FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi

UVOD
Javno mnijenje (engl. Public Opinion) je miljenje pripadnika pojedinih ili vie drutvenih grupa o tome kako treba rijeiti (problematina) pitanja bitna za grupu kao cjelinu ili je u pitanju opi interes itave zajednice. Pojedini lanovi zajednice ili odreenih grupacija ne uestvuju podjednako u nastanku i formiranju javnog mnijenja. Zato se smatra da javno mnijenje nije zbir individualnih miljenja, ve je u pitanju miljenje koje izraavaju pojedinci, ali kao pripadnici odreenih socijalnih grupa. Javno mnijenje ne predstavlja miljenje pojedinih uskih ili privilegovanih grupa, ve miljenje veine pripadnika dotine grupe. Pojam javno mnijenje danas je najprisutniji u sadrajima elektronskih medija vezano za politiku praksu odreenog socijalnog miljea ili drutvene zajednice. Obino se kae da stav vlade ima ili nema podrku javnog mnijenja vezano za odreenu aktivnost. Ponekad je to glasno i manifestujue (mirni protesti razliitog karaktera) protivljenje odluci vlade, a nekad je to protajeno nezadovoljstvo koje se osjea, ali se ne ispoljava na vidljiv i prepoznatljiv nain. Javnost oznaava socijalni milje gdje posreduju privatna i javna sfera u kojima individua (graanin) vri odreeni uticaj na one koji odluuju. Javno mnijenje sa sobom nosi razne otpore i spontane akcije, ali se propagandnom aktivnou na njega moe toliko uticati da se njegovo djelovanje moe uskladiti sa ciljevima vladajuih struktura. Grci su prvi razvili kult raspravljanja, vjetinu govora i zakljuivanja. Bili su poznati po debati i besjedi. Ova praksa ima svoje ishodite i u rimskom forumu koji je bio mjesto za sueljavanje razliitih miljenja. Moderno vrijeme graanskog perioda liberalizma ponovo reafirmie javno mnijenje kao javno rezonovanje (raspravljanje) i odluivanje o bitnim pitanjima politike prakse. Rousseau ovaj fenomen povezuje sa pojmom opa narodna volja, to je na neki nain odreivalo jedinstvo narodne volje i njenu suverenost. Meutim, moderni teoretiari ukazuju na to da javno mnijenje nema smisao suverene volje jednog naroda poto je izmeu rezonovanja graana i nosilaca vlasti stvoren jedan itav splet posrednika u vidu politikih stranaka, mas-medija i dr. Samim tim, javno mnijenje je postalo objekat manipulativnog oblikovanja od strane medija putem propagandne aktivnosti. Javno mnijenje u toku formiranja svog dominantnog stava polazi od mase pojedinaca koji jo ne komuniciraju, niti sueljavaju svoja privatna miljenja, niti ih iznose u javnost. Tek kada neko miljenje ima pretenziju da postane predmet drutvene akcije, ono se tek tada pretvara u jedan zajedniki stav populacije odreene socijalne zajednice. Povezanost miljenja i politike prakse uslovljava kristalizaciju javnog mnijenja. Pokretanjem svih relevantnih preduslova konstituisanja javnog mnijenja (rezonovanja javnosti) oko nekog pitanja, ne vodi bezuslovno u saglasnost u miljenjima. Ono moe da jo vie istakne suprotnost i protivrjenosti u javnom mnijenju. Nestabilnost koja se odraava ispoljavanjem javnog mnijenja odraz je individualnih miljenja koja se reflektuju neposrednim uticajem i interesima grupa i klasa, jer u poetku individue polaze od svog stanovita da bi ga kasnije uskladili s miljenjem i stavovima grupe s kojom se najvie identifikuju.

JAVNO MNIJENJE I OBLICI DRUTVENE SVIJESTI

Javno mnijenje kao fenomen socijalnog ivota pripada onom redu drutvenih pojava koje stimuliu ponaanje ljudi u razliitim sferama njihove aktivnosti. Posebno se to odnosi na politiki angaman koji predvodi politika javnost, utiui na taj nain na tok drutvenih kretanja. Shodno ulozi i znaaju javnog mnijenja i politike javnosti u praksi se osjeala potreba zasnivanja teorijske discipline iji bi predmet istraivanja bio fenomen javnog

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi mnijenja. U tom smislu, izuavanje javnog mnijenja kao pojave za sebe mora postati predmet posebne teorijske discipline teorije javnog mnijenja (orevi) Ovakav zakljuak ne iskljuuje mogunost uzgrednog bavljenja ovim fenomenom mnogih teorijskih disciplina kao to su: politike teorije-politologija, socijalne psihologije, sociologije saznanja i sve vie komunikologije. Politologija javno mnijenje smatra neodvojivim dijelom politike prakse. Zato je neki od teoretiara smatraju politolokom disciplinom sa jasno definiranim predmetom svoga istraivanja. Poto socijalno-psiholoki mehanizmi predodreuju procese formiranja i izraavanja javnog mnijenja, samim tim i socijalna psihologija pronalazi sopstveno polje istraivanja. Posebno je to vano sa aspekta transformacije i formiranja grupne svijesti. Javno mnijenje kao produkt kojim se izraava kolektivni duh nosi sve mogue pretpostavke grupnog ponaanja. Sociologija saznanja, izuavajui faktore koji uslovljavaju nivo saznajnih vrijednosti pojedinih oblika svijesti, otkriva i determinante koje odreuju nivo saznajnih mogunosti javnog mnijenja. Poto sociologija saznanja to izuava u globalnim odnosima, teorija javnog mnijenja bi, koristei se tim istraivanjima, tragala za tim razlozima na svom podruju istraivanja. Komunikologija sve vie za svoj predmet vee pojam javnog mnijenja. Najvaniju ulogu u tom komunikacijskom procesu zasigurno imaju mediji koji mogu osigurati principijelne mogunosti komuniciranja meu lanovima javnosti. (Price) Iz svega navedenog proistie da je zadatak teorije javnog mnijenja da tokom istraivanja obezbijedi metodoloko objedinjavanje svih uglova posmatranja pojave koja je njen predmet. Javno mnijenje kao socio-psiholoki fenomen nije samostalna drutvena pojava ve je uslovljena razvijenou zajednice, sloenou drutveno-politikog sistema, tradicija... Javno mnijenje u toku formiranja svog dominantnog stava polazi od mase pojedinaca koji jo ne komuniciraju. Pokuavajui da definiu javno mnijenje, mnogi teoretiari su u svom pristupu ovom fenomenu vrili uporeivanja sa drugim oblicima svijesti naukom, ideologijom, tradicijom, religijom i dr. Iz razliitog poimanja funkcije javnog mnijenja proizilazila je ova veza sa drugim oblicima drutvene svijesti. Oni su javno mnijenje uzimali kao oblik svijesti ijim se posredstvom ljudi izraavaju o politikim, moralnim i pravnim pitanjima. U tom smislu John Locke je smatrao da se funkcija mnijenja iscrpljuje u moralnoj praksi ija je indirektna socijalna kontrola efikasnija od formalne cenzure sa prijetnjom crkvenim ili dravnim sankcijama. On je izjednaavao javno mnijenje sa moralnom svijeu. Smatrao je da su moralni zakoni dati da budu ogranienje pretjeranih elja koje, kad bi im se pustio puni zamah, dovode ljude do unitenja svakog morala. Hobbes je identifikujui svijest i savjest sa mnijenjem kazao da je savjest to i hiljadu svjedoka jer oduvijek se smatralo loim djelom ako ovjek radi protiv svoje savjesti. Da bi uporedio javno mnijenje i religiju, naglaavajui pri tome da se mnijenje ponekad pojavljuje i u formi svijesti kakva je religija, Ferdinand Tenies smatra da izmeu javnog mnijenja i religije postoji vrsta veza, jer javno mnijenje, kao i religija, predstavlja jednu od formi socijalne volje. Tenies razlikuje dva tipa ovjekove volje od kojih je jedan neracionalan i potpuno zasnovan na osjeanjima, dok drugi predstavlja svjesnu i racionalno zasnovanu volju. Ovaj drugi tip predstavlja zajedniki osnov na kome postoje i javno mnijenje i religija. Meutim, stanovite koje izraava slinost izmeu javnog mnijenja i religije je ipak nepouzdano jer su ova dva oblika svijesti u objektivnoj stvarnosti najee protivrjeni; religija se formira na iluzornoj svijesti, a javnost tei da svoje mnijenje izvede iz objektivno spoznate stvarnosti na naunim osnovama. Mnogi teoretiari su pravili ogromnu razliku izmeu spoznaje javnosti i nauke. Jedan od njih je Hegel prema kome javno mnijenje (kao kolektivno suenje) nema karakter znanja.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Po njemu, javno mnijenje je stihijski, neorganizovan nain izraavanja volje naroda jer se ostvaruje mimo volje drave, a narod je onaj dio lanova drave koji ne zna ta hoe. Hegel istie kako je javno mnijenje puno zabluda i predrasuda, ono je nepouzdan sud jer je subjektivno i oslanja se na neprovjerene injenice. Po Hegelu nema dodirnih taaka izmeu nauke i javnog mnijenja. U tom kontekstu bitna razlika izmeu nauke i javnog mnijenja je slijedea: - Javno mnijenje nije fenomen svijesti ija je uloga na nivou spoznaje svijeta kojom otkriva injenino stanje. Nauka ima zadatak da utvrdi naune istine. Tako se posredstvom nauke uspostavlja veza izmeu ljudi i stvarnosti. Nasuprot tome, posredovanjem javnog mnijenja konstituie se jedna druga veza izmeu ovjeka i stvarnosti. Ljudi kao pripadnici javnosti, suoeni sa objektivnim svijetom, razmjenjuju ideje, mnijenja o njemu i u tom rasuivanju suoavaju miljenja, procjenjuju tue ideje, mnijenja i stavove. Jedan od onih teoretiara koji su dovodili javno mnijenje u odreeni odnos sa tradicijom i iz te analogije pokuavali da izvedu specifine karakteristike mnijenja bio je Gabriel Tarde. Tarde kae da tradicija uvijek ostaje nacionalna, pritjenjena izmeu utvrenih granica, ali stabilnija nego javno mnijenje koje je prolazno kao vjetar. Mnijenje je utoliko jae ukoliko je tradicija manje snana. Tradicija je produkt mnijenja mrtvih koji prema Marksu optereuju ive, utiu na njihovu svijest, reakcije i ponaanja, pa samim tim i na njihova mnijenja. Tradicionalne vrijednosti na taj nain ostaju uzori i mjerila za procjenjivanje stvari i pojava objektivnog svijeta, pa tako i mnijenja drugih. Javno mnijenje je dugo tema teorijskih rasprava jer ono predstavlja vaan aspekt ponaanja ljudi. Javno mnijenje svrstavamo u one oblike svijesti koji izraavaju vrijednosni, kritiki odnos pojedinaca ili skupina prema datoj drutvenoj realnosti. Ovaj odnos pojedinca ili grupa prema aktuelnoj stvarnosti izraava se posredstvom javnog mnijenja, ali i ideologije (prema Asadu, ideologija je vizionarska koncepcija budunosti, koncept spoznaje) i njima slinim pojavama. Javno mnijenje je duboko utkano u svakidanju ljudsku praksu, te samim tim ono nema mo npr. ideologije jer se njegovim posredstvom izraava vrijednosno-kritiki odnos javnosti naspram drutvenih problema. Nasuprot tome, ideologija je univerzalniji oblik saznanja i zato se prema njenim projekcijama svijet mora mijenjati temeljitije, dublje i trajnije. Samim tim ideoloka komponenta u strukturi ponaanja mora biti prisutna u svim djelatnostima gdje su ljudski kolektivi prinueni da zauzimaju ocjenjivaki stav prema svijetu, a javno mnijenje upravo predstavlja formu ispoljavanja stavova javnosti prema aktuelno datoj politikoj stvarnosti. Dakle, ideologija predstavlja formu za ponaanje ljudi, ali javno mnijenje nema snagu ideologije. Ideologija je stimulativna toliko da ljudi esto daju ivot za nju. Poto u drutvu djeluju ideoloki sistemi i njima odgovarajui sistemi vrijednosti, prilikom formiranja javnog mnijenja dolazi do njegovog cijepanja na frakcije ili struje koje rezultiraju diferencijacijom u politikoj praksi. Diferenciranost ideologija je odraz struktuiranosti drutva koje za rezultat imaju diferencirane grupe koje imaju razliit odnos, vienje i projekciju svijeta. Tako ideologije predstavljaju nain vienja i osjeanja aktuelno datog i budueg sa stanovita odreene grupe. Projekcija prolosti, sadanjosti i budunosti proizilazi iz ideolokih stavova koji proistiu iz pozicije grupe, ime je motivisan i njen aktivitet. Vrh te politike aktivnosti predstavlja borba za vlast jer vrenjem vlasti ili uticajem na nju mogu se zatititi i ouvati interesi i pozicije odreene grupe. Ideologija i javno mnijenje svojim djelovanjem na ponaanje ljudi odreuju njihovu politiku svijest. Jezgro te politike svijesti grupa jesu, prije svega, njihove ideologije. Poto su one sistem odreenog pogleda na svijet iz kojeg se izvode stavovi i vrijednosni sudovi kako pojedinaca tako i grupa, one predstavljaju idejni milje svih njihovih orijentacija, stavova i mnijenja u odnosu na prezentirano zbivanje.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Javno mnijenje se kristalie kao izraz usaglaenih stavova o putevima i nainu rjeavanja problematine situacije (najizrazitiji primjeri koji kristaliziraju javno mnijenje su naruene socijalne situacije koje ugroavaju iru drutvenu zajednicu).

MNIJENJE, VJEROVANJE, ZNANJE

Kada govorimo o mnijenju, prije svega mislimo na nesigurno i nedovoljno zasnovano miljenje. Ve kod grkih filozofa dolazi do diferencijacije izmeu mnijenja i znanja (Parmenid). Inae, mnijenje ima korijen od u grkoj rijei doxa, dok moderni izraz u engleskom i francuskom jeziku je preuzet od latinske rijei opinio. Izraz doxa prvi je upotrijebio Ksenofan, a potpuniju analizu dao je njegov uenik Protagora koji mnijenje, kao nepostojanu osjetilnu spoznaju, direktno suprotstavlja razumu, kao odluujuem kriteriju istine. Za sofiste mnijenje je proizvod osjetila i zbog toga je ono za njih u prvom sluaju istinito (jer je mjerilo svih stvari) i pogreno (jer ne moe spoznati pravu istinu). O spoznajnoj relativnosti mnijenja i njegovoj suprotstavljenosti razumu govore atomisti (Demokrit), skeptici (Piron) i predstavnici ontoloke filozofije (Platon, Aristotel) dokazujui da se mnijenjem dopire do spoznaje promjenljivosti iskustvenog svijeta, ali ne i do prave istine. Sve do pojave djela Hobbesa, Lockea i Humea mnijenje je suprotstavljano razumnom prosuivanju. Tako Lock mnijenje tijesno povezuje sa narodnim tradicionalizmom (obiajima, navikama), te shodno tome mnijenje dobija znaaj neformalne drutvene kontrole. Hobbes smatra da je mnijenje isto to i savjest, a lanac mnijenja ukljuuje sve oblike vjerovanja, rasuivanja i pretpostavljanja. Svoje shvatanje mnijenja Hobbes naroito povezuje sa sferom religioznih uvjerenja, dok Hume mnijenju daje ulogu socijalnog arbitra jer vrlina, ljepota i bogatstvo imaju mali uticaj kad nisu podrani mnijenjima. Drugi filozofi e razlikovati tri spoznajna stepena: mnijenje, vjerovanje i znanje. Po tom shvatanju, mnijenje je miljenje u koje nismo subjektivno potpuno uvjereni niti je dovoljno objektivno zasnovano, dok se vjerovanje odlikuje subjektivnom uvjerenou, ali nije objektivno zasnovano. Za znanje je karakteristina puna subjektivna uvjerenost, a i objektivno je dovoljno zasnovano (Kant). Prema Kantu, mnijenje je miljenje, sklono promjenama, u koje nismo potpuno uvjereni, dok je vjerovanje obrnuto. Nauka ili znanje je puno subjektivne umjerenosti i objektivno je zasnovana. Nauka mora ulaziti u nepoznato da bi dola do istine. Moderno doba je doba naunog saznanja u kojem nauka ima stav da je naa jedina nada u znanju, a svo znanje dobijamo od nauke. No postoje pitanja unutar naunog miljea na koja nauka moe odgovoriti samo nesigurnim hipotezama ime se pretvara u vjerovanje u smislu nieg oblika znanja. Pored svog preimustva koje nauka posjeduje u pogledu znanja, ona ini svojevrsne ustupke religiji i filozofiji kada se nae pred problemima koje ne moe rijeiti. Pored nauke i filozofija pretenduje na znanje, a ne na vjerovanje, s tim to je nauka, zabranjujui filozofskom miljenju da se mijea u njene poslove, sklona da sklopi pakt s religijom. U tom smislu, Kant je dobro razradio i izvrio podjelu izmeu mnijenja, znanja i vjere. On je to razradio u svom djelu Kritika istog uma u kojem vjeru, mnijenje i znanje smatra istinitim. Iz toga proistiu tri stepena uvjerenja i to: mnijenje je dranje istinitim sa svijeu da je kako subjektivno, tako i objektivno nedovoljno. Ako je dranje istinitim dovoljno samo subjektivno i ako se ujedno dri objektivno nedovoljnim, ono se zove vjera. Konano, kako subjektivno tako i objektivno dovoljno dranje istinitim zove se znanje. U Kritici moi suenja Kant vri selekciju svih stvari na spoznatljive i nespoznatljive gdje spoznatljive stvari mogu biti trostruke: stvari mnijenja, injenice i stvari vjerovanja. Na prvom mjestu su stvari mnijenja kao vrsta spoznatljivih stvari, to bi protumaili kao objekte u sferi mogue iskustvene spoznaje, ali shodno snazi koju posjedujemo za nas nespoznatljive

