David Harvey
Kratka povijest neoliberalizma
Prijevod s engleskog: Stipe urkovi
V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2013.
Prikaz: Josip Cmrenjak
David Harvey (1935, UK) je
Fellow Britanske akademije i Dis-
tinguished Professor na Diploms-
kom centru Gradskog sveuilita
u New Yorku (CUNY) gdje pre-
daje antropologiju i geografiju.
Doktorat iz geografije stekao je
na sveuilitu Cambridge 1961.
godine. Dobitnik je brojnih
priznanja od kojih moemo spo-
menuti samo neka: Outstanding
Contributor (1980) koju dodjelju-
je Udruenje amerikih geografa,
zatim Anders Retzius Gold Medal
(1989) od vedskog drutva za
antropologiju i geografiju te na-
gradu Patrons Medal Kraljevskog
geografskog drutva koju je pri-
mio 1995. godine. Osim Kratke
povijesti neoliberalizma (A Brief
History of Neoliberalism, Oxford
University Press, 2005) autor
je mnogih zapaenih radova iz
podruja marksistike geografi-
je, antropografije (humanistike
geografije), politike ekonomije
i urbane sociologije. Neke od
znaajnijih knjiga su mu The
Limits to Capital (1982), The Con-
dition of Postmodernity: An En-
quiry into the Origins of Cultural
Change (1989), Spaces of Capital:
Towards a Critical Geography
(2001), The New Imperialism
(2003), A Companion to Marxs
Capital (2010), The Enigma of
Capital and the Crises of Capital-
ism (2010) i najnovija Seventeen
Contradictions and the End of
Capitalism (2014). Harvey je za-
govaratelj ideje i pokreta Pravo
na grad kojim propituje pros-
torne odnose urbanog ivljenja,
procese gentrifikacije, upozorava
na rastuu privatizaciju javnih
povrina i posljedinu negativnu
transformaciju koju ti efekti ima-
ju na pristup zajednikim grads-
kim resursima i javnom dobru.
U knjizi Kratka povijest neo-
liberalizma, koja je, usput budi
filozofija i jezik
reeno, prva knjiga ovog autora
prevedena na hrvatski, David
Harvey adresira fenomen koji
nema dugi historijat (u smis-
lu trajanja), no usprkos tome
ima neizmjeran utjecaj na sva-
207
kodnevni ivot ljudi kako na
kapitalistikoj periferiji u sluaju
Hrvatske tako i u financijskim
 Prikazi
centrima Zapadne Europe i SAD-
a. Autor minuciozno prikazuje
historijsku putanju i genealogiju
ideja i praksi koje moemo pod-
vesti pod zajedniki nazivnik
neoliberalizam. Treba imati
na umu, dakako, da je knjiga
pisana i objavljena prije finan-
cijske krize iz 2008. godine, krize
koja se nadaje kao kulminacija
globalnih neoliberalnih politika
zadnjih 30 godina. Odgovor na
pitanje to je to neoliberalizam
kontekstualno nam omoguuje
knjiga The Condition of Postmo-
dernity. An Equiry into the Ori-
gins of Cultural Change iz 1989.
godine u kojoj David Harvey
ocrtava pounu i snanu kritiku
postmodernizma tvrdei da on,
kao mentalni obrazac, predstav-
lja kulturnu manifestaciju kasnog
kapitalizma, a posebno da proi-
zlazi iz transformacije vremena
i prostora koji metamorfiraju
te se prilagoavaju pomaku od
emu vol. 12 br. 23
politike ekonomije temeljene
na industrijskom fordizmu na
onu temeljenu na fleksibilnoj,
pekulantskoj akumulaciji. Rast
postmodernistikih kulturnih
obrazaca treba dovesti u svezu s
proliferacijom onoga to Harvey
208
naziva timespace compression
(Harvey, 1989: 147). Meutim,
autor naglaava da je ta prom-
jena u nainu percepcije svijeta
kvalitativnog karaktera, no for-
ma same drutvene reproduk-
cije u obliku imperativa daljnje
akumulacije, odnosno krilatice
business as usual, ostaje nepromi-
jenjena. Imajui taj kontekst u
zalogu, bit e nam jasnije kako
je ideja neoliberalizma iz sjene
relativne opskurnosti izvuena
na svjetlo dana 1970-ih te post-
ala hegemonijski modus dis-
kursa kao ekonomskopolitika
doktrina. Procese deregulaci-
je, privatizacije, fleksibilizacije
rada, prekarizacije, povlaenja
drave iz mnogih podruja so-
cijalne skrbi Harvey svodi na
zajedniki uzronik neolib-
eralizam, koji odmah u uvodu
definira kao teoriju politiko
