Sren Kierkegaard i sluaj Adler

Ante Vukovi, Split

UDK: 231.74 1 Kierkegaard, S. A. Izvorni znanstveni rad

Saetak Sren Kierkegaard vrlo se intenzivno bavio sluajem Adolfa Petera Adlera, koji se u uvodu u svoje objavljene propovijedi pozvao na iskustvo koje je nazvao izravnom objavom. Ovaj rad eli pokazati o kakvom je iskustvu rije. Potom, koji su razlozi nagnali Kierkegaarda da se najprije pozabavi sluajem Adler, a potom zbog ega se odluio ne objaviti ve zavreni tekst. I, konano, rad pokazuje koji su kriteriji razlikovanja fenomena objave od obmane ili smuenosti. Kierkegaard je meu filozofima umjetnik zavoenja. U Ri - ili, tom prvom djelu po kojem je postao poznat i prepoznatljiv, posvetio mu je veliku pozornost. Zavoenje je igra. Jezikom i smislom. No, zavoenje poinje tek u trenutku u kojem onaj tko je meta zavoenja pristane na igru. U Dnevniku zavodnika Kierkegaard kae kako je "ui u duu djevojke umjetnost, a izii iz nje vrhunsko djelo". Sve dok ne pristane kao da se nita nije dogodilo, kao da igra nije zapoela. Trenutak pristanka njezin je poetak. No, to je istodobno trenutak u kojem je sasvim jasno kako je zavoenje poelo puno ranije, bolje reeno, kako je moglo poeti ranije. Poziv je snano iskustvo susreta s dotad nepoznatim iskustvom Boje volje. Nije vie rije o Bojoj volji izreenoj u Pismima, liturgiji ili opim vjerskim normama, nego o osobno doivljenom zovu. Rije je o zovu na ostavljanje uigrane
1 2

1 Sren Kierkegaard, Entiveder / Oder, 1/ 2 , Das Tagebuch des Verjuhrers, GTB Siebenstern, Koln, 1986. 2 Isto, str. 397.
2

83

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

svagdanjice i okretanje ivotnoga smjera. Poziv ne postoji sve do trenutka dok pozvani ne pristane na zov i ne odgovori mu. Tek odgovor na zov, odziv, zov ini pozivom. Odgovor dodue dolazi nakon zova, ali tek pristanak na zov pokazuje narav zova i postaje pozivom. Trenutak pristanka na poziv istodobno je i trenutak otkria da se zov dogaao puno ranije negoli se dogodio pristanak. Dogaao se, ali nije bio prepoznat kao zov. Tek mu je odgovor dao jasne obrise zova. to vrijedi za zavoenje i poziv, vrijedi i za objavu. Tek odgovorom i pristankom poinje objava. Objava, naravno, prethodi odgovoru na nju, Boji govor prethodi ljudskom odgovoru, ali tek ljudski odgovor na objavu pokazuje objavu kao objavu. Odgovor na objavu je vjera. Prije odgovora na objavu, prije vjere, objava kao da se nije dogodila. Pa ipak, trenutak poetka vjere otkriva kako se objava dogodila puno ranije, kako je mogla biti prihvaena daleko ranije. Objava dolazi bez nae inicijative. Ne moemo je izazvati i ne moemo je proizvesti. Kada se dogodi, ne moe se provjeravati, jer se ne moe ponoviti. Izmie naim uigranim znanstvenim procedurama provjere i principijelne dostupnosti svakome. Pa ipak, objava u sebi nije skrivenost i nije dostupna samo iniciranima. Objava je bitno upuena na vjeru, dakle na odgovor objavi. Objava je objava Boga, a ne neega drukijeg od njega. Objava je samoobjava Boga. No, ako se objava pokazuje tek u odgovoru na nju, kako je mogue razlikovati objavu od privida objave, istinsku objavu, to jest realno, objektivno, povijesno dogoenu objavu od umiljene, lane, neistinite objave? Kada govorimo o lanoj objavi, ne mislimo ponajprije na to da netko lae o tom da je imao objavu, to nikada nije iskljueno kao mogunost, budui da ljudski jezik u sebi krije sposobnost lai. Mislimo ponajprije na obmanu. Ona je tea od lai. Pod obmanu moe potpasti onaj tko misli da ima
3 4

3 Usp. Samuleov poziv opisan u 1 Sam, 3, 1-22. Upuujemo i na na rad, Esej o pozivu. Sluba Boja 1, 1997., str. 69-85.

4 Vidi sjajnu fenomenoloku analizu poziva koji se pokazuje u odgovoru na poziv u Je

84

Objava, objave i ukazanja

objavu. Principijelno prihvaanje mogunosti objave izlae nas i mogunosti obmane. Kako biti sigurni da nismo prevareni? Postoji li nain razlikovanja objava? Nekoliko elemenata ini se vanim ve od samoga poetka. Najprije, u kranstvu je objava Boga u Isusu Kristu mjerilo svih objava. Isus Krist je Boja samoobjava. Ako postoji ikakva mogunost neke druge objave, ona se mora moi mjeriti ovom Bojom objavom sebe samoga. Potom, objava se pokazuje ne samo u onom to je u objavi objavljeno, nego i na onom kome je objava darovana. Kao to se zov pretvara u poziv tek u trenutku odziva, tako se objava pokazuje tek u trenutku vjere onoga kome je dana. I kao to je na pozvanom mogue provjeriti poziv tako je na onom kome je objava dana mogue vidjeti uinke objave. Naposljetku, temeljno pravilo odnosa prema bilo kakvoj objavi jest prihvaanje mogunosti objave. Stoga se rasprava o konkretnoj objavi konkretnom ovjeku vodi na prethodnom prihvaanju njezine mogunosti. Bez tog bi prihvaanja svaka rasprava o konkretnoj objavi bila besmislena. Tako se pitanja o objavi brzo usmjere na pitanje to o objavi kae onaj tko tvrdi da mu se dogodila kao i na konkretno opaanje to se dogaa s onim tko tvrdi daje primio objavu. Polazei iz ovih pretpostavki otvara se rasprava o kranstvu i autentinosti, o istovremenosti vjernika s Kristom, o spremnosti na svjedoenje te o spremnosti na odricanje. Kljuno pitanje je slui li primatelj objave objavi, odnosno onome tko mu se objavio ili se objavom slui u svoje svrhe. Navedeni nam elementi mogu pomoi da se susretnemo s jednom objavom, s jednim sluajem u kojem jedan pojedinac kae da mu se dogodila objava. Rije je o sluaju Adler, s kojim se susreo Soren Kierkegaard. Nakana ovog rada je osvijetliti pitanje kako se Kierkegaard susreo s objavom Adlera i kojim kriterijima je prosudio o objavi na koju se pozivao Adler.

