Neoliberalizam Seminarski

Zvonimir Baleti
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost Izvorni znanstveni lanak Rukopis prihvaen za tisak: 15. VI. 2005 UDK 330.831.8
EKONOMSKI LIBERALIZAM I EKONOMSKA ZNANOST

Neoliberalizam, kao najnovija varijanta ekonomskog liberalizma, u posljednjih tridesetak godina, nametnuo se je svijetu kao dominantna ekonomsko-politika doktrina drutvenog razvoja, osmiljen prvenstveno sa stajalita interesa i slobode djelovanja privatno-vlasnikog kapitala, nudei se kao projekt ekonomske organizacije svijeta na trinim osnovama. On zagovara privatizaciju i deregulaciju ekonomskih aktivnosti, liberalizaciju meunarodnih ekonomskih tokova i sistematsko smanjivanje dravnih funkcija u oblasti ekonomije. Raspad komunizma, kao mogueg alternativnog sustava i potreba vraanja mnogih zemalja sa dravnim upravljanjem gospodarstva na trini sustav, dao je liberalnom pokretu nov snaan zamah. Evoluciju takvih stavova pratio je i podravao i razvoj ekonomske znanosti, a njezin dominantni pravac sluio mu je kao znaajna teorijska i ideoloka potpora, a svoj smisao nalazio u racionalizaciji liberalne doktrine i prakse. Ideoloki savez liberalizma i ekonomske znanosti nije, meutim, ostao bez tete za ekonomsku znanost. Ona je time preuzela i liberalne ideoloko-politike postulate kao obavezne za ekonomsku znanost uope, suavajui je tako na jedan povijesno poseban sustav i njegovu praksu ekonomske organizacije, proglaavajui sve druge povijesnim zabludama. Time se suzio prostor kritikog promiljanja suvremenih realnih problema svjetskog razvoja, a ekonomsku znanost liilo velikog dijela njezine intelektualne tradicije, koji se razvio i pokazao njezinim legitimnim i korisnim znanstvenim postignuem. Mnogi pravci ekonomske znanosti, iji znanstveni status nije nikada valjano osporen, odrezan je tako od standardne varijante i gurnut na marginu ekonomske misli, obrazovanja i praktine primjene. Ideoloki dogmatizam tako je postao standardni obrazac ekonomskog miljenja. Ali da bi paradoks bio vei liberalna koncepcija ekonomije, nije u povijesti ekonomske misli nita nova. To je koncepcija, razvijena krajem 18. i poetkom 19. stoljea, na osnovi uenja Adama Smitha, u velikoj mjeri odreena posebnim osobnim i povijesnim okolnostima njezina autora i vremena, i u mnogim aspektima osporavana od samog poetka, kako sa stajalita njezine vlstite unutranje logike tako i sa stajalita njezine nesposobnosti da dade adekvatne odgovore na izazove vremena, a posebno
Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45
krupnih ekonomskih poremeaja i socijalnih sukoba. Mnogi alternativni pravci nastali su na osporavanju liberalne doktrine i nuenju adekvatnijih i prihvatljivijih pristupa i odgovora. Prikazujui povijesni nastanak i razvoj liberalne doktrine, kao i ogranienost njezine suvremene primjene, autor se zalae za reafirmaciju slobode i irine ekonomskih istraivanja u irokom povijesnom i drutvenom kontekstu, odbacujui ideoloke pristranosti. Suoenoj i danas s ne manje zahtijevnim izazovima, to bi ekonomskoj znanosti vratilo vitalnost i znanstveni ugled za praktino rjeavanje sloenih drutvenih problema i smanjilo nezadovoljstvo mnogih istakutih ekonomista njezinom sadanjom ulogom. Ne najmanji od teorijskih problema, za koje je perspektiva povijesti kao meudjelovanja bitna, onaj je koji je kljuan za razumijevanje povijesnog razvoja Homo sapiensa. To je sukob izmeu sila koje pridonose preobrazbi Homo sapiensa od neolitikog do nuklearnog ovjeanstva i sila ija je svrha odravanje nepromijenjene obnove i stabilnosti ljudskih kolektiviteta ili drutvenih sredina. Jer u najveem dijelu povijesti sile koje su koile promjenu u pravilu su, iako s povremenim izuzecima, uspjeno obuzdavale promjenu s neizvjesnim ishodom. Danas se ta ravnotea odluno nagnula u drugom smjeru. I to neravnotea, koja bi mogla nadmaiti sposobnost ljudi da je podnesu, a gotovo sigurno prelazi sposobnost ljudskih drutvenih i politikih institucija da je dre pod kontrolom. Eric J. Hobsbawm
1. Veliki je paradoks moderne svjetske povijesti, da dramatina intelektualna, socijalna i politika previranja dvadesetog stoljea nisu treem mileniju prenijela nikakvo trajno i vrijedno naslijee u pogledu razumijevanja svijeta i mudrosti ponaanja. Zamoreno silinom strasti i estinom sukoba, ovo se stoljee pri svome kraju prepustilo kraju povijesti, Napustivi svoje velike socijalne projekte, ono se vratilo svjetonazoru i praksi jednog ogranienog projekta devetnaestog stoljea, iji su teorijski i ideoloki temelji postavljeni ak stoljee ranije. Kao da dramatinog iskustva dvaju svjetskih ratova, komunizma, faizma, velike ekonomske krize, dravnog intervencionizma, socijalne drave, hladnog rata, dekolonizacije, treeg svijeta i nesvrstanosti, nije ni bilo, svijet se u znaku neoliberalizma i globalizacije naglo primirio, integrirao, radi zatite vlasnitva, slobode kretanja robe i kapitala i filozofije individualizma. Pri tome se najjaa sila svijeta stavila u funkciju zatite slobode i prava ovjeka u cijelom svijetu.Vratilo se i staro uvjerenje Johna Stuarta Milla da je svjetski sustav slobodne trgovine dovoljna garancija odranja svjetskog mira, sigurnosti i svakog napretka.1 emu sva ta buka i bijes dvadesetog
1
I moe se rei bez pretjerivanja da su veliki razmjeri i brzi porast meunarodne trgovine, budui da su glavna garancija svjetskog mira, veliko trajno osiguranje neprekidnog napretka
Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost
stoljea, ako su se stvari mogle tako brzo i mirno posloiti u novi svjetski poredak mira, slobode i obilja? Tko je mogao, poslije svega, sanjati da bi obnova liberalizma bila sretni zavretak povijesti! Drutvene znanosti, posebno ekonomska, takvom ishodu dale su znaajan doprinos dokazivanjem prednosti i neminovnosti novog poretka i nudei mu doktrinarnu osnovu. Ali da bi se oformila jednostavna i koherentna teorijska osnova te doktrine, sama ekonomska znanost morala se suziti, odrei mnogih svojih provjerenih postignua i iskustava uspjene primjene drukijih pristupa i teorija, te redefinirati predmet svoga bavljenja i svoju drutvenu ulogu. Ta redukcija ekonomske znanosti i njezina nova kodifikacija, bitno su provedene neoklasinim modelom konkurentskih trita, kakav je razvijen ve krajem devetnaestog stoljea. Nova ortodoksija neoliberalizma svoj pregnantni iskaz nala je u tzv. Washingtonskom konsensu2, kako ga je 1990. formulirao John Williamson, kao program ekonomske stabilizacije kroz institucionalno prilagoavanje normama slobodnog trita s ciljem kontrole inflacije i racionalizacije struktura proizvodnje i potronje, te podizanja stupnja efikasnosti i fleksibilnosti poslovanja. Pri tome se efikasnost izjednaila s maksimiranjem vlasnikih profita, a fleksibilnost sa smanjenjem zaposlenosti i dohodaka radnika, uz suavanje radnikih prava i sve veu nesigurnost njihovih radnih mjesta. Prevedeno na instrumentalni jezik ekonomske politike, nova ortodoksija svela se na deset kratkih recepata: fiskalnu disciplinu; preusmjerenje javnih izdataka (prioritetno onih za zdravstvo, obrazovanje, socijalnu skrb i infrastrukturu); poresku reformu; jedinstvene konkurentne teajne stope; sigurnost vlasnikih prava; deregulaciju; liberalizaciju trgovine; privatizaciju; poticanje stranih direktnih investicija; i financijsku liberalizaciju. Od drave se zatrailo da se povue iz regulacije i upravljanja gospodarskim aktivnostima i da se ogranii na uspostavu sigurnog i poticajnog okvira i makroekonomskih uvjeta za slobodno odvijanje privatnih aktivnosti. Lako se moe uoiti da je nova teorijska paradigma i na njoj razraena strategija drutvenog razvoja prvenstveno promiljana sa stajalita vlasnikih interesa i
ideja, institucija i karaktera ljudske vrste, John Stuart Mill, Principles of Political Economy, ed W. J. Ashley, 1929, knj. III. str. 582.
2
Williamson, John (1990), What Washington means by policy reform, u John Williamson (ed.), Latin American Adjustment. How much has happened?, Washington: Institute for International Economics. Program reforme ekonomske politike, bio je prvotno zamiljen za zemlje Latinske Amerike, ali se kasnije propisivao i kao program za krizno podruje Jugoistone Azije i za tranzicijske zemlje Srednje i Istone Europe., ukljuujui i Hrvatsku. U tranzicijskim zemljama sistemska reforma obuhvatila je ne samo stabilizaciju i prestrukturiranje gospodarstava, nego i temeljnu promjenu socijalne strukture i politikih sustava. Pored grube zablude da je istodobno mogue izvriti stabilizaciju i prestrukturiranje proizvodnje, s jedne strane, i provesti temeljnu preobrazbu socijalne strukture i politikog sustava, s druge strane, primjena neoliberalnog modela pokazala se pogrenom i ahistorijskom, ostavljajui iza sebe, duboku depresiju i kaotine socijalne i politike prilike u veini tih zemalja.
jaanja njihova ekonomskog i socijalnog poloaja, prebacujui organizaciju znatnog dijela tradicionalnih dravnih funkcija na privatni kapital. Doista, velike politike, socijalne, moralne i intelektualne promjene uvijek su praene promjenama u odnosima sila koje ureuju ekonomsku organizaciju drutava. Nimalo nije udno da se je pad velikih kolektivistikih drutveno- politikih projekata iskoristio za jaanje moi, utjecaja i ugleda onih socijalnih snaga, koje se osjeaju pobjednicima u tom povijesnom raspletu. Dugorona zatita vlasnikih interesa stoga se nuno prva nametnula kao osnovni pravac institucionalizacije novog svjetskog poretka. Tradicionalna drava, njezine institucije i mehanizmi drutvene regulacije, morala se tako transformirati i prilagoditi novim odnosima socijalnih snaga. Drava nije, ipak, ostala bez posla, ali je dobila delikatnu i opsenu zadau da provede ovo preustrojstvo i pokrije ekonomske i socijalne posljedice svoje vlastite destrukcije, a time i trajno kompromitira svoju eventualnu ulogu u moguem osmiljavanju i usmjeravanju buduih procesa drutvenog razvoja na drugaijim naelima. Onesposobljavanje dravnih institucija da samostalno potiu i provode drutveno prihvatljivu i ekonomski efikasnu strategiju drutvenog razvoja, s jedne strane je otvaralo prostor za ire djelovanje neoliberalnih elita, a s druge strane za afirmaciju nadmoi liberalnih doktrina, ak i u uvjetima oevidnih socijalnih nepravdi i razvojnih neuspjeha, koji prate njihovu primjenu. Rasprava o trinim nedostacima i o nunosti dravne intervencije u nekim odreenim situacijama, koja se ranije u ekonomskoj teoriji smatrala posve legitimnom i korisnom, zamijenjena je odbacivanjem dravne intervencije kao naelno nepotrebne i tetne. U tom smislu neoliberalizam se nije pokazao kao neka mirna i oprezna evolucionistika reforma, nego kao projekt radikalnog preustrojstva drutva u korist jednog dijela socijalnih sila prema njihovim posebnim interesima, viziji i vrijednostima. Gledajui iz povijesne perspektive, neoliberalizam po svom smislu radikalne pretvorbe bitno se ne razlkuje od svoga liberalnog prethodnika iz ranijih stoljea, kakvog su ga definirali Adam Smith, Jeremy Bentham i njegovi sljedbenici meu klasinim ekonomistima. Bentham je, naime, tvrdio da je svaka dravna vlast sama po sebi veliko koruptivno zlo, koja brani zastarjele obiaje i sluajne zakone, te za sigurnost drutva nepotrebno ograniava individualno djelovanje. to manje drave, to bolje, tvrdio je on. Kao nuno zlo, sklono korupciji, ograniavanju, zloporabi i monopolu, drava uvijek mora biti pod kontrolom javnog mnijenja i univerzalne odgovornosti... Minimizirati dravu! bilo je osnovno geslo njegova projekta revizije britanskog zakonodavstva, kao sredstvo oslobaanja individualne energije za privatnu poduzetnost, rad i inventivnost.3 Slino kao to je danas zahtjev za deregulacijom i privatizacijom.
3
Vidi Jeremy Bentham, (1787) Defence of Usury, u Economic Writings, (1952), ed. W. Stark, London: Allen & Unwin; An Introduction to the Principles of Morals and Legislation, 1789.
