Sadraj

Uvod ........................................................................9 Vladajue strasti: nasljee..................................11 Moe se eviti, a nee kuhati: Freudovo vienje krivnje ..................................... 16 Supruga tri .......................................................... 25 Kamenko................................................................27 Dobri zloinac...................................................... 29 Plaljivica..............................................................32 Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i njen prikaz krivnje ................... 36 Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih....................................................... 43 Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija .................................................................. 58 Odvali kamen: zavrna razmiljanja .................. 63 a) Nemilosrdan izraun sila ................................64 b) Shvatimo skupinu ozbiljno .............................66 Koda.......................................................................68 Zahvale .................................................................. 71 Biljeke .................................................................. 73 Daljnja literatura .................................................. 79

Uvod Zamislite svijet bez krivnje. Zamislite ivot, svoj ivot, bez krivnje. to upravo osjeate? Zbunjenost, strah, olakanje, nadu, elju, radost, osloboenje - moda ak i sram; no, nadam se, ne krivnju. To bi bio kraj svijeta, zar ne? Pokuajte ponovno. Pokuajte sa sljedeim rijeima: Odbijam osjeati se krivim. Krivnja je destruktivan osjeaj i ne uklapa se u moj ivotni plan.1 Krivnja je sitnoburoasko sranje. Umjetnik stvara vlastiti moralni univerzum.2 Prvi navod dolazi nam od slabunjavog Adria-na Molea, koji na krizu odgovara tipino nesuvislom razmetljivou. Drugu opasku izrie jedan izmiljeni lik Woodyja Allena, ali, navevi

Krivnja

Vladajue strasti: nasljee

je, biografkinja Marion Meade komentira dalje: Woody e uskoro otkriti da bi ga igranje prema vlastitim pravilima stajalo milijuna u sudskim trokovima, i gubitka djece te da bi ostao bez svoje publike.3 Ali to je krivnja? Je li to osjeaj ili misao, ili pak posrednik za osjeaje i misli? Ili neto, neka sila, katkad unutarnja a katkad vanjska, onkraj misli i osjeaja? Ljudi najee kau da krivnja "izjeda", ime doaravaju neto iznutra i nepristupano, neto to se neumoljivo obara na ovjeka. Ili je pak ona breme kojeg se nikada ne moemo otresti. Mogue su i druge metafore: nalik je kameniu u naoj cipeli, pomahnitalom biu, hobotnici, poroznom silikonu, pulsirajuem fantomskome udu, ras-cijepljenom genu koji nas hendikepira, presaenom svinjskom srcu to nepravilno udara, konom transplantatu koji se kida i postaje septian, slici Doriana Graya, pokrovu od vulkanskog pepela. Psihoanaliza se poduhvaa izazova da krivnju iscijeli. Teologija i njen bastardni aspekt - organizirana religija - bjesne nad drskou psihoanalize da zabrazdi na njihovo

leno. Nema sumnje da je sve to trebamo znati o krivnji - kako je definirati, objasniti, obuzda ti i iscijeliti - dano u okviru teoloke para digme? Otkada postoji nereligiozna krivnja? Moda jo od renesanse, a svakako od prosvje titeljstva, paradoks je u sljedeem: religija je zakazala u svom obeanju da e ublaiti kriv nju - krivnju koju je prethodno stvorila kako bi njenim iscjeljenjem pokazala mo vjere. Jedina izlika to preostaje vjeito je izmota vanje napetou izmeu savrenstva teologije i krivnje vjernika. No, sa psihoanalitikoga stajalita, pacijenti u terapeutsku sferu stupa ju kojekako osakaeni krivnjama koje religija nije uspjela iscijeliti, pa ako ih i nije stvorila. Religija je imala dva do sedam tisuljea, ovisno o tome kojoj religiji pripadate, da usavri svoju teologiju i tehniku; psihoanaliza je imala jedno stoljee.

Vladajue strasti: nasljee "Krivnja" je pojam to ini dio obrasca povezanog s moralnim otpadanjem i ponovnim sjedinjenjem: "prekraj", "greka", "optuba", "pred-bacivanje", "pravdanje", "sram", "skruenost", "kajanje", "pokora", "apologija", "kazna", "osveta", "pratanje", "zadovoljtina", "pomirba".

10

11

Krivnja

Vladajue strasti: nasljee

Tipian tijek prie koji oprimjeruje gornji obrazac zapoinje moralno zrelom i odgovornom osobom koja smilja i poinja djelo to kri neko pravilo ili zakon - moralni, graanski ili krivini - odreene zajednice koja je samu sebe djelomice i definirala ustanovljavanjem tih pravila i zakona, meu kojima ta osoba ivi. U idealnom smislu, ti su zakoni i pravila bili proizvod slobodnog dijaloga slobodnih graana, a svrha im je bila olakati slobodan razvitak svih. Svrha je pojmovne palete koju smo naveli reintegracija pojedinca koji se svojim prekrajem odvojio od zajednice. Taj obrazac moe proi bez religijskog i teolokog tumaenja s kojim se obino povezuje. U kranskom otkrivenju moralno zrela osoba od roenja je ukaljana istonim grijehom. Premda se ovaj katkada spominje kao felix culpa (sretna krivnja), jer je u Bogu pobudio samilost te se utjelovio, doktrina zahtijeva neogranieno vrelo pojedinane krivnje kao dio neophodnog smrtnikog pokajanja. Moda to novo evanelje i jest donekle ublailo idovsko prokletstvo kojim "kanjavam grijeh otaca na djeci do treeg i etvrtog koljena"4, ali potonjim su se kranske drave posluile i da opravdaju antisemitizam. "Trebao bi postojati nekakav zastarni rok... zato nas i dalje gnjavite s tim zloinom?"

Tako zapoinje ske amerikog satiriara Lennyja Brucea o Zakonu koji ga je dognao u smrt. "No, Zidove, zato to se izmotavate. Prebacujete krivnju na rimske vojnike." "Dobro. Raistit u stvari jednom zauvijek. Da, mi smo to uinili. Ja sam uinio, moja obitelj. Pronaao sam u svom podrumu papiri. Pisalo je: Mi smo ga ubili. Potpis: Morty.'"5 Ske se doima vragolasto, ak i djetinjasto. Ali ve i sam pogled na povijest dijaspore, da o uasima protekloga stoljea ne govorimo, podsjea nas koliko u takvom humoru ima boli i gnjeva. Neobinom simetrijom mnogi su idovi i danas bijesni to Katolika crkva, unato obilatim papinim isprikama, i dalje odbija priznati svoju krivnju u holokaustu. Krivnja se takvom apsolutnou ini osobnim, individualnim osjeajem da izgleda teko govoriti o "krivnji institucija" ili "krivnji drave". Postoji, naravno, propust institucija i odgovornost institucija, bilo u lokalno-gra-danskom bilo u meunarodnom smislu. Ali dok e kod osobne krivnje pojedinac moda platiti neugodnu emocionalnu cijenu, kod institucionalne krivnje mogua je ekonomska odteta, nezgodna na drugaiji nain. Otuda viedesetljetna krivnja duhanske industrije, koja se kloni primjerene rijei "ovisnost", ili krivnja londonske Metropolitan Police, koja se

12

13

Krivnja

Vladajue strasti: nasljee

libi pripisati kriminalcima ili samoj sebi rasistike motive. Holokaust je doveo do preispitivanja poznatih pojmova "kolektivne krivnje" ili "krivnje by association" - sjenke zloinaca - te do sasvim strogog razgraniavanja rjeeg pojma "krivnje preivjelog" - sjenke rtava. Nijedan sekularni graanin - a, pretpostavljam, isto tako gotovo nijedan vjernik - ne bi Nijemcima, idovima ili Romima koji se tek trebaju roditi poelio da 2100. dou na svijet pod bilo kojom od tih sjenki. No pripisivanje krivnje ak i pripadnicima onoga sudbnonosnoga narataja krajnje je sporno, kao to je to ustanovio autor Dragovoljnih Hitlerovih krvnika. 6 U okviru pojma "krivnje preivjelog", a pored uobiajenih slojeva tugovanja i bola (ovdje osnaenih povijesnom nudom), postoji i zastraujua krivnja da vae preivljavanje "dokazuje" kako ste kao ljudsko bie propustili spasiti one koji su umrli. Prolazimo kroz razdoblje preispitivanja pojma "pasivnog promatraa", u filozofiji i politici, kako na razini drave - kao to smo 1999. vidjeli na Kosovu - tako i na onoj graanskoj. Moralne dvosmislenosti potonje prekrasno su naete u zavrnoj epizodi Seinfelda, remek-djela meu komedijama situacije. Zatekavi se

u "Sticksvilleu",* naa urbana, moralom neoptereena etvorka postaje svjedokom pljake. U stradanju rtve uspijevaju prepoznati samo kominu stranu. Mjesni policajac uoava njihovu reakciju i uhiuje ih zbog krenja novog Zakona dobrog samaritanca, "[koji] vas obvezuje da pomognete osobi u opasnosti ili je poduprete, dokle god je to razumski prihvatljivo". Njihov branitelj na sudu ustvruje: "Ne moete biti pasivni promatra i biti krivi. ele stvoriti sasvim novu ivotinju - krivog promatraa!"7 Ali kao to potvruje ve i samo ime novoga zakona, kao da ni te moderne dvosmislenosti nisu u stanju iskoraiti iz sjenke biblijskih modela. Posljednje umorne bubotke izmeu re-lormacijskih i protureformacijskih boraca moemo uoiti u ovom aforizmu: "Katolici imaju osjeaj krivnje, ali nemaju osjeaj grijeha. Protestanti imaju osjeaj grijeha, ali nemaju osjeaj krivnje. I tako katolici u svojoj grenosti uivaju vie od protestanata, kojima nije doputeno uivati ni u emu."8 idovi i budisti vjerojatno bi se nasmijali kako njihovoj kazuistici tako i ispraznoj religioznosti. Naravno,
" Ime mjesta mogue je prevesti kao "Seljograd" (op.

14

15

Krivnja

Freudovo vienje krivnje

obje kranske crkve raspolau astigmatinim pojmom grijeha pa se vie usredotouju na seksualnost nego na pohlepu i bijes; veina bi se djece iznenadila kada bi saznala da smrtnih grijeha ima koliko i Disneyjevih patuljaka. Trivijalnost u bacanju njihovih monih sjenki na psiholoki razvitak moemo vidjeti iz injenice da su katolici nedavno prevrednovali uobiajeni, mada subverzivno nazvani in "mlaenja biskupa".9 * Pomislite samo koliko su osjeaja i misli, koliko milijardi i milijardi sati spiskali tijekom dvaju tisuljea mukarci i ene, sveenici i laici, u nastojanju da izau na kraj s doktrinarnom krivnjom zbog mastur-biranja. Ne radi se o tome da je Crkva u novije vrijeme stekla novu znanstvenu svijest: prije je to zakanjeli izraz samilosti.

takvim "objanjenjima" ljudskog iskustva krivnje? Budui da je sebe doivljavao kao neku vrstu mjeavine drevnog junaka na zadatku i modernog detektiva, mogli bismo zapoeti s nekoliko obinih pria i pitanjem: "Kakvu vrstu i koju razinu krivnje ispoljavaju sljedei protagonisti?" I ena ulijee u prostoriju, ravna stolnjak i zvoncem poziva sluavku. Kada se slu avka pojavi, ona joj smjesta kae da ode, iako za kratkog vremena dok su zajedno skree sluavki pozornost, utke i bez optuivanja, na mrlju na stolnjaku. ini to vie puta na dan. II Mukarac koji ee prirodom sluajno utne kameni nasred ceste. Zaustavlja se, a onda mie kamen s ceste. No tada ponovno zastaje pa vraa kamen na mjesto s kojega ga je pomaknuo njegov prvi udarac. III Uvaeni mukarac tijekom seanse na kojoj se doimao uznemirenim poinja besmis leni zloin; unato moguoj kazni - zapra vo, dijelom ba zbog njene vjerojatnosti obuzima ga strahovito olakanje. IV ena pria i pria, bez ikakvoga srama pri a i pria koliko je depresivna. Zato?