SLUAJ ADLER

Pastor dr. Adolf Peter Adler izdao je 1843. knjigu propovijedi i govora. U predgovoru tvrdi da su nastali "uz 85

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

neposrednu pomo Duha". To je kljuna Adlerova tvrdnja o primljenoj objavi. Adlerje roen 1812. u Kopenhagenu. Godine 1836. poloio je zavrni teoloki ispit. Nakon toga odlazi na due putovanje u inozemstvo s namjerom da studira Hegelovu filozofiju. Rezultat je disertacija s naslovom "Izolirana subjektivnost u svojim najvanijim formama I", koju objavljuje 1840. Nastavak, premda najavljen, nije objavljen. Iste je godine objavio i tekst protiv H. N. Clausena, autora knjige "Hermeneutika Novoga Zavjeta". Glavni Adlerov prigovor odnosi se na odve suen prikaz Hegelove filozofije i odreenu povrnost prosudbe. Poetkom 1841. Adlerje imenovan pastorom u dva mala mjesta, Hasleu i Rutskeru kod Bornholma. Iste je godine na Sveuilitu u Kopenhagenu drao predavanja pod naslovom "Popularna predavanja o Hegelovoj objektivnoj logici", a sljedee ih godine objavio. Biskup Mynster gaje posjetio 1841. i u privatnom pismu svojoj eni Adlera opisao rijeima koje nisu skrivale veliko priznanje Adlerovu radu i zalaganju. Slino je miljenje zapisao i u knjizi posjeta. Dok je radio na Hegelovoj subjektivnoj logici Adler je doivio obraenje koje e ga odvesti od Hegela. U prosincu 1843. dogodilo se neto to je Adler opisao u predgovoru svojoj knjizi Neke propovijedi. Adlerje upao u stanje nadraeno vizualnim i slunim fenomenima u kojem je mislio da ima izravnu Kristovu objavu. Propovijedi su mu pisane saetim stilom. Obiljeene su ortodoksnim navjetajem Isusa. I u njima i u kasnijim spisima neprestano je prisutan dualizam. U malom spisu Studije, to ga je objavio iste godine, Adler opisuje duh, tijelo, boansku i ljudsku narav te nastanak zla. Knjiga je napisana jezikom prepunim antiteza i spekulacije. Godine 1844. Adlerje suspendiran od slube pastora zbog svojega duevnog stanja. U upi je bio oito dobro prihvaen. Jedan dio upljana je, nakon to su saznali za njegovu suspenziju, traio da Adler i dalje ostane na svojoj slubi. Sam Adler je traio da se osnuje sud koji bi prosudio o njegovu sluaju. Biskup Mvnster je odbio jedno i drugo. Godine 1845, postavio mu je niz pitanja meu kojima i pitanje priznaje li 86

Objava, objave i ukazanja

da je bio u stanju duhovne zbunjenosti kada je objavljivao svoje spise. Adler je odgovorio da su izrazi koje se napada krivo shvaeni i da bi mu se trebalo oprostiti ako je neke izraze uzeo prejako. Nakon susreta s Mvnsterom Adler je pokuao pojasniti kako se njegovi spisi ne bi smjeli promatrati kao neka nova objava uz ve postojeu kransku objavu. Biskup mu je predloio mirovinu i ona je odobrena 1845. Sljedee je godine Adler objavio etiri knjige. Nakon toga je objavio jo nekoliko manjih pria i ivio je povueno do smrti 1869. Adleru se kljuni dogaaj njegova ivota dogodio za vrijeme Boia 1842. U uvodu u Neke propovijedi Adler pie: "U prosincu prole godine bio sam gotovo pri kraju posla koji sam nazvao popularnim predavanjima o subjektivnoj logici (...). Jedne sam veeri upravo razmiljao o nastanku zla; tada sam u iznenadnom prosvjetljenju opazio da se pritom ne radi nadasve o mislima, nego o duhu i da postoji i zao duh. Iste je noi naom sobom prohujao uasni glas. Tada mi je Spasitelj naredio da ustanem, siem dolje i napiem ove rijei." Nakon toga Adler pojanjava kako je nastalo zlo. Predgovor zavrava rijeima: 'Tada mi je Isus zapovjedio da spalim svoj ja i da se ubudue drim Biblije. Za propovijedi i govore od broja VI. pa do kraja znam da su napisane s pomou milosti u kojoj je sudjelovao Isus tako da sam ja bio samo sredstvo." U ljeto 1843. Adler je posjetio Kierkegaarda. Njih su se dvojica poznavali jo iz kolskih dana, jer su nekoliko godina bili kolski kolege. Hans Brochner pria: "Jednoga dana Kierkegaardu je doao Adler s knjigom koju je objavio i dugo je razgovarao s njim o spisateljskoj djelatnosti njih dvojice. Adler je Kierkegaardu dao do znanja da ga smatra nekom vrstom Ivana Krstitelja, za razliku od sebe samoga, koji je, budui da je primio izravnu objavu, pravi mesija. Jo se sjeam osmijeha s kojim mije Kierkegaard ispriao kako je Adleru odgovorio da je sasvim zadovoljan poloajem koji mu je dao. Misli da je vrlo respektabilna funkcija biti Ivan Krstitelj i da on ne tei za tim
5 6
5

Joakim Garff, Kierkegaard, dtv, Munchen, 2005., str. 509. Isto.