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi i nedostupne. Druga vrsta spoznatljivih stvari i injenica jesu objekti ija se realnost moe dokazati. U treoj grupi se nalaze predmeti (stvari vjerovanja) koji su najvie dobro na svijetu koje treba proizvesti putem slobode. Kant je razgraniio sferu znanja od sfere vjerovanja dajui im mogunost koegzistencije bez sukoba. Po njemu, stvari vjerovanja ne mogu biti predmet nauke (znanja), a injenice koje su predmet znanja nisu predmet vjerovanja.Tako se oni dopunjuju uz mogunost nesmetanog razvoja, uz pretpostavku da ostaju u granicama vlastitog miljea i da ne prelaze u ono suprotno. Ovu diferencijaciju nije mogao prihvatiti Hegel jer mu je smetalo da se vjerovanju prepusti iroko polje beskonanosti, a znanju samo ono to je konano. Prema Hegelu, filozofija je mislee promatranje predmeta. Jedino sredstvo putem kojeg moemo saznati istinu i znanje jeste miljenje. Treba istai da vjerovanje (sa stanovita vrstine dranja istinitim) nije na sredini izmeu mnijenja i znanja, ve je ono esto vre od znanja. Hegel je u svom sistemu znanja otvorio mjesto i miljenju, gdje je spekulativno miljenje dobilo primat nad vjerovanjem. On je u obzir uzeo miljenje koje bi vodilo do razbijenja sistema. Predmet ovog miljenja je revolucija koja predstavlja radikalan preobraaj ovjeka i drutva, koji ukida samootuenje i stvara istinsko ljudsko drutvo i ljudskog ovjeka (prema Marxu). Dakle, od miljenja se oekuje neki rezultat, ono mora pruiti znanje o socijalnoj stvarnosti, ali ako ono zbiljsko nije istinito, onda istina nastaje kao negacijatako shvaene stvarnosti, ime traimo pribjeite u vjeri, a ne u znanju. Iako smatramo da je miljenje put ka ivotnoj mudrosti i uputstvo za djelotvorno spoznajno djelovanje, ima upozorenja (Heidegger) koja to shvaaju na slijedei nain: 1. Miljenje ne vodi nikakvom znanju kao nauke, 2. Miljenje ne donosi nikakvu iskoristljivu ivotnu mudrost, 3. Miljenje ne rjeava nikakvu svjetsku zagonetku, 4. Miljenje neposredno ne daje nikakve snage za djelovanje. Iz navedenog vidljivo je da miljenje nauke vodi naunom znanju, dok filozofsko, ukoliko ne eli da ostane tradicionalno nego trai puteve ka novom, sigurno ne vodi ka takvom znanju jer ono ne dovodi ni do kakvog naunog znanja i rezultata. Filozofsko miljenje se usmjerava na otvaranje mogunosti novoga. Zadatak filozofskog miljenja je da stavi pod znak pitanja ve date oblike ivota s njihovim predstavama o korisnosti i tetnosti. Ipak, mi moramo prihvatiti injenicu miroljubive saradnje izmeu naunog znanja i vjerovanja jer miljenje budunosti nije ni znanje ni vjerovanje, ve ono mora da bude istina socijalne datosti. Izriui svoje istinite i neistinite sudove, ovjek izraava svoju sposobnost za istinito i neistinito bivstvovanje. Jedinstvenost socijalne zbilje produkuje jedinstvenost istinitog suda. Dakle, treba razlikovati istinu od spoznaje. Ovo naelo istine nam pomae da pronaemo izlaz iz tekoa koje nastaju da je istina samo jedna, ali sva miljenja moraju biti jednako potovana, uvaavana i tolerisana. Ne moe se prihvatiti kompromis u shvatanju da je istina jedna. Istinu moemo postii samo slobodnim izraavanjem razliitih miljenja i diskusijom.

O JAVNOM MNIJENJU Kant, Hegel, Marx, J. S. Mill

an ak Ruso je prvi mislilac koji je sintagmu javno mnijenje upotrijebio s jasnim politikim konotacijama i prepoznatljivim obiljejima. U svojim analizama javnog mnijenja Ruso je jasno naznaio njegovu socio-politiku ulogu, razlikujui pri tom volju svih koju sainjava zbir privatnih volja od ope volje koja ima u vidu opi socijalni interes koga ine navike, moral, obiaji i javno mnijenje.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Za Rusoa narod je jedna nedovoljno obrazovana masa jer opoj volji pridaje samo moralnu snagu, oduzimajui joj pravo da raspravlja i rezonuje na politiki nain. Ruso volju svih povezuje s drutvenim ugledom, te javno mnijenje smatra faktorom socijalnih odnosa date zbilje. Nastajanje i formiranje javnosti on vee za politiku aktivnost na zborovima gdje se aklamacijom odluuje i donose zakoni. Jeremy Bentham javnom mnijenju daje vei znaaj i izrazitiju politiku funkciju i smatra da je javnost sposobna da utjelovljuje mudrost i pravinost cijelog svijeta, pa shodno tome ona mora imati stalnu kontrolu nad predstavnicima vlasti. Vrijeme Kanta je vrijeme kada se graanska lica konstituiu u publiku, kada se javnost ukljuila u politike funkcije posredovanja drave i drutva. Zato Kant na javnost gleda kao na princip koji garantuje saglasnost politike sa moralom kao jedinog pravnog poretka. To svojevrsno oslobaanje ovjeka jeste prosvijeenost koja na individualnom planu znai misliti samostalno, a na globalnom predstavlja tenju ka savreno pravednom poretku. Po Kantu ta prosvijeenost mora biti posredovana javnou. Kant smatra da je prosvijeenost kao javna upotreba uma privilegija uenih ljudi, prije svih filozofa. Rasprava filozofa nije samo akademska borba miljenja, ona mora biti javna kako bi narod uputila da se slui vlastitim umom. Kant dodaje da se javnost ne realizuje samo u sferi uenih ljudi ve i u javnoj upotrebi uma svih onih koji su dorasli za to. Ti pojedinci moraju prekoraiti granice svoje privatne sfere i putem spisa obratiti se publici da bi ona mogla neto rezonovati. Za Kanta je publika svijet koji se konstituie kroz itateljstvo koje rezonuje i koje se u njegovo vrijeme razvija u irokim graanskim slojevima. To je svijet literata i salona u kojima mjeovita drutva pored prianja i ala gaje jo jednu vrstu zabave rezonovanje. Zato kada je rije o javnoj stvari, javnost sainjavaju pojedinci koji se konstituiu u publiku graana, ime se utemeljuje princip liberalne pravne drave gdje se uspostavlja sfera privatne autonomije. Da bi se stvorila saglasnost politike i morala gdje pravno stanje jo ne postoji, tu je potrebna ne samo individualna elja za zakonitou, ve kolektivno jedinstvo ujedinjene volje. Svi moraju htjeti takvo stanje, zbog ega Kant smatra da se poetak pravnog stanja moe realizovati preko politike vlasti. Kant razliito gleda na javnu i privatnu sferu, na svoj nain (javna i privatna sloboda). Javnu imaju oni sa zanatima, poslovima. Kant nema odgovora za ove druge. Velika je veina onih koji ne mogu ui u javnu sferu (smatra da e putem obrazovanja ui u javnu sferu). Oni koji su u njemu moraju javno raspravljati o problemima zajednice i na taj nain educirati neobrazovane mase. Kant odreuje neke socioloke pretpostavke javnosti (kapital) pokazujui da su one vrsto povezane sa socijalnim odnosima privatnika kapitalista. Prema njemu, privatna sfera se konstituie od publike koja politiki rezonuje i u koju imaju pristup samo privatni vlasnici kapitalisti. Dok su radnici prinueni da kao jedinu robu daju svoju radnu snagu, kapitalisti su svoji gospodari i samo oni trebaju da imaju pravo glasa. Ovakav odnos moe stvoriti nejednakost meu pripadnicima zajednice. Prema tome, oni koji su van privatne sfere (nevlasnici, radnici) iskljueni su iz socijalnog miljea privatnih ljudi koji politiki rezonuju. Samim tim oni nisu graani, niti su lica sa istim pravima, jer u sferu javnosti mogu kroiti kada pomou talenta, marljivosti i sree steknu bogatstvo i postanu vlasnici, jer do daljnjega oni su pod okriljem zakona koji ne mogu da prave i donose. U tom smislu Hegel s pravom ukazuje na neodrivost navedene osnove u kojoj se privatna sfera nalazi u opasnosti da se raspadne usljed moguih konflikata. Samim tim javnost vie ne moe da posreduje politici i moralu, a u Hegelovom pojmu javnog mnijenja ideja graanske javnosti se ve oznaava kao ideologija. Graanska javnost predstavlja odvojenost drutva od drave.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Procese koji se deavaju prilikom rezonovanja privatnih ljudi Kant naziva javnim usaglaavanjem, a Hegel javnim mnijenjem. Hegel funkciju javnosti definie kao racionalizaciju vladavine. Smatra da princip modernog svijeta zahtijeva da ono to svaki pojedinac treba da prihvati mora biti pokazano pojedincu kao opravdano. Dok je za Kanta javnost rezonovanja temeljni kamen istinitosti, na emu se ona dokazuje tako da vai za um svakog ovjeka, kod Hegela je javno mnijenje jedna stvar ono to ovjek zamilja kod kue, a druga ono to se deava na jednom velikom skupu. Poto je upotreba uma stvar uenih ljudi (Kant), nauka se za Hegela nalazi izvan domena javnog mnijenja. Ovakva kvalifikacija javnog mnijenja proistie iz Hegelovog pojma graanskog drutva koje on vidi podvojeno i nejednako s tim da se ona ne ukida ve sve vie diferencira i uzdie do nejednakosti. Proletarijat se odreuje negativno kao kategorija staranja o sirotinji i to ukazuje na sukob interesa. Javno mnijenje privatnih ljudi okupljenih u publiku vie nema osnove za svoje jedinstvo i svoju istinu i ono pada na nivo subjektivnog miljenja mnogih. Politika javnost (angaovanje privatnih ljudi) dovodi do neorganskog mnijenja i puke masovne vlasti protiv organske drave. Da bi se ovo izbjeglo Hegel potee policijske mjere i udruivanje u korporacije ime prelazi granice liberalizma. Bez obzira to je javno mnijenje odraz zdravog ljudskog razuma ono je prisutno u narodu u vidu predrasuda. Meutim, javnost nije ona neophodna snaga koja s pravom kritikuje vlast i njene nosioce, jer ona putem njih dolazi u mogunost spoznaje njene vanosti kako bi je potovala. Vlast je tako sredstvo za obrazovanje javnosti. Reducirana na sredstvo za obrazovanje, javnost vie nije u slubi prosvijeivanja, niti je sfera u kojoj se um ostvaruje. Ona je u slubi integracije subjektivnog miljenja u objektivitet koji je duh sebi dao u obliku drave. (Habermas) Granice vlasti postavlja narodni duh, dok u sferi carstva prosvijeenosti taj isti duh sebe spoznaje i prepoznaje u javnom mnijenju koje nema nikakve jurisdikcije ve je naprotiv bez obaveznosti. Tako Hegel odbacuje saglasnost politike sa moralom jer za njega opta dobrobit drave ima sasvim drugo opravdanje nego dobrobit pojedinca. Ni graansko drutvo ne moe bez vlasti; s obzirom na prirodnu tendenciju ka dezorganizaciji njemu je potrebna integracija posredstvom politike vlasti. Hegel uvia protivrjenosti graanskog drutva svog vremena to je kasnije prozreo Marx. Marx je svjestan da su se stalei feudalnog drutva pretoili u socijalne stalee i da se njima ne moe pripisati politika funkcija posredovanja drave i i drutva. Za njega je prevashodno pitanje politike revolucije koje e stvoriti jedno graansko drutvo. Marx u kapitalizmu vidi otuenost drutva zbog postojanja dvije klase. On smatra da kapitalizam iskoritava jeftinu radnu snagu pa se tu proizvodni odnosi javljaju kao odnosi eksploatacije. Zato on trai novi odnos snaga, posebno izmeu radnika i najamnika. Time se ukida i mogunost realizacije ideje graanske javnosti jer ljudi nemaju jednake anse da steknu bogatstvo svojom marljivou i talentom. Tu ne moe biti jednakosti sve dok najamnici silom realizuju svoj interes. Ova sfera ne moe biti polje slobodnih autonomnih ljudi jer privatna svojina stavlja svakog ovjeka u takvu situaciju da u drugom ovjeku ne nalazi ostvarenje svoje slobode, ve naprotiv njene granice. Podvojenost drave i drutva produkuje razdvajanje ovjeka na javnog i privatnog ovjeka. Razdvojenost privatne od javne sfere onemoguava ideju graanske javnosti ime ona ostaje samo na nivou ideologije. Graanska javnost je proistekla iz drutva odvojenog od drave gdje se konstituie socijalno kao zasebna sfera, pri emu je ona dobila obrise privatnosti s jedne strane, a s druge taj itav privatni domen dobio je javni znaaj. Sueljavanje i komunikacija privatnih ljudi okupljenih u publiku postaje javna stvar i oni javno trae politiko funkcionisanje drutva kao privatne sfere.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi U ovakvom stanju Mill uvia da radnici, ene trebaju da imaju pravo glasa. Proirenje tih politikih prava je jedini put za neposredan pristup (proletera) politikoj javnosti. Mill zakljuuje da princip javnosti koji je pripadao liberalizmu vie nije princip poeljne javnosti. Sada je milje politike javnosti narastao proirenjem publike iz razliitih slojeva drutva, to je dovelo do pretvaranja javnog mnijenja u prinudu. Smatra da javno mnijenje danas predstavlja mo masa koja vie ne primaju miljenja od crkvenih ili dravnih slubenika, prividnih voa, ve njeno miljenje stvaraju ljudi iz mase govorei u njeno ime. Javno mnijenje ima mo kojom moe da obuzda silu i sa kojom moe predstavljati stub drutvene kontrole uopte. U demokratskim drutvima javnost posjeduje ogromnu mo i snanim pritiskom moe proizvesti masu gotovih miljenja. Vjerujui javnosti, mi gubimo identitet, mo rasuivanja zbog prihvatanja stavova javnosti. Mill se protivi usaglaavanju stavova i miljenja jer smatra da ne treba dolaziti do saglasnosti javnog mnijenja, jer razliitost miljenja daju svim stranama ansu na fer i korektnu igru. On ne trai saglasnost, kritiku i borbu miljenja, ve toleranciju. On dolazi u jednu koliziju sa samim sobom jer smatra da neobrazovana veina ne moe upravljati, odluivati, odnosno da dolazi do tiranije veine. Prema Millu, nemaju svi pravo da uestvuju u raspravi. Smatra da dio mase treba da odluuje i donosi odluke za veinu (prosjeno oko 50% izlazaka na izborima, a vlast se formira na osnovu glasova manjine).

DEFINISANJE JAVNOG MNIJENJA

Iako ima preko 100 definicija javnog mnijenja, poseban problem predstavlja kako definisati javno mnijenje. Javno mnijenje je logiko-spoznajna eksplikacija stavova i u svojoj sutini je afektivne prirode. Zbog velike sloenosti unutranje strukture javnog mnijenja, neki teoretiari u tome vide glavne tekoe u pristupu njegovoj analizi. Zato oni teite svoje analize javnog mnijenja, kao posebnog fenomena svijesti, prenose na njegovu strukturu, jer kako istiu, javno mnijenje u sebi ukljuuje mnotvo elemenata najrazliitijeg porijekla: socijalnih, ideolokih, psiholokih i dr. Neke od definicija javnog mnijenja Ruso je prvi upotrijebio pojam javno mnijenje u modernom smislu rijei, ali ga nije prvi definisao. On javnosti daje odreenu mo, ali joj ne daje priliku da se ispoljava. On eli javno mnijenje koje nee imati kritiki odnos prema vlasti. Pojam javno mnijenje se kristalizovao kroz predrevolucionarni period Francuske izmeu fiziokrata i onih koji su buroasku revoluciju ideoloki pripremali prosvjetitelja. Nakon francuske revolucije 1789. vlade vie ne mogu da opstanu ukoliko ne potuju javno mnijenje, tvrdili su neki mislioci u Njemakoj. Upravo tada Kristijan Garve pokuao je dati definiciju javnog mnijenja u kojoj kae da je to sporazum veine graana jedne drave uz potovanje suda do koje je svaki pojedinac doao kao do ishodita svog sopstvenog razmiljanja. Nasuprot njemu, Hegel istie: Subjektivna sloboda da pojedinci kao takvi imaju i ispoljavaju svoje vlastite sudove, mnijenja i savjete o optim poslovima javlja se u zajednitvu koje se zove javno mnijenje. Ako postoji saglasnost o nekom problemu, onda to nije javno mnijenje. Javno mnijenje dolazi kroz razgovore kada nadvladava jedna opcija, a ne mora biti, onda je to javno mnijenje. I veliki broj amerikih teoretiara bavio se problemima odreivanja prave prirode javnog mnijenja. Tako W. Albig pored svoje, navodi i niz drugih definicija javnog mnijenja. Lovel: Mnijenje moe biti definisano kao oblik prihvatanja jednog izmeu dva ili vie nesaglasnih gledita koja racionalni um moe prihvatiti kao istinu.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Albig: Javno mnijenje tie se onih tema koje su kontraverzne i diskutabilne u okviru odgovarajue javnosti, a ne odnose se na one aspekte umnog ivota koji su fiksirani. F. Tenies je razlikovao javno mnijenje kao konglomerat osjeanja, elja, namjera od javnog mnijenja kao unificirane moi odnosno forme izraavanja jedne zajednike volje. W. Lapierre kae da je mnijenje sud koji ispoljava jedan stav, odnosno jednu trajnu dispoziciju, da se na odreeni tip situacije reaguje izvjesnim tipom ponaanja. Ono je zavisno od motivacija koje su izvedene iz individualne psihologije. Javno mnijenje je odraz kolektivnih stavova i predstava. Uledov javno mnijenje definie kao jednoduno rasuivanje naroda o pitanjima socijalnog ivota koja se tiu optih interesa i zahtijevaju praktino rjeenje. Ovim definicijama dodajemo jo dvije definicije koje potiu iz kruga srpskih teoretiara. J. orevi: Javno mnijenje je kroz stavove i procjene izraen stav svih graana u politikoj sferi drave. T. orevi: Javno mnijenje oznaava oblik kolektivnog rasuivanja politike javnosti o aktuelnim drutvenim situacijama koje poprimaju vid problema bitnog za ivot i praksu socijalnih zajednica. Ove definicije se odnose na socioloki diskurs koji kae da je javno mnijenje kolektivni duh koji nastaje kao posljedica rezonovanja ljudi. Blumer: Javno mnijenje je kolektivni produkt koji reprezentuje cjelinu javnosti mobiliziranu u akciji u vezi s nekim pitanjem i moe biti razliito od mnijenja bilo koje pojedinane javnosti. Teorije koje pri definisanju ovog fenomena polaze od psiholokog odreenja shvaaju javno mnijenje na nivou individualnih pojava i procesa. Tako Price govori da se pod javnim mnijenjem danas najee podrazumijeva mnotvo individualnih mnijenja ili ono to se nastoji izmjeriti istraivanjima javnog mnijenja. Prvi koji je dao definiciju na tragu ovih promiljanja bio je Tarde koji tvrdi: Javno mnijenje je trenutni, logiki skup ocjena koje, pruajui odgovore na aktuelna postavljena pitanja, bivaju reprodukovane u mnogo primjera, u osobama iz iste zemlje, istog vremena, istog drutva. Allport je poslije kritikih primjedbi na definicije dotadanjih teoretiara, ponudio vlastitu koja jasno polazi od stanovita individualistikih orijentisanih istraivaa. I promiljanje Moskovica je u duhu ve pomenutih: Javno mnijenje je vie ili manje koherentan skup miljenja i odgovora na aktuelna pitanja. Hennessy, Doob, Kornhauser kao istraivai javnog mnijenja su pokuali da daju svoje definicije. Tako se prema Doobu javno mnijenje odnosi na stavove ljudi o nekim pitanjima kad su oni lanovi iste drutvene grupe, dok Hennessy javno mnijenje definie kao kompleks vjerovanja znaajnog broja osoba o pitanju od javne vanosti. Prema ovim teoretiarima, individualni i kolektivni aspekti javnog mnijenja se isprepliu, te smatraju da u veini sluajeva ne postoji jasna i otra granica izmeu njih. Moderni komunikoloki procesi i istraivanja dovela su do odreenih razmiljanja da se fenomen javnog mnijenja pojmovno odredi shodno tim procesima. Tako Nimmo definie javno mnijenje kao proces povezivanja vjerovanja, vrijednosti i namjera koje pojedinci izraavaju u javnosti. Ovaj proces ima tri faze: - fazu personalne komunikacije u kojoj pojedinci razmiljaju o problemu, - fazu socijalizacije ili kristalizacije izraavanja privatnih mnijenja - fazu povezivanja mnijenja s aktivnou nosilaca javne vlasti (izvrne, zakonodavne, administrativne i sudske). Nimmo ovaj itav proces posmatra shodno Lasswellovoj formuli javne komunikacije: Ko? ta govori? Kojim kanalom? S kim? S kojim uinkom? Mas mediji imaju najvaniju ulogu u formiranju javnog mnijenja jer omoguuju komunikaciju meu lanovima javnosti.