Moe se eviti, a nee kuhati: Freudovo vienje krivnje

Sigmund Freud bio je svjestan toga nasljea, a osobito bogatstva obrasca o prijestupu, krivnji i pomirbi u prispodobama i knjievnosti. to je on to po svome miljenju mogao dodati * Kolokvijalni izraz za samozadovoljavanje (op. pr.).
16

Freudovo vienje krivnje

Freud je bio duboko sumnjiav prema sposobnosti steene racionalnosti da opie to se dogaa u takvim priama - to one otkrivaju o ljudskoj elji, miljenju i djelovanju. Neje-dnoznanost i sloenost u ljudskim odnosima naznauje sam jezik, nejednoznanou sadranoj u modalnim glagolima. "Moi" se upotrebljava za sposobnost, molbu, vjerojatnost i doputenje; "htjeti" za namjeru, predvianje i obvezu. Otuda i naslov ovog poglavlja, moja naoko beznaajna pripomena uz evokativan primjer to ga je i sam Freud obiljeio kao "apsurdan": Sluavka ne eli vie kuhati jer je njen gazda zapoeo ljubavnu vezu s njom.10 Nastojanja neurotinih, opsesivnih i psiho-tinih osoba da izau na kraj sa stvarnim ili izmiljenim silama i entitetima koji zadaju ta nejednosmislena znaenja, tj. roditeljima, uiteljima, anelima i avolima, obiljeena su takvim jezinim pomutnjama i okolianjima. I Freud je poeo s obinim pojmovima "nagona", "poriva", "osjeaja", "tjeskobe", "pritiska", u nastojanju da objasni svakodnevne doivljaje uitka i bolesti, a otuda i krivnje. Jedno je od njegovih najveih dostignua u tome to je redefinirao zemaljski smisao i znaajke ljudske seksualnosti. S obzirom na
18

vrijeme, on uspostavlja slijed to zapoinje infantilnom seksualnou, koja prelazi u ase-ksualno razdoblje (latenciju), a zatim u procvat spolne zrelosti, koja ustrajava do smrti, pa i kad snaga iili. Tom svojstvu starine on nije pridodao samo imperativnost i sklonost grekama u razvitku - neto to, na svoj nain, prihvaaju sve religije - nego i plastinost: njenu sposobnost da postane neto drugo. Freud je htio pokazati kako se psihika energija pretvara u entitete potrebne za rukovanje njome. Ono, sa svojim spremitem nagonske energije (to je libido/Eros/kakva ve sila), najprije, na neki nain, poraa ja, koje opet poraa nad-ja. Ma kako si mi predoavali nagonske sile - endosomatski kao glad ili en-dopsihiki kao ljubav - njihov konflikt stvara etiri razine razvojnog ustrojstva: oralnu, analnu, faliku i genitalnu. Svaka faza artikulira svoj oblik miljenja: libidinozna skopofilija (mora vidjeti) prerasta u povueniju epistemo-liliju (mora znati). Poznatije izjednaavanje znanja, seksualiziranog vienja i krivnje donosi nam pria o Edenu. Na spoznajnoj razini osnovni su razvojni zadaci: prvo, razlikovanje uvstva i ideje nagona; drugo, razlikovanje nesvjesnih primarnih procesa i sekundarnih procesa, budnog miljenja i prosuivanja. Svijest o uvstvu/osjeaju u bebe, koja prati njezinu svijest o gladi,
19

Krivnja

Freudovo vienje krivnje

biva doraena kada naui imenovati i prepoznavati pojam (ideju "gladi"). No, pritisak uvstva moe ponekad pokrenuti nesvjesne procese koji naginju halucinantnom zadovoljenju nagona. Kao to primjeuje Tezej u Shake-speareovom Snu ivanjske noi: Utvaranje je vrlo udnovato, Da, ako radost ima snai koga, Ve radostan je, koj' mu je donosi.

Provjerama zbiljnosti to ih provode sekundarni procesi pojedinac postie zbiljsko i predvidljivo zadovoljenje; Freud se meutim svojski upinjao naglasiti da civilizacijski zahtjevi, utjelovljenje kolektivnog razumijevanja sekundarnih procesa, predstavljaju neurotsku razinu koja potie odgaanje namirenja. Osjeaj osujeenosti zbog tog odgaanja dovodi do nestalne mrnje prema osujetitelju, bio to roditelj, obrazovatelji ili policija - zapravo svakom tko ugroava utjehe narcizma. Imamo sada dovoljno silnica, ili predodbi o njima, da razvojnu priu ispripovjedimo na makrorazini, ljudskoj, a ne na mikro-/endo-razini. U srcu Freudovog teoretskog zdanja Shakespeare, W. (1996) San ivanjske noi, prev. Stjepko pani. Zagreb: Zagrebaka stvarnost.
20

nalazi se Edipov kompleks, pa osvrnimo se stoga sada na tu snanu priu. I ne znajui, kralj Edip ubija oca i eni se majkom. Jo i prije glazbenika Princea, on je prasexy motherfucker. Iz te uzviene Sofo-klove tragedije, a moda i Jokastinog uopenja: ")er mnogi smrtnik vee u snu spavae sa svojom majkom" [Kralj Edip, 1074-1075),* Freud j(! izveo cijelu jednu razvojnu psihodramu. Prvo djeakovo iskustvo je apsolutna majina dostupnost, radi namirenja svih njegovih elja. Slijedi iskustvo djelominog nestajanja te dostupnosti. Kada shvati da majka svoju pozornost razdjeljuje na njega i njegovoga oca, osjeti bijes i staje zamiljati kako uklanja ili ubija oca te jo jednom dobiva majku samo za sebe. (Pogledajte klinca koji se igra sam sa sobom, mlati akama i nogama po zraku: kao da se povazdan bori protiv zamiljenih pro-tivnika.) No, kada djeak jasno sagleda nejednakost koja postoji izmeu njega i oca, veliinu njihovih penisa i njihovu snagu, on uvia svu zaludnost svoje elje. Taj oaj produbljuje strah da je otac otkrio njegovu elju te da bi ga mogao zatui prvi. Razrjeenje tih uasa dolazi s osvjetenjem oeve ljubavi
' Sofoklo, Kralj Edip. U: Grke tragedije, prev. Koloman Rac i Nikola Majnari. Ljubljana, Zagreb: Mladinska knjiga, 1990.
21

Krivnja

Freudovo vienje krivnje

prema njemu, shvaanjem da e jednoga dana i on biti snaan poput oca te da e konanim odustajanjem od svoje elje za majkom uspjeti stei neku vrstu neugroenog odnosa s njom i ocem - a, na koncu, vjerojatno i s nekom enom nalik majci. Pounutrenje zabrane elje i strah od kazne koji otud izvire ustanovljuje nad-ja, shvaanje krivnje na razini zajednice. A to je s djevojicama? Evo jo jedne prie. "Bogovi" primoraju enu da otjera mua, ali doputeno joj je zadrati njihovo dijete. Ona podie djevojicu, a zbog sjenke odsutnoga mua, koju ova nosi na sebi, jedva je i via. Djevojka odrasta u lijepu mladu enu: darovitu, ali s izrazitim smetnjama zbog bremena tuih prolosti. Jednog dana otac ih posjeti. Premda sada ima novu enu u drugom gradu, spava s prvom. Ki je zbunjena - nije joj jasno je li i uznemirena. No onoga asa kada je on na odlasku poljubi, pri emu joj razmakne usne kako bi joj gurnuo jezik u usta, postaje joj jasno da su se nenadano dogodile dvije stvari: rasplamsala se u ivot, sad je vidljiva, a i primjeuje kako izgara. Oni zapoinju potajni seksualni odnos te se nalaze u peinama planinskih pustara. Majka na koncu posumnja, a kada se ini da joj se ki hoe podrugljivo i nehajno povjeriti, odvlai je do "proroita". No, kerina je

pouda i lukavtina takva da ak i "Sibila" ostaje zavedena. Ki uvia da je to krajnje ponienje satrlo majku. Nakratko osjeti posvemanji, boanski trijumf - a ve u sljedeem trenutku, krajnji oaj i ojaenost. Moja je gluma tako dobra da se plaim... Lijenik [psihijatar] gleda me kako sjedim pred njim u prostakoj haljini i vjeruje mi. Znam to, a vjeruje mi i majka. On je moj, ne njezin, i ja tako imam to sam htjela - to sam mislila da hou. Ona je sama. Otela sam joj mua a sad i jedinog saveznika, jedinu osobu s kojom moe podijeliti svoje muke... A ja, ja upoznajem patnje roene otud to ranjavam osobu koju najvie volim.11 To je istinita pria - zato "lijenik", a ne "Sibila" - preuzeta iz zapanjujue autobiografije Poljubac, u znaku Elektre, to ju je 1997. objavila Kathrvn Harrison. Moda je i zvorna pria o Edipu takoer istinita. Jedna ili druga, te i jedna i druga, trebale bi biti dovol ja n dokaz heuristike vrijednosti koju joj Freud pridaje, ali pretpostavljam da e antifrojdovci i dalje prigovarati. U ivotu Harrisonove, za razliku od Grka, fantazija biva namjerno uozbiljena, a reklo bi se da je ispu-

22

23

Krivnja

njenje utailo i zasitilo spremita tjeskobe i elje koja pothranjuju Edipov kompleks. No naravno da nije. Osjeaj krivnje postao je beskonano intenzivniji i neukrotiviji, pobuujui gotovo samoubojstveno beznae. Freud je zakljuio da ta neminovna psihodrama oblikuje razvojni put svih smrtnika, a preitke tjeskobe i elje - kojih milijardu preljeva krivnje - to se taloe svakim njenim neizbjenim, ali naopakim razrjeenjem koje pojedinac izvede, nosimo sa sobom u odraslu dob i uvodimo u sve budue odnose. Tu "dramu" dodatno usloava Freudovo uvjerenje da je ljudska narav u svojoj biti biseksualna - dijete eli biti i imati OBA roditelja - pa otuda i "ideja da se svaki seksualni in promatra kao proces koji ukljuuje etiri osobe".12 Taj kompleks prijelomni je doprinos psihoanalize shvaanju krivnje. Nekima e se ta strukturalna, razvojna krivnja uiniti moda ateistikim korelatom Pada, kada seksualnost, spoznaja i smrt stupaju u svijet kao odredni parametri ljudske svijesti. Na koji bi nam nain ta ideja mogla pomoi da udahnemo smisao etirima navedenim priama, zapravo povijestima bolesti? Vratite se, molim vas, na 17. stranicu i osvjeite pamenje!