87

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

da bude mesija. Za vrijeme tog posjeta Adler je Kierkegaardu itao veliki dio svoje knjige: jedan dio svojim obinim glasom, a drugi posebnim aptom. Kierkegaard je sebi dopustio opasku kako u Adlerovoj knjizi ne moe prepoznati novu objavu, na to mu je Adler odgovorio: "Tada u veeras opet doi k tebi i proitati ti cijeli tekst ovim glasom (aptom) pa e tada razumjeti.' Kada mije Kierkegaard priao ovu priu, jako gaje zabavljala Adlerova slutnja kako bi promjena glasa tekst mogla uiniti znaajnijim." No, Kierkegaardu zabava nije trajala dugo. Pojavio se problem prevelike blizine i prevelike slinosti, tako da se Kierkegaard osjetio stijenjenim. Trebao je pokazati razliku, ali tako da ne ue u izravni sukob s Adlerom, jer je slutio kako bi ih upravo sukob uinio jo slinijima. Meusobni bi ih sukob pred drugima pokazao u veoj blizini nego to bi Kierkegaard to htio priznati i samom sebi, a jo manje drugima.
7

KNJIGA O ADLERU

"Uostalom, sam dobro shvaam kako je sve skupa udno. O piscu koji do sada nije neto posebno itan piem knjigu koja sama po svoj prilici nee biti itana." Kierkegaard nije objavio knjigu o Adleru. Ona ne spada u popis njegovih djela. Nalazi se u popisu papira. Naslov knjige ne potjee od Kierkegaarda. On je inae obiavao davati naslov svojim tekstovima kratko prije objavljivanja. No, to ne znai da Kierkegaard ovom tekstu nije posvetio pozornost koju je posveivao objavljenim tekstovima. Naprotiv, prepisao ga je, doraujui ga, ak tri puta. To je trud koji je Kierkegaard posveivao samo svojim veim djelima. Prekinuo je gotovo za cijelu godinu sav drugi rad dok je pisao knjigu o Adleru. Razlozi
8

7 Isto, str. 510. 8 Sren Kierkegaard, Das Buch Adler, u: Einiibung im Christentum, Zwei kurze etisch-religiose Abhandlungen, Das Buch Adler, dtv, MCinchen, 2005., str. 340.

88

Objava, objave i ukazanja

neobjavljivanja ne lee u nemaru ili manjoj vanosti sadraja. to su razlozi neobjavljivanja? Od svih suvremenika Kierkegaard se najvie bavio Adlerom. Prvi razlog bavljenja Adlerom i njegovom tvrdnjom daje imao objavu valja traiti u injenici daje Kierkegaard bio iznenaen i zbunjen Adlerovom izjavom i prizivom na objavu. Kada je uo za objavu, mislio je "ili je to ovjek kojega trebamo, izabrani koji u boanskoj izvornosti ima novi izvor koji treba osvjeiti tromo tlo kranstva ili je on... lopov...". Sve do zadnje godine svoga ivota Kierkegaard se u svom dnevniku vraao na Adlera. Moda ni u jednom tekstu nije tako jasan o samom sebi kao u tekstu o Adleru. To je takoer jedan od razloga zbog kojih se nije odluio na objavljivanje. Kierkegaard se osjeao zahvaenim i zarobljenim Adlerom. Jedno je vrijeme pomiljao da mu se javi i da ga zamoli da povue uvod u Nekim propovijedima u kojemu se pozivao na objavu, a on bi se zauzvrat odrekao objavljivanja knjige o njemu. No, ubrzo se odrekao takvoga pritiska na Adlera. Potom je pomiljao da tekst objavi u manjim dijelovima. Tekst bi se tako mogao drukije itati i ne bi morao spominjati Adlerovo ime. Ne bi ga, drugim rijeima, morao tako okrutno ubijati. No, nakon toga Kierkegaard se poinje bojati da bi ga objavljivanje moglo dovesti u "dodir s tim smuenim ovjekom koji nema to raditi te stoga samo pie i eli pisati". Takav bi dodir mogao zavriti "kao borba pijetlova izmeu Adlera i mene pred
9 10 11 12

10

11

12

Isto, str. 390. Usp. Soren Kierkegaard, Die Tagebilcher II i III, Grevenberg Verlag, Eupen, 2003. Kierkegaard je 1849. objavio dvije manje rasprave od kojih se na poseban nain druga bavi sluajem Adler, ali ne izravnom raspravom o navodnoj objavi, nego o openitom teolokom problemu razlikovanja genija i apostola. Prva rasprava naslovljena je: Smije li ovjek dopustiti da ga se ubije zbog istine? Iz ostavtine nekog osamljenog ovjeka. Pjesniki pokuaj, a druga O razlici izmeu genija i apostola. Usp. S. Kierkegaard, Zwei kurze etisch-religiose Abhandlungen, u: Einiibung im Christentum, nav. dj., str. 271-315. J. Garff, nav. dj., str. 515.

89

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

znatieljnom publikom". Kierkegaard se tog odrie i radije ostavlja Adlera po strani, a rukopis u ladici. Manju ulogu u odluci oko neobjavljivanja igra i Kierkegaardovo financijsko stanje. Kako je ivio samo od oeve ostavtine i kako nije imao nekih drugih prihoda, Kierkegaard je trebao voditi rauna o svom financijskom stanju budui da je sam plaao tiskanje svojih djela. Tekst o Adleru svjedoi i o napetosti i o nainu Kierkegaardova rada. Svaku misao cijedi sve dok iz nje ne izvue i posljednji atom smisla. To je tekst u kojem se moe uiti to je dijalektika i kako se Kierkegaard njome slui. Knjiga o Adleru je most izmeu Vjebanja u kranstvu i Filozofijskog trunja. Kierkegaard ne namjerava optuiti Adlera zbog hereze niti ga namjerava napadati. Njega zanima legitimacija. Kako se netko moe pozvati na viu instancu i rei da je pisao pod neposrednim pozivom Spasitelja? Kako netko svoje spise moe legitimirati pozivom na utjecaj Duha? Sam Kierkegaard se borio oko odnosa s Bogom. Trudio se molitvom i samorefleksijom oko tog odnosa. Susret s Adlerovom tvrdnjom da mu se objavio Spasitelj i daje pisao pod njegovim nadahnuem Kierkegaard je osjeao izazovom. Stoga e prvo pitanje biti pitanje legitimiteta pisca. Kierkegaard stoga u uvodu u Knjizi o Adleru razlikuje pisca premisa od bitnoga pisca. Prvi eli proizvesti to vei uinak na publiku, a drugi, bitni pisac, ima perspektivu. Kierkegaard se osjetio u prevelikoj blizini s Adlerom. On tu blizinu nije traio. Naprotiv! Bojao se i blizine i usporedbi s Adlerom. Zato istie nekoliko stvari. Najprije to da on sam nema nikakva autoriteta. Ne pie i ne govori s autoritetom. Kada pie propovijedi, ne izgovara ih s autoritetom. To isticanje kako je bez autoriteta za Kierkegaarda je iznimno vano. To je nain kako on titi i uva Sveto i Uzvieno od zbrke i zabune. Smatra
13 14 15 16

13 Isto. 14 Hrvatski prijevod s njemakog jezika Branko Milo, Verbum, Split, 2007. 15 Hrvatski prijevod Ozren unec, Demetra, Zagreb, 1998. 16 Kierkegaard je objavio nekoliko knjiga propovijedi i govora. Objavljivao ih je u pravilu us

90

Objava, objave i ukazanja

kako postoji velika i nepremostiva razlika izmeu apostola i genija. Sebe ni u kom sluaju ne vidi u kategoriji apostola.

