovu: o genovskim pomorcima kao gusarima usp. Dekameron, II, 4, bilj. 10. 24. vlasnici... plijen: bio je obiaj u primorskim gradovima da vie osoba udrui sredstva i opremi brod za gusarenje. 25. Guasparrinu Doria. Ime je navedeno u genovekom obliku, a pre zime Doria nosili su lanovi jedne od najstarijih genovekih obitelji. Boccaccio je time uinio vjerodostojnijim svoje pripovijedanje i podstaknuo znatielju itatelja, a do toga mu je kao pravom pripovjedau bilo jako stalo. 26. sluge u kuanstvu: jer je u talijanskim gradovima bilo dosta slugu, pravih robova, uhvaenih ili kupljenih u istonim, pa i u naim stra nama (robovi iz Bosne prodavali su se Talijanima na uu Neretve). U tom su prednjaili Genovljani. 27. da bi... prepoznao: budui da su stanovnici Genove bili na strani gvelfskih Anuvinaca, protiv kojih se borio otac ovih djeaka. 28. Procida: otok Procida u skupini Flegrejskih otoka nalazi se na za padnom rubu Napuljskog zaljeva. Giovanni da Procida zvao se voda ustanka na Siciliji god. 1282. protiv francuske anuvinske vojske. 29. Nikolom iz Grignana: bio je podlonik obitelji Malaspina, a ivio je u Val di Gragnano, kod grada Carrare, juno od Lunigiane. 30. od esnaest... godina: iako je bila vjlo rnlada^to nije nemogue, jer

T um a

31. Petar Aragonski... kralju Karlu. Petar III. Aragonski preao je na Siciliju nakon Sicilijanske veernje, 31. oujka 1282., u kojoj se istaknuo Giovanni da Procida, i potom postao gospodarom otoka. Karlu I. Anujskom ostalo je Napuljsko kraljevstvo. 32. Proe ve... po svijetu. Bio je osam godina u slubi Guasparrina Dorije, etiri je lutao po svijetu, dvije godine proboravio je kod obitelji Malaspina (od toga jednu u tamnici). Prema tome, poetak njihovih nevolja i Beritolin bijeg Boccaccio smjeta u 1268. (datum bitke kod Tagliacozza), a ne u 1266. (bitka kod Beneventa i Manfredijeva smrt). 33. dvadeset i dvije godine: kad je Beritola pobjegla, sin joj je imao osam godina, a sada je 1282. Bjeala je prema tome god. 1268., a ne 1266., inae bi imao dvadeset etiri. Usp. prethodnu biljeku. 34. onih... meni ini: tako je postupio Tancredi, knez salernitanski; usp. Dekameron, IV, 1. 35. poinih... kao neprijatelj. To je reminiscencija na Grka Pizistrata koji je, uvi da mu je netko poljubio ker, odbio da se osveti, odgovorivi: to emo uiniti naim neprijateljima, ako se osveujemo onima koji nas vole? Po prilici tako Boccaccio je u svom romanu Filocolo (III, 34) prepriao pounu priicu koja je u srednjem vijeku bila poznata po Valeriju Maksimu (Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, V, 1). 36. pobuna na Siciliji: 31. oujka 1282. Usp. bilj. 28. i 31. 37. u Lerici: luka u zaljevu La Spezia, blizu ua Magre (u Tirenskom moru). Tu su se zadravali i odmarali putnici koji su iz Genove kretali prema Toskani i Emiliji. 38. u gradu: Palermu. 39. kralja Petra: Perea III. Aragonskog. Usp. bilj. 31. 40. vodei Spinu sa sobom: pisac je zaboravio na jedanaestogodinju ker gospara Guasparrina, koju je ovaj dao mladom Scacciatu za enu.

11.7
1. Od mnogobrojnih knjievnih izvora koji se spominju u svezi s ovom pripovijetkom zasluuju spomen jedino Efeke pripovijetke Grka Ksenofonta Efeanina (2. st. poslije Krista), jer u povijesti Habro- i Anteje ima nekih irih podudarnosti sa zbivanjima u ovoj no-

D ek am ero n

u srednjovjekovnoj knjievnosti, osobito kad se pria o mladim redovnicima. Isto je tako bio rairen motiv pustolovnog putovanja po Sredozemnom moru, kojem se dalji uzor mogao nai u helenistikom romanu. 2. Teko moemo spoznati itd. Ovaj je moralni uvod u skladu s osno vnom temom pripovijedanja u drugom danu. Hirovitost fortune oso bito je uoljiva u prolaznosti i nesigurnosti svjetovnih dobara, u prvom redu bogatstva. Usp. Dante, Gozba, IV, 11. 3. iz zlatnih... otrov: usp. Seneka, Thvestes, 453. 4. Onaj... treba: Bog. 5. kakva je... ljepota: to je temeljni pripovjedaki motiv ove novele, kojim se Boccaccio koristi ve u mladenakim djelima; bio je popula ran i u usmenoj pukoj knjievnosti. 6. u etiri ljeta: prema nekima izmeu 1315. i 1320. 7. devet puta vjenavati: ako se tu urauna i kralja Algabrije kojem je konano ipak stigla. 8. u Babiloniji: Kairu. Usp. Dekameron, I, 3, bilj. 2. 9. Beminedab: izmiljeno ime, prema biblijskom imenu Aminedab (usp. Stari zavjet, etvrta knjiga Mojsijeva ili Brojevi, I, 7; VII, 12; X, 14; Novi zavjet, Evanelje po Mateju, I, 4). Spominje se u Novellinu (XI) i u francuskom Romanu o Aleksandru, meu protivnicima ma kedonskoga kralja. 10. kraj algarpski. Al Garb je arapsko kraljevstvo koje je obuhvaalo Maroko i dio Iberskog poluotoka. Ime se sauvalo u nazivu junoportugalske pokrajine Algarve. Firentinci su trgovali izvrsnim vunenim tkaninama iz Garba. Usp. i Dekameron, VI, 10. 11. prooe Sardiniju: moda reminiscencija na Danteov opis Odisejeva putovanja Sredozemnim morem (usp. Pakao, XXVI, 104). 12. Majorke: najveeg otoka u skupini Baleara, istono od panjolske. Na Majorki su firentinski Bardi imali stovarite za trgovinu algarpskim vunenim tkaninama. 13. deveta ura: oko tri sata poslije podne. 14. Pericon da Visalgo. Ime je nainjeno po katalonskoj umanjenici od Pere (Petar). Visalgo je katel na Majorki. 15. ne bijae... branio: islam brani svojim vjernicima uivanje alkohol nih pia. 16. Venerinim slugom: usp. Horacije, Ode, III. 18; Apulej, Zlatni magarac,II, 11,15. 17. na aleksandrijski nain: egipatski, istonjaki. _ ^ (

T um a

li istonorimsko carstvo (Bizant). Spomenatu luku zauzeli su kneevi Majorke uz pomo Katalonaca; god. 1315. tu se proslavila svadba Ferdinanda od Majorke, koji je bio brat napuljske kraljice, s Izabelom, rodicom Huga Lusignana, kralja ciparskog, kojem je Boccaccio posvetio svoje djelo O rodoslovljima poganskih bogova. Usp. Dekameron, I, 9, bilj. 3. 19. tjeiti... dade: U izvorniku je santo cresci. Iako je svetac takva imena doista bio potovan u Boccacciovo doba, oevidna je dvosmi slenost izraza, odnosno falika metafora. 20. morejskoga: peloponeskoga. Boccaccio je pratio i dobro poznavao politika zbivanja na Moreji (Peloponezu) njegova doba. God. 1334. Firentinac Nikola Acciaiuoli, njegov prijatelj, preuzeo je brigu nad financijskim poslovima kneeva od Tarenta u Moreji. God. 1338. po veo je Katarinu Valois i njezine sinove Roberta i Louisa od Tarenta da preuzmu vlast u Ahajskoj kneevini, a vratio se 1341., o emu je Boccaccio pisao u latinskoj Epistuli (V). Ako je firentinski pripovje da bio vie sklon drakom ogranku Anuvinaca negoli tarentskom, nije iskljueno da je likom ovoga morejskoga kneza elio aludirati na nekoga od spomenutih tarentskih knezova, koje u suvremenim lje topisima nazivaju enskarima i koji e biti, kao ljubavnici napuljske kraljice Ivane, upleteni u ubojstvo kralja Andrije. 21. atenski vojvoda. Moda je ovaj lik, u rodbinskom odnosu s morejskim knezom, nekako povezan s Gualtijerijem VI, nazvanim vojvoda atenski, kojega je Boccaccio upoznao u Napulju dok se vojvoda pri premao za novi pohod na Grku. Supruga mu je bila ki Filipa Tarentskog, odnosno sestra gore spomenutih Roberta i Louisa, a Boccaccio ju je veliao u stihovima svoje Ljubavne vizije (XLI, 40-48). Vojvoda atenski bio je kasnije tiranin u Firenci. 22. Ciuriaci: izvedeno od imena Ciriaco. 23. onako naga: zato jer se sve do 15. st. u krevet ilo bez ikakve odjee. 24. do devete ure: do tri sata poslije podne. 25. samo pritvorena: nisu bila zakljuana. 26. sina Konstantina: Kanstantin, sin Andronika, bio je car u Bizantu poetkom 14. st. 27. Manojla: neaka cara Andronika. Boccaccia su i u ovom sluaju privukla iskljuivo imena poznatih povijesnih osoba; cilj mu je bio da pojaa privid vjerojatnosti u svojem prianju. 28. u Eginu: grad na istoimenom otoku nasuprot Atene, jugozapadno

D ek a m e ro n

29. koja... ljepotu: temeljni motiv ove novele. Usp. bilj. 5. 30. Hios: otok u Egejskom moru, pred lukom Smirnom. Tada je pri padao Genovskoj republici. 31. turski car Uzbek: kan tatarske Zlatne horde (1312. - 1340.). Bio je u dobrim odnosima s talijanskim trgovcima, osobito Genovljanima, na Krimu i Crnom moru, te sa zapadnim dvorovima koji su imali inte resa na Istoku. Boccaccio je, vjerojatno, zato izabrao njegovo ime. 32. cara: bizantskog. 33. u Smirnu: veliku luku na zapadnoj obali Male Azije. Nije pripada la dravi kana Uzbeka. 34. s kapadokijskim kraljem Bazanom. Kapadokija je antika zemlja u istonoj Maloj Aziji, samostalna kraljevina u 3. 1. st. prije n. e. U 14. st. bila je pod Turcima. Bazan je izmiljeno ime, osim ako pisac tim imenom nije htio aludirati na Baldona Bassana, dvorskog metra i vjernog pristau napuljskoga kralja Andrije, upornog protivnika tarentskih i ahajskih Anuvinaca koji su podravali kraljicu Ivanu. 35. Antioh: ime antikih sirijskih vladara. 36. Rod: grki otok u Egejskom moru, najvei u skupini Dodekaneza, pred obalom Male Azije. Prelazei iz ruke u ruku, Alatiel se ipak pomalo pribliava zaviajnom Egiptu i Aleksandriji, gdje je zapoelo njezino lutanje. Na Rodu su trgovali firentinski novari Bardi i Peruzzi, s kojima je bio povezan Boccacciov otac. Usp. Dekameron, IV, 3, bilj. 9; V 1, bilj. 9. 37. katalonskom galijom. Iberska zemlja Katalonija bila je u 14. st. nezavisna drava pod aragonskom dinastijom i imala je znaajnih trgo vakih veza i posjeda u Grkoj. Katalonci su god. 1311. osvojili Arenu i drali je do 1388. 38. u Paf: luku Pafos, na jugozapadnom dijelu otoka Cipra. 39. Antigon. I ovo je ime Boccaccio izabrao zbog antikih povijesnih reminiscencija. Aleksandrov vojskovoa Antigon Jednooki (380. 301. prije Krista) proglasio se 306. kraljem Cipra zajedno sa sinom Demetrijem, ali je bio pobijeen u ratu sa suparnicima koji su podije lili njegovu dravu to se prostirala od Helesponta do Eufrata. 40. ciparskoga kralja: u 14. st. Cipar je bio nezavisna kraljevina pod vladom dinastije Lusignan. 41. u Armeniju: zemlju drevne kulture, smjetenu izmeu Male Azi je, Kavkaza i Irana. U 12. st. mnogi stanovnici Armenije bjee pred Selducima i nastanjuju se u maloazijskoj Kilikiji, osnivajui Malu Ar meniju.

Tu m a

43. Aguamorta: luka i grad u Provansi (Aigues Mortes). U to su mje sto putovali Boccacciovi neaci. Pria koju e izrei Alatiel podsjea na legendu Petra iz Provanse i Maguelonne, keri kralja napuljskog (Le Uvre de Maguelonne). 44. svetome Rastislavu ... vole. Opscena aluzija. Usp. bilj. 19. U izvor niku: san Cresci in Valcva. U Toskani (Mugello) postojalo je svetite Sv. Crescija u mjestu Valcava (tal. valle dolina; cava kameno lom). 45. Onaj... ubili: Isus Krist. 46. U talijanskom izvorniku ova poslovica zvui neto drukije, ali joj je smisao priblino isti. To je i prva njezina potvrda u nekom pisanom tekstu. Prije toga, Boccaccio navodi toan broj Alatielinih ljubavnika, ali i pretjerano velik broj obljuba, emu slijede izrazi poput onih iz bajki (dugo s njim i sretno poivje).

11,8
1. kotske: tako su u latinskim i talijanskim izvorima nazivali Irsku. 2. Kleveta odbijene ene poetni je motiv ove novele. Taj je motiv toliko rairen u svjetskoj knjievnosti te nee biti mogue navesti ni sve znaajnije Boccacciove prethodnike ili eventualne izvore. Spo menimo samo biblijsku priu o Josipu i Putifarki (Stari zavjet, Prva knjiga Mojsijeva ili Postanje, XXXIX), epizodu o Belerofontu i Antiji u Ilijadi (VI, 155-197), grki mit o Hipolitu i Fedri, eni Tezejevoj, koja je napastovala i prouzroila smrt svoga posinka (Boccaccio ga navodi u svojim mladenakim djelima, od Filacola do Elegije gospe Fiammette), zatim staroegipatsku priu o Anupu i Bati (Povijest dvo jice brae), priu o sedam vezira u Tisuu i jednoj noi, ne zaboravlja jui ni primjere iz latinske knjievnosti 13. i 14. st., kao to su oni u Zlatnoj legendi Jacopa da Varazze (136) ili u Knjizi sedam mudraca. Knjievna povijest smatra osobito vanim za ovu Boccacciovu novelu provansalski roman Arnauta Viala naslavljen Guilaume de la Barre (1318.). Ipak, lako je mogue daje najjai dojam na Boccaccia ostavio jedan zbiljski dogaaj, naime nesretna sudbina Pierrea dc la Brossa, francuskoga lijenika i dvoranina, koji je boravio u Firenci i Napulju; njega je kralj Filip III. dao pogubiti zbog tobonje izdaje (1278.), na kon to ga je kraljica krivo optuila. Ona ga je zamrzila jer ju je optu ivao da je dala umoriti pastorka ne bi li tako pomogla svom sinu do

Dekameron

3. deset puta: hoe da kae kako bi se o svakom takvom sluaju moglo ispriati deset novela. 4. Poto je... na Nijemce. Franaki kralj Karlo Veliki okrunio se za rimskog cara u Rimu god. 800., pa je tako Carstvo prelo (lat: translatio imperii) na Franke (Francuze). God. 962. njemaki kralj Oto I. okrunio se za rimskog cara, osnovavi tzv. Sveto rimsko carstvo nje makog naroda. A time je Carstvo, kako kae Boccaccio, prelo od Francuza na Nijemce. 5. Gualtieri grof od Anversa. Flamanski Antwerpen, franc. Anvers, danas je glavna belgijska luka i glavni grad istoimene pokrajine. U l i . st. Annverpen je sjedite brabantskih grofova, u 13. st. proglaen je slobodnim gradom, a u 14. postaje znaajna europska luka u kojoj trguju, izmeu ostalih Talijana, i neizostavni Firentinci. Grofovi od Anversa bili su u rodbinskim vezama s francuskim kraljevima. 6. u sobi gdje bijahu sami: lako prepoznatljiv topos srednjovjekovne romaneskne knjievnosti. Usp. Danteove stihove iz glasovite epizo de o traginoj ljubavi Paola i Franeske: bez svakog straha bijasmo i sami (Pakao, V, 129). Slinih situacija ima i u drugim novelama Dekamerona (npr. II, 7, 9, 10; III, 7; VII, 6, 7). 7. drhtei: usp. Dante, Pakao, V, 136. 8. spoznati itd. Misli o ljubavi u odnosu s razliitim drutvenim po drijetlom i dunostima, odnosno kaznama, Boccaccio je mogao nai u Andrije Kapelana i njegovih sljedbenika. Usp. Elegija gospe Fiammette (I), Dekameron (III, 10; IV, 7). 9. da ga raetvore: tako su kanjavali izdajice. 10. Cijeli ovaj prizor podsjea na Ovidijeve Heroide (IV) i Senekinu Phaedru. 11. U pomo... siluje: usp. Jacopo da Varazze, Zlatna legenda, 136. 12. prema Calais: gradu u sjevernoj Francuskoj, na Kanalu la Manche. Utemeljen u 12. st., ubrzo je postao vano sredite za trgovinu s otonom kraljevinom. 13. prvo... poruie: tako se obino postupalo prema izdajicama. 14. ud pravednika posta krivcem: usp. Dante, Pakao, XIII, 72. 15. Violante: to je ime njegove nezakonite keri koja se rodila oko god. 1349., a umrla je kada je imala est-sedam godina. Boccaccio ju je vrlo volio, ini se vie od ostale svoje nezakonite djece. Usp. Boc caccio, Ekloga, XIV; Epistule, XIV XXIII. 16. Perotto: prema franc. izvornom obliku, jer se radi o osobi francu skog podrijetla.

T um a

bonja francuska majka. On se sam jednom potpisao kao Giannetto. 18. iz Pikardije: historijske pokrajine u sjeverozapadnoj Francuskoj. U toj je pokrajini i grad Calais, odakle je grof preao u Englesku sa svojom djecom. 19. Wales: zemlja na zapadu Engleske, na istoimenom poluotoku. 20. dvorite: u plemikim palaama dvorite je bilo veliko i prostrano, jer je sluilo za vojnike i druge vjebe. 21. Strangford; u dananjoj sjevernoj Irskoj. 22. Violante itd. U opisu mlade djevojke ima reminiscencija iz Dan teova Novog ivota (XXVI). 23. Slui se itd. Epizoda o lijeniku koji otkriva ljubav bolesnika pipajui mu bilo poznata je iz pria o ljubavi Antioha prema maehi Stratonici. Usp. Plutarh, Demetrijev ivot (381) iz Usporednih ivotopisa, iValerije Maksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka (V, 7). 24. ljudi... bili mladi: ope mjesto u razmiljanjima o ljubavi. Usp. Dekameron, II, 6, gdje na slian nain govori Giuffredi, opravdavajui se pred Curradom. 25. kao to si ti. Gospodarica se prije obraala Gianneti s vi, a sada samo s ti, jer ova nije prihvatila njezinu ponudu. 26. jer im... bez nje. Slian realistiki stav prema ivotu Boccaccio zauzima i u novelama V, 4; VIII, 8. 27. Lamiens. U ovoj noveli Boccaccio upotrebljava dosta rijei fran cuskog podrijetla (galicizme). Moda je i ovo prezime, koje je francu skog a ne engleskog oblika, zamislio upravo u tu svrhu, jer je Amiens glavni grad francuske pokrajine Pikardije, vano prometno sredite prema Calaisu, Flandriji i Engleskoj. 28. u pomo... mnogobrojno ljudstvo: ovi dogaaji nemaju potvrde u povijesti francusko-engleskih odnosa iz toga doba. Dinastije su dodu e bile u rodbinskim vezama, ali su Englezi u vie navrata bili saveznici njemakih careva protiv francuskih kraljeva, a ne obratno. 29. ruanskom: iz grada Rouena u sjevernoj Francuskoj (Normandiji). U izvorniku stoji Ruem, pa neki tumai misle da je rije o nadbiskupu iz Reimsa, grada u istonoj Francuskoj, jer je ba taj crkveni velikodo stojnik krunio francuske kraljeve.

U, 9
1. Motiv ove novele nadahnuo je i Shakespearea (dramska romanca

D ek am ero n

T um a

izvorima. Na Boccaccia su utjecale neke francuske prie i romani, u stihu i prozi, koje je upoznao posredstvom talijanskih trgovaca koji su se bavili u Francuskoj, jer je vrlo karakteristino to su u njegovoj noveli kraljevski i feudalni likovi iz francuskih izvora zamijenjeni likovima obinih genovskih i firentinskih trgovaca. 2. zadanoga predmeta: usp. Dekameron, I, Zakljuak (o onima koji su, upavi u nevolje, iznad svojih nadanja veseo konac doekali). 3. Lomellin: raireno prezime u genovskom trgovakom i plemikom staleu. 4. enu itd. Pohvala ove Genoveanke ne proturjei openito do brom glasu koji je uivao enski spol pomorske republike. Usp. Dino Compagni, Ljetopis (III, 30) i Franco Sacchetti, Tristo novela (VIII, CLIV). 5. iz Piacenze: i stanovnici ovoga sjevernotalijanskoga grada bijahu obina pojava u drutvu talijanskih trgovaca u Parizu. 6. ista... ne bje usliana: usp. Ovidije, Ljubavne pjesme, I, VIII, 43. 7. neki... pojas: simboli enske vjernosti, predmeti koji su se darivali enama. 8. Zinevra: genoveki oblik imena Ginevra koje je bilo veoma popu larno jer ga je nosila mitska kraljica, supruga kralja Artura, iz romana tzv. bretonskog ciklusa o vitezovima Okruglog stola. 9. dvadeset milja: oko 50 km, jer je genoveka milja iznosila oko 2500 m. Zadrao se negdje na zapadu Savone, na putu to je iz Genove vodio prema Francuskoj uzdu ligurske obale. 10. posve presui: milosrdni izvritelj ubojstva i preodijevanje u mu ko ruho tradicionalni su motivi u pripovijetkama i legendama ove vrsti. 11. En Cararha: katalonsko ime. En je isto to i panjolsko don. 12. u Albisoli: gradiu na ligurskoj obali, blizu Savone, a na zapad od Genove. 13. iz Finala: gradia zapadno od Savone. Na obali je Finale Marino, a neto u unutranjosti Finale Borgo. 14. u Akri. Luka Saint Jean d' Acre (Akko ili Akka) u sjev. Palestini (danas Izrael). Bilo je to zadnje kriarsko uporite u Sv. Zemlji, pa je pad Akre 14. kolovoza 1291. izazvao teak dojam u kranskom svijetu. Na sajmovima u Akri sudjelovali su mnogi talijanski, osobito firentinski trgovci. Kako se spominje sultanovo gospodstvo, oito je da je radnja ove novele smjetena u razdoblje nakon god. 1291. 15. dublona^ to je bio zlatni novac panjolskog podrijetla. , ,i,.,

11,10
1. Djelominu anticipaciju ove novele nalazimo u Ametu (XXXII). 2. Bernaboova: tj. mua iz prethodne novele. 3. u Pii: toskanskom gradu na uu rijeke Arno, sjeditu pomorskotrgovake republike koja se dugo borila s Genovom za prevlast u Tirenskom moru. 4. Chinzica: ulica u Pii, koja je dobila ime po Cinziki Sismondi koja je 1005. digla uzbunu u gradu i potaknula sugraane da se suprotstave navali saracenskih gusara. 5. Gualandi: prezime mone plemike obitelji u Pii. Dante spominje Gualandijeve (Pakao. XXXIII, 32) kao neprijatelje nesretnoga kneza Ugolina i njegove djece, koju su umorili zajedno s knezom u svom tornju, to se od tada zove toranj gladi. U Boccacciovo doba jedan Gualandi bio je poklisarem na dvoru kralja Roberta u Napulju. 6. tamo... gutericama. Runoa pizanskih ena bila je poslovina u Firenci, o emu ima vie knjievnih potvrda. 7. uiti... u Ravenni: nekada se prialo kako u Ravenni ima toliko crkava koliko i dana u godini, pa djeca samo listaju kalendare da bi doznali kad nee ii u kolu. 8. kvatre: u katolikoj liturgiji to su etiri godinja razdoblja po tri dana (srijeda, etvrtak i subota) na poetku etiriju godinjih doba (u prvom tjednu korizme, u duhovskom tjednu, u prvom tjednu rujna i treem adventa). 9. korizmu: u katolikoj liturgiji razdoblje od poklada do Uskrsa, po sveeno skruenju i postu. Prema lat. qaradragesima = etrdeseti dan prije Uskrsa. 10. blizu Monte Nera: ili Montenera, brda (312 m) junije od Livorna, toskanske luke na jugu Pie. S Montenera se prua lijep pogled na toskansku obalu do Apuanskih Alpi. 11. Paganina da Mare. Nema povijesnih potvrda o povijesnom posto janju osobe ovoga imena. Paganino je umanjenica od Pagano, a to je ime bilo vrlo raireno u Genovi. Prezime De Mare (ili De Mari) nosila je ugledna genoveka obitelj koja se preselila u Savonu. U Napulju je Boccaccio mogao uti za Arrighina Da Mare, admirala Karla I. Anujskog. injenica to se ovjek iz tako ugledne obitelji bavio gusarstvom ne smije nas iznenaditi niti u boccacciovskoj fikciji. U srednjem je vijeku bilo mnogo gospode, trgovaca i vitezova to su se bavili gusare ______________________________________________________________________T T A C V .

D e k a m e ro n

Tum a

12. izgubio kalendar: aluzija na kalendar gospara Ricciarda, koji je tom starom suprugu sluio da izbjegne brane dunosti. 13. do Monaca. U Boccacciovo doba bilo je to poznato gusarsko gni jezdo. Danas minijaturna samostalna kneevina na obali Sredozemnog mora blizu talijansko-francuske granice. Gusari iz Monaca spominju se i u noveli VIII, 10. 14. u njemu u.... stupati: dvosmislena igra rijeima. 15. da je gospar... s Ambruogiolom: usp. novelu II, 9. 16. jahao... nizbrdici: jer koze prelaze nizbrdicu u skokovima.

1 1 Z a k lju a k
1. kao svjea... zvijezda Danica. Ove su usporedbe po uzoru na na rodno pjesnitvo, a druga i po ugledu na Dantea (usp. Pakao, II, 55; istilite, XII, 89-90. 2. moje prethodnice: Pampinea i Filomena. 3. zbog jela... uobiajenih: bio je propisan post. 4. Onaj... tovanja: Isus Krist. 5. potom: vjerojatno od veernje (oko est sati poslije podne) pa na dalje. 6. etvrti dan: krenuli su iz Firence u srijedu. 7. osim Dionea... povlasticu: jer uvijek slobodno bira kakvu e novelu ispripovijedati. 8. povede kolo: usp. Dekameron, Uvod, bilj. 41. 9. pjesmicu... pripjevale: baladu, koju pjeva jedna od mladih gospa, a ostali pjevaju pripjev od dva stiha. Usp. Dekameron, I, Zakljuak, bilj. 7. Ova se balada sastoji od pripjeva (dva jedanaesterca s parnim srokom) i od tri strofe u kojima su stihovi jedanaesterci (6) ili sedmerci (2). Zadnji stih svake strofe rimuje se s pripjevom. 10. U baladi je izraena vedra i radosna Pampinejina narav. Prema nekim tumaenjima balada ima autobiografsko znaenje, a prema drugima ona koja pjeva bila bi alegorija Dijalektike ili Logike. Usp. Dekameron, I, Zakljuak, bilj. 6.

TREI DAN U vod

1. Sunce... zore: usp. Dante, istilite, II, 7-9. 2. pola tree ure: oko sedam i pol ujutro. 3. do krasna... dvorca. Prema nekim tumaima to je bila Villa Schifanoia (nazvana i de' Tre Visi ili Villa Palmieri) na breuljku Camerata. Meutim, ta je vila mnogo vie od dvije tisue koraka udaljena od Poggio Gherardi, breuljka na kojem se nalazilo prvo sklonite vesele druine Boccacciovih mladia i djevojaka. Opis dvorca sasvim je u skladu s toposom koji zovemo locus amoenus. Usp. francuski Roman o rui (Roman de la Rose). 4. podrum... vina: usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 31. 5. Topos divna perivoja nije rijedak u Boccacciovim djelima. Usp. npr. Ljubavna vizija (XLIX) i Ameto (XXVI). 6.1 ove pojedinosti Boccacciova zemaljskog raja susreu se u njegovim mladenakim djelima. Usp. Ljubavna vizija (XXXIX) i Ameto (XXVI). 7. est pjesmica: jer, ako ne raunamo kraljicu, ima ukupno est dje vojaka. 8. romana: tj. pria o ljubavi i vitetvu. itala je takve knjige Fiammetta u Elegiji gospe Fiammette (Uvod), udovica u Korbau, pa i Danteovi ljubavnici Paolo i Francesca iz Riminija (Pakao, V, 127-129). Usp. i Dante, istilite, XXVI, 118 (u ljubavnom je stihu i romanu; prev. M. Kombol). 9. po devetoj uri: poslije petnaest sati (tri sata poslije podne).

111,1
1. Motiv o redovnicama koje nisu potivale zavjet istoe pa su zatrudnjele nije rijedak u srednjovjekovnoj knjievnosti. Ipak, Boccaccio nije imao uzora kada je pisao ovu novelu. Priica br. LXII u Novellinu ima drukiji ishod. 2. na glavu... crna ruho: karakteristini dijelovi odjee u nekih enskih crkvenih redova. ^3. naem kraju: Toskani. Do danas nije bilo mogue identificirati taj

D ek am ero n

4. Lamporecchio: mjesto izmeu Empolija i Pistoje (zapadno od Fi rence) . 5. tako u... obradio: elja je Masettova dakako dvosmislena. Usp. Dekameron, II, 10; III, 6, bilj. 14; VII, 10. 6. koliko... ne odri!: usp. Dekameron, III, 7. 7. deveta... ura: tri sata poslije podne. 8. jo tri pridruie: skupa s glavaricom bilo ih je devet. 9. kako mu... otkriven: oito, kao siromah, nije nosio gaa. 10. sluao sam... jednu enu: usp. Dekameron, III, 10; V, 10; VI, 7.

111,2
1. Dva motiva ove novele lukav postupak konjuara i mudrost opreznoga kralja imaju mnogo pretea, od kojih za prvi spominje mo samo Novellino (C) i priu o slikaru i trgovevoj eni iz arapske zbirke indijskog podrijetla Kalila i Dimna (8. st.), koju je na Zapadu popularizirao Giovanni da Capua (Directorium humanae vitae, 13. st.), a za drugi motiv navodimo Herodotovu Povijest (II, 121). 2. Langobardski kralj Agilulf. Germanski narod Langobarda vladao je srednjom i sjevernom (a dijelom i junom) Italijom do dolaska Karla Velikog (773.). Agilulf je kraljevao od 591. do 615. god. 3. Paviju... prijestolnicu. Glavni grad istoimene pokrajine u sjevernoj Ita liji bio je prijestolnica langobardskog kraljevstva od druge polovice 6. st. 4. Teudelingom: bavarskom princezom, poznatijom kao Teodolinda. 5. Autarija... kralj. Autarije je vladao od 584. do 590. 6. ona... u ljubavi: neke podatke o Teodolindi Boccaccio je naao u latinskoj Povijesti Langobarda (III) Pavla akona. 7. diio... tee: prema teoriji o ljubavi Andrije Kapelana. 8. gorio... plama: usp. Boccaccio, Rime, XXIII. 9. zastor: koji je po tadanjem obiaju okruivao krevet. 10. jako duge nosile: kao to je bio obiaj u Langobarda. Usp. P. akon, Povijest Langobarda (IV,22). 11. Francuski pisac La Fontaine iskoristio je grau ove novele za jednu svoju Priu u stihu.

111,3

T um a

tralo kao najpogodniju doba za ljubavnika. Usp. Dekameron, II, 2, bilj. 11; VIII, 7. 2. pristojnoj... odjeci: kakvu su nosili vitezovi i ugledni graani. 3. sedam: neodreeni broj kao to su i 3, 10, 12, 25, 100. Hoe rei: mnogo. 4. pojasa i torbica: bili su to uobiajeni ukrasi enske raskoi u odije vanju. Usp. Dekameron, II, 9, bilj. 7. 5. etrdeset misa svetoga Grgura: gospa pretjerava (tj. pisac koji se podsmijeva njezinoj lanoj pobonosti i fratrovoj lakomosti). Sluilo se samo trideset misa sv. Grgura Velikoga za pokojnike. Pria se da je svetac s upravo toliko misa oslobodio duu redovnika Justa. 6. u Genovu: kako joj je mu bio suknar, nije udo da je i on otputo vao poslom u grad u kojem su toliki Firentinci trgovali ohom. 7. prije jutrenje: prije zore. U katolikoj liturgiji jutrenja je nona sluba, prije zornice i prve ure (est sati). 8. gola... roena: u to su doba mukarci i ene spavali nagi pod pokri vaima. Usp. Dekameron, II, 7, bilj. 23. 9. vretenima... prei: tj. gospinu muu, koji je samo na svoj suknarski obrt mislio.

111,4
1. Motiv ove novele posluio je engleskom piscu Geoffrevu Chauceru (oko 1340. - 1400.) za njegovu priu u stihovima The Miller's Tale (Kanterberijske prie, 1386. - 1400.), a i talijanskom novelistu Giovanniju Sercambiju (Novele, CXI, CXVII). 2. samostana svetoga Pankracija: rije je o crkvi i franjevakom sa mostanu sv. Brancazija (rj. Pankracija), koji postoje i danas u Firen ci (ulica Della Spada). Po toj se crkvi nazvala jedna gradska estina (proirena Firenca dijelila se na estine, ne na etvrti). Grb je tog dijela grada bio lavlja apa (branca) na titu, pa je tako i svecu bilo promijenjeno ime. 3. Puccio di Rinieri. U pergamentskom registru firentinske crkve Santa Maria Nuova zabiljeeno je 30. sijenja 1300. god. da je Puccio Carini, sin Aldobrandina, proglasio punoljetnima svoje sinove Rinierija, Benuccija i Albizza. Prema tome, Boccacciov Puccio bit e da je sin toga Rinierija, odnosno unuk spomenutog Puccija. U gradsko podru je oko crkve Sv. Pankracija Boccaccio smjeta jo jednog bogomoljca,

D ek a m e ro n

4. meu treoredce itd. Treoredci ili Tertiarii trei su franjevaki red, osnovan god. 1221., koji prima lanove brz obzira na spol i do puta im brak i posjedovanje imovine, pa oni ive laikim ne strogim redovnikim ivotom. 5. drubi bievalaca: bratstva flagelanata, koji su se iz vjerskih pobuda trapili bievanjem. Bilo ih je osobito mnogo za velike kuge 1348. god. Papinskom bulom zabranjeni su 1349. Spominje ih i Sacchetti (Tristo novela, CXIII). Usp. Dekameron, VII, 1. 6. kazolanska jabuka: crvena jabuka iz Casolea, u Valdelsi. 7. fra Anastazijeve propovijedi: ne radi se o nekom poznatom propo vjedniku, nego o fratarskim propovijedima uope, jer je to ime bilo veoma popularno meu redovnicima. 8. Magdalene Pokornice: neko od popularnih djela o Sv. Magdaleni, grenici koja se pokajala i obratila. 9. iz Pariza: velikoga znanstvenoga sredita u kojem su cvjetale teo loke studije. Usp. Boccaccio, Raspravica u pohvalu Dantea (III, XI, XX) i Dekameron (I, 2; VIII, 7, 9). 10. jutrenje: usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7 11. na ivini... Ivana Gualberta: jer su ti sveti pustinjaci jahali na ma garcu. Opsceni smisao ovih izraza vrlo je jasan. 12. Tko... se previja!: ova je poslovica zabiljeena ve u 12. st.

111,5
1. iz Pistoje: toskanskoga grada blizu Firence. 2. Francesco... Vergellesi: obitelj Vergellesi ili Vergiolesi bila je vrlo ugledna u Pistoji, gdje je bila na elu Bijelih gvelfa, a zatim i lokalnih gibelina. Fracesco de' Vergellesi otputovao je god. 1313. kao poslanik u Pariz, a oko 1326. za naelnika u Lombardiju.

111,6
1. Motiv ove zamjene ene ili mukarca vrlo je est u orijentalnoj novelistici, no ei je sluaj da se ena predstavi kao ljubavnica koju bi suprug htio imati. Usp. Knjigu sedam mudraca (LVII). 2. na grad: Firencu. 3. U Napulju... gradu Italije: usp. Boccaccio, Elegija gospe Fiammet-

Tu m a

4. Ricciardo Minutolo: lan aristokratske napuljske obitelji, koju Boc caccio spominje i u noveli o Andreucciu iz Peruge (Dekameron, II, 5), ovaj je vitez bio dvorjanin kralja Roberta Napuljskog, a kraljica Iva na I. imenovala ga je god. 1343. potkraljem i vojnim zapovjednikom Otranta. On je pratio tarentskog kneza na vojnom pohodu u Grkoj. 5. Catella: to je oblik od milja za ime Caterina (Caterinella). Caterinu Afellopane Boccaccio spominje dva puta u Dijaninom lovu, mladena kom spjevu iz napuljske sredine (III, 47; XI, 9). 6. Filippella Sighinolfa: Filippo Sighinolfi bio je takoer dvorjanin kraljice Ivane. Meutim, njegova se supruga drukije zvala. Boccaccio je tu obitelj poznavao, jer je jedan drugi Sighinolfi oenio ker dobra pjesnikova prijatelja Giovannija Barrilea. 7. u neku ... gospu: to je lik druge ene koji slui da bi se prikrila prva ljubav. Tako su radili trubaduri, ali i Dante (usp. Novi ivot, V), daka ko ne s praktikim ciljem koji si je postavio Boccacciov junak. 8. boriti... u vitekim igrama: te je viteke zabave uveo u Napulj kralj Karlo I. Anujski, a prisustvovale su im i gospe. Usp. Boccaccio, Elegija gospe Fiammette, V 9. mnoge gospe... veerali: ove je oblike napuljskoga mondenog ivo ta Boccaccio evocirao u Rimama (VI, LX, LXI, LXII, LXV) i u Elegiji gospe Fiammette (V). 10. ovdanje kupalite: u srednjem su vijeku ne samo napuljska javna kupalita sluila kao skrovita ljubavna sastajalita. l l . o devetoj uri: neto prije petnaest sati, kada je u Napulju doba popodnevne sijeste. 12. Ta mu... obvezna. U 14. st. obitelj Minutolo posjedovala je javno kupalite u Napulju. 13. O devetoj uri: usp. bilj. 11. 14. obraivao si... tuu. Posao u polju, njiva, plug i brazda drevni su simboli spolnih radnji i organa. Usp. Dekameron, II, 10; III, 1; VII, 10. v 15. ekao si... na bojite: i ovo su aluzije na spolni odnos. 16. voda je... morala: i ovo je dvosmislena aluzija koju objanjava kon tekst. U ono se doba smatralo da etiri elementa tee svaki svojoj posebnoj sferi. Pri tom se zamiljalo da se sfera vode nalazi nie od ostalih. 17. ono to je bilo... ivota: slian stav Boccaccio iskazuje i u drugim istovrsnim situacijama. Usp. Spjev o fjezolanskim nimfama, 276; De kameron, IV, 6, 8; V, 4; VIII, 10; IX, 7; X, 5,8.

D ek a m e ro n

Valerije Maksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, VI, 1.

111,7
1. u na grad: Firencu. 2. dvije prijanje pripovjedaice: Elissa i Fiammetta. Radnja njihovih novela zbiva se u Pistoji i Napulju. 3. Tedaldo Elisei. Elisei su se s pravom ubrajali u najstarije i najugle dnije firentinske obitelji, a stanovali su u istoj gradskoj estini u kojoj i obitelj Alighieri s kojom su vjerojatno bili u rodu. 4. Ermellina. Novelist Franco Saccehetti spominje nekog Gherarda Elisei, koji je oenio tatu i pokvarenu udovicu Ermellinu (Tristo no vela, LXXXV). 5. Aldobrandina Palerminija. I ova se firentinska obitelj ubrajala u najstarije gradske loze. Po stranakoj pripadnosti bili su gibelini. Usp. Dekameron, X, 1. Iako nema arhivskih potvrda o povijesnom posto janju navedenih osoba, imena Tedaldo, Ermellina i Aldobrandino bila su esta u Boccacciovoj Firenci. 6. u Anconu: talijansku luku na zapadnoj jadranskoj obali, u pokrajini Marche. Stanovnici Ancone bili su u dobrim poslovnim odnosima s Firentincima, a isto tako s napuljskim Anuvincima. Na svojim pu tovanjima u Ravennu (1346.) i Forli (1347. - 1348.) Boccaccio je izravno upoznao ove krajeve. 7. San Lodeccio: mjesto na prometnoj cesti izmeu Riminija i Urbina. 8. sa Svetoga groba: u Jeruzalemu. 9. u nekom... njegove gospe: u dijelu grada koji se nazivao po sv. Pankraciju i u kojem su stanovali Palermini (obitelj u koju se udala gospa Ermellina, usp. bilj. 5); bilo je tu nekoliko svratita u Boccacciovo doba. 10. odjeom: nosio je grubi hodoasniki ogrta s velikim naborima i irokim rukavima nazvan schiavina, jer je bio skrojen po uzoru na neku odjeu iz hrvatskih strana. 11. slijepu strogost... bezakonja. Kao to je netedimice osuivao zlo upotrebe crkvenih ljudi, Boccaccio je isto tako smiono prosvjedovao protiv korumpiranih i zatucanih svjetovnih sudaca i primitivne pravde njegova doba. Usp. Dekameron, II,, 1, 10; III, 5, 6; IV, 3, 6,. 1, 10; V,

Tu m a

12. iz Evanelja... pouavati: usp. Novi zavjet, Evanelje po Mateju, IV, 23. 13. S ovom izrekom zavrava najdulji Boccacciov polemiki odlomak u Dekameronu uperen protiv redovnika i njihovih zloupotreba. Taj izljev doivljene moralne kritike redovnike dvolinosti nije jedini (usp. Dekameron, I, 2, 6; III, 3; IV, 2; VII, 3) niti je u tome Boc caccio bio osamljen dovoljno bi bilo navesti primjere Jacoponea i Dantea. Iako se ovdje Boccaccio ideolog ne uklapa najharmoninije u pripovjedaku strukturu novele, treba mu ipak priznati da je dobro poznavao glavne motive srednjovjekovne antiklerikalne polemike te da ih je proeo uvjerenjem smiona predstavnika shvaanja firentin skoga graanstva. 14. prekriti... opaka duha. Boccaccio se dri Aristotelove trojne po djele grijeha, koju je prihvatio sv. Toma Akvinski, a po njemu i Dante (Ne sjea li se vie rijei onih/ kojim tvoja Etika kod udi/ tri svoj stva lui to ih nebo goni:/ neumjerenost, zlost i bijes ljudi?; Pakao, XI, 79-82; prev. M. Kombol). 15. govorei firentinski: nije vie prikrivao svoj firentinski izgovor i naglasak. 16. dva brata... slugu: to su ona tri ovjeka to bijahu sila s krova, a spominje ih na poetku novele. 17. na mjestu... poinili: prema rairenom srednjovjekovnom obiaju utemeljenom na zakonu odmazde. 18. smeim: bila je to boja korote za ene. 19. iz Lunigiane: usp. Dekameron, I, 4, bilj. 4; II, 6, bilj. 20. 20. iz Pontriemolija: Pontremolija, grada na gornjem toku rijeke Magre u Lunigiani. 21. Dao Bog... u svojoj: istim je rijeima zavrila i prethodna novela.

111,8
1. Kao mogui se uzor ovoj noveli spominje fabliau Jeana de Bovesa, naslovljen Du Vilain de Bailluel. No neki se dalji izvori mogu nai i u anonimnoj zbirci Djela Rimljana, a ima motivskih slinosti s Anegdo tama Nasredin-hode te priama Somadeve. 2. gdje su... pokopali: Tedalda Eliseja iz Firence umjesto Faziuola iz Pontremolija. 3. .sjede do nogu: u Boccacciovo doba u crkvama nisu postojale ispo-

D ek a m e ro n

4. On: Bog. 5. uvati... preudaju: jer su o tom odluivali roditelji ili braa udovice. Usp. Dekameron, Y 9; X, 9. 6. Gorski starac... dozvati. Knjievni je izvor ovoj legendi knjiga Mar ka Pola (1254. - 1324.) nazvana Milione (XXXI). Gorski starac bio je legendarni voa ismailitske sekte asasina (11. 13. st.). On je svoje pristae nudio haiom, i uvjerivi ih da su bili u raju, koristio za ratne i razbojnike pothvate. 7. On: Bog. 8. eni... medenoj: graanin Boccaccio ruga se zatucanosti priprostog seljaka koji komplimente voljenoj supruzi pravi pomou aluzija na ukusna jela od sira, eera i meda. 9. svetoga Benedikta: jer se radilo o jednom od mnogobrojnih benedi ktinskih samostana. Usp. Dekameron, I, 4, bilj. 9. 10. Miserere: Smiluj mi se, Gospodine..., poetna rije latinskog prijevoda najpoznatijeg od pet pokajnikih psalama Davidovih. 11. arkanela Braghiella: Gabrijela. Glupi Ferondo krivo izgovara ime voe aneoskih korova. 12. Benedetto Ferondo: tj. Blaeni Ferondo.

Ili, 9
1. Temeljni motiv ove novele obradio je Shakespeare u komediji Sve je dobro to se dobro svri (1602. - 1603.). No i prije Boccaccia bio je poznat u europskim (Terencije, Svekrva, 165. prije Krista) i orijental nim knjievnostima (Kalidasa, Sakuntala, oko 500. poslije Krista). 2. od Roussillona: povijesne pokrajine u junoj Francuskoj uz istone Pirineje. Od 8. do 12. st. Roussillon je nezavisna grofovija, zatim pri pada Aragonskom kraljevstvu i panjolskoj, a tek od 17. st. Francu skoj. Jo jedan grof od Roussillona javlja se u Dekameronu, IV, 9. 3. iz Narbonne: drevnoga grada u junoj Francuskoj. 4. Beltrama. Ne govori nam mnogo podatak da je Beltramo del Balzo pomagao Firentincima u ratu protiv Siene (13. st.), kao ni onaj o dru gom Beltramu del Balzo koji je bio vojni zapovjednik u Firenci izmeu 1328. i 1336. god. 5. Giletta: umanjenica od Gilles (Egidije). To je ime bilo veoma po pularno, a tako se zvala sestra Karla Velikog, tobonja majka viteza Rolandaj opjevanog u francuskim i talijanskim junakim pjesmama.

Tu m a

7. Firenca... sa Sienom. Firenca je u 13. st. vie puta ratovala stoskanskim suparnikim gradom Sienom, primjerice 1228., 1235., 1254., 1260. i 1268. god., pa je vrlo teko utvrditi na koji se rat odnosi Boccacciova aluzija. Zato se ne moe preciznije odrediti ni vrijeme zbivanja ove novele. 8. grofa... zadovoljan: slian stav pokazat e i podanici Markiza od Saluzza u zavrnoj noveli Dekamerona (X, 10). 9. Montpellier: u Languedocu nedaleko Narbonne, a na putu za Ro ussillon. 10. na dan Svih svetih: 1. studenog.

111,10
1. Franco Sacchetti ispriao je slinu novelu (CI), ali je radnju smje stio u talijansko mjesto Todi (Umbrija), a ne u egipatsku pustinju Tebaidu. Motiv iz mnogobrojnih svetakih legendi i pria o napastima kojima su izvrgnuti pustinjaci dobio je u Boccacciovoj obradbi aljiv i zabavan oblik, svjedoei jo jednom o trijumfu ljudskog nagona. 2. spoznati... sve podvrgava: aristokratsko srednjovjekovno shvaanje ljubavi u Boccacciovu svjetonazoru postepeno poprima demokratskije obiljeje i dosie opeljudske sadraje. 3. Kapsi: Gafsi u Tunisu. 4. Berberiji. To je skupni naziv za sjevernoafrike zemlje od Tripolitanije do Maroka. Naziv je nastao prema barbari. Danas je to ime za predarapsko stanovnitvo tih podruja (Berberi). 5. Tebaidske pustinje: podruje oko Tebe u Egiptu, gdje se razvio velik pustinjaki pokret. 6. jedva... napunila: usp. Dekameron, II, 6. bilj. 30. 7. Rustico. U latinskoj patristici i talijanskoj knjievnosti 12. i 13. st. to ime nije rijetko, a nose ga pustinjaci i redovnici. Boccaccio je u je dnoj svojoj knjizi zabiljeaka prepisao neku legendu o sv. Rustiku. Sv. Jeronim uputio je latinsku epistulu Ad Rusticum. 8. Neerbal. Ovo je ime Boccaccio napravio po Salustijevu Maarbalu (Jugurtin rat).

111, Zakljuak

D ek am ero n

2. znade li... vukove: jer je Filostrato prvi mukarac koji postaje kra ljem ove birane druine. 3. kao to se ... dozvao: usp. Dekameron, III, 1. 4. otkad sam se... od vas: moda je to Fiammetta, a moda i Filomena. U Filostratovim rijeima neki vide autobiografske aluzije samog pripovjedaa. 5. draga... ostavila: aluzija na tunu sudbinu Troila, kojega je iznevjeri la lijepa udovica Criseida poavi za Diomeda. Usp. Boccacciov spjev Filostrato. 6. pjesmu... del Vergiu: to je talijanski Cantare della Donna del Vergiu, napisan prema francuskom La Chastelaine del Vergi (13. st.). 7. sjetan nain: jer anticipira pripovijedanje o ljubavima s nesretnim zavretkom. 8. druge otpjevale: u zboru su pjevale pripjev Laurettinoj baladi, koja se sastoji od pripjeva i pet strofa. Pripjev ima tri stiha, od toga dva sedmerca i jedan jedanaesterac, a svaka strofa po devet stihova (pet jedanaesteraca i etiri sedmerca). Sustav rima: abA, CdCDcDdeA. Po broju stihova u pri-pjevu ova bi balada bila srednja (da ih je etiri bila bi velika). 9. Onaj: Bog. 10. to giba... svaku: usp. Dante, Raj, XXXIII, 145. 11. smrtno zlo: ljudska nesavrenost. 12. ljubomor... davi: Laurettina alba zbog ljubomora u skladu je s tematikom njezinih novela (III, 8; IV 3; VII, 4). 13. lijepa u crnini: bila je udovica prije nego se ponovno udala. 14. Onaj: Bog. 15. Gospa iz ove balade prema nekim je tumaima alegorija Plemeni tosti, a po drugima Retorike; neki meutim tumae ovu baladu u vezi s naklonosti zrelog Boccaccia prema udovicama. 16. na milanski nain: tj. s praktinim smislom koji je karakteristian za stanovnike Milana.

T um a

ETVRTI DAN U vod

1. Predrage gospe Obranu svoga remek-djela pisac upuuje enskoj pu blici, gospama kojima se obratio i na poetku Uvoda u Dekameron i u svim sluajevima kada izravno intervenira u tekstu. 2. vreo vjetar... drvea: usp. Dante, Raj, XVII, 133-134. 3. bez naslova: neki ova tumae kao bez imena autora, jer, doista, incipit ovoga djela ne sadri Boccacciovo ime. Drugi misle da pisac hoe rei kako Dekameron nema posvete. Trei pak zakljuuju, na temelju odlom ka iz Boccacciovih Tumaenja Dantea, da je rije o jedinstvenu naslovu koji djelu manjka, jer ga zbirka tako razliita sadraja ne bi ni mogla imati, tim vie to je pisac slao u svijet svoje novele u skupinama (vjerojatno po danima), dakle prije nego to je knjiga bila dovrena i zakljuena. 4. stil... bez uresa. To je tradicionalan stav srednjovjekovnog pisca, izraz skromnosti stvaraoca, kojim se Boccaccio slui i u Filostratu (Uvod), u Elegiji gospe Fiammette (IX) i u Raspravici u pohvalu Dantea. S druge strane, sam Boccaccio tako definira komiki stil u svojim Tumaenjima Dantea. Dante u Poslanicama (XIII, 10) opisuje nain govora u Kome diji kao tih i ponizan, jer je to puki govor, jer njime saobraaju i enice (prev. T. Ladan). 5. onaj vjetar: zavisti protivnika koji mrze njegovo djelo. 6. mudraci... nevolju: usp. Valerije Maksim, Devet knjiga spomena vrije dnih djela i izreka, IV, 7. 7. u mojoj dobi: imao je blizu etrdeset godina kad je ovo pisao, ali on je o enama raspravljao ili im ugaao od svoje prve mladosti. Usp. Uvod, bilj. 5. 8. ostati... na Parnasu: baviti se ozbiljnim pjesnitvom. Na grkom brdu Parnasu borave Muze koje nadahnjuju pjesnike. 9. ni treinu... djela: svega trideset novela od predvienih stotinu. 10. ako im... ne stane: ako im se ne suprotstavi polemikom obranom Boccacciova djela. 11. u naem gradu: Firenci. Podrijetlo je ove novele u orijentalnim knji evnostima. U indijskom spjevu Ramajana spominje se pustinjak i njegov sin koji otkriva mo ljubavi, dok je u Barlaamu i Jozafatu (XXIX) rije o kralju i njegovu sinu. Iz tp&je romana (posredstvom grkog prijevoda

D ek a m e ro n

gendu Jacopa da Varazzea), u kojima su ene kojima se nevini mladi divi nazvane vragovima ili guskama. Talijanska knjievnost poznaje novelu s istim motivom i prije Boccaccia (Novellino, XIV; anonimni Cvijet vrlina, oko 1320.; ivoti svetih Otaca Domenica Cavalke, oko 1270. - 1342.). Motiv je posluio i francuskom pjesniku La Fontaineu (Les oies de frere Philippe). 12. Balducci: firentinska obitelj. Pripadali su sitnijem graanstvu, a radili su za mone novare iz obitelji Bardi, kao i Boccacciovi. 13. Asinaio: danas Senario. Tu je bilo nekoliko pilja koje su naselili pusti njaci i koristili ih kao elijice za svoj isposniki boravak u osami. 14. od djetinjstva: zapravo ljudskog doba izmeu sedme godine i etrnae ste. Motiv zaljubljivanja u djetinjstvu kao da se osobito sviao Boccacciu. Usp. Dekameron, III, 9; IV, Uvod; IV, 7; V, 5, ali i roman Filocolo. 15. da poriluk... glava bijela: usp. zakljuak novele I, 10. 16. Guido Cavalcanti: firentinski pjesnik i Danteov najbolji prijatelj ko jem je posvetio Novi ivot. Kad je umro (god. 1300.), imao je neto vie od etrdeset godina. 17. Dante... stari ljudi: Dante ni u progonstvu nije prestao pjevati ljuba vne pjesme, upuene gospama koje je susretao na svojim lutanjima. 18. Cino da Pistoia: ljubavni pjesnik i znaajni pravni pisac (oko 1270. - 1337.), kojega je Boccaccio upoznao u Napulju pohaajui njegova pre davanja na Sveuilitu (1330. - 1331.). 19. po... rijeima: usp. Pavao apostol, Poslanica Filipljanima, IV, 12.

IV 1 ,
1. Ovu su novelu oponaali tijekom nekoliko stoljea. Humanisti su je prevodili na latinski jezik. ini se da nema poznatih pretea, ali je Boc caccio zasigurno koristio legendu o gepidskoj kraljevini Rozmundi, koju je langobardski kralj Alboin, pobijedivi njezin narod, oenio i prisilio da pije iz lubanje svojega oca. Rozmunda je otrovala Alboina (572.), a potom i sama bila otrovana (usp. Pavao akon, Povijest Langobarda, II, 28). 2. Tancredi: ime koje se susree u Normana, ali nijedan normanski knez u Salernu nije se tako zvao. 3. Salerna: grada i luke u Campaniji (juna Italija), kojim su dugo vladali Normani. Boccaccio ga spominje vie puta (usp. Dekameron, II, 4; IV, 10; VIII, 10).
A nrlavnn Hnrasla- nrpla ip netnaestu godinu. Usn. Dekameron. II. 6.

Tuma

5. Capove: tj. Kapue (Capue), drevnoga grada na rijeci Volturnu, sjeverno od Napulja. Kneevi salernski i grofovi od Kapue bili su u rodbinskim vezama, ali Kapua nije bila vojvodstvo. U Kapui je Boccaccio bio unajmio neka dobra. 6. Guiscardo: ime poznatoga normanskog vojvode Roberta Guiscarda (1056. - 1085.) koji je, kao papin vazal, primio u feud cijelu junu Italiju i s kraljem Zvonimirom sklopio protubizantski savez (1080. - 1081.). Dakako da Boccacciov mladi normanski pa nema, osim imena, nikakve veze s normanskim osvajaem june Italije i dijela Balkana. 7. preobrati... u gorak pla: usp. Dante, Pakao, XXVI, 136. 8. Ghismonda... zvala: nije ovo ni prvi ni jedini sluaj da Boccaccio naj prije predstavi neki lik i opie ga u akciji, a tek onda nam saopi njegovo ime. Usp. Dekameron, II, 5, 8, 9; IV, 8; V, 4, 5; VII, 3, 6; X, 9,10 itd. Ime Ghismonda, koje Boccaccio navodi i kao Ghismunda, svojim oblikom podsjea na normanska imena (Guiskard), ali i na langobardsku Rozmundu za koju je doznao posredstvom Pavla akona (usp. bilj. 1). 9. Ljubav je jaa itd.: mogla bi to biti reminiscencija na poslovini Vergilijev stih: Omnia vincit Amor et nos cedamus Amori (Ekloge, X, 69), koji u prijevodu T. Maretia glasi: Svemu odol'jeva Amor; nek ustupim Amoru i ja. 10. plaui... dijete: usp. Dante, Novi ivot, XII, 2. 11. na bit svega itd. Ideje o prvobitnoj jednakosti ljudi, o vrlini po kojoj su se poeli razlikovati, o plemenitosti itd. Boccaccio nije sam otkrio. Spo minju ih njegovi klasici (Seneka, Juvenal), Andrija Kapelan (O ljubavi), pjesnici slatkoga novog stila, Guinizzelli i Dante (Gozba, IV; Pakao, VII, 73-76; istilite, XVI, 85. i d.), dok je pjesnik Bindo Bonichi (oko 1260. - 1338.) iz Siene, prenio istu teoriju jednakosti u jednu svoju pjesmu moralnoga nadahnua. 12. siromatvo...moe: usp. Dante, Gozba, IV, 11. 13. njegovom: Guiscardovom. 14. koju si ti... uvalo: jer se smatralo da dua ima sjedite u ljudskom srcu. 15. isti grob: kao i Piram s Tizbom i Tristan s Izoldom. Usp. Dekameron,

IX 7 , 8 , 9 .

IV ,2
1. Pretee ove novele mogu se nai u grkoj knjievnosti, npr. u Pseudo Kalistenovoi kniizi Q AJdssaadrovjm djelima (IV), gdje se pripovijeda

D ek am eron

Tu m a

Olimpijadu, pa u knjizi Josipa Flavija Stara judejska povijest (XVIII, 7). Posredstvom srednjovjekovnih prijevoda Boccacciu je bila poznata pria o Olimpijadi, te ona o Mundu i Paolini, prema Flaviju. 2. to... Assisi: to ih je u franjevakom redu, jer se osniva reda, sv. Fra njo, rodio u Assisiju (Umbrija), gdje je i pokopan, u crkvi San Francesco. 3. u Imoli: gradu na jugoistoku Bologne. 4. Berto: Alberto. 5. della Massa: iz mjesta koje se zove Massa Lombarda, a smjeteno je nekoliko kilometara od Imole. 6. Mletke... gnusobe. Boccaccio je vie puta posvjedoio svoj protumletaki stav, odraz irih firentinskih antipatija u odnosu na Veneciju, supar nicu u trgovini, kako na tlu Italije, tako i na Istoku i na Zapadu. Usp. i Dekameron, VI, 4. 7. minoritski red: red Male brae, sinonim za franjevce. 8. fra Alberto iz Imole: fratre su nazivali po imenu najpoznatijeg mjesta u blizini onoga u kojem su se rodili ili u kojem su djelovali. Ime fra Alberto postalo je brzo poslovino, a oznaavalo je hipokrita. Usp. pismo koje je Niccolo Machiavelli uputio Francescu Guicciardiniju dne 17. svibnja 1521. Dobri fra Alberto spominje se u talijanskoj preradbi francuskog Romana o rui (II Fiore, LXXVIII, CXXX). 9. sveti Franjo Asiki: talijanski svetac i jedan od prvih knjievnika na narodnom jeziku (oko 1181. - 1226.), autor Pjesme o bratu Suncu ili Pjesme o stvorovima. 10. Lisetta iz kue Quirino. Obitelj Querini (latinizirani oblik: Quirini) bila je jedna od najstarijih i najuglednijih u Mlecima. Ime Elisabetta (skra eno: Lisetta) bilo je esto u toj obitelji i dokumentirano je u vie navrata u 14. st. Neku Lisettu opjevao je Dante (Rime, LXVIII), a osim Dantea pjesnici Giovani Quirini i Aldobrandino Mezzabati. 11. trgovaca... u Flandriju: i ovaj se detalj oslanja na povijesnu istinu, jer su Mleani naveliko trgovali na flandrijskim tritima. 12. klecae... nogama: usp. Dekameron, III, 8, bilj. 3. 13. rajsku ljepotu... ljubim: neki vide u ovim rijeima karikirani stilnovistiki prizor (usp. Dante, Novi ivot, XIX). 14. aneo Gabrijel: arkaneo koji je Djevici Mariji navijestio da e roditi Spasitelja (crkvena sveanost 24. oujka). 15. srebrnjaka: mletaki srebrni novac (matapane), koji je bio u prometu od konca 12. do 15. st. Spominje ga i Dante (Raj, XIX, 141). 16. doputenje: da se udalji iz samostana. Vjerojatno je to bio najglasovitiii franjevaki samostan.u^VeaecUi

konj). 18. jutrenje: usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7. 19. nad Velikim kanalom: mletakim Canal Grandeom. Obitelj Querini posjedovala je vie palaa, a ovo bi mogla biti Ca' Grande koja se nalazila na mjestu dananje ribarnice (Pescheria). 20. na Rialtu: najveem mletakom otoku na kojem se nalazilo trgovako sredite grada, tono nasuprot palai Querini. 21. u divljeg ovjeka: aluzija na puku sveanost i masku divljeg ovjeka koja je bila vrlo popularna u Veneciji, a bila je nastavak drevnih narodnih obiaja. 22. na trgu svetoga Marka: najveem i najljepem mletakom trgu. 23. davi mu... iz klaonice: upravo je takav bio spomenuti obiaj u Vene ciji. 24. jer tako... dre rije: jo jedna protumletaka aoka. Moda je to i aluzija na separatni mir koji su Mleani sklopili s Mastinom della Scala god. 1339., zadobivi tako Treviso, dok njihovi saveznici Firentinci nisu dobili Luccu. 25. do trga: sv. Marka, gdje je nekad bilo svratiste Kod divljaka. 26. za stup: ne zna se da li onaj crkve Sv. Teodora ili Sv. Marka ili Dudeve palae. 27. poetak lova: puke javne predstave s maskom divljeg ovjeka i sli nim likovima, kao to je bilo gore reeno. 28. kad vepar... lova: na toj se predstavi pojavljivao divlji ovjek sa psima na lancu i veprom to su ga psi progonili. 29. s neba... silazi: usp. Dante, Novi ivot, XXVI. 30. ovjek... nije vjerovao: novela zavrava navoenjem poslovice koju smo proitali i na njezinu poetku.

IV ,3
1. Marsilija: francuski grad i luka Marseille (ant. Massilia). 2. nekad... negoli danas: moda zato jer je Provansa teko stradala za kri arskog rata protiv heretika Albigenza (1209. - 1229.). 3. N'Arnald. provansalski naslov N' znai isto to i panjolski i talijanski Don (gospodin). 4. bijahu... etrnaest: usp. Dekameron, II, 6, bilj. 30. 5. Ninetta... Bertella: enska imena koja su bila esta u Provansi. Bertella je ime gospa kojima su pjevali provansalski pjesnici Rimbaut de Vacjueiras

D ek am eron

Tu m a

6. Folco... Ughetto. Ova su imena nosila i neke povijesne linosti u Provansi. Folqueta (Foka, Folchetta) iz Marseillea, provansalskog trubadura iz 12. st., koji je zavrio kao biskup u Toulouseu, spominje Dante u Raju (IX, 37). Boccaccio je mogao znati za dva provansalska pjesnika imenom Ugo (Uc de Bacalaira, Uc de Saint Circ), a jednog Huga Lusignana oso bno je poznavao. Navodimo ova imena kako bismo istaknuli da je pisac time htio stvoriti provansalski kolorit u noveli, iako njegovi likovi inae nisu ni u kakvoj svezi s navedenim linostima. 7. Kandije: glavne luke na grkom otoku Kreti u istonom dijelu Sredo zemnog mora. 8. kako ona... brzo dosadi: usp. Ciceron, O govorniku, III, 25,10; Boccac cio, Filostrato, IV, 152; Ameto, XXXII; Elegija gospe Fiammette, VI. 9. na Rod: najvei otok u grkoj otonoj skupini Dodekanez, pred obalom Male Azije. Usp. Dekameron. II, 7, bilj. 36; V, 1, bilj. 9.

IV ,4
1. Elissi: nije sluajno da mladica koja nosi ime kartake kraljice (Didona Elissa) pripovijeda novelu o alosnoj sudbini tuniske kraljevne. 2. mnogi vjeruju... strijelja: tako je mislio Dante, stilnovisti i sam Boccac cio u svojim mladenakim djelima. 3. glas izazvao ljubav: vrlo rairen motiv u srednjovjekovnoj knjievnosti i trubadurskoj lirici. Navodi ga Andrija Kapelan u knjizi O ljubavi. Sicili janski pjesnik Jacopo da Lentini pjevao je o zaljubljivanju bez vienja, a slino i Petrarca (Kanconijer, LIII, 103}. Od posebnog je znaenja za sudbinu ovoga motiva ljubavni roman trubadura Jaufrea Rudela. Boccac cio se ovim motivom posluio vie puta u Dekameronu (npr. I, 5; II, 7; VII, 7). 4. Vilim Drugi: rije je o Vilimu Dobrom, koji je vladao Sicilijom od 1166. do 1189. Spominje ga Dante (Raj, XX, 64-66). 5. dvoje djece: povijesni izvori govore da ovaj normanski kralj nije imao djece. 6. Ruggieri... Gostanza: to su bili kraljevi stric i tetka, a ne djeca. Costanza ga je naslijedila na prijestolju. 7. Gerbino. potpuno izmiljeno lice. Ime mu je moda skovano po nazivu otoka Djerbe uz tunisku obalu oko kojega su se sporili tuniski Saraceni i sicilijanski Normani. &vu Berberiji... sicilijanskom kralju: kralj Vjliir^p.obri zauzeo jejjod. H 75.

odnosu prema Normanima. O Berberiji usp. Dekameron, III, 10, bilj. 4. 9. tuniskoga kralja. Taj se lik esto javlja u srednjovjekovnoj novelistici. Usp. Dekameron, V, 2. 10. kralju Granade: grada i pokrajine u junoj panjolskoj. U 12. st. nije postojalo kraljevstvo toga imena, a novo e biti utemeljeno tek u 13. st. (god. 1238.). 11. posla... rukavicu: prema starom germanskom obiaju bilo je to najsi gurnije jamstvo. 12. u kartaginskoj luci: slavna fenika Kartaga bilo je znaajno rimsko sredite u Africi, a zatim je dola pod Vandale i Arape. 13. u Palermo: luku na sjeveru otoka, glavni grad Sicilije i sjedite normanskih vladara. 14. u Messinu: veliki sicilijanski grad na sjevernoj obali Sicilije, ali daleko od Palerma. Tako se Gerbino udaljio od kralja koji nije smio znati za nje gov pothvat i lake se pripremao za put prema Sardiniji. 15. ljubavi... vrline u sebi: usp. Dante, Novi ivot, XX (Amor i srce njeno jedno biva,/ u pjesmi Mudrog kao to se tije,/ jedno bez drugog nigdje ne prebiva/.../ Slino kad ena vrlog mua vidi; prev. T. Marojevi i M. Tomasovi). 16. ree... potrebna: jer su sokolari nosili vrste rukavice kako im sokolo ve pande ne bi ranile ruku na kojoj su nosili lovnu pticu. 17. s obiju strana: u starim kronikama o ratovima sicilijanskih Normana s tuniskim kraljevima pripovijeda se kako je god. 1180. bila oteta ker marokanskog vladara, ali ju je dobri Vilim II. vratio ocu. 18. zasluio. U grkim Pripovijestima o Leukipu i Klitofontu pisca Ahileja Tatija (3. st. poslije Krista) nalazi se slina epizoda u kojoj gospu ubijaju i bacaju u more. 19. kao... glad: usp. Vergilije, Eneida, IX, 339-341; Boccaccio, Filostrato, VII, bilj. 28; Dekameron, V, 1, bilj. 10. 20. na Ustiki: malom otoku na sjeverozapadu Palerma. 21. gotovo nasuprot Trapaniju: takav poloaj u odnosu na luku Trapani (zapadna Sicilija) imaju Egadski otoci, a ne Ustica. 22. on sam... glavu: usp. epizodu o Rimljaninu Torkvatu koji je isto tako osudio sina u: Tit Livije, Od osnutka grada, VIII, 7.

IV ,5
1. spomenuti grad Nfessinu: jer se i u prethodnoj noveli spjominjao isti,

D ek a m e ro n

voenjem neke zajednike zemljopisne injenice) povezuje dvije, inae odvojene pripovjedake cjeline. 2. trgovci... iz San Gimignana. U 13. i 14. st. bilo je u Messini nekoliko trgovakih naseobina iz toskanskoga gradia San Gimignano (izmeu Siene i Firence), koji je nekad bio znaajno sredite suknarske proizvodnje, a danas je poznat po mnogim sauvanim tornjevima. 3. Lisabettu: u ovoj se noveli spominje kao Ellisabetta, Elisabetta i Lisabetta. Nai su se prevoditelji odluili za ovaj trei oblik. 4. ali je... udali: bila je dakle zrela za udaju kao i Ghismonda (IV, 1). 5. iz Pie: toskanskog grada na uu Arna, znaajnoga po velikoj trgova koj djelatnosti u srednjem vijeku i divnim umjetnikim spomenicima. 6. u snu. Proroanski snovi nakon smrti bliske ili drage osobe esti su u Boccacciovim djelima (usp. Filostrato, VII, 23; Filocolo, IV, Ameto, XXXV; Raspravica u pohvalu Dantea, I; Dekameron, IV, 6; IX, 7). Boccacciova djela Ljubavna vizija i Korba ispriana su kao graa iz nekoga sna. Pojava u snu to otkrivaju svoju sudbinu ivima ima i u klasinoj knji evnosti koju je Boccaccio poznavao (usp. Apulej, Zlatni magarac, VIII, 8; IX, 31). 7. otputovae... u Napulj. Ba oko polovice 13. st. trgovci Ardinghelli, podrijetlom iz San Gimignana, preselie se iz Messine, gdje su dotad obi tavali, u Napulj, metu ovih Boccacciovih junaka. 8. Tko... struak: drevna narodna tualjka ispjevana na isti motiv sauvana je u vie varijanata, ali nijedna ne poinje ovim rijeima koje je zabilje io Boccaccio. Oito je da se pisac nadahnuo nekim popularnim djelom usmenog pjesnitva iz kojega je uzeo okosnicu radnje, dodavi mnoge svo je pojedinosti, a naroito motiv cvijea (isto tako narodnog podrijetla) to raste na grobu ljubavnika. Sjetna pria o nesretnoj ljubavi, zloinu i dje vojinu ludilu nadahnula je engleskog pjesnika Johna Keatsa, autora kra tkog spjeva Izabela ili sud s bosiljkom (Isabelle or the Pot of the Basil).

IV ,6
1. San... dogaaju: ve smo ukazali na tehniku povezivanja dviju novela (usp. IV, 5, bilj. 1), a spomenuli smo i naklonost pripovjedaa prema pro roanskim snovima (usp. IV, 5, bilj, 6). 2. u... Bresci: gradu u Lombardiji (sjeverna Italija). 3. Negro iz Pontecarrara: prema prezimenu obitelji da Ponte Carali ili Poncaralej, izJBrescie. Taje^obitelj bila dobro poznata u Fjirenci, gdje su

Tu m a

dunosti. 4. Gabriotto: lombardski oblik za deminutiv imena Gabriele. Ne treba zaboraviti da se radnja ove novele odvija u lombardskoj sredini. 5. mladica... lijepa: kao i Guiscardo (IV, 1). 6. crvenih i bijelih rua: to je simbolian cvijet i boje to oznauju istu ljubav i uskrsnue, pa su ih polagali oko mrtvih. 7. k podnoju... u vrtu: tradicionalni locus amoenus, kao prikladan ambi jent mladenakoj ljubavi. 8. svilene tkanine: koja je u Boccacciovo doba jo bila rijetka i skupa. 9. palau. Gradska palaa u Bresci sagraena je izmeu 1187. i 1230., pokraj Katedrale. 10. naelnik. Poslije 1270. komunom u Bresci upravljao je knez (nael nik) kojega je postavljao kralj Robert Napuljski. Obavljao je i dunosti gradskog suca. Prema nekim miljenjima, naelnik o kojem je rije u ovoj noveli bio bi Giovanni Acquabianca. Njega su graani lombardske ko mune istjerali godine 1319., jer je zlorabio svoj poloaj u odnosu prema njihovim enama. 11. iz dvorita: gradske palae.

IV, 7
1. Novela o traginoj ljubavi Simone i Pasquina temelji se na firentinskoj gradskoj kronici i suvremenom praznovjerju u svezi sa tetnim osobi nama nekih obinih i inae nevinih ivotinja i biljaka. 2. jednu... iznenadnom smru: ova se novela povezuje s prethodnom posredstvom nekih slinih pojedinosti u radnji i mjestu dogaanja. Usp. Dekameron, IV, 5, bilj. 1. 3. premda Amor... strae. To je ve poznati motiv o ljubavi koju mogu upoznati i srca siromaha, a ne samo bogatih ljudi. Usp. Dekameron, I, 5; 8; III, 2; iy 8; Y 2; X, 10. 4. u na grad: Firencu. Istim se rijeima posluila Emilija i u noveli III, 7. 5. na protenje u San Gallo: u Firenci bijae obiaj da se svake prve nedje lje u mjesecu ide na protenje u San Gallo (usp. F. Sacchetti, Tristo nove la, LXXy gdje se veli da svijet ide vie radi zabave, nego radi oprosta gri jeha) . Crkva i samostan San Gallo sagraeni su blizu istoimenih gradskih vrata poetkom 13. st., a razoreni su za opsade Firence god. 1530. 6. Lagina: deminutiv imena Lagia. Tako se zvala i gospa kojoj je pjevao

D ek am ero n

T um a

8. Stramba: prema strambo (nastran, udan). 9. list... ostane: u tu se svrhu kaduljino lie jo i danas prodaje na firen tinskim ulicama. Kadulja se smatra ljekovitom biljkom. 10. Oh sretne due itd. Apostrofa i epifonem po uzoru na Vergilijevo Blaena dvojica itd. (Eneida, IX, 446-449), kojim se emfatiki zaklju uje prianje i naglaava njegov moralni smisao. 11. grebenari: bili su radnici na pripremi vune za suknarsku proizvodnju u Firenci i pripadali su istom drutvenom sloju kojem i protagonisti no vele. 12. Guccio Imbratta: to je Guccio Aghinetti, koji je uistinu ivio u prvoj polovici 14. st. u Firenci. Usp. Dekameron, VI, 10, bilj. 16. 13. u crkvi svetoga Pavla. To je dananja firentinska crkva San Paolino, izmeu gradskih ulica Via dei Fossi, Via Palazzuolo i Via del Porcellana. U bolnici koja je pripadala crkvi San Paolo radio je spomenuti Arriguccio Aghinetti u god. 1324. 1325.

IV ,8
1. zvijezde, treeg, Venerinog neba. 2. Sighieri: to je bila firentinska obitelj koje je ime zabiljeeno u mnogim suvremenim dokumentima. Imali su posjede u Francuskoj i Provansi. 3. duhove ivota: duhovima ivota nazivale su se ivotne funkcije u sre dnjovjekovnoj znanosti, a to je nalo odjeka i u stilnovistikom pjesnitvu, odakle ih preuzima Boccaccio. Usp. Filostrato, IV, 116, 1-3; Ameto, XXIII; Elegija gospe Fiammettte, VII; Spjev o fiezolanskim nimfama, 254. 4. nad njim... na obiaj: firentinski obiaj da skup ena oplakuje umrlog spominje Boccaccio i u noveli IV, 6; bio je to dakako vrlo rairen obiaj i u drugih naroda (nae narikae). 5. meu ene... meu mukarcima: jer je u crkvama posebno mjesto bilo odreeno enama, koje se nisu smjele mijeati s mukarcima. 6. u isti grob pokopae: motiv zajednikog groba za ljubavnike bio je vrlo popularan u srednjovjekovnoj knjievnosti (usp. Roman o Tristanu), a bio je poznat i u starijim orijentalnim knjievnostima (pria o babilonskim ljubavnicima Piramu i Tizbi). Nee na odmet ako ovdje spomenemo i Shakespeareovu lirsku dramu Romeo i ulijeta (1595.), i si licet parva... domau legendu o katelanskim ljubavnicima Miljenku i Dobrili koji takoer poivaju u zajednikom grobu (usp. Marco Casotti, Milienco

IV ,9
1. Motiv o ljubavnikovu srcu koje nevjerna ena u neznanju pojede orijen talnog je podrijetla, ali su ga poznavale i keltske knjievnosti. Boccaccio ga je najvjerojatnije upoznao preko Provansalaca, jer je ba u toj literaturi mogao nai ivotopis trubadura Guilhema de Cabestanha koji je volio Soremondu (ili Margeritu), suprugu gospara Raimonda de Castel-Roussillona, koji je strano kaznio trubadura i nevjernu enu, navevi je da pojede srce dragog ovjeka. Motiv je bio iroko poznat u svim glavnim europskim knjievnostima. Od talijanskih pisaca spominje ga anonimni autor Novellina (LXII), a osamnaestogodinji Dante opisao je u svom prvom poznatom sonetu kako Amor sili gospu da pojede njegovo srce (usp. Novi ivot, III). 2. kako... Guardastagno. I ovdje je zanimljiv odnos talijanskog pripovje daa prema povijesnoj istini koju on dosta slobodno koristi kako bi stvo rio i ojaao dojam vjerodostojnosti svoje novele. Provansalski ivotopisi (Vidas) spominju Raimonda (umro 1209.), a ne Guilhema od Roussillona, gospodara dvorca blizu Perpignana (usp. Dekameron, III, 9). Iz istih izvora doznajemo da je Guilhem de Cabestanh, trubadur katalonskog podrijetla, bio vazal a ne prijatelj grofa od Roussillona. Od Guilhema de Cabestanha, koji je sudjelovao u nekoj znaajnoj bitki god. 1212., ostalo je devet pjesama (po nekima svega sedam), od kojih su dvije posveene Raimondu. 3. enu: Bila bi to Soremonda de Pedralada, koja je, ostavi udovicom, pola za udovca Raimonda od Roussillona (god. 1197.). Nije se ubila, kao to hoe Boccaccio, nego se poslije smrti drugoga supruga udala i po trei put (god. 1210.). Provansalske biografije visoko ocjenjuju njezinu ljepotu, ljupkost i udvornost. 4. preko mojih usana... prijee: isto tako govori gospa u jednoj od etiriju verzija spomenutog trubadurskog ivotopisa (Vida) i u tualjki Lai Guiron (gdje Izolda pjeva svom Tristanu). 5. u isti grob: usp. bilj. 6. uz novelu IV, 8.

I V ,1 0
1. Ljubavnik zatvoren u krinju nije rijetka pojava u svjetskoj knjievnosti. Kao dokaz navodi se tibetanski Sakjamuni, indijska zbirka Panatantra,

D ek am eron

Tu m a

gdje dodue nije rije o ljubavniku (IX, 40; 42) i niz Boccacciovih novela: Dekameron, II, 9; V, 10; VIII, 8; IX, 1. 2. u Salernu: usp. II, 4, bilj. 3; IV, 1, bilj. 3. 3. Mazzeo della Montagna. Boccaccio aludira na Mattea Selvatica, na zvanog mantuanos ili montanos (odatle naziv della Montagna). Napisao je opsenu lijeniku enciklopediju koju je posvetio god. 1317. napuljskom kralju Robertu (prvo tiskano izdanje god. 1474.). Umro je poslije 1342. doivjevi, kao to i Boccaccio biljei, duboku starost. 4. metar: naslov koji je pripadao lijenicima. Usp. Dekameron, VIII, 9; IX, 3. 5. u postelji slabo pokrivao: slian e dvosmisleni izraz upotrijebiti i Machiavelli u svojoj komediji Mandragola (in II, prizor 6). 6. gospar Ricciarda... sveci: usp. Dekameron, II, 10. 7. svoje... tue: i to je dvosmislen izraz. 8. Ruggieri d'Aieroli: identificiran kao Ruggieri Meli (ili Mele) od Agerole, mjesta koje je pripadalo njegovoj obitelji. ivio je raskalaeno, a onda se odao i razbojnitvu. 9. ne prepuste li... prepustie: bio je takav obiaj u ono doba, gotovo obred, to je osiguravao lijenika pred osvetom razljuene svojte kada mu zahvat ne bi uspio. 10. iz Amalfia: grada koji je 25 km udaljen od Salerna. Usp. Dekameron, 11. 4, bilj. 4. l l . o jutrenjoj: prije zore. Usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7. 12. malo... ure: neto poslije sedam i pol sati ujutro. 13. dobro kouh stresti: usp. Dekameron, VIII, 7; X, 10. 14. svojim ilom... duicu: ini se da Boccaccio nije imao najbolje milje nje o sucima svojega doba. Usp. Dekameron, IV, 3, 6. 15. unca: zlatnoga novca to je vrijedio koliko i fjorin.

IV ,Z a k lju a k
1. ove pjesme: balade. U njoj moda ne treba traiti nikakav alegorijski skriveni smisao, a njezina jednostavna poruka podsjea na sline albe u Filostratu (VIII, 12), u Elegiji gospe Fiammette, u Rimama (LXVIII, LXXVII). Balada ima pripjev od tri stiha (sedmerca i dva jedanaesterca), pa se moe nazvati velikom, te est strofa po devet stihova (od toga dva sedmerca). 2. on;

PETI DAN

U vod
1. slatkim pjevom... slavile: usp. Dante, istilite, XXVIII, 14-17. 2. po devetoj uri: malo poslije tri sata poslije podne. 3. pro tribunali: lat., kao sudac pred svojim suditem, na poasnom mjestu. 4. novela sa sretnim zavretkom: u skladu s osnovnom temom prianja tijekom petoga dana boravka izvan Firence, tj. o onom to je nekoga ljubavnika, nakon mnogih prijekih i kobnih nevolja, sretno zadesilo.

1. koliko je... osuuju: tema ove novele nije nova, jer njezin prota gonist od ljubavi postaje razborit isto kao i Ameto u istoimenom Boccacciovom djelu, da ne nabrajamo druge primjere iz njegovih spisa u kojima se o ljubavi govori na slian nain. 2. u drevnim... ljetopisima: vjerojatno je rije o bajoslovnim, a ne o pravim povijesnim izvorima. 3. Kimon. Kao i Aristip i Galeso, i ovo je grko ime. Velika promje na u njegovu razvoju podsjea na karakterizaciju mladoga Kimona u Plutarhu (Kimon, 4) i u Valeriju Maksimu (Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, VI, 9). 4. livadicu... izvor: topos ugodnog mjesta koje je prikladno za ljubav ve smo imali prilike susresti u Dekameronu (usp. III, Uvod; bilj. 3; iy 6, bilj. 7). 5. ugleda itd. I ovo je tradicionalni motiv, koji je Boccaccio preuzeo iz ljubavnih i vitekih romana, i koji e jo dugo nadahnjivati talijanske pjesnike, do Poliziana, Boiarda, Ariosta. 6. posumnja... boica: usp. Ameto, XXXV 7. Ifigenija: kao i ki kralja Agamemnona. 8. oi... krili: usp. Dante, Novi ivot, XXVI. 9. Roda: otoka koji se neizostavno pojavljuje u Boccacciovim novela ma smjetenim u grko-sredozemni prostor. Usp. Dekameron, II, 7. bilj. 36; IV, 3, bilj. 9.

D ek am eron

Tu m a

11. jo dugo ... na zemlji. Slino e zavriti jo nekoliko novela ovoga dana: 2, 5, 6, 7.

V,2
1. Lipari: usp. Dekameron, II, 6, bilj. 8. 2. gusariti: stanovnici otoka Lipari bili su na glasu zbog svoje sklonosti gusarenju. 3. obale Berberije: sjevernoafrike obale. Usp. Dekameron, III, 10, bilj. 4. 4. tom otoku: Lipariju. 5. Sua: Sua, luka u zaljevu al-Hamma, juno od grada Tunisa. Iznad znai ovdje iza ili preko, za onoga koji plovi od Sicilije prema jugu. 6. Trapanija: usp. Dekameron, iy 4, bilj. 21. U to je doba skupina Sicilijanaca iz Trapanija doista boravila u Tunisu bavei se lovom na koralje. 7. Carapresa: ime dosta raireno u Siciliji, koje se moe protumaiti kao dragi plijen ili sretan dobitak, pa e to biti povod dobru raspo loenju nesretne djevojke. 8. njihov jezik: vjerojatno arapski, jer samo mali postotak tuniskog stanovnitva govori berberski. 9. Meriabdela: trebalo bi stajati Muliabdela, jer muli odgovara arap skom Mulaj (naslov), a abdela arapskom imenu Abd-Alah. Tako su se zvala dva tuniska kralja u 13. st. (Abu Abd-Alah Mohamed I. i II.). 10. Granade: grada i kraljevstva na Pirinejskom poluotoku. O arap skom kraljevstvu Granade usp. Dekameron, IV, 4, bilj. 10. 11. berberski jezik: usp. bilj. 8. 12. Valja vam izraditi itd. Za ovaj se odlomak Boccaccio moda po sluio Villanijevim Ljetopisom (VIII, 35), gdje se pria kako se istim lukavstvom posluio tatarski kralj u ratu protiv egipatskog sultana god. 1299. 13. po naem vjerozakonu: kranskom.

Isti je izraz u vie navrata bio utisnut u rimski novac (jednom i god. 1347., za vladavine pukog tribuna Cole di Rienzija). O propadanju i zaputenosti Rima, dok su pape boravili u Avignonu, osvjedoio se Boccaccio za svojih putovanja (posljednji put god. 1350.) ostavivi o tom tragova u svojim djelima. 2. nema tomu dugo: poetkom 14. stoljea. 3. Boccamazza. Dvije plemike rimske obitelji nosile su to prezime. Neki Pietro Boccamazza spominje se u dokumentu iz 1321. a neka Angela Boccamazza, moda unuka niespomenute Agnolelle, bila je iva god. 1394. 4. Saulloo: o ovoj pukoj obitelji nema tragova u suvremenim doku mentima. 5. prema Alagni: Anagniju. Gradi Anagni nalazi se pedesetak kilome tara juno od Rima. 6. puta: vjerojatno je to bila cesta nazvana Via Larina, kojom je i Boc caccio putovao u nekoliko navrata, kreui prema Napulju ili vraa jui se u Firencu. 7. od Rima... milja, ini se da je to mjesto nazvano Casale Ciampino. 8. dvorcu: jednom od rimskih Katela. Ovaj je pripadao obitelji Colonna ili nekom od njihovih pristaa. 9. gustoj umi. To je Selva d'Aglio, blizu Frascatija. 10. uprkos Orsinijima. Orsini su bili aristokratska rimska obitelj. Kao gvelfi i pristae papinske politike vodili su dugotrajne krvave borbe s gibelinskom obitelji Colonna. 11. kad se... jutrenja: prije zore. Usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7. 12. oka pola tree ure: oko sedam i pol sati ujutro. 13. Liello di Campo di Fiore. Liello (deminutiv od Raffaello) ivio je u 14. st., a pripadao je ogranku Orsinijevih koji su imali kue na rimskom Campo dei Fiori. Dvorac koji se tu spominje bit e onaj na istoku Grottaferrate. 14. njegova ena: zvala se Banna di Tolomeo de' Leoni di Montanea. Bila je iva jo god. 1352. Boccacio je bio prijatelj Orsinijevih.

V,4 V,3
JLJ&ffltt*-- svijet Q RMUJcao glavi svijeta (caput mundi) pisaoje

1. Ova novela ima mnogo pretea u literaturi. Dvosmisleni motiv o slavuju, to ga je djevojka sluala, prije Boccaccia opjevala je Ma-rie de France (2. pol. 12. st.}, prva poznata francuska pjesnikinja, u

D ek a m e ro n

Tum a

knjievnosti ima sastava na isti motiv. 2. u Romagni: talijanskoj povijesnoj pokrajini na obali Jadranskog mora, s glavnim gradom Ravennom. Boccaccio ju je posjetio vie puta. Osim Ravenne (usp. Dekameron, II, 10, bilj. 7; V, 8), Boccaccio spo minje jo i neke druge gradove u Romagni (Imola, IV, 2; Faenza, V, 5). 3. Lizio da Valbona: povijesna linost, bio je u Firenci u slubi nael nika Guida Novella god. 1260. Slovio je kao velikoduan i plemenit gospodin. Dante ga spominje u Cistilitu (XIV, 97), zajedno s Arrigom Manardijem (isto, 98). Za Lizija iz Valbone znao je i anonimni pisac Novellina (XLVII). 4. Manardi,.. Ricciardo. Gospara iz Bertinora spomenuli smo u pret hodnoj biljeci. Nema dvojbe da je Boccaccio oba imena, i to spome nuta zajedno, naao u Danteovom Cistilitu. Bertinoro je gradi u Romagni, izmeu Forlimpopolija i Cesene. O nekom Ricciardiju iz te kue nema povijesnih podataka. 5. slavuja... pjeva: tradicionalna i simbolina ptica ljubavi u raspjeva noj noi.

8. ve... godina: usp. Dek., II, 6, bilj. 30. 9. kad car... ovaj grad: car Fridrik II. Hohenstaufen osvojio je Faenzu god. 1241. 10. djevojice... dvije godine: ako je ta djevojica god. 1241. imala dvije godine, a u vremenu u kojem se odvija glavna radnja petnaest, onda se vrijeme novele moe odrediti kao 1253. godina. 11. Fano: usp. bilj. 3. 12. Guiglielmino iz Medicine: god. 1258. zabiljeeno je u Faenzi ime nekoga Guiglielmina iz San Paola blizu Medicine (mjesta izmeu Bologne i Ravenne). Obitelj da Medicina spominje i Dante (Pakao, XXVIII, 73). 13. sin Bemabucciov: tek sada doznajemo taj vaan podatak. Prije je pisac rekao samo da je Giannole di Severino. 14. djevojku... Agnesa: ve smo ukazali na ovaj postupak pisca koji kasno navodi ime junaka ili junakinje. Usp. IY 1, bilj. 8.

V ,6 V ,5
1. Po motivu prepoznavanja (agnicije) ova bi novela mogla imati mno go pretea. Spomenimo samo najvanije i najvjerojatnije. To su Plautova komedija Epidicus i Terencijeve komedije Djevojka s otoka Andra, ovjek koji sam sebe mui, Phormio. Boccaccio je itao rimske komediografe. 2. u Romagnu... po njoj proeem. Ve smo ukazali na slina povezi vanja ili suprotstavljanja novele. Usp. Dek., III, 7; IV, 5, bilj. 1; IV, 7, bilj. 2. 3. Fanu: grada na jadranskoj obali blizu ua rijeke Metauro. Nalazi se izmeu Pesara i Ancone (Marche). Danas poznato kupalino mjesto. 4. iz Cremone: grada u sjevernoj Italiji na rijeci Padu. 5. iz Pavije: usp. Dek., III, 2, bilj. 3. 6. U to se vrijeme: oko polovice 13. stoljea. 7. u gradu... stanje. Grad Faenza u Romagni, glasovit od davnine zbog izradbe izvrsne fajanse, nalazi se izmeu Bologne i Ravenne, odnosno izmeu Imole i Forlija. Pod nominalnom vlau rimske Kurije, Kojnunaju_ Faenz bila se oporavila nakon tekih borbi gradskih gvelfa i

1. U ovoj je noveli Boccaccio prepriao sredinju epizodu iz svojega Filocola, koja se temelji na slinom zbivanju u starofrancuskom spje vu Floire et Blanchefleur iz 12. st. Boccacciova novela utjecat e na Ariosta (Mahniti Orlando, XXV) i na Tassa (Osloboeni Jeruzalem, II). 2. Restituta: stanovnici otoka Ischije veoma su tovali sv. Restitutu. 3. Marin Bolgaro: povijesna linost Marino Bulgaro bio je Boccacciov prijatelj, iv jo 1341. god. Istaknuo se kao graditelj bojnih galija. Kralj Robert imenovao ga je vitezom. 4. Gianni... Procida: neak slavnog Giovannija s Procide. Usp. II, 6, bilj. 28. 5. nou... odlazio: reminiscencija iz Ovidija (Heroide, XVIII-XIX), kad pjeva o mitu Heroje i Leandra koji je plivajui prelazio Helespont da bi se sastao s voljenom djevojkom. Heroju i Leandra Boccaccio spominje vie puta u svojim djelima, primjerice u Ametu (usp. bilj. 94, 161) i u Elegiji gospe Fiammette (usp. bilj. 72, 134, 276, 369). 6. Kalabriju: pokrajinu na krajnjem jugu Italije, na poluotoku koji ini prste apeninske izme. 7. Fridriku, kralju Sicilije: Fridriku II. Aragonskom, koji je bio kralj Sicilije od 1296. do 1337. Kako se malo nie za njega kae da je bio

D ek am ero n

T um a

gove vladavine (oko 1296-1297. god.). 8. slabunjav: i to je povijesna istina. 9. Cuba: (it. Kuba) arapsko-normanska zgrada iz 12. st., danas na periferiji Palerma. Ime je arapskog podrijetla. 10. svu obalu... do Scaleje: tj. od rta Punta della Campanella, koji se nekada zvao Minervin rt, u Napuljskom zaljevu nasuprot otoku Capriju, do luke Scaleje na jugu zaljeva Policastro. Suvremeni dokumenti potvruju da su stanovnike te obale uznemiravali sicilijanski gusari. 11. do tree ure: do devet sati ujutro. 12. Ruggierija de Loria. Ruggero di Lauria bio je Fridrikov admiral god. 1296. 1297., no proslavio se pobjedom nad Anuvincima u pomorskoj bitki kod Napulja god. 1284. Tom je prilikom zarobio kra lja Karla II. Anujskog. 13. Giana... ovog otoka. Giovanni da Procida bio je na elu sicilijan skog ustanka protiv francuskih eta Karla I. Anujskog (Sicilijanska veernja, 1282.). Usp. Dek., II, 6, bilj. 31. Tako je kralj Petar Aragonski, oenjen Costanzom, keri kralja Manfreda Hohenstaufena, mogao lake zadobiti Siciliju. 14. Marina... na Ischiji. Ne zna se nita o ulozi Marina Bolgara u borbi Aragonaca i Anuvinaca oko Ischije. injenica je, meutim, da je taj otok sve do god. 1299. bio pod vlau aragonskog kralja, a ne Karla II. Anujskog.

9. otme... udajom: uzrok mnogim nezakonitim ljubavima u Dekame ronu. Usp. novele II, 6; IV, 1, 3, 5; V, 5; VI, Uvod; IX, 5. Violante je dakle imala vie od petnaest godina. 10. dogodi se itd. Ova je epizoda reminiscencija na ljubav Eneje i Didone u pilji, dok vani bijesni oluja. Usp. Eneida, IV, 160-172. 11. otrova u pehar s vinom: usp. Dek., IV, 1. 12. s novim kriarskim pohodom: treim kriarskim ratom za koji su se pripremali papa, Vilim Dobri i Fridrik Barbarossa, a vodili su se i pregovori s armenskim carem. U 14. st. armenska vladarska kua bila je u rodbinskim vezama s Aragoncima i napuljskim Anuvincima. 13. u Laiazzu: sredozemna luka Ayas u Maloj Armeniji (nazivala se i Nova ili Donja Armenija). Nalazila se u dananjoj jugozapadnoj Anatoliji, na podruju Adane (Cilicija). Postojala je od 11. do 14. st. kao nezavisno armensko kraljevstvo. Kralj Leon primio je god. 1199. kra ljevsku krunu od cara Henrika VI. i pape. Posljednji Armenci u Maloj Armeniji poubijani su ili protjerani nakon prvoga svjetskog rata. 14. u Laiazzo: gdje je postojala kolonija sicilijanskih trgovaca kojima je armenski vladar Leon V podijelio mnoge povlastice.

V,8

V ,7
1. u vrijeme... Sicilijom: normanski kralj Vilim II. Dobri vladao je Sicilijom od 1166. do 1189. Usp. Dek., IV 4, bilj. 4. 2. Amerigo Abate. Mona obitelj Abbate iz Val di Mazare vladala je dugo Trapanijem. U doba kralja Vilima kapetan u Trapaniju bio je Stazio Abbate; on je 1188. trebao potpomoi treu kriarsku vojnu koja se spominje u ovoj noveli. 3. iz Trapanija. O zapadnosicilskoj luci koju Boccaccio spominje vie puta u Dekameronu, usp. novele IV, 4, bilj. 21; "V, 2, bilj. 6. 4. genovekih gusara: usp. Dek., II, 4, bilj. 10; II, 6, bilj. 23. 5. Armenije: usp. Dek., II, 7, bilj. 40. Meutim, ovdje je rije o tzv. Maloj Armeniji. Usp. bilj. 13. 6. mislei da su Turci: jer su Turci ve bili prodrli u Malu Aziju. _ 7. jpokrsti ga: ustvari<akao Armenac, bio je ve kranin.

1. Prizor paklenskog lova dio je tradicionalnog repertoara pounih pri mjera (exempla) koji su sluili propovjednicima u srednjem vijeku. Boccaccio se mogao posluiti zbirkom Flores francuskog pisca Elinanda iz Froidmonta (12. 13. st.), ili, jo vjerojatnije, enciklopedijom iz 13. st. Vincenta iz Beauvaisa (Vincentius Bellovacensis) pod naslo vom Veliko zrcalo (XXIX, 120), no bila je i drugih, slinih izdanja to donose istu priu. Drugi motiv ove novele, ljubavnikovo lukavstvo, Boccaccio mcda duguje orijentalnoj prii koja se u Europi proirila posredstvom zbirke Disciplina clericalis Petra Alfonsa (XIV), iz koje ju je preuzeo spomenuti Vincent is Beauvaisa (III, 9, 5); motiv kanja vanja lijepih zlokobnica mogao je nai i u Ovidijevim Metamorfozama (XIV) ili u djelu O ljubavi Andrije Kapelana. Boravei u Ravenni, gdje je bila iva legenda o paklenskom lovu gorskog kralja Teodorika, koji je stolovao upravo u tom gradu, kao i Boanstvena komedija bijahu mu dodatni poticaji. Ovo je jedna od najglasovitijih Boccacciovih novela. Svidjela se Petrarci i slikaru Botticelliju, koji su se njome nadahnuli. 2. U Ravenni... Romagne: usp. Dek., II, 10, bilj. 7; V, 4, bilj. 2.

D ek am eron

Tu m a

bila je, kako se ini, u rodu s obitelji Anastagi, koje Dante spominje u istilitu (XIV, 107), pa je Boccaccio moda ba tu uzeo ime Nastagio za svoga Onestija. 4. Paola Traversarija. I to je povijesna linost. Spominje ga fra Salimbene u svom Ljetopisu i anonimni Novellino (XXXIV). Umro je god. 1240. Njegova oca Pietra hvali Dante zbog udvornosti i vitetva, govorei o Traversarijima kao o lozi koje je muka grana ve utrnula (istilite, XIV, 98, 107-111). 5. mnogo vieg roda: njihovo drevno plemstvo potjecalo je iz Bizanta, a imali su pravo na vojvodski naslov. 6. djelima: rije je o djelima nadahnutim vitekim krepostima, veli kodunosti i plemenitosti, to jest o idealima to su nadahnjivali legen darno dvoranstvo. Boccaccio je prihvaao takve vrijednosti za svoje heroje uljudbe, pa tako i za ove. 7. Chiassi: jadranska obala i borik Classe ili Classi juno od Ravenne to ga evocira Dante ... kao to umi od hvoje do hvoje / kod Chiassija na alu borik cio / kad Eol pusti Jug iz pilje svoje uspo reujui boansku umu zemaljskog raja s ravenskim borikom (ist., XXVIII, 2-21; cit. mjesto 19-21, prev. M. Kombol). 8. na poetku svibnja: jer je to posveeno doba za ljubavna vienja. 9. peta ura dana: jedanaest sati ujutro. 10. vidje itd. Na ovaj je prizor jamano utjecao Danteov odlomak iz Pakla (XIII, 111-129) u kojem opisuje slian lov sa psima to pro gone i razdiru rasipnike u umi samoubojica. U drugim legendama o paklenskom lovu ne spominju se ti okrutni ovarski psi. 11. Anastagi: ugledna obitelj iz Ravenne. Dante ih spominje zajedno s Traversarijima, kojima su bili suparnici (ist., XIV, 107). 12. svakoga petka: jer je to dan pokore. Prema srednjovjekovnoj legendi ena i njezin ljubavnik kanjeni su zbog putena grijeha; Boc caccio je preokrenuo pouku legende, pa je enu kaznio zato to je bila odbojna prema ovjeku koji ju je volio, a ne zato to je puteno zgrijeila.

V ,9
1. Kao ni druge Boccacciove firentinske novele, ni ova pria o vitekom Federigu i njegovu sokolu nema znaajnijih literarnih uzora, orijentalnu legendu o ovjeku koji je meso svog^konja

koji se razbolio pa mu je trebalo dati najboljeg sokola (Guillaume au Faucon). Moda nije na odmet spomenuti i mit o Filemonu i Baukidi koji htjedoe, kako se pria u Ovidijevim Pretvorbama (VIII, 611724) rtvovati omiljenu gusku da bi poastili boanske goste. 2. Coppo di Borghese Domenichi itd. Coppo (od Gacoppo Jakov) ivio je u firentinskoj etvrti Santa Croce; nije bio plemi, ali je u demokratskoj Komuni obnaao mnoge javne slube. Umro je izmeu 1348. i 1353, pa je u trenutku kad Fiammetta pria mogao jo biti iv. Spominje ga i Franco Sacchetti (Tristo novela, LVI). 3. moda jo ivi: u Firenci jo bjesni kuna poast. 4. Alberighija. Bila je to jedna od najstarijih firentinskih obitelji. Sta novali su u blizini obitelji Alighieri. Dante ih spominje u Raju (XVI, 89-90), ali kao rod koji vie nije na visini. Prema firentinskom ljetopiscu Villaniju u 14. st. taj se rod ve bio ugasio. 5. monna: od madonna (gospoa). 6. Campi: Campi Bisenzio, mjesto udaljeno nekoliko kilometara od Firence, kojoj je na sjeverozapadu, izmeu Peretole i Prata. Spominje ga Dante (Raj, XVI, 50). 7. drai mije... ovjeka: usp. Ciceron, O dunostima, II, 20; Plutarh, Usporedni ivoti (Temistokle, XVIII); Valerije Maksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka (VII, 2). No, isto tako, suvremena djela, kao to su, primjerice, Pavao iz Cerralda (Knjiga o dobru pona anju, br. 168), Brunetto Latini (Riznica, III, 40) i si.