Supruga tri Mnogo godina unatrag, jadnica je doivjela groznu prvu branu no. Njen "znatno stariji" mu nije mogao. Pokuavao je cijelu no, "nebrojeno puta jurio iz svoje u njenu sobu", ali nije uspio. Ujutro je ljutito rekao: "ovjek se treba stidjeti pred sobaricom." Uzeo je crvenu tintu i izlio je na plahte. U svom neznanju, ili moda tek kukavnoj ivanosti, izlio ju je na pogreno mjesto!13 U dananjem "ritualu" nema vie trokuta mu-supruga-sluavka, ve samo supruga "pokazuje" sluavki mrlju na stolnjaku. Freud tumai da taj postupak proizlazi iz enine grozniave elje da mua utjei kako nije (uvijek) impotentan. Ali njega ne samo da nema; par je ve godinama rastavljen. Supruga se, dakle, u sadanjosti nosi s uvstvom koje se tie jednog vrlo starog iskustva (ili ga pokuava svladati). Iznio bih miljenje da uvijenost u komunikaciji moda proizlazi i iz njenog osjeaja krivnje zbog svog razoaranja, prezira pa i bijesa na nedorasloga mua. Freud, sin mnogo mlae supruge, ne hvata se za razliku u godinama i pitanje je li njihova uzajamna elja bila inhibirana osjeajima krivnje i napetostima Elektrinog kompleksa. Na koga se, zapravo, odnosio suprugov ljutiti "treba se"?

24

25

Krivnja

U scenariju u kojemu je pouda uzajamna i dopustiva ena e moda poeljeti sauvati SVOJ ugled. Kad Ovidiju ne uspije uspraviti svog budalaa, njegova prilenica Korina zapljusne si lice vodom prije no to napusti spavau sobu kako bi njena slukinja zakljuila da se dobrano iznojila.14 to je slukinja simbolizirala toj klasi: neformalnog novinarskog predstavnika pred susjedima, utjelovljenje savjesti, ili nuni odvod/kanalizacijski kanal za tuu seksualnost? Pomiljamo na Kafku, kojega, u 33. godini, "oiglednost" seksualnosti njegovih roditelja jo uvijek opinjava i ozlojeuje: Pogled na brane krevete kod kue, upotrijebljeno posteljno rublje, paljivo poloene spavaice moe mi se zgaditi sve do povraanja, moe izvrnuti moju nutrinu, osjeam kao da nisam roen, kao da se uvijek ponovno raam iz tog zaguljivog ivota u toj zaguljivoj sobi, kao da uvijek ponovno tamo moram uzimati potvrdu, te da sam s tim odvratnim stvarima... u prvoj amorfnoj kai.15 Na tisue je puta proao kraj njih na putu do svoje sobe, ali u izvjesnom smislu nikada ih nije premostio. Malo je knjievnih genija

ija je seksualnost bila "sjebana" s toliko krivnje koliko Kafkina. Gnijezdo je uspio napustiti tek da bi izgladnio i umro. Iz pakla nepopravljivog osjeaja odijeljenosti od roditeljske ljubavi i enje za njom nastala su njegova brojna remek-djela o protejskim uasima krivnje koju nije mogue sasvim locirati.

Kamenko Mladi mukarac pravi nasumian, nenamjera-van pokret - utne kamen na cestu. Na pamet mu pada ovakva podudarnost: koija njegove zarunice nalijee na taj kamen. Predoava si zatim (umalo) pogubne posljedice susreta tih dvaju tijela - kamena i kotaa koije - svoju dragu svu polomljenu, ak i mrtvu. Potonje se moda i nije javilo kao slika, ali ve sama pomisao pobuuje u njemu niz osjeaja - tjeskobu, krivnju, stid i strah - na koje emo se jo vratiti. U odgovor na njih, te ne bi li umanjio muke, neugodu koju su prouzroili (Freud upotrebljava rije "primorali" da opie motiv), on odlazi do kamena, podie ga i "mie s puta". Jedna je mogunost istom uklonjena: da neto povezano s njim doe u poguban dodir s neime povezanim s njegovom zarunicom. No tada se oni isti osjeaji - tjeskoba, stid, krivnja i strah - vraaju. Isti su, ali nekako
27

26

Krivnja

Dobri zloinac

neobino drugaiji. Odlui vratiti kamen na poetno mjesto. To donosi vee olakanje no, to ne iznenauje, tek kratkotrajno.16 Freud iznosi miljenje da njegova odluka o uklanjanju kamena, utemeljena na iracionalnom tumaenju o moguoj nesrei, razotkriva jedva osvijetenu spoznaju poriva da izvri nasilan in nad zarunicom; uklanjanje kamena titi je tako od tog njegovog poriva. No, razvrgavanjem te zatite, time to vraa kamen, on, opet jedva svjesno, ponovno potvruje pravo na taj poriv. Prvi in sadri savreni paradoks impotencije: javlja se predodba da bi siuan kameni mogao prevrnuti koiju. Na simbolinoj razini, mukarac oito jest taj kamen: on, ili njegov poriv za nasiljem, klupko je negativnosti nalik kamenu, koje bi moglo biti prilino destruktivno prema eni koju voli i treba. ena u koiji snaan je simbol maternice i djece, a kao to je to u djejoj igri opazila Melanie Klein, seks se katkada zamilja kao brutalan sraz. Drugi vid ovjeka kao kamena jest smrvljen, moda i ukopljen, osjeaj svemoi - osjeam se poput kamenia, ali zapravo sam monolit. Obrana je dovoljno snana da oslobodi odreenu energiju zabrinutosti zbog zarunice, da je zatiti od samoga sebe, pa uklanja kamen. No, nedostatnost takve reakcije izlazi na vidjelo kroz muke koje prestaju tek

kada vrati kamen. Ali to to znai, to prihvaanje nekave provale zloe prema zarunici? Je li to cijena za obnavljanje dovoljnog osjeaja za naelo stvarnosti da bi se shvatile dvije injenice, jedna iz fizike - da siuni kamenii ne mogu prevrtati koije - i jedne iz gramatike i logike - da moglo bi (mogunost) ne povlai za sobom mora (nunost)? Ili, moda, ne toliko "cijena" koliko "djelomina korist". Na toj je cesti postao svjestan naoko nepodnoljive ambivalentnosti: on zarunicu i voli i mrzi. Na terapiji ui kako tolerirati takvu ambivalentnost kao sastavni dio ivota.

Dobri zloinac U prii o pacijentu koji osjeti olakanje poto poini naoko besmislen zloin sreemo empirijski i teorijski granini sluaj. U fragmentu "Zloinci iz osjeaja krivnje" Freud se bavi krivnjom koja se ini tako beskonanom, bezvremenom i postojanom, neoslovljivom, a otud i nezamislivom, pa kratak predah moe nai jedino u nekom sadanjem, opipljivom prije-stupu koji je mogue ifrirati, koji e donijeti odreenu krivnju i moguu kaznu. 17 Ta apso-lutna krivnja, predmnijeva Freud, nasljee je psihodrame Edipovog kompleksa, ije neraz-

28 29

Dobri zloinac

rjeenje u djetinjstvu ne prestaje tititi psihu odrasle osobe. Nekima e se taj doprinos kri-minologiji ili forenzici - da nevina osoba po-inja zloin jer se osjea krivom - moda uiniti tipino pretjeranom psihoanalitikom postavkom. Moemo samo opetovati da su osjeaji koji prate Edipov kompleks tako protejski da se doimaju toliko opasnima i potencijalno pogubnima po nekog - ako ne i sve u trokutu, da se svako premjetanje ili izljev doekuje s olakanjem. Razmotrite sljedeu priu. Mukarac u bijegu pred policijom nalazi utoite u crkvi. Ulazi u ispovjedaonicu i kae sveeniku da je upravo poinio ubojstvo. Sveenik ga pita kada se zadnji put ispovjedio i to ga je nagnalo na ubojstvo. Ovaj odgovara da je jednom, dok je jo bio djeak, rastrgao leptira. Nije znao zato je to uinio, ali im jest, osjetio se tako loe, tako postieno krivim, da je otiao na ispovijed. No, sveenik je jednostavno rekao: "Leptiri se ne raunaju." To doktrinarno dekriminaliziranje njegova nasilnoga ina toliko ga je okiralo i uasnulo da se osjetio dezorijentiranim; njegova krivnja ostala je sklupana u njemu. Odluio je da nikad vie nee ii u crkvu.18 Moda emo se, sumnjiavo ili prezrivo, upitati nije li klinac bio nieanski "blijedi zloinac". Kljuno je ovdje to je ak i on znao

da, iz kakvoga god svjesnog ili nesvjesnog razloga, unitava neto to je prethodno ocijenio kao lijepo, a moda i dobro: nije unitio ohara ili pliticu bakterija. Neki e frojdovci ovdje pronai dodatnu potvrdu svog uvjerenja da je osjeaj za lijepo preinaka libida. Stapanje ljepote, elje, potrebe, nasilja i straha vraa nas u edipovsku sferu. Zanimljivo, nakon to je unitio leptira (majku, ili moda oca?), djeak ne odlazi roditeljima, ve nadocu, sveeniku, instrumentu najviega oca. U srcu Freudovog projekta nalazi se ishodina ideja "nesvjesnog", podruja bez vremena, nijekanja ili protuslovlja. Pritisak nesvjesnog na svjesno udnovato djeluje na nae svjesno doivljavanje namjere i objanjenja. "U neurozi", pie Wollheim, "elja, vjerovanje i djelovanje tako su ulanani da ne postoji interakcija neuroze i stvarnosti: utoliko to nijedno izvanjsko oitovanje neuroze nije upravljeno prema stvarnosti, niti se ikoja njena unutarnja sastavnica uope provjerava u odnosu na stvarnost."19 U drugom sluaju to ga je iznio Kamenko, poznatiji kao ovjek-takor, Freud je pokazao da su maltene ritua-listike radnje i elje ovjeka-takora - uenje dokasna kako bi se dojmio oca ili prouavanje svoga penisa kako bi ga izazvao - nastale i oblikovale se kako bi sauvale lano uvjerenje

30

31

Krivnja

Plaljivica

da je njegov otac, koji je odavno mrtav, zapravo iv. To je suprotno uobiajenom shvaanju, koje je voeno naelom stvarnosti kako vjerovanje i elja dovode do djelovanja (funkcionalno/instrumentalno). 20

Plaljivica U "Tugovanju i melankoliji" Freud povlai razliku izmeu krivnje oaloenog i bestidnosti melankolinog. Mrzilaki stav prema sebi, "pobuen" u nae alobnice, objanjava se kao strateko obuzdavanje nesnosne krivnje zbog oajnog bijesa na izgubljenu osobu. Melan-kolik zna da se njegova rana razlikuje od rane oaloene osobe. Savren izraz toga stava nalazimo u Shakespeareovom Mletakom trgovcu: Ja ne znam, zato turoban sam tako, Al to me mrzi, a - velite - i Vas... da se jedva sam Prepoznajem. (1,1)*
Osjea j da ne pozna jem o uzr ok doputa n am da se ran om ra zm eem o. On a post a je * Shakespeare W. (1947.) Mletaki trgovac, prev. Milan Bogdani. Zagreb: Matica hrvatska

naim ruhom, naom osobnou. Neki su komentatori ponudili tumaenje - koje pak drugi smatraju kulturno ili antropoloki pogibeljnim - da Antoniova melankolija predstavlja izljev njegove jedva osvijetene i kulturno nedoputene homoseksualne ljubavi prema Bassaniju. Manje sporno mogli bismo izrei bolnu Freudovu istinu: ovjek koji sumnja u vlastitu ljubav moe, ili tonije mora, sumnjati i u sve manje.21 (Istaknuo Freud, ali obratite pozornost na modalne glagole!) Melankolik ne osjea krivnju ili sram jer se njegovi osjeaji nisu kristalizirali u elje i pojmove koje je mogue procijeniti. Moda trai neko odbijanje ili napad u sadanjosti na koje bi mogao reagirati na uobiajeniji uvstveno angairani nain, tj. uobiajenim osjeajem. Unato pomodnom crnom ruhu, on je vrlo blijed kriminalac. Vidjeli smo kako Freud uoava postojanje nekoliko varijanti krivnje: I Dijelom osobnu, dijelom posrednu krivnju ustrale supruge. II Krivnju zbog poriva mrnje, u okviru uobia jene ambivalentnosti, kod ovjeka-takora.
33