TO JE AUTORITET?

Autoritet nije duboki smisao nekog nauka, misli Kierkegaard. Autoritet se ne dobiva uenjem. Kada bi uitelj imao autoritet zato to posjeduje znanje, onda bi uenik stjecanjem istoga znanja postigao isti autoritet. To meutim, nije autoritet. Autoritet je za Kierkegaarda specifina kvaliteta koja se pokazuje upravo u trenutku kada je sadraj estetski indiferentan. Kierkegaard autoritet shvaa kao performativnu snagujezika. U podruju imanencije autoritetje uvijek prolazan. To je tako u politikim, drutvenim, kunim, disciplinskim odnosima. Sve su to odnosi ljudi meusobno i kao takvi prolazni i kontingentni. U svom temelju ljudi su, usprkos svim razlikama, jednaki. Izmeu Boga i ovjeka, meutim, postoji bitna razlika koja se ne mijenja kroz svu vjenost. Pozvani, prorok, ovjek s autoritetom koji mu dolazi od Boga, ne stoji vie u odnosu s ljudima kao ovjek s ovjekom. Kada bi netko s Bojim autoritetom donio neku nauku koju bi neki genij donio sam od sebe bez Bojega autoriteta, to ne bi bilo isto. Apostol tako spada u sferu transcendencije, a ne u sferu imanencije. Za njega vrijede drukiji kriteriji od onih koji vrijede za odnose meu ljudima. Kako apostol moe dokazati da je apostol, da govori autoritetom apostola? On nema drugog dokaza osim svoje izjave. I tako to treba biti! U protivnom vjernik bi doao u izravan odnos s njim i nestalo bi paradoksalnoga odnosa vjere. U meuljudskim odnosima autoritet se pokazuje osjetimo.
17

17 Podsjeamo ipak kako e se, usprkos Kierkegaardu, Gadamer, reha bilitirajui pojam autoriteta to ga je prosvjetiteljstvo stavilo u sasvim negativno svjetlo, pozivati upravo na autoritet znanja i smisla. Usp. HansGeorg Gadamer, Wahrheit und Methode. Grundzuge einer philosophischen Hermeneutik, J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tilbingen, 1986., str. 281. ss.
5

91

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

Apostol, naprotiv, nema osjetilnoga dokaza. Najvie to ima jest njegova spremnost da za istinitost onog to govori podnese sve to se od njega bude trailo. Tko je pozvan i dobio Boji autoritet, on je postao Boje sredstvo koje je usmjereno na djelovanje. Razlikuje se od genija koji moe ostati u svom samozadovoljstvu. Genij spada u estetsko podruje i mjeri se estetskim kriterijima. Apostol spada u podruje vjere i mjeri se vjerskim kriterijima. Zadnje mjerilo apostola jest spremnost na svjedoenje, na muenitvo. Adler se poziva na religiozno podruje. Time izlazi iz estetskoga i izlae se religioznim kriterijima objave i apostolske slube.
18

OBJAVA I KRITERIJI RAZLIKOVANJA

Koji su kriteriji razluivanja istinske objave od lane u Kierkegaardovoj Knjizi o Adleru? Kierkegaard ne dovodi u pitanje mogunost objave. Ne bi bilo odve mudro izravno nijekati da je netko imao objavu. Ako netko tvrdi da je primio objavu, potrebno je drukijim pristupom propitati o emu je rije. Nijekanje nije niti dobar pristup niti vodi k boljem razumijevanju fenomena objave. Tko ima malo razuma, misli Kierkegaard, treba se ili podvri objavi ili ostati u odmaku sa skeptikom suzdranou. Mogu je i trei stav. Onaj, naime, da se pokae kako onaj tko tvrdi da ima objavu, sam ne vjeruje u to da je imao objavu. Kierkegaard polazi odatle da Adler govori istinu kada kae daje imao objavu. Adler ne lae. Kako, meutim, procijeniti je li netko uistinu imao objavu ili nije? Kako procijeniti nije li on sam upao u obmanu? to je pojam objave? Kako se definira? Kako se razlikuje istinska objava od lane? Kierkegaard objavu vidi izvan estetskoga podruja. Drugim rijeima, s objavom se ne moe zabavljati. "Ne,
19

18 Usp., Kierkegaard, Das Buch Adler. str. 446. 19 Usp., isto, biljeka 1, str. 367.

92

Objava, objave i ukazanja

pojanjenje i razumijevanje je ono to traim, posljedica jedino to zahtijevam; ovom se stvari nikako ne bavim zbog zabave." Objava spada u religioznu sferu, a religiozna u sebi sadri etiku. Etika i religiozna razlikuju se od estetske. Kakva je razlika izmeu estetskog i etiko-religioznoga? Kierkegaard zamilja najveeg moguega pjesnika. Kada bi on u jednom trenutku rekao da mu se ukazao Isus i da je njegova poezija rezultat nadahnua Duha Svetoga, u tom istom trenutku estetika se vie ne bi smjela baviti njegovim pjesnitvom. Objava je kvalitetno neto daleko vie od svake estetske vrijednosti. Na slian nain Kierkegaard govori i o sv. Pavlu. Pavao nije pisac. Pavao je apostol. Brkati pisca i apostola znai govoriti o Pavlu kao o genijalnom piscu, o njegovim metaforama kao o genijalnim metaforama. To bi bilo isto kao da bi se o Pavlu govorilo kao o najboljem tkalcu. Zbrka dolazi odatle to se misli da je o Pavlu doputeno govoriti sve u superlativima samo zato to je Pavao velik kao apostol. Pavao jest apostol. On stoji u autoritetu apostola. I njega se mjeri kriterijima apostola. Sve drugo to se tie estetike u Pavlovim spisima vrjednuje se estetskim kriterijima, ali oni za Pavla apostola i za njegove apostolske spise ne znae nita. Neto moe biti objava bez neke estetske vrijednosti. Nedostatak estetske vrijednosti neke objave ni u kom se sluaju i ni u kakvom dijelu ne odnosi na religiozno obiljeje objave. U odnosu na nekoga tko za sebe kae da je imao objavu, svaki je kritiar izvan snage. Kritiar se moe staviti pod autoritet objave ili moe zautjeti. Ne postoji, naime, odnos izmeu ljudske kritike i injenice objave. No, kritiar smije pitati, postavljati pitanja, napastovati pitanjima, hvatati pitanjima. Tko tvrdi da ima objavu, ne mora sa svoje strane odgovoriti. Smije biti krt na rijeima. No, ako on nije takav, ako je, naprotiv, brbljav, ako umjesto da malo govori, da
20 21