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Dakle, zakljuak je da postoje dva diskursa u definisanju javnog mnijenja: socioloki i sociopsiholoki. Ko eli da definie javno mnijenje, prije svega mora utvrditi slijedee: 1. predmet ili objekt javnog mnijenja (problem koji trai rjeenje), 2. subjekt javnog mnijenja (prije svega politika javnost), 3. rezonovanje javnosti (suprotstavljanje razliitih miljenja), 4. preovlaujue mnijenje kao produkt kristalizacije razliitih struja miljenja iz ega proistie, 5. uslovljeno stimulisanje subjekta politike prakse na odreeno ponaanje.

ODREENJE PREDMETA JAVNOSTI

Predmet javnog mnijenja je socijalno naruena situacija koja se moe i vjetaki stvoriti. Na primjer, Miloevi je uspio da animira cjelokupnu srpsku javnost povodom insistiranja meunarodne zajednice da se dugogodinji spor na Kosovu rijeava uz posredovanje predstavnika meunarodne zajednice. On je na sebi svojstven nain uspio izmanipulirati srpsko javno mnijenje predstavljajui im taj zahtjev kao pitanje kojim se ugroava suverenitet Srbije. Jasno je da prisustvo predstavnika meunarodne zajednice ne bi ugrozilo suverenitet Srbije, ali je podizanjem tenzija putem svih raspoloivih medija Miloevi uspio stvoriti jedinstveno mnijenje koje je danima izraavalo nezadovoljstvo shodno eljama svog voe. Na koncu, Miloevi je isposlovao da se o tome sprovede referendum. Na referendum je izalo 73% graana, a 95% je podralo Miloevia! Znai da je na vjetaki nain stvoren predmet javnog mnijenja. Po logici stvari predmet (objekt) javnog mnijenja moe biti sve. U tom smislu, Nelson je pokuao da ogranii polja javnog mnijenja u etiri kategorije: (1) mnijenja u sferi individualnih ideja, (2) u razrjeavanju politikih pitanja, (3) mnijenja koja se tiu rada i (4) mnijenja iz sfere religije. Ipak, Allport odbacuje svaku kvalifikaciju prema predmetu javnog mnijenja. Po njemu, jedini plodan pristup mnijenjima jeste da se studiraju sa stanovita njihove forme. Kada analiziramo javno mnijenje sa aspekta njegove forme, onda to moe biti tano ako imamo u vidu individualne misaone reakcije ovjeka na objektivni svijet. Ali kada pristupimo mnijenju kao kolektivnom obliku svijesti, onda imamo drugaije manifestacije. Dakle, neminovan je povod, postojanje problema da se kritiki reaguje ili rezonuje o datoj socijalnoj situaciji, izriui mnijenja u formi vrijednosnih sudova (T. orevi) S druge strane, neophodno je da se ti sudovi odnose na predmet koji svi poznajemo, jer ako nam taj predmet nije poznat, on nema drutveni znaaj. (Moskovici) Podijeljenost javnog mnijenja esto je uzrokovana predrasudama. Ona se vee za II svjetski rat i za SAD kada je javno mnijenje bilo podijeljeno na izolacioniste i na one koji su smatrali da treba ui u rat protiv faista. Ta podijeljenost je nestala kada su Japanci napali SAD i kada je dolo do jedinstvenog javnog mnijenja koje je smatralo da treba ui u rat. Drugi primjer podijeljenog javnog mnijenja predstavlja gradnja HE na Neretvi i Sani. Tada je javnost u FBiH bila podijeljena izmeu onih koji su bili protiv te gradnje (naunici sa PMF-a i eko pokreti) i onih koji su smatrali da je gradnja u interesu graana (predstavnici vlasti i Elektroprivrede BiH). Meutim, krizne situacije uspijevaju izmiriti podijeljeno javno mnijenje (ratovi) i tada dolazi do uspostavljanja jedinstvenog miljenja. Kada se krizne situacije prevaziu, obino opet dolazi do podijeljenog javnog mnijenja. Na kraju se postavljaju dva bitna pitanja na koja je potrebno odgovoriti. Prvo je da li se svi pogledi koji se ispoljavaju u formi javnog mnijenja mogu izraavati o svemu i svaemu i drugo, kako pronai kriterije na osnovu kojih proizilazi da odreena pojava postaje objektom (predmetom) javnog mnijenja. U tom smislu mnogi autori smatraju da sve injenice i pojave objektivne realnosti i one tzv. sublimirane (ideje, shvatanja, pogledi i vrijednosti) mogu biti predmet javnog mnijenja. Oni smatraju da postoji objektivna ogranienost u saznanju svijeta

10

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi posredstvom javnog mnijenja jer javno mnijenje nije utemeljeno na nivou naunog saznanja, ve na nivou svakodnevne svijesti. Samim tim, neke pojave e biti izvan sfere ovog saznanja i nee se predstavljati u ulozi predmeta javnog mnijenja. Postoji 6 kriterijuma koji odreuju predmet javnog mnijenja: (1) Granica dosegnutosti spoznaje pojava odreuje ne samo subjektivne faktore (obim znanja kojim raspolau ljudi, stepen njihove informiranosti o predmetu rasuivanja), ve i objektivni sadraj samih pojava. Javno mnijenje govori preko sudova, a ne preko naunih istraivanja. Postoje pojave i injenice do kojih javnost ne moe doi, ali e ona nepogreivo reagovati prema instinktu na datu situaciju, na primjer: uvoenje PDV-a i poveanje cijena, pojava ptiijeg gripa, narod je bolje prepoznao faizam nego intelektualci... Zbog toga se javnost treba uvaavati i na nju bolje reagovati. Granicu spoznaje politike javnosti s obzirom na njenu kulturu, obrazovanje, nivo informiranosti i dr. utvruje granica spoznaje masa. Svako istraivanje bez utvrivanja granice spoznaje masa bilo bi neplodno. (2) Stepen znatielje politike javnosti. Shodno ovom kriteriju mjeri se drutvena zainteresiranost politike javnosti za odreenu pojavu. Pored drutvene postoji i individualna zainteresiranost (znatielja), pa iz toga proistie ona kritika distanca kada individualna prerasta u drutvenu, odnosno kada taka interesa prelazi iz privatne sfere u polje javne zainteresiranosti. Granica izmeu individualnog i grupnog dovodi do pojave javnog mnijenja. U polje drutvenog interesa uglavnom ulaze pojave socijalne stvarnosti, ali je zato neznatan krug fenomena prirodne stvarnosti (ernobilska katastrofa). Znai ono to interesuje individuu ne mora da zaokuplja drutvenu panju i samim tim postane predmet javnosti, na primjer: razvod brakova je pojava koja moe izazvati panju pojedinca u svakom trenutku (interes za razvode poznatih), ali e ona postati relevantna za drutvo kada ona svojom frekventnou ugrozi porodicu kao osnovnu eliju drutva. (3) Stepen kontraverznosti pojava. Ukoliko je jedna pojava opeprihvaena bez dijaloga ili ima svoje nauno utemeljenje, ona ne moe biti predmet javnog mnijenja. Uglavnom problematine (kontraverzne) drutvene situacije koje iziskuju rjeenje zbog ugroenosti zajednice mogu rezultirati sukobom miljenja i time postati predmetom javnog mnijenja. Znai, teme i situacije koje svojom kontraverznou izazivaju razliita miljenja mogu postati predmet javnog mnijenja. Na primjer tabu teme i kultovi ne podstiu na diskusiju, jer se njihovo vaenje ni jednog trenutka ne moe dovesti u sumnju. (4) Stepen osposobljenosti politike javnosti. Ovaj kriterij uslovljen je ve pomenutim kriterijumom tj. granicom spoznavanja pojava objektivne stvarnosti od strane politike javnosti. Ovdje se radi o individuama i grupama koje slobodno i neobavezno rasuuju o ljudskoj zbilji. Samim tim stepen njihove osposobljenosti znai i mjeru kvalifikovanosti politike javnosti da spozna stvarnost. Kvalifikovanost i strunost daju odreenim naunicima meritornost u istraivanju. Dakle, unaprijed su odreeni oni naunici koji su kompetentni da izuavaju i donose sudove u odreenoj oblasti. Kada je rije o politikoj stvarnosti to ba i nije sluaj, s obzirom na razlike meu subjektima politike prakse. Politika javnost sa sobom nosi uroenu onesposobljenost (nekompetentnost) da prosuuje o dubljim razlozima i odnosima meu fenomenima socijalnog poretka koji ine problematinu situaciju. Sreom ova njena uroenost nekompetentnosti ima konstantu promjenljive veliine jer je jasno da se kroz epohe osposobljenost javnosti poveava. Zato je bitno stvoriti sve pretpostavke za poveanje nivoa obrazovanosti graana i na taj nain ga osposobiti da bolje misli i rasuuje o javnim poslovima. (Mills) Uz organsku nekompetentnost nadovezuje se i ona koja je uslovljena iniocima socijalnog porijekla. Organska nekompetentnost proizilazi iz zdravorazumskog odnosa prema realnoj zbilji, dok je ova druga neorganska uslovljena preprekama koje javnost ne moe da premosti zbog neobavjetenosti, propagandne aktivnosti, politike manipulacije i dr.

11

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Znai da se u drugom sluaju radi o vjetaki stvorenim preprekama koje javnost ne moe da prevazie. Meutim, problemi zajednice tjeraju sve da uestvuju u razrjeenju socijalno naruene situacije. Drastian primjer je blokada Sarajeva u vrijeme agresije na BiH kada je svako o njegovoj deblokadi davao svoj sud bez obzira na stepen kompetentnosti da o tome meritorno rasuuje. Ali ta nekompetentnost namee potrebu da se iz politike javnosti izdvoje voe mnijenja koji e svojom osposobljenou i kompetentnou pomoi u razrjeavanju nastalih protivrjenosti izmeu javnosti (organski nekompetentnih) i eksperata (kompetentnih). (5) Stepen demokratizacije drutvenih odnosa. Ovdje se misli na nivo razvijenosti demokratizacije drutvenih odnosa. Kada govorimo o demokratizaciji drutvenih odnosa kao pretpostavki za formiranje i nastanak javnog mnijenja, mislimo na politiki pluralizam. Jednakost u socijalistikim sistemima odravana je posebnom moi dravne i partijske elite koje su bile izdvojene i suprotstavljene obinom narodu, oduzimajui mu pravo da se kulturno i nacionalno ispoljava, to je izazvalo erupciju krvavih borbi za nacionalni identitet i zahtjev za suverenitetom naroda i republika. Nagli raspad socijalizma nije bitno izmijenio situaciju. Iako razvijaju nove oblike parlamentarne demokratije, nove elite moi i vlasti svim sredstvima potiskuju opoziciju na marginu i jednostavno je ele unititi. Njihov smjer djelovanja ide ka koncentraciji moi i sveukupne centralizacije. Bez obzira koliko mi to eljeli priznati, totalne demokratije nema i nee je nikada ni biti, ali kod ovjeka i dalje ostaje elja i borba za dobijanje slobode u svim sferama socijalnog miljea. Bez te elje nema dalje demokratizacije, postojanja opozicije kao jednog od bitnih preduslova opstanka i efikasnosti politikog sistema. Osvajanje slobode uz postojanje opozicije ima svoj cilj i zadatke da prosvjeuje duh naroda u borbi protiv korupcije nosilaca vlasti. Nije sva demokratija u viestranaju, ve u relevantnoj opoziciji sa mogunou razvijanja kritikog rezonovanja politike javnosti. Bez demokratizacije drutvenih odnosa nema mogunosti ispoljavanja javnog mnijenja na planu javne sfere, a samim tim ni postojanja predmeta javnog mnijenja. ak i kada je naruena socijalna situacija, koja uslovljava postojanje predmeta javnog mnijenja, ako nema relevantnih i adekvatnih mehanizama da se u socijalnom miljeu ispolji rezonovanje javnosti, onda kao i da ne postoji predmet javnog mnijenja. U isto vrijeme on moe modernom propagandom da se podvede pod razliit vid ideoloke osnove ime e inicirati javno mnijenje, ali ne o pravim uzrocima naruene situacije, na primjer: deavanja na Kosovu u kojima ginu ljudi, ekonomija propada, nezaposlenost i dr. nije dovoljno da se pokrene srpska javnost na ta gorua pitanja, ve se ona kazuje na referendumu koji nita ne rijeava, ali koji daje mogunost manipulatorima da svoj narod guraju u jo veu bijedu. Demokratija podrazumijeva socijalni milje suoavanja razliitih alternativa, miljenja i stavova u kome uestvuju svi dijelovi civilnog drutva. (6) Stepen uticaja i komunikacijske povezanosti medija. Komunikacijski sistem je dio drutva i ovisan je od drugih socijalnih podsistema jer nije fenomen koji bi postojao sam za sebe. Na taj nain informisanje putem izgovorene rijei stvara miljenja koja ine javno mnijenje. Rezonovanje na javnoj sceni trai odgovornost nosilaca vlasti pred javnou. Da bi na scenu stupio predmet javnog mnijenja, mora se pretpostaviti slobodna javnost kao bitan elemenat paradigme demokratskog komuniciranja. (Vreg) Mediji su posrednici izmeu javnosti i drave. Oni pokreu miljenje dajui mu objekt za rezonovanje i vre uticaj na pojedinana miljenja. (Carl I.Hovland) Ovdje treba spomenuti i tezu o naglaenoj aktivnosti-pasivnosti konzumenata medija u odreenim vremenskim razdobljima, to ima za posljedicu da se pasivna publika preputa medijima. (Lazarsfeldova kola, anketa 1940) Tako su utvreni koncepti voa mnijenja i

12

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi dvostepeni tok komunikacije. Lazarsfeld je zakljuio da konzument medija prima k znanju propagandu samo one strane s kojom se on ve ionako slae i da se ograuje od propagande koja bi mogla proturjeiti njegovim nazorima. Razvijenost komunikacijskog sistema uslovljava formiranje javnosti i njeno uticanje na donoenje odluka u sferi politikog odluivanja. Na pokretanje i formiranje javnosti utie i brzina prenosa informacije, vjerodostojnost...I pored dobre informiranosti, a bez adekvatnog obrazovanja javnost ne moe ispravno reagovati; na primjer sluaj Srbije kada Miloevi uspijeva na nain manipulacije da nedovoljno obrazovanu javnost (ali dobro informiranu) ubijedi da joj on eli dobro i da moraju slijediti njegove ratnike aktivnosti od prostora Slovenije do Kosova. Dakle, socijalne situacije pretvorene u problem (i one koje to nisu, ve su vjetaki izazvane), te na neposredan ili posredan nain tangiraju bilo koju socijalnu strukturu predstavljaju predmet javnog mnijenja.