32

Krivnja

Plaljivica

III Bezgraninu krivnju nerazrijeenog Edipovog kompleksa, koji u svojim mukama vapi za olakanjem kroz sadanji svjetovni pri jestup: blijedog zloinca. IV enju melankolika da se kao krivnja po stavi neosvijetenost. Tim varijantama individualne krivnje Freud je - u svom antropoloko-sociolokom stilu -pridodao pojam kolektivne krivnje. Pretpostavljamo da ljudsko drutvo, pa tako i ljudska povijest, zapoinje brutalnim, reaktivnim ubojstvom. Frustrirani i individualno osujeeni injenicom da je u prvobitnom oporu najjai mukarac monopolizirao ene, ostali mukarci ujedinjuju se kako bi ga ubili, a potom i pojeli. No s uenjem otkrivaju da ih istog asa spopada osjeaj krivnje, individualne i kolektivne. Taj osjeaj potie sjeanje na druge osjeaje prema "ocu", primjerice ljubav. Reagiraju tako to ustanovljuju tabue i pravila koji e sprijeiti ponavljanje takvog ubojstva te olakati ravnopravne i sigurne izglede za ispunjenje elja ba svakog od njih.22 Uzevi tu priu kao jedan parametar, Freud je suvremeni Be uzeo kao drugi. U Nelagodi u kulturi, iz 1930., on primjeuje da je, u smislu potiskivanja nagona, cijena to su je ljudi

platili za (visoku) kulturu bila velika; kada je pak prela u neurozu i psihozu, postala je prevelika. Za razliku od nekih drutvenih teoretiara, Freud je smatrao da nijedno politiko (ili religijsko) uenje i ideologija nee uspjeti ostvariti sretno drutvo sretnih pojedinaca: bez obzira na klase ili ishod klasne borbe, ak e i graansko drutvo bez drave zahtijevati od graana stanovite neuroze. Glavna je razlika bila i ostala u tome to ekonomski eksploatirane klase imaju najmanje pristupa prijatnim plodovima kulture - umjetnosti i razgovoru o umjetnosti. Ostavimo li po strani pitanja povijesne valjanosti i objasnidbenosti Freudovih pretpostavki, no ne isputajui iz vida da je kanibalizam, u blagom ili krajnjem obliku, u povijesti uvijek prisutan, mogli bismo iznijeti manje spornu opasku da drutva vrlo teko pamte svoje podrijetlo i o njemu govore. (Moda je odve jednostavno kazati da su u tome sasvim nalik Freudovom obinom neurotiaru koji se ne moe sjetiti svoje infantilne seksualnosti i infantilnog bijesa.) S jedne strane, postoje epske prie o herojskom ustanovljenju drutava pod boanskim pokroviteljstvom, Eneji i Abrahamu. S druge strane, mogli bismo ispitati moralnosti lienu svjetovnu sferu filma McCabe i gospoa Miller.23 Grad na amerikoj

34 35

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

granici, imena to zrai nadom - Presbyterian Church* - poprite je zapravo hobbesovskih borbi, poniavanja i ubojitog iskoritavanja pred kojima njegov sveenik mora zamiriti. Napredak donosi prostitutka koja nagovara jednog pustolova da ostale prostitutke (koje je osigurao za radnike) premjesti iz njihovih atora u ravnici - koja se pretjerano ne razlikuje od Troje ili Sinaja - u bordel. U simbolinoj, kulminacijskoj sceni sveenik bude ustrijeljen u crkvi koju zahvati plamen. Moemo samo nagaati - na temelju dobro poznatog zaborava u naim dananjim drutvima - da e, kada izgrade kamenu crkvu, ne samo bordel, nego i uspomena na nj biti prolost. Ta naivna povijesna adaptacija prozire se i u filmu Divan ivot, poslijeratnoj prii utjehe, gdje u fantastinoj sceni boanski predstavnik ukazuje dobrom Svatkoviu, Jamesu Stewartu, na runi grad to je osujetio cijeli njegov ivot ispunjen samoprijegornim porivima.

njegovu novu paradigmu. Melanie Klein prva je velika teoretiarka ranog djetinjstva. Njezin rad poiva na dva, za moderni duh, nezgodna stupa: Sve patnje u ivotu uglavnom su ponavljanja ranih patnji, a svako dijete u prvim godinama ivota prolazi kroz nemjerljive koliine patnje.25 [moj kurziv] Ne vjerujem da postoji djete nesposobno za ljubav.26 [kurziv M. Klein] Melanie Klein je vjerovala da je ta sposobnost povezana s priroenim osjeajem krivnje koji potie ispravke. Premda su opaine 20. stoljea navele ljude da preispitaju svoje vjerovanje u "bezuvjetnu nevinost" djece, jo se uvijek gaji nada da e djeca u znatnoj mjeri biti poteena nesree ako drutvena skrb umanji vanjski pritisak na obitelj. Budui da je Melanie Klein to odbacila te postulirala neminovnu psihodramu izmeu majke i djeteta, optuuju je za nepovijesnost i pesimizam. Vratit emo se takvim kritikama. S obzirom na njeno potvrivanje teorijske vrijednosti nagona smrti, drugi od gornjih navoda doima se, zaudo, kao obnova pelagijanistikoga krivovjerja koje nijee istoni grijeh i podrazumije-

Gle kako se Melanie igra: Melanie Klein i njen prikaz krivnje Samo su bolest i starost onemoguile Freuda da istrai cijelo podruje koje se odnosilo na * Prezbiterijanska crkva (op. pr.)

36

37

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

va neko priroeno dobro to ga smrtnici -iskljuivo slobodnom voljnom, bez boanske milosti - mogu ispoljit i. Prosvjetiteljskim liberalima moglo bi se to jo uiniti utjenim, ali postmodernisti i relativisti protive se bilo kakvom apriornom kategoriziranju takve vrste. Ranije smo vidjeli da je Freud vjerovao kako se Edipov kompleks rjeava ustanovljenjem Nad-Ja, uvara naela krivnje, do ega dolazi izmeu etvrte i pete godine. Melanie Klein iznijela je miljenje da takvo rjeenje predstavlja "zenit" procesa koji poinje mnogo ranije, za prve godine ivota. Evo njene inaice. Ona smatra da je dijete programirano stupati u odnose, ali da su mu prvi oni s dijelovima osoba, tj. objektima; a prva prvcata jest sisa. Dojene lieno Ja zamilja kako njegove elje stvaraju toplu sisu koja ga hrani. Kada je zadovoljno hranom, oznaava sisu kao neto dobro; ali kada hranom nije zadovoljno ili kad je nema, oznaava je kao neto to ga frustrira i napada. Frustriranost sisom intenzivira se katkada do te mjere da dijete spopadne nesavladiv bijes, ili, jo i gore, prvobitni uas osjeaja potpunog rasapa. Te osjeaje pokuava svladati tako to ih projicira na lou sisu, tako to usta i mar upotrebljava kao sredstvo pranjenja ili oruje za napad. Ta strategija donosi olakanje sve dok dijete ne

uvidi da loa sisa, pred bijesom to joj ga upuuje, moe uzvratiti i unititi ga. To cijepanje i strah od objekta Melanie Klein naziva "paranoino-shizoidnim stajalitem". Postupno, dijete uvia da je sisa zaseban entitet koji je dio osobe - druge osobe koja nisam ja - a koja ga voli jer ga dobro hrani. Kad se dijete sjeti svojih bjesova, osjeti se krivim i utuenim to su oni moda naudili osobi koja ga voli. Tu tugu i alovanje Melanie Klein naziva "depresivnim stajalitem". Tek kada djetetu postane jasno da mu je majka i dalje dobro i da se brine zbog njega, ono uvia da nije majku nepovratno povrijedilo te da oni mogu ostvariti zdrav odnos. Freud je proces ustanovljenja nad-ja smjestio u toku u kojoj dijete ve donekle vlada verbalnim komuniciranjem, umijeem koje moe poboljati agresiju to nudi energiju za taj proces. Usprkos tomu, kod neke je djece izgledalo kao da je njihov nad-ja - njihov psihiki roditelj - stroi i skloniji kanjavanju od stvarnih roditelja. Pomaknuvi taj razvojni slijed u prvu godinu ivota, bitno neverbalniju fazu, Melanie Klein otkrila je da je dijete preputeno na milost i milost frustracijama koje su oslobodile njegove agresivne i destruktivne nagone u mjeri da su postali neukrotivi, s malo nade da jezik sabije te osjete u emociju i

38

39

Krivnja

Melanie Klein i njen prikaz krivnje

miljenje. inilo se zato da je na kocki tim vie: potreba dojeneta/djeteta da svoju mrnju isprazni ili projicira, a potom i njegov strah da mu se ta "izgubljena" projicirana mrnja ne vrati, postali su snaniji. Strahovali su od okrutne roditeljske odmazde kao kazne za njihove agresivne fantazije usmjerene protiv tih roditelja... nesvjesno oekujui da ih raskomadaju, odrube im glavu, da ih prodru i tako dalje...27 Ve smo se dobrano udaljili od Wordswor-thovog nezamrenog, nevinog djeteta. No, Melanie Klein potkrijepla je te pretpostavke svojim nevjerojatno opsenim promatranjima i podrobnim biljekama o igri svojih malih pacijenata. Nita udno, dola je do slinih zakljuaka kao i Freud u vezi s idejom kriminalnosti: dijete koje ustrajava u svojoj zloi moda pokuava iskoristiti svjesne, trenutane nepodoptine s predvidljivim kaznama za njih, kao nain da umanji duboko nesvjestan osjeaj krivnje i tjeskobe zbog ispoljavanja agresivnosti kojih se jedva sjea. Takva djeca "osjeala bi se primorana biti zloesta i kanjena jer je stvarna kazna, ma kako stroga, utjena u

usporedbi s ubojitim napadima koje neprestano oekuju od fantastino okrutnih roditelja".28 Te ideje, kao i one Wilfreda Biona, najveeg uenika Melanie Klein, ine se isprva jo neo-buzdanijima i odbojnijima od Freudovih. No one ipak nude pojmovni okvir koji nam moe pomoi da razumijemo niz neobinih pojava: posrtanje iz emocionalne zakinutosti u moralnu izopaenost u muitelja i ubojica, kao u Dozvoli za masovno ubojstvo Henryja Dicka; jeure straha pred razvijanjem zametka epo-nimikog Aliena; seksualnost u razdoblju latencije u panjolskom filmu Sisa i mjesec, gdje djeai reagira na roenje brata uopenom opinjenou sisama svoje majke i svih ena u gradu.29 Vano je upamtiti da Melanie Klein govori o "stajalitima", ne o "fazama". Cjeloivotna psihodrama pojedinca sastojat e se tako od neminovnog i nezatomljivog klaenja izmeu paranoino-shizoidnog i depresivnog stajalita. Intenzitet njegovih prvih iskustava u tim stajalitima pruit e mu unutarnju referentnu toku za kasnija ponavljanja. Svaka patnja uzrokovana nekim bolnim iskustvom, ma kakve prirode bila, ima neto zajedniko s tugovanjem. Ona po-

40

41

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

novno oivljava djeje depresivno stajalite, suoavanje sa svakom nedaom i svladavanje te nedae trae djelovanje duevnih procesa koji su slini tugovanju.30 U djetinjstvu, depresivni je poloaj obnovio, ak i "ponovno oivio", unutarnje dobre likove za koje je dijete mislilo da ih je gotovo pogubno nagrdilo. Premda je u kasnijem ivotu onaj drugi, bio on rod ili prijatelj, u biti mrtav, prosjeni alovatelj i dalje osjea potrebu da utvrdi ivost svojih sjeanja i nazonost drugoga u svom ja. Melankolik odudara svojom nesposobnou za to: on samo cmizdri i cmizdri. Psihoanalitika teorija ustvruje maloto u vezi sa zdravljem - mjerila za duevnu dobrobit pojedinca i za drutvene odnose koji donose uzajamno ispunjenje. Tu spada i znaajno djelo Melanie Klein "Ljubav, krivnja i reparacija", u kojem ponavlja svoja sredinja uvjerenja: U dubini, naa najsnanija mrnja usmjerena je protiv mrnje u nama samima. Osjeaji krivnje temeljni su poticaj za stvaralatvo i rad uope (pa i onaj najjednostavniji).31

Moda bi, da je dulje boravo s djecom, Freud, poput Melanie Klein, primijetio sljedee: Moram rei da je dojam kako se ak i sasvim malo dijete bori protiv svojih nedrutvenih sklonosti prilino dirljiv i dojmljiv.32 I moda tek kada ena i mukarac postanu roditelji te doive neobino zbunjujui fenomen naoko bezgraninog djejeg bijesa i oaja, oni konano shvate neophodne, a opet obine roditeljske i ljudske obvezanosti na obuzda-vanje i susprezanje ljudske nevolje.