20 Isto, str. 332.

21 Iz ove bi perspektive bilo sasvim legitimno postaviti pitanje da li, primjerice, pjesme Ve

93

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

djeluje i da se dri objave, pria mnogo, moe se dogoditi da on koji je navodno doivio izvanredne milosti, upadne u fatalnu situaciju. Kierkegaard je ironian. Izmilja usporedbu o nekom ovjeku koji istupa i kae: "Bog me pozvao." Nakon toga sasvim tiho dodaje: "U biti nisam sasvim siguran, ali bih htio vidjeti kakav dojam to ostavlja na vrijeme. Izjasni li se ono pozitivno, bit u siguran da me Bog pozvao." U biljeci je jo otriji. Pria o seljaku koji je iao okolo i prosio govorei kako mu je izgorjela kua. Doao je tako nekom ovjeku koji ga je, pun suuti, upitao: "Kako je to bilo, djede, kako se dogodila nesrea kada vam je kua izgorjela?" Ovaj je odgovorio: "Da, vidite, kua zapravo jo nije izgorjela, ali e uskoro." Ovaj seljak nije bio ba uvjeren da ivimo u najboljem moguem svijetu i nije ba previe vjerovao ljudskoj suuti prema oteenima u poaru. Stoga se htio uvjeriti koliko moe dobiti za izgorenu kuu prije negoli je zapali. Kierkegaard eli propitati razumije li Adler samoga sebe u onome to sam tvrdi i pie. Potrebno je staviti etiki naglasak na ono to dolazi od boanskog autoriteta. Kierkegaard eli stavljati naglasak na to da se Adler pozvao na injenicu objave. Da je netko sluajno pitao sv. Pavla je li imao objavu ili nije, Pavao bi odgovorio: "Da!" Da je Pavao, umjesto ovoga ozbiljnoga i kratkoga odgovora, poeo govoriti otprilike ovako: "Da, vidi, ja sam zapravo to kazao, ali objava je moda prejaki izriaj, ali neto se zasigurno dogodilo, bilo je neto genijalno..." stvar bi bila sasvim drukija. Kierkegaard smatra da netko tko je imao objavu, to moe sasvim jednostavno i kratko potvrditi. Od onog tko je primic objavu trai ozbiljnost. Religiozno trai da se ovjek podvrgne objavi. Estetsko ne trai poslunost. No, tumaiti objavu estetskim kategorijama, pozivati se na genijalnost kako bi se olakalo prihvaanje objave, znai biti zbrkan.
22 23 24

22

23

24

Isto, str. 335. Usp., isto, biljeka 2, str. 335-336. Usp., isto, str. 338.

94

Objava, objave i ukazanja

Kierkegaardu je vana jasnoa kategorija, jer jasnoa pomae snalaenju u vremenu. Demonsko je iznenadno. Demonsko ovjeka moe iznenada zarobiti i staviti pod svoju mo. No, Bog ne moe zlorabiti ovjeka protiv njegove naravi. Izmeu Boga i izabranog ovjeka treba postojati suglasje, dogovor. Potrebno je uti ponizni: "Evo slubenice Gospodnje", ponizni: "Govori, Gospodine, sluga tvoj slua!". To je izriaj dogovora i razbora. Tako to treba biti u sva vremena. Sve daljnje je kasniji razvoj koji vodi dalje od toga. Bog nije Bog zbrke. Tako ni izabrani nije pozvan stvarati zbrku i pobjei. On treba ljubiti postojee i biti spreman rtvovati se. Pozvani je ujedno i onaj tko se sam ponizuje, pristaje na poniznost upravo zato stoje uvjeren daje dobio objavu. U Grkoj se udom smatralo sve to se odvaja od normalnoga. udo je ono to je nesavreno i kljasto. Mi smo se navikli na kranstvo i smatramo udom ono izvanredno, ono to ide iznad normalnoga i opega. No, istinska dijalektika uda je u jedinstvu obaju momenata. Zato je kranstvo Grcima moralo biti ludost. Jer Bog se objavio u patnji i to je upravo paradoks. Patnja je slabost i nenormalno, ali ona je upravo takva negativna forma za najvie, izravna forma ljepote, moi, slave. Koga Bog posebno ispunja milou, njega najprije pritisne duboko ispod opeg. Postoje ljudi koji su religiozno probueni i istodobno zbrkani. Oni se religioznim slue na egoistian nain i tako religiozno uine odvratnim, a sami sebe vanima. Pravi izabrani ponizno slui religioznome i ini sebe odvratnim. Daje kranska istina paradoks Boga koji je u vremenu bio u tijelu i svijetu, nije istina koja treba nai potvrdu u vremenu i svijetu, nego istina po kojoj e ljudi biti sueni.
25 26 27 28

25 U Pojmu straha Kierkegaard e demonsko shvaati nadasve kao strah od dobra i zatvoreno 26 Usp., isto, biljeka 1, str. 368. 27 Usp., isto, str. 373. 28 Usp., isto, str. 375.