POLITIKA JAVNOST SUBJEKT JAVNOG MNIJENJA

Politika javnost je poseban oblik socijalnog grupisanja u angamanu politike zbilje, pa zbog toga ona jeste subjekt javnog mnijenja. Javno mnijenje je oblik rasuivanja politike javnosti. Subjekt javnog mnijenja ne moe biti pojedinac, nego samo grupacija ljudi. Ovo je u sutini protivrjeno saznanje, jer se pojedinac posredstvom politike javnosti ispoljava u toj ulozi. Postavlja se pitanje kako se onda pojedinac moe izraziti? Pojedinac kao individua se jedino moe izraziti na nivou kolektivne komunikacije. Pojedinac vie tei da pripada nekoj javnosti nego odreenoj grupi (Moskovici). On u kolektivnoj socijalno-psiholokoj sprezi sa drugima rtvuje svoj identitet i svrstava se u red neidentifikovanih individua. Ma kakva bila priroda grupa na koje se dijeli jedno drutvo, bilo da su one vjerskog, ekonomskog ili nacionalnog karaktera, javnost je u izvjesnom smislu njihovo konano stanje. Zato politika javnost moe da se ispoljava u svoj svojoj ulozi koja nadrasta sve druge podjele u drutvu, te da se posredstvom dominirajue sile (javno mnijenje) u datom momentu pokazuje kao specifina socijalna sila. Voe javnog mnijenja ne treba poistovjeivati sa politikom javnosti. Voe javnog mnijenja su novinari, politiari, vjerska lica.I pored naglaene uloge koju posjeduje, pojedinac se ne moe ispoljavati kao subjekt javnog mnijenja jer ne raspolae odreenu socijalnu snagu. Veina teoretiara smatra da je subjekt javnog mnijenja politika javnost, jer taj isti subjekt nije prosti zbir individualnih mnijenja, ve proizvod diskusionih procesa. U tim diskusionim procesima subjekti su naravno, aktivniji pojedinci u politikoj praksi i to onda kada se ukljue u politiku javnost. Svaki pojedinac ukljuivanjem u politiku javnost pripada jednom od oblika drutvenosti i samim tim stie mogunost da se i lino ispolji u ulozi subjekta politike prakse. Globalna drutvena zajednica struktuirana je socijalnim grupama koje predstavljaju vrstu kolektiviteta sa sopstvenim zakonima odravanja i funkcionisanja. Grupa je u odnosu na zajednicu ljudi zaseban entitet. Ukljuivanjem u grupu, pojedinci se u stvari individualiziraju, odnosno izdvajaju iz mase u kojoj su depersonalizovani. U masi pojedinac gubi svoje osnovne crte individualnosti, dok mu pripadnost grupi vraa svijest o svojoj ulozi i statusu. Da bi se jasnije sagledala specifinost politike javnosti, potrebno je iznijeti razlike izmeu pojedinih oblika grupisanja. U analizi se obino polazi od sfere materijalne proizvodnje koja se odnosi na velike drutvene grupe klase, koje se od drugih grupa razlikuju po svom poloaju u drutvu. Klasu ine svi oni pojedinci koji imaju istovjetne ivotne anse u raspodjeli materijalnog bogatstva. Po marksistikoj interpretaciji klase i klasne razlike nisu postojale oduvijek, nisu prirodno obiljeje ljudskog drutva. Pojavom

13

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi vika proizvoda omogueno je prisvajanje rezultata tueg rada. Tako imamo eksploatatorsku i eksploatisanu klasu. Znai sam odnos eksploatacije proizilazi iz vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju i tu nastaje borba interesa koju nazivamo klasna borba. Meutim, ovdje je najvanije istai podjele u sferi politike prakse koje su rezultat sloenih socijalnih mehanizama iz procesa proizvodnje. Odnos onih koji vladaju i onih kojima se vlada jeste bazini kriterij diferenciranja grupa u sferi politikog angamana. Politiko grupisanje je direktni rezultat nunosti da se pojedinac nae u mogunosti rjeavanja svoga odnosa prema drutvu i to politikim sredstvima. Meutim, astrukturalne grupe, bez obzira koliko snano uticale na ponaanje struktura vlasti, nisu u mogunosti da se slue politikim sredstvima. Astrukturalne grupe nisu vrste, povezane su labavim interesnim vezama, nemaju hijerarhiju niti nadreenih, zasnovane su na psiholokom nivou na kojem se odravaju. Za razliku od njih, vre grupe su povezane na jasno definisanoj hijerarhiji uloga, imaju ustanovljene odnose meu individuama kao pripadnicima grupe, odreene su zakonskim normama, imaju kodeks ponaanja unutar grupe. vrstinu koju moe imati jedna politika partija, nikada ne moe imati astrukturalna grupa. U okviru vrstih grupa poput politikih stranaka djeluju zakoni hijerarhijskih odnosa, pa i zakoni subordinacije, dok u okviru politike javnosti djeluju mehanizmi reciprone komunikacije. Ovome treba dodati da se pripadnici politike javnosti praktino ne mogu personalno identifikovati. Naravno, to nije sluaj sa politikom strankom gdje u ime njenog rukovodstva pojedinac moe davati izjave. U astrukturalne grupe spadaju masa, gomila, publika, javnost, a u vrsto vezane grupe spadaju interesne grupe, politike stranke, religijske skupine... Masa je poseban oblik drutvenosti koji ini mnotvo individua. Ona je najlabaviji oblik grupisanja. Bez obzira to nije organizaciono povezana, ona moe u odreenim kriznim situacijama pokrenuti burne demonstrativne reakcije. Zbog straha od posljedica, vlade i politiari vrlo esto ugaaju masama i manipuliu njihovim raspoloenjima. Mase su kolektiviteti kojim se vrlo lagano moe djelovati i uticati. Njome se najlake vlada. Moderna urbana masa je sastavljena od anonimnih pojedinaca meu kojima postoji vrlo mala interakcija, ali ija se aktivnost odvija po individualnom izboru. To su ljudi koji su izgubili vezu s lokalnom zajednicom seoskog tipa i doli pod uticaj modernih komunikacija. Pripadnici mase dolaze iz razliitih slojeva drutva meu kojima postoji slaba, gotovo nikakva komunikacija. Pojedinci koji sainjavaju masu u njoj djeluju iz vlastitih interesa i pobuda. Za razliku od politike javnosti, masa predstavlja jednu latentnu socijalnu silu. Masa se moe oblikovati sve do odreenog stepena kada moe da preraste u gomilu. Gomila je skup ljudi na odreenom prostoru koji pod uticajem iracionalnih i emocionalnih faktora dolaze do naroitog uzbuenja i akcije. ovjek u gomili gubi kritiko shvatanje i samokontrolu. Gomila se razlikuje od mase po tome to se na gomilu ne moe uticati, niti ju je mogue kontrolisati i usmjeravati, dok se mase mogu kanalisati organizovanim intervencijama. U nekim sluajevima (revolucije) ona moe imati pozitivnu ulogu jer djeluje na osnovu racionalnih ciljeva. Publika se takoe struktuira na labavim vezama. Stvorena je shodno interesima za odreeni medij (radio, TV, pozorite, ou programi). Ona nema veze sa realnom zbiljom jer se kree u svijetu imaginarnosti (Dizdarevi) Publika je interesno okupljanje veeg broja ljudi gdje se djeluje na emocionalni doivljaj. Publika se konstituie izvan sfere politike prakse. Javnost. Javnost ima kompetencije grupnog subjektiviteta ime postaje subjekt politike prakse. Javnost je grupa ljudi u okviru koje se vodi rasprava o nekom problemu koji iziskuje rjeenje. Javnost moe biti prilino vrsto organizovana grupa (pripadnici nekog mjesta, regiona ili nacionalne zajednice) i neorganizovana grupa koju teko identifikujemo, koju na okupu dri odreeni interes.

14

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Javnost je uglavnom bezlina i ogromna i nju na okupu dre mediji. Ne postoji samo jedna javnost. Jedna ista osoba moe biti, shodno svom interesu, pripadnik vie javnosti. S druge strane, javnost se moe definisati kao sfera javnog suoavanja politikih stranaka odnosno subjekata politike prakse s jedne strane nasuprot nasuprot masi. Javnost je zasebna zona i milje suoavanja subjekata politike prakse u kome slobodno cirkuliu ideje, poruke svih vrsta i izraavaju moi. Javnost definiemo kao milje komunikacijskog odnoenja unutar nekog drutva. Da bi bila nezavisna, javnost treba da razvija autonomne kriterije za vrednovanje moguih komunikacijskih procesa. Kriteriji e biti zadovoljeni u svojoj autonomnosti javnog komuniciranja samo odgovornou sudionika komunikacije. Kriterije za uee u komunikaciji mora garantovati drava. Ti kriteriji su: 1. slobodno uee svih pripadnika socijalne zajednice u sferi komuniciranja, 2. neogranieno pravo na sticanje kompetencije za uee u javnoj komunikaciji, 3. slobodno i neogranieno uee i pravo ne smiju biti formalno zagarantovani ve realni Javnost je termin koji pripada homonimima (rijei sa razliitim znaenjima). Postoje etiri znaenja javnosti (prva dva su bitna): (1) Javnost je skup pojedinaca koji se grupiu svojim aktivnim angamanom na pitanjima od opteg interesa, (2) Javnost je sfera (socijalni milje) gdje se komunikacijom izmeu pojedinaca i grupa formira stav koji prihvataju mnogi (javno mnijenje), (3) Javnost je organizacioni princip rada dravnih organa koji vode brigu o pitanjima opeg interesa, (4) Dodatnu zbrku u objanjavanju pojma javnosti unosi publicitet (nastao u suenom znaenju u francuskom i engleskom jeziku) ime se oznaavaju one djelatnosti koje zaokupljaju panju publike. Politika javnost se struktuira izdvajanjem vie aktivnih pojedinaca u sferi politike zbilje i angamana. Zbog svoje fluidne strukture, politika javnost raspolae sa daleko niim nivoom socijalne energije od bilo koje druge vre struktuirane drutvene grupacije. Meutim, politika javnost je za svakog politiara partner u politikoj borbi jer posjeduje materijalnu snagu kojom podstie i stimulie mase ljudi. Politika javnost se od ostalih oblika javnosti razlikuje po tome to se u njenom komunikacijskom miljeu stvaraju pretpostavke opte volje drutva. Za postojanje politike javnosti neophodno je omoguiti: 1. slobodu pojedinane volje da zastupa i iznosi stavove, 2. slobodu udruivanja kako bi se zastupali mogui interesi grupa, 3. kontrolu i javno vrednovanje istupa i namjera predstavnika drutvene moi (vlasti) od strane pojedinaca i grupa, 4. potovanje procedure pod kojom pojedinani i grupni interes mogu postati opa volja, 5. zatitu procedure politike javnosti 6. da se ne podlijee sankcijama ako smo protiv vladajuih struktura i 7. da se sistem tajnosti ne formira kada to odgovara politikoj strukturi. Politika komunikacija koja se temelji samo na kompetenciji ne moe djelovati bez odgovornosti jer e suziti prostor slobode. Tako i sama odgovornost bez kompetencije ne moe pruiti sferu slobodne komunikacije jer odgovornost bez kompetencije zavrava u neodgovornosti, tj. neslobodi. (Pupovac) Tarde smatra politiku javnost zadnjom stepenicom ljudskog grupisanja. Politike elite se bore da prodube politiku podijeljenost javnosti. Protiv su udruenja politikih javnosti. Znai, politika javnost je poseban oblik socijalno-psiholoki povezanih pojedinaca koji komuniciraju u miljeu politikog ivota, sa tendencijom neprekidnog komuniciranja u rjeavanju bitnih pitanja svoje socijalne sredine.

15

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi

SOCIO-PSIHOLOKA KOMPONENTA JAVNOG MNIJENJA

Poto psihologija i logika istrauju miljenje sa njegove unutranje strane, ovdje je rije o ulozi miljenja i nivou njegove socijalne uslovljenosti. Ideje i miljenja mogu veoma snano da stimuliu ponaanja, odnosno da predodreuju intenzitet angaovanosti ovjeka. U psihologiji se istiu tri njena korijena (strukturalizam, funkcionalizam i getalt psihologija) iz kojih proizilaze danas poznati modeli u kojima su sadrani samostalni pogledi na ponaanje ovjeka. Ovi modeli se prema nivou ljudskog ponaanja dijele na: individualni, grupni i kolektivni nivo ponaanja. Socijalna psihologija nam daje saznanja o uticaju socijalnih faktora na procese oblikovanja percepcija, stavova, uvjerenja, mnijenja i dr. Nae ponaanje je podlono promjenama pod uticajem spoljnih (drutvenih) faktora. From smatra da ekonomski faktori imaju prvenstvo u odreivanju naeg ponaanja. Ovo se naslanja na Marksovu misao koja kae da ljudi shodno svojim potrebama (na osnovu ekonomskih faktora) stvaraju svoju historiju. Pomou psiholoke komponente javno mnijenje je odreeno kao psiholoki fenomen, a svojom socijalnom komponentom odreeni su mehanizmi ijim se uticajem ono oblikuje kao kolektivna svijest. Socioloka uslovljenost javnog mnijenja Problem genetike je jedan dio uslovljenosti naeg ponaanja. Mi roenjem nasljeujemo neto. Prvo nas roditelji edukuju. Najprije uimo ta je dobro ili loe i takav kodeks ne mijenjamo do kraja ivota. Poto se ovjek ne ponaa samo na individualnom nivou teko je predvidjeti ponaanja grupa iz ega nastaju problemi. Socioloka uslovljenost se mjeri drutvenom uslovljenou. Razliita socijalna uslovljenost i karakter sredine snano odreuje nau percepciju i nae ponaanje. Pod uticajem socijalnog faktora mogue je odrediti individualno ponaanje. Drutveni faktor je presudan na nae ponaanje to je jedna od sociopsiholokih teorija. U grupi se trebaju potvrditi vlastite vrijednosti. U grupe se ulazi da bi ostvarili nae interese. vrsto struktuirane grupe odreuju ponaanje. U grupama esto dolazi do sukoba individualnih i drutvenih vrijednosti. U drutvu postoje grupacije koje odreuju ponaanje (vojska, policija). U grupama se oblikuje razliito ponaanje. Pitanje je kako neko moe zaludjeti milione ljudi. Ekonomski faktor je onaj faktor koji odreuje nae ponaanje na nivou socijalne zbilje. Da bi ga prihvatili u drutvenoj zbilji, imamo institucije koje odreuju nae ponaanje. Ekonomski faktor je najdominantniji. Dogaanja u socijalnom okruenju povlae za sobom i potpuno drugaija ponaanja. Socijalno naruena situacija esto nam namee odreena drugaija ponaanja (primjer rata). Postoje situacije kada se mi iracionalno ponaamo, primjer: studenti se okupili zbog Bolonjske deklaracije na demonstracijama; neko prvi poinje da razbija prozore pa sve vie i vie. To su situacije kada se reaguje onako kako neko eli: emocionalno agresivno. Pripadnost grupi, gomili dovodi do emocionalnog, iracionalnog ponaanja. Ipak, ljudski je odreagovati emocionalno. Socijalni faktor primjer iz 1974. godine, prvi poznati sluaj u kojem je u Parizu ena umrla od anoreksije. Pojavljuje se trend mravosti, do bolesti je dovelo socijalno okruenje, njena psiha je bila usredsreena da njena pojava odgovara onome to se od ene tada trailo...Ovaj sluaj ima socijalni uzrok, a ne fizioloki. Romantiarski pojam ljubavi (brak nije nastao na romantiarskoj ljubavi ve je brak nastao iz interesa). Ovaj tip romantiarskog braka pojavio se u skorije vrijeme. Romantiarski pojam ljubavi je produkt socijalnog faktora. Nikada se ne moe formirati javno mnijenje kao dominirajue miljenje, ako prije toga ne doe do komuniciranja razliito uslovljenih mnijenja.

16

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Dogaanja u socijalnom miljeu, znaajna za opstanak zajednice u jednom momentu, povlae ka zajednikoj sintezi i najkontradiktornija opredjeljenja izraena kroz mnijenja kako bi ouvali zajednicu (Nakon to su Predsjednitvo RBiH '92. napustili gotovo svi izabrani lanovi, pa i Fikret Abdi, u njegovom radu su uestvovali uglavnom predstavnici opozicionih stranaka shodno izbornom rezultatu iz 1990. Svi novoizabrani lanovi obrazlagali su svoje uee u radu patriotskim razlozima, a da politika razmimoilaenja mogu ekati bolja vremena.) Krajnje kritine situacije su kljuni razlog za stvaranje zajednikog gledita onih koji u drugim okolnostima ostaju nepomirljivi. U svakodnevnom ivotu ovjek esto uoava razliitost stavova i miljenja u vezi sa razrjeenjem nekih ivotno vanih pitanja, pa se, shodno datoj situaciji, opredjeljuje za jedna, zanemarujui ili odbacujui druga. Zato stoji konstatacija da ako snop izraenih miljenja otvoreno dijeli na tri ili etiri bloka, teko je govoriti o javnom mnijenju (Sauvy) O struji javnog mnijenja moemo govoriti kada jedan od dva tabora koji osjea povoljniju struju javno izraenih mnijenja pojaava svoj glas, dok glas drugog tabora osjetno slabi. Dakle, jedan od suprotstavljenih tabora sve vie insistira na svojim stavovima, dok je drugi prinuen da odstupa od svojih prvobitnih zahtjeva (primjer situacija nastala poetkom II svjetskog rata kada je javnost u SAD-u bila podijeljena). U kriznim situacijama raaju se odgovarajui naini usaglaavanja u miljenjima o znaajnim drutvenim pitanjima. U drutvu koje je izdijeljeno na suprotstavljene grupe, odreeni mehanizmi iznutra eliminiu osnovicu razliitosti u ponaanjima i miljenjima. Psiholoka komponenta javnog mnijenja Iako je ona socijalno uslovljena pojava, javno mnijenje je prije svega pojava psihikog porijekla, pa mu uz socijalnu treba pripisati i psiholoku dimenziju. Psiholoka dimenzija u strukturi javnog mnijenja jeste ona komponenta ijim uticajem dolaze do izraaja psihiki determinizmi u fazi njegovog formiranja. Nivo uticaja djelovanja tih determinizama u procesu nastajanja javnog mnijenja uglavnom je odreen posredstvom stavova koji mogu snano da utiu na ponaanje pojedinaca i grupa. Stavovima u sistemu psihikih determinizama ili ljudskih motivacija pripada kljuno mjesto. Oni obiljeavaju dublji psihiki sloj u odnosu na mnijenja kao manifestaciju istog porijekla. Javno mnijenje je produkt logiko-mentalne eksplikacije stavova pripadnika politike javnosti o drutvenoj zbilji. Tako se uticaji psihikih determinanata na tok formiranja javnog mnijenja realizuju putem socijalnih stavova pripadnika politike javnosti. Iz toga se namee zakljuak da proces formiranja javnog mnijenja i proces formiranja stavova teku uporedo i najee u odnosu na isti objekat drutveno dogaanje. Socijalna psihologija je utvrdila tri nivoa drutvenog ponaanja ovjeka: -individualni (preovladavaju njegovi lini motivi u odnosu s drugim ovjekom), -grupni (pojedinac se ponaa kao pripadnik vrsto integrisane zajednice) i -institucionalni (pojedinac reaguje kao lan jedne organizovane drutvene grupe ili kao predstavnik drutvenih normi i pravila). Individualni nivo Kod individualnog nivoa nas najvie zanimaju percepcije, sentimenti i pobude koje pojedinca navode na odreeni tip drutvenog ponaanja. Posebno su interesantni motivi koji uslovljavaju specifinosti njegovog drutvenog stava. Reakcije ovjeka u odnosu na svijet uslovljene su emocionalnim, odnosno afektivno-voljnim procesima. Uzmimo primjer gomile koja linuje Crnca. Nas e zanimati motivi agresivnosti ove gomile. Pored antagonizma prema Crncima, nema posebnog razloga za mrnju. Agresivnost se pojavila usljed nekih ivotnih frustracija, usljed toga to su padom cijena svojih proizvoda nisu mogli nabaviti

