Gidens je jedan od najutjecanijih sociologa koji odbacuje tvrdnje postmodernizma i teorije

postmoderne. Ne prihvaća tvrdnju da sve prosvjetiteljsko mišljenje moramo odbaciti, da za

metanaracije nema više mjesta i da je sve znanje relativno. On odbacuje ideju da su zapadna društva
ušla u razdoblje postmodernosti. Gidens vjeruje da su se u razdoblju modernosti dogodile važne
promjene i vjeruje da bi se postmodernost mogla u budućnosti razviti. Gidens započinje svoju analizu
suprostavljajući moderna društva tradicionalnim. On tvrdi da u usporedbi sa tradicionalnim
društvima, moderna društva karakterizira brža promjena.Promjene naglo obuhvaćaju gotovo cijelu
zemaljsku kuglu i nisu ograničene na zemljopisno manja područja. Gidens tvrdi da niz ključnih
obilježja modernosti dovodi do naglog ubrzanja i veličine razmjera promjene: postoji proces
distanciranja prostora i vremena. Tim se procesom odvaja prostor od vremena. U predindustrijskim
društvima vrijeme se nije standardiziralo na cijeloj zemaljskoj kugli, vremenski odsječak je ovisio o
tome gdje se nalazite. Distanciranje prostora i vremena bilo je bitno kao mehanizam iskorjenjivanja.
Gidens opisuje iskorjenjivanje kao izdvajanje socijalnih odnosa iz lokalnoga konteksta i interakcije.
Iskorjenjivanje ljudima omogućuje da surađuju i da se odnose prema ljudima koji ne žive na njihovu
lokalnu područuju. Drugi važan mehanizam iskorjenjivanja bio je razvoj simboličkih znamena.
Najvažnija vrsta simboličkih znamena je novac. Novac omogućuje razmjenu dobara i usluga između
ljudi koji se nikada nisu sreli, omogućuje da se te razmjene provode s najudaljenijih zemljopisnih
tački. Sljedeći važan mehanizam bio je razvoj ekspertnih sustava. Gidens ih definira sustavima
tehničkih postignuća . primjeri su medicina i inženjerstvo. Omogućuje ljudima da izvode svoje dnevne
aktivnosti a da ne moraju imati nikakvo znanje onoga što rade. Institucije modernosti; Kapitalizam-
gidens definira kao akumulaciju kapitala u uvjetima konkurencije na tržištu rada i proizvodnje. On
misli da je kapitalizam bitno nestabilan i neumoran. Kapitalisti uvijek traže nova tržišta i pokušavaju
proizvesti nove proizvode kako bi stekli profit. Industrijalizacija – uključuje iskorištavanje neživih
izvora materijalne moći u proizvodnji dobara i središnju ulogu strojeva u proizvodnom procesu.
Nadzor- odnosi se na nadgledanje podčinjenog stanovništva u sferi politike. Vojna sila – odnosi se na
kontrolu sredstava nasilja u kontekstu industrijalizacije rata.

Život u modernosti- Gidens-raspravlja o dvije sociološke teorije iskustva modernosti: Prema veberu
modernost se uglavnom doživljava kao čelični kavez birokratske racionalnosti. Ljudi su uhvaćeni u
zamku logike birokratske racionalnosti i imaju malo slobode za samoizražavanje. Gidens odbacuje to
stajalište. Tvrdi da organizacije ne teže nužno krutosti, već proizvode područja autonomije i
spontanosti koja se često teže postižu u malim skupinama. Prema Marksu modernost se doživljaval
kao čudovište. Obilježava ju eksploatacija populacijske mase koja je prirodom kapitalističkog rada
otuđena od svoje prave ljudskosti. Gidens odbacuje i to stajalište. On modernost ne gleda kroz tako
negativnu prizmu. Mada ona ima neke negativne efekte, ona u životu ljudi otvara nove mogućnosti
koje u predmodernim društvima nisu postojale. Gidens razvija alternativnu sliku modernosti.
Modernost je slična molohu, podivljalom stroju goleme snage kojim kolektivno kao ljudska bića
možemo upravljati do izvjesne mjere ali koji prijeti da će se oteti kontroli i otrgnuti od svih spona.
Najnoviju fazu modernosti obilježuju izvjesni rizici: Rast totalitarne moći ona proizilazi iz postojanja
sustava nadziranja koji omogućuje vrlo jaku kontrolu populacija. Kolaps mehanizma ekonomskog
rasta on proizilazi iz nepredvidljivosti kapitalizma, njegovih uspona i padova i iscrpljive prirode
određenih resursa na kojima kapitalizam počiva. Nuklearni sukob globalnog ratovanja ostaje stvarna
mogućnost jer niz zemalja posjeduje sredstva za masovno uništenje. Ekološki raspad ili katastrofa
također jer stvar mogućnost, riječ je o nesrećama s atomskim centralama globalnom zagrijavanju,
razgradnji ozonskog omotača i o drugim nepredviđenim mogućnostima koje ugrožavaju život na
zemlji. Prema Gidensu kasna modernost može završiti katastrofom neke vrste. Moloh se može oteti
kontroli i završiti naglim udarom. On smatra da je to samo jedna od mogućnosti.