95

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

Istovremenost je Kierkegaardu kljuna kategorija odnosa krana prema Spasitelju. Zato se dogaa da ni jedna sadanjost nije izdrala sa svojim svjedokom istine, a doim ovjek umre, svi se tako lako slau s njim? To dolazi odatle to tako dugo dok on ivi i dok su njegovi suvremenici s njim istovremeni, u toj situaciji istovremenosti osjeaju trn njegove egzistencije koja ih prisiljava na teke odluke. No, kada on umre, s njim se moe biti prijatelj i diviti mu se i sve njegove zahtjeve ostaviti po strani bez velikog razmiljanja. Kada je Sokrat bio iv, nazivalo ga se konicom. On sam je znao da je njegov ivot njegovim suvremenicima trn. Doim je osuen na ispijanje otrova i umro, njegovi u Ateni su ga poeli oboavati. Kada se malom ovjeku dogodi mala potekoa u ivotu, onda on iz nje ui neto. Zato? Jer potekoa dotie njegovo tijelo. No, on moe, primjerice, sjediti u kazalitu, itati novine ili sluati propovjednika o velikim potekoama i ostati nedirnut. Zato? Zato to nije istovremen s onim o emu je rije. injenica da netko istupa s tvrdnjom daje imao objavu stvara dobar povod koji bi mogao stvoriti situaciju istovremenosti. Osim uenika koji su suvremeni s Uiteljem postoje i oni koji su bijesni na kranstvo. Njima se ne bi smjela nijekati inteligencija i demonska nadahnutost, ali oni su redovito malo glupi, misli Kierkegaard. Ne znaju, naime, tono kako bi mogli nanijeti najveu tetu kranstvu na koje su bijesni. Napadaju kranstvo, ali sami sebe stavljaju izvan njega i upravo stoga nisu u stanju nanijeti mu veliku tetu. Ako bi mu uistinu htjeli nakoditi, trebali bi mu prii na sasvim drukiji nain. Trebali bi kranstvo napasti iznutra. Feuerbach je, primjerice, trebao umjesto izravnoga napada na kranstvo, postupiti lukavije, Da je demonski utio i da je iziao s tvrdnjom kako je dobic objavu i da je poput lopova znao iznijeti svoju la, da je znac ostati vrsto uz nju dok ortodoksiji ne bi otkrio sve njezin slabe strane koje bi na naivan nain iznosio na svjetlo, daj< tako postupio, umjesto stoje izravno napadao, da se pritajioiz ortodoksnosti i objave kako nitko ne bi otkrio njegovu lukavost
29 30

29

30

Usp. Filozofijsko trunje, Demetra, Zagreb, 1998., str. 63 ss. Usp. Isto, str. 385-386.

96

Objava, objave i ukazanja

on bi tek tada ortodoksiju uveo u najtee mogue iskuenje. Najopasniji napad na kranstvo ne dolazi izvan njega, nego iznutra i slui se njegovim kategorijama. Kada bi se Krist pojavio u nae vrijeme, reeno je dovoljno esto, bio bi opet osuen ili ubijen, osim u sluaju da se dokine smrtna kazna, a tada bi bio osuen na zamjensku kaznu. Zato? Zato to istovremenost kvalitetno pritie, a distanca moe neto uiniti nitavim. Stoga su se na Krista srdili gotovo svi koji su ga susretali, a sada su, 1800 godina nakon njegove smrti, svi krani. Kada bi Krist doao danas, naao bi svoje stado uspavanim uz pomo duhovnika.
31 32

Dilemaje li Adler pozvani, izvanredni, izabrani ili demonskipametan pokazuje se krivom. On nije ni izabrani koji je primio objavu, a nije ni demonski lukavi ruitelj kranstva. Adler je neto tree. On je netko tko je povuen u vrtlog. No, on je svejedno i kao takav fenomen svoga vremena.

PSIHOLOKI OPIS ADLEROV

Kierkegaard vrlo precizno i otro opisuje psiholoki profil Adlera. Adler je najprije student teologije. Kao studentu nedostaje mu mnogo. Studira Hegela. No, studira ga bez nutarnje spremnosti i sposobnosti kojom bi mogao razlikovati Hegelovu filozofiju od kranstva. U njemu ne postoji drugi religiozni ivot koji bi se suprotstavio Hegelovoj filozofiji. Previe je izloen Hegelovoj filozofiji. I preslabo je zatien od nje. Adler je potom upnik, pastor. Kao pastor on je uitelj kranstva. Kako? Hegelovom filozofijom. Kierkegaard je vrlo otar prema pastorima i propovijedima koje su odve odvojene od ivota. Adler iza sebe ima zavrni teoloki ispit i moe ivjeti u uvjerenju kako je osposobljen za pastora. I on se nada da e biti dobar pastor uz pomo
31 Usp., Das Buch Adler, str. 391. 32 Kierkegaard sugerira kako sveenik kome nedostaje svijest prisutnosti, jo bolje, sposobnost da Boju prisutnost uini prisutnom, koji nije u stanju proizvesti svijest istovremenosti, nije bitno sveenik jer nije vjernik. Vjernik je istovremen s paradoksom. Usp., isto, str. 392.

97

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

Hegelove filozofije. Bit e upnik uz pomo Hegela. No, Adler je pastor na selu, s jednostavnim ljudima. ivi izolirano. Sam s Hegelovom filozofijom. Duhovno je sasvim izoliran. Njegova je muka, sjedne strane, to to sa upljanima ne moe dijeliti svoj interes za Hegela a, s druge, to to kao njihov pastor s njima mora graditi zajednitvo. Kierkegaard ne vjeruje da bi Hegelova filozofija mogla biti toliko duboka da nekoga odri na ivotu u takvom stanju izoliranosti. Adler se tako sa svojim upljanima nalazi u nerazmjernome odnosu. Nalikuje Guliveru koji ivi s patuljcima. Bio je prisiljen biti na propovjedaonici. To je mjesto na kojem je kao pastor pred licem Bojim. Trebao je propovijedati. Morao je, meutim, propovijedati neto za to je uvjeren da je sam ve nadrastao, neto to je po svom obrazovanju i po svom uvjerenju ve prerastao. Kao Hegelovac morao se osjeati obveznim izvui druge iz njihova neznanja i zablude, a kao upnik postavljen je s obvezom da ih pouava jednostavnosti. Tako su se i sluba pastora i sluba propovijedanja pretvorile u mjesto snane prisutnosti oprenih krajnosti. Osamljenost ovjeka tjera u krajnosti. Osamljenost poja ava proturjeja. Onako kako pustinja pojaava krajnosti. Tako se Adleru dogodila katastrofa. Ona je simboliki naznaena u spaljivanju rukopisa o Hegelovoj filozofiji. Radnjaje simbolika, ali Kierkegaard opaa kako nagon da se na vani pokae nutarnja odluka pokazuje upravo nutarnju nesigurnost. to je snaniji nagon da se vanjskom gestom pokae nutarnja odluka, to je nutarnja sigurnost u odluku manja. Nagon da se prema van bez prestanka navijeta svjetonazor, samo naoko proizlazi iz nutarnjeg uvjerenja. Kierkegaard smatra kako nije rije o utemeljenome uvjerenju, nego o nagonu koji Adlera tjera na pronalaenje to vie istomiljenika kako bi njegovo slabo utemeljeno uvjerenje bilo dovoljno uvjerljivo njemu samome. Ne treba on ljudima, nego ljudi trebaju njemu. On posjeduje uvjerenje u ono to govori samo u mjeri u kojoj ga drugi sluaju. U praznome prostoru i njegovo je uvjerenje prazno.
33 34