17

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi dovoljnu koliinu namirnica, pa je u njih uao strah za odravanje vrste. Dakle razlozi: ekonomski faktor, iracionalni faktor, emocionalni faktor. Poetak formiranja javnog mnijenja ipak poinje na grupnom nivou, jer je to socijalni milje gdje se izraena mnijenja podvrgavaju kompleksnom djelovanju determinanata bilo psihikog, bilo socijalno-ekonomskog porijekla. Na tom nivou dejstva psihikih determinizama proeta su drutvenim mentalitetom uopte. Mentalitet snagom materijalnih faktora determinie ponaanje pojedinaca, a posebno u okviru grupne akcije jer je kolektivni milje pravo polje suoavanja pojedinaca sa sloenim oblicima stvarnosti. Iako je individualno ponaanje odreeno socijalnom sredinom, i najenerginiji kolektivni pritisci ostavljaju mogunost individualnih razliitosti koje, uprkos svemu, opravdavaju efikasnost. Grupni nivo Grupa ima ogroman uticaj na svijest pojedinca. Ljudi se osvjeuju tek u sudaru sa objektivnom realnou. Na grupnom nivou socijalno-ekonomski determinizmi imaju primat nad motivacijama socijalno-psiholokog porijekla. Mnogi pojedinci u politikom procesu podreuju svoja politika opredjeljenja normama ponaanja u grupi. lanstvo unutar religioznih grupacija esto odreuje ponaanje njihovih pripadnika ak direktnije od ekonomskih faktora. Tako se u Francuskoj vjernost katolikoj crkvi pokazala kao jedan od najboljih kriterijuma za uvid u opredjeljenja biraa. Odreeni autori iznose tezu da psiholoki faktori mogu snanije da utiu na politika opredjeljenja nego ekonomski faktor. Tako su izbori u Francuskoj 1962. potvrdili tezu da je veza izmeu socijalno-ekonomskog statusa i politike orijentacije daleko od toga da bude apsolutnog karaktera koji joj se generalno pripisuje. Tako su u mnogo zemalja frakcije najsiromanijih populacija esto naklonjene partijama desnice nego partijama ljevice. Institucionalni nivo Ovaj nivo zahtijeva da u istraivanju otkrijemo koliko drutvene ustanove, norme ili vrijednosti, zajedno sa tradicijom i ideologijom, utiu na ponaanje pojedinaca ili grupa. Institucionalni nivo djeluje na pojedince i grupe kroz vrsto organizovane kolektivitete odnosno zajednice. Grupe koje su institucionalizovane utiu velikom snagom na nain i smjer ponaanja ljudi. U vezi s ispitivanjem javnog mnijenja postoji vienje McLung Lee koji razlikuje slijedee nivoe socijalnih determinanti javnog mnijenja (institucionalni, grupni, personalni i ego) koje predstavlja tabelarno.
Nivo drutvene organizacije Institucionalni Grupni Personalni Ego Oblici ili vrste Konvencije ukljuujui miljenja publike Narodni obiaji ukljuujui i miljenje publike Praksa ukljuujui lina miljenja Stavovi Centralni oblici Moral Obiaji (Sentimenti) Sentimenti Vrsta uloge individue ovjek kakav bi trebao da bude ovjek kakav je obino ovjek kakav se pokazuje ovjek kakav jeste Institucionalna funkcija Institucije kakve bi trebalo da budu Institucije kakve jesu Stvaranje, karijera, stvaralac i manipulator Prilagodljivost na vlastite potrebe, razumijevanje

18

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Na institucionalnom nivou imamo konvencije koje su odraz tradicionalnog oblika drutvenog ponaanja, a na osnovu kojih dotino drutvo postavlja norme i zahtjeve ta ovjek treba, a ta ne treba da radi. Odgoj ovjeka od najranijih dana je uslovljen ovim fenomenima i pokazuje najveu drutvenu stabilnost. Na grupnom nivou nalazimo obiaje (norme) ponaanja pojedinih struktura ili grupacija ljudi (napr. radnika) kako se odnose meu sobom, prema novajlijama, pretpostavljenima, prema poslu koji se nameu svakom novom lanu kolektiva. Moemo ih smatrati nepisanim pravilima grupnog ponaanja. U sklopu ovih nepisanih pravila ponaanja, postoje i odreene vrste sankcija za one koji odstupaju od zadatih normi. Na nivou globalnog drutva, institucije vie izraavaju idealne norme, opta pravila, dok su na grupnom planu blie ivotu. Na individualnom nivou pojedinac izraava svoja lina obiljeja, sentimente i navike. On iznosi svoja miljenja o stilu ivota i ponaanja. Nerijetko pojedinac zbog svojih izraenih linih osobina i sklonosti dolazi u sukob sa svojim drutvenim ulogama. esto je to sukob koji se deava u vrenju odreenih zvanja (sluaj Oppenheimer). Ponaanje u socijalnom miljeu zavisi od sentimenata ili drugih svojstava koje je pojedinac usvojio tokom socijalizacije svoje linosti. Na ego-nivou ili vlastitom nivou radi se o projekciji slike koju linost ima o sebi. Stavovi transcendiraju ego kojim pojedinac uz sentimente obino odreuje sebe kao ovjeka kakav je on sam. Pojedinac esto izrie sud da ga drugi ne poznaju, ne razumiju, da pogreno tumae njegove postupke ili da ga nikad nee upoznati. Njegovo iskustvo mu stimulie i utvruje niz stavova koji mu uslovljavaju ponaanje kroz itav ivot. To je ustvari svijet njegove intime koji u biti moe odraavati protivrjenost jer su stavovi i dio podsvijesti koja ponekad determinie nae nesvjesne postupke. Uloga stavova je presudna za formiranje javnog mnijenja, kako na individualnom, tako i na grupnom nivou. Njihovim posredovanjem mnijenja stiu vrijednosnu komponentu. Meutim, vrlo rijetko se postie potpuni sklad individualnih mnijenja sa kolektivnom svijeu. Individualna ubjeenja i mnijenja je teko uklopiti u kolektivna jer su ona, prije svega, utemeljena na linim stvaovima koja teko mijenjamo. Razlozi zbog kojih je veza izmeu mnijenja i stavova vra na individualnom nego na grupnom nivou? Veza na individualnom nivou je mnogo neposrednija i pod veom je kontrolom (uticajem) njegovih linih stavova. Pojedinac sa veim emotivnim nabojem brani svoj ego i linost, presti i interes, dok interes grupe brani sa manjim intenzitetom angaovanosti. Grupni nivo ponaanja oblikuje stavove pojedinaca esto u samoj praksi. Sve je odreeno ulogom koju pojedinac ima u grupi te e zato on najee reagovati na osnovu svoje uloge, a rijetko linim eljama i mogunostima. Njegovo poistovjeivanje sa grupnim interesima dijelom zavisi od linosti, strukture same grupe kojoj pripada i njegove uloge u njoj. Kada se govori o socijalnim stavovima, bilo da se misli na grupne stavove ili na stavove pojedinaca, moramo imati u vidu da se oni formiraju unutar kolektiviteta, te otuda spoznaja da se oni snanije formiraju pod grupnom nego individualnom uslovljenou. Kada se govori o javnom mnijenju, onda su interesantni politiki stavovi i nain njihova odreenja. Politiki stavovi su socijalni stavovi formirani u odnosu na politike situacije. Politiki stavovi su samo vrsta socijalnih stavova pojedinaca ili grupa. Njihovo kristaliziranje uslovljeno je politikom situacijom koja je samo jedna od sfera aspekata svijeta individue. Situacije koje iniciraju formiranje politikih stavova postaju izuzetno sloene i protivrjene sa stanovita iskustava koja u njima stiu ljudi kao pripadnici razliitih socijalnih struktura. Pojedini teoretiari klasificiraju politika iskustva na slijedei nain: -iskustva koja nastaju odnoenjem individua u procesima vrenja politike vlasti, -iskustva koja nastaju ugroenou socijalnih vrijednosti,

19

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi -iskustva koja se stiu u odnosu s drutvom kao cjelinom odnosno sa politikim reimom olienim u institucijama i zakonima. To su iskustva koja se stiu kroz angaman u profesionalnim ili interesnim grupama i pripadnost njima donosi odreena iskustva koja utiu na politiko ponaanje pojedinca. Svaki odnos na liniji pojedinac bilo koja grupa raa iskustva bez kojih nije mogue oformiti politike stavove pojedinca. Posebna iskustva pojedinac stie u politikim strankama. Ovdje je rije o iskustvima koja se stiu u socijalnom miljeu kao socijalna iskustva, a u vezi sa vrenjem politike vlasti. U politikoj sferi imamo velike sukobe interesa, pa u njoj usaglaavanje politikih stavova u mnogo sluajeva tee veoma sporo i teko. Svaki od oblika svijesti, pa i javno mnijenje, posredstvom afektivno-voljne dimenzije stie mo da uslovljava ljudska ponaanja, samim tim i ponaanja pripadnika politike javnosti.

POJAVNI OBLICI JAVNOSTI

Politika javnost se javlja kada se drutvo podjeli na privatnu i javnu sferu. Bez podjele na javnu i privatnu sferu nema ni konstituisanja politike javnosti. Fenomen politike javnosti se moe pratiti jo od pretkapitalistikih drutava (antika, Rim, srednji vijek). Javnost koju susreemo u grkom polisu ili Rimu (antika demokratija) predstavlja ideoloki uzor politike javnosti (Habermas) koja e se tek u buroaskom drutvu ispoljiti u svom klasinom vidu. Konano politika javnost (subjekt politikog ivota) e se moi ispoljiti u dravi graanskog drutva (parlamentarna demokratija). U tom drutvu e se dovriti podjela na javnu i privatnu sferu, a iz potrebe da se vri njihovo posredovanje, formirae se politika javnost. Oblici politike javnosti su: Antika javnost javna do privatne sfere Reprezentativna javnost stopljena javna i privatna sfera Literarna javnost Graanska javnost po prvi put se odvaja javna od privatne sfere Najelementarniji oblik politikog drutva je antika javnost (ideoloki uzor politike javnosti) koja se javlja u grkim polisima. Kao primjer razvoja polisa uzima se Atena izmeu 5. i 6. vijeka p.n.e. U polisu je sfera politikog angamana bila odvojena od svake druge nepolitike djelatnosti. Privatna sfera je ognjite, ono to se deava oko kue. Ovo je bila sfera neslobode zasnovana na prinudi (odranju golog ivota) gdje je jedan ovjek u vlasnitvu drugog ovjeka (odnos roba i vlasnika). U njoj je jedino robovlasnik bio slobodan. Javna sfera je bila sfera slobode. Grki grad je sfera javnog, sfera slobode. Rob je u javnoj sferi na trgu-agori bio slobodan. Slobodni graanin ima pravo izai iz privatne i otii u javnu sferu to mu omoguava robovlasniki sistem. Grci su prije svega isticali svoj zahtjev za jednakou, a ne zahtjev za upravljanjem. Jednakost je njima bila vanija od slobode. Privlaila ih je mogunost ravnopravnog uea svih graana u javnom ivotu, eljeli su izjednaenje graanskih prava svih Grka. Meutim, nijedan grki dravnik nije ozbiljno razmiljao o ukidanju drutvenih razlika meu ljudima. U sferi privatnog (porodice) nije bilo slobode. Glava porodice je smatran za slobodnog samo ako je mogao da napusti privatnu sferu i pree u javnu sferu. Javni ivot se u Grkoj odvijao na trgu (agora) na kojem se raspravljalo o brojnim pitanjima. Agora je imala politiki karakter jer je utjecala na javnu akciju (praksis). U sferi politike svi su bili ravnopravni i na bazi argumenata su raspravljali jer jedino argument moe dovesti do akcije iji je ideal bio zajedniko dobro. Ideal kod Grka je bila opa srea, a ne korist pojedinca koji je u vlasti (za razliku od svih drugih drava).

20

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Ono to karakterie odnose meu sferama u antikoj demokratiji jeste otra ograda javne od privatne sfere tako da one nisu mogle koegzistirati zajedno. Bez obzira to je privatni ivot bio neslobodan, onaj koji se nije ukljuivao u domen javnog prestajao je da bude ovjek da se smatra ljudskim biem. Za Grke je bio idiot onaj koji se ne bavi politikim pitanjem. Grci su veliku panju posveivali slobodi govora. Tu se prije svega misli na slobodu da se svakom moe rei sve uz javnu raspravu (rezonovanje) o svemu to se tie opeg dobra bez straha od posljedica za izreeno. Zakonodavstvo je bilo u sferi javnog, dok je privatni domen bio van zakona i u iskljuivoj jurisdikciji glave porodice. Unutar polisa postojala je Narodna skuptina koju su inili slobodni graani. Narodna skuptina je birala sva tijela. Postojao je i Veliki porotni sud od 6.000 ljudi kojem su se graani polisa mogli aliti. Vlast je bila podijeljena na zakonodavnu, izvrnu i sudsku. Smatra se da je svaki graanin svake 4 godine bio na nekoj funkciji. Vrile su se profesionalne i etike provjere kandidata koji su se u toku mandata mogli smijeniti. Kandidat nakon obavljenog mandata nije smio 30 dana napustiti polis. Za Grke je demokratija vlada itavog naroda u kojoj porijeklo i bogatstvo ne odluuju o ovjekovoj sudbini, gdje se pojedinac cijeni samo po svojim sposobnostima i koliko doprinosi zajednici kojoj pripada. Loa strana antike demokratije je to ene i robovi nisu imali pravo glasa. Ipak, ovo je najbolji oblik demokratije jer je to neposredna demokratija. Reprezentativna javnost je vezana za feudalno doba. Predstavnici, reprezenti ove javnosti su feudalci. Reprezentativna javnost nije sfera javnosti, ve ona ima obiljeja statusa (ona privatnu i javnu sferu pokazuje na nain reprezentacije, statusa). U srednjem vijeku su postojali sljedei stalei: stale aristokracije, sloj svetenstva i stale slobodnih seljaka i kmetova. Feudalac svoju reprezentativnu javnost izraava kao bie boanskog porijekla i statusa, da bi napravio zid izmeu sebe i svojih podanika. On predstavlja izvrnu i zakonodavnu vlast. Obiljeja njegovog statusa su: lini habitus (odijevanje, frizura), maniri (nain pozdravljanja, ponaanja) i retorika. Feudalac je radio sve javno, kralj je dorukovao javno ak mu se i ena javno poraala. Apsolutni vladari su tvrdili da samo oni imaju legitimno pravo odluivanja u dravnim poslovima. Jedna od najkarakteristinijih izjava u tom pogledu pripisuje se Louisu XV kralju Francuske koji kae da suverena mo postoji jedino u mojoj osobi. Obiljeje reprezentativne javnosti je da su privatno i javno stopljeno (kadija te tui, kadija ti sudi). Odvajanje javne i privatne sfere doi e tek s propadanjem feudalizma. Politika javnost se ovdje nije mogla razviti. Literarna javnost, kao predoblik graanske javnosti, se nije mogla ispoljiti u politikom funkcionisanju jer nije bilo javnog sueljavanja. Svoj kritiki angaman i rezonovanje graanska javnost je stekla na tlu literarne javnosti. Meutim, literarna javnost nije graanska. Literarna javnost je bila kritiki postavljena prema politikoj vlasti, a kroz kritiku aktivnost koju je ispoljavala putem literarnih salona i klubova, konstituisala se graanska javnost sa svim politikim atributima i kompetencijama. Aristokrati su se sastajali u salonima i klubovima gdje su itajui literarna djela analizirali kraljevu ulogu i njegovo djelovanje. Njima se pribliava i kapitalistika klasa i mlai stale. Ve u feudalizmu izmeu nosilaca javnih i privatnih ljudi dolazi do odnosa koji sve vie i vie poprimaju karakter politike komunikacije.

21

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Literarna javnost ima formu da se u njoj ljudi ue rezonovanju. Ona predstavlja prvi oblik graanske javnosti. Graanska javnost se razvija od XV do XVII vijeka i javlja se nakon 1789. godine (Francuske buroaske revolucije). Kapitalisti su se borili protiv opteg prava glasa jer su smatrali da, ako svi graani dobiju pravo glasa, shvatit e ta imaju u rukama i time sruiti sistem. Osnovu graanske javnosti predstavlja odvojenost drave od drutva. U graanskoj javnosti se po prvi put odvaja javna od privatne sfere. U privatnoj sferi su privatnici i kapitalisti, a u javnoj sferi je aristokracija. Suprotstavljeni odnos javne i privatne sfere jeste izraen zbog toga to privatnici-kapitalisti ostaju duboko uronjeni u svojim proizvodnim ulogama, a nosioci javnih funkcija se izdvajaju u posebnu personalnu strukturu. Taj izraeni sukob navedenih sfera jeste naponsko polje (Habermas) izmeu drave i drutva, dok graanska javnost preuzima funkciju medijatora politikog odnosa pripadnika privatne i javne sfere. Iz te osnovne funkcije graanske javnosti izvire javno mnijenje kao oblik javnog rezonovanja. Dublje protivrjenosti izmeu javne i privatne sfere proizilaze iz pozicije koje one zauzimaju. U jednom sluaju to je monopol nad sredstvima za proizvodnju, a u drugom to je monopol nad politikim angamanom. Privatna sfera formiranjem politikih stranaka ulazi u javnu sferu. Samo time ona je mogla da istupi na javnu scenu i da tako proklamuje svoje interese. Demokratizacija politikog ivota e vremenom dovesti do toga da tampa postaje prvi instrument graanske politike javnosti, a urnalizam se pojavljuje kao nova profesija. Postajui znaajno sredstvo uticaja na ponaanje nosilaca javnih funkcija, za tampu se poinju boriti socijalne snage iz razliitih razloga, naroito opozicione stranke. Dravni aparat svojim intervencijama zadire u sferu privatno-kapitalistikih odnosa i proizvodne prakse, a privatne korporacije stiu javne kompetencije. Posljednju etapu u razvoju graanske javnosti imamo kada se privatna sfera poinje da pribliava drutvu putem odnosa sa javnou (public relations). Preko odnosa s javnou se obavjetava javnost o looj situaciji u kompaniji i nastoji iznuditi pomo od drave. Odnosima sa javnou diktiraju kapitalisti i na taj nain smanjuju mogunost realnog izvjetavanja medija. Public relations je izmiljen da se manipulie javnou (sa socioloke strane). Meutim, on ima i svoje pozitivne strane jer propagira velike korporacije. Sav problem graanske javnosti vezan je za graanina. Javnost ne moe imati karakter koji joj neko pripisuje. Problem predstavljaju mediji koji na adekvatan nain ne slijede javnost. Nosioci graanske javnosti su svedeni na publiku mas-medija i daleko su od toga da budu politiki subjekti. Graanska javnost danas ima jednu bitnu ulogu u kojoj se ona moe kristalizirati: odnos pozicije, vlasti i opozicije. To je jedini nain da se demokratija razvija. Opozicija je korektor vlasti u demokratskom drutvu. Gdje odnos nije ovakav, imamo problem sa demokratijom. Da bi se formirala graanska javnost mora postojati pozicija i opozicija. Karakteristika izbora je da bi oni trebali regulisati odnos pozicije i opozicije jer je to temelj za formiranje graanske javnosti. Opozicija je neophodna poziciji, da bi je popravila i drala budnom.