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih Freud i Melanie Klein ugrubo su postavili odrednice psihoanalitikoga znaenja krivnje. U ovom poglavlju uvest u "sram", pojam koji se esto povezuje s krivnjom. Branit u ideju o pounutrenju to ga zahtijevaju oba pojma ne bi li se objasnilo njihovo podrijetlo i stalnost, a opisat u i njihovu spregu s pet osnovnih fizikih osjeta. Krivnju obino brkaju sa sramom, a oboje se katkada podvodi pod slabo odreenu

42

43

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

"tjeskobu". Sjetimo li se da tjeskobu osjeaju ak i ivotinje (kao i dojenad), uviamo da krivnja i sram moraju sadravati neki drugi doivljaj ili sposobnost. Prijeporno je osjeaju li ivotinje sram i krivnju. Mada se seljacima i vlasnicima kunih ljubimaca ini da njihove voljene ivotinje ispoljavaju sram i krivnju, izgleda da se prije radi o ovjekovoj drutvenoj konstrukciji. Na kraju krajeva, "loe" svinje i pse vie ne izvode pred sud i ne vjeaju ih kao prije par stoljea. Ljudska sposobnost za te emocije zasniva se na moi pounutrenja. Ono to se pounutruje moe biti neto isprva vanjsko, ili pak introjekcija neeg isprva projiciranog prema vani; a to "neto" jest sila, objekt, objekt kao dio, ili neko jastvo. Sta-roengleski jezik savreno predoava tu ideju izrazom koji definira kajanje: agenbite of inwit, "grinja savjesti".33 "Tko u tom kaniba-listikom susretu grize koga?" pita Aldous Huxley. Ugledni vidovi jastva grizu neugledne i bivaju i sami ugrizeni, zadobivajui rane koje se gnoje neizljeivim sramom i beznaem.34 Nitko nee dovesti u pitanje iskustvenu preciznost osjeta ugriza. Kao to glad nalikuje

unutarnjem "grizenju", isto vrijedi za kajanje. Moda se prigovara ideji "jastava", jer je taj pojam odve sofisticiran kad se radi o malom djetetu. Mogli bismo kazati da psihoanaliza govori o trima razinama mentalne djelatnosti: obinom miljenju, dnevnim snovima i nesvjesnoj fantaziji. Neka emocionalna stanja povezana su sa svima njima, no ono skopano s fantazijom ostaje svijesti najnepristupanije. Razmotrite priu ove majke o posjetu Millennium Domeu: "Kada sam to vee stavila svoju trogodinju ker u krevet, upitala me: 'Mama, a imam li ja pokretne stepenice u nogama?'"35 Na razini zbiljske (zajednike) stvarnosti, u trgovakom centru i na postaji podzemne eljeznice, djevojica moe razmiljati, usporeivati kako su velike pokretne stepenice, a kako male njene noge. Otuda i na osnovi predodbe "igrake" ona je, jo i prije posjeta Domeu, moda sanjarila o tijelu lutke tako velike da bi ovjeku trebale ljestve ili pokretne stepenice da doe do vrha, s unutarnje ili vanjske strane. Ali njena misao - i upravo ona uspostavlja vezu s fantazijom - jest da ona moda ima pokretne stepenice u nogama. No u toj fantaziji ideja djelatnitva ostaje visjeti u zraku jer ona zna da se ne moe "popeti" na vlastite noge. Niti se njene noge mogu "popeti" na nju,
45

44

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

jer gdje je ta "ona" na koju bi se njene noge popele? Ta fantazija pokazuje njeno nastojanje da unese smisao u zagonetku "voljnog pokreta" te, jo i dalje, u mjerila za "ivost". To je dijete premostilo opasnosti alekstimije -nemoi ili osjeaja nemoi da se rijei pronau i upotrijebe - te izvelo vrlo sloenu, pojmovu i psiholoku, jezinu operaciju. Neto je dokuila, a to je, u svom najrudime-ntarnijem obliku, ideja sile nad kojom nema nadzor, ali kojoj je - to je presudno - dala oblije i ime. Mogue je da se to dijete, ako se ve ranije pozabavilo spomenutom temeljnom zagonetkom, ono takvom svojom opaskom igralo s mamom. Ovdje se ponovno zatjeemo na graninoj crti koje se psihoanaliza odvaila prihvatiti i istraiti je. Ono to premouje udaljenost izmeu te trogodinjakinje (a mogue je da postoje jo nadareniji dvogodinjaci koji kuju takve fantazije) i "neverbalnog" estomjesenog dojeneta upravo je nesvjesno - ili, u svojoj suvremenoj preobrazbi, "nepomiljena poznatost".36 Veina bi ljudi rekla da je sram istodobno i vie i manje grozan doivljaj od krivnje. Tomu je pak tako zbog onoga "gdje" koje doivljavamo. "Sram je Pepeljuga neugodnih emocija jer je privukao daleko manje pozornosti od
46

tjeskobe, krivnje i depresije", pie C. Rycroft, izazivajui u meni trivijalnu fantaziju to bi onda simbolizirala njena arobna staklena cipelica.37 Razlog te nedovoljne pozornosti Erikson vidi u injenici da "[sram] u naoj civilizaciji vrlo rano i s lakoom apsorbira krivnja". 38 No, on mu barem dodjeljuje stepenicu drugu, za najranijeg djetinjstva - u svom razvojnom prikazu od osam dihotomija s kojima tijekom ivota treba izai na kraj. Sparuje ga sa "sumnjom", a oboje stavlja u suprotnost prema "autonomiji", stjecanju osjeaja cjelovitosti, umjenosti i samodostatne snage s obzirom na primarne tjelesne funkcije -prehranu i luenje. Sram je osjeaj koji slijedi izloenosti neuspjele autonomije ili hybrisu. Publiku ini vaa majka/roditelj, statusna skupina, nad-ja, ili vae idealno ja. Zamislite sebe na nekoj gala veeri, jedete juhu od graka s estragonom. Ako vam ruka posrne, ubrus e vam se zazelenjeti, lice pocrvenjeti - a crveno i zeleno neto su nevieno! No to ako vam zrno graka upadne meu grudi - ah, kraljevno, kakvih li boja! Te sramotne prizore vide i eprtlja i publika. Postoji jo gore ponienje, a doarava ga uobiajeni izraz to have egg on one's face*, kada eprtlja ne vidi nered koji stvara dok * Imati jaje na licu (op. pr.)

47

Krivnja

jede; sram postaje tim gori to na jajar mora sada izvrtjeti u glavi sve situacije u kojima su ga mogli vidjeti, od doruka do radnog mjesta. No, prednji dio tijela koji nismo vidjeli podsjea nas na stranji dio tijela koji ne moemo vidjeti. Upravo doslovna i metaforika tekoa osjeaja odostranosti, skopane s izmetom, prolou i ostavljanjem nevidljivog, nadahnjuje divan Eriksonov aforizam: "Sumnja je sestra srama."39 Roditeljeva ambivalentnost u vezi s djetetom poprimit e jedan oblik s obzirom na potekoe u hranjenju djeteta; no drugaiji e intenzitet pratiti potekoe kod analnog uenja. Sa stajalita djeteta, pie Erikson, "iz osjeaja gubitka samokontrole i iz tue natkontrole proizlazi trajno naginjanje sumnji i sramu".40 "Krivnja" se uvodi na sljedeem razvojnom stupnju te zajedno s "inicijativom" tvori negativni dio dihotomijskoga para. Krivnja je ovdje, jo jednom, bezimeni preitak edi-povske situacije. Dijete se mora odrei elje da spozna majino tijelo tako to e je preobraziti u elju da spozna nemajinski svijet. Kako kae Erikson: "Vizualni sram prethodi auditivnoj krivnji, a ova je osjeaj da smo loi, koji kad smo sami sa sobom, kada nitko ne gleda i kada je tiho sve izuzev glasa nad-ja."41 Nae oi ne mogu vidjeti sebe bez zrcala tuih oi-

48

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

ju, kao to - tragino - nae usne ne mogu poljubiti same sebe; ali moemo uti, i "unutarnjim" i "vanjskim" uima, naredbe koje si izriemo. Iz tog je fenomena Isakower zakljuio da Nad-Ja izvire iz auditivne sfere.42 Reklo bi se da je svojstvo koje odreuje sram kratkoa, doim krivnja traje. Za Sartrea, pakao je mjesto gdje ne moemo ugasiti svjetlo.43 Sljedei kljuni moment u vezi sa sramom i krivnjom antropoloke je naravi - razlikovanje izmeu "kultura srama" i "kultura krivnje". Meu primjere prvih spadaju Japan i Pakistan (o kojem je Salman Rushdie napisao roman Sram), a meu one druge bilo koja zapadna zemlja - mada su i u njima mogue potkulture oblikovane sramom, poput vojske. To su drutvene konstrukcije i kljuni je imbenik tko se nalazi u toj zatvorenoj skupini. Moda krivnja i sram predstavljaju par jedan za jedan, pa onda u svakoj kulturi vie srama znai manje krivnje. Nina Colthart, engleska psihoanalitiarka koja se preobratila na budizam, mogla je uvjerljivije od Adriana Mo-lea izjaviti: "Ne osjeam krivnju."44 Osjet o kojem se najmanje teoretiziralo jest njuh. Freud je iznio pouno miljenje da je uspravljanjem homo sapiensa novonastalo udaljavanje mara, odnosno spolovila, od nosa izmijenilo vrijednost njuha. Ustanovljene