Tijek, nasilne metode i trajne socijalne posljedice prvog institucionalnog prilagoavanja zorno su opisali neki oponenti (na pr. Piercey Ravenstone i neki knjievnici kao suvremenici i kasnije Karl Polanyi u svojoj klasinoj Velikoj preobrazbi).4 Ali dok je zakonodavna reforma u Benthamovo doba imala opravdanje u doista kaotinom stanju engleskog zakonodavstva i pravosua, i nekompetentnoj dravnoj upravi, koji su bili smetnja modernom ekonomskom i tehnolokom razvoju, koji je ve bio u velikom zamahu,5 neoliberalizam bi se, budui da je u velikoj mjeri znaio ponitenje socijalnih postignua iz prethodnog kapitalistikog razdoblja, koja su se openito smatrala drutvenim napretkom, a koja su sada proglaena preprekom napretka, mogao oznaiti i kao radikalna kapitalistika restauracija. U tome je znaajna razlika izmeu liberalizma osamnaestog i devetnaestog stoljea, koji je ruio institucionalni i socijalni okvir feudalnog ili polufeudalnog drutva, i neoliberalizma koji je usmjeren protiv ekonomskih i socijalnih postignua, ostvarenih unutar naprednih kapitalistikih drutava. Ambicije su neoliberalizma redefinirati odnose drutvenih snaga redukcijom prava iz rada i socijalnih prava, i njihovom to jaom nivelacijom u svjetskim razmjerima, da bi se poveao udio vlasnikih klasa u raspodjeli dohotka drutva. Tehnoloka i informacijska povezanost svijeta i na njoj temeljena univerzalna konkurencija posluila je danas kao ekonomsko opravdanje i snano sredstvo te nivelacije. Zato se neoliberalizam moe s pravom oznaiti i kao privatno kapitalistiki fundamentalizam.6 Izalo se sa stavom da sva proizvedena vrijednost izvorno pripada vlasnicima kapitala, a da su dohotci svih drugih slojeva drutva ustvari trokovi vlasnika, za koje oni imaju pravo u ime efikasnosti zahtijevati da se svedu na nuni minimum. Povijesni kontekst raspada alternativnog komunistikog poretka i stvarni procesi tehnoloke globalizacije samo su olakali ovaj zaokret i donekle prikrili njegovu konzervativnu prirodu.
4
Vidi, Karl Polanyi (1944), The Great Transformation, The Political and Economic Origins of Our Time, hrvatski prijevod Velika preobrazba,Politiki i ekonomski izvori naeg vremena; Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 1999. Sjajnu kritiku liberalne politike, njezinih ideolokih pretpostavki, metoda i poraznih socijalnih rezultata, dali su ve u prvoj treini devetnaestog stoljea Piercey Ravenstone i Richard Jones, znatno prije od Marxa, ija su djela potisnuta, preuivana i nikada adekvatno valorizirana. Vidi, Piercey Ravenstone, (1821) A Few Doubts as to the Correctness of some Opinions Generally Entertained on the Subjects of Population and Political Economy; Richard Jones, (1831) An Essay on the Distribution of Wealth and on the Sources of Taxation i (1859), Literary Remains. Sva tri djela pretiskao je u Augustus M. Kelley u seriji Ekonomic Classics, New York,1966, 1964. Usporedi opis engleskog stanja uprave i zakonodavstva krajem 18. stoljea u G. M. Trevelyan, British History in the Nineteenth Century,1798-1902, (1928). Branko Horvat je insistirao na terminu trini fundamentalizam, ali on opisuje samo vanjski organizacijski okvir djelovanja, a ne nosioce, interese i ideologiju neoliberalnog pokreta, pa nam se ini da termin privatno-kapitalistiki fundamentalizam bolje izraava njegovu drutvenu prirodu.
5 6
Meusobna proetost neoliberalizma kao realnog poretka svijeta i neoliberalizma kao dominantne ekonomske doktrine pri tome upada u oi. I sasvim je prirodna, kao to je bila i u sluaju njegova starijeg liberalnog dvojnika. Liberalnim teorijama i liberalnom socijalnom projektu, naime pripisao se ostvareni ekonomski napredak zapadnoga svijeta, stvaranje dinamikog sustava razvoja, temeljenog na znanosti, tehnolokim otkriima i poduzetnikim pothvatima, koji su navodno bili mogui jedino u okviru efikasne ekonomske organizacije na liberalnim naelima. Efikasna ekonomska organizacija je klju rasta; razvoj efikasne ekonomske organizacije u Zapadnoj Europi objanjava uspon Zapada aksiomatski istiu D. C. North i R. P Thomas u svom poznatom djelu, Uspon Zapadnog svijeta.7 Za . njih efikasna organizacija znai uspostavu institucionalnih aranmana i vlasnikih prava koja stvaraju poticaj da se individualni gospodarski napor usmjeri u aktivnosti koje donose privatnu stopu prinosa koja je blizu drutvenoj stopi prinosa ili, jednostavnije reeno, gdje privatna osoba prisvaja gotovo cijeli pozitivni uinak svoje aktivnosti. Doputajui da pojedinci u drutvu mogu odluiti da ignoriraju takve pozitivne poticaje, i da se u svim drutvima neki zadovoljavaju svojim sadanjim poloajem, uzroni empirizam ipak upuuje da veina ljudi vie voli vie nego manje dobara i da se tako i ponaa.8 Ova, naoko jednostavna postavka, za koju nije jasno da li je vie teorija ili generalizacija povijesnog iskustva, ima dalekosene implikacije za razumijevanje odnosa ekonomskog rasta i liberalnog ekonomskog sustava, budui da autori oito pretpostavljaju da nosioci rasta mogu biti samo pojedinci, kojima je osigurano puno prisvajanje korisnog uinka njihove aktivnosti, i da je takvo objanjenje rasta dovoljno i povijesno dokazano. Budui da svi ljudi nisu jednako zainteresirani i sposobni za organizaciju gospodarskih aktivnosti, nego da je to samo poduzetna manjina, a efikasna organizacija je njezina zasluga, zato se mora osigurati slobodu vlasnitva i prijenosa dobara, te diferencijaciju ljudi po bogatstvu i moi. Nita se ne kae mogu li i neki drugi socijalni entiteti, uz pojedince, takoer biti nosioci efikasne ekonomske organizacije i koji socijalni mehanizmi reguliraju ekonomske aktivnosti, koje pretpostavljaju kombiniranu uporabu veeg broja aktera i sredstava. Mogu li ti mehanizmi imati karakter individualnih transakcija? to je s proizvodnjom kao tehnolokom aktivnou i raspodjelom proizvoda, koji su nesumnjivo kolektivno ostvarenje i o kojima ovisi aktivnost, reprodukcija ivota i socijalni poloaj onih koji sudjeluju u tim procesima. Znanje i rad su njihovi temeljni faktori. Dioba rada i distribucija proizvoda su eminentno drutveni fenomeni, koji se ne mogu objasniti samo neijom veom ili manjom sklonou za dobrima. Svi ljudi, a
7 8
Douglass C. North & Robert Paul Thomas, (1973), The Rise of the Western World. A New Economic History, Cambridge: Cambridge University Press, str 1. Ibid. str 1.
ne samo neka posebna manjina, imaju potrebu za dobrima i openito tee poboljanju svog materijalnog blagostanja, to dodatno zaotrava konkurenciju za pristup proizvodnim sredstvima i proizvedenim dobrima i izaziva sukobe i opu napetost, koji teko mogu biti predmet privatne regulacije. Imaju li svi jednako pravo na ivot i sudjelovanje u aktivnostima koje ga omoguuju? Jednostavna predodba ekonomskog ivota, institucija koje ga reguliraju i ostvarenog napretka kao skupa individualnih transakcija, plod je pravnog formalizma, i zauuje to dolazi od istaknutih i iskusnih ekonomskih povjesniara. Pri tome se zaboravlja da su u povijesti ekonomske misli najotriji i najdosljedniji kritiari liberalistikih aksiomatskih pretpostavki upravo bili oni ekonomisti koji su imali najrazvijeniji osjeaj za povijesna i komparativna ekonomska istraivanja (Sir James Steuart, J. C. L. Simonde de Sismondi, Piercey Ravenstone, Richard Jones, cijela njemaka historijska kola, veina institucionalista, Jacob Viner, Joseph A. Schumpeter). Povijesna iskustva, naime, uvijek su bila najslabiji oslonac ekonomskog liberalizma. Pokuaj da se pomire aprioristike koncepcije liberalizma s povijesnim iskustvom zato je u najnovijoj obnovi liberalizma dobio strateko znaenje. Pojava tzv. nove ekonomske povijesti (D. C. North, R. W. Fogel), takav je jedan pokuaj da se dokae da su ekonomski fenomeni u svom povijesnom razvoju upravo slijedili logiku koju pretpostavlja liberalna trina doktrina. Ona to postie na nain da jednostavno uvodi aksiomatiku i kvantitativne metode neoklasine analize u povijesna istraivanja ekonomskih pojava. Postupak se opravdava time, da ako suvremena ekonomska analiza vrijedi za suvremene pojave, ona bi se morala pokazati jednako valjanom i za istraivanje ekonomskih pojava u povijesti. Zato se prigovara tradicionalnoj ekonomskoj povijesti da ignorira ekonomsku teoriju i da se ograniava na deskriptivnu analizu ekonomskih aktivnosti i institucija, koja ne daje uzrono objanjenje njihove prirode i dinamike. S neoklasinom analizom u interpretaciju povijesnih fenomena apriori se unose i uzrona objanjenja te posebne ekonomske teorije i iskljuuju mogue druge teorije i faktori povijesnog razvoja, tako da je rezultat u visokoj mjeri tautoloki. Ali se time ekonomska povijest stavlja u slubu jedne posebne socijalno-politike doktrine, u ovom sluaju liberalizma, koji ekonomski rast uglavnom objanjava prirodom modernih ekonomskih institucija.9 Ali tekoe neoliberalizma s povijesnim injenicama time nisu prevladane. Uvjerenje o postojanju nune uzrone veze izmeu uspona liberalizma i moder9
Time i svako bavljenje ekonomskom povijeu stavlja u uske ideoloke okvire. Tako sam North reducira smisao ekonomske povijesti na razvoj politikih i ekonomskih institucija: Sredinje pitanje ekonomske povijesti i ekonomskog razvoja je objanjenje razvoja politikih i ekonomskih institucija koje stvaraju ekonomsko okruenje koje potie rast proizvodnosti, a po njemu to su institucije liberalnog sustava, Vidi D. C. North, Institutions, Journal of Economic Perspectives, 1991, sv. 5. str. 98.
nog ekonomskog razvoja pokazala se povijesno neutemeljenom. Ona se zasnivala na povijesnoj koincidenciji europske industrijske revolucije i irenja liberalnih institucija, posebno u Engleskoj izmeu njezina uspona na rang dominantne svjetske ekonomske sile krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljea i liberalne reforme. Ali to poklapanje je bilo tek priblino, a uzrono teko dokazivo. Ekonomski rast i institucionalne promjene zapoele su mnogo ranije od industrijske revolucije. Ve od poetka 17. stoljea Zapadna Europa biljei znaajne komercijalne, politike i intelektualne prodore, tako da moemo govoriti o vie usporednih revolucija, kao to su revolucije u pomorstvu i trgovini i financijama, u znanosti i obrazovanju, u urbanizmu, u poljoprivredi. Kapitalizam kao sustav nije sam po sebi proizveo industrijsku revoluciju. Primjera ekonomskog rasta bilo je i ranije i izvan Europe. Jo manje je moderni ekonomski rast bio uvjetovan formiranjem liberalnog sustava.10 Liberalni realni ekonomski sustav, za razliku od liberalnih doktrina, u Engleskoj je tek uveden u drugoj polovici 19. stoljea, kada je Engleska ve poela gubiti svoju razvojnu dinamiku. Istodobni impresivni ekonomski rast Sjedinjenih Drava, Njemake, a zatim Japana i Rusije, bio je znatno vie u znaku snane dravne razvojne strategije nego jaanja sustava liberalnih institucija. Razvojne krize uvijek su se rjeavale dravnom akcijom, a ne preputanjem razvoja slobodnom djelovanju trinih sila, kao to bi se oekivalo po logici liberalnih uenja.11 Liberalizam kao sustav i praksa ekonomske politike uvijek je bio pragmatini izbor vodeih svjetskih ekonomskih sila. Koliko god pristalice liberalizma zagovarali taj sustav iz apriornih uvjerenja, da on postie najbri ekonomski rast, blagostanje i slobodu ekonomskog djelovanja, nijedna nerazvijena i ekonomski slabija zemlja nije ga rado sama izabrala kao svoj put rasta zbog prednosti koje bi joj on navodno donio. Liberalizam je uvijek bio pitanje odnosa s drugima, pa se se najprije i pojavio kao projekat liberalizacije vanjske trgovine a kasnije i liberalizacije i drugih oblika meunarodnih ekonomskih odnosa. Liberalizam je uvijek prvenstveno bio projekt ekonomsko-socijalne reforme, a ne projekt razvoja i modernizacije proizvodno- tehnolokih struktura. Naravno, pitanje ekonomskih slo10
Na povijesnom raskoraku izmeu doktrinarnog razvoja, stvarnih procesa i politike reforme institucija posebno je insistirao Travelyan. Kad je Adam Smith objavio Bogatstvo naroda 1776. teorijski slom je bio potpun, praktiki slom je bio nedovren, a politiki slom nije ni poeo. G. M. Travelyan,(1928) British History in the Nineteenth Century, 1798-1902, str. 161. Viziju svjetskog ekonomskog rasta, kao specifinog europskog kapitalistikog izuma, koji se je s industrijskom revolucijom koncentrino irio iz Zapadne Europe, uvjerljivo je osporio Eric L. Jones u knjizi Ekonomski rast u svjetskoj povijesti (2003), Zagreb, Politika kultura (prijevod s engleskog Growth Recurring, Economic Change in World History, 2000,). Jonesova je osnovna teza izravno suprotna od liberalne doktrine, i glasi da je za uspjean ekonomski rast odluan angaman vladajue politike elite da ekonomski rast uzme kao svoj prioritetni politiki cilj i da ga sistematski potie sredstvima dravne politike, pri emu se institucionalni oblici te politike mogu znaajno razlikovati.