V , 10
1. Izvor je ovoj noveli u Apulejevu Zlatnom magarcu (IX, 14-28), knjizi koju je Boccaccio vrlo volio i kojom se esto koristio. Dodatni poticaj i neka narativna rjeenja Boccaccio je mogao nai u anoni mnom kratkom spjevu ili elegijskoj komediji iz 12. st. koja je ovako oznaena: Uxor quedam cunqueritur de marito sodomita cui nomen erat Cavichiolus. 2. u Perugi: drevnom gradu u srednjotalijanskoj pokrajini Umbriji. Boccaccio je izabrao ba Perugiu kao mjesto zbivanja ove novele, jer Firentinci nisu voljeli taj grad zbog suparnitva u trgovini, a i zato jer su stanovnici Perugie uivali lo glas zbog navodne sklonosti sodomiji3. Pieto.Ayjn,giolQ.,pyijesna linost, taj je Pietro ivio na prijelazu

D ek a m e ro n

jui znaajne politike i administrativne funkcije. Manje je vjerojatno da pisac aludira na drugog Pietra iz iste peruginske obitelji koji je ivio izmeu 1306. i 1313., jer je naprijed kazao Nema tome dugo, odreujui tako i vrijeme svoje novele. 4. neem drugom: mladiima. 5. kopitom... po suhom: dvosmisleni izraz kojim se aludiralo na ho moseksualnu strast. 6. u oman... uiva: u ljubavi s mladim mukarcima. 7. svetoj Verdiani... zmije: sv, Verdiani Attavanti, kojoj su u pustinjakoj eliji u Castelfiorentinu dole dvije zmije da je napastuju, a ona ih je hranila. 8. nema... izgubila: toskanska poslovica. Usp. Dante, ist., III, 78. 9. jedna ena... jednu enu: usp. Dek., III, 1, bilj. 10. 10. Ercolano. Sv. Herkulan, biskup Perugie i muenik bio je osobito tovan u tom gradu, pa su i mnogi njegovi stanovnici dobili ime po tom svecu. 11. do glavnog trga: u Perugi je to trg pred Kneevom palaom (Palazzo dei Signori).

V , Zakljuak
1. Monna Aldruda itd. To su poetni stihovi pukih pjesmica dvosmi slena sadraja koje su pjevali na sveanostima i pukim zabavama. 2. Ova... boljka. Od svih navedenih, jedino je ova opscena puka pje smica (Questo mio nicchio s'i o nol picchio) sauvana i vie puta ti skana. 3. iz oiju... strasno: usp. Boccaccio, Rime, XIII. 4. pjesma: balada s mnogo reminiscencija iz tradicionalne lirike (Dan te, Petrarca). Sastoji se od pripjeva, koji ima jedan sedmerac i dva jedanaesterca (aBB), i tri strofe po devet stihova od kojih su tri sedmerci (CDeCDeeBB).

K azalo

K azalo
DEKAM ERON
(preveli Jerka Belan i Mate Maras) Proslov...............................................7

PRVI DAN
Uvod..................................................10 Prva novela......................................23 Ser Cepparello lanom ispovijeu prevari pobona fratra i umre; i premda je za ivota bio veoma opak ovjek, po smrti ga proglase svecem i nazovu sveti Ciappelletto. Druga novela...................................33 idova Abrahama potakne Giannotto di Civigni da ode u Rim na papinski dvor, a kad Abraham upozna pokvarenost sveenstva vrati se u Pariz i pokrsti se. Trea novela......................................37 idov Melkisedek priom o trima prstenima otkloni od sebe veliku pogibelj koju mu je pripremao Saladin. etvrta novela.................................40 Neki redovnik upadne u grijeh i zaslui najteu kaznu, ali estito prekori svoga opata s istoga grijeha pa se nje oslobodi. Peta novela....................................... 43

Dekameron

suzbije mahnitu ljubav francuskoga kralja. esta novela.....................................45 Neki valjani ovjek lijepom izrekom izvre ruglu opako redovniko licemjerje. Sedma novela...................................47 Bergamino na lijep nain novelom o Primasu i opatu iz Clunvja ukori iznenadnu krtost gospara Cana della Scala. Osma novela...................................52 Guiglielno Borsiere domiljatim rijeima pokudi krtost gospara Er-mina de' Grimaldi. Deveta novela.................................53 Ciparski kralj, poto ga prekori jedna gospa iz Gascogne, od slabia postade junaan. Deseta novela.................................55 Metar Alberto iz Bologne na lijep nain posrami gospu koja htjede njega posramiti to je u nju bio zaljubljen.

DRUGI DAN
Uvod................................................60 Prva novela.....................................61 Martellino, hinei da je uzet, pretvara se da ga je sveti Arrigo iscijelio; kad njegova prijevara doe na vidjelo, isprebijaju ga, a kad ga zatim uhite, dolazi u opasnost da bude objeen, ali se na koncu spasi. Druga novela..................................65 Pokradeni Rinaldo d'Asti dospije u Castel Guiglielmo, gdje ga ugosti neka udova gospa, pa kad nadoknadi gubitak iv se i zdrav vrati svojoj kui. Trea novela....................................70
Tri mlarlira rasinnirkim ivntnm notratp svnin imovinu i nsiromaf

Kazalo

kojemu prepozna ker engleskoga kralja; ona ga uzme za mua i nadoknadi sve gubitke njegovih strieva i vrati im blagostanje. etvrta novela.............................76 Landolfo Rufolo osiromai i postane gusar, ali ga zarobe Genoveani i doivi brodolom; spasivi se na krinjici punoj dragoga kamenja, na Krfu ga primi neka ena, i on se bogat vrati svojoj kui. Peta novela...................................80 Andreuccio iz Perugie doavi u Napulj da kupuje konje u jednoj noi triput upadne u veliku opasnost, ali se svaki put izvue i s rubinom se vrati svojoj kui. esta novela.................................89 Gospu Beritolu, poto izgubi dva sina, nau s dva srndaa na nekom otoku, a ona odatle poe u Lunigianu; tamo jedan od sinova stupi u slubu njezina gospodara i obljubi mu ker te dopadne tamnice. Sicilija se pobuni protiv kralja Karla, i majka prepozna sina koji se eni gospodarovom keri i nalazi svoga brata, te se uspinju na visoki paloaj. Sedma novela...............................99 Babilonski sultan poalje svoju ker algarpskom kralju za enu; za etiri godine razne je nezgode dovedu u ruke devetorici mukaraca na razliitim mjestima; naposljetku je kao djevicu vrate ocu, te otputuje, kao to je isprva pola, u Algarbiju kralju za enu. Osma novela................................114 Anverski grof, lano optuen, ode u progonstvo i ostavi svoje dvoje male djece u razliitim mjestima u Engleskoj; nepoznat vraa se iz kotske i nalazi ih u blagostanju; zatim stupi kao konjuar u vojsku francuskoga kralja, pa kada se njegova nevinost dokae, budu mu vraene sve prijanje asti. Deveta novela..............................125 Bernabo iz Genove, poto ga Ambruogiolo prevari, izgubi imetak i naredi da se njegova nevina ena pogubi; ona pobjegne i u mukoj odjei slui sultanu, otkrije varalicu i dovede Bernaboa u Aleksandriju, gdje varalica bude kanjen, a ona se, opet nadjenuvi ensku odjeu, s muem bogata vrati u Genovu.

D ek a m e ro n

Deseta novela..................................134 Paganino iz Monaca ugrabi enu gosparu Ricciardu di Chinzica; ovaj sazna gdje se ona nalazi pa ode tamo, sprijatelji se s Paganinom i zaite je natrag, a on joj to dopusti ako eli; ali ona se ne eli s njim vratiti i, kada gospar Riciardo umre, postane Paganinova ena.

TREI DAN
Uvod................................................142 Prva novela......................................145 Masetto iz Lamporecchija hinei da je nijem postane vrtlar u enskom samostanu gdje se sve redovnice natjeu da s njim spavaju. Druga novela...................................250 Neki konjuar spava sa enom kralja Agilulfa, i Agilulf to primijeti ali mui; nae ga i zastrie ga; ovaj zastrie sve ostale i tako izbjegne pogibelji. Trea novela.....................................154 Nekom vrstom ispovijedi i hinei istu savjest gospa zaljubljena u mladia navede asna fratra da joj bez svoga znanja pomogne udovoljiti eljama. etvrta novela.................................161 Don Felice poui brata Puccia kako e postati blaen inei pokoru; brat Puccio je ini, a dotle se don Felice s bratovom enom zabavlja. Peta novela......................................265 Zima daruje gosparu Francescu Vergellesiju svoga konja i zato s njegovim doputenjem govori s njegovom enom; dok ona uti, on sam mjesto nje odgovara i po svojim se odgovorima poslije ravna. esta novela....................................269 Ricciardo Minutolo ljubi enu Filippella Sighinolfa; doznavi da je ljubomorna dojavi joj da e se Filippello sutradan sastati s njegovom enom u nekom kupalitu, pa ona tamo ode i mislei da je sa svojim muem otkrije da je spavala s Ricciardom.

K azalo

Sedma novela................................275 Tebaldo se posvadi sa svojom gospom i otputuje iz Firence, vrati se nakon nekog vremena kao hodoasnik, razgovara s gospom, i dokae joj njezinu zabludu, i oslobodi njezina mua smrtne kazne, jer mu je bilo dokazano da je njega ubio, i izmiri ga s braom, a zatim razborito uiva sa svojom gospom. Osma novela.................................287 Ferondo proguta neki praak, pa ga pokopaju kao mrtva, a opat, koji se zabavlja s njegovom enom, izvadi ga iz groba, i baci u tamnicu, i uvjeri ga da je u istilitu; a poto uskrsne, goji, kao svoje, dijete to ga je njegova ena s opatom zaela. Deveta novela...............................194 Giletta iz Narbonne iscijeli francuskom kralju pitanjak i zaite kao mua Beltrama iz Roussillona; ovaj se protiv svoje volje oeni njom i ozlojeen ode u Firencu, tamo se zaljubi u neku mladicu, ali umjesto nje s njim legne Giletta i rodi mu dva sina; stoga je on naposljetku zavoli i prihvati kao enu. Deseta novela...............................202
Alibek ode meu pustinjake gdje je redovnik Rustico pouava kako se utjeruje vraga u pakao; kada je odatle odvedu postane Neerbalovom enom.

ETVRTI DAN
Uvod..............................................208 Prva novela...................................21i Tancredi, knez od Salerna, ubije ljubavnika svoje keri i poalje joj njegovo srce u zlatnom peharu; ona ga prelije otrovom koji popije i tako umre. Druga novela................................220 Fra Alberto obmane neku gospu da je u nju zaljubljen aneo Gabrijel i u njegovu liku vie je puta obljubi; od straha pred njezinom svojtom skoi s prozora i skrije se u kui nekoga siromaka, koji ga sutradan kao divljeg ovjeka odvede na trg, gdje ga prepoznaju pa ga njegova

D ek am ero n

Trea novela.....................................227 Tri mladia ljube tri sestre i s njima pobjegnu na Kretu; najstarija zbog ljubomora ubije svoga dragoga; druga se poda kretskom vojvodi da spasi sestre, no ubije je njezin dragi i pobjegne s prvom; za to su optueni trei mladi i trea sestra; njih uhite i oni priznaju, ali u strahu od smrti podmite strau i pobjegnu osiromaeni na Rod gdje u bijedi umru. etvrta novela.................................232 Gerbino, usprkos vjeri koju je zadao njegov djed kralj Vilim, navali na brod tuniskoga kralja da mu otme ker; kad nju ubiju oni koji su bili na brodu, on njih poubija, a naposljetku i njemu bude odrubljena glava. Peta novela......................................236 Lisabettina braa ubiju njezina ljubavnika; on joj se u snu javi i otkrije joj gdje je zakopan; ona potajno otkopa njegovu glavu i metne je u zemljani sud s bosiljkom, a poto nad njim svaki dan dugo plakae, braa joj ga oduzmu, pa ona malo zatim umre od bola. esta novela....................................239 Andreuola ljubi Gabriotta; kazuje mu svoj san, a on njoj svoj, te joj odmah zatim u naruju izdahne; dok ga ona sa slukinjom nosi njegovoj kui, uhite je a ona sve po istini ispria; gradski naelnik je hoe silovati, ali se ona ne da; kad to uje njezin otac i spozna da je nevina oslobodi je, a ona se odrekne svijeta i zaredi se. Sedma novela..................................244 Simona ljubi Pasquina; dok su zajedno u vrtu, Pasquino trlja zube kaduljinim listom i umre; Simonu uhite i ona, da pokae sucu kako je Pasquino umro, protrlja zube jednim od onih listova i isto onako umre. Osma novela...................................247 Girolamo ljubi Salvestru; majka ga molbama prisiljava da ode u Pariz; on se vraa i nalazi je udatu; potajno joj ue u kuu i kraj nje umre; kad ga odnesu u crkvu, Salvestra umre kraj njega.

K azalo

glielma Guardastagna i dade joj da pojede njegovo srce; kad ona to dozna baci se s visoka prozora i umre, a zatim je s ljubavnikom pokopaju. Deseta novela..............................254 ena nekoga lijenika zatvori svoga uspavanog ljubavnika u krinju kao da je mrtav; dva lihvara odnesu krinju svojoj kui; ovaj se osvijesti i uhite ga kao lupea; slukinja one gospe na sudu iskae da ga je ona zatvorila u krinju koju su lihvari ukrali; tako on izbjegne vjeala, a lihvare zbog krae krinje osude da plate globu.

PETI DAN
Uvod. .26$ Prva novela..................................264 Kimon od ljubavi postane razborit i na moru otme svoju gospu Ifige-niju; na Rodu ga bace u tamnicu, odakle ga Lizimah izvue i iznova s njim otme Ifigeniju i Kasandru sa svadbe, pobjegavi s njima na Kretu; i poto im tamo postanu enama, s njima se vrate svojim kuama. Druga novela................................272 Gostanza ljubi Martuccia Gomita, i uvi da je umro sva se oajna ukrca sama u amac koji vjetar zanese u Suu; nae ga iva u Tunisu i otkrije mu se, a on/kojega je kralj uzvisio zbog danih savjeta, poto je uzme bogat se s njom vraa na Lipari. Trea novela..................................277 Pietro Boccamazza bjei s Agnolellom, namjeri se na razbojnike, djevojka bjei kroz umu i stie do nekog dvorca, Pietra uhite, ali bjei razbojnicima iz ruku i nakon raznih nezgoda prispijeva u dvorac gdje je bila Agnolella; i poto se s njom vjena vraa se u Rim. etvrta novela..............................282 Gospar Lizio da Valbona nae Ricciarda Manardija sa svojom keri, s kojom se ovaj vjena i s njezinim ocem ostane u miru. Peta novela....................................287

D ekam ero n

K azalo

umre; u nju se u Faenzi zaljube Giannol di Severino i Minghino di Mingole; zbog nje se potuku; otkrije se da je djevojka Giannolova sestra pa je dadu Minghinu kao enu. esta novela.................................292 Giannija s Procide zateknu s ljubljenom djevojkom, koja je bila darovana kralju Fridriku, i svezu ga za stup da ga s njom spale; kad ga prepozna Ruggieri de Loria, spasi se i postane njezin mu. Sedma novela...............................296 Teodoro ljubi Violantu, ker svoga gospodara gospara Ameriga; ona zatrudni i njega osude na vjeala; kad ga pod ibama k njima povedu, otac ga prepozna i oslobodi, te se on Violantom oeni. Osma novela................................302 Nastagio degli Onesti ljubei djevojku iz kue de' Traversari rasipa bogatstvo bez uslianja ljubavi; na molbe svojih ode u Chiassi; ondje vidi kako neki vitez goni djevojku i ubija je i kako nju dva psa razderu; pozove na objed svojtu i ljubljenu gospu, koja gleda kako psi trgaju onu mladicu i bojei se sline sudbine vjena se Nastagiom. Deveta novela..............................306 Federigo degli Alberighi ljubi a nije ljubljen, i otmjeno rasipajui upropasti se, a ostane mu jedan jedini sokol kojim nemajui nita drugo pogosti svoju gospu kad mu doe u pohode; poto ona to dozna promijeni se, uda se za njega i bogatim ga uini. Deseta novela...............................322 Pietro di Vinciolo ode nekamo na veeru; njegova gospa pozove nekog mladia, Pietro se vrati, ona ga skrije pod koaru za pilie; Pietro kae da su u Ercolanovoj kui, gdje je bio na veeri, nali mladia kojega je dovela njegova ena; gospa psuje Ercolanovu enu; magarac po nesrei nagazi na prste onome koji bijae pod koarom, on krikne, Pietro potri tamo, vidi ga, spozna eninu prijevaru, a na koncu zbog svoje pokvarenosti ostane s njom u slozi. SVRAVA PETI DAN DEKAMERONA I POINJE ESTI U KOJEMU SE POD ELISSINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONIMA KOJI SU, IZAZVANI KAKVOM ZGODNOM DOSJETKOM, VRATILI MILO ZA DRAGO, ILI SPREMNIM ODGOVOROM ILI DOMILJATOU IZBJEGLI GUBITAK, ILI OPASNOST, ILI SRAMOTU. Bijae mjesec na sredini neba i zrake su mu blijedjele, a nova svjetlost koja je nadolazila ve je obasjavala sve strane naeg dijela svijeta, kad ustavi kraljica svoju drubu dade dozvati te se polaganim korakom etajui po rosi od lijepe palae malo udaljie vodei svakojake razgovore o ovome i onome i raspravljajui o veoj i manjoj ljepoti isprianih novela i k rame smijui se nanovo razliitim zgodama o kojima se u njima kazivalo, sve dok se, kad ve odskoi sunce i jae zagrija, svima ne uini da se valja kui vratiti; stoga obrnue korake i tamo stigoe. I tu, poto stolovi ve bjehu postavljeni i sve mirisavim zelenilom i lijepim cvijeem bjee posuto, te prije nego ega pritisne, po kraljiinoj zapovijedi poee jesti. I kad to veselo dovrie, prije nego ita drugo uinie, nekoliko lijepih i ljupkih pjesmica zapjevae, pa neki odoe na poinak, neki igrati aha a neki dame; Dioneo pak s Laurettom zapjeva o Troilu i Kresidi.1 A kad doe doba da se ponovno skupe, poto ih kraljica sve dade pozvati, po obiaju oko studenca posjedae; i ba kad kraljica htjede narediti da se zapone s prvom novelom, zbi se neto to se dotada jo ne bjee dogodilo, to jest kraljica i svi ostali zaue stranu buku2 to je podiu sluge i slukinje u kuhinji. Stoga dade pozvati starostu i upita ga tko to vie i koji je uzrok buci, a on odgovori da je buka nastala izmeu Licisce i Tindara,3 ali uzroka nije znao, jer je doletio u kuhinju da ih umiri upravo u onaj tren kad ga je ona

D ek am eron

bila pozvala. Kraljica mu zapovjedi da Licisca i Tindaro smjesta k njoj dou; kad oni dooe, upita ih kraljica koji je razlog njihovoj buci. Tindaro joj htjede odgovoriti, no Licisca koja bjee ve u godinama i prilino ohola i zagrijana od vike okrenuvi se k njemu srdita lica ree: Vidi ivine od ovjeka kako se preda mnomujuuje prije mene govoriti] Pusti da ja kaem i obrativi se kraljici ree: Gospojo, ovaj hoe da mi objasni tko je Sicofanteova4 ena i, ni manje ni vie nego kao da je ja ne poznajem, uvjerava me da je prve noi kada je Sicofante s njom legao gospar Toljaga uao u Crnu goru na silu i uz mnogo prolivene krvi;5 a ja velim da to nije istina, nego je tamo miroljubivo uao i s velikim je uitkom bio primljen. A ovaj je zaista ivina, jer preesto vjeruje da su djevojke tako budalaste da svoje vrijeme trate obzirui se na oca i brau, koji est od sedam njih tri ili etiri godine poslije udavaju nego to bi trebalo. Brate, lijepo bi se one provele kad bi toliko otezale! Vje re mi Kristove, ta valjda znam ono to govorim kad se zakunem: nemam nijedne susjede koja je kao djevica dola muu, a dobro i o udanima znam kolika i kakva rugla muevima ine; a ovaj ovan mene hr - juer rodila! Dokjt smijale da su im od e est puta naredila smijeh dok ne ree to je "aljica se u smijehu za tebe, i stoga, kad konanu presudu, la je donijeta prije da um avo i vjerujem da je htjela obrati e Tindaru ree: sli da zna vie od )gu, nisam ja uludo budu < 0 naredila da umuDione ko ne eli da dobije nego 1 toga dana drugoga ba tal t, kraljica naloi Fiuvi lo ovako poe. Dobro mene, vijek s kne i z metlor posla i; lomeni

P rv a n o v ela
Neki vitez ree gospi Oretti da e je ponijeti na krilima jedne novele; i poto joj vrlo nespretno kazuje, ona ga zamoli da je spusti na zemlju.' Mlade gospe, kao to zvijezde2 u vedrim noima krase nebo, a u proljee cvijee zelene livade i lisnato grmlje breuljke, tako i pohvalno ponaanje i lijep razgovor krase ljupke dosjetke; a one, jer su kratke, toliko vie dolikuju enama nego mukarcima, koliko rvanje enama nego mukarcima drugi razgovori prilie. Istina je da danas, koji god uzrok tomu bio, bilo siromatvo naega duha bilo posebno neprijateljstvo koje nae doba zadesi s nebesa, malo ena ili nijedna ne ostade koja bi u zgodan as znala koju rei ili, ako je drugi rekne, razumjeti kako valja: to je sveopa sramota za sve nas. Ali zato to je o ovom predmetu ve prije Pampinea mnogo raspravljala, neu o njemu nita vie rei; ipak, da vam pokaem koliko u sebi imaju ljepote kad se kau u zgodan as, kako je plemenita gospa draesno uutkala viteza rado u vam ispriati. Kao to mnoge od vas moda znaju jer su vidjele ili su moda ule, nema tome dugo kako u naem gradu ivljae neka plemenita, i uljudna, i rjeita gospa, i toliko vrla te ne zasluuje da joj se preuti ime. Zvala se dakle gospa Oretta i bila je ena gospara Gerija Spi-ne;3 kad se jednom sluajno nala u okolici grada kao mi sada i kad je radi zabave krenula s jednog mjesta na drugo zajedno s gospama i vitezovima koje je toga dana imala kod sebe na objedu, a put se moda malo otegao odande odakle su se bili uputili donde kamo su svi pjeke kanili otii, ree jedan vitez iz drube: Gospo Oretta, ako vam je po volji, ja u vas ponijeti, vei dio puta koji nam valja prijei, na krilima jedne od najljepih novela na svijetu.

Gospa mu odgovori: Gosparu, ja vas ak za to molim, i bit e mi jako drago. Gospar vitez, kojemu moda ni ma boku nije bolje pristajao nego pripovijedanje jeziku, uvi to poe kazivati neku novelu, koja je sama po sebi uistinu bila krasna, ali on, as ponavljajui po tri, po etiri, pa i po est puta istu rije, as vraajui se natr|g i pokatkad govorei: Nisam dobro rekao i esto grijeei u imenima, zamje njujui jedno s drugim, uasno ju je kvario, a da i ne govorimo o . tom da ju je, s obzirom na odlike osoba i zgoda koje su se zbivale, [ zlo i naopako izlagao. ;, Stoga je gospu Orettu dok ga je sluala esto hladan znoj oblijevao i hvatala takva muka kao da je bila na smrt bolesna; i kad ve nije mogla vie toga podnositi, videi da je vitez u blato zapao i da se nee iz njega izvui, ljupko ree: Gosparu, ta se vaa krila previe tresu, pa vas molim da me ljubazno spustite na zemlju. Vitez koji je sreom mnogo bolje razumijevao negoli pripovijedao, shvativi dosjetku i primivi je u smijehu i ali prihvati se drugih novela, a onu koiu biee zaooeo i onako loe nastavio ostavi bez svretka.

D ruga novela
Pekar Cisti jednom jedinom rijeju navede gospara Gerija Spinu da uvidi nepromiljenost svoga zahtjeva. Sve gospe i mladii mnogo pohvalie rijei gospe Orette, a kraljica naredi Pampineji da nastavi; stoga ona ovako poe: Lijepe gospe, ne bih vam umjela kazati tko vie grijei, priroda koja plemenitu duhu daje runo tijelo, ili srea koja tijelu plemenite due daje skroman zanat, kao to smo mogli vidjeti da je tako bilo s naim sugraaninom istijem1 i s mnogim drugima; toga je istija, ovjeka veoma visoka duha, sudbina bila uinila pekarom. I zasigurno bih jednako proklinjala i prirodu i sreu kad ne bih znala da je priroda veoma razborita a srea stooka, premda budale zamiljaju da je slijepa. Budui da su i jedna i druga mudre, sudim da esto ine ono to ine i smrtnici koji, ne poznavajui budunosti, ono to im je najdragocjenije, zlu ne trebalo, skrivaju po najrunijim zakucima kue, jer misle da su najmanje sumnjivi, i odanle ih u najveoj nudi izvlae, poto ih taj runi zakutak bolje sauva nego to bi ih lijepa soba sauvala. Tako i te dvije vladarice svijeta esto svoje najvee dragocjenosti skrivaju u sjeni najskromnijih zanata, da bi, kad ih odatle po potrebi izvuku, jasnije zablistao njihov sjaj. Zato vam elim u vrlo kratkoj noveli pokazati kako je to na neznatnom sluaju dokazao pekar Cisti otvorivi oi gosparu Geriju Spini,2 a na to me podsjeti novela ispriana o gospi Oretti koja je bila njegova ena.3 Velim vam dakle, poto papa Bonifacije,4 kod kojega gospar Geri opina bijae u velikoj asti, posla zbog nekih vanih poslova neke svoje odline poklisare,5 i oni odsjedoe u kui gospara Gerija,6 te n s njima opravljae papine poslove, dogodi se, kakav god tomu

D ekam ero n

razlog bio, da je gospar Geri s tim papinim poklisarima gotovo svakog jutra pjeke prolazio ispred crkve Santa Maria Ughi,7 gdje je pekar Cisti imao svoju pekarnicu i osobno svoj zanat obavljao. I premda mu srea bjee dala tako skroman zanat, ipak mu je u njemu tako sklona bila, da se on njim jako obogatio, i ne hotei ga ni za kakav drugi mijenjati sjajno je ivio imajui meu svim blagom Bojim uvijek najbolja bijela i crna vina koja su se mogla nai u Firenci i okolici. Videi kako svakog jutra ispred njegovih vrata prolaze gospar Geri i papiri poklisari, a ega bijae velika, sjeti se kako bi bilo jako uljudno da ih ponudi svojim dobrim bijelim vinom; ali obzirui se na svoj skroman poloaj i na plemstvo gospara Gerija, nije mu se inilo dolinim drznuti se i pozvati ga, nego razmisli na koji bi nain naveo gospara Gerija da se sam pozove. I obukavi prebijeli zobunac i opasavi se uvijek pregaom iz lukije, po kojima bijae vie nalik na mlinara nego na pekara, svakog je jutra, u vrijeme kad je znao da mora gospar Geri s poklisarima proi, davao pred svoja vrata iznijeti novo i pokositreno vedro svjee vode, i mali bolonjski "'a dobrog bijelog vina, i dvije ae koje su se inile kao da "'"> bi sjeo, dok su oni prolazili, iko slasno piti to svoje vino tra vidje, treega mu ree: i est, gosparu, ali ne bih vam ni ne kuate. e, ili od veega napora nego e slasno pio, bijae probudila i se ree: Gospodo, ne bi anog ovjeka:

moda je takvo na pristupi istiju.

v

nesu lijepu klupu i zamoli ih e ve pourie da operu ae, :ite da ja taj posao obavim, jer >e ubacujem; i ne nadajte se :o sam opra etiri lijepe i nove ;a dobrog njegova vina briljivo igove, kojima se uini da bolje-

 esti d an - D ru g a n o v ela

ga vina nisu odavno pili; stoga, pohvalivi ga jako, sve dok poklisari tamo ostadoe, gotovo svakog jutra skupa s njima navraae na pie gospar Geri. Njima, kad svrie poslove i moradoe otputovati, gospar Geri priredi sjajnu gozbu, na koju pozva mnoge odline graane, a dade da se pozove i Cisti, koji nipoto ne htjede na nju doi. Tada gospar Geri naredi jednom od svojih slugu da ode po bocu Cistijeva vina i da po pola ae njega dade svakom gostu za vrijeme prvog jela. Sluga, moda ljut to nijednom nije mogao kuati toga vina, uze veliku bocu. Kad je Cisti ugleda ree: Sinko, tebe gospar Geri ne alje k meni. Poto mu to sluga vie puta potvrdi a ne dobi drugoga odgovora, vrati se gosparu Geriju i tako mu ree; njemu gospar Geri ree: Vrati se i reci mu da te doista ja aljem, a ako ti opet tako odgovori, upitaj ga komu te aljem. Sluga se vrati i ree: Cisti, zaista me gospar Geri tebi alje. Njemu Cisti odgovori: Zaista, sinko, ne alje. Onda, ree sluga, komu me alje? Cisti odgovori: Arnu. Kad to sluga prenese gosparu Geriju, njemu odmah pue pred oima te ree sluzi: Daj da vidim kakvu si bocu nosio; i kad je vidje ree: Pravo kae Cisti; i poto izgrdi slugu naredi mu da uzme prikladnu bocu. Kad je Cisti vidje ree: Sad znam da te k meni alje, i drage mu je volje napuni. I zatim toga istoga dana, davi da se napuni bavica slina vina i pomnjivo odnese kui gospara Gerija, ode k njemu i naavi ga ree mu: Gosparu, ne bih htio da mislite kako me je jutros ona velika boca prestraila; nego, uinilo mi se da ste zaboravili to sam vam ovih dana svojim vriima pokazivao, to jest da ovo vino nije za sluge, pa sam vas jutros htio na to podsjetiti. Sad, jer ne kanim vie biti uvar vaega vina, poslao sam vam ga svega, pa vi odsad radite s njim to vaa je volja. Gospar Geri se jako obradova Cistijevu daru i zahvali mu se onako kako mu se inilo da dolikuje, i otada ga uvijek drae vrijednim ovjekom i prijateljem.

-'v;-

D ekam ero n

g ljepoti dosjetaka; stoga to se na to ;a to je o dosjetkama kazano elim >jetaka takva da one moraju ugristi , jer kad bi ugrizla kao pas, to ne "o su izvrsno uinile i rijei gospe je da ne valja zamjeriti onom tko aas, Gospa Nonna de' Pulci spretnim odgovorom ako mu je prije toga bilo kao > na neslanu alu zaepi usta zamjeriti da mu se to nije zbilo; kim, firentinskom biskupu. a takoer i gdje se alimo, m je neki na prelat ilo za ognji-m novelom Kad Pampinea dovri svoju pokazati, ip bio gospar Antonio novelu, poto svi mnogo pohvalie 3 d'Orso, ncu neki katalonski Ciplemi po Tiaral kralja Roberta;5 stijev odgovor i njegovu budui udvara, dogodi se da mu velikodunost, poelje kraljica da se svidje jedna koja bijae veoma * zatim spomenutog biskupa. I poto ie iz dobre kue, velik krtac e mu dati pet stotina zlatnih > s njegovom enom spava; e srebrne popoline koji onda

T re a n o v ela

Lauretta pripovijeda; ona radosna lica ovako poe priati: Ljupke gospe, prije Pampinea a sada Filomena1 mnogo istine k jk k ^ l j d k rekoe o naoj

 esti dan - T rea n ov ela

bijahu u upotrebi6 i poto prospava s njegovom enom, premda to bjee protiv njezine volje, dade. To se poslije posvuda razglasi te taj nevaljali ovjek pretrpi tetu i sramotu; a mudri je biskup hinio da nita o tom ne zna. Kako su se biskup i maral mnogo druili, dogodi se da na dan svetog Ivana,7 dok su jedan drugom uz bok jahali promatrajui ene na ulici kud se trka vodila, biskup opazi neku mladicu koju nam je ova sadanja kuga ugrabila kao zrelu enu, a zvala se gospa Nonna de' Puki,8 rodica gospara Alessa Rinuccija,9 koju ste vjerojatno sve poznavale: bijae tada bujna i krasna mladica, i vjeta na rijei, i smjela, kratko vrijeme prije toga udana u etvrt Porta San Piero,10 pa je biskup pokaza maralu; a zatim, kad joj se pribliie, poloivi ruku na rame maralu ree: Nonna, to ti se ini o ovome? Misli li da bi ga osvojila? Nonni se uini da te rijei pomalo diraju njezino potenje ili da bi ga mogle okaljati u oima mnotva koje je tamo stajalo i to ulo; stoga, ne smjerajui na to da tu ljagu spere nego da na udarac udarcem uzvrati, spremno odgovori: Gosparu, moda ni on mene ne bi osvojio, ali ja bih zahtijevala pravi novac. Kad te rijei ue maral i biskup jednako se osjetie pogoenima, prvi zato to je neasno postupio s unukom biskupova brata, a drugi zato to je otrpio sramotu unuke svoga roenog brata, pa ne pogledavi jedan drugoga posramljeni i mualjivi odoe ne rekavi joj nita vie toga dana. Tako dakle, poto mladica bijae acnula, nitko je ne pokudi to je druge u ali acnula.

D ekam ero n

etv rta no vela

Chichibio, kuhar Currada Gianfigliazzija, spretnim odgovorom spasonosno okrene Curradov gnjev na smijeh i tako izbjegne nevolju kojom mu je Currado prijetio. Lauretta ve bjee umuknula i svi su jako hvalili Nonnu, kad kraljica naredi Neifili da nastavi; ona prozbori: Premda bistar um, ljubazne gospe, esto prema prilikama brzo nae i korisne i lijepe rijei, ipak

srea, koja kadgod pomae pla"o stavlja takve besjede kakvih hladan i ne bi znao pronai: svojom nove1

svaka od vas moe i uti i vidjeti, adanin, velikoduan i sjajan, i stalno ui se sa psima i sokolovima, a da i lavnim djelima. I poto on jednoga 1 ubi drala, primijetivi da je tust i laru koji se zvae Chichibio3 i bjee oruivi da ga za veeru ispee i da ji je bio udan svat i tako izgledao, IU na oganj da ga pomnjivo ispee, ena i poela silno mirisati, dogodi i, koja se zvala Brunetta4 i u koju jen, ue u kuhinju, i osjetivi miris imoli Chichibija da joj dade jedan svori i ree: Neu vam ga dati ja, itija. i ree: Vjere mi Boje, ako mi ga

ne da, nikad od mene nee dobiti ono to eli, i ukratko oni se posvadie; na koncu Chichibio, da umiri svoju gospu, otre jedan dralov batak i dade joj ga. Kad poslije pred Currada i neke njegove goste iznesoe drala bez batka, Currado u udu dozva Chichibija i upita ga to se dogodilo s drugim dralovim batkom. Njemu laljivi Mleanin hitro odgovori: Gospodaru moj, dralovi imaju samo jedan batak i jednu nogu. Srdit Currado tada ree: Kako, dovraga, imaju samo jedan batak i jednu nogu? Zar nikad nisam vidio drala do ovoga? Chichibio nastavi: Tako je, gosparu, kako vam ja kaem; i kad god budete htjeli, pokazat u vam to na ivima. Currado se iz obzira prema gostima koje imae za trpezom ne htjede s njim prepirati nego ree: Kad kae da e mi to pokazati na ivima, to nikada nisam ni vidio ni uo da postoji, ba hou sutra ujutro to vidjeti, i bit e mi drago; ali kunem ti se Kristovim tijelom, ako bude drugaije, tako u te udesiti da e se, na svoju alost, sve dok bude iv, sjeati moga imena. Zavrivi dakle te veeri s razgovorom, iduega jutra, im svanu dan, Currado, kojega u snu ne bijae prola srdba, sav jo bijesan ustade i naredi da mu privedu konje; i zapovjedivi Chichibiju da zajae neko kljuse, povede ga prema rijeci, na obali koje su se oduvijek znali zorom viati dralovi, velei: Odmah emo vidjeti tko je sino lagao, ti ili ja. Chichibio je videi da Currada jo dri srdba i da mu valja dokazati svoju la, ne znajui kako da to uini, jahao za Curradom na smrt prestraen i da je mogao najradije bi bio pobjegao, ali kako nije mogao, osvrtao se as naprijed, as natrag, as na stranu, i to god je vidio sve mu se inilo da su dralovi i da stoje na dvije noge. No kad se ve rijeci primaknue, opazi on prije nego itko drugi na njezinoj obali dvanaestak dralova, a svi stoje na jednoj nozi, kao to to obino ine kad spavaju; stoga ih on smjesta pokaza Curra-du i ree: Sada dobro moete vidjeti, gosparu, da sam vam sino istinu rekao da dralovi imaju samo jedan batak i jednu nogu, ako pogledate one to tamo stoje. Currado ih pogleda i ree: Poekaj samo, pokazat u ti da imaju dvije, i pribliivi im se malo, viknu: Ho, hol a dralovi na taj

D ek a m e ro n

povik spustie drugu nogu i svi nakon nekoliko koraka pobjegoe; tada se Currado okrenu Chichibiju i ree: to sada kae, lupeu? Ne ini li ti se da imaju dvije? Chichibio, gotovo premro, ni sam ne znajui odakle mu to doe, odgovori: Da, gosparu, ali vi onom sinonjem niste viknuli >ho, hol<; jer da ste tako viknuli, on bi bio ispruio i drugi b^tak i drugu nogu, kao to su ovi uinili. Curradu se tako svidje ovaj odgovor, da se sav njegov bijes pretvori u veselje i smijeh, te ree: Chichibio, ima pravo: ba to je trebalo uiniti. Tako dakle Chichibio svojim spretnim i aljivim odgovorom izbjee nevolju i pomiri se sa svojim gospodarom.

P eta novela
Gospar Forese da Rabatta i metar Giotto slikar, dolazei iz Mugella, rugaju se jedan drugom zbog runa izgleda.' im Neifile umuknu, poto se gospama veoma svidio Chichibijev odgovor, Panfilo po kraljiinoj elji progovori: Predrage gospe, kao to sudbina ponekad najvee blago vrlina skriva pod skromnim zanatima, kako nam je malo prije Pampinea pokazala,2 tako se esto dogaa da pod veoma runim ljudskim oblijem priroda taji divne umove. Jasan su dokaz tomu dva naa sugraanina o kojima vam ukratko kanim kazivati, jer jedan od njih, koji se zvao gospar Forese da Rabatta,3 bijae niska i neskladna stasa, plosnata lica i spljotena nosa da bi bio nagrda i za svakoga iz kue Baronci,4 ali tako vjet zakonima da su ga mnogi umni ljudi smatrali riznicom graanskog prava; a drugi, kojemu bjee ime Giotto,5 bijae tako neobino darovit, da nije bilo takve stvari u prirodi, majci svega na svijetu i uzronici trajnog gibanja nebesa,6 koju on ne bi pisaljkom i perom kistom tako slinu njoj naslikao, da se nije inila samo slinom nego prije stvarnom, tako te se mnogo puta dogaa da se ljudsko oko u njegovim djelima vara, mislei da je stvarnost ono to je naslikao. I stoga,7 budui da je vratio sjaj toj umjetnosti koju je mnogo stoljea pokapala zabluda onih koji su radije slikali da zabave oi neznalica negoli da ugode duhu mudraca, on se s pravom moe ubrojiti meu najsjajnije zvijezde firentinske slave; i to utoliko vie to je, zasluivi je za ivota, s najveom skromnou sve odbijao da ga zovu metrom, premda je drugima u tome uiteljem bio. A taj naslov to ga se odricao toliko je vie u njemu blistao, koliko su ga s najviom udnjom oni koji su manje od njega znali ili njegovi uenici prisvajali. Ali koliko god

Dekameron

je njegova umjetnost bila velianstvena, on sam nije ni po stasu, ni po licu, ni u emu

ljepi bio od gospara Foresea. Neko prelazei na novelu, velim. Gospar Forese i Giotto imahu

posjede u Mugellu,8 pa poto gospar Forese bijae obiao svoje imanje, u ljetno doba kad sudovi imaju praznike, i sluajno se vraao na nekom slabom unajmljenom kljusetu, nae se s ve spomenutim Giottom koji se takoej, poto bijae svoje vidio, vraao u Firencu; on ni po konju ni po opremi ne bijae ni u emu bolji od njega, pa kako bijahu stari polako jedan uz drugoga jahahu. I tako ih, kao to to ljeti esto biva, iznenadi nagla kia: pred njom se to su bre mogli sklonie u kuu nekoga teaka koji obojici bijae prijatelj i znanac. Ali nakon nekog vremena, kako kia nije davala znaka da kani prestati a oni su htjeli jo za dana biti u Firenci, posudivi od teaka dva stara ogrnjaa od prosta sukna i dva eira sva poderana od starosti, jer niega boljega nije bilo, dadoe se na put. Poto su tako neko vrijeme ili i dobro pokisli i obilato se zablatili

od mlazova koji trcaK ; ' '-onjskih kopita, to obino ne uve ava 1"-Jie se malo razgali, te oni nakon gospar Forese, jaui i sluajui da, poe ga ogledati i sprijeda i / ~~ " nu sve tako nedostojanstveno i la sebe prasnu u smijeh i ree: ajno sreo neki stranac koji te lislio da si ti najbolji slikar na ru, mislim da bi on to pomi-mate abecedu. pogreku i uvidje da mu je

esta novela
Michele Scalza nekim mladiima dokae da je loza Baronci najplemenitija na svijetu i okolici i zaradi veeru. Smijahu se jo gospe lijepu i spretnu Giottovu odgovoru, kadli kraljica Fiammetti naloi da proslijedi; ona ovako poe govoriti: Mlade gospe, to to Panfilo spomenu Baroncijeve,1 koje moda ne poznajete kao to ih poznaje on, dozva mi u pamenje novelu u kojoj se pokazuje koliko je staro njihovo plemstvo, ne zastranjujui od naega predmeta; i zato u vam je rado ispripovijedati. Nije tomu davno kako u naemu gradu ivljae mladi po imenu Michele Scalza, koji bijae najljubazniji i najzabavniji ovjek pod kapom nebeskom i vazda najnovije prie imae pri ruci; stoga su mladi Firentinci jako voljeli, kad se nalaahu u drutvu, da i on bude s njima. Tako se jednoga dana zbi, dok se s nekima od njih nalazio na Montughiju,2 da se meu njima potegnu ovakvo pitanje: koja je najplemenitija loza u Firenci i najstarija, te jedni od njih spomenue Ubertijeve a drugi Lambertijeve,3 i neki ove a neki one, prema tome kakvo je tko miljenje imao. Kad ih Scalza u poe se podsmjehivati i ree: Okanite se, okanite, lude jedne, vi ne znate to govorite: najplemenitija loza i najstarija, ne samo u Firenci nego na cijelom svijetu i okolici, jesu Baron-cijevi, i u tomu se slau svi mudraci i svatko tko ih poznaje kao to ih poznajem ja; a da ne pomislite na druge, govorim vam o vaim susjedima Baroncijevima kraj crkve Santa Maria Maggiore.4 Kad mladii, koji su oekivali da e on to drugo rei, ue ovo stadoe mu se svi rugati i rekoe: Sto se s nama sprda, kao da ne poznajemo Baroncijeve kao to ih i ti poznaje. Ree Scalza: Evanelja mi, ne sprdam se, nego vam istinu zborim,

Destiaman - Se iiV a hv ela ek d eron

pa ako ima koga tko se hoe okladiti o veeru da je dobije tko pobijedi, sa estoricom drugova po njegovoj elji, ja se drage volje kladim; tovie, pristajem da presudi onaj koga vi odredite. Izmeu njih ree jedan, koji se zvao Neri Vannini:5 Ja sam spreman da dobijem tu veeru; i poto se sloie izmeu sebe da im sudac bude Piero di Fiorentino6 komu su u kui bili i odoe k njemu, a svi ostali za njima da vide kako Scalza gubi i da ga zadirkuju, ispriae mu sve to bjee reeno. Piero bijae razborit mladi i prvo saslua Nerijevo izlaganje, a onda se obrati Scalzi velei: A kako e ti dokazati to to tvrdi? Scalza ree: Kako? Dokazat u to takvim razlogom da nee samo ti, nego i onaj koji to nijee, rei da ja istinu zborim. Vi svi dobro znate da je plemstvo to vee to je neka loza starija, i maloprije to su svi ustvrdili: a Baroncijevi su stariji od svake druge loze, pa su zato i najplemenitiji; a kad vam dokaem da su oni najstariji, nedvojbeno u i okladu dobiti. Valja da znate da je Gospodin Bog stvorio Baroncijeve u doba kad se tek uio slikati, dok su drugi ljudi stvoreni kad ^ ve znao slikati. A da je istina oncijeve i druge ljude: dok svi ierno skladna lica, lako moete veoma dugo i usko lice, a drui je nos vrlo dugaak, u onoga rta i uzgor okrenuta i eljusti e jedno oko vee od drugoga, e od drugoga, kao to znaju e tek ue crtati. Stoga se kao odin Bog stvorio kad se uio ;ma tome plemenitiji. Neri koji se kladio za veeuo zabavno Scalzino dokacalza u pravu, i da je dobio :ija loza i najstarija od sviju cijelom svijetu i okolici. iti runou gospara Foresea :e Baronci.

Sedm a novela
Gospu Filippu zatee mu s ljubavnikom, pa kad je uvedu pred sud, ona se spretnim i ljupkim odgovorom opravda a njih navede da zakon izmijene. Fiammetta umuknu, i svi se jo smijahu neobinu dokazu kojim Scalza uzvisi plemstvo Baroncijevlh iznad sviju drugih, kad kraljica zapovjedi Filostratu da kazuje; i on poe govoriti: Vrle gospe, lijepo je kad ovjek umije u svakoj prilici dobro besjediti, ali smatram da je jo ljepe kad se to zna uiniti ondje gdje to potreba iziskuje; to je tako spretno znala uiniti neka plemenita gospa o kojoj vam kanim kazivati, da je ne samo razveselila i nasmijala svoje sluatelje, nego je i sebe spasila iz zamke sramotne smrti, kao to ete uti. U gradu Pratu1 postojao je zakon, koliko strog toliko zaista i po-kudan, koji je bez razlike nareivao da se jednako spali svaka ena koju mu zatekne s ljubavnikom u preljubu, kao ona koja se za novac zarekne s kojim god mukarcem. I dok je taj zakon bio na snazi, dogodi se da neku plemenitu i lijepu gospu i zaljubljeniju i od jedne druge, koja se zvala gospa Filippa, zatee jedne noi u vlastitoj sobi Rinaldo de' Pugliesi,2 njezin mu, u naruju Lazza-rina de' Guazzagliotrija,3 mladog i lijepog plemia iz istoga grada, kojega ona ljubljae kao samu sebe. Videi to Rinaldo rasrdi se jako te se jedva suspregnu da onoga asa ne jurne na njih i da ih ne ubije: i da se nije sam za se bojao u bijesu bi to zacijelo bio uinio. Odustade dakle od ovoga, ali ne mogae od toga da od pratskoga zakona zahtijeva ono to njemu nije bilo doputeno, to jest smrt svoje ene. I stoga, budui da kao dokaz enine krivnje imae prikladno svje-

jt.

Dekameron

esti dan - Sedma novela

doanstvo, im osvanu dan, ne razmiljajui mnogo optui enu i dade je privesti k sudu. Gospa, koja je bila veoma hrabra, kao to su sve hrabre one koje su odista zaljubljene, premda su je mnogi prijatelji i roaci od toga odvraali, odlui da izae pred sud i da radije priznavi istinu junaki umre nego da kukaviki pobjegavi u oglui ivi u izgnanstvu i tako se pokae nedostojnom,ljubavnika kao to je bio onaj u ijem je naruju bila provela prolu no. I u velikoj pratnji mukaraca i ena, koji su je svi nagovarali da zanijee, doavi pred suca, mirna lica i vrsta glasa zatrai od njega da je.ispita. Promatrajui je i videi je onako lijepu i veoma pohvalna ponaanja i, kao to su njezine rijei dokazivale, vrla duha, sudac se na nju smili i poboja se da ona ne prizna ono zbog ega bi je on, ako eli sauvati svoju slubu, morao na smrt osuditi. Ali ipak, ne mogavi izbjei da je pita o onome zbog ega su je tere tili, ree joj: Gospo, kao to vidite, ovdje je Rinaldo va mu koji vas optuuje rekavi da ""- <e zatekao s nekih drugim mukarcem

u nrel"-1'a vas j&) prema jednom ovdanjem m tako da vas osudim na smrt; no h ne priznate, pa zato dobro pazite je li istina ono zbog ega vas va 'kim glasom odgovori: Gosparu, ^J i da me je prole noi zarekao u m, zbog prave i savrene ljubavi ^o puta bila, i to nikada ne bih da je vama znano, zakoni valja eni s privolom onih na koje se n kanjava samo nevoljne ene, i mogle mnogima udovoljiti; a a, kad je bio ustanovljen, nije

ijednu nisu ni pitali: stoga se v vi ako elite, osudivi moje teljem, na volju vam; ali prije la mi uinite malu milost, to i se svaki put i koliko god je ni svojim tijelom podala ili ^_ .auac upita spremno odgovori da

je bez dvojbe njegova ena, kad god je to zaiskao, udovoljila svim njegovim eljama. Dakle, nastavi spremno gospa, pitam vas, gosparu suce, ako je on vazda od mene dobio ono to mu je bilo potrebno i drago, to mi je valjalo ili mi valja initi s onim to njemu pretekne? Treba li da to bacim psima? Nije li bolje da to ponudim plemenitu ovjeku koji me ljubi vie nego sama sebe, nego da pustim da propadne ili da se pokvari? Bijahu se tu na ispitivanje takve i toliko glasovite gospe slegli gotovo svi graani Prata, pa kad ue njezino tako ljupko pitanje odmah se od srca nasmijae i svi u jedan glas povikae da gospa ima pravo i da dobro kae; i prije nego to se odatle razioe, u suglasnosti sa sucem izmijenie taj okrutni zakon i ostavie ga da se odnosi samo na one ene koje za novac iznevjere svoje mueve. Stoga Rinaldo ostavi sav smeten od tako bezumna zahtjeva izae iz sudnice; a gospa se vesela i slobodna, kao da je s lomae uskrsnula, vrati slavno svomu domu.

Dekameron

esti dan - Osma novela

'#

O sm a novela
i da se ne gleda u zrcalo ako joj je, "sko gledati nemile ljude. isprva s malo stida acnu srca gospa '. koja im osu obraze bjee oit znak iui jedna drugu, jedva se suzdra-: sluale. Ali poto je on okona, i joj da nastavi; a ona, kao da se iz

te bjee neka misao zadugo odvela nau kraljicu obavit u to mnogo loda bila uinila da sam u duhu glupoj zabludi neke mladice, koju raviti njezin stric, da je ona imala sco da Celatico,1 imae sinovicu ida bijae lijepa stasa i lica, ali ne s mnogo puta vidjesmo, toliko a da joj bijae ulo u krv kuditi i , ne obzirui se nimalo na sebe, ja i hirovitija nego ijedna druga, , . j - ~ .uoi mje moglo uiniti po volji; i toliko je, osim svega ovoga, bila ohola da bi to bilo previe sve da je bila ki francuskoga kralja.31 kada je ila ulicom toliko joj je jako zaudaralo na dronjke, da je samo prila nos, kao da joj smrdi svatko koga bi vidjela ili susrela. Sad, da ne nabrajamo sve njene zazorne i neugodne navade, zbi se jednoga dana da ona, kad se vratila kui gdje bijae i Fresco, sva

objeena sjede pored njega i samo uzdisae; stoga Fresco upitavi je ree: Cesca, kako to da si se, danas kad je blagdan, tako rano vratila kui? Ona mu prenemaui se sva odgovori: Doista sam se rano vratila, jer mislim da u ovom gradu nikad nisu ni mukarci ni ene bili toliko neugodni i nesnosni koliko su danas, i ne proe ulicom nijedan koji mi nije mrzak kao zla srea; i vjerujem da nema na svijetu ene kojoj je nemilije gledati odvratne ljude negoli meni, pa da ih ne gledam vratila sam se tako rano kui. Njoj Fresco, kojemu su se jako gadile grozne navade njegove sino-vice, ree: Keri moja, ako su ti tako mrski nemili ljudi kao to kae, eli li zadovoljno ivjeti nemoj se nikad u zrcalo pogledati. Ali ona, praznija nego tikva, a miljae da je po mudrosti premac Salomonu,4 razumjede smisao Frescove dosjetke kao to bi ga ovca razumjela, pa ak ree da e se gledati u zrcalo kao i druge. I tako ostade glupa i glupa je jo i danas.

D ekam ero n

 esti d an - D ev eta n o v ela

D eveta novela
Guido Cavalcanti dosjetkom otmjeno rekne uvredu nekim firentinskim vitezovima koji su mu dosaivali.

uvi kraljica da se Emiliia rijeila svoje novele i da je samo njoj ostalo da -"" a koji je imao povlasticu da zadnji , danas uzele iz usta vie od dvije ti, ipak mi je jo jedna preostala "na takvu dosjetku, da se ovdje ripovjedila. -> m gradu neko vladali veoma nijedan do danas nije sauvao, vom zavladala u gradu i sve ih kav da su se po pojedinim fi-:e etvrti i sastavljali nevelike de koji su lako mogli snositi i tako svi po redu prireiva-Irubi; i na nju su esto po-kli, i k tome neke graane, i oblaili jednaku odjeu, i om a katkada prireivali i vama ili kad bi veseo glas o Brunelleschija,3 u koju su Uli da privuku Guida, sina -v. u>ez razloga: jer on ne bijae ^^jui mislilaca na svijetu i izvrstan poznavatelj na-lne niozofije5 (za to je druba malo marila), nego i veoma veseo,

i uljudan, i ljeporjeiv ovjek, te sve ono to htjede initi i to prilii plemiu znae bolje od drugih initi; a uz to je bio veoma bogat i umio je im ti srce eli poastiti onoga koga je u dui drao toga vrijednim. No gosparu Bettu nikako nije polazilo za rukom da ga pridobije, te su on i njegovi drugovi mislili da je to bivalo stoga to je Guido od velika razmiljanja zaboravljao na ljude; i budui da je pomalo naginjao epikurejskim nazorima,6 u prostom se puku govorilo da on toliko razmilja samo zato da istrai moe li se iznai da nema Boga. A jednoga dana, poto Guido poe od crkve Orto San Michele i etalitem degli Adimari stie do crkve San Giovanni,7 kao to je tuda esto prolazio, a velike mramorne grobnice,8 koje su danas u crkvi Santa Reparata,9 i mnoge druge bijahu oko crkve San Giovanni, i on se nae izmeu porfirnih stupova10 koji su tamo i tih grobnica i gradskih vrata San Giovanni11 koja bijahu zatvorena, dogodi se da gospar Betto dojaha sa svojim drutvom od trga Santa Reparata, i ugledavi oni Guida meu onim grobovima rekoe: Hajde da mu malo dosaujemo; i podbodavi konje, kao da e ga u ali napasti, prije nego to on to opazi navalie na nj i ovako mu poee govoriti: Guido, ti se kloni nae drube; ali gledaj, kad bude iznaao da nema Boga, to e raditi? Njima Guido videi da su ga opkolili spremno ree: Gospodo, vi mi u svojoj kui moete rei to god vas je volja; i oduprijevi se o jednu od onih grobnica, koje bijahu visoke, jer bjee veoma hitar, poskoi i prebaci se na drugu stranu, i rijeivi se njih ode. Svi oni ostadoe gledajui jedan drugoga, i poee govoriti da je lud i da ono to je odgovorio ne znai nita, budui da je mjesto gdje su stajali jednako pripadalo njima kao i svim drugim graanima, a ni Guidu nita manje nego ijednom od njih. Njima gospar Betto okrenuvi se ree: Ludi ste vi kad ga niste razumjeli: on nam je otmjeno i s malo rijei izrekao najveu uvredu na svijetu, jer razmotrite li dobro, ove grobnice su kue mrtvaca, jer se u njih pokapaju i u njima borave mrtvaci; a on kae da su one nae kue, da nam pokae kako smo mi i svi drugi neuki i neobrazovani ljudi, u usporedbi s njim i s ostalim uenim ljudima, gori od mrtvaca, i prema tome, kad smo ovdje, mi smo u svojoj kui. Tada dojedan shvati ono to je Guido htio rei i posrami se, te mu nikad vie ne dosaivahu, a gospara Betta otada su cijenili kao dovitljiva i umna viteza.

Dekameron

esti dan - Deseta rtvela

Deseta novela
Fra Cipolla obea nekim seljacima da e im pokazati pero anela Gabrijela; ks*A ' n o pera u krinjici nae ugljen ree. '- ' jemu se pekao sveti Lovro.'
2 vjedi svoju novelu, spozna Dio-oga ne ekajui posebne svea- umnu Guidovu dosjetku valili

\ lasticu da mogu o onom to 3 ne kanim udaljavati od prevorile; nego, slijedei vaeci redovnik svetog Antunao ruglu to mu ga t 4 dva mla-) biti krivo to u ja, da bihegnuti s pripovijedanjem,ini neba. 6 'i u dolini Else, nedale?ko u njemu plemeniti da je tu nalazio dobru pai ine jedanput da skuplja i od redovnika svetog no rado vidjeli koliko zboa jer u tom kraju raste luk <1 .^iii. bijae taj fra Cipolla ovjek

niska\ __^oc i vedra lica i najvei veseljak na svijetu: a osim toga, premda bijae neuk, jako vrstan i vjet na jeziku, te bi ga svatko tko ga nije poznavao ocijenio 9 ne samo kao velika govornika nego bi upravo rekao da je to sam Tulije moda Kvintilijan; gotoa

vo svima u tom kraju bijae kum, ili prijatelj, ili dobrohotnik. Po svojoj navadi stie on jednom tamo u mjesecu kolovozu; paneke nedjelje ujutro, kad se svi dobri ljudi i ene iz okolnih sela skupie na misu u upnoj crkvi, u zgodan as stupi pred njih i ree: Gospodo i gospe, kao to znate, u vas je navada da 10 11 svake godine poaljete siromasima baruna svetog Antuna od svoje penicei drugoga ita, tko manje tko vie, prema svojim mogunostima pobonosti, da bi vam blaeni sveti Antun uvao volove, i ma i garce, i prasce, i ovce vae; a osim toga jo obiavate, osobito oni su upisani u nau bratovtinu, koji plaati ono malo u novcu to se jedanput svake godine plaa. Mene je moj starjeina, to jest gospar opat, 12 poslao da to pokupim; i stoga, s blagoslovom Bojim, poslije devete ure, kada ujete da zvona zazvone, doite amo pred crkvugdje u vam po obiaju odrati propovijed, pa ete cjelivati kri; i povrh toga, jer znam da svi veoma astite baruna svetog Antuna, posebnu milost pokazat u vam presvete i krasne kao moi, koje sam neko sam donio iz Svete zemlje onkraj mora, a one su vam jedno pero anela 13 Gabrijela, koje mu je palo u odaji Djevice Ma kada joj je doao navijestiti u Nazaret.1 rekavi to rije umuknu i vrati se k misi. Dok je fra Cipolla tako govorio, bijahu meu mnotvom u crkvi vrlo prepredena mladia, od kojih dva 14 se jedan zvao Giovanni delBragoniera, a drugi Biagio Pizzini, te poto se malo izmeu sebe nasmijae fra Cipollinim svetim moima, premda su mu bili vrli prijatelji i s njim se druili dogovorie se kako da ga s time peromnasamare. I doznavi da e fra Cipolla toga jutra objedovati goregradu15 kod nekoga u svoga prijatelja, im ue da je za stolom sioe niz cestu i odoe u svratiste gdje fra Cipolla bjee odsjeo, s namjerom da Biagio razgovorom pozabavi fra Cipollina momka, a da Giovanni dotle meu fratrovim stvarima potrai to pero, kakvo ono bilo, i da mu ga ukrade, da vide to e o tom poslije god on narodu rei. Imae fra Cipolla slugu, kojega su jedni zvali Guccio Kit, drugi Guccio Prljavko, netko mu je pak govorio 16 17 Guccio Prase; a bijae tako nevaljao, te nije istina da Lippo Topo ikada ijednoga takvognaslika. esto se fra Cipolla znao u svom drutvu aliti na njegov raun i govoriti: Moj sluga ima devet takvih mana, 18 da bi i samo jedna od njih da je bila u Salomona, ili u Aristotela, ili u Seneke

D ek am ero n

imala snagu da potamni svu njihovu krepost, svu njihovu mudrost, svu njihovu svetost. Zamislite, dakle, kakav je to ovjek kad u njemu nema ni truna kreposti, ni mudrosti, ni svetosti, a ima ih devet; i kad bi ga koji put upitali kojih je to devet mana, on bi, jer od njih bijae sastavio pjesmicu, odgovarao: Rei u vam ih: on je traljav, kaljav i lajav; prijevaran, neharan i nemaran; laljiv, nepaljiv i zaboravljiv; a da i ne spominjem kako on uz to ima i drugih sitnih poroka o kojima je bolje utjeti. A to je kod njega" najsmjenije od svega, u koje god mjesto doemo, hoe da se e ni19 i da uzme kuicu u najam; i jo umilja da je s onom bujnom, i crnom, i masnom bradom tako krasan i umiljat da se sve ene koje r ga vide u niza''1'1"1' a pusti, letio bi za svakom dok ne ;1 bi ie' "" ike mi je pomoi, jer se nikada ne 10 saopiti, a da i on ne uje svoj tako se silno strai da neu znati = i nijee, kako ve sam prosudi -_ i, fra Cipolla naredio da budno ' ao, a posebno njegove bisage, "jucciu Prljavku drae je bilo i grani, osobito kad bi tamo e da ima jedna u krmarevoj ivije dojke kao dvije koare k tome sva znojna, aava i sobu i sve njegove stvari strvinu, tako se on sjuri

nj ite te se s djevojkom, ee joj da je plemi po iunajui one koje ima 'e, i da umije i razumi-I bez obzira na svoju bi zainila i kotao u .f.diu zobunac to se oko vrata i pod\ -^oja i resio s vie mrlja i ara nego ikakve ratarsR .^e tkanine, i na svoje raspale postole i rasparane kuk\ bjeve, Jcaza joj, kao da je velmoa Ciastiglione,23 da e je zaodjeti i svaim ukrasiti i spasiti je od Altoi bijede i sluenja tuim ljudima i d e joj bez stanja i imanja vratiti nadu u bolju budunost i jo mno-

go toga; ali premda je veoma ljubazno govorio, sve to ode u vjetar i izjalovi se kao i veina njegovih pothvata. Naoe dakle ona dva mladia Guccia Prase zabavljena oko Nute; i zadovoljni time, jer im pola truda bjee uteeno, bez iije smetnje uoe u fra Cipollinu sobu koju naoe otvorenu, i prvo to im dok su traili pade pod ruku bijahu bisage u kojima se nalazilo pero; i otvorivi ih naoe u velikom svitku svile dobro omotanu neku krinjicu i otvorivi je naoe u njoj pero iz papigina repa, i pomislie da to mora biti ono pero koje on bijae obeao pokazati puanima Certalda. I on ih je doista u ono vrijeme lako mogao u to uvjeriti, jer jo se ne bijahu one raskoi iz Misira,24 osim u neznatnoj koliini, prenijele u Toskanu, kao to su se poslije u golerhom obilju prenijele na propast cijele Italije; pa ako su gdjegdje neto od toga i poznavali, eljadi onoga kraja bijae to gotovo posve nepoznato; tovie, jo je u onom kraju vladalo priprosto starinsko potenje, te ne samo to papige nisu vidjeli, nego velika veina njih nikada nije bila ni ula za nju. Zadovoljni dakle mladii to su nali pero uzee ga i, da krinjica ne ostane prazna, videi hrpu ugljena u kutu sobe napunie krinjicu njime; i poto krinjicu zatvorie i sve dovedoe u red kakav bjehu nali, neopaeni veselo odoe s perom i stadoe ekati to e fra Cipolla rei kad ugljen nae mjesto pera. Priprosti ljudi i ene to se u crkvi naoe, uvi da e poslije devete ure25 vidjeti pero anela Gabrijela, kad se ree misa, vratie se kui; i rekavi to susjed susjedu i jedna kuma drugoj, im dojedna dua objedova, toliki ljudi i tolike ene nagrnue u mjesto, da jedva tamo stadoe, ekajui eljno da vide to pero. Poto fra Cipolla dobro objedova i malo prodrijema, ustade malo poslije devete ure, i kad sazna da se skupilo veliko mnotvo seljaka da vidi pero, porui Gucciu Prljavku neka sa zvoncima doe gore i donese njegove bisage. Ovaj se jedva otre od kuhinje i Nute, i sa zaiskanim stvarima jedva gore poe: stigavi onamo sav zadihan, jer mu se tijelo bijae nadulo od puste vode to ju je pio, po fra Cipollinoj zapovijedi ode pred crkvena vrata i snano zvoncima zaciliknu. Poto se sav svijet tamo sjati, fra Cipolla, ne provjerivi je li mu tko to dirao, zapoe propovijed i s mnogo rijei okretae vodu na svoj mlin; a kad doe as da pokae pero anela Gabrijela, prije svega veoma sveano umoli ispovijed, naredi da se uegu dvije debele

D e k a m e r o: -n! ' ! :'

votanice i pomnjivo odmatajui svilu, poto prvo skide kukuljicu, iz nje krinjicu izvue. I poto najprije izree neke molitvice, i hvale, i zagovore anelu Gabrijelu i njegovim svetim moima, krinjicu otvori. Kad vidje da je puna ugljena, ne posumnja da mu je to uinio Guccio Kit, jer je znao da nije sposoban za to, niti ga prokle to je slabo pazio da mu tko drugi to ne uini, nego sama sebe tiho opsova to je njemu povjerio svoje stvari na uvanje, znajui ga to ini onako nemaran, neh^an, laljiv i nepaljiv. Ali on svejedno, ne promijenivi^ i ruke k nebu i zavapi tako da ga svi jeka tvojoj svemogunosti! rati se narodu i u.*ree: Gospodo i jo bijah vrlo mlad moj starjeina e javlja sunce,26 i bjee mi povje-im Porcellanske povlastice27 sve nda nita ne stoji da im se uda-ego nama. Krenuvi zbog toga *oh preko Grkog naselja,29 pa >30 i kroz Baldaccu,31 stigoh u u, nakon kratka vremena sti-'Ominjem sve te zemlje koje svetoga Jurja,34 u zemlji Va-ouene monim narodima; vaoh mnoge nae fratre i qu izbjegavahu oskudicu, i vidjeli svoj probitak, te novac;35 i tada prijeoh u drvenoj obui po br-\;37 i malo dalje naioh i mjeinama;39 od njih - ode nizbrdo teku. I ukratko, tolik\ ._ vam dospjeh do bajoslovne Indije, gdje vam a ^ ruhom koje nosim da vidjeh kako lete perjanici,40 to e teko vjerovati onaj tko ih nije vidio; ali neka mi u tom ne da lagati Maso del Saggio,41 koga sam tamo naao kao velikog trgovca kako krka orahe i prodaje ljuske na malo. Ali ne mogavi nai ono to sam bio poao traiti, jer se odande dalje putuje morem, vratih se42 i na povratku prispjeh u one svete zemlje, gdje vam u zimsko doba godine vru kruh stoji etiri dinara, a studen je zabadava. I

esti dan - Deseta novela

ondje naoh preasnog oca gospara Izvolime Nekleti,43 vrlo potovanog jeruzalemskog patrijarha. Iz potovanja prema ruhu baruna svetog Antuna, koje svagda nosim, htjede on da vidim sve svete moi koje je kod sebe imao; a bilo ih je toliko da im ne bili, kad bih vam ih htio sve nabrojiti, ni za nekoliko milja na kraj stigao, ali da se ne alostite, ipak u vam neke od njih44 rei. Ponajprije mi on pokaza prst Duha svetoga, zdrav i itav kakav je oduvijek bio, pa uperak kose onoga serafima45 koji se ukazao svetom Franji, pa jedan kerubinski46 nokat, pa jedno od rebara Verbum-caro-lako-mu-jesti,47 pa ruho svete katolike Vjere, pa nekoliko zraka one zvijezde to se ukaza trima Mudracima s Istoka,48 pa sudi znoja svetoga Mihajla kad se sa sotonom borio,49 pa eljust Smrti svetog Lazara50 i druge. A zato to sam mu od svoje volje nainio prijepis strana planine Morello51 na pukom jeziku52 i nekoliko poglavlja Caprezija,53 koje je on ve dugo bio traio, uini me dionikom svojih svetih moi te mi darova jedan zub svetoga Kria i u boici malo zvuka zvona sa Salomonova hrama i pero anela Gabrijela, o kojemu sam vam ve govorio, i jednu nanulu svetoga Gherarda iz Villamagne54 (koju sam, nema tome dugo, u Firenci darovao njegovu velikom astitelju Gherardu di Bonsi)55 i jo mi dade malo ugljena na kojemu se preblaeni muenik sveti Lovro pekao; i ja sve te stvari amo sa sobom pobono donesoh, i sve ih imam. Istina je da moj starjeina nikada nije dopustio da ih pokazujem, sve dok se nije uvjerio jesu li to one ili nisu; ali sada, kad se po nekim udesima koja su se po njima zbila i po pismima koja je dobio od patrijarha o tom osvjedoio, dopustio mi je da ih slobodno pokazujem; ali ja ih bojei se da ih ikomu povjerim vazda sa sobom nosim. iva je istina da pero anela Gabrijela, da se ne bi otetilo, nosim u jednoj krinjici, a ugljen na kojemu se pekao sveti Lovro u drugoj; a one su tako sline jedna drugoj, da se esto zgodi da uzmem jednu mjesto druge, a to mi se i sada dogodilo: i tako sam, mislei da sam amo ponio krinjicu gdje je bilo pero, donio onu u kojoj je ugljen. Ali ne sudim da je to bila zabluda, dapae siguran sam da je to bila volja Boja i da mi je sam On56 krinjicu s ugljenom u ruke metnuo, jer se sad ba sjetih da je za dva dana blagdan svetoga Lovre.571 stoga, poto sam Bog htjede da pokazujui vam ugljen na kojemu se svetac pekao ueem u vaim duama pobonost prema njemu, ne dade mi da uzmem pero, kako sam bio namislio, nego

D ekam ero n

blagoslovljeni ugljen ugaen sokom onoga presvetog tijela. I zato, djeco moja blagoslovljena, poskidajte kape i skrueno se pribliite ovamo da ga vidite. No ponajprije hou da znate da, koga god do taknem ovim ugljenom u znaku kria, taj moe biti siguran da ga 58 cijele te godine nee opeci vatra a da je ne outi. I poslije ovakva govora, zapjevavi pohvalnicu svetorn Lpvri otvori krinjicu i pokaza im ugljen; i poto ga glupo mnotvo neko vrijeme s divljenjem smjerno gledae, u silnoj tisd svi grnue k fra Cipolli i dajui mu obilnije darove nego obino dojedno ga moljae da ga njime dotakne. Stoga fr" ^ioolla uzevi taj ugljen u ruku poe po njihovim bijel''- * oo zobuncima, i po prijevjesima ena \a njih mogli stati, jamei da toliko e koliko ga se potroi za pravljenje Tinogo puta bio iskusio,veliku korist bjee prekriio sve etljivou nasamari one koji sumariti. Oni su bili na njegovojukao iz kripca i kako je izda- se smijali da su im se gotovo=, odoe oni k njemu te mu uradili, a zatim mu vratie ednako valjade kao to mu 'bavila cijelu drubu i svito njegovu hodoau i onio; i poto kraljica u vladanje, ustavi skide L viji u pa ree: Vrijeme je, 1 reme vladati enama i VOQ , da na koncu tvoje vlada DioneV ^-ori: Vie ste puta mogle vidjeti rrk maljeve, mislim na kraljeve u ahu, nego to sam\ -j^io, ako me budete sluale, kao to pravoga kralja valja sluati, uinit u da uivate u onom bez ega zasigurno ni u je dnom slavlju nema potpunog veselja. Ali okanimo se rijei: vladatu kako budem znao i umio. I naredivi po ustaljenom obiaju da doe starosta, sve mu po redu zapovjedi to ima raditi dok bu<

 esti d an - D eseta n o v ela

trajalo njegovo vladanje, a zatim ree: Vrle gospe, ovdje se na raznolike naine toliko raspravljalo o ljudskoj dosjetljivosti i o ra znim zgodama, da bih, da nije maloprije ovamo dola gospa Licisca svojim i me rijeima podsjetila1 na predmet naih buduih sutra njih kazivanja, bojim se dugo morao razbijati glavu da pronaem o emu bismo pripovijedali. Ona, kao to uste, ree da nema ni jedne susjede koja je kao djevica pola za mua i dodade da dobrozna kolikim i kakvim ruglima supruge izvrgavaju svoje 2 mueve. No ostavivi po strani prvi dio njezine tvrdnje, jer je djetinjast,drim da bi o drugom dijelu bilo zabavno raspravljati, pa mi je stoga elja,kad nam je ve gospa Licisca dala povoda za to, da sutra kazujemo o ruglu kojemu su zbog ljubavi ili zbog izbavljenja ene izvrgle svo mueve, a da oni to nisu ili je pak jesu opazili. Nekim se gospama uinilo da im raspravljanje o takvom predmetu ba ne prilii, te ga moljahu da odustane od reenoga prijedloga;njima kralj odgovori: Gospe, dobra mi je znano .to sam naloio, kao to je i vama znano, i od tog naloga nije me moglo odvratiti ono to mi ele pokazati, jer mislim da su vremena takva3 da je, ako se ljudi i ene uvaju neasnih djela, o svemu raspravljati doputeno. Ta zar ne znate da su u ovo pogubno doba suci napustili sudita? su i ljudski i boanski zakoni zagluhli? Da I da je svakom dana velika sloboda da sauva svoj ivot? Stoga ako se u pripovijedanju malo opusti vaa estitost, ne zato da na djelu krenete neasnimputem nego da sebe i druge zabavite, ne znam tko bi ikada mogao nai valjana razloga da vas jedno u budunosti s toga pokudi. Osim toga, naa je druba od prvoga dana sve do sada bila primjer o asna i, rekao tko to mu drago, meni se ini da se nikakvim n inom nije okaljala niti e se s pomou Bojom okaljati. I onda, tko poznaje vau estitost? Vjerujem da ne nju ni strah pred smru ne bi mogao pokolebati, a nekmoli zabavno pripovijedanje. I pravo da vam kaem, kada bi tko doznao da ste se nekale kazivati ovakve ale, mogao bi kadgod posumnjati da ste u toru bile grene, pa da zato niste htjele o tome pripovijedati. Da i ne govorim kakvu biste lijepu ast time iskazali meni, koji sam se svima pokoravao, kadsada, poto me izabraste svojim kraljem i dadoste mi zakon u ruke, ne biste htjele kazivati o onome to sam naredio. Takve se dakle ostavite sumnje to bolje prilii opakim negoli naim duama, ineka u dobar as svaka razmisli da nam to lijepo ispripovjedi.

Dekameron

Poto gospe to ue, rekoe neka bude po njegovoj elji; tada ih kralj pusti slobodne da do veere svatko ini to mu je volja. Bijae sunce jo veoma visoko, jer je pripovijedanje bilo kratko:4 stoga, poto se Dioneo i ostali mladii pozabavie igranjem dame, Elissa zovnu ostale gospe u stranu i ree: Otkada smo ovdje, eljela sam da vas odvedem u neki kraj koji je vrlo blizu ovftg mjesta i zove se Gospina dolina,5 gdje mislim da jo nijedna od vas nije bila, a nije bilo ni prilike da vas tamo povedem do danas, kada je sunce jo visoko: i zato, ako vam je po volji poi, nimalo ne sumnjam da ete biti jako zadovoljne to ste tamo bile. Gospe odgovorie da su pripravne; i poto pozvae jednu od svojih slukinja, ne rekavi nita mladiima krenue, i ne bjehu jo prele ni dobru milju kadli stigoe do Gospine doline. U nju uoe po vrlo uskoj stazi kojoj s jedne strane bjee prebistar potoi, te im se ona uini, osobito u to doba dok jo bijae vruina, toliko lijepa i toliko ugodna koliko-' "mo zamisliti moe. I kako mi je jedna od njih poslije \&r dno doline bilo je okruglo kao da ga je tko estarpj^ 4a se vidjelo da nije djelo ovjejih ruku nep^ malo vie od pola milje, okrue'akomu na vrhu vidio se dvorac no > prema nizini, kao to vidi1 o dna u postepenom redu sve te padine u prisoju -na, treanja, smokava ^dalj zemlje. Osojne \, i drugog zelenog i noglo ui jedino a onif la, empresa, lovori zgodno razmjeter z granje je malo ili: tla, koje je cijelo bif i i drugim cvijeer I povrh toga, je potoi koji se iz jedne -.reuljka, ruio u slapovima prekc jcvarao um veoma ugodan uhu, i pjene .a da je ivo srebro koje

esti dan - Deseta novela

se pod pritiskom usitnjeno raspruje; i im je voda stizala dolje u dolinu skupljala se u lijepo korito kojim je veoma brzo tekla do sredine doline i tamo tvorila jezerce kakvo ponekad kao ribnjak grade u svojim vrtovima graani koji za to imaju prilike. I voda je u tom jezeru bila jedva ovjeku do prsiju; a tako bistra da se naziralo dno pokriveno vrlo sitnim ljunkom, i tko ne bi imao drugoga posla, mogao bi da hoe sav prebrojiti; i nije se u vodi vidjelo samo dno kad bi se pogledalo, nego i toliko riba koje su ovamo-onamo plivale, da je to povrh uitka bilo pravo udo; a i s druge obale obrubljivala ga je tratina koja je oko njega bila to ljepa to je vie vlage upijala iz njega. Suviak vode primao je drugi potoi Jcojim je, izlazei iz dolinice, tekla prema niim dijelovima ravni. Ovamo dakle stigoe mlade gospe, i poto sve razgledae i nadivie se mjestu odluie da se okupaju, jer ega bijae velika i jezerce pred njima, a nisu se bojale da bi ih tko mogao vidjeti. I naredivi slukinji da ostane na puteljku kojim se onamo dolazilo i da pazi da tko ne naie te da im to javi, svih sedam se razodjenu i ue u vodu, koja je njihova prebijela tijela skrivala kao tanko staklo rumenu ruu. I kad se naoe u jezeru, zbog toga se voda nimalo ne zamuti, te se one dadoe tamo-amo u lov za ribama, koje nisu znale kamo da se skriju, htijui ih golim rukama uhvatiti. I poto ih uz podui smijeh i ciku nekoliko ulovie, izioe iz vode i odjenue se; i jer se ve dosta bijahu nahvalile ljepote toga kraja, uini im se da je vrijeme da se vrate kui, pa polaganim korakom, raspravljajui mnogo 2 krasotama toga mjesta, krenue natrag. 3 stigavi dosta rano u dvorac, naoe mladie kako se jo igraju gdje ih bijahu ostavile; Pampinea im u smijehu ree: Danas smo vas ipak prevarile1. A kako ree Dioneo zar vi poinjete prije djelima negoli rijeima?7 Ree Pampinea: Tako je, gospodaru i nadugo mu i nairoko ispripovjedi odakle dolaze, i kakvo je bilo mjesto, i koliko je odatle udaljeno i to su tamo radile. Kralj, sluajui je kako opisuje ljepotu toga mjesta, poelje da ga vidi i odmah naredi da se iznese veera; i kad svi s uitkom veerae, tri mladia sa svojim slugama ostavie gospe i odoe u onu dolinu, i poto sve razgledae, a nijedan od njih dotle ne bijae tamo bio, zadivie joj se kao neem naljepem na svijetu. I kad

Dekameron

su se okupali i ponovno obukli, jer vrijeme ve bijae poodmaklo, vratie se kui, gdje naoe gospe kako kolo vode uz Fiammet-tinu pjesmu, te se s njima, kad svri kolo, zavezoe u razgovor o Gospinoj dolini, rekavi o njoj mnogu pohvalu. Stoga dozva kralj starostu te mu naredi da narednoga jutra tamo sve pripremi i dade odnijeti nekoliko lealjki, bude li tko elio o podne spavati ili poivati. Poslije toga naredi da donesu svijee, i vino, i slatkie, pa kada se malo okrijepie, zapovjedi da se svi spreme za ples; i poto Panfilo po njegovoj elji zapoe ples, kralj se obrati Elissi i ljubazno joj ree: Lijepa mladice, ti si meni danas svaku ast vijencem iskazala, a ja tebi veeras elim uzvratiti pjesmom; i zato otpjevaj nam jednu koja ti se najvie mili. Elissa mu smijeei se odgovori da e drage volje zapjevati, pa njenim glasom oval Daj se otresti, avesti.
vi/t,

'idi;

esti dan - Deseta novela

ivot je muan moj, a ne znam mrijeti. Ah, mom se jadu smiluj, pa me sveti gdje nemona sam stala: u okove ga, gospodaru, smjesti. Ako li nee, tad mi barem skini vornate spone s nade koja trune.9 To, gospodaru, molim te, uini, da ono staro ufanje mi sune, da u ko nekad lijepa bit i krune, kad alost budem gnala, od crvenog i bijelog cvijea plesti.10 I kad s vrlo tunim uzdahom Elissa okona svoju pjesmu,11 premda su se svi udili takvim rijeima nitko se nije mogao dosjetiti da ona ima razloga da tako pjeva. Ali kralj, koji bijae dobro raspoloen, dade dozvati Tindara i naredi mu da donese svoje diple, pa su uz njihove zvuke po njegovu nalogu nekoliko plesova otplesali; ali jer ve dobar dio noi bjee minuo, ree on dojednom da poe na spavanje.

V
J

i ta da jo bol moje

Ko da na vjh nit slua niti zato mi patnja

ure,

Dekameron

SVRAVA ESTI DAN DEKAMERONA I POINJE SEDMI U KOJEMU SE POD DIONEOVIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O RUGLU KOJEMU SU ILI ZBOG LJUBAVI ILI ZBOG IZBAVLJENJA ENE IZVRGLE SVOJE MUEVE, A DA ONI TO NISU ILI PAK JESU OPAZILI.

Sedmi dan - Uvod

starosta dade razapeti sa strana i vrh uzglavlja arene tanke zastore, tko je elio mogao je s kraljevim doputenjem otpoinuti, a tko ne htjede spavati mogao je po elji birati neku od njihovih uobiajenih zabava. Ali kad ve doe ura da svi ustanu i primaknu se doba da se skupe za pripovijedanje, poto po kraljevoj elji, nedaleko od onoga mjesta gdje bijahu jeli, razastrijee sagove po travi i posjedae pokraj jezera, zapovjedi kralj Emiliji da pone; ona veselo se smijeei ovako prozbori. Bijahu ve sve zvijezc koju nazivamo Da ustade i s veliko pripremi kakp kon njegov/ tovareni svi Otone strane neba iezle, samo jo ona 'e u bjelasanju zore, kadli starosta "nu u Gospinu dolinu da tamo sve idredio i zapovjedio. Ubrzo na-'<?a buka slugu i ivotinja oko di on da gospe i mladii 7o ne bjehu ni granule nikad jo ne bjehu a jutra; i poto o vie ptica :u. Kad se ledae, ana
to

na vie obzirni

bilo slatkiim a zajedno s n; oni zainjali; i y pridruie slatkirn Ali kad doe vrijeme* lovorika i drugog kronja1 odmah svi posjedae; i tima plivaju po jezeru: to im j davalo razloga. Ali poto doe maknue stolove, zapjevae jo vese\ mjesta po maloj dolini postavieN. jke, oko kojih

jjnih -j naredi jlemim jai za razgovor ..ge raspremie i aje. Zatim, kad se

Sedmi dan - Prva novela

P rv a n o v ela
Gianni Lotteringhi uje po noi kucanje na vratima; probudi enu, a ona ga uvjeri da je to utvara; zaklinju je nekom molitvom, i kucanje prestane. Gospodaru moj, bilo bi mi jako drago da vam se svidjelo narediti nekome drugome, a ne meni, da prvi pone s tako krasnim predmetom kao to je taj o kojemu nam valja pripovijedati; no kad vam je po volji da ja osokolim sve ostale, rado u to uiniti. I nastojat u vam, predrage gospe, kazivati ono to bi vam u budunosti moglo koristiti, jer ako se straite kao ja i osobito utvara (a Bog mi je svjedok da niti znam to je to niti ikad naoh koga tko bi to znao, premda ih se sve jednako plaimo), budete li pozorno pratile moju novelu, moi ete nauiti svetu i dobru i veoma valjanu molitvu kojom ete ih otjerati kad vam se jave. ivio neko u Firenci, u ulici svetoga Pankracija,1 neki suknar, po imenu Gianni Lotteringhi,2 ovjek vjet u svom zanatu ali kratke "pameti, jer su ga zato to se priprosto drao esto birali za starje-bratovtine crkve Santa Maria Novella,3 te je morao nadzirati nove duhovne vjebe, a vrlo esto je i druge sline slubice oba-ijao i time se jako ponosio; a sve ga je to zapadalo stoga to je kao imuan ovjek esto znao dobro pogostiti fratre. I zato to su od njega nerijetko izvlaili koji bjeve, koji mantiju, koji opleak, oni su ga uili lijepim molitvama, i dali su mu Oena na pukom jeziku, i pjesmu svetog Aleksija,4 i pla svetoga Bernarda,5 i hvalospjev gospe Matelde,6 i druge sline trice i kuine, koje je on jako cijenio i veoma smjerno ih potovao za spas svoje due. Imae dakle on prekrasnu i ljupku enu, koja se zvala gospa Tessa, ki Mannuccia dalla Cuculia,7 a bila je veoma mudra i dosjetljiva;

Dekameron

Sedmi dan - Prva novela

poznavajui lakovjernost svoga mua, poto bjee zaljubljena u Federiga di Neri Pegolotti,8 lijepa i krna mladia, a i on u nju, ona sa svojom slukinjom uredi tako da joj Federigo doe na razgovor na veoma lijep posjed to ga reeni Gianni imae na Camerati,9 gdje ona boravljae cijelo ljeto; i Gianni je pokatkad tu dolazio da veera i da prenoi, a ujutro se vraao u svoju radioriieti i katkada svojoj bratovtini. Federigo, koji je to iznad svega udio, iskoristivi zgodu zakazanog dana, u sumrak ode gore i, poto te veeri Gianp- ~ bjee doao, s velikom lagodnou i silnim uitkom ve er/ " - ^ospom; a ona ga dok mu je po noi leala u Uc najr nieva svoga mua. Ali poto ni ona ; '~ i rjut, kao to bjee prvi, 4 Tie se ovako:
'" Mo

co

ata /idi e tu
som i ona oj ii, koji

nemae zbog c^ a gospa jako oalosti, te on i ona v^.^ ee dala posebno skuhati. A slukinji naredi LW nese ona dva peena kopuna, i mnogo svjeih jaja, i bo_w ina u vrt, u koji se moglo ui a da se ne prolazi kroz kuu i gdje je katkada znala s Federigom veerati, i ree joj da sve ostavi ispod breskve pokraj tratine. I toliko je bila srdita da se nije ni sjetila slukinji kazati neka poeka dok Federigo ne doe i neka mu kae da je Gianni tu i neka uzme one stvari iz vrta. Stoga, poto ona i Gianni legoe, a isto tako i slukinja, ne proe dugo te stie Federigo i polako jedanput pokuca na vrata, koja bijahu tako blizu odaje da to Gianni odmah u, a u i gospa; ali da ne bi Gianni na nju posumnjao, napravi se kao da spava. I domalo Federigo pokuca po drugi put; na to Gianni iznenaen gurnu malo enu i ree: Tessa, uje li ti to ja ujem? Kao da ne-

tko kuca na naa vrata. Gospa, koja bjee mnogo bolje od njega ula, priini se kao da se tek probudila pa ree: to kae, to je? Kaem, ree Gianni, kao da netko kuca na naa vrata. ena ree: Kuca? Jao, Gianni moj, zar ti ne zna to je to? To je utvara11 od koje me je ovih noi hvatao takav uasan strah da sam se im bih je ula pokrivala preko glave i nisam se usuivala proviriti sve dok se ne bi razdanilo. Tada ree Gianni: Hajde, eno, ne boj se toga, jer maloprije sam izmolio Te lucis i Intemerata12 i jo tolike korisne molitve, kad smo legli, a jo sam i postelju od jednoga kraja do drugoga prekriio u ime Oca i Sina i Duha svetoga, pa nam se ne treba bojati, jer nam ona ne moe nakoditi svojom moi. Gospa, da Federigo moda ne bi to drugo posumnjao i da se na nju ne bi naljutio, odlui svakako ustati i obznaniti mu da je Gianni tu, pa ree muu: Dobro, dobro, moli ti to hoe, ali ja se neu utjeti ni sigurnom ni spaenom ako je ne zakunemo dok si ti ovdje. Ree Gianni: A kako se ona zaklinje? Ree Gospa: Ja je znam zakleti, jer me je neki dan kad sam ila u Fiesole na protenje jedna od onih pustinjakinja koja je, Gianni moj, tako mi Bog pomogao, najvea svetica, videi me tako prestraenu nauila svetu i korisnu molitvu i rekla mi da ju je vie puta iskuala prije nego to je postala pustinjakinja, i da joj je vazda pomogla. No Bog mi je svjedok da nikad ne bih sama imala sranosti da je iskuam; ali sad kad si ti ovdje, ja elim da je zajedno zakunemo. Gianni ree da mu je to veoma po volji; i ustavi oboje se polako pribliie vratima, pred kojima je Federigo, ve obuzet sumnjom, ekao; i kad stigoe tamo, ree gospa Gianniju: Sad e pljunuti, kad ti ja kaem. Gianni ree: Dobro. I gospa poe molitvu i ree: Utvaro, utvaro, to luta po noi, napeta repa ti doe, napeta repa13 e poi; svrati se u vrt, pod velikom breskvom stoje i slast i mast i sto brabonjaka kokoi moje; poljubi bocu i vrati se domu, ne ini zla meni ni Gianniju momu, i rekavi tako ree muu: Pljuni, Gianni, i Gianni pijunu. A Federigo koji je pred vratima stajao i to sluao, poto ga ve

minu ljubomora, usprkos svoj svojoj alosti tako se jako elio nasmijati da je pucao i, dok je Gianni pljuvao, tiho je govorio: Zube ispljunuo! Tri puta je tako gospa zaklela utvaru pa se onda vratila s muem u postelju. Federigo nadajui se da e s njom veerati ne bjee veerao, pa kad dobro razumjede rijei zakletve ode u vrt i pod velikoj^ breskvom nae dva peena kopuna, i vino, i jaja i ponese ih kui i u miru veera; a kada se poslije opet sastajao s gospom mnogo se s njom smijao tomu zaklinjanju. Istina je da neki vele kako je gospa dobro bila okrenula magareu lubanju prema Fiesoleu, ali da je neki teak prolazei kraj vinograda udario po njoj tapom i tako je zavrtio da je ostala okrenuta prema Firenci, pa

da je stoga Federigo, vjerujui da je pozvan, bio doao; i da je gospa ovakvu molitvu izrekla: Utvaro, utvaro, Bog neka ti nrosti. ia ne okrenuh magaree kosti, nego netko drugi, tiao stara mom godi-Nel-glup je da v selite
10to

D ruga novela
Peronellin se mu vrati kui pa ona skrije svog ljubavnika u bavu; poto je mu bjee prodao, ona kae da ju je ona prodala ovjeku koji je u nju uao da pogleda je li cijela: ovjek iskoi van i naredi muu da je ostrue i da mu je zatim odnese kui.'
Svi su s velikim smijehom sluali Emilijinu novelu i hvalili molitvu da je valjana i sveta; a kad novela doe svom svretku, zapovjedi kralj Filostratu da proslijedi; on poe: Predrage moje gospe, vas mukarci tolikim ruglima izvrgavaju, a osobito muevi, da biste se, ako se koji put dogodi te neka ena to muu uini, ne samo morale radovati to se to zbilo, ili to ste to doznale, ili to ste ule da se o nekom govori, nego biste to i vi same morale posvuda razglasiti, neka i mukarci shvate kako ne znaju samo oni varati nego da to i ene sa svoje strane znaju; to vam moe samo koristiti, jer se nitko nee lako odluiti da prevari kad zna da i drugi to njemu moe uiniti. Tko onda sumnja u to kako e ono o emu danas kazujemo biti jak razlog muevima, kad to uju, da se suzdre da vas varaju, znajui da i vi moete, samo ako hoete, njih prevariti? Naumio sam vam dakle kazivati kako je neka mladica, premda bjee niska roda, gotovo u tren oka nasamarila svoga mua da samu sebe spasi. Nema tomu dugo kako se u Napulju neki siromaak oeni lijepom i ljupkom djevojkom koja se zvala Peronella, 2 te su on sa svojim zidarskim zanatom i ona s predenjem jako skromno zasluivali i ivjeli kako su bolje znali i umjeli. No dogodi se da jednoga dana tu Peronellu ugleda neki mladi gizdelin, te mu se ona jako svidje, i on se u nju zaljubi, i toliko ju je na ovaj i na onaj nain salijetao,

Dekameron

dok se nije s njom sprijateljio. I da bi se mogli sastajati dogovorie se oni ovako: budui da njezin mu svako jutro rano ustaje da ode na posao ili da posla trai, neka mladi kraj kue pazi kad e on izii; a kako je ulica, koja se zove Avorio,3 jako samotna tamo gdje ona obitava im mu izie, neka on k njoj u kuu ude, i tako su mnogo puta inili. ,-> Ali ipak jednoga se jutra dogodi, tek to taj ovjek bjee iziao i Gi-annello Scrignario,4 jer tako se momak zvao, uao u kuu i sastao se s Peronellom, da se poslije nekog vremena, premda se inae ne obiavae vraati po cio dan, on vrati kui; i naavi vrata iznutra zakljuana zakuca i poslije kucanja ree u sebi: O Boe, neka ti je navijek hvala i slava to si meni, premda si me siromanim stvorio, bar za utjehu dao dobru i estitu mladicu kao enu! Vidi li kako je brzo zakljuala vrata, im sam ja iziao, da ne bi tko uao i dosaivao joj. Peronella po nainu kucanja prepozna mua i ree: Jao, Giannello moj, gotova sam, jer evo mu mi se vratio, Bog ga ubio, a tko zna to to znai, jer se nikada dosad nije vratio u ovo doba; moda te je vidio kad si uao. Ali za ljubav Boju, bilo to bilo, ui u onu bavu to je tamo vidi, a ja u mu otvoriti, pa da vidimo to to znai da se jutros tako rano vratio kui. Giannello hitro ue u bavu, a Peronella ode do vrata, otvori muu i sva mu smrknuta ree: Kakva je to novost da se jutros tat^" vraa kui? Po onom to se vidi ini mi raditi, jer vidim da se vraa, inio, od ega li ti ,_, sama ne znam

Sedmi dan - Druga novela

zato ne naem ljubavnika kao i druge! Sluaj dobro, muu, kad bih se htjela na zlo dati, lako bih nala tko bi me htio, jer ima dosta ljubaznih mladia koji me vole i koji me ele, i nudili su mi mnogo novca, ili ako hou odjee i nakita, ali mi srce nije dalo da to uinim, jer sam ja ki potene matere; a ti mi se vraa kui kad bi valjalo da radi! Mu ree: Hajde, eno, ne alosti se, zaboga! Istina je da sam bio poao na posao, ali oito je da ti neto ne zna, kao to ni ja nisam znao. Danas je blagdan svetog Galeona5 i ne radi se, pa sam se zato u ovo doba vratio kui; ali pobrinuo sam se ipak da imadnemo kruha za dobar mjesec dana, jer sam ovome to ga vidi sa mnom prodao bavu, koju zna da nam je ve dugo u kui na smetnju, i daje mi za nju pet srebrnih kriara.6 Tada ree Peronella: Ba to je moja tuga i nevolja: ti, koji si muko i ide naokolo pa bi valjalo da zna takve stvari, prodao si bavu za pet kriara, a ja sam ensko, koje nikad nosa kroz vrata ne pro-moli, pa sam je videi kako nam u kui smeta prodala za sedam nekom ovjeku koji je, ba kad si se ti vratio, uao u nju da vidi je li cijela. Kad mu to u vrlo zadovoljan ree onom koji bjee po nju doao: Poi zbogom, prijatelju, jer uje da ju je moja ena prodala za sedam, a ti si mi za nju samo pet nudio. Onaj mu ovjek ree: Pa neka vam bude u dobar as! i ode. A Peronella ree muu: No hodi ovamo, kad si ve tu, pa ti s njim svri taj posao. Giannello, koji bjee naulio ui da vidi treba li se ega bojati ili braniti, kad u Peronelline rijei odmah iskoi iz bave; i kao da ne bjee uo da se mu vratio stade zvati: Gdje si, eno Boja? Njemu mu, koji je ve dolazio, ree: Evo me, to eli? Ree Giannello: Tko si ti? Zovem onu enu s kojom sam se pogodio za ovu bavu. Ree dobriina: Recite vi sve meni, jer ja sam njezin mu. Tada ree Giannello: Bava mi se ini da je cijela, ali rekao bih da ste u njoj drali drop, jer se iznutra skorilo neto tako suho da se ne da noktima kidati, i zato je neu uzeti dok ne bude ista. Tada ree Peronella: Ne, zbog toga neemo razvrgnuti pogodbu; moj e je mu svu oistiti. A mu ree: Svakako, i spustivi alat i svukavi haljetak zatrai da mu se uee svijea i doda strugaljka

Dekameron

Sedmi dan - Trea novela

pa ue unutra i stade strugati. A Peronella, kao da bi htjela vidjeti to on radi, provue glavu kroz dno bave i ruku sve do ramena, te mu stade govoriti: Postrui ovdje, i ovdje, i jo malo tamo i Gledaj, tu je ostalo jo mrviak. I dok je tako stajala i mua uila i upozoravala, Giannello, koji toga jutra ne bijae u potpunosti svoju elju ispunio kad banu mu, vi-dei da ne moe kako je htio potrudi se da je ispuni kako je mogao; i k njoj primaknuvi se, dok je cijelo dno bave ona zamarala tijelom, kako na irnim poljima estoki i raspaljeni od ljubavi drije-pci kobile partske7 opasuju, tako i on udovolji svojoj mladenakoj udnji; i ona mu gotovo u isti as dosee vrhunac kad se sastruga bava, i on se odmae, i Peronella izvue glavu iz bave, i mu iz nje izae van. Tada Peronella ree Giannellu: Uzmi svijet atelju, i pogledaj je li ista kako si elio. --" Giannello pogleda unutra i re*' je zadovoljan; i davi mu sedam kria^' 'i.

T rea n o v ela
Fra Rinaldo spava s kumom; mu ga nade u odaji s njom, a oni ga uvjere da je on zaklinjao gliste u kumetu. Filostrato nije znao o partskim kobilama govoriti tako uvijeno da se umne gospe ne bi smijale pretvarajui se da se drugom smiju. Ali kada kralj spozna da je njegova novela okonana naredi Elissi da kazuje; ona posluno poe: Mile gospe, Emilijino zaklinjanje utvare dozva mi u sjeanje novelu o nekom drugom zaklinjanju, i premda nije tako lijepa kao to bijae ona, jer mi nijedna druga o naem predmetu ovog asa ne pada na um, nju u vam ispripovjediti. Valja da znate da je u Sieni neko ivio veoma ljubazan mladi i ugledna roda, koji se zvao Rinaldo; i ljubei nadasve svoju susjedu, vrlo krasnu gospu i enu nekog bogataa, i nadajui se da bi od nje dobio sve to mu srce eli kad bi samo ugrabio priliku da s njom potajno razgovara, ne videi drugog naina i budui da gospa ba bjee trudna, smisli da joj postane kum, pa sprijateljivi se s njezinim muem ree mu to onako kako mu se najdolinije inilo, i tako bjee uinjeno. Poto dakle Rinaldo postade kum gospi Agne-si i tako imade zgodniju izliku da s njom razgovara, osmjelivi se, u prikladan as joj otkri svoje namjere koje ona mnogo prije bjee prije njegovim oima proitala; ali malo mu je to pomoglo, iako ga eni nije bilo mrsko sluati. Nedugo zatim zbi se, tko zna zbog kojega razloga, da Rinaldo postade fratar, i kako god mu bjee u samostanu, on u njemu ostade. I premda u to vrijeme, kad je postao fratrom, bijae kanda zaboravio na ljubav koju je utio prema svojoj kumi i na neke druge svoje tatine, ipak se u tijeku vremena, ne odbacivi halje, vrati na

D ek am ero n

pa ue unutra i stade strugati. A Peronella, kao da bi htjela vidjeti to on radi, provue glavu kroz dno bave i ruku sve do ramena, te mu stade govoriti: Postrui ovdje, i ovdje, i jo malo tamo i Gledaj, tu je ostalo jo mrviak. I dok je tako stajala i mua uila i upozoravala, Giannello, koji toga jutra ne bijae u potpunosti svoju elju ispunio kad banu mu, vi-dei da ne moe kako je htio potrudi se da je ispuni kako je mogao; i k njoj primaknuvi se, dok je cijelo dno bave ona zamarala tijelom, kako na irnim poljima estoki i raspaljeni od ljubavi drije-pci kobile partske7 opasuju, tako i on udovolji svojoj mladenakoj udnji; i ona mu gotovo u isti as dosee vrhunac kad se sastruga bava, i on se odmae, i Peronella izvue glavu iz bave, i mu iz nje izae van. Tada Peronella ree Giann^11'-- T * gledaj je li ista kal=~ ljan;

Sedmi dan - Trea novela

T rea n o v ela
Fra Rinaldo spava s kumom; mu ga nae u odaji s njom, a oni ga uvjere da je on zaklinjao gliste u kumetu. Filostrato nije znao o partskim kobilama govoriti tako uvijeno da se umne gospe ne bi smijale pretvarajui se da se drugom smiju. Ali kada kralj spozna da je njegova novela okonana naredi Elissi da kazuje; ona posluno poe: Mile gospe, Emilijino zaklinjanje utvare dozva mi u sjeanje novelu o nekom drugom zaklinjanju, i premda nije tako lijepa kao to bijae ona, jer mi nijedna druga o naem predmetu ovog asa ne pada na um, nju u vam ispripovjediti. Valja da znate da je u Sieni neko ivio veoma ljubazan mladi i ugledna roda, koji se zvao Rinaldo; i ljubei nadasve svoju susjedu, vrlo krasnu gospu i enu nekog bogataa, i nadajui se da bi od nje dobio sve to mu srce eli kad bi samo ugrabio priliku da s njom potajno razgovara, ne videi drugog naina i budui da gospa ba bjee trudna, smisli da joj postane kum, pa sprijateljivi se s njezinim muem ree mu to onako kako mu se najdolinije inilo, i tako bjee uinjeno. Poto dakle Rinaldo postade kum gospi Agne-si i tako imade zgodniju izliku da s njom razgovara, osmjelivi se, u prikladan as joj otkri svoje namjere koje ona mnogo prije bjee prije njegovim oima proitala; ali malo mu je to pomoglo, iako ga eni nije bilo mrsko sluati. Nedugo zatim zbi se, tko zna zbog kojega razloga, da Rinaldo postade fratar, i kako god mu bjee u samostanu, on u njemu ostade. I premda u to vrijeme, kad je postao fratrom, bijae kanda zaboravio na ljubav koju je utio prema svojoj kumi i na neke druge svoje tatine, ipak se u tijeku vremena, ne odbacivi halje, vrati na

.?-:

>1

Dekameron

staro te poe uivati u tome da se resi, i da se lijepo odijeva, i da u svemu bude gizdav i kien, i da sklada kancone, i sonete, i balade, i da pjeva, i da bude sav prepun takvih i slinih stvari. Ali to ja to velim o naem fra Rinaldu o kojemu govorimo? Tko od njih tako ne radi? Ah, pokvarena li svijeta! Njih nije sram da se pokazuju tusti, da se pokazuju rumeni u licu, da se pokazuju fino odjeveni i u svemu okieni, i da ne idu kao golubovi nego da se kao kooperni kokoti prse i diu krestu; a to je najgore (pustimo to to su im elije prepune lonia nabijenih mastima i melemima, . kutija s razliitim slatkiima, boica i sklenica punih mirisnih vodica i ulja, bocuna nalivenih do vrha malvazijom i grkim i drugim dragocjenim vinima, tako da ne slie na fratarske elije nego prije na ljekarnu ili na trgovinu mirisima, kad se pogledaju) oni se ne srame to drugi znaju da su kostobolni, i misle da nitko ne zna
j ne/ * * ' -J :.<- ; ,,mior*>n<=> hrane.

i ti US

sp sk m bi: e pl Pi se hi
stav_____ i je s vie upornosti negoli prije salijetao MJAU UL UUUYVJU,^---------------1

eljama. Kad dobra gospa vidje kako je jako opsjeda, a moda joj se fra Rinaldo i ljepim uini nego jest, poto jednoga dana on jako navaljivae, poslui se onim ime i sve ene kad ele popustiti u tom to se od njih ite, pa ree: Hej, fra Rinaldo, zar i fratri rade takve stvari? Fra Rinaldo joj odogovori: Gospo, kad god na sebi nemam ove halje, a vrlo lako je svlaim, vidjet ete da sam muko kao i svaki drugi, a ne fratar.