49

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

su stroge klinike prakse i vjerski obredi kako bi se izalo na kraj sa strahovanim znaenjem vonja mjesenice, smegme i izmeta. ak se i suvremene kulture razlikuju po tome gdje povlae granicu neprihvatljivog mirisa. To je osjet koji je u najmanjoj mjeri mogue nadzirati i koji, moda upravo zbog toga, najsnanije djeluje kada "zaposjedne" svijest - sjeate se mirisa kolskog sapuna, krzna svoga ljubimca, prvog poljupca...? No, moemo li onjuiti sram ili krivnju? Ope je mjesto da moemo nanjuiti strah i da ga ivotinje mogu nanjuiti bolje od ljudi. Ljudski je strah najintenzivniji u dvoboju, okraju bez potpore, te u fizikom, manualnom dvoboju, recimo u boksu. Neposredno pred vrhunac boksakoga mea suparnici se nau u neobinom homoerotskom zagrljaju, kada mogu nanjuiti, osjetiti i okusiti krv, znoj, a moda ak i suze - no svakako strah. Moda je taj strah potaknut iznenadno osvijetenim osjeajem zbunjenosti: "to ja radim ovdje? ija je to borba? Koji je njen smisao? to e znaiti pobjeda?" Onaj tko prevlada taj trenutak odnosi pobjedu - zamahom na drugog, od kojeg ponestaje svijest, on moe dovesti do neophodnog odmicanja. Koji je dakle smisao takvih okraja i koji je smisao oklijevanja prije ubojitog udarca?
50

Moda ljudi u tom oklijevanju osjeaju strah od nesavladive krivnje to ostvaruju zabranjeno: strah od zadaha grijeha koji truje slatki miris pobjede. Moglo bi ispasti jo jedno tipino neumjereno psihoanalitiko nagaanje pretpostavimo li da kroz boks ponovno izbija prvobitni opor. S obzirom na teorijsku prednost Edipovog kompleksa, zanimljivo je da, zapravo, postoji vrlo malo pria o borbi oca i sina. ini se da u toj borbi postoji izvjesna asimetrija u osjeaju prava na samoobranu. Sin intuitivno zna da mu je otac potreban iv kako bi mu udijelio identitet koji moe braniti i s njim ivjeti. Mogli bismo zato pretpostaviti da je u mrtvoj toki izmeu oca i sina nesretnog prezimena Gaye* otac-propovjednik osjeao da moe pucati, dok Marvin, njegov sin-kantautor, ni u 44. godini nije osjeao da mu je to doputeno. Njegov noviji top-single zvao se "Seksualno ozdravljenje"! Nakon sinou-morstva, Marvinova majka (iji je otac ubio njenu majku) ovako jadikuje: "Iz nekog razloga, moj mu nije volio Marvina, a, to je jo gore, nije htio da ja volim Marvina. Marvinu nije dugo trebalo da to shvati." Njegova sestra domee: "Ne sumnjam da je sam Marvin odluio umrijeti na takav nain. Kaznio je oca, tako to se pobrinuo da mu zagora ostatak ivota."45 * Izgovara se kao i gay, "homoseksualac", op.pr.
51

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

Granini sluaj reaktivne formacije, kada osoba izlazi na kraj s nekom zastraujuom eljom tako to ispoljava suprotnu elju, jest fantazija u kojoj napaeno dijete spaava ocu ivot. To savreno oslikava film Povratak u budunost. Mladi iz 1980-ih zavrava u 1950-ima, vremenu kada su njegovi roditelji bili mladi. Otkriva da mu je otac lampavi "mekuac" kojeg poniavaju siledije iz razreda. Oklijeva pomoi mu, ali kasnije, kada mu otac padne pred automobil, on iskae - tako spaava tati ivot, a od udarca automobila gubi svijest.46 Budui da je tinejder (za razliku od klinca koji se bori protiv zraka) stekao moralnu svijest, on e shvatiti da mu ni taj postupak nee omoguiti ivot lien krivnje. Je li takvo oklijevanje posljednji ostatak edipovskog bijesa? Vie je milijuna itatelja i kritiara pokualo pruiti konano objanjenje Hamleta, te savrene prie o oklijevanju. T. S. Eliot slavno je pokrenuo kopernikanski obrat kada je doveo u pitanje njeno savrenstvo te je nazvao "umjetnikim promaajem" i uveo u jezik opsesivni izraz "[zakinutost za] objektivni korelativ".47 Negdje u isto vrijeme Freud a obojica su objavljivali za Hogarth - je razbijao glavu ba nad time: injenicom da djetetovo nad-ja ne korelira s objektivnom razinom roditeljske dobrote ili prijetnje.

Naravno, dijete ima apsolutan osjeaj obje-ktivne, psihike stvarnosti: svijest o nesavladi-vom bremenu elje, krivnje, srama i straha u sebi, pa i ako ga nitko drugi ne moe v i d j e t i i l i potvrditi. I tako Rosencrantzu i Guildensternu, svojim "prijateljima" koji ga ne razumiju, Ha-mlet moe sasvim istinito poruiti:

O Boe, mogao bih biti zatvoren u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajna prostranstva - da nemam runih snova. (2,2)* Upravo zato to uoava da su se ti snovi/fantazije otjelovili u njegovom stricu - i to runo, sa zadahom seksualnosti - on oklijeva ubiti ga, jer to bi prije nalikovalo samoubojstvu! ak i kada kae: "Sada bih mogao piti vrelu krv" (3,2), on se ipak tek pomilju udaljio od paraliziranosti mudrovanjem roenim iz nesvjesne krivnje. Ako nita drugo, Freudova sugestija, za razliku od Eliotove teorije, uva posvemanje strahopotovanje pred tom dramom. Premjetaj je jedan od kljunih pojmova u psihoanalizi. im se njegova edipovska mrnja premjesti na strica, Hamlet ponovno zapinje. * Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip Torbarina. Zagreb: Sysprint.
53

52

Krivnja

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

U tom posljednjem primjeru elim pokazati kako krivnja moe biti tako intenzivna i prote-jska da se, im osjeaj za koji je vezana postane savladiv, premjeta na neki nesavladiv osjeaj. U toj sferi dolazi do neobine "sinestezije", ne tek neeg kao kad "ujete" boje, nego takve gdje ovjekovu tjeskobu zbog neizvjesnosti jednog osjeaja osnauje intenzivna osvijetenost nekog drugog. Freud uvodi Lady Macbeth kao savren primjer fenomena koji naziva "upropatenost uspjehom".48 (Dananji adolescenti, od osa-mnaestogodinjaka do tridesetogodinjaka, uspjeh bi definirali kao raspolaganje financijskim sredstvima kojima se, kada god hoete, moete upropastiti piem, drogom i seksom. No, ak i apetiti njihovih junaka mogu obljuta-viti i dovesti do depresije poznate kao "rajski sindrom" - jedna njegova novija rtva je Dave Stewart iz grupe The Eurythmics.) Ostvarenje elja Lady Macbeth kao da oslobaa neku nesvjesnu i krajnje nesavladivu (edipovsku) krivnju koja ne samo da baca sjenu na njeno uivanje u plodovima uspjeha - moima kraljice - nego je i gotovo prisiljava da se ubije radi svojevrsne pokore. Kada, na poetku, ita proroanstvo vjetica i zna da Duncan stie, ona se ovako "moli": Doite, vi dusi
54

to smrtne misli pratite, spol uzmite mi... Na grud mi ensku do'te, Ko u mi mlijeko uzmite, vi sluge smrti... (1,5)* To je rijedak primjer osobe koja od neke vanjske sile trai da obavi projekciju. Ona je sigurna da ne moe vidjeti ta bia, u njihovom "biu nevidnom". U prizoru ubojstva njena razmetljivost doivljava krah pred slikom/oblijem, lelujavom prikazom Duncanova lica, koje nije bila opazila tijekom netom zavrene gozbe. (Kau da oblici koje osoba ne moe smjesta razaznati u zagonetnim dvostrukim perspektivama odraavaju njezine tjeskobe.) Da nije u snu Bio nalik na oca mog, to sama bih Uinila. (2,2) Mada liena spola i pripita, ona se ne moe posluiti (penisoidnim) bodeima da probode Duncanovo meso: ne usuuje se ni dotaknuti oevo tijelo. Nakon umorstva Macbeth vapi za sljepilom i ne uspijeva ispustiti bodee - stoji paraliziran. Po uinjenom djelu Lady Macbeth nalazi * Shakespeare, W (1996) Hamlet, prev. Josip Torbarina. Zagreb: Svsprint.

55

Krivnja

dovoljno manijakalne snage da pogleda mrtvog Duncana i "odbaci" pogrenu Macbethovu predodbu da e krv koju je prolio zarumeniti sva mora: "...al se stidim / Da imam srce tako bijelo... Kap vode e nas oistiti od tog ina." (2,2) No Macbeth je prihvatio ideju o neizbrisivoj mrlji. injenica da u stvarnome svijetu mrlja ne postoji vodi do sinestezije: vizualna odsutnost pretvara se u osjeaj trajne tiine koju zvuk uvijek samo to ne razori, zvuk vanjskoga svijeta, glas suda. Pred kraj drame Lady Macbeth vidi neto ega nema: krvave mrlje od prije sedamnaest godina. Prije nego to su higijenski uloci podarili enama "mo" da lete i plivaju, mrlje od (menstrualne) krvi otkrivale su enskost ene koja se nastoji deseksualizirati, poput papese Ivane ili Teene Brandon. 49 Kod Macbetha, sinestezija kree od vida prema zvuku i dodiru; kod Lady Macbeth, prema mirisu: Ipak, tko bi bio pomislio da u starcu ima toliko krvi? .. .Tu je zadah jo po krvi; svi mirisi Arabije nee ga sprati s ove male ruke. Oh! Oh! Oh! (5,1) Dok hoda u snu, ona je sebi nevidljiva i u tom sljepilu dopada svoje smrti, i izbavljenja. Poruuje nam se da injenica to je zapela na
56

Dosta s unoenjem smisla: glasovi drugih

mirisu ukazuje na njenu slabiju moralnu snagu. Macbeth na koncu shvaa svoj moralni pad, ali ne i Lady Macbeth. Ne znam bi li imalo ikakvu dijagnostiku vrijednost pitati zloince koji je osjet kod njih prevladavao u kojoj ivotnoj dobi, a koji tijekom zloina. Glas krivnje nalik je izluujuoj, bezveznoj pop-pjesmi - nezaustavljiv, petlja, Laingov vor.50 Jill se osjea krivom to se Jack osjea krivim to se Jill osjea krivom to se Jack osjea krivim. Nesretan je jer je kriv to je sretan kada su drugi nesretni te da je pogrijeio kada se oenio osobom koja moe razmiljati samo 0 srei. I Laing je znao da ovjeku kojega ne "dijeli [ni] vlas" od vlastelina glamiskog* moe biti i gore: Jimmy McKenzie bio je prokleta napast u duevnoj bolnici jer je naokolo dovikivao svojim glasovima. Jasno, mogli smo uti samo jednu stranu razgovora, dok smo
* Tj. Macbetha, op. pr.

57

Krivnja

Unesimo smisao: terapija

drugu stranu bar u opim crtama mogli izvesti prema ovom: "Gonite se, jebite se vi gnusni gadovi..." 51
Koji bi to lijek, kakva terapija pomogla jadnom Jimmvju?