11
boda unutar jedne zemlje nije nikad bilo nevano za njezin ekonomski i politiki razvoj, ali su se unutranji razvojni i institucionalni odnosi rijetko rjeavali opom liberalizacijom vanjskih odnosa. Homogenije i solidarnije drutvene zajednice uvijek su imale potrebu za diferenciranijim pristupom i raznovrsnijim mjerama regulacije svojih unutranjih odnosa. Nerazvijene zemlje imaju razloga bojati se konkurencije jaih zemalja i ograniavanja mogunosti da zatite svoje posebne interese i aspiracije. Liberalizam se uvijek irio silom i pritiskom zemalja koje su imale najmanje razloga da se plae konkurencije drugih, a ne oekivanjem slabijih zemalja da bi njime jaale svoju konkurentsku sposobnost u meunarodnoj razmjeni. Liberalna propaganda meutim rado se koristi injenicom vieg stupanja razvoja i blagostanja razvijenih zemalja, prikazujui je izravnom posljedicom njihova liberalnog sustava. I najnovija povijest pokazuje da ne postoji pozitivna korelacija izmeu brzine ekonomskog rasta zemlje i provedenih liberalnih reformi ekonomskog sustava i politike. Prevladavanje ekonomske krize iz 1930-tih godina, najvee u povijesti modernog kapitalizma, i ekonomska obnova nakon drugog svjetskog rata provedene su u znaku snanog dravnog intervencionizma. Ekonomski liberalizam nije se pokazao prikladnom koncepcijom za rjeavanje dubljih ekonomskih poremeaja i izvanrednih stanja. Ali ni za mirnodopske prilike ekonomski liberalizam nije pokazao one prednosti, koje mu se pripisuju. U razdoblju ekonomskog intervencionizma 1960-1980. razvijene zemlje zabiljeile su 3.2% rasta dohotka po stanovniku, a u neoliberalnom razdoblju 1980-1999. su zabiljeile stopu rasta od 2.2 %., dok su zemlje u razvoju svoju stopu rasta po stanovniku prepolovile s 3.0% na 1.5 %, pri emu je veliki dio tog porasta otpadao na Kinu i Indiju, koje nisu slijedile neoliberalne preporuke. Ove brojke nedovoljno izraavaju dubinu ekonomske krize upravo onih zemalja u razvoju koje su slijedile liberalnu politiku. Godinja stopa rasta dohotka po stanovniku je tako u Latinskoj Americi u istim razdobljima pala s 3.1% na 0.6 %, dok su zemlje Afrike i Bliskog Istoka u posljednja dva desetljea zabiljeile negativne stope rasta, tj. pad dohotka. Bive socijalistike zemlje u Srednjoj i Istonoj Europi, nakon njihova prijelaza u kapitalizam zabiljeile su vjerojatno najvei pad dohotka i ivotnog standarda u modernoj povijesti. Kad se tome dodaju negativni efekti rasta socijalne nejednakosti, odljeva kapitala i sloma drutvenih institucija, ocjena neoliberalne ok-terapije, jo je poraznija.12 Za ekonomsku doktrinu koja se sama hvali svojim naglaavanjem primata efikasnosti proizvodnje nad svim ostalim aspektima ekonomskog ivota (Mora12
Vidi, Ha-Joon Chang, ed. (2003), Rethinking Development Economics, London: Anthem Press. str. 6. i Dio II.
mo prvo stvoriti bogatstvo prije nego to ga moemo raspodjeljivati), osobito je razorna injenica njegovih slabih rezultata u ostvarivanju ekonomskog rasta, posebno ako se, s dosta uvjerljivosti, moe dokazivati da ti slabi rezultati proizlaze upravo iz te njegove jednostrane orijentacije na promociju privatnog bogatstva. Evidentni izostanak rezultata u ekonomskom rastu zemalja koje su izriito vodile neoliberalnu politiku onda se prikriva, mjerei ekonomski napredak upravo provoenjem liberalnog programa institucionalne reforme (ekonomska sloboda, liberalizacija trgovine, razvijenost trinih institucija, stabilnost cijena i sl.). Na ovaj nain se indirektno pokazuje da ekonomski rast nije ni prioritet liberalne politike. To se eventualno ublaava izraavanjem oekivanja, da e izgubljeni rast biti, zbog novog poticajnijeg institucionalnog okvira, nadoknaen u nekom neodreenom buduem razdoblju. Uspon neoliberalizma na vodeu poziciju u modernoj ekonomskoj misli, posebno je proizveo negativne posljedice za ekonomiku razvoja, kakva se razvila kao posebna grana ekonomije u posljednjih ezdesetak godina. Same pretpostavke i metodologija standardne neoklasine koncepcije stavile su u pitanje ekonomski rast kao podruje posebnog i drutveno prioritetnog istraivanja. S jedne strane dokazuje se da su kljune pretpostavke ekonomike razvoja nepotrebne, jer se mogu svesti na ope pretpostavke racionalnog ponaanja neoklasinog uenja, zatim da je dravna intervencija za poticanje rasta, ak i u sluaju teorijski opepriznatog trinog neuspjeha (market failure) uzaludna, zato to e dravna intervencija nuno dovesti do jo gore situacije, jer je u naelu dravna intervencija nesposobna proizvesti ikakvo dobro. Tako se dolazi do apsurdnog zakljuka, da je ljudska svijesna kolektivna akcija, bez obzira koliko njezini nositelji bili inteligentni, obavijeteni i dobronamjerni, nije u stanju neto popraviti, ak i u sluaju kada je trini mehanizam ve doveo do evidentne drutvene tete. Zato je neoliberalizam naelno protiv dravne akcije u sluaju ak i veih poremeaja i kriza, kao i protiv dravnog poticanja novih razvojnih izglednih inicijativa (infant industry argument), kojeg je neoklasina teorija ranije uvijek priznavala. S obzirom da se neoliberalizam stalno poziva na razum i racionalnost, iji to razum i racionalnost ima u vidu, ako porie mogunost da se ljudi o iemu mogu neto racionalno dogovoriti i zajedniki provesti?! Neoliberalizam je nesumnjivo dominantna ekonomska doktrina u posljednjih tridesetak godina. Da li je ve i realni ekonomski poredak svijeta teko je pouzdano utvrditi. On svakako ve jest realni projekat takvog poretka, iza kojeg stoje dominantne drutvene i politike sile svijeta. Nestanak ili marginalizacija alternativnih doktrina i sustava u javnim raspravama i programima nastave i istraivanja obrazovnih i istraivakih institucija, te u praksi ekonomske politike drava i meunarodnih organizacija daju mu apsolutnu nadmo u buduem oblikovanju svi10
jeta. On se predstavlja kao prirodni poredak, koji nema alternative i s kojim se moraju pomiriti ak i njegove rtve.13 Prilagoavanje njegovim standardima trebalo bi biti racionalan odgovor na njegove izazove, a svaki se otpor unaprijed proglaava iracionalnim i uzaludnim. Kritiko preispitivanje njegovih filozofskih temelja, politikih maksima i realnih povijesnih postignua, danas se smatra gotovo neumjesnim i izrazom prevladanih ideja i zastarjelog mentalnog sklopa. Priznati povijesnu neminovnost neoliberalnog poretka smatra se znakom mudrosti, dobrog ukusa i otvorenosti duha. to nam je jedno razdoblje blie, manje ga razumijemo: svoje vlastito razdoblje razumijemo najmanje, tvrdio je Schumpeter, ..Govoriti openito o jednom jedinom vladajuem Zeitgeistu znai iskrivljavati injenice a u veini je sluajeva to iskrivljavanje ideoloko.14 Ali ako tako malo razumijemo vlastito doba, ako na raspolaganju istodobno imamo zbunjujui izbor razliitih pristupa i neprovjerenih tumaenja injenica koje nas okruuju i koje uvelike utjeu na nae miljenje i ponaanje, kako s nekim stupnjem pouzdanja govoriti i djelovati u svojem vlastitom vremenu? U kojoj se mjeri moemo osloniti na miljenja i iskustvo naih prethodnika? Shumpeterovo upozorenje moramo ozbiljno uzeti i u razmatranju problema dananjeg svijeta i vladajuih svjetonazora i ideologija, pokuavajui ih gledati u svjetlu spoznaja i iskustva prolih generacija, nastojei nai trajne elemente, koji odravaju kontinuitet povijesnog zbivanja i ljudske svijesti o njemu, ali jednako tako moramo biti svijesni da je razumijevanje vlastita vremena naa prva zadaa i potreba. Ne bezuvjetnom primjenom ocjena postignua velikih ljudi koji su utemeljili na sadanji sustav, nego donosei vlastiti sud o injenicama nae vlastite generacije, mi moemo dokazati da smo njihovi dostojni sljedbenici, upozoravao je Alfred Marshall.15 U naznaenom okviru treba voditi i raspravu o neoliberalizmu i ekonomskoj znanosti, ne doputajui da nam aktualna ideoloka propaganda oduzme prostor za kritiko preispitivanje ocjena i doktrina, koje nam se svakodnevno nude kao autoritativan uvid u stvari i preporuke za djelovanje. Skromni i u cjelini razoaravajui razvojni rezultati neoliberalne prakse, apriornost njegovih teorijskih konstrukcija, analitiki sinkretizam, ideoloki redukcionizam i nedostatak povijesne perspektive, dodatno postavljaju pred neoliberalne doktrine mnoga pitanja i u pogledu dosega njegove znanstvene autentinosti. 2. Cijela povijest ekonomske misli, u stvari, u znaku je latentnog ili otvorenog sukoba izmeu ljudske slobode i inventivnosti, kao sila promjene i napretka i sila
13 14 15
Vidi, Ulrich Beck (2004), Mo protiv moi u doba globalizacije, Nova svjetskopolitika ekonomija, Zagreb, kolska knjiga, J. A. Schumpeter, (1975), Povijest ekonomske analize, Zagreb: Informator, sv. II. str. 632. A. Marshall, (1926), Official Papers of Alfred Marshal, London: Macmillan, str. 368.