Gospa razvue usta na smijeh i ree: Jao meni jadnici! Ta vi ste mi kum, pa kako onda da to uinimo? Bilo bi to preveliko zlo, a mnogo sam puta ula da je to i preveliki grijeh2; a jamano kad ne bi bilo tako, uinila bih ono to elite. Njoj fra Rinaldo ree: Ba ste ludi ako zbog toga propustite priliku. Ne velim da to nije grijeh, ali Bog oprata i vee onome tko se pokaje. Nego kaite mi: tko je vaemu sinu vei rod, ili ja koji sam ga na krstu drao, ili va mu koji ga je zaeo? Gospa odgovori: Vei mu je rod moj mu. Pravo velite, ree fratar, a zar va mu ne spava s vama? Spava, odvrati gospa. Onda, ree fratar, i ja, koji sam manji rod vaem sinu negoli va mu, mogu s vama spavati kao i va mu. Gospa, koja nije poznavala logike i koju je malo trebalo pogurnuti, ili je povjerovala ili se samo pretvarala kako vjeruje da fratar govori istinu, pa ree: Tko bi umio odgovoriti na vae mudre rijei? I zatim se usprkos kumstvu pokori i ugodi njegovim eljama. I ne zapoee to da bude samo jedanput, nego se lagodno pod platem kumstva, jer je sumnja bila manja, mnogo i mnogo puta sastadoe. Ali se jedanput dogodi, kad fra Rinaldo doe gospinoj kui i tu ne nae nikoga drugoga osim gospine slukinjice, vrlo lijepe i ljupke, s kojom posla svoga druga u golubinjak pod krovom neka je ui oena, da on i gospa, koja je za ruku vodila sinia, uoe u odaju i zatvorivi se unutra sjedoe na divan koji tamo bijae i poee se milovati. I dok se tako zabavljahu, po nevolji vrati se kum i, poto ga nitko ne u, doe na vrata odaje, i zakuca, i zovnu enu. Outjevi to, gospa Agnesa ree: Gotova sam, evo mi mua! Sad e mu biti jasan uzrok naega prijateljstva. Fra Rinaldo bijae svuen, to jest bez mantije i bez opleka, u samoj koulji; uvi to ree: Istinu velite: da sam bar odjeven, neto bismo smislili; ali ako mu otvorite i on me nae ovako, neemo se moi niim opravdati. Tada gospi naglo sinu misao, pa ree: Obucite se brzo, a kad se obuete uzmite u naruaj svoje kume i sluajte dobro to u mu rei, tako da se poslije vae rijei slau s mojima, a sve drugo prepustite meni. Ne bjee jo dobriina ni prestao kucati, kad mu ena odgovori: Evo me odmah, i ustavi, smjerna lica ode do vrata odaje, i otvo-

D ck am cro n

ri ih i ree: Muu moj, pravo da ti kaem, na kum fra Rinaldo doao je kao da ga je sam Bog poslao; jer zacijelo, da nije doao, danas bismo izgubili svoga sina. Kad onaj vol boji to u sav problijedi od straha i ree: Kako? O muu moj, ree gospa, maloprije iznebuha se obeznanio, te sam mislila da je umro, a nisam znala ni to da kaem ni j>to da ui nim, da u taj as ne ude na kum fra Rinaldo i uzevi ga u naruaj ne ree: >Kumo, to on u tijelu ima gliste koje mu se skupljaju oko srca i lako bi ga ubile; ali ne bojte se, jer ja u ih zakleti da e sve pocrkati, te prije nego to odavde poem, va sin e biti zdraviji nego ikada prije.< I kako je valjalo da ti izmoli neke molitve, a slukinja te nije mogla nai, posla on svoga druga "-1- ae kue da se moli, a on i ja ovamo uo^- T" Ijetetova majka smije biti ao mi se - ''' amo da sasvim
;

u tako

uzda-

S edm i dan - T rea n ov ela

nicu, uvi kako poboni kum zove pred eninom sobom polako se prikui tamo odakle je mogao vidjeti i uti to se dolje zbiva pa videi da je sve krenulo dobrim putem sie i uavi u odaju ree: Fra Rinaldo, one etiri molitve koje ste mi naredili, sve sam ih izmolio. Njemu fra Rinaldo ree: Brate moj, u tebe je jaka sapa i dobro si uinio. A ja sam, dok mi ne doe kum, samo dvije izmolio, ali Gospod Bog nam je to po tvomu trudu to po momu udijelio milost i djeak je ozdravio. Poboni kum naredi da donesu dobra vina i poslastica te poasti svoga kuma i njegova druga onim to im bijae potrebnije negoli ita drugo; zatim ih izaavi s njima iz kue preporui Bogu i odmah ode da narui votani kip te posla da ga s drugima metnu pred sliku svetog Ambrozija,3 ali ne onoga u Milanu.4 ekaj, izeo -no, . ^iio; i kada kum ue, fra Ri-^,KJ vam po milosti Bojoj zdrava sina, a maloprije sarfFse pobojao da ga do veeri neete iva gledati; a sad kao zavjet naredite da vam naprave votan lik njegove veliine, pa ga na slavu Boju postavite pred sliku svetog Ambrozija po ijim vam je zaslugama Bog udijelio tu milost. Netom dijete ugleda oca poleti veselo k njemu, kao to to djeica ine, a on ga uze u naruaj i plaui kao da ga je iz groba oteo poe ga cjelivati i zahvaljivati se kumu koji mu ga bjee iscijelio. Fra Rinaldov drug, koji ne bjee samo jedan nego moda i vie od etiri oenaa nauio sluavku i darovao joj torbicu od bijele pree koju njemu bijae poklonila neka duvna i od nje nainio svoju vjer-

' A

D ekam ero n

stvor na svijetu. Njoj Tofano odgovori: A to mi moe uiniti? Gospa, kojoj Amor ve bjee svojim savjetima um izotrio, odgovori: Prije u se u ovaj zdenac ovdje baciti negoli podnijeti sramotu koju mi na pravdi Boga hoe nanijeti, pa kad me u njemu nau mrtvu svi e povjerovati da si me ti u pijanstvu u nj bacao i tako e morati ili pobjei i izgubiti sve to ima i ivjeti u progonstvu, ili e ti biti odrubljena glava kao mom ubojici to e uistinu i biti. Te rijei nimalo ne ganue Tofana u njegovu glupu naumu; stoga ena ree: Evo, ne mogu vie trpjeti muku koju mi zadaje, neka mi ovu moju preslicu koju ti ovdje ostavljam; ":^iflo ni prsta pred li stajae enac. >ovjerova ti iz kue jee blizu c skloni u riti: Vino ata, pa kad , gotovo vi1, noas ne e ui; toga vise m. ^^o ^ ivu pokazati tko si ti i u koju se uru obno kui vraa. S druge strane srdit Tofano stade je psovati i vikati; na to susjedi uvi buku ustadoe, i muko i ensko, i izaavi na prozore upitae to se dogaa. Gospa poe plaui govoriti: Evo, gledajte ovog nesretnika, koji mi se pijan svake veeri vraa doma ili po krmama zaspi pa se poslije u ovo doba vraa; dugo sam ja to trpjela i nije mi pomagalo, pa ne mogavi vie trpjeti, na sramotu sam mu zakljuala kuu da vidim hoe li se tako popraviti. S druge je strane glupi Tofano govorio kako se sve dogodilo i strano joj je prijetio. A gospa je susjedima govorila: Vidite li kakav je to ovjek! to biste rekli da sam ja tako na ulici kao to je on, a da je on ovako u

S ed m i d an - etv rta n o vela

kui kao to sam ja? Vjere mi Boje, ne sumnjam da biste povjerovali kako je istina to to kae; po tome najbolje vidite kako je lud! Kae da sam uinila ono to vjerujem da je on uinio. Mislio je da e me uplaiti kad je neto bacio u zdenac, ali dao Bog da se sam u nj zaista bacio i utopio, da se bar ono vino kojega je previe popio dobro razvodni. Svekoliki susjedi, i muko i ensko, poee kuditi Tofana, i okrivljavati ga, i psovati ga to govori protiv ene; i ukratko, ode bruka od susjeda do susjeda dok ne stie do gospine svojte. Dotrae oni tamo i kad od jednoga susjeda i od drugoga ue to se zbilo uhvatie Tofana i tako ga namlatie da mu gotovo kosti polomie; zatim uavi u kuu pokupie sve gospine stvari i s njom se vratie kui prijetei Tofanu da e jo gore proi. Videi Tofano da je deblji kraj izvukao i da ga je njegov ljubomor u zlo uvalio, jer je svim srcem svojim ljubio tu gospu, posla neke prijatelje da posreduju; i toliko je nastojao, da se sa enom pomirio i opet je doveo kui, obeavi joj da nikad vie nee biti ljubomoran; i povrh toga dade joj slobodu da se zabavlja koliko god hoe, ali tako razborito da on toga ne opazi. I tako je kao budala prvo pljunuo a poslije polizao. I zato Bog ubio krtost, a neka ivi ljubav i cijela druina.

**

ispovjedi enu, koja mu oj dolazi svake noi; dok i vratima, gospa uredi da i s njim se zabavlja. ije; i dok su svi hvalili gospu da je uradila pravo i kao sto je onaj opaki ovjek zasluio, kralj se da ne gubi vrijeme okrenu Fiammetti i ljubazno joj naredi da pripovijeda; stoga ona ovako poe: Plemenite gospe, prethodna novela nagoni me da vam slino kazujem o nekom ljubomornom ovjeku, sudei da je pravo ono to im ene uine, osobito kad su bez razloga ljubomorni. I da su zakonodavci sve tono razmotrili, mislim da za to ne bi enama druge kazne predvidjeli do one koju oni predvidjee za onog koji nekoga povrijedi branei sebe, jer ljubomorni ljudi ogoruju ivot mladim enama i veoma marljivo o glavi im rade. One su cijeli tjedan zatvorene i brinu se za obitelj i kune poslove pa ele, kao i svi drugi, da imaju barem poslije na blagdan malo utjehe, malo mira, i da se malo razonode, kao to se vesele teaci na selu, obrtnici u gradu i slubenici u suditima, kao to je uinio i sam Bog koji je sedmoga dana otpoinuo od svih svojih poslova,1 i kao to odreuju Boji i ljudski zakoni koji su, obzirui se na slavu Boga i na dobro ljudi, razluili radne dane i blagdane. Nimalo ne mare za to ljubomornici, naprotiv, njima oni one dane koji su svim drugima radosni pretvaraju u dane tuge i jada, jer ih tada jo vie zatvaraju i zakljuavaju; a kako se i koliko se te jadnice mue, znaju samo one koje su to iskusile. Stoga zakljuujem da se ono to neka ena uini bezrazlono ljubomornu muu zacijelo ne

bi smjelo osuditi nego pohvaliti. ivio dakle u Riminiju trgovac bogat mnogim posjedima i novcem, koji imae prekrasnu gospu kao enu te postade preko mjere na nju ljubomoran; a drugoga razloga tomu nije imao, osim to je, budui da ju je on jako ljubio, i smatrao velikom ljepoticom, i znao da se ona jako trudi da mu se svidi, isto tako drao da je svatko ljubi i da se svima ini kako je lijepa i kako se k tome ona trudi da se jednako drugima svidi kao i njemu (to bjee miljenje opaka i nerazumna ovjeka). I zbog tog svojega ljubomora tako je na nju pazio i u takvoj je stezi drao, da moda mnogo ima onih koji su na smrt osueni, a tamniari ih tako pomnjivo ne uvaju. Ostavimo to to gospa nije smjela ii ni na pir, ni na sveanost, ni u crkvu, niti i na koji nain iz kue koraiti, ali ona se nije usuivala ni zbog kojega razloga pojaviti na prozoru niti iz kue van pogledati; stoga je prenevoljan bio njezin ivot, i ona je s toliko veim nestrpljenjem podnosila tu muku koliko se manje osjeala krivom. Pa videi da je mu na pravdi Boga mui, utjei samu sebe milju da e nai naina, ako ga ikako uzmogne nai, kako da mu dade razloga da joj to ini. I budui da se nije smjela na prozoru pomoliti i tako nije imala zgode pokazati da pristaje na ljubav onoga tko bi prolazei ulicom na nju oko bacio, znajui da u kui do njezine bijae neki lijep i ljubazan mladi domisli se da potrai nema li gdje u zidu koji je dijelio njihove kue kakva rupa2 kroz koju bi toliko puta pogledala dok ne bi vidjela mladia u prilici da se s njim porazgovori i da mu daruje svoju ljubav, ako bi je on htio primiti; i, ukae li se za to mogunost, da se s njim koji put sastane i na taj nain olaka svoj alosni ivot, dok joj mu ne ozdravi od te pogane bolesti. I obilazei sad ovaj sad onaj kut kad joj ne bijae mua i pregledavajui kuni zid sluajno vidje na nekom vrlo skrovitu mjestu da je zid zinuo dosta irokom pukotinom; zatim virei kroza nju, premda je slabo mogla nazreti to je na drugoj strani, ipak razazna da pukotina gleda u neku sobu, pa ree u sebi: Kad bi ova bila Filippova soba, to jest njezina mladog susjeda, posao bi mi bio napola gotov. I oprezno naredi svojoj slukinji, koja ju je alila, da pazi, i otkri da doista u njoj spava mladi sam samcat; stoga, pohodei esto tu pukotinu i bacajui, kad bi ula da je mladi tamo, kamenie i neke trijeice, tako je radila sve dok se mladi

Tjff

 >cJ.

ga ona tiho zovnu, a on joj se pre-u imajui dovoljno vremena ukra-a zadovoljan time mladi sa svoje >ak tako da ne bi tko primijetio: i kama se dodirivali, ali dalje se nije mornog mua. v gospa ree muu da bi, ako je nje' la u crkvu da se ispovjedi i priesti [Orni mu joj ree: A to si ti to ' i sam ja svetica zato to me dri lam grijeha kao i svaka iva dua, >p. obuze sumnja te poelje doznati nisli se nainu kako e to uiniti; li kako ne eli da ona ide u drugu lu, i da tamo ode rano ujutro i da ili nekom popu kojega joj kapelan ^.^ x mt^nm ^i^v^n^, ..^ ua se sm jesta vrati kui. G ospa se uini da je napola razumjela; ali ne rekavi nita vie odgovori da e tako uiniti. Kad doe blagdanje jutro, gospa zorom ustade, i uredi se, i ode u crkvu koju joj mu bjee odredio. S druge strane ljubomorni mu ustade i ode u tu istu crkvu i stie tamo prije nje; i poto se s tamonjim popom ve prije bjee dogovorio o onom to htjede uiniti brzo odjenu jednu od popovih mantija s velikom kukuljicom, kakve vidimo da ih popovi nose, i poto je visoko sprijeda navue sjede u kor. Gospa doe u crkvu i upita za popa. Pop doe i uvi od gospe da se eli ispovjediti ree joj da je on ne moe sasluati, ali da e joj poslati drugoga; i otiavi posla ljubomornoga mua u zao as po njega. On prie jako dostojanstveno, ali premda se jo ne bjee dobro razdanilo a on bjee dobro navukao kukuljicu na oi, ipak se ne mogae tako prikriti da ga ne bi ena odmah prepoznala; te ona videi to ree u sebi: Hvala budi Bogu to je onaj ljubomorni stvor popom postao, ali neka mu bude, jer od mene e dobiti ono to ite. Napravivi se dakle kao da ga ne poznaje spusti mu se do nogu.3 Ljubomorni gospar bijae metnuo nekoliko kamenia u usta, da mu oni pomalo u govoru smetaju, tako da ga

Sedmi dan - Peta novela

ena ne prepozna po govoru mislei da se u svemu ostalom bjee tako dobro preruio da ga ona nikako nee prepoznati. Preavi uto na ispovijed, izmeu ostaloga to mu gospa ree, poto mu prvo bjee rekla da je udana, razabra se da je ona zaljubljena u nekoga popa koji svake noi s njom spava. Kada ljubomorni mu to u bjee mu kao da mu je tko zarinuo no u srce; i da ga nije zadrala elja da jo to uje, bio bi ustao s ispovijedi i otiao; ostavi dalje miran upita gospu: A kako? Zar va mu ne spava s vama? Gospa odgovori: Spava, gosparu. Onda, ree mu, kako moe i pop s vama spavati? Gosparu, ree gospa, ne znam kakvim arolijama pop to ini, ali nema u kui tako zakljuanih vrata koja se ne bi otvorila im ih on dotakne; i veli mi da on kad doe do vrata moje odaje prije nego to ih otvori izgovori neke besjede kojima zaas uspava moga mua, pa im uje da je zaspao, otvori vrata, i ue unutra, i bude sa mnom; i to mu sve uspijeva. Tada ree ljubomorni mu: Gospo, zlo je to to radite, i valja vam se toga posve okaniti. Njemu gospa ree: Gosparu, ne vjerujem da u to moi ikada uiniti, jer ga preve ljubim. Onda, ree mu, neu vam moi dati odrjeenje. Gospa mu ree: Jako mi je ao zbog toga, ja nisam ovamo dola lagati; kad bih vjerovala da to mogu uiniti ja bih vam kazala. Tada ljubomorni mu ree: Doista vas alim, gospo, jer vidim da tako duu gubite; no ja u se vama za ljubav potruditi i Bogu izmoliti u vae ime posebne molitve koje e vam moda pomoi; k tome poslat u vam jo katkada jednog svoga mladog bogoslova kojemu ete rei jesu li vam one koristile ili nisu, pa ako vam budu koristile, proslijedit emo s njima. Njemu gospa ree: Gosparu, nipoto nemojte toga initi da mi poaljete koga u kuu, jer ako moj mu to dozna, tako je strano ljubomoran da mu nitko ne bi mogao izbiti iz glave da taj k meni s nekim grenim namjerama ne dolazi, pa godinu dana ne bih s njim mira imala. Njoj ljubomorni mu ree: Gospo, toga se ne bojte, jer u zacijelo sve tako urediti da nikad od njega neete ni rijei uti. Tada gospa ree: Ako vam srce tako kae, meni je pravo; i poto

x, i ustade, ode da slua misu. Dlji uzdiui ode svui popovsku hanae naina kako bi zatekao zajedno drugo naui pameti. Gospa se vrati ;vu licu da mu je pokvarila blagdan; ") nogao da sakrije ono to je uinio i i se naredne noi postavi kraj vanj-:i pop, ree eni: Valja mi veeras a zato dobro zakljuaj vanjska vrata i kad bude htjela poi spavati. e i dade uobiajeni znak, a Filippo >spa mu kaza to je uradila toga jurekao, a zatim ree: Sigurna sam ij vrata straariti, pa zato gledaj da i ovamo, da budemo zajedno. veoma zadovoljan time ree: Gospo, prepustite to meni. Kad pade no, ljubomorni mu se s orujem sakri u nekoj prizemnoj sobi. I poto gospa naredi da se sva vrata zakljuaju, a posebno ona na stubama da joj mu ne bi mogao gore doi, kad joj se uini da je vrijeme, gle, mladi oprezno doe k njoj; i legoe oni u postelju i pruie jedno drugom uitak i veselje; a kad svanu dan, vrati se mladi u svoju kuu. Ljubomorni mu, ojaen i bez veere, premirui od studeni, gotovo cijelu no prostaja s orujem u ruci kraj vrata, ekajui hoe li pop doi; a kad se primae dan, ne mogavi vie bdjeti lee u toj prizemnoj sobi i zaspa. Ustavi zatim oko tree ure,4 poto vanjska vrata ve bjehu otvorena, hinei da izvana dolazi pope se u kuu i objedova. I malo poslije poslavi nekoga djeaka, kao da je toboe blagoslov onoga popa koji ju je ispovjedio, upita je je li onaj, a ona ve zna koji, opet dolazio. Gospa koja je veoma dobro prepoznala glasnika odgovori da te noi nije dolazio i da bi joj ako tako nastavi mogao izvjetriti iz glave, premda ona ne bi eljela da joj iz glave izvjetri. Sto da vam jo kaem? Mnoge je noi ljubomorni mu prostajao elei uhvatiti popa na ulazu, a gospa se dotle neprestano zabavlja-

Sedmi dan - Peta novela

la sa svojim ljubavnikom. Naposljetku mu ne mogavi toga vie podnositi srdita lica upita enu to je rekla popu onog jutra kad je na ispovijedi bila. Gospa odgovori da mu to nee rei, jer to ne bi bilo ni asno ni dolino. Na to joj ljubomorni mu ree: Opaka eno, usprkos tebi ja znam to si mu rekla, i svakako moram doznati tko je taj pop u kojega si se toliko zaljubila i koji s pomou svojih arolija svake noi s tobom spava, ili u ti ile prerezati. Gospa ree kako nije istina da je ona zaljubljena u nekog popa. Kako?, ree ljubomorni mu. Zar nisi sama tako i tako rekla onom popu koji te je ispovjedio? Gospa ree: Ne samo da ti je on to ispripovjedio, nego sve zna kao da si sam bio nazoan. Razumije se da sam mu tako rekla. Dakle, ree mu, reci mi tko je taj pop, i to smjesta. Gospa se poe smijati pa ree: Ba mi je drago kad jedna obina ena vue nekog pametna ovjeka za nos kao to se ovan za rogove vue u klaonicu; i premda nisi mudar, osobito od onog asa kad ti je duu opsjeo zloduh ljubomora a da ni sam ne zna zato, ipak to si ti lui i gluplji, to je meni manja dika. Misli li ti, muu moj, da su meni slijepe oi u glavi, kao to su tebi slijepe u dui? Zacijelo nisu, i odmah sam prepoznala tko je bio onaj pop koji me ispovjedio, i znam da si to bio glavom ti, ali sam sebi rekla da u ti dati ono to ite, i dala sam ti. Ali da si bio pametan, kao to misli da jesi, ne bi bio na onaj nain pokuao doznati tajne svoje estite ene, i bez ispraznih sumnjienja bio bi spoznao da je iva istina ono to ti je ona ispovjedila, i da u onome ba nikakva grijeha nije imala. Rekla sam ti da ljubim nekog popa; a zar se nisi ti, kojega na alost ljubim, bio preruio u popa? Rekla sam ti da mu nijedna vrata u mojoj kui nisu zatvorena kad sa mnom hoe da spava; a koja su tebi vrata ikad bila zatvorena kad si htio doi tamo gdje sam ja bila? Rekla sam ti da taj pop svake noi sa mnom spava; a kad ti sa mnom nisi spavao? I koliko god si puta poslao svoga bogoslova toliko puta zna da nisi sa mnom spavao, a ja sam ti toliko puta poruila da pop sa mnom nije bio. Koja budala, osim tebe koji si dopustio da te zaslijepi ljubomor, ne bi sve to razumjela? I bio si u kui da po noi straari kraj vrata, a misli da si mene naveo da povjerujem kako drugamo odlazi na veeru i na konakl Urazumi se ve jednom i budi opet ovjek kakav si i bio, i nemoj da se s

Sedmi dan - esta novela

i kao to te poznajem ja i mani se te unem ti se Bogom, da me je volja da 0 stotinu oiju kao to ima dva, srce 1 svoju elju a da ti to ne opazi. inilo da bjee jako lukavo izmamio la je nasamaren; i ne odgovorivi ni estita i mudra, i kad je imao zato ljubomora potpuno izlijei, kao to to nije bilo potrebno. Tako je ta pa-anu slobodu da ini to joj godi, ne dolazi preko krova kao maak nego ito mnogo puta poslije s njim kratila

 e sta n ovela
Dok gospa Isabella stoji s Leonettom, u pohode joj dod gospar Lambertuccio koji je ljubi, a vrati joj se i mu; gospara Lambertuccia s noem u ruci alje iz kue, a mu joj zatim otprati Leonetta.' Neobino se svima svidje Fiammettina novela, i svatko je tvrdio da je gospa izvrsno postupila i ba onako kako je onaj glupan zasluio. Ali poto bjee zavrena, kralj naredi Pampineji da nastavi; ona poe pripovijedati: Ima ih mnogo koji govorei nerazborito kau da Amor oduzima ljudima pamet i da zaljubljenici kanda pobudale. To mi se miljenje ini ludim, i to su ve dovoljno pokazale ispriane zgode, a i ja to jo jednom kanim dokazati. U naem gradu2 koji obiluje svakojakim blagom ivjela mlada, i plemenita, i vrlo lijepa gospa, i bila je ena nekog veoma hrabra i dina viteza. I kako se esto zbiva da ovjek ne moe jesti jedno jelo nego katkada poeli promjenu, tako se i ova gospa, jer je mu nije posve zadovoljavao, zaljubi u nekog mladia koji se zvae Leo-netto i bjee veoma ljubak i uljudan, premda ne bijae visoka roda, a i on se jednako u nju zaljubi; pa kao to znate da rijetko kad ostane neostvareno ono to obje strane hoe, ne protee mnogo vremena i njihova se ljubav ispuni. Uto se zbi, kako gospa bijae lijepa i pristala, da se u nju arko zaljubi neki vitez po imenu gospar Lambertuccio, kojega ona, jer joj se inio mrzak i ruan ovjek, ni za to na svijetu ne bi bila mogla zavoljeti; ali poto joj on posla mnoge poruke i nita mu ne pomo-goe, kako bjee moan ovjek zaprijeti joj da e je osramotiti ako ne udovolji njegovoj elji; stoga gospa strahujui i poznavajui ga

Iji uini. ella, kako je kod nas ljeti uobiajeno, jed na selu, dogodilo se da jednoga igo mjesto da tamo ostane nekoliko da doe i da bude s njom; on veoma )oznavi gospar Lambertuccio da je "~N ), sam samcat zajahavi konja doe k a slukinja opazivi ga poleti u odaju i zovnuvi je ree: Gospojo, gospar ncat. IO nikada prije, ali bojei ga se jako le teko malo se skriti iza posteljnog cio ne ode. Leonetto, koji ga se nije e tamo; i ona naredi slukinji da ode i; kad mu ona otvori, on u dvoritu ca neku kuku pa uzae gore. Gospa H navrh stuba primi ga s najljubazni-:a to ga nosi. Vitez je zagrli i poljubi . ...... ..~ *,, ^^ oum ^a vani nema mua, pa sam doao da budem malo s vama. I poto nakon tih rijei uoe u odaju i za-tvorie se unutra, poe se gospar Lambertuccio s njom zabavljati. I dok je on tako s njom bio, mimo svakog gospina oekivanja zbi se te se vrati njezin mu; kad ga slukinja ugleda blizu dvorca odmah dojuri u gospinu odaju i ree: Gospojo, evo se gospodar vraa, mislim da je ve dolje u dvoritu. uvi to gospa i sjetivi se da su joj dva mukarca u kui (a znala je da se vitez ne moe sakriti jer mu je vranac bio u dvoritu), pomisli da joj je kucnuo zadnji as; ipak, skoivi s postelje na pod donese odluku i ree gosparu Lambertucciu: Gosparu, ako me imalo volite i hoete me od smrti spasiti, uradite ono to u vam rei. Zgrabite gol no u ruku i namrtena i srdita lica sjurite niza stube govorei: >Kunem se pred Bogom da u ga uhvatiti gdje god bio<; a ako vas moj mu htjedne zadrati ili bilo to upitati, nita mu drugo ne recite osim onoga to sam vam kazala; i uzjaite konja i ne zadravajte se s njim ni za ivu glavu. Gospar Lambertuccio rado pristade pa isukavi no, sav zajapuren u licu to od podnesena truda to od srdbe zbog viteeva povratka, uini kako mu je gospa naloila. Gospin mu, koji ve bjee

Sedmi dan - esta novela

sjahao u dvoritu, udei se vrancu i hotei se gore popeti ugleda gospara Lambertuccia kako silazi i zaudi se i njegovim rijeima i njegovu licu pa ree: to je to, gosparu? Gospar Lambertuccio utaknu nogu u stremen i uzjaha ne rekavi nita osim: Gospoda mi Boga, uhvatit u ga gdje god bio i ode. Plemi se pope gore i nae svoju gospu navrh stuba svu zbunjenu i prestraenu pa joj ree: to je to? Komu to gospar Lambertuccio tako srdit prijeti? Gospa, primaknuvi se odaji da je Leonetto uje, odgovori: Gosparu, nikad se u ivotu nisam tako prestraila. Ovamo uleti neki nepoznati mladi, kojega je gospar Lambertuccio s noem u ruci gonio, i sluajno nae otvorenu ovu odaju i sav drui ree: Gospo, pomozite mi Boga radi da ne poginem tu na vaim rukama.< Ja se sva ukoih, i ba kad ga htjedoh upitati tko je i to mu je, evo ti gospara Lambertuccia kako uzletje gore govorei: >Gdje si, izdajice!< Ja stadoh na vrata od odaje, i kad on htjede u nju ui, za-drah ga, a on videi da mi nije pravo to ovamo ulazi toliko bjee uljudan da, izgovorivi mnogo rijei, sie kao to vidjeste. Tada ree mu: Dobro si uradila, eno: velika bi nam sramota bila da su nekog u naoj kui ubili; a gospar se Lambertuccio vrlo neu-ljudno ponio to je slijedio osobu koja je ovamo pribjegla. Zatim upita gdje je taj mladi. Gospa odgovori: Gosparu, ne znam gdje se skrio. Vitez tada ree: Gdje si? Izai bez straha! Leonetto, koji sve bjee uo, sav ustraen, jer doista mnogo straha bijae pretrpio, izae odande gdje se bio sakrio. Tada ree vitez: A ime si se to zamjerio gosparu Lambertucciu? Mladi odgovori: Gosparu, niim na ovome svijetu, i zato vrsto vjerujem da on nije pri zdravoj pameti ili me je zamijenio s nekim drugim, jer kad me nedaleko od ovog dvorca na cesti vidje odmah izvue no i ree: >Umri, izdajice!< Ja ga ne htjedoh ni pitati za razlog nego poletjeh to su me noge nosile i sklonih se ovamo, gdje se zahvaljujui Bogu i ovoj plemenitoj gospi spasih. Tada ree vitez: Hajde, hajde, ne strai se vie, odvest u te zdrava i itava tvojoj kui, a ti onda sam gledaj da dozna ime si mu se zamjerio. I poto veerae, dade mu konja da uzjae te ga odvede u Firencu i

kako ga bjee gospa pouila, iste te u na dogovor i tako s njim utanai go o tome pripovijedalo, svejedno ena ruglo uinila.

Sedmi dan - Sedma novela

Sedm a novela
Lodovico otkrije gospi Beatrici ljubav to je prema njoj uti; ona poalje svoga mua Egana u svojoj odjei u vrt, a s Lodovicom legne; on zatim ustane, i ode, i isprebija Egana u vrtu. Cijela se druba divila ovom Isabellinu lukavstvu o kojemu je Pampinea pripovijedala; ali Filomena, kojoj kralj bjee naredio da nastavi, ree: Ljubazne gospe, ako se ne varam, vjerujem da u vam o jednako lijepoj zgodi kazivati, i to odmah. Valja da znate daje u Parizu ivio neko firentinski plemi, koji je zbog siromatva postao trgovac i tako je bio sretne ruke u trgovini da se veoma obogatio; a imao je sa enom jedinca sina, kojemu bjee dao ime Lodovico. I budui da on naginjae oevu plemstvu a ne trgovini, ne htjede ga otac dati ni u jedan duan, nego ga dade da bude s drugim plemiima u slubi francuskoga kralja, gdje se nauio lijepu vladanju i mnogo emu dobrom. I dok je tu boravio, dogodi se da neki vitezovi, koji se bijahu vratili sa Svetoga groba, umijeavi se u razgovor tih mladia, meu kojima je bio i Lodovico, i ujui da oni meu sobom raspravljaju o lijepim gospama Francuske i Engleske i drugih dijelova svijeta, jedan od njih progovori da zacijelo, premda je mnogo svijeta proao i mnogo ena vidio, nije po ljepoti naao ravne eni Egana de' Galluzzi2 iz Bologne, koja se zvala gospa Beatrice;3 i svi njegovi drugovi, koji su je s njim u Bologni vidjeli, s tim se sloie. Kada to u Lodovico, koji jo ni u jednu ne bjee zaljubljen, toliko planu eljom da je vidi te ni na to drugo ne mogae misliti;4 i vrsto nakan da ode u Bolognu da je vidi i da tamo i ostane ako mu se

Sedmi dan - Sedma novela

li pohoditi Sveti grob; on mu to na i u Bolognu; i srea htjede te nare-:oj sveanosti, i ljepa mu se uini aljubivi se arko u nju, odlui da ibav ne zadobije. I umujui kako drugog naina smisli da bi,5 ako koji ih je mnogo drao, mogao 'rodavi dakle konje i pobrinuvi >, poto im naloi da se dre kao Tmarom i ree mu da bi rado ;miu kad bi mogao takva nai; 3mak koji bi se svidio nekom D, koji ih mnogo dri a hoe da arat u s njim o tome. to ode od Egana dogovori se t nadasve drago. I boravei u prilika da esto via svoju gospu, .uivo uotiro i udvorno poe sluiti Egana, da ga on toliko zavoli te bez njega nita nije znao uraditi; naposljetku mu predade na upravu ne samo sebe nego i sve svoje imanje. Jednoga se dana dogodi, poto Egano ode u lov na ptice a Anichino ostade, da gospa Beatrice, koja jo ne bijae opazila njegove ljubavi (premda ga je u sebi, gledajui njega i njegovo lijepo ponaanje, mnoga puta pohvalila i vidjela da joj se svia), poe s njim igrati aha6; i Anichino je elei da joj ugodi vjeto doputao da gospa pobjeuje, emu se ona izvanredno radovala. I kad su sve gospine slukinje, koje su ih gledale kako igraju, otile i ostavile ih same u igri, Anichino duboko uzdahnu. Gospa ga pogleda i ree: to ti je, Anichino? Zar se tako alosti to te pobjeujem? Gospo, odgovori Anichino, mnogo je dublji od toga razlog mojim uzdisajima. Nato ree gospa: Ah, otkrij mi ga ako me voli. Kad Anichino zau kako ga preklinje rijeima ako me voli ona koju je nadasve ljubio, uzdahnu jo dublje nego prije; stoga ga gospa ponovno stade moliti da joj oda uzrok svojih uzdaha; njoj Anichino ree: Gospo, jako se bojim da vam ne bude krivo ako vam ga

kaem; a zatim strah me je da ne biste nekome drugom rekli. Gospa mu ree: Zacijelo nee mi biti krivo, i budi uvjeren da to, to god mi kazao, ako ti ne bude elio, nikada nikomu neu reci. Tada ree Anichino: Kad mi tako obeajete, evo u vam rei; i gotovo sa suzama u oima ree joj tko je on, to je o njoj sluao, i gdje i kako se u nju zaljubio, i zato je postao sluga njezina mua; a onda je ponizno zamoli da mu se ako je mogue smiluje i da udovolji toj njegovoj tajnoj i arkoj udnji; a ako to nee neka ga ostavi da i dalje bude ono to jest i neka mu dopusti da je ljubi. Oh, kako si slatka,7 ti bolonjska krvi! Koliko si oduvijek hvale vrijedna bila u ovakvim prilikama. Nikada nisi eljna bila ni suza ni uzdaha, a vazda si molbe usliavala i ljubavnim se eljama podavala. Kad bih imao dostojnih hvala da te diim, nikad ili se ne bi glas moj zasitio. Dok je Anichino govorio, plemenita gaje gospa promatrala, pa poto je vrsto povjerovala njegovim rijeima, od njegovih joj molbi takvom snagom ljubav svlada duu, da i ona poe uzdisati te poslije nekoliko uzdisaja odgovori: Slatki moj Anichino, umiri svoje srce: ni darovi, ni obeanja, ni udvaranja ikojega plemia, gospara, ili ikoga drugoga, jer mnogo mi je njih udvaralo i jo mi udvara, nisu mogli toliko ganuti moje srce da nekoga zavolim; no ti si me u kratko vrijeme koliko su trajale tvoje rijei tako pridobio da sam vie tvoja negoli svoja. Sudim da si moju ljubav najvie zasluio i zato ti je darujem i obeaj em ti da e u njoj uivati jo prije nego to cijela proe ova no to se sputa. A da bi se to ostvarilo, mora u pono doi u moju odaju; vrata u ostaviti otvorena, ti zna s koje strane postelje ja spavam; doi e tamo i, ako budem spavala, samo me dimi da se probudim i ja u te utjeiti u tvojoj tako dugoj enji. A da u to povjeruje, dat u ti jedan poljubac kao zalog;8 pa mu se obisnu oko vrta i arko ga poljubi, a i Anichino nju. Poto se tako dogovorie, Anichino ostavi gospu i ode da obavi neke svoje poslove, ekajui s najveim veseljem da no padne. Egano se vrati iz lova i, umoran, im veera ode na poinak, a gospa za njim, i, kao to bjee obeala ostavi otvorena vrata odaje. K njima Anichino u ureenu uru doe i tiho uavi u odaju i zatvorivi za sobom vrata priblii se onom kutu gdje je gospa spavala i, poloivi joj ruku na grudi, opazi da ona ne spava. Netom ona

ivati njegovu ruku objema svojim ostelji pomae da probudi Egana "n ti nita sino htjela rei, jer mi d, Egano, Bog ti pomogao, za ko^ najpouzdaniji i da te najvie voli, eno? Zar ne zna to i sama? Niti koga sam se toliko pouzdavao, i olim Anichina i u nj se pouzdaobudio i u kako o njemu govore bojei se jako da e ga gospa se i zadra da se on ne mogae Dvori Eganu i ree: Rei u ti. kae i da ti je on vjerniji nego kad si ti danas u lov otiao, on ___________________j~ -uiauu priliku nije se sramio zaiskati da udovoljim njegovim eljama; a ja mu, da ti sve to ne bih morala previe dokazivati i da ti sam to vidi i uje, odgovorili da sam zadovoljna i da u noas, kad mine pono, sii u na vrt i ekati ga ispod bora. Dakako, ja ne mislim tamo ii; ali ako hoe iskuati vjernost svoga sluge ti moe lako odjene li neku moju suknju i prijevjesom pokrije glavu otii dolje i priekati hoe li on doi, jer sigurna sam da hoe. Poto Egano to u ree: Svakako mi valja to vidjeti; i ustavi, odjene kako je bolje mogao u mraku eninu suknju, i metnu prije-vjes na glavu, i ode u vrt, i ispod bora poe ekati Anichina. im gospa u da je on ustao i iziao iz odaje ustade i ona i zakljua iznutra vrata. A kada Anichino, koji nikada tolikoga straha nije pretrpio, i koji se svim silama pokuavao otrgnuti gospi iz ruku, i sto tisua puta prokleo nju, i svoju ljubav, i sebe to joj je povjerovao, vidje kako se sve zavrilo, bijae najsretniji ovjek na svijetu; i poto se gospa vrati u postelju, po njezinoj se elji i on svue, te su se dugo zabavljali i zajedno uivali. Zatim mu gospa kad joj se uinilo da Anichino ne bi smio vie ostati naloi da ustane i da se odjene pa mu ovako ree: Srce moje slatko, uzmi kakav dobar kolac i poi u vrt pa pretvarajui se da si me pozvao da me iskua,

il

Sedmi dan - Sedma novela

kao da sam ja ondje, ispsuj Egana i dobro mi ga isprebijaj, jer e nama iz toga proistei divna slast i uitak. Poto Anichino ustade i s vrstim vrbovim prutom u ruci ode u vrt, im se primae boru, Egano ga ugleda i odmah ustade i, kao da ga eli s velikom radou doekati, poe mu u susret; Anichino mu ree: Jao, grena eno, dola si dakle i povjerovala da sam elio i da elim tako uvrijediti svoga gospodara? U zao as si dola po tisuu puta! i podigavi tap poe ga mlatiti. Kad Egano u te rijei i vidje tap, bez rijei poe bjeati, a Anichino za njim i dalje govorei: Bjei, Bog te prokleo, opaka eno, jer sutra u jamano sve rei Eganu! Egano se dobivi nekoliko dobrih bubotaka to je bre mogao vrati u odaju; tu ga gospa upita je li Anichino u vrt dolazio. Egano ree: Kamo sree da nije, jer me je mislei od mene da si ti svega prebio nekim tapom i rekao mi vee pogrde nego to su ikad ijednoj pokvarenoj eni reene; i pravo da ti kaem, udio sam se jako da ti je one rijei rekao u namjeri da mene osramoti; nego te je zato to te uvijek vidi tako veselu i raspoloenu htio iskuati. Tada ree gospa: Hvala budi Bogu to je mene iskuavao rijeima a tebe djelima; i vjerujem da moe rei da ja s vie strpljenja podnosim rijei nego ti djela. Ali kad ti je toliko odan, valja ga ljubiti i potovati. Egano ree: Zacijelo istinu kae. I uzevi to kao dokaz bio je uvjeren da ima najestitiju enu i najvjernijega slugu to ih je ikada ijedan plemi imao; stoga su premda su se mnogo puta s Anichinom i on i gospa smijali ovoj zgodi, Anichino i gospa mnogo slobodnije nego u onoj sluajnoj prilici mogli initi ono to im je prualo veselje i uitak, sve dok se Anichinu mililo da stoji kod Egana u Bologni.

. novela
'an na svoju enu, a ona svezavi a kad joj dolazi ljubavnik; mu '.a, a gospa dotle umjesto sebe u koju mu istue i odree joj kosu, u; oni ga videi da to nije istina ispsuju.' Svi miljahu da je gospa Beatrice na neobian nain lukavo nasamarila svoga mua i svatko potvrdi da je zaista morao biti golem Anichinov strah kad je uo gospu, koja ga je vrsto drala, kako kazuje da je u nje ljubav iskao. Ali poto kralj vidje da je Filomena umuknula okrenu se Neifili i ree: Kazujte vi ; a ona se prvo malo nasmijei pa poe: Lijepe gospe, teko mi breme ostaje ako hou da vas lijepom novelom zadovoljim kao to su vas zadovoljile one koje su prije kazivale, no nadam se da u ga s pomou Bojom sprtiti. Valja vam dakle znati da je neko u naem gradu ivio veoma bogat trgovac po imenu Arriguccio Berlinghieri,2 koji glupo miljae, kao to to i dandanas mnogi trgovci svakodnevno ine, da e po eni postati plemiem;3 i uze za enu mladu i plemenitu gospu koja mu je slabo priliila, a zvala se gospa Sismonda. I ona se, budui da je on po trgovakom obiaju esto okolo putovao a malo s njom boravio, zaljubi u nekoga mladia po imenu Ruberto, koji joj bjee dugo udvarao. I poto se s njim prisno sprijatelji i zato moda zaboravi na oprez, jer je u tome nalazila mnogo uitka, dogodi se da Arriguccio, bilo da o tom neto nau bilo da se to tko zna kako zbi, postade zbog toga veoma ljubomoran, pa se ostavi putovanja naokolo i svakoga drugog posla, i sav svoj mar i brigu na to dade da

Sedmi dan - Osma novela

dobro uva nju i nikad ne bi zaspao prije nego to bi uo da je i ona u postelju legla; stoga je gospa utjela preteku tugu jer se nikako nije mogla sastajati sa svojim Rubertom. Raspredajui dakle misli kako da nae puta i naina da bude s njim na to ju je i on mnogo poticao, pade joj na um da postupi ovako: kako je njezina odaja gledala na ulicu a ona mnogo puta ve opazila da se Arriguccio mui dok ne zaspi ali da zatim vrlo tvrdo spava, smisli da nagovori Ruberta da joj o ponoi doe pred kuna vrata, pa da mu ode otvoriti i da s njim ostane neko vrijeme dok joj mu bude tvrdo spavao. I da bi ga ula kad doe a da to nitko ne primijeti, naumi da spusti uzicu niz prozor svoje odaje, tako da jedan njezin kraj dosegne do tla, a da drugi kraj po podu dovue do postelje i da ga skrije pod pokrivae, pa kad legne da ga privee za noni palac; i zatim poruivi Rubertu naredi mu da povue uzicu kad doe, a ona e je, ako mu bude spavao, ispustiti i poi da mu otvori; a ako ne bude spavao, drat e je tvrdo i povui k sebi, da on ne eka. To se Rubertu svidje te je mnogo puta tamo dolazio, i ponekad se s njom sastajao a ponekad i nije. Naposljetku, dok su oni nastavljali tu svoju majstoriju, dogodi se neke noi da gospa zaspa, a Arriguccio prui nogu po postelji i nae tu uzicu; opipavi je stoga rukom i videi da je svezana za gospin palac ree sam sebi: Ovo mora biti neka prijevara. I kad opazi zatim da uzica izlazi kroz prozor, bio je u to tvrdo uvjeren; zato polako odreza uzicu s gospina palca i priveza je za svoj te stade ekati da vidi to to znai. I nije dugo prolo kadli stie Ruberto i povue uzicu, kao to je obiavao, i Arriguccio to osjeti; i poto je ne bijae dobro privezao, gle Ruberto, kad snano povue i uzica mu kliznu u ruku, razumjede da mu valja ekati; i tako uini. Arriguccio hitro skoivi iz postelje i uzevi oruje potra na vrata da vidi tko je taj ovjek i da ga naui pameti. Jer premda je bio trgovac, Arriguccio bijae hrabar i snaan ovjek; i stigavi do vrata ne otvori ih polako kao to je to gospa radila, pa se Ruberto koji je ekao, uvi to dosjeti jadu, to jest da vrata otvara Arriguccio; stoga odmah poe bjeati, a Arriguccio se nadade za njim. Naposljetku, kad je Ruberto dobar komad puta pretrao a onaj ga nije prestao goniti, poto i Ruberto bjee naoruan, tre ma i okrenu se, te poee jedan napadati a drugi se braniti. Gospa se, netom Arriguccio otvori odaju, probudivi se i videi da

;sta dosjeti da je njezina varka ote pognao Ruberta odmah ustade a svoju slukinju koja je sve znala je nije mjesto sebe legla u poste\ strpljivo podnese batine koje od a to tako nagraditi, te .nee imati etlo koje je u odaji gorjelo izie iz kajui to e se dogoditi, tukli, susjedi iz ulice to outjee pa Arriguccio, od straha da ga ne ko bijae taj mladi niti mu ikako i i vrati se svojoj kui; i stigavi u si, grena eno? Ugasila si svjetlo : ljuto! I priavi postelji, mislei cinju te je nogama i rukama tako modrilo; i naposljetku joj odreza ,, . vee pogrde nego to su ikad ijednoj pokvarenoj eni izgovorene. Slukinja je estoko plakala, a imala je i zato; pa iako je nekoliko puta uzviknula: Jao, smilujte se Boga radi! ili Nemojte vie! glas joj je tako bio iskidan od plaa a Arriguccio toliko zaslijepljen od bijesa, te nije mogao razabrati da je to glas neke druge ene a ne njegove supruge. Kad je tako na mrtvo ime prebi i odreza joj kosu, kao to rekosmo, ree: Nevaljala eno, ne elim te vie dotaknuti, nego u otii tvojoj brai i ispripovjediti im o tvojim dobrim djelima, pa onda neka dou po tebe i neka s tobom ine ono to im ast nalae i neka te odvedu, jer zacijelo u ovoj kui vie nee ostati. I tako rekavi izie iz odaje, zakljua je izvana i sam ode. Netom gospa Sismonda, koja sve bjee ula, vidje da joj je mu otiao, odmah otkljua odaju, ponovno upali svjetlo i nae svu smla-vljenu slukinju kako gorko plae; utjei je kako je bolje znala i umjela i odvede je u njezinu sobu, gdje je poslije potajice naredivi da je dvore i njeguju potpomognu Arrigucciovim novcem tako da je mogla biti zadovoljna. I netom bjee slukinju odvela u njezinu sobu brzo prostrije postelju u svojoj i svu je pospremi i uredi kao da te noi nitko nije u njoj spavao te ponovno uee uljanicu i odjenu se i uredi kao da jo ne bjee pola na poinak; i upalivi jo svijeu, uze svoj runi rad, sjede navrh stuba i poe siti i ekati to

Sedmi dan - Osma novela

e se iz toga izlei. Kad Arriguccio izae iz svoje kue, to je bre mogao ode do kue enine brae i tu je toliko kucao dok ga nisu uli i otvorili mu. Gospina braa, njih trojica, i njezina majka, uvi da je to Arriguccio ustadoe svi i zapalivi svjetla sioe k njemu i upitae ga koje ga dobro u to doba i tako sama nosi. Arriguccio im ispria sve po redu poevi od uzice koju je naao svezanu za noni palac gospe Si-smonde, sve do posljednjega to bjee otkrio i uinio; i da im prui valjan dokaz onoga to je uinio predade im u ruke kosu za koju je mislio da ju je odrezao svojoj eni, dodavi neka po nju pou i neka uine ono to sude da im ast nalae, jer je on ne kani vie u svojoj kui drati. Gospina braa, razgnjevivi se strano zbog toga to su uli i drei da je to istina, srditi na nju dadoe upaliti zublje i u namjeri da je naue pameti krenue s Arrigucciom i odoe k njegovoj kui. Videi to njihova majka, plaui poe za njima molei sad jednoga sad drugoga da ne vjeruju odmah u takve stvari dok ne vide ili o tom ne doznaju to drugo, jer se mu mogao s nekog drugog razloga na nju naljutiti, i zlostavljati je, i sad je za sve to optuiti da sebe opravda; i govorei jo da se ne moe dosta nauditi kako se to moglo zbiti, jer ona dobro poznaje svoju ker koju je od malih nogu sama odgojila, i mnoge druge sline stvari. Poto dakle stigoe Arrigucciovoj kui i u nju uoe poee se uspinjati stubama; gospa Sismonda uvi ih kako dolaze ree: Tko je? Njoj jedan od brae odgovori: Odmah e doznati, grena eno, tko je. Tada ree gospa Sismonda: to to sad znai? Pomozi nam Gospode!, pa ustade i nastavi: Brao moja, dobro mi doli; to vas svu trojicu u ovo doba nosi ovamo? Oni se videi je gdje sjedi i ije bez ikakva traga na licu da je bila istuena, dok je Arriguccio tvrdio da ju je svu bio zgnjeio, zau-die u prvi as, i svladae navalu svoga bijesa, i upitae je to je to bilo zbog ega se Arriguccio na nju ali, prijetei joj strano ako im sve ne kae. Gospa ree: Ne znam to treba da vam kaem, ni zato vam se Arriguccio morao na me poaliti. Videi je Arriguccio gledao je u nju kao da je s uma siao, spominjui se da joj je moda tisuu aka dao u lice, i izgrebao joj ga, i ubio boga u njoj, a sada je vidi kao da

.1
to im je Arriguccio kazivao o uzi__^^ ree: O jao, muu moj, to ja to ;na ena, na svoju veliku sramotu, ovjek i okrutan, kadjjjjsi takav? A jo sa mnom? I kad si me tukao. Ja 10, grena eno, zajedno legli u po-poto sam jurio za tvojim ljubavni->u ti odrezao? nisi sino legao. Ali pustimo to, jer loiti do svojim istinitim rijeima, la si me tukao i kosu mi odrezao, co vas ovdje ima i ti s njima pogle-elu i traga batinama; a ne bih ti ni savjetovala da bude tako smion i ruku na mene digne jer, kria mi Bojega, oi bih ti iskopala. A ni kosu mi nisi odrezao, to sam ja ula i vidjela, ali moda si to uinio tako da nisam primijetila: daj da vidim je li mi odrezana ili nije. I skinuvi prijevjes s glave pokaza da joj kosa nije odrezana nego cijela. Kad to vidjee i ue braa i majka, navalie na Arriguccia velei: Sto veli na to, Arriguccio? Ovo ve nije ono to si nam doao rei da si uradio; ne znamo kako e onda ostalo dokazati. Arrigucciu bijae kao da sanja i htjede opet neto rei, ali videi da je i ono to je mislio da moe dokazati bilo drugaije ne usudi se nita kazati. Gospa se obrati brai velei: Brao moja, vidim da je on sam traio da uinim ono to ne htjedoh ni za ivu glavu uiniti, to jest da vam ispripovjedim svu njegovu bijedu i pokvarenost, i to u uraditi. vrsto vjerujem da mu se doista dogodilo i da je uinio sve ono to kae, a posluajte kako. Ovaj valjani ovjek, komu me na moju nesreu dadoste kao enu, i kojemu je ime trgovac a hoe da mu se vjeruje i pravi se pokorniji od redovnika i estitiji od djevojice, gotovo svake noi po krmama se opija i vucara sad s ovom sad s onom enetinom; a meni ga valja do ponoi a kadgod i do jutrenje ekati ovako kao to me naoste. Sigurna sam da se dobro napio i legao s nekom svojom jadnicom pa je, probudivi se, naao uzicu

Sedmi dan - Osma novela

na njezinoj nozi i onda uinio sva ona junatva o kojima pria, i naposljetku se k njoj vratio, i istukao je, i kosu joj odrezao; a kako se jo nije bio otrijeznio mislio je, a sigurna sam da jo i sada misli, da je sve to meni uinio; pa ako ga dobro pogledate u lice, on je jo pripit. Ali ipak, usprkos svemu to je o meni rekao, ne elim da s njim drugaije postupate nego kao s pijanim ovjekom, pa poto mu ja opratam, oprostite mu i vi. Kad njezina majka u te rijei razgalami se i ree: Kria mi Bojega, keri moja, ne bi valjalo tako uiniti, nego bi valjalo zatui toga bijesnog i bezumnog psa, jer nije bio ni dostojan takve djevojke kao to si ti. Divota jedna! Kao da te je na smetitu naao! Proklet mu bio dananji dan, to mora podnositi smrdljive rijei jednoga trgovia magareim izmetom, kakvi nam dolaze sa sela izmeu razbojnika u dronjcima sa irokim bjevama i perom na guzici,4 pa netom skucaju koju paru hoe keri plemia i estitih gospa eniti, i prave grbove, i govore: Ja sam onoga roda< i >U mojoj se kui ovako radilo. ( Kamo sree da su me moji sinovi posluali, mogli su te estito i s malim mirazom udomiti u kui grofova Guidi,5 a oni te ipak htjedoe dati ovom krasniku koji se nije zasramio u pono o tebi, najboljoj mladici u Firenci i najestitijoj, rei da si kurva, kao da te mi ne poznajemo. Ali vjere mi Boje, kad bi na moju bilo, tako bi mu rebra prebrojili, da bi pamtio dok je iv. I okrenuvi se sinovima ree: Djeco moja, jesam li vam dobro govorila da to ne moe biti? Jeste li uli kako vam sa sestrom postupa taj va divni zet, taj trgovi bez prebijene pare? Da sam ja na vaem mjestu, zato to je o njoj rekao sve ono i to je uinio sve to to ini, ne bih se zadovoljila ni smirila dok ga ne bih sa zemljom sastavila; a da sam muko a ne ensko ne bih ni dopustila da se drugi u to mijea. Proklet bio dabogda, pijanica bijedna to stida ne poznaje! Kad mladii sve to vidjee i ue okrenue se Arrigucciu, i izgrdie ga na pasja kola, i naposljetku mu rekoe: Ovaj put ti opratamo jer si pijan, ali uvaj se, ako ti je ivot mio, da odsada unaprijed ne ujemo sline prie, jer e zacijelo, doe li nam jo ikad ita do uiju, platiti i za ovo i za ono; i rekavi to odoe. Arriguccio sav izbezumljen ni sam vie nije znao je li se ono to bjee uinio doista bilo dogodilo ili sve bijae sanjao, pa ne progo-vorivi vie o tome ostavi enu na miru; a ona ne samo to svojom dosjetljivou izbjee neposrednoj opasnosti nego sebi otvori put

Sedmi dan - Deveta novela

ati svim svojim eljama, ne strahu-

D eveta novela
Nikostratova ena Lidija ljubi Pira; da bi joj to povjerovao on od nje ite tri stvari koje ona sve ispuni; i povrh toga pred Nikostratovim se oima s njim zabavlja a Nikostrata uvjeri da nije istina ono to je vidio.' Toliko se svima svidjela Neifilina novela, te se gospe nisu mogle suzdrati da o njoj ne raspravljaju i da se

ne smiju, premda im je kralj nekoliko puta naredio da umuknu, poto Panfilu bjee zapovjedio da kazuje; ali kad ipak uutjee, Panfilo ovako poe: Ne vjerujem, potovane gospe, da ima te stvari, koliko god bila teka i opasna, koju se ne bi usudio uiniti onaj tko arko ljubi; i premda je to ve u mnogim novelama bilo pokazano, ipak sudim da u to jo bolje dokazati novelom to sam je naumio kazivati, u kojoj ete sluati o gospi koja je u svojim djelima imala vie sree negoli pameti. I stoga ne bih savjetovao nijednoj da se usudi poi stopama ove o kojoj kanim pripovijedati, jer srea nije vazda naklona, i nisu svi muevi na svijetu jednako slijepi. U Argu, prastarom ahejskom gradu, mnogo slavnijem po svojim nekadanjim kraljevima negoli po veliini,2 ivio neko plemi koji se zvao Nikostrat i kojemu na pragu starosti srea dade kao enu odlinu gospu koliko lijepu toliko i smjelu, a zvala se Lidija. Drao je on, kao plemi i bogata, mnogo slugu, i pasa, i sokolova, i nadasve uivao u lovu, a imao je meu ostalim slugama nekog ljupkog i krasnog momka, lijepa stasa i vjeta svakom poslu, po imenu Pir, kojega je Nikostrat vrhu sviju volio i najvie se u nj pouzdavao. U njega se Lidija jako zaljubi, te ni danju ni nou ni na to drugo nije mogla misliti doli na njega; ali za tu ljubav Pir, bilo zato to je nije primjeivao bilo zato to je nije elio, ne pokazivae da imalo mari;

>1 utjela u dui. je, pozva k sebi svoju sobaricu po mzdavala, i ovako joj ree: Lusco, vala moraju te obvezivati na posluovo to u ti sada rei nitko nikad -- aloim da ree. Kao to vidi, Lui bogata, i obdarena svim onim to 0 samo se na jedno mogu poaliti: godina ako mu se s mojima mjere, mu mlade gospe najvie uivaju. I ve sam odavno odluila, kad mi je kad mi je dala tako stara mua, da jicom nego da naem naina kako )ih u tome bila zadovoljena kao i u mi svojim zagrljajima pomogne na 1 ostalih, a toliko ga ljubim da sam i kad na njega mislim; i ako se bez ______, zacijelo mislim da u umrijeti. Pa stoga, ako ti je moj ivot mio, kako najbolje bude znala i umjela otkrij mu moju ljubav i zamoli ga u moje ime da bude ljubazan i doe k meni kad bude pola po nj. Sobarica ree da e rado posluati, pa im joj se ukaza as i mjesto pozva Pira u stranu te mu to je bolje umjela razloi poruku svoje gospodarice. uvi to Pir jako se zaudi, jer nikad ne bijae nita opazio, te posumnja ne iskuava li ga gospodarica time; stoga smjesta i grubo odgovori: Lusco, ne vjerujem da mi te rijei poruuje moja gospodarica, pa zato pazi to govori; a sve ako mi je ona to i poruila, ne vjerujem da te od srca alje da mi to ree; a ako te je od srca poslala da mi to ree, moj gospodar me cijeni vie nego to zavreujem, i ne bih mu mogao takvu uvredu nanijeti ni za vlastiti ivot; i zato se uvaj da mi o takvim stvarima vie ne govori. Luscu nimalo ne zbunie njegove otre rijei, nego mu ree: Pire, 3.ovome i o svemu to mi gospodarica bude naredila govorit u ti onoliko puta koliko mi puta ona zapovjedi, bilo tebi pravo ili krivo, ali ti si budala! 4.srdita zbog Pirovih rijei vrati se gospodarici koja kad ih u poelje umrijeti; a poslije nekoliko dana ponovno porazgovori sa so baricom i ree: Lusco, ti zna da dub ne pada od prvog udarca,
Rfi

Sedmi dan - Deveta novela

pa mi se ini da tebi valja opet poi k onom koji na moju nevolju udnovato hoe da bude vjeran, pa kad uhvati zgodan trenutak otkrij mu posve moju strast i potrudi se svakako da u tome uspije; jer ako nam se to izjalovi, ja u umrijeti, a on e misliti da sam se s njim rugala, pa e umjesto ljubavi koju itemo u njemu niknuti mrnja. Sobarica utjei gospu pa potraivi Pira nae ga vesela i dobro raspoloena i ovako mu ree: Pire, prije nekoliko dana kazivala sam ti o tom kako te arko moja i tvoja gospodarica ljubi, a sad ti ponovno to kaem, jer sam sigurna da ona nee dugo ivjeti, ako ti ustraje u svojoj krutosti koju si nekidan pokazao. Stoga te molim da udovolji njezinim eljama; a ako se i dalje bude tvrdoglavo opirao, umjesto to sam te drala veoma pametnim momkom drat u te glupanom. Kakva li ti ast moe biti to te tako dina, i tako lijepa, i tako plemenita gospa ljubi iznad svega! Osim toga, koliko li mora biti zahvalan sudbini kad pomisli da ti nudi ono to se prilii tvojim mladenakim eljama i uz to takvo utoite za sve tvoje potrebe! Poznaje li nekog sebi ravna kojemu se kao uitak prua neto bolje negoli tebi, ako pametan bude? Tko e jo moi imati oruje, konje, odjeu i novac kao ti, ako svoju ljubav posveti njoj? Otvori dakle duu mojim rijeima i opameti se: spomeni se da samo jedanput u ivotu srea izlazi nekome u susret vesela lica i rairena krila, a tko je tada ne zna primiti neka se poslije kad bude bijedan i siromaan na sebe ali a ne na nju. A povrh toga nije izmeu sluge i gospodara nuna takva vjernost kakva dolikuje izmeu prijatelja ili roaka; naprotiv, sluge moraju s njima postupati, ondje gdje mogu, onako kako oni s njima postupaju. Da ima lijepu enu ili majku, ker ili sestru koja bi se njemu svidjela, misli li ti da bi se Nikostrat obzirao na vjernost koju ti prema njemu goji u pogledu njegove ene? Lud si ako u to vjeruje; budi siguran, kad laske i molitve ne bi pomogle, to god ti mislio o tome, on bi tu i silu upotrijebio. Zato postupajmo s njima i s njihovim stvarima onako kako oni s nama i s naima postupaju. Okoristi se naklonou sree: ne odbijaj je, poi joj u susret i primi je kad k tebi dolazi, jer jamano, ako to ne uini, ne samo to ed smrt neizbjeno stii tvoju gospodaricu, nego e se i ti zbog togi toliko puta pokajati da e poeljeti da umre. Pir je ve nekoliko puta razmiljao o rijeima to mu ih je Lusc

iko opet k njemu doe, drugaije jospodarici, bude li se mogao uvjeIgovori: Vidi, Lusco, znam da je ige strane znam i to da je moj gor mi je povjerio sve svoje poslove, egovu nagovoru i volji sve ovo ne jedne uiniti tri stvari koje item a to mi poslije moe zapovjediti ^ te tri stvari koje elim jesu ove: na ubije njegova najboljeg jastre^ikostratove brade, i naposljetku /ijih. a gospi jo tee; ali ipak je Amor, Ij u savjetovanju, navede da odlu-arici porui da e uraditi sve to ;a, zato to on Nikostrata smatra govoj nazonosti zabavljati s Pi-) nije istina. e gospa uiniti; a ona, kad po-edi veliku gozbu, kao to esto wuicavase raditi, i pozva mnoge velikae, pa kad stolovi ve bjehu raspremljeni, odjenuvi se u barunasto ruho zelene boje3 i veoma ureeno i izaavi iz svoje odaje, doe u dvoranu gdje bijahu gosti; i na oi Piru i dojednom drugom, ode do preke na kojoj bijae jastreb toliko drag Nikostratu, i odvezavi ga kao da ga eli u ruke uzeti, uhvati ga za oputu na nogama, i tresnu njime o zid, i ubi ga. I kad Nikostrat viknu na nju: Jao, eno, to si uinila? ona mu nita ne odgovori, nego se okrenu plemiima koji su se s njim gostili i ree: Gospodo, teko bih se mogla osvetiti nekom kralju koji bi mi prkosio, kad ne bih imala smjelosti da se osvetim jednom jastrebu. Valja da znate da mi je ova ptica ve dugo oduzimala sve ono vrijeme koje mukarci moraju posveivati uitku ena; jer im bi zora svanula, Nikostrat je ustajao i uzjahavi konja sa svojim jastrebom na ruci odlazio na prostrane ravnice da ga gleda kako leti, a ja, ovakva kakvu me vidite, sama i zlovoljna u postelji sam ostajala; stoga sam esto poeljela da uinim to sam sad uinila, i nikakav me razlog u tom nije spreavao van to sam ekala da to uinim u nazonosti ljudi koji e biti pravedni suci mojoj tubi,

Sedmi dan - Deveta novela

kao to vjerujem da ete vi to biti. Plemii se koji je sluahu, sudei da je njezina ljubav prema Nikostratu onakva kako joj rijei kazuju, nasmijae svi dojednog i okre-nuvi se uzrujanom Nikostratu rekoe: Eh, kako je gospa dobro uinila to je osvetila uvredu smru toga jastreba!, pa razliitim dosjetkama o slinim zgodama, poto se gospa ve bjee u odaju vratila, preobratie u smijeh Nikostratovu srdbu. Videi to Pir ree u sebi: Uzvien je poetak gospa dala mojoj sretnoj ljubavi; dao Bog da u tom ustraje. Poto dakle Lidija ubi jastreba, ne proe mnogo dana i ona, naavi se u svojoj odaji s Nikostratom, poe ga milovati i igrati se s njim, a on je za alu povue malo za kosu davi joj tako povoda da ispuni i drugu stvar to je od nje Pir bjee zaiskao: u hipu zgrabi uperak njegove brade i smijui se povue ga tako jako da mu ga posve iz brade iupa. Kad se Nikostrat na to poali, ona mu ree: Sto ti je da se tako mrti zato to sam ti iupala pet est dlaka iz brade? Ti nisi outio kako je mene zaboljelo kad si me maloprije povukao za kosu! Pa tako rije po rije, alei se s njim, gospa oprezno spremi uperak brade koji mu bjee iupala i istoga dana posla ga svom dragom ljubavniku. No za treu se stvar gospa zamisli; pa ipak, jer bijae bistra uma a ljubav joj ga jo bjee izotrila, smisli na koji e nain to izvriti. I poto Nikostrat imae dva djeaka to ih njihovi oevi dadoe njemu u kuu, premda bijahu plemii, da se naue lijepu vladanju, te oni dvorahu Nikostrata za stolom, jedan kao stolnik drugi kao peharnik, obojicu ih pozva gospa i pokaza im da im zaudara iz usta i poui ih da zabacuju glavu to vie mogu unatrag kad Nikostrata dvore, ali da o tome nikome nita ne reknu. Mladii joj povje-rovae i stadoe se ravnati prema gospinim poukama; stoga ona jednom upita Nikostrata: Jesi li opazio to ova dva djeaka ine kad te dvore? Nikostrat ree: Jesam, i ba sam ih htio pitati zato to ine. Njemu gospa ree: Ne ini toga, jer ja ti mogu rei, a ve dugo to ti preuujem da ti ne bi bilo neugodno, no sada kad vidim da i drugi to poinju primjeivat, ne mogu ti vie tajiti. To ti se dogaa samo zato to ti strano iz usta smrdi, a ne znam koji je tomu razlog jer prije nije tako bilo; a kako se mora druiti s plemiima, to je jako runa stvar i zato bi valjalo nai naina da se izlijei.
88

noglo biti? Nemam li moda koji odvede ga k prozoru i ree mu da f ~ ne i s druge strane pregleda ree: 3 tako dugo trpjeti? S ove strane ini, nije samo naetjiego je sav a dulje ostavi u ustima, pokvariti ti savjetovala da ga izvadi prije misli, i ja se slaem; neka se bez mi ga iupa. ; da za to ovamo dolazi lijenik; usaen da u ti ga ja sama bez druge strane, ti su lijenici tako nipoto ne bi podnijelo kad bih iih u ruke dopao; i zato u ja svakako sama to uiniti, jer u te barem, ako te bude previe boljelo, odmah pustiti, a to lijenik ne bi uinio. I naredivi da joj donesu orue za taj posao i poslavi sve dojedno iz sobe, samo Luscu zadra sa sobom; i zakljuavi se unutra, Niko-stratu rekoe da se isprui na stolu, i gurnuvi mu klijeta u usta i stisnuvi mu jedan zub, premda se on jako derao od bola, dok ga je jedna vrsto drala, druga mu je na silu zub iupala; i spremivi taj i uzevi drugi potpuno pokvaren koji je Lidija u ruci imala, pokaza-e ga njemu ojaenu i gotovo napola mrtvu velei: Pogledaj to si tako dugo imao u ustima. On povjerova u to i premda je teku bol bio podnio i jako se zbog toga jadao ipak mu se kad je vidio da mu je izvaen uini da je ozdravio; i poto ga okrijepie i ovim i onim i bol mu ve popusti, izae on iz sobe. Gospa uze zub i odmah ga posla svom ljubavniku koji, sad ve osvjedoen u njezinu ljubav, porui da je spreman udovoljiti svakoj njezinoj elji. Gospa, hotei ga jo bolje uvjeriti i jer joj se inilo da je svaka ura bez njega tisuu puta dua, htjede ispuniti ono to mu je obeala pa stade hiniti da je bolesna. I kad je jednoga dana poslije objeda pohodi Nikostrat, ne videi s njim nikoga osim Pira zamoli ga da joj pomognu da side u vrt ne bi li joj tako muku olakali. Stoga je Nikostrat poduhvati s jedne strane a Pir s druge te je odnesoe u vrt i poloie na tratinicu ispod kronjate kruke; poto tamo neko

Sedmi dan - Deveta novela

vrijeme posjedie, ree gospa Piru, kojega ve prije bjee pouila to mu valja raditi: Pire, tako sam se zaeljela tih kruaka, popni se zato gore i baci nam ih nekoliko. Pir se spremno pope i stade dolje bacati kruke, a dok ih je bacao poe govoriti: Hej gosparu, to to radite? A vi, gospo, zar se ne sramite to preda mnom podnositi? Mislite li da sam slijep? Ta maloprije ste bili tako teko bolesni, kako ste tako brzo ozdravili, da inite one stvari? Ako ih ba elite initi imate toliko lijepih odaja, to ne odete u koju od njih da tamo inite ovakve stvari? Doista bi bilo potenije nego da to inite pred mojim oima! Gospa se obrati muu velei: Sto to Pir kae? Bulazni li on? Na to ree Pir: Ne bulaznim, gospo, zar mislite da ja ne vidim? Nikostrat se tomu jako udio pa ree: Pire, meni se doista ini da sanja. Njemu Pir odgovori: Gospodaru moj, ja nimalo ne sanjam, a ni vi ne sanjate, nego se naprotiv toliko tresete, da nijedan plod ne bi ostao na ovoj kruki kad bi se ona tako tresla. Tada ree gospa: to bi to moglo biti? Je li mogue da mu se ini da je istina to to kae? Tako mi Bog pomogao, da sam zdrava kao to sam prije bila popela bih se gore da vidim kakvo je to udo to ovaj kae da vidi. A Pir je s kruke i dalje govorio i nastavljao svoju priu; njemu Nikostrat ree: Sii dolje, i on sie, pa mu on ree: Reci to si vidio! Ree Pir: Vjerujem te mislite da sam s uma siao ili da sanjam: vidio sam vas na vaoj gospi, kad ve moram to rei; a poslije, kad sam silazio, vidjeh vas kako ste ustali i posadili se tamo gdje sada sjedite. Zacijelo si, ree Nikostrat, siao s uma, jer otkad si se ti na kruku popeo, nismo se ni pomaknuli odavde gdje nas vidi. Njemu Pir ree: A zato od toga pitanje pravimo? Doista sam vas vidio, pa ako sam vas vidio vidio sam vas na vaem. Nikostrat se sve vie udio i naposljetku ree: Hajde da i ja vidim je li ova kruka zaarana i da li onaj koji se popne uda vidi!, pa se pope gore; i im na njoj bjee, gospa i Pir poee se zabavljati; a kad Nikostrat to vidje poe vikati: Jao, grena eno, to to radi? I ti, Pire, u koga sam se najvie pouzdavao? i rekavi to stade silaziti s kruke.

i tu sjedimo; i videi njega kako ko ih on bjee ostavio. Netom se mo gdje ih bjee ostavio, stade ih d zaista priznajem da sam, kao to /idio kad sam bio na .-kruki, a to im i znam da ste i vi pogreno vi/am jedino moe postati jasno ako rasa ena, koja je estitija i umnija otiti pristala da to uradi ba pred orim, jer bih se prije dao raetvo3 uiniti u vaoj nazonosti. Stoga za ova privienja; jer me nitko na vi ovdje obljubili svoju enu, da i vama priinilo da ja inim ono i pomislio nisam a kamoli da bih

Sedmi dan - Deveta novela

je pala ree Nikostratu: Sada kad vidim da je uniten neprijatelj moga potenja, gnjev me proao; i Nikostratu, koji ju je to molio, dobrostivo oprosti naredivi mu da mu nikad vie ne padne na pamet takvo to pomisliti o onoj koja ga ljubi vie negoli samu sebe. Tako se jedan prevareni mu vrati s njom i s njezinim ljubavnikom u palau, gdje su se mnogo puta zatim Pir s Lidijom i ona s njim slobodnije preputali veselju i uitku. Dao Bog i nama tako, Tada gospa koja kanda sva smuena bjee ustala progovori: alosno bi bilo ako misli da sam tako nerazumna te bih, da sam htjela poiniti tu sramotu koju kae da si vidio, dola da je inim pred tvojim oima. Budi tvrdo uvjeren da ne bih, kad bi me za tim bila volja, ovamo dola; nego vjerujem da sam sposobna biti u jednoj od naih odaja i to tako i na takav nain da bih smatrala pravim udom kad bi ti to ikada doznao. Nikostrat, kojemu se inilo da je istina to jedno i drugo kau da ne bi nikada mogli pred njim takav in obaviti, okanivi se rijei i pokuda takve vrste stade raspravljati o udnovatoj pojavi i varci vida koji se tako mijenja kad se tko gore popne. Ali gospa, koja se priinjala povrijeenom zbog miljenja koje Nikostrat bijae o njoj iznio, ree: Uistinu, budem li mogla, ova kruka nikada vie nee nanijeti ovakvu sramotu ni meni ni drugoj eni; i zato, Pire, potri, i otii i donesi sjekiru, i posjekavi kruku u isti as osveti sebe i mene, premda bi mnogo bolje bilo tresnuti njome po glavi Nikostrata, koji je bez ikakva razmiljanja dopustio da mu oslijepe oi u pameti; jer koliko god se onima to ih ima u glavi priinilo to to veli, ni za to na svijetu nisi smio prosudbom svoga razuma zamisliti ni priznati da je to bilo. Pir hitro pojuri po sjekiru te posijee kruku, a im gospa vidje da

Sedmi dan - Deseta novela

n o v ela
'flspu koja je jednomu od njih mju ukae se drugu i ispria ' m mu kazuje pa poto se umirie gospe rusku on poe: in kralj mora prvi potovati zakone Koje sam aonese, a ako drugaije radi, valja ga smatrati robom koji je kaznu zavrijedio, a ne kraljem: u takav sam grijeh i pokudu ja, koji sam va kralj, gotovo prisiljen upasti. Istina je da sam juer donio zakon za nae dananje kazivanje u namjeri da se danas ne koristim svojom povlasticom nego da pokorivi se njemu skupa s vama, pripovijedam o onomu o emu ste svi vi pripovijedali. Ali ne samo to se tu kazivalo o svemu to sam ja bio naumio kazivati, nego se povrh toga ispripovjedilo toliko drugih i mnogo ljepih novela, te koliko god kopam po svom pamenju ne mogu se spomenuti ni sjetiti iega to bih o tom predmetu mogao rei da se mogne usporediti s onim to je ve reeno. I stoga, kad se ve moram ogrijeiti o svoj vlastiti zakon izjavljujem da sam pripravan pretrpjeti svaku kaznu koju mi odredite, jer sam je i zasluio, i svojoj se obiajnoj povlastici vraam. I velim da novela to je ispria Elissa o kumu i kumi i k tome glupost Sjeneana,2 drage moje gospe, imaju toliku mo da me navode da se okanim rugla kojemu su mudre ene izvrgavale svoje glupe mueve i da vam ispriam kratku novelu o njima; i premda u njoj ima dosta onoga to se ne da vjerovati, ipak e donekle biti zabavno da se poslua. ivjela dakle u Sieni dva mladia puanina, od kojih je jednom bilo ime Tingoccio Mini a drugi se zvao Meuccio di Tura,3 i stanosvijetu ivi.'

vali su u kraju Porta Salaia;4 i gotovo sve su se samo jedan s drugim druili i zato se inilo da se jako vole. I odlazei, kao to ve mukarci idu, u crkve i na propovijedi, esto su sluali o vjenoj slavi i prokletstvu to prema zaslugama ekaju due pokojnika na drugom svijetu; i poto su eljeli neto o tome doznati a nisu nalazili naina, obeae jedan drugom da e se onaj koji od njih prvi umre, bude li mogao, vratiti onom koji ostane na ivotu i donijeti mu glase o onom to je elio, i to utvrdie zakletvom. Kad su tako jedan drugomu tvrdu vjeru dali i nadalje se druili, kao to je reeno, zbi se da se Tingoccio okumi s nekim Ambru-ogiom Anselminijem,5 koji je obitavao u Camporeggiu6 i kojemu ena po imenu gospa Mita bijae rodila sina. Taj se Tingoccio, po-hodei pokatkad zajedno s Meucciom tu svoju kumu, koja bijae prekrasna i ljupka gospa, usprkos kumstvu7 u nju zaljubi; i Meuccio se jednako, jer mu se ona jako sviala a vazda je sluao kako je Tingoccio hvali, u nju zaljubi. I tu su ljubav jedan od drugoga krili, ali ne zbog istoga razloga: Tingoccio je nije htio otkriti Meucciu jer mu se inilo grijehom to ljubi kumu, i sramio bi se da je to tko doznao; Meuccio je nije tajio zbog toga nego zato to je ve bio opazio da se ona svia Tingocciu, pa je govorio: Ako mu to odam, planut e na me ljubomorom, pa kako on moe s njom kao kum do mile volje razgovarati, omrazit e me s njom u emu god bude mogao, i tako nikada od nje neu dobiti ono to elim. Dok su tako dva mladia bila zaljubljena kao to je reeno, dogodi se da se Tingoccio, kojemu je bilo zgodnije da gospi otkrije svu svoju enju, toliko potrudi i rijeima i djelom, da je od nje dobio to je udio. Meuccio to ubrzo primijeti i, premda mu je veoma ao bilo, nadajui se da e moda i on jedno ispuniti svoju elju pretvarao se kao da nita ne opaa da Tingoccio ne bi imao povoda ni razloga sprijeiti ili pomrsiti njegov naum. I dok su tako dva druga ljubovala, jedan sretnije od drugoga, dogodi se te je Tingoccio naavi na kuminu posjedu meku njivu toliko na njoj kopao i trudio se, da ga naposljetku od toga spopade neka boljetica; i ona mu se poslije nekoliko dana jako pogora pa on, ne mogavi joj se odrvati, preminu s ovoga svijeta. I poto proe trei dan poslije toga, jer moda prije nije mogao, prema zadanom obeanju doe on jedne noi u Meucciovu sobu, dok je ovaj vrst spavao, te ga zovnu.

i si ti?

igoccio, koji ti se po zadanom ti ase s onoga svijeta. idje, ali sabravi se ree: Dobro ta je li izgubljen. /^ >no je ono to se vie ne nae: a bljen? tako, nego te pitah jesi li meu" ognju paklenom? i nisam, ali za grijehe koje sam nije muke. ;occia kakve se kazne tamo daju li, i Tingoccio mu ih sve ree. ) za njega ovdje uiniti. Tingocla plati za njega mise i molitve mnogo koriste onima onamo; niti. uccio se sjeti kume, te podie ------&i<avu i ree: Dobro se sjetih, o Tingoccio: kakvu si kaznu dobio za ono to si spavao s kumom dok si ovdje bio? Tingoccio mu odgovori: Brate moj, im tamo stigoh, odmah bjee neki koji je kanda sve moje grijehe napamet znao te mi zapovjedi da odem na neko mjesto gdje u prevelikim mukama oplakivah svoje grijehe i gdje naoh mnogo drugova koji bijahu na istu kaznu osueni kao i ja; i dok sam meu njima stajao sjetih se to sam s kumom inio pa oekujui zbog toga jo goru kaznu nego to mi bijae dana, premda sam bio u veliku i veoma razbuktalu ognju sav sam drhtao od straha. A kada to vidje neki koji bijae kraj mene ree mi: >Sto si ti zgrijeio vie negoli drugi koji su ovdje, te u vatri dre?< >O<, rekoh ja, >prijatelju moj, jako se bojim suda koji me eka zbog velikoga grijeha to ga neko poinih.< Onaj me tada upita kakav je to grijeh, ja mu rekoh: >Moj je grijeh bio takav da sam spavao s kumom, i toliko sam s njom spavao da sam se sav iscijedio.< A on im tada rugajui se s tim ree: >Hajde, budalo, ne boj se, ta ovdje se ne vodi rauna o kumama<, i kad to uh posve se umirih. I poto ree to, kad se ve dan bjee bliio dodade: Me-uccio, ostaj zbogom, jer ja ne mogu vie s tobom biti; i odmah nestade.

Sedmi dan - Deseta novela

Poto Meuccio u da na onom svijetu nitko ne vodi rauna o kumama, sam se sebi naruga zbog svoje gluposti, jer ih je ve nekoliko bio potedio; stoga, im se bjee oslobodio neznanja ubudue je u tome posrao pametniji. I da je te stvari fra Rinaldo znao, ne bi mu bilo potrebno onoliko mudrovati kad ono skloni svoju dobru kumu da mu eljama udovolji.8 - Pri sunevu smiraju bjee se podigao lak zapadnjak, kad kralj, poto doe konac njegovoj noveli i nitko drugi ne preostade da pripovijeda, snimi krunu s glave i poloi je Lauretti na elo velei: 9. Gospo, ovim lovorom kojega ime nosite1 krunim vas kao kralji cu nae drube; sve to vam se ini da nam svima moe biti po volji i na veselje, kao prava gospa zapovjedite; i ponovno sjede. Lauretta postavi kraljicom dade dozvati starostu i naredi mu da u onoj divnoj dolini prostre stolove malo prije negoli je uobiajeno, da bi se zatim bez hitnje mogli u dvorac vratiti, a onda mu odredi sve to mu je raditi za vrijeme njezina vladanja. Tada se obrati dru bi velei: Dioneo juer htjede da se danas kazuje o ruglu ko jemu ene izvrgavaju svoje mueve; i kada se ne bih bojala da ete pomisliti kako pripadam soju razdraljivih pasa koji se odmah ele osvetiti, predloila bih da se sutra kazuje o ruglu kojemu muevi izvrgavaju svoje ene. Ali pustivi to po strani, velim neka svatko smisli pripovijest o podvalama to ih svakodnevno ena mukarcu ili mukarac eni jedan mukarac drugom podmeu; i vjerujem da to nee biti manje zabavno nego to je bilo danaanje kazivanje; 10.i rekavi to ustade i do veere otpusti drubu. Ustadoe dakle isto tako gospe i mladii, te neki od njih bosonogi stadoe gacati po bistroj vodi, a drugi se zabavljahu eui po zelenoj livadi pod krasnim i vitim drveem. Dioneo i Fiammetta zapjevae dugi spjev o Arciti i Palemonu,2 i tako u raznolikim i svakojakim razonodama brzo i veselo provedoe vrijeme do veere. Pa kad ona doe i oni posjedae za stolove prostrte kraj jezerca, tu uz pjev mnotva ptiica i uz svjei povjetarac to se trajno s onih okolnih breuljaka sputao, u miru i veselju veerae a da im ni muha nije zasmetala. I poto se stolovi raspremie i oni se malo proetae po krasnoj dolini, dok sunce jo visoko stajae na zapadnom nebosklonu, po kraljiinoj elji krenue polaganim korakom prema svom obiajnom prebivalitu; i alei se i avrljajui o tisuu stvari, kako o svemu i svaemu tako i o onom to su toga dana

lijepoga dvorca. Tu hladnim kratkoga puta te se odmah i da kolo vode, as uz zvuk 'azbala. Ali na kraju kraljica srnu; ona ovako poe:

leti. Ja ne znam pravo3 kakve su to slasti zapalile me tako, da danonono nemirom se morim, al sluh i vid mi obuzee strasti, te neobino jako napose bukte plamenom sve gorim; u njemu cijela gorim, a samo ti me moe tjeit milo i vratit krepost kojoj strava prijeti. Ah, hoe li se ikad zgodit, kai, da tebe mognem nai gdje Ijubljah oi s kojih smrt me kosi? Reci mi, duo, cvijete ponajdrai, kada e tamo zaci, al brzo zbori, utjehu mi nosi. Nek bude kratak, prosi, dolazak, da bi zatim dugo bilo

Sedmi dan - Deseta novela lijeenje

rana kim se Amor sveti.

Ako jo ikad zadobijem tebe, ja neu luda biti, da pustim te da ode, kao tada. Bilo to bilo, drim te kraj sebe, jer zadovoljstvo piti s tvojih slatkih usta ja sam rada. 0 drugom utim sada. 1 zato brzo doi mi u krilo, ve misao me na to pjesme sjeti. Ta pjesma4 pobudi u svima misao da Filomena boluje od nove i slatke ljubavi; i zato to se po njezinim rijeima inilo da je od nje ve bila okusila vie od samih pogleda, drei da je sretnija od drugih neke su joj na tomu pozavidjele. No kad se njezina pjesma okona, kraljica se sjeti da je sutradan petak pa svima ovako ljupko ree: Vi znate, plemenite gospe i vi mladii, da je sutra onaj dan koji je posveen muci naega Gospodina, i njega smo, ako se sjeate, zaNeifilina vladanja posvetili pobonosti i prekinuli ugodne razgovore; a slino smo uinili i naredne subote. Stoga, hotei slijediti dobar primjer koji nam je Neifila dala, sudim da bi bilo asno i poteno da se sutra i prekosutra, kao to minulih dana uradismo, odreknemo naega zabavnog kazivanja i da u mislima oivimo sjeanje na ono to se u tim danima zbilo za spasenje naih dua. Svima ugodie te pobone kraljiine rijei, i kad ih ona otpusti, poto ve dobar dio noi bjee minuo, svi odoe na poinak.

Ii* :

O sm i d an - U v o d

SVRAVA SEDMI DAN DEKAMERONA I POINJE OSMI U KOJEMU SE POD LAURETTINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O PODVALAMA TO IH SVAKODNEVNO ENA MUKARCU ILI MUKARAC ENI ILI JEDAN MUKARAC DRUGOM PODMEU. Ve se na vrhuncima najviih planina, u nedjeljno jutro, javljahu zrake granuloga sunca i, poto sjene ieznue, svi se oblici jasno razaznavahu, kad kraljica ustade i sa svojom se drubom ponajprije malo proeta rosnom travom, a zatim o polovici tree ure1 pooe do oblinje crkvice gdje prisustvovahu slubi Bojoj. I vrativi se kui, u veselju i radosti objedovae, pa malo zapjevae i zaplesae; i zatim, kad ih kraljica otpusti, tko htjede mogae poi da otpoine. Ali kada sunce ve proe podnevni krug, poto svi po kraljiinoj elji posjedae oko divnoga studenca radi obiajnoga pripovijedanja, na kraljiinu zapovijed Neifile ovako poe.

O sm i d an - P rv a n o v ela

P rva novela

Gulfardo posudi od Guasparruola novaca i dade ih njegovoj eni s kojom se bio dogovorio da e za tu svotu s njom spavati; zatim u njezinoj nazonosti ree Guasparruolu da ih je njoj dao, a ona ree da je to istina. Ako je Bog odredio da ja u dananji dan otponem kazivanje svojom novelom, i meni je po volji. I zato, ljubazne gospe, budui da se mnogo govorilo o ruglu kojemu ene izvrgavaju mueve, rada sam kazivati vam kako se neki mukarac narugao eni, ne zato to elim u njoj osuditi ono to je taj ovjek uinio ili rei da ena to nije zasluila, nego naprotiv to hou pohvaliti toga ovjeka, i pokuditi enu, i pokazati kako i mukarci umiju nasamariti one koji im vjeruju, kao to i njih esto prevare oni kojima oni vjeruju. Prema tome, tko bi htio tonije govoriti, ne bi se reklo da je ovo to u vam priati poruga nego bi se reklo da je zasluga: zato to eni valja da bude estita i da uva obraz kao ivot svoj i da ni zbog kakva razloga ne dopusti da joj se okalja (a to nije vazda mogue postii onako kako bi trebalo, zbog nae slabosti), tvrdim da lomau zasluuje ona koja se za novac podaje; a dotle ona koja se prepusti iz ljubavi, a svi znamo kako je jaka njezina mo, zavreuje da joj sudac ne bude prestrog i da joj oprosti, kao to nam prije nekoliko dana pokaza Filostrato da se dogodilo gospi Filippi iz Prata.2 Bijae dakle u Milanu neko neki Nijemac, vojnik-plaenik po imenu Gulfardo,3 hrabar ovjek i veoma vjeran onima kod kojih je u slubu stupao, to u Nijemaca rijetko biva.4 Pa kako je vrlo tono vraao zajmove novca koje su mu davali, mnogo bi trgovaca naao koji bi mu uz male kamate posuivali svaku svotu novca. Dok je ivio u Milanu, omilje mu neka vrlo lijepa gospa po imenu Ambru

O sm i d an - P rv a n ov ela

lasparruola Cagastraccia, njegova ei je tako potajice da ne opazi j dana posla poruku s molbom ljubav i da je on sa svoje strane povjedi. Gospa nakon podueg spremna uiniti to to je Gul-islijede: prvo, da nikad nikome joj je za neku njezinu nevolju ih on kao bogat ovjek dade; tako ga ogori niskost one o mu se arka ljubav gotovo u vari: i porui joj da rado pri-ne a ona zaeli, pa neka mu on e joj donijeti novce, a neki njegov drug, u kojega ijegovu poslu ini drutvo, enska, bjee joj po volji i po^ ua njezin mu Guasparruolo za koji dan mora po nekom poslu otputovati u Genovu, te e mu ona to tono obznaniti i poslati po njega. Gulfardo pak, kad uhvati priliku, ode Guasparruolu i ovako mu ree: Treba mi za neki moj posao dvjesta zlatnih fiorina, pa te molim da mi ih posudi uz one kamate uz koje zna da mi i drugi posuuju. Guasparruolo ree da e mu rado posuditi i na mjestu mu izbroji novce. Za nekoliko dana Guasparruolo ode u Genovu, kao to gospa bijae rekla; stoga gospa porui Gulfardu da doe k njoj i da donese onih dvjesta zlatnih fiorina. Gulfardo povede sa sobom svoga prijatelja, i doe gospinoj kui, i naavi je kako ga eka, prvo to uini dade joj pred oima svoga prijatelja tih dvjesta zlatnih fiorina i ovako joj ree: Gospo, uzmite ove novce, pa ete ih dati svomu muu kad se vrati. Gospa ih uze i ne dosjeti se zato joj Gulfardo tako ree, nego pomisli da on to ini zato da njegov prijatelj ne bi primijetio kako on to njima nju plaa; stoga ona ree: Rado u to uiniti, ali elim vidjeti koliko ih ima; i istresavi ih na stol i vidjevi da ih ima dvije stotine, jako zadovoljna spremi ih. I vrati se Gulfardu te ga odvede

u svoju odaju, gdje mu se podade ne samo te noi nego i mnoge druge, dok joj se mu nije iz Genove vratio. Netom Guasparruolo stie iz Genove, Gulfardo, uvrebavi ga kad bijae sa enom, ode k njemu i pred njom mu ree: Guasparruolo, oni novci, to jest dvjesta zlatnih fiorina to si mi ih onomadne posudio nisu mi ustrebali, jer nisam mogao sklopiti posao za koji sam ih bio uzeo i zato sam ih odmah vratio tvojoj eni i dao ih njoj, i zato prekrii moj dug. Guasparruolo se okrenu eni i upita je je li primila novce; ona se sjeti svjedoka pa ne uzmoe zanijekati nego ree: Pa da, primila sam ih, ali se jo nisam bila sjetila da ti reem. Tada ree Guasparruolo: Gulfardo, sve je u redu, hajdete s milim Bogom, a ja u ve urediti va raun. Kad Gulfardo ode, nasamarena gospa dade muu sramnu cijenu svoje pokvarenosti, i tako se lukavi ljubavnik besplatno nauivao svoje gramzive gospe.

\ novela
lom Belcolore i u zalog joj ostavi je stupu vrati joj je i zaite plat valjana mu ga gospa uz dosjetku >rati. avahu to to Gulfardo bijae uinio jica obrati Panfilu i smijeei se naredi mu da nastavi; stoga Panfilo poe: Lijepe gospe, na um mi pade da vam kazujem kratku novelu protiv onih koji nas sveudilj vrijeaju a da im ne moemo vratiti ao za sramotu, to jest protiv popova koji su na nae ene krenuli u kriarsku vojnu, i kada koju od njih povale misle da su zasluili oprost od grijeha i kazne, kao da su iz Aleksandrije okovana sultana1 doveli u Avignon.2 Jadni svjetovnjaci ne mogu njima to uiniti, premda s jednakim arom na tuim majkama, i sestrama, i prijateljicama, i kerima iskaljuju svoju srdbu to im oni na ene navaljuju. I zato sam vam naumio kazivati o seoskom ljubovanju, gdje e vas vie nasmijati konac nego samo kazivanje, a osim toga moete se pouiti da popovima ne valja svagda sve vjerovati. Velim dakle da u Varlungu,3 selu nedaleko odavde, kao to svaka od vas zna ili je moda ula ivljae neki valjan pop i osobito usluan prema enama, koji je premda nije bio jako pismen ipak nedjeljom s mnogo dobrih i svetih rijei zabavljao svoje puane na crkvitu pod brijestom;4 i vie je nego ijedan pop prije njega pohodio njihove ene, kad su oni kamo odlazili, donosei im katkada i u kuu svete sliice, i blagoslovljenu vodicu, i ogorke svijea, i dijelei im svoj blagoslov. Dogodi se tako da mu meu njegovim puankama na koje jo prije

O sm i d an - D ru g a n o v ela

bijae bacio oko najvie omilje jedna po imenu gospa Belcolore,5 ena nekoga teaka koji se zvao Bentivegna del Mazzo; bijae ona uistinu ljupka i bujna seljanka, crnomanjasta i stasita i vjetije je znala rvnjati6 od ikoje druge; i osim toga nijedna nije kao ona umjela na tamburinu udarati i pjevati Tee voda niz dolinu1 i, kad je trebalo, voditi kolo i poskonice s lijepim i krasnim rupiem u ruci. Zbog svega toga gospar pop se tako jako zanese njome da je od toga mahnitao i povazdan okolo lunjao ne bi li je gdje ugledao; a kada bi je nedjeljom ujutro vidio u crkvi tako je pjevao Kyries i Sanctus9 trudei se da se pokae velikim umjetnikom u pjevanju, te se inilo da magarac reve, dok je inae kad je tamo ne bi vidio prilino olako prelazio preko toga; ali ipak sve je znao tako urediti da ni Bentivegna del Mazzo ni njegova susjeda toga ne opazie. I da bi se bolje s gospom Belcolore sprijateljio davao joj je s vremena na vrijeme darove: ponekad joj je slao svenji mlada enjaka, jer najljepi u selu rastao je u njegovu vrtu to ga je svojim rukama obraivao, ponekad koaricu mahuna, a katkada pak snopi crljen-ca ili ljutike; a kad bi priliku uhvatio pogledao bi je prijekim okom i ljubeljivo je prekoravao, a ona se prenemagala i pravei se da to ne primjeuje i dalje se hladno drala; stoga gospar pop nikako nije mogao s njom na kraj izai. I dogodi se jednoga dana te pop, dok se licem u podne gore-dolje po selu skitao, susrete Bentivegnu del Mazzo sa svim i svaim natovarenim magarcem, i mahnuvi mu rukom upita ga kamo ide. Bentivegna mu odgovori: Vjere mi, oe, iva je istina da idem u grad po nekom svom sluaju: a ovo sve gonim gosparu Bonaccorriju da Ginestreto10 da mi pomogne, jer me je ne znam zato po svom prokulatoru prizvao uredni sudac da se neodgodivo javim.11 Veseo pop ree: Pravo ima, sinko, sad idi s mojim blagoslovom i brzo se vrati; ako sluajno vidi Lapuccia ili Naldina, nemoj smetnuti s uma da im spomene neka mi donesu ono remenje za moje mlatilo. Bentivegna mu to obea, a kad udari prema Firenci, pomisli pop kako je ba zgodna prilika da ode gospi Belcolore i okua sreu, pa put pod noge i ne zaustavi se do njezine kue i uavi unutra ree: Pomoz Bog, ima li koga kod kue? uvi ga Belcolore, koja se bijae uspela na tavan, ree: Dobrodoli, oe: kud se vi to muvate po ovoj pripeci?

O sm i d an - D ru g a n o v ela

gne, doao sam da budem malo s gdje ode u grad. >iti kupusno sjemenje koje joj je ' poe govoriti: Dobro, Belco-ovako ginem? to sam vam ja uradila? Ree ne da da ja tebi uradim ono n: zar i popovi rade takve *o drugi ljudi, i zato ne? ji, a zna li zato? Jer mi t e na tvoju korist, ako ao. moglo biti? Ta svi ste vi , isti to ti je drago: ili hoe par Tac cif pisanu vrpcu, ili hoe lijep pojas od vune, ili ono \ . u noe? Belcolore ree: Hvala vam na tone, brate. Imam ja svega toga, nego ako me zaista tako volite, to mi ne uinite jednu ljubav, pa u ja uiniti ono to elite. Nato ree pop: Reci to eli, a ja u to drage volje uiniti. Belcolore tada ree: U subotu mi valja poi u Firencu da odnesem vunu koju sam isprela i dadem da mi se popravi kolovrat, pa ako mi pozajmite pet lira, a znam da ih imate, otkupit u od lihvara svoju crvenu suknju i svetani pojas to sam ih u miraz donijela, jer vidite da ne mogu ni u crkvu ni meu svijet bez toga, a ja u vam navijek poslije toga initi po volji. Pop odgovori: Tako mi Bog pomogao, nemam ih uza se, ali vjeruj mi da e ih prije subote sigurno dobiti. Da, ree Belcolore, svi vi toliko toga obeajete, a poslije nita ne odrite; zar mislite da ete sa mnom uraditi kao s Biliuzzom koju ste otpremili praznih ruku? Vjere mi Boje, meni to neete uiniti, jer ona je samo zbog toga postala svaija; ako ih nemate ovdje, a vi poite po njih. Ah, ree pop, ne tjeraj me da sada idem kui, jer vidi da mi je ba dobra prilika kad nikoga nema, a dok se ja vratim moda tko

doe pa nam zasmeta; i ne znam kad e mi ovako zgodno biti kao sada. A ona ree: U redu: ako ete ii idite, ako neete vi stojte. Videi pop da ona nije spremna uiniti ono to se njemu mililo bez salvum me fac,13 a on je to htio uiniti sine custodia,14 ree: Eto, ti mi ne vjeruje da u ti ih donijeti; da bi mi povjerovala, ostavit u ti ovaj svoj modri plat u zalog. Belcolore zabaci visoko glavu i ree: Je li, taj plat, a koliko on vrijedi? Pop ree: to, koliko vrijedi? Valja da zna da je od sukna dvo-pleta pa i od tropleta, a ima ih meu nama koji misle da je i od etveropleta; i nema ni petnaest dana kako me je kod staretinara Lotta stajao dobrih sedam lira, a dobio sam ga ispod cijene za bar pet soldi, kako mi kae Buglietto, a znaj da se on dobro razumije u ova modra sukna. Zaista?, ree Belcolore. Bog me ubio ako bih to ikad povjerovala, ali dajte mi ga unaprijed. Gospar upnik, komu bijae napet luk, skide plat i dade joj ga, a ona ga prvo spremi pa ree: Oe, poimo tamo u pojatu, jer u nju nikad nitko ne zalazi; i tako uinie. I ondje pop slatko izljubi nju, i srodi je s Gospodom Bogom i dugo se s njom tako zabavi; otiavi zatim u samoj halji, kao da s vjenanja dolazi, vrati se u svoje sveto prebivalite. Tamo, promislivi kako svi ogori koje od darovanih svijea sakupi kroz cijelu godinu ne vrijede ni polovicu od pet lira, uini mu se da je pogrijeio, i pokaja se to je ostavio plat, i stade smiljati kako da ga bez otkupa natrag dobije. I budui da je bio prilino lukav lijepo smisli to mu valja initi da ga vrati i tako uini, jer narednoga dana, ba na svetac, posla on susjedova djeaka kui te gospe Belcolore i zamoli je da mu uini ljubav i pozajmi mu svoju kamenu stupu, jer mu na objed dolaze Biguccio dal Poggio i Nuro Bugliet-ti,15 pa bi im htio neki umak spraviti. Belcolore mu je posla. I im doe vrijeme objedu, uvreba popo kad Bentivegna del Maz-zo i Belcolore sjedoe jesti pa pozvavi svoga bogoslova ree mu: Uzmi onu stupu, i odnesi je gospi Belcolore, i reci: Veli gospar da vam se puno zahvaljuje, i da mu poaljete plat to vam ga je onaj djeak ostavio u zalog.< Bogoslov ode kui gospe Belcolore s tom stupom i nae je zajedno s Bentivegnom za stolom pri objedu pa

O sm i dan - T rea n ovela

i pop poruio. it, htjede odgovoriti; ali Bentivela zalog od gospara? Isukrsta mi, D mu ga vrati, ucrvala se dabogda! ^ makar htio i naega magarca, da do krinje i iz nje izvue plat i e ovako gosparu s moje strane: gu zavjetovala da nikad vie ne-lijepo ste je ovoga puta poastidnese gosparu; njemu pop kro-; vidi, ako ona meni stupu ne acalo, pa neka joj bude milo za iko ree to ju je psovao, i ne _-.v/, a ceicolore se posvadi s gosparom i ne progovori s njim sve do jematve. A kad joj pop zaprijeti da e je predati u drijelo najgorega lucifera,16 od pustoga se straha ona u pojati uz mast i vrue kestene s njim izmiri, i mnogo su se puta poslije toga proveselili. A umjesto onih pet lira pop joj promijeni kou na tamburinu i objesi na nj prapori,17 pa je bila zadovoljna.

T rea n o v ela
Calandrino, Bruno i Buffalmacco idu niz Mugnone ne bi li nali heliotrop, i Calandrino misli da ga je naao; vrati se kui natovaren kamenjem; ena ga ukori i on je srdit izmlati, a svojim drugovima ispria ono to oni znaju bolje od njega.1 Kad se okona Panfilova novela, kojoj su se gospe toliko smijale da se jo i sada smiju, kraljica zapovjedi Elissi da nastavi; smijui se i dalje ona poe: Ne znam, ljubazne gospe, hou li uspjeti da vas svojom novelom, koja je jednako istinita kao i zabavna, toliko nasmijem koliko vas je Panfilo nasmijao svojom, ali u se potruditi da uspijem. Nije tomu dugo kako u naem gradu, koji je vazda obilovao raznolikim obiajima i neobinom eljadi, ivljae neki slikar zvan Calandrino,2 ovjek priprost i nastran. Ponajvie je vremena provodio s dvama drugim slikarima, koji se zvahu jedan Bruno3 a drugi Buffalmacco,4 ljudima uvijek spremnima na alu, ali nadasve razboritima i bistrima, a s Calandrinom su se druili jer su se esto estoko zabavljali na raun njegovih navika i prostodunosti. Bijae u to vrijeme u Firenci neki spretan i dosjetljiv mladi koji je sjajno uspijevao u svemu ega se latio, a zvao se Maso del Saggio;5 poto on neto nau o Calandrinovoj prostodunosti odlui da se s njim naali tako da ga nasamari ili da ga uvjeri u neku izmiljotinu. I zatekavi ga sluajno jednoga dana u crkvi San Giovanni6 i videi ga kako pozorno motri slikarije i rezbarije svetohranita koje je odnedavno bilo podignuto7 nad oltarom spomenute crkve, pomisli kako mu se prua mjesto i vrijeme da ostvari svoj naum. I poto nekom svom prijatelju saopi to kani uiniti, pribliie se zajedno mjestu gdje je Calandrino sam sjedio, i pravei se kao da ga ne

avljati o moima razliitog kame.to govorio kao da je bio glasovit i idrino nauli ui i kad razabra da )lii im se; to je ba bila voda na )r sve dok ga Calandrino ne upita ) moe nai. Maso mu odgovori da ji Berlinzoni, u kraju koji se zove isicama vee, a za denar9 se dobije ora sva od struganoga sira parmecruglice i valjuke s mesom mijesi ida ih bacaju odozgo nizbrdo, pa ilo dalje tee potok bijeloga vina, pi vode u njemu nema.10 na zemlja; nego reci mi, to rade ojedu.
-----------------------------~^o u LI i^ada tamo bio?