33 Usp., Das Buch Adler, str. 479. 34 Usp., isto, str. 480.

98

Objava, objave i ukazanja

Kierkegaard Adlerovu potrebu da spali Hegelove spise usporeuje s dva pijanca koja su odluila prestati piti. Jedan svoju odluku pokazuje bunim bacanjem boce i ae kroz prozor, a drugi sjedi za stolom pred bocom i aom i ne pije. Koji je od njih sigurnije spaen? Promjena se ne mjeri pred drugima izvana, nego pred Bogom iznutra. Iz ovoga se moe nauiti kako je stav nekoga tko se naao pred injenicom da je dobio objavu i vrlo teak i vrlo jednostavan u isto vrijeme. Njemu nije najvanije da poto-poto uvjeri mnoge u istinitost objave. On treba samo biti posluan nalogu koji je dobio. Kierkegaard misli da bi Adleru bilo bolje da je umjesto spaljivanja rukopisa o Hegelovoj filozofiji nastavio dnevno baviti se sat-dva Hegelom i njegovom filozofijom, i to toliko dugo dok se ne uvjeri u svoju promjenu. Adler je naime postao pravim hegelovcem tek nakon to je spalio svoj rukopis o Hegelu. Ostavio je navodno Hegela, ali kada je bio pozvan da kae to smatra objavom, poziva se upravo na Hegela. A Hegel upravo objavu ini suvinom. Kod Adlera je komino to kae daje imao objavu i u istom dahu da se objavu ne moe misliti objektivno. Adler, meutim, ima i neke prednosti. On je, naime, potresen. Veina ljudi svoj ivot u odnosu na vlastiti ja ivi kao da nije nikada kod kue. Adler je potresen. Religioznost je subjektivnost, potresenost. Za razliku od religioznoga odmaka koji se vidi na slubenicima koji umjesto propovijedi organiziraju nastupe, Adlerje potresen, apsolutno subjektivan i ranjen iznutra. Nije religiozan iz druge ruke, iz odmaka. Adler je u stanju pokrenuti itatelja jer je sam potresen. No, Adler je, misli Kierkegaard, zbrkan. Njegova prednost koja dolazi iz osobne dotaknutosti religioznim gubi svoju snagu u njegovoj zbrci u odnosu na objavu i samoga sebe. Kierkegaard respektira Adlera usprkos njegovoj smuenosti upravo zbog njegove religiozne strastvenosti. Njegov konani sud o Adleru je pozitivan. "Na koncu Adler sa svojom zbrkanou ima vie religioznosti od veine ostalih."
35

35 Usp. J. Garff, Kierkegaard, str. 513.

99

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

Potresenost je univerzalni fenomen religioznosti i odnosi se na apsolutno. Kranska se potresenost, meutim, odreuje i kontrolira pojmovima. Onaj tko je potresen, ne postaje neto drugo. Postaje ono to jest. On sam. No, moe se dogoditi da potreseni govori jezikom koji nije primjeren iskustvu. Adler govori kranskim jezikom o univerzalnoj potresenosti. Na taj nain govori neprimjereno o svom iskustvu. O univerzalnoj bi potresenosti trebao govoriti univerzalnim pojmovima. Osim toga, Adler se samim jezikom, po Kierkegaardovu miljenju, slui na smuen nain. Tako je Adler promaio i u kranskoj potresenosti i u pojmovnom jeziku. Kierkegaard ga usporeuje s neizvjebanim jahaem koji jai neizvjebanoga konja. Adler ne poznaje kransko pojmovlje. Daje bio laik, ne bi bio upao u tako teku zbrku. Traio bi mir i bio spreman da ga netko poui. No, Adler je bio teolog, zareen i bio je filozof. Bio je zahvaen subjektivno i u tom se trenutku uhvatio za najjai izriaj koji je poznavao: objavu. Objava se, meutim, ne odreuje subjektivno. Kierkegaard pokazuje kako kranstvo postoji prije moga otkria kranstva, kako ono mora biti prije tu da bi netko postao kraninom, kako je kransko odreenje pretpostavka po kojoj je uope mogue propitati svoje kranstvo. Privatne objave nisu privatni subjektivni doivljaji. Privatna je objava takoer mjerljiva objektivnim kriterijima kranstva. Privatnost privatne objave ne odnosi se na izvor ili autoritet objave. Odnosi se na pitanje kome je privatna objava autoritet. Privatna objava nije autoritet za Crkvu, nego za pojedinca. Iz toga valja zakljuiti kako se privatna objava mjeri na onome kome je dana. to se dogodilo s Adlerom ako ono to on opisuje nije bila objava? Kierkegaard pokuava to pojasniti opisom pretvorbe nu tarnjega govora, preobrazbom nutarnjega monologa u dijalog. "Ne samo svatko tko je religiozno probuen, nego i svatko tko u vanome stupnju posjeduje nutrinu naginje i sposoban je svoj monolog uiniti dijalogom: govoriti sa samim sobom tako da ovaj Sam postane kao neko drugo bie koje postoji izvan njega samog: udvostruiti samoga sebe. Na ovaj se nain pjesniki moe ii tako daleko i dobiti drugu osobu i ispjevati 100

Objava, objave i ukazanja

cijeli nastup. Upravo stoga to netko tko posjeduje preteno nutrinu teko nalazi nekoga s kim bi mogao istinski razgovarati, kod njega se razvija nastojanje, to bogatstvo nedostatka, da se podvostrui. Ako se to zna ispravno koristiti, to je uistinu bogatstvo; pitanje je samo da li se treba izrei kada se upadne u to samoudvostruenje. to se u takvom sluaju ima vie mate, to se lake moe dogoditi da se dogaaju objave: refleksija je ona koja pokazuje udvostruenje, a mata staje na matovit nain na stranu prividnog sebstva i dramatino ga podrava."
36

KlERKEGAARDOV STRAH OD SLINOSTI

A Kierkegaard? Zato se on bavio Adlerom tako dugo i tako detaljno? Zbog toga to je kod Adlera opazio opasnu blizinu. Adler ga je fascinirao. Pokazao mu je ono to je on sam traio od kranstva. Neposrednost, potresenost, istovremenost. U isto je vrijeme Adler bio zbrkan i smuen. Zbrkanost se najjasnije vidi u upotrebi pojmova. Na pitanja koja mu je postavila nadlena crkvena vlast Adler odgovara na smuen nain. Ne povlai svoje prijanje izjave, ali ih tumai tako da ih izmjenjuje i daje im novi smisao. Nadao se da bi nauk koji je dobio objavom s vremenom mogao bolje prikazati. Nadao se poboljanju primljenoga nauka. Umjesto da pojasni kako se naao u nesvakidanjem stanju ili da povue izjavu o tom da je dobio objavu, Adler se povlai u mir i igra ulogu genija piui knjige. Preobraava se iz apostola u genija. Izlazi iz religioznoga i odlazi u estetsko. Misli da e estetskim pojasniti religiozno. Za Kierkegaarda je Adler tim kvalitativnim promjenama iziao iz sfere duha jer kontinuitet je u podruju duha sam duh. Avantura u podruju duha je zbrka duha. Adlerje, prema Kierkegaardu, trebao povui svoju izjavu o objavi ili anulirati svoje etiri naknadne knjige, koje su napisane

36

Isto, str. 496-497.