Modernost i postmodernost Gidens vjeruje da mi i dalje živimo u razdoblju modernosti ili kasne
modernosti. Ne odbacuje u potpunosti ideju postmodernosti, gidens taj pojam uvijek stavlja u
navodnike. Gidens taj termin rabi kako bi opisao vrstu društva koja će se možda pojaviti u
budućnosti. Prema Gidensu postmoderno će društvo nadići 4 ključne institucijske strukture
modernosti: Kapitalizam će se transformirati u sustav postoskudice. Tržište će i dalje postojati ali
neće stvarati nejednakost tipičnu za modernost jer će za sve iti dovoljno robe. To će se postići stalnim
ekonomskim rastom ali i smanjivanjem aspiracija stanovništva bogatih zemalja. Ljudi će prihvatiti niži
životni standard zbog zamora od razvoja. Ljudi počinju shvaćati da postoje ekološke granice
ekonomskoga rasta koji okolina može podnijeti. Počinju prihvaćati da manje plaće mogu poboljšati
kvalitetu ljudskih života. Društva utemeljena na nadziranju stanovništva zamijenit će društva s
višeslojnom demokratskom participacijom. U postmodernom društvu dominaciju vojne sile zamijenit
će demilitarizacija. Industrijalizaciju će prevladati humanizacija tehnologije. Globalizacija i sve jača
uzajamna ovisnost stvorit će uvjerenje da rat nema mnogo smisla. Industrijalizaciju će prevladati
humanizacija tehnologije. S razvojem genetike i biotehnologije ljudi su sve svjesniji potrebe da se
tehnologija nadzire kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice.

HARVEY- je teoretičar postmodernosti, ali nije postmodernistički teoretičar.Slaže se da se društvi

bitno izmijenilo ali ne misli da su te promjene neprijeporno bitne.Ne misli da su modernistički pristupi
sociološkoj teoriji zastarjeli. Harvey odbija tvrdnju da su metapripovijesti nadživjele svoju korisnost,
jer koristi marksizam kao temelj svoje analize. Za Harveya možemo reći da je neomarksist koji je
razvio teoriju postmodernosti. Njegovo je djelo eksplicitnije sociološko od Liotarovih i Bodrijarovih
dijela. Kontinuitet i promjene kapitalizma – harvey tvrdi da u biiti suvremenih zapadnjačkih društava
najznačajniji ostaje kapitalistički ekonomski sustav. Tri bitna obilježja koja u postmodernizmu nisu
nestala: Kapitalizam se temelji na ekonomskom rastu, a kada nema rasta tvrdi se da je u krizi.
Kapitalizam se temelji na tome da se radnike plaća manje nego što vrijedi roba što ju oni proizvode,
tako da se mogu stvoriti profiti. Kapitalizam je dinamičan. On uvijek proizvodi nove načine
organizacije rada i tehnološke inovacije jer poslovni subjekti uvijek moraju biti ispred konkurencije.
Ta obilježja znače da će se kapitalizam vjerovatno uvijek mijenjati. Prema Harveyu i marksističkoj
teoriji općenito, razdoblja krize su neminovna. Te krize vode do promjena u ekonomiji koje mogu
imati važne posljedice za društvo i kulturu. Od kraja drugog svjetskog rata pa do sve do 1973
kapitalizam je bio razmjerno stabilan. U većini zemalja došlo je do stalnog rasta sve boljeg životnog
standarda i relativne harmonije među društvenim klasama. Od 1973 niz ekonomski problema
pogodio je kapitalističku ekonomiju. Mnoge je zemlje pogodila stagflacija, odnosno visoka inflacija
bez ekonomskog rasta. To je pomoglo da se stvore neke kulturne promjene koje zovemo
postmodernošću i novi oblik socijalne i političke regulacije.