Njemu Maso odgovori: Pita me jesam li kada tamo bio? Kako sam jedanput tamo bio tako sam bio tisuu puta. Onda ree Calandrino: A koliko ima milja donle? Maso odgovori: I tisuinjak to e proi to pjeva cijele noi.((Calandrino ree: Onda to mora biti s onu stranu Abruzza.11 Svakako, odgovori Maso, i dlaku dalje. Dobroduni Calandrino, videi kako Maso govori te rijei ravnoduna lica i bez smijeha, povjerova u njih kao to se vjeruje najbje-lodanijoj istini i ne posumnja, pa ree: Predaleko je to za mene, ali kad bi bilo blie, ja ti kaem da bih jedanput poao s tobom samo da vidim kako se ti valjuci valjaju i da ih se nakljukam. Ali reci mi, sree ti, zar u ovim zemljama nema takva udotvorna kamenja? Maso mu odgovori: Ima, tu se mogu nai dvije vrste kamena s velikom moi. Jedno su stanci iz Settignana i Montiscija,12 i s njihovom se mou, kad se od njih rvnji iskleu, dobiva brano, pa zato u onim krajevima govore da nam od Boga milost dolazi, a iz Montiscija rvnji; a tih stanaca tu ima toliko da ih u nas malo cijene, kao u njih smaragde, jer su tamo smaragdne gore vee nego nae brdo Morello13 te sjaju o ponoi hajde s milim Bogom; i znaj, kad bi netko isklesao lijepe rvnje i vezao ih u lanac prije nego to

O sm i dan - T rea n ovela

ih probui i odnio ih sultanu, dobio bi sve to bi poelio. Drugo je neki kamen koji mi poznavaoci dragulja zovemo heliotrop,14 kamen udotvorne moi, zato to onoga tko ga uza se nosi dok ga ima ne vidi nijedno drugo eljade tamo gdje ga nema. Tada Calandrino ree: Doista su to udotvorne moi, ali taj drugi, gdje se moe nai? Maso mu odgovori da su ga znali nai u Mugnoneu.15 Ree Calandrino: Kolike je veliine taj kamen? I koja mu je boja? Odgovori Maso: Veliine je razliite, jer neki je vei, neki manji, ali po boji svi su gotovo crni. Poto Calandrino sve to dobro upamti, pravei se da ima nekakva svog posla rastade se s Masom i u sebi naumi potraiti taj karmen, ali odlui da to ne uini bez znanja Bruna i Buffalmacca, koje je osobito volio. Dade se dakle u potragu za njima kako bi bez odgaanja i dok ih tko ne pretekne otili da ga trae, i cijelo to jutro izgubi traei ih. Naposljetku, kad bjee ve prola deveta ura, sje-tivi se da rade u samostanu redovnica iza vrata Faenza,16 usprkos velikoj ezi ostavi sve druge poslove i gotovo trkom doe k njima i pozvavi ih ovako im ree: Drugovi, ako mi hoete vjerovati, moemo postati najbogatiji ljudi u Firenci, jer sam doznao od ovjeka dostojna vjere da se u Mugnoneu moe nai neki kamen, i tko ga uza se nosi toga nitko ne moe vidjeti; stoga mi se ini najbolje da ga mi bez ikakva otezanja, dok drugi tko tamo ne ode, odemo ondje potraiti. Nai emo ga zasigurno, jer ja ga poznajem; pa kad ga naemo, to nam je drugo raditi nego ga metnuti u kesu i otii do mjenjakih stolova, koje znate da su vazda krcati groima i fio-rinima,17 pa uzeti koliko nam srce zaeli? Nitko nas nee vidjeti i tako emo se zaas obogatiti te neemo morati po cijeli dan sliniti zidove kao puevi. Bruno i Buffalmacco na te se rijei u sebi slatko nasmijae i pogledavajui jedan drugoga uinie se kao da se jako ude pa po-hvalie Calandrinov naum; ali Buffalmacco zapita kako se zove taj kamen. Calandrinu, koji bijae tvrde tikve, ve bjee ime izvjetrilo iz glave; stoga on odgovori: to nas briga za ime kada znamo njegovu udotvornu mo? Ja bih da mi ne ekamo, nego da ga poemo traiti. Dobro, ree Bruno, ali kakav je taj kamen? Calandrino ree: Ima ih razliitih po obliku, ali svaki je crnkaste

lja skupiti sve koje vidimo crne, dok nemojmo gubiti vrijeme, poimo. ; i okrenuvi se Buffalmaccu ree: vo ima, samo ne bih rekao da je ovo i upire ravno u Mugnone i sve je ka~) ini bijelim, od pustoga kamenja to lego to ga sunce posui, ini crnim; me ima mnogo ljudi po raznim poo nas vide tamo mogli bi se dosjetiti uiniti; pa bi kamen mogao dopasti sav trud ostali kratkih rukava. Ja se :aj posao valja obaviti jutrom, kad e od bijeloga, i u svetani dan kad vidi. irijedlog, a i Calandrino se s njim laredne nedjelje ujutro sva trojica _____________________, -x, i^aiad svega Calandrino ih zamoli da nikomu ivu o tome ne govore, jer je i njemu bilo reeno na vjeru. I poto to raspravie, ree im sve to je bio uo o zemlji Bengodi, zaklinjui se da je sve to istina. Kad Calandrino od njih ode, oni se dogovorie to im valja u tom pogledu raditi. Calandrino je nestrpljivo ekao nedjeljno jutro, pa kad ono doe, ustade u samo svitanje. I pozvavi drugove, izioe oni kroz vrata San Gallo, te se spustie na Mugnone i krenue niz potok traei kamen. Calandrino, kao najeznutljiviji, iao je naprijed i spremno poskakujui as ovamo as onamo, gdje god je vidio kakav crn kamen, hitao je, i uzimao ga, i spremao ga u njedra. Drugovi su ili za njim i tu i tamo poneki kamen skupljali; ali Calandrino jo ne bjee daleko odmakao, a njedra mu ve bijahu puna, te stoga zadignuvi skute od gornje haljine koja nije bila usko krojena18 i nainivi od njih prostrano krilo, jer ih sa svake strane potpasa konim pojasom, ubrzo i njega ispuni, pa nainivi slino, poslije nekog vremena, i od skuta svoga ogrnjaa pregau, i njega napuni kamenjem. Stoga, kad Buffalmacco i Bruno vidjee da se Calandrino natovario, a vrijeme objeda se bliilo, po utanaenom dogovoru ree Bruno Buffalmaccu: A gdje je Calandrino? Buffalmacco, koji ga je pokraj sebe vidio, okreui se okolo i gledajui na sve strane odgovori: Ne znam, ali maloprije bio je ovdje

O sm i dan - T rea n ovela

ispred nas. Ree Bruno: Maloprije, dabogme! Meni se ini da je on sada zacijelo kod kue na ruku, a nas je ostavio da kao budale traimo crno kamenje po Mugnoneu. Ba je dobro uinio, ree tada Buffalmacco, to nas je nasamario i ovdje ostavio, kad smo bili toliko glupi te mu povjerovasmo. uj, tko bi drugi bio tako lud i povjerovao da se u Mugnoneu moe nai tako udotvoran kamen nego mi! uvi te rijei Calandrino pomisli da mu je doao pod ruku onaj kamen i da ga zbog njegove moi, premda je kraj njih stajao, oni ne vide. Pa izvan sebe od tolike sree, ne rekavi nita njima naumi da se vrati kui i okrenuvi se natrag poe se vraati. Videi to Buffalmacco ree Brunu: A to mi radimo ovdje? Zato i mi ne odemo? Njemu Bruno odgovori: Hajdemo, ali kunem se Bogom da mi nikad vie Calandrino nee ovako podvaliti; i da mi je ovdje blizu kao to je cijelo jutro bio, tako bih ga tresnuo ovom kamenicom, da bi se mjesec dana spominjao ove ale; i dok je jo u rijei bio zamahnu i smjeri Calandrina kamenom u petu. Outjevi bol Calandrino podie nogu i poe dahtati, ali ne pisnu nego nastavi put. Buffalmacco uzevi u ruku jedan od oblutaka to ih bjee skupio ree Brunu: Gle lijepa oblutka, da mi je ovako njim pogoditi u lea Calandrina! i hitnuvi ga dade mu dobar udarac u lea; i ukratko, govorei sad ovako sad onako vratie se uz Mugnone sve do vrata San Gallo zasipajui ga kamenicama. Zatim se pobacavi na zemlju kamenje to ga bjehu skupili zadrae malo u razgovoru s carinskim straarima, a oni se po prethodnom dogovoru s njima napravie kao da ne vide Calandrina i pustie ga da proe pucajui od smijeha. On se bez zaustavljanja vrati svojoj kui koja bijae kraj Canta alla Macina;19 i srea je toliko ila na ruku njihovoj ali, te se Calandrinu, dok je iao uz potok i zatim po gradu, nitko ne javi, a malo ih je i sreo jer su gotovo svi ve bili na ruku. Ue dakle Calandrino onako natovaren u svoju kuu. Sluajno njegova ena, koja se zvala monna Tessa,20 lijepa i valjana gospa, bijae navrh stuba pa pomalo srdita to ga tako dugo nije bilo, im ga ugleda poe ga koriti: Napokon je i tebe vrag donio! Cijeli svijet je ve ruao, a ti tek dolazi na ruak.

O sm i dan - T rea n ovela

da ga ona vidi, pun tuge i jada poe ; tu si se nala? Upropastila si me, ali >! i poto se pope u sobicu i tu isto~"\ ee donio, gnjevan poletje na enu, je pod noge, i zatim, dok je mogao i dotle ju je po svemu tijelu udarao: lae, da joj je svaka kost bila pobro-oj nije pomoglo to ga je sklopljenih sa straarima na vratima do sita naoe izdaljega slijediti Calandrina; i se ga kako estoko mlati enu pa se zovnue ga. Sav uznojen, i zadihan, i ialandrino molei ih da gore k njemu titi, popee gore i vidjee sobu punu kamenja i u jednom kutu raupanu i razderanu enu, svu modru i natuenu u licu, kako gorko plae, a u drugom kraju Calandrina, kako raspasan i daui posustao sjedi. Pa kad sve dobro razgledae rekoe: to je to, Calandrino? Hoe li togod zidati te tu toliko kamenje vidimo?, pa zatim dodadoe: A to je gospi Tessi? ini se da si je tukao: kakav je to nain? Calandrino, umoran od teine kamenja, i od gnjeva s kojim je enu tukao, i od alosti za sreom koju kanda bijae izgubio, nije mogao k sebi doi ni smoi rijei da im odgovori; pa kad u tom ustraja, Buffalmacco opet ree: Calandrino, ako si se s ega drugoga srdio nisi se zato morao s nama onako izrugati; jer prvo nas nagovori da s tobom traimo dragocjeni kamen, a onda ne rekavi ni Boe pomozi ni vrae odnesi ostavi nas, kao dva glupana na Mugnoneu i nestade; jako si nas time uvrijedio, ali ovo ti je zadnji put to si nam podvalio. Na te rijei Calandrino skupi svu snagu i odgovori: Drugovi, ne ljutite se, bilo je drugaije nego to mislite. Jao meni kukavnu, bio sam naao onaj kamen! A hoete li uti da istinu govorim? Kad ste prvi put jedan drugoga za me upitali, ni deset lakata nisam od vas bio, pa videi kako dolazite a mene ne vidite pooh naprijed i neprestano malo ispred vas vratih se kui. Pa krenuvi od poetka sve im do kraja ispripovjedi to su oni inili i govorili i pokaza im kako su mu kamenice lea i petu uresile, a onda nastavi: I velim

vam, kad dooh na gradska vrata sa svim ovim kamenjem to ga ovdje vidite u njedrima, nitko mi nita ne ree, a dobro vam je znano koliko su napasni i dosadni oni straari to svuda svoj nos turaju; a osim toga putem sam sreo nekoliko svojih kumova i prijatelja, koji me uvijek pozdrave i pozovu na pie, a nijedan mi ni rijei nije kazao, kao da me ne vide. Na kraju, kad stigoh kui, ovaj vrag od proklete ene iskrsnu preda mnom i vidje me, zato to, kako sami znate, po eni svaka stvar gubi svoju mo:21 tako vam ja koji sam se mogao zvati najsretnijim ovjekom u Firenci postadoh najnesretniji i stoga sam je na mrtvo ime isprebijao, a ne znam to me dri da joj ile ne prereem; proklet bio as kad sam je prvi put vidio i kad je u ovu kuu stupila! I planuvi ponovno gnjevom htjede ustati da je opet tue. Sluajui to Buffalmacco i Bruno su se pretvarali da se udom ude i potvrivali su sve to je Calandrino kazivao, a toliko im je dolazilo na smijeh da su gotovo pucali; ali kad opazie kako bijesan ustaje da opet bije enu isprijeie se pred njim i zadrae ga ve-lei da nije za to kriva ena nego on sam, jer je znao da zbog ena sve stvari gube svoju mo, a nije joj bio rekao da pazi neka mu ne izlazi na oi toga dana; a sam Bog ga je toga opreza liio bilo zato to mu tako ne bijae sueno, bilo zato to u dui bjee odluio prevariti svoje drugove, kojima ga je morao odmah pokazati im je bio spoznao da ga je naao. I poslije duga razgovora s velikim trudom izmirie jadnu enu s njim i, ostavivi ga tuna u kui punoj kamenja, odoe.

O sm i d an - e tv rta n o v ela

a n o v ela
iku udovu gospu, a ona ne ljubi n on spava s njezinom slukinjom, biskupa da ga s njom zatee.1 e novele koju je ispriala na veliko ljica se okrenu Emiliji i znakom joj pokaza kako eli 9a ona iriakon Elisse kazuje svoju; ona pripravno ovako poe: Vrle gospe, koliko i kako se popovi, i fratri, i svaki duhovnik staraju o naim duama, spominjem se da je u mnogim novelama pokazano; no kako se nikad ne bi moglo toliko o tome ispripovje-diti a da jo to ne bi preostalo, naumila sam vam kazivati jo jednu novelu o nekom prepotu koji je, usprkos cijelom svijetu, silom htio da ga zavoli neka plemkinja udovica, htjela to ili ne htjela; a ona je mudra bila pa je s njim postupila onako kako je i zasluio. Kako sve vi znate, Fiesole, kojega breuljak odavle moemo vidjeti,2 prastar je grad i neko bjee velik,3 premda je danas zaputen, i vazda je imao svoga biskupa, i jo ga ima. Tamo u blizini stolne crkve4 imae neka plemenitaka udovica po imenu gospa Piccarda svoje imanje i neveliku kuu; pa kako nije bila jako bogata tu je provodila vei dio godine, a s njom i njezina dva brata, dva estita i uljudna mladia. I tako se dogodi, poto je gospa esto posjeivala stolnu crkvu i bila jako mlada, i ljubazna, i lijepa, da se u nju zaljubi prepot te crkve tako da nita osim nje nije vidio; i s vremenom se tako osmjeli da sam otkri toj gospi svoje elje i zamoli je da mu milostivu uzvrati ljubav i da ga zavoli kao to i on voli nju. Taj prepot bijae ovjek ve u godinama ali mlada duha, uznosit i ohol, i o sebi imae vrlo visoko miljenje, a u svojim postupcima i

navikama bijae dosadan i neugodan, i toliko nametljiv i odbojan, da ga nitko nije volio; pa ako ga je itko imalo volio, zacijelo to nije bila ta gospa, jer ne samo to ga ona nimalo nije voljela, nego ga je mrzila vie od glavobolje; pa mu kao razborita ena ovako odgovori: Gosparu, moe mi drago biti to me vi volite, i ja vas moram voljeti i voljet u vas rado; no izmeu vae i moje ljubavi ne smije se nikada nita neasno dogoditi. Vi ste moj duhovni otac i sveenik ste, i ve ste na pragu starosti, pa vam stoga valja biti i edan i estit; a s druge strane, ni ja vie nisam djevojica kojoj bi se takvo ljubakanje jo priliilo, i udovica sam, a znano vam je kolika se estitost od udovica trai; i zato mi oprostite to vas onako kako vi itete nikada neu voljeti niti elim da vi mene tako volite. .. Prepot, kad ne mogae taj put nita vie od nje izvui, ne postupi kao da je zbunjen ili od prvog udarca pobijeen, nego je u svojoj bezobraznoj drskosti stade salijetati i pismima, i porukama, i k tomu osobno kad bi je vidio da dolazi u crkvu; stoga, budui da su njegova salijetanja bila previe mrska i nesnosna gospi, odlui ona da ga skine s vrata onako kako je zasluio, kad drugaije nije ilo; no ne htjede nita uraditi dok se prije ne posavjetuje s braom. I kad im ispripovjedi kako prepot prema njoj postupa i to je naumila uraditi, i oni se s tim sloie, za nekoliko dana ode ona u crkvu kao to je obiavala; netom je prepot ugleda krenu joj u susret i po navadi i suvie prisno zavee se s njom u razgovor. Kada gospa opazi da se k njoj uputio pogleda prema njemu i napravi ljubazno lice; i povukavi se u stranu, poto joj prepot po obiaju izgovori mnogo rijei, gospa mu nakon duboka uzdaha ree: Gosparu, puno sam puta ula da nema tako jake tvrave koja se ne bi, ako se na nju svaki dan juria, na koncu jednom osvojila; i vrlo dobro vidim da se to sa mnom dogodilo. Toliko ste me salijetali as slatkim rijeima, as ovom ljubaznou, as onom, da ste me nagnali da se predomislim: i spravna sam, kad sam vam tako omiljela, da budem vaa. Prepot sav obradovan ree: Gospo, velika vam hvala; i pravo da vam kaem, udio sam se to ste se tako dugo ustezali, jer mi se to nikada ni s jednom nije dogodilo, dapae, vie sam puta rekao: >Kad bi ene bile od srebra ne bi vrijedile ni denara,5 jer nijedna ne bi pod ekiem izdrala.< Ali ostavimo sad to: kada i gdje bismo se mogli sastati?

O sm i d an - e tv rta n o v ela

oj gospodaru, to kada moglo bi biti lam mua kojemu bih morala polai ne pada mi na um ono gdje. ) toj kui? znate da ja imam dva mlaa brata, i svojim drutvom, a moja kua nije ne bi moglo, osim kad bi tko htio omakne i ne pisne, i stajati u mraku oglo bi se, jer oni nikada ne ulaze u blizu moje da se ne moe ni rjeca ca to ne bude smetnja za jednu no dje se na drugom mjestu moemo > bude vaa briga, ali jedno vas molim: da to ostane tajna, da se o tome nikada ni rijei ne dozna. Prepot na to ree: Gospo, ne sumnjajte u to i, ako je mogue, dajte da jo veeras budemo zajedno. Gospa ree: Rado, i odredivi mu kako i kada treba da doe, rastade se s njim i vrati se kui. Bijae u ove gospe neka slukinja, koja ne bjee sasvim mlada, ali imae najrunije lice i najneskladnije to se ikada vidjelo, jer u nje bjee spljoten nos, i usta sva iskrivljena, i usne debele, i zubi veliki i krivi, i razroka bijae, i uvijek upaljenih oiju, a u licu tako uta i zelena kao da nije ljetovala u Fiesoleu nego u Sinagagli,6 i k tome kljasta bijae u kuku, i jo u desnu nogu malo epava; i zvala se je Ciuta,7 ali zbog onog zelenkasta lica svi su je pak nazivali Ciutazza; i premda bjee nakazna u tijelu, ipak je malo bila vragometna. Nju gospa pozva k sebi i ree joj: Ciutazza, ako mi noas uini jednu uslugu, darovat u ti lijepu novu koulju. Kad Ciutazza u da se spominje koulja ree: Gospojo, ako mi date koulju, i u vatru u skoiti, a kamoli neu to drugo. Dobro, ree gospa, ja elim da ti noas spava s jednim ovjekom u mojoj postelji i da ga lijepo miluje, ali dobro se uvaj da ne progovori, da te ne bi moja braa ula, jer zna da kraj tebe spavaju; poslije u ti dati koulju. Ciutazza ree: Spavat u ja i sa estoricom, a ne samo s jednim, ako bude trebalo.

Doe dakle veer, i gospar prepot stie kako mu bjee odreeno, a dva mladia, kako gospa bjee nagodila, bijahu u svojoj sobi i mogli su se uti; stoga prepot potiho i u mraku ue u gospinu odaju i prie, kako mu ona ree, k postelji, a s druge strane Ciutazza koju gospa bjee dobro pouila to joj je raditi. Gospar prepot mislei da je uza nj gospa zagrli Ciutazzu i poe je bez rijei cjelivati, a i Ciutazza njega; i poe se prepot s njom zabavljati prisvajajui dugo eljeno blago. Kad gospa vidje da se tako zbilo naredi brai da uine i ostatak onoga to im bijae naloila; oni tiho izaoe iz sobe i uputie se prema trgu, a srea im u onome to htjedoe uiniti bjee naklonjenija nego to su i sami oekivali, jer ba biskup,8 zbog velike sparine, bijae upitao za ta dva mladia i htjede u lagodnoj etnji otii do njihove kue i s njima au vina popiti. Pa im ih ugleda kako dolaze ree im svoju elju te se uputi s njima; i uavi u njihovo maleno svjee dvorite, gdje su mnoga svjetla gorjela, s velikim uitkom popi malo njihova dobra vina. I poto ugasie e mladii rekoe: Gosparu, kad ste nam iskazali toliku milost i udostojili se pohoditi ovu nau skromnu kuicu, kamo smo vas upravo htjeli pozvati, eljeli bismo da vam bude po volji vidjeti neto to vam elimo pokazati. Biskup odgovori da e to rado uiniti; pa jedan od mladia uze u ruku upaljenu zublju i poe naprijed, a biskup i svi drugi za njim, i uputi se ravno prema odaji gdje je gospar prepot spavao s Ciutazzom; on se bio da bre stigne pourio s jahanjem i bjee prije nego to ovi tamo dooe prejezdio ve vie od tri milje, te je umoran, drei usprkos vruini Ciutazzu u naruju, malo poivao. Kad dakle ue mladi sa svjetlom u ruci u odaju, a biskup za njim i zatim svi drugi, pokazae mu prepota s Ciutazzom u naruju. Uto se gospar prepot probudi i ugledavi svjetlo i tu eljad oko sebe zasrami se jako i od straha uvue glavu pod pokrivae; biskup ga estoko ispsova i naredi mu da izvue glavu da vidi s kim je spavao. Kad prepot spozna gospinu prijevaru, to od toga to od pretrpljene sramote oalosti se kao nikada u ivotu; i poto se na biskupovu zapovijed odjenu, pod dobrom straom ode kui da ispata veliku pokoru zbog poinjena grijeha. Tada htjede biskup doznati kako se to dogodilo da je on tamo bio doao spavati s Ciutazzom. Mladii mu sve po redu ispripovjedie; kada biskup to u jako pohvali go-

O sm i d an - P eta n o v ela

isu htjeli uprljati ruke sveenikom i onako kako je zasluio, edbi okajavao etrdeset dana, ali su ;a okajava vie od etrdeset i devet; lugo vremena zatim nije mogao na i prstom na nj pokaziy.<jli i govorili: Iiutazzom; a to ga je toliko muilo valjana gospa skide s vrata napast azza zaradi koulju.

P eta novela
Tri mladia svuku hlae nekom sucu iz Marka, dok je on sjedei na sudakoj stolici pravdu krojio u Firenci. Emilija okona svoje kazivanje, i dok su svi udovicu hvalili, kraljica pogleda Filostrata i ree: Na tebi je sada red da pripovijeda. 5. Stoga on smjesta odgovori da je pripravan i poe: 6. Zanosne gospe, mladi kojega je maloprije spomenula Elissa, to jest Maso del Saggio,1 daje mi povoda da odustanem od novele koju bijah naumio kazivati i da vam ispripovijedim jednu o njemu i o nekim njegovim drugovima; i premda nije neprilina da bi se u njoj rabile rijei koje se vi sramite izustiti, svejedno je toliko smi jena da u vam je ipak kazivati. Kao to ste sve vjerojatno ule, u na grad2 veoma esto dolaze na poloaj naelnika ljudi iz Marka,3 koji su openito kukavelji i tako oskudno i toliko sirotinjski ive da se sve to oni urade ini nitavnim; i zbog te njihove uroene bijede i krtosti dovode sa sobom suce i biljenike za koje bi se prije reklo da su otrgnuti od rala ili izvueni iz postolarnice negoli iz kole prava. Poto nam dakle doe ovakav jedan kao poglavar, meu mnogim drugim sucima to ih sa sobom dovede dovede i nekoga koji se nazivao gospar Niccola da San Lepidio,4 a bio je sliniji kovau negoli komu drugom, i postavi ga meu ostale suce da sudi u kaznenim sporovima. I kako se esto dogaa da graani premda nemaju nikakva posla u sudnici ponekad ipak u nju odlaze, tako se dogodi da jednoga jutra Maso del Saggio traei nekog svoga prijatelja doe tamo i sluajno mu se pogledavi gdje je sjedio ovaj gospar Niccola uini da je to neki udan svat i svega ga dobro promotri. I premda mu vidje svu masnu kapu na glavi, i tintarnicu s perom o pojasu,5 i dulju haljinu

/ari sve nepriline urednu i dobro njima opazi jednu koja po njegovu stalih, a to bjehu njegove hlae koje i sprijeda raskopao vidje da im tur gledanje okani prijatelja kojega je im drugim pa nae dva svoja druga, drugi Matteuzzo, obojica jednako t: Ako me hoete posluati poite ;lim pokazati bukvana kakva nikada kaza im stoga suca i njegove hlae, ime smijati, a kada se primaknue udac povieno sjedio, vidjee da se lo proi, a osim toga vidjee da je ;ospar sudac noge drao, tako da se Iako mogla provui ruka do ramena. I tada Maso ree drugovima: Ja elim da mu te hlae sasvim skinemo, jer to se lako moe izvesti. Oba su njegova prijatelja ve vidjela kako; stoga, dogovorivi se to im valja uiniti i rei, iduega se jutra vratie tamo; i kako sudnica bijae puna ljudi, Matteuzzo se neopazice uvue pod klupu i doe upravo ispod mjesta gdje je sudac drao noge. Maso se priblii gosparu sucu s jedne strane i uhvati ga za skut ogrtaa; i Ribi isto to uini primaknuvi mu se s druge, pa Maso prozbori: Gosparu, o gosparu, molim vas kao Boga, prije negoli ovaj lupe to vam se tako prikrpio ne nestane, naredite da mi vrati par postola koje mi je ukrao, a kae da nije, a nema ni mjesec dana kako sam ga vidio gdje ih daje potkrpiti. Ribi je s druge strane jako vikao: Gosparu, ne vjerujte njemu jer on je hulja, a zato to zna da sam ga doao tuiti zbog torbe koju mi je ukrao on je smjesta dojurio i govori o nekim postolama to ih ja imam bogzna otkada; ako mi ne vjerujete, mogu pozvati kao svjedoka svoju susjedu piljaricu i Debelu to prodaje ponutrice i jo onoga to skuplja smee oko crkve Santa Maria a Verzaia7 koji ga je vidio kad se vraao sa sela. S druge strane Maso nije prestajao optuivati Ribija, ak je i vikao, a vikao je i Ribi. I kad sudac ustade i primae im se da ih bolje

O sm i d an - P eta n o v ela

uje, Matteuzzo u zgodan as provue ruku kroz rupu na dasci i dohvati sueve hlae za tur i snano povue dolje: hlae odmah spadoe, jer sudac je bio mrav i tankih sapi. Kad on osjeti da se neto dogaa a ne znade to htjede pritegnuti odjeu sprijeda i pokriti se i sjesti, ali su ga Maso s jedne strane a Ribi s druge vrsto drali za skute i vikali to ih je grlo nosilo: Gosparu, sramotu inite to mi ne udijelite pravdu i to neete da me sasluate, nego hoete da odete; eto, za ovakve male stvari kao to su ove nema pisane pravice u ovom gradu; i toliko su ga uz te rijei drali za odjeu, dok nisu svi koliko ih je bilo u sudnici opazili da su mu skinute hlae. Ali ih Matteuzzo, poto ih je neko vrijeme drao, pusti, i izae, i ode a da ga nitko nije opazio. Ribi kad mu se uini da je ve dosta ale ree: Kunem se Bogom da u se aliti nadzornom vijeu!8 A Maso s druge strane pusti ogrta i ree: Ne, ja u se toliko puta ovamo navraati dok vas ne naem u manjem poslu nego to ste danas, te jedan ovamo a drugi onamo, odoe to su bre mogli. Gospar sudac, navukavi hlae na oi sviju kao da je iz postelje ustao, tek tada spozna to mu se dogodilo pa upita kamo su otili oni to su se pravdali za postole i torbu; i kad ih ne naoe, zakle se tijelom Bojim da e doznati kakav je to obiaj u Firenci da se sucima hlae svlae dok sjede za stolom pravde. A kad to s druge strane u poglavar podie veliku viku, ali mu njegovi prijatelji obja-snie da mu je to bilo uinjeno samo zato da mu se pokae kako Firentinci znaju da je on mjesto da im dovede suce doveo budale da bi ga manje stajale pa je za svoje dobro umuknuo, i vie se o toj stvari nije potezalo pitanje.

n o v e la

: Calandrinu prase; nagovore ga umbirovih kolaia i slatkoga za drugim, dva od pasjakovine ini kao da ga je on sam odnio; ako eli da ga ne kau eni. a novela kojoj su se puno smijali, ni da proslijedi s kazivanjem; ona asovo ime navelo Filostrata da kaiujt nuvciu IVVJJU 3LC uu njega ule, tako ni vie ni manje imena Calandrina i njegovih drugova navode

mene da kazujem o njima jo jednu, koja e vam se, vjerujem, svidjeti. Tko su bili Calandrino, Bruno i Buffalmacco ne treba da vam objanjavam, jer o njima ste ve sluale;1 zato nastavljam i velim da je Calandrino imao blizu Firence mali posjed koji mu ena bjee u miraz donijela i gdje je, pored ostalih plodova to ih je od zemlje dobivao, svake godine gojio prase; i imao je vazda obiaj da o prosincu ode sa enom na selo da ga zakolje i da ga ondje usoli. No jednom se izmeu ostaloga dogodi da mu se ena nije osjeala dobro, pa Calandrino sam ode ubiti prase; uvi to Bruno i Buffalmacco i znajui da mu ena nee ii odoe k popu, svom velikom prijatelju i Calandrinovu susjedu, da kod njega provedu nekoliko dana. Ba ujutro toga dana kad oni prispjee, Calandrino bijae zaklao prase; i videi ih s popom, pozva ih i ree: Dobro mi doli: hou da vidite kakav sam domain; i povede ih u kuu i pokaza im to prase. Vidjee oni da je prase vrlo lijepo i od Calandrina razumjee da ga

Osmi dan - esta novela

hoe za svoju obitelj usoliti; Bruno mu ree: Hej, kako si glup1. Prodaj ga, pa emo se s novcem proveseliti, a eni kai da su ti ga ukrali. Calandrino ree: Neu, ona to ne bi povjerovala, a mene bi istjerala iz kue; ne mijeajte se, jer to nipoto ne bih uinio. Mnogo je rijei palo ali bez uspjeha. Calandrino ih preko volje pozva na veeru, tako da oni ne htjedoe veerati nego odoe od njega. Bruno ree Buffalmaccu: Kako bi bilo da mu noas ukrademo prase? Buffalmacco ree: A kako da to uinimo? Bruno ree: Znam ve kako, samo ako ga ne makne odanle gdje je malo prije bilo. Onda, ree Buffalmacco, uradimo to. A zato i ne bismo? Poslije emo se skupa s veleasnim proveseliti. Pop ree da mu je to po volji; tada Bruno ree: Ovdje moramo biti umjeni. Ti zna, Buffalmacco, kako je Calandrino krt i kako rado pije kad drugi plaa; poimo i odvedimo ga u krmu; tamo neka pop toboe sve plaa da nas poasti i neka njemu ne dopusti da ita plati; on e se naljoskati, a onda emo lako obaviti posao, jer je sam u kui. Kako Bruno ree tako uinie. Kad Calandrino vidje da mu pop ne da da plaa, lati se pia, i premda mu mnogo i nije trebalo ipak se dobro nakiti; i budui da ve dobrano bjee odmakla no kad krenu on iz krme, ne traei druge veere on ue u kuu pa mislei da je zatvorio vrata ostavi ih otvorena i svali se u postelju. Buffalmacco i Bruno odoe s popom na veeru, a im veerae uzee potreban alat da bi mogli ui u Calandrinovu kuu na onom mjestu gdje Bruno bijae smislio, pa tamo odoe; ali kad vrata naoe otvorena uoe unutra, skidoe prase i odnesoe ga u popovu kuu i, kad ga spremie, pooe na poinak. Ujutro, poto mu bjee vino ishlapilo iz glave, Calandrino ustade; i im sie pogleda i ne vidje svoga praseta a vidje da su vrata otvorena; pa kad upita i ovoga i onoga znadu li tko mu je odnio prase i ne nae ga, podie veliku galamu, i jao, i pomagaj, ukradoe mu prase. Bruno i Buffalmacco ustadoe i odoe do Calandrinove kue da uju to on o prasetu kae; netom ih ugleda gotovo plaui ih pozva i ree: Jao, drui moji, ukradoe mi prase1.

u ree: Pravo je udo da si se jeworim. 10, i vii na sav glas da se ini da i: Tijela mi Bojega, istinu vam :o! Tako ti valja! Vii glasno, vii da duu prodam vragu; vidim io ako mi nije ukradeno! Bru-'ogoditi? Jo juer sam ga da ti je ukradeno? Calandriupropaten sam i ne znam i vjerovati, a ako mi i povje_____________________xiu cog pomogao, zlo je to i naopako ako

j*. isuna; ali ti zna, Calandrino, da sam te ja juer nagovarao da tako govori: ne bi mi bilo pravo da u isto vrijeme podvali i svojoj eni i nama. Calandrino se dade u viku i ree: Sto me muite i silite da psujem Boga i svece i sve na svijetu? Velim vam da mi je prase noas ukradeno. Tada ree Buffalmacco: Ako je ipak tako, valja nam vidjeti ima li naina da ga naemo. Ta kakav nain, ree Calandrino, moemo mi smisliti? Tada ree Buffalmacco: Zacijelo nitko nije iz Indije2 doao da ti odnese prase: to je morao biti netko od tvojih susjeda, i zato ako ih moe skupiti, ja u ih iskuati kruhom i sirom3 i odmah emo vidjeti tko ga je ukrao. Jest, ree Bruno, puno e ti pomoi kruh i sir kod neke gospode kakve ima ovdje! Siguran sam da ga je netko od njih odnio, a taj bi se odmah jadu dosjetio i ne bi htio doi. Pa to onda da uinimo?, ree Buffalmacco. Bruno odgovori: Valjalo bi pripraviti umbirove kolaie i slatko vino,4 i pozvati ih na pie: oni ne bi nita posumnjali i doli bi, pa

Osmi dan - esta novela

umbirovi kolaii mogu biti s blagoslovom kao kruh i sir. Buffalmacco ree: Zaista, pravo veli. A to ti misli, Calandrino? Hoemo li tako uiniti? Calandrino ree: tovie, ja vas to molim za ljubav Boju! Jer da mi je doznati tko mi ga je odnio, ini mi se da bi mi upola bilo lake. U redu, ree Bruno, ja sam pripravan otii u Firencu po te stvari koje su ti potrebne, ako mi da novaca. Imae Calandrino moda etrdeset oldi5 i dade mu ih. Bruno ode u Firencu nekom svom prijatelju ljekarniku i kupi libru umbiro-vih kolaia, a dva kolaia dade nainiti od pasjakovine i ree da ih priprave sa svjeim sokom od aloja, te ih lijepo obloi eerom, kao to su i drugi bili, i da ih ne bi zametnuo ili zamijenio naini na njima znak po kojemu ih je tono raspoznavao; i kupivi bocu dobra slatkoga vina vrati se na selo Calandrinu te mu ree: Pozovi sutra izjutra na vino sve one na koje sumnja, blagdan je pa e svi drage volje doi, a ja u noas s Buffalmaccom arati nad kolaiima i ujutro u ti ih kui donijeti, a tebi za ljubav ja u ih sam podijeliti i uinit u i rei sve to bude trebalo rei i uiniti. Calandrino tako uini. Kad se dakle skupi poveliko drutvo mladih Firentinaca koji su bili na selu i teaka, iduega jutra, pred crkvom pod brijestom,6 Bruno i Buffalmacco dooe s kutijom kolaia i bocom vina pa poto ih pozvae da stanu u krug, Bruno ree: Gospodo, valja da vam kaem zato ste ovdje, da se ne biste na mene ljutili i alili ako se ita dogodi to vam ne bi po udi bilo. Ovom je ovdje Calandrinu prole noi ukradeno prase, a on ne zna tko mu ga je uzeo; pa kako mu ga nitko osim nas koji smo ovdje nije mogao ukrasti, on e vam da pronae tko ga je odnio svakomu dati da pojede jedan od ovih kolaia i da malo popije; i sad znajte da onaj koji je odnio prase nee moi progutati kolai, dapae uinit e mu se gori od otrova pa e ga ispljunuti; stoga, prije negoli se ovdje osramoti pred svima, bilo bi bolje onomu koji ga je uzeo da to na ispovjedi prizna upniku, a ja u odustati od ovoga pokusa. Svi koji su bili tamo rekoe da e rado pojesti kolai; stoga Bruno, poto ih sve poreda i meu njih svrsta i Calandrina, poevi s jednoga kraja stade im svakomu napose davati po jedan; kad doe do Calandrina, uze jedan od pasjakovine i dade mu ga u ruku. Calandrino ga odmah ubaci u usta i poe vakati, ali im mu jezik osjeti

Osmi dan - Sedma novela

: Calandrino ga ispljunu. Tada svi : lice da vide tko e svoj ispljunuti; ijeljenje kadli pravei se kao da se ^ Oho, Calandrino, to to znai? pa dandrino svoj ispljunuo ree: Ce-ugog ispljunuo, uzmi.jo jedan; i i te podijeli preostale koje je imao u prvi bijae gorak, ovaj mu bjee pljune neko ga je vrijeme drao u poee mu vrcati suze krupne kao i vie ispljunu ga kao to bjee i s idio drutvo piem, a i Bruno, pa i rekoe da ga je zacijelo Calandri-ti koji su ga otro korili. :almacco ostadoe s Calandrinom, Znao sam ja od poetka da si ga ti odnio, a nas si htio prevariti da ti je ukradeno, kako nas ne bi morao pozvati na pie za pare koje si za nj dobio. Calandrino, koji jo ne bjee ispljunuo svu gorinu od aloja, stade se zaklinjati da ga on nije odnio. Buffalmacco ree: Koliko si za nj dobio, kume, vjere ti? Jesi li dobio est?7 Kad to u Calandrino, obuze ga oaj; Bruno mu ree: Sluaj dobro, Calandrino, jedan ovjek iz ovoga drutva to je s nama jelo i pilo ree mi da ti ovdje ima neku curu koju dri za se i da joj daje koliko moe skucati, i da je siguran e si joj poslao i to prase. Nauio si se ti ale zbijati! Ve si nas jedno vodao niz Mugnone da skupljamo crno kamenje, pa kad si nas ostavio bose u trnju odma-glio si a poslije si nas uvjeravao da si ga bio naao?81 sad opet misli da e nas svojim zaklinjanjem jednako uvjeriti da ti je prase koje si darovao ili prodao bilo ukradeno. Vjeti smo mi tvojim podvalama, ve ih znamo: nee nas vie nasamariti! I zato, pravo da ti kaem, dosta smo truda podnijeli dok smo arali, pa mislimo da nam za to dade dva para kopuna, ili emo sve ispriati gospi Tessi. Calandrino, videi da mu ne vjeruju, i mislei da se ve dosta napatio, i ne elei jo okraja sa enom, dade im dva para kopuna; a oni se poto usolie prase vratie u Firencu, ostavivi Calandrinu tetu i sramotu.

Sedmmladi ljubi udovu gospu koja je zaljubljena u a novela Neki ueni

drugoga, pa ga jedne zimske noi pusti da je na snijegu eka; poslije on nju domiljato natjera da usred srpnja gola golcata provede cio dan na kuli izloena muhama, i obadima, i suncu.1 Mnogo su se gospe smijale jadnom Calandrinu, a smijale bi mu se jo i vie da im nije bilo ao to su mu odnijeli i kopune oni isti koji su mu ukrali prase. No kad je novela bila okonana, kraljica zapovjedi Pampineji da ispria svoju, a ona smjesta ovako poe: Premile gospe, esto se zbiva da netko lukavou doskoi lukavosti, pa se nije ba preve pametno zabavljati izrugivanjem drugih. Mi smo se u mnogim naim novelama od srca smijale zametnutim alama, i ni u jednoj nije kazivano da se ala komu osvetila, ali ja kanim u vama probuditi malo suuti spram pravedne osvete vraene nekoj naoj sugraanki kojoj je njezina poruga, kad je njoj bilo uzvraeno, gotovo sa smru pala na vlastitu glavu. A nee vam biti na odmet to uti, jer e vas pouiti da vie pazite kad s drugim ale zbijate. Nije od toga prolo mnogo godina kako je u Firenci ivjela ne mlada gospa lijepa stasa, i uznosita duha, i vrlo plemenita roda usreena obilatim bogatstvom, a zvala se Elena.2 I ostavi udovic za muem ne htjede se vie udavati, jer se zaljubi u lijepa i ljubazn mladia po svom izboru; i ne marei ni za to drugo esto je u pomo svoje slukinje u koju se jako pouzdavala na svoje najvee zadovoljstvo s njime vrijeme kratila. Uto se dogodi da se neki mladi po imenu Rinieri, na sugraanin plemenita roda, nakon to je dugo boravio u Parizu na naukama, ne zato da poslije svoje znanje prodaje na malo, kao to mnogi rade,3 nego da bi spoznao

-* *. *

;i ures plemenita ovjeka, iz Pariza iski ivjeti tu gdje su ga, kako zbog :nanja, puno potovali, i u ljubavne zamke najlake upadnu tvo stvari, tako se dogodi i Rinieriju. / i razonodu bjee poaQja neku svelena, odjevena u crninu koju obia-jegovu sudu ljepa i ljupkija od svih io; pa pomisli da se blaenim moe udijeli da je moe u zagrljaju drati, koliko puta, a znajui da se velike i z truda dobiti, odlui posvetiti sav >a da tako zadobije njezinu ljubav a :emlji stidljivo obarala nego je cijedila vjeto njima prevrtala, i gledala je sa zanosom gleda; i primijetivi ____.,______j ^ ^ ^.^ . ^e: ini se da danas nisam ovamo uzalud dola jer sam ako se ne varam ulovila jednu ptiicu. I poevi ga ispod oka pokatkad pogledavati trudila se koliko je mogla da mu pokae kako joj je do njega stalo, mislei s druge strane da je to vie mukaraca primami svojom ljupkou toliko vrednija njezina ljepota, osobito onome komu ju je zajedno sa svojom ljubavlju poklonila. Ueni student ostavi na stranu sve filozofske misli te se svom duom posveti njoj; i nadajui se da e joj to biti milo, saznavi gdje stanuje poe esto prolaziti ispred njezine kue izmiljajui tome kojekakve razloge. A gospa mu je, zato to je to s ve spomenutih razloga laskalo njezinoj tatini, pokazivala da ga rado gleda; stoga Rinieri nae zgodnu priliku, upozna se s njezinom slukinjom te joj otkri svoju ljubav prema gospi i zamoli je da nastoji gospodaricu skloniti neka mu bude milostiva. Slukinja rado obea te sve svojoj gospi ispripovjedi; ona je saslua uz grohotan smijeh i ree: Jesi li vidjela gdje je ovaj doao gubiti pamet koju je iz Pariza donio! Pa dobro, dat emo mu ono to ite. Kad bude opet s tobom govorio, rei e mu da ga ljubim vie nego to on ljubi mene, ali da ja moram uvati svoju ast, tako da mogu pred druge gospe izai uzdignuta ela; stoga me on ako je tako

Osmi dan - Sedma novela

mudar kao to se govori mora jo vie voljeti. Ah, jadne li jadnice! Nije ona znala, gospe moje, to znai sa studentima trenje zobati! Kad ga slukinja opet srete ree mu ono to joj bjee gospa naloila. On je sav sretan stade salijetati jo toplijim molbama i pisati joj pisma i darove joj slati, i sve mu je bivalo primljeno, ali natrag su stizali samo openiti odgovori; i tako ga je dugo za nos vukla. Naposljetku, kad ona sve to otkri svom draganu, pa se on na nju neto rasrdi i ljubomora ga obuze, htjede mu dokazati da nepravedno na nju sumnja; pa posla k studentu, koji ju je jako opsjedao, svoju slukinju te mu ona s njezine strane ree kako dosad nije imala prilike njegovoj elji udovoljiti, ali kad ju je tako uvjerio u svoju ljubav, ona se nada da e o Boiu koji je na pragu, ako ne prije, svakako biti s njim; stoga neka drugi dan Boia, po noi, ako mu je po volji, doe u njezino dvorite a ona e im bude mogla k njemu sii. Student, sretan i presretan, u odreeno vrijeme ode gospinoj kui i poto ga slukinja odvede u dvorite i tamo ga zakljua, poe on ekati gospu. A gospa ba te veeri bjee pozvala svoga ljubavnika, pa poto s njim veselo veera otkri mu to bijae odluila te noi uiniti nadodavi: I moi e vidjeti kakva je i kolika moja ljubav prema onom ovjeku na koga si tako glupo ljubomoran. Njezine rijei ugodie ljubavnikovu srcu, te je sav eljan ekao da na djelu vidi ono u to ga je gospa rijeima uvjeravala. Bijae sluajno dan prije toga napao snijeg i sve pokrio; stoga student kratko prebivae u dvoritu, kad poe osjeati da vlada vea studen nego to bi elio; ali nadajui se da e se poslije okrijepiti strpljivo ju je podnosio. Nakon nekog vremena gospa ree svom ljubavniku: Hajdemo u odaju i pogledajmo kroz okance to radi onaj na kojega si ljubomoran i to e odgovoriti slukinji koju sam poslala da mu neto kae. Pooe oni dakle do okanca odakle su ga nevieni mogli vidjeti te zaue kako slukinja s drugog prozora s njim razgovara i kae: Rinieri, moja gospodarica je jako alosna, jer joj je veeras stigao jedan od njezine brae i dugo se u razgovoru zadrao, pa onda jo htjede s njom veerati, i jo nije otiao, ali vjerujem da e uskoro otii; i tako moja gospa nije mogla k tebi sii, ali e uskoro sii, pa te moli da ti ne bude muno to je eka. Student mislei da je to istina odgovori: Reci mojoj gospi da se

Dekameron

ne bude mogla u miru k meni doi, = mogla. e da spava; a gospa tada ree svom li da bih mogla podnijeti kad bih \ on dolje stoji i da se smrzava? I 'nikom koji se ve bjee djelomice vahu smijui se jadnom studentu ^ ivoritu da se ugrije, a nije imao ' x>d vedra neba pa je proklinjao i to god je uo mislio je da to 1 se nadao. jubavnikom zabavljae, pa mu n studentu? ini li ti se vea jega utim? Hoe li ti studen ii ono to su ti u njih usadile >, hoe; sada dobro znam, a radost, i sve ufanje moje,
J-^ L me tisuu puta da vidim govori li o_ je ljubavnik vrsto zagrli te je poljubi ne tisuu nego \.o tisua puta. I poto u takvu razgovoru provedoe neko vrijeme, gospa ree: Ah, ustanimo malo da vidimo je li se imalo ugasila vatra u kojoj moj mladi ljubavnik povazdan mi pie da izgara. I ustadoe i prioe k onom okancu pa pogledavi u dvorite vidjee studenta kako kolo igra uz zvuke cvokotanja zubi, jer bjee previe studeno, i tako sitnim i brzim koracima, da nita slino nikada ne bijahu vidjeli. Tada ree gospa: to kae, slatko moje ufanje? Ne ini li ti se da znam natjerati mukarce da kolo igraju i bez pratnje trubalja ili gajdi? Ljubavnik joj smijui se odgovori: Zna ti to, radosti moja velika! Ree gospa: Hajdemo dolje k ulazu; ti uti, a ja u s njim govoriti, pa emo uti to e rei, a moda e biti jednako zabavno kao i gledati ga. I potiho otvorivi odaju sioe k ulazu, pa ga tu ne otvarajui nimalo vrata gospa priguenim glasom zovnu kroz rupi-

Osmi dan - Sedma novela

cu na njima. Kad Rinieri zau da ga netko zove zahvali Bogu mislei da e sad ui te se priblii vratima i ree: Evo me, gospo, otvorite mi zaboga, umirem od studeni. Gospa ree: A tako, znala sam ja da si ti smrzlica! Ta kakva mi je to zima s ovo malo snijega ovdje1. ula sam da su u Parizu mnogo vei. Ne mogu ti jo otvoriti, jer ovaj moj nesretni brat to sino k meni na veeru doe jo ne odlazi, no brzo e otii i ja u odmah sii da ti otvorim. Tekom sam se mukom i sad izvukla da te doem utjeiti da ti ekanje ne bi dotuilo. Uenjak ree: Ah, gospo, molim vas kao Boga, otvorite mi da se barem sklonim pod krov, jer maloprije poeo je padati vrlo gust snijeg i nikako ne prestaje; a ja u vas onda ekati koliko vam bude drago. Ree gospa: Jao, srce moje milo ne mogu, jer ova vrata tako strano kripe kad se otvaraju da bi me lako uo brat ako ti ih otvorim, ali otii u i rei u mu da ide kako bih se poslije mogla vratiti i otvoriti ti. Ree student: Idite onda brzo i molim vas da dadete naloiti dobru vatru kako bih se im uem mogao ogrijati, jer sam se tako smrznuo te vie jedva znam za se. Ree gospa: To nije mogue, ako je istina ono to si mi vie puta pisao, to jest da sav gori od ljubavi prema meni; ali sigurna sam da se ti sa mnom ali. Sad idem, a ti me poekaj i budi veseo. Ljubavnik koji je sve to sluao i strano uivao vrati se s njom u postelju, te su te noi jako malo spavali, jer su je svu proveli zabavljajui se i rugajui se studentu. A kad jadni student ve od velika cvokotanja zubima gotovo roda postade, dosjetivi se da mu se gospa ruga pokua nekoliko puta moe li otvoriti vrata i pogleda ne bi li kud drugud odande izaao; no kad ne vidje nikakva puta, ushodavi se kao lav proklinjao je nevrijeme, i gospinu zlou, i duljinu noi, i svoju glupost, i jako gnjevan na nju, dugu i arku svoju ljubav koju je spram nje gojio u asu preobrati u krutu i stranu mrnju5 te stade na sve naine smiljati osvetu koju je sada mnogo vie udio nego to je prije eznuo da bude s gospom. No se poslije mnogoga i dugoga otezanja primae danu i poe zora svitati; stoga slukinja, kako je gospa bjee pouila, sie i otvo-

D ekam ero n

rjega ali ree: Proklet bio onaj koji je gnjavio, a ti si se zbog njega smri ti to u miru, jer ono to noas nije ro znam da se nita neugodnije nije ?tan ovjek da su pjjjetnje samo atomi u svom srcu rijei koje bi
1

3, izrekla; pa priguenim glasom, , lista, ovo je bila najgora no to f n se uvjerio da gospa nije tome *, pa me je i sama bila dola do-; i kao to kae, ono to noas u je i ostaj s milim Bogom. >de vrati kui; tu se, budui Iju i utonu u san iz kojega se :>dmah posla po lijenika te io i zamoli ga da ga izvia, kovima tek nakon nekoga a da nije bio jo mlad i da . Ali poto ozdravi i ojaa, _~.vao se kao da je zaljubljeniji negoli
,iCU.

i se da mu nakon nekog vremena sama sudbina prui priliku da udovolji svojoj elji; jer kad se onaj mladi kojega je udovica ljubila, nimalo ne marei za njezinu ljubav zaljubi u neku drugu gospu te ne htjede vie za nju ni uti, poe ona za njim u suzama i jadu venuti. Ali njezinoj slukinji, koja ju je veoma alila ali nije znala kako da joj olaka bol za izgubljenim ljubavnikom, videi da student kao obino prolazi njihovom ulicom, pade na um luda misao, naime da bi se gospin ljubavnik nekim inima mogao navesti da je ljubi kao i prije, i da bi student zacijelo morao biti veliki majstor u tome; i to ree svojoj gospodarici. Glupa gospa i ne pomisli da bi student vraanjem sam sebi pomogao da moe, nego povjerova rijeima slukinje i odmah joj ree neka to prije pokua od njega doznati je li voljan pomoi joj, i neka mu obea da e za nagradu uiniti sve to on eli. Slukinja dobro i tono prenese poruku; uvi je student sav sretan ree u sebi: Hvala ti Boe, dolo je vrijeme kad u s tvojom pomo-

O sm i d an - S ed m a n o v ela

i kazniti tu opaku enu za uvredu koju mi je nanijela kao nagradu za veliku ljubav koju sam spram nje gojio; a slukinji ree: Rei e mojoj gospi nek se nita ne brine, jer sve da joj je ljubavnik u Indiji,7 prisilit u ga da se odmah vrati i da moli oprotenje za one to je protiv njezine volje uradio; ali to njoj u tomu valja initi sar u joj to rei kada i gdje se njoj to svidi; i tako joj reci i utjei je moje strane. Slukinja odnese odgovor, i tako se odredi da se oni sastanu u crkvi Santa Lucia dal Prato.8 I poto tamo dooe gospa i uenjak, dok su zajedno razgovarali nije se gospa spominjala da ga je gotovo u smrt otjerala, nego mu otvoreno ree sve svoje jade i to eli, i zamoli ga da je spasi; njoj uenjak ree: Gospo, istina je da sam u Parizu meu drugim stvarima uio i arobnjatvo, i dobro sam ga svega izuio; no jer je Bogu ono veoma mrsko, zakleo sam se da se nikad vie neu ni za sebe ni za druge njime sluiti. A istina je da je ljubav koju prema vama gajim tako jaka da ne znam kako bih vam mogao odbiti da uinim neto to elite; pa stoga i kad bih morao za to u pakao sii, pripravan sam to na vau elju uraditi. Ali ipak vas upozoravam da je to mnogo tee negoli moda sudite, a osobito kad neka ena eli vratiti mukarca da je ljubi, mukarac neku enu, jer to mora uiniti glavom ona osoba koje se tie; i da se to postigne, valja da ta osoba bude hrabra duha, jer to valja initi nou, i na pustim mjestima, i bez drutva, pa ne znam koliko ste vi pripravni da sve to uinite. Njemu gospa, vie zaljubljena nego mudra, odgovori: Ljubav me nagoni takvom snagom te nema toga to ne bih uradila da opet zadobijem onoga koji me je nepravedno napustio; ali svejedno, ako ti je po volji, pokai mi u emu treba da budem odvana. Student bijae sa stotinu masti premazan, pa joj ree: Gospo, valja mi napraviti kip od kositra9 i namijeniti ga onome koga elite povratiti; pa kada vam taj kip poaljem, morate se, za veoma krnja mjeseca, o uri prvoga sna, posve sami i nagi sedam puta s tim kipom okupati u vodi tekuici, pa se onda onako nagi uspeti na neko stablo ili na neku nenastanjenu kuu, i tada, okrenuvi se prema sjeveru s tim likom u rukama, sedam puta izgovoriti odreene rijei koje u vam dati napismeno, i im ih izgovorite, k vama e doi dvije dvoranke tako lijepe da ljepih u ivotu niste vidjeli, i poklonit e vam se i umilno vas zapitati to elite da se uini.

iskaete sve svoje elje (i pazite da m im sve to kaete, one e otii, a djecu, obucite se i vratite se kui. ;i minuti a va e vam se ljubavnik st i milost; i znajte da vas od toga ( uge nee napustiti.,.,* >vavi zamisli da svojega ljubavniobradovana ree: Ne sumnjajte ka mi je za to veoma zgodna, jer 10 uz samu rijenu obalu; a tek je .upati se. I spominjem se jo da teni tornji, u koji samo katkad ma od kestenovih grana koje su ju za izgubljenim stadom; to je e; uspet u se na nj i nadam se d naredi. posjed i tornji pa sretan to . _^. vrospo, nikada nisam bio u tom kraju ya ne znam ni gdje je posjed ni gdje je tornji, no ako je tako kako vi kaete, boljeg od toga ne moe biti. I stoga, kad bude vrijeme poslat u vam onaj kip i vradbinu; ali molim vas, kad se vaa elja ispuni i kad spoznate da sam vas dobro sluio, spomenite se mene i odrite obeanje. Gospa mu ree da e to zacijelo uiniti pa poto se s njim oprosti vrati se kui. Student sav veseo to e mu vjerojatno namisao uspjeti napravi kipi s nekim arobnim znacima i napisa neku izmiljotinu kao vradbinu; pa kad mu se uini da je vrijeme za to posla ga gospi s porukom da naredne noi bez oklijevanja uini kako ju je na-putio; a zatim on sam potajno s jednim svojim slugom ode kui nekog prijatelja, koji je obitavao blizu onog tornjia, da izvede svoj naum. S druge strane gospa sa svojom slukinjom krenu na put i ode na posjed; i kad se zanoa, napravi se kao da e lei u postelju, a slukinju posla na spavanje; i o uri prvoga sna, potajno izaavi iz kue poe na obalu Arna pokraj onog tornjia ogledavi se oprezno naokolo, poto ne vidje i ne u nikoga svue se, i odjeu sakri pod grm, i sedam se puta okupa s kipom, a zatim gola s kipom u ruci ode prema tornjiu. Student koji se bjee podno sa svojim slugom

O sm i d an - S ed m a n o v ela

sakrio meu vrbe i druga stabla blizu tornjia i sve to vidio, kad je ona prolazila onako gola pokraj njega i on gledao kako bjelina njezina tijela razgoni none tmice, i promatrao joj zatim grudi i druge esti tijela, i vidio ih lijepe, i u sebi pomislio kakve e za kratko vrijeme morati postati, osjeti neku suut prema njoj; a s druge strane krv mu se naglo uzburka i podie na noge onoga to je leao te ga stade nagovarati da skoi iz zasjede, da je zgrabi i udovolji svojoj udnji; te to od jednoga to od drugoga, umalo ne popusti. Ali kad mu na um pade tko je on, i kakva mu je nepravda nanesena, i zbog ega, pa se zbog toga njegov gnjev ponovno razbukta i ugui suut i poudu, ostade tvrd pri svojoj odluci i pusti je da proe. Gospa se pope tornju na vrh, okrenu se sjeveru i stade izgovarati rijei koje joj je student napisao; a on, uavi malo poslije u kulu, potiho malo po malo skide ljestve koje su vodile do vrha gdje bijae gospa, te prieka da vidi to e ona rei i uiniti. Gospa sedam puta izgovori vradbinu i stade iekivati one dvije dvoranke, i bjee tako dugo to ekanje, a da i ne govorimo kako je zebla vie negoli je eljela, da ve i zora zarudje; stoga ona, sva alosna to se nije zbilo ono to joj je uenjak rekao, ree u sebi: Sve me strah da mi je onaj htio pruiti onakvu no kakvu sam ja njemu pruila; ali ako mi je za to ovo uinio slabo se osvetio, jer ova no nije bila duga ni kao treina njegove, da i ne spominjemo kako je j hladnoa bila drugaija. I da je dan ne bi gore zatekao, htjede sii j s kule, ali vidje da nema ljestava. Tada je, kao da joj se zemlja pod nogama provalila, ostavi ivotna sila i malaksala klonu na krov kule. A kad joj se snage vratie, gorko se rasplaka i rastui; i spoznavi oito da je to studentovo maslo, pokaja se to ga je uvrijedila i to se zatim previe pouzdala u onoga kojega je s pravom morala smatrati neprijateljem; i u tom stanju veoma dugo ostade. Zatim se poto se osvrtala ne bi li nala puta da sie i ne vidjevi ga rasplaka opet pa utonu u gorke misli govorei sama sebi: O nesretnice, to e ti rei braa, i roaci, i svi Firentinci zajedno, kad se dozna da su te ovdje nali golu? Svi e uvidjeti kako je lano bilo tvoje onoliko potenje, pa ako i pokua izmisliti neki lani izgovor, kad bi ga i bilo, onaj prokleti student koji zna sve tvoje varke nee ti dopustiti da lae. Ah jadnice, u isti as e izgubiti po zlu ljubljena momka i svoj obraz1. I poslije toga zapade u takav oaj da se umalo ne strmoglavni niz kulu.

ona se malo vie primae zidu kule >kav djeak sa stadom da ga poalje t se probudi student koji je pod u i ona njega; pa joj student ree: >le dvoranke? ( brinu u pla i. $$ade ga moliti izgovarati. Student joj u tome o glavu kroz otvor i plaui =dila, zacijelo si mi se dobro ve noi da u se stojei gola te prevarila i to sam bila > to mi se oi nisu istoi=s znam da me ne ljubi, 'ovolji u svojoj osveti za lio, pa naredi da mi se -ue sii. I ne oduzmi mi ono to ...o ne bi mogao vratiti, a to je moja ast; jer ako\ -..viatila da one noi bude sa mnom, mogu ti ih, kad godWeli, stotinu vratiti za onu jednu. Neka ti dakle bude dosta ovo, a kao valjan ovjek zadovolji se time to si mi se mogao osvetiti i to si mi to pokazao. Ne ogledaj svoju snagu na slaboj eni] Ta kakva je slava orlu pobijediti golubicu? Dakle, za ljubav Boju i radi svoga obraza i asti, smili se nada mnom. Pun gnjeva razmiljae student o nanesenoj mu uvredi, i dok je ona plakala i zaklinjala ga, osjeti i radost i jad u dui: radost zbog osvete za kojom je udio vie nego i za im na svijetu, a tugu stoga to je ovjenost u njemu budila smilovanje prema nevoljnici; ali ipak ovjenost nije mogla prevladati udnju za osvetom, pa odgovori: Gospo Elena, da su te moje molbe, koje zaista nisam znao ni suzama umiti ni medom zasladiti kao to ti sa svojima sad radi, mogle ganuti one noi kad sam u tvom dvoritu punom snijega umirao od studeni da mi bar dopusti da se sklonim pod krov, lako bi mi sada bilo tvoje usliati; ali ako ti je sada vie nego prije stalo do tvoje asti, i ako ti je teko tamo gore goloj stajati, obrati se u svojim molbama onome u ijem ti naruju nije bilo mrsko, one noi koje se sama spominje, nagoj leati i sluati kako ja po tvom dvoritu hodam cvokoui zubima i gazei po snijegu, pa neka ti

Osmi dan - Sedma novela

on pomogne, i neka ti on odjeu donese, i neka ti on ljestve postavi da sie, na nj gledaj prebaciti brigu za svoju ast, koju nisi marila ni sada ni tisuu drugih puta izvrgnuti opasnosti zbog njega. Zato ga ne zove da ti doe pomoi? Tko je za to pozvaniji od njega? Ta ti si njegova: koga e on uvati i komu li pomoi, ako ne uva tebe i tebi ne pomae? Zovi ga, ludo jedna, i iskuaj mogu li te tvoja ljubav prema njemu i tvoja pamet i njegova osloboditi moje mahnitosti; jer ti si ga zabavljajui se s njim pitala to mu se ini jae, moja mahnitost ili tvoja ljubav prema njemu.11 Ne moe mi sada ugoditi onim to ne elim, niti mi to moe uskratiti kad bih poelio: uvaj svoje noi za svog dragana ako ikada odatle iva ode; neka budu tvoje i njegove, meni je i ona jedna dovoljna bila i dosta mi je to si mi se jedanput narugala. I jo sluei se lukavstvom na rijeima nastoji pohvalama pridobiti moju naklonost pa me naziva plemenitim i valjanim ovjekom i preutno se trudi da se ja kao velikoduan suspregnem i da te ne kaznim za tvoju zlou; no tvoje mi laske nee sada zaslijepiti oi uma, kao to su to uinila tvoja nevjerna obeanja; poznajem dobro sebe, ali nisam toliko nauio dok sam boravio u Parizu koliko si me ti nauila u cigloj jednoj svojoj noi. Pa sve da i jesam velikoduan, nisi ti od onih prema kojima bi se morala moja velikodunost oitovati; kraj kazne za divlju zvijer kao to si ti, i konac mojoj osveti, valja da bude smrt, dok bi za ljude bilo dovoljno ono to si ti rekla. Stoga, kao to ja nisam orao, ni tebe ne znam kao golubicu nego te znam kao otrovnicu guju, pa u te kao drevnog neprijatelja pun mrnje i svom snagom do smrti progoniti, iako se sve ovo to ti radim i ne moe zapravo nazvati osvetom nego radije kaznom, jer osveta mora nadmaiti uvredu, a ovo je nee ni dosei; kada bih se stoga htio osvetiti, uzevi u obzir to si ti s mojim ivotom uradila ne bi mi bilo dovoljno da ti oduzmem ivot, ni stotini drugih tebi slinih, jer bih ubio samo podlu, jadnu i grenu enu. I koga si ti vraga, kad ti se oduzme to malo lica, koje e ti ve za nekoliko godina nagrditi bore, vrednija i od jedne druge bijedne slukinje? A tebi je bilo svejedno hoe li umrijeti valjan ovjek, kako si me samo malo prije nazvala, iji bi ivot mogao biti korisniji ovjeanstvu samo u jednom danu, negoli stotine tisua slinih tebi dok traje svijeta i vijeka. Pouit u te dakle po toj muci koju trpi to znai rugati se s ljudima koji imaju bar malo pameti i to znai rugati se

Osmi dan - Sedma novela

azloga da nikada vie u takvu ludost glavu. Ali ako ti tako ivo eli sii, :e u isto vrijeme, s pomou Bojom, muka kojih misli da si dopala, a V djetu. Vie ti neu nita rei: ja sam e, znadi ti sada odozgo sii, kao to dna je gospa bez prestanka plakala, e sve vie dizalo; ali kada ona u da tni ovjee, ako ti je ona kleta no "ijeh ini tako velik da te ne mogu ljepota ni gorke suze, ni ponizne : ublai bar to to sam se na koncu rila, pa ti tako pruila mogunost ti se nisam povjerila, ti mi se ne ti, a to si kao to pokazuje tako ____________________j ^,v/j gnjev i oprosti mi! A ako mi oprosti i pusti me da odavde siem, pripravna sam posve napustiti onog nevjernog mladia i samo tebe uzeti kao ljubavnika i gospodara svoga, premda ti kudi moju ljepotu i cijeni je kratkotrajnom i nevrijednom; jer kakva god moja ljepota bila, ako i nema druge vrijednosti, znam da joj je, kao i ljepoti drugih ena, vrijednost bar u tome to je ona uzbuenje, i zabava, i uitak muke mladosti, a ti nisi star. I premda okrutno sa mnom postupa, ne vjerujem da eli vidjeti kako umirem sramnom smru bacajui se kao oajnica s ove kule pred tvojim oima kojima sam se tako sviala, ako nisi i onda lagao kao to sada lae. Ah, smiluj se sad na mene Boga radi i suuti! Sunce ve ee, i kao to me je hladnoa noas muila, tako me sad vruina poinje moriti. Njoj student koji je uivao u tom razgovoru odgovori: Gospo, nisi se u mene pouzdala iz ljubavi koju prema meni uti, nego da " ponovno zadobije onoga kojega si izgubila, pa zato zasluuje jo vee zlo; i ludo misli ako misli da sam samo na ovaj nain mogao utaiti e za osvetom. Tisuu sam naina za to imao, i tisuu sam ti zamki pred noge postavio, pokazujui da te ljubim, i ne bi dugo vrijeme prolo a ti bi, i da se nije ovo dogodilo, upala u jednu od njih, i u koju god upala, jo bi te gori jad i sramota snali; a ovomu sam se nainu priklonio ne zato da ti bude lake, nego zato da se to

prije razveselim. A da nisam uspio ni u emu, preostalo bi mi pero kojim bih o tebi takve i tolike stvari i na takav nain napisao, da bi po tisuu puta svaki dan zaeljela da se nikad nisi ni rodila kad bi doznala, a doznala bi svakako. Mo pera je mnogo vea negoli sude oni koji to nisu iskusili. I kunem se Bogom (tako me on do kraja veselio ovom osvetom kao to uini u poetku), o tebi bih napisao takve stvari da bi od srama ne samo pred drugima nego i pred samom sobom oi sebi iskopala da se ne gleda; i stoga ne kudi more da je nabujalo od malena potoka. A za tvoju ljubav i za to da bude moja, kako ve rekoh, ba nimalo ne marim; budi i dalje onoga ija si i bila, ako moe; a kako sam njega prije mrzio, tako ga sad volim zbog onoga to ti je uradio. Sve se vi zaljubljujete i elite ljubav mladia, jer ih vidite da se svjeije puti i crnje brade koopere, i u kolu igraju, i u vitekim se igrama nadmeu, a to su sve radili i oni koji su zali u godine te ve znaju ono to mladi valja tek da naue. A osim toga smatrate da su oni bolji jahai i da prejezde vie milja na dan negoli zreliji mukarci. Svakako priznajem da oni s veom snagom stresaju vaa krzna, ali stariji, kao iskusniji, bolje znaju mjesta gdje se buhe kriju, a mnogo bolje je izabrati malo i ukusno nego mnogo a bljutavo; prebrzo jahanje zamori ovjeka makar bio mlad, dok polaganim kasom dodue kasnije stie na konac, ali stie odmoran. Vi i ne primjeujete, bezumni stvorovi, koliko se zla krije pod ono malo lijepe vanjtine. Ne zadovoljavaju se mladii jednom enom, nego koliko ih vide toliko ih poele, tolikih im se ini da su dostojni; zato njihova ljubav ne moe biti postojana, a ti sad kao dokaz toga moe biti vjerodostojan svjedok. I jo misle da ih gospe moraju potovati i tetoiti, a najvea im je slava hvaliti se onima koje su osvojili; i ta je njihova mana mnoge ene fratrima u naruaj bacila, jer oni bar znaju utjeti. Premda kae da za tvoju ljubav nitko drugi nije znao do tvoje slukinje i mene, pogreno sudi i pogreno misli ako tako misli; po cijeloj se njegovoj ulici, a i po tvojoj, ni o emu drugom ne raspravlja; a najee se zbiva da ba onom na koga se brbljanje odnosi ono zadnje do uiju dopre. Uz to vam oni tamo jo kradu, gdje zreli ljudi daruju. A ti, poto si loe izabrala, budi onoga komu si se podala, a mene kojega si ruglu izvrgnula pusti drugoj, jer sam naao gospu mnogo valjaniju od tebe, koja me je bolje razumjela negoli ti. A da se jo uvjeri za im moje oi ude bolje negoli mi se ini da na ovome svijetu raa-

i se to prije kako bi tvoja dua, koju 'krilje, mogla vidjeti hoe li se moje ie kako niz kulu vrat lomi. No, jer dovati, velim ti, ako te sunce pone i si me muila, pa ako je pomijea s amnje blago osjeati..^ tudentove rijei bezdunom koncu e: Kad te nita s moje strane ne gane ljubav koju uti prema onoj d mene naao i koja te kae ljubi, mi i donesi mi odjeu da se mogu lem. videi da je ve trea ura dobrano d ne mogu uskratiti, kad me moli ti je odjea, pa u ti je donijeti i nalo i pokaza mu mjesto gdje je oajeu. Rinieri izie iz kule te naredi sluzi da ne ode odanle nego da blizu ostane i neka budno pazi da tko ne bi u kulu uao dok se on ne vrati; i rekavi to ode u kuu svoga prijatelja te ondje bez urbe objedova i zatim kad mu se uini zgodno lee da spava. A gospa, ostavi navrh kule, premda se malko utjeila ludom nadom, ipak nadasve tuna poe sjesti i nasloni se na onaj dio zida gdje je bilo malo sjene, te obuzeta gorkim mislima stade ekati; i dok je as razmiljala a as plakala, i as se nadala a as oajavala hoe li se student vratiti s odjeom, i skakala s jedne misli na drugu, naposljetku je bol svlada i, kako prole noi nije nimalo spavala, usnu. Uareno podnevno sunce bez zapreka je svoje zrake ravno upiralo na njezino njeno tijelo i na nepokrivenu glavu s takvom silinom da joj je ne samo opalilo kou nego ju je gdje god je dosezalo osulo veoma gustim mjehurima, a opekotine su bile takve te su je natjerale da se iz duboka sna probudi. Pa kad osjeti da se pri, tek to se pomaknula uini joj se da joj sva koa puca i ljuti se, kao to vidimo da se dogaa kad netko rastee nagorjelu pergamenu; a povrh toga tako ju je strano boljela glava te joj se inilo da e puknuti, a to i nije bilo udo. A naboj na svodu kule tako se bio uario da nije znala gdje e se nogom ili iim drugim osloniti, pa se nemirno as ovamo as onamo plaui

O sm i d an - S ed m a n o v ela

premjetala. A osim toga, kako nije bilo ni daka vjetra, okupie se veliki rojevi muha i obada koji su je slijeui na njene otvorene rane tako ljuto ujedali da joj se svaki ubod inio kao ubod ranja; stoga je stalno oko sebe mahala rukama bez prestanka, sebe, svoj ivot, svog ljubavnika i studenta proklinjui. I dok su je tako nesnosna ega, i sunce, i muhe, i obadi, pa jo glad, i mnogo vie e, i k tome tisue bolnih misli muili, i ujedali, i probadali, stade na noge i poe izgledati ne bi li koga u blizini vidjela ili ula, s vrstom odlukom da ga zovne i zaite pomo, pa neka bude to mu drago. Ali dumanska sudbina i to joj bjee uskratila. Svi teaci bijahu zbog pripeke otili s polja, tovie taj dan nitko nije u blizinu ni dolazio raditi, jer su svi kod svojih kua mlatili ito; stoga je ula samo cvrke i vidjela Arno koji joj budei u njoj elju za svojim vodama nije gasio e nego ju je pojaavao. Vidjela je jo na vie mjesta umarke, i hladovinu, i kue, a to joj je zadavalo jo veu muku jer ih je eljela. to da jo kaemo o nesretnoj | udovici? Sunce odozgo i jara naboja odozdo i ubodi muha i obada i sa strana tako je bijahu nagrdili, da bi se ona, koja je prole noii svojom bjelinom razgonila tmice, postavi sada crvena kao skrleti i umrljana krvlju svakome tko je vidi uinila najrunijom stvari nag svijetu. I dok je tako boravila bez ikakve utjehe ili nade oekujui prije! smrt nego ita drugo, proe i polovica devete ure,13 te se studenti probudi iza sna i sjeti se svoje gospe pa se vrati kuli da vidi to se s| njom dogaa, a slugu, koji je jo bio natate, posla na objed. Kad ga gospa zau, onako malaksala i izmuena primae se otvoru i sjede te plaui prozbori: Rinieri, doista si mi se preko mjere osvetio,! jer ako sam ja tebe pustila da se po noi u mom dvoritu smrzava, ti si mene po danu na ovoj kuli pustio da se peem, dapae da izgorim, a uz to jo da umirem od gladi i ei; stoga te jedino radij Boga molim da ovamo uzie da mi smrt zada, jer ja nemam srca da samu sebe skonam, a ni za im tako ne udim kao za smru,?! tolika je i takva muka koju trpim. A ako mi se u tom nee smilo-vati podaj mi bar au vode da ovlaim usta, jer im nisu dosta moje suze, tolika je sua i ega u meni. Dobro spozna uenjak po glasu koliko je iscrpljena, a dijelom vidje joj i tijelo suncem spaljeno, pa to i njezine ponizne molbe u njemu izazvae malo suuti, no ipak odgovori: Zla eno, od moje ruke

- " ,*

svoje, ako te bude volja, a toliko u koliko si ti meni vatre dala da ubla-to sam bolest koju mi je hladnoa i smrdljivoga gnoja, dok e se tvoje v raine vodice lijeiti; i dok ja zama^-e se od ove ege operjiati i ostati lak. i. Neka tako dobivenu ljepotu Bog i ti, okrutniji od svake zvijeri, kako iritil Jesam li ita gore mogla oeki-3ga, da sam najuasnijim muenjem sta ne znam bi li se okrutnije mogao i se pogubi cio jedan grad negoli je udio, ostavivi me da na suncu izga-Th toga ni au vode mi ne da, dok a osudi, kad ih vode u smrt, i vina eto, jer vidim te si i dalje ustrajan u ______________ moja muka nimalo ne moe ganuti, strpljivo u se pripremiti da primim smrt, ne bi li se mojoj dui smilovao Bog, kojeg molim da svrne pravedni pogled na ovo tvoje djelo. I poto izgovori te rijei tekom se mukom odvue prema sredini svoda, sva oajna to mora skapavati na tako estokoj ezi; i nije jednom nego tisuu puta uza sve svoje muke, pomislila da e svisnuti od ei, neprestano gorko plaui i proklinjui svoju nevolju. Ali kad ve doe veer i uenjaku se uini da je dosta bilo, uze njezinu odjeu, zamota je u slugin ogrta i ode kui one jadne gospe i tamo nae svu oajnu, i alosnu i izgubljenu slukinju kako sjedi na kunom pragu, pa joj ree: Dobra eno, a gdje ti je gospodarica? Njemu slukinja odgovori: Gospara, ne znam, mislila sam da u je jutros zatei u postelji, jer mi se inilo da je sino legla, ali je nisam nala ni tamo niti igdje drugdje, niti znam to joj se dogodilo; zbog toga sam u velikim jadima. Ali, gospara, zar mi vi ne biste mogli o njoj to rei? Student joj odgovori: Kamo puste sree da si mi i ti bila s njom tamo gdje je ona, pa da i tebe kaznim za tvoj grijeh kao to sam nju kaznio za njezini No ne boj se, nee mi pobjei ni ti, platit u

Osmi dan - Sedma novela

ja i tebi tako za tvoja djela, te se nikada nijednom mukarcu nee narugati a da se ne sjeti mene. I rekavi to ree svomu sluzi: Daj joj tu odjeu i reci joj neka ide po nju ako hoe. Sluga poslua njegovu naredbu a slukinja, kad uze i prepozna odjeu, uvi to joj bjee reeno uplai se jako da je nisu ubili te se jedva svlada da ne krikne; i odmah, poto uenjak bjee otiao, poleti plaui s odjeom prema kuli. Sluajno ba toga dana neki teak te gospe bijae izgubio dvije svinje i traei ih tako, malo poslije studentova odlaska stie onom tornjiu i gledajui posvuda ne bi li vidio svoje svinje zau bola: pla nesretne gospe; stoga se pope koliko je mogao i viknu: Tk to gore plae? Gospa prepozna glas svoga teaka i zovnuvi ga po imenu ree mu Ah, idi mi po slukinju i reci joj da amo k meni doe. Teak je prepozna i ree: Jao, gospojo, tko vas je tamo gore uspeo? Slukinja vas je vazdan traila, no tko bi i pomislio da ste ovdje! I uzevi gredice od ljestava uspravi ih kako treba da stoje i liinama uze privezivati preke;14 uto stie slukinja i ue u toranj pa ne mogavi se vie svladavati zalomi rukama i uhvati se za glavu jauui: Jao, gospo moja draga, gdje li ste to? Kad je gospa u to je mogla glasnije ree: Oj sestro moja, ovdje sam gore; nemoj plakati, nego mi brzo donesi odjeu. Kad je slukinja u da govori gotovo se utjei i uspe se ljestvama, koje bjee teak upravo popravio, te s njegovom pomou na svod uzae i videi da joj gospa vie slii na opaljen panj nego na eljade i da sva malaksala i sva izmodena na tlu gola lei, zarivi nokte u lice poe nad njom naricati kao da je mrtva. No gospa je zamoli neka za ljubav Boju umukne i neka joj pomogne da se odjene; i kad od nje doznade da nitko ne zna gdje se nalazi osim onih koji su joj donijeli njezinu odjeu i osim teaka koji je tu nazoan bio, malko se utjei te ih za ime Boje zamoli da nikad nikome o tome nita ne reknu. Onda je teak poslije dugih nagovaranja podie u naruaj, jer nije mogla hodati, te je sretno iz tornja iznese. A jadnoj slukinji koja je ostala iza njih i pomalo nepaljivo silazila skliznu noga te pade s ljestava, slomi bedro i od bola stade rikati kao da je lav. Teak poloi gospu na travu i vrati se da vidi to se slukinji dogodilo, pa kad je nae slomljena bedra odnese i nju i poloi je na travu

''*;

i,'

D ekam ero n

O sm i d an - O sm a n o v ela

'"> i ova nevolja snala, to jest lala veoj pomoi nego i od * se rako tugaljivo rasplaka, gao umiriti nego i on poe iulo zapadu, da ih ondje no ak ode svojoj kirfi i pozvavi o s nekom daskom te na nju a gospu okrijepie svjeom onovo uze u naruaj i odnese V de joj malo namoena kruha postelju, pa se dogovorie da ICU, i tako uinie. redena, izmislivi neku priu lo uvjeri brau, i sestre, i sve o po vrajim inima dogodilo. eliku muku i nevolju te gospe, ijepljena za plahte, izlijeie je . iscijelie bedro. Zbog toga se tada unaprijed mudro uvala i ident u da je slukinja slomila posve ispunjena pa se razveseli Eto tako je zbog ruganja prola giupa gospa, koja je mislila da moe sa studentom ale zbijati kao sa svakim drugim, ne znajui da su oni, ne velim ba svi ali veina njih, sa stotinu masti premazani. I zato uvajte se, gospe, da ne zbijate ni s kim ale, a najmanje sa studentima.

O sm a novela
Dvojica prijateljuju: jedan spava sa enom drugoga; kad drugi to primijeti uglavi sa svojom enom da mu prijatelja zatvori u krinju, na kojoj, dok je prvi unutra, drugi spava s njegovom enom. Teko i bolno bijae gospama sluati o Eleninim nevoljama, ali zato to su smatrale da su je djelomice zasluno stigle, s umjerenijom su ih samilou sasluale, premda su sudile da je student bio preve tvrd i neumoljiv, tovie okrutan. Ali poto Pampinea ve okona novelu, kraljica zapovjedi Fiammetti da nastavi; ona eljna da poslua, ree: Ljubazne gospe, kako vidim strogost uvrijeenog studenta poprilino vas je kosnula, pa sudim da bi u redu bilo da vas udobrovoljim neim aljivim; i stoga vam kanim kazivati kratku novelu 0 mladiu koji je mirnije due pretrpio uvredu i umjerenijim se inom osvetio; iz nje ete moi razabrati da se svatko tko je rad osvetiti se za nanesenu mu uvredu mora zadovoljiti time da vrati milo za drago, a ne smije teiti za tim da svojom pretjeranom osve tom nanosi nepravdu. Valja vam dakle da znate da su u Sieni, kako sam ula, ivjela neko dva mladia iz dobrih pukih obitelji, od kojih je jednom bilo ime Spinelloccio Tavena,1 a drugomu Zeppa di Mino,2 stanujui u susjedstvu u ulici Camollia.3 Ta su dva mladia vazda drugovala i, kako se inilo, voljela se kao roena braa,4 a moda i vie; i svaki je od njih imao krasnu gospu kao enu. 1 tako se dogodi da se Spinelloccio, koji je esto svraao Zeppi u kuu, i kad je Zeppa bio doma i kad nije, tako prisno sprijatelji sa Zeppinom enom da poe s njom i spavati; i u tomu su dugo ustra-

D ek am eron

O sm i d an - O sm a no ve la

jali prije nego to je to itko opazio. Ipak s vrem enom , kad je Zeppa jednoea Han u:~ i >na to nije zn aja) Spinellocia ga nem a kod kue; zato u sobi i videi da niko- a i ona njega. Z eppa da vidi kako e se ta pu vati, iven !l pinelloccia kako zagrljeni og toga se strano rasrdi. oga njegova uvreda nee SI | im o ta, stad e p re m ilja ti M ia se zgoda ne razglasi; i M je n aao zg od an n ain , os | s njegovom enom . AI enu kako jo nam jeta na l ne llo c cio p oskidao, p a re

e ij
ZeR nisa l u PM P^M i i ono to bih volio da to se zbilo; i ona mu anja priznade o svom nije mogla nijekati te

Zepri ako hoe da ti oprost m -------i "w ono sto u ti narediti, a to je ovo. Hou 5 da kae Spinellocciu neka sutra izjutra o treoj uri nae kakav izgovor da ode od mene i doe ovamo k tebi; pa kad on bude ovdje, ja u se vratiti, a ti ga im me uje nagovori da ue u ovu krinju i zakljuaj ga unutra; poto to uradi, rei u ti to ti je dalje initi; i nemoj se nita bojati, jer ti obeajem da mu neu nanijeti nikakvo zlo. ena da ga umiri ree da e to uiniti, i tako uini. Doe naredni dan, i dok su Zeppa i Spinelloccio zajedno bili o oj uri, Spinelloccio, koji bijae obeao tre gospi da e k njoj doi u to doba, ree Zeppi: Valja mi jutros objedovati s nekim prijateljem, bih i ne elio da me eka, pa mi zato ostaj zbogom. Zeppa ree: Nije vrijeme objedu u ovo doba. Spinelloccio ree: Nita zato, valja mi se svejedno s njim porazgo- o nekom svom poslu, pa treba voriti da ranije tamo stignem. Poto dakle Spinelloccio ode od Zeppe zaobie malo i nae se u

kui s njegovom enom; i kada uoe u odaju, ne proe dugo a Zeppa se vrati; im ga gospa zau, toboe sva u strahu, nagovori onoga da ue u krinju kako ju je mu naputio, pa ga zakljua unu i izie tra iz odaje. Uto se pope Zeppa i ree: eno, je li gotov objed? odgovori: Gotov je. ena Nato ree Zeppa: Spinelloccio je otiao na objed nekom svom prijatelju, a enu je samu ostavio; izai na prozor i zovni je da doe nama na objed. k ena, koja se sama za se bojala i zato postala veoma posluna, uini joj mu naredi. Spinellocciova kako ena na mnoge molbe Z.eppi- ene doe poto je ula da joj mu nee objedovati kod kue; ne i netom je dola, Zeppa joj stade laskati i uzevi je prijateljski za eni potiho zapovjedi da ode u kuhinju, a nju ruku odvede u odaju,i im tamo stupi okrenu se i zakljua iznutra vrata. Kad gospa opa se zakljuavaju zi da iznutra vrata ree: Jao, Zeppa, to ovo znai? Zato ste me dakle zvali da doem? To li je vaa ljubav koju utite prema Spinellocciu i vjerno prijateljstvo koje inu iskazujete? Zeppa primaknuvi se Njoj krinji gdje joj bijae zakljuan mu vrsto je drei ree: Gospo, prije nego to pone jadikovati i posluaj to u ti rei. Volio sam i volim Spinelloccia kao brata; no juer sam otkrio, premda on to ne zna, kako mi je povjerenje uzvratio time da s mojom enom spava kao i s tobom. Sad, budui ga da volim, neu mu se osvetiti vie nego to je uvreda bila: on je ! enu obljubio, pa i ja kanim obljubiti moju tebe. A ako ti nee, valjat e mi da se na njemu osvetim; a budui da ne elim da ta uvreda nekanjeno proe, tako e mu prisjesti da ni ti ni on neete zaboraviti dok ste ivi. Kad gospa to u i kad joj Zeppa iznese mnoge dokaze povjerova i ree: Zeppa moj, poto osveta mu treba da padne na mene, ja se slaem, uz uvjet da me nakon ovoga to moramo uiniti pomiri svojom sa enom, kao to i ja kanim usprkos svemu to mi je uinila s njom ostati u miru. Zeppa joj odgovori: To u ti zacijelo uiniti, a povrh toga darovat ti tako vrijedan i lijep dragulj da u mu nijedan tvoj nije premac. rekavi to zagrli je i stade je cjelivati te je povali na krinju u kojoj I je njezin mu bio zakljuan i na njoj se do mile volje zabavljae s njom i ona s njim. on

D ek am eron

O sm i d an - D ev e ta n o v ela

Spinelloccio, koji je bio u krinji i uo sve rijei to ih je Zeppa izrekao i odgovor svoje ene, a zatim jo osjetio trevianski ples6 koji mu se igrao nad glavopv 'oitio takav bol te mu se inilo da umire; i da pa ;o bi enu grdno ispsovao, neka je b;" si ipak da je od njega ta i uraditi oao to je urad bar drug ponio, odlui da lotada bio, ako on to bul Post ide sa krinje; i kad gosp^ iaje i dozva enu, koja sa notu, a i to ree kroza st A Zeppa u: i u njoj Zeppa pokaz ; Teko bi b\ li Spinelloccio videi io, ili gospa videi svoga * to mu je ona nad glavo\ Njoj Zeppa re^ lelloccio izie iz krinje ni izravnani, i zato bi ni, da ostanemo prijatef .* od svega samo ene nisu zaj^ -iilO . Zeppa se sloi i u ^etvero skupa objedova; i otada unaprijed sv o*>spi' imala je dva mua, a svaki od njih dvije ene, a zbog toga nikada nisu meusobno ni posvadili ni potukli.

D eveta novela
Metar Simone eli pristupiti druini koja ide na gusarenje; Bruno i Buffalmacco po noi ga poalju na neko mjesto gdje ga Buffalmacco gurne u gnojnicu i tamo ostavi. Poto gospe malo probrbljae o zajednici ena onih dvaju Senea- t na, kraljica, kojoj jo jedinoj bjee preostalo kazivati da se ne uir krivo Dioneu,1 zapoe: Doista je, ljubazne gospe, Spinelloccio zasluio da mu Zeppa onako uzvrati; zato mnim da ne bi valjalo otro zamjeriti, kako je Pampinea malo prije dokazivala,2 onome tko se zgodno naruga onom koji to trai ili zaslui. Spinelloccio je zasluio podvalu; a ja sam nakana da vam kazujem o jednom koji ju je sam traio, sudei da ne treba one koji su mu je pripremili kuditi nego pohvaliti. A ovjek kojeg su namagarili bijae neki lijenik koji je iz Bologne stigao u Firencu s vjeverijom kapom,3 premda je bio glup kao vol. Kao to svakoga dana vidimo, nai se sugraani vraaju iz Bologne,4 jedan kao sudac, drugi kao lijenik, trei kao biljenik, svi u dugim i irokim haljinama, u skrletnim platevima, s vjeverijim krznom i s drugim raznim znamenjima visokih asti, a to se s njima dogaa to vidimo svakoga dana. Meu njima i neki metar Simone da Vil-la,5 bogatiji oevinom negoli znanjem, nema tome dugo, odjeven u grimiz i s velikom kukuljicom, stie ovamo kao doktor medicine, kako je sam govorio, te se nastani u ulici koju mi danas zovemo Via del Cocomero.6 Taj metar Simone, koji upravo bjee stigao kao to je reeno, meu ostalim svojim znaajnim navadama imae obiaj da pita onoga s kim se nae tko je bilo koja osoba koju bi vidio da prolazi ulicom; pa kao da iz njihovih djela ima spravljati

D ek am ero n

lijekove za svoje bolesnike, sve je opaao i o svemu razmiljao. I meu onima na koje posebno bjee bacio oko bijahu dva slikara, o kojima se danas ve dva puta kazivalo,7 Bruno i Buffalmacco, nerazdvojni drugovi i njegovi susjedi. I budui da mu se uini da su oni bezbriniji od bilo koga i d" ve, kao to je doista i bilo, mnoge je ljude ispili*" ;ama; i uvi od sviju da su siromasi i s';1 nije mogue da oni i, poto bjee uo iznata izvora crpe rilika, da se s nji-' u svom za rukom te se 'jim vidje da su o zabavljati na n izvanredno d i povjero-da se da su 1 udi de ivot; i golem ma dvo njegove sprijatelj igovori tom lije la koraun njegi "e mi uivati. I p i i ja va da s njim Ije; njemu i Buff; ,-da zamoli ga da .*>, ali ne bih a gusarenje pa tako nanosei nikomu tete, od cako Kad Bruno u 1? veselo kao to vidite. najvee budalast Poto lijenik to u i ne znajui o emu se radi povjerova, stade se udom kako dolikuje j^ uditi te ga odmah luda elja obuze da dozna to to znai ii u gusarenje; jima bih to rekao, stoga ga uze moliti i kumiti da mu objasni, jamei da ni za ivu glavu nee prijatelj i znam da nikome nita odati. Jao, metre, ree Bruno, to to itete od mene? ivimo tako veselo i Prevelika je tajna to to elite doznati, jer bio bih upropaten i nestao bih s a od svoga zanata i o lica zemlje, tovie pao bih u ralje Luciferu iz San Galla,8 kad bi to tko izvlaimo ne bismo m doznao; no tako je velika ljubav koju gajim prema vaoj izvrsnoj glavatosti htio da pomislite da kr iz Drvenika9 i povjerenje koje imam u vas, te vam ne sve ono to nam je uit ostalih izvlaimo; i zato

O sm i d an - D ev eta n o v ela

mogu nita uskratiti to zaitete; i zato u vam kazati sve uz uvjet da mi se na montesonski kri10 zakunete da nikad, kao to ste obeali, nikome to neete odati. Metar se zakle da nee odati. Valja dakle da znate, metre moj zaslaeni, ree Bruno, da je donedavno u naem gradu boravio neki veliki majstor u arobnjatvu, koji se zvao Michele Scotto,11 jer bijae iz kotske, i mnogi su mu ovdanji plemii, od kojih je danas jo malo ivih, iskazivali velike asti; i kada se spremao odavde otputovati, na njihove velike molbe ostavi ovdje dva svoja valjana uenika, kojima zapovjedi da uvijek budu pripravni udovoljiti svakoj elji tih plemia.koji su ga toliko astili. Ti su uenici dakle svesrdno pomagali spomenutim plemiima u nekim njihovim ljubavnim spletkama i slinim zgodicama; i poslije, kako im se na grad i obiaji ljudi svidjee, odluie oni da zauvijek ovdje ostanu te s nekim ljudima sklopie velika i prisna prijateljstva ne pazei tko su, plemii ili puani, bogatai ili siromasi, samo da budu ljudi koji se s njima slau. I za ljubav tim svojim prijateljima skupie druinu od nekih dvadeset i pet ljudi, koji su se bar dva puta u mjesecu morali sastati na mjestu to su ga oni odredili, i ondje svaki od njih izrazi svoju elju,12 a oni mu to spravno za tu no priskrbe. Kako smo se Buffalmacco i ja s njima dvojicom posebno zbliili i sprijateljili, i nas su uzeli u svoju druinu i jo nas dre. I velim vam, kad god se skupimo divno je udo gledati one krasne zastore oko dvorane gdje jedemo, i kraljevski postavljene stolove, i mnotvo plemenite i lijepe sluinadi, kako muke tako i enske, na slubu svakoga tko je od te druine, i plitice, krage, boce i pehare i drugo zlatno i srebrno posue iz kojega jedemo i pijemo, pa k tome divna i raznolika jela koja pred nas, im tko to zaeli, svako u svoje vrijeme iznose. Ne bih vam uope znao iskazati kakvi su i koliki slatki zvui bezbrojnih glazbala i pjesme pune sklada koje se tamo uju, niti bih vam umio rei koliki broj votanica izgori na tim veerama, ni koliko se slatkia pojede, ni kako su izvrsna vina koja se tu piju. I ne bih htio, tikvo moja posoljena, da pomislite kako mi tamo boravimo u ovoj odjei i u ovom rublju u kojemu nas vidite; nema vam tamo ni jednog ubogara koji ne bi na cara sliio, tako smo svi skupocjenim ruhom i nakitom ureeni. Ali vrhu svih uitaka to ih tamo ima stoje lijepe ene koje se zaas, tek to ih ovjek zaeli, iz cijeloga

Osmi dan - Deveta novela

D ekam ero n

VIST LI

-t

svijeta dovode. Ondje biste vidjeli gospu od Barbanicchija, kraljicu Basca, sultanovu sultaniju, caricu Uzbeka, podvotkinju od Norske, samostojnicu iz Berlinzone i vi-^obilu od Narsije.13 Ta to da vam ih dalje nabrajam? Tamc> e kraljice ovoga svijeta, rekao bih sve do prastadari sad moete i sami zamisliti! Pa kad se dobro iput ili dvaput? zapleu, te svaka s onim egovu odaju. I znajte da su te odaje lijepe, a miriljive ad kumin su kao tucate; a ^e negoli postelja 'tu alje upravljaju mu potku, ie pre lje do nije bo-" doziva ' ene oga francusk na svijetu; moete prosti veselije od dru ljube; a da i ne go suce fiorina, da ih n u gusarenje, jer kao t mi, samo se od njih razli ju, a mi ga vratimo im ga dobroduni, to mi zovemo i biti moete i sami uvidjeti, pa v niti napominjem. ,<e moj Metar, kojega znanje moda nije 'k od -ajna mora ,ie spominjem lijeenja djejeg peruca, povjerova Brunovim rijeima\ . da su ista istina; i vie usplamtje eljom da ga u tu druinu prime nego to bi usplamtio i za im drugim to se moe poeljeti. Stoga odgovori Brunu da jamano nije nikakvo udo to veselo ive, te se jedva svlada i suzdra da ga ne zamoli neka uznastoji da i njega tamo prime dok mu, poto mu vee asti iskae, ne mogne s vie pouzdanja izloiti svoju molbu. Poto to dakle odgodi za neko vrijeme poe se ee s njim druiti, i gostiti ga i u podne i uveer, i iskazivati mu prekomjernu ljubav; i bijae tako veliko i tako trajno to njihovo prijateljevanje, te se inilo da metar bez Bruna ne moe i ne zna vie ivjeti.
.1 1 1 . * . _ ______

Brunu je to godilo, ali da se ne pokae nezahvalnim na asti koju mu je lijenik iskazivao naslika mu na zidu blagovaonice korizmu i agnus dei na sobnim vratima a iznad izvanjskog ulaza vrinu16 da bi ga oni kojima ustreba njegov savjet mogli razlikovati od drugih; jo mu na nekom malom trijemu naslika boj mieva i maaka,17 to se lijeniku prekrasno inilo; i k tome katkada je govorio metru, kad ne bi s njim veerao: Noas sam bio s druinom, pa kako sam se malo rasrdio na englesku kraljicu naloio sam da mi se dovede gumedra velikoga kana altarizijskoga.18 Metar ree: to znai gumedra? Ne razumijem tih imena. O metre moj, ree mu Bruno, ne udim se tome, jer sam sluao gdje govore da ni Kolovrat ni Nabicijena nita o tome ne kau. Ree metar: Hoe rei Hipokrat i Avicena.19 Ree Bruno: Vjere mi, ne znam, slabo se ja razumijem u ta vaa imena, kao i vi u moja; no gumedra na tom jeziku velikoga kana znai isto to i vladarica u naemu. O, da vidite kako je to lijepa enska! Vjerujte vi meni da biste kraj nje zaboravili sve ljekarije, i meleme, i klistire. I priajui mu tako pokatkad da ga jo vie raspali, dogodi se te se gosparu metru uini jedne kasne veeri (dok je drao svijeu Brunu koji je slikao boj mieva i maaka) da ga je svojim goenjem svega pridobio, pa se odlui da mu otvori svoju duu; i poto bijahu sami, on mu ree: Bruno, Bog mi je svjedok da nema na svijetu ovjeka za kojega bih vie uinio nego za tebe, i gotovo, da mi kae da odavle do Peretole20 odem, mislim da bih tamo otiao; i zato nemoj se uditi ako te u prijateljstvu i povjerenju neto zamolim. Kako zna, nema tome dugo to si mi kazivao o vaoj veseloj druini, pa je tako mnome ovladala elja da i ja u njoj budem da nikada nita nisam toliko elio. I nije to bez razloga, kako e vidjeti ako se ikad dogodi da me primite; u brk mi se moe nasmijati ako ne zaitem da k meni doe najljepa cura koju si ikada vidio, a ja sam je ugledao prole godine u Kakaniji21 i volim je kao ivot svoj; i tijela mi Kristova davao sam joj deset bolonjskih srebrnjaka22 da mi udovolji, i nije htjela. I stoga te kao Boga molim da mi kae to mi valja uraditi da tamo stignem, a ti jo poradi i uznastoj da me prime; i uistinu ti kaem, u meni ete imati dobra, i vjerna, i asna druga. Ti vidi prije svega kako sam ja lijep mukarac i kako sam tjelesno krepak, a u licu sam kao rua; osim toga ja sam

i"k""' - . i

X
Dekameron

doktor medicine, a ne vjerujem da meu vama ijedan takav ima, i znam puno lijepili pria i krasnih pjesmica: sad e jednu uti; i odjednom poe pjevati. Bruna je hvatao toliki smijeh da je pucao, ali se ipak suspregnu; kad metar zavri pjesmu ree: to ti se ini? Ree Bruno: Doista s vama se ne bi mogle nadmetatini sjerane citre, tako strahostavno protupijevate. Ree meta/ kaem da ti ne bi u to povjerovao da me nisi "lite, ree Bruno. uo. Ja -iih, ali ostavimo to sada. Kao to mene ->remda je na selu ivio, a po majci 23 a kao to Metar si mogao vidjeti, u va nego i u kojega drugog li-^dijelo me je stajalo, ako 24 ima tomu vidi vie od Aii da me prime; 4rago, nikada sa nlo da
TU

.em pove Poto doV molba ali, i ja to Bruno ree: v -liini vaeg iajem znam, ali ipak o ovjeka a ne bih uinio, mozga ini maleno, J zbog vaih rijei, preko na svijetu kome bih toV vode prevele, Ke; i to jedno zato to vas volim, kih, se vie s vama i ovako koje su tolikim umom zainjenfcv velim, kad vas ni a kamoli ne bi mene odvratile od nV druim, sve mi se mudriji inite. I joV _____________________________________________, _ . _ za to drugo ne bih volio dragi ste mi to vidim da ste zaljubljeni u neto onako lijepo kako ste mi kazivali. Ali jedno vam moram rei: ne mogu ja u tim stvarima uiniti ono to vi mislite i zato se ne mogu za vas zauzeti koliko bi trebalo; ali ako mi se zakunete na svoju tvrdu i postojanu vjeru da ete uvati tajnu, rei u vam to vam je raditi, i gotovo sam siguran, kad imate tako krasne knjige i drugo to ste naprijed kazali, da ete uspjeti.