11
ija je svrha obnova i stabilnost ljudskih kolektiviteta ili drutvenih sredina, o kojem govori Hobsbawn u tekstu koji smo uvodno naveli. Ova suprotnost esto se krivo prikazuje kao suprotnost izmeu pojedinca i drutva, izmeu individualizma i kolektivizma, jer niti je pojedinac iskljuivi nositelj slobode i inventivnosti, niti je obnova i stabilnost iskljuiva potreba i zadaa kolektivnih oblika ljudskog ivota i djelovanja. ovjek je drutveno bie ne samo po tome to mu je drutvo vanjski okvir ivota, nego to je drutvo temeljno i za njegovu unutranju egzistenciju kao pojedinca. Priroda ljudskog bia sadri drutvene dimenzije, bez kojih on ne bi bio ne samo slobodno ljudsko bie nego cjelovito ljudsko bie uope (npr. u pogledu znanja, komunikacija, sigurnosti, osjeaja dunosti i pripadnosti, i sl). Istodobno, drutvo (zajednica), se ne bi moglo formirati, odravati i razvijati bez ljudske razliitosti, individualnosti i biolokih nagona. Podjela rada, kao okvir i nain ostvarivanja zajednitva u razliitosti, jednako individualna i drutvena pojava, temeljni je uvjet odranja i napretka pojedinca i drutva. Drutvo ima egzistencijalnu potrebu da potuje i razvija slobodu, inventivnost i autonomiju pojedinaca, ali i da osigura lojalnost i odgovornost pojedinca prema kolektivitetu kojem pripada. Pojedinac se raa s iskonskim dugom prema zajednici, prema njezinu dobru i kontinuitetu, i otplauje ga svojim ivotom i dobrim djelima. Shvaanje da su ljudi bia slobodna i sama sposobna da svoje ivote oblikuju prema vlastitim razumskim zamislima, ali ne izvan okvira i ogranienja prirodnih uvjeta ivota i moralne odgovornosti prema drugim lanovima zajednice, temelj je odgovornog i humanog pogleda na svijet.16 Suprotnost izmeu slobode i dunosti u ekonomskoj aktivnosti naglasio je ve Aristotel u Nikomahovoj etici, razmatrajui pitanje stjecanja i uporabe bogatstva. On u ekonomskoj aktivnosti razlikuje ekonomiju od hrematistike. Prva je usmjerena na zadovoljavanje ljudskih ivotnih potreba, a druga na stjecanje bogatstva, kao sredstva drutvene moi, koje se moe koristiti mimo legitimne drutvene kontrole institucija opeg dobra, a time i kao sredstva razaranja uspostavljenog jav16
Jedan od najljepih opisa poloaja ovjeka u svemiru napisao je Giovanni Pico della Mirandola (1463-1494) u svom Govoru o dostojanstvu ovjeka: Shvatio sam zbog ega je ovjek najsretnije od svih stvorenja i samim tim vrijedan divljenja ...(Bog je) uzeo ovjeka kao stvorenje neodreene prirode i, odredivi mu mjesto u sreditu svijeta, ovako mu se obratio: Priroda svih ostalih stvari je ograniena i prinudna u okviru granica zakona koje smo Mi propisali. Ti e, nesputan ogranienjima, u suglasnosti s tvojom slobodnom voljom ... propisati za sebe granice svoje prirode. Postavili smo te u sredite svijeta da bi odatle mogao promatrati sve ono to postoji na svijetu. Nismo te stvorili ni od neba ni od zemlje, niti smrtnim niti besmrtnim, tako da sa slobodom izbora i sa au, kao tvorac i uobliitelj samog sebe, moe sebe uobliiti u koji god oblik eli. Navedeno prema Marvin Perry, (1993) An Intelectual History of Modern Europe. O iskonskom dugu ovjeka prema zajednici vidi Michel Aglietta i Andr Orlan, (2003) Novac i suverenitet Zagreb:. Golden Marketing i od istih autora, (2002), La monnaie entre violance et confiance, Pariz: Odile Jacob
12
nog poretka i hijerarhije vrijednosti. U ovoj drugoj funkciji bogatstvo je izvor nereda i nesigurnosti u drutvu, i stjecanje bogatstva s tim ciljem moralno je neprihvatljivo.17 Aristotelov stav uglavnom se slagao sa stajalitima Svetog Pisma, i postao je dijelom kranskog nauka. Stav prema stjecanju bogatstva promijenio se u europskoj renesansi. Renesansa je dala poticaj sekularnom pogledu na svijet, koji je reafirmirao vrijednost ovozemaljskom djelovanju i zadovoljstvu. Razvoj znanosti, trgovine, pomorstva i bankarstva doprinio je opem napretku i blagostanju, ali i koncentraciji bogatstva u rukama poduzetnih pojedinaca. Karakter bogatstva se promijenio, od preteito zemlje i prirodnih dobara, koja su koritena izravno za zadovoljavanje lokalnih potreba u okviru hijerarhijskog sustava feudalnih prava, novo bogatstvo temeljilo se preteito na pokretnoj imovini, ugovornom radu i financijskim potraivanjima. Za nove oblike ekonomske aktivnosti sloboda i mobilnost bile su mnogo vaniji faktori, nego za tradicionalne oblike organizacije proizvodnje i prijenosa dobara. Od pojedinca su se traile vee sposobnosti i preuzimanje rizika, pa je to jaalo tenje za stjecanjem znanja, regulacije prostora, vremena i sigurnosti poslovnih transakcija. Nove aktivnosti uglavnom se lociraju u gradovima, pa poloaj gradova prema okolnim feudalcima, i njihova upravna autonomija, postaje jedan od uvjeta opeg ekonomskog i politikog razvoja. Gradovi postaju uporita slobodarskih tenji. Die Stadtluft macht frei gradski zrak oslobaa, kae jedna stara njemaka poslovica. Poslovna elita traila je odgovarajue nagrade i priznanja za izvanredne pothvate, sigurnost uivanja u steenom bogatstvu i redefiniciju svoga socijalnog poloaja. Tradicionalne feudalne vrijednosti podrijetla i poloaja , te odnosa prema crkvi u ustaljenoj hijerarhiji, potiskivane su eljom za individualnim postignuima i priznanjima. Ali na bogatstvo se prvenstveno gledalo u funkciji promicanja ope dobrobiti, a ne zadovoljavanja individualnih tenji za moi i isticanjem. Uz renesansu se povezuje i uspon individualizma kao pogleda na svijet. Sa irenjem trinih oblika poslovanja i slobode ugovaranja, kao i opeg insistiranja na individualnoj kreativnosti, to je bilo nuno. Ali on se izraavao prije svega u odnosu na feudalna i crkvena ogranienja, a ne u istoj mjeri na dravu i sekularne institucije. Naime, to je i vrijeme izgradnje nacionalne teritorijalne drave, na naelu opeg dobra, koja provodi nacionalnu integraciju i izgradnju nacionalnih institucija, uz jaanje autoriteta centralne vlasti. Vojska kao naoruano plemstvo zamjenjuje se stajaom plaenom vojskom. Jedan oblik socijalne integracije zamjenjuje se drugim. Prema trinoj organizaciji drutva sauvan je znatan oprez, uvoenjem stroe centralne regulacije, kao i ogranienja upotrebe bogatstva kao socijalne i politike moi. Privatno bogatstvo gleda se preteno u funkciji do17
Vidi Zvonimir Baleti. Hrematistika izazov nepoudne ekonomike, Politika misao, br. 3./ 1989. Fakultet politikih znanosti, Zagreb.
13
broinstva i jaanja drave. Pokret Reformacije dao je pak dalji poticaj individualizmu, naglaavajui izravni odnos pojedinca i Boga. Time je naelno davao teoloku osnovu otporu prema dravnom autoritetu, istiui vanosi pojedinca i individualnih prava. Ali je drava i tamo gdje je protestantizam bio slubena religija, nerijetko progonila vjerski nekonformizam i radikalne individualistike pokrete. Ekonomska misao toga i slijedeeg razdoblja imala je vie razliitih izvora. Jedan su crkvene obrazovne ustanove, koje se dre socijalnih doktrina crkve, nastojei ih prilagoditi prilikama i potrebama nove drutvene organizacije. To je ono to se naziva skolastikim uenjima. Drugi je filozofska, politika i pravna literatura, esto antikog podrijetla, vezana uz potrebe razumijevanja i upravljanja dravom i njezinim interesima. Trei izvor su rasprave i pamfleti poslovnih ljudi, koji iz svoje praktine perspektive raspravljaju o pojedinim pitanjima iz oblasti vlastitog bavljenja, zalaui se za pojedina ekonomsko-politika rjeenja ili poslovne interese. Ovi izvori su nesistematski, razliiti po kvaliteti i teorijskoj razini, i ne predstavljaju koherentan korpus ekonomske znanosti. Ovaj korpus literature se obino, ali bez dovoljna razloga, naziva zajednikim imenom merkantilizam, navodno zato to je sistematski izraavao interese i poglede nove trgovake klase. Osnovna orijentacija te literature, meutim, vie je odreena pragmatinom brigom za nacionalne interese, za jaanje drave i njezina poloaja u svijetu, kontrolu vanjske trgovine, poticanje proizvodnje i zaposlenosti, monetarnu regulaciju, emigraciju i kolonizaciju, praktiki sva pitanja ekonomske politike povezana s ekonomskim rastom i sigurnou. Teorijska razina ove literature nije uvijek bila visoka, ali je bilo i vrijednih teorijskih radova, posebno pod kraj 17. stoljea, kada se je opi napredak znansti i obrazovanja odrazio i na kvalitetu ekonomskih radova. Sustav merkantilistikih doktrina i prakse, kao dravne kontrole i usmjeravanja ekonomskih aktivnosti, raspadao se razliitom brzinom u pojedinim europskim zemljama, ovisno o stupnju razvoja i i poloaja pojedine zemlje, a time i doktrine i prakse dravne regulacije. Ekonomski i trgovaki dominantne zemlje lake su naputale stroga ogranienja ekonomskih aktivnosti, ali uvijek u skladu sa svojim pragmatinim ocjenama vlastitih interesa. Nizozemska je liberalizirala svoju vanjsku trgovinu ve potkraj 16. stoljea. I Engleska je ubrzano liberalizirala svoju vanjsko trgovinsku praksu ve u drugoj polovici 17. stoljea, nakon to je potisnula Nizozemsku s poloaja vodee trgovake nacije u Europi. Zastarjeli zakoni i obiaji nisu mogli zadrati radikalne promjene u poljoprivredi i manufakturnoj proizvodnji, koje su bile u sve veoj mjeri pod utjecajem otvaranja novih trita u zemlji i inozemstvu i organizirane na kapitalistikoj osnovi. Tome svemu treba dodati ekspanziju financija, koje su sve vie sluile kreditiranju drave i financiranju povlatenih korporacija za prekomorsku trgovinu, i traile veliku slobodu u obavljanju svojih operacija. Jedno od pitanja bila su dravna kontrola vanj14
skih plaanja i ogranienja izvoza zlata i srebra iz zemlje, koja je izravno utjecala na uvjete vanjsko-trgovinskog poslovanja. Umjesto da se ublaavala, ona se povremeno i pootravala. Tako je bila pootrena 1603. za vladavine Jakova I i jo vie 1628. za vladavine Charlesa I, da bi tek 1663. bio doputen izvoz srebra i stranog kovanog zlatnog novca. Zanimljivo je da je slobodan izvoz engleskog zlatnog novca i zlata dobivenog njegovim taljenjen zakonski doputen tek 1819.18 Ova zabrana izvoza zlata, oko koje su se vodile velike rasprave i dizala buka, ostavljala je prividan dojam o rigidnosti merkantilistikih ogranienja, iako su u stvarnosti zabrane bile mnogo poroznije nego to se obino misli. Troma i korumpirana uprava inila je mnoge dravne kontrole neefikasnim.19 Stanje zakonske regulacije engleske vanjske trgovine nije se mijenjalo s realnim promjenama njezina opsega i efikasnosti. Tako carinska zatita, koja je trebala sluiti svrsi osiguranja povoljne trgovinske bilance produila je ivot do kasno u devetnaesto stoljee, da bi se pretvorila u zbirku propisa razliite prirode sluei u neodredivoj mjeri uvelike kontradiktorne svrhe fiskalnih potreba, ureenja trgovine, posebnih povlastica povlatenim pojedincima i skupinama, i stranoj diplomaciji.20 Nasuprot toj ocjeni imamo jednako kvalificiranu ocjenu: to se tie neke stvarne dravne regulacije, englesko slubeno dranje je oko 1700. stvarno bilo laissez-faire.21 Krajem 17. i poetkom 18. stoljea stanje ekonomske znanosti bitno se mijenja i prelazi u novu kvalitetu po svojim teorijskim usmjerenjima i dosezima. Opi napredak znanstvene metodologije uz spoj akademskog pristupa i praktinih potreba dovelo je do pojave vie djela teorijskog dosega. Tu prije svega mislimo na radove Williama Pettyja, Josiaha Childa, Dudleya Northa, Johna Lockea, Nicholasa Burbona, Johna Carryja, Charlesa Davenanta, Joshua Geea, Bernarda Mandevillea, Johna Lawa, Isaaca Gervaisea, da spomenemo najistaknutije. Veina ovih pisaca zastupa dosta liberalna shvaanja uloge drave u razvoju gospodarstva, tako da merkatilistike doktrine postupno nestaju, stavljajui otvoreni prostor za alternativna promiljanja.Takva situacija nije karakteristina samo za Englesku: u Francuskoj nakon raspada Colbertovog dravno upravljanog sustava gospodarskog razvoja, Boisguillebertova kritika stanja francuskog gospodarstva i ekonomske politike jasan je znak velikog zaokreta prema liberalnijim shvaanjima. Prvi
18 19
Vidi, John M. Letiche, (1975),Balance of Payments and Economic Growth, Clifton: Augustus m. Kelley, str. 7-9. O merkantilistikoj regulaciji i njezinoj dezintegraciji vidi Eli F. Heckscher, (1955) Mercantilism, 2 sv., London , George Allen & Unwin; Joseph A. Schumpeter, (1975),Povijest ekonomske analize, Zagreb, Informator, gl.3; Jacob Viner, (1975), Studies in the Theory of International Trade,Clifton, Augustus M. Kelley, pogl. 1 i 2. J. Viner, op. cit. str. 5. Conyers Read, (1938), ed. The Constitution Reconsidered, str. 72. Citirano prema J. M. Letiche, op. cit. str.8.