Kulturne i društvene promjene- te su ekonomske promjene utjecale na kulturne, političke i socijalne

promjene i one su postale središte pozornosti nekih drugih autora. Sposobnost kapitalizma da prodre
i potakne potrošnju u brojnim područjima slobodnoga vremena stvorija je vrenje, nestabilnost i
lebdeće kvalitete postmoderne estetike koja slavi različitost, efemernost, spektakl, modu i robnu
prirodu kulturnih oblika. Geografska mobilnost i razvoj globalnog turizma doveli su do jačeg
prožimanja različitih svjetskih kultura. Brže i jeftinije putovanje kao i sveobuhvatnost masovnih
komunikacija, utjecali su na način kojim ljudi doživljavaju prostor i vrijeme. Osjećaj za prostor i
vrijeme je u postmodernosti oslabio. Svjetska zemljopisna kompleksnost na statičnom televizijskom
ekranu svake se noći reducira na niz slika. Vrijeme postaje zbrkano kada ljudi posjećuju stari svijet u
disneylandu. Raznolikost i zbrka potkopavaju čvrste temelje znanja i uvjerenja ,ali prema harveyu
takvi temelji ne moraju se i ne smiju izgubiti. Vrijeme i prostor zgušnjavaju se i svjetskom
financijskom sustavu. Prema Harveyu svjetski je financijski sustav postao tako složen da ga
nacionalne vlade ne mogu ni razumjeti a kamoli kontrolirati. Regan i Tačer shvatili su ekonomsko
raspoloženje svojega vremena koje je tražilo poticanje privatne incijative, nužne u uvjetima
fleksibilne akumulacije. Oboje su isticali ograničenja moći vlade i potrebu da se vjeruje tržištima.
Prema Harveyu postomoderna nije utjecala samo na vlade već i na razvoj političkih i socijalnih
pokreta. Klasna pitanja i radnički pokret postali su beznačajni izvori osporavanja kapitalizma. Harvey
priznaje da su se u suvremenom društvu dogodile vrlo značajne promjene. Poriče uvjerenje mnogih
postmodernih teoretičara da prosvjetiteljski projekt treba napustiti. Moderna se društva mogu
sustavno proučavati i razumjevati, kao što možemo i pronaći načine da ih poboljšamo. Društvo je
stvarno i sastoji se od više stvari negoli su to jezične igre ili simulacrum.

POST-STRUKTURALIZAM BODRIJAR - Bodrijar je analitičar i raskrikavatelj konvencionalnih