101

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

kao da se nita nije dogodilo. No, kako ne ini nita od toga, dokazuje daje zbrkan. Adlerje Kierkegaarda zahvatio stoga to je Kierkegaard u njemu naao dva problema kojima se izravno bavio. Pitanje autoriteta i pitanje objave. Oba su problema u srcu Straha i drhtanja, teksta na kojem je Kierkegaard radio u trenutku susreta s Adlerom. Drugi razlog zato se bavio Adlerom bila je blizina oponaanja stila. Kierkegaard je opaao u Adlera uitak produciranja. I prepoznaje u njemu obrise samoga sebe. On sam je bio neka vrsta grafomana. Fredrik Helveg koji je objavio kritiku Adlerovih knjiga u Dansk Kirtidende govori o slinosti Adlera s Kierkegaardom. Kierkegaardu je ta kritika jako zasmetala. Stil i ponavljanja kojima se Kierkegaard obilno sluio u svojim tekstovima smetaju mu kod Adlera. U Adleru je opaao lik pastora i propovjednika kako gaje sam zamiljao i istodobno opaao razliku koja mu je smetala. Kierkegaard je zbog injenice da se Adler poziva na autoritet objave trebao doi u jasnou zbog sebe samoga i svojih tekstova. Kada pie o autoritetu objave, onda Abrahama vidi kao poslunog i utljivog oca vjere koji se odrie svega konanoga. Tim gestom se izdie iznad etikog, i snagom vjere u apsurdno sve dobiva natrag. Adler ne odgovara tom tipu vjernika. Niti je posluan, niti je utljiv, niti se iega odrie. Naprotiv! Brblja, tumai sam objavu, mijenja shvaanje onoga to je sam nazvao objavom te se, nakon priziva na autoritet objave, vraa u podruje estetskoga kao da se nita nije dogodilo.
37 38

37 Moda bi ovaj strah od blizine i usporeivanja trebalo itati iz Girardove perspektive mim 38 Vidi, Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000.

102

Objava, objave i ukazanja

KONANI SUD

Kierkegaard je suglasan s reakcijom slubene danske Crkve u sluaju Adler, ali on tu suglasnost nije objavio. Daje to uinio, bio bi protiv sebe samoga u svojim kasnijim sukobima s tom Crkvom. Za sebe, meutim, govori daje bez autoriteta, a to znai da je u svojim tekstovima izvan autoriteta danske Crkve. Svoj odnos s Crkvom eli vidjeti na sasvim drukiji nain. Kierkegaard uporno istie kako pie bez autoriteta i uporno zastupa slobodu miljenja i kritike. Adler se prizivom na autoritet objave izloio autoritetu Crkve i doivio s pravom suspenziju od te Crkve. Tko se poziva na autoritet objave, izlazi iz podruja estetike i izlae se teim zahtjevima. Ti se zahtjevi mogu saeti u etiri. Najprije, dosljednost ivota u skladu s objavom. Potom, spremnost podnoenja svega zbog svjedoanstva. Nadalje, spremnost na odgovore slubenoj crkvi I konano, spremnost da se iskustvo objave mjeri kranstvom i njegovim kriterijima objave. Budui da se Adler nije trudio svoj ivot uskladiti s onim to je nazivao objavom, nego se, naprotiv, trudio sauvati svoje mjesto pastora, budui da nije bio spreman na podnoenje nepravdi zbog primljene objave, budui da nije jasno i spremno odgovarao na pitanja svoje Crkve i budui da nije pokazao spremnost da svoje iskustvo koje je nazvao objavom stavi pod kriterij kranstva, Kierkegaard je odbacio tezu o objavi. No, budui da je u Adleru osjeao snanu subjektivnost koja se osobno izlae zahtjevima kranstva, Kierkegaard je osjeao snanu privlanost i izazov u onom to je Adler objavljivao. No, njegov zakljuak je da Adler nije primio objavu, da nije nutarnji neprijatelj kranstva, nego je potresen i religiozno probuen, ali na zbrkan i smuen nain. Kao to zavoenje poinje u trenutku pristanka na igru zavoenja i kao to se zov pretvara u poziv u trenutku odziva, tako se i objava pokazuje u trenutku vjernikoga odgovora. Svaki od ovih fenomena pokazuje svoje uinke na onom tko im je izloen. Stoga su Kierkegaardovi kriteriji za prosudbu

103

Ante Vukovi, Sren Kierkegaard i sluaj Adler

objave razumljivi. Svaki priziv na objavu koji nije usklaen s navedenim kriterijima pokazuje kako nije rije o objavi. Bavljenje sluajem Adler Kierkegaardu je omoguilo i jasno razlikovanje objave od obmane, ali i produbljeno shvaanje ljudske due, koja prolazi kroz iskustvo potre senosti i religioznog probuivanja. Tako, nae bavljenje Kierkegaardovim bavljenjem Adlerom, otkriva veliku potrebu ne samo traenja jasnoe razlikovanja objave i objava od obmane i obmana, to se nadasve pokazuje vanim unutar odnosa u crkvenim zajednicama, nego podjednako, ako ne i vie, osvjetljenje i razumijevanje ljudskih religioznih iskustava izvan kategorija objave. Nije dovoljno znati kako prosuditi je li neki fenomen objava ili obmana. Potrebno je znati to se i zato dogaa u ljudskoj dui koja je izloena religioznoj potresenosti, objavi ili obmani.

Sren Kierkegaard and the case of Adler

Summary Sren Kierkegaard has been intensivelv preoccupied with the case of Adolf Peter Adler, who, in an introduction to his sermons, pleaded for an experience that he has identified as direct revelation. This paper tries to show what kind of experience it is, then the reasons that made Kierkegaard give attention to the Adler case, and finallv why he decided not to publish the finished text. At the end, the paper gives the criteria for distinction betvveen the phenomena of revelation and delusion or confusion.

104