20 21
15
uspjeni pokuaj teorijske sinteze novih gledanja na naelu slobodne trgovine i neograniene mobilnosti novca nalazimo ve 1720. u Sustavu ili teoriji svjetske trgovine Isaaca Gervaisea.22 Uslijedio je niz kapitalnih djela teorijske prirode, koja su ve bila svojevrsne sinteze dotadanjih teorijskih doprinosa razvoju liberalne koncepcije gospodarstva. Richard Cantillon u svojoj Opoj raspravi o prirodi trgovne (napisanoj poetkom 1730-tih godina, objavljenoj 1755.)23 dao je teorijski opis kapitalistikog gospodarstva kao autonomnog sustava, nezavisnog od politike i dravnih mehanizama upravljanja, David Hume je 1752. objavio svoje Politike rasprave 24 kao niz povezanih ogleda o kljunim teorijskim pitanjima ekonomskog sustava i njegovim odnosima prema dravi, Franois Quesnay je 1757. objavio Naela ekonomske vlade, a 1758. svoju glasovitu Ekonomsku tablicu,25 u kojima je izloio svoj teorijski model gospodarstva organiziran na naelima prirodnog poretka potpune slobode djelovanja ekonomskih subjekata (laissez faire), Anne-Robert- Jacques Turgot objavio je 1759. posmrtnu Pohvala Vincentu de Gournayu, u kojoj je izloio kompletnu koncepciju laissez- fairea, i pripisao mu njezino autorstvo, a 1766. godine. Razmatranja o postanku i raspodjeli bogatsava,26 na slinom pristupu kao i Quesnay, a Sir James Steuart je 1767, objavio Istraivanje naela politike ekonomije kao ogled iz znanosti domae politike slobodnih naroda,27 poznato pod kraim naslovom kao Naela politike ekonomije, opsenu komparativnu raspravu o nacionalnom gospodarstvu, organiziranom na kapitalistikim naelima. I tada je dolo do neoekivane radikalizacije u razvoju ekonomske znanosti sa dalekosenim posljedicama za njezin razvoj i drutvenu funkciju. Taj je zaokret vezan uz ime Adama Smitha. Pojava Smithova djela Istraivanje prirode i uzroka bogatstva naroda (1776), oznaila je i dala sadraj tom zaokretu. Odmah se proglasilo da tek pojava ovog djela zapravo znai roenje ekonomske znanosti u pravom smislu rijei, a njegova autora ocem-utemeljiteljem (founding father) nove znanosti. Prethodni postupni razvoj kroz vie stoljea, promiljanja, istraivanja i praktinog iskustva ekonomskog rasta i ekonomske politike jednostavno je proglaeno povijesnim zabludama. Odbaena su ili zaobiena i najvea postignua
22 23 24 25 26 27
Vidi Zvonimir Baleti,(1985), Isaac Gervaise: Prvi teoretiar ope ravnotee, Zagreb Economic Analysis, br. 3. Hrvatski prijevod s uvodnom studijom (CKD, Zagreb, 1982), francuskog orginala Essai sur la nature du commerce en gnral, Pariz, INED, 1952, Political Discourses, 1752, hrvatski prijevid, Politika kultura, Zagreb, 2004. Maximes gnrales du gouvernment conomique, 1757; Tableau conomique, 1758; hrvatski prijevod u Ekonomisti 17. i 18. stoljea, Kultura, Zagreb 1955. Eloge de Vincent de Gournayu 1759; Rflexions sur la formation et la distribution des richesses, 1766. An Inquiry into the Principles of Political Oeconomy, Being an Essay on the Science of Domestic Policy in Free Nations, London , A. Millar & T. Cadell, 2 sv.
16
iz prethodnoga razdoblja, iji su autori veinom jo bili ivi, a neki ak i Smithovi osobni prijatelji. Sustav politike ekonomije, kakav je ponudio Smith, proglaen je epohalnim, originalnim i cjelovitim sustavom ekonomske znanosti, koji je na elegantan i jednostavan nain navodno dao odgovore na sva relevantna teorijska i praktina pitanja ekonomije kao znanosti i drutvenog realiteta, i stavljeno u rang uzora za svako vjerodostojno bavljenje ekonomskom problematikom. Nije od prve bilo jasno u emu je tajna takva trenutna uspjeha, niti to je to novo to se nije moglo nai kod Smithovih prethodnika. Doista, ovjek koji je izvrio takvu radikalnu revoluciju u razvoju ekonomske misli, a da je pri tome bio toliko superioran, da nije imao nikakve potrebe, da se osloni na rad svojih prethodnika, i da trenutno nametne cijeloj jednoj znanstvenoj disciplini svoje stavove i standarde istraivanja, morao je biti ovjek izvanredne inventivnosti i originalnosti. Meutim, stvar nikako nije tako jednostavna. Pomnija komparativna i povijesna analiza Bogatstva naroda moe lako pokazati da su mnoga gledanja i argumenti, za koje se autorstvo pripisuje Adamu Smithu u stvari iroko zastupali njegovi prethodnici i suvremenici, tako da je Schumpeter u svojoj Povijesti ekonomske analize, mogao utvrditi, da Bogatstvo naroda nije sadravalo nijednu stvarno novu ideju,28 zatim da Smith nije uspio u svoj sustav unijeti mnoge vrijedne ideje i spoznaje svojih suvremenika. To je danas ve opepoznata injenica.29 Ali se ne moe previdjeti da je sam Smith uvelike odgovoran za pogreno predstavljanje postignua drugih autora i time svijesno isticanje izvornosti i vanosti svojeg djela, kao i raskid s cijelom prethodnom tradicijom, a da je znanstvena javnost prela preko te injenice, prikljuivi se opem slavlju raanja novog nadmonog i sveobuhvatnog znanstvenog sustava. I mnogi Smithovi kritiari priznali su Smithu zaslugu da se pokazao vrlo sposoban da iz raspoloivog teorijskog materijala izgradi impozantan sustav, koji je sam po sebi kao sustav veliko teorijsko postignue.30 Ali Smith nije bio prvi koji je izgradio cjeloviti sustav. Ako se i sloimo da merkantilistiki sustav moda nije bio cjelovit i uvijek dovoljno usklaen, to ne moemo
28 29
Joseph A. Schumpeter, (1975) Povijest ekonomske analize, Zagreb: Informator, str. 153. Dovoljno je ovdje samo navesti jedno novije miljenje koje se slae sa Shumpeterovim. Smith je prvi od velikih eklektika, koji je ispleo u skladnu cjelinu vanije ideje jednako prethodnika koliko i suvremenika. Utjecaj Hutchesona i Humea osobito je vidljiv; takoer je mnogo dugovao Turgotu i fiziokratima, posebno Quesnayu i takvim liberalnim merkantilistima kao to su North, Petty, Child i Tucker. Druge vane ideje proizale su iz njegova neslaganja s Mandevilleom, I. H. Rima, (1986) Development of Economic Analysis , New York: Irwin, str. 75. Ovdje se ne spominje Steuart, kao i drugi ije je ideje sigurno poznavao. On je dao od sebe najbolje...Njegova mentalna veliina bila je dovoljna da se ovlada glomaznim materijalom koji je tekao iz mnogih izvora i da ga vrstom rukom stavi pod vlast malog broja usklaenih naela: graditelj koji je solidno gradio bez obzira na trokove, bio je takoer veliki arhitekt J. A. Schumpeter. Op. cit. str. 153. Slino ocjenjuje i I. Rima na ve navedenom mjestu.
30
17
tvrditi za fiziokratski sustav Quesnaya, na koji se je Smith uvelike ugledao i kojemu nije nedostajalo konsistentnosti, s tom razlikom da je Quesnay za osnovu uzeo poljoprivredu, a Smith kapitalistiki organizirani rad openito. Klju nepodijeljenog uspjeha i popularnosti Smithova djela oevidno izlaze iz okvira Smithovih individualnih zasluga. Pohvale su prvenstveno dolazile zbog Smithove beskompromisne obrane kapitalistikog sustava i interesa nove vladajue klase, na emu se je Smith angairao piui u duhu vremena i oekivanja sredine. Na to upuuje i Jacob Viner, inae kritiki raspoloen prema Smithu, kada pie o Bogatstvu naroda: Bila je to ocjenjivaka i ratoborna knjiga, koja je otro kritizirala postojee drutvo i vladu i snano zagovarala promjene u nacionalnoj politici...31 Naravno, za takvu knjigu javnost i ne oekuje, da strogo potuje standarde akademske prakse, ali je vano da prui punu i preglednu sliku svog predmeta, i da po mogunosti zadri znanstvenu metodu i autoritet. Zato njezino razumijevanje i upotrebu treba prosuivati u kontekstu politikih i ideolokih prilika, posebno ako je i bila miljena da bude njihov sastavni dio. A kakve su bile realne politike, socijalne i meunarodne prilike Velike Britanije u vrijeme kada je Smith odluio pisati sintezu ekonomskih doktrina, upravljenu na aktualno stanje i stremljenja britanskog drutva? Povijesno razdoblje poetka posljednje treine 18. stoljea, kada je nastajalo Bogatstvo naroda, bilo je razdoblje visokih politikih i ideolokih napetosti i estokih sukoba u svijetu. Ameriki rat za nezavisnost imao je snanog odjeka u Europi, a posebno u velikoj Britaniji gdje je doivljavan gotovo kao unutranji, graanski rat, koji je dovodio u pitanje njezin vodei poloaj u svijetu i njezinu unutranju sigurnost. Sa zavretkom Sedmogodinjeg rata 1763. i porazom Francuske, Velika Britanija je bila uvrstila svoju dominaciju. Njezin dominantni poloaj u trgovini, financijama, prekomorskim osvajanjima i opem ekonomskom napretku bila je dovoljna garancija njezine prevlasti u meunarodnim odnosima. Kao otona zemlja ona je imala manje trokove obrane i prednosti u prekomorskom i unutranjem prometu. Zemlja je pokazala visoku sposobnost da uspjeno vodi ratove vani i da istodobno odrava slobodu i red u zemlji. Vlada , odgovorna parlamentu, doputala je novoj kapitalistikoj klasi da sudjeluje u donoenju zakona, definiranju dravne politike i u upravljanju lokalnim poslovima. Britanski trgovci i financijeri uivali su visoki ugled i utjecaj na dravne poslove. Za razliku od Francuske, u Velikoj Britaniji plemstvu i djeci protestantskog sveenstva nije bilo zazorno baviti se gospodarskim poslovima, to je osiguravalo iru i kvalitetniju osnovu za regrutaciju poduzetnika i njihove bolje drutvene veze. Razvoj financijskih institucija doprinosio je veoj koncentraciji i mobilnosti kapitala za podu31
Jacob Viner, Adam Smith, u International Encyclopedia of the Social Sciences, 1968.
18
zimanje zahtijevnijih poslovnih pothvata. Proces ekonomske transformacije prema uspostavi kapitalistikog sustava bio je praktiki zavren. Struktura parlamenta, odgovorna vlada i ograniena mo monarha, osiguravale su oligarhijskoj eliti bogatstva izravno sudjelovanje u dravnij vlasti. Preivjeli zakoni, mnogi iz feudalnog doba, zastarjela uprava i korumpirano sudstvo, bili su meutim, smetnja opem gospodarskom i politikom razvoju i zahtijevali su temeljitu reformu, koja je pak jako kasnila. Do izbijanja amerikog rata za nezavisnost Engleska se, ipak, nije osobito urila, oekujui da e se procesi spontano razvijati u njezinu korist. Engleski oprezan i pragmatian pristup razvoju trgovine i financija nije iskljuivao uporabu sile, zadravanje povlastica i dravne regulacije u promicanju britanskih interesa. Ukidanje ogranienja trgovine i izvoza novca trailo se samo na osnovi procjene da ona smanjuju proizvodnju, zaposlenost i izvoz. Zahtjevi za dravnom intervencijom su se redovito pojaavali u vrijeme oskudice, krize i opasnosti gubitka trita. O tome svjedoi Turgot, francuski prijatelj Humea i Smitha, u pismu Humeu od 23. srpnja 1766. govorei o izgledima slobodne trgovine: Nai liberalni filozofi, sljedbenici Quesnaya, snano podravaju sustav svoga uitelja. To je sustav od kojega su engleski pisci danas vrlo udaljeni, i suvie je teko pomiriti ta naela s ambicijom da se monopolizira trgovina svijeta, a da bi bilo nade da e ga oni brzo usvojiti. ... Jako se bojim da va uveni demagog (Pitt St.- op.), slijedi vrlo razliita naela i sam vjeruje da mu je u interesu da u vaem narodu sauva predrasude, koje ste vi nazvali zaviu trgovine.32 Britanski rat u Americi opasno je podijelio englesku politiku i intelektualnu elitu i doveo u pitanje englesko ekonomsko i politiko vodstvo u svijetu. Mnogi su smatrali da je rat bio nepotreban, izazvan anomalijom engleske regulacije kolonijalne trgovine, i to sa kolonistima engleskog podrijetla, jezika i kulture, na koje je Engleska raunala kao na vlastito proirenje i potporu u svijetu. Gubitak amerikih kolonija znaio bi gubitak golemih naseljivih prostranstava sa nepreglednim prirodnim bogatstvima, te imanentnu reviziju rezultata Sedmogodinjeg rata. Naime, Francuska se stavila na stranu amerikih pobunjenika, aktivno ih pomaui u njihovoj borbi za nezavisnost, pa bi njihov uspjeh znaio i jaanje francuskog poloaja u Europi i u svijetu. Rat se vodio dugo, slabo organizirano i uz velike materijalne trokove i ljudske gubitke. Posebna opasnost bila je u pobunjenikoj najavi uspostave republikanskog sustava vladanja, to bi dodatno moglo imati veliki odjek u svijetu i ugroziti unutranju sigurnost Velike Britanije i njezinih odnosa s Irskom. Sve su to razlozi zbog kojih su vladajui britanski krugovi smatrali da je tijek modernizacije zemlje spor i neodluan i da se moraju poduzeti ire
32
Vidi David Hume, (2004) Ekonomske rasprave, op. cit. str. 139
19
i radikalnije reforme. Vodei ekonomisti kao to su bili Steuart i Hume, koji su zastupali evolucionistiku koncepciju razvoja, nali su se u raskoraku s potrebama i oekivanjima javnosti. Trebalo je ponuditi neto prodornije, razumljivije i popularnije, to bi dalo vei poticaj i osiguralo intelektualno vodstvo u meunarodnim razmjerima. Pravi ovjek za taj pothvat naao se u Adamu Smithu. Njegov dotadanji opus iz podruja politike ekonomije bio je krajnje skroman, gotovo nikakav. Rano umirovljeni profesor Moralne filozofije na Sveuilitu u Glasgowu bio je, meutim, ugledna i meunarodno poznata osoba, koja je dolazila iz ve afirmiranog kotskog intelektualnog kruga sa temeljitim klasinim i literarnim obrazovanjem. On je 1759. objavio zapaenu knjigu Teorija moralnih osjeaja, 33 koja je doivjela jo za njegova ivota vie izdanja na engleskom i u prijevodima. Kad se je poeo baviti ekonomskom problematikom, nije tono utvreno, vjerojatno u vrijeme svog boravka u Francuskoj sredinom 1760-tih godina kroz druenje s francuskim fiziokratima.Vjerojatno je pratio i engleske autore, posebno Davida Humea, s kojim je bio dobar prijatelj.34 Intenzivno se bavio ekonomskim studijama ne due od deset godina, najvie u prvoj polovici 1770-tih godina, kada je napisao i priredio za tisak Bogatstvo naroda, svoje jedino ekonomsko djelo u dva opsena sveska, koje je izalo u proljee 1776. Teorijska povezanost njegove moralne filozofije i ostvarenja u politikoj ekonomiji nije dolazila do jaeg izraaja, osim opeg stava da je briga za vlastitu privatnu sreu i interes nuni elemenat vrline, i da stoga shvaanje vlastitog interesa kao motiva djelovanja kako ga zastupa u Bogatstvu naroda nije nuno u suprotnosti s njegovom moralnom teorijom, kako su neki pokuavali dokazati. Poslije se bavio upravnim poslovima kao upravitelj carina za kotsku i istraivanjem u drugim podrujima znanosti, a u vezi s ekonomijom, prireivanjem vie uzastopnih izdanja Bogatstva naroda, koje je minimalno mijenjao. Treba takoer spomenuti da je u mladosti predavao retoriku, a kasnije i pravnu teoriju. Ta irina bavljenja razliitim podrujima znanosti za ono vrijeme nije bilo nita neobino, i ona je sigurno doprinijela uspjehu Smithova glavnog djela, ali je ipak neobino da je Smith za relativno kratko vrijeme bavljenja politikom ekonomijom tako suvereno uao u sve njezine dimenzije i ostvario takvu sintezu da su joj se svi divili i bespogovorno je prihvaali, ak i oni koje je Smith diskvalificirao, preutio, ili otro kritizirao. A takvih nije bilo malo. Da li je Smith bio toliko superioran svojim prethodnicima i suvremenicima, da ih je mogao uvjeriti u nadmo svojih argumenata i metoda, da nisu smatrali korisnim da se s njime spore? Ako Smithove zasluge za uspjeh svoga djela i nisu sporne, buni doek i apodiktiki
33 34
The Theory of Moral Sentiments, London i Edinbourgh O odnosu Adama Smitha i Davida Humea, vidi podrobnije u predgovoru hrvatskom izdanju Humeovih Ekonomskih rasprava, op. cit.