velikih sinteza, a posredno i velikih priča: proučavalac virtualnog i simulakruma, analitičar
političke ekonomije .. Bodrijar opisuje sve ono što sačinjava dramatičnost života suvremenog
doba: od događajnog labirinta svakodnevnice, do najkompleksnijih izazova sociokulturne
analize. Bodrijarov socijalnoteroijski rad, počinje u znaku prihvaćanja ali i kritičkog
nadilaženja marksističke kulture. Centralne kategorije te teorijske kulture koliko god bile
valjanje, pate od manjkavosti redukcionizma, svođenja cijelog društveno života na
ekonomske predznake. Kao rezultat ovog uvida, jeste i Bodrijarev pokušaj da se Marksova
kritika kapitalizma proširi na područja koja su ostala izvan domašaja teorije o načinu
proizvodnje. Bodrijar ustanovljava da je marksistička produktivistička metafora neprikladna
za razumijevanje robnog svijeta u razdoblju nakon drugog svjetskog rata. U sustavu
predmeta, jednom od prvih značajnih radova, Bodrijar tematski favorizira sferu potrošnje.
Postrošački predmeti kao i načini potrošnje, u centru su pažnje. Oni proizvode svoj učinak
jedino ukoliko se troše, i to na taj način da sačinjavaju klasifikacijske sisteme koji bitno utiču
na struktuiranje ponašanja. Osnovno usmjerenje ove analize Bodrijar nastavlja u knjizi
Potrošačko društvo. U toj knjizi Bodrijar piše u vidokrugu kritičkog prihvaćanja Marksa.
Bodrijar se sve više okreće prema problematizaciji znakovnog univerzuma kao takvog:
fluktuaciji robnog znaka. Kritika političke ekonomije znaka može se čitati kao pokušaj da se
manjkavosti marksizma prevladavaju putem radikalne teorije jezika. Bodrijar predlaže
drukčije viđenje znaka. On smatra problematičnim Sosijerevo razdvajanje označitelja i
označenog, govoreći da se njegova strukturalna lingivistika poslužila referentom kao ''
alibijem.'' Problematika znaka, značenja i označavanja, Bodrijarova je trajna preokupacija. U
knjizi Simbolička razmjena i smrt, Bodrijar simboličku razmjenu shvata kao antitezu
produktivnijoj aktivnosti. Bodrijar nastoji pokazati kako se, modernopovijesno oblikuju slike,
opisi, projekcije.. Osamostaljenje znaka, dovodi do gubljenja svakog smisla, kad sve postaje
jednako stvarno stvarnost više nema smisla. Prvi poredak simulakra karakterizira ranu
modernost, drugi modernost a treći postmodernost. U Simulakrima i simulacija Bodrijar
diskurzivno iskušava reverzibilnost svakog jezičkog pojma i vrijednosti. U medijima i
potrošačkom društvu, ljudi su zahvaćeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani s
izvanjskom zbiljom. Novi postmoderni univerzum teži sve pretvoriti u simulakr. To je za
Bodrijara svijet u kojem se sve oko nas očituje u simulacijama, koje su lišene svoje izvanjske
realnosti. Simulacija ukida svaki kontrast spram realnosti. Simulacija ima viši rang od
pretvaranja: izlazi na vidjelo u trenutku kada uviđamo da iza znakova nema ničega –
nikakvog nesimuliranog objekta na koji se ti znakovi odnose. U ogledu Mase: imploziija
društvenog u medijima, rije je o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na
racionalističku kritiku. Mediji funkcioniraju kao utjelovljenje suviška informacija, kao
instrumenti koji isključuju odgovor primaoca. Simulirana realnost djeluje izvan logike
predočavanja. U tekstu Ne treba sažaljevati Sarajevo, Bodrijar izražava razočaranje u princip
političke racionalnosti, prema kojoj se ravnamo i koja spada u princip evropske racionalnosti.
'' U svakom slučaju, da bi se borilo protiv bilo čega, treba krenuti od zla, a nikako od nesreće.
A istina je da se baš tamo u Sarajevu, odvija scena prozirnsti zla... '' Prije nego što to piše,
Bodrijar iskazuje i jedno priznanje : Svi ti koridori koje krčimo da bismo im kroz njih doturali
našu hranu i našu kulturu, ustvari su koridori jada kroz koje mi uvozimo njihove žive snage i
energiju njihove nsreće. Bodrijar kaže: najgore i nije u višku kulturološke dušebrižnosti.
Najgore je u uvjerenju o sopstvenoj nadmoćnosti i u pogrešnoj procjeni gdje je snaga a gdje
slabost. Oni su ti koji su jaki, a mi u našoj slabosti odlazimo dole, kod njih ne bismo li nekako
regenerisali našu slabost i naš gubitak relanosti .. Djelo Inteligencija zla ili pakt lucidnosti,
počinje poglavljem Integralna Stvarnost. Tako naziva vršenje jednog operacijskog projekta
bez granica na svijet, da sve postane stvarno, da sve bude vidljivo i prozirno, da se sve dovrši
i stekne smisao. Da ne bude više ničega o čemu ne bi trebalo nešto reći. Objektivna stvarnost
– ovisna o smislu i reprezentaciji ustupa mjesto Integralnoj Stvarnosti, stvarnost bez granica
u kojoj je sve ostvareno. Integralna stvarnost ostvaruje se ubojstvom stvarnog, gubitkom
njegove cjelokupne imaginacije. Integralna stvarnost nema imaginarnog. U stvarnosti više ne
vjerujemo zbog njezina viška.