I kakvim blagotvornim lijekom zaborava Osnait punu grud od tvari pogubne to kao teak teret lei na srcu? (5,3) Moemo to shvatiti kao proroku zabludu o nainu na koji funkcionira psihoanaliza. Zanimljivo, to je najslavniji Shakespeareov lijenik, a u drami je izraena suprotnost izmeu njegove nemoi i gotovo mistikih iscjeli-teljskih sposobnosti engleskoga kralja. Nemamo prostora za podrobno razmatranje naina na koji funkcionira terapija. Moemo iznova ustvrditi ono oigledno: terapija otvara prostor u kojem jedva upamene i nesavladive misli i osjeaji mogu doi do rijei i tjelesnog izraza te postati predmetom razgovora koji e omoguiti njihovo zdravo prevladavanje i zaborav. Terapeut ne dri da njegov zadatak ukljuuje nekakvu nadrisveeniku ili nadriuvarsku ulogu, onako kako je definiraju suvremene religijske i politike paradigme. O tim vidovima krivnje brigu vode drava i Crkva. ovjek svojevoljno moe otii k ispovjedniku i obaviti pokoru u religijskom smislu, a moe svojevoljno otii i u zatvor te se potiniti kaz-neno-popravnim obvezama, izreenim i preutnim. No, moda e i nakon toga osjeati neki preostatak nesvjesne krivnje. ak i naoko obini, dobri ljudi mogu biti na

Glasnije, frajeri! Unesimo smisao: terapija

Odlueno je da se i njegove i nae patnje ublae tako to emo mu priutiti blagodati leukotomije. Stanje mu se poboljalo. Nakon operacije vie nije tumarao naokolo izderavajui se na svoje glasove, nego: "ta kaete?Daj opet! Glasnije, frajeri, ne I "52 ujem vas! Pojava leukotomije ostvarila je ono to je za Macbetha i Shakespearea, stoljeima ranije, predstavljalo fantaziju ozdravljenja. Kao i moderni Laingov Svatkovi iz gornjeg teksta, Macbeth se kao kralj osjea krivim jer je dijelom pruzroio golemo breme krivnje to ga nosi njegova ena. U jednom od svojih najsu-ptilnijih govora Macbeth pita lijenika: Zar ne moe pomoi dui bolesnoj, Iz svijesti uvrijeenu iupati tugu, U mozgu zapisane izbrisati smetnje
58

59

Krivnja

Unesimo smisao: terapija

mukama. Doao sam kui i otkrio da je moj sustanar, koji je praktiki uvijek prekratko kod kue da bi je uprljao, oistio zahod i kupaonicu i ak izlatio slavine. "Oh, zbilja ti hvala", rekoh. "Ne inim dovoljno", rekao je. "ini i vie nego to je dovoljno", odgovorio sam. "Nije tako", ree neobino traginim glasom. Bio sam iznenaen i, pomalo oklijevajui, rekao: "Zar krivnja?" "Da", rekao je, i to opet tako tunim glasom da mi se uinilo kako ne bismo vie trebali razgovarati o tome. To je podruje psihoanalize. Njeno pravo na to podruje i dalje osporavaju religija i ostale paradigme - posebno kad se radi o odreenom nizu simptoma kao to je opsesivno-kompulzivni poremeaj. Kraticu OCD za takvo stanje (koje je Freud odavno secirao) prva je popularizirala J. Rapoport; ona je jedan tipian simptom iskoristila za naslov svoje knjige: Djeak koji se nije mogao prestati prati. Taj simptom nije tek proizvod boljih vodoinsta-lacija! Ideju intenzivne, neizbjene krivnje jo je tisuljeima unatrag doaravala ideja "skru-puloznosti". Freud je te simptome ponavljanja smatrao nainima da se savladaju nesavladivi osjeaji/emocije, na primjer tjeskoba i krivnja. Rapoportova raskida s takvim objanjenjem i navodi istraivanja koja pokazuju nedoraslost psihoanalize da ublai sline simptome.

Njezin je etoloki zakljuak sljedei: prvobitni nagon za nekom obinom aktivnou kao to je odravanje istoe doma kemijski je zabraz-dio pa se najbolja terapeutska strategija zasniva na medikamentima.53 Osjeaj krivnje nije dakle povlaten, u smislu teorije ili tehnike, kao primarni simptom kojim se valja pozabaviti. Upravo je nemo Freudova kolege Josefa Breuera da se kao mukarac nosi s pacijentkinji-nom eljom za njim kao kompleksnim, seksualno i emocionalno pristupanim mukarcem, umjesto kao mukarcem kojega definira konkretna profesionalna uloga zasnovana na gotovo stvarolikoj apstinenciji, potaknula Freuda da preispita tu emocionalnu dinamiku te u sredite psihoanalitikog procesa stavi pojmove "prijenosa" i "protuprijenosa". 54 Prolost mora to silovitije zakoraiti u sadanjost, u terapeutski prostor - a to je mogue jedino "krivim percepcijama" prijenosa, elimo li neku novu budunost, a ne beskonano, isprazno sjenoliko ponavljanje. U rekreiranju snanih misli i osjeaja koje prijenos olakava lei nada da bi pacijent mogao (uz pomo) dovriti ili barem nastaviti prijelaz iz paranoino-shizoidnog u depresivno stajalite, kako ih naziva Melanie Klein. To su najbolnije seanse, bez obzira na dob pacijenta.

60

61

Krivnja

Zavrna razmiljanja

Kleinova je zastupala psihoanalitiko (ako ne i steeno majinsko) stajalite kada je zapisala: "To se u analizi postie iskljuivo isto psihoanalitikim mjerama, nikako savjetujui ili ohrabrujui dijete."55 Kako bismo itatelja podsjetili na suprotnost, dajemo navod iz idovskog obreda za ublaavanje skrupuloznosti: "Neka ti sve bude doputeno, neka ti sve bude oproteno, neka ti sve bude odobreno."56 To je po svemu sudei neobino vrijeme - konjunktiv zagovora - to jo jednom pokazuje svu sloenost gramatike ljudskog srca. Drugaiju referentnu toku predstavlja udesno cinina krilatica u Kui od karata, u kojoj zaplotnjaki ministar esto svoje doputenje procijedi ovako: "Vi to moete pomisliti: ja nikako ne mogu ni prokomentirati!"57 Netko e moda ustvrditi da bi terapeutska emocionalna apstinencija, iji je smisao ne usmjeravati i olakavati, mogla na taj nain postati manipulativna. Takvo obnovljeno zanimanje za psihoanalizu tijekom ezdesetih godina prolog stoljea poklopilo se s takozvanim "otvorenim drutvom"*, to je jedan od totalno pogrenih naziva iz tog stoljea jezine zloporabe. Pravi me-ugeneracijski dijalog koji bi se okonao
* Permissive societv, seksualno tolerantno drutvo (op. pr.)
62

davanjem blagonaklonog doputenja, nije postojao. Nisu se izricali roditeljski blagoslovi, tek preutne kletve mrgodnom utnjom i ozloje-enou, guilt-trips, kako su ih zvali. Razlika izmeu psihodinaminih i nepsi-hodinaminih terapija istoga je reda kao i razlika u potencijalnom emocionalnom naboju izmeu ivog kazalita i kina. U svom sjajnom radu "Mrnja u protuprijenosu" Donald Wi-nnicott istrauje unutarnje i vanjske pritiske koje terapeut mora savladati i iskoristiti. 58 Time se ne porie vrijednost nepsihodinama-nih terapija. Uz to, naravno, pacijent na ne-psihodinaminoj terapiji ne gleda film s terapeutom - razlika je jednostavno u tome to e on/ona, na temelju teorije i tehnike, nastojati apstrahirati, kontrolirati, dezinhibirati, "nad"uzdati transferencijalnu dinamiku. Psiho-dinamini bi terapeuti mogli posumnjati da u tim drugim terapijama, mada se naoko dolazi do znanja i ponaanja lienih krivnje, srce ili psiha ostaju u biti i dalje skrhani krivnjom.

Odvali kamen: zavrna razmiljanja Kamo odavde kreu razgovori o krivnji u psihoanalizi? Antropoloka i socioloka disciplina trae da ih poveemo.

63

Krivnja

Zavrna razmiljanja

a) Nemilosrdan izraun sila Homerski heroji nisu nita znali o nezgodnoj rijei odgovornost, a ne bi u nju vjerovali sve i da jesu. Za njih kao da je svaki zloin zapoinjao u stanju duevne klonulosti. Ali takva je klonulost znaila da je prisutan i djelatan neki bog... Za njih nije postojala kriva strana; samo krivnja, golema krivnja... Intuicijom koju je moderno doba odbacilo, da je vie nikad ne obnovi, heroji nisu pravili razliku izmeu zla u duhu i zla u djelu, ubojstva i smrti. Krivnja je za njih nalik kamenoj gromadi koja zatvara cestu; opipljiva je, nad-vija se. Moda krivac trpi koliko i rtva. U suoenju s krivnjom moemo jedino provesti nemilosrdan izraun sila koje su u igri.59 udesno je to je Calassova metafora za krivnju, u njegovim uzvienim razmiljanjima o grkoj mitologiji, istovjetna onoj kod Freudovog ovjeka-takora. A ti veliki helenisti savreno se podudaraju u jo neem. Gornji navod progovara o krivnji skopanoj s velebnim politikim djelima. No, krivnja se skrasila i u neem obinom, svakidanjem i krajnje bitnom. Prvobitni je zloin djelo koje dovodi do toga da neto to postoji nestane: in jedenja. Krivnja je tako obvezatna i neuklonjiva...

Bogove ne zadovoljava naturiti ovjeku krivnju. To ne bi bilo dovoljno jer krivnja je uvijek dio ivota. Ono to bogovi zahtijevaju jest svijest o krivnji. A to je mogue postii jedino rtvom.60 Postojale su, i jo ih uvijek ima, mnoge razliite drutvene tvorbe. I upitat emo se moda: daju li kulture s ugovorenim brakovima odnosu majke i sina takvu prednost da Edipov kompleks biva bitno ublaen? Ali unato iskustvenoj injenici psihike dvospolnosti, svaki pojedinac naui ivjeti kao jedan spol, s dodijeljenim mu moima i popratnim uasima. Moda upravo muki strah i zavist na maternicu nude najbolje objanjenje za knji-evno-antropoloku zagonetku: zato Izak biva spaen, ali ne i Ifigenija? Neki tvrde da je ba muka pristranost, ak i u psihoanalizi, dovela do slabije uporabe izraza "Elektrin kompleks". Ako je prvobitni trokut izvor psihoanalitike krivnje, onda valja uvaiti i posebnost enskog doivljaja tog trokuta. Svjestan sam, kao mukarac, da pojmovi "enski mazohizam", "erotiziranje enske mrnje prema sebi", "enska nasilnost" i slini zahtijevaju suptilniju teorijsku formulaciju. Nain na koji neka kultura locira moralno pravo ene na neki silovit impuls ili reakciju odredit e i njen psiholoki osjeaj za to pravo,

64

65

kao i popratnu krivnju koju bi trebala osjetiti. Svaki pomak u toj "ideologiji" utjecat e, unutar tri narataja, na nastajanje nad-ja budue djece. Na Zapadu, ako ve na Istoku jo ne, raspravlja se o tome jesu li mogue spolno neutralne definicije "izazvanosti", a otuda i odgovornosti pred zakonom, te moralne krivnje. Ne moemo zamisliti da bi u bilo kojem stoljeu prije dvadesetoga neka ena objavila knjigu naslovljenu Evi su namjestili.61 Grki mitovi nisu optuivali Helenu. Novija pojmovna prevrednovanja bacaju tragino svjetlo na prie iz prolosti, ali i optimistinije svjetlo na budunost. Ona se odraavaju i na nae iitavanje tekstova: najnoviji primjer predstavljaju kontroverze vezane uz Sylviju Plath i Teda Hughesa. Vrijedi se prisjetiti da ak ni Shakespeare, koji je pisao u doba kada je na vlasti bila kraljica, nije pisao "dovoljno" o odnosu majke i keri. U velikim Shakespeareovim komedijama nema majki, ali je zato mnogo oeva i keri. Zato? b) Shvatimo skupinu ozbiljno Neki e, poput Dalala, a za ovo potpoglavlje posuujem naslov njegove knjige, kazati da je sljedei teorijski izazov ovaj: "izgraditi mostove izmeu psihoanalize i sociologije". 62 Nadahnjuje ga sintagma iz Freudovog prikaza
66

razrjeenja Edipovog kompleksa: "Ideologije nad-ja" (njegov kurziv). 63 Mogli bismo se dodue prikloniti njegovom propitivanju teorijske i moralne vrijednosti monolitnog individualizma, ali pitanje svejedno ostaje: na koji nain jedna skupina treba druge skupine? Freud je uoio "naginjanje agresiji" "bez kojega se [ljudi] ne osjeaju ugodno" a isto tako da prezrene potskupine poput idova "pruaju krajnje korisne usluge svojim domainima".64 Ali kao to nam pokazuje zakrvljenost izmeu kranskih drava ("sveope ljubavi"), jedan "neprijatelj" nije dovoljan. Iz dotad nevienih barbarstava prolog stoljea, kako na privatnoj razini tako i na dravnoj, roena je ideja o "neosjetljivosti drugog": dovesti do toga da drugi ovjek ili druga kultura izgubi nadu i pravo na blagostanje, in je koji zahtijeva osjeaj apsolutne krivnje. Ubojstvo i rat opravdavaju se vjerovanjem u nestaicu, poteklo ono iz stvarnosti, mate ili pohlepe. Dojene, vjerujui da mu sisa koju treba moda nee biti dovoljna, ili da e moda nestati, prima je itavu, ona mora nestati. Dojene ne moe zamisliti da bi i drugi mogli biti gladni. Slijedi savreni razvojni trenutak kada dijete okree licu prema osobi koja ga hrani kako bi nahranilo svog hranitelja:
67