20
ton pohvala koje su stizale sa svih strana, sugerira da znanstvena vrijednost djela nije bila jedina u pitanju. Smith se urio zavriti svoje djelo, koje je izgleda ve bilo najavljeno i od kojeg se u javnosti mnogo oekivalo.35 to je u stvari Smith napravio? Imajui pred sobom teko savladiv materijal, a jasan cilj, Smith je odluio ne baviti se pojedinostima i finijim razlikama u miljenjima, nego izravno ii na jasno i tvrdo izlaganje vlastite koncepcije i njoj podvri ocjene doprinosa svih drugih autora, prema kriteriju kako se oni odnose prema njegovoj vlastitoj koncepciji. Umjesto da razlae evoluciju ideja i teorija, kako su se one razvijale po svojoj logici i kontekstu u kojem su se formirale, on im je pretpostavio svoju sliku cjeline i kontekst svog vlastitog vremena, kao obavezni okvir u koji ih mora uklopiti ili otpisati kao irelevantne. Napustio je evolucionistiki pristup i zamijenio ga racionalistikom shemom. Povijest, koju je podijelio na primitivno i moderno doba, vie ga nije zanimala osim kao polje izbora materijala za potporu vlastite zgrade. Vratio se na poziciju racionalizma 17. stoljea, koja je javnosti sugerirala visoki znanstveni standard, oblikovan prirodno znanstvenim sustavima prethodnog stoljea. U javnosti je odmah prepoznat i uzdignut u rang Newtona drutvenih znanosti. Stavove drugih autora nerado je navodio, a i kad je to inio ostajao je krt u priznanjima konkretnih zasluga. Prikaz merkantilistike literature sveo je na odbacivanje merkantilistikog gledanja na novac kao jedini oblik bogatstva, sam uvijek ne razlikujui bogatstvo od materijalnih dobara. A ni fiziokrati nisu bolje proli, zbog njihove koncepcije da je samo poljoprivreda proizvodna djelatnost, koja ostvaruje viak proizvoda, ali, uz pohvalu Quesnayu za otroumnost, bez priznanja za ideje koje je od njih preuzeo (odreivanje proizvodnog karaktera ostvarivanjem vika proizvoda, koje je on samo ire primjenio na sve djelatnosti, ideju prirodnog poretka, laissez-faire kao naelo postizanja i odravanja ekonomske ravnotee). Steuarta i Tuckera nigdje nije ni spomenuo, kao ni Turgota. Iako je koncepcija laissez fairea zauzela u njegovu sustavu sredinje mjesto, Smith ni na jednom mjestu nije koristio ovaj od ranije opeprihvaeni francuski izraz da je oznai, nego govori o oevidnom i jednostavnom sustavu prirodne slobode (obvious and simple system of natural liberty), izbjegavajui tako uputanje u raspravu o podrijetlu koncepcije.
35
Tako pie Hume u pismu Smithu 1. travnja 1776. povodom pojave Bogatstva naroda: Mnogo mi se dopada vae postignue, i pomno itanje oslobodilo me je iz velike tjeskobe. To je bio rad od kojeg se mnogo oekivalo, vi sami, vai prijatelji i javnost, da sam drhtao od straha prilikom njegove pojave. Vidi D. Hume, Ekonomske rasprave, op. cit. str.150. Da je Hume, mogao drhtati od straha, znajui zahtijevnost i obimnost posla, lako se moe razumjeti, ali ostaje nejasno zato se je javnost uzbuivala, oekujui tako mnogo, tko ju je na to pripremio? Ali da je Hume zadrao kritiku distancu, govori nastavak pisma, u kojem Hume kae: da ste ovdje uz moje ognjite, ja bih osporavao neka od vaih naela. Hume nije imao prilike da to uini, sprijeila ga je smrt, ali to nije tada uinio ni nitko drugi.
21
Posebno je zanimljiv Smithov odnos prema Humeu. Kao stariji dugogodinji prijatelj, Hume je snano utjecao na formiranje Smithovih filozofskih i ekonomskih stavova. U stalnoj vezi s Humeom Smith je ostao i u vrijeme pisanja Bogatstva naroda. U knjizi nije tedio pohvale Humeu kao genijalnom misliocu, ali nije bio odreen kad je trebalo tono oznaiti Humeove doprinose i vlastite dugove prema njemu, i tako ga vjeto posvojio kao svoga pristalicu, to je bilo vano s obzirom na Humeov autoritet, ali ne posve korektno, s obzirom na oevidno Humeovo vremensko prvenstvo i stvarne sadrajne i metodoloke razlike izmeu Humeovih i Smithovih pogleda. Uputanje u raspravu s Humeom sigurno bi ga zaplelo i opteretilo dokazivanjem, i odvuklo od vlastitog cilja. Humeovo zagovaranje slobodne trgovine imalo je osnovu u njegovu uvjerenju da prevelika i troma regulacija, zavidna vlast, te odravanje skupih monopola, nazadnih institucija i obiaja, teti civilizacijskom napretku i meunarodnoj suradnji, koji su bitni za rast blagostanja i potivanje individualnih sloboda. Ali Hume nije vjerovao u neki prirodni idealni poredak, koji bi automatski osiguravao ekonomski i civilizacijski napredak. Dapae, on je ve upozoravao na opasnosti koje sa sobom nosi vladavina bogatstva, koja ne bi bila trajno ograniavana mehanizmima dravne politike.36 Moje naelo je upravljeno protiv uske zlobe i zavisti naroda, koji nikad ne podnose napredak svojih susjeda, precizira Hume svoj temeljni stav.37 Na nain kako je postupio prema Humeu, Smith ga je elegantno sklonio sebi s puta, ostajui i dalje u sjaju njegova ugleda. Njegovom trenutnom pragmatinom cilju vie je odgovarao pristup s tvrde pozicije racionalistikog ideala. Oni koji su doivjeli Smithovo djelo kao epohalno, originalno postignue, ponajprije su mogli misliti na uvjerljivost s kojom je zagovarao politiku slobodne trgovine, laissez-faire, irokogrudnost koju je iskazivao prema kolonijama, te socijalnu notu njegova uenja koja se oitovala u njegovu uzdizanju rada kao jedinog izvora vrijednosti. On je rado grdio trgovce zbog predrasuda i sklonosti monopolima, lakim zaradama i spekulacijama, politiare zbog nedosljednosti i sklonosti korupciji, to se uvelike slagalo s popularnim raspoloenjem, ali svojom koncepcijom trita kao sustava prirodne slobode te je zamjerke svodio na marginalna zapaanja, u odnosu prema osnovnom pravcu dokazivanja apsolutne prednosti slobode djelovanja, koje je ogranieno samo obzirima pravde, a tu pravdu i uklanjanje svih prepreka njezinoj prevlasti, stavio je u nadlenost zakonodavaca, koji se inspiriraju spoznajama znanosti. Politika ekonomija kao grana znanosti dravnika ili zakonodavca... sebi postavlja dva razliita cilja: prvo pribaviti
36
To je osobito dolo do izraaja u njegovim razmatranjima o dravnom dugu, kao opasnosti da javna vlast potpadne pod kontrolu privatnog bogatstva. Vidi D. Hume, (2004),Ekonomske rasprave, posebno esej o dravnom dugu U pismu Lordu Kamesu, Ibid., str. 136.
37
22
uzdravanje ili obilan dohodak narodu, ili bolje: omoguiti narodu, da sebi pribavi obilan dohodak ili uzdravanje; i drugo, opskrbiti dravu ili zajednicu dohotkom, dovoljnim za javne slube.38 Ona je u funkciji opeg dobra, kao i oni koji provode njezina naela, te ini sretnim i narod i vladara. O problemima razdiobe proizvedenih dobara, o izvoru vlasnikih prava na proizvodna sredstva, o socijalnom poloaju pojedinih drutvenih skupina, o odnosima moi unutar proizvodne organizacije, Smith govori malo. Ocjenjujui doprinos Smitha i njegovih sljedbenika razjanjenju ovih pitanja, Richard Jones, pedesetak godina poslije pojave Smithova djela, opravdano zakljuuje: Radovi onih koji su se bavili naelima koja vladaju raspodjelom bogatstva, do sada nisu nagraeni takvim uspjehom kakav je onaj koji je okrunio napore onih koji su istraivali uvjete koji utjeu na proizvedenu koliinu ... Smith je pokuao malo na tom dijelu svog velikog predmeta, a to malo to je uinio, nije uinio dobro: ali njegov dobri osjeaj drao ga je podalje od apsurdnosti, kao to su one koje unakazuju radove nekih koji su mu prethodili, i mnogih koji su ga slijedili: i oprez s kojim se on suspregao da duboko ne zaroni u to istraivanje, pokazuje, moda, da je bio svijestan tekoa koje je odluio izbjei39 . Ali koliko god Jones bio uviavan prema Smithu, ostaje injenica da je Smith mnoge osjetljive i vane dijelove politike ekonomije, gdje se trai vea dravnika mudrost i istananiji osjeaj pravde, naprosto izostavio iz svoga razmatranja ili ih je tek povrno dotakao. Ali to nimalo nije umanjilo njegov uspjeh kod publike i politike. Ignorirajui radove mnogih svojih suvremenika i prethodnika, preuzimajui od drugih po izboru ono to se prirodno uklapalo u njegov sustav, iskljuujui zamrena i nepopularna razmatranja, Smith se postavio sam sebi kao vrhovni kriterij, i proizveo dopadljivo i razumljivo djelo, sa mnogo zanimljivih ilustrativnih podataka i digresija, a da je ipak odrao znanstvene standarde analize i dokazivanja. Od ekonomskih pisaca malo je doslovce navodio, ali je bio velikoduan prema antikim filozofima i povjesniarima. Drei se jasno postavljene svrhe, da definira teorijsku i ideoloku osnova politike reforme, ija su potreba i osnovni profil ve bili iroko prihvaeni, formalni znanstveni nedostaci djela nisu bili bitni, ni za dio ekonomske profesije, koja je prihvaala radikalni liberalni program reforme. Oni su mogli izazvati negodovanje kritinog dijela profesije, koji nije apriori prihvaao tako zamiljenu reformu, ili je bio otvoreno protiv nje, ali u vremenu velikih oekivanja javnosti svako osporavanje na osnovi formalnih analitikih postupaka javnost bi teko prihvatila. Svaka politika i ideoloka uporaba znanosti, naime, tako upada u opasnost, da izvana zadati zahtjevi uinkovitosti lako nadvladaju
38 39
Smith, Bogatstvo naroda, Zagreb: Kultura 1952, sv I, str. 383 Richard Jones, (1831) An Essay on the Distribution of Wealth , str. III, V.