POLITIKA JAVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI

Politika javnost kao subjekt politike prakse svoj dominantni i razvijeni oblik ispoljava tek u drutvu parlamentarne demokratije jer je to drutvo socijalna zajednica sa jasno izdiferenciranim sferama ovjekovog drutvenog angamana - privatnom i javnom. Dok su narodi Evrope buroaskim revolucijama stvarali nacionalne drave u kojima se javnost nije manifestovala samo kao nacionalna, vjerska nego i socioloka kategorija, javnost

22

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi kao kolektivni oblik svijesti u Bosni nije konstituisana kao univerzalna i zajednika cjelina, ve je uvijek bila parcijalizovana po etnosu. Javnost u BiH se stoljeima formirala pod uticajem drugih jer graanin BiH nije bio u mogunosti da se ispoljava u sferi javnosti kao elementu slobode. Javnost se ovdje konstituirala kroz tri elementa, odnosno kroz tri nacionalne zajednice. Vie od II stoljea e kasniti formiranje javnosti u BiH (poetak XX stoljea). Politike stranke u BiH u poetku se povezuju ili osporavaju, dolaze u kontakt radi razmjene ideja i moi. Austro-Ugarski period U prolosti stanovnitvo BiH je bilo podijeljeno prema religijskoj pripadnosti. Zato javnost kao kolektivni oblik svijesti u Bosni nije bila jedinstvena cjelina, bila je podijeljena. Nacionalni osjeaji se u poetku poinju razvijati kroz crkvene zajednice. Onemogueno da svoje nacionalne ideje realizira na taj nain, osobito za vrijeme Kallayeve uprave, domae stanovnitvo preduzima inicijative okupljanja na konfesionalnoj osnovi, organizujui udruenja, itaonice, kole i sl. Prema Habermasu, ova drutva jesu organizovana da se meu licima nejednakog stalea uspostavi jednakost i drutvena veza sa ciljem ouvanja religijske tradicije i dominantnog uticaja sveenikog stalea. Time je potvrena teza da se nacionalizam u BiH u poetku razvijao pod okriljem religije, dok se parcijalizirana javnost formirala kroz sohbet (turski naziv za razgovor). Sohbet je javnost arije i privatnih sijela (okupljanje uz halvu) gdje se razgovaralo i italo. Vodio se razgovor o politikoj i svakoj drugoj zbilji, razgovor vezan za aktuelni trenutak (sohbet halva). Sohbet halva je dobila naziv od turske rijei razgovor sohbet i zbog toga to se na tim sijelima esto dijelila halva. Pojanjenje sohbet halve tu je dolazilo do okupljanja intelektualaca na sijelima (nije karakteristina samo za Bonjake). Pri tome se mnogo italo i raspravljalo o politici pa se sohbet halva moe smatrati i poetkom literarne javnosti kod nas. Ovaj period karakterie nepostojanje sabora ili parlamenta, odnosno javne i privatne sfere. Iako je Austro-Ugarska bila drava sa preteno katolikim stanovnitvom, ona je iz politikih razloga suzbijala ideju hrvatstva u BiH. Iz tih razloga dolazi do buenja hrvatske nacionalne svijesti i stvaranja katolikog klerikalnog programa od strane nadbiskupa dr Josipa tadlera koji je svoj program izloio 1900. godine na Prvom svehrvatskom kongresu u Zagrebu. Bila je to politika djelatnost koja je bila nacionalna i politika i predstavljala je mijeanje u javni ivot tadanje Bosne. Druga organizacija Hrvatska narodna zajednica, povezana s franjevcima, nastoji zastupati drugaije interese i ideoloke koncepcije od tadlerove politike grupe. U sjeni programskih ciljeva i borbe za vjersko-kolsku samoupravu, Bonjaci su traili uspostavu politike autonomije BiH pod suverenitetom sultana. Ovaj cilj Bonjaci su nastojali ostvariti u saradnji s rukovodstvom pokreta Srba za crkveno-kolsku autonomiju. Reimska vlast je kroz sistem kolovanja nastojala da pridobije bh.muslimane i srbe. Vlast je formirala bonjake klubove i kasnije je Austro-Ugarska na tim osnovama prva formirala instituciju reis-uleme u Bosni koja je bila pod kontrolom Austro-Ugarske drave. Kod Bonjaka dolazi do formiranja drugog pokreta sem uleme, bio je to sloj bonjakih intelektualaca koji drugaije misle i koji u prvi plan stavljaju ekonomski razvoj zemlje. Zato moemo rei da je do stvaranja politikih stranaka ustvari dolo usljed tenje ka veoj samoupravi. Srpsko graanstvo u Bosni je jo prije okupacije pokazalo spremnost za saradnju sa muslimanskim begovatom to je bilo suprotno interesima srpskog seljatva. Srpsko graanstvo koje je stajalo na elu srpskog nacionalnog pokreta je eljelo isto kao i seljatvo, rjeenje agrarnog pitanja i sjedinjenje sa Srbijom. Sve do poetka 20. stoljea itav javni ivot

23

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Srba u BiH je bio ogranien na crkvu i kolu. Sa rasplamsavanjem borbe za autonomiju crkve, u Bosnu u sve veem broju poinju pristizati intelektualci koji se zalau za stvaranje organizacije sa irokim politikim programom koji treba da okupi sve narodne snage u borbi za demokratizaciju politikog ivota u zemlji. U srpskoj graanskoj politici u Bosni (to je bio sluaj i sa bonjakom i hrvatskom politikom) nacionalno-politiki ciljevi imali su prednost nad socijalnim pitanjima, to je dovelo do stvaranja nacionalnih politikih stranaka koje su svoju politiku aktivnost temeljile na vjersko-nacionalnoj osnovi. Karakteristika i srpskog i bonjakog politikog tijela bila je konstantna podijeljenost. Generalni trajk radnika u Bosni 1906. i pojava socijaldemokratske opcije prisilio je austrougarske vlasti da odobre osnivanje organizacije Glavnog radnikog saveza, pretee SDP-a koja jedina nije razvijala program na vjersko-nacionalnoj osnovi, ve na socijalnoj osnovi, ukazujui na taj nain da radnici svih nacionalnosti u Bosni svoje socijalne interese mogu ostvariti jedino zajedniki. Osnovni zadatak svih drugih stranaka je bio da njihov rad ugue, kao i partiju u cjelosti. Javnost je imale dvostruku ulogu posrednitva, jednu prema neobrazovanom puku, a drugu prema okupacijskoj vlasti. Revolucionarna javnost nije imala mogunost da se realizira jer nije imala uticaja na Austro-Ugarski parlament. Sa pojavom tampe u Bosni javlja se literarna javnost koja prelazi okvire arije i ulazi u privatnu sferu porodice. Ona preferira prosvjeenost (odreene novine i asopise) kako bi putem njih uticala na osvjeenje svoga naroda. U Bosni se tada proteira propagandni rat s ciljem nacionalnog buenja Hrvata i Srba, odnosno pridobijanja bonjakog stanovnitva za svoju ideju. U svojoj agresivnoj propagandnoj djelatnosti i srpski i hrvatski lobiji nastoje pridobiti nacionalno opredjeljenje Bonjaka kroz tekstove u asopisima. Koristi se isti leksikon sa poetka XX stoljea i sa njegovog kraja (sline metode-gotovo iste). U to vrijeme pravaki list Hrvatska preuzeo je dr Josip Frankovi koji je promijenio orijentaciju lista. Ta promjena se, prije svega, ogledala u dosljednoj protivsrpskoj propagandi, elei na taj nain da pridobije Bonjake za svoje ideje, tj. nastojanje da prihvate hrvatstvo. Tako, na primjer, list Velika Srbija donosi lanak pod naslovom Red je na Bosnu u kojem se kae da Srbija ima puno pravo na Bosnu 1890. godine Srbija je prva zakonita nasljednica Bosne. Da bi na tu propagandu dao adekvatan odgovor, list Bonjak je uputio snaan odgovor ovim idejama i istovremeno savjetuje Bonjake da se u pogledu ovih propagandnih poruka dre starog amaneta, tj. da ostanu vjerni svojoj domovini i svojoj bosanskoj narodnosti. Pored suparnitva pravoslavlja i rimske propagande i neki drugi listovi (Glas Hercegovca) isticali su ideje slijedei misli biskupa fra Pakala Buconjia koji je govorio o pravu Hrvata za sjedinjenje Bosne s Hrvatskom. Svi ti listovi imali su naglaenu vjersku notu. Stranke u Bosni su odgovarale tipu narodnih organizacija jer se klasine politike stranke nisu mogle razviti poto zemlja u to vrijeme nije imala nikakvo predstavniko tijelo. Mnogi su smatrali da bez predstavnikog tijela nema uslova za djelatnost klasinih politikih stranaka. U tom smislu, osnovni politiki zadatak je borba za rjeenje dravnopravnog statusa zemlje i stvaranje uslova za stranaku aktivnost. Svako stranako diferenciranje je nedopustivo i tetno u uslovima kada je potrebno nastupati slono da bi se postigli osnovni nacionalno-politiki ciljevi. To se ne moe postii putem stranakih nego samo uz pomo nacionalnih organizacija. (Imamovi) Formiranje Bosanskog sabora 1910. je jedan od povoda transformacije. Ustav i njegovi pratei zakoni su uveli u politiki ivot zemlje tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijee. Karakteristika tog perioda je da su tri naroda koalirala da bi ostvarili svoj nacionalni interes bez obzira na suprotstavljene stavove. To je bila bosanska politika scena u periodu 1912-1914. godine kada imamo jaanje nacionalizma u BiH. Svi pravci politikog djelovanja u Bosni prekinuti su sa prvim svjetskim ratom.

24

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Bosna i Hercegovina izmeu dva svjetska rata Zavretkom Prvog svjetskog rata dolo je do raspada Austro-Ugarskog carstva, nakon ega je dolo do ujedinjenja junoslavenskih drava, tj. stvaranja zajednike drave. S obzirom na kulturnu, etniku, tradicijsku razliitost na Balkanu, bili su prisutni i razliiti interesi i namjere. U to doba mudre glave pokazuju integralni jugoslovenski koncept, prvenstveno kroz koncept intelektualne javnosti to je dovelo do stvaranja Kraljevine SHS - Drave Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolazi do buenja srpske nacionalne ideje koja se zalagala za nesmetano pripajanje Bosne Srbiji. Bez obzira to se i tada vodilo rauna o nacionalnom kljuu, prosrpska orijentacija u radu Vlade je bila naglaena. Srpski predstavnici u Narodnom vijeu su svoj poloaj koristili za ubrzavanje ina ujedinjenja. Hrvatsku politiku u BiH su do 1917. vodili dr tadler i Sunari preko Hrvatske katolike udruge, odnosno Hrvatske narodne zajednice, iji se rad temeljio na programu dr Ante Starevia, odnosno Majske deklaracije. Drugim rijeima, politika hrvatskog korpusa u BiH se jo jedanput opredijelila za kurs koji je diktiran iz Zagreba, odnosno Hrvatske. Hrvatski koncept drave bila je liberalna drava necentralistika. Srpski koncept bila je centralistika drava hegemonija kralja. Politiko okupljanje i pregrupisavanje graanskih politikih snaga nakon proglaenja Kraljevine SHS 1. decembra 1918. godine, vrilo se pod snanim uticajem tadanjih dogaaja. 1919. godine su bili prvi politiki izbori. 1920. godine prvi parlament. Sve stranke su svoje programe uglavnom bazirale na politikom okupljanju koje nosi nacionalno-vjersko obiljeje. Politika praksa okupljanja se vrila putem tampe, ali i oko pojedinih linosti iz politikog ivota. Najvei broj graanskih stranaka se jasno ne odreuju prema radnikom pokretu koji 1919. stvara Socijalistiku radniku partiju Jugoslavije. Ali u praksi stranke su inile sve da reduciraju aktivnosti radnikog pokreta. Sve su kasnije bile protiv radnikih pokreta. Karakteristika ovog perioda je formalno-pravna jednakost ovjeka. To su bili osnovni uslovi da se politika javnost izrazi kao produkt ljudi. Prvi put na ovim prostorima se stvaraju uslovi za reduciranu politiku javnost (reducirana zbog srpskih i hrvatskih uticaja). Prvi put dolazi do stvaranja graanske javnosti. Kralj je reducirao graansku javnost BiH oktroisanim ustavom i svojim apsolutistikim tenjama. Od II svjetskog rata do agresije na Bosnu i Hercegovinu U Jugoslaviji i na Balkanu se 1939. nije optimistino gledalo na budunost, budui da su ova podruja vojno, politiki i ekonomski bila izloena milosti sila Osovine, naroito Njemake. Osvajajui prostore JI Evrope, Hitler je primjenjivao sve intenzivniji diplomatski, politiki i psiholoki pritisak na jugoslovensku vladu. Nakon to je uvidjela da ne moe dobiti pomo od SAD-a, Engleske, Rusije, ula je u pregovore sa Njemakom o nenapadanju, odnosno da Jugoslavija prie Osovini i pridrui se Trojnom paktu. To je izazvalo burne reakcije u zemlji, osobito socijalistikih snaga, pa je na demonstracijama 27.03.1941. sruena vlada Cvetkovia i formirana vlada generala Simovia. Sve je to ubrzalo Hitlerovu odluku da napadne Jugoslaviju. Napad je izvren 06.04.1941. i zemlja je kapitulirala za 8 dana. Civilnu upravu u novostvorenoj dravi NDH Njemaka je prepustila ustaama. Ustae su propagirale da su bosanski Muslimani hrvatskog porijekla, dok su istovremeno istrebljivali srpsko i jevrejsko stanovnitvo. Meu Hrvatima je vladala teza da su Muslimani najie hrvatsko stanovnitvo. Narodnooslobodilaki pokret na elu sa KPJ vremenom je postao glavni vojni i politiki faktor u borbi protiv okupacionih snaga jer je svojim programom borbe protiv faizma pokrenuo nacionalno i socijalno osloboenje svih jugoslovenskih naroda i narodnosti. Nakon

25

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi pobjede antifaistikih snaga pod vostvom KPJ obnovie se Jugoslavija kao federativna republika sastavljena od est republika i tri autonomne pokrajine. Sa stanovita BiH, ustanak protiv faistikog okupatora pod vostvom KPJ imao je sljedee efekte prema M.Filipoviu: -ustanak je suzbio ustake i etnike tendencije istrebljenja naroda to je donijelo spas Muslimanima, -ustanak je obnovio bosansku dravu posebno dokumentima usvojenim na I i II zasjedanju ZAVNOBIH-a (I u Mrkonji Gradu 1943. i II u Sanskom Mostu 1944.) Na Drugom zasjedanju donesena je i Deklaracija o pravima graana BiH kojom se svima garantuju sva politika i nacionalno-kulturna prava. Tada je stvarno obnovljena dravnost Bosne i Hercegovine i to na demokratski nain. Obnova dravnosti BiH zavrava se na III zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu 1945., dok je Ustav Republike BiH donesen 1946. godine. Izmeu dva svjetska rata pokrenuto je 189 listova, ali pred II svjetski ratizlazilo je samo 35. Kada je poeo rat obustavljeno je izdavanje gotovo svih listova. U toku II svjetskog rata javna rije je bila zvanina ustaka propaganda okrenuta ka politikoj akciji dokazivanja hrvatstva Muslimana. Formulacija stavova ustaa prema Muslimanima proizilazila je iz stavova koje je iznosio Mile Budak tvrdei da su bosanski Muslimani najii Hrvati. Utvrivanjem svoje vlasti, ustae su zabranile izlaenje svih listova kako bi organizovali svoju ustaku tampu. U cjelini gledano, ustaka propaganda nije imala puno uspjeha. U isto vrijeme na tlu BiH je djelovala i partizanska tampa koja je odslikavala osobitosti stepena razvoja partizanske borbe. Kao i svaki rat, i ovaj je reducirao mogunosti ispoljavanja javnosti. Reducirana javnost postoji onoliko koliko je u duhu i po volji gospodara rata, to onemoguava ispoljavanje javnosti. Socijalistiki teoretiari utvruju postojanje revolucionarne javnosti kao rezultat osvajanja i vrenja politike vlasti na osloboenoj teritoriji od strane Komunistike partije i povezivanja NOP-a sa masama. Meutim, javnost se ni ovdje nije mogla do kraja iskristalisati jer je ona produkt informativno-propagandne aktivnosti bez ikakve mogunosti uticaja na sferu odluivanja. Odreeni uslovi se stvaraju tek po zavretku rata i inauguracije nove socijalistike vlasti. Stupanjem radnike klase u javni politiki ivot u okviru drutveno-ekonomske formacije graanskog drutva, stvaraju se uslovi za transformisanje graanske javnosti u politiku javnost. Radnika klasa je tako ula u sferu graanske javnosti kao publikum privatnika. Poduzetnici vie nisu iskljuivi nosioci upravljakih funkcija iz materijalnoekonomske produkcije, a radnika klasa je nastupila u ulozi subjekta politikih zbivanja. Sa socijalistikom revolucijom u Jugoslaviji uvruje se vlast radnike klase, a drava ima monopol nad sredstvima za proizvodnju. Samoupravna javnost je prola nekoliko etapa od revolucionarne, birokratske do samoupravne. Kada je rije o revolucionarnoj javnosti nastaloj u toku socijalistike revolucije (oruani dio), onda je rije o politikoj javnosti masovnog politikog pokreta, iji se politiki ciljevi razrjeavaju prodorom masa u politiku praksu. Jedan od oblika povezivanja narodnooslobodilakog pokreta sa masama ostvarivao se tako to su organi nove revolucionarne vlasti vrili svoje funkcije pred javnou ili u njeno ime. Rije je o periodu gotovo potpunog srastanja sfera drutvenih aktivnosti javno-politike i ekonomske u socijalni sklop jedinstvenog rukovoenja i upravljanja tim sferama socijalne prakse. To je dovelo do naglog proirenja javne sfere, sve oblasti su dole pod udar javno-politikih intervencija. Prvi period nakon rata predstavlja birokratska politika javnost, samoupravljanje u poljoprivredi, a kasnije u svim nivoima drutva. 1945-1950. godine dolazi do centralizma i vlasti birokratije koja reprezentuje javnost. Birokratija je poseban sloj koji na osnovu svojih