POSTMODERNIZAM LIOTAR – Knjiga Diskurs, figura, pokazuje njegovo ubjeđenje da se

suprotnost između čulnog i racionalnog iskazuje posredstvom kontrasta slova i linije,
grafičkog i figuralnog polja. Tvrdnjom da se ono vidljivo, predstava, ne može iscrpiti
suptrostavljanjem identiteta i razlike, distancira se ne samo od hegelovkse spekulacije već i
od Deridinog koncepta arhipisma i svođenja na lingivističke napetosti. Liotar činilac
nesvjesnog povezuje s nestalnom, pokretljivom komponentom opaženog. Svoju ključnu
problematiku iskazivanja i njegovih konteksta, mehanizma govorenja, kao i meta-naracija –
kojom će biti preokupiran – najavljuje u Paganskim poukama. Sociološki pristup problemu
transformacije znanja, kod Liotara dolazi do izražaja tek u djelu u Uvodu za Postmoderno
stanje. Značenje je da Liotar taj uvod naziva sociologizirajućim uvodom. Tendenciju
nepovjerenja prema metanaracijama ili velikim pričama osvjetljiva raspravljanjem o tipovima
znanja, informatičkom kontekstu postindustrijske ere, postupcima legitimiranja znanja i
njihovim protivrječnostima. Postmoderno stanje jeste sadašnje stanje znanja u
najrazvijenijim društvima. Odlučili su da ga nazovu postmodernim. Liotar je postavio zadatak
da odredi preobražaje u odnosu na krizu naracija. Znanost je od samog početka u sukobu sa
naracijama. Po njenim mjerilima,tvrdi Liotar većina njih se razotkrivaju kao hajke.
Postmodernom stanju su, međutim, tuđi i razočaranje kao i slijepi pozitivitet legitimacije.
Gdje može da postoji legitimnost poslije metanaracija? Postavlja se pitanje da li se
legitimacija društvene veze, pravedno društvo može izvesti na osnovu jednog paradoksa
analognog onome znanstvene oblasti.? U čemu bi se on sastojao? Liotarova je radna
hipoteza da znanje mijenja status u isto vrijeme kada društva ulaze u takozvano
postindustrijsko doba, a kulture u takozvano postmoderno doba. S pravo se može zaključiti
kaže Liotar da umožavanje informatičkih mašija djeluje, i da će djelovati na opticaj znanja
onako kao što je to učinio najprije razvoj saobraćajnih sredstava za ljude, a zatim prijenos
zvukova i slika putem medija. Problem legitimiteta znanja, i njegove transformacije u novom
dobu, razmatra se i u knjizi Raskol. Za razliku od spora, raskol bi bio takav slučaj rasprave
između dvije strane koji ne bi mogao pravedno da se razriješi, jer nedostaje pravilo
rasuđivanja primjenljivo na obje argumentacije. Liotar ovdje obrazlaže stav da univerzalnog
pravila rasuđivanja za raznorodne vrste govora uglavnom nema. Liotar priznaje da je Raskol
knjiga koja nije napisana u tempu našeg vremena. Dijagnoza je da se u novom vremenu
razmišljanje odbacuje ne zato što je opasno, nego zato što guta vrijeme, a ne služi ničemu,
ne omogućuje dobitak na vremenu. A uspjeh je dobitak na vremenu. U kratkom podnaslovu
Adresa piše: u narednom vijeku više neće biti knjiga. Čitanje traži suviše vremena, a uspjeh je
dobitak na vremenu. Knjigom će se nazivati nekakav štampani predmet čiju će poruku sa
imenom auta i naslovom, prvo prenijeti masovni mediji, film, intervju u novinama. Liotar
pridaje sve veću važnost tehnologiji. Tehnologiju u jednom presudnom smislu povezuje s
onim neljudskim. Tehnologija je igra koja se ne odnosi na ono istinito, ispravno ili lijepo već
na učinkovitost. U djelu neljudsko pokazuje da se ono neljudsko uvuklo u naš život.
Neljudsko znači zamućivanje granice između čovjeka i mašine. Razvoj je u Liotarovoj kasnijoj
interpretaciji postao sam sebi svrha. Njegovo prisvajanje znanosti osmiljeno je tako da
podigne na još više razine proizvodnu učinkovitost, pa će posljedice toga biti još veća moć i
još veća zarada. Liotar je uvijek na strani onoga što sistem ne može obuhvatiti: a to je djelo,
figuralno, heterogenost, disenzus, događaj stvari, ono neuskladivo a sve to su, u njegovim
djelima sinonimi za različitost.