23
njezine unutranje zahtjeve istinitosti. To je, jamano, imao u vidu Schumpeter, kada je s neto ironije, pisao o Smithu: Upravo njegova ogranienost dovela je do uspjeha. Da je on bio sjajniji, ne bi bio tako ozbiljno prihvaen, da je dublje kopao, da je iskopao vie teko shvatljivih istina, da je koristio teke i sloene metode, ne bi bio shvaen. Ali on nije imao takve ambicije: u stvari, on nije volio nita to je prelazilo isti zdravi razum.40 Ali to je u velikom raskoraku s njegovim tonom i stilom u Teoriji moralnih osjeaja. Povratak na racionalistiki model miljenja i izlaganja bio je, naime, dio njegove strategije uspjeha. Teko je misliti da ovjek koji je od mladosti odrastao uz Humea, nije shvaao razliku izmeu racionalizma i Humeovog empirizma, izmeu razuma i razumijevanja, izmeu nesigurnog napredovanja prema spoznaji opeg tijeka stvari u stjecaju mnotva uzroka od razumskih postulata, razliku doivljaja i interpretacije injenica od logike kozistentnosti. U Teoriji moralnih osjeaja Smith je bio mnogo blii Humeovim koncepcijam, nego u Bogatstvu naroda. Racionalistiki model je mnogo jednostavniji, uvjerljiviji, i blii popularnom shvaanju znanosti, nego Humeova skeptika, gotovo agnostika, filozofija. Smith je mogao biti i iskren u svom divljenju Humeu, a ipak da se iz razloga oportunosti odlui za jednostavniji i javnosti blii pristup. Fenomenalni uspjeh prirodnih znanosti i polet racionalistikog miljenja u 17. stoljeu dali su mu dobar primjer. Mnogi mislioci 17. i 18. stoljea slagali su se da je spoznate zakone i pravilnosti jednog podruja mogue jednostavno primjeniti na podruja fenomena druge naravi. Oni su vjerovali da je svijet u svim svojim manifestacijama podvrgnut istim zakonima, koji se, kad su jednom utvreni, mogu snagom autoriteta razuma proiriti na druga podruja. 41 Ideja jedinstva znanosti inila se vrlo privlanom. Tako su naelni otpor regulaciji trgovine i drugih poslovnih aktivnosti, te zagovori slobode trita, kao njihova organizacijskog naela, dolazili vie iz racionalistike filozofije i teologije, iz apriorne vjere u sukladnost i trajnost odnosa u drutvu kao i u prirodi. Savrenost boje mudrosti ili prirode takva je, da ljudska intervencija moe samo napraviti nered i tetu. Bog je ovjeka obdario razumom da shvati zakone prirodnog poretka i da se po njima ponaa, a ne da oekuje, da bi bog mogao mimo prirodnih zakona dopustiti mogunost, da bi ovjek po vlastitoj elji i odluci mogao initi neto bolje od onog to je bog ve uinio. Primjenjena na trgovaki organizirano gospodarstvo ta ideja se pretvara teoriju trine ravnotee. Trebalo je to samo pokazati na primjeru trita, da trine sile, koliko god djeluju suprotno na kraju ipak us40 41
J. A. Schumpeter, op. cit. Str. 153. Vidi Marvin Perry, (1993), An Intelectual History of Modern Europe, New York: Houghton Mifflin, pogl. 3 i 4; W. H. Mc Neill, (1963), The Rise of the West. A History of the Human Community, Chicago: The University of Chicago Press, pogl. XII, odj. B. t. 3.
24
postavljaju stanje koje je korisno za sve aktere i da se to postie u uvjetima njihove slobode djelovanja. Izmeu trine ponude i potranje, koliko god one bile suprotno motivirane, djeluje unutranja meuzavisnost koja dovodi do sklada izmeu svih aktera, a prema tome i izmeu pojedinca i zajednice. To nije bilo teko dokazati iz svakodnevnog iskustva trgovanja, u kojem pojedinci spontano ostvaruju svoje interese, bez vanjske prisile. Vjera da postoji automatski mehanizam ravnotee, bez obzira da li kroz njega djeluje boja volja ili prirodni zakon, bila je dovoljna da se zakljui da postoji sustav prirodne slobode kojeg je najbolje pustiti da djeluje u istom obliku, bez uplitanja sa strane. Postojanje poremeaja i imperfektnosti u funkcioniranju trita, lako se moglo pripisati takvom nekom uplitanju, a ne pretpostavljenom mehanizmu. Zanimljiva je injenica da Smith nije posvetio veu pozornost analizi strukture i funkcioniranja realnih trita i formiranju trinih cijena. Taj je posao obavljen tek u 20. stoljeu. Spekulativna konstrukcija nije ostala samo na razini objanjenja prirodnog poretka, nego se pretvorila i u ljudsku moralnu obvezu prema bogu i prirodi. Ono to su ljudi kroz povijest pokvarili neznanjem ili grenim iskrivljavanjem prirodnih zakona, razumom voeni ljudi trebaju sada ispraviti i uspostaviti idealni poredak. Ova eshatoloka vizija bila je osnova mnogih utopijskih projekata, meu koje, kao to vidimo, ulazi i liberalni sustav prirodne slobode trita. Sklad izmeu pojedinca i zajednice, izmeu slobodnog djelovanja pojedinca u svrhu ostvarenja privatnih i opih interesa, postie se ovdje spontano, bez intervencije nekog vrhovnog autoriteta. Ako se taj vrhovni autoritet i oformi kroz drutvene institucije, on je rezultat a ne pretpostavka toga sklada. Time je krug zatvoren u svom jedinstvu i uzvienosti, i nad njime bdije samo Providnost. Jo kod Quesnaya, koji je vrsti zagovornik laissez-fairea, vladar je jamac tog sklada: Vrhovna vlast treba da bude jedinstvena i uzviena nad svim pojedincima u drutvu i nad svim nepravednim pothvatima pojedinanih interesa; jer svrha gospodarstva i poslunosti jest sigurnost svih i doputeni interes sviju, naglaavao je Quesnay.42 Smith je otiao dalje u apstrakciju, proglaavajui vrhovnim autoritetom nevidljivu ruku, ostajui pri tome neodreen u pogledu podrijetla i naravi te nevidljive ruke, tako da je svatko mogao termin interpretirati po volji, od izrazito teolokog shvaanja boje ruke do profane slike realno postojeeg trita, ili naprosto kao efektnu metaforu. Smith je u sredite svog sustava postavio ovjeka kao egoistiku samodovoljnu jedinku, koja sama u sebi nalazi poticaje, sredstva i mjerila vlastitog djelovanja, te maksimira vlastitu korist i zadovoljstvo u odnosima s jednako slobodnim jedinkama, ali ujedno pomae da se postigne i maksimum bla42
F. Quesnay, Opa naela ekonomske vlade, vidi u Ekonomisti 17. i 18. stoljea, Zagreb, Kultura 1952, str.361.
25
gostanja za sve, i tako doista otvorio novo poglavlje u povijesti liberalnih ideja. Sloboda je, tako, proglaena nunim i dovoljnim uvjetom sree i blagostanja kako pojedinca tako i zajednice u cjelini, ali i kao ispunjenje prirodne nunosti i bojeg nauma. Umjesto prouavanja sadraja, oblika i regulacije gospodarske aktivnosti u realnim povijesnim, socijalnim i prirodnim uvjetima ivota i njegove reprodukcije, ekonomskoj znanosti ponudila se tako uzviena misija propagiranja i bezuvjetnog irenja sustava prirodne slobode. Razumljivo je oduevljenje s kojim je doekano Smithovo djelo u javnosti. Ono je moglo posluiti kao snaan poticaj za politiko-ekonomsku reformu nacionalnih institucija, kao platforma za mirno ureivanje meunarodnih odnosa, a posebno kao osnova za prekid neprijateljstava i uspostavu mira s sjevernoamerikim kolonijama. Posebno se je oduevila mlaa skupina liberalno orijentiranih politiara. Radikalizacija liberalnog programa, za koju su se oni zauzimali, i njezino potvrivanje vrhunskim znanstvenim autoritetom, davalo je njihovim nastojanjima novu snagu i izglede. Smith je knjigu pisao kada ishod rata s sjevernoamerikim kolonijama nije jo bio odluen, i jo su postojale nade da se moe miroljubivo sprijeiti proglaenje njihove nezavisnosti. Smith je sam u Bogatstvu naroda mnogo panje posvetio poloaju i razvoju sjevernoamerikih kolonija, s izgledom njihova ostanka u britanskom carstvu. Treba, meutim, spomenuti da je poetno oduevljenje brzo splasnulo. Razoaranje britanske javnosti s definitivnim gubitkom amerikih kolonija i proglaenje nezavisnosti Sjedinjenih Drava nije vie bio pogodan trenutak za rasprave o velikim idejama i planovima. Tek je oporavak od oka, i novi polet, potaknut prvim uspjesima industrijske revolucije, ponovno stavio propagandu slobodne trgovine i liberalne reforme u sredite britanske ekonomske i politike strategije. Prava propagandna kampanja pokrenuta je u politikim krugovima, asopisima i u javnosti nakon potpisivanja mirovnog ugovora sa Sjedinjenim Dravama i formiranja nove vlade 1783. godine. Od politiara Smitha je prvi u Donjem domu hvalio krajem 1783. Charles James Fox, voa radikalnih liberala, da bi odmah zaredala visokotirana izdanja Bogatstva naroda i javna priznanja od Lorda Shelburnea, E. Burkea, J. Benthama i drugih. William Pitt Mlai, predsjednik Vlade, izgovorio je 1791. itav hvalospjev u ast Smitha, proglasivi ga autorom ije e iroko znanje pojedinosti i dubina filozofskog istraivanja, vjerujem, pruiti najbolje rjeenje svakog pitanja povezanog s povijeu trgovine i sa sustavom politike ekonomije.43 Tako je stvarana ideoloka podloga za radikalnu drutvenu reformu britanskih institucija, poticanje sline reforme u drugim zemljama i za nesmetanu eks43
Mr. Pitt Parliamentary Speeches, izd. W Hathaway, (London: Longman, Hurst, Rees & Orme, 1808), sv II, str. 358. citirano prema Salim Rashid, The Myth of Adam Smith, Edward Elgar, Cheltenham 1998. str. 161-162.
26
panziju kapitala kao novog oblika drutvene moi i naela vladanja. Ekonomska znanost u znaku Smitha stavljena je u funkciju slobodno-trgovinske propagande, kako je to ocijenio Eli Heckscher.44 Ali taj proces nije iao bez tekoa. Izbijanje Francuske revolucije i europski ratovi s trgovinskom blokadom, koji su uslijedili, u Velikoj Britaniji su izazvali konzervativnu reakciju i jaanje dravne kontrole, suspenziju konvertibilnosti funte u zlato. To vie nije bila poticajna atmosfera za liberalne reforme. Jedna skupina mlaih ekonomista i pravnika pod vodstvom Benthama dalje je uporno radila na irenju Smithova uenja, ali su njihovi radovi unijeli dodatne zabune i sporove. Sam Bentham je bio pravnik, i na reformu je gledao preteito kao na modernizaciju zakonodavstva i uprave45, gledajui na ovjeka kao na pravni, a ne ekonomski i socijalni entitet. Njegovo shvaanje ovjeka bilo je suvie formalistiko da bi bilo od vee pomoi u razumijevanju realnog iskustva i ponaanja ovjeka u kompleksnom drutvenom kontekstu. Malthus svojim naelom pretjeranog mnoenja stanovnitva46, osudio je ovjeka na vjenu muku preivljavanja u uvjetima sve oskudnijih prinosa od njegova rada. Smithov optimizam u pogledu napretka u blagostanju, Malthus je tako zamijenio prijetnjom smrti od gladi, bolesti i patnje u oskudici. Proglaavajui to neumitnou ljudske egzistencije, koja je uz to dolazila po bojoj volji; Malthus je natjerao ljude da se zapitaju emu onda slui oevidni napredak u proizvodnosti rada i u bogatstvu drutva, i moe li takvo objanjenje ljudske sudbine uope proi test povijesnog iskustva i morala, da bi se moglo uope smatrati znanstvenom spoznajom. Ni doprinosi JeanBaptista Saya, Jamesa Milla i Davida Ricarda, koji su pripadali istoj koli, nisu poveavali povjerenje ljudi da e liberalni ekonomski sustav osiguravati veu sigurnost i rast blagostanja. Ricardo je doista doprinio boljem shvaanju koristi od meunarodne trgovine, ali je stavio u pitanje odranje zaposlenosti i trajnosti ekonomskog rasta. Prva opa kriza novog, kapitalistiki ustrojenog gospodarstva, koja je izbila odmah nakon uspostave mira, poljuljala je vjeru u automatsku ravnoteu trine ponude i potranje, na kojoj se temeljila cijela smithovska teorijska konstrukcija i koju su tako zduno branili Say i James Mill. Malthus se izdvojio iz skupine, odbacivi vjeru u jednakost ponude i potranje, smatrajui da sustav ne generira dovoljnu potranju i da je potrebna dravna intervencija da uspostavi trinu ravnoteu. Svako uvoenje realnih ekonomskih faktora (tehnologije, zaposlenosti, prirodnih resursa, potranje, odnosa raspodjele) u analizu
44 45 46
E. F. Heckscher, (1955), Mercantilism, London: Allen & Unwin, Sv. II, str. 332. Jeremy Bentham, An Introduction to the Principles of morals and Legislation, 1789; Manuel of Political economy, 1793-5. T. R. Malthus, An Essay on the Principle of Population, 1798; preraeno i proireno izdanje 1803.