Osmi dan - Deveta novela

Njemu metar ree: Slobodno kai, vidim ja da ti mene ne poznaje dovoljno i da jo ne zna kako ja umijem uvati tajne. Malo je to gospar Gasparuolo da Saliceto26 uradio, dok je bio opinski sudac u Forlimpopoliju,27 a da to meni nije poruio, jer je drao da sam veoma povjerljiva osoba. A hoe li vidjeti da istinu zborim? Ja sam bio prvi ovjek kojemu je rekao da e se oeniti Bergaminom: vidi li sad? Onda je u redu, ree Bruno; ako se on u vas pouzdavao, mogu se pouzdati i ja. Evo ega se morate drati. U ovoj naoj druini vazda imamo starjeinu i dva savjetnika, koji se svakih est mjeseci mijenjaju, i nema spora da e o prvom iduega mjeseca Buffalmac-co biti starjeina, a ja savjetnik, jer je tako utvreno; a tko je starjeina taj mnogo moe uraditi da nekoga prime ili da on primi koga hoe, pa sudim da bi za vas najbolje bilo da se koliko god moete sprijateljite s Buffalmaccom i iskaete mu ast. On je takav ovjek da ete mu odmah omiljeti kada vidi kako ste mudri, pa kad se s njim s tom svojom pameu i sa svim divotama to ih imate malo sprijateljite moi ete od njega to zaiskati: on vas nee moi odbiti. Govorio sam ja njemu ve o vama, i on vam eli sve najbolje na svijetu; pa kad uinite kao to vam rekoh njega prepustite meni. Tada ree metar: Ba mi je po volji to to zbori; pa ako su mu mili mudri ljudi, im se sa mnom malo porazgovori, pobrinut e se da vazda trai moje drutvo, jer je u mene toliko pameti da bih mogao namiriti cijeli grad i jo ostati premudar. Poto to opravi Bruno sve po redu ispripovjedi Buffalmaccu, a Buffalmaccu se inilo kao da eka tisuu godina da tom metru od pekmeza uini ono to ite. Lijenik koji je iznad svega elio ii u gusarenje nije imao mira dok se nije s Buffalmaccom sprijateljio, to mu lako poe za rukom; i poe mu prireivati najraskonije veere i objede na svijetu, a isto rako i Brunu s njim; a oni su uivali i kao gospoda, uvi da on ima izvrsnih vina, i tustih kopuna, i drugih dobrih stvari, drali se uza nj i bez velikih pozivanja, velei vazda da to s drugim ne bi inili, ostajali s njim. Ali ipak, kada se metru uini da je prilika, kao to bjee s Brunom | postupio tako zaiska i od Buffalmacca; od toga se Buffalmacco jako rasrdi i sasu velike grdnje na Brunovu glavu velei: Kunem ti se Bogom velikim iz Pasignana28 da se jedva suzdravam da ti sve zube u grlo ne saspem, prokleti izdajico, jer samo si ti mogao sve

&i
Dek

uo. ma ijedan takav ima, A e jednu uti; i Metar ret vidi, moj je sam rodom od om mene ima ljepih knjig jenika u Firenci. Vjere rm> se sve srauna, gotovo stotinu^ deset godina! Stoga te nadasve molhvN
b""""" ""
uiu

spregnu; ae ie nisi
aastojis aa m prim e e;

to mene , a po majci ygao vidjeti, u ojega drugog lime je stajalo, ako ima tomu vie od aastoji da me prime;

6a

Lv

- nauaovc iiiuiiK .

i vjere mi Boje, ako to uini, pa obolib\ koliko ti drago, nikada ti za svoju pomo neu uzeti ni denara.25 uvi to Bruno uini mu se kao to mu se toliko puta uinilo da njemu nisu sve ovce na broju pa ree: Metre, posvijetlite mi malo vie ovamo, ne budi vam zapovijeeno, dok ne nainim repove ovim mievima, pa u vam onda odgovoriti. Poto dovri repove, hinei da mu veoma teko pada ta molba Bruno ree: Metre moj, velike biste stvari vi za me uinili, i ja to znam, ali ipak ono to od mene iziskujete, premda se veliini vaeg mozga ini maleno, za mene je pogolemo, a ne poznajem ovjeka na svijetu kome bih to uinio da mogu, ako vama ne bih uinio, jedno zato to vas volim, kako se prilii, a drugo zbog vaih rijei' koje su tolikim umom zainjene da bi i edna preko vode prevele, a kamoli ne bi mene odvratile od moje odluke; i to se vie s vama druim, sve mi se mudriji inite. I jo vam ovako velim, kad vas ni za to drugo ne bih volio dragi ste mi to vidim da ste zaljubljeni u neto onako lijepo kako ste mi kazivali. Ali jedno vam moram rei: ne mogu ja u tim stvarima uiniti ono to vi mislite i zato se ne mogu za vas zauzeti koliko bi trebalo; ali ako mi se zakunete na svoju tvrdu i postojanu vjeru da ete uvati tajnu, rei u vam to vam je raditi, i gotovo sam siguran, kad imate tako krasne knjige i drugo to ste naprijed kazali, da ete uspjeti.

Osmi dan - Deveta novela

Njemu metar ree: Slobodno kai, vidim ja da ti mene ne poznaje dovoljno i da jo ne zna kako ja umijem uvati tajne. Malo je to gospar Gasparuolo da Saliceto26 uradio, dok je bio opinski sudac u Forlimpopoliju,27 a da to meni nije poruio, jer je drao da sam veoma povjerljiva osoba. A hoe li vidjeti da istinu zborim? Ja sam bio prvi ovjek kojemu je rekao da e se oeniti Bergaminom: vidi li sad? Onda je u redu, ree Bruno; ako se on u vas pouzdavao, mogu se pouzdati i ja. Evo ega se morate drati. U ovoj naoj druini vazda imamo starjeinu i dva savjetnika, koji se svakih est mjeseci mijenjaju, i nema spora da e o prvom iduega mjeseca Buffalmac-co biti starjeina, a ja savjetnik, jer je tako utvreno; a tko je Starjeina taj mnogo moe uraditi da nekoga prime ili da on primi koga hoe, pa sudim da bi za vas najbolje bilo da se koliko god moete sprijateljite s Buffalmaccom i iskaete mu ast. On je takav ovjek da ete mu odmah omiljeti kada vidi kako ste mudri, pa kad se s njim s tom svojom pameu i sa svim divotama to ih imate malo sprijateljite moi ete od njega to zaiskati: on vas nee moi odbiti. Govorio sam ja njemu ve o vama, i on vam eli sve najbolje na svijetu; pa kad uinite kao to vam rekoh njega prepustite meni. Tada ree metar: Ba mi je po volji to to zbori; pa ako su mu mili mudri ljudi, im se sa mnom malo porazgovori, pobrinut e se da vazda trai moje drutvo, jer je u mene toliko pameti da bih mogao namiriti cijeli grad i jo ostati premudar. Poto to opravi Bruno sve po redu ispripovjedi Buffalmaccu, a Buffalmaccu se inilo kao da eka tisuu godina da tom metru od pekmeza uini ono to ite. Lijenik koji je iznad svega elio ii u gusarenje nije imao mira dok se nije s Buffalmaccom sprijateljio, to mu lako poe za rukom; i poe mu prireivati najraskonije veere i objede na svijetu, a isto rako i Brunu s njim; a oni su uivali i kao gospoda, uvi da on ima izvrsnih vina, i tustih kopuna, i drugih dobrih stvari, drali se uza nj i bez velikih pozivanja, velei vazda da to s drugim ne bi inili, ostajali s njim. Ali ipak, kada se metru uini da je prilika, kao to bjee s Brunom postupio tako zaiska i od Buffalmacca; od toga se Buffalmacco jako rasrdi i sasu velike grdnje na Brunovu glavu velei: Kunem ti se Bogom velikim iz Pasignana28 da se jedva suzdravam da ti sve zube u grlo ne saspem, prokleti izdajico, jer samo si ti mogao sve

< noge a; i ako *no rekao jtinu '*> s druge strane kako umiri. i razgovorom se vidi se ne da ste ta se pridobivaj umijete ji: Eto to znai bolje ne Lijenik ga prekide govoriti i druiti se s pa: sve osobine moga znaaja A tako brzo shvatio spoznao svu moju vrijednost ka) rekao /jek? Ti nisi tako brzo /eci mu bar to sam ti kada si mi kazao da Buffalrni jesam li uiva s umnim ljudima: pogodio? Bruno ree: Bolje niste mogli. Onda metar ree Buffalmaccu: A to bi ti tek rekao da si me vidio u Bologni, gdje nije bilo ni velikog ni malog, ni uenjaka ni aka, koji me ne bi volio, tako sam svakom znao ugoditi svojim razgovorom i umom svojim. A velim ti jo i to da nikad nisam rijei izrekao a da se svi ne bi smijali, tako im je to jako godilo; a kad sam odlazio, svi su gorko plakali za mnom i svi su htjeli da ostanem i, da me zadre, htjeli su mi prepustiti da ja uim sve ake to studiraju medicinu; no nisam htio, jer sam bio odluio da se vratim ovamo zbog velikog nasljedstva koje je oduvijek pripadalo mojim precima; i tako sam uinio. Tada Bruno ree Buffalmaccu: to sada veli? Nisi mi vjerovao kada sam ti to rekao. Evanelja mi, nema u ovom gradu lijenika koji se tako dobro razumije u magareu mokrau kao ovaj, i zasigurno ne bi takvoga naao odavle do vrata Pariza. I odsad se uvaj ako mu ne udovolji elji! Lijenik ree: Pravo kae Bruno, ali ja ovdje nisam poznat. Vi ste vie-manje priprost svijet,32 ali htio bih ja da me vidite meu doktorima, gdje sam naviknuo biti. Tada ree Buffalmacco: Doista, metre, znate vi mnogo vie nego to bih ikad pomislio; pa stoga govorei s vama, kao to je red da

O sm i d an - D ev eta n o v ela

se govori s mudrim ljudima kao to ste vi, iskreno vam velim da u se zasigurno pobrinuti da vas prime u nae drutvo. Nakon ovog obeanja umnoie se asti to ih je lijenik njima iskazivao; stoga su mu oni uivajui napunili glavu najveim glupostima na svijetu i obeali mu da e mu dati kao ljubavnicu groficu od Neisnice,33 koja je najljepi stvor to se moe nai u stranji-arstvu ljudskoga roda. Lijenik upita tko je ta grofica, a Buffalmacco mu ree: Tikvo moja sjemenjao, to je gospa visoka roda, i malo ima kua na ovom svijetu nad kojima ona nema neke vlasti; dapae, i fratri joj treo-reci uz zvukove trubalja34 plaaju danak. A mogu vam reji i to da se ona jako osjea kad kudgod prolazi, premda je ponajvie zatvorena; ipak nema tome dugo kako je prola ispred vaih vrata jedne noi kad je ila na Arno35 da opere noge i da uhvati malo zraka, no najee boravi u Zahodu. A njezini asnici esto idu okolo i kao znak njezine vlasti nose sa sobom motku i olovnicu.36 Njezinih pak baruna podanika ima mnogo po svim zakucima, kao to su Lita-vica, pa Gomilica, gospodin Sra, Drizgavica i drugi, koji su vam regbi prijatelji, samo ih se sad ne moete sjetiti. Ovakvoj dakle uzvienoj gospi, okanivi se one iz Kakanije, ako nas nada ne vara, vas emo gurnuti u slatki zagrljaj. Lijenik, koji je bio roen i odrastao u Bologni, nije razumio njihovih rijei pa ree da je jako zadovoljan s tom gospom; kratko vrijeme poslije ovih naklapanja slikari mu javie da je primljen. I poto doe dan kad su se naredne noi imali sakupiti, metar ih pozva obojicu na objed; pa kad objedovae, upita ih to mu valja initi da doe u tu druinu; Buffalmacco mu ree: Gledajte, metre, ponajprije morate biti jako srani, jer ako niste jako srani, mogli biste vi imati smetnji i nama nanijeti golemu tetu; a u emu valja da budete tako srani to ete uti. Valja vam uznastojati da se veeras, o uri prvoga sna,37 popnete na jednu od onih grobnica to su odnedavna postavljene kraj crkve Santa Maria Novella,38 odje-nuvi svoje najljepe ruho da biste kad se prvi put pojavite pred druinom otmjeno izgledali, a i zato to ste plemi, pa grofica hoe (prema onom to nam je reeno, jer poslije nismo tamo bili) da vas na svoj troak proglasi okupanim vitezom;39 pa ondje ekajte sve dok po vas ne doe onaj koga emo poslati. A da u sve budete upueni, po vas e doi crna i rogata zvijer, ne ba velika, pa e

se ne da ste ta se pridobivaj umijete bolje nej Lijenik ga prekide govoriti i druiti se s pa: sve osobine moga znaaja ka spoznao svu moju vrijednost rekao kada si mi kazao da Buffalm jesam li pogodio? Bruno ree: _i: Eto to znai A tako brzo shvatio Bolje niste mogli. Onda metar ree Buffalmaccu: A to /jek? Ti nisi tako brzo bi ti tek rekao da si me vidio u Bologni, .eci mu bar to sam ti uiva s umnim ljudima: gdje nije bilo ni velikog ni malog, ni uenjaka ni aka, koji me ne bi volio, tako sam svakom znao ugoditi svojim razgovorom i umom svojim. A velim ti jo i to da nikad nisam rijei izrekao a da se svi ne bi smijali, tako im je to jako godilo; a kad sam odlazio, svi su gorko plakali za mnom i svi su htjeli da ostanem i, da me zadre, htjeli su mi prepustiti da ja uim sve ake to studiraju medicinu; no nisam htio, jer sam bio odluio da se vratim ovamo zbog velikog nasljedstva koje je oduvijek pripadalo mojim precima; i tako sam uinio. Tada Bruno ree Buffalmaccu: to sada veli? Nisi mi vjerovao kada sam ti to rekao. Evanelja mi, nema u ovom gradu lijenika koji se tako dobro razumije u magareu mokrau kao ovaj, i zasigurno ne bi takvoga naao odavle do vrata Pariza. I odsad se uvaj ako mu ne udovolji elji! Lijenik ree: Pravo kae Bruno, ali ja ovdje nisam poznat. Vi ste vie-manje priprost svijet,32 ali htio bih ja da me vidite meu doktorima, gdje sam naviknuo biti.

s druge strane nmiri. ^ se vidi ^a; i noge a; i ako no rekao jtinu kako i razgovorom

Tada ree Buffalmacco: Doista, metre, znate vi mnogo vie nego to bih ikad pomislio; pa stoga govorei s vama, kao to je red da

O sm i d an - D ev e ta n o v ela

se govori s mudrim ljudima kao to ste vi, iskreno vam velim da u se zasigurno pobrinuti da vas prime u nae drutvo. Nakon ovog obeanja umnoie se asti to ih je lijenik njima iskazivao; stoga su mu oni uivajui napunili glavu najveim glupostima na svijetu i obeali mu da e mu dati kao ljubavnicu groficu od Neisnice,33 koja je najljepi stvor to se moe nai u stranji-arstvu ljudskoga roda. Lijenik upita tko je ta grofica, a Buffalmacco mu ree: Tikvo moja sjemenjao, to je gospa visoka roda, i malo ima kua na ovom svijetu nad kojima ona nema neke vlasti; dapae, i fratri joj treo-reci uz zvukove trubalja34 plaaju danak. A mogu vam r^i i to da se ona jako osjea kad kudgod prolazi, premda je ponajvie zatvorena; ipak nema tome dugo kako je prola ispred vaih vrata jedne noi kad je ila na Arno35 da opere noge i da uhvati malo zraka, no najee boravi u Zahodu. A njezini asnici esto idu okolo i kao znak njezine vlasti nose sa sobom motku i olovnicu.36 Njezinih pak baruna podanika ima mnogo po svim zakucima, kao to su Lita-vica, pa Gomilica, gospodin Sra, Drizgavica i drugi, koji su vam regbi prijatelji, samo ih se sad ne moete sjetiti. Ovakvoj dakle uzvienoj gospi, okanivi se one iz Kakanije, ako nas nada ne vara, vas emo gurnuti u slatki zagrljaj. Lijenik, koji je bio roen i odrastao u Bologni, nije razumio njihovih rijei pa ree da je jako zadovoljan s tom gospom; kratko vrijeme poslije ovih naklapanja slikari mu javie da je primljen. I poto doe dan kad su se naredne noi imali sakupiti, metar ih pozva obojicu na objed; pa kad objedovae, upita ih to mu valja initi da doe u tu druinu; Buffalmacco mu ree: Gledajte, metre, ponajprije morate biti jako srani, jer ako niste jako srani, mogli biste vi imati smetnji i nama nanijeti golemu tetu; a u emu valja da budete tako srani to ete uti. Valja vam uznastojati da se veeras, o uri prvoga sna,37 popnete na jednu od onih grobnica to su odnedavna postavljene kraj crkve Santa Maria Novella,38 odje-nuvi svoje najljepe ruho da biste kad se prvi put pojavite pred druinom otmjeno izgledali, a i zato to ste plemi, pa grofica hoe (prema onom to nam je reeno, jer poslije nismo tamo bili) da vas na svoj troak proglasi okupanim vitezom;39 pa ondje ekajte sve dok po vas ne doe onaj koga emo poslati. A da u sve budete upueni, po vas e doi crna i rogata zvijer, ne ba velika, pa e

D ekam ero p

ne bi li vas prestraila; se pribliiti. Kad e i ne spomenuvi " njoj smjestite :u. Tada e v4r""sa spo-' vas Ji srcu a sebi Tada lijeni to to ja nosim kada radio po noi iao k curama, udom kad neka nije htjela poi s ca i, to je jo gore, jedva aka, a onda sam je zgrabio i mi* strelomet i tako sam je prisilio da s

ate na
iin ja ne-

i drutvom je, jedne noi suhonjava enin joj dao nekoliko j nosio moda jedan poe. A spominjem se ^ da sam drugi put, sam samcat s jednim siugom, malo poslije zdra-vomarije,40 proao pokraj franjevakoga groblja, a ba je toga dana bila pokopana neka ena, i nimalo se nisam bojao; i nemojte se zato obeshrabrivati, jer ja sam i previe junaan i sran. I velim da u odjenuti svoje skrletno ruho u kojemu sam doktorirao, da bih se tamo dostojno pokazao; i vidjet ete hoe li se druba obradovati kad me ugleda i hou li ubrzo postati starjeinom. I vidjet ete kako e stvari tei kad budem tamo, ako se ta grofica, premda me nije jo ni vidjela, u mene zaljubila i hoe da me proglasi okupanim vitezom. A

hoe li mi moda vitetvo loe pristajati? I hou li ga znati dobro ili loe obnositi? Samo vi to prepustite meni! Buffalmacco ree: Vrlo dobro zborite, ali pazite da nas ne prevarite i ne doete, da vas ne nau kad po vas poaljemo; velim to jer je hladno, a vi se gospoda lijenici jako uvate nazeba. Ne dao Bog!, ree lijenik, nisam ja smrzlica i ne marim za studen; zar sam malo puta ustao nou radi tjelesne potrebe, kako se to ovjeku kadgod dogaa, pa samo prebacim krzno preko zobun-ca; i zato u jamano doi. Poto oni dakle odoe, im se mrak poe hvatati metar nae stotinu isprika pred svojom enom; i potajice izvukavi svoje lijepo

O sm i d an - D ev eta n o v ela

ruho, kad mu se uini da je vrijeme odjenu se i ode k onim grobni cama; i zgurivi se na jednom od mramornih poklopaca, jer je bila jaka studen, stade ekati zvijer. Buffalmacco, koji bijae krupan i visok ovjek, pribavi jednu od onih maski kakve su se nekad upo trebljavale u nekim igrama koje su se danas izobiajile;41 i obukavi naopako crn kouh, u njemu se prerui tako da je sliio medvjedu, samo mu je maska imala avolsko lice i rogove. I tako ureen ode na novi trg pred crkvu Santa Maria Novella, a Bruno za njim da vidi kako e stvar tei; i netom ugleda tamo gospara metra stade skakati, i strano mahnitati po trgu, i zvidati, i urlati, i skviati kao da je pobjesnio. 1 im ga metar outje i vidje, nakostrui mu se svaka dlaka i sav stade drhtati, jer bijae vea straljivica od kakve ene; i bilo je trenutaka kad bi vie volio da je u svojoj kui negoli ondje. No kad se ve tamo naao pokua sam sebe ohrabriti, toliko ga je morila elja da vidi sva ona uda o kojima su mu oni pripovijedali. A kada se Buffalmacco dovoljno namahnitao, kako je reeno, pravei se da se primirio priblii se grobnici na kojoj bjee metar i stade kao ukopan. Metar, sav premro od straha, nije znao to da ini, da li da zajae da se ustegne. Naposljetku, od straha da mu zvijer kakvo zlo ne nanese ako ne zajae, tim drugim strahom otjera prvi; i siavi s grobnice potiho apnu: Bog mi bio u pomoi! pa uzjaha i lijepo se namjesti; i neprestano se tresui sav od straha, prekrii ruke na prsima, kako mu je bilo reeno. Tada se Buffalmacco polako uputi prema crkvi Santa Maria della Scala i hodei etveronoke odnese ga do enskog samostana Ri-poli.42 Na tom su putu u ono vrijeme bile jame u koje su okolni teaci istresali groficu od Neisnice da gnoje svoja polja.431 kad im se Buffalmacco primae, pribliivi se rubu jedne od njih podvue ruku pod metrovu nogu i njome ga gurnu sebi s lea i u asu ga naglavce hitnu u nju, pa poevi glasno reati i skakati i mahnitati odjuri pored crkve Santa Maria della Scala prema livadi Ogni Santi, gdje nae Bruna koji bjee tamo pobjegao, jer se nije mogao suzdrati od smijeha, te se obojica razveselie i stadoe izdaleka gledati to e oblijepljeni lijenik uiniti. A gospar se lijenik videi da se na gnusnu mjestu nalazi pokua uspraviti i napregnu snagu da se iz jame izvue, ali omiui se as ovdje as ondje umaza se od glave do pete pa alostan i jadan, progutavi jo nekoliko drama44

u; i briui se rukama 'adi, nego se vrati njim jo ni ni kako w# n gospaN si bio Brate, pokazati , da su te zadovoljila i je priliilo kojom sreom ene ide nou da te bace! To je pra\ lijenik sav prao, da trai tuu! I uz te fl do ponoi mu ena nije pr Iduega jutra Bruno i Buffafeh. ^o svemu tijelu naslikae modrice kakve ostaju od uhw joe lijenikovoj kui i naoe ga ve na nogama; i uavi K\ mu outjee da sve smrdi, jer se jo nije moglo sve oistiti tako da ne smrdi. I kad lijenik u gdje dolaze k njemu izae pred njih i zaeli da im Bog udijeli dobro jutro; a Bruno i Buffalmacco, kako se bijahu dogovorili, srdita mu lica odgovorie: Mi to vama ne elimo, tovie molimo Boga da takvo zlo na vas poalje da poginete od noa, kao najvei nevjernik i izdajica na svijetu, jer vama nije bilo stalo da nas, dok smo se truditi da vam pruimo ast i uitak, ubiju kao pse. I zbog vae nevjere noas smo tolike batine dobili da bi s manje njih magarac do Rima stigao, a da i ne govorimo o tom kako smo bili u opasnosti da nas prognaju iz druine gdje smo sve bili uredili da vas prime. A ako nam ne vjerujete pogledajte kako nam koa izgleda; i onako u polutami raskopae sprijeda odjeu i pokazae mu sva oslikana prsa pa se odmah zatim zakopae. Lijenik se htio ispriati i rei im o svojim nevoljama, i kako je bio gurnut, i gdje, ali Buffalmacco mu ree: Bilo bi mi drago da vas je bacilo s mosta u Arno! Zato ste zazivali Boga i svece? Zar vam to nismo unaprijed rekli? Lijenik ree: Vjere mi Boje, nisam ih se ni sjetio. Kako se niste ni sjetili?, ree Buffalmacco. Sjeate se vi njih dobro! Jer na nam je glasnik kazao da ste drhtali kao prut i da niste znali gdje ste. No, lijepo ste nas nasadili, ali to nam nikada

O sm i d an - D ev eta n o v ela

vie nitko nee uiniti; a vas emo mi ve onako poastiti kako ste zasluili. Lijenik ih stade moliti da mu oproste i zaklinjati ih da ga za ljubav Boju ne sramote, i na sve se naine pomui da ih lijepim rijeima umiri; pa ako ih je dotada astio, od straha da oni tu njegovu sramotu ne razglase, otada ih poe mnogo vie dvoriti gozbama i svaim drugim. Tako se dakle, kao to ste ule, pameti ui onaj koji je dovoljno ne stee u Bologni.

do da ako u prsa Iijeni gurnut, bacilo s nismo lije Kako dobrol niste zn;

p zado' kojorrj date datraj do po: Idue; kae naoi jer se gdje d jutro; lica o< takvo i izdaji truditi nevjere Rim nas ] na: polu' pa

vjr

/e to je donio u t donio mnogo vie i,, a ostavi joj vodu i Koliko su se gospesj A na mnogim mjestima smijale ne treba ni pitati; nijex jie kojoj od hihotanja deset puta nisu navrle suze na oi. NK J. novela zavri, Dioneo znajui da je na njemu red ree: Ljupke gospe, poznato je da nam se lukavstvo to vie svia to je vei lukavac njime lukavo nasamaren. I zato, premda ste sve vi veoma lijepe zgode ispripovjedile, ja vam kanim kazivati jednu, koja bi vam morala toliko vie ugoditi nego ijedna druga ispriana, koliko je ona koja je na koncu bila nasamarena vjetije nasamari-vala druge, a bila je gore nasamarena od svih mukaraca i ena o kojima ste pripovijedale. U primorskim gradovima2 koji imaju luku bijae obiaj, a moda je jo i danas, da trgovci kad u njih stignu istovare robu i smjeste je u skladite, koje se u mnogim mjestima zove carina, a njima upravlja ili opina ili gospodar grada, i tu trgovci dadu slubenicima popis sve svoje robe i njezinu cijenu, a oni trgovcu dadu skladite u koje on spremi svoju robu i zakljua je; a carinici zapisu u svoje carinske knjige na raun trgovca svu njegovu robu, pa poslije naplauju od njega dabine ili za svu robu ili za dio koji on iznese iz skladita. Iz tih carinskih knjiga vrlo esto posrednici doznaju i o kakvoi i o koliini robe koja je tamo, i tko su trgovci kojih je roba, pa onda s njima, kako im doe pod ruku, ugovaraju zamjenu, kupnju i pro-daiu i druge poslove.

O sm i d an - D eseta n o v ela

Takav je obiaj, kao i u mnogim drugim mjestima, vladao u Pa-lermu na Siciliji, gdje je takoer bilo, a ima ih i danas, mnogo ena prelijepih u stasu ali nesklonih nevinosti i tko ih ne poznaje smatrao bi ih odlinim i veoma estitim gospama. I budui da im je u krvi ne samo da obriju svakog mukarca nego da mu ogule i kou, im vide strana trgovca odmah iz carinskih knjiga doznaju to ima i koliko mu to vrijedi, a zatim ljupkim i zavodljivim postupcima i slatkim rijeima pokuavaju namamiti te trgovce i uhvatiti ih u svoje ljubavne zamke; i mnoge su tako ulovile i izvukle im iz ruku dobar dio robe, a nekima i svu; a bilo je i takvih koji su tamo ostavili i robu, i brod, i meso, i kosti, tako je vjeto brijaica znala britvom upravljati. Dakle nema tome jo dugo kako se dogodi da tamo nekoga naeg mladog Firentinca, koji se zvao Niccolo da Cignano3 a nosio nadimak Salabaetto, poslae njegove gazde s toliko sukna to mu bjee preostalo na sajmu u Salernu,4 da je moglo vrijediti svojih pet stotina zlatnih fiorina; i postoje platio pristojbu carinicima, spremi ga u skladite, i ne pokazujui previe urbe da sklapa poslove poe nekoliko puta za razonodu u etnju gradom. I poto bijae svijetle puti i plave kose, i vrlo ljubak i vitka stasa, dogodi se da jedna od tih vjetih ena koja se zvala gospa Iancofiore,5 poto bjee neto doula o njegovim prilikama, baci na njega oko; on to opazi i sudei da je odlina gospa pomisli da se ona u nj zagledala zato to je tako lijep momak pa naumi da oprezno vodi s njom ljubav; i ne kazavi nikome nita o tome stade esto prolaziti ispred njezine kue. Ona to primijeti, pa poto ga je nekoliko dana oima raspaljivala, pokazujui se kao da vene za njim potajno mu posla neku svoju enu koja je predobro znala svodniki zanat. Ona mu gotovo suznih oiju poslije mnogo okolianja ree daje svojom ljupkou i ljepotom tako oarao njezinu gospu da ni danju ni nou vie nema mira; i stoga, kad on to ushtjedne, ona eli vie nego ita na svijetu da se s njim potajno sastane u nekom kupalitu;6 i zatim izvue iz torbice prsten te mu ga uime one gospe darova. uvi to Salabaetto razveseli se kao nikada u ivotu; i poto uze prsten i prinese ga oima i zatim poljubi nataknu ga na prst te onoj priji odgovori da je gospi Iancofiori, ako ona njega ljubi, ljubav obilato uzvraena, jer on nju ljubi vie negoli svoj vlastiti ivot i pripravan je doi kamo god je njoj drago i u svako doba.

D ek am eron

vrati svojoj gospi s tim odgovorom, ubrzo u kojem kupalitu sutradan poslije veer-ni s kim ne prozbori ni rijei, nego u 4e kupalite koje gospa za taj dan kadli stigoe dvije natovare-'ik jastukod pamuka, a voj odaji kupalita nlahte obruba i dva
1

ji

oe SalaAJubaca im tebe,

Nakon toga>. xj, a s njima i ga dotaknu, a svega Salaba-paju i i dvije robinje, it* protrljaju. anke plahte, tako /lo sve same rue; i sapunom od mousa rv jedna jednom omota Salabaetta a druga" tu. igom gospu, etta, a onda naredi robinja*^ i uzevi ih oboje u naruaj odnesoe ih u prostrtu I poslije toga robinje donesoe^tt. postelju. I tu, poto se prestadoe znojiti, robinje s njih proete mirisom rua te se inilo da" odmotae te plahte a oni ostadoe nagi na drugima. Tada iz koare izvukoe prekrasne srebrne vrie, jedan pun ruine vodice, drugi vodice od naranina cvijeta, ovaj pun vodice od jasminova cvijeta, onaj limunove vodice, pa ih sve dobro tim vodicama pokropie; a kad se zatim izvadie kutije slatkia i skupocjena vina, oni se malo okrijepie. Salabaettu je bilo kao da je u raju, i tisuu je puta pogledao gospu koja je doista bila prekrasna, i svaki mu se as inio kao stotinu godina ekajui da one robinje odu i da se on nae u njezinu zagrljaju. A kad one na gospinu zapovijed izioe ostavivi upaljenu lu u odaji, ona zagrli Salabaetta i on nju, pa na najveu radost Salabaetta, kojemu se inilo da gospa gine od ljubavi za njim, dugo tako ostadoe. A kad se gospi uini da je vrijeme da ustane, poto dozva robinje, obukoe se i jo se jednom vinom i slatkiima malo okrijepie; i kad umie lice i ruke onim mirisavim vodicama i htjedoe poi,

O sm i d an - D eseta n o v ela

gospa ree Salabaettu: Ako ti je po volji, mene bi jako obradovao kad bi veeras doao k meni da veera i da prenoi sa mnom. Salabaetto, koji ve bjee upao u mreu njezine ljepote i varljive ljupkosti, vjerujui vrsto da ga ona ljubi kao svoju duu odgovori: Gospo, svaka vaa elja meni je po volji iznad svega, pa u zato i veeras i vazda initi sve ono to vam se bude mililo i to mi zapovjedite. Poto se dakle gospa vrati kui i naredi da joj se odaja lijepo uresi njezinim haljinama i posuem i da se pripremi sjajna veera, stade ekati Salabaetta; a on, tek to se donekle bjee smrailo, ode tamo, gdje ga ona s velikim veseljem doeka i dobrom veerom podvori. Poto zatim uoe u njezinu odaju, osjeti on aroban miris alojeva drveta i ciparske pomasti, i vidje raskonu postelju i na sagovima mnogo prekrasne odjee.9 Te stvari, sve zajedno i svaka za se, navedoe ga da zakljui kako ona mora biti odlina i bogata gospa. I premda je uo kako se suprotno o njezinu ivotu apue, ni za to na svijetu ne htjede u to vjerovati, a ako je i povjerovao da je ona ve ponekoga prevarila, ni za to na svijetu ne mogae povjerovati da bi se to njemu moglo dogoditi. Prospava on s njom tu no u najveoj slasti, i jo se vema zagrija. Kad doe jutro, opasa mu ona lijep i mio srebrn pojas s krasnom torbicom i ovako mu ree: Slatki moj Salabaetto, nemoj me zaboraviti; kao to sam ja tvoja, tako je tvoje sve to je ovdje, i sve to mogu uiniti stoji ti na zapovijed. Salabaetto je radostan zagrli i poljubi i ode tamo gdje su se sastajali ostali trgovci. I dok se on tako s njom bez ikakvih trokova sastajao i sve se vie zapletao, poe mu za rukom te prodade svoje sukno za gotovo i dobro zaradi. To ona mila gospa, ne od njega nego od drugih, odmah doznade; i kad jedne veeri Salabaetto k njoj doe, poe ona avrljati i umiljavati se oko njega, i ljubei ga i grlei pokazivati da je tako jako u njega zaljubljena te samo to mu od ljubavi u naruju ne izdahne; i htjede mu jo darovati dva prekrasna srebrna pehara koja imae. Ali ih Salabaetto ne htjede uzeti, jer ve dotada bjee od nje, ovako ili onako, dobio bar trideset zlatnih fiorina vrijednosti, a da je nije mogao skloniti da od njega primi ita to bi gro10 vrijedilo. Naposljetku, kad ga ona dobro zagrija pokazujui da je i sama zagrijana i dareljiva, jedna je robinja, prema dogovoru s njom, pozva; zatim se ona iziavi iz odaje i zadravi se neko

Osmi dan - Deseta novela

siju stade avi ree: to ste se gospo-as dobila najkasnije

______________

prodala i zaloila sve to imam, jer e mu inae glavu odrubiti; i sad ne znam to da uinim da tako brzo priskrbim novac; da mi je bar petnaest dana vremena, nala bih naina da ga izvuem od nekoga tko mi mnogo vie duguje, ili bih prodal neku nau zemlju; ali kad to ne mogu, kamo sree da sam umrla prije nego to mi je ta zla vijest dola; i poto to ree, pretvarajui se kao da je jako izmuena ne prestajae plakati. Salabaetto, kojemu je ljubavni ar ve velik dio zdrava razuma bio oduzeo, mislei da su joj suze istinite a rijei jo istinitije ree: Gospo, tisuu vam fiorina ne mogu dati, ali pet stotina bih mogao, ako mislite da ete mi ih moi vratiti za petnaest dana; na vau sreu ba sam juer prodao sukno, a da nisam ne bih vam mogao ni groa pozajmiti. Jao, ree gospa, zar nisi imao novca? Zato od mene nisi iskao? Premda nisam imala tisuu, sto ili dvjesta mogla sam ti dati; oduzeo si mi hrabrost da od tebe primim uslugu koju mi nudi. Salabaetto, mnogo jae svladan tim rijeima, odgovori: Gospo, nemojte zbog toga odustati; da je meni bilo tako potrebno kao to je vama bio bih zasigurno od vas zaiskao.

Jao, Salabaetto moj, ree ena, sad vidim kako je velika i istinita tvoja ljubav prema meni, te i ne eka da zaitem, nego mi od svega srca nudi toliki novac u ovakvoj potrebi! I doista sam sva tvoja bila i bez toga, a odsada u biti jo i vie; i nikad neu zaboraviti da si mi bratu spasio glavu. Ali Bog mi je svjedok kako to nerado uzimam znajui da si ti trgovac i da trgovci novcem obavljaju sve svoje poslove; no jer me nuda nagoni i jer se vrsto nadam da u ti ga brzo vratiti ipak u uzeti, a za ono ostalo, ne naem li boljega puta, zaloit u sve u kui; i rekavi to plaui pade Salabaettu na lice. Salabaetto je uze tjeiti; i poto prenoi s njom, da pokae

koliko joj je odan i usluan, ne ekajui da ona zaite donese joj pet stotina zlatnih fiorina, koje ona nasmijana srca i uplakanih oiju uze, a Salabaetto se zadovolji njezinim obeanjem. Netom gospa dobi novac, prilike se stadoe mijenjati; pa dok je Salabaetto prije slobodno mogao doi gospi kad god je to zaelio, sad poee iskrsavati razne zapreke zbog kojih je od sedam puta moda jednom mogao k njoj uljesti, a vie nije bilo ni onog ljubazna lica, ni onog milovanja, ni onoga veselja kao prije. I ne samo da doe rok kad je morao dobiti svoj novac, nego i proe mjesec i dva vie, a na njegovo traenje plaa su mu bile prazne rijei. Tada Salabaetto postavi svjestan prijevare te opake ene i svoje kratke pameti i znajui da joj nita o tome ne moe rei to bi njoj bilo po volji, budui da nije imao nikakve pismene potvrde ni svjedoka, a sram ga je bilo potuiti se kome, jedno zato to su ga unaprijed bili upozorili, a drugo zato to se bojao da e mu se s pravom rugati zbog njegove gluposti, neizmjerno alostan oplakivao je svoju vlastitu nerazumnost. I poto od gazda nekoliko puta dobi pismo da novac promijeni i da im ga poalje, odlui otputovati kako se ne bi otkrila njegova varka kad to ne uini, te se ukrca na brodicu, ali ne otplovi u Piu,12 kao to je morao, nego u Napulj. Ondje je u ono vrijeme ivio na zemljak Pietro dello Canigiano,13 rizniar gospode carigradske carice,14 ovjek duboka uma i istanana duha, veliki prijatelj i Salabaetta i njegove obitelji; tomu se pouzdanom ovjeku poslije nekoliko dana poali Salabaetto i ispri-povjedi mu to je uinio i kakva ga je nevolja snala te zaiska od njega pomoi i savjeta kako bi mogao ovdje zaraditi neto za ivot tvrdei da se nikad vie u Firencu ne kani vratiti. Canigiano mu sav dirnut zbog toga ree: Zlo si uradio, zlo si se ponaao, zlo si svoje gospodare sluao, previe si novca odjednom potroio na uitak, ali to emo? Stvar je uinjena, valja traiti lijeka;15 i kao razborit ovjek brzo smisli to valja uraditi i ree to Salabaettu; njemu se naum svidje i upusti se u to da ga izvede. I kako je neto novca imao, a Canigiano mu neto pozajmi, pripremi on mnogo vrsto vezanih i dobro pritegnutih bala; i kupivi dvadesetak baava za ulje napuni ih i sve to natovari na brod pa se vrati u Palermo. I kad plati pristojbu carinicima za bale a isto tako trokove za bave, i kad svu robu dade zapisati na svoj raun spremi je u skladite i izjavi da robu nee dirati dok mu ne stigne

ou da roba a a moda i joj se da je bi li dobila ,-.a se njemu io obradova eme vratila caem, bilo znao da bih Moja je lju, ^1^1x0 vama L<n>.va i LuiiKa aa sam prodao vei dio svog imanja; i ovamo sam sada dovezao toliko robe

da vrijedi preko dvije tisue fiorina, a sa zapadne strane ekani novu koja e vrijediti preko tri tisue; i kanim u ovom gradu otvoriti trgovinu i ovdje ostati kako bih vam vazda bio blizu, jer mi se ini da mi je vaa ljubav milija nego ikojemu zaljubljeniku njegova. Gospa mu ree: Vjeruj mi, Salabaetto, sve to ti odlui meni je pravo, jer te volim vie nego ivot svoj, a osobito se radujem to si se vratio s odlukom da ovdje ostane, nadajui se da u jo mnogo divnih asova s tobom provesti. Ali htjela bih te samo zamoliti da mi oprosti to si onih dana kad si odlazio nekoliko puta htio doi k meni a nisi mogao, i to si nekoliko puta doao a ja te nisam onako radosno primila kao obino, i to ti jo o obeanom roku nisam vratila novac. Valja da zna e sam onda bila u prevelikom jadu i prevelikoj nevolji, a tko je u takvu raspoloenju, premda nekoga jako voli ne moe mu se radovati ni opet ga doekivati kao to bi htio; a zatim valja da zna da je vrlo teko eni nai

tisuu zlatnih fiorina, i povazdan nam lau i ne odravaju nam obeanja, pa i mi moramo isto tako drugima lagati, i to je razlog i nita drugo da ti nisam vratila taj novac. Ali sam ga kratko vrijeme nakon tvog odlaska dobila i da sam znala kamo da ti ga poaljem, ne sumnjaj u to da bih ti ga bila poslala, ali kako nisam znala sauvala sam ti ga. I naredivi da joj donesu kesu u kojoj su bili isti oni novci koje joj on bijae donio, dade mu ih u ruku i ree: Prebroji ima li ih pet stotina. Salabaetto se razveseli kao nikada pa poto ih prebroji i vidje da

O sm i d an - D eseta n o v ela

ih ima pet stotina spremi ih i ree: Gospo, vidim da istinu zborite i da ste uinili sve to ste mogli; i znajte da sam zbog ovoga i zbog svoje ljubavi prema vama pripravan posluiti vas kad vam ustreba svakom svotom koju budem mogao skupiti; i im se ovdje smjestim, moi ete se u to uvjeriti. I poto tako obnovi s njom ljubav na rijeima Salabaetto se opet poe s njom umiljato druiti, a ona mu je nastojala ugoditi i astiti ga to je bolje znala i umjela, i iskazivati mu najveu ljubav. Ali Salabaetto, hotei prijevarom kazniti njezinu prijevaru, kad ga jednoga dana pozva k sebi na veeru i spavanje doe tamo tuan i alostan kao da je na samrti. Iancofore ga zagrli i poljubi'te stade ispitivati zato je tako sjetan i neveseo. Poto je pusti da ga dugo moli on joj ree: Propao sam, jer su brod na kojemu je bila ona roba koju sam ekao zarobili gusari iz Monaca16 i trae deset tisua zlatnih fiorina otkupa; od toga na mene otpada da platim tisuu, a ja nemam ni pare, jer sam ono pet stotina to si mi vratila istog asa poslao u Napulj i uloio u platno da mi ovamo doe. A kad bih htio sada prodati robu koju ovdje imam, kako nije vrijeme zgodno, jedva bih polovicu vrijednosti izvukao; a ovdje nisam toliko poznat da bih mogao nai nekoga tko bi mi u tom pomogao, pa ne znam ni to da uinim ni to da kaem; a ako odmah ne poaljem novac, oni e robu odnijeti u Monaco i nikad je vie neu vidjeti. Gospa, jako ojaena zbog toga, jer joj se inilo da sve gubi, razmiljajui to bi uinila da roba ne ode u Monaco ree: Sam Bog zna koliko se alostim zbog tebe, ali to vrijedi jadati se toliko? Kad bih taj novac imala, Bog neka mi je svjedok, posudila bih ti ga bez oklijevanja, ali ga nemam. Dodue poznajem ovjeka koji mi je jednom posudio pet stotina fiorina koji su mi nedostajali, ali trai visoke kamate, jer nee ni da razgovara za manje od trideset posto; pa ako hoe od toga ovjeka uzeti, valjalo bi dati dobar zalog, a ja sam pripravna zaloiti sve to imam i sebe samu za ono to nam htjedne posuditi, samo da tebi ugodim; ali kakav e mu zalog dati za ostatak? Dosjeti se odmah Salabaetto to nju potie da mu uini takvu uslugu i spozna da je novac koji e mu posuditi njezin; i obradovavi se tomu prvo joj se zahvali, a zatim ree da mora pristati i na pretjerane kamate, jer ga nuda goni; pa jo ree da e zaloiti robu koju ima u carinskom skladitu davi je prepisati na onoga koji e

ti

D ekam ero n

O sm i d an - D eseta n o v ela

adita, jedno ;o zato da se t odgovori da lan posla ona te se s njim -^dnik posudi to je Salabaporazumjee e se s tisuu mo u Napulj jim gazdama Pietra i sve ostale kojima je ita dugovao nekoliko se dana s Canigianom smijao tome kako je prevario Sicilijanku; a zatim, jer se ne htjede vie baviti trgovinom, ode odatle u Ferraru.17 Kada Iancofiore vidje da je Salabaetto nestao iz Palerma, poe se tome uditi i obuze je sumnja; i poto ga je dobra dva mjeseca ekala, videi da se ne vraa naredi posredniku da provali u skladite. I poto najprije pregleda bave, za koje miljae da su pune ulja, otkri da su pune morske vode i da u svakoj ima na vrhu, ispod epa, moda lagvi ulja; zatim, kad se razvezae bale, u svima, osim dviju gdje je bilo platno, nae same kuine; ukratko, sve ono to je bilo tamo nije vrijedilo vie od dvije stotine fiorina.

Stoga je Iancofiore spoznavi da je nadmudrena dugo oplakivala onih pet stotina vraenih fiorina i mnogo vie onih tisuu posuenih, i esto je govorila: Tko s Toskancem vino toi mora otvoriti etvere oi. I tako, kad pretrpje tetu i sramotu, naui ona da ni drugi nije lud ako je ona mudra. im Dioneo okona svoju novelu, Lauretta znajui da je doao kraj njezinu vladanju ponajprije pohvali uman savjet Pietra Cani-giana koji se po ishodu pokazao korisnim i Salabaettovu nimalo manju lukavost kojom ga je znao izvesti, a zatim skide lovor-vije-nac s glave te ga ljupko postavi Emiliji na glavu velei: Gospo, ne znam da li emo u vama imati ljubaznu kraljicu, no lijepu emo zazbilj imati: nastojte dakle da vam djela budu u skladu s ljepotom i ponovno sjede. Emilija se malko postidje, ne toliko zato to je postala kraljicom

koliko to joj tako javno hvale ono ime se ene najvie zanose, pa se u licu zarumenje kao u zoru tek propupale rue; ali ipak, poto neko vrijeme ostade sputenih oiju, dok joj rumenilo stida nije nestalo s lica, pozva starostu i s njim uredi sve to je bilo potrebno drubi pa ovako prozbori: Ljupke gospe, veoma esto vidimo da volovi, poto su se veliki dio dana u jarmu trudili, slobodno pasui mogu po volji vrludati umama i livadama kad ih izjarme; a vidimo jo i to da perivoji s raznolikim bujnim raslinjem nisu runiji nego su mnogo ljepi od uma u kojima same hrastove vidimo; stoga sudim, ako uzmemo u obzir koliko smo dana kazivale novele pri-tijenjene odreenim zakonom, da bi nam bilo ne samo korisno nego i uputno, jer nam to treba, da malo provrludamo i vrludajui steknemo nove snage da se vratimo u jaram. I zato sam naumila ne ograniiti vas nikakvom posebnou u onom to emo sutra slijedom kazivati, nego elim da svatko govori o onom to mu se najvie mili, vrsto vjerujui da raznolikost zgoda koje e se ispripovje-diti nee biti manje zabavna negoli prianje o jednom predmetu; i poto tako uinimo, onaj tko poslije mene bude vladao slobodnije e nas moi sputati uobiajenim pravilima, jer emo biti jai. I rekavi to do veere im svima dade slobodu. Zbog reenih stvari svatko pohvali kraljicu da je mudra; i ustavi, netko se prihvati jedne razonode, netko druge: gospe uzee plesti vijence i aliti se, a mladii igrati se i pjevati, i tako im proe vrijeme do veere. A kad ona doe, veerae u radosti i s uitkom oko lijepog studenca, a nakon veere po obiaju zabavie se pjesmom i plesom. Naposljetku kraljica, da ne bi odstupila od navada svojih prethodnika, uz one pjesme koje je svatko od njih dobrovoljno pjevao naredi Panfilu da zapjeva svoju; on drage volje ovako poe: Amore, tako silno dobro i radost iz tebe se smije, da sretan sam to tvoj me oganj grije. Obilna radost to u srcu lei s veselja moga mila nabujala je tako, da ne mogavi stati, van bjei, te se na lice slila,

D ek a m e ro n

D ev eti dan - U vod

I S T l*IA * T Si

p/ * / lI r tI H / M l t

vjr

Tko mogae procijenit da e ruke moje se ikad dii tamo gdje sad se penju, i da e moje lice do te luke,

gdje ga naslonih, stii k milosti i spasenju? Ne bi se mom znamenju ni vjerovalo; stog u meni vrije, al' razlog prave radosti se krije. Panfilovoj pjesmi1 doe kraj, i premda su joj svi pripijevali, nije bilo nikoga tko nije s vie pozornosti no to je posebno pazio na njezine rijei trudei se da pogodi ono o emu Panfilo pjeva i to nastoji sakriti; i premda su mnogi tota nagaali nitko nije pogodio pravu istinu. Kraljica pak videi da je Panfilova pjesma okonana i da bi mlade gospe i mladii rado otili na poinak zapovjedi da svatko pode spavati.

SVRAVA OSMI DAN DEKAMERONA I POINJE DEVETI U KOJEMU POD EMILIJINIM VLADANJEM SVATKO PRIPOVIJEDA O EMU GOD HOE I TO MU SE NAJVIE MILI. Svjetla, pred kojim no uzmie, ve bjee duboko modrilo osmoga1 neba pretopilo u jasno plavetnilo, a cvijee na livadama poelo se uspravljati2, kadli Emilija ustade i naredi da se njezine druge i mladii pozovu; i poto se svi skupie, uputie se za polaganim kraljiinim krokom prema gajiu nedaleka od dvorca i zaavi u nj vidjee da ih srndai, jeleni i druge ivotinje susreu bez straha kao da su pripitomljene, jer se zbog nadole kuge gotovo nisu bojale lovaca. Sad su se jednoj sad drugoj ivotinji pribliavali kao da bi je htjeli uhvatiti, pa su se dugo zabavljali gonei ih da tre i skau; no sunce bjee ve odskoilo, pa svi odluie da se vrate. Bijahu svi hrastovim hvojama ovjenani, s rukama punim mirisava bilja i cvijea; i da ih je tko susreo, mogao bi samo rei: Njih smrt ili nee nadvladati ili e ih u radosti pomoriti. Tako dakle s noge na nogu idui, pjevajui, i brbljajui, i alei se, stigoe u dvorac, gdje sve lijepo prireeno a sluinad veselu i raspoloenu naoe. Poto tu malko otpoinue, ne sjedoe za stol prije nego to gospe i mladii est pjesmica, sve jednu veseliju od druge, otpjevae. Poslije toga oprae ruke, pa ih po kraljiinoj elji starosta smjesti za stol i zapovjedi da donesu jela, te svi veselo blagovahu; i ustavi od stola neko vrijeme posvetie plesu i pjesmi, a poslije, tko je htio, po kraljiinoj naredbi ode da otpoine. Ali kad ve odreeno vrijeme doe, svi se skupie na uobiajenu mjestu da pripovijedaju, gdje kraljica, pogledavi Filomenu, ree njoj da otpone kazivanje toga dana; ona smijeei se ovako poe.

D ev eti da n - P rv a n o v ela

P rv a n o v ela
Rinuccio i Alessandro ljube gospu Francescu, a ona ne ljubi ni jednoga, pa naredivi jednomu da kao mrtvac legne u grobnicu, a drugomu da ga iz nje kao mrtvaca iznese, budui da nisu mogli obaviti zadatak, domiljato ih skine s vrata. Gospo, milo mi je, kad vam je tako po volji, da sam prva koja e se kazujui novele natjecati na ovom otvorenom i slobodnom polju1 kamo ste nas u svojoj velikodunosti odveli; pa ako uspijem, ne sumnjam da e oni koji poslije mene dou dobro i bolje uspjeti. Mnogo se puta, draesne gospe, u naim razgovorima pokazivalo kakva i kolika je mo ljubavi; no ne vjerujem stoga da smo o tome sve rekli to se moglo rei, jer da i cijelu godinu o tome govorimo, ne bi bilo dovoljno; i budui da ljubav ne odvodi samo one koji ljube u svakojake opasnosti nego ih nagoni ak da ulaze u grobove kao mrtvaci, rada sam vam ispripovjediti o tome novelu iz koje ete, kao i iz nekih to su ve kazivane, razabrati ne samo kolika je mo ljubavi nego i doznati kako je neka dina gospa razborito skinula s vrata dva mladia koji su je ljubili protiv njezine volje. Velim vam dakle da u gradu Pistoji2 bjee neko prekrasna gospa udovica, u koju su se dva naa Firentinca to su kao prognanici tamo ivjeli, jedan imenom Rinuccio Palermini3 a drugi Alessandro Chiarmontesi/ ne znajui jedan za drugoga, sluajno zagledali i strano zaljubili pa se svaki od njih iz sve svoje snage, oprezno djelujui, trudio da njezinu ljubav zadobije. I poto su tu odlinu gospu, koja se zvala Francesca de' Lazzari,5 njih obojica veoma esto salijetali porukama i molbama, a ona ih nerazborito vie puta sluala, hotei se obzirno iz svega toga izvui i ne mogavi, pade joj na um kako da tu napast skine s vrata, i smisli da od njih zaite

'- ? *-'.

nda e biti adan razlog rijae njezin ovjek, do' jgori ovjek toga bio je nisu poznai u grobnici
AI J V U

ti iu u uui i * m , ivt p ni i V t *\ i i*i l al eJ K .a v i u u i i- - x ^ i v i oi A - ~ij -lC Q a O *

u prilog njezinoj nakani. Stoga ona ree svojoj slukinji: Ti zna kakvu mi muku i nevolju iz dana u dan zadaju poruke ove dvojice Firentinaca, Rinuccia i Alessandra. Svoju im ljubav ne kanim pokloniti, pa da ih skinem s vrata, smislila sam iskuati koliko vrijede njihova obeanja te od njih zaiskati neto to oni zacijelo nee moi ispuniti pa e tako prestati da mi dosauju, a posluaj kako. Ti zna da je jutros kraj samostana Male brae pokopan Scannadio, tako nazivahu onoga opakog ovjeka kojega smo gore spomenuli, a njega su se i dok je bio iv a kamoli mrtva straili i najhrabriji nai sugraani kad bi ga pogledali; i zato e potajno otii najprije Alessandru i rei e mu ovako: >Gospa Francesca ti poruuje kako je sad dolo vrijeme da zadobije njezinu ljubav, za kojom si tako arko udio, te da se s njom, ako ti je po volji, sastane na ovaj nain. Njoj e noas neki njezin roak donijeti u kuu (poslije e doznati razlog) le Scannadija koji je jutros pokopan; a kako ga se ona i mrtva strai, ne bi to htjela. Stoga te moli da joj uini veliku ljubav, to jest da ode noas o uri prvog sna7 i ue u grobnicu gdje je Scannadio pokopan, da odjene njegovu odjeu i da ondje ostane kao da si ti on, dok ne dou po tebe; i nemoj pisnuti ni pomaknuti se nego mora pustiti da te iz nje izvuku i odnesu njezinoj kui, gdje e te ona primiti, pa e s njom ostati dok te bude volja, a brigu za ostalo prepusti njoj.< Ako kae da pristaje, dobro; ako kae da ne pristaje, reci mu da mu poruujem neka mi vie ne dolazi na oi i, ako mu je ivot mio, neka se uva da mi vie ni glasnike ni poruke ne alje. A nakon toga otii e Rinucciu Palerminiju i ovako e mu rei: >Gospa Francesca ti poruuje da je spremna udovoljiti svakoj tvojoj elji ako joj uini veliku uslugu, a to je da noas oko

Deveti dan - Prva novela

ponoi ode na grob gdje je jutros pokopan Scannadio i da ga a da ni rijei ne kae, ma to uo ili outio, polako izvue i njezinoj kui donese. Ondje e vidjeti zato ona to eli, i ispunit e ti se ono to od nje udi; a ako ti nije po volji da to uini, ona ti odsada nareuje da joj nikada vie ne alje ni glasnika ni poruke. Slukinja ode obojici i svakom po redu kako joj je bilo naloeno sve kae; i jedan i drugi joj odgovorie da bi njoj za volju i u pakao otili a kamoli ne bi u grobnicu. Slukinja donese gospi odgovor, a ona poeka da vidi jesu li toliko ludi da to uine. Poto dakle pade no i stie ura prvoga sna,8 Alessandro Chiar-montesi svue se u donje haljine te tako izie iz kue da ode i legne mjesto Scannadija u grobnicu, ali mu putem strana misao ue u duu; pa ree sam sebi: Ah, kakav sam ja to glupan? Kamo sam krenuo? to ja znam nisu li njezini roaci opazili da je ljubim i pomislili da je istina ono to nije te je nagovorili da ovo uini kako bi me ubili u onoj grobnici? Dogodi li se to, ludo u glavu izgubiti, a nikad se nita nee doznati to bi njima nakodilo. I to ja znam nije li ovo moda izmudrio koji moj neprijatelj kojega ona moda ljubi, pa hoe ovako da mu ugodi? Pa zatim ree: Ali uzmimo da ne bude nita od toga i da me doista njezini roaci njoj kui odnesu; po svoj prilici oni Scannadijev le ne itu da ga dre u zagrljaju ili da ga njoj poloe u naruaj, dapae moe se pretpostaviti da oni ele le izmrcvariti, jer im se moda za ivota zamjerio. Ona mi poruuje da utim kao zaliven to god uo; a ako mi oni iskopaju oi, ili poupaju zube, ili ruke odsijeku, ili kakvu slinu pakost urade, to e onda biti od mene? Kako bih mogao utjeti? A progovorim li, prepoznat e me i mogu mi kakvo zlo nanijeti; a ako mi i nita ne uine, neu imati nikakve koristi od toga, jer me oni nee ostaviti s gospom; a gospa e poslije kazati da sam prekrio njezinu zapovijed i nikad nee udovoljiti mojim eljama. I govorei tako, malo te se nije vratio kui; ali ipak velika ga ljubav pogna naprijed suprotnim razlozima i tolikom snagom da ga odvede do grobnice; pa je otvori i ue, svue Scannadija i sebe obue, i zatvori grobnicu iznad sebe, i lee na Scannadijevo mjesto, i stade prevrtati po mislima tko je bio taj ovjek i sve one zgode to je sluao da se nou zbivaju ne samo u grobovima nego i drugdje. Sva mu se kosa poe dizati na glavi te mu se od asa do asa inilo da e se Scannadio uspraviti i tu ga priklati. Ali arka mu ljubav

kao da je on ini ono to iite misli o annadijevim (kao vjetac nju njegove uma. Ali za-;e plemenite tako njezinu ajati, ne dao *~,s _ ,___.___________________ , r . , ivi naprijed stie do grobnice i lako je otvori. Kad Alessandro u da se grobnica otvara, premda je premirao od straha, ostade tih. Rinuccio ue u grobnicu i mislei da uzima Scannadijevo tijelo zgrabi Alessandra za noge, izvue ga van, i natovarivi ga na lea krenu prema kui one plemenite gospe; idui tako i ne pazei na njega esto je njime udarao sad o jedan sad o drugi ugao klupa koje su bile du puta; a no bijae tamna i mrana te nije ni vidio kuda ide. I kad ve stie Rinuccio do praga kue plemenite gospe koja je sa slukinjom na prozoru stajala da uje kad Rinuccio donese Alessandra, ve spremna da ih obojicu otpremi, dogodi se da gradski straari koji u toj ulici u zasjedi ekahu da uhvate nekog prognanika, uvi topot Rinucciovih koraka, odmah upalie lu da vide to im je initi i kamo poi, pa pogra-bivi titove i koplja viknue: Tko ide? Rinuccio ih prepozna pa nemajui vremena dugo se premiljati zbaci Alessandra i pobjee to su ga noge nosile. Alessandro ustro ustade i usprkos tome to je na sebi imao mrtvaevo ruho koje mu je bilo predugako, takoer odmagli. Gospa je pri lui onih straara izvrsno vidjela Rinuccia s Alessan-drom na leima i nazrela da je Alessandro u Scannadijevu ruhu; i jako se zadivi smjelosti obojice, no uza sve divljenje slatko se nasmija kad vidje kako je Alessandro zbaen i kako poslije bjei. I veoma vesela to se zgoda tako zavrila i hvalei Boga to ju je izbavio od njihove nevolje, povue se s prozora i vrati u odaju razgovarajui sa slukinjom o tom kako nema nikakve sumnje da je jedan i drugi od srca ljube kada su, kao to se vidjelo, uinili sve

D ev eti d an - P rv a n o vela

to im je bila naloila. Rinuccio tugujui i proklinjui svoju zlu kob ne htjede se usprkos svemu vratiti kui, nego se kad straari odoe iz one ulice, vrati tamo gdje bjee zbacio Alessandra i stade ga pipkajui traiti da do kraja obavi zadatak; no kad ga ne nae, pomisli da su ga straari odnijeli i tuan se vrati kui. Alessandro ne znajui to da ini i ne prepoznavi onoga koji ga je nosio ojaen zbog zle sudbe takoer se vrati kui. A kad sutradan naoe otvoren Scannadijev grob a njega ne vidjee, jer ga Alessandro bijae u dno gurnuo, sva Pistoia stade razliito tumaiti zgodu, a najgluplji su mislili da su ga vrazi odnijeli. Ipak je svaki od zaljubljenika, javivi gospi to je uinio i to se meutim dogodilo, opravdavajui se to nije do kraja obavio naredbu, zahtijevao njezinu milost i ljubav. A ona im, pokazujui da ni jednom ne vjeruje, odluno odgovori da za njih nikada nita nee uiniti jer nisu uradili ono to je od njih zahtijevala, pa ih tako skine s vrata.

D ev eti d an - D ru ga n o v ela

iku da bi lji; i budui da s njom bijae neki pop, mislei da je trostruke prijevjese stavila na glavu stavi popove gae; kad ih optuenica vidi i nju upozori, bude joj oproteno i doputeno da se slobodno sastaje sa svojim ljubavnikom.1
r_________________________________________________________________________

Ve je Filomena umuknula, i gospinu mudrost to je skinula s vrata one koje nije eljela ljubiti svi su hvalili, a suprotno tomu drali da drska smjelost ljubavnika nije bila ljubav nego ludost, kadli kraljica ljupko ree Elissi: Elisso, nastavi a ona spremno poe: Predrage gospe, vrlo se pametno znala gospa Francesca, kako je reeno, osloboditi neprilike; ali neka mlada redovnica, poto joj pomoe srea, ljupkom se besjedom prijetee opasnosti znala osloboditi. A znano vam je da ih ima mnogo koji se drugima nameu kao uitelji i suci, premda su najvee budale, pa ih, kao to ete iz moje novele doznati, fortuna katkad zaslueno osramoti;2 a to se dogodilo glavarici nekog samostana koja je imala vlast nad redovnicom o kojoj mi valja kazivati. Valja vam dakle znati da u Lombardiji ima neki samostan glasovit po svetosti i pobonosti, u kojem je medu redovnicama ivjela jedna mladica plemenite krvi i obdarena udesnom ljepotom, po imenu Isabetta, koja se jednoga dana kad doe pred reetku na razgovor nekom roaku zaljubi u lijepa mladia koji bijae s njim, a on joj oaran njezinom krasotom primijeti elju u oima, pa jednako planu ljubavlju za njom; i oboje su na veliku svoju muku dugo ' vremena tu ljubav bez ploda podnosili. Naposljetku, poto je oboje na tom uznastojalo, mladi pronae put kako da svojoj redovnici

potajno doe; ona se tomu razveseli, te ju je on ne jednom nego mnogo puta na njihovo najvee zadovoljstvo pohodio. Ali dok je to tako trajalo, jedne se noi zbi te neka redovnica vidje njega kako od Isabette izlazi i odlazi, a da ni on ni ona nisu toga opazili. Ona to odmah ispria nekim drugama i prvo se dogovorie da je tue glavarici, koja se zvala gospa Usimbalda i dobra i sveta ena bijae prema miljenju redovnica i sviju koji su je poznavali; onda pomislie da e bolje biti, kako se ne bi moglo poricati, da je glavarica zatekne s tim mladiem; i tako muei potajno razdijelie izmeu sebe bdjenje i strau da je ulove. Kako Isabetta o tome nita nije znala pa se nije ni uvala; zbi se te ga jedne noi pozva, i to odmah doznae one kojima je do toga bilo stalo; i one se kad im se uini da je vrijeme, poto ve dobar dio noi proe, podijelie u dvije skupine te jedne ostadoe da straare pred vratima Isabettine elije, a druge trkom odoe do glavariine odaje, pa pokucavi na vrata, im im ona odgovori, rekoe: Ustanite brzo, asna majko, otkrile smo da Isabetta ima nekog mladia u eliji. Ba je te noi glavarici kratio vrijeme neki pop koji je k njoj esto dolazio skriven u krinji.3 im ona to u, bojei se da ne bi one moda od prevelike urbe i prevelike revnosti gurnule vrata i otvorile ih, skoi na noge to je hitrije mogla i kako je bolje znala i umjela odjenu se u mraku; i mislei da uzima svoje presavijene koprene, koje se nose na glavi i zovu se psaltir,4 dohvati popove gae; i tolika je urba bila, te ona toga i ne opazi, nego mjesto psaltira baci njih na glavu i izae i brzo za sobom zatvori vrata govorei: Gdje je ta prokletnica Boja? I s ostalima, koje su toliko gorjele od elje i pazile da uhvate Isabettu na djelu da nisu ni primijetile to glavarica ima na glavi, stie pred vrata elije te ih uz pomo drugih obori na zemlju pa nahrupivi unutra naoe dvoje zagrljenih ljubavnika. Oni se smeteni od tako nagla iznenaenja ne znajui to da ine i ne pomaknue. Mladicu odmah zgrabie druge redovnice i po gla-variinoj zapovijedi odvukoe je na zborite. Mladi bijae ostao, pa odjenuvi se uze ekati da vidi kako e se sve to zavriti, spreman da se estoko osveti svakoj koju dohvati ako njegovoj mladici to naao uine i da nju sa sobom povede. Glavarica sjede na elo zborita pred svim redovnicama koje su samo u grenicu gledale, i stade je obasipati najveim grdnjama

D ev eti d an - T rea n o v ela

/ojim sramo-okaljala sve-ila je strane ije znala to drugarica; a i i vidje to uge strane ree: Go-mi kaite
_________..v. lazumjede te ree: Kakvu poculicu, nesretnice? Jo

ima obraza ale zbijati! Misli li da si uinila neto gdje ima mjesta za alu? Tada mladica jo jednom ree: Gospo, molim vas sveite poculicu, a onda mi recite to vas je volja; nato mnoge redovnice podigoe oi prema glavariinoj glavi pa kad se ona za nju rukama uhvati, razumjee zato je Isabetta onako govorila. Po tomu glavarica uvidje svoj grijeh i shvati da su ga sve one vidjele i da se vie ne da skriti, pa promijeni propovijed i poe posve drugaije govoriti, zakljuujui da je nemogue odoljeti nagonu puti; pa stoga prikriveno ree neka svaka, kako se i do toga dana inilo, krati sebi vrijeme kad joj se prui prilika; i poto oslobodi mladicu, vrati se na spavanje svom popu, a Isabetta svom ljubavniku. I poslije ga je mnogo puta usprkos onima koje su joj zavidjele onamo dovodila, a druge koje nisu imale ljubavnika kako su najbolje umjele pobrinue se potajno za svoju sreu.

T rea n o v ela
Metar Simone po nagovoru Bruna i Buffalmacca i Nella uvjeri Calandrina da je zatrudnio; on spomenutima dade kopune i novca za lijekove te ozdravi bez poroda. Poto Elissa okona svoju novelu, dok su sve zahvaljivale Bogu to je mladu redovnicu uz sretan ishod spasio od pakosti njezinih zavidnih drugarica, kraljica zapovjedi Filostratu da nastavi, a on ne ekajui vie naloga poe: Prekrasne gospe, neodgojeni sudac iz Marka o kojemu sam vam juer kazivao1 ote mi iz usta jednu novelu o Calandrinu koju sam vam namjeravao pripovijedati; a kako sve to se o njemu pria moe samo poveati veselje, premda se o njemu i o njegovim drugovima ve podosta govorilo,2 ipak u vam ispriati jo ovu koju sam juer imao na umu. Ve je dosta jasno bilo izloeno tko je Calandrino i ostali3 o kojima u u ovoj noveli kazivati; pa da ne duljim velim da se zbilo te neka Calandrinova tetka umrije i ostavi mu dvjesta lira u denarima;4 stoga Calandrino poe govoriti da je nakan kupiti imanje te se upusti u pogaanje sa svim posrednicima koliko ih je u Firenci bilo, kao da je imao uloiti bar deset tisua zlatnih fiorina, ali ono bi se uvijek razbilo kad bi se stiglo do cijene imanja. Bruno i Buf-falmacco su to znali pa mu vie puta rekoe da bi mu bolje bilo da se s njima proveseli za taj novac nego da kupi dvije ake zemlje; no nisu ga mogli nagovoriti ak ni da ih barem jednom pogosti. Kad se tako jednog dana poalie na njega, a bijae naiao neki njihov drug po imenu Nello,5 takoer slikar, odluie sva trojica da im valja smisliti neto kako da na Calandrinov raun omaste brk. I ne oklijevajui dugo dogovorie se to im je raditi te sije-

odui
, ,.iaeci da se

deeg jutra uvrebae Calandrina bjee odmak"1'"

_., ^ozdravi ga i upita ne boli li ga ri: Ne znam, ba maloprije Nello mi ree SiTsam se sav izmijenio. Zar bi moglo biti da ja imam neto? Buffalmacco ree: Moglo bi biti da ti ima svata a ne u. Zatim mu ree: i mi na i misli neto; ini se kao da si napola mrtav.
izmi-

Calandrinu se ve inilo da ima groznicu; i gle, naie Bruno i prije nego ita drugo izusti, ree: Calandrino, kakav si to u licu? ini mi se kao mrtvac, to te boli? Calandrino uvi gdje mu svaki od njih tako govori vrsto povjero-va da je bolestan te ih sav prestraen upita: Sto da radim? Bruno ree: Ja mislim da se vrati kui i da legne u postelju i dobro se pokrije, i da poalje mokrau6 metru Simonu7 koji je kao to zna na prijatelj. On e ti odmah rei to ti valja raditi, a mi emo poi s tobom k njemu da ti budemo pri ruci ako ti to ustreba. Njima se pridrui i Nello, te se zajedno s Calandrinom vratie njegovoj kui; i on sav iznemogao ue u lonicu i ree eni: Doi i dobro me pokrij, jer sam teko bolestan. Lee on dakle u postelju, a mokrau po slukinji posla metru Simonu koji je u to vrijeme u znaku tikve8 obitavao na trgu Mercato Vecchio; a Bruno ree drugovima: Vi ostanite ovdje s njim, a ja u otii da vidim to li e lijenik rei, pa ako ustreba, dovest u ga ovamo. Calandrino tada ree: Ded poi, drue moj, pa e mi kazati to

Deveti dan - Trea novela

je sa mnom, jer mi se ini da me neto unutra boli. Bruno pohita metru Simonu te stie prije slukinje koja je nosila mokrau i uputi metra Simona u njihov naum; pa kad slukinja doe i metar vidje mokrau, on joj ree: Hajde i reci Calandrinu da se dobro utopli, a ja u odmah za tobom doi i rei to mu je i to mu valja raditi. Slukinja tako izvijesti, i ne proe dugo a stigoe metar i Bruno; lijenik sjede kraj njega, stade mu opipavati bilo i nakon nekog vremena, u nazonosti njegove ene, ree: Eto, Calandrino, rei u ti kao prijatelju, nita ti drugo nije nego si zatrudnio. Calandrino stade bolno jaukati govorei: Jao, Tessa, to si mi ti uinila, jer vazda hoe da bude odozgo; dobro sam ti ja govorio! Njegova ena, koja je bila estito eljade, sva pocrvenje od srama pa oborivi glavu bez rijei izae iz lonice. Calandrino nastavi jadikovati govorei: Jao, jadna li mene, to u i kako u? Kako u roditi to dijete? Kuda e izai? Vidim ja da e me skonati pohota ove moje ene, Bog joj dao onoliko alosti koliko za se radosti elim; a da sam zdrav kao to nisam, ustao bih i tako bih je isprebijao da bih joj sve kosti polomio; a pravo mi budi, jer nisam je smio nikad pustiti da bude odozgo. Ali ako se iz ove nevolje izvuem, prije e umrijeti negoli joj ja popustim. Bruno i Buffalmacco i Nello pucali su od elje da se nasmiju sluajui Calandrinove rijei, ali su se ipak suzdravali; metru Simonu sve su suze vrcale iz oiju od neobuzdana smijeha. Ipak naposljetku, kad se Calandrino obratio lijeniku molei ga da mu da savjeta i pomoi, metar mu ree: Calandrino, ne bih htio da se plai jer smo, hvala Bogu, na vrijeme to opazili, pa u te s malo truda i za malo dana toga osloboditi; no morat e neto potroiti. Calandrino ree: Jao, metre moj, dajte za ljubav Boju! Evo imam dvjesta lira za koje sam htio kupiti zemlju; ako je potrebno, dat u ih sve, samo da ne moram roditi, jer ne znam kako bih to uinio; uo sam da ene strano krie kad raaju, premda to imaju kuda uiniti, te sve mislim da bih prije umro no to bih rodio kad bih morao podnijeti takve bolove. Lijenik ree: Nita se ti ne brini. Priredit u ti ja prekuhani napitak, dobar i ukusan za pie, i u tri jutra sve e proi, i bit e zdraviji nego riba; ali ubudue valja biti razborit i ne initi takvih budalatina. A sad za onaj napitak valja nam nabaviti tri para tustih

D ek am cron

kopuna, a za ostalo to je potrebno dat e jednome od njih pet lira u denarima,9 neka sve kupi i poalje k mer; \ui; a ja u ti u ime Boje sutra ujutro poslati taj prekuK' k, pa e svaki put popiti dobru au. Calandrino uvi to rerke i davi Brunu pet lira i novac 7njemu za ljubav potrudi i "' ,w, \J\^ mu je. Bruno *^" u, te se on i je tri jutra IU i opipa zato sad ^ mora Si.aiia bez ikakve .dio bijahu zadovoljni _ ^alandrina, premda se gospa njih s muem srdila.

D ev eti da n - etv rta n o v ela

etv rta no vela

Cecco Fortarrigo proigra u Bonconventu sve to ima i novac Cecca Angiulierija; i trei za njim u koulji i viui da ga je pokrao navede seljake da ga uhvate, pa odjene njegovo ruho i uzjae mu konja, a njega odlazei ostavi u koulji. Uz grohotan su se smijeh sluale rijei to ih je Galandrino govorio o svojoj eni; no kad Filostrato umuknu, Neifile na kraljiinu zapovijed zapoe: Vrle gospe, kad ljudima ne bi bilo mnogo tee pred drugima pokazivati svoju pamet i krepost negoli glupost i poroke, uzalud bi se mnogi trudili da obuzdaju svoj jezik; to nam je jako lijepo pokazala ludost Calandrinova, kojemu doista nije trebalo javno otkrivati tajne sklonosti svoje ene da bi ozdravio od boljke u koju je u svojoj bezazlenosti povjerovao. Ta mi je zgoda dozvala u sjeanje neku posve suprotnu zgodu, to jest kako je lukavost jednoga pobijedila razbor drugoga, na veliku tetu i sramotu pobijeenoga; o tome sam vam rada kazivati. Prije nekoliko godina ivljahu u Sieni dva ovjeka ve zrele dobi, i svakomu je bilo ime Cecco, ali jedan bijae sin gospara Angiulierija,1 a drugi gospara Fortarriga.2 I premda su se u mnogim drugim navikama loe slagali, u jednom, to jest u tome to su i jedan i drugi mrzili svoje oeve,3 toliko su se slagali da su se zbog toga sprijateljili i esto su se druili. Ali poto se Angiulieriju koji je bio lijep i dobro odgojen ovjek inilo da ne moe u Sieni dolino ivjeti od onoga to mu otac daje,4 doznavi da je u ankonske Marche5 doao kao papinski legat neki kardinal koji mu je bio veoma naklonjen6 odlui da ode k njemu vjerujui da e tako poboljati svoje prilike. I poto to priopi ocu, dogovori se s njim da mu odjednom dade

odjene, i kupi koono to mu je morao nj a, i dostojno ^* I dok i*1' poveo, dou to

r

e naine moli'conjuar, i sve %i ^ri mu odgoio sposoban r a ponekad o kloniti i dajui uz , , istaje. ^u Boncon_, _ oila velika vruina, ,JLelju te se uz Fortarrigovu ,, a njemu ree da ga probudi netom OK je Angiulieri spavao, Fortarrigo ode u kr,_ Kad se ponapio stade kockati s nekima koji mu za .^ vrijeme dobie sav novac to ga je imao, a k tome i odjeu to je na njemu bila; stoga on hotei vratiti izgubljeno onako u koulji kako je bio ode tamo gdje je Angiulieri spavao i videi da tvrdo spava izvue mu iz kese sav novac to ga je imao, i vrativi se u igru izgubi i to kao i ono prije. Uto se Angiulieri probudi te ustade, i odjenu se, i potrai For-tarriga; pa kad ga ne nae, pomisli da pijan u nekom kutu spava, kao to je i prije znao initi; stoga odluivi da ga ostavi naredi da mu osedlaju konja i natovare koveg, pa naumi u Corsignanu9 nai sebi drugog slugu; ali kad htjede na odlasku platiti gostioniaru, ne nae ni pare pa die veliku viku i uzbuni cijelu gostioniarovu kuu tvrdei da mu je novac u njoj ukraden i prijetei da e ih sve dati svezane odvesti u Sienu. U taj as stie u samoj koulji Fortarrigo, koji je dolazio da Angiulieriju uzme odjeu, kao to mu je bio uzeo novac; i videi Angiulierija spremna da uzjae ree: to to znai, Angiulieri? Zar ve kreemo? Ah, priekaj malo, sad e doi neki ovjek kojemu sam zaloio svoj zobunac za trideset i osam oldi, a siguran sam da e nam ga vratiti za trideset i pet, ako mu odmah platimo. I dok su oni tako u rijei bili, naie neki ovjek koji uvjeri Angiulierija da mu je Fortarrigo ukrao novac kazavi mu koliku je svotu

D ev eti da n - etv rta n o v ela

izgubio. Stoga strano srdit Angiulieri estoko ispsova Fortarriga, i da se nije bojao vie ljudskih zakona negoli Bojih, bio bi ga na mjestu dotukao; a ovako mu zaprijeti da e ga dati objesiti ili pod prijetnjom vjeanja prognati iz Siene, te uzjaha konja. Fortarrigo, kao da je sve to Angiulieri nekom drugom a ne njemu govorio, ree: Ah, Angiulieri, ostavimo se u dobar as naklapanja koja niemu ne vode, pozabavimo se ovim: dobit emo ga za trideset i pet oldi ako ga odmah otkupimo, jer ako budemo do sutra oklijevali, ve nee pristati na manje od trideset i osam koliko mi je i posudio; uini mi tu ljubav, jer sam se tako s njim nagodio. Ta zato ne bismo zaradili ta tri olda? Angiulieri je sluajui ga gdje tako govori gotovo pomahnitao, osobito kad je vidio da ga okupljeni svijet promatra i kanda nitko ne vjeruje da je Fortarrigo proigrao Angiulierijev novac nego da Angiulieri jo ima njegov, ree mu: Sto ja imam s tvojim zobuncem, dabogda visio! Ne samo to si me pokrao i proigrao moj novac nego me jo brbljanjem zadrava i ruga mi se k tome. Fortarrigo je ravnoduno stajao kao da se sve to njega ne tie, i nastavljao: Ta zato mi nee pomoi da dobijem tri olda? Zar misli da ih ja tebi ne mogu dati? Uini mi to ako ti je do mene stalo! Zato toliko uri? Stii emo mi jo zarana veeras u Torre-nieri.10 Daj, izvuci kesu: znaj da bih mogao cijelu Sienu obii i ne bih naao ni jedan koji bi mi tako dobro pristajao kao ovaj. I kad samo pomislim da sam ga njemu zaloio za trideset i osam oldi! On jo vrijedi etrdeset i vie, pa e me tako dvostruko otetiti. Angiulieri, pritisnut tekim jadom to ga je ovaj pokrao i sad ga jo zadrava budalatinama, ne odgovori mu vie ni rijei nego okrenu konja i zaputi se u Torrenieri. Uto Fortarrigu pade na um istanano lukavstvo te onako u koulji poe za njim trati; i poto ve dobre dvije milje prijee, molei ga stalno za zobunac, te Angiulieri natjera konja u trk da se oslobodi te nevolje, Fortarrigo pred Angiuli-erijem opazi neke teake na polju uz cestu; njima Fortarrigo stade glasno vikati: Drite ga, drite ga! Stoga oni, tko motikom tko lopatom, preprijeie Angiulieriju put mislei da je pokrao onoga koji za njim u koulji tri i vie, te ga zadrae i uhvatie; malo je njemu koristilo to im je govorio tko je on i to se dogodilo. Ali kad Fortarrigo tamo stie, smrknuta lica ree: Ne znam to me dri da te ne ubijem, podli lupeu koji si pobjegao i sve mi

*:

H)do, u emu sve to je \o spasio,

N

luao. w# nje.u kou-.onja dobio u oat stii kardinalu ,iati u Sienu, pozajmi u k nekim svojim roacima .. otac ponovno nije pomogao. I.mete Angiulierija u dobroj nakani, mjestu i u pravo vrijeme nije ostalo

D ev eti d an - P eta n o v ela

P eta novela
Calandrino se zaljubi u neku mladicu, pa mu Bruno naini zapis, i im je njime dotakne, ona pode s njim; a kad ga ena zatekne, podnese teku i munu smutnju. Poto Neifile okona svoju kratku novelu, kojoj se druba nije mnogo smijala niti je o njoj raspravljala, kraljia se obrati Fiam- etti i naredi joj da nastavi; ona sva radosna odgovori da hoe m drage volje pa poe: Plemenite gospe, mislim da vam je znano da nema stvari kojoj se toliko govori, te nam se ne bi o svagda sve vie sviala, akoosoba koja pripovijeda umije izabrati duno vrijeme i mjesto to ih stvar ta iziskuje. Prema tome, uzmem li u obzir da smo mi ovdje samo zato da se razonodimo i da vrijeme kratimo, sudim da je pra vrijeme i mjesto za sve ono to nas moe razveseliti; pa da smo i sto puta o vo neem govorili, moe nas sama zabavljati ako o tome opet kazujemo. Stoga, premda je do sada nekoliko puta bilo rije o Calandrinovim budalatinama, poto maloprije ree Filostra-to da su sve i zgode o njemu zabavne, usuujem se ve kazivanim novelama nadodati jo jednu o njemu; dodue, lako bih mogla i mogu preinaiti tu novelu i s izmiljenim imenima vam je kazivati, bih se htjela kad udaljiti od istinitosti zgode: no ako odstupamo istine u kazivanju samo umanjujemo zabavu od sluateljima, pa u vam zbog spomenutih razloga zgodu onako kako se zaista zbila kazivati.1 2 Niccolo Cornacchini bijae na sugraanin i bogat ovjek, meu ostalim svojim posjedima imae jedan 3 4 vrlo lijep na Camerati, gdje dade sazidati lijepu gospodsku kuu, te se s Brunomi Buffalmac-com pogodi da mu je svu oslikaju; budui da je to bio velik posao,

oni pozvae u je, premda posoblje, koja je

.ccolosa i koju .iekoj kui u uli-na naoita i dobro .ena i vjeta u govoru; aijeloj pamunoj podsu-. zdenac koji bjee u dvori-se da tamo doe Calandrino i. Ona mu odzdravi i poe u nj . inio nekako mimo svijeta negoli alandrino stade gledati nju i i zapoee raditi. Tamo "elje i drugo potrebno "Ine stare slukinje - Niccoloa, po '-voditi sebi j . o n d a j e

uini mu .KO zdenca, a drugove pusti da ekaju na vok. >znavao, nije se usudio da joj ita kae. Ona brzo ox gleda, pa za alu i ona njemu dobaci nekoliko pogleda pv & uzdasima; zbog toga se Calandrino odmah u nju zaljubi i ne ode iz dvorita dok Filippo nju u odaju ne zovnu. Kad se Calandrino vratio na posao, nita drugo nije radio nego uzdisao; opazivi to Bruno, koji mu je neprestano u ruke gledao, jer je u njegovim kretnjama jako uivao, ree: Koji ti je vrag, kume Calandrino? to uzdie toliko? Calandrino mu ree: Kume, kad bih imao koga da mi pomogne, dobro bi mi bilo. A kako? ree Bruno. Calandrino mu ree: Ali ne smije nikomu nita rei; tu dolje ima neka mladica ljepa od vile, i toliko je u mene zaljubljena da zamisliti ne moe; to sam opazio kad sam maloprije po vodu iao. Jao, ree Bruno, pazi da to ne bude Filippova ena! Calandrino ree: Vjerojatno jest, jer ju je zovnuo, i ona je otila k njemu u sobu. No to zato? Uinio bih ja to i Gospodu Kristu, a kamoli ne bih Filippu. Pravo da ti kaem, kume, toliko mi se svia da ti to ne bih znao rei. Tada ree Bruno: Kume, ja u ispitati tko je ona, pa ako je Filippo-

Deveti dan - Peta novela

va ena, sredit u ja to u dvije rijei, jer smo ona i ja dobri prijatelji. Ali kako emo urediti da Buffalmacco ne dozna? Ne mogu s njom progovoriti a da on nije sa mnom. Calandrino ree: Ba me briga za Buffalmacca, nego uvajmo se Nella, jer je on Tessin6 roak i sve bi nam pokvario. Bruno ree: Pravo veli. Meutim, Bruno je dobro znao tko je ona, jer ju je vidio kad je dola, a i Filippo mu je bio rekao; pa kad Calandrino opet ostavi posao i ode vidjeti je, Bruno sve ispripovjedi Nellu i Buffalmaccu, te se potajno dogovorie to da uine s tom njegovom zaljubljeno-u. I kada se on vrati, Bruno mu potiho ree: Jesi li je vidio?* Calandrino odvrati: Jao, jesam, srce mije ranila. Ree Bruno: Idem pogledati je li to ona na koju mislim, pa ako jest, prepusti ti to meni. Sie dakle Bruno u dvorite, gdje nae Filippa i nju, pa im redom ispripovjedi tko je Calandrino i to im je rekao te se s njima dogovori to svatko od njih treba uraditi i rei da se razvesele i zabave na raun Calandrinove zaljubljenosti; i vrativi se ree Calandrinu: Zaista je ona i zato nam tu valja jako mudro postupiti, jer ako Filippo opazi, nita nas na svijetu nee opravdati. Ali to hoe da joj s tvoje strane kaem ako mi se prui prilika da s njom govorim? Calandrino odgovori: Vjere ti, rei e joj prvo i prvo da joj elim tisuu mjerica onoga blaga od kojega se zatrudni, a drugo da sam joj slunik i eli li to; jesi li me dobro razumio? Bruno ree: Jesam, prepusti ti to meni. Kad doe vrijeme veeri te oni ostavie posao i sioe u dvorite, poto Filippo i Niccolosa tamo bijahu, zaustavie se malo radi Ca-landrina; i Calandrino stade zuriti u Niccolosu i davati joj takve i toliko smijene znake da bi ih i slijepac opazio. A ona je sa svoje strane svakojako nastojala da ga to vie raspali, i prema onome to joj je Bruno ispriao veoma se uveseljavala Calandrinovim ponaanjem. Filippo i Buffalmacco i ostali pretvarali su se da razgovaraju i da nita od toga ne vide. Ali nakon nekog vremena, na preveliku Calandrinovu alost, krenue, a na putu prema Firenci Bruno ree Calandrinu: Velim ti da se zbog tebe topi kao led na suncu; i tijela mi Bojega, ako donese sa sobom svoj rebek7 pa joj uz njega zapjeva jednu od onih svojih

-* *,

ljubavnih pjesmica, s Calandrino ree: Svakako, odvra Njemu Calan zivao; velim hou. Tko ona? Da be te urad

a e skoiti samo da doe k tebi. ne? Misli li da ga donesem?

vjerovao kad sam ti ka-; nego drugi uraditi to gospu kao to je uspjehe rastru-'n godina ne J malo vidi ja nisam tako razumjet e jo Kristova, tako u .ni se da te ve vidim jzine crvene usne i one da je zatim svekoliku gu-

dnilo mu se da je ve na do-radosti poskakivao i pjevao kao donese on svoj rebek te na veliko uz njega nekoliko pjesmica; ukratko,

te vie uope nije radio, nego je po sto puta na^tKx prozor, sad na vrata, sad na dvorite da je vidi, a ona nk yvo, kako ju je Bruno pouio, tisuu razloga za to pruala. S druge strane Bruno je odgovarao na njegove poruke, a katkad mu ih je slao i u njezino ime; a kad bi ona kamo otila, to je esto inila, donosio mu je njezina pisma u kojima mu je davao velike nade da e mu se ispuniti elja, navodei da je ona otila kui svojih roditelja, gdje je on zasad ne moe vidjeti. I tako su se Bruno i Buffalmacco, koji su sve to namjetali, zabavljali kao nitko na svijetu na Calandrinov raun, te su pokatkad dobivali od njega, kao da to njegova gospa trai, sad ealj od bjelokosti, sad torbicu, sad noi ili kakvu drugu sitnicu, a njemu su zauzvrat donosili nekakve lane prstenie bez vrijednosti kojima se Calandrino jako veselio; a osim toga jo im je plaao zakuske i astio ih, da mu pomognu u njegovu nastojanju. I poto su ga tako dva mjeseca zavaravali a da nita drugo nisu

Deveti dan - Peta novela

uinili, videi Calandrino da se posao primie kraju i znajui da mu se nikad vie nee pruiti prilika ako ne dovede do cilja svoju ljubav prije negoli posao zavre, stade mnogo upornije navaljivati na Bruna; stoga Bruno, kada djevojka opet doe, dogovorivi se prvo s Filippom i s njom to valja uiniti, ree Calandrinu: Vidi, kume, ta mi je gospa bar tisuu puta obeala da e uiniti sve to hoe, a nita nije uinila, pa mi se sve ini da ona tebe za nos vue; i zato to se ne dri obeanja, natjerat emo je da ga ispuni htjela ona to ne htjela, ako ti hoe. Odgovori Calandrino: Daj, uini to, za ljubav Boju, i neka bude to prije. Ree Bruno: Bi li ti imao srca da je dotakne nekim zapisom to u ti ga dati? Ree Calandrino: Kako ne bih! Dakle, ree Bruno, donesi mi komadi pergamene od neojanje-na janjeta i iva imia, i tri zrna tamjana, i blagoslovljenu svijeu, pa prepusti to meni. Cijele se te veeri Calandrino muio postavljajui stupice da ulovi imia, a kad ga naposljetku uhvati, odnese ga s ostalim stvarima Brunu; ovaj se zatvori u sobu pa ispisa na pergameni neke are i arobne znake te mu je donese i ree: Znaj, Calandrino, ako je dotakne ovim zapisom, doi e odmah za tobom i uinit e sve to hoe. I zato, ako Filippo danas kamo ode, nekako joj se priblii i dotakni je, a zatim poi u onu pojatu iza kue, boljega mjesta nee nai, jer tamo nitko ne zalazi: i vidjet e da e ona tamo doi; a kad doe, zna i sam to ti je raditi. Calandrino je bio sretniji nego ikad u ivotu pa uze zapis i ree: Kume, pouzdaj se u me. Nello, kojega se Calandrino uvao, zabavljao se ovom alom kao i ostali i pomagao im da mu se narugaju; i zato, kako mu bjee Bruno naredio, ode u Firencu Calandrinovoj eni i ree joj: Tesso, ti zna koliko si batina dobila od Calandrina onoga dana kad se amo vratio s kamenjem iz Mugnonea, i zato elim da mu se osveti; a ako to ne uini, ne smatraj me vie ni roakom ni prijateljem. On ti se tamo zaljubio u neku enu, a ona je takva nevaljalica da se esto s njim zatvara, i maloprije su se dogovorili da se uskoro sastanu; i zato elim da doe, i da ga vidi, i da mu se poteno odui. Kad ena to u, i ne pomisli da je ala, nego skoi na noge i poe

D ekam eron

D ev eti d an - P eta n o v ela

govoriti: Jao, lupeu jedan, to ti meni radi! Kria mi Bojega, nee to tako proi, nego e mi grdno platiti! I uzevi ogrta pozva neku ensku da je prati te zajedno s Nellom trkom poe gore; netom je Bruno izdaleka ugleda da dolazi ree Filippu: Evo y iiatelja! Stoga Filippc u Calandrino i ostali sadili te im ree: "ti u Firencu: marljivo radite; mogao vidjeti sve Majstori, idaljio, sie u i otiavi o/ ,enu s njom rato je Cal, priblii i pokaza im Ca rino dotae onim dvorit/ i zaputi u pojatu, a zgovo^ zatvori vrata, i zagrli mu po tlu pa ga opkorai zap; iiblii licem, te ga kao Ni slatki moj Calandrino, ,e, kako sam dugo eljela pritisnem! Ti si mi svojom anio svojim rebekom; je li ci ree: Ah, slatka moja duo,

nema dosta posla kod kue, pa se u druge zaljubljuje? Krasan si mi ti zaljubljenik? Kad bih te svega iscijedila, ne bi iz tebe ni toliko soka izalo da umak napravim. Vjere mi Boje, nije onomad Tessa tebe napunila, prokleta bila od Boga ona koja je to uradila, jer zacijelo malo vrijedi kad joj je omilio takav biser kao to si ti! Kad je Calandrino, vie mrtav nego iv, ugledao enu kako ulazi, nije se ni usudio braniti, nego onako sav izgreben i zguljen i raupan, pokupivi kukuljicu i ustavi ponizno poe moliti enu da ne vie, ako ne eli da ga svega sasijeku na komade, jer je ona, koja je s njim bila, ena gospodara kue. Tessa ree: Pa neka je, Bog je ubio! Bruno i Buffalmacco, koji su zbog toga s Filippom i Niccolosom pucali od smijeha, pravei se da dolaze zbog buke dojurie tamo pa poto nakon mnogoga nagovaranja umirie gospu, svjetovae Calandrina neka ode u Firencu i vie se onamo8 ne vraa, da mu Filippo, ako to o tome douje, ne bi kakvo zlo nanio. Tako dakle jadan i alostan Calandrino, sav zguljen i izgreben, poto se vrati u Firencu i vie nemade hrabrosti da ode gore, danju i nou trpei i podnosei enine prigovore, napokon zatomi svoju arku ljubav, kojom je do sita nasmijao svoje drugove, i Niccolosu, i Filippa. irba spopala! Pusti da te se prije i*ti da oi napasem na tvom milom licu! ^ Bruno i Buffai*. pridruili Filippu, pa su sva trojica sve to gledali i sluat*, iad je Calandrino htio poljubiti Niccolosu, eto ti Nella s gospom Tessom; i tek to on stie ree: Zakleo bih se Bogom da su zajedno; i doavi do ulaza u pojatu sva ustreptala od bijesa grunu gospa u vrata i srui ih pa uavi ugleda Niccolosu na Calandrinu, a ona netom ugleda gospu odmah skoi i pobjee tamo gdje je bio Filippo. Mona Tessa sunu s noktima u lice Calandrinu, koji jo ne bjee ustao, i svega mu ga izgrebe; i zgrabivi ga za kosu stade ga tamo-amo vui govorei: Prokleto prljavo pseto, to li ti meni radi! Budalo stara, prokleta ti bila ljubav koju sam ti dala! Zar ti se ini da

D ekam eron

D ev eti d an - esta n o v ela

,n od njih leiugim; onaj koji ree mislei da galamu; ena sezgodnim rijeima jjao druinu tako je na- e o njegovim zgodama iazuje; on prozbori:jju je Calandrino ljubio dos ugoj Niccolosi; rad sam kazi-/znati kako je brza dosjetljivostsablazan. i e dugo, ivio neki dobar ovjek Ky, ao hranu i pie, a premda je bio siromah, m, ponekad je, u velikoj nevolji, ne ba svakoga n^ nanca na konak primao. A imae taj ovjek vrlo lijepu ei. /mu bjee rodila dvoje djece i jedno bila lijepa i ljupka djevojka u je 3 petnaestoj ili esnaestoj godini, jo neudana, drugo je bio djeai od nepune godine dana, kojega je majka jo dojila.

4 Na mladicu bijae bacio oko neki mladi iz naega grada, lijep, i ljubazan, i plemenita roda, koji je esto prolazio onim krajem i ar o je ljubio; a ona je jako ponosna to je takav mladi voli nastojala k njegovu ljubav sauvati svojom ljupkou, jednako se u nj zaljubi; i ta bi se ljubav vie puta na obostrano zadovoljstvo ostvarila da Pinuccio (jer tako je bilo ime mladiu) nije zazirao od djevojine i

svoje sramote. Ali kako se iz dana u dan ar sve vie razbuktavao, Pinuccia obuze enja da se ipak s njom sastane; i doe mu misao nae naina i nekako u njezina oca prenoi, predviajui na temelju da poznavanja rasporeda u mladiinoj kui da e mu, ako to uini, poi za rukom da bude s njom a da to nitko ne opazi, pa immu pade na um bez odgaanja to ostvari. On i njegov vjerni drug po imenu Adriano, koji je znao za tu ljubav, poto jedne veeri kasno unajmie dva kljuseta i na njih natovari-e dvije torbe, moda pune slame, iz Firence izaoe i nainivi krug 5 stigoe jaui do doline Mugnonea u samu no. A odatle, kao se vraaju iz Romagne, okrenue i da udarie prema kuama tena vrata onoga ovjeka pokucae; on im smjesta otvori, jer ih obojicu dobro je poznavao, a Pinuccio mu ree: Eto, valja da nas noas primi na korak; mislili smo da emo moi ui u Firencu,6 ali nismo se znali pouriti pa smo u ovo doba, kao to vidi, samo dovde stigli. Domain mu odgovori: Pinuccio, ti dobro zna kakvo prenoite mogu pruiti takvim ljudima kao to ste vi; no kad vas je ve ovakokasna ura ovdje uhvatila, i nema vremena da drugamo odete, rado vas u primiti na konak kako najbolje budem mogao. Poto dakle mladii sjahae i uoe u svratiste, najprije svoju klju-sad namirie, a zatim ono to su sa sobom donijeli za veeru skupadomainom veerae. s Nego domain je imao samo jednu vrlo malenu sobicu, u kojoj bijahu tri uske postelje postavljene kako je to domain najbolje mogao uiniti, a bijahu dvije s jedne strane sobe, a trea njima nasuprot s druge strane, tako da je ostalo toli prostora da se izmeu njih jedva moglo prolaziti. Najbolju od ko tih triju postelja domain priredi za dva druga i posla ih da legnu; nakon nekog vremena, dok su se oni pretvarali da spavaju iakonijedan nije bio zaspao, ree domain keri da legne u jednu od preostalih dviju postelja,uadrugu legnue on i njegova ena, koja uz postelju gdje je spavala privue kolijevku u kojoj je drala nejakog sinia. poto su se tako svi I smjestili i poto je Pinuccio sve vidio, posli nekog vremena, kad mu se uini da su svi zaspali, tiho je ustavi priulja se postelji gdje mu je ljubljena mladica leala i prislonivi lee uz nju; iako se malko se straila, ona ga radosno primi i s njim se prepusti uitku koji su najvie eljeli. I dok je tako Pinuccio bio

D ekam eron

D eveti d an - esta no vela

s djevojkom, dogodi se da maka neki predmet prevrnu, a ena to probudivi se u pa ustavi u strahu da nije to drugo, onako u mraku ustavi kakva je bila poe onamo odakle je ula buku. Adriano ni na to ne mislei sluajno zbog tjelesne potrebe ustade i poavi da je obavi naie na kolijevku koju ena bjee ondje poroci ako je ne podigne uze je, i podie usti je kraj postelje gdje je on spavao, ustajao vrati se i ne brinui se za koa nije palo ono to je mislila ne htjede obrecnu na maku i vrati u sobicu te 'ostelji gdje joj je mu spavao, ali ne ;ama sebi: Jao, jadna ti sam, vidi to ilo nisam ula ravno u postelju svo-lalo naprijed nae kolijevku i lee u jala uz Adriana, mislei da lijee uza ne bijae zaspao, osjetivi to lijepo je h rijei vie od jedanput nape luk na ;a san ne svlada kraj djevojke, poto idio ustade od nje da se vrati u svoju i tamo i naavi kolijevku pomisli da 3ga produi malo dalje i lee k doma-iolaska probudi. Pinuccio mislei da mi, nema slae stvari na svijetu od te : sam s njom uivao nego ikad itko i s ie sam od est puta juriao na tvraviKad domain u te rijei, previe mu se ne svidjee, pa ree u sebi: Koga vraga ovaj ovdje radi? A onda, vie srdit nego razborit, ree: Pinuccio, velika je to podlost bila s tvoje strane i ne znam zato si to meni uinio, ali tijela mi Bojega, to e mi platiti. Pinuccio, koji nije bio najmudriji mladi na svijetu, shvativi svoju zabludu ne pokua je ispraviti kako se najbolje moglo nego ree: Sto u ti platiti? to mi ti moe uiniti? Domainova ena mislei da je s muem ree Adrianu: Jao, sluaj kako se nai gosti neto svaaju. Adriano smijui se ree: Neka se svaaju, Bog ih pokarao: sino

su previe popili. ena kojoj se odjednom uini da je ula mua kako se prepire i Adriana pokraj sebe smjesta spozna gdje je i s kim je; ali mudra kakva je bila, ne rekavi ni rijei odmah ustade, i uzevi kolijevku svoga sinia, premda se u sobi ni traka svjetlosti nije vidjelo, napamet je odnese do postelje gdje joj je ki spavala i lee kraj nje, pa kao da se probudila na muevu galamu, zovnu ga i upita ga to se to s Pinucciom svaa. Mu joj odgovori: Zar ti ne uje to ovaj kae da je noas uinio Niccolosi? ena ree: Taj lae na sva usta, jer s Niccolosom nije spavao1. Jer ja sam u neko doba ovdje legla, i poslije toga nisam mogla zaspati, a ti si budala ako mu vjeruje. Vi toliko uveer popijete da poslije po noi kojeta sanjate i hodate ovamo-onamo a da i ne znate te mislite da ste uda neka napravili; grehota je velika to vrat ne slomite! Nego to Pinuccio tamo radi? Zato nije u svojoj postelji? S druge strane Adriano videi kako ena razborito skriva svoju i kerinu sramotu ree: Pinuccio, ve sam ti stoput rekao da nikamo ne putuje, jer e te ta tvoja mana da u snu ustaje i pria gluposti koje sanja jedanput zaista upropastiti; vrati se amo, Bog te noas ubio! Kad domain u to ree ena i to to ree Adriano vrsto povjero-va da je Pinuccio sanjao, pa zgrabivi ga za ramena poe ga drmati i zvati velei: Pinuccio, probudi se, vrati se u svoju postelju. Pinuccio poto razumjede sve to se govorilo stade dalje buncati kao da sanja; tome se domain grohotom smijao. Naposljetku, osjetivi ipak da ga drmaju napravi se kao da se probudio te pozva Adriana i ree: Zar je ve dan, te me zove? Adriano ree: Jest, doi ovamo. A ovaj pretvarajui se da nita ne zna i da je sanjiv napokon ustade od domaina i vrati se u postelju k Adrianu; a kad dan osvanu i on ustade, domain se poe smijati i rugati njemu i njegovim snovima. I tako rije po rije, poto osedlae mladii svoju kljusad, i natovarie torbe, i nazdravie domainu, uzjaie i vratie se u Firencu, jednako zadovoljni tijekom svoje pustolovine i njezinim ishodom. A malo poslije, smislivi drugi nain Pinuccio se sastade s Niccolosom, koja je majci tvrdila da je on doista bio sanjao; stoga je ena spominjui se Adrianovih zagrljaja jedina u sebi govorila da je bila budna.