26

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi sredstava vri (rasporeuje) vlast. Birokratija se poistovjeuje sa funkcijom drave. Centralistika vlast nema opozicije, konsultovanje sa ekspertima. Birokratska javnost je sinonim za suenu javnost. Poslije birokratizma se uvodi sistem samoupravljanja (samoupravni koncept), samoupravljanje u proizvodnji. Samoupravna javnost predstavlja najrazvijeniji oblik politike javnosti. 1949. godine osnovan prvi radniki savjet. Do tada su samo postojali upravni odbori. Sada se formiraju radniki savjeti kojima je na elu neki radnik. Organizaciona ema u fabrici izgleda ovako: 1. Upravni odbor 2. Radniki savjeti 3. Zbor radnika 4. Savez komunista 5. Savez socijalistike omladine 6. Direktor sindikata U svim sferama drutva Savez komunista je razvio svoje organizacije, tijela (na fakultetu, u policiji, u fabrici, u privredi). DPO aktiv se formira kao neformalno tijelo u kojem su sjedili predstavnici svih ovih organa (vrlo vano). Svaka vrsta odluke morala je proi svoju politiku podobnost, prije konanog donoenja u bilo kojoj sferi socijalne zbilje. Ono to je uslonjavalo sferu odluivanja i davalo privid demokratije jeste to da su svi dravljani bili politiki subjekti u nekoliko uloga: kao lanovi Saveza komunista, Savez sindikata, omladine, delegati i dr. Hiperpolitizacija pojedinaca vodila je do apatije jer se razgovor vodio kroz tri organa. Prije dolaska na sastanak, Organizacija Saveza komunista je raspravljala o problemu koji je predloen za dnevni red. Teme su esto bile vezane za samodoprinose. Obino se glavna taka ostavljala za kraj da bi se utjecalo na one koji sudjeluju u raspravi odnosno da bi se iskoristio njihov umor (psiholoki momenat). Savez komunista raspravlja o odreenom pitanju unaprijed. Oni daju plan u kojem se sjednica treba kretati (partijska direktiva). Ukoliko sjednica krene u nepoeljnom smjeru, unaprijed je odreeno ko e izai pred govornicu i umiriti situaciju. Socijalistiki teoretiari tvrde da je to samoupravna demokratska javnost. Ona je meutim totalna politika javnost jer je sve odreeno unaprijed. Osnovne funkcije su sukobljavanje, iznoenje svojih teza, a ovdje je sve unaprijed doneseno i odreeno, a ljudi se moraju samo privoliti za donoenje odluka. Samoupravna javnost nije najdemokratiniji oblik javnosti. Sistem komunikacije u socijalizmu nije bio u stanju da artikulie brojne stavove i interese socijalnih grupa. Sve je bilo podreeno drutvenom interesu i cilju, pa nije bilo mjesta za konkretnog ovjeka i njegovim potrebama i eljama. Partija je onemoguila stvaranje demokratske javnosti, ona je personificirala dravu i politiki sistem. Zato je propast socijalizma nastupio kada je na dnevni red stavljeno pitanje odnosa izmeu politike i ekonomije. Sutina je da se shvati da drutvo i drava ne mogu bez konflikta to ukazuje na injenicu da javnost u socijalizmu nije imala milje sueljavanja razliitosti ve uputstva sveznajue Partije. Tako se stvarao privid beskonfliktnog drutva, a kada je nastupila prva vea kriza, socijalizam se uruio bez argumentacije jer nije postojala demokratska javnost koja bi amoritizovala sukobe i nala izlaz u miljenju veine. Agresija na Bosnu i Hercegovinu i vrijeme izbora '97. Period agresije na Bosnu i Hercegovinu je karakteristian po tome to su postojala tri odvojena medijska prostora. Agresija na BiH je prvo izvrena u medijima (bitka za repetitore). Svaki medijski prostor okupljao je svoj narod i svoje medije. Postojao je i etvrti medijski prostor (Osloboenje).

27

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Savremena historijska injenica je da se ishod ratova na ovim prostorima ne moe rijeiti bez uticaja vanjskih sila. Sve strane u BiH su dobro shvatile da je za konaan ishod vrlo vano pridobiti javno mnijenje (politiku javnost) zapadne Evrope i SAD. U tom smislu neki kljuni dogaaji u Bosni su uslijedili kao reakcija na medijske izvjetaje (Markale, srpski logori). Bosna i hercegovina je bila poprite medijskog rata koji su vodile medijske institucije iz Srbije, Hrvatske i one unutar same drave. Srpski mediji u Bosni i Srbiji su uz pomo neuvene propagande i dezinformacija nastojali opravdati rat protiv Muslimana i Hrvata. U tome su uspjeli, to potvruju preivjeli iz srpskih konc-logora. Logorai su tvrdili da su ih njihovi uvari optuivali da od Bosne ele napraviti islamsku fundamentalistiku dravu. Hrvatski mediji su se takoer distancirali od istine i realnosti na terenu. Posebno tokom 1993. i 1994. hrvatski mediji su dosljedno opravdavali etniko ienje shodno politici HDZa. Nakon prekida oruanih sukoba i potpisivanja Waingtonskog sporazuma odnosi meu novinarima su izmijenjeni, a medijski sukobi izglaeni. Iako zvanino nije bilo cenzure, stoji konstatacija da je SDA gospodarila televizijom, a mediji su se kasnije podijelili na one koji su bili za suivot u Bosni i protiv njega. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma sve tri strane u Bosni su se obavezale da e provoditi politiku praksu prema ovom dokumentu. No, bonjaki, hrvatski i srpski nosioci vlasti u BiH nisu se mogli usaglasiti bez posredovanja predstavnika meunarodne zajednice. U atmosferi gdje jedni polaze od stanovita da sve to mirie na Bosnu treba odbaciti, a drugi zagovaraju nezavisnost i cjelovitost, nemogue je doi do realizacije sfere politike javnosti jer je ona pod direktnim uticajem vladajue elite. Politika javnost se ne konstituie, jer ne postoji politiko neutralno okruenje. Ovakav politiki mozaik zapravo otvara vrata za jaanje nacionalistikih i separatistikih snaga. Posebno to pokazuje situacija uoi izbora i vrijeme nakon objavljivanja rezultata jer glasai su onemogueni da glasaju drugaije od onoga to je u skladu sa njihovom etnikom pripadnou. Uticaj i mo nacionalnih stranaka utemeljena NA etnikoj iskljuivosti i homogenizaciji koju personificiraju SDA, HDZ i SDS, dovela je do potpune marginalizacije politike javnosti. Ni do danas nisu napravljeni radikalni pomaci ka stvaranju politiki neutralnog okruenja kao osnovnog uslova za slobodnu cirkulaciju ideja, miljenja i prijedloga politike javnosti. Izbori iz '96. i '97. godine zapravo pokazuju odraz nacionalnih koncepcija bh. drutva, jer kako drugaije objasniti injenicu da stranke iz RS-a ne ele da uestvuju na opinskim izborima u F BiH. Time srpska politika nedvosmisleno pokazuje da ne eli BiH, ve da je njen strateki interes u tome da zaokrui srpsku dravu u BiH. S druge strane, temeljni interes HDZ-a je bio da se na izborima zaokrui teritorijalni integritet Herceg-Bosne. U predizbornoj kampanji Koalicija na elu sa SDA koja predvodi bonjaki nacionalni blok stalno je insistirala na tome da je njen najvaniji cilj uspostavljanje jedinstvene drave. Meutim, ini se da e povratak svih ljudi na svoje predstavljati kljuni element reintegracije BiH, a time i revitalizacije multietnike zajednice, te da e ponuditi perspektivu ozbiljnog nagrizanja procesa nacionalne homogenizacije. I pored toga to ima puno manjkavosti, Daytonski sporazum je proizveo normalniju atmosferu i drugaiji ambijent od ranijeg. Sve vidljivije normalizovanje ivota, opadanje konfliktnog naboja, postepeno uklanjanje ekstremista iz javnog ivota trebalo bi da rezultira otvaranjem procesa oblikovanja samosvijesti kao pretpostavka adekvatnog rezonovanja politike javnosti. Prema rezultatima izbora iz '97. godine moe se konstatovati rast uticaja opozicionih stranaka, a samim tim i mogunost konstituisanja politike javnosti.

28

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi

JAVNO MNIJENJE I PROPAGANDA

Da bi se objasnio proces formiranja javnog mnijenja, moramo ga ralaniti na dva toka i to primarni (neposredni) i medijski (posredni). Primarni tok formiranja javnog mnijenja je nezamisliv bez primarnih grupa, autonomnih socijalnih mikrostruktura. Tu se komunikacijske veze uspostavljaju putem dijaloga. Uspostavljanje ovih veza slui za razmjenu poruka, mnijenja i ideja. U ovim grupama unaprijed je odreeno i poznato ko s kim i o emu raspravlja. U isto vrijeme poznate su uloge i odnosi meu lanovima grupe, pa se na taj nain lake rjeavaju mnogi problemi. Posebnu ulogu imaju voe javnog mnijenja jer oni predstavljaju nosioce komunikacijskih poruka. Komunikacijski odnosi u grupama su bitna pretpostavka od koje zavisi proces formiranja javnog mnijenja. tampa, radio i TV smanjuju mogunost za susret i raspravu. Oni ljude vraaju iz javnog u privatni ivot. Meutim, procesi formiranja javnog mnijenja su nezamislivi bez medija. Zahvaljujui njima, ostvaruju se uticaji institucija politikog sistema koji tee da inkorporiraju u mnijenjski proces svoj ideoloki koncept kojim osiguravaju podrku politike javnosti. Komunikacionu podlogu procesa formiranja javnog mnijenja u kome dominiraju institucionalno inspirisane mnijenjske struje predstavlja posredno komuniciranje. Putem mas-medija se usporavaju zaeta mnijenja kako bi se zadobila podrka graana za svoje ciljeve, jer mas-mediji imaju univerzalno psiholoko dejstvo na populaciju. Propagandna djelatnost je od posebnog drutvenog znaaja jer se njome direktno utie na tok formiranja javnog mnijenja. Svaka propaganda tei da prodre do najdubljih slojeva ovjekove psihe i da djeluje na segmente koji se najee ne mogu racionalno kontrolisati. Propaganda je jednosmjerno orijentisana djelatnost koja tei da bude dominantna. Uz sve to nedostaje joj elementarna kritika distanca prema sadrajima koje promovie to je ini politikom propagandom. Zato mnogi autori prigovaraju politikoj propagandi da svojom prirodom odudara od demokratskih naela, jer moe da formira totalitarnog ovjeka sa demokratskim ubjeenjem. Politika propaganda je institucionalna aktivnost preko kojih vladajue grupe utiu na javno mnijenje. Politika propaganda je povezana sa postojanjem mas drutva. Problem novinara je gdje poinje, a gdje zavrava politika propaganda. Ljudsko ponaanje je najvei interes propagande. Propaganda je danas sve i prisutna svuda, ona se ispoljava kroz razliite oblike i simbole, kroz novac predstavlja znakove jednog naroda, kroz himnu, zastavu itd. Treba znati prepoznati krajnji cilj odreene propagande i odrediti se prema njemu. Propaganda se najee obraa pojedincu. Propaganda nije ideologija, ona je manipulacija. Propaganda varira izmeu istine i lai. Mogua je podjela propagande na crnu, bijelu i sivu (istinitu) propagandu. Treba razlikovati informativnu od propagandne djelatnosti. Informativna djelatnost je proces irenja informativnih sadraja, obavjetavanje javnog mnijenja o aktuelnim zbivanjima, dok je propagandna djelatnost planski organizovano i sistematsko irenje politikih, kulturnih i drugih ideja radi pridobijanja javnog miljenja za ostvarenje svojih ciljeva. Informativna djelatnost je irenje informacija bez komentara, dok je propagandna djelatnost irenje ideja uz naglaavanje subjektivnosti. Propagandna djelatnost ostvaruje slabije efekte na struktuisane drutvene grupe u odnosu na izolovane pojedince. U svojoj aktivnosti ona najprije pridobija lidere grupa i koristi njihovo posredovanje u komunikaciji. Moemo rei da bez propagande nema ni moderne politike jer se putem propagande jedino moe legalizovati svaka odluka vlasti. Propagandu je mogue podijeliti na konzervativnu (tradicionalnu) i savremenu (modernu) propagandu.

29

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Tradicionalna (konzervativna) propaganda nastoji da vas pridobije na dui period za svoje ciljeve. Savremena (moderna) propaganda nema vremena da se bavi naim stavovima i eljama, ve odmah eli uticati na nae ponaanje. Ona ima namjenu da usmjeri nae ponaanje. Ljudi djeluju onako kako im to mediji nalau. Propaganda ne moe da se na racionalan nain bavi ovjekom i njegovim ponaanjem. Svaka propagandna poruka pristupa ovjeku lino (primjer iz knjige o emocionalnom djelovanju propagande). Bez obzira kakva su naa ubjeenja i stavovi, postoje situacije koje dovode do promjena ovjekovog stava. Propaganda se zasniva na interesu. U modernom svijetu propagandu je mogue kreirati, a da se pri tome iskljue osnovni postulati njenog stvaranja. Danas je mogue sve izfabrikovati zahvaljujui propagandi i njenom uticaju. Propaganda ima za cilj da razvije spremnost na akciju i da zagospodari domenom javnog rezonovanja. ovjek bi trebao kritiki gledati na propagandu. Savremena propaganda obraa se individui samo ako je ona konstitutivni dio mase pojedinaca. Ona se ne obraa svakom pojedincu ponaosob ve mnotvu, vodei rauna o tome da je konstituiu organizovano i prostorno nepovezani ljudi. U svom djelovanju propaganda vodi rauna da kod pojedinca stvori iluziju da se obraa samo njemu. To se sve radi jer se zna da e pojedinac prije prihvatiti odreeni sadraj namijenjen samo njemu. Propaganda se zasniva na provociranju tzv. direktne akcije koja nije posredovana idejama i vrijednostima (to je produkt vrstih ideja i stavova), ve se izvodi iz emocionalnih naboja. ovjek i kada nije svjestan propagandnih uticaja, biva prinuen da radi racionalizacije svog postupka pone da vjeruje u motive koje mu je ponudila propaganda i on na osnovu njih objanjava sebi svoj in i djelo, te mu na taj nain pribavlja odreeni legitimitet (primjer Borislava Heraka, pripadnika srpskih jedinica iz Vogoe koji je za sebe kazao da je ratni zloinac i da su na to uticali njegovi pretpostavljeni koji su raspaljivali strasti kod vojnika priajui im o muslimanskim koncentracionim logorima za Srbe i slino, iako je njegovo iskustvo bilo suprotno toj propagandi jer je odrastao u nacionalno izmijeanom Sarajevu, ali je od starijih tokom agresije nauio da Muslimani predstavljaju prijetnju Srbima jer ele proglasiti islamsku dravu to je bio jedan od razloga koji ga je odveo u zloin). Formiranje masovne publike nastaje djelovanjem medija. Mediji razaraju psiholoke veze kojima su ljudi povezani u primarnim grupama iz ega se stvara masa, pri emu je svaki pojedinac njen pripadnik, a istovremeno i usamljenik. Tako se pojedinac izolira iz primarne grupe ime gubi identitet i potporu. Suoen sa djelovanjem medija, on gubi uporita do kojih je dolazio komunicirajui sa ljudima u svom okruenju. Medijske propagandne poruke prima bez komentara to doprinosi gubljenju osjeaja sigurnosti koji je imao u interpersonalnoj komunikaciji. Umjesto da ostane subjekt, pojedinac je postao objekt komunikacije. Iako neki teoretiari smatraju da propaganda ide za laima tek u krajnjoj nudi, ona uprkos tome i dalje ostaje deformisanje stvarnosti putem selektivne interpretacije. Osnovna funkcija propagande je da iskljui sve mogunosti kontroverze, sukoba i rezonovanja u mnijenjima i da svojim porukama kroz medije izazove iste reakcije na aktuelna drutvena deavanja. Naime, propaganda se trudi i ini sve da naglasi jedan aspekt drutvene zbilje, a istovremeno zamagljuje aspekte koji tu situaciju odraavaju u punoj objektivizaciji. Tako se kreira i oblikuje objekt javnog mnijenja. Pojedinac je konstantno na udaru propagande. Ne postoji instrumentarij koji bi u potpunosti istraio efekte propagande jer mnogi ljudi esto nisu svjesni da su njihovi stavovi, pogledi i uvjerenja nastali pod uticajem propagande.