ekonomskih praksi koja tvrdi
da e ljudska dobrobit najvie
napredovati ako se individual-
nim poduzetnikim slobodama i
sposobnostima dopusti da se raz-
buktaju unutar institucionalnog
okvira vrstih imovinskih prava,
slobodnog trita i slobodne
trgovine (8). Neoliberalizam,
prije svega, oivljava klasinu
sumnju liberalnih mislioca u
sposobnost drave da upravlja
ekonomskom politikom. Drugim
rijeima, ideja je da e drutvena
dobit biti maksimizirana ako se
 Prikazi
maksimiziraju domet i uestalost
trinih transakcija te stoga treba
cjelokupno ljudsko djelovanje
privesti u oblast natjecanja i
trine izloenosti. Meutim, Da-
vid Harvey bistrom analitikom
otricom prokazuje temelje takve
postavke i sugerira da se tu radi
o dalekosenom povijesnom kre-
tanju prema sve veoj drutvenoj
nejednakosti i restauraciji eko-
nomske moi viih klasa. Nakon
Velike depresije 1930-ih godina
i dva svjetska rata, u 20. stoljeu
uslijedilo je restrukturiranje
oblika drava i meunarodnih
odnosa s ciljem da se sprijei
povratak katastrofalnih okol-
nosti koje su ozbiljno ugrozile
kapitalistiki poredak, odnosno
nesmetanu cirkulaciju kapitala.
David Harvey naglaava: trebalo
je sprijeiti ponovno uskrsavanje
meudravnih geopolitikih ri-
valiteta koji su doveli do rata.
Da bi se osigurali mir i socijal-
na stabilnost unutar pojedinih
drava, bilo je potrebno iznai
neku vrstu klasnog kompromisa
izmeu kapitala i rada (15). Na
meunarodnoj su razini dogovo-
ri u Bretton Woodsu stvorili novi
svjetski poredak, a osnovane su i
razliite institucije koje e osigu-
ravati stabilnost i opu dobrobit,
poput Ujedinjenih naroda, Sv-
jetske banke, MMF-a s ciljem sta-
bilizacije meunarodnih odnosa.
U to je vrijeme kejnsijanizam bio
opeprihvaena dogma temelje-
na na klasnom kompromisu ko-
jemu je u temelju bila ideja da bi
drava trebala biti usredotoena
na postizanje pune zaposlen-
osti, ekonomskog rasta i dobro-
biti svojih graana te da dravnu
mo treba slobodno koristiti da
bi se ti ciljevi postigli (slikovito:
Keynesova vidljiva ruka opera-
ciono je bila bolje rjeenje od
Smithove nevidljive ruke). Takvu
konstelaciju odnosa Harvey na-
ziva uklopljenim liberalizmom
(embedded liberalism) kako bi
signalizirao da su trini procesi
i poduzetnike aktivnosti bile
obuhvaene mreom socijalnih
i politikih ogranienja te regu-
lativnim okruenjem koje je u
nekim sluajevima obuzdavalo,
a u drugima poticalo ekonom-
ske i industrijske strategije. Da-
kako, dravno planiranje (a u
nekim sluajevima i dravno
filozofija i jezik
vlasnitvo) nad kljunim sek-
torima (ugljen, elik, automo-
bilska industrija) nisu bili nita
neuobiajeno. Nadolazei neo-
liberalni val sastojao se upravo u
209
oslobaanju kapitala tih restrik-
cija. Uklopljeni liberalizam dao je
velike stope ekonomskog rasta u
 Prikazi
naprednim kapitalistikim zem-
ljema tijekom 1950-ih i 1960-ih,
meutim, krajem 60-ih poeo se
uruavati. Znakovi ozbiljne krize
akumulacije kapitala bili su sve-
prisutni, nezaposlenost i inflacija
svugdje su rasle ime je zapoela
globalna faza stagflacije koja je
trajala vei dio 1970-ih. Padom
profitnih stopa i sve oskudnijim
dividendama, vie klase su se,
kako naglaava Harvey, osjetile
ugroenima (21). Na krilima
Drutva Mont Plerin i renomi-
ranog austrijskog politikog filo-
zofa Friedricha von Hayeka te
ekonomista ikake kole (Mil-
tona Friedmana) zapoelo je lo-
biranje usmjereno ka dokidanju
kompromisa izmeu rada i kapi-
tala. Margaret Thatcher u Velikoj
Britaniji i Ronald Reagan u SAD-
u bili su nosioci neoliberalne
agende 1980-ih godina. Autor
naglaava da je neoliberalizacija
znaila i financijalizaciju svega:
emu vol. 12 br. 23
val inovacija u podruju finan-
cijskih usluga proizveo je ne samo
neusporedivo sofisticiraniju pre-
mreenost i povezanost nego i
nove vrste financijskih trita
utemeljinih na sekuritizaciji, de-
rivatima i svim vrstama trgov-
210
ine ronicama (futures) (36).