V
'rt

Im a novela
i mu eni vuk razdire cijelo grlo i lice; a ona ne poslua i to joj se dogodi. ju novelu i svi pohvalie dosjetljivost one leji da ispripovjedi svoju; ona rada poe: ie gospe, raspravljale o istinitim dogaa-i, i mnoge su se tomu smijale; no ipak, :u propustiti da vam u kratkoj noveli ne nedavno mojoj susjedi dogodilo, jer nije a je mu o njoj snio. mat Talano Imolese,1 veoma ugledan o-mladicom koja se zvala Margherita i bila toliko hirovita, i goropadna, i tvrdoglava ime nita nije htjela po volji uiniti niti je koliko god teko bijae Talanu to trpjeti, ije mogao. kad Talano s tom svojom Margheritom iosjedu, da mu se u snu dok je spavao i kako ide kroz neku veoma lijepu umu JVUJU ou m-uaiL^u uu jvae imali; i dok ju je gledao kako ide, priini mu se da iz jednoga kraja ume izae golem i straan vuk, koji joj odmah nasrnu na grlo i obori je na zemlju, i upe se da je odvue, dok je ona dozivala u pomo; a kad mu se poslije istre iz ralja, priini mu se da joj je razderao cijeli vrat i lice. Netom on ujutro ustade, ree eni: eno, premda zbog tvoje tvrdoglavosti nikad nisam ni jedan lijep dan s tobom proivio, ipak bi mi bilo jako ao da te stigne kakva nesrea; stoga, ako povjeruje mom savjetu, nee izlaziti danas iz kue; i kad ga ona upita zato,

Deveti dan - Sedma novela

on joj po redu ispripovjedi to je sanjao. ena odmahnu glavom i ree: Tko ti zlo eli, zlo ti sanja! Saaljiv si toboe prema meni, ali o meni sanja ono to bi elio vidjeti; ne boj se, uvat u se ja, i danas i uvijek, da te nikada ne obraujem ni ovom ni kojom drugom svojom nesreom. Tada ree Talano: Dobro sam znao da e tako rei, jer tko s djecom lijee opoganjen ustaje. Ali razumi kako ti je drago: ja ti kaem za tvoje dobro, i ponovno ti savjetujem da danas ostane kod kue ili barem da se uva da ne ode u nau umu. ena ree: Dobro, posluat u te, a zatim sama sebi poe govoriti: Vidi ti kako me podmuklo misli prestraiti da danas ae odem u nau umu? Zacijelo je tamo uroio sastanak s kakvom droljom pa se boji da ga ne zateem. Misli on da sam slijepa! Kao da ga ne poznajem: ba bih bila glupa kad bih mu povjerovala. Ali zacijelo nee mu to uspjeti; i nema druge, valja mi vidjeti kakve on to danas poslove sprema, pa makar morala tamo cio dan ostati. Tek to je to izgovorila, poto joj mu izae s jedne strane iz kue, izae i ona s druge te kriomice ni asa ne oklijevajui ode u umu i tamo se sakri u najveem gustiu vrebajui i gledajui as amo as tamo da vidi hoe li tko doi. I dok je tako stajala nimalo ne strahujui od vuka, a gle blizu nje iz nekog gustog grma izae golem i uasan vuk; i jedva je mogla kad ga ugleda izustiti: Pomozi mi, Gospode!, a vuk joj se zaskoi za grlo i stegnuvi je vrsto poe je odvlaiti kao da je kakvo janjece. Grlo joj je bilo tako stegnuto da nije mogla vikati ni ikako sebi pomoi; stoga bi je vuk odvukavi je bez dvojbe bio zadavio da nisu naili neki pastiri koji ga vikom na-gnae da je pusti, a ona jadna i nevoljna, poto je pastiri prepoznae i odnesoe kui, poslije duge lijenike njege ozdravi, ali joj ipak cio vrat i jedan dio lica ostae tako nagreni, te je otada bila runa i izobliena koliko je prije bila lijepa. Zbog toga ona sramei se pokazati tamo gdje bi je vidjeli veoma esto gorko plakae to je bila tvrdoglava i to nije htjela, premda je nita nije stajalo, povjerovati u istinit san svoga mua.

Dekameron

n n a n o v e la
cea s nekim objedom, a Ciacco mu se ti da on izvue grdnih batina. drube ree da ono to je Talano u snu ivienje, jer se sve na dlaku ispunilo i n umuknue, kraljica naredi Lauretti da Ire gospe, koji su danas prije mene ka-n o emu se ve govorilo potaknuti da nuka nemilosrdna osveta onog aka, o ipinea,1 da vam pripovijedam o osveti lomu tko ju je podnio, premda nije bila Firenci ivio ovjek kojega su svi zvali iiviji stvor na svijetu; i poto mu imetak skove to ih je njegova oblapornost stva.,, v**.. ^a je iiiai_c oio veoma uglaen i uvijek prepun lijepih i zabavnih dosjetaka, odlui da postane ne ba pravi dvoranin nego zabavlja i da se drui s bogataima koji su u dobrim zalogajima uivali, pa je k njima esto odlazio na objed i na veeru, premda ga svaki put nisu zvali. U to je vrijeme u Firenci ivio i neki Biondello, ovjek niska rasta, velik gizdelin i istiji nego muha,3 s poculicom na glavi i plave grivice kojoj je svaka vlas bila na mjestu, a bavio se istim obrtom kao i Ciacco. I poto on jednog korizmenog jutra poe tamo gdje se riba prodaje,4 dok je kupovao dvije goleme paklare za gospara Vierija de' Cerchi,5 opazi ga Ciacco te mu se primae govorei: to li to znai?

Deveti dan - Osma novela

Biondello mu odgovori: Sino su poslali gosparu Corsu Donatiju6 tri jo ljepe od ovih i k tome jo jednu jesetru, ali kako mu to nije dovoljno da pogosti neke plemie, poslao me je da kupim jo dvije; zar nee i ti tamo doi? Ciacco odgovori: Budi siguran da hou. I kad mu se uini da je vrijeme, ode on kui gospara Corsa7 i nae ga gdje s nekim svojim susjedima jo ne bjee pristupio objedu, pa mu, kad ga on upita s kojim je poslom doao, odgovori: Gosparu, doao sam objedovati s vama i s vaim drutvom. Njemu gospar Corso ree: Dobro mi doao! Pa kako je ba vrijeme, hajdemo. I poto oni dakle sjedoe za stol, prvo ih posluie slanutkom i so-ljenom tunjevinom, a zatim prenim ribicama iz Arna, i niim vie. Ciacco se dosjeti da ga je Biondello prevario te se srdit zakle da e mu se osvetiti; i ne proe mnogo dana, kadli susrete Biondella koji je ve bio mnoge nasmijao tom podvalom. Opazivi ga Biondello pozdravi ga i kroza smijeh ga upita kakve su bile paklare gospara Corsa; Ciacco mu odgovori govorei: Prije negoli mine osam dana znat e to bolje rei od mene. I ni asa ne asei, im se rastade s Biondellom nagodi se s nekom prepredenom protuhom pa poto mu dade poveliku bocu, odvede ga do Cavicciulijeva trijema8 te mu pokaza na njemu nekog viteza koji se zvao gospar Filippo Argenti9 i bio je ilava i snana ljudina, naprasit, i razdraljiv, i hirovit prema drugima, i ree mu: Otii e k njemu s ovom bocom u ruci i ovako e mu rei: >Gosparu, alje me k vama Biondello, molei vas da budete ljubazni te mu zarudite ovu bocu svojim dobrim rujnim vinom, jer bi elio malo se razveseliti sa svojim pajdaima<; samo se dobro pazi da mu ne dopadne aka, jer bi ti prisjeo dan, a meni bi pokvario raune. Protuha ree: Treba li jo to da kaem? Ciacco ree: Ne treba, nego idi i kad mu to kae, vrati se amo k meni s bocom, pa u ti platiti. Otputi se dakle protuha i odnese poruku gosparu Filippu. Kad ga u gospar Filippo, kojemu nije mnogo trebalo, pomislivi da mu se ruga Biondello, kojega je dobro poznavao, sav se zacrveni u licu i rekavi: Kakvo zaruivanje i kakvi pajdai? Bog ubio tebe i njega!, skoi na noge i prui ruku da dohvati protuhu, ali je protuha bio na oprezu pa se izmae i odmagli i s druge strane vrati se Ciaccu, koji

D ev eti d an - O sm a n o v ela

:o je gospar Filippo kazao. protuhu i nije imao mira dok nije naao !si li skoro odlazio do Cavicciulijeva trinisam; a zato me to pita? im da te gospar Filippontrai, ali ne znam bro, ba prolazim onuda pa u mu se ) poe za njim da vidi to e se dogoditi, mogae dohvatiti protuhu, ostade stra-sebi grizao, jer iz rijei te protuhe nije igao razumjeti nego da mu se Biondello agao; i upravo dok se on tako grizao, gle n vidje, izae preda nj i estoko ga udari Diondello, stoje to? Gospar Filippo, poto ga zgrabi za kosu, i stre mu poculicu s glave, i baci kukuljicu na zemlju, bez prestanka ga je mlatio i govorio: Huljo, vidjet e ti dobro to je to! O kakvom mi to zaruivanju i pajdaima poruuje? Misli li da sam dijete pa da sa mnom ale zbija? I govorei tako sve mu lice zgnjei akama, koje su se inile kao da su od eljeza, i ni jednu mu dlaku na glavi ne ostavi na mjestu pa provaljavi ga po blatu iskida svu odjeu, a sve je to tako marljivo radio da Biondello ni jednom od poetka do kraja nije dospio ni rijei da mu kae ni da ga upita zato mu to ini. Dobro je bio razumio ono o zaruivanju i pajdaima, ali nije znao to to znai. Naposljetku, kad ga gospar Filippo dobro izubija i mnogi se oko njega skupie, na jedvite jade istrgnue mu ga iz ruku onako smetena i raupana pa mu rekoe zato je to gospar Filippo uradio, korei ga to mu je ono poruivao i govorei mu da je valjda morao otprije poznavati gospara Filippa i znati da on nije ovjek s kojim se moe aliti. Biondello se plaui opravdavao i govorio da on nikada nije slao gosparu Filippu po vino; ali poto malo doe k sebi, tuan i alostan vrati se kui dosjeajui se da je to bilo Ciaccovo djelo. A kad nakon mnogo dana, poto mu prooe modrice na licu, poe izlaziti iz kue, susrete ga Ciacco i smijui se upita ga: Biondello,

kakvo ti je bilo vino gospara Filippa? Biondello odgovori: Kakve su i tebi bile paklare gospara Corsa! Na to ree Ciacco: Odsada ovisi o tebi: kad god mi htjedne ponuditi dobro jelo kakvo si onda htio, ja u tebi ponuditi dobro pie kakvo si poslije pio. Biondello, koji je znao da Ciaccu moe vie zla eljeti negoli nanijeti, pozdravi ga u miru Bojemu i od tada se unaprijed uvae da nikad vie s njim ne zbija ale.

eta novela
jeta u Salomona, jedan kako da ga ia kazni goropadnu enu; on prvomu drugomu da ode na Guji most.' jice, ako je htjela potovati Dioneovu a kazuje; ona, poto su se gospe slatko ellu, vesela poe ovako govoriti: dravim razumom promotri kako je svi-jznati da su sve ene koliko ih ima, po , r>o zakonima, mukarcima podvrgnute te da se moraju prema njihovoj volji ponaati i ravnati; prema tome, koja god eli da u miru, slozi i zadovoljstvu ivi s mukarcem kojemu pripada valja da bude ponizna, i strpljiva, i pokorna, pored toga to mora biti i estita, a to je najvee i posebno blago svake umne ene. I kad nas na to ne bi upuivali zakoni, koji se u svemu brinu o opem dobru, i navike, ako hoete obiaji, kojih je mo velika i potovana, sama nam narav oito to pokazuje time to nam je dala osjetljivo i slabo tijelo, srameljivu i plaljivu duu, blagu i milosrdnu ud, malenu tjelesnu snagu, ljubak glas i njene kretnje udova: sve to svjedoi kako je potrebno da netko nama upravlja. I zdrav razum nam kae da onaj kojemu je potrebna pomo i vodstvo valja da bude posluan i podloan i da potuje svoga vou, a tko su nam voe i zatitnici ako nisu mukarci? Mukarcima dakle moramo biti podlone i nadasve ih potovati, a koja se ne dri toga, mislim da zasluuje ne samo teku pokudu nego i otru kaznu. I premda sam do te spoznaje ve odavno dola, maloprije me na nju podsjeti ono to je Pampinea kazivala o tvrdoglavoj Talanovoj eni,3 koju je Bog kaznio kad mu to nije umio; i zato po mom sudu, kako ve

D ev eti d an - D ev eta n o v ela

rekoh, najstrou i najteu kaznu zasluuju sve one koje ne ele biti prijazne, dobre i pokorne, kako narav, obiaji i zakoni zahtijevaju. Stoga sam vam rada kazivati o Salomonovu4 savjetu, koji kao koristan lijek moe izlijeiti one koje trpe od toga zla; pa neka svaka ona kojoj takav lijek nije potreban ne smatra da je to njoj reeno, premda se ljudi slue ovakvom poslovicom: Dobru konju i zlu konju treba ostruga, dobroj eni i zloj eni treba batina.5 Ako aljivo shvatimo te rijei, sve bismo se lako sloile da je to istina; ali ako ih i ozbiljno shvatimo, velim da se treba s tim sloiti. Sve su ene po naravi nepostojane i kolebljive, pa stoga valja upotrijebiti tap da se kazni nevaljalstvo onih koje prelaze odreene im granice; a da se podri krepost drugih, da se ne dadu zavesti, takoer je potreban tap da ih podupre i da ih strai. Nego, ostavljajui sada po strani propovijedi vraam se onome to mi je na dui da vam kaem. Kad se ve gotovo po svem svijetu bijae razglasila slava o udesnoj mudrosti Salomonovoj i pronio glas da on svoju, mudrost podano pokazuje svakom tko hoe da se o njoj uvjeri, mnogi s raznih strana svijeta slijegahu se k njemu da itu savjeta u svojim velikim i tekim nevoljama a meu onima koji su radi toga odlazili poe i mladi po imenu Melis,6 plemenita roda i veoma bogat, iz grada Laiazza,7 odakle je bio i gdje je ivio. I jaui prema Jeruzalemu, dogodi se da izae iz Antiohije8 s nekim drugim mladiem po imenu Josipom, koji se drao istoga puta kao i on, te su neko vrijeme skupa jahali; i kao to je obiaj u putnika, zavee se on s njim u razgovor. Kad ve Melis doznade tko je Josip i odakle je, upita ga kamo ide i zato; Josip mu ree da ide Salomonu da mu dade savjeta to da radi sa svojom mimo sviju tvrdoglavom i opakom enom, koju on ni molbama, ni ulagivanjem, ni iim drugim nije mogao odvratiti od goropadnosti; a poslije i on njega upita odakle je, i kamo putuje, i zato. Melis mu odgovori: Ja sam iz Laiazza, pa kao to tebe mori jedna nevolja tako mene mori druga; bogat sam mladi i mnogo troim da pogostim i poastim svoje sugraane, ali udno je i neobino pomisliti da uza sve to ne mogu nai ovjeka koji me voli; i zato idem tamo kamo i ti ide da traim savjeta kako se moe postii da me ljudi zavole. Putovahu dakle ta dva druga zajedno i stigoe u Jeruzalem, gdje ih jedan od Salomonovih velikaa prihvati i preda nj ih izvede; njemu

olju; Salomon mu odgovori: Voli. ;e Melisa, a Josip ree svoje za to je odgovori: Idi na Guji most; i im )tezanja odvedoe ispred kralja, pa on ree mu kakav je odgovor dobio, i ne mogavi im fsfcftimjeti smisla ni i krenue natrag gotovo sudei- da su nekoliko dana stigoe do neke rijeke i; i budui da je ba prelazila velika ;ama i konjima, valjalo im je poeka-3 ve gotovo sve ivotinje prijeoe, rasi, kao to se to esto zna dogoditi, in s mjesta pomaknuti; na to mazgar ;o stade udarati da prijee. Ali mazga :ranu puta as na drugu i katkad vra-prijei; stoga je strano razgnjevljeni ti iz sve snage, as po glavi, as po ' je bilo uzalud. ..ajali i to gledali vie puta rekoe mazgaru: bto radi, nesretnice? eli li je ubiti? Zato ne pokua da je na lijepo prevede? Prije e tako uspjeti nego batinama kako ti ini. Njima mazgar odgovori: Vi poznajete svoje konje, a ja poznajem svoju magu, prepustite vi nju meni; i rekavi to stade je ponovo batinati, i toliko joj dade s jedne i s druge strane da mazga prijee, a mazgar odnese pobjedu. I kad htjedoe dva mladia krenuti, upita Josip nekoga ovjeka koji je sjedio na poetku mosta, kako se most zove. ovjek mu odgovori: Gospodaru, zove se Guji most. im Josip to u spomenu se Salomonovih rijei i ree Melisu: Pravo da ti kaem, drue, mogao bi Salomonov savjet biti dobar i istinit, jer oito spoznajem da nisam znao istui svoju enu; ali ovaj mi je mazgar pokazao to mi je raditi. I kad poslije nekoliko dana stigoe u Antiohiju, zadra Josip Melisa kod sebe da otpoine koji dan; i poto ih ena jako nemarno doeka, ree joj da zgotovi veeru kako joj Melis naloi; a ovaj se da ugodi Josipu izvue s nekoliko rijei. ena pak, kako je u prolosti bila navikla, ne uradi kako joj je Melis naloio, nego gotovo sve suprotno tomu.

Deveti dan - Deveta novela

Kad Josip to vidje, srdit ree: Zar ti nije bilo reeno kako ti valja zgotoviti tu veeru? ena se okrenu i oholo ree: to sad to znai? Nu, to ne veera, ako ti se veerava? Ako mi je bilo drugaije reeno, meni se svidjelo da ovako uinim; ako ti je pravo jedi; ako nije ti nemoj. Melis se zaudi eninu odgovoru i otro joj zamjeri; a Josip uvi to ree: eno, ista si kao i prije, ali vjeruj mi, natjerat u te da promijeni ud; i obrativi se Melisu ree: Prijatelju, ubrzo emo vidjeti kakav je bio Salomonov savjet. Ali molim te, ne budi ti zapovjeeno da mirno gleda i da primi kao alu sve to u uraditi. A da me ne bi sprijeio spomeni se mazgareva odgovora kad smo se saalili nad njegovom mazgom. Njemu Melis ree: U tvojoj sam kui i ne mislim se suprotstavljati tvojoj volji. Josip nae obao tap od mlada hrasta i poe u lonicu, kamo je mrmljajui otila ena, poto iz prkosa ustade od stola; i zgrabivi je za pletenice baci je pod noge i poe je tim tapom estoko tui. ena isprva poe vikati a zatim prijetiti, ali videi da Josip usprkos tomu ne odustaje, sva ve ispremlaena stade ga moliti da je za ljubav Boju ne ubije, govorei k tome da se vie nikada nee protiviti njegovoj volji. Josip uza sve to nije prestajao, nego ju je sve bjenje i bjenje, as po rebrima, as po bokovima, as po pleima estoko udarao i krivine joj naravnavao, i nije se okanio dok nije sustao; ukratko, ne ostade na jadnoj eni ni kosti ni koe koja nije bila natuena. I kad to uini vrati se Melisu i ree mu: Sutra emo vidjeti kakav e posljedak imati savjet Idi na Guji most; i poto se malo odmori i zatim opra ruke, sjede s Melisom za veeru, pa kad doe vrijeme odoe na poinak. Nevoljna ena tekom se mukom die sa zemlje i baci na postelju, gdje se odmori koliko je mogla, a ujutro ustavi u svitanje upita Josipa to eli da se pripravi za objed. On se tomu skupa s Melisom slatko nasmija i naloi joj; i kada se poslije u pravo vrijeme vratie naoe sve izvrsno i prema njegovu nalogu uinjeno; stoga isprva loe shvaeni savjet uvelike pohvalie. I kad nakon nekoliko dana Melis otputova od Josipa i vrati se svojoj kui, ispripovjedi on nekom mudrom ovjeku to mu je Salomon kazao; ovaj mu ree: Istinitijeg i boljeg savjeta nije ti mogao dati. Ti sam zna da nikoga ne voli, i sve asti i usluge koje ini,

Dekameron

Deveti dan - Deseta novela

drugima nego od tatine. Voli dakle, e i tebe drugi voljeti.9 ukroena, a mladiu ljubav uzvraena

Deseta novela
Na navaljivanje kuma Pictra don Gianni cara da mwenu pretvori u kobilu; i kad joj htjedne usaditi rep, kum Pietro rekne da nee repa i pokvari cijelo aranje.1 Ova kraljiina novela navede gospe da mrmljaju a mladie da se smiju. Ali kad se smirie, Dioneo poe ovako zboriti: Ljupke gospe, medu mnogim bijelim golubicama crn gavran istie njihovu ljepotu bolje od prebijela labuda, a tako i meu mnogim mudracima katkada netko tko je manje mudar ne samo to vie istie sjaj i ljepotu njihova uma nego jo prua zabavu i alu. I zato se, budui da ste vi sve umne i razborite, kraj mene, koji sam pomalo budalast, vae vrline istiu zbog mojih mana, pa vam stoga moram biti drai negoli kad bih ih svojom vrijednou potamnjivao; iz toga slijedi da moram imati vie slobode da se pokaem takvim kakav jesam, a vama valja strpljivije sluati ono to u vam kazivati nego to biste to inile da sam mudriji. Kazivat u vam dakle kratku novelu, iz koje ete razumjeti kako paljivo valja ispunjati zapovijedi onih koji s pomou aranja neto tvore, i kako mala greka koja se u tome poini moe pokvariti sve to arobnjak uradi. Neke je godine u Barletti2 ivio pop, po imenu don Gianni di Ba-rolo,3 koji je, budui da mu je upa bila siromana, da bi preivio, poeo na svojoj kobili goniti robu po sajmovima diljem Apulije pa kupovati i prodavati. I obilazei tako jako se sprijatelji s ovjekom koji se zvao Pietro iz Tresantija,4 a bavio se istim tim poslom sa svojim magarcem; i u znak ljubavi i prijateljstva don Gianni ga je po apulskom obiaju zvao samo kumom Pietrom, a kad god je kum Pietro u Barlettu stizao, uvijek ga je vodio svojoj crkvi, i tu ga

D ev eti d an - D eseta n o v ela

i astio ga kako je mogao. emda je bio puki siromah i imao je jedva dostajala njemu, i njegovoj i, ipak bi don Giannija kad god bi aom kui i astio to je bolje mogao Barletti odui. Ali ipak to se tie ?tro imao samo jednu usku postelju om enom spavao, nije mu mogao ego je valjalo da don Gianni spava voje kobile koja je bivala svezana uz :i kako pop asti njezina mua u Barpop dolazio, otii na spavanje nekoj ,'ita Carapresa di Giudice Leo, da bi ) spavati u postelji, i to je mnogo puta na to pristao. Kumo Gemmata,5 ne mui se zbog 3, jer kad god mi se prohtije ja svoju iru i budem s njom, a poslije, kad us_., obilu i zato se ne bih od nje rastajao. Mlada se ena zaudi, i povjerova u to, i sve ispria muu dodavi: Ako ti je takav prijatelj kao to kae zato ne zaite od njega da te naui tom aranju, da moe mene pretvoriti u kobilu i putovati s magarcem i kobilom, pa emo dvostruko zaraivati? A kad se vratimo kui, mogao bi me opet pretvoriti u enu kakva jesam. Kum Pietro koji je bio vrlo priprost ovjek povjerova u to i pristade na savjet te kako je najbolje znao i umio stade don Giannija salijetati da ga tome naui; don Gianni se trudio izbiti mu tu glupost iz glave, ali kad nije uspio, ree mu: Eto, kad ba hoete, sutra emo po obiaju prije zore ustati, pa u vam pokazati kako se to radi. No pravo da vam kaem, najtee je od svega u toj stvari usaditi rep, kao to e vidjeti. Kum Pietro i kuma Gemmata, koji su s tolikom eljom oekivali taj dogaaj da gotovo cijele noi nisu oka sklopili, im se primae svanue ustadoe i zovnue don Giannija, koji ustavi u samoj koulji doe u sobicu kuma Pietra i ree: Nikome na svijetu ne bih to uinio doli vama, i zato u vam kad vam se toliko mili uiniti, samo pazite da tono radite ono to vam budem rekao ako hoete da mi poe za rukom.

Oni rekoe da e initi kako im on ree; na to don Gianni uze lu i dade je kumu Pietru u ruku govorei: Gledaj dobro to u raditi, i da dobro pamti kako u govoriti, ali se uvaj, ako ti je stalo da sve ne pokvari da ne rekne ni rijei to god uo ili vidio; i moli Boga da se rep dobro usadi. Kum Pietro prihvati lu i odgovori da e tako uiniti. Onda don Gianni ree kumi Gemmati da se svue gola kao od majke roena te da stane s rukama i nogama na zemlju kao to stoje kobile, pouivi jednako i nju da ne pisne to god se dogodilo; i poevi joj rukama dodirivati lice i glavu stade govoriti: Ovo neka bude lijepa kobilina glava; i dodirnuvi joj vlasi ree: Ovo neka bude lijepa kobilina griva; i dodirnuvi joj zatim ruke ree: A ovo neka budu lijepe kobiline noge i lijepa kopita; dodirnuvi joj zatim grudi i osjetivi da su vrste i okrugle, poto se probudi i die onaj koji nije bio pozvan, ree: A ovo neka budu lijepe kobiline grudi; i tako uini s pleima, i s trbuhom, i sa slabinama, i s bedrima, i s nogama; i kad mu naposljetku ostade da naini jo samo rep podie koulju i uze koli kojim je sadio ljude te ga spremno gurnu u brazdu stvorenu za to i ree: A ovo neka bude lijep kobilin rep. Kumu Pietru koji je dotle sve pozorno gledao ne bijae po volji kad vidje to potonje pa ree: Ej, don Gianni, ja neu repa, ja neu repa! Ve se bijae korijen kojim se svaka biljka prima ovlaio kad ga don Gianni izvue i ree: Jao, kume Pietro, to si to uinio? Nisam li ti reko da ne zine, to god vidio! Kobila samo to nije bila napravljena, a ti si svojim govorom sve pokvario i sada vie nema naina da se ponovno napravi. Kum Pietro ree: Pa dobro, ja nisam htio onaj rep, zato niste meni rekli: Naini ga ti? A jo ste ga i prenisko usaivali. Don Gianni ree: Zato to ga ti prvi put ne bi znao usaditi kao ja. / A kad mladica u te rijei, ustade na noge i prostoduno ree muu: Budalo jedna, to si sebi i meni pomrsio raune? Jesi li ikad vidio kobilu bez repa? Bog mi se smilovao, siromaan si, ali pravo bi bilo da si jo siromaniji. I kako vie nije bilo naina da se mladica pretvori u kobilu zbog rijei koje je kum Pietro izgovorio, ona se sjetna i nevesela odjenu,

D ev eti d an - D eseta n o v ela

obiaju s magarcem svoj stari posao pa de na sajam u Bitonto6 i nikad vie od ta novela, koju su gospe bolje razumjele teka zamisli ona koja e joj se jo smijati, zavreno, a sunce poelo svoj ar sma-je doao kraj njezinu vladanju pa u^tavi tnu ga na glavu Panfilu, kojemu je jediobnaa tu ast, i smijeei se ree mu: e teko breme, jer kao posljednji mora ja i ostali pogrijeili dok smo zauzimali ipada; Bog neka ti u tome bude milostiv, im te ovjenala kraljem, ast odgovori: Vaa vrlina i vrlina osta-e da i ja zasluim pohvalu, kao to su obiaju svojih prethodnika dogovori se ie potrebno, pa se okrenu gospama koje ibljene gospe, razboritost Emilije, nae ia vam je da malko odmorite svoje snage odredivi da kazujete o onomu to vam se najvie svia; stoga, kad ste ve odmorne, sudim da bi dobro bilo vratiti se ustanovljenom redu, i zato hou da za sutra svaka od vas smisli novelu o onima koji plemenito ili zaista velikoduno postupie u nekim ljubavnim ili kojim drugim zgodama. Te zgode i raspravljanje o njima nesumnjivo e potaknuti vae dobru sklone due na valjana djela, da bi se na ivot, koji je u smrtnom tijelu kratak, ovjekovjeio u asnoj uspomeni; i svakomu tko ne slui samo svom trbuhu kao ivotinja, valja ne samo da to eli nego da to svim svojim snagama trai i ostvaruje. Predmet kazivanja svidje se veseloj drubi, koja s doputenjem novoga kralja sva ustade i predade se uobiajenim zabavama, svatko onome emu ga je elja najvie vukla; i tako se zabavie sve dok ne doe vrijeme veeri. I poto joj radosno pristupie, te ih marljivo i uredno podvorie, kad veeri doe konac, ustadoe i po obiaju zaplesae, pa kad jo bezbroj pjesmica ljepih po sadraju negoli po napjevu otpjevae, zapovjedi kralj Neifili da zapjeva jednu u svoje ime, a ona jasnim i veselim glasom ovako ljupko i bez oklijevanja poe:

Mlaahna ja se radujem u slavi i pjevam kada stigne pramaljee, kad se kroz slatke misli ljubav javi. Dok hode gledam livade zelene, uti me cvijet, i crveni, i bijeli, i rua s trna, i ljiljan veseli, jer svi su oni za me kao sjene onoga lica to obuze mene, a drat e me sve, jer druge sree ne znam do elje koja njega travi. Kad naem neki cvijet o kojem sudi misao moja, da mu jako slii, berem ga, ljubim, zborim s njim u prii, duu mu svoju otvaram iz grudi i spominjem to srce moje udi; zatim ga spletem meu drugo cvijee u vjeni to ga veu prami plavi. Onog uitka, to ga oku moe pruiti cvijet, toliko meni dade, da isto regbi promatram eljade to svojom slatkom ljubavlju me proze: a to u meni mirisi mu mnoe, moj jezik nikad povjediti nee, al' uzdasi su tom svjedoci pravi. Iz grudi mi ne jee nemilice, kano u drugih ena, teki, ljuti, nego se otmu, vrui, nadahnuti, i lete mojoj ljubavi pred lice; u asu kad im on outi klice, na moju radost hite k meni kree im zaustim: Ah, doi, bol me stravi. I kralj i sve gospe jako pohvalie Neifilinu pjesmicu,1 a nakon nje, jer no ve bijae poodmakla, zapovjedi kralj da svatko do jutra na poinak ode.

mame**D eseti dan - U vod

SVRAVA DEVETI DAN DEKAMERONA I POINJE DESETI I ZADNJI U KOJEMU SE POD PANFILOVIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONIMA KOJI PLEMENITO ILI ZAISTA VELIKODUNO POSTUPIE U NEKIM LJUBAVNIM ILI KOJIM DRUGIM ZGODAMA. Jo su se na zapadu rumenjeli neki oblaci, dok su rubovi onih s istone strane ve blistali kao eeno zlato od sunanih zraka koje su im se primicale i probadale ih, kadli Panfilo ustavi dade gospe i svoje drugove dozvati. Poto se svi skupie, s njima se dogovori kamo e krenuti da se razonode, pa se polako uputi naprijed s Filo-menom i Fiammettom, a svi ostali pooe za njima; i dugo se tako etahu zabavljajui se razgovorom o svom buduem ivotu; a kada sunce poe jae grijati, nakon dugake ophodnje dvorcu se vratie, i zastavi kraj bistra izvora, poto isplahnue ae, tko je htio popi malo vode, a zatim se po ugodnoj hladovini vrta sve do objeda u ali i smijehu razioe. I poto objedovae i poinue po navadi se zbrae gdje je kralju bilo po volji, i tu kralj naredi Neifili da prva pripovijeda;

ona veselo ovako poe.

D eseti d an - P rv a n o vela

P rva novela
Neki vitez slui panjolskoga kralja; ini mu se da je slabo nagraen, pa mu kralj na zornu primjeru pokae da nije krivnja njegova nego zle mu sree, a onda ga bogato obdari.1

Prevelikom milou, dine gospe, moram smatrati to kralj ba mene da prva iskazujem o tako uzvienoj stvari kao to je velikodunost2 zaduio, jer, ona je svjetlo i lu svake druge vrline, kao to je sunce ures i ljepota svega neba. Kazivat u vam dakle, po svom sudu, ljupku novelu koja moe samo koristiti ako se na nju podsjetimo. Valja vam dakle znati da meu vrlim vitezovima koji su od davnine ivjeli u naem gradu, bijae jedan, moda najestitiji od njih, koji se zvao gospar Ruggieri de1 Figiovanni;3 i poto bijae i bogat i plemenit, promatrajui kakvi su ivot i obiaji u Toskani uvjeri se da e se slabo ili nikako moi iskazati svojom valjanou ako tu ostane, pa odlui neko vrijeme provesti na dvoru panjolskoga kralja Alfonsa,4 kojega je slava nadmaivala slavu svih drugih vladara u ono vrijeme, i vrlo dostojno opremljen orujem, i konjima, i poslugom, krenu on u panjolsku gdje ga kralj ljubazno primi. Boravei tamo gospar Ruggieri ubrzo se po sjajnu ivotu i divnoj vjetini na oruju kao valjan vitez prou. I poto prilino dugo ondje proboravi, pomnjivo na kraljeve obiaje pazei, uini mu se da on ne razmiljajui mnogo sad jednomu sad drugomu poklanja dvorce, i gradove, i barunstva dajui ih onima koji to ne zavreuju; i budui da njemu, koji je bio svjestan svoje vrijednosti, nita nije darovao, prosudi on da mu to smanjuje slavu: stoga odlui otputovati i zatrai od kralja da ga otpusti. Kralj mu to odobri i darova mu jednu od najboljih i najljepih mazgi koju je ikad itko jahao i

jog duga puta koji je imao prevaliti, om svom pouzdanom sluzi da se na D i umio pridrui Ruggieriju, ali tako alje, i da upamti svaku rije koju on ^ e ponoviti; a iduega jutra neka mu Sluga, budui da je \m pozoran, im , vjeto mu se pridrui i dade mu na i mazgi koju mu je kralj darovao i sa ;ovarajui, kad se pribliila trea ura5 ' da malo odmorimo ove ivotinje. ;nojnici, sve se ivotinje osim mazge lje, dok je sluga sve pazio na vite. 'jeke i tu napojie ivotinje, a mazga gospar Ruggieri ree: Bog te ubio, oji mi te darova. la ih je mnogo upamtio putujui cio rekao osim najveih pohvala kralju; ijahali i htjeli krenuti prema Toskani, ________ r _._ r _____.j^.v zapovijed, po kojoj se gospar Ruggieri smjesta vrati natrag. Poto kralj ve dozna to je on o mazgi rekao, pozva ga i primi radosna lica pa ga upita zato ga je usporedio s njegovom mazgom ili pak mazgu s njim. Gospar Ruggieri mu otvoreno ree: Gospodaru moj, zato sam je usporedio s vama to vi darujete tamo gdje ne prilii a gdje bi priliilo ne dajete, a tako se i ona nije opoganila gdje je trebalo nego gdje nije trebalo. Tada ree kralj: Gosparu Ruggieri, ako vas nisam nagradio kao to sam mnoge druge koji u usporedbi s vama malo vrijede, to nije bilo zato to vas ne bih smatrao valjanim vitezom i dostojnim najveeg dara, nego je krivnja na vaoj zloj srei koja mi to nije dopustila, a nije na meni. A da istinu govorim zorno u vam to dokazati. Njemu gospar Ruggieri odgovori: Gospodaru, ne srdim se ja to od vas nisam dara dobio, jer nisam elio da budem bogatiji, nego mi je ao to mi niim niste posvjedoili moju valjanost; ipak drim da je vaa isprika dobra i potena i spreman sam vidjeti to vam bude po volji, premda vam i bez dokaza vjerujem. Odvede ga dakle kralj u neku veliku dvoranu, gdje naoe, kao

Deseti dan - Prva novela

to je on bio unaprijed odredio, dvije velike zatvorene krinje, te mu pred mnotvom ree: Gosparu Ruggieri, u jednoj su od ovih dviju krinja moja kruna, ezlo i jabuka i mnogi moji krasni pojasi, kope, prstenje i sve drugo blago koje imam; druga je puna zemlje. Uzmite dakle jednu od njih a koju uzmete bit e vaa, pa ete spoznati tko je bio nezahvalan prema vaoj valjanosti, ja ili vaa srea. Gospar Ruggieri videi da je tako po volji kralju uze jednu, a kralj naredi da je otvore i pokaza se da je puna zemlje; tada kralj smijeei se ree: Sada vidite, gosparu Ruggieri, da je istina ono to sam vam kazao o srei, ali zacijelo vaa valjanost zasluuje da joj se suprotstavim. Dobro znam da vam nije na srcu da postanete panjolac, pa vam zato neu ovdje darovati ni dvorca ni grada, nego ova krinja, koju vam je srea uskratila, usprkos njoj elim da bude vaa, da je moete ponijeti u svoju zemlju i da se moete pozivajui se na moje darove pred sugraanima zaslueno ponositi svojim vrlinama. Gospar Ruggieri se uzevi je i zahvalivi se kralju kako dolikuje za takav dar veselo s njom vrati u Toskanu.

\ novela
ata iz Clunjja i izlijei ga od ti; kad se opat vrati na rimski mifacijem i proglasi ga vitezom ilskog reda. lnost koju je kralj Alfonso pokazao idli kralj, kojemu se jako svidjela, /pravno poe: x , i ^-dan kralj1 bio velikoduan i svoju velikodunost iskazao onomu koji ga je sluio, svakako je dino i dostojno hvale; ali to emo rei kad ujemo priu o nekom sveeniku, koji se pokazao neobino velikoduan prema ovjeku zbog kojega ga nitko ne bi kudio sve da je i neprijateljski prema njemu postupio? Zacijelo samo to da je kraljeva velikodunost bila vrlina, a sveenikova pravo udo, budui da su oni obino mnogo krtiji ak i od ena i zakleti neprijatelji svake dareljivosti;2 i premda je u naravi svakoga ovjeka da se osveti za pretrpljene nepravde, sveenici se, kao to se vidi, iako strpljenje propovijedaju i nadasve opratanje uvreda hvale, tomu nagonu s vie ara nego drugi ljudi preputaju. A to ete, to jest kako je neki sveenik bio velikoduan, jasno iz moje idue novele razabrati. Ghino di Tacco,3 veoma glasovit po okrutnosti i razbojstvima, poto bjee prognan iz Siene kao neprijatelj grofova di Santiafiore,4 odmetnu katel Radicofani5 od rimske crkve pa je, nastanivi se u njemu, sa svojom razbojnikom druinom pljakao svakoga tko je onuda prolazio. U to vrijeme, dok stolovae papa Bonifacije Osmi-,6 stie na rimski dvor opat iz Clunvja,7 koji je slovio kao jedan od najbogatijih prelata na svijetu, pa kako mu se ondje eludac pokva-

D eseti d an - D ru ga n o v ela

rio, lijenici mu savjetovae da ode u sijenske toplice8 gdje e jamano ozdraviti; stoga s papinim doputenjem, ne marei mnogo za glasine o Ghinu, s mnogo opreme, i prtljaga, i konja, i posluge raskono krenu na put. Ghino di Tacco doznavi za njegov odlazak postavi mu zasjedu te u nekom tijesnom klancu opkoli opata sa svom njegovom pratnjom i opremom, tako da mu ni jedno sluine ne umae; i poto to uini, posla jednog od svojih najsposobnijih momaka s jakom zatitom k opatu, a ovaj ga u njegovo ime uljudno pozva da izvoli odsjesti u katelu kod Ghina. Kad opat to u, srdito odgovori da ne kani nita od toga uiniti, jer nema s Ghinom nikakva posla, nego e proslijediti svojim putem i htio bi vidjeti tko e ga u tome sprijeiti. Izaslanik mu ponizno govorei ree: Gosparu, doli ste u kraj gdje se mi osim sile Boje nikoga ne bojimo i gdje su sva izopenja i prokletstva izopena, pa vam je zato bolje da u tome izvolite ugoditi Ghinu. I dok su oni u tim rijeima bili, razbojnici ve opkolie cio klanac; stoga opat videi da su on i njegovi opkoljeni jako ogoren krenu s izaslanikom prema katelu, a sva njegova pratnja i oprema za njim; i kada sjaha, po Ginovoj ga volji sama samcata zatvorie u mranu i neudobnu izbicu u palai, a sve ostalo ljudstvo prema asti i poloaju dobro smjestie po katelu, i sklonie konje i opremu na sigurno, nita ne dirajui. Nakon toga Ghino ode opatu i ree mu: Gosparu, moli vas Ghino, kojemu ste vi gost, da mu izvolite poruiti kamo ste krenuli i zato. Kao mudar ovjek, opat se okani uznositosti te mu porui kamo je poao i zato. uvi to Ghino ode i naumi da ga bez toplica izlijei pa naredivi da se u izbici neprestano loi velika vatra i dri dobra straa ne vrati mu se do iduega jutra, a onda mu na prebijelu ubrusu donese dvije krike preprena kruha i veliku au kornilj-skoga bijelog vina9 iz opatove vlastite zalihe, pa ovako ree opatu: Gosparu, dok je Ghino bio mlad uio je medicinu, te kae da je nauio kako nema boljega lijeka za eludac od onoga koji e vam on spraviti, a ovo to vam nosim poetak je lijeenja; stoga uzmite i okrijepite se. Opata je morila vea glad nego elja za alom, pa premda je bio srdit ipak pojede kruh i iskapi vino, a onda mu izgovori mnoge

***.

7*

li

stvarima upita, i mnoge mu savjete Ghina. uvi sve to Ghino preko a neke uljudno odgovori tvrdei da oditi; i rekavi to ode od njega i ne iako prena kruha i jednako vina; i sve dok ne opazila je opat pojeo i kriom bio donio i ondje ostavio, e li mu elucu bolje; opat mu odgo-n u njegovim rukama, a osim toga, ; najedem, tako me je dobro njegov )vim slugama da njegovim vlastitim i sobu i dade pripraviti veliku go-: iz katela i cijelu opatovu pratnju, nu: Gosparu, kad se utite dobro, ^ ke sobe; i uzevi ga za ruku odvevivi ga tamo s njegovom pratnjom jjima i ispripovjedi im kako je dotle tavorio, a oni mu naprotiv svi rekoe da ih je Ghino velianstveno poastio; ali kad doe vrijeme gozbi, opata i sve ostale lijepo dobrim jelima i dobrim vinima podvorie, a da se Ghino jo ne bjee opatu otkrio. Ali poto opat tako nekoliko dana proboravi, Ghino naredi da svu njegovu opremu donesu u neku dvoranu i da u dvorite ispod nje dovedu sve njegove konje do najkukavnijega kljuseta, pa ode opatu i upita ga kako se osjea i uti li se dovoljno krepko da bi mogao jahati; njemu opat odgovori da se uti krepko i da mu je eludac dobro ozdravio, ali da e se osjeati dobro tek kad se izvue iz Ghinovih ruku. Onda Ghino odvede opata u dvoranu gdje je bila njegova oprema i sva pratnja pa ga privede prozoru s kojega je mogao vidjeti sve svoje konje i ree: Gosparu opate, valja da znate da je zbog toga to je kao siromaan plemi bio prognan od kue i imao mnoge i mone neprijatelje, da obrani goli ivot i svoju plemiku ast, a ne zato to je opaka srca, odluio Ghino di Tacco, a to sam ja, postati drumski razbojnik i dumanin rimskoga dvora. I budui da vas smatram vrlim gosparom, neu prema vama postupiti kao to bih postupio prema drugome, kojemu bih, da mi je ruku dopao kao vi,

Deseti dan - Druga novela

oduzeo od njegove opreme sve to bi mi se svidjelo; nego od vas elim da mi od svoje opreme, s obzirom na moje potrebe, ostavite onoliko koliko sami hoete. Sve je vae u cijelosti pred vama, a svoje konje moete s ovoga prozora u dvoritu vidjeti, pa uzmite ili dio ili sve, kako vam drago, i od ovoga asa od volje vam bilo da odete ili da ostanete. Zaudi se opat tako plemenitim rijeima jednoga drumskog razbojnika i toliko mu se svidjee da splasnue u asu njegova srdba i ogorenje i ak se prometnue u naklonost, te osjetivi u srcu prijateljstvo prema Ghinu poleti ga zagrliti govorei: Kunem se Bogom da bih podnio jo goru nepravdu od one koju si mi, kako mi se sve do sada inilo, nanio da steknem prijateljstvo s takvim ovjekom kakav sad sudim da si ti. Prokleta bila sudbina koja te na tako pokudan zanat silil I poslije toga, naredivi da se od velike njegove opreme uzme samo malo najpotrebnijih stvari a jednako tako i konja, sve drugo ostavi njemu i vrati se u Rim. Bijae papa douo da je opat zarobljen pa premda mu se jako naao dalo netom ga vidje upita ga kako su mu pomogle toplice; njemu opat kroz smijeh odgovori: Sveti oe, prije onih toplica naao sam nekog valjanog lijenika koji me je izvrsno izlijeio; i ispripovjedi mu sve kako je bilo, i papa se tomu nasmija; zatim ga opat proslije-divi s govorom u plemenitu porivu due zamoli za jednu milost. Papa mislei da e to drugo iskati velikoduno obea uiniti sve to upita; tada opat ree: Sveti oe, naumio sam od vas zaiskati da udijelite svoju milost Ghinu di Tacco, mom izljeitelju, jer meu valjanim i estitim ljudima koje sam ikada upoznao on je zacijelo jedan od prvih, i zlo koje ini sudim da je vie skrivila sudbina negoli on; a ako mu je vi izmijenite darovavi mu neto od ega moe prema svom poloaju ivjeti, ne sumnjam da ete u kratko vrijeme o njemu stei miljenje kakvo sami ja stekao. uvi to papa koji je bio plemenita duha i volio valjane ljude ree da e to rado uiniti ako je takav kao to kae, i neka ga na njegovu rije pozove. Doe dakle Ghino pouzdavi se u opatovu poruku na dvor, i ne ostade dugo kod pape, kad on spozna njegovu valjanost, te pomirivi se s njim darova mu velik hospitalski priorat i naredi da ga proglase vitezom toga reda;10 on taj posjed, kao prijatelj i sluga svete Crkve i opata iz Clunvja, zadra sve do smrti.

novela
inove velikodunosti, poe da ga namjeri na nj; poto ga on sam a u umici kao to mu je izloio i e i postane mu prijateljem.1 ^ravo udo, to jest da je jedan prelat tako plemenito postupio; i poto gospe ve prestadoe o tome raspravljati, zapovjedi kralj Filostratu da nastavi; on spravno poe: Plemenite gospe, velika je bila velikodunost panjolskoga kralja, a velikodunost opata iz Clunvja gotovo neuvena; ali moda ete se jo vie zauditi kad ujete kako je neki ovjek plemenito postupivi prema drugome, koji je bio edan njegove krvi, tovie i ivota, bio spreman oprezno mu ga predati u ruke; i bio bi to uinio da ga je ovaj htio uzeti, kao to vam u svojoj kratkoj noveli kanim pokazati. iva je istina, ako je vjerovati rijeima nekih Genoveana i drugih ljudi koji su bili u tim krajevima,2 da je u Kataju neko ivio ovjek plemenita roda i neusporedivo bogat, po imenu Natan. I poto mu

postojbina bijae na putu kojim je morao proi svatko tko je sa Zapada putovao na Istok ili s Istoka na Zapad, i jer bijae velikoduan, i plemenit, i eljan da se prouje po djelima, pozva on mnoge majstore i za kratko vrijeme sagradio jednu od najljepih, i najveih, i najraskonijih palaa to ih je ikad svijet vidio, i svim to je potrebno da se prime i poaste odlini putnici savreno je opremi. I budui da je imao mnoge i dobre sluge, svakoga je tko god bi onuda proao ljubazno i srdano doekivao i astio, a toliko ustraja u tom svom pohvalnom obiaju, da mu se ne samo po Istoku nego gotovo i po svemu Zapadu slava pronijela.

D eseti dan T rea no vela

I kad ve zae u godine, a jo se ne zamori od tolike velikodunosti, zbi se da glas o njemu doprije do uiju nekom mladiu, po imenu Mitridanu, iz zemlje koja nije bila daleko od njegove; on mu znajui da je po bogatstvu jednak Natanu poe zavidjeti na slavi i vrlini te odlui da ga nadmai u velikodunosti i tako njegovu slavu uniti ili potamni. I sagradivi palau, slinu Natanovoj poe prekomjer-nije nego ikad itko drugi ljubazno doekivali svakoga tko je onuda prolazio; i dakako, u kratko je vrijeme postao veoma glasovit. Ali dogodi se jednoga dana, dok se mladi sam samcat nalazio u dvoritu svoje palae, da neka sirotica ude na jedna vrata palae, i zaiska u njega milostinju, i dobi je; i vrativi se na druga vrata opet k njemu, ponovno je dobi, i tako slijedom do dvanaestih vrata; a kada se po trinaesti put vrati, Mitridan ree: eno Boja, doista si napasna u tom svom iskanju i svejedno joj dade milostinju. Kad starica u te rijei, ree: O kako si udesna Natanova dareljivosti! Jer kroz trideset i dvoja vrata koliko ih ima njegova palaa, kao i ova, uoh i zaiskah u njega milostinju, i nijednom on ne pokaza da me je prepoznao i uvijek mi je davae; a ovdje sam ula sama na trinaestera, i ve me prepoznae i ukorie; i rekavi to ode i vie se tamo ne vrati. uvi stariine rijei Mitridan planu gnjevom, jer je drao da sve ono to uje o Natanovoj slavi umanjuje njegovu, pa zavapi: Jao, bijedna li menel Kad u velikim djelima dostii Natanovu velikodunost, a kamoli je jo premaiti kao to elim, kad mu se ni u najsitnijim ne mogu pribliiti? Doista je uzaludan sav trud ako ga ne uklonim s ovoga svijeta; a poto starost nee da ga skona, valja da to bez oklijevanja svojim vlastitim rukama uradim. I u toj naglosti ustavi ne otkri nikomu svoga nauma, nego s malom pratnjom uzjaha konja i poslije treega dana stie do Natanove postojbine; i poto svojim pratiocima naredi da se dre kao da nisu s njim i da ga ne poznaju te da se sami pobrinu za boravite dok im on drugaije ne javi, stigavi tamo podveer i ostavi sam, nedaleko od lijepe Natanove palae namjeri se na posve sama Natana, koji bjee u skromnoj odjei iziao da se proee; i ne poznavajui ga upita ga on bi li mu znao rei gdje Natan prebiva. Natan veselo odgovori: Sinko moj, nitko ti u ovom kraju to bolje od mene ne bi znao pokazati i zato, ako ti je po volji, ja u te odvesti.

lo drago, ali da ne bi htio, ako je lozna. Njemu Natan ree: I to u >m, koji ga brzo uvue u srdaan palae. Tu Natan naredi jednom lieva konja, i primaknuvi se na na u kui kae da nitko ne smije iko bjee uinjeno. Ali kad zatim 1a u prekrasnu odaju, gdje nikoga >dredio da mu slue, pa naredivi mi je sam kratio vrijeme, na njemu osjeao potovanje kao ta tko je; njemu Natan odgovori: duga i sluei ga od svoga djetinj-me nije uzdigao vie nego to me mnogo uznose, ja se malo mogu da e moi opreznije i pouzdafatan ga veoma ljubazno upita tko ) , nudei mu savjet i pomo u sve/ridan otegnu malo s odgovorom, _ ,.w povjeriti pa nakon duga okolianja zaiska od njega da mu zada vjeru a zatim savjet i pomo; i potpuno mu otkri i tko je, i zato je doao, i to ga je na to nagnalo. Kad Natan u Mitridanovu priu i tu stranu nakanu, sav protr-nu u sebi ali mu ne oklijevajui dugo odluna duha i mirna lica odgovori: Mitridane moj, tvoj je otac bio plemenit ovjek, a ni ti ne eli biti njegov izrod, jer si sebi postavio tako uzvien cilj, to jest da bude velikoduan prema svima; i moram pohvaliti zavist koju uti prema Natanovim vrlinama, jer kad bi takvih mnogo bilo, ovaj bi prenevoljni svijet brzo dobar postao. Tvoj u naum bez sumnje drati u tajnosti, ali veliku ti pomo u njemu ne mogu pruiti, samo ti mogu dati koristan savjet, a to je ovo. Odavde moe vidjeti jedva pola milje udaljenu umicu u koju Natan gotovo svako jutro sam samcat zalazi i dugo po njoj ee: tamo e ti biti lako da ga nade i uini s njim to eli. Ako ga ubije, da bi se bez zapreka mogao vratiti svojoj kui, ne kreni onim putem kojim si ovamo doao, nego onim koji vidi da na lijevo iz ume izlazi,
IU

D eseti da n - T rea no ve la

jer je taj, premda je pralo neprohodniji, blii tvojoj kui i za te sigurniji. Poto ga Natan tako naputi i od njega ode, Mitridan oprezno dojavi svojim drugovima koji su jednako tamo bili gdje im valja da ga sutradan ekaju. I kad svanu idui dan, Natan ne odstupivi od savjeta koji dade Mitridanu i ne izmijenivi ga ni u kojem dijelu sam ode u umicu da umre. Mitridan, poto ustade i uze luk i ma, jer drugog oruja nije imao, i uzjaha konja, ode u onu umicu i izdaleka ugleda Natana kako se sam samcat po njoj ee; i odluivi da ga vidi i da uje kako govori prije negoli ga napadne, potra k njemu, zgrabi ga za turban koji je imao na glavi i ree: Starce, spremi se za smrti Natan mu samo odgovori: Onda sam je zasluio. Kad Mitridan u njegov glas i pogleda ga u lice, odmah prepozna u njemu ovjeka koji ga je ljubazno primio, i prijateljski se s njim druio, i odano ga svjetovao; zato se istoga asa njegov bijes stia a gnjev se prometnu u sram te odbaci ma koji je ve bio isukao da ga probode, sjaha s konja i plaui baci se Natanu pred noge govorei: Sad zorno poimam, predragi oe, vau plemenitost kad samo pomislim s koliko ste opreza doli da mi rtvujete svoj ivot, premda sam upravo vama otkrio da sam na nj, bez ikakva razloga, kivan; ali Bog, koji se vie od mene brine za moju dunost, u pravom mi je asu otvorio oi razuma, koje je bijedna zavist bila zaslijepila. I zato, koliko ste vi bili spremniji udovoljiti mojoj elji, toliko vie spoznajem da se moram kajati za svoju zabludu; osvetite mi se dakle onako kako smatrate da sam zasluio za svoj grijeh. Natan pridie Mitridana, i njeno ga zagrli, i poljubi, i ree mu: Sinko moj, tvojoj nakani, nazvao je ti opakom ili drugaijom, nije potrebno ni moliti ni davati oprotenja, jer je nisi slijedio zbog mrnje nego da bi te smatrali boljim. ivi dakle bez straha od mene i vjeruj mi da nema ovjeka na svijetu koji te voli kao ja, potujui plemenitost tvoje due, koja ne tei kao krci da zgre novac nego da potroi ono to je zgrnuto. I ne srami se to si me htio ubiti da postane slavan, i nemoj misliti da se tomu udim. Moni carevi i najvei kraljevi gotovo i nisu drugaije nego ubijanjem, i to ne jednog ovjeka kao to si ti htio uiniti nego bezbroja, i paljenjem zemalja, i ruenjem gradova svoja kraljevstva proirivali pa prema

si htio samo mene pogubiti da slavni-cnimno ni udno nego jako obino. oju opaku namjeru nego hvalei e-n naao u razgovoru ree da se jako to odluiti i u tome mu dati naputak Mitridane, ne efoti da se udi ni jer otkad sam ovladao sobom i-odlu-lio initi, nitko nikad nije prestupio n ispunio koliko sam mogao ono to ti eljan moga ivota, i kada sam uo ) i da ti ga darujem, kako ti ne bi bio i otiao; i da ti se pronja ispuni, dao erovao da e ti dobar biti da dobije i zato ti opet velim i molim te, ako ovolji: ja ne znam kako bih ga bolje e godina ve njime sluim i rabim ga ia; i znam, osvrnuvi se na tijek naravi, KOJCIIIU MI puLivigmiiii drugi ljudi i sve stvari, da mi jo malo njega preostaje, pa stoga sudim da je mnogo bolje da ga poklonim, kao to sam sve poklanjao i troio svoje blago, negoli da ga dotle uvam dok mi ga narav protiv moje volje ne otme. Malen je dar darovati stotinu godina: koliko li je dakle manje darovati ih est ili osam, to mi jo preostadoe? Uzmi ga dakle, ako ti se mili, ja te to molim; jer cijeloga svog ivota nikoga jo nisam naao tko bi ga poelio, niti znam kad vie koga mogu nai, ako ga ne uzme ti koji ga ite. Pa ako se ipak tko nae, priznajem da e moj ivot to manje vrijediti to ga dulje sauvam; i zato, prije negoli izgubi svu vrijednost, uzmi ga, molim te. Mitridan jako posramljen ree: Ne dao Bog da takvu dragocjenost kao to je va ivot i poelim, kao to maloprije htjedoh, a kamoli da ga oduzmem i od vas ga odijelim; jer ne samo to mu ne bih elio skratiti godine nego bih mu rado i svojih dodao. Njemu Natan spravno ree: Pa ako mogne, hoe li mu ih dodati? Tako e me nagnati da tebi uinim ono to nikad nikomu drugom nisam uinio, to jest da uzmem neto od tebe, ja koji nikad ni od koga nita nisam uzeo. Hou, ree odmah Mitridan. Onda, ree. Natan, uinit e kako ti kaem. Ostat e, ovako

D eseti da n - T rea no ve la

mlad kao to jesi, u mojoj kui i uzet e ime Natan, a ja u otii u tvoju i zauvijek se zvati Mitridan. Tada Mitridan odgovori: Kad bih ja znao postupati kao to vi znate i kao to ste znali, primio bih bez duga razmiljanja to to mi nudite; ali zato to sam veoma uvjeren da bi moja djela umanjila Natanovu slavu, a ne elim pokvariti drugome ono to sam ne znam tvoriti, neu to primiti. Uz takve i mnoge drugaije ugodne razgovore vratie se Natan i Mitridan po Natanovoj elji u palau, gdje je nekoliko dana Natan iskazivao najvee asti Mitridanu i svim ga svojim umom i znanjem podravao u njegovoj uzvienoj i velikoj odluci. A kada se Mitridan sa svojom pratnjom htjede vratiti kui, poto mu Natan vrsno pokaza da ga u velikodunosti nikada ne bi mogao premaiti, oprosti se s njim.

novela
doavi iz Modene izvadi iz <ju su pokopali kao mrtvu; kad se a gospar Gentile nju i dijete vrati cianimicu, njezinu muu.l o moe biti velikoduan i kad se radi o da je doista u plemenitosti Natan pre- iuaija i opata iz Clunvja.2 Ali poto se o tome mnogo svakojakih rijei reklo, kralj pogleda Laurettu i upozori je kako eli da ona kazuje; stoga Lauretta spravno poe: Mlade gospe, velianstvene i lijepe su vam zgode ispriane, i toliko su sve ispunjene uzvienou ispripovijedanih plemenitosti, te mi se ini da nama koji jo moramo kazivati nita vie nije preostalo to bismo poeljeli rei, ako opet ne posegnemo za ljubavnim zgodama koje vazda pruaju obilje gradiva za raspravljanje. I zato, kako zbog ovoga tako i zbog toga to je to u skladu s naim mladim ljetima, rado u vam kazivati o plemenitosti nekog ljubavnika, koja vam se moda nee initi, kada se sve dobro razmotri, manjom od plemenitosti onih o kojima smo raspravljali, ako je istina da ljudi poklanjaju blaga, zaboravljaju neprijateljstva i izlau ivote, tovie ast i dobar glas, tisuama opasnosti da bi se ljubljenoga bia domogli. ivio dakle u Bologni,3 u predivnom lombardskom4 gradu, vitez jako potovan zbog svojih vrlina i plemenita roda, i zvao se gospar Gentile Carisendi,5 koji se mlad u plemenitu gospu po imenu Ca-talinu,6 enu Niccoluccija Caccianimica7 zaljubi, a poto mu gospa nije uzvraala ljubav, on gotovo oajavajui otputova u Modenu, kamo ga pozvae kao poglavara.8

D eseti d an - etv rta n o v ela

U to vrijeme, kad Niccoluccio ne bijae u Bologni a gospa, jer bijae trudna, ode na neki svoj posjed otprilike tri milje udaljen od grada, dogodi se da je iznenada neka silovita boljka tako i takvom snagom obrva da u njoj ugasi svaki znak ivota, te i nekoliko lijenika ustanovi da je mrtva; i zato to njezine najblie rodice rekoe da su od nje same ule kako nije toliko dugo bila nosea da bi plod mogao biti razvijen, ne brinui ni o emu vie pokopae je u grobnicu neke oblinje crkve i dostojno je oplakae. To odmah gosparu Gentileu dojavi neki njegov prijatelj, a on se stoga jako oalosti, iako mu se nikada nije smilovala, pa naposljetku ovako ree u sebi: Gle, gospo Catalino, umrla si; dok si ivjela, nikad na me nisi ni pogleda svrnula i zato sada, kad se ne moe braniti, zacijelo treba da ti tako mrtvoj bar jedan poljubac ukradem. I rekavi to, a no ve bjee pala, poto naloi da njegov odlazak bude tajan, s jednim slugom uzjaha konja te bez.zaustavljanja odje-zdi onamo gdje je gospa bila pokopana pa otvorivi grobnicu paljivo u nju ue, i legavi uz gospu prisloni svoje lice uz njezino i vie je puta prolivi mnoge suze poljubi. Ali kao to znamo da ljudske elje, a osobito ljubavnike, ne poznaju granica nego vazda sve vie ude, tako i on, kad ve odlui da tu vie ne ostaje, ree: Ah, zato joj ne bih, kad sam ve ovdje, i grudi malo dotaknuo? Nikad je vie neu dotaknuti niti je ikada dotakoh. Svladan dakle tom udnjom, poloi ruku na njezine grudi pa dok ih je tamo neko vrijeme drao, uini mu se da osjea kako joj srce slabo kuca. I poto otjera od sebe svaki strah, stade paljivije ispitivati i spozna da ona jamano nije mrtva, iako u njoj slabaan ivot jedva tinja; stoga je uz pomo sluge to je njenije mogao izvue iz grobnice, podie je preda se na konja i potajno je odvede u svoj dom u Bologni. S njim je ivjela njegova majka, vrla i mudra ena, i kad joj je sin sve potanko razloio, ganuta samilou ona mirno velikom toplinom i kupkama vrati gospi zamrli ivot; a im se gospa osvijesti, duboko uzdahnu i ree: Jao, gdje sam ja to? Valjana joj gospa odgovori: Umiri se, na dobru si mjestu. A kad ona doe k sebi i pogleda naokolo, ne znajui dobro gdje je i videi pred sobom gospara Gentilea, zauena zamoli njegovu mater da joj kae kako je tamo stigla; gospar Gentile joj sve po

D eseti da n - e tv rta n o v ela

::-----------:-j: c *-<osna) ona mu se nakon nekog vremena zahvali, a onda ga zamoli da zbog ljubavi zbog svoga vitetva u svojoj kui niim i ast njezina mua i da je pusti neka se dan. 'ori: Gospo, kolika goji je minulih ljeta ja sam nakan sada i dovijeka (kad, mi je /J li vas je iz smrti u ivot vratio, zbog lju-na vama gajio) postupati s vama i ovdje i n sestrom. Ali ovo dobroinstvo to sam zuje neku nagradu, pa vas molim da mi i od vas iskati. r ori da pristaje samo ako uzmogne i ako Dar Gentile ree: Gospo, sva vaa svojta iju da ste mrtvi, i zato vas nitko vie u da mi udijelite milost i po svojoj volji u moje matere, dok se ja iz Modene ne o. A razlog zbog kojega to od vas item d najuglednijim graanima ovoga grada o velik i dragocjen dar. duguje zahvalnost i da je njegova molba jela svojim ivotom obradovati svoj rod, -----------------------o --i- ar Gentile ite i to mu na njegovu tvrdu vjeru obea. I tek to izusti rijei svog odgovora, kadli osjeti da je doao as porodu, pa uz njenu pomo matere gospara Gentilea ubrzo rodi lijepo muko dijete i taj dogaaj mnogostruko povea radost gosparu Gentileu i njoj. Gospar Gentile naredi da joj se pribavi sve potrebno i da je dvore kao da je njegova vlastita ena pa se potajno u Modenu vrati. Poto tamo zavri vrijeme slubovanja i morade se vratiti u Bolognu, naredi da se na dan njegova ulaska u Bolognu priredi velika i lijepa gozba u njegovoj kui i da se pozovu mnogi plemii iz Bo-logne, meu njima i Niccoluccio Caccianimico; pa kad se vrati i sjaha s konja i s njima se nae, poto prvo vidje da je gospa ljepa i zdravija nego to je ikad bila i da joj je sini dobro, s neusporedivim veseljem povede svoje uzvanike za stol i naredi da ih obiljem jela velianstveno podvore. I kad se gozba ve primae kraju, poto gospi ve prije ree to

kani uiniti i s njom se dogovori kako se ona treba drati, ovako prozbori: Gospoo, spominjem se da sam sluao kako u Perziji postoji, po mom miljenju, veoma lijep obiaj po kojemu, kad netko hoe osobito poastiti svoga prijatelja, pozove ga k sebi kui i tu mu pokae ono to mu je najmilije, bila to ena, ili prijateljica, ili ki, to mu drago, velei da bi, kao to mu to pokazuje, jo vie volio da mu svoje srce pokae kad bi mogao; ja kanim prenijeti taj obiaj u Bolognu. Vi ste svojom ljubaznou poastili moju gozbu, a ja vas elim poastiti na perzijski nain, pokazavi vam ono to mi je najmilije na svijetu i to e mi ikada biti. Ali prije negoli to uradim htio bih da mi razjasnite neku moju sumnju koju u vam izloiti. Neki ovjek ima u kui dobra i veoma vjerna slugu koji teko oboli; gospodar, ne ekajui skonanje bolesnoga sluge, dade ga iznijeti nasred puta i ne brine se vie za njega; proe neki stranac i smilivi se na bolesnika odvede ga sa sobom kui i s najveim mu marom i trokom vrati prijanje zdravlje. Htio bih sada znati, kad ga ovaj zadri u svojoj slubi, smije li se njegov gospodar po pravici aliti i potuiti na tog ovjeka, ako mu ga on ne htjedne vratiti kad ga natrag zaite. Poto se plemii posavjetovae i svi u jednakom sudu sloie, odre-die da Niccoluccio Caccianimico, jer je znao lijepo i kieno govoriti, dade odgovor. On ponajprije pohvali perzijske obiaje, a zatim ree kako se on i svi u tome slau da prvi gospodar nema vie nikakva prava na svoga slugu, jer u tom sluaju nije ga samo napustio nego ga je i odbacio, i da je zbog dobroinstva pravo da postane sluga drugoga, jer on time to ga zadrava nikakvu neugodnost, nikakvo nasilje i nikakvu nepravdu ne nanosi prvomu. Svi ostali koji bijahu za stolovima, a bilo je meu njima doista vrlih mueva, svi zajedno rekoe da se slau s onim to je Niccoluccio odgovorio. Vitez, zadovoljan odgovorom i time to ga je ba Niccoluccio dao, potvrdi da i on tako misli, a zatim ree: Dolo je vrijeme da vam iskaem ast kao to sam obeao; i pozvavi dvojicu slugu posla ih po gospu, koja se po njegovoj elji raskono obukla i uresila, molei je po njima da izvoli doi i svojom nazonou razveseliti okupljene plemie. Gospa uze u naruaj svoga prekrasnog sinia te praena dvojicom slugu ue u dvoranu i na viteevu molbu sjede kraj nekog vrlog plemia a on ree: Gospodo, to je ono to mi je drae nego ita

Deseti dan - etvrta novela

tane: pogledajte da vidite imam li i je pohvalie, i potvrdie vitezu da poee gledati; i mnogi bi se meu "avo ona koja je i bila, da nisu znali jmatrao Niccoluccio, -p* gorei od >e vitez malo udaljio, upita je je li u da je njezin mu pita, jedva se ine prekri dogovora, ne prozbori, iinjezin, a netko je li ena gospara od a ona je samo utjela. , ree jedan od njegovih uzvanika: J, )spa, ali nam se ini da je nijema: e, to to do sada nije progovorila naj, tko je ona. \ samo ako mi obeate da se nitko __ _ .d ja rekao, sve dok ne zavrim svoju priu. Kad mu svi to obeae, poto se ve raspremie stolovi, gospar Gentile sjede do gospe i ree: Gospodo, ova je gospa onaj odani i vjerni sluga o kojemu sam vas malo prije pitao; njezin rod je malo za nju mario i kao nevrijednu i vie nepotrebnu na put je bacio a ja sam je naao i svojom brigom i trudom istrgnuo je iz ruku smrti; a Bog mi je pogledavi na moju istu ljubav od stranog lesa uini ovakvom ljepoticom. Ali da biste jasnije mogli razumjeti kako mi se to dogodilo, ukratko u vam rastumaiti. I poevi od toga kako se u nju zaljubio potanko im ispripovjedi sve to se do tada zbilo, na veliko uenje sluatelja, a zatim dodade: Zbog svega toga, ako niste dosad promijenili svoj prijanji sud, a posebno Niccoluccio, ova je gospa zaslueno moja, i nitko nema prava da je od mene ite. Nitko na to ne odgovori, dapae svi su ekali to e on dalje rei. Niccoluccio i mnogi prisutni i gospa plakahu od ganua; ali gospar Gentile ustade i uze u naruaj djetece a gospu za ruku te pristupi Niccolucciju i ree: Ustani, kume; ne vraam ti enu, koju je tvoj i njezin rod odbacio, nego ti darujem ovu gospu kao svoju kumu

s ovim djetiem kojega je zacijelo s tobom zaela i kojega sam ja na krtenju drao i dao mu ime Gentile. I molim te da ti ne bude manje draga zato to je gotovo tri mjeseca u mojoj kui boravila; jer zaklinjem ti se onim Bogom koji me je moda neko naveo da se u nju zaljubim kako bi je moja ljubav kao to se doista i zbilo spasila od smrti, da nikada ona ni u oca, ni u matere, ni u tebe nije asnije ivjela nego u mojoj kui s mojom materom. I rekavi to okrenu se gospi pa ree: Gospo, odsad vas razrjeujem svakoga vaeg obeanja i slobodnu vas ostavljam Niccolucciju; i predavi gospu i djetece u naruaj Niccolucciju vrati se da sjedne. Niccoluccio eljno primi svoju enu i sinia, toliko sretniji koliko im se manje nadao, i kako je najbolje znao i umio zahvali se vitezu; a svi ostali, plaui od ganua, mnogo ga zbog toga pohvalie, a pohvali ga i svatko tko dou o toj zgodi. Gospu s najbajnijim slavljem doekae u njezinu domu i kao da je uskrsnula dugo su je u Bologni s divljenjem promatrali; a gospar Gentile zauvijek ivljae u prijateljstvu s Niccolucciom i s njegovom i gospinom svojtom. to ete sada rei, blage gospe? Hoete li suditi da se to to je neki kralj darovao ezlo i krunu, ili to je neki prelat bez svoga troka pomirio razbojnika s papom, ili to je neki starac pruio svoje grlo neprijateljevu nou9 moe usporediti s djelom gospara Gentilea? Mlad i pun ara, i mislei da ima pravo na ono to je tui nemar odbacio a on na svoju sreu podigao, on nije samo asno ublaio svoj plamen nego kad je zadobio ono to je nekada svom duom elio i nastojao ukrasti, to je dareljivo vratio. Doista, ni jedno od spomenutih djela ne ini mi se nalik ovome.

pri Ka G( vje za sar al ov; se kal

zbi tod col

me Nii Ni. Ge Nii in

:ta novela
i gospara Ansalda u sijenju vrt lijep , 'saldo se pogodi s nekim arobnjakom pusti da ugodi gosparu Ansaldu, koji velikodunost razrijei obeanja, a i od njega razrijei gospara Ansalda1
* ; je najviim hvalama do neba uzdizao alj naredi Emiliji da nastavi, a ona rado____, &v.v,,v, MO ua je eljna kazivati, ovako poe: Njene gospe, nitko ne bi mogao s pravom rei da gospar Gen-tile nije velikoduno postupio, ali kad bi netko ustvrdio da nije mogue velikodunije postupiti, moda ne bi bilo teko dokazati da jest; o tome vam kanim u svojoj kratkoj noveli kazivati. U Furlaniji,2 hladnoj ali pitomoj zemlji zbog lijepih gora, i mnogih rijeka, i bistrih izvora, ima grad koji se zove Udine,3 u kojemu je neko ivjela lijepa plemkinja po imenu gospa Dianora, ena vrlo bogata ovjeka koji se zvao Gilberto i bio je ljubazan i vedre udi. I zaslui ta gospa po svojoj valjanosti da je nadasve ljubi plemi i velika po imenu Ansaldo Gradense,4 visok dostojanstvenik nadaleko poznat i po vjetini u oruju i po ljubaznosti. Ljubei je arko i inei sve to mu je bilo u moi da ona njega uzljubi, esto joj je zbog toga slao poruke, ali uzalud mu bjee trud. I poto gospi dotui viteevo opsjedanje, a videi da je on ne prestaje ljubiti niti odustaje od salijetanja, premda ona odbija sve to on od nje zaie, pomisli da e ga neobinim i po svom sudu nemoguim zahtjevom skinuti s vrata. I nekoj eni koja je k njoj esto u njegovo ime dolazila stoga ovako ree: Dobra eno, ti si mnogo puta trvrdila da me gospar Ansaldo

D eseti d an - P eta n o v ela

nadasve ljubi i u njegovo si mi ime nudila divne darove; neka on svoje darove zadri, jer me njima nikad ne bi sklonio da ga ljubim i da mu ugodite. Ali kad bih bila tvrdo uvjerena da me toliko ljubi koliko ti kae, bez dvojbe bih i ja njega uzljubila i uinila ono to eli; pa sam stoga, ako mi o tom dade vrst dokaz onim to u zaiskati, pripravna njegove zapovijedi sluati. Ona ena ree: to je to, gospo, to elite da on uini? Gospa odgovori: To to elim je ovo: hou u iduem sijenju u blizini ovoga grada vrt pun zelene trave, i cvijea, i lisnata drvea, ba kakav bi bio da je svibanj; a ako ga ne stvori, neka mi vie ne alje ni tebe ni bilo koga drugoga, jer ako me i dalje bude napastovao, poalit u se muu i svojoj svojti na ono to sam im dosad posve tajila, i tako pokuati skinuti ga s vrata. Poto vitez dozna gospinu elju i obeanje, premda mu se inilo teko i gotovo nemogue to uiniti i premda je znao da to gospa iziskuje samo zato da ga lii svake nade, ipak odlui pokuati sve to se mogne uiniti pa na sve strane svijeta posla glasnike da trae tko I bi mu dao pomo ili savjet; i tako se namjeri na nekog ovjeka koji | obea da e to arobnjakim umijeem uraditi ako mu dobro plati. I poto se gospar Ansaldo s njim pogodi za veliku svotu novca te I stade radosno ekati odreeni rok, kad rok doe, premda vladahu I velike studeni i sve bijae puno snijega i leda, taj vjeti ovjek na nekoj krasnoj livadi blizu grada uini takvu aroliju, nou uoi prvoga sijenja, te se ujutro pojavi, kako su posvjedoili oni koji su ga vidjeli, jedan od najljepih vrtova to se ikada na svijetu vidio, pun trave, i drvea, i voa svake vrste. Kad ga ushieni gospar Ansaldo vidje, naredi da mu naberu najljepeg voa i najljepega cvijea to tamo bjee, te ga tajno posla na dar gospi i pozva je da doe i vidi vrt to ga je zaiskala, kako bi se po njemu osvjedoila da je on ljubi i sjetila obeanja koje mu je dala i zakletvom zapeatila, i da se kao estita ena pobrine da ga ispuni. Poto gospa vidje cvijee i voe i ve mnoge u kako govore o divnome vrtu, pokaja se zbog svog obeanja, ali uza sve kajanje, eljna da vidi neobine stvari, s mnogim drugim gospama ode iz grada da vidi vrt, i udom mu se zaudivi mnogo ga pohvali pa se alosnija nego ikad u ivotu vrati kui razmiljajui o onome na to se za nj obvezala. I njezina alost bjee tolika da je nije mogla dobro u sebi skriti, pa kad se izvana javila, mu joj je to morao opa-

Tok tome. Gospa je od srama dugo >risili, otkri mu sve po redu. :rano rasrdi, a tada, uzevi u obzir >olje i stia gnjev pa ree: Dianoro, 0 ne dolikuje sluati takve poruke s kim pogaati za svojti'Cast. Rijei nonije su nego to mnogi sude, a : mogue.5 Zlo si dakle prvo uradila pogaala; ali zato to poznajem iim veze onog obeanja dopustit u inio, a na to me jo navodi i strah a gospar Ansaldo natjerao da nam ; s njim. Ja elim da poe k njemu / 5 mogla, sauvavi svoj obraz, da te : nikako drugaije ne bude moglo, 1 ali nemoj duom. tka i ne htjede od njega prihvatiti premda se gospa estoko protivila, ;d svanu sljedei dan, ne kitei se i sebe i jednom sobaricom iza sebe poe gospa u zoru kui gospara Ansalda. A on kad u da mu je gospa dola zaudi se jako te ustavi i pozvavi arobnjaka ree mu: elim da vidi kakvo mi je dobro tvoje umijee pribavilo; i poto joj izadoe u susret, bez ikakve neumjerene udnje, s potovanjem je estito primi, te svi uoe u lijepu odaju s velikom vatrom; i ponudivi joj da sjedne ree: Gospo, ako duga ljubav koju sam prema vama utio zasluuje ikakvu nagradu, molim vas da budete ljubazni i da mi otkrijete pravi razlog koji vas je nagnao da u ovo doba i s takvom pratnjom ovamo doete. Gospa se zasrami i gotovo sa suzama u oima odgovori: Gosparu, ne vodi me k vama ni ljubav koju za vas utim ni obeanje nego zapovijed moga mua, koji me ovamo poslao potujui vie va trud da udovoljite svojoj neobuzdanoj ljubavi negoli svoju i moju ast; po njegovoj zapovijedi pripravna sam udovoljiti svakoj vaoj elji. Ako se gospar Ansaldo isprva udio, kad u gospu zaudi se jo vie pa ganut Gilbertovom velikodunou poe svoj ar preobraati u samilost i ree: Gospo, ne dao Bog, kad je tako kao to velite, da

D eseti d an - P eta n o v ela

okaljam ast onoga koji se smilovao mojoj ljubavi; i stoga, vi ete u mojoj kui boraviti koliko budete htjeli, kao da ste mi sestra, a kad vam bude po volji, slobodno moete otii, pod uvjetom da svom muu za toliku udvornost kolika je njegova bila izrazite zahvalnost koju mislite da mu dolikuje smatrajui vazda mene svojim bratom i slugom. uvi te rijei, veselija nego ikada gospa ree: Nikad me nita nije moglo ni navesti da povjerujem, s obzirom na vae ponaanje, da e me to drugo zadesiti po mom dolasku ovamo nego to to vidim da inite; stoga u vam dovijeka biti zahvalna. I poto se oprosti s potovanjem ispraena vrati se Gilbertu te mu ispripovjedi to se zbilo, a to njega i gospara Ansalda vrstim i odanim prijateljstvom sveza. arobnjak, kojemu gospar Ansaldo htjede dati obeanu nagradu, videi Gilbertovu plemenitost prema Ansaldu i plemenitost gospara Ansalda prema gospi ree: Poto sam vidio .kako je Gilberto velikoduan svojom au, a vi svojom ljubavlju, ne dao Bog da i ja ne budem tako velikoduan svojom nagradom i zato znajui da je pravo da u vas ostane elim da vaa i bude. Vitez se zasrami te je nastojao da arobnjak primi ili sve ili barem dio; ali poto se uzalud trudio, kad arobnjak nakon treega dana6 ukloni svoj vrt i htjede otputovati, otprati ga on u miru Bojem; i ugasivi u srcu poudnu ljubav, ostade s plamenom potena osjeaja prema gospi. Sto emo sada rei, ljubazne gospe? Hoemo li dati prednost gotovo mrtvoj gospi i ve ohladnjeloj ljubavi zbog izgubljene nade,7 pred ovom plemenitou gospara Ansalda, koji je ljubio are nego ikad i gotovo veom nadom gorio i u svojim rukama drao plijen koji je toliko udio? Ludo bi mi bilo vjerovati da se ona plemenitost moe usporediti s ovom.

Deseti dan - esta novela

i novela
i riji zaljubivi se u mladu djevojku te nju i njezinu sestru estito uda. iati svakojake razgovore to su ih io plemenitiji, Gilberto, ili gospar o gospi Dianori?1 Predugo bi potra-ne dopusti raspravljanje, pogledavi lanjem prekine njihov razgovor; ona
uz u c , i\j.ijc i p v c v iijc u _

Presvijetle gospe, uvijek sam mislila da bi se u drubama, kao to je naa, moralo tako nairoko pripovijedati, da ne bi pretjerana istananost smisla onoga to je ispriano dala ostalima povoda za raspravljanje; to mnogo vie dolikuje uenima u kolama negoli nama koje smo jedva za preslicu i vreteno sposobne. Pa videi da se ve zbog onoga to je kazivano uputate u prepirke okanit u se novele koju moda bijah namislila i priat u vam drugu, i to ne o nekom ovjeku niska roda nego o jednom junakom kralju koji se viteki ponio ne okrnjivi nimalo svoje asti. Svaka je od vas mnogo puta ula spominjati kralja Karla Starijeg ili Prvog,2 ijem se velianstvenom pothvatu a zatim slavnoj pobjedi nad kraljem Manfredijem3 ima zahvaliti to su iz Firence protjerani gibelini i to su se u nju vratili gvelfi.4 Zbog toga se vitez po imenu gospar Neri degli Uberti5 otiavi iz Firence sa svima svojima i s mnogo novca nije htio drugdje nego pod okrilje kralja Karla skloniti. I da bi ivio na samotnu mjestu i tamo u miru okonao ivot ode u grad Castellammare di Stabia,6 i ondje, otprilike na strelomet od drugih gradskih naselja, kupi imanje sred maslina, i lijesaka, i kestena, kojima onaj kraj obiluje, pa na njemu sagradi

krasan i udoban dvorac i uza nj uredi divan perivoj kojemu u sredini, jer je ive vode bilo u izobilju, po naem obiaju7 naini lijep i bistar ribnjak i lako ga napuni mnogim ribama. I dok se on niim drugim nije bavio nego svakoga dana sve vie uljepavao svoj vrt, dogodi se da kralj Karlo, za ljetnih vruina, u Castellammare malko otpoinuti doe, pa sluajui o krasoti vrta gospara Nerija poelje vidjeti ga. A kad dou iji je, naumi prema vitezu biti to ljubazniji, zato to je bio na strani njegovih protivnika, i porui mu da sa svoja etiri pratitelja idue veeri eli s njim u njegovu vrtu potajno veerati. To bjee gosparu Neriju jako drago pa poto priredi velianstvenu veeru i svojoj posluzi odredi to im sve valja raditi, to je veselije znao i umio primi u svom krasnom vrtu kralja. Kad kralj razgleda i pohvali cio vrt i kuu gospara Nerija, poto stolovi bijahu prostrti pokraj ribnjaka, opravi ruke sjede za jedan od njih, pa grofu Guidu di Monforte,8 jednom od svojih pratitelja, naredi da mu sjedne s jedne strane, gosparu Neriju s druge, ostaloj pak trojici koji su s njim doli zapovjedi da sjednu po onom redu kako je odredio gospar Neri. Donesoe se izvrsna jela, vina bijahu odlina i skupocjena, i posluga u divnom redu, bez ikakve buke i pometnje, te kralj sve mnogo pohvali. I dok je u veselju jeo i uivao u tiini toga mjesta, uoe u vrt dvije mladice u dobi od nekih petnaest godina,9 s kosama poput zlatnih niti, kovravim i raspletenim ispod lakog vjenia od zimzelena, a u licu nalik na anele, toliko im je bilo i njeno i lijepo, a bijahu odjevene u tanahno laneno ruho i bijelo kao snijeg na tijelu, koje od pojasa navie bjee veoma usko, a nanie zvonoliko i dugo sve do peta. A ona koja prva ude nosila je na ramenima dvije ribarske mree, koje je pridravala lijevom rukom, dok je u desnoj imala dug tap; a druga to je za njom ila imala je na lijevom ramenu tavu i pod tom istom miicom snopi drva i u ruci tronoac, a u drugoj ruci aricu ulja i upaljenu lu; kad ih kralj ugleda, zaudi se i napeto stade ekati to to znai. Mladice ponizno i stidljivo pristupie i poklonie se kralju, a zatim, otiavi tamo gdje se ulazilo u ribnjak, ona koja je imala tavu spusti na tlo nju i zatim ostale stvari pa uze u ruke tap to ga je druga nosila, te obje uoe u ribnjak, gdje im je voda sezala do grudi. Jedan od slugu gospara Nerija spremno naloi vatru, postavi tavu na tronoac, nali u nju ulja i stade ekati da mu djevojke dobace

traivala mjesta gdje je znala da se "ee, na veliku zabavu kralju koji je c e mnogo ribe; i poto ih dobacie letao na tavu, kako su bile poueibe i bacati ih na stol pred kralja, coprcale po stolu, -aJcralj se tomu :> ih je djevojkama natrag bacap, i : sluga nije isprio ono to mu je ujelo nego kao osobito draga ili rija izneseno pred kralja. ddjee da je riba prena, poto J, pripi uz kou da gotovo nita la, izaoe iz ribnjaka; i ponoidljivo prooe ispred kralja i za stolom dugo su promatrali (valio da su lijepe i lijepa tijela, ne; ali vie nego ikomu svidjee ,_ ..ajvu pomnjivo promatrao svaki dio njihova tijela kad su izlazile iz vode te ne bi bio osjetio ni da ga je tada tko ubo. I to je vie na njih mislio a da i nije znao tko su ni to su to je jae osjeao kako mu se u srcu budi arka elja da im se svidi i po tomu je jasno spoznavao da e se zaljubiti ako ne bude na oprezu; a nije ni sam znao koja mu se od njih dviju vie svia, toliko su u svemu bile jedna drugoj sline. I dok su mu se tako misli prepletale, obrati se gosparu Neriju i upita ga tko su te dvije gospojice; gospar Neri mu odgovori: Gospodaru, to su moje keri blizanke, jednoj je ime lijepa Ginevra, a drugoj plavokosa Isotta.10 Kralj mu ih mnogo pohvali svjetujui ga da ih uda; gospar Neri se ispria kralju da to u takvim prilikama . ne moe uiniti. Meutim, kad preostade jo samo voe da se donese za veeru, dooe te dvije mladice u prekrasnim svilenim haljinama s golemim srebrnim pliticama u ruci punima raznovrsna voa to ga to godinje doba donosi, i sve postavie pred kralja na stol. Kad to uinie, povukoe se malo natrag i zapjevae pjesmu11 koja poinje ' ovako:

Deseti dan - esta novela

Ljubavi, kamo stigoh, ne bi se lako moglo povjediti, s toliko slasti i tako milo te se kralju, koji ih je s uivanjem opet gledao i sluao, inilo da su svi aneoski zborovi s neba tamo sili da pjevaju; i kada to otpjevae, kleknuvi ponizno zamolie kralja da ih otpusti, a on ih, iako ga je alostio njihov odlazak, naoko ipak radosno otpusti. Poto dakle veera zavri, kralj se i njegova pratnja uzjahavi konje i oprostivi se s gosparom Nerijem u razgovoru o svemu i svaemu vratie u kraljevsku palau. Tu kralj, premda je skrivao svoje osjeaje i bio zauzet mnogim vanim poslovima, ne mogae zaboraviti krasotu i ljupkost lijepe Gi-nevre, zbog koje je ljubio i njezinu slinu sestru, te se tako zaplete u ljubavne mree da gotovo ni na to drugo nije mogao misliti, pa izmiljajui razne razloge prisno se sprijatelji s gosparom Nerijem i stade vrlo esta dolaziti u njegov lijepi perivoj da vidi Ginevru. I ne mogavi dalje trpjeti i ne znajui drugoga puta ni naina, pade mu na um da ne samo jednu nego obje mladice otme ocu, te svoju ljubav i svoj naum otkri grofu Guidu. A on, jer je bio valjan ovjek, njemu ree: Gospodaru, ja se jako udim tomu to mi govorite, a toliko jae nego to bi se itko drugi udio koliko mislim da bolje nego itko drugi poznajem vae navike od vaega djetinjstva do dananjega dana. I poto mi se nikad u vaoj mladosti, kad bi Amor lake morao svojim streljivom probadati, ne uini da u vama vidjeh takve strasti,12 sluajui vas sada kad ste ve na pragu starosti tako mi je novo i neobino to ste zaljubljeni da mi se to pravim udom ini. I kad bi se meni priliilo da vas prekorim dobro znam to bih vam o tom rekao, imajui pred oima da ste jo pod orujem u tek nedavno osvojenom kraljevstvu, sred nepoznata naroda puna nevjere i izdaje, i posvema zauzeti golemim brigama i dravnim poslovima pa jo niste pravo ni poinuli: i usred toliko toga da naete mjesta varljivoj ljubavi! To ne dolikuje velikodunu kralju nego kukavnu mladiu. A k tome, to je jo gore, velite da ste odluili oteti obje keri onom jadnom vitezu koji vas je u svojoj kui iznad svojih mogunosti poastio i, da vam jo veu ast iskae, pokazao vam ih gotovo nage potvrujui time kolika je njegova vjera u vas i kako se vrsto uzda da ste vi kralj a ne grabeljivi vuk. Zar ste tako brzo smetnuli s uma da su vam Manfredijeva nasilja nad enama otvorila put u

Deseti dan - Sedma novela

oinjena vea izdaja koja bi zasluila onome tko vas asti oduzimate svu udi o vama rekli da to uinite? Mo-e dovoljno bilo rei: >Uinio sam to pravednost kralja da prema onome rilje pribjegne, tko go4*to bio, tako , da je velika vaa slava to ste pobi-ea onomu tko sam sebe pobijedi;15 igima vladati, pobijedite sami sebe, )jte takvom mrljom okaljati ono to evo srce i to ga vie oalostie to je _Jt a zato teko uzdahnuvi ree: Grotniku mnogo lake i ugodnije pobije-god on bio jak, negoli svoju vlastitu a tegobna i neizmjerna snaga se ite, * te mi valja ve iduih dana djelom ina sebe nadvladati kao to umijem I ne proe mnogo dana poslije tih rijei a kralj se vrati u Napulj, te bilo da sebi oduzme razlog da uini ita podlo, bilo da nagradi viteza za iskazane poasti, premda mu teko bijae pokloniti drugome ono za im je najvie eznuo, ipak naumi udati one dvije mladice, i to ne kao keri gospara Nerija nego kao svoje. I na veliku radost gospara Nerija, davi djevojkama velianstven miraz, lijepu Gine-vru udade za gospara Maffea da Palizzi,17 a plavokosu Isottu za gospara Guiglielma della Magna,18 za dva vrla viteza i plemia visoka roda; i udijelivi ih njima s neizmjernom boli ode u Apuliju, gdje je s trajnim naporima tako i toliko kinjio svoju estoku udnju da se raskinuvi i smrvivi ljuvene okove do smrti oslobodi te strasti. Moda e tko rei da je kralju malenkost udati dvije djevojke, i ja u se s njim sloiti; no veliko je i veliajno djelo pomislimo li da je to uinio zaljubljeni kralj, udavi onu koju je sam ljubio, a da nije uzeo ni ubrao od svoje ljubavi ni lista, ni cvijeta, ni ploda. Tako dakle postupi velianstveni kralj, i bogato nagradi plemenita viteza, i estito poasti ljubljene djevojke, i sama sebe junaki pobijedi.

Sedm a novela
Kralj Petar doznavi za vruu ljubav koju prema njemu uti bolna Lisa utjei je pa je zatim uda za mlada plemia; i poljubivi je u elo zauvijek se nazva njezinim vitezom.l Kad Fiammetta okona svoju novelu, svi jako pohvalie muevnu velikodunost kralja Karla,2 osim jedne gospe koja ga kao gibelin-ka3 nije htjela hvaliti; tada Pampinea na kraljevu zapovijed poe: Nema razborita ovjeka, ugledne gospe, koji ne bi o dobrom kralju Karlu4 govorio tako kao to vi govorite, osim one koja mu zlo eli zbog drugih razloga;5 ali kad mi se vrze po pameti neto, moda ne manje pohvalno od ovoga, to je jedan njegov protivnik uinio nekoj naoj mladoj Firentinki, rada sam vam o tom kazivati. U vrijeme kada su Francuzi bili prognani sa Sicilije,6 ivio je u Palermu neki na Firentinac, po imenu Bernardo Puccini,7 vrlo bogat ljekarnik, koji sa svojom enom nije imao druge djece osim prelijepe jedinice keri, ve dorasle do udaje. I poto kralj Petar Aragonski postade gospodar otoka,8 priredi sa svojom gospodom u Palermu velianstvenu sveanost; i dok se on na toj sveanosti u vitekim igrama borio po katalonskom obiaju,9 slui se da Bernar-dova ki, kojoj je bilo ime Lisa, s prozora gdje bijae s jo nekim gospama, opazi njega kako se nadmee i tako joj se neobino svidje da se pogledavi ga jo nekoliko puta arko u nj zaljubi. I kad sveanost proe, boravei u oinskom domu ni na to drugo ona nije mogla misliti nego na svoju uzvienu i plemenitu ljubav; a u tim mislima najtee ju je pekla spoznaja kako je niska roda, pa nema ni traka nade da bi ta ljubav mogla imati sretan zavretak; ipak to nije ohladilo njezine ljubavi prema kralju, ali se nije usudila da je pokae bojei se jo vee patnje. Kralj za to nije znao ni ma-

iV%

Deseti dan - Sedma novela

ego to bi se moglo pomisliti trpjela oi, dok je tako u njoj ljubav sve vie stizala, te lijepa djevojka iznemoe i u dan kopnjeti kao snijeg na suncu, nevoljom, neprestance su je tjeili i jekovima pomoi, ali Krfudu, jer ona, se odluila vie ne ivjeti. /aku elju, odjednom joj pade na um ogla kralju svoju ljubav i svoju odlu-ana zamoli da joj dovede Minuccija i Minuccio pjeva i svira na glasu i a Bernardo pomisli da Lisa eli uti cad mu porui da doe, on, kao lju-njoj i, poto je s nekoliko ljubaznih jupko odsvira nekoliko poskonica i ica, a sve su one jo jae razbuktavale iislio da je njima tjei, nu eli nasamo rei nekoliko rijei pa : Minuccio, tebe izabrah kao vjerna k prvo da je nikada nikome nee ot-_ ^.,vv. jd reem, i zatim da e mi pomoi koliko bude mogao, jer to te molim. Valja dakle da zna, Minuccio moj, da onoga dana kad je na gospodar kralj Petar priredio veliku sveanost o svom ustolienju, ba dok se nadmetao u vitetvu, ugledah njega u tako kobnom trenutku da u mom srcu planu prema njemu vatra ljubavi koja me je dovela u ovo stanje koje vidi; i poto sam znala kako slabo prilii moja ljubav jednom kralju i nisam mogla tu ljubav ni umanjiti a kamoli prognati, a bilo mi je nadasve teko podnositi je, da olakam bol odluila sam umrijeti, i tako u uiniti. I zaista u neutjena ostaviti ovaj svijet, ako on prije ne dozna; i ne znajui tko bi mu bolje od tebe mogao obznaniti ovu moju nakanu, tebi u je povjeriti i molim te da mi ne odbije to uiniti, a kad to uini, javi mi da utjeena umrem i oslobodim se ovih muka; i rekavi to umue u plau. Zaudi se Minuccio plemenitosti njezine due i njezinoj sranoj nakani i jako mu se naao dade; i odmah mu u dui sinu kako e joj estito posluiti pa joj ree: Liso, tvrdu ti vjeru zadajem u koju se moe pouzdati da te nikada nee prevariti; a zatim ti hvalei
1 1X U1 \J jx t\ i vi r

te zbog tako uzviene nakane kao to je to to ljubi tako velika kralja nudim svoju pomo i nadam se, uz uvjet da se utjei, da u ti prije negoli proe trei11 dan donijeti vijesti koje e ti nadasve biti drage; i da ne gubim vrijeme, odmah u zapoeti. Lisa ga iznova stade moliti i preklinjati, i obeavi mu naposljetku da e se utjeiti ree mu neka ga Bog prati. Minuccio ode i nae nekog Mica iz Siene,12 glasovitog pjesnika na pukom jeziku13 u ono vrijeme, i molbama ga navede da spjeva ovu pjesmicu:14 Amore, k onom gospodinu kreni, o mukama to trpim ti mu zbori, reci da smrt me mori od elje to je strah skriva u sjeni. Sklopljenih ruku, Amore, te snubim, smiluj se, poi gdje gospodin stoji. Reci da esto elim ga i ljubim, tako mi slatko miljem srce poji; al' strah me da od ognja gdje se gubim umrijeti mogu a ne znam u koji as e uminut .teki jadi moji, to odnosim ih jer za njime hlepim, a sramim se i strepim. Ah, zlo mu moje, pobogu, spomeni. Amore, otkad ljubit sam ga stala, ti ne dade mi smjelosti ko straha s kojom bih jadni bar jedanput znala na licu svojoj elji dati maha pred onim s kog sam izmuena pala; teko je tako umirat bez daha. Da zna koliko od patnje sam plaha, moda ja njemu ne bih bila mrska, al' nisam tako drska da izloim mu jad to je u meni. Kad ne bjee ti, Amore, po udi da meni dade odvanost toliku gospodinu da srce ja iz grudi ponudim licem ili po glasniku, daj, gospodaru, milostiv mi budi: sjeti ga dana kad njegovu liku, svim vitezima s orujem na diku, divljah se vide s kopljem ga i titom; te se zaljubih pritom tako da srce gine mi u zjeni. Tim rijeima Minuccio dade zaas milozvuan i tugaljiv napjev, kako je odgovaralo njihovu sadraju, i treega dana15 ode na dvor dok je kralj Petar jo bio pri objedu, a kralj mu ree neka neto otpjeva uz svoju violu. Tada on poe uz tako milu svirku pjevati onu pjesmu, da su se svi u kraljevskoj dvorani inili kao da su zaarani, tako su svi utjeli i napeto sluali, a kralj moda jo vie nego drugi. A kad Minuccio okona svoj pjev, kralj ga upita odakle mu ta pjesma koju on, kako mu se ini, nije nikada prije uo. Gospodaru, odgovori Minuccio, nema jo ni tri dana16 kako je

* *--.

kad ga kralj upita za koga, on odvrati: iti doli vama. to se raspremie stolovi pozva u svoju ) redu ispripovjedi sve to je uo; kralj divi se mladici, i ree da ovjek mora ljanoj djevojci pa neka*ato u njegovo da e jamano tog istog dana podveer e odnijeti tako ugodne vijesti ni asa k djevojci ode, i govorei s njom na0 je bilo, a zatim uz violu otpjeva onu toliko razveselila i utjeila da se onoga ozdravljenja te puna elje, dok nitko utio, stade ekati veer kad je svoga jalj je bio plemenit i blag gospodin, i 1 onome to mu je Minuccio kazivao, a ti njezinu ljepotu, osjeti jo vie suuti /eernjoj17 uzjaha konja i hinei da ide ie ljekarnikova kua; i tu zatraivi da likov vrt sjaha u njemu i nakon nekog to mu je ki i je li je ve udao. idaru, nije se udala, nego je bila i jo je ouicsna; uuuusd uanas od devete ure18 upravo se udotvorno oporavlja. Kralj odmah razumjede to znai to oporavljanje i ree: Vjere mi, velika bi teta bila da takva ljepota ve ode sa svijeta, mi je elimo pohoditi. I samo s dvojicom pratitelja i s Bernardom malo zatim ode u njezinu odaju pa se im ue priblii postelji gdje ga je mladica malo pridignuta s enjom ekala, te je uze za ruku govorei: Gospo, to to znai? Vi ste mladi i trebalo bi da druge tjeite, a preputate se bolesti! Molim vas da se nama za ljubav izvolite utjeiti tako da to skorije ozdravite. Kad mladica outje da joj ruke dotie onaj kojega je iznad svega ljubila, premda se zastidje malo, ipak takvo milje osjeti kao da joj je dua usred raja i jedva mu odgovori: Gospodaru moj, elja da prevelikim bremenom opteretim svoje slabe snage bila je uzrokom mojoj bolesti, a vidjet ete da u zahvaljujui vaoj milosti uskoro

Deseti dan - Sedma novela

od nje ozdraviti. Samo je kralj razumio prikrivene mladiine rijei te ju je sve vie potovao i proklinjao je zlu sreu to je ki ovjeka niska roda, pa poto neko vrijeme s njom proboravi i jo je utjei ode. Svi su mnogo hvalili vladarevu ovjenost i smatrali da je to velika ast za ljekarnika i njegovu ker; a ona ostade zadovoljnija nego to ikad ijedna ena bijae sa svojim ljubavnikom pa ojaana nadom za nekoliko dana ozdravi i postade ljepa nego to je ikad bila. Ali poto ozdravi, kralj se s kraljicom19 posavjetova kako bi je nagradio za toliku ljubav i jednoga dana s velikom pratnjom svoje gospode do ljekarnikove kue odjaha pa uavi u vrt dade dozvati ljekarnika i njegovu ker; uto doe i kraljica s mnogim gospama, i kad mladicu meu sebe primie, zapoe velianstvena sveanost. I nakon nekog vremena kralj i kraljica pozvae Lisu, i kralj joj ree: Vrla djevojko, vaa velika ljubav prema nama veliku vam je milost od nas zasluila, pa elimo da je nama za ljubav primite; a milost je to, budui da ste dorasli do udaje, to hoemo da kao mua uzmete onoga kojega vam mi dademo, nakanivi da se zauvijek, bez obzira na ovo, zovemo vaim vitezom ne istui nita od tolike vae ljubavi doli jednog cjelova. Mladica sva rumena u licu od srama pristade na kraljevu elju i tihih mu glasom ovako odgovori: Gospodaru moj, znano mi je kako bi gotovo svi smatrali da sam luda kad bi se doznalo da sam se u vas zaljubila, vjerujui da sam moda enula pameu i zaboravila na svoje nisko porijeklo, ne znajui uz to da ste vi visoka roda; ali sam Bog, koji jedini vidi to se zbiva u srcima smrtnika, zna da sam u asu kad sam vas uzljubila bila svjesna da ste vi kralj a ja ki ljekarnika Bernarda, i da meni ne dolikuje tako visoko uputiti ar svoje due. Ali kao to vi mnogo bolje od mene znate, nitko se po dunom izboru ne zaljubljuje, nego po svojoj udnji i elji; tom su se zakonu dugo odupirale moje sile, a kad vie nisu mogle, zaljubih se u vas i ljubim vas i vazda u vas ljubiti. Istina je da sam odluila zauvijek slijediti vau volju im sam osjetila da me je ljubav prema vama svladala; i stoga ja neu samo od srca rado uzeti kao mua i zavoljeti onoga kojega mi dobrostivo darujete, to e mi donijeti ast i poloaj, nego kad biste mi rekli da se u vatru bacim, elei vam ugoditi radosno bih to uinila. Vi znate koliko meni dolikuje imati vas kralja kao svoga viteza, pa zato na to i ne elim odgo-

*-' i

"* od sve moje ljubavi zaiskali neu vam e kraljice. Ipak za toliku blagost prema oe kraljice, koja je ovdje, neka vam Ju i nagradu, jer ja je ne mogu dati; i vojin odgovor i spoznaja je umna kao dade dozvati djevojina oca i mater, pa zadovoljni onim to je nakanio uiniti, i, koji je bio plemi ali siromah i zvao se -uku prstenje odredi da se Iisom oeni, arovae Lii mnogo dragocjena nakita, njemu Cefalu i Calatabellottu,21 dva govorei: Ovo ti darujemo kao gospin iraditi, uskoro e vidjeti; i rekavi to ^ sada elimo ubrati plod koji nam vaa joj objema rukama glavu poljubi je u sina, i ona isto tako, presretni priredie :ako mnogi tvrde, kralj se vjerno drao e cijeloga ivota nazivao njezinim viteza viteke igre s kojim drugim znakom - mladica poslala, i! Takvim se dakle djelima pridobivaju srca podanika, i daje dobar ; primjer drugima, i stjee vjena slava; ali danas malo tko ili nitko k tomu upravlja svoj duh, jer su gotovo svi vladari postali okrutni i nasilni.