Krivnja

Koda

vjeruje da ima dovoljno za sve. Narodi nikako da stignu do tog trenutka. Na jednom kraju globalnoga sela nalaze se oni koji izgladnjuju sami sebe; na suprotnom su oni koje je izgladnjela politika. Glad priteuje muke sa rtvenim noem, a i produuje krivnju. Svi ti razgovori G8 ili za veerom o "problemu" gladi obian su bijeg. Da, teko je priati o takvim stvarima - naime, na dva koraka od svijesti nalazi se zastraujue podruje grozne krivnje. Mnogima su nepodnoljivi cmizdravi kontraargumenti jednog Alberta Speera ili jedne Myre Hindlev. Dugogodinje, zastraujue hrpetine njihovih spisa i govora nisu dovele, i ne dovode, bar do trunke uvjerljivog shvaanja krivnje, kamoli kajanja, koje bi pokrenulo pomirbeni dijalog. Moda njihova trajna ignorancija i moralna nakaznost predstavlja izljev vjenog, zbrkanog i besplodnog drutvenog utjecanja tim temeljnim pojmovima.

koja ih kinji. Kau: "Zar nemam pravo to raditi?" Jedini odgovor glasi: "Ovisi i o pravu drugog! I to znai to da ne moe primiriti svoju krivnju?" A koliko drugih? Zar to takoer ne bi mogao biti pokazatelj civiliziranosti: sve iri spektar moguih povreda drugog zbog kojih bi se duevno zdrav pojedinac, Seinfeldova "skroz nova ivotinja", trebao osjeati krivim? No, takva krivnja ne bi se zasnivala na nekakvom osjeaju grijeha ni na nekom strahu od kazne pa ne bi paralizirala njenog nositelja niti kodila drugom, ve bi olakavala njihovu istinsku prisnost. U tom pokazatelju lei nada u ispravno okolianje, koje e polako protki-vati zajednicu i, iz narataja u narataj, taiti "lou" krivnju koju zahtijeva nad-ja. Moda bih se trebao osjeati krivim ako zakljuim je svijetu potrebno vie krivnje!

Koda Neosjetljivost drugog. Tko vjeruje u to? Poznato je da pervertiti, ma kako ih definirali, obino ne idu na terapiju, a kada odu, ne ele biti "izlijeeni", nego ele tek primiriti krivnju
68 69

Zahvale Volio bih se zahvaliti: Ivanu Wardu iz Freud Museuma na velikodunosti njegova duha i izobilju urednikih savjeta; Duncanu Heathu i Jeremju Coxu iz Icona na pruenoj potpori; kolegama mentorima sa Sveuilita u Cambri-dgeu na krasnom mentorstvu i podrci; a tu su i oni ija je naklonost skrivena izmeu redaka: Frangois Danis, Dan Jones, Matthew Jones, Alan MacDonald, Dieter Peetz, Corinna Russell, Ma-ggie Smith i Wendy Thurley.

71

Biljeke
1

Townsend, S. (2000) The Secret Diary of a Provincial Man: Adrian Mole. U: The Guar dian, br. od 15. sijenja. 2 Meade, M. (2000) The UnrulyLife ofWoody Allen. London: Weidenfeld and Nicolson. 3 Isto. 4 Biblija, Izlazak 20,5. 5 Bruce, L. (1972) The Essential Lenny Bruce. London: Macmillan. 6 Goldhagen, D. J. (1996) Hitler's VVilling Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust. London: Little, Brown. 7 Seinfeld, J. (1998) Seinfeld. SAD: Castle Rock Entertainment. 8 Apokrifno. 9 Linehan, G. i Mathews, A. (1999) Hippies. UK: BBC 2. 1 0 Freud, S. (1979) Inhibitions, Symptoms and Anxiety (1925). U: Freud Library, 10. sv. London: Penguin, str. 240.
73

Krivnja
1 1

Harrison, K. (1997) The Kiss. London: Fourth Estate, str. 142-143. 1 2 Freud, S., pismo Fleissu (1899.) Navedeno prema VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fontana, str. 120. 1 3 Freud S. (2000) Predavanja za uvod u psi hoanalizu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari Grad, str. 277. 1 4 Ovidije P. N. (2001) Ljubavi; Umijee lju bavi; Lijek od ljubavi, prev. Tomislav Ladan. Zagreb: Signum, Medicinska naklada. 1 5 Kafka F. (1977) "Pisma Felici". U: Kafka, E, Pisma, prev. Mignon Mihaljevi. Zagreb: Zo ra - GZH, str. 268. 1 6 Freud, S. (1979) A Case of Obsessional Neurosis: RatMan (1909) U: Freud Librarv, 9. sv. London: Penguin, str. 70. 1 7 Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) U: Freud Librarv, 14. sv. London: Penguin, str. 317. 1 8 Butterflies Don't Count. UK: BBC 2, datum nesiguran. 19 VVollheim, R. (1991) Freud. London: Fon tana, str. 137. 20 Freud, S., Rat Man, str. 84. 21 Isto, str. 121. 22 Freud S. (2000) Totem i tabu, prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari Grad. 23 AI t ma n, R. ( 197 1) Mc Ca b e i gos po a Mi l l er . SAD.

24 25

Ca pr a , F. ( 1946) Di v an i vot . S AD. K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in Normal Ch ild ren" (1927 .) U: Love , Gu ilt and R e p a r a t io n a n d O th e r Wo r k s , 1 9 2 1 -1 9 4 5 . London: Vintage, str. 173. 26 Isto, str. 184. 27 K le in , M. (1 9 8 8 ) "O n C rim in a litv " (1 9 3 4 .) U : K le in , o p . c it, s tr. 258 . 28 Isto. 29 D ic k , H . V . (1 9 7 2 ) L ic e n se d Ma ss Mu r de r . London; Scott, R. (1979) Alien. UK; Luna, B . (1994 ) S isa i mjesec . pan jolska . 30 K l e in , M . (1 9 8 3 ) "T u g o v a n je i ma n i n o d e p re s iv n a s ta n ja " (1 9 4 0 ) U : M. K le in , Z a vist i zahvalnost, prev. Anita Sujold i. Zag reb: Nap rijed, str. 88-89. 31 K le in , M. (1 9 8 8 ) "L o v e , G u ilt a n d R e p a ra tion" (1937.) U: Klein, op. cit., str. 340, 335. 32 K le in , M . (1 9 8 8 ) "C r i min a l T e n d e n c ie s in N o rma l Ch ild ren " (192 7.) U : K lein , op . c it., str. 176. 33 Jo yce , J . (199 1 ) U liks , p rev . Lu ko Pa lje ta k . O p a t i ja : O to k a r K e r o v a n i . J o y c e n a v o d i jedan s ta ri teks t. 34 H u x le y , A . (19 46 ) T he Pe ren n ia l P h ilo sophy. London: Flamingo, str. 309. 35 E n g l e , C. ( 2 0 0 0 ) pi s m o T h e G u a r d i a n u , br . od 8. veljae. 36 Bollas, C. (1987) The Shadowofthe Object: Psychoanalysis of the Unthought Known. London: Free Association Books.
75

74

Krivnja

Biljeke
52 53

3 7

Rycroft, C. (1968) Dictionarv of Psychoanalysis. London: Penguin, str. 152. 3 8 Erikson, E. (1963) Childhood and Society. London: Paladin, str. 227.
39

54

Isto, str. 228. Isto. 41 Isto, str. 227.

40
42

55

43

44

45

46

Isakower, O . (1939) "On the Exceptional Po sition o f the Aud ito ry Sphere ". In terna tiona l Journal of Psychoana lys is, sv . 20 . S a rtre , J .-P . (1 99 0 ) In C a mer a (194 4 ) Lo n do n : Pen gu in . C o l ta r t , N . (1 9 9 7 ) F re u d Mu s e u m C o n f e rence, termin za pitanja. Ritz, D. (1985) Divided Soul: Marvin Gaye. London: Michael Joseph, str. 7, 336. Zemeckis, R. (1985) Povratak u budunost. SAD.
Eliot, T. S. (1999) "Hamlet" (1919), u Tradi

56 57

Isto. R a p o p o rt, J . (1 9 9 0 ) T h e B o y Wh o C o u ld n ' t S to p Was h in g . Lo nd on : Co llin s , s tr. 1 5 . F re u d , S . i B re u e r , J . , S tu d ie s o n H y s te r ia (1895) U: Penguin Freud Librarv, 3. sv. L ondo n . Klein, M. (1988) "Cri minal Tende ncies in N o r m a l C h i l d r e n " ( 1 9 2 7 ) U : Kl e i n , o p . c i t . , str. 176- 177. Ra p o p or t ( 1 9 90) o p. c i t . , s tr . 232. D o b b s , M . ( 1 9 8 9 ) K u a o d k a r at a . L o n d o n : Colli ns; BBC TV, 1990.
Winni cott, D. (1 992) "Hate In The Count er Tra ns fere n ce " ( 19 47) U: Coll ect ed Pa p ers. Lon d on : Karna c. Ca l as s o, R. ( 19 9 4) T h e M a rri a g e of Cad mu s a n d Ha r mo n y ( 1 9 8 8 ) Lo n d on : Vi n t a ge , s t r . 94. Isto, str. 311-313. Kenn ed v, H. (199 3) Ev e Was Fra med. Lon don : Vintage. Dalal, F. (1998) Taking the Group Seriously. Lond on : Jessica Kingslev, str. 121. Isto. Freud, S. (1985) Civilisation and Its Discont en t s ( 1 9 30 ) U: P e n gu i n F r e u d Li b r ar v, 1 2 . sv. Lond on, str. 305.

58

59

47

60 61

cija, vrijednosti i knjievna kritika, prev. Sla ven Juri . Zag reb: Matica hrvatska , s tr. 72 . 48 Freud, S. (1985) Some Character-Types (1916) U: F reud Lib rarv, 14. sv. London: Penguin, str. 299. 49 A p o k rifn o ; P e irc e , K . (1 9 9 9 ) D e k i n ik a d a ne p lau. S AD . 50 Laing, R. D. (1970) Knots. London: Penguin, str. 26, 28. 51 L a in g , R . D . (1 9 6 7 ) T h e P o l it ic s o f E x p e rience. London : Pengu in , s tr. 146 .

62

63 64

76

77