Vidimo da se dogodilo nedvo-
jbeno premjetanje moi iz sfere
proizvodnje i industrijskog kapi-
tala prema svijetu transnaciona-
lnog pekulantskog kapitala. U
drugome poglavlju naslovljenom
Izgradnja pritiska David Har-
vey iscrpno opisuje nain na koji
je rije sloboda sluila da zdra-
vorazumski pokrije sve registre
neoliberalne doktrine (osim, da-
kako, socijalne pravde). Sustavno
demontiranje drave blagostanja
(welfare state) poduzimano je
bez obzira na oigledne kontra-
dikcije u praksi neoliberalizma.
Najoitiji je primjer uloge koji
zadrava drava u toj konstelaciji
od koje se oekivalo stegnue,
meutim, upravo se ona pokazala
kljunom pri spaavanju posrnu-
lih banaka krajem 2008. godine.
Harvey navodi da unato svoj
retorici o ozdravljenju bolesnih
ekonomija, ni Velika Britanija
ni SAD nisu postigle visoke ra-
zine ekonomskog rasta 1980-ih
godina, to sugerira da neoliber-
alizam ba i nije bio neki odgov-
or na molitve kapitalista (89).
Postojana injenica unutar ove
kompleksne povijesti neoliberal-
izacije jest univerzalna tendencija
poveanja socijalne nejednakosti
i izlaganja najslabijih elemenata
svakog drutva nemilosrdnim
nasrtajima marginalizacije. U
estome poglavlju naslovljenom
 Prikazi
Neoliberalizam na kunjama
David Harvey naglaava, bro-
jnim empirijskim primjerima, da
je glavno i sutinsko postignue
neoliberalizacije bila vertikalna
redistribucija, a ne stvaranje bo-
gatstva. Drugim rijeima, to je
netko bio vie na dohodovnoj
ljestvici, to je bila vea mogunost
da se okoristio neoliberalizaci-
jom ekonomskih odnosa.
Kriza iz 2008. nije nainila
pomak u mentalnim obrascima
vodeih ortodoksnih ekonomista
jer, naalost, jo uvijek ivimo pod
neoliberalizacijom svih segmena-
ta drutva, to znai prihvaanje
ili podvrgavanje setu pravila koja
su nuna za akumulaciju kapi-
tala. Jo uvijek ivimo u drutvu
u kojemu neotuiva prava poje-
dinaca na privatno vlasnitvo i
profitnu stopu nadjaavaju sve
druge koncepcije neotuivih pra-
va. Financijska kriza otvorila je u
intelektualnome polju niz pitanja
koja se tiu nanovog preispiti-
vanja odnosa nacionalne drave i
kapitalistikih trita u kontekstu
rasprave o meunarodnoj podjeli
rada i novome reimu akumulaci-
je. Znaaj je ove knjige u tome to
neposredan odnos izmeu onog
ekonomskog i onog drutvenog
sagledava dijalektiki, a ne kao
toboe izolirane fenomene.
Promjena odnosa rada i kapitala
izazvana nametnutim mjerama
tednje, financijalizacijom i jo
izraenijim pritiscima prema ko-
modifikaciji javnih institucija i
privatizaciji javnih usluga i doba-
ra zahtijevaju promiljanje gore
spomenutih pitanja kao uvjet
mogunosti teorijski smislenog
i politiki adekvatnog djelovanja
ljevice te utoliko je ova knjiga vrlo
vrijedan prilog tom nastojanju.
Otpor spram, u mnogim momen-
tima duboko antidemokratske i
tehnokratske, prirode neoliber-
alizma, podrane neokonzerva-
tivnim autoritarizmom, izaziva
nunu konvergencijsku toku
oko koje bi se morale fokusi-
rati politike borbe. Zahtjev za
vraanjem demokratskog uprav-
ljanja i odluivanja, ekonomske,
politike i kulturne jednakosti te
supstancijalne pravde podrazu-
mijeva uspostaviti platformu s
koje se moe adekvatno adresi-
rati potrebita alternativa. Drugim
rijeima: postoje kudikamo ple-
filozofija i jezik
menitije perspektive slobode od
onih koje neoliberalizam propo-
vijeda. Treba ih ostvariti. Postoji
kudikamo vredniji sistem uprav-
ljanja on onoga koji neokonzer-
211
vativizam dozvoljava. Treba ga
izgraditi (199).