Deseti dan - Osma novela

O sm a novela
Sofronija, mislei da je Hegesipova ena, ena je Tita Kvincija Fulva i s njim ode u Rim, kamo i osiromaen Hegesip doe; i mislei da ga Tito prezire, prizna da je ubio nekog ovjeka ne bi li ga smaknuli; Tito ga prepozna i da ga spasi kae da je on ubio; kad to vidi onaj koji je to uinio, oda sam sebe; stoga ih Okravijan sve oslobodi, a Tito dade Hegesipu svoju sestru kao enu i s njim podijeli sav svoj imetak.1 Kad Pampinea umuknu i sve gospe jako pohvalie kralja Petra, a vie od sviju ona gibelinka,2 po kraljevoj zapovijedi Filomena poe: Dine gospe, tko ne zna da kraljevi ako hoe mogu tvoriti velika djela i da se od njih osobito oekuje da budu velikoduni? Tko dakle, kad moe, uini ono to mu je dunost, dobro ini; no tome se ne mora ovjek previe uditi ni u zvijezde nekoga kovati, kao to bi zasluio onaj koji malo moe pa se malo od njega i iziskuje, a ipak uini dobro djelo. Prema tome, ako vi s toliko rijei uznosite kraljeva djela i sudite da su lijepa, ne sumnjam da vam se mnogo vie moraju svidjeti i na hvalu vas potaknuti djela nama ravnih ljudi, kad su slina kraljevskima vea od njih; naumila sam vam stoga kazivati novelu o plemenitom i hvale vrijednom djelu dvaju prijatelja, obinih graana. Dakle, u vrijeme kad je Oktavijan Cezar vladao Rimskim Carstvom kao lan trijumvirata3 i jo nije bio nazvan Augustom, ivio je u Rimu patricij po imenu Publije Kvincije Fulvo;4 imao je sina zvanog Tit Kvincije Fulvo, veoma umna mladia, kojega je poslao u Atenu da ui filozofiju i koliko god je mogao preporuio ga je nekom plemiu, svom davnanjom prijatelju, koji se zvao Kremet.5

d a s e d ru i s n je g o v i m s i n o m k oi jidsee i T i t a i H e g e s i p a n a n a u k n e k o m a da k o d n je g a u e . m n o g o d r u i la , p o k a z a s e k a k o seud u n j i m a z a e t a k v a b r a t s k a l j u maov sim r t m o g l a r a z v rg n u t i ; im b s a m o s u s e a k a d s u b i li s k u p a . B ija h u z a p o e li tim o b o jic a b ili v e o m a u m n i i n a d are n i, idesan uspjeh stupali prem a slavnim u n a v e l i k o v e s e l j e s t a r o g a K re m e ta , ia k o sv o jim sin o v im a d r a o , p ro iv je ti tr e a7 g o d i n a , k a o to to s a s v im s tv a rje li K re m e t p ro m ije n i sv ije tom ; n jih k a o z a z a je d n i k i m o c e m , t e p r i j a te l j i ^/ > d n ji h v a l ja lo u to j n e n a d a n o j n e v o lj i ija telji H eg esip o v i i ro a c i do o e k i sta d o e n a g o v a ra ti d a s e o en i i n a lje p o te i v e o m a p le m e n itih rod ite lja , /e s ta k g o d in9a k o ja s e z v a l a S o f ro n i ja . , j, je d n o g d an a z am o li H eg esip T ita d a s n j i m p o e v i d j e t i j e , j e r je j o n e b i j a e v i d i o ; i d o a v i u n j e z i n u k u u , d o k j e o n a s je d i l a iz m e u n j i h d v o j ic e , T i t o j e s t a d e p o z o r n o p ro m a t ra t i, k a o d a h o e o c i j e n i t i l je p o tu z a r u n ic e s v o g a p\ri ja t e l ja ;' i p o to m u s e s v e n a n jo j p re k o m je rn o s v id je , d o k jo j s e u s e b i ja k o t i d i v i o , n i i m t o n e p o k a z a v i , ta k o e s to k o z a n jo m p l a n u\ k a o to t n i k a d lj u b a v n ik n ij e p la n u o z a e n o m ; a l i p o to ta k o n e k o\ v r ij e m e [ s n j o m p r o b o r a v i e , k r e n u e i v r a t i e s e k u i . I[ T u T i t u a v i s a m u s v o j u o d a j u p o e r a z m i l j a t i o m i l o j mal adt ioc is, e v i e u m i s l i z a d u b l j i v a o t o !' f j e v e i m p l a m e n o m b u k i i \ s; p o z n a v i to , p o s lije m n o g o v ru ih u z d a h a s ta d e s a m s e b i g o v o ri ti :" ,. t o J a o , ja d a n li je tv o j iv o t, T ite ! K a m o i u to p o la e s v :o? l j s rca v ,i i n a d u s v o j u ? Z a r n e z n a d a s i je u b e , z b o g a s t i k o ju t i je is k a zK o e m e n i n j e g o v a o b i t e l j i z b o g i s k r e n o g p r i j a t e l j s t v a i z m e u t e b e a r^ i H e g e s i p a , k o j e m u j e o n a z a r u n i c a , d u a n p o t o v a t i t u kmo asdeisctu u ? Z a t o d a k l e l j u b i ? K a m o al r d o p u t a d a t e z a n e s e v a ral jlij u b a v ? K a m o n e s t a l a n a d a ? O t v o r i o i u m a i s p o z n a j ,s a a dan i c e , v jm seb e; u razum i se, o bu zd a j pu tenu p ou d u , ub la i n ezd rav e

D eseti d an - O sm a n o v ela

elje i drugamo uputi svoje misli; ugui u poetku svoju strast i pobijedi sama sebe dok jo ima vremena. Ne prilii ti to to hoe, to nije poteno; to za im tei, sve kad bi i bio siguran da e postii, a nisi, valjalo bi da izbjegava pomislivi to pravo prijateljstvo zahtijeva i to mora. to e dakle uraditi, Tite? Okanit e se nedoline ljubavi, ako eli uraditi ono to dolikuje. A onda, spomenuvi se Sofronije, okrenu se protivno i stade proklinjati sve to je rekao govorei: Zakoni ljubavi moniji su od svih drugih; oni ne kre samo zakone prijateljstva nego i boanske. Koliko je ve puta otac ljubio ker, brat sestru, maeha pastorka? Sve je to mnogo nakaznije negoli kad netko ljubi enu svoga prijateljato se ve tisuu puta dogodilo. Osim toga, ja sam mlad, a mladostje sva podlona zakonima ljubavi; dakle, ono to se ljubavi svia valja da se i meni svia. estitost dolikuje zrelim ljudima, a ja mogu htjeti samo ono to ljubav hoe. Njezina ljepota zasluuje da je svatko voli, pa ako je volim ja koji sam mlad, tko bi me s pravom mogao s toga pokuditi? Ne ljubim je zato to je ona Hegesipova nego je ljubim zato to bih je ljubio ija god bila. Grijeh je to sudbine koja ju je dala Hegesipu a ne komu drugomu; pa ako ona mora biti ljubljena, a to mora i zasluuje zbog svoje ljepote, to sretniji valja da bude Hegesip, kad dozna, to je ljubim ja a ne tko drugi. Tada se naruga sam sebi zbog tih rijei i opet se vrati na one prve, i s ovih na one, pa s onih na ove, ne proe mu u tome samo taj dan i idua no, nego i mnogo drugih, tako da izgubi zbog toga tek i san i tako oslabi da mu je valjalo lei u postelju. Hegesip, koji ga je nekoliko dana gledao tako zamiljena a sad ga vidio bolesna, jako se raalosti zbog toga i ne odjeljujui se od njega svim ga je umijeem i skrbi nastojao utjeiti ispitujui ga uporno i esto o razlogu njegove zamiljenosti i bolesti; ali poto mu Tit nekoliko puta mjesto odgovora ispria izmiljotine i Hegesip to opazi, videi Tit da je prisiljen na to kroz pla i uzdahe ovako mu odgovori: Hegesipe, da su bogovi htjeli, mnogo bih radije bio mrtav nego iv pomislivi da me je sudbina dovela dotle te je stavila na kunju moju krepost, a ja na svoju sramotu moram priznati da je pobijeena; ali zacijelo oekujem da e me za to brzo stii nagrada koju sam zasluio, to jest smrt, koja e mi milija biti negoli ivljenje sa sjeanjem na moju podlost, koju u ti s rumenilom srama na licu otkriti, jer tebi ne mogu i ne smijem nita kriti. I

razlog svojih misli i borbu meu nji-: na kraju, i da gine od ljubavi prema i dobro koliko mu ta ljubav dolikuje a se nada da na to nee dugo ekati, -ijei i vidio mu suze prvo malo popo-amjerenije, zanijela djevojina milina; mu je miliji prijateljev ivot nego o-e svrnue i njemu suze, pa mu plaui aije potrebna kao to jest, poalio bih mjateljstvo oskvrnuo krijui mi tako I premda smatra da je to neasno, ^4 :i ni asne ni neasne stvari, jer tko je eljem radovati asnim nakanama, kao strgne neasne iz due, ali od toga u a ono to je po mom sudu potrebnije. arko ljubi Sofroniju, moju zaruni-/ bi tako bilo, poznavajui njezinu lje_ ........................... .,,... .se, koja e se to spravnije podati ljubavi to je savrenije ono to joj se svia. I koliko s pravom ljubi Sofroniju toliko se nepravedno tui na sudbinu koja ju je meni dala, premda to nisi rekao, jer ti se ini da bi tvoja ljubav bila potenija kad bi ona bila ija tua a ne moja. Ali ako si uman kao to si bio, kome ju je sudbina mogla dati da joj bude zahvalniji negoli to ju je meni dala? Da ju je bilo tko drugi dobio, koliko god tvoja ljubav bila asna, on bi je radije za se zadrao negoli je tebi dao, a to nemoj od mene oekivati ako me dri takvim prijateljem kakav ti jesam; a razlog je tomu to to se ne spominjem da sam ikad otkad smo prijatelji imao ita to ne bi bilo tvoje kao i moje. I stoga, da je sve ve tako svreno da drugaije ne moe biti, uradio bih kao i s ostalim ali to je jo u takvu stanju da sve mogu prepustiti samo tebi pa u to i uiniti, jer ne znam koliko bi ti moje prijateljstvo bilo vrijedno kad ne bih mogao udovoljiti tvojoj elji mjesto svojoj,'. ako u tome nema nita nepoteno. Istina je da je Sofronija moja zarunica, i da sam je jako volio, i da sam s mnogo radosti oekivao nau svadbu; ali budui da ti koji si mnogo zaljubljeniji od mene s veini arom ezne za tako dragim biem kao to je ona, budi vrsto uvjeren da e u moju lonicu doi ne kao moja nego kao tvoja ena. Ostavi se dakle crnih misli, otjeraj sjetu, vrati izgublje-

D eseti d an - O sm a n ov ela

no zdravlje, i utjehu, i veselje te od sada unaprijed radosno ekaj nagradu za svoju mnogo dostojniju ljubav negoli je bila moja. uvi Tit Hegesipa gdje tako govori, koliko mu srce zaigra od varljive nae toliko ga osjeaj dunosti obli sramom pokazujui mu da mu je toliko nedostojnije iskoristiti Hegesipovu velikodunost koliko je ona bila vea; stoga mu sveudilj plaui jedva odgovori: Hegesipe, tvoje plemenito i pravo prijateljstvo jasno mi pokazuje to je momu dunost raditi. Ne dao Bog da ja ikad od tebe uzmem onu koju je On10 tebi kao dostojnijom odredio. Da je On smatrao da ona meni dolikuje, ne misli ni ti ni bilo tko drugi da bi je ikada tebi dao. Prihvati dakle radosno taj izbor, i Boju odluku, i-njegov dar, a mene pusti da kopnim u suzama, na koje me je Bog osudio kao ovjeka nedostojna tolikoga dobra, te ili u svladati suze pa e ti biti drago, ili e one mene skonati pa e mi prestati patnje. Njemu Hegesip ree: Tite, ako nae prijateljstvo meni moe dati toliko slobode da tebe prisilim da se pokori mojoj volji i ako te skloni da me poslua, u ovomu se time kanim okoristiti; pa ako se ti dragovoljno ne odazove mojim molbama, nagnat u te silom koju ovjek smije upotrijebiti za dobro svoga prijatelja da Sofronija bude tvoja. Znano mi je kako je velika mo ljubavi i znam da ona nije jedanput nego mnogo puta odvela ljubavnike u alosnu smrt; vidim da si ti tome tako blizu te niti bi se mogao vratiti niti bi suze uguio, nego bi nastavivi tako podlegao; i nemoj sumnjati da bi ubrzo i ja za tabom poao. Eto dakle, kad te ni zbog ega drugoga ne bih volio, da sam mognem ivjeti drag mi je tvoj ivot. Sofronija e stoga biti tvoja, jer ne bi lako naao drugu koja bi ti se toliko milila, a ja u pak ljubav drugoj darovati, pa emo i ti i ja biti zadovoljni. A moda u tome ne bih bio tako velikoduan kad bi se tako rijetko i tako teko nalazile ene kao to se prijatelji nalaze; i zato, budui da vrlo lako mogu nai drugu enu ali ne mogu drugog prijatelja, drae mi je (neu rei da je izgubim, jer je neu izgubiti ako je tebi dam, samo e se u meni od dobra u bolje prometnuti) zamijeniti je drugom negoli tebe izgubiti. I stoga, ako moje molbe mogu djelovati iza tebe, molim te, trgni se od tuge i u isti as utjei sebe i mene i spremi se da srca puna nade doeka radost koju tvoja arka ljubav od ljubljenoga bia udi. Premda se Tit sramio pristati na to da Sofronija postane njegovom enom i zbog toga se jo vie opirao, s jedne ga je strane vukla

jesipovo nagovaranje, pa ree: Eto, ei je li to vie na tvoju ili na moju lei me kae da toliko eli; i jer je pobjeuje moj duni sram, uinit u ainiti kao ovjek koji zna da nije od nu nego s njom i svoj ivot. Neka mi lognem, za tvoje dobro i tebi na at, > time to si prema meni vie suuti i. te, da bismo u tome uspjeli, mislim J Kao to zna, nakon puno pregovaine svojte, ona se sa mnom zaruila da je neu oeniti to veliku sablazan noju svojtu. Ne bih za to mario kad postati tvojom, ali se bojim, kad bih ad ne bi odmah drugom dao, a to ne .o ti izgubio ono to ja ne bih dobio. I stoga mislim, ako se i ti s tim slae, da nastavim ovako kako sam zapoeo, pa da je kao svoju kui dovedem i da proslavim svadbu; a onda emo tako urediti da ti potajno s njom kao sa svojom enom legne. Poslije emo, kad tome bude mjesto i vrijeme, sve otkriti, pa bude li im pravo, u redu, ne bude li, bit e ve kasno, i poto se natrag nee moi, morat e se silom s tim sloiti. Svidje se Titu taj naum; stoga je Hegesip dovede kui kao svoju enu, poto Tit ve ozdravi i ojaa; i priredi se velika gozba, a kada doe no, gospe otpratie mladu do mladoenjine postelje i odoe. Bijae Titova odaja spojena s Hegesipovom i moglo se iz jedne u drugu prolaziti, pa poto Hegesip u svojoj odaji ugasi sva svjetla, poe tiho Titu i ree mu da ide lei s njegovom gospom. Videi to Tit svladan sramom pokaja se i htjede odbiti da ide, ali ga Hegesip, koji je iskrena srca, kao i na rijeima, bio pripravan ugoditi mu, nakon duga opiranja posla. Kad Tit lee u postelju, zagrli mladicu te je kao u ali potiho upita hoe li biti njegovom enom. Ona mislei da je to Hegesip odgovori da hoe; tada joj on nataknu lijep i dragocjen prsten na prst velei: I ja hou biti tvojim muem. I poto zatim bjee brak potvren, dugo i strasno nasladi se njome, a da ni ona ni drugi ne opazie da nije Hegesip nego netko drugi

D eseti d an - O sm a n o v ela

s njom spavao. Dok je dakle u takvom obliku trajao Sofronijin i Titov brak, njegov otac Publije promijeni svijetom; stoga njemu napisae da se odmah vrati u Rim kako bi se pobrinuo o svojim poslovima, pa se on s Hegesipom dogovori da ode i da sa sobom povede Sofroniju a to se nije smjelo ni moglo uiniti a da joj sve ne otkriju. Zato je jednoga dana pozvae u odaju i sve joj potanko izloie, a Tit joj to i dokaza mnogim njihovim zajednikim doivljajima. A ona prvo jednoga i drugog prijekorno malo pogleda, a zatim otpoe gorko plakati tuei se na Hegesipovu prijevaru; i prije negoli o tom u Hegesipovoj kui i rijei ree ode u dom svog oca i ondje njemu i majci ispripovjedi kako je Hegesip nju* i njih prevario, pa ustvrdi da je Titova ena, a ne Hegesipova kako su oni vjerovali. Sofronijinu se ocu to jako naao dade pa se nadugo i nairoko stade jadati i svomu i Hegesipovu rodu, i zaee se duge prie i velika ogovaranja. I svojima i Sofronijinima omrznu Hegesip te su svi sudili da ne zasluuje samo prijekor nego i teku kaznu. Ali on je tvrdio da je uinio estito djelo i da bi mu Sofronijina svojta morala zahvaliti to ju je udao za boljega od sebe. Tit je s druge strane sve to sluao i s velikom mukom podnosio; ali znajui da Grci obino dotle napadaju i groze se dok se ne nae netko tko im zna odgovoriti, a onda ne postaju samo ponizni nego i velike kukavice,11 naumi da njihove prie vie ne trpi bez odgovora. I budui da su u njega bili rimsko srce i atenska mudrost, na vrlo vjet nain navede Hegesipovu i Sofronijinu svojtu da se skupe i ekaju u nekom hramu, te doavi u nj sa samim Hegesipom ovako im prozbori: Mnogi mudraci vjeruju da se sve to smrtnici rade zbiva po odredbama i namisli besmrtnih bogova,12 i zato neki tvrde da je sve to se dogaa i to e se dogoditi neizbjeno, premda neki tu neizbjenost priznaju samo kad se neto ve dogodilo. Ako se s malo vie razbora ti nazori prosude, jasno emo uvidjeti da kuditi neto to se ne da promijeniti ne znai nita drugo nego da se ovjek hoe pokazati pametnijim od bogova, za koje moramo vjerovati da vjeitim razumom i bez ijedne zablude odreuju i upravljaju nama i naim zbivanjima; prema tome, lako moemo uvidjeti kako je mahnita i luda obijest kuditi njihova djela, i kakve verige zasluuju oni koje drskost tako daleko zanese. A takvi ste, po mom sudu, vi svi ako je istina kao to ujem da ste prigovarali i da neprestance prigovarate to je Sofronija postala mojom enom

jzimajui u obzir to da je ab aeterno13 pova nego moja, kao to se zaista sada ogima ini teko i neshvatljivo raspra-promisli bogova, pretpostavljajui da i djela14, ja u rado prijei na ljudske /aljat e da uradim dvije stvari posve rvo, morat u sam sebe hvaliti, i dru-unizivati druge. Ali budui da se ni u im udaljiti od istine, a ovaj sluaj to . Vae pritube, uz trajno gunanje i ie vie bijes negoli razum, to je He, lao kao enu onu koju sve vi po svojoj i vrijeaju ga, i kode mu, a ja sudim )hvalu, i to s ovih razloga: prvo, jer je uraditi, drugo, jer je postupio pamepameti da vam razlazem to sveti za^an prijatelj za drugoga uradi, nego se 'vam spomenem kako je prijateljska '-"" "-"^6" J"- "-6^ v<-^ P krvi ili svojti,15 jer prijatelji su nam oni koje sami izaberemo, a roake nam sudbina daje. Neka se stoga nitko ne udi to je Hegesip, zato to sam mu prijatelj kao to jesam, vie ljubio moj ivot nego vau naklonost. No prijeimo drugom razlogu, kojim u vam jo oitije dokazati da je on bio pametniji od vas, jer mi se ini da nita ne znate o providnosti bogova a jo manje o uincima prijateljstva. Velim vam da ste po svojoj namisli, i svom razboru, i svojoj odluci dali Sofroniju mladom i umnom Hegesipu, a Hegesipov razbor dade je mladu i umnu ovjeku; va razbor dade je Atenjaninu, a Hegesipov Rimljaninu; t| va plemenitu mladiu, Hegesipov jo plemenitijemu; va bogatu; f mladiu, Hegesipov veoma bogatu; va mladiu koji ne samo to je. linije ljubio nego ju je jedva i poznavao, Hegesipov mladiu koji jet ljubljae vema no svoju sreu i sam ivot svoj. A da je istina to to,, velim i da je dostojnije pohvale negoli ono to vi uiniste, razmotrit emo dio po dio. Da sam mlad i uen kao Hegesip dokazuju : moje lice i moje nauke i o tom ne treba dugo raspravljati; iste smo dobi i jednakim smo korakom u nauci napredovali. Istina je dodue da je on Atenjanin a ja Rimljanin. Ako se bude raspravljalo o slavi tih gradova, rei u da sam ja iz slobodna grada, a on iz grada

D eseti d an - O sm a n o v ela

koji danak plaa; rei u da sam ja iz grada koji je vladar cijelom svijetu, a on iz grada podlona mojemu; rei u da sam iz grada slavna po vojnikim vrlinama, dravnoj moi i naukama, dok e on svoj hvaliti samo po naukama. Osim toga, premda me poznajete kao ponizna uenjaka, nisam roen iz taloga rimskoga puka; moje palae i javni trgovi u Rimu puni su drevnih kipova mojih pradjedova, a rimski ljetopisi obiluju trijumfima koje su Kvinciji slavili na rimskom Kapitolu;16 i nije slava naeg imena istrunula od starosti, dapae danas cvate vie nego ikad prije. Sram me je spominjati svoje bogatstvo, jer dobro znam da je poteno siromatvo velika i davna batina plemenitih rimskih graana; ako li pak prosti puk ne cijeni tu vrlinu nego hvali blago, rei u da ga imam u izobilju, ali ne zato to sam pohlepan nego zato to sam miljenik sree. I vrlo dobro znam da bi vam bilo, i trebalo je i treba biti, drago da se ovdje s Hegesipom orodite; ali ni zbog kojeg razloga ne bi trebalo da vam ja budem manje drag u Rimu, uzevi u obzir da ete ondje sve u meni nai gostoljubiva domaina i korisna, i skrbna, i mona zatitnika,17 kako u javnih tako i u privatnim potrebama. Tko onda moe, ako se okani strasti i razborito sudi, vema pohvaliti vau odluku negoli odluku moga Hegesipa? Zacijelo nitko. Dobro se dakle Sofronija udala za Tita Kvincija Fulva, plemia, drevnog i bogatoga graanina Rima i Hegesipova prijatelja; a onaj tko se na to ali jadikuje, ne radi kako valja i ne zna to radi. Moda e tko rei da ne ali to je Sofronija Titova ena, nego ali zbog naina na koji je njegovom enom postala, potajno, u krai, a da ni prijatelji ni roaci nisu nita znali. Ali to nije udo niti se prvi put dogodilo. Ostavljam hotimice po strani one koje su se udale protiv roditeljske volje i one koje su sa svojim ljubavnicima pobjegle, te im prije bijahu dragane negoli supruge, i one koje su trudnoom i porodom prije nego rijeima otkrile svoj brak, pa je na silu bio prihvaen; Sofroniji se to nije dogodilo, naprotiv u redu, razborito i asno Hegesip ju je dao Titu. Bit e i drugih koji e rei da se s njom oenio onaj koji na to nije imao prava; lude su to i enske jadikovke, bez razborite osnove. Zar se sudbina ne slui raznolikim putovima i neobinim sredstvima da neto dovede do odreena cilja? to ja moram mariti to je postolar prije nego mudrac, potajno ili javno, po svom sudu odluio o nekom mom poslu, ako ga je dobro priveo cilju? Ako postolar nije pametan, valja mi se uvati da se

:.*

>

za ono to je uinio.18 Ako je Hegesip je i nepotrebno tuiti se na njega i na nemate povjerenja u njegovu pamet, , za ovu mu zahvalite. Valja vam ipak ni lukavstvom pokuao nanijeti ljagu Sofronijinoj osobi; i p^ejmda sam se s kao nasilnik doao da joj otmem dje-jatelj htio nepoteno zadobiti odbij a-n je arko planuvi za njezinom zano-zeo ovako, znajui da mi je ne biste .J obiaju koji moda elite spomenuti, vi prema njoj pobojali da je ne odveakle lukavstvom koje vam sada otkriu moje ime pristane, premda on to co sam Sofroniju arko ljubio, nisam /ego kao njezin mu da se sa mnom pribliio, kao to vam i ona sama moe posvjedoiti, dok se nisam i primjerenim rijeima i prstenom s njom vjenao pitajui je hoe li me kao mua; ona je na to odgovorila da hoe. Ako joj se ini da je prevarena, ne korite mene nego nju to me nije upitala tko sam. Eto, to je taj veliki zloin, veliki grijeh i veliki prijestup to smo ga poinili Hegesip kao prijatelj i ja kao ljubavnik: Sofronija je potajno postala ena Tita Kvincija. Zato napadate Hegesipa, prijetite mu i psujete ga! A to biste uradili da ju je dao kakvu prostaku, lupeu ili robu? Kakvim biste ga verigama, kakvom tamnicom, kakvim kriem kaznili? Ali ostavimo to sada: doao je as koji jo nisam oekivao, to jest umro je moj otac i meni se valja u Rim vratiti, pa vam otkrih ovo to bih moda i dalje skrivao, jer hou sa sobom povesti Sofroniju; ako budete pametni, to ete rado dopustiti jer da sam vas htio prevariti ili uvrijediti, mogao sam vam je tako osramoenu ostaviti, ali ne dao Bog da se u dui Rimljanina ikada zane takva podlost. Dakle, po volji bogova i po snazi ljudskih zakona, po hvalevrijednu Hegesipovu razboru i po mom ljubavnom lukavstvu, Sofronija je moja. A vi to mislei da ste umniji od bogova i drugih ljudi glupo osporavate na dva naina koja mi se ine veoma napasna: prvi je to zadravate Sofroniju, na koju onoliko prava imate koliko meni kao njezinu muu bude po volji, a drugi je to Hegesipa, kojemu ste zaslueno

D eseti da n - O sm a n ov ela

obvezni, smatrate neprijateljem. Koliko ludo u tom postupate neu vam sada objanjavati nego u vam kao prijateljima savjetovati da se svi ostavite gnjeva i okanite zaete mrnje i da mi vratite Sofroniju pa da kao va rod radosno otputujem i ivim. A budete li drugaije postupili, budim tvrdo uvjereni, mililo vam se ili ne mililo ono to je uinjeno, da u vam odvesti Hegesipa i jamano, ako u Rim stignem, zadobiti i onu koja je s pravom moja, koliko se god to vama ne svialo; a to sve moe uiniti gnjev rimskih dua kad vas smatraju neprijateljima to u vas nagnati da kroz iskustvo upoznate. Poto Tit to ree, ustade srdita lica, uze Hegesipa za ruku te pokazujui da malo mari za svekolike u hramu ponosno prijetei glavom izae iz njega. Oni koji unutra ostadoe, djelomino ponukani Titovim razlozima da se s njim sprijatelje i orode, a djelomino uplaeni njegovim posljednjim rijeima, sloie se u tom da je bolje da im Tit bude svojta kad Hegesip to nije htio, negoli da izgube Hegesipa kao rod a u Titu steknu neprijatelja. I stoga pooe, i naoe Tita, i kazae mu da im je drago to e Sofronija biti njegova i to e im on biti mio rod a Hegesip dobar prijatelj; i poto se zajedno rodbinski i prijateljski proveselie, odoe i poslae mu Sofroniju natrag; a ona kao pametna ena, prilagodivi se nunosti, svu ljubav koju je u-tjela prema Hegesipu odmah prenese na Tita te s njim otputova u Rim, gdje je bila s velikim poastima doekana. Hegesip ostade u Ateni, gdje ga gotovo nitko nije osobito cijenio, a nakon kratka vremena zbog nekih graanskih smutnji bijae sa svima iz svoje kue protjeran iz Atene i osuen na vjeno progonstvo. ivei u progonstvu Hegesip osiromai i pade na prosjaki tap te to je s manje muke mogao stie u Rim da vidi sjeali ga se jo Tit pa se doznavi da je iv i da ga svi Rimljani jako potuju raspita za njegovu palau i pred njom stade ekati sve dok ne doe Tit. Zbog svoje bijede ne smjede mu se nego je nastojao da ga on opazi, ne bi li ga Tit prepoznao i pozvao; stoga, kad Tit proe mimo njega i kad se Hegesipu uini da ga je vidio, napravivi se nevjet, spomenuvi se svega to je nekada za nj uinio oajan i emeran ode. No bijae ve pala, a on gladan i bez novca, ne znajui kamo bi krenuo, s jedinom eljom da umre zabludi u neki veoma osamljen kraj grada; namjerivi se ondje na neku veliku pilju u nju se skloni

i slabo odjeven, shrvan od duga plaa ju dooe s plijenom dva lupea koji u i poto se posvadie, jedan od njih i pobjee. Videi to Hegesip i uvi, c eljenoj smrti a da se sam ne ubije, i pilji sve dok straari koji ve bijahu o i ne odvukoe uhvaena Hegesipa. je ubio onoga ovjeka i da nije dospio >e zvao Marko Varon, osudi da umre ~J iaj. x s u d n ic u T i t p a k a d p o g le d a u toc je o s u e n , o d rv a h p re p o z n a d >vjoj zloj srei i kak o je tam o li e a e dospio; i; n a e d rug o g n ain a d a g a sp asi ne go a sm je sta stu p i n ap rije d i p o v ik a: ia , p ..^ ,T U I V ^ , K v y ~ ~ .i n tra g o n o g ja d n ik a k o je g a s i o s u d io , je r o n j e n e v i n ; d o v o l j n o s a m v e je d n im g ri je h o m u v ri je d io b o g o v e u b iv i o n o g a k o je g a s u tv o ji stra a ri ju tro s n a l i m rtv a , p a n e b ih h tio d a ih u v rijed im jo v ie sm r u d ru g o g n ev in a o v jek a . V aro n se za u di i bi m u ao to su sv i u su dnici to uli, ali kako n ije m o g ao zb o g sv o je asti o d stu p iti o d o n o g a to z a k o n i n ala u , n are d i d a d o v e d u n a t ra g H e g e s ip a te p re d T i to m n je m u re e : K a k o s i b io tak o lu d p a b e z u d a ran ja na m u k e u z c ije n u iv o ta p riz n a o o n o to n is i u in io ? R e k a o s i d a s i ti n o a s u b i o o n o g o v je k a , a s a d a dolazi o vaj i kae d a ga n isi ubio ti nego on . H eg esip p o g led a i v id je d a je to T it i v rlo d o b ro sh v ati d a je to u ra d io k a k o b i g a sp asio iz z ah v a ln o sti za n je g o v u n e k a d a n ju u slu g u ; z a to p la u i o d g a n u a re e : V a ro n e , d o is ta s a m g a ja u b io , a T ito v o m ilo s r e p re m a m e n i sa d a j e v e p re k a s n o . T it p a k re e : P re to re , ti v id i d a je ta j o v je k s tra n a c i z n a d a s u g a b e z o ru ja n a li k ra j u b ijen o g a , a m o e ra z ab rati d a je b ije d a ; u z ro k to e li u m rije ti; sto g a g a o s lo b o d i, a m en e , k o ji s a m to z a sluio, kazni. t Z a u d i se V a ro n u p o rn o sti o v e d v o jice i p o e se d o s je a ti d a n i je d a n o d n jih n ije k riv , p a d o k je p re m i lja o k a k o d a ih o s lo b o d i u e u s u d n ic u n e k i m la d i , p o im e n u P u b lij e A m b u s t, b e z n a d n a p ro - < p a lic a i u c ijelo m R im u p o zn ati lu p e , k o ji u istin u b ija e p o in io > on aj z lo in ; i zn aju i da n i jeda n o d te dv ojic e to su se op tu\iva la

Deseti dan Osma novela n ije k riv to lik o se u s rc u g a n u z b o g n jih o v e n e v in o sti d a p om iklo u ta n j e m p ri s tu p i V a ro n u i re e : s ta n v P re to re , u s u d m e m o j g o n i d a ri j e i m o v a j te k i s p o r, i n e z n a m k o j i m e o d b o g o sili pd ari e i v a o ti o tk rije m s v o j z lo in ; i z a to z n a j d a n i je d a n o d n jihrivijea o n o im e sv ak i sa m seb e o p tu u je . Ja k n z sam d o ista o n a j k o ji je ju tro s u sv itan je u b io o n o g o v jek a, a o v o g jad n ik a o v k ako id je h spa va d je v on d je do k sa m d ijelio p lijen s on im ko je ga u b ih . T ita n e treb a m ja bran iti, n je go vo je im e isto i svi zn aju d a on nije o vjek o ji b i to p o in io ; d a k le , o s lo b o d i ih a m en i o d red i k a zn u k o ju n i ip ro p isu ju . k z ak o m B ijae za tu z go du d o zn ao i O ktav ija n pa n are divi d a m u sv udtrojidu h tjed e u ti ra zlog k oji je cu o ve sv ak og a n av eo da p o eli d aog a d e ; i sv a k i m u to is p rip o v je d i. O k ta v ija n o s lo b o d i o n u d vo jic u su je r b ijah u n ev in i, a tre e g a n jim a za lju b av . T it p o v e d e H e g e s ip a i p rv o g a ja k o p re k o r i z b o g m a lo d u n o s ti zid a n ja p a g a o n d a u v e lik o j nepou rad o s ti o d v e d e sv o jo j k u i, g dje g a S o fro n ija p la u i o d g a n u a p rim i k a o b ra ta" . I p o to g a m a lo o so k o li, i o d je n u g a , i z ao g rn u d u n im d o sto ja n stv o m k o jen jeriliiim v rlin a m a i p le m s tv u , p rv o p gov T it s n jim p o d ije li sv e s v o je o i im e ta k , a za tim m u d ad e sv o ju m la a h n u se stru F u lv iju k a o e n u p a b lag m u o n d a re e : H e g e sip e , o teb i sa d o v isi h o e lioo stati k o d m e n e i li e s e s a s v im o n im to vdje 1 s a m t i d a ro v a o v ra tiut iA h aju .9 H eg esip , s jed n e strane prisiljen p ro go nstv o m iz grada2a a s sv og 0 druge ljubav lju koju je duno osjeao zbo g zah valn oga p rija te ljstv a , o d lu i p o sta ti R im ljan in o m ; i T ito v tu , o n sa sv o jo m u lv ijo m , a T it s a sv o jo m S o fro n ijo m , u is to j k u i z a je d n ov d u g o ip o iv jee F eselo po staju i iz d an a u d an sv e v ei p rija te lji, ak e suu o p e m o g li p o s ta ti. vo i P re s v e to je d ak le p rija te ljs tv o , i n ije sa m o o s o b ito g p o too sato ja o n e g o d a b u d e s la v lje n a d v n jn v je n o m h v a lo m , je r je o n o k a o m u d ra m a jk a v e lik o d u n o s ti i p o te n ja , s e s tra z a h v a lnrsati a m ilo so , i m r n je i p o h le p e n e p rija te lj ica , u v ije k , n e e k a jub e , m o re m n o tak o a sn o p o stu p a ti p re m a i sp l d ru g o m e k a k o e li d a p re m a n je m u p o s tu p a . S v e t i u in c i p rija te lj s tv a d a n a s s e vrijeetk a se id , o k r i v n j a i s r a m o t a p a d a n a j a d n u p o h l e p u s m r t n i k ag ak jej a le d a ju i s a m o n a s v o ju v la s titu k o ris t , o g p ro tje ra la u v je np ro g o n stv o p rek o k rajn jih g ran ic a z em lje . K a k v a b i lju b av b o g k t so v o , k a k v a o , kaa v t ro d b i n s k a v e z a u in i l i d a H e g e s i p u s v o m s r c u

?7f1

D eseti da n - D e ve ta n ov ela

suze i uzdahe, da on zbog njih svoju niu dade njemu, osim prijateljstva? lje, kakav strah mogli natjerati He-samotnu mjestu, na tamnu mjestu, jrljaja lijepe mladice, koja se moda ijateljstva? Kakva bi asj:, kakva na-agnati Hegesipa da ugodi prijatelju i Sofronijin rod i svojtu, ne marei puka, ne marei za ruglo i sramotu, j trane, tko bi naveo Tita, premda se idi, da bez premiljanja spravno zai->a oslobodio kria to ga je time sam ljstva? Tko bi Tita potaknuo da bez li svoju prebogatu batinu s Hegesi-aila oduzela, osim prijateljstva? Tko sijanja gorljivo dade svoju sestru Hegesipu, Kojega je zatekao u siromatvu i krajnjoj neimatini, osim prijateljstva? Neka stoga ljudi ele mnotvo svojte, gomile brae i velika jata djece i neka svojim novcem poveaju broj slugu; i neka ne gledaju na to to se svatko od njih vie boji i najmanje svoje pogibelji negoli to nastoji da u velikima pritekne u pomo ocu, ili bratu, ili gospodaru, dok vidimo da prijatelj posve suprotno ini.

D eveta no vela
Saladina preruena u trgovca pogosti gospar Torello; vodi se kriarski rat; gospar Torello dade eni rok nakon kojega se moe preudati; biva zarobljen i zbog njegove vjetine u vjebanju ptica za lov za nj dozna sultan koji ga prepozna i otkrije mu se pa mu iskae najvee poasti; gospar Torello oboli i s pomou arobnjatva jedne noi bude prenesen u Paviju i na svadbi koja se prireivala u povodu preudaje njegove ene, bude prepoznat pa se s njom vrati svojoj kui.' Bijae ve Filomena okonala svoje kazivanje, a dok su svi jednako hvalili Titovu plemenitu zahvalnost, kralj2 ostavljajui posljednje mjesto Dioneu ovako poe govoriti: Ljupke gospe, nesumnjiva je istina ono to je Filomena o prijateljstvu kazivala i s pravom se na kraju alila da ga danas ljudi tako malo cijene. Pa da smo se ovdje sastali zato da ispravljamo ljudske mane ili da ih kudimo, ja bih opirnu besjedu nadovezao na njezine rijei, ali zato to je na cilj drugaiji, pade mi na pamet da vam prikazem, moda malo poduom ali veoma zabavnom novelom, jednu od Saladinovih3 velikodunosti, kako bi nam ono to ete u ovoj noveli uti bio povod da bar s veseljem drugome pomaemo, kad ve ne moemo, zbog svojih mana, stei savrene prijatelje, nadajui se da emo kadtad za to biti nagraeni. Kaem vam dakle da su, kako neki tvrde, u doba cara Fridrika Prvoga4 svi krani bili pozvani u kriarski rat5 da osvoje Svetu zemlju.6 To unaprijed dozna Saladin, moan vladar i u to vrijeme misirski7 sultan, te odlui na svoje oi vidjeti pripreme kranske gospode za taj kriarski pohod, kako bi se bolje mogao za obranu

i sve svoje poslove sredi, pravei se :n u trgovca, s dva svoja najvia i na-i tri sluge krenu na put. I kad obio-aui Lombardijom da prijeu preko i ili u Paviju8 podveer se namjerie oji se zvao gospar Toreijo di Stra;9 on a, i sokolovima odlazio neko vrijeme i posjedu kraj obale Ticina.10 tnike, pomisli da su stranci i plemii i -^ Saladin upita jednog od njegovih sluPavije i hoe li oni na vrijeme stii ui ga odgovori nego mu sam ree: Go-:me da biste jo mogli ui u grad. ladin, da nas ljubazno uputite gdje Ati, jer smo stranci. ^vTi ,v.u,u .^.-^. ..xv^to u to uiniti; ba sam htio jednog od ovih svojih poslati blizu Pavije po nekom poslu; poslat u ga onamo s vama i on e vas odvesti na mjesto gdje ete se dolino smjestiti. Tada prie najpouzdanijem od svojih slugu, naredi mu to mu je initi i posla ga s njima; on pak ode na svoj posjed i naredi da se to bre i to bolje spremi dobra veera i da se stolovi prostru u njegovu vrtu, a kad se to obavilo, stade ih ekati na vratima. Sluga, raspravljajui s plemiima o ovome i onome, zavede ih nekim putovima i odvede do posjeda svoga gospodara a da oni to nisu ni opazili. Kad ih gospar Torello ugleda, krenu im ustro ususret i smijui se ree: Gospodo, dobro mi doli! Otroumni Saladin dosjeti se da se ovaj vitez pobojao kako oni ne bi prihvatili poziva da ih je pozvao kad su se sreli, pa ih je stoga lukavstvom doveo svojoj kui kako ne bi mogli odbiti da provedu veer kod njega; i odgovarajui na njegov pozdrav ree: Gosparu, kad bi se ovjek mogao potuiti na uljudne ljude, mi bismo se na vas poalili, jer ostavimo li po strani to to ste nas donekle omeli u naem putovanju, vi ste nas prisilili da prihvatimo toliku ast, premda vau dobrohotnost nismo niim drugim zasluili osim samim pozdravom. Vitez, pametan i ljeporjeiv ovjek, ree: Gospodo, skromna je

D eseti d an - D ev eta n o v ela

poast koju vam ukazujem spram onoga to bi vama dolikovalo, kako mi se po vaoj vanjtini ini, no istina je da izvan Pavije nigdje ne biste mogli dobro konaiti, pa neka vam stoga ne bude ao to ste malo skrenuli s puta da biste se udobnije smjestili. I dok je on jo u rijei bio, okupie se njegove sluge oko njih, i tek to sjahae, pobrinue im se za konje, a gospar Torello odvede tri plemia u odaje koje su im bile pripremljene, naredi da ih izuju i da im ponude hlaana vina da se osvjee i zadra ih u ugodnu razgovoru sve do veere. I Saladin i njegovi pratitelji i sluge znali su talijanski pa su se svi s domaima dobro razumijevali, i svakom se inilo da je taj vitez najljubazniji i najudvorniji ovjek i da bolje raspravlja od sviju koje su dotad sreli. S druge strane gosparu se Torellu inilo da su to odlina gospoda i mnogo viega stalea no to ih je on bio prije ocijenio, pa mu bjee ao to njima u ast nije mogao te veeri pozvati drutvo i sveanije ih pogostiti; stoga odlui da to iduega jutra popravi, pa jednom od svojih slugu priopi to eli uiniti te ga posla svojoj pametnoj i plemenitoj eni u Paviju, koja je bila vrlo blizu i gdje se nijedna gradska vrata nisu zatvarala. Poslije toga odvede plemie u vrt te ih ljubazno upita tko su; Saladin mu odgovori: Ciparski smo trgovci i dolazimo s Cipra, a putujemo u Pariz11 po nekim svojim poslovima. Tada ree gospar Torello: Kad bi dao Bog da se u naoj zemlji raaju takvi plemii kakvi vidim da se trgovci raaju na Cipru! I poto u tim i slinim razgovorima malo postajae, doe i vrijeme veere; stoga ih on zamoli da poaste njegov stol, gdje ih vrlo lijepo podvorie, uzevi u obzir da je veera bila pripravljena na brzu ruku. I poto se stolovi raspremie, ne ostae tu dugo, jer gospar Torello opazi da su umorni pa ih odvede na poinak do prekrasno prostrtih postelja, a i on malo poslije toga ode spavati. Onaj sluga kojega gospar Torello bjee poslao u Paviju donese njegovoj gospi poruku, a ona kao da u njoj nije bio enski duh nego kraljevski, odmah pozva mnoge prijatelje i sluge gospara Torella te pripremi sve to je potrebno za veliku gozbu, i naredi da se s upaljenim bakljama12 na gozbu pozovu mnogi najodliniji graani, i naloi da se izvade sukna, i tkanine, i krzna,13 i da se sve obavi to joj je mu poruio. Poto se razdani, plemii ustadoe i gospar Torello s njima i sa svojim sokolarima odjaha do oblinje movare i pokaza im kako so-

Iz a m o li d a im d a d e o v je k a k o ji b i ih atite , g o sp a r T o re llo re e : Ja u b iti ta m o p o i. S tr a n c i m u p o v je ro v a e i 14 m t, a kad o treo j uri stigo e u grad, v odi u najb olje sv ra tiste, do oe do j ija e s k u p ilo p e d e se ta k ^ n a jo d li n ijih ;, i sv i o d m a h s k o i e d a im p rid r e -i e l ji to o p a z i e , l a k o s e d o s j e t i e to u T o r e l l o , o v o n i j e o n o t o s m o on o i z a n a s u in ili, ak vie nneg o o m o g li p u stiti d a o d e m o le d ir n s v o jim / G o s p o d o , z a o n o t o v a m je s i n o ^________________ , .1 v i e s u d b i n i n e g o l i v a m a , j e r j e o n a o d r e d il a d a v a s k a s n a u ra n a p u t u s ti g n e , p a v a s j e n e v ola mdo joe s k r o m n o j k u i ; a z a o v o d a n a s l ja o v j v a m a u b i ti z a h v a l a n saa m n o m z a je d n o i sv i o v i p le m i i to su o v d je o k o v a s,m o e tea a k o , k o jim h o e te i a k o v a m se in i u lju d n o u s k ra titi d a s n jim a o b je d u je te . S a la d in i n je g o v i p ra tite lji p o k o rie se i s ja h a e , te ih p le o sn o rao z d ra v ie i o d v e d o e u o d a je k o je d m i i p s u z a n jih b ile b o g au re e n e ; i p o to o d lo ie p u tn u o p re m u i m a lo se o sv jeo e , u o v o ra n u g d je to ie d d je s v e b ilo sja j n o p rip r e m lje n o ; i k a d o p r a 1e i sjed o e za sto l p o sa v re n om i lije p o m red u , ru ke 5 v e lia n stv e n o ih p o d v o rie m n og im je lim a , tak o d a n e b i n i ca ra da je tam oog liob o o p o a s titi. I m d a lje p r e m d a su S a la d in i n je g o v i p ra tite lji e lik a g o sp o d a i n a v ik li g le d a ti g o le m e ra sk o i, ip a k se ja k o v b ili to m e z a u d i e i u in i im se d a o v a s p a d a m e u n a jv e e , s o b z prolo aja o n o g a v iteza za k ojeg a su i om n zn ali d a je g ra a n in a n e v elik a. go z b a za vri i k ad se sto lo v i ra sp rem ie , z ad r ae se jo n ek o v rije m e Kad u raz g o v o ru o u zv ie n im stv arim a, a za tim zb o g v elik e vru elji g o spa ra T o rella sv i p lem ii iz P av ije ine p o o d o e o tp o in u ti, o n o sta d e s a s v o jo m tr o jic o m , p a d a n i o n o to m u je n p re dilije o v im o im a a a jm n jih 16 n e sa k rije o d v e d e ih u n e k u o d a ju i n a r esei tam o do zo v e n jeg o v a vrla go sp a .o n a, v eom a lijep a i d da A stasita ira sk o n o m o d je o m u re e n a , sa s v o ja d v a sin i a k o ja su sli ila n a d v a a n e la d o e p re d n jih i lju b a z n o ih p o z d ra v i. N e to m je v id je e

D eseti d an - D ev eta n o v ela

oni ustadoe i doekae je s potovanjem, ponudie je da sjedne s njima i njezinoj se ljupkoj djeci jako razveselie. I dok je ona tako s njima sjedila u ugodnu razgovoru, gospar Torello naas nekamo izae, a ona ih ljubazno upita odakle su i kamo idu; plemii joj odgovorie isto kao to su odgovorili i gosparu Torellu. Tad gospa radosna lica kaza: Vidim da je moja enska pamet pravo imala; stoga vas molim da im iskaete osobitu milost i ne odbijete i ne prezrete malen dar koji u narediti da vam donesu, nego da ga sudite imajui na umu da je u ena srce maleno pa i malene stvari daju, i pazei vie na dobru nakanu onoga tko daje negoli na vrijednost dara. I naredivi da za svakog od njih donesu po dva ruha, jedno podstavljeno svilom a drugo krznom,17 i to ne graansko ili trgovako nego gospodsko, i tri svilene dolame i rublje, ree: Uzmite ovo, takvo ruho nosi i moj gospodar; a ostala odjea, s obzirom na to to ste daleko od svojih ena, i na duljinu prevalje-nog puta, i puta to je jo pred vama, i na to to su trgovci uredni ljudi, premda je malo vrijedna, dobro e vam doi. Putnici se zaudie i oito spoznae da gospar Torello ni najmanju udvornost prema njima ne kani propustiti, pa kad vidjee da je to ruho za plemie a ne za trgovce posumnjae nije li ih gospar Torello prepoznao; ali ipak jedan od njih odgovori gospi: Va je dar, gospo, velik i ne bismo ga lako primili da nas na to ne sile vae molbe koje se ne mogu odbiti. A kada se nakon toga gospar Torello vratio, gospa ih preporui Bogu pa ode od njih i pobrinu se da se i njihove sluge opskrbe slinom odjeom kakva njima prilii. Na velike molbe gospara Torella oni cio taj dan proboravie s njim i poto otpoinue i obukoe novu odjeu, s gosparom Torellom projahae malo gradom, a kad doe vrijeme veeri, s brojnim odlinim drutvom sjajno veerae. I poto odoe na poinak kad tome bjee vrijeme, im svanu dan ustadoe i mjesto svoje umorne kljusadi naoe tri krasna i ila ara i isto tako nove i snane konje za svoje sluge. Videi to Saladin obrati se svojim drugovima i ree: Kunem se Bogom da savrenijeg, ni uljudnijeg, ni pametnijeg ovjeka od ovog nema na svijetu; pa ako su kranski kraljevi prema svojoj asti takvi kakvi su njihovi vitezovi, misirski sultan18 nee moi odoljeti ni jednom jedinom, a kamoli tolikima koji se spremaju da na nj krenu!19 Ali znajui da ne bi dolikovalo odbiti dara, veoma uljudno mu zahva-

novima isprati ih dobar komad puta inu ao bilo rastati od gospara Torel->, ipak ga, jer je morao poi, zamoli se bilo teko od njih rastati, ree: ko vam je po volji, aR-neto u vam ti vas pitam da doznam vie nego to nu drago neete me ovaj put uvjeriti L preporuujem. , stio sa svim pratiteljima gospara Toi: Gosparu, jo se moe dogoditi da y om emo uvrstiti vae uvjerenje; a )m pratnjom u tvrdoj odluci, ako iv ne bude poraen da ne iskae manje to ju je on njemu iskazao; i mnogo je ;mu, i njegovoj gospi, i o svim njego-ilima, i sve je mnogo hvalio. Ali poto s velikim trudom i muKom obie sve zapadne zemlje, ukrca se na brod pa se sa svojim pratiteljima

vrati u Aleksandriju i, potpuno obavijeten o svemu, poe se spremati za obranu. Gospar Torello se vrati u Paviju i dugo je razmiljao o tom tko su mogli biti ta trojica, ali ne dokui istine niti joj se primae. Uto doe vrijeme kriarskoga pohoda i posvuda su se inile velike pripreme, pa gospar Torello, unato molbama i suzama svoje gospe, tvrdo odlui poi; i poto se opremi, prije nego to e uzjahati ree svojoj eni koju je nadasve ljubio: Leno, kao to vidi, ja odlazim na ovaj pohod za svjetovnu slavu i za spas svoje due; preporuujem ti na imetak i nau ast; i budui da sam siguran da u krenuti, a nisam siguran hou li se vratiti, jer se tisuu nevolja moe zbiti, elim da mi uini jednu ljubav: to god se meni dogodilo, ako ne dobije sigurna glasa o meni ivom, ekaj me i ne preudaj se godinu dana i jo jedan mjesec i jedan dan,20 poevi od dananjega dana u koji kreem. Gospa mu gorko plaui odgovori: Gosparu Torello,21 ne znam kako u podnijeti bol koju mi svojim odlaskom zadajete; no ako moj ivot bude jai od nje i ako se vama neto dogodi, ivite i umrite tvrdo uvjereni da u ja ivjeti i umrijeti kao ena gospara

Deseti dan - Deveta novela

Torella i sve se njega sjeati. Njoj gospar Torello ree: eno, siguran sam da e odrati to svoje obeanje koliko bude do tebe stajalo ali ti si mlada, i lijepa, i visoka roda, a tvoje su vrline posvuda poznate. Zato nimalo ne sumnjam da e mnogi odlinici i plemii zaiskati tvoju ruku u tvoje brae i svojte, ako se samo i posumnja u moj povratak; i koliko ti god bude htjela nee se moi obraniti od njihova opsjedanja pa e morati silom ugoditi njihovoj volji; eto to je uzrok to ti ovoliki a ne vei rok odreujem. Gospa ree: Uradit u sve to budem mogla, kao to sam vam rekla; a ako ipak budem morala drugaije postupiti, jamano u uiniti to to mi nalaete. Molim Boga da za to vrijeme ni vas ni mene ne dovede u takav poloaj. Rekavi to gospa u plau zagrli gospara Torella pa skine prsten s prsta i dade mu ga govorei: Ako se dogodi da umrem prije nego to vas ponovo vidim, neka vas sjea mene kad ga pogledate. A on uze prsten, uzjaha konja i oprostivi se sa svima krenu na put; i stigavi u Genovu sa svojom drubom ukrca se na galiju i otplovi i za kratko vrijeme pristade u Akru,22 gdje se pridrui ostalim kranskim etama. I gotovo odmah23 meu njima zavlada neka poast i pomor i dok je jo trajala, bilo zbog Saladinove vjetine sree, gotovo sav ostatak preivjelih krana bez boja pade zdrav u njegove ruke, te ih sve odvedoe u razne gradove i utamniie. Medu zarobljenicima bijae i gospar Torello, a njega odvedoe u tamnicu u Aleksandriju, gdje ga nitko nije poznavao, pa se gonjen nevoljom dade na vjebanje ptica za lov, u emu je bio veliki majstor. I po tovnu za nj dozna Saladin pa ga izvadi iz tamnice i zadra ga kao svog sokolara. Gospar Torello, kojega je Saladin nazivao samo kraninom, a on ga nije prepoznao niti sultan njega, u srcu je svom samo na Paviju mislio i vie je puta pokuao pobjei ali bez uspjeha; stoga on, kad neki Genoveani kao poklisari dooe Saladinu radi otkupa nekih svojih sugraana i spremie se otputovati, naumi da po njima poalje pismo svojoj gospi da je iv i da e se im bude mogao vratiti te da ga eka; i tako uradi. I ljubazno zamoli jednog od poklisara kojega je poznavao da pismo preda na ruke njegovu stricu, opatu crkve San Pietro in Ciel d'Oro.24 I dok je gospar Torello tako ivio, dogodi se jednoga dana da se on razgovarajui sa Saladinom o njegovim sokolovima nasmijei i

e Saladin dobro zamijetio dok je o tom pokretu Saladinu pade na pozorno promatrati i uini mu se vi prvi razgovor ree: Kai mi, Dadnih strana? lo, ja sam Lombardafin iz grada : i priprosta roda. i uvjeren u ono to je pomislio pa je dao priliku da ovom ovjeku rojom ljubaznou. I ne rekavi / r u odjeu razastru u jednoj odaji laj, kranine, ima li meu ovom vidje ruho koje je Saladinu darovjerovati da je to doista ono to

TI

m j, o

n e p e o n je r p z a m i ta n ,

n o

ia odjeu kakvu sam ja nosio kad

su llCK.a tu uguvcsruaiiuia ti mOJU kuU.

Tada ga Saladin ne mogavi se dalje suzdravati njeno zagrli govorei: Vi ste gospar Torello di Stra, a ja sam jedan od onih triju trgovaca kojima je vaa gospa ovo ruho darovala; a sad je dolo vrijeme da zaista spoznate kakva je moja trgovina,25 kao to sam odlazei od vas rekao da se jo moe dogoditi. uvi to gospar Torello poe se radovati i sramiti: obradova se to je pogostio takva ovjeka, a posrami se jer mu se inilo da ga je siromaki doekao. Saladin mu ree: Gosparu Torello, kad vas je Bog ve k meni poslao, znajte da odsad nisam ja ovdje gospodar nego vi. I poto se obojica jako obradovae, Saladin naloi da ga odjenu u kraljevsko ruho te ga izvede pred svoje najodlinije velikae i mnogo pohvali njegove vrline i zapovjedi da ga svatko komu je stalo do njegove milosti asti kao i njega samoga. To sva gospoda smjesta posluae, a ponajvie ona dva plemia koji su kao Saladinovi pratitelji bili u njegovoj kui. Iznenadna ast i slava u kojoj se gospar Torello nae zasjenie donekle u njemu sjeanja na Lombardiju, a osobito stoga to se vrsto nadao da su njegova pisma dola stricu u ruke. Bijae u kranskom taboru, odnosno etama, onoga dana kad ih

D eseti d an - D ev eta n o v ela

Saladin zarobi, umro i pokopan neki neznatni provansalski vitez, po imenu gospar Torello di Dignes;26 stoga, budui da je gospar Torello di Stra po svojoj plemenitosti bio poznat u vojsci, tko god je uo da je gospar Torello umro mislio je da je to gospar Torello di Stra a ne Torello di Dignes; i kako su ba tada svi pali u ropstvo, zabluda se nije razjasnila, pa su se mnogi Talijani vratili s tom vijeu, a bilo je meu njima i tako drskih koji su se usudili rei da su ga vidjeli mrtva i da su mu bili na pogrebu. Kad to doznae, njegova ena i svojta duboko se i neizmjerno oalostie i oni i svi koji su ga poznavali. Predugo bi bilo kazivati koliko je tugovala i koliko je suza prolila njegova ena; ali nakon nekoliko mjeseci trajne alosti, kad se malo utjeila, njezina braa i rod stadoe je nagovarati da se preuda, jer su je prosili najodliniji plemii Lombardije. Ona je to gorko plaui mnogo puta odbila, ali na kraju bijae prisiljena udovoljiti elji svoje svojte, ali zada uvjet da se ne udaje dok ne proe rok koji je obeala gosparu Torellu. Dok se to u Paviji s gospom zbivalo te jo bjee ostalo moda osam dana do njezine preudaje, dogodi se da se gospar Torello u Ale-ksandriji jednoga dana namjeri na ovjeka koji se s onim genove-kim poklisarima bio ukrcao na galiju to je plovila u Genovu; zato ga pozva i upita kako su putovali i kad su stigli u Genovu. A ovjek mu ree: Gospodine moj, ona je galija nastradala, kao to sam uo na Kreti gdje sam ja ostao; jer kada bijahu blizu Sicilije, digao se opasan sjevernjak i razbio ih o berbersku obalu,27 te nitko ne spasi glave, a meu inima pogiboe i dva moja brata. Gospar Torello povjerova njegovim istinitim rijeima, i spomenuvi se da domalo istjee rok to ga je svojoj eni zadao, znajui da u Paviji nitko nita o njemu ne zna, bijae tvrdo uvjeren da e se njegova ena preudati; zbog tog se tako oalosti da posve izgubi tek i pade u postelju odluivi da umre. Kad to doznade Saladin, koji ga je nadasve ljubio, doe k njemu. I poto poslije mnogih i dugih molbi doznade uzrok njegovoj tuzi i bolesti, prekori ga jako to mu nita o tome nije prije rekao pa ga zamoli da se utjei uvjeravajui ga da e, ako ga poslua, uiniti da on u reeno vrijeme bude u Paviji; i ree mu kako. Gospar Torello povjerova Saladinovim rijeima pa kako je mnogo puta sluao da je to mogue i da se mnogo puta ve dogodilo, umiri se i stade nagovarati Saladina da se s tim

'

+*

. >
ii^ *^A

;vom arobnjaku, kojega je vjetina la kako da gospara Torella u jednoj u; arobnjak mu odgovori da e to valja da bude uspavan, adin gosparu Torellu i zatekavi ga e bude u Paviji, ako frtOgne, a ako ovako mu ree: Gosparu Torello> i bojite se da se ne preuda, Bog zna ibog toga, jer koliko sam god ena = treba pohvaliti i potovati njezin a o ljepoti ne elim govoriti jer je ' drago, kad vas je ve srea ovamo voj mojoj zemlji, dok vi i ja ivima; milost, jer ste u svom srcu namislili ,'nom roku naete u Paviji, najmilije me doznao pa da vas vaoj kui vratim s onim potovanjem, i au, i pratnjom koje zasluuju vae vrline; pa kad mi to nije dano, a vi elite smjesta tamo biti, poslat u vas, kao to vam ve rekoh, onako kako mogu. Njemu gospar Torello ree: Gospodaru moj, vie nego rijei vaa su mi djela pokazala vau naklonost, koju nipoto nisam u tolikoj mjeri zasluio, a sve to to mi kaete, da mi i niste rekli, vjerujem i vjerovat u dok sam iv; no kad sam ve ovako odluio, molim vas da se odmah uini ono to ste mi obeali, jer je sutra zadnji dan do kojega e me moja gospa ekati. Saladin mu odgovori da se on sigurno ve za sve pobrinuo, i iduega dana ekajui da ga nou poalju kui naredi da se u jednoj velikoj dvorani prostre prekrasna i raskona postelja s barunastim i svilenim duecima, zlatom izvezenim po njihovu obiaju, i da se na to jo metne zastira proaran oblucima krupnog biserja i skupocjenog dragog kamenja, koji se u nas poslije cijenio kao m i M nn mj a neizmjerno blago, i dva jastuka u skladu s tako kienom posteljom; i kad to bjee pripremljeno, zapovjedi da gospara Torella, koji se ve bio oporavio, odjenu u predivno i bogato saracensko ruho kakvo svijet jo nije vidio i da mu oko glave po njihovu obiaju uviju jednu od njegovih najduljih struka. I u neko doba noi Saladin s mnogim svojim velikaima doe u odaju gdje je boravio gospar Torello, sjede uza nj i gotovo plaui prozbori: Gosparu Torello, blii se as
UU H

D eseti d an - D ev eta n o v ela

kad mi se valja od vas rastati; i kako vas ne mogu pratiti ni poslati koga da vas prati jer se to na putu kojim ete poi ne moe uiniti, valja mi se ovdje u odaji s vama oprostiti, i zato sam k vama doao. Stoga vas molim, prije negoli vas Bogu preporuim, spominjite se mene radi nae ljubavi i naega prijateljstva; i, ako je mogue, prije negoli svoje dane dokonamo, kad uredite svoje poslove u Lombardiji, doite mi bar jedanput u pohode da mogu, ispunjen veseljem zbog vaega dolaska, nadoknaditi ono to sam zbog vae urbe primoran propustiti; a dok se to ne zbude, ne alite truda sjetiti se mene pismom i zaiskati od mene sve to vam srce eli, jer u to radije za vas nego i za koga iva zacijelo uraditi. Gospar Torello nije mogao uspregnuti suza pa zbog njih odgovori samo s nekoliko rijei da nikada nee zaboraviti njegova dobroinstva i plemenitosti i da e posve sigurno uraditi to to mu nareuje netom mu se prui prilika. Tada ga Saladin njeno zagrli i poljubi te mu suzama obliven ree: Poite s Bogom i izae iz odaje; a zatim se i svi velikai od njega oprostie i odoe za Saladinom do dvorane gdje je on naloio da se postelja pripremi. Ali kako je bilo ve kasno, a arobnjak je ve ekao i pourivao, doe lijenik s nekim napitkom i uvjeravajui ga da je to za okrepu dade mu da ga popije pa on ubrzo zaspa. I tako ga u snu po Saladinovoj zapovijedi odnesoe na onu lijepu postelju, na koju on metnu krasnu i skupocjenu krunu i tako je oznai da se poslije lako moglo razumjeti da je Saladin alje gospi gospara Torella. Tada gosparu Torellu nataknu na prst prsten s ugraenim rubinom koji je sjao kao ueena zublja, a vrijednost mu se jedva mogla pojmiti; zatim mu opasa ma kojega se oprema nije mogla lako procijeniti, a uz to mu jo sprijeda privrsti kopu s dotada nevienim biserjem i mnogim drugim draguljima i k tome sa svake strane metnu dva zlatna pehara puna dukata, a sve unaokolo povjea biserne mreice, i prstenje, i pojase, i drugi nakit, te bi se dugo valjalo zadrati da se sve nabroji. I poto to uradi ponovno poljubi gospara Torella pa arobnjaku ree da uini svoje; stoga odmah pred Saladino-vim oima nestade postelje s gosparom Torellom na njoj, a Saladin ostade sa svojim velikaima razgovarajui o njemu. U crkvi San Piero in Ciel d'Oro u Paviji bijae ve poloen gospar Torello, kako je zaiskao, sa svim spomenutim draguljima i nakitom, i jo je spavao kad je odzvonila jutrenja28 i kad je crkvenjak

* *

ti ugledao bogatu postelju. I straha natrag pobjegao. Kad u udu ga upitae za uzrok. i prvi put u ovoj crkvi da se o tko te je ta>poplaio. egovi redovnici uoe u.cr->ostelju i u njoj viteza kako < < a, ne usuujui se pribliiti :, zbi se da se gospar Torelkif onog napitka bjee oslabila|| ljima, prestraeni povikae: . Gospar Torello otvori oi, / se nalazi ba ondje gdje je *w . _ . jako u srcu obradova; i zato, poto sjede i potanko razgleda to imae oko sebe, koliko god je ve i prije bio upoznao velikodunost Saladinovu, sad mu se ona uini jo veom i jo je bolje spozna. Nego, videi kako redovnici bjee i shvativi zato, ne diui se stade dozivati po imenu opata i moliti ga da se ne strai, jer da je on Torello, njegov sinovac. Opat se na to jo vie prestrai, jer je mislio da je on ve nekoliko mjeseci mrtav; ali kad ga malo poslije Torello mnogim oitim dokazima uvjeri, sluajui kako ga stalno doziva naini znak svetoga kria i pristupi k njemu. Gospar Torello mu ree: O oe moj, ega se straite? iv sam, hvala budi Bogu, i ovamo sam se vratio s one strane mora. I premda je imao dugu bradu i na sebi arapsko odijelo, opat ga ipak poslije nekog vremena prepozna pa umirivi se posve uze ga za ruku i ree: Dobro mi doao, sinkol i nastavi: Ne treba se udidi naem strahu, jer u ovom gradu nema ovjeka koji tvrdo ne vjeruje da si mrtav. I mogu ti rei da se gospa Adalieta,30 tvoja ena, prisiljena molbama i prijetnjama svoje svojte, protiv svoje volje preudaje i jutros valja ui u dom svoga novog mua, i sve je pripremljeno to treba za pir i za gozbu. Gospar Torello ustade sa svoje raskone postelje te se radosno pozdravi s opatom i redovnicima molei svakoga posebno da nikome ne govori o njegovu povratku dok on ne obavi neki svoj posao. Nakon toga zamoli ih da mu spreme na sigurno sav onaj nakit i

Deseti dan - Deveta novela

dragulje te od poetka ispripovjedi opatu to mu se do toga asa dogodilo. Radujui se njegovoj srei opat zajedno s njim zahvali Bogu. Zatim gospar Torello upita opata tko je novi mu njegove ene. Opat mu to ree. Gospar Torello ree njemu: Prije negoli se dozna da sam se vratio, elim vidjeti kako e se moja ena drati na toj svadbi; i stoga, premda nije obiaj da duhovnici odlaze na takve gozbe, ja elim da meni za ljubav poete sa mnom onamo. Opat odgovori da e to rado uiniti, a kad osvanu dan, porui mladoenji da on s jednim svojim prijateljem eli biti na njegovoj svadbi; plemi mu odgovori da se tomu jako veseli. I kad doe vrijeme gozbi, gospar Torello u ruhu u kojemu je doao ode s opatom mladoenjinoj kui, gdje su ga svi zaueno promatrali, ali ga nitko nije prepoznao, a opat je svima kazivao da je Saracen, kojega sultan31 alje francuskom kralju kao poklisara. Posjedoe dakle gospara Torella za stol32 ba suelice njegovoj eni, koju uze s ljubavlju promatrati jer mu se u licu inila sjetnom i neveselom zbog te svadbe. I ona je njega katkad pogledala, no nije ga mogla prepoznati, jer su joj duga brada, i neobina odjea, i tvrda vjera da je mrtav to prijeile. A kad se gosparu Torellu uinilo da je vrijeme da je kua sjeali se njega, nataknu na prst prsten koji mu je ena na njegovu odlasku darovala i pozva mladia koji ju je dvorio i ree mu: Reci u moje ime nevjesti da je u mojoj zemlji obiaj, kad se neki stranac kao to sam ovdje ja nae na gozbi neke nevjeste kao to je ona, da ona njemu poalje pehar iz kojega pije pun vina u znak da se raduje to joj je on doao na gozbu; tada stranac otpije koliko eli i vrati zaklopljen pehar,33 a nevjesta ispije ostatak. Mladi odnese poruku gospi, a ona mudra i uljudna, mislei da je on neki velika, da pokae kako joj je milo njegovo prisue naredi da se opere veliki pozlaeni pehar koji je pred njom stajao i da se napuni vinom i odnese tom plemiu; i tako bjee uinjeno. Gospar Torello, poto metnu njezin prsten u usta, dok je pio ispusti prsten u pehar a da to nitko nije vidio pa ga ostavivi malo vina u njemu zaklopi i posla gospi. Ona ga uze ravnajui se prema njegovim rijeima i poto ga otklopi i prinese ustima vidje prsten i bez rijei ga neko vrijeme gledae, a kad spozna da je to prsten koji je ona na odlasku dala gosparu Torellu, uze ga i pozorno promotri onoga

U*

D eseti d an - D eseta n o v ela

zna ga pa kao mahnita prevrnu na ca: Ovo je moj gospodar, ovo je ?vi k stolu za kojim je on sjedio, na ono to je na stolu bilo, prui >to ga zagrli, te je nitko nikakvom njegova vrata otkinutj^ok joj go-) svlada, jer e imati jo dovoljno na gozba djelomino se jo veselije .^^ ;za, ali kad on zamoli, svi se umire; pripovjedi to je proivio od dana ivi da se onaj plemi, koji je nje-mrtav, ne treba ljutiti to je on, se mladoenja osjeao malo prevaliti odgovori da on smije s onim to a. Tada gospa skide vijenac i prsten to joj ga novi mu bjee dao pa nataknu na prst prsten koji je izvukla iz pehara, a na glavu stavi krunu koju joj je sultan poslao; i iziavi iz kue u kojoj bijahu svi se u svadbenom slavlju zaputie do kue gospara Torella; i ondje dugom i veselom gozbom utjeie sve ucviljene prijatelje i roake i sve graane koji su u njega gotovo kao u udo gledali. Gospar Torello, poto dio onog dragog kamenja razdijeli onomu koji se istroio za svadbu, i opatu, i mnogim drugima, i preko nekoliko glasnika javi Saladinu o svom sretnom povratku u domovinu, smatrajui se njegovim prijateljem i slugom mnogo je godina zatim sa svojom vrlom enom ivio i bio jo udvorniji negoli prije. Tako su dakle zavrile nevolje gospara Torella i njegove vjerne ljube i tako je bila nagraena njihova vesela i spravna udvornost; a mnogi se trude da budu tako udvorni, ali slabo to znaju, premda imaju mogunosti, jer svoje usluge naplauju vie nego to vrijede i prije nego to ih uine; pa zato, ako im od njih ne slijedi nagrada, ni oni ni drugi ne smiju se tomu uditi.

D eseta novela
Markiza di Sanluzzo nagnaju molbe njegovih podanika da se oeni pa on, da to uini po svojoj volji, uzme ker nekog teaka, koja mu rodi dvoje djece, a on je uvjeri da ih je ubio; zatim hinei da mu je ona omrznula i da je drugu enu uzeo dovede kui svoju ker kao da mu je ena, a njoj, poto je bjee u samoj koulji otjerao i vidio da sve strpljivo podnosi, vrativi je u svoj dom drau nego prije pokae njezinu veliku djecu, i poasti je kao markizu, i naloi da je i drugi tako aste.1
Kad se okona dugaka kraljeva novela, vidjelo se na licima da se svima jako svidjela, ali Dioneo kroza smijeh ree: Onaj dobriina koji je ekao no da utvari omlohavi rep2 ne bi dao ni dva denara3 za sve te vae pohvale gosparu Torellul4 A zatim znajui da jo samo njemu preostaje kazivati poe: Blage moje gospe, kako mi se ini, ovaj je dananji dan bio posveen kraljevima, i sultanima, i takvoj eljadi; i stoga, da se od vas previe ne udaljim, kazivat u o jednom markizu, ali ne o nekoj velikodunosti nego o mahnitoj okrutnosti, premda se na kraju sve dobro svrilo; i nikome ne savjetujem da to slijedi, jer je velika grehota to je njemu iz toga dobro proisteklo. Prije mnogo ljeta bijae meu markizima di Sanluzzo5 glavom obitelji mladi po imenu Gualtieri,6 koji je budui da nije imao ni ene ni djece vrijeme provodio samo u lovu na ptice i na divlja i nije mu bilo ni na kraj pameti da se oeni i da dobije djecu, a zato ga valja drati veoma mudrim. Ali to njegovim podanicima nije bilo po volji pa ga zamolie da se oeni kako ne bi on ostao bez nasljednika a oni bez gospodara, nudei se da e mu nai takvu enu i od takva oca i majke

cadovoljstvom. noji, prisiljavate me na neto to ui kako je teko nai nekoga tko ma, i koliko je obilje suprotnih pri:ko se namjeri na enu koja mu ne : da se keri mogu upoznati po po, ijete da ete mi izabrati jednu koja , jer ne znam kako ete im upoznati sve kad biste ih i upoznali, opet ;a _^ '' :aca i od majki. Ali kad me ve eli; po volji; i zato da se ne bih mogao ako na zlo krene ja u je sam uzmem, ne budete li je kao gobe, god levolju osjetiti kako mi je teko to nolbe oenio. Valjani mu podanici J neka on pristane oeniti se. Gualtieriju se ve odavno svialo ponaanje neke siromane djevojke iz susjedna sela, a kako mu se inilo da je vrlo lijepa, pomisli da bi s njom mogao sretno ivjeti. I zato ne traei dalje odlui oeniti se pa njome, naredivi da se zovne njezin otac dogovori se s tim pukim siromahom da e je uzeti kao enu. Kad to obavi, naredi Gualtieri da se skupe svi njegovi prijatelji iz kraja i ree im: Prijatelji moji, eljeli ste toga i elite da se odluim na enidbu, i odluio sam se na to vie da ugodim vama negoli od udnje za enom. Vi znate to ste mi obeali, to jest da ete biti zadovoljni ete tovati kao gospodaricu onu koju uzmem, i da tko god ona bila; dolo je vrijeme da vam odrim svoje obeanje, ali hou dameni odrite svoje. eto, i vi Naao sam mladicu po svom srcu nedaleko odavde i kanim je uzeti kao enu i dovesti je za koji dan kui; i zato nastojte da svadba bude lijepa, i da nevjestu s poastima mognete doekati, da rei da sam zadovoljan mogu vaim obeanjem kao to ete vi moi da ste mojim zadovoljni. rei Svi podanici radosno odgovorie da im je to po volji i da e je prihva gospodaricu i u svemu je tovati titi kao kao gospodaricu, pa bila ona mu drago; i nakon toga svi se stadoe truditi da pripreme lijepu, i i tko sjajnu, veselu gozbu, a isto tako i Gualtieri. On naloi da se pripravi velianstvena i lijepa svadba i da se na nju pozovu mnogi njegovi pri jatelji, i roaci, i visoki plemii, i drugi iz okolice; a osim toga dade

D eseti d an - D eseta n o v ela

skrojiti i saiti krasnu i bogatu odjeu po mjeri neke djevojke koja mu se stasom inila slinom mladici kojom se odluio oeniti; i k tome spremi pojase, i prstenje, i divan skupocjen vijenac, i sve to je za nevjestu potrebno. I kad doe dan ureen za svadbu, o polovici tree7ure zajaha Gualieri konja, a s njim i svi koji su doli t iskazati mu ast; i poto odredi to je bilo potrebno, ree: Gospodo, vrijeme je da krenemo po sve nevjestu; i krenuvi sa svom svojom pratnjom, stigoe u ono selo. Idooe pred kuu djevojina oca, kad naoe nju kako se u urbi vraavodom sa zdenca da bi poslije s drugim enama pola vidjeti gdje s prolazi Gualtierijeva nevjesta. im je Gualtieri ugleda, zovnu je po imenu, a zvala se Griselda, i upita je gdje joj je otac; ona mu stidljivo odgovori: Gospodaru moj, u kui je. Tada Gualtieri sjahavi i zapovjedivi svima da ga poekaju sam ue u sirotinjsku kuu gdje nae njezina oca 8 koji se zvao Giannucolopa mu ree: Doao sam da se oenim Griseldom, ali prije hou da od nje pred neto tobom ujem; i upita je hoe li se vazda, ako je uzme za truditi da mu ugodi, i da se nikad ne naljuti to enu, god on uinio ili rekao, i hoe li biti pokorna, i mnoge druge sline stvari, a ona nato odgovori da hoe. sve Tada je Gualtieri uze za ruku, izvede je i pred oima cijele svoje prai sve druge eljadi naredi joj da se do tnje gola svue; i poto bijae nainjeno ruho po njegovoj zapovijedi, smjesta naloi da je obuku i obuju i da joj na glavu, onako raskutranu kakva je bila, metnu vijenac; i zatim, dok se svatko tomu udio, ree: Gospodo, ovo je ona kojusam odabrao da bude moja ena, ako ona hoe mene kao svog mua; se okrenu njoj, a onda koja se sama sebe sramila i zbunjena stajala, i je: Griseldo, hoe li me ti kao svog mua? ree: upita A ona Hou, gospodaru. A on odvrati: I ja hou tebe kao svoju enu; i pred svima se vjena s pa je posadivi je na konja s njom dostojnom pratnjom odvede svojoj Ondje se odra velianstvena i lijepa svadba i gozba kao da se s kui. oenio 9 keri francuskoga kralja. Na nevjesti se inilo kao da je s odjeom izmijenila i duu i navike. ona, kako ve rekosmo, lijepa stasa i Bijae lica; pa kao to bijae lijepa tako ubrzo postade toliko ljubazna, i uljudna, i mila te se inilo dabila nije Giannucolova ki i uvarica ovaca, nego nekog gospodskog plemia, pa su joj se divili svi koji su je prije poznavali; osim toga, bi-

.* *:

wn muu da se on osjeao najsretnijim i svijetu. A jednako i prema podanicima na i toliko blaga, te nije bilo ovjeka koji rao molei se za njezinu sreu i njezino lok su prije obiavali rei da je Gualtieri o sada su govorili da je on najpametniji i jer nitko drugi ne bi nikada bio spoznao om i seljakom nonjom kriju njezine 3 se ponaala da se ne samo po njihovu atko vrijeme poelo govoriti o njezinoj Ijelima, i u suprotno mijenjati sve to se na mua kad se s njom oenio, erijem, kadli zanese i u odreeno vrije-nu jako poveseli. Ali malo poslije, poto o jest da dugom kunjom i nepodnolji-ienje, najprije je stade Je srdit i govorei da su njegovi podanici njuiiic z,uog njezina niska roda, a osobito sada kad vide da raa djecu, te da veoma rastueni roenjem djevojice nita drugo i ne rade nego gunaju. uvi te rijei gospa, ne izmijenivi se nimalo ni u licu ni u dobroj nakani, ree: Gospodaru moj, uini sa mnom ono to misli da je najbolje za tvoju ast i sreu, a ja u biti sa svime zadovoljna, jer znam da sam niega roda od njih i da nisam bila dostojna ove asti na koju si me ti milostivo uzdigao. Taj se odgovor jako svidje Gualtieriju, jer spozna da se nije ni truna uzoholila zbog tovanja koje su joj on i drugi iskazivali. Poslije kratkog vremena, poto joj je onako openito rekao da mu podanici ne trpe djevojicu koju je ona rodila, dogovori se s jednim svojim slugom te ga posla k njoj, a on joj veoma tuna lica ree: Gospojo, ako mi je ivot mio valja mi uraditi ono to mi gospodar zapovijeda. On mi je zapovjedio da uzmem vau ker i da... i ne ree nita vie. Gospa uvi te rijei, i videi slugino lice, i spomenuvi se rijei svoga mua shvati da je njemu nareeno da je pogubi; stoga je odmah uze iz kolijevke i poto je poljubi i blagoslovi, premda joj je srce od alosti pucalo, ne izmijeni se u licu nego je poloi sluzi na ruke i ree mu: Uzmi je i uradi tono ono to ti je tvoj i moj gospodar naloio, ali ne ostavi je tako da je zvijeri i grabljivice ptice rastrgaju, osim ako ti on

D eseti d an - D eseta n o v ela

to nije zapovjedio. I poto sluga uze djevojicu i javi Gualtieriju to je gospa rekla, zadivi se njezinoj postojanosti pa slugu posla s njom u Bolognu k nekoj svojoj rodici, molei je da je brino othrani i odgoji, ali da nikomu ne kae ija je ki. Ubrzo zatim gospa ponovno zatrudnje i u odreeno vrijeme rodi muko edo, na veliku Gualtierijevu radost; ali njemu ne bijae dosta ono to je ve uinio, nego jo teu ranu zadade eni kad joj jednoga dana u hinjenoj srdbi ree: eno, otkad si mi ovo muko edo rodila, ne mogu vie u miru s tim podanicima ivjeti, toliko se ale to e Gian-nucolov unuk poslije moje smrti ostati njihov gospodar; i zato sve se bojim da mi nije druge nego uraditi onako kako sam prije uradio, i naposljetku tebe ostaviti i uzeti drugu enu, ako ne elim da me odavde prognaju. Gospa ga strpljivo saslua i odgovori tek ovo: Gospodaru moj, pobrini se da ugodi sebi i udovolji svojim eljama, a na mene nemoj misliti, jer mi je milo samo ono to znam da je tebi po volji. Poslije nekoliko dana Gualtieri, na isti nain kao to bjee poslao po ker posla i po sina; i pravei se kao da je naredio da se pogubi posla ga na odgoj u Bolognu, kao to je i ker poslao; ali ni zbog toga se gospa ne izmijeni u licu niti ita drugo ree osim onoga to je rekla za djevojicu, pa joj se Gualtieri jako zadivi i ree sam sebi da ni jedna druga ena na svijetu ne bi mogla uiniti to to ona ini i da je nije vidio kako silno ljubljae svoju djecu dok je to njemu bilo po volji, pomislio bi da to ini da se vie ne mora za njih brinuti, ali je znao da ona to radi jer je mudra. Njegovi su ga podanici mislei da je dao pogubiti djecu jako kudili i smatrali ga okrutnim ovjekom, a prema gospi su osjeali veliko smilovanje. Ona gospama, koje su je alile zbog tako umrle djece, nikada nita drugo nije rekla nego da je zadovoljna onim to eli onaj koji ih je s njom zaeo. Poto meutim prooe mnoge godine od roenja djevojice, Gualtieri naumi posljednji put iskuati njezino strpljenje pa mnogima objavi da ni za to na svijetu ne moe vie trpjeti da mu Griselda bude enom i kako sada zna da je zlo i mladenaki ludo uinio kad ju je uzeo te e svim silama nastojati da ga papa razrijei kako bi mogao ostaviti Griseldu i drugu enu dovesti; zbog toga su ga mnogi estiti podanici jako kudili, a on im je samo odgovarao da tako valja da bude. Gospa, uvi sve to i pomislivi da e se morati vratiti u kuu svoga oca i moda opet ovce pasti kao to je prije inila i gledati gdje neka druga ima

i, *

*u ljubi, jako se u srcu raalosti, ali

nepravde sudbine tako odlui mirna

' laltierijevu nareenju stigoe iz Rima r ma dokaza svojim podanicima da ga drugu enu i ostaviti Griseldu; stoga te joj pred mnogom eljadi ree: e ogu uzeti drugu enu, a tebe ostaviti; i visoka roda i gospodari ovoga kraja, / , uio sam da mi ne bude vie enom :u s mirazom koji si mi donijela, a ja prema sebi, dovesti. naporom koji premauje ensku na)odaru moj, vazda sam znala da moje ije vaem plemstvu, a za poloaj na jivala sam vama i Bogu i nikad nisam smatrala da je taj dar moje vlasnitvo, nego sam drala da mi je samo pozajmljen. elite li ga natrag, i meni mora biti milo i milo mi je da ga vratim: evo vam prstena kojim me vjenaste, uzmite ga. Za vam povijedate mi da ponesem miraz koji sam amo donijela: za to nije ni potreban rizniar ni meni torba ni tovarna vama ivotinja, jer nisam zaboravila da ste me golu dobili, pa ako smatrate da je estito da svi tijelo u kojemu vide sam nosila djecu to sam je s vama zaela, golaotii; ali vas molim da mi milostivo dopustite da kao nagradu u za svoje djevianstvo koje sam amo donijela a ne odnosim ga, uz miraz bar jednu koulju ponesem. Gualtieri bi najradije bio zaplakao, ali u licu ostade tvrd i ree: A ti jednu koulju. ponesi Svi koji su ondje bili moljahu ga da joj haljinu daruje, da je ne kako iz njegove kue tako ubogo i tako vide sramotno odlazi u samoj koulji koja je trinaest i vie godina bila njegovom enom, ali sve molbe ona bijahu uzalud. Stoga gospa, u samoj koulji, i bosa, i bez iega na gla vi, preporuivi ih Bogu izae iz njegove kue i vrati se ocu praena suzama i plaem svakoga tko ju je vidio. Giannucolo, koji nikada nije povjerovati mogao da e doista Gualtieri njegovu ker drati kao enu, svakoga dana ekao da se ovo zbude, uvao je njezinu te je odjeu koju je svukla onoga jutra kad se Gualtieri njome oenio; pa kad joj je donese i ona je ponovno odjenu, posveti se ona sitnim poslovima

Deseti dan - Deseta novela

u oinskoj kui kao i prije, podnosei ponosna duha taj teki udarac nesmiljene fortune. 10 im to Gualtieri uradi, uvjeri podanike da je odabrao kao enu jednoga od grofova Panagoi naredivi da ker se obave velike pripreme za porui Griseldi da doe k njemu, a kad ona doe, ree joj: Dovoovu pir dim Gospu kao novu nevjestu pa elim da je na njezinu dolasku dostojno doekam, a ti zna da u kui nema ena koje bi lijepo znale spremiti odaje i prirediti sve ostalo to je potrebno za ovakvu sveai budui da ti te nost kune stvari zna bolje nego itko drugi, uredi sve treba, pozovi gospe koje misli i primi ih kao da si ovdje to gospoda rica, a poslije svadbe moe se vratiti svojoj kui. Premda su sve te rijei bile otri noevi u Griseldino srce, jer se nije mogla odrei ljubavi prema njemu kao to se odrekla sree, onavori: Gospodaru moj, ja odgo sam pripravna i voljna. I uavi u svojoj prostoj i gruboj odjei u kuu iz koje malo prije bijae u samoj koulji izala, poe istiti i rediti odaje, i nareivati da se metnu zastori i prostirke po dvoranama, i da se spremi kuhinja, i sve ostalo svojim rukama posvrava kao da je posljednja slukinja u kui, i nije stala sve ne dok dotjera i uredi kako dolikuje. A poslije toga, poto u ime Gualtierijevo pozva sve gospe iz okolice, stade ekati sveanost, a kad doe dan svadbe, iako je na sebi imala siromane haljine, ona otmjeno, i gospodski, i radosna lica doeka sve gospe koje na svadbu dooe. Gualtieri, koji se bio pobrinuo da mu djecu brino odgoji rodica koja bijae udana u kuu grofova Panago u Bologni, poto djevojica ve dvanaestu napuni godinu i postade najljepe stvorenje na svijetudjeaku bijae esta), porui roaku u Bologni molei ga da (a se udostojii s njegovom keri i sinom doe u Sanluzzo i sa sobom povede krasnu pratnju, te da svima i asnu kae da djevojku vodi njemu kao nevjestu, rekavi nikomu nita o tomu tko je zapravo ona. Taj plemi ne uini sve kako ga je markiz molio te krenu na put i nakon nekoliko dana s djevojkom i s njezinim bratom i s dinom drubom ba u vrijeme objeda stie u Sanluzzo, gdje nae sve seljake i mnogo drugih ljudi iz okolice kako ekaju tu novu Gualtierijevu nevjestu. I poto nju gospe doekae i odvedoe u dvoranu gdje su bili stolovi prostrti, Griselda onakva kakva se zarekla, radosno izae u susret govorei: Dobro dola, joj, gospodarice moja. Gospe, koje su uzalud molile i zaklinjale Gualtierija da naredi Griseldi neka ostane u nekoj odaji ili da joj bar pozajmi jednu od haljina koje su njezine bile, da ne izae takva pred

: za stol i sluge ih stadoe dvoriti. Dje-;ovorio da je Gualtieri napravio dobru hvalila Griselda, i nju i njezinog malog ve do mile volje uvjerio u gospino ne moe pokolebati-i-jda uzrok tome je veoma pametna, odlui je izvui iz riva pod mirnim licem, stoga je dozva :e: to misli o naoj nevjesti? selda, mislim sve najbolje; pa ako je jerujem da jest, ne sumnjam u to da ji ovjek na svijetu; samo vas od srca ^yt , iite onako kako ste muili onu koja ne vjerujem da bi to mogla podnijeti, zato stoje njeno odgojena, dok je ona lim nevoljama. ',
vjeruje da e mu ta biti enom, a ipak y>ri, posjede je uza se i ree: Griseldo, A svoga dugoga strpljenja i da oni koji su smatrali da sam okrutan, i bezduan, i mahnit spoznaju kako sam sve to radio s odreenom svrhom, da tebe nauim da bude dobrom enom i njih da znaju sa enom postupati, a sebi da stvorim trajan mir dokle god budem s tobom ivio; bio sam u strahu kad sam se s tobom oenio da nee tako biti, pa da te iskuam ti zna kako sam te vrijeao i kinjio. I poto sam se uvjerio da nikada ni rijeju ni djelom nita nisi uinila protiv moje volje, mislei da e mi ti pruiti eljeno zadovoljstvo odluio sam ti vratiti odjednom ono to sam ti mnogo puta oduzeo, i s najveom ljubavlju izlijeiti rane koje sam ti zadao. Stoga radosna srca primi ovu za koju misli da mi je nevjesta, i njezina brata, kao svoju i moju djecu: oni su djeca o kojoj ste ti i mnogi drugi drali da sam ih okrutno dao pogubiti; a ja sam tvoj mu koji te iznad svega ljubi, i vjerujem da se mogu podiiti kako nema ovjeka koji moe biti sretan sa svojom enom kao ja. I rekavi to zagrli je i poljubi, pa dok je ona od radosti plakala, ustadoe i odoe do mjesta gdje je njihova ki sjedila i zbunjeno sve to sluala, te njeno zagrlivi nju i njezina brata, i nju i mnoge druge koji tu bijahu izvedoe iz zablude. Obradovane gospe ustadoe od stola te s Griseldom odoe u odaju, i s najboljim eljama svukoe s nje onu

D eseti d an - D eseta n o v ela

ubogu odjeu, i jedno joj njezino gospodsko ruho odjenue te je kao gospodaricu, a ona se takvom i u krpama inila, odvedoe u dvoranu. I poto se s djecom divno razveselie, a svatko se bjee ovom veoma obradovao, gozba se i zabava umnoie i produie nekoliko dana; i svi rekoe da je Gualtieri vrlo pametan ovjek, premda mu zamjerie preteka i nesmiljena iskuenja koja je njegova gospa pretrpjela i kazae da je od svih najmudrija Griselda. Grof se Panago nakon nekoliko dana vrati u Bolognu, a Gualtieri otr-gnuvi Giannucola od teakoga posla, kao svog tasta tako ga uzvisi da je tovan i veoma zadovoljan proivio i okonao svoju starost. A on zatim, poto odlino udade ker, jo dugo i sretno poivje s Griseldom tujui je vazda iznad svega. to bi se jo moglo rei? Samo to da i u sirotinjske kolibe katkada s neba slijeu uzvieni duhovi, kao to u kraljevske dvore slijeu oni koji bi prije zasluili da uvaju svinje negoli da ljudima vladaju. Tko bi drugi mogao kao Griselda, ne samo bez suza nego i vedra lica, pretrpjeti strane i neuvene muke kojima ju je Gualtieri kuao? A on bi svakako bio zavrijedio da se namjeri na neku koja bi, kad bi je u samoj koulji iz kue istjerao, otila drugome da joj tako kouh strese te bi za to dobila lijepu haljinu. Dioneova novela bjee okonana i dugo su gospe o njoj raspravljale, jedna navodei razgovor na ovo, druga na ono, neka kudei jedno, neka hvalei opet drugo, kadli kralj podie pogled prema nebu i vidje da se sunce ve spustilo k uri veernje, pa ne ustajui sa sijela ovako poe govoriti: Kiene gospe, vjerujem da vam je znano da se um smrtnika ne pokazuje samo u pamenju prolosti i u poznavanju sadanjosti, nego da uzvieni muevi smatraju najveom mudrou kad ovjek s pomou jednoga i drugoga zna predvidjeti budunost. Kao to znate, sutra e biti petnaest dana otkako smo otili iz Firence da se razonodimo i sauvamo zdravlje i ivot, bjeei od alosti, i nevolja, i muka to su preplavile na grad otkako poe ovo kuno vrijeme; i to smo, po mom sudu, asno uinili, jer ako sam dobro motrio, premda smo kazivali vesele novele koje moda bude pohotu i uz to neprestano dobro jeli, i pili, i svirali, i pjevali (a sve to potie slabe duhove na manje asne stvari), ipak nisam mogao ni s vae ni s nae strane opaziti ni jedne kretnje, ni jedne rijei, ni jednog ina koji bi trebalo pokuditi; inilo mi se da trajno potenje, trajnu slogu i trajno bratsko prijateljstvo gledam

, jer bez dvojbe slui vama i meni na /ikavanja ne rodi neto to se pretvara ijeri to smo previe ovdje boravili, i oj dan imao svoj dio asti koju ja jo idno ve bilo vratiti se onamo odakle >lji. A da i ne spominjem^da bi se, ako la koju su doznale ve mnoge drube am se pokvarilo svako veselje; i stoga, at u darovanu krunu do naeg odla-:ra ujutro; ako pak drukije odredite, dan okruniti. raspravljali, ali naposljetku se sloie :an i odluie uiniti kako je on rekao; = starosta dogovori s njim to mu valja niti druinu do veere, istadoe te se, kao to bijahu navikli, vi predade; a kad doba veere doe, u ;e, a poslije nje pjevati, i svirati, i ple-j)les povela, zapovjedi kralj Fiammetti a veoma ljupko ovako poe pjevati: Da mi se bar bez ljubomora svila ljubav, ja ne znam ene koja bi poput mene sretna bila. Ako li vedru mladost svog dragog ena zadovoljit mora, iV uzornu vrlinu, U' gorljivost i radost, navike, razbor, kitu razgovora, il' prekrasnu milinu, zacijelo tad se iznad sviju vinu, i svaku prednost plijene, puna mi nade zaljubljena krila. AV kad me misli more da druge ene pameti su moje, strah me obrvat znade, vjerujem ponajgore: da prema njemu istu elju goje to meni duu krade,

D eseti d an - D eseta n o v ela

i tako svrha moje vinje nade ispunja tugom mene, u zlu ivotu plakat mi je sila. Da utim u njem vjeru ko vrijednost, bez ljubomorne bih ame mogla da mu se divim; al' se tolike zberu ene to svakog ljubavnika mame, da sve ih smatram krivim. Umrla bih od jada, da ne ivim1. U svaku moje zjene sumnjaju da ne postane mu mila. Nek ne bude ni jedna moljena ena to u asu svakom ne pazi da mi ne bi na put stala; jer bude li i jedna koja bi rijeju, laskom ili znakom na moju tetu zvala mog dragoga, a ja to budem znala, nek mi ljepota svene, ako tu ludost plaem ne alila. im Fiammetta okona svoju pjesmu,1 Dioneo koji je uz nju stajao smijui se ree: Gospo, bilo bi ljubazno od vas da ga svima otkrijete, da vam ga koja iz neznanja ne preotme, kad se ve tako uznemirujete. Poslije te pjesme zapjevae jo nekoliko drugih, pa kako se ve primicala pono, po kraljevoj elji svi odoe na poinak. A kad osvanu novi dan, poto starosta bijae ve prije otpremio sav njihov prtljag, ustadoe i pod vodstvom razboritoga kralja2 vratie se u Firencu; i tri se mladia ostavivi sedam gospa u crkvi Santa Mana Novella,3 odakle s njima bijahu krenuli, oprostie od njih i odoe traiti nove zabave; a one, kad im se ukaza prilika, svojim se kuama vratie.

P iev zak ljuak

zakljuak
utjehu latih ovako duga i muna po-o Boje milosti koju sudim da mi je , i tvarna a ne po mojim zaslugama udisam na poetku ovoga djela obeao o ponajprije Bogu a onda vama mogu . u ruku. No prije toga kanim ukratko stekle gotovo od nijemih pitanja to ia druga mogla izrei, jer mi se posve _ ne smiju imati posebnih povlastica pred drugima, tovie spominjem se da sam na poetku etvrtoga dana2 pokazao da ih nemaju. Moda e neke od vas kazati da sam piui ih previe slobode uzimao kao to sam odredio da gospe katkada govore a mnogo ee sluaju ono to estitim enama ne dolikuje ni govoriti ni sluati. Nijeem to, jer ni jedna novela nije u tome tako nepristojna da bi ikome neprilinom bila, ako se pristojnim rijeima kazuje, a ovdje sam u tome kanda vrlo dobro uspio. Ali pretpostavimo da je tako, jer nemam namjere prepirati se s vama koje biste me pobijedile. Kaem da kao odgovor zbog ega sam to uinio imam dovoljno spremnih razloga. Ponajprije, ako u nekoj i ima trun toga, to su iziskivale osobine novele, jer kad ih razboritim okom razmotri poznavatelj bjelodano e spoznati da ih drugaije nisam mogao ispripovjediti ako ih nisam htio izobliiti. Pa ako su ipak neki dijelak ili neka rijeca slobodniji negoli se moda svia bogomoljkama, kojima su pretenije rijei nego djela i koje se veina trude da se pokazuju negoli da budu dobre, velim da mi se ne smije zamjeriti to sam ih napisao, vie nego to se openito zamjera mukarcima i enama to povazdan govore >rupa<, i

>klin<, i >stupa(, i >tuak<, i >djevenica<, i >kobasica<, i puno slinih stvari. A da i ne govorim o tom kako se mom peru ne smije uskratiti sloboda koja se doputa kistu slikara, koji bez ikakva prijekora, ak i opravdanoga, na svojim slikama ne prikazuje samo kako sveti Mihajlo maem ili kopljem probada zmiju i sveti Juraj zmaja gdje mu je volja, nego i Krista slika kao muko, a Evu kao ensko, pa ak Onomu koji je za spasenje ljudskoga roda umro na kriu3 ponekad jednim avlom a ponekad dvama na nj noge pribija. Zatim, lako moemo razumjeti da se ovakve zgode ne kazuju u crkvi, gdje valja govoriti ista srca i dolinim besjedama, premda se u crkvenim knjigama nalazi mnogo sablanjivijih rijei od onih koje sam ja napisao; ne kazuju se ni u filozofskim kolama, gdje se potenje jednako ite kao i drugdje, ni meu duhovnicima, ni meu mudracima, nego samo u vrtovima, gdje je mjesto za zabavu, meu mladom eljadi koja je ve zrela i nepodlona novelama, i to u doba kad se i najestitiji ljudi ne bi sramili bjeati i s hlaama na glavi samo da se spase.4 Novele, kakve god one bile, mogu koditi i koristiti, kao i svaka druga stvar, ako se razmotri tko ih slua. Tko ne zna da je vino korisno ivu ovjeku, kako tvrde Cinciglione,5 i Scolaio,6 i mnogi drugi, a kodljivo onom tko ima groznicu? Hoemo li onda rei da je vino pogubno zato to kodi grozniavima? Tko ne zna koliko je vatra korisna, tovie nuna smrtnicima. Hoemo li rei da je pogubna zato to saie kue, i sela, i gradove? I oruje brani ivot onih koji ele u miru ivjeti, ali mnogo puta i ljude ubija, ali ne od svoje zloe nego od zloe onih koji se njime pogubno slue. Zlurad duh nikad iskreno ne shvaa nijedne rijei, pa kao to takvima estite besjede ne koriste, tako i one koje nisu toliko estite ne mogu pokvariti duh sklon dobru, kao to glib ne moe okaljati suneve zrake, ni zemaljske gnusobe nebeske ljepote. Koje su knjige, koje su besjede, koje su rijei svetije, i uzvienije, i dostojnije tovanja od Svetoga pisma? A ipak bilo je mnogo onih koji su ga naopako razumjeli i tako odveli u propast sebe i blinje. Svaka stvar nosi u sebi neto dobro, ali zlo shvaena moe nanijeti velike tete, pa tako govorim i o svojim novelama. Tko iz njih htjedne poguban savjet ili pogubno djelo izvui, one ga nikomu nee zatajiti ako ga u sebi imaju, a imat e ga ako ih tko okree i izvre; a tko iz njih htjedne koristi i ploda, one mu to nee uskratiti, niti e

D ek am ero n

se ikad ita drugo rei nego da su korisne i potene, ako se budu itale u ono vrijeme i meu onim ljudima za koje su ispriane. Ona koia mora moliti krunim, ili n^i kolae i slatkie svom ispovjedninee ni za jednom trati da ih ita, jovore a ipak ine one stvari kad im ># vdje ima i takvih da bi bilo mnogo de: ali ja sam mogao i smio napisati to su morale one koje su ih kazivale i, pa bih i ja bio samo lijepe zapisao, vio da sam ih ja i izmislio i zapisao, amio to sve nisu lijepe, jer nema oj i bi dobro i savreno sve napravio; glasio paladine, nije ih umio toliko sastaviti vojsku.7 njihova svojstva razliita. Ni jedna iena da se na njoj ne bi nala koja tu itom. A da i ne spominjem da J \ _ iljati samo najizvrsnije zgode i pokorna umjeren, kad se valja obratiti ste vi u veini. Ipak, koja od vas e golicave i neka ita zabavne; a da ju ve na elu oznaeno ono to u / .iih koje e rei da su neke preduge; njima odgovaram da onaj tko ima drugoga posla ludo ini ako ih ita, makar i kratke bile. I premda je mnogo vremena prolo otkad sam zapoeo pisati do ovog asa kad dovravam svoj trud, nisam stoga smetnuo s uma da sam se na ovu muku dao za dokone, a ne za druge; a tko ita da mu vrijeme proe tomu nita ne moe biti dugo, ako mu prua ono radi ega se tim bavi. Kratka djela vie dolikuju uenjacima, jer se oni ne trude skratiti vrijeme nego ga korisno upotrijebiti, negoli vama gospama, kojima onoliko vremena preostaje koliko ga ne potratite u ljubavnim nasladama. A osim toga, budui da nijedna od vas ne odlazi na nauke ni u Atenu ni u Pariz ili Bolognu,8 za vas valja kazivati opirnije negoli za one koji su uei izotrili svoj um. Ne sumnjam nimalo da e biti i onih koje e prigovoriti da je previ-

P iev zak ljuak

e toga reeno, pretrpano alama i brbljarijama, i da takvo pisanje ne dolikuje odmjerenu i ozbiljnu muu. Njima dugujem iskazati i iskazujem im osobitu zahvalnost, jer u svojoj revnosti pokazuju tako njenu skrb za moj dobar glas. Ali u ipak na njihovu zamjerku odgovoriti. Priznajem da sam odmjeren i da su me u ivotu esto mjerili; i stoga, govorei onima koje me nisu mjerile tvrdim da od ozbiljnosti nisam oteao, nego sam tako lak da plutam na vodi; a s obzirom na to da propovijedi kojima fratri kore ljude zbog svojih grijeha, danas najvie vrve dosjetkama, i brbljarijama, i glupostima, prosudio sam da one nee koditi ni mojim novelama, napisanim da razgone ensku sjetu. Ipak, ako se njima previe budu srnijale, lako e ih od toga Jeremijine tualjke,9 muka Spasiteljeva i Magda-lenin pla izlijeiti.10 A tko bi i posumnjao da nee biti i onih koje e kazati da mi je jezik opak i otrovan, jer na nekim mjestima piem istinu o fratrima?11 Onima koje tako govore opratam, jer mi valja vjerovati da ih potie pravedan razlog: ta fratri su dobre due i klone se neugodnosti za ljubav Boju, a melju to je ponjeveno i nikome o tome ne priaju; i jo kad ne bi svi mala vonjali na previnu,12 bilo bi posve ugodno njihovo drutvo. Ipak priznajem da na ovom svijetu nema nimalo postojanosti nego se uvijek sve mijenja, pa bi se to moglo dogoditi i s mojim jezikom; a o njemu mi, budui da ne vjerujem svom sudu kojega se u svojim inima uvane koliko god mogu, nema tomu dugo ree neka susjeda da je najbolji i najslai na svijetu: i doista, kada se to zbilo, malo mi jo ovih novela bijae ostalo da napiem. I zato to ima i onih koje sa zaviu govore, neka to to je reeno bude odgovor njima. I preputajui dakle svakoj da govori i misli to joj je drago, vrijeme je da okonam prie, zahvaljujui ponizno Onomu koji ih je nakon tako duga napora priveo eljenom svretku. A vi, ljubazne gospe, s njegovom milou ostajte u miru, i spomenite se mene, ako ijednoj bude imalo na korist to ih je itala. OVDJE SVRAVA DESETI I POSLJEDNJI DAN KNJIGE ZVANE DEKAMERON, A PREZIVANE KNEZ GALEOTTO.