30

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi

ISTRAIVANJE JAVNOG MNIJENJA I POLITIKI MARKETING

Istraivanje javnog mnijenja spada u domen primjenjenih istraivanja. Razni faktori individualne i kolektivne prirode utiu na promjene u formiranju i nastanku javnog mnijenja. Te promjene dugo ostaju ispod nivoa individualne svijesti. Javno mnijenje po pravilu najbolje reaguje i uoava reakcije masa na neki dogaaj (socijalno naruenu situaciju) ili nagle promjene u socijalnom okruenju (ekonomske krize, agresija na BiH). Ali reakcije na ove vidljive dogaaje ne moraju biti odluujue u nastajanju i formiranju javnog mnijenja. Jasno je da javno mnijenje reaguje na svakodnevna zbivanja koja nisu isto to i historijska zbivanja koja imaju svoju spoljanju, dramatinu stranu, ali zato imaju i latentnu i dublju stranu. Kod istraivanja javnog mnijenja moraju se uzimati u obzir ovi historijski okviri kao neto gotovo i nepokretno, i ne postavljamo pitanje mijenjaju li se ti okviri i na koji nain. Obino kaemo da neki ljudi povrno sude o nekom dogaaju, dok neki to dublje promatraju, to je posljedica toga da neko gleda na dogaaje u okviru trenutnih zbivanja, a neko drugi kroz iri i dui vremenski period. To nas upuuje da tokom istraivanja drutvenih stavova vodimo rauna kako o drutvenim tako i o vremenskim okvirima miljenja. Individua se prilikom odgovora na postavljena pitanja identifikuje sa stavovima drutvene grupe kojoj pripada. Zadatak analitiara javnog mnijenja je da otkrije pod kojim okolnostima e on izraziti jedno miljenje, a pod kojima neko drugo. Sociologija smatra da je nemogue otkriti motive pri zauzimanju stavova jer ih ovjek mijenja s obzirom na okolnosti. Jo je tee ustanoviti vremenske okvire pomou kojih individua izraava svoja miljenja, jer je sistem vrijednosti i historijskih tokova koji mijenjaju te vrijednosti tee uoiti i svjesno participirati. Posebno je teko uoiti pojedinano sazrijevanje u zauzimanju odreenih stavova. Ovome treba dodati i to da samo istraivanje javnog mnijenja i predoavanje rezultata istih javnosti jeste sredstvo kristalizacije javnog mnijenja. U tom smislu, neki teoretiari smatraju da iznoenje rezultata istraivanja u javnosti moe doprinijeti stabilizaciji drutva jer se njima otkriva opte raspoloenje javnosti i omoguava odgovarajua akcija. Istovremeno, istraiva mora biti svjestan da dobiveni rezultati nisu konani sudovi i da njegovo anketiranje javnog mnijenja jeste nauno orue koje trai konstantno provjeravanje i kombinovanje sa drugim metodama istraivanja drutvene stvarnosti. Rezultati istraivanja su samo odraz javnog mnijenja ili trenutno miljenje javnosti. Poto je nemogue (iz praktinih i materijalnih razloga) ispitati itavo stanovnitvo do ijeg nam je miljenja stalo, onda se ispitivanje provodi na uzorcima date populacije. Ovakvim istraivanjima se nastoje pronai neke konstantne veze ili korelacije izmeu sociodemografskih obiljeja drutvenih grupa (ili itave populacije) i stavova, ime bi poblie odredili: - oblike javnog miljenja (koji odgovaraju razliitim socijalnim grupama) i - naine ponaanja pojedinih grupa s obzirom na stavove koje zauzimaju. Politika istraivanja su tea jer zavise od socijalnih i socio-psiholokih faktora. Istraivanja javnog mnijenja se najvie koriste od strane pet grupa: mediji, politiari, poslovne kompanije, vladina posrednitva i naunici. Rezultati istraivanja javnosti imaju u osnovi dvije mogunosti primjene: - ako su stavovi javnosti suprotni od programske i politike prakse nosilaca vlasti, onda se ta praksa mora korigovati (pod korekcijom vlastite politike podrazumijeva se prilagoavanje mijenju javnosti, odnosno uvaavanje javnosti kao inioca koji odluujue odreuje politike odnose i strukturu moi) i/ili - da se ta razmimoilaenja otklone djelovanjem na javnost u smislu dobijanja njihove podrke za svoje akcije.

31

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi George Gallup je bio najvatreniji zagovornik istraivanja kao instrumenta demokratije zamiljajui ispitivanje javnog mnijenja kao konstantni plebiscit koji svakog trenutka daje obavijest o klimi javnosti, omoguivi pri tom da se prilagode i donesu odluke shodno raspoloenju i oekivanjima javnog mnijenja. Kao to je poznato, rezultati istraivanja javnog mijenja danas su neraskidivi dio politikog marketinga. Politiki marketing jeste proces sueljavanja i borbe za prihvatanje nekog koncepta od strane drutva. Pojam politikog marketinga podrazumijeva irok spektar promotivnih (politikih) ideja, vrijednosti i doktrina pomou kojih se politike stranke predstavljaju. Politiki marketing se javlja u XX stoljeu kao sredstvo politikog komuniciranja u savremenim demokratskim drutvima. Prednost i kvalitet politikog marketinga nad propagandom je u kreativnom odnosu prema sadrajima koji se promoviu i oblikuju prema istraenim potrebama politike javnosti. Politiki marketing je usmjeren na donoenje politikih odluka. On pokuava da oblikuje politiku i politiara prema izbornom tijelu kome se obraa. Ovdje nije rije o pomoi birau, ve da mu se nametne potreba koje ni sam nije svjestan. Politiar oslukuje javno mnijenje i pokuava realizovati njegove zahtjeve. Politiki marketing je djelatnost manipulativne prezentacije socijalne zbilje. injenica je da politiki marketing slijedi logiku marketinga u ekonomiji. Marketing u ekonomiji jer zbir tehnika koje imaju za cilj da prilagode proizvode proi na tritu, s njima upoznaju potroae, stvore razlike putem konkurencije i da sa najmanje sredstava optimaliziraju profit od prodaje. S druge strane, politiki marketing je skup tehnika koje imaju za cilj da pospjee podobnost jednog kandidata odreenom izbornom potencijalu, da ga priblie to veem broju biraa, da kod svakog od njih uine uoljivom razliku u odnosu na druge kandidate ili protivnike i da s minimalnim sredstvima optimaliziraju broj glasova koji je vaan u toku kampanje. (Bongrand) Razlike izmeu politikog i ekonomskog marketinga (prema Slavujeviu) Ekonomski marketing Trite Proizvod Potroa Razlikovanje Prodaja Profit Politiki marketing Politika javnost Ideja, program, kandidat Bira Pozicioniranje Organizovano upoznavanje javnosti Rezultat izbora, podrka biraa

U svojoj knjizi Politiki marketing Bongrand navodi da je zajednika karakteristika politikog i ekonomskog marketinga u filozofiji ija je sutina u postizanju optimalnog cilja uz racionalno koritenje sredstava. Vrste i strategije predizbornih istraivanja mogu biti: a) godinu dana prije, b) kasnije istraivanje ciljnih grupa, c) dan-dva prije izbora, d) na sam dan izbora. Kritike prilikom istraivanja javnog mnijenja se odnose na razumijevanje metoda istraivanja. Mnoge zemlje donose moratorij na rezultate istraivanja prije izbora. Politiki marketing je pozitivni uklon u odnosu na politiku propagandu (profesor se ne slae). Prema Tomi oreviu, politiki marketing je politika propaganda. Njime se utie na javnost kako bi se lake osvojila vlast. Politiki marketing je skup tehnika koji ima zadatak da pospjei izbor kandidata ili stranku.

32

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Ako elimo istinska uvjerenja i stavove javnosti onda moramo teiti uspostavljanju takvog sistema komunikacija koji e omoguiti spoznaju adekvatne informacije i znanje da je donesena odluka djelotvorna. Miljenja izraena u anketama i na izborima predstavljaju nizak nivo ljudskog rezonovanja. Ljudi prije svega moraju biti dovoljno informisani da bi mogli adekvatno da djeluju i donose odluke. Propaganda sprijeava prodor adekvatne informacije u javnost. U takvim sluajevima umjesto rezonovanja javnosti, imamo konzumirajuu javnost (prisustvo manipulacije), to je direktni produkt aktivnosti masovnih medija. Demokratizacija odnosa u drutvu i poveanje nivoa obrazovanosti vode formiranju disciplinovanog i obavijetenog ovjeka koji ne moe da bude dezorijentisan, ve razuman pojedinac koji nee pokleknuti pod teretom ivota u masovno organizovanom drutvu. (Mills) U protivnom, ako se ne uspostavi demokratizacija odnosa u drutvu, vlast e uporno manipulisati, rasplamsavati javne strasti, upuivati na neprijatelja, to je najsigurniji nain da se postane njen gospodar. Demokratija moe postaviti branu takvoj tendenciji ako graanina obrazuje, ako vrati razgovor u socijalni milje i time nai oruje za suprotstavljanje svakoj manipulaciji i hegemoniji od strane svake vlasti.

DODATAK SA PREDAVANJA SAVREMENE TEORIJE JAVNOG MNIJENJA

Savremene teorije javnog mnijenja se odnose na javnost i na manjine. Postoje dva pristupa teorijama. Neki autori prave razliku izmeu javne i privatne sfere. Neki postojanje javnog mnijenja veu za postojanje nekog problema, drugi postojanje manjina veu za postojanje nekog problema... Prema sociolokom pristupu, javno mnijenje je fenomen koji nastaje kao produkt interakcije pojedinaca. Socioloki ili individualistiki pristup javnost shvata kao agregat pojedinca, a javno mnijenje kao zbir pojedinanih mnijenja. Javnost je neformalni labavo organizirani kolektivitet koji nastaje u toku rasprave. Obiljeja javnosti: 1. Postojanje problema 2. Rasprava 3. Konstituisaje javnog mnijenja Ovom modelu upuuju se kritike neopravdanog pojednostavljivanja analogije izmeu oblika rasprave u manjim i velikim grupama. Primarne i sekundarne grupe Mediji su oni koji oblikuju javno mnijenje prema masama (nema direktnog razgovora masa). Individualistiki model (jedan ovjek jedan glas) Primarne grupe: Javno mnijenje nastaje kada imamo isti stav o nekom problemu, ali moe postojati i dio javnog mnijenja. Postoji i podijeljeno javno mnijenje (pitanje izgradnje hidrocentrala na Neretvi). Sekundarne grupe: Nastaju u razgovoru. Najvei problem mogu biti novinari. Voe javnog mnijenja su isti u obje grupe, ali nastanak ovih grupa nije isti. Socioloko odreenje istie da je javno mnijenje kao kolektivni supraorganski entitet koji nastaje u procesu diskusija o nekom spornom pitanju i vodi odgovarajuoj drutvenoj akciji. Kao komunikoloki pojam, javno mnijenje je proces povezivanja individualnih ponaanja sa procesima na irem drutvenom planu.

33

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi Pojam javnog mnijenja obuhvata sljedee: 1. Pojam je drutveno pitanje ili objekt javnog mnijenja 2. Subjekt javnog mnijenja je javnost 3. Komunikacijski procesi interakcija unutar te javnosti 4. Mnijenje kao produkt komunikacijskog procesa

ISPITIVANJE JAVNOG MNIJENJA

Intervju je usmena anketa, dok je anketa pismena. Anketa i intervju se razlikuju u nainu provoenja. Intervju se vodi s ciljem i prema odreenom planu. Osobe nisu ravnopravne, nisu na istom nivou. Instrumentima se mjeri sve. Problem je u sumi tanih i netano dobijenih odgovora. N R = T (suma) ------ [formula za izraunavanje ispravnosti testa] n1 Anketa Najtei dio u metodologiji je odabrati uzorak jer on mora odgovarati specifikaciji koju istraujemo (obiljeja). Trai se spol, demografska struktura. U anketi se standardna greka izraunava iz formule: Pxq G = Q = (korijen) ---------n1 Pitanja u okviru ankete imaju dva smjera. Nacrt upitnika. Izgled upitnika. Cilj istraivanja je predstavljen u obliku posebnih pitanja koji moraju dovesti ispitanika da saopi svoje miljenje. Izgled upitnika mora biti pregledan i jasan. Najvaniji je slijed pitanja i postavlja se obino 35-40 pitanja. Svrha upitnika je da se doe do zakljuaka, do znanja. Mora biti univerzalan i kompatibilan sa izuavanjima kasnije. Izbor pitanja treba se odnositi na problem koji istraujemo. Treba izbjegavati pitanja na koje moemo dobiti negativne odgovore. Posebna panja se posveuje pitanjima koja zadiru u privatni ivot. to vie vremena odgaamo anketu, to ona nije validna i dobra. Nikad ne postavljati pitanja koja zahtijevaju vie rada ispitanika. Telefonska anketa je greka. Izbjegavati otvorena pitanja. Formulacija pitanja mora biti jasna. Ne postavljati pitanja nejasnog znaenja. Pitanjem treba odrediti ta elimo. Pitanja koja se tiu stereotipa i predrasuda treba izbjegavati (Primjer: Da li cigani kradu?). Pitanja koja se tiu predrasuda je teko postaviti i obino se ide obilaznim putem. Ne treba unositi strane rijei u anketu jer ljudima nee biti jasno ta ih pitamo. Ne postavljati pitanja iji smisao nije mogue odmah uoiti (Primjer: Da li podravate metalni Zakon o metalima? pitanje iz Time-a 1940. godine) Psiholoka strategija pitanja mora rasti. Ispitaniku je potrebno omoguiti prelaz sa lakih na tea pitanja. Izbjei da blokiramo ili ukrutimo ispitanika. Slijed pitanja postaviti u obliku lijevka, od najlakih ka najteim. Anketom se tei objektivnoj istini.

ODNOSI S JAVNOU
(vie u knjizi emse Tucakovia na str. 286.)

34

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi

DEMOKRATIJA, MEDIJI I JAVNOST

(tri fenomena dananjice) Demokratija Kada govorimo o demokratiji, obino se misli na posrednu i neposrednu demokratiju. Problem demokratije: Kako doi do odluivanja na bazi veine i na zadovoljstvo svih. Apatija na izbore izlazi samo 50% stanovnitva; novija istraivanja pokazuju da danas ljudi imaju manje znanja nego prije u politikom smislu i da je to jedan od razloga apatije, Socijalizacija porodica, kola, vrnjaci i razne grupe, Elite vlasti grupe koje dominiraju i imaju neprikosnovenu vlast (prije svega u kapitalu). Tri segmenta vezana za ljudsku djelatnost: 1. graanin 2. porodica 3. ............... U zadnjih 30 godina uvia se da sfera porodice nije razrijeena. U toj sferi se dogaaju ubistva i nasilje. Druga sfera koja je vezana za graanina je privredna sfera. Dok se ta sfera ne napravi, ne moe doi do istinske demokratije. Kriteriji demokratije su sloboda i jednakost. Ova dva fenomena nisu kompatibilni jer ako teite slobodi za sve ne moete postii jednakost. Nema demokratije bez jednakosti. Manifestuje se na sljedei nain: kapitalisti kada dou u krizu, smatraju da je njihov problem optedrutveni. Drutva kao Amerika, Britanija, Kanada preferiraju slobodu, ali je to prije svega sloboda trita (mnogi u ovim dravama su obespravljeni...) Jednakost na primjerima panije i Italije. Da li je uredu tolerisati potpunu slobodu kapitala? Japanski istoni model slobodne privrede 1970. godine (i u Njemakoj) pokazao je mogunost da se dozvoli sloboda i jednakost u privrednom sektoru. U XX vijeku se pokualo odgovoriti socijalnom dravom (na problem slobodnog kapitala). Oni koji ne mogu da ive od svog rada za njih se izdvaja socijalni program. Jedino Sjeverna Evropa nije odstupila od socijalnog programa. Kontekst socijalne drave je nastao na ideji komunistikih i socijalistikih drava. U isto vrijeme kada se pojavljuje novi model u Japanu pojavljuje se nova desnica koju predvode Regan i Margaret Taer. Oni preferiraju krupni kapital i odstupaju od koncepta socijalnog programa. U isto vrijeme pojavljuje se nova ljevica koja se zalae da, dok se ne razrijei problem jednakosti nema prosperiteta. Problem veinskog demokratskog odnosa je i problem BiH. Ako provodimo veinsku vlast, ona e se sprovoditi na tetu manjine ( u RS Bonjaci, u Federaciji BiH Srbi...) Mediji Oficijelno postoje 4 teorije medija: Mc Luhan, Habermas, Tompson...Mediji jesu korektor drutva. Habermas vidi medije kao odnos javne i privatne sfere. Tomsonova sfera ima tri nivoa interakcije. Problem medija je to svaki pojedinac moe putem medija prodati informaciju, moe da manipulie i propagandno djeluje. Poznat je sluaj u Kaliforniji simuliranja ubistva koje je bilo u medijima, a nije se dogodilo. Etiki kodeks je problem istine i lai. Problem vlasnitva medija U medijima je koncentrisana ogromna mo. Kako sprijeiti da pojedinac ima vlasnitvo nad medijima u zemlji? (primjer Berluskonija i Murdocha) Takvi pojedinci su najvei magnati i esto faistiki orjentisani. Ne moe se zaustaviti razvoj medija, ali postoji opasnost da mali broj desniara dobije vlast nad globalnim medijima. List Sun je u Britaniji doveo Blera na vlast, a prije toga konzervativca (pisanje u Sunu odredilo izbore). Ako ga gledamo sa stanovita slobode i etinosti, najvie se postavlja pitanje nekritinosti. Problem medija nije definiran. Ostaje pitanje ta je istina, a ta la? U naim medijima imamo tri istine. Postoji problem linog etikog kodeksa, integriteta novinara jer novinari

35

FENOMEN JAVNOSTI Asad Nuhanovi esto vole da koketiraju sa vlasti (primjer manipulacije Le Pena, francuskog desniara, poznatog po paroli Francuska Francuzima, izmanipulisao medije po pitanju muslimana). Pitanje javnosti graanska javnost U BiH nema kritike javnosti, a i na zapadu je sve manje ima. Graanska javnost mora biti osposobljena da utie na vlast pogotovo preko opozicije. Pitanje elitistike i plebejske javnosti Habermas je iznio pojam medijske javnosti. Elitistika javnost je mali dio politike javnosti. Plebejska javnost treba uticati na elitistiku javnost, ona treba da nosi kritiku misao. Postavlja se pitanje javnog i tajnog. Vue korijene iz apsolutistike vlasti monarha. Sve ono to je vezano za tajno skriveno je od oiju javnosti. Tajno u modernom drutvu preferira odreenu vlast. Na osnovu informacija posjedujemo mo odluivanja. Dananji problem informacije je u tome to svako moe posjedovati informaciju i moe sa njom da manipulie. Do danas nije rijeen problem tajnosti u drutvu. Svaka drava ima svoj recidiv tajnosti: vojna, politika, civilna...Ako to postoji nema potpune slobode javnosti. Drugi recidiv je, prema Wrightu Millsu, osposobljenost javnosti (sve se ini da ljudi postanu indiferentni). Sve je slabija socijalizacija ljudi, a sve je vie injenica koje govore u prilog tvrdnji da populacija sve manje zna sa godinama. Danas ljudi malo znaju o politici. Sve je vea nezainteresovanost javnosti. Mo lobiranja pojedinih grupa danas je ogromna. Prvi primjer: penzioneri izlobirali da se skrati kola da bi se finansirali zatvori u Kaliforniji to je imalo teke posljedice u Kaliforniji i drugim dijelovima Amerike. Drugi primjer lobiranja za noenje oruja: manja grupacija bila je protiv toga, ali su sluajevi ubistava u kolama doveli do toga da se ljudi poinju zalagati za ukidanje noenja oruja. Zajedniko svim fenomenima dananjice je da su to procesi koji traju. Ispitna pitanja: 1. Predmet i metod teorije javnog mnijenja 2. Javno mnijenje i oblici drutvene svijesti 3. Mnijenje, vjerovanje i znanje 4. Definisanje javnog mnijenja 5. ta moe biti predmet i objekt javnog mnijenja (ta je to, kako se odreuje i ta moe biti predmet objekt javnog mnijenja) 6. Kriteriji javnog mnijenja (sve ne moe biti predmet javnog mnijenja postojanje tabua) 7. Subjekti javnog mnijenja (mogu biti vjetaki) 8. Razlike izmeu strukturalne i astrukturalne grupe...masa, gomila i publika 9. Pitanje javnosti i javnog mnijenja (homonimija) 10. Potrebno znati razliku izmeu javnosti i javnog mnijenja

36