M AC
VI - X) \KLJUAK)

I DAN od
anskom kraljeviu i lijepoj i nevjf ladenakog spjeva Filostrato. / jor plebejske komike, sasvim iz prizvuk. Kao opa imeni-se dere smokve. slikama pisac se slui i

okvira, slubenica i Filostratov sluga. :omian dovesti i u vezu sa znaenjem imo kao onaj to _____________________________jm rijeima i u spjevu o fjezolanskim nimfama (245) i u Korbau.

V I1 ,
12. Slinu noveletu ima i Novellino Giovanni Sercambi (Novele, CXXI). 24. kao to zvijezde: gotovo istim rijeima zapoinje i razvija se ga govori Pampinea u noveli I, 10. No Filomena je tako i htjela, jer neto nie izravno poziva na svoju iskusniju i zreliju drugaricu. 25. Oretta... Spine. To je Laura (Lauretta), ki markiza Obizza (LXXXIX), a oponaa je prolog to se Malaspine

T u m a

i Tobije Spinole. Udana za Gerija degli Spini, u dokumentima je zabiljeeno da je god. 1332. bila udovica. O njezinom suprugu usp. novelu VI, 2, bilj. 9. 4. grada: Firence.

V I ,2
38. istijem. Neki pekar Cisti (od Bencivenisti) zabiljeen je god. 1300. kao lan bratovtine crkve Santa Maria Ughi koju spominje i Boccaccio. Jedan drugi Firentinac istog imena, Guido di Cisti, puanin iz iste etvr ti, zapisan je kao svjedok u nekom dokumentu iz god. 1316. 39. Geriju Spini: Geri (Ruggieri), sin Mannetta Spine, pripadao je Crnim gvelfima i oko god. 1300. bio je jedan od voa te frakcije. Umro je izme u 1321. i 1 332. god. ini se da je bio duhovit i obrazovan ovjek. 40. o gospi... ena: usp. novelu VI, 1, bilj. 3. 41. papa Bonifacije: Bonifacije VIII, koji je podravao Crne gvelfe i po magao im da dou na vlast u Firenci, jer je to odgovaralo njegovoj elji da veliki grad zajedno s cijelom toskanskom pokrajinom podvrgne pod vlast rimske kurije. 42. posla... poklisare: kojima je bio zadatak da pomire zavaene gvelfske frakcije u Firenci god. 1300. Poslanstvo je vodio kardinal Matteo d'Acquasparta, ali nije nita postigao. Tada je meu gradskim prvacima bio i Dante koji je pristajao uz Bijele. 47. u kui... Gerija: kue porodice degli Spini bile su kraj crkve Santa Trinita. 48. crkve Santa Maria Ughi: tu je crkvicu dala podii obitelj Ughi (Dante ih spominje u Raju, XVI, 88), a nalazi se izmeu palae Strozzi i dana nje ulice Portarossa, u sreditu Firence. Cisti je imao duan s druge strane spomenute crkve, pa su papini poklisari polazei od Spinijeve kue prema palaama u kojima su stanovali voe Bijelih ili Crnih gvelfa, morali svaki put proi mimo Cistijeve pekare. 49. bolonjski vr: zemljani vr kakvi su se proizvodili u to doba u Bologni.

V I ,3
10. prije... Filomena: usp. Dek., I, 10 i VI, 2. 11. rijei... odgovor, usp. Dek., VI, 1 i 2.

*
D ek a m e ro n

21. Antonio d'Orso: Antonio degli Orsi di Biliotto degli Orsi, od god. 1309. firentinski biskup. Umro je 1322. Bio je borbeni gvelf, omiljen kod puka, ali i optuivan zbog pohlepe. Vrlo obrazovan, posjedovao je bogatu knjinicu. Usp. Dek.; VIII, 4, bilj. 8. U jednoj ga noveli spominje i Sacchetti [Tristo novela, C ;XXVI II). 22. Dego della Ratta: Diego de la Rath, vikar napuljskog kralja u Firenci crnrl 170^ 1110 i 1717-1718 Prema tome, zbivanja ove novele treba lije, u god. 1317.-1318., jer Antonio iski biskup. Spomenuti plemi iz Barlja june Italije. )vac koji je oblikom sliio fiorinima, a nika. Na njegov se dan (24. lipnja) u i Lapa, zvana Nonna, ki Uberta Pul-nti, a zatim za jednog Donatija. Ti su kumentu iz god. 1340. ntinac doista ivio u etrdesetim goita Porta San Pier Maggiore.

[, 4

koncem 13. i poetkom 14. stoljea. Dante spominje u Paklu (XVII, 58jegovim potomcima Boccaccio je bio gliazzi spominje uAmetu (Adiona) i u blizu Peretole: kod Firence, gdje su Gianfigliazzi imali posjede. Chichibio: it. Kikibio. Brunetta: tako se zvala i odana Boccacciova slubenica, na koju nije zaboravio u svojoj oporuci.

V I ,5
1. Sadraj ove novele o slavnom slikaru Giottu navodi Danteov komen-

Tum a

tator Benvenuto da Imola, vjerujui u njezinu povijesnu istinitost, a isto tako i Giorgio Vaari u ivotima najvrsnijih slikara, kipara i graditelja. 14. pod skromnim zanatima... pokazala: usp. Dek., VI, 2. 15. Forese da Rabatta: glasoviti pravnik kojega je obitelj bila podrijetlom iz Mugella, gdje se nalazi mjesto Rabatta. Bio je profesor u Pii (13381339), a u Firenci je obavljao najvie politike i administrativne funkcije izmeu 1320. i 1343. ini se da je i on umro za poasti god. 1348. 10. iz kue Baronci: lanovi ove firentinske obitelji bili su poznati po izvanrednoj runoi. 11. Giotto: talijanski slikar i graditelj, Giotto di Bondone (oko 1226-1337), od 1334. upravlja gradnjom firentinske katedrale. Boccaccio ga je mogao upoznati ve u Napulju, gdje je Giotto radio izmeu 1329. i 1333. 12. prirodi... nebesa: prema Aristotelu i skolasticima. 13. / stoga itd. Giotta su visoko cijenili i Dante (ist., XI, 95-96) i Petrarca (na vie mjesta) i Sacchetti [Tristo novela, LXIII, LXXV, CXXXVI), ali je Boccaccio prvi izrazio sud po kojem je veliki talijanski slikar obnovio klasini stil u umjetnosti, zapoevi preporod slikarstva u Italiji. Boccaccio je hvalio Giotta i u Ljubavnoj viziji (IV, 16-21) i u knjizi O rodoslovljima poganskih bogova (XIV, 6). - u Mugellu: podruju na sjeveroistoku Firence, odakle su i Forese i Giotto potjecali. - vas: slikar se obraa gospodinu pravniku s vi, dok je ugledni doktor slikaru govorio ti, jer su slikare jo ubrajali u obrtnike.

V I ,6
12. Baroncijeve: firentinske graanske obitelji. Usp. Dek., VI, 5, bilj. 4, i VI, 10. Sacchetti ih uvodi u novelu LXXXIII. svoje zbirke. 13. na Montughiju: firentinskom breuljku pred gradskim vratima San Gallo. Tu su ve u Boccacciovo doba bile kue za odmor bogatih Firentinaca. 3. Ubertijeve... Lambertijeve: vrlo stare firentinske plemike obitelji. Usp. Dek., II, 3; X, G. 12. kraj crkve Santa Maria Maggiore: gdje je ta obitelj imala kue. Ta je gotika crkva sagraena u drugoj polovici 13. st., a nalazi se u firentin skoj ulici Via de' Cerretani. 13. Vannini: ugledna firentinska obitelj.

D ek am eron

Tum a

6. Piero di Fiorentino: nije definitivno utvren povijesni identitet ovoga lika, ali je ljudi tog imena bilo vie u Firenci 14. stoljea.

V I ,7
10.U... Pratu: manjem toskanskom gradu koji je veoma b'Tizu Firence. 11.de' Pugliesi: ugledna obitelj iz Prata. Povijesni izvori meutim nita ne govore ni o Rinaldu ni o njegovu sinu Filippu. 3 A*.' /">it:elj iz Prata, Guazzagliotri su bili neigliesijima, koje su uspjeli protjerati tiom Lazzarino (Zarino) spominju se u 14. st.

8
Francesco di Lamberto Frescobaldi, u Firence. escova brata Guida, udana za Dieda i, ne ba sasvim pouzdanom izvoru, i 14. st. oslovina izreka kojom se aludiralo ;endarnoga svijeta epskih pjevaa o ralju (970-930. prije Krista), sinu I vladara i suca u svjetskoj knjie-

19
^.^*,wai]u]uci krtosti... iskorijenila. Boccaccio esto istie krtost i pohlepu kao glavne uzroke propadanja firentinskog drutva njegova doba. Usp. Dek., I, 8; III, 5; VI, 3; VIII, I; X, 8. Izvor je tom miljenju u Dantea: Pakao, VI, 74-75; XVI, 73-75; Raj, XV, 97-129. 2. drube itd. U knjievnim djelima Danteova i Boccacciova doba ima vie potvrda o firentinskim drutvenim obiajima te vrste. Usp. Dante, Pakao, XXIX, 130-132; Dino Compagni, Ljetopis, I, 20; Boccaccio, Ra-

spravica u pohvalu Dantea, 1; Franco Sacchetti, Tristo novela, CCX; G. Villani, Ljetopis, VII, X. Villani spominje jednu druinu iz firentinske etvrti Santa Felicita koja je god. 1283. brojila vie od tisuu lanova (odjevenih u jednako bijelo ruho) s Amorovim knezom na elu. 4. Betta Brunelleschija: tj. Brunetta Brunelleschija, bogata i ugledna o vjeka koji je, iako podrijetlom iz gibelinske obitelji, pripadao najprije Bijelim gvelfima a zatim je preao Crnima (1301.). Bio je dobar govor nik i u vie navrata poklisar firentinske Komune, ali kao suparnik voe Crnih gvelfa ubijen je iz osvete god. 1311. Brunetto Brunelleschi bio je prijatelj Guida Cavalcantija i Dantea, koji mu je uputio jedan sonet. 5. Guida... Cavalcanti: usp. Dek., IV, Uvod, bilj. 16. Puka tradicija i suvremeni ljetopisci sauvali su spomen na stilnovistikog firentinskog pjesnika, ali nisu bili odvie naklonjeni prema ovjeku kojega su opisivali kao ponosna i hirovita osamljenika to nije vjerovao u Boga. Koristei se tim miljenjima, Boccaccio ih oplemenjuje svojim iskrenim divljenjem i simpatijom za Danteova prijatelja. 6. naravne filozofije: tj. fizike odnosno prirodoslovlja uope, po tada njoj podjeli filozofije. 7. epikurejskim nazorima: nazorima grkoga filozofa Epikura iz Samosa (341-270. prije Krista), koji nije vjerovao u besmrtnost due, a prirodu je tumaio materijalistiki. Usp. Dante, Pakao, X, 15. 22. crkve... San Giovanni: poavi od svoje kue (dom Cavalcantijevih bio je izmeu Porta Santa Maria i Orsammichele), Guido je proao po kraj crkve San Michele in Orto (sruene poetkom 14. st. danas je tu Orsammichele), krenuo kroz Corso Adimari (danas ulica Calzaiuoli) i stigao do crkve San Giovanni (Baptisterij). 23. velike mramorne grobnice: bit e to reminiscencija na ognjene grobo ve u koje su smjeteni epikurejci u Danteovu Paklu (X). Meu njima je i Cavalcantijev otac, gorespomenuti Cavalcante. Neke od tih grobnica nalaze se danas oko Baptisterija (crkve Sv. Ivana). 24. Santa Reparata: crkva koja je bila na mjestu gdje je sagraena firen tinska katedrala Santa Maria del Fiore. 10. porfimih stupova: to su dva stupa postavljena uz Rajska vrata (Porta del Paradiso) na Baptisteriju. Pizanci su ih uzeli na Maljorki i darovali ih Firentincima god. 1117., jer su im ovi pruili pomo protiv grada Luke (Lucca), dok su oni ratovali na Balearima. 1 1. gradskih vrata San Giovanni. Do god. 1284. Firenca je bila opasana zidom koji je nazvan drugi krug, a tada se poeo graditi i trei, najiri. Spomenuta vrata pripadala su drugom pojasu gradskih zidina.

 *-

D ekam eron

V I ,1 0
6. U Panatantri i u nekim drugim orijentalnim izvorima nalazi se i pri povijetka u kojoj poklisari nose na dar kralju krinjicu s dragocjenostima, pa kad u njoj umjesto dragulja nau pepeo ili vlasi ili zemlju, brzo se sna u i prikau to kao pravo udo. O prijevarama u svezi s moima svetaca postojala je u Boccacciovo doba bogata literatura. * 7. umnu Guidovu dosjetku: u prethodnoj noveli. 8. redovnik svetog Antuna. Red sv. Antuna opata bio je poznat po fratri ma koji su skupljali milpstjnin o selima, a kadto zlorabei lakovjernost pukaO Danteova Beatrice u Raju (XXIV 124'. napisao je poslanicu u kojoj upozoraovjednika koji se slue krivotvorenim ika kako bi prevarili naivan puk. Usp. CX; Masuccio Salernitano, Novele, thodne novele bile veoma kratke, pa lica juno od Firence bila je podrijeo njegov otac. >ja izmeu Empolija i San Miniata Toskani i potvreno u dokumenti-i luk crljenac, kapula. Korbau ruga Boccacciu podsje-J starom grbu toga grada bila je i y' 35-95. prije Krista) smatrani su udalnom obiaju i terminologiji 'ko Tulije Ciceron (106-46. prije

},xxiv 115; xxy 17.

_w utemeljio je redovnitvo u 3. st. Poto_ o vdu zatitnika marve od bolesti, jer su ga prikazivali sa svinjom (vragom napasnikom) pokraj nogu. Na njegov dan (17. sijenja) bio je obiaj blagosloviti domau marvu. 9. poslije devete ure: poslije tri sata popodne. 10. anela Gabrijela... u Nazaret: arkaneo Gabrijel navijestio je Djer

Tum a

vici Mariji u galilejskom gradu Nazaretu da e roditi Isusa Krista, sina Bojega. Usp. Novi zavjet, Evanelje po Luki, 26-38. 5. Giovanni... Pizzini: povijesni likovi, kojih su obitelji ivjele u Certaldu. Imanja Pizzinijevih graniila su s posjedom Boccacdove porodice, a Biagio Pizzini bio je Boccacciov prijatelj; god. 1336. potpisao se kao jamac pieva oca u nekom poslu. 6. gore u gradu: u gornjem, viem dijelu Certalda, gdje se nalazi Grad ska palaa i gdje je bio dom Boccacciove obitelji. 7. Guccio... Prase: usp. Dek., IV 7, bilj. 12. Zvali su ga i Guccio Porcellana ili Porcelloni, pa se tako tumai i nadimak Prase (Porco). Ako je to uistinu povijesna osoba koja je ivjela izmeu 1318. i 1335., onda bi se radilo o aluzijama na firentinskog suvremenika, koji je stanovao u istoj etvrti u kojoj i pripovjeda. Neki Guccio Imbratta ivio je u Firen ci oko 1305. pa se tako objanjava i nadimak Prljavko (Imbratta) od glagola imbrattare (zamazati, uprljati). 8. Lippo Topo: slikar i varalica. O njemu se pria da je oporuno osta vio vie tisua kuda koje nije uope posjedovao; kad su ga pitali kako doi do tog novca, odgovorio je: U tome je stvar. Ta je izreka postala poslovina. 9. Salomona... Aristotela... Seneke: tri emblematska lika koji ujedinjuju u najveoj mjeri mudrost, otrinu misli, moralnu osjetljivost. O hebrej skom kralju usp. bilj. 4 uz novelu VI, 8; o velikom grkom filozofu Ari stotelu (384-322. prije Krista), koji se u Danteovim djelima spominje samo kao Filozof, nije potrebno govoriti, a Lucije Anej Seneka (4. prije Krisra - 65. poslije Krista) bio je rimski filozof i dramatiar. 7. hoe da se eni: povijesni Guccio bio je oenjen god. 1331. pa neki tumai izvode zakljuak da ispriane zgode treba datirati prije te godi ne. 8. nalik na lozu Baronci: o poslovinoj runoi lanova firentinske obi telji usp. Dek., VI, 5, bilj. 4; VI, C, bilj. 1. 9. Nuta: Benvenuta. 10. kotao u Altopasciu: poslovian izraz koji je pisac preuzeo iz pukoga govora. Altopascio je mjesto u toskanskoj pokrajini Lucca. U golemu loncu tamonjeg samostana kuhala se dva puta tjedno juha za siroma he. 11. velmoa Ciastiglione: gospodar dvorca Chatillon u Francuskoj. 12. iz Misira: Egipta, odnosno raskonog Istoka uope. 13. poslije devete ure: usp. bilj. 12. 26. strane gdje se javlja sunce: bilo koje, jer se sunce javlja svuda; no

D ek am eron

Tu m a

moe se misliti i na istone strane, dakle na bajoslovni Orijent. 27. Porcellanske povlastice. Porcellana je bila ulica i bolnica u Firenci, a nalazila se kraj crkve Sv. Paolina, gdje je ivio i Guccio. Pisac se ali s povlasticama koje je obitelj Porcellana, utemeljivi jednu bolnicu, davala bratovtini dei Barelloni kojoj je bila dunost da prenosi ranjene ili bolisu nita stajale bratovtinu, a koristili ,-* nsku Via Vinegia, koja se nalazi izmeu rentinsko naselje Borgo dei Greci, koje Jjevstvo toga imena uistinu je postojalo iica koja danas ne postoji, a nalazila se mmichele. No to je ujedno i aluzija na ;dad. a ide od crkve Santa Trinita do mosta trga Goldoni). i neka firentinska pusta ledina (Sardili, moda, otoi na Arnu. Ime podsjeDednjev), pa otud igra rijeima. ce, odnosno dijela ulice u Firenci (Via S noria), ali i Bospora. rijeha koje su redovnici prodavali nai-0X, 126, gdje se s istim izrazom aludi-a. pokrajinu u srednjoj Italiji. Za ondanje _^ .a bila je veoma dalek kraj. Usp. Dek., VIII, 3. 13. prasce... crijeva: Tj. prave kobasice. Tradicionalna kuhinja te pokra jine i danas je poznata po izvrsnim suhomesnatim jestvinama. 14. kruh. na tapovima: u obliku malog obrua, nanizan na tapu. U Firenci su kruh pravili drugaije. 15. vino u mjeinama: drali su ga u mijehovima, tada nepoznatim u Toskani. 16. perjanici: oni to nose perjanicu, ali i pernata stvorenja (ptice). 17. Maso dei Saggio: firentinski aljivac iz novela o Calandrinu. Usp. Dek., VIII, 3, bilj. 5; VIII, 5. 18. vratih se: kao i Aleksandar Veliki.

7. hvolime Nekleti: ime skovano prema slinim starofrancuskim izra zima i imenima alegorijskih likova u Romanu o Rui. 8. neke od njih: slijedi niz moi od bestjelesnih bia, pa je komiki ui nak to vei to je dublja naivna vjera stanovnika Certalda. 9. serafima: jednoga iz aneoskog reda serafima. 10. kerubinski. Kerubini su takoer aneoski red. 11. jedno od rebara... jesti: prema Verbum cara factum est (I Rije postade tijelo; usp. Novi zavjet, Evanelje po Ivanu, I, 14). 12. trima... s Istoka: kraljevi Melkior, Baltazar i Gapar doli su s Istoka u Betlehem da se poklone novoroenom Isusu Kristu, a put im je poka zivala sjajna zvijezda. Usp. Novi zavjet, Evanelje po Mateju, 11. 13. svetoga Mihajla... borio: arkanela predvodnika u borbi protivLucifera koji se pobunio protiv Boga. 14. Lazara: ovjeka kojega je Isus povratio iz mrtvih. Usp. Novi zavjet, Evanelje po Ivanu, XI. Smrt su zamiljali i prikazivali na slikama kao enski kostur. 12. Morello: breuljak na sjeveru Firence. Ali rije ima i opsceno znae nje, kao crna gora u Dek., VI, Uvod. 13. na pukom jeziku: talijanskom. 14. Caprezija. Caprezi je izmiljeno ime, a moda je napravljeno prema suvremenom aljivom djelu Caprona i imenu glasovitoga rimskog pisca Boetija, koji je bio veoma omiljen u srednjem vijeku. Istom se rijei alu dira na sodomiju (spolni odnos sa ivotinjama), jer capra znai koza. 15. svetoga Gherarda iz Villamagne: jednoga od prvih sljedbenika sv. Franje Asikog. ivio je od 1174. do 1267. god. Franjevci su po svojoj obui nazivani i cokulaima. 7. Gherardu di Bonsi: uglednom Firentincu i utjecajnom lanu suknarskog ceha. Spominje se u povijesnim dokumentima izmeu 1317. i 1332. god. Dao je podii bolnicu Sv. Bernarda u ulici San Gallo. Obitelj mu je stanovala u istoj etvrti s Boccacciovima. 8. On: Bog. 9. za... svetoga Lovre: dogaaj se dakle zbio 8. kolovoza, jer je sveev blagdan 10. istog mjeseca. U srednjem su vijeku pridavali udotvornu iscjeliteljsku mo komadima ugljena koje bi pronali u zemlji na dan svetoga Lovra. 10. a da je ne outi. S ovim paradoksom pukoga tipa fra Cipolla za kljuuje humoristiku porugu u kojoj je s uivanjem izmjenjivao hinjenu skruenost, lanu uenost i tobonje iskustvo svjetskog putnika s grubim i otvorenim alama.

T u m a

V I ,Z a k lj u a k
15.maloprije... podsjetila: usp. VI, Uvod, gdje slubenica Iicisca u komi nom prizoru tvrdi kako nema djevojke koja bi u brak ula neiskusna i kako sve udane ene varaju svoje mueve, 16.djetinjast: tj. taj je prvi dio toliko oit da ga ne treba p&Stbno potvr ivati. 17.vremena takva: u kojima hara crna kuga. u estom danu, s izuzetkom zadnje niljenjima, rije je o maloj dolini po-111, Uvod, bilj. 3) u kojoj je bilo i njemu na prijevaru uhvaena nimfa "jezolanskim nimfama, 294, i d.). >omenuta u prethodnoj biljeci okru-a su dvorci ili ljetnikovci. Meutim, opos u Dijaninom lovu, pa treba biti rajolika u Boccacciovoj prozi, na temu sutranjeg dana. ida, IX, 312-313; Petrarca, Kanconiem nade u njegovu ljubav. >va narane, ljiljana i rue, s kojima su ipjev od tri stiha (AbA) i etiri strofe ./ La svake strofe rimuju se s pripjevom. koj strofi jedan sedmerac koji zavra-

U DAN V II1 ,
17. ulici svetoga Pankracija: usp. Dek., 111, 4, bilj. 2. 18. Lotteringhi: graanska obitelj koja je postojala u Firenci 14. st. 19. bratovtina crkve Santa Maria Novella. Ta se bratovtina zvala Compagnia della Vergine, a organizirali su je dominikanci u samosranu i crkvi

Santa Maria Novella. 24. pjesmu svetog Aleksija: moda je to bio talijanski Ritmo di Sant'Alessio ili neka legenda na talijanskom jeziku. Poznat je francuski ivot sv. Aleksija iz 12.st. 25. pla svetoga Bernarda: moda djelo koje je kasnije nazvano Izreke sv. Bernarda. 5. hvalospjev gospe Matelde: lauda u ast Mechtilde od Magdeburga. Njezin su kult u Italiji irili dominikanci, a njihov je bio samostan i crkva o kojoj je rije u ovoj noveli. 6. Tessa, ki Mannuccia dalla Cuculia: ini se da se rodila u Firenci god. 1307. Obitelj Mannucci ivjela je u etvrti San Frediano. Ime Tessa skraenica je od Contessa, a bilo je veoma popularno u Toskani, prema toskanskoj grofici, contessi Matilde di Canossa. Uliica u etvrti San Frediano zvala se Cuculia jer je u njoj bio tabernakul s likom Bogorodice s kukavicom. 7. Pagelotti: firentinska obitelj iz 14. st. U dokumentima iz prve polovicestoljea zabiljeena su imena Nerija i Federiga Pegolottija. 8. na Camerati: naselje na junim padinama Fiesolea. 10. na jednoj taklji... lubanju: prema drevnom etruanskom vjerovanju te su lubanje titile posjed. 11. utvara: praznovjeran svijet plaio se neke utvare ili more koja se pojavljivala u obliku satira ili majmuna, muei spavae. 12. Telucis i Intermerata. Prvo su poetne rijei himne to se pjeva na koncu liturgijskog dana i u kojoj su rijei protiv nonih utvara; drugo je poetak antifone O intemerata Virgo. 13. napeta... repa: opscena aluzija na ljubavnikovu neispunjenu elju. 14. Gianni di Nello: god. 1347. pokopan je u crkvi Santa Maria Novella firentinski trgovac Giovanni di Nello, ugledni vijenik Komune i konzul svoga ceha. On je o svom troku dao podii kapelu u spomenutoj crkvi. Ista osoba javlja se i kao suprug Emilije u Ametu.

V ll 2
31. Knjievni je izvor ovoj noveli Apulejev Zlatni magarac (IX, 5-7). Od Boccaccia je motiv preuzeo Giovanni Sercambi {Novele, CXXXVIII). 32. Peronella: napuljsko ensko ime koje se javlja i u mladenakom spjevu Dijanin lov [IX, 45: XI, \6). 33. Avorio: napuljska ulica blizu trga Portanova.

T u m a

i Portanova u njegovoj blizini ivio je udalne obitelji Scrignario koju Boccac-24; passim). etvrti u kojoj su stanovali Peronella i lukalijona ili Galiona, kojega je okolno srebrni novac Karla Anujskog (1303.) kri, a s druge francuske ljiljane, narod, Parti su u poetku bili nomadi jasmine.

11.3
>: utemeljitelji dominikanskog i franjee napada. 'vijeku odnos s kumom smatrao gotovo
i uuusK ui.eiii. .vm

39. svetog Ambrozija: blaenog Ambrozija Sansedonija iz Siene (12201286), kojemu je god. 1288. bila posveena kapela. 40. onoga u Milanu: sv. Ambrozija, crkvenoga oca, pisca i biskupa grada Milana (333. ili 340-397, milanskog biskupa od 374).

V ll, 4
10. Izravni je izvor ovoj noveli knjiga Petrusa Alfonsija (1062-1140?) na slovljena Pouka za klerike (fabula XIV), ali je motiv bio vrlo rairen u orijentalnoj srednjovjekovnoj knjievnosti {Knjiga sedam mudraca; Dje la Rimjana; Dolopat]. 11. uArezzu: toskanskom gradu i slobodnoj Komuni do 16. st., gdje su se rodili Petrarca i Pietro Aretino. 12. Tofano: skraenica od Cristofano (Cristoforo). U Arezzu se i danas pokazuje u ulici dell'Orto bunar nazvan pozzo di Tofano, vjerojatno ba po Boccacciovu junaku. Oko polovice 14. st. stanovao je u istoj etvrti lijenik Tofano, sin Federica iz Cortone. 13. Ghitu: Margheritu.

V ll, 5
1.1 sam Bog... poslova: usp. Stari zavjet, Prva knjiga Mojsijeva ili Postanje, II, 2-3. 22. kakva rupa: u novelama na motiv ljubavi ljubomora rupa u zidu nije nipoto rijetka mogunost da zaljubljenici stupe u vezu, kad nikakva druga puta nemaju. Tako su razgovarali i babilonski ljubavnici Piram i Tizba. 23. spusti mu se do nogu: usp. Dek., III, 8, bilj. 3. 24. oko tree ure: oko devet sati ujutro.

V ll, 6
1.1 ovoj je noveli izvor u drevnim orijentalnim knjievnostima [Tisuu i jedna noi dr.), a od moguih srednjovjekovnih izvora treba navesti Djela Rimljana (XXI, LVIII) i prvu srednjovjekovnu zbirku novela, knjigu Pouka za klerike kojoj je autor panjolski latinski pisac Petrus Alfonsi. 2. U naem gradu: Firenci.

V ll, 7
42. Motiv o prevarenu i premlaenu suprugu pojavljuje se u nekoliko francuskih izvora (fabliaux: La dame yui fst battre son mari; La Bourgeoise d'Orleans). U starim ljetopisima ta se nesrea pripisuje i nekim kraljevima (Henriku III. i Henriku IV). Boccaccio je taj motiv vjeroja tno upoznao preko usmene predaje. 43. Galluzzi: ugledna i utjecajna plemika obitelj u gradu Bologni. 44. Beatrice: ime koje svoj veliki knjievni ugled duguje Danteu, a u skla du je sa stilnovistikim ugoajem i terminologijom prvoga dijela ove novele. 3. Kada to u... misliti: jo jedan primjer ljubavi po uvenju. Usp. Dek., I, 5, bilj. 6; 11,7; IV, 4, bilj. 3. 4. smisli da bi itd. Isto tako postupa Arcita, zaljubljen u Emiliju, junaki nju Boccacciova spjeva Tezeida (IV). 6. igrati aha itd. Partija aha kao zgodna prigoda za ljubavno oitovanje est je topos u vitekim i ljubavnim romanima (npr. u Tristanu i Izoldi). Pri tom je uputno da zaljubljenik namjerno gubi, kako je preporuivao i

D ek a m c ro n

Andrija Kapelan (O ljubavi). 7. Oh, kako si slatka itd. Da su tako dobar glas uivate ene iz Bologne, --*--- ' - a. Usp. Dek., I, 10; X, 4. ment kurtoazne ljubavi, trei stupanj, n. Iza toga uslijedit e puno ostvarenje vele, nadahnut temom u^gpene ljubavi i dvoranske ljubavi.

11,8
Inog je podrijetla (Panatantra, Kalila i adnoeuropskim knjievnostima. ika obitelj. U politikom ivotu Firendci 14. st. knar u noveli III, 3. icu nosili su trgovci i biljenici u posea. Pero im je oito strilo na stranjici /osmislenih komentara. e radi o poslovinom izrazu, jer kuu Rime, XXXI, 14).

JI, 9
17. lNoveia o ijaiji i riru izravno je ovisna o kratkom latinskom spjevu Comoedia Lydiae, kojem je autor Mathieu de Vendome (12. sr.), a Boccaccio ga je cijelog prepisao. Dakako, nekoliko tipinih motiva (dokazi ljubavi, zaarana kruka) potjeu iz jo starije knjievne predaje, a fran cuski ih je pisac saeo u svojem spjevu. 18. U Argu... po veliini: grkom gradu na Peloponezu, koji je u drevno doba vladao itavom Argulidom i bio suparnik Sparti. 19. zelene boje: jer su odijela za vrlo sveane prigode obino bila zelene boje.

V ll, 1 0
1. Kao u Boccacciovu spjevu Tezeida i ovdje dva prijatelja vole istu enu,

Tum a

a sretniji ljubavnik umire. to se tie poruka umrlih koji se javljaju ivima u snu, recimo da nisu bile rijedak motiv u srednjovjekovnoj knjievnosti. Usp. zbirku propovijedi Iacopa Passavantija (oko 1302-1357), naslovljenu Zrcalo pravog pokajanja (III, 2; iy 2). 29. novela... Sjeneana: usp. Dek., VII, 3. 30. Mini... di Tura: obitelji puana u Sieni. U sauvanim gradskim spisi ma iz 14. st. zabiljeena su dva Meuccia. 31. u kraju Porta Salaia: danas se zove Arco di Porta Salaria. 32. Anseltninijem: prezime poznatih puana u Sieni 14. stoljea. 33. u Camporeggiu: gradskoj etvrti u Sieni. 34. usprkos kumstvu: usp. Dek., VII, 3, bilj. 2. 35. fra Rinaldo... udovolji: usp. Dek., Vll, 3.

V ll, Z a k lju a k
16. lovorom... nosite: jer joj je ime (Laura, skraeno: Lauretta) po lovoru (lauru). Ona je u okviru Dekamerona simbol Petrarkine Laure i nje gove poezije. Usp. Dek., Uvod, bilj. 23. 17. spjev o Arciti i Palemonu: junaci Boccacciova spjeva Tezeida koji je napisan prije Dekamerona. 18. Ja ne znam pravo: usp. Dante, Pakao, I, 10. 19. pjesma. Ova sjetna balada sastoji se od pripjeva (sedmerac i dva jeda naesterca, aBA) i etiri strofe po devet stihova (CdECdEeBA), koje su sve povezane zavrnim rimama iz pripjeva (BA).

O SM I DA N U vod
1. o polovici tree ure: oko sedam i pol sati ujutro.

V ili, 1
1. Popularni novelistiki motiv iz ove pripovijetke obradit e, po Boc-cacciu, i Chaucer {Shipman 's Tale) i Sercambi [Novele, XXXII).

i -

D e k a m ero n

10. da se dogodilo... iz Vrata: usp. Dek., VI, 7. 11. Gulfardo: moda Wolfard. 12. to u Nijemaca rijetko biva: slino je miljenje o njemakim plaeni

cima imao i Petrarca. Usp. Kanconijer, CXXVIII, 65-67. c /< "'-.........-- -----1.... . . i me po sv. Ambroziju, zatitniku grada e naglog obrata doi i u odnosu Rinie-

11,2
srednjovjekovnom je Egiptu Kurd Sa-ja je ostala na vlasti od 1169. do 1250. ova plaenika Mameluka, do 16. st., patski sultani, i Ejubidi i Mameluci, <oj, koji je bio sjedite papa od 1309. njstva papinstva, koje je u tom razdoevima. iskih predgraa. obiaj u toskanskim selima da uz cr>voj sjeni okupljaju i sluaju upnikova unga koja se ba tako zvala napisala je /. lece voaa niz aunnu: poetni stih vrlo popularne puke pjesmice za ples iz 14. st. [Uacaua corre la borrana). 17. Kyrie: invokacija grkog podrijetla (znai: Gospodine!). Izgovara se u prvom dijelu latinske katolike mise. 18. Sanctus: lat. svet. Dio liturgijske himne koju sveenik izgovara na kraju prefacija, dijela katolike latinske mise prije pretvorbe. 10. Bonaccorriju da Ginestreto. Firentinski lijenik tog imena spominje se u dokumentima izmeu 1321. i 1350. \\.po svom... javim. Pravni termini i argon namjerno su iskrivljeni da bi se postigao dvostruki uinak i oponaao govor priprosta seljaka i izvr-gnulo podsmjehu njegovo neznanje. 12. meljemo kad nam se nakupi: kao i mlinovi koji mogu mljeti samo

Tum a

kad se za njih nakupi dosta vode. Dakako, i ovo je dvosmisleno... 6. salvum me fac: s jamcem ili ulogom (izraz iz latinske pravne termi nologije). 7. sine custodia: bez jamca ili zaloga. 8. Nuto Buglietti: sin gorespomenutog Buglietta. 9. u drijela... lucifera: vraga openito, po Luciferu, paklenskom knezu, kojega Dante zamilja s trima ustima, a u svakoj je po jedan grenik. 10. pop joj... prapori: dvosmisleno.

V ili, 3
3. Ova novela o Calandrinu i njegovim drugovima ima nekih slinosti s latinskom elegijskom komedijom Aulularia (Lonac s blagom), koju je u prvoj polovici 12. st. napisao francuski pisac Vitalis iz Bloisa. 4. Calandrino: Nozzo (Giannozzo) di Perino, stanovao je u etvrti San Lorenzo, a njegovo se ime spominje u javnim spisima izmeu god. 1301. i 1318. Pripadao je firentinskoj koli prije Giotta, a zabiljeene su nje gove freske u nekom ljetnikovcu u Camerati. Ipak, povijest slikarstva znade ga gotovo samo po imenu, pa je zapravo slavniji kao knjievni lik. Kako je bio, ini se, jednostavan ovjek i naivina kojem su se sugraani okrutno rugali, Boccaccio ga je ba takva ovjekovjeio u etiri novele Dekamerona: VIII, 3 i 6; IX, 3 i 5, a Sacchetti u jo tri [Tristo novela, LXVII, LXXX, LXXXIV), pa je Calandrinovo ime u talijanskom jeziku postalo poslovino. 5. Bruno: Bruno di Giovanni d'Olivieri, slikar, ali ne i majstor kao nje gov drug Buffalmacco. Spominje se u firentinskim dokumentima iz god. 1301-1320. 10.Buffalmacco: Buonamico di Cristofano (1262-1340), znaajniji fi rentinski slikar koji je ostavio niz fresaka u Toskani i Umbriji. Sacchetti ga spominje u ak pet svojih novela (CXXXVI, CLXI, CLXIX, CXCI, CXCII), usporeujui ga s Cimabueom te s Bernardom i Taddeom Gaddijem. 11.Maso del Saggio: metar, koji je u svojoj radionici okupljao firentinske aljivce i veseo svijet. Boccaccio ga spominje i u novelama VI, 10 i VIII, 4. a Sacchetti u svojoj noveli XCIII. 5. u crkvu San Giovanni: glasoviti firentinski Baptisterij. 6. odnedavno... podignuto. Konzuli ceha della Calimala povjerili su god. 1313. slikaru lippu di Benivieni da ukrasi spomenuto svetohrani-

Dekameron

te. Taj nam podatak pomae da bar priblino datiramo smijene zgode u ovoj noveli. 8. u baskijskoj... Bengodi. Baskijska zemlja nalazi se uz obale Biskajskog zaljeva u sjevernoj panjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj, a u Dekameronu se spominje kao veoma daleka, gotovo bajoslovna zemlja (VI, 10; VIII, 9; Berlinzona je izmiljeno ime, moda prema vicarskom gradu Bellinzoni ili francuskom Besanc,onu, no u njemu jel odjek tali janske rijei berlingare (brbljati); Bengodi, od ben godere jako uivati, '~-^' "'' i oznaiti zemlju obilja. Sva ta imena njuju Calandrina. lovac. obilja uvijek je bila draga narodnoj nosti dosta su je obraivali. )okrajine u srednjoj Italiji, koju i fra ima kao daleku zemlju (Dek., VI, uljaka kod Firence; prvi je s desne
jn a.

)d Firence, Monte Morello spomioji slian samaragdu, ali s crvenim Starijem, heliotrop ima arobnu U to je vjerovao i Dante {Pakao,

I car Giorgio Vaari (1511-1574) u ipara i graditelja (1568.) spomiirentinskom samostanu redovnica rata Faenza. I danas postoji ulica / __ _^___________________________zlatnim novcem. O fiorinima usp. K., 11, 1, bilj. 9. 10. nije bila usko skrojena: tj. haljina mu je bila duga i iroka, jer nije bila po novoj modi iz Hainauta (tada znaajnog sredita tekstilne proi zvodnje i vitekog ivota, danas grada u Belgiji). Takvu je modu donio u Italiju Karlo 1. Anujski. 11. kraj Canta alla Macina: na uglu firentinske ulice Ginori i Via Guelfa, nedaleko crkve San Lorenzo. 12. monna Tessa: prema Contessa, usp. Dek., VII, 1, bilj. 7. I Calan-

Tuma

drinova je supruga povijesna linost; pripadala je slikarskoj obitelji i bila rodicom slikaru Nellu di Dino. Usp. Dek., IX, 3 i 5. 21. po eni... mo: staro vjerovanje, uremeljeno na prii o pramajci Evi, koja je u Zemaljskom raju posluala zmiju i tako liila prve ljude prvobitnoga sretnog stanja.

Vili, 4
10. Radnja novele o prepotu iz Fiesola podsjea na aljivi kratki spjev Le prestre et Allison kojem je autor Guillaume le Normand, dok motiv zamjene ljubavnice ima mnogo pretea, primjerice u Plautovoj komediji Casina. 11. Fiesole... vidjeti: jer se Boccacciova druina nalazi na breuljku Camerata. Usp. Dek., Uvod, bilj. 31. 12. prastar je... velik: osnovali su ga Etruani, a polije god. 1000. ustupa prvenstvo Firenci. 13. stolne crkve: na dananjem trgu Mina da Fiesole. Sagraena je god. 1028. 14. ni denara: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 9. 15. kao da nije... u Sinagagli: dok je zrak u Fiesolama suh i zdrav, dotle je podruje oko Sinigaglie u ono doba bilo na glasu po nezdravu vlanu zraku i malarinim groznicama. 16. Ciuta: umanjenica od Bencivenuta. U nekom spisu iz god. 1305. spo minje se Ciuta, udovica pok. Cianghellija iz Fiesola. 8. biskup: moda Antonio d'Orso, fjezolski biskup izmeu god. 1301. i 1309. Susreemo ga i u noveli VI, 3. bilj. 3.

V 1U .5
3. Maso del Saggio: usp. Dek., VII I, 3, bilj. 5. 4. u na grad: Firencu. 5. iz Marka: pokrajine u srednjoj Italiji, na istonoj obali Jadrana. 6. San Lepidio: dananji Sant'Elpidio a Mare, izmeu Macerate i Ferma, u pokrajini Ascoli (dio Marka). 7. tintarnicu... o pojasu: usp. Dek., VII, 8, bilj. 4. 8. Ribi: Firentinac, zabavlja na dvorovima i dobroudan parazit. 9. Santa Maria a Verzaia: firentinska crkva kod vrata San Frediano.

 '

D e k a m ero n

te. Taj nam podatak pomae da bar priblino datiramo smijene zgode u ovoj noveli. 8. u baskijskoj... Bengodi. Baskijska zemlja nalazi se uz obale Biskaj-skog zaljeva u sjevernoj panjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj, a u De-kameronu se spominje kao veoma daleka, gotovo bajoslovna zemlja (VI, 10; VIII, 9; Berlinzona je izmiljeno ime, moda prema vicarskom gradu Bellinzoni ili francuskom Besan^onu, no u njemu je i odjek talijanske rijei berlingare (brbljati); Bengodi, od ben godere jako uivati,' : -"................ oznaiti zemlju obilja. Sva ta imena ijuju Calandrina. lovac. abilja uvijek je bila draga narodnoj nosti dosta su je obraivali. >okrajine u srednjoj Italiji, koju i fra ma kao daleku zemlju (Dek., VI, iljaka kod Firence; prvi je s desne ma. >d Firence, Monte Morello spomioji slian samaragdu, ali s crvenim Starijem, heliotrop ima arobnu U to je vjerovao i Dante [Pakao,

I :ar Giorgio Vaari (1511-1574) u ipara i graditelja (1568.) spomi-irentinskom samostanu redovnica rata Faenza. I danas postoji ulica __ zlatnim novcem. O fiorinima usp. k., 11/1, bilj. 9. 6. nije bila usko skrojena: tj. haljina mu je bila duga i iroka, jer nije bila po novoj modi iz Hainauta (tada znaajnog sredita tekstilne proi zvodnje i vitekog ivota, danas grada u Belgiji). Takvu je modu donio u Italiju Karlo 1. Anujski. 7. kraj Canta alla Macina: na uglu firentinske ulice Ginori i Via Guelfa, nedaleko crkve San Lorenzo. 8. monna Tessa: prema Contessa, usp. Dek., VII, 1, bilj. 7. I Calan-

Tum a

drinova je supruga povijesna linost; pripadala je slikarskoj obitelji i bila rodicom slikaru Nellu di Dino. Usp. Dek., IX, 3 i 5. 21. po eni... mo: staro vjerovanje, uremeljeno na prii o pramajci Evi, koja je u Zemaljskom raju posluala zmiju i tako liila prve ljude prvobitnoga sretnog stanja.

Vili, 4
15. Radnja novele o prepotu iz Fiesola podsjea na aljivi kratki spjev Le prestre etAllison kojem je autor Guillaume le Normand, dok motiv zamjene ljubavnice ima mnogo pretea, primjerice u Plautovoj komediji Casina. 16. Fiesole... vidjeti: jer se Boccacciova druina nalazi na breuljku Camerata. Usp. Dek., Uvod, bilj. 31. 17. prastar je... velik: osnovali su ga Etruani, a polije god. 1000. ustupa prvenstvo Firenci. 18. stolne crkve: na dananjem trgu Mina da Fiesole. Sagraena je god. 1028. 19. ni denara: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 9. 20. kao da nije... u Sinagagli: dok je zrak u Fiesolama suh i zdrav, dotle je podruje oko Sinigaglie u ono doba bilo na glasu po nezdravu vlanu zraku i malarinim groznicama. 21. Ciuta: umanjenica od Bencivenuta. U nekom spisu iz god. 1305. spo minje se Ciuta, udovica pok. Cianghellija iz Fiesola. 8. biskup: moda Antonio d'Orso, fjezolski biskup izmeu god. 1301. i 1309. Susreemo ga i u noveli VI, 3. bilj. 3.

V U l,5
8. Maso del Saggio: usp. Dek., VII I, 3, bilj. 5. 9. u na grad: Firencu. 10. iz Marka: pokrajine u srednjoj Italiji, na istonoj obali Jadrana. 11. San Lepidio: dananji Sant'Elpidio a Mare, izmeu Macerate i Ferma, u pokrajini Ascoli (dio Marka). 12. tintarnicu... o pojasu: usp. Dek., VII, 8, bilj. 4. 13. Ribi: Firentinac, zabavlja na dvorovima i dobroudan parazit. 14. Santa Maria a Verzaia: firentinska crkva kod vrata San Frediano.

D ek am eron

Tum a

8. nadzornom vijeu: firentinska Komuna imala je posebno nadzorno vijee (sindacato), kojem su se graani mogli poaliti, a suci i ostali inovnici morali su podnositi izvjetaj o radu po isteku mandata.

Vili, 6
1. Tko su... ve slua]*- nsn n ., VIII, 3, bilj. 2, 3, 4. iju poznatog svijeta. ? rairen praznovjeran obiaj kojim se uha sa sirom najprije bi se blagoslovili acima, a onda podijelili osumnjienim i na svoju nevinost. Smatralo se, a to su :i progutati tako prireen komadi. to: umjesto kruha, sira i svete vode, a va i Buffalmaccova okrutna ala.

2, bilj. 4.
vao je neodreenu ali veliku koliinu. : Calandrino uinio dobar posao. III, 3.

11,7
/ i ima mnogo pretea, ponajvie u mimosti koja je uzimala na nian ene, m anegdotama o prijevarama lukavih filozofa, meu kojima se spominjanu iesansnog doba, tumai Dekamerona ... .. j . ..^x autobiografsku notu i najavu Boccacciova Korbaa, koji je nesumnjivo utemeljen i na gorkom osobnom iskustvu. Meutim, kritiari koji umjetniko djelo promatraju ponajprije kao stjecite poticajnih struja literarne predaje, s dosta razloga istiu spomenutu mizoginsku knjievnost i primjere u Boccacciovim djelima to govore i za i protiv ljubavi prema udovicama, jer je ba taj izbor mladim ljubavnicima preporuivao i takav autoritet kao to je bio stoljeima Andrija Kapelan (usp. i Boccaccio, Rime, LXXXI, LXXXII). Boccaccio ve u Ametu (XXI I I ) uplee epizodu takve ljubavi, u Filostratu predstavlja

Criseidu kao mladu udovicu (iako je u njegovim knjievnim izvorima bila djevojka), a ima slinih primjera i u Dekameronu (II, 2, 5, 6; IV, 1; VIII, 4; IX, 1). Ipak, istina e biti negdje po sredini, jer duljina novele i ar ogorene polemike kao da ipak upuuju na piev obraun s gospom koja je naklonosti literata pretpostavila neku drugu ljubav. 12. Elena: ime lijepe Helene, koja je svojom nevjerom dala povoda tro janskom ratu, govori samo za sebe. 13. ne zato... kao to mnogi rade: usp. Dante, Gozba, III, 11 (Isto se tako pravim filozofom ne moe nazvati onaj tko je prijatelj znanosti radi ko risti...; prev. P. Pavlii). Pariz je bio veliko sredite sveuilinih studija, posebno teolokih i filozofskih. 14. Njemu se jednoga dana itd. Ovaj prizor podsjea na zaljubljivanje Troilovo u udovicu Criseidu (usp. Filostrat, I). 15. dugu... mrnju: obrat na koji smo ve naili u novelama II, 8; IV, 3; VIII, 1. 16. znajui... prijeti: maksima koju je i Leonardo zabiljeio u svojim spi sima. 17. u Indiji: usp. Dek., VIII, 6, bilj. 2. 18. u... Prato: Firentinska crkva Santa Lucia a Porta al Prato i danas po stoji. Sastanci zaljubljenika u crkvi nisu bili rijetkost. Usp. Filostrato, I; Dek.,VIII, 2 i 4. 19. napraviti kip od kositra itd. Sve ove pojedinosti i sastavni dijelovi aranja (kip, nagost, kupanje, sjeverna strana, mjesec, dvoranke, arobni broj sedam i rijei) u skladu su s drevnom magijskom praksom, a potvr eni su u opisima strunjaka. 17. Valdarnu: na jugoistoku Firence. 18. jer ti si... njemu: za ove rijei Rinieri nije mogao znati, jer ih gospa nije izreka pred njim. XI. da je ve... prola: prolo je odavno devet sati ujutro. 4. polovica devete ure: oko jednog i pol sata poslije podne. 5. / uzevi... preke: pisac prije nije rekao da su ljestve bile oteene.

Vili, 8
13.Spinelloccio Tavena. lan poznate sijenske obitelji toga imena spomi nje se u dokumentima s poetka 14. st. Stanovao je ba u dijelu grada koji pisac nie navodi (Camollia). 14.Zeppa di Mino. Mino de' Tolomei, zvan Zeppa, bio je brat pjesnika

Dekameron

Tuma

)ji ga u svojim stihovima esto spomi;lnik u toskanskom gradu San Gimijslanstvo u kojem je bio i Dante. Ipak, u. koja je tako nazvana po gradskim vra) p. Dek., VIII, 10, gdje se takoer poianina iz Siene. ra. dan ples koji se izvodio u sjevernota-

v #

11,9
ojem pripada pravo da govori posljeJ ., VIII, 7 i 8. tigao akademski stupanj doktora imao krznom od sure vjeverice. Ja nije imala sveuilite u doba kad je 10. metar Simone da Villa. Obitelj da Villa postojala je u Bologni, a neki Simone da Villa spominje se izmeu god. 1315. i 1326. U firentinskoj crkvi Santa Croce pokopan je oko polovice 14. st. lijenik metar Si mone. 11. Via del Cocomero: dio dananje ulice Ricasoli, u blizini Mercato Vecchio. Tu su ivjeli i Bruno i Buffalmacco. Nazivom ulice aludira se i na lijenikovu glupost (cocomero = krastavac). 12. o kojima se... kazivalo: usp. Dek., VIII, 3 i 6. 13. Luciferu iz San Galla: golemi lik vraga bio je naslikan na fasadi bolni ce San Gallo, a imao je vie ralja. O San Gallu usp. Dek., IV, 7, bilj. 5. O Luciferu usp. Dek., VIII, 2, bilj. 16. 14. glavatosti iz Drvenika: aluzija na lijenikovu tvrdu tikvu. U izvorniku umjesto Drvenik stoji Legnaia, a to je mjesto blizu Firence gdje su proi zvodili izvrsne dinje. Lijenik iz Bologne ne poznaje firentinsku okolicu, pa Bruno moe lake zbijati ale na njegov raun. 10. montesonski kri: na breuljku Montisoni kraj Firence nalazi se sa mostan s glasovitim raspelom.

8. Michele Scotto: Mihajlo Scotus, filozof, prevoditelj Avicene s arap skoga i hebrejskoga, poznat po bavljenju astrologijom i proricanjem. Bo ravio je na dvorcu cara Fridrika II. Dante ga spominje kao arobnjaka [Pakao, XX, 115-117). 9. svaki... svoju elju: ba o takvim tajnim sastancima, na kojima je M. Scotus pokazivao svoje arobnjako umijee, govore stari komen tatori Danteove Komedije. Po njima, M. Scotus imao je duhove koji su po njegovu nalogu donosili najbiranija jela iz kuhinja najveih europskih vladara. 10. gospu... od Narsije. Poput fra Cipolle (VI, 10) i Masa dael Saggia (VIII, 3), Bruno navodi niz izmiljenih ili realnih, ali svakako iskrivljenih naziva i imena. Za Baske i njihovu zemlju ve smo rekli (VI, 10; Vili, 3, bilj. 8) da se ine daleki i gotovo bajoslovni malim ljudima srednjovje kovne Firence; turski narod Uzbeka nismo jo susretali, ali smo vidjeli tatarskog kana Ozbekaili Uzbeka u noveli II, 7 (bilj. 31); sultan je naj vjerojatnije Saladin (usp. novele I, 3, bilj. 2; X, 9) ili neki drugi vladar Egipta; Norska je Norveka, daleka sjeverna zemlja; za Berlinzonu usp. novelu VIII, 3, bilj. 8. 11. popa Ivana: bajoslovni kranski vladar na Istoku, vjerojatno etiopski car careva. 12. A kako... zamislite: opscene aluzije uz pomo strune terminologije iz tkalakog umijea. 13. naslika mu... vrinu: naslikao mu j e alegoriju Korizme u liku mrave i suhe ene; agnus dei (lat., znai Boji jaganjac), simbol Isusa Krista; nonu posudu kao zgodan emblem za lijeniku praksu onoga doba u kojoj je ispitivanje urina bila najea dijagnostika metoda. 17. boj mieva i maaka: moda prema grkoj parodiji junakog epa, naslovljenoj Boj alca i mieva to se pripisivala Homeru. No ovo je Brunova karikatura popularne antike teme. 18. altarizijskoga: prema Altaju, planinskom podruju u srednjoj Aziji, o kojem je Europu izvijestio mletaki putnik i pisac Marco Polo. 19. Hipokrat i Avicena: najvei antiki lijenik, Grk Hipokrat (460-377. prije Krista) i arapski filozof i lijenik Avicena (979-1057), po ijem se djelu studirala medicina u srednjovjekovnoj Europi. 20. do Peretole: mjesta vrlo blizu Firence. Neki je stari komentator Dekamerona zabiljeio da za to putovanje ne treba vie od sat hoda. 21. u Kakaniji: u izvorniku Cacavincigli. To je bila prljava i bijedna uli ica u Firenci onoga doba. 22. bolonjskih srebrnjaka: novca koji je bolonjska Komuna kovala od

 <

.i*.'

D ekam ero n

Tum a

god. 1191. prema povlastici cara Henrika IV 23. iz Vnllp.rrhiin- naselia n nnrini Casrelfiorentino, pedesetak kilomeirolinka moneta (prema franc. livre, J izvorniku bagattini, tj. sjevernotali-, kasnije bakreni mletakfcnovi. bilj. 9. ;lmo da Saliceto bio je ugledan profe, u iz 13. u 14. stoljee. magni, izmeu Forlija i Cesene. la fasadi crkve u Pasignanu bio je na:u privukli uenju, obiavali su urezati i ih dijete znalo proitati moglo bi je jrilika spominjalo krastavce, dinje, a ;lavu ovoga metra tikvana. Malo nie
i.

; govorilo za glupane, jer se u nedjelju ri su uili svoju vjetinu u obrtnikim ora, a nisu polazili kole, te se nisu i lijenici, biljenici itd. rniku di Civillari, a to je bilo mjesto ^ ulv.**1.J^Tj,_.v,1v>j i ....._. ^vru samostana San Jacopo a Ripoli, blizu gradskih zidina, koje je sluilo kao javni nunik na otvorenom; odatle su teaci povremeno iznosili gnoj za svoje vrtove. 12. MZ zvukove trubalja: vjetrova iz utrobe, dakle dvosmislen izraz, kao i niz drugih u Buffalmaccovu govoru. 13. ila na Amo: kako nije bilo gradske kanalizacije, izmetine su nou iznosili u kablovima i izljevali u Arno. 14. asnici... olovnicu: istai zahoda nosili su kablove s neisti na mo tkama. 15. o uri prvoga sna: izmeu deset i jedanaest sati naveer. 16. grobnica... Santa Maria Novella: ti su grobovi bili postavljeni naj veim dijelom god. 1314. O poznatoj firentinskoj crkvi usp. Dek., I, Uvod, bilj. 18. 17. okupanim vitezom: doista su i takvi postojali, a kupanje je znailo da su oprani od svakoga grijeha i mane.

4. malo poslije zdravomarije: veernje ure o sunevu smiraju kad zvo na pozivaju vjernike da se obrate Djevici Mariji popularnom molitvom Zdravo Marijo, milosti puna... 5. maski... izobiajile: za makarata koje su bile zabranjene u Firenci oko god. 1325. 6. crkvi... Ripoli: Bruno nosi metra kroz dananju Via della Scala pre ma Pratu. On prolazi kraj bolnice Santa Maria della Scala (podignute god. 1316.), a zatim ide prema samostanu San Jacopo di Ripoli koji je podignut god. 1300-1301. U tom su samostanu slikali, kako se ini, i Bruno i Buffalmacco. Iz svega se toga zakljuuje da radnju ove novele treba datirati u god. 1320. 7. jame... polja: usp. bilj. 33. \ 8. drama: osmina unce, koja je imala oko 30 grama.

Vili, 10
16. Prevariti varalicu i dobiti natrag svoj novac drevni je motiv u narati vnoj knjievnosti, pa se kao pretee ovoj noveli spominju zbirke kao to su Tisuu i jedna no, Knjiga sedam mudraca, Djela Rimljana, Kalila i Dimna i dr. 17. U primorskim gradovima itd. Opis trgovake prakse u junotalijanskim gradovima vrijedno je knjievno svjedoanstvo o gospodarskim prilikama to ga dugujemo Boccacciovim mladenakim iskustvima u Napulju. 18. Niccolo da Cignano. Neki Niccolo di Cecco da Cignano ivio je oko polovice 14. st. u Firenci, a pripadao je trgovakoj obitelji koja je uivala velik ugled i bogatstvo u rodnom gradu. 19. njegove gazde... u Salernu. Kompanija Scali kontrolirala je trgovinu suknom u Napuljskom kraljevstvu i na glasovitom sajmu u Salernu, ko jem je mnoge povlastice podijelio car Fridrik II. 20. Iancofiore: sicilijanski oblik za Biancofiore. Postojanje ene takva ime na potvreno je u dokumentima iz Palerma u 14. st. 21. u nekom kupalitu: usp. Dek., III, 6, bilj. 10. 22. poslije veernje: usp. poslije osamnaest sati. 23. robinje: usp. Dek., II, 6, bilj. 26. 24. na srgovima... odjee: usp. Dek., II, 5. bilj. 10. 17. gro: sitan srebrni novac; usp. Dek., VIII, 3, bilj. 17. 18. iz Messine: usp. Dek., IV, 4, bilj. 14.

D e k a m ero n

6. u Piu: usp. Dek., II, 10, bilj. 3. 7. nazemjak Pietro dello Canigiano: Firentinac, vrnjak i prijatelj Boccacciov i prijatelj njegovih monih zatitnika u Napulju. Umro je god. 1381. kao prognanik u Sarzani. 14 nnvHnAo mrin^nAcho -rirO- l^tarina Valois-Courtenav (1301-1346) irla II. epavog. Kao po.tomak Baudo-naslov carice od Carigrada. Njezina su ta. .Dek., III, 6, bilj. 17. II, 10, bilj. 13. j.2.

akljuak

Tum a

f3. Rinuccio Palermini: Firentinac iz ugledne gibelinskc obitelji, koje su I lanovi doista bili prognani iz grada zajedno s ostalim gibelinima. Jedan |Palermini junak je Boccacciove novele III, 7 (bilj. 5). Stanovali su u {etvrti San Pancrazio. \. Alessandro Chiarmontesi. I ova je obitelj prognana iz Firence zbog Dripadnitva pobijeenoj gibelinskoj stranci. Stanovali su blizu Orsamnichelea. Kasnije su postali gvelfi. 5. de'Lazzari: ugledna gvelfska obitelj iz Pistoje _ Daneov lik glasoviti lupe Vanni Fucci pripadao je istoj porodici (usp. Pakao, XXIV, 122-" i; XXV, 1-9). i 6. crkve... male brae: tj. crkve San Francesco, jedne od najljepih u Pistoji, koju su poeli graditi god. 1295. 7. o uri prvog sna: usp. Dek., VIII, 9, bilj. 37. i. ura prvog sna: isto. os zbog uzvraene ljubavi i u kojoj ima irkina pjesniva. Sastoji se od pripjeva ca, s rimama aBB) i tri strofe po devet danaesterca, s rimama CdcCdecBB). svih strofa povezan je istom rimom

ti DAN

/v o d
8. osmoga: tj. neba zvijezda stajaica (usp. Dante, Raj, XXII) po Ptolemejevu nauku. 9. cvijee... uspravljati: usp. Dante, Pakao, II, 127-129, i Boccaccio, Filostrato, II, 80.

I X ,2
1. Pripovjedaki motiv ove novele bio je veoma popularan u srednjem vis jeku. Spomenimo samo Zlatnu legendu Jacopa da Varazze i Cavalkin ivot v. Jeronima, te francuska djela Dit de la nonnete i Des braies au cordelier, te Renard le contrefait. Pjesnik Luigi Puki navodi saetak ove novele u spjevu Morgante (XVI, 59), a popove gae odnosno redovniki prijevjes postali su poslovini uavi u svakodnevni jezik. Francuski pjesnik La Fon-taine nadahnuo se istom novelom [Contes et nouvelles, IV, 7). 9. koji se... osramoti: usp. Dek., I, 4 i C; V, 10; VI, 3; VIII, 4_ 10. skriven u krinji: usp. Dek., II, 9. 10. psaltir: redovnike koprene koje su tako nazvane jer su oblikom pod sjeale na istoimeno srednjovjekovno glazbalo. 11. Gospo (...) priveite poculicu: ove su Isabettine rijei postale poslovi na izreka u Toskani.

IX 1 ,
7. na ovom... polju: prianju u devetom danu nije ogranieno po pre dmetu. 8. u gradu Pistoji: usp. Dek., III, 5, bilj. 1.

I X ,3
14. neodgojeni sudac... kazivao: Niccola da San Lepidio: usp. Dek., VIII, 5. O pokrajini Marche usp. bilj. 3 uz navedenu novelu. 15. premda se... podosta govorilo: u novelama VIII, 3, C, 9; IX, 9. 16. tko je Calandrino i ostali: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 2, 3, 4.

4. lira u denarima: takva je lira vrijedila 240 denara (ili picciola), kojima je teina i vrijednost bila umanjena kada su iskovani groi. Naprotiv, lira u groima vrijedila je znatno vie (240 srebrnih groa). "..........................."' "" " "no, roak Calandrinove ene (usp. IX, dvio u prvom desetljeu 14. st. )ilj. 16. II, 9, bilj. 5. !, 9, bilj. 30. *

X ,4
ija: Cecco Angiolieri (oko 1260. - oko skni pjesnik svoga doba. Cecco je skraeceo di Fortarrigo Piccolomini. God. 'g ubojstva, ali nije bio smaknut. Cecco net (CVIII). je kao pjesnik jasno izrazio nesklonost netu javljao je Ceccu kako mu je umro olierijeve pjesme ita kao vjerno zrcalo bi oekivao ovakvu karakterizaciju. U i prvom su redu izraz tradicije i knjieb. u ankonske MarcJie: u'srednjotalijansku pokrajinu Marche, oko jadranske luke Ancone. 6. kardinal... naklonjen. Moda je to bio kardinal Riccardo Petroni kod kojega je Cecco Angiolieri boravio u Rimu prvih godina 14. st. Tada je Dante uputio Angiolieriju sonet koji je izgubljen. Cecco mu je odgovo rio sonetom u kojem aludira na Danteov boravak u Veroni god. 1303. Tako moemo priblino datirati zbivanja ove novele, koja su neki kritia ri smatrali zbiljskim dogaajem. 16. Bonconvento: mjesto na oko etrdeset kilometara juno od Siene, gdje se cesta za Rim razdvajala, a jedan je krak vodio na istok, prema Marehama. 17. deveta ura: tri sata poslije podne. 18. u Corsignanu: oko dvadeset pet kilometara od Buonconventa, na ce-

T u m a

sti to vodi za Umbriju. Mjesto je poslije nazvano Pienza, jer se u njemu rodio papa Pio II. 10. u Torrenijeri: naselju koje je desetak kilometara udaljeno od Buonconventa.

IX ,5
5. onako kako se zaista zbila. Iz Fiammettinih bi se rijei moglo za kljuiti da je pisac ovu smijenu zgodu preuzeo iz firentinske usmene predaje te da je vjerovao da se uistinu dogodila, to je lako mogue, jer su okrutne ale takve vrste obina pojava u gradskim sredinama Sre dozemlja. Takoer, srednjovjekovna je poetika zahtijevala da se istakne istinitost isprianih zgoda, budui da se smatralo kako je to preduvjet njihova uspjeha. 6. Cornacchini: ugledna i bogata trgovaka obitelj u Firenci 13. i 14. st. Stanovali su u ulici Cocomero, u kojoj je imao stan i metar Simone (usp. Dek., VIII, 9, bilj. 6), a u blizini su ivjeli i Bruno i Buffalmacco. 7. na Camerati: usp. Dek., VII, 1, bilj. 9. 8. s Brunom itd. O firentinskim slikarima usp. Dek., VIII, 3, 6, 9; IX, 3. 9. Camaldoli: firentinska ulica u etvrti San Pier Maggiore. 10. Tessin: Calandrinova ena zvala se Tessa. 10. rebek: srednjovjekovno glazbalo arapskog podrijetla, pretea dana njih gudakih instrumenata. U izvorniku: ribeba (ribeca). Rebek imao krukolik oblik, tri crijevne ice, kratak luk, te zvuk opor i snaan. 11. onamo: u Cameratu.

I X ,6
10. Radnja ove novele iz tradicionalnog je srednjovjekovnoj; repertoara (usp. priu u stihovima Jeana de Bovesa: Gombert et les deux clercs, a osobito anonimnu Le meunier et les deux clercs). Engleski pisac Chaucer posluio se ovom novelom za svoje Kanterberijskeprie (Reeves Tale). 11. Mugnonea; usp. Dek., VIII, 3, bilj. 15. 12. u petnaestoj ili esnaestoj godini: usp. Dek., 1, Uvod, bilj. 20. 13. iz naega grada: Firence. 14. iz Romagne: usp. Dek., V, 4, bilj. 2. Dolinom Mugnonea ide se iz Firence prema Romagni.

D ek a m e ro6. moi ui u Firencu: jer n

su se dolaskom noi zatvarala sva gradska vrata.

IX, 7

s e p o s t o j a l a j e t tkodmeu u F i r Fire Firentincima. m e a a e n c i, a i

Dek.,VIII, 7. eko francuskog oblika Jacques. Dante idrljivcima (Pakao, VI). Neki dre da ;ll'Anguillaia. Biondello. e: usp. Dek., II, 10, bilj. 9. U te dane a, riba a ne meso. *velfa, koji je mo svoje trgovake obiborbi s Crnima, umro je u progonstvu / :lfa i lanu ugledne firentinske obitelji o se u Firencu idue godine uz pomo mu pomogli da preuzme vlast u gradu titi pristae kada je namjeravao postati (1308.). .. ~.~. &j______.. ~ ^v..unskoj etvrti Porta San Piero. 10. do Cavicciulijeva trijema: gdje je stanovala obitelj Cavicciuli-Adimari (danas ulica Calzaiuoli). 11. Filippo Argenti. Filippo degli Adimari dei Cavicciuli nazvan je Argenti jer je svog konja potkivao srebrom. Dante ga spominje u Paklu (VIII), a Sacchetti u noveli CXIV svoje zbirke.

IX ,9
6. ini se da je izvor ovoj noveli u orijentalnim knjievnostima (Tisuu i jedna no; Knjiga o Barlaamu i fozafatu). 7. Dioneovupovlasticu: da pria posljednji.

Tum a

15. ono... eni: usp. Dek., IX, 7. 16. Salomonovu. O mudrom hebrejskom kralju usp. Dek., VI, 8, bilj. 4. 17. Dobru konju... batina: vrlo popularna poslovica koju navodi i Sacc hetti (Tristo novela, LXXXVI). 18. Melis: ime grkog filozofa kojeg Boccaccio spominje u Ljubavnoj vi ziji (IV, 47 i d.). Kao primjer astrologa koji se zamalo utopio u lokvici vode, spominje se u zbirci Novellino (XXXVIII). 19. iz grada Laiazza: u srednjovjekovnoj Maloj Armeniji. Usp. Dek., V, 8. bilj. 13. 9. iz Antiohije: nekada velikoga i bogatoga grada u Siriji, koji je bio ute meljen god. 300. prije Krista, a vie je puta bio razaran i obnavljan. Da nas Antakije, zapadno od Alepa. 10. Voli... pa e i tebe drugi voljeti: veoma popularna sentenca. Usp. Ovidije, Ljubavno umijee, II, 107; Seneka, Pisma Luciliju, IX, 4; Marcijal, Epigrami, VI, 2.

I X ,1 0
15. Ovo je jedina novela u cijelosti smjetena u junotalijansku pokrajinu Puglie (Apulija). 16. u Barletti: gradu i luci u pokrajini Puglie, sjeverno od Barija. U 14. st. bilo je to ivahno trgovako sredite, u kojem su firentinski trgovci imali znaajna predstavnitva. 17. di Barolo: tj. iz Barlette, jer je Barolo stariji naziv za taj grad. 18. iz Tresantija: mjesta na sjeveru Barlette. 19. Gemmata: u zbirci dokumenata grada Barija (Codex diplomaticus) nalazi se, uz mnoge Gemme i Gemmate, i jedna Gemma od magare eg repa. 20. na sajam u Bitonto: glasoviri sajam, ustanovljen god. 1316., koji se odravao prvoga studenog svake godine.

IX , Zakljuak
1. pjesmicu: baladu, u kojoj ima reminiscencija iz Cavalcantija i Dantea. Sastoji se od pripjeva (tri jedanaesterca: ABA) i etiri strofe po sedam stihova (jedanaesterci: CDDCCBA). Zadnja dva stiha svih strofa rimuju se s drugim i treim stihom pripjeva (BA).

D ek a m e ro n

Tum a

D E SE T I D A N ,1
\7

mnogobrojni i razliiti izvori ovoj no-a poznatija djela u kojima se pojavlju-* iaki motivi: Barlaam i Jozafat, Djela Dirke srednjovjekovnih exempla, Avao i Dante (Gozba, IV, 17), po Arii obitelj koja je imala posjede u Cer-Harlo de' Figiovanni, prevoditelj Ovi-i predgovoru svoje knjige da je posjeertaldu. jski (1155-1214), glasovit po mudro-linje u Gozbi (IV, 11) uz Aleksandra ile da bi to mogao biti i Alfons X. inetto Latini, kao firentinski poklisar i Tesorettu (II). Neki pomiljaju i na iova suvremenika; no to je najmanje : ne dogaa u doba blisko pripovjeda-

I X ,2

ihu; nosili su je u ruci vladari kao znak svoje vlasti.

6. to to je jedan kralj itd. Novele ovoga dana donose, jedna za drugom, sve vee i znaajnije primjere ljudske plemenitosti i veliine. 7. dareljivosti: o krtosti sveenika usp. Dek., I, 2 i 6; III, 3 i 7; 2, a o istom nedostatku u ena, usp. Dek., VIII, 1; X, 9. 8. Ghino di Tacco: sijenski plemi, koji je bio protjeran iz rodnoga gra da pa je postao razbojnikom (1276.). Borio se protiv pape Bonifacija VIII. s kojim se na kraju i pomirio. Poginuo je u zasjedi kod Sinalunge, blizu Siene, oko god. 1303. ili 1313. Dante spominje kako je iz osvete

okrutno ubio suca Benincasu da Laterina u samom rimskom suditu (ist., VI, 13-14). Suvremeni ljetopisci, propovjednici i komentatori Danteova djela prikazivali su ga kao plemenita i velikoduna ovjeka koji je pomagao siromahe a pljakao bogate, preputajui im ipak da si sami odrede visinu otkupa. 10. Santafiore: vlasnici katela Sanrafiore u sijenskoj Maremmi. 11. Radicofani. Ghino di Tacco zauzeo je oko god. 1295. ovaj katel koji se nalazio na cesti za Rim i koji je imao dominantan poloaj na grani nom podruju izmeu Crkvene drave i teritorija sijenske Komune. 12. Bonifacije Osmi: usp. Dek., I, 1, bilj. 8. Spominje se i u noveli VI, 2. 13. opat iz Clunyja: usp. Dek., I, 7, bilj. 11 . 14. sijenske toplice. Bilo ih je vie na podruju Siene, a ba toplice 'San Casciano i Rapolano nisu bile daleko od Ghinova katela Radicofani. 15. korniljskoga bijelog vina: vrlo cijenjeno bijelo vino proizvodilo se u Vernazzi i Cornigli, mjestima u Cinque Terre (provincija La Spezia u Toskani). 10. hospitalski priorat... vitezom toga reda: proglasio ga je vitezom reda hospitalaca, odnosno sv. Ivana Jeruzalemskog (kasnije malteki red).

X ,3
8. Ova je novela istonjakog podrijetla, pa se meu njezinim preteama spominje spjev Bostan perzijskog pjesnika Saadija (oko 1184-1291). 9. ako je vjerovati... krajevima: po ovome se zakljuuje da je Boccaccio upoznao ovu priu posredstvom usmenog pripovijedanja. 10. u Kataju: u dananjoj sjevernoj Kini. Kataj je bio bajoslovna zemlja za srednjovjekovni Zapad, osobino nakon opisa mletakog putnika i pisca Marca Pola. 11. sagradi itd, Opis Natanove palae daleka je reminiscencija Kublajka nova raskona boravita opisana u knjizi II Milione (prije 1305.), koju je napisao Marco Polo (on ju je zapravo izdiktirao u genovekom zatvoru, gdje je amio kao zarobljenik nakon bitke kod Korule god. 1298.). No protumletaki raspoloeni Boccaccio ne poziva se na Pola, nego navodi neke Genoveane i druge ljude.

X ,4
1. I ova je novela orijentalnog podrijetla, to moda potvruju i rijei

D e k a m ero n

spominjem se da sam sluao kako u Perziji.... No pretea ima i u klasinim knjievnostima (Apulej, Zlatni magarac, X, 2 i d.; Pripovijest o Hereji i Kaliroji). Slinu je priu Boccaccio ispripovijedao u mladenakom romanu Filocolo (IV). 2. panjolskoga kralja i opata iz Clunyja: uzorne junake iz novela X, 1 - # i gradova koji je najbolje zastupljen u ilj. 2; II, 2; III, 8; VII, 7; VIII, 9; X, skom openito. obitelj po kojoj je nazvan poznati tooji upotrebljava pisac poznat je ba u plemika obitelj iz Bologne. jesni izvori potvruju da je vie lano-najvie administrativne i vojne slube ini Emiliji, na sjeverozapadu od Bolopovijesne injenice i alje u Modenu k.,X, 1,2 i 3.

ispriao u Filocolu (IV). Ima mnogo lier a la mance), a posluila je Chau-(Franklin'sTale). z. u turlaniji: zemlji na sjeveroistoku Italije, na slovenskoj zapadnoj granici. Mnogo je Firentinaca trgovalo u Furlaniji, a Boccaccio je proao uz te krajeve kada je putovao kao poklisar god. 1351. u Tirol. 10. U dine: glavni grad Furlanije, danas administrativno sredite pokrajine Friuli-Venezia Giulia. 11. Gradense: prezime skovano prema mjestu Grao, dakle iz Grada. 12. ljubavnicima... mogue: klasina sentenca. Usp. Ciceron, Govornik, 10. 13. nakon treega dana: prema pravilima magije, kako ih esto susreemo u pripovjedakoj knjievnosti toga doba. Usp. Dek., X, 7, bilj. 15. 14. gotovo... izgubljene nade: usp. Dek., X, 4.

Tum a

X ,6
5. u zgodi o gospi Dianori: u prethodnoj noveli. 6. Karla... Prvog: usp. Dek., II, 6, bilj. 6. 7. pobjedi... Manfredijem: u bitki kod Beneventa god. 1266. gdje je Manfredi poginuo. 8. vratili gvelfi: iste godine. 9. Neri degli Uberti: Izmeu moguih lanova najmonije firentinske gibelinske obitelji ovdje vrijedi spomenuti samo jednog, Nerija Boccalatu degli Uberti, koji je god. 1273. dobio propusnicu od pape i kralja Karla I. da posjeti Firencu. Inae je kralj Karlo, kojega velikodunost Boccaccio nekritiki slavi, dao poubijati sinove gibelinskog voe u Fi renci, Farinate degli Uberti, i naredio da se pohvataju toskanski gibelini u napuljskom kraljevstvu. 0 Castellamare di Stabia: mjesto juno od Napulja, gdje su anuvinski vladari Karlo II. i Roberr boravili preko ljeta u krasnom ladanjskom dvorcu, koji je Boccaccio vrlo vjerojatnu izravno poznavao. 1 po naem obiaju: firentinskom. 2 Guidu di Monforte: uglednom Karlovu dvoraninu i suradniku, te nje govu vikaru u Toskani god. 1270. Dante ga je smjestio u Pakao, zbog ubojstva (usp. Pakao, XII, 118 id.). 3 mladice... petnaest godina: usp. Dek., I, Uvod, bilj. 20. 10. lijepa... Isotta: imena i epiteti pripadaju tradiciji vitekog svijeta iz romana bretonskog ciklusa, a u skladu su s Boccacciovom naklonosti za tu knjievnu vrstu i s ozrajem ovoga prizora. Ginevra je bila lijepa supruga kralja Artura, a Isotta (Izolda) ena kralja Marka i nesretna lju bavnica viteza Tristana. U Boccacciovom stoljeu oba su imena bila vrlo popularna, i to ne samo u Francuskoj i Italiji. 1 1. pjesmu: vjerojatno baladu s pripjevom od dva stiha. Nije poznata talijanska pjesma koja poinje nie navedenim stihovima. 1 2. nikad... takve strasti: idealizirajui ovaj lik, pisac se posve udaljio od povijesne istine i knjievne predaje. Usp. Novellino LX. 0 Manfredijeva nasilja nad enama... kraljevstvo: o tom je pisan Villani (Ljetopis, VI, 46), a i Boccaccio u Filocolu (I, 1). 1 pobijedili Manfredija: usp. bilj. 3. 2 jo je... pobijedi: drevna i veoma popularna sentenca to se pripisi vala Salomonu. 3 stoga vi itd. Zavretak ovoga govora podsjea na rijei kojima se Sci-

D e k a m ero n

pion Afriki obraa Massinissi, nagovarajui ga da zaboravi Sofonizbu, u cijelu Tita Iivija koje je Boccaccio itao (usp. Od osnutka grada, XXX, 14}, a koristio ga je i u Elegiji gospe Fiammette (VIII). 17. Maffea de Palizzi. U monoj obitelji de' Palizzi bilo je vie Maffea Mazzea, pa je teko a vjerojatno danas nije ni mogue identificirati ovai lik s nekom zbiliskom osobom istoga imena. ^ mi toga imena spominje se god. 1306. "engara, sina napuljskog kralja Karla II.

1.7
;u kako se Macalda iz Scalette zaljubila e osvojio njezin grad. O toj je epizodi ibljen. Tajna ljubav kao knjievni topos svnim vitekim i ljubavnim romanima. o spomenutom legendom i knjievnom novelu i Dek., II, 6, bilj. 6. lo bio gvelf i zatitnik gvelfske stranke se formula upotrebljavala kada je bila : treba zaboraviti da je Karlo I. uivao
ci.

Ijeljenje njihove drugarice koja je, oiibelinskoj obitelji. No umna Pampinea koja bi iz toga mogla proizii. Sjeanja ccacciovo su doba bila ve pomalo izbli U vrijeme... sa Sicilije: misli se na glasovitu Sicilijansku veernju, dne 31. oujka 1282. Usp. Dek., II, 5, bilj. 16; II, 6, bilj. 31. u Palermu... Puccini. Firentinska kolonija u Palermu bila je veoma brojna u to doba, a u Firenci je bilo vie obitelji s prezimenom Puccini, pa identifikaciju ovoga Boccacciova lika nee biti lako napraviti. kraj Petar... gospodar otoka. Petar III. Aragonski iskrcao se na Siciliji u kolovozu god. 1282. i bio sveano doekan u Palermu. Usp. Dek., II, 6, bilj. 31. po katalonskom obiaju: rije je o vitekim turnirima. Katalonija i Aragonija bile su ujedinjene od god. 1137.

Tum a

1. violi: gudakom glazbalu, pretei moderne viole. 2. trei: posveeni broj i rok. Usp. Dek., X, 5, bilj. 6. 3. Mica iz Siene. Neki misle da bi to mogao biti pjesnik Minus Mocatus Senensis kojega Dante spominje u latinskoj raspravi O umijeu govorenja na pukom jeziku (I, 13). Drugi pak misle da je Boccaccio sam napisao nie navedenu baladu u maniri toskanskog pjesnitva 13. st. i pripisao je Toskancu Minu iz Siene, uvevi u novelu o plemenitoj Lii i toskanskog pjevaa Minuccia iz Arezza (a takvih je pjevaa uistinu bilo na dvoru kralja Petra III. Aragonskog u Palermu) i Lisina oca Bernarda Puccinija, lana firentinske trgovake kolonije u istom gradu. Tako je novela, zamiljena po tradicionalnom srednjovjekovnom (panjolskom) motivu i smjetena u talijanski Palermo, postala vjerodostojnija (kao to je traila suvremena poetika novele), a balada se uistinu mogla itati kao primjer toskanskog pjesnitva iz nedavne prolosti (u ono vrijeme). 4. na pukom jezika: talijanskom, a ne latinskom jeziku uenih ljudi. 5. pjesmicu: baladu. Sastoji se od pripjeva s etiri stiha, od kojih je trei sedmerac, a ostali su jedanaesterci (ABbA), te od tri strofe po deset sti hova u kojima je samo jedan stih sedmerac, a svi su ostali jedanaesterci (CDCDCDDEeA). Svaki zadnji stih u strofi povezan je srokom s prvim i etvrtim stihom pripjeva. 1. treega dana: usp. Dek., X, 5, bilj. 6. 2. tri dana: isto. 3. o veernjoj: oko est sati naveer. 4. od devete ure: od tri sata poslije podne. 19.5 kraljicom: Costanzom (koja meutim nije nikad boravila s kraljem Petrom u Palermu). 1. Perdicone: provansalsko i katalonsko ime. Usp. Dek., II, 7, bilj. 14. 2. Cefalu i Calatabellottu. Cefalu je grad i luka na Tirenskom moru, na sjevernoj obali Sicilije u pokrajini Palermo. Calatabellotta je mjesto u pokrajini Agrigento, na junoj strani Sicilije.

X,8
1. Najstariji je i najizravniji izvor noveli o prijateljstvu jedna pripovijest iz latinske zbirke Pouka za klerike, ve spomenutog panjolskoga srednjovjekovnog pisca Petrusa Alfonsija. Motiv je iz te knjige preao u latinsku zbirku Djela Rimljana (171) i u vie drugih latinskih, francuskih i talijanskih djela. Prvi dio Boccacciove novele mogao bi ovisiti

mm

i o kratkom spjevu Athis et Prophilias francuskog pisca Alexandrea de Bernava (12. st.). No tema rtvovanja radi prijateljstva puno je starija u svjetskoj knjievnosti i ne bi bilo teko navesti niz orijentalnih i klasinih djela na istu temu. Navedimo samo ove pisce: Valerija Maksima (Devet kmica Momenti irriiednih dielu i izreka, IV, 7) i Cicerona (O dunostiV, 22). Boccacciova je novela vie puta d i aragonski kralj bio zatitnik gibelina ca je spomenuta na poetku prethodne 13. do 30. god. prije Krista, je Rimu postojao veoma ugledan rod obitelji meu kojima nije bilo Fulvija. occaccio naao u Terencijevoj komediji 4. st. prije Krista. Bio je obiaj bogatih i, kako bi izuavali filozofiju na njezinu

nisu doputali brak sa strankinjama. isp. Dek., I, Uvod, bilj. 20. miljenje o Grcima vladalo u Danteovo i. Ciceron, helije ili o prijateljstvu (24); u (V, 63). iljenje koje je Boccaccio upoznao preko Horacija (Satire, I, 5). 6. prijateljska veza... svojti: usp. Valerije Maksim, Devet knjiga spome na vrijednih djela i izreka (IV, 7). 1. Kapitalu: jednom od sedam breuljaka na kojima je sagraen dre vni Rim, sredite rimskoga vjerskoga i politikog ivota, simbol rimske veliine. 3. zatitnika: stanovnici rimskih provincija rado su si traili stalne za govornike u Rimu. 2. Ako postolar... to je uinio: reminiscencija na glasovitu anegdotu o grkom slikaru Apelu (4. st. prije Krista) i postolaru, vjerojatno prema Valeriju Maksimu {Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, VIII, 12).

T u m a

2. uAhaju: Grku. 3. iz svoga grada: Atene.

X ,9
4. Znaajnijim pripovjedakim motivima u ovoj noveli bilo je mogue utvrditi pretee i poticaje. Potajni boravak Saladina meu kranima pripada ciklusu legenda o tom popularnom egipatskom sultanu. Motiv udesnog povratka mua koji stie na vrijeme da sprijei novu udaju svo je supruge ima mnogo pretea u narodnoj usmenoj knjievnosti raznih naroda, te u orijentalnim i srednjovjekovnim knjievnostima. Slian mu je motiv o povratku zarunika kojem udaju zarunicu za drugoga, a on to spreava usred samog ina. 5. kralj: Panfilo. 6. Saladinovih. O sultanu Egipta i Sirije, usp. Dek., I, 3, bilj. 2. 7. Fridrika Prvoga: njemakoga cara Fridrika I. Barbarosse (oko 11231190). 8. kriarski rat: trei (1189-1192), u kojem je car Fridrik I. naao smrt, utopivi se u rijeci Salefu. Trei kriarski rat vodila su tri najmonija eu ropska vladara. Osim njemakog cara, engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August. 8. da osvoje Svetu zemlju: sultan Saladin preoteo je kriarima Jeruzalem god. 1187. Usp. Dek., V, 7, bilj. 12. 9. misirski: egipatski. 10. u Paviju: usp. Dek., III, 2 bilj. 3. 11. Torello di Stra. U prvoj polovici 13. st. car Fridrik II. postavio je kao naelnika u Parmi (1221., 1227.), Firenci (1223.), Pii (1234.) i Avignonu (1237.) nekoga Torellusa dc strata de Papia, za kojeg se misli da je pisao pjesme na provansalskom jeziku. 10. Ticina: rijeke to protjee vicarskom i Italijom i utjee u Pad, kao lijevi pritok najvee talijanske rijeke, kod grada Pavije. 11.5 Cipra... u Pariz: dva najvanija trgovaka sredita u vrlo ivim zapadno-istonim poslovima u Boccacciovu stoljeu. I zato se Pariz spominje, osim u ovoj noveli, jo u jedanaest drugih, a Cipar u jo pet novela. 1. s upaljenim bakljama: jer nije bilo javne rasvjete. 2. sukna... krzna: koje e razdijeliti kao darove gostima. 3. o treoj uri: oko devet sati ujutro.

s tii

***&

D ek am ero n

4. kad oprae ruke: usp. Dek., I, Uvod, bilj. 40. 5. da se... gospa: jer ene nisu imale pristupa na gozbama mukaraca. 6. po dva ruha... krznom: jedno, laganije, za ljeto, a drugo, toplije, za zimu. 7. misirski sultan: sam Saladin, koji izgovara rijei pohvale. 8. da na nj krenu: u trei kriarski rat. Usp. bilj. 5. Boccaccio je dakle zamislio da se ispriana zbivanja dogaaju izmeu 1187. (pad Jeruzaalna formula i tradicionalni rok u naro-i. braa muu s vi, a on e odgovoriti eni i kuama onoga doba. Hinjenice govore drugaije: u bitki kod !$ka bila pobijeena zbog neodlunosti e uspjehe. No i suvremeni ljetopisci ferala u kriarskim redovima. Usp. G. dlika sv. Petra u Paviji, posveena god. ^ugustina, pjesnika Boetija i langobard-je i Dante [Raj,X, 127-128). )ba velike gospode, ki grad u Provansi. friku. Ovdje se misli na libijsku pjei-7. :e crkve drali su u to doba benediktin-leki Ulrico. /iide. Usp. Dek., IV, l,bilj. 8. jkle Saladin. 1. za stol: usp. Dek., I, 7, bilj. 15. 2. zaklopljen pehar: pehar od kovine s poklopcem.

X ,1 0
1. Pria o vjernoj supruzi koja podnosi nadljudska iskuenja, ostajui nepokolebljiva u svojoj uzvienoj odanosti i strpljivosti, ima mnogo pretea u srednjovjekovnoj knjievnosti (usp. Lai de Fresne od Marije Fran-

T um a

cuske), narodnim pripovijetkama i, u odreenom smislu, u svetakim legendama (sv. Genoveva, sv. Uliva). Nekada se pripovijetka o Grizeldi itala, prevodila i preraivala kao ni jedna druga iz Dekamerona. Petrar-ca ju je preveo na latinski i popratio latinskim pismom {Staraka pisma, XVII). Engleski pisac G. Chaucer posluio se tom novelom, ukljuivi je u prolog svojih slavnih Kanterberijskih pria. 3. dobriina... rep: aluzija na novelu VII, 1. 4. denara: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 9. 5. gosparu Torellu: junaku novele X, 9. 6. Sanluzzo: Saluzzo, gradi u Pijemontu (sjeverozapadna Italija). Prvi se put spominje god. 1028. Od god. 1142. pa do polovice 16. st. bio je sredite znaajnog markizata. 7. Gualtieri: u drugoj polovici 12. st. zabiljeeno je ime nekog Valteriusa de Saluciis. 8. o polovici tree ure: oko sedam i pol sati ujutro. 9. Giannucolo: deminutiv od Giovanni (Ivan). 10. s keri... kralja: usp. Dek., VI, 8, bilj. 3. 10. Panago: Panico, kraj Bologne, bio je feud grofova Alberti.

X , Z a k lju a k
7. pjesmu: baladu na motiv ljubomore. Pripjev ove balade ima tri stiha, od kojih je srednji sedmerac, a ostali jedanaesterci (AbA), dok etiri strofe imaju po devet stihova (pet jedanaesteraca i etiri sedmerca) sa sustavom rima (CDecDeEbA) u kojem se zavrni par stihova rimuje sa zavrnim parom iz pripjeva (bA). 8. kralja: Panfila. 9. u crkvi Santa Mana Novella: usp. Dek., I, Uvod, bilj. 18.

P I E V Z A K L J U A K
1. gospe... posla: kao to je rekao u Proslovu ( I tko moe zanijekati da nju... mnogo vie valja pruati zaljubljenim gospama nego mukar cima?). 2. ove navele... etvrtoga dana: u Uvodu etvrtoga dana pripovijedanja pokazao je kako su i njegove novele dole pod udar zavisni. 3. Onomu... na kriu: Isusu Kristu.

D ek a m e ro n

.s.

12. bjeati... da se spase: usp. Dek., IX, 2. 13. Cinciglione: glasoviti firentinski pijanac. Usp. Dek., I, 6, bilj. 5. 14. Scolaio: takoer ime pijanca koje je postalo poslovinim. 15. Karlo Veliki... vojsku. Francuske epske pjesme govore o dvanaest paladina koje je car Karlo za sebe izabrao meu najvrsnijim svojim ratni cima. 16. u Atenu... Pariz... Bolognu: najvea sredita znanosti u antici i u sre dnjem vijeku. USD. Dek.. X. 8. bili. 6; III, 4. bilj. 9; VIII, 7, bilj. 3; VIII,* aljke ili Pla proroka Jeremije. na djela, koja Boccaccio nije mnog na: usp. Dek., III, 7; IV, 2; VI, 1( i neistou i na sodomiju koja se pri-

K azalo

K azalo
ESTI D A N
Uvod..................................................7 Prva novela......................................9 Neki vitez ree gospi Oretti da e je ponijeti na krilima jedne novele; i poto joj vrlo nespretno kazuje, ona ga zamoli da je spusti na zemlju. Druga novela...................................11 Pekar Cisti jednom jedinom rijeju navede gospara Gerija Spinu da uvidi nepromiljenost svoga zahtjeva. Trea novela......................................14 Gospa Nonna de'Pulci spretnim odgovorom na neslanu alu zaepi usta firentinskom biskupu. etvrta novela.................................16 Chichibio, kuhar Currada Gianfigliazzija, spretnim odgovorom spasonosno okrene Curradov gnjev na smijeh i tako izbjegne nevolju kojom mu je Currado prijetio. Peta novela.......................................19 Gospar Forese da Rabatta i metar Giotto slikar, dolazei iz Mugella, rugaju se jedan drugom zbog runa izgleda. esta novela......................................21 Michele Scalza nekim mladiima dokae da je loza Baronci najplemenitija na svjetu i okolici i zaradi veeru. Sedma novela...................................23 Gospu Filippu zatee mu s ljubavnikom, pa kad je izvedu pred sud, ona se spretnim i ljupkim odgovorom opravda a njih navede da zakon izmijene. Osma novela.....................................26

* >-l

,**** *

??<

D ek a m e ro n

Fresco savjetuje svoju sinovicu da se ne gleda u zrcalo, ako joj je, kako je govorila, mrsko gledati nemile ljude.

Deveta novela.................................28 Guido Cavalcanti dosjetkom otmjeno rekne uvredu nekim firentinskim vitezovima koji su mu dosaivali.
Deseta novela......................................30 '*" Fra Pirr>11a ntip^ n^tim cpliarima da e im pokazati pero anela Ga-,

ci nae ugljen, ree im da je to ugljen

...............................................................42 ...............................................................45 kucanje na vratima; probudi enu, a dinju je nekom molitvom, i kucanje ...............................................................49 i skrije svog ljubavnika u bavu; poto ju je ona prodala ovjeku koji je u nju iskoi van i naredi mua da je ostrue ..............................................................53 ga nae u odaji s njom, a oni ga uvjere u. ..............................................................58 ana vrata, a ona, kad ga nije mogla nac velik kamen pretvarajui se da se sama bacila; lbfano izae iz kue i otri tamo, a ona ue u kuu, i njemu zatvori vrata, i izrui ga viui na nj.

Peta novela.....................................62
Ljubomoran mu preruen u popa ispovjedi enu, koja mu natukne da ljubi nekog popa koji joj dolazi svake noi; dok ljubomoran mu potajno straari na vratima, gospa uredi da joj preko krova doe ljubavnik i s njim se zabavlja.

esta novela...................................69 Dok gospa Isabella stoji s Leonettom, u pohode joj doe gospar Lam-

K azalo

bertuccio koji je ljubi, a vrati joj se i mu; gospara Lambertuccija s noem u ruci alje iz kue, a mu joj zatim otprati Leonetta.

Sedma novela................................73
Lodovico otkrije gospi Beatrici ljubav to je prema njoj uti; ona poalje svoga mua Egana u svojoj odjei u vrt, a s Lodovicom legne; on zatim ustane, i ode, i isprebija Egana u vrtu.

Osma novela.................................78
Neki ovjek postane ljubomoran na svoju enu, a ona svezavi po noi uzicu za palac osjea kad joj dolazi ljubavnik; mu to opazi i progoni ljubavnika, a gospa dotle umjesto sebe u postelju polegne drugu enu, koju mu istue i odree joj kosu, a zatim ode po njezinu brau; oni ga videi da to nije istina dobro ispsuju.

Deveta novela...............................85
Nikostratova ena Lidija ljubi Pira; da bi joj to povjerovao on od nje ite tri stvari koje ona sve ispuni; i povrh toga pred Nikostratovim se oima 's njim zabavlja a Nikostrata uvjeri da nije istina ono to je vidio.

Deseta novela................................94
Dva mladia iz Siene ljube gospu koja je jednomu od njih kuma; kum umre i prema obeanju ukae se drugu i ispria mu kako se na onom svijeta ivi.

OSM I DAN
Uvod..............................................102 Prva novela....................................203
Gulfardo posudi od Guasparruola novca i dade ih njegovoj eni s kojom se bio dogovorio da e za tu svotu s njom spavati; zatim u njezinoj nazonosti ree Guasparruolu da ih je njoj dao, a ona ree da je to istina.

Druga novela.................................206
Pop iz Varlunga spava s gospom Belcolore i u zalog joj ostavi svoj plat; i kad izmoli od nje stupu vrati joj je i zaite plat to ga je ostavio kao jamstvo; valjana mu ga gospa uz dosjetku vrati.

Trea novela...................................222
Calandrino, Bruno i Buffalmacco idu niz Mugnone ne bi li nali heli-trop, i Calandrino misli da ga je naao; vrati se kui natovaren kamenjem; ena ga ukori i on je srdit izmlati, a svojim drugovima ispria ona to oni znaju bolje od njega.

D ek am ero n

etvrta novela.....................................118 Prepot iz Fiesolea ljubi neku udovu gospu, a ona ne ljubi njega; mislei da spava s njom on spava s njezinom slukinjom, a gospina braa dovedu biskupa da ga s njom zatee. Peta novela...........................................123 Tri mladia svuku hlae nekom sucu iz Marka, dok je <M sjedei na sudakoj stolici pravdu krojio u Firenci. ...............................................................126 indrinu prase; nagovore ga da ga po-olaia i slatkoga vina, i njemu dadu, ne prireena s alojem, pa se ini kao ga da im plati ako eli da ga ne kau ...............................................................131 ispu koja je zaljubljena u drugoga, pa i snijegu eka; poslije on nju domilja-cata provede cio dan na kuli izloena ...............................................................149 a enom drugoga; kad drugi to primi-u prijatelja zatvori u krinju, na kojoj, rjegovom enom. ..............................................................153 uini koja ide na gusarenje; Bruno i la neko mjesto gdje ga Buffalmacco ..............................................................166 /rgovcu sve to je donio u Palermo; on, aio mnogo vie robe nego prije, pozajmi od nje novca, a ostavi joj vodu i kuine.

DEVETI DAN
Uvod....................................................177 Prva novela........................................1 79 Rinuccio i Alessandro ljube gospu Francescu, a ona ne ljubi nijednoga, pa naredivi jednomu da kao mrtvac legne u grobnicu, a drugomu da ga

K azalo

iz nje kao mrtvaca iznese, budui da nisu mogli obaviti zadatak, domi ljato ih skine s vrata. Druga novela...................................184 Glavatica nekog samostana urno ustane u mraku da bi optuenu redovnicu zatekla s ljubavnikom u postelji; i budui da s njom bijae neki pop, mislei da je trostruke prijevjese metnula na glavu metne popove gae; kad ih optuenica vidi i nju upozori, bude joj oproteno i doputeno da se slobodno sastaje sa svojim ljubavnikom. Trea novela......................................187 Metar Simone po nagovoru Bruna i Buffalmacca i Nella uvjeri Calan-drina da je zatrudnio; on spomenutima dade kopune i novca za lijekove te ozdravi bez poroda. etvrta novela.................................191 Cecco Fortarrigo proigra u Bonconventu sve to ima i novac Cecca Angiulierija; i trei za njim u koulji i viui da ga je pokrao navede seljake da ga uhvate, pa odjene njegovo ruho i uzjae mu konja, a njega odlazei ostavi u koulji. Peta novela........................................195 Calandrino se zaljubi u neku mladicu, pa mu Bruno naini zapis, i im je njime dotakne, ona poe s njim; a kad ga ena zatekne, podnese teku i munu smutnju. esta novela......................................202 Dva mladia prenoe kod nekog ovjeka, pa jedan od njih lei s njegovom keri, a ena mu nehotice legne s drugim; onaj koji je bio s keri prui se uz njezina oca i sve mu ree mislei da razgovara s drugom; njih dvojica podignu galamu; ena se osvijesti pa legne u kerinu postelju i zatim zgodnim rijeima sve zabauri. Sedma novela...................................206 Talano Imolese sanja da mu eni vuk razdire cijelo grlo i lice; ree joj da se uva, a ona ne poslua i to joj se dogodi. Osma novela.....................................208 Biondello nasamari Ciacca nekim objedom, a Ciacco mu se tako lukavo osveti da on izvue grdnih batina. Deveta novela..................................212 Dva mladia pitaju savjeta u Salomona, jedan kako da ga ljudi zavole, a drugi kako da kazni goropadnu ena; on prvomu odgovori da sam voli, a drugome da ode na Guji most.

D ek a m e ro n

Deseta novela..................................217
Na navaljivanje kuma Pietra don Gianni cara da mu enu pretvori u kobilu; i kad joj htjedne usaditi rep, kum Pietro rekne da nee repa i pokvari cijelo aranje.

D E SE TI D A N
Uvod................................................223 Prva novela.....................................225
M

.^

i..-

_ ... _ ,

i.i

'--'-a ; in m s i u e d je s a la o n g a e , p b a r n a

e da nije krivnja njegova nego zle mu ...............................................................228 lunvja i izlijei ga od srdobolje pa ga imski dvor, pomiri ga s papom Boni-italskog reda. velikodunosti, poe da ga ubije te ij; poto ga on sam uputi kako da to ije izloio i prepoznavi ga zasrami se i... 238 ivi iz Modene izvadi iz groba ljublje-tvu; kad se ona oporavi, rodi sinia, i Niccolucciu Caccianimicu, njezinu .... 244 oisalda u sijenju vrt lijep kao u svii nekim arobnjakom i dade joj ga; Ansaldu, koji je kad uje za muevu 'a arobnjak ne elei nita od njega

esta novela....................................248
Pobjedonosni kralj Karlo Stariji zaljubivi se u mladu djevojku zasrami se zbog svoje ludosti te nju i njezinu sestru estito uda.

Sedma novela..................................253
Kraj Petar doznavi za vruu ljubav koju prema njemu uti bolna Lisa

K azalo

utjei je pa je zatim uda za mlada plemia; i poljubivi je u elo zauvijek se nazva njezinim vitezom.

Osma novela................................259
Sofronija, mislei da je Hegesipova ena, ena je Tita Kvincija Fulva i s njim ode u Rim, kamo i osiromaeni Hegesip doe; i mislei da ga Tito prezire prizna da je ubio nekog ovjeka ne bi li ga smaknuli; Tito ga prepozna i da ga spasi veli da je on ubio; kad to vidi onaj koji je to uinio, oda sam sebe; stoga ih Oktavijan sve oslobodi, a Tito dade Hegesipu svoju sestru kao enu i s njim podijeli sav svoj imetak.

Deveta novela..............................273
Saladina preruena u trgovca pogosti gospar Torello; vodi se kriarski rat; gospar Torello dade eni rok nakon kojega se moe preudati; biva zarobljen i zbog njegove vjetine u vjebanju ptica za lov za nj dozna sultan koji ga prepozna i otkrije mu se pa mu iskae najvee poasti; gospar Torello oboli i s pomou arobnjatva jedne noi bude prenesen u Paviju i na svadbi koja se prireivala u povodu preudaje njegove ene bude prepoznat pa se s njom vrati svojoj kui.

Deseta novela...............................287
Markiza di Sanluzzo nagnaju molbe njegovih podanika da se oeni pa on, da to uini po svojoj volji, uzme ker nekog teaka, koja mu rodi dvoje djece, a on je uvjeri da ih je ubio; zatim hinei da mu je ona omrznula i da je drugu enu uzeo dovede kui svoju ker kao da mu je ena, a njoj, poto je bjee u samoj koulji otjerao i vidio da sve strpljivo podnosi, vrativi je u svoj dom drau nego prije pokae njezinu veliku djecu, i poasti je kao markizu, i naloi da je i drugi tako aste.

Piev zakljuak............................298

T U M A (M ate Z ori)
esti dan.......................................302 Sedmi dan.....................................322 Osmi dan......................................327 Deveti dan....................................328 Deseti dan....................................H4 Piev zakljuak............................343

-1J1

/ica - Zagreb UDK 821.131.1-32=163.42 BOCCACCIO, Giovanni Dekameron / Giovanni Boccaccio; prijevod Jerka Belan i Mate Maras. -Zagreb: Globus media, 2004. Prijevod djela: II Decameron. ISBN 953-7160-30-0 (cjelina) Dio 2. - (Lektira popularni klasici; 12) ISBN 953-7160-43-2 440913063