27
funkcioniranja sustava, pokazivalo je njegove unutranje pukotine i praznine i izazivala velike sumnje u njegovu koherentnost, a time i njegovu uspjenu praktinu primjenu. ak i militantni zagovornici ovog politiko- ekonomskog sustava nisu vie vjerovali u njegovu adekvatnost i trajnu funkciju u konstituciji modernog kapitalistikog drutva. Tako je John Stuart Mill, sin Jamesa Milla i uenik Ricarda, sam nastavlja Smithove tradicije, 1833. godine, obrazlaui zato je jo uvijek pristalica laissez-fairea, izjavio: U meuvremenu to naelo, kao i druga negativna naela, ima da odradi jedan posao, posao uglavnom razorne prirode i rado mislim da ono ima dovoljno snage da ga zavri, nakon ega mora brzo umrijeti; poivao u miru kad jednom umre, jer jako sumnjam da e ikada uskrsnuti.47 Smithov sustav, ponuen u obradi Benthama i njegovih suradnika poetkom 19. stoljea, naiao je na snaan otpor onih ekonomista, koji nisu prihvaali radikalni liberalni projekt, smatrajui ga asocijalnim i ahistorijskim. Oslanjajui su na svoj povijesni uvid u ekonomski razvoj i civilizacijski napredak, oni su poricali da bi liberalni poredak bio uzrok ekonomskog poleta i da bi veliki napredak znanosti i obrazovanja, na ijedan nain bio bitno uvjetovan uspostavom liberalnog reima. Obrnuto, smatrali su da je financijski kapital, koji je stajao iza liberalnog projekta, prigrabio rezultate razvoja znanosti i tehnologije, da bi poveao i uvrstio svoj udio u raspodjeli dohotka i bogatstva na raun radnih slojeva i potroaa, da je njihovo osiromaenje uinio izvorom svoga sve veeg profita, produbljujui tako nejednakost i socijalnu nepravdu i ugroavajui zajednicu. Otpor je dolazio jednako iz radnikih redova , koliko i iz konzervativnih krugova. Pojam drave kao zajednice svih, o ijem dobru ona mora skrbiti, jo uvijek je bilo snano ukorijenjeno. Tako je Sismondi, jedan od vodeih oponenata liberalizmu, u svom lanku o politikoj ekonomiji u Edinbourgh Encyclopedia, 1815. pisao: Politika ekonomija je naziv dat vanom dijelu znanosti vladanja. Predmet drave jest, ili mora biti, srea ljudi, ujedinjenih u drutvu; ona trai sredstva da im osigura najvii stupanj sree, u skladu s njihovom prirodom, i istodobno da omogui najveem moguem broju pojedinaca da sudjeluje u toj srei ... drava je uspostavljena za korist svih osoba koji su joj podanici ... Bogatstvo i stanovnitvo nikako nisu apsolutni znakovi blagostanja u dravi, ona su to samo u odnosu jednog prema drugom. Bogatstvo je blagodat kada iri obilje izmeu svih klasa; stanovnitvo je prednost kada je svaki ovjek siguran da e dobiti potenu zaradu za uzdravanje od svoga rada, ali drava moe biti bijedna, iako neki pojedinci u njoj zgru golema bogatstva;.... 48
47 48
Citirano prema Mac Gregor, D. H. (1949),Economic Thought and Policy, Oxford: Oxford University Press, str. 70. J. C. L. Simonde de Sismondi, (1815), Political Economy, lanak u Edinbourgh Encyclopedia pretisak Augustus M. Kelley, 1966. str. 1-2.
28
Sustav politike ekonomije, kakav je izrastao na Smithovom uenju, zaobilazio je pitanje sudjelovanja svih u ekonomskom napretku, i naelno odbacivao upravo one drutvene institucije i mehanizme, koji bi to mogli osiguravati u datim civilizacijakim prilikama. Smithovska politika ekonomija je u javnosti sve vie doivljavana kao zloguka znanost (dismal science), a njegovi glavni protagonisti podrugljiv naziv sistemoklepaca (sistem-mongers).49 Protivnici su im prigovarali hladnu ravnodunost prema sudbini najveeg dijela drutva, idolatriju sebinosti i iskljuivu brigu za poveanje prava i bogatstva bogatih. Iako se liberalni ekonomski sustav uvijek pozivao na naelo slobode, po svojim posljedicama za koncetraciju bogatstva i odluivanja u rukama malog broja kapitalistiko-menaderske elite, on ne samo da je razbijao prirodnu upuenost ljudi jednih na druge i ope dobro svih, nego je ugroavao i njihovu slobodu. Sloboda je nespojiva s oskudnim sredstvima za ivot. Malo se jedinstva moe oekivati, gdje ne postoji jedinstvo interesa. Bogati i siromani ne mogu nai zajedniki interes, kada je ono to je korisno za jedne sigurno tetno za druge. Snaga vladajue elite raste sa slabou obinog puka. Svoja prava i povlastice, svoje profite, kao i svoju potronju bez obzira koliko bila rasipna i isprazna, ona smatra dobroinstvom i izvorom uzdravanja siromanih, a ne trokom na raun drutvene proizvodnje i tueg rada, dok dohodak od rada i socijalne izdatke za ope potrebe i pomo ugroenima, smatra vlastitim trokom, kojeg treba svesti na minimum. Kao da je Bog doista odredio njih da po svojoj volji upravljaju ljudskim ivotom i vladaju svijetom. Pretjerano bogatstvo koje ne uspiju potroiti ili uloiti s novim potraivanjem prema buduim proizvoaima bogatstva, pretvaraju u izvor drutvene nesree u obliku proizvodnje suvinih ljudi i suvinih proizvoda i proizvodnih kapaciteta, i to smatraju svojim legitimnim pravom, a ne drutvenom nepravdom. To pravo mogu iskoristiti i za preuzimanje kontrole nad dravom i drugim institucijama. Gdje se sve moe kupiti nita ne mora biti drutveno, ak ni drava. Kontrola znanosti i inventivnih procesa, koja se na isti nain moe postii, jednako se pretvara u sredstvo jaanja kontrole nad dravom i drutvom. Privatizacija drave kojoj liberalizam po svojoj logici tei, ne znai njezino nestajanje, ali znai ukidanje njezina javnog karaktera i njezino koritenje iskljuivo za promociju privatnih interesa.50
49
Oni koji misle vladati svijetom golim apstrakcijama, malo znaju o prirodi ovjeka. Vrijeme je da prekinemo s onim alosnim sistemima, koji gledaju na ovjeka samo kao na radnu stoku; koji ih razvrstavaju samo prema njihovoj proizvodnoj snazi; koji im ne priznaju nikakvu vrijednost osim koliine rada koju mogu dati; koji ih ne vide u drugim odnosima osim kao radnika u pivovari ili radnika u vunari; osim koliko doprinose bogatstvu nacije, ili poveavaju bogatstvo bogatih. Piercey Ravenstone, (1821), A Few Doubts... , str. 21-22. Tako opisuje P Ravenstone stanje Engleske poetkom 19. stoljea: Ope dobro drutva nije . vie predmet brige naih institucija. Nai zakoni su pristrani i nepravedni, jer oni brinu samo za dobro manjine. Pretpostavlja se da se nacija sastoji od osoba koje su u stvari narodu posve tui. Budui da dioniari nemaju zajedniki interes, tako nemaju ni zajednike osjeaje sa svo
50
29
3. Liberalni sustav politike ekonomije izrastao na temelju Smithova uenja, ve sredinom 1820-tih godina bio je u punom raspadu, premda je liberalna reforma bila tek na poetku. Otro osporavanje njegovih postavki i rezultata djelovalo je razorno na njegov znanstveni ugled i politiku primjenljivost. Pozitivna injenica koja ga je jo podupirala bio je impresivni slijed nepobitnih uspjeha britanske razvojne politike, koja se pripisivala politici ekonomskog liberalizma. Iako ova veza nije posve dokazana, s obzirom da su tu politiku uglavnom vodili konzervativci, a ne liberali i da nije ni priblino bila toliko radikalna, koliko bi se prema teoriji moralo oekivati, nema sumnje da je otklanjanje prepreka mobilnosti i inicijativi poslovnih krugova imalo snaan pozitivni utjecaj na ekonomski razvoj. Istina to se poklopilo sa snanim poletom znanosti, obrazovanja i tehnoloke inventivnosti, to nije nuno posljedica liberalizma, ali je u oima javnosti i ekonomske struke to moglo tako izgledati. Veliki liberalni projekti kao to su bili ukidanje sirotinjskih zakona, ukidanje itnih zakona i ope prihvaanje slobodne trgovine, jo nisu bili realizirani.51 Smru glavnih protagonista (Ricarda, Jamesa Milla, Saya, Benthama), smanjila se i snaga liberalne propagande, koja je pala na osrednje ekonomske pisce i publiciste (J. R. McCulloch, Jane Marcet, J. Bright, R. Cobden). Jedini vei pothvat uinio je J. S. Mill sa svojim Naelima politike ekonomije (1848)52, ali se kod njega ve osjetila sklonost za kompromis s alternativnim socijalni jae orijentiranim pristupima. Raspad liberalnog sustava dao je poticaj i prostor za nastanak novih pravaca politike ekonomije. Neki su bili nastavak predsmitovske tradicije. Tako je njemaki i ameriki protekcionizam po teorijskoj osnovi bio nastavak merkantilizma, kao koncepcije nacionalnog razvoja s aktivnom ulogom drave i zatitom domae proizvodnje od strane konkurencije; Historicizam i evolucionizam nastavili su tradiciju Jamesa Steuarta i Davida Humea, a socijalistika kritika inspirirala se je starijim utopijskim projektima i kranskim moralom. Jaanje radnikog pokreta i njegove sve vee uloge u politikom ivotu, dalo je dva osnovna nova pravca. S jedne strane bila su socijal-demokratska uenja o evolutivnom razvoju unutar kapitalizma kroz radniku politiku i socijalnu akciju, s druge strane marksizam kao revolucionarna teorija, koja je u razvoju kapitalizma vidjela osnovu i nunost revolucionarnog prevrata, ukidanja privatnog vlasnitva i uspostave planski organizirajim sugraanima ... Oni su stranci u svojoj vlastitoj zemlji ... Nisu ljudi nego njihova dobra, ono to ini naciju, kao to su dobra, u oima zakona, vrednija od ljudi. P Ravenstone, A Few . Doubts..., op. cit.st. 469.
51
Sirotinjsko zakonodavstvo promijenjeno je 1834, itni zakoni su ukinuti 1846, a englesko- francuski ugovor o slobodnoj trgovini (ugovor Cobden- Chevalier), potpisan je 1860, ali ga se francuska uskoro odrekla. Mill, John Stuart,(1948), Principles of Political Economy with Some of Their Applications to Social Philosophy)
52
30
nog drutvenog gospodarstva. Zanimljivo je da su oba ova pravca prihvaala liberalnu politiku u kapitalizmu kao put razvijanja unutranjih kapitalistikih proturjenosti i sredstvo ostvarivanja svojih politikih ciljeva, dok su bili sumnjiavi prema neliberalnim pokretima kao konzervativnim i bezizglednim. Tu treba dodati i kranski socijalizam kao pokret organizacije drutva i drave na osnovi kranskog solidarizma. Treba takoer spomenuti institucionalizam kao eklektiku koncepciju regulacije gospodarskih aktivnosti kroz razliite institucije drutva. Za razliku od liberalizma, svi su ovi pravci naglaavali drutvenu dimenziju gospodarskog ivota. Nema potrebe ovdje nabrajati sve idejne pravce u ekonomskoj znanosti toga razdoblja, nego samo ilustrirati koliko ekonomski ivot prua mogunost razliitih produktivnih pristupa i koliko je nerealno oekivati da svi ekonomski problemi mogu jednako dobro razumjeti i rjeavati unutar jednog teorijskog sustava, kao to je bio sustav liberalnih doktrina. Potrebno je takoer istaknuti da ekonomski liberalizam nije u toj pluralnosti pristupa nestao sa scene. Velika Britanija ostala je i dalje glavno arite liberalnih ideja i prakse, a od kraja 19. stoljea pridruile su se i Sjedinjene Drave. Njihova ekonomska mo i interesi i dalje su bili vezani za slobodu trgovine i mobilnosti financijskog kapitala, pa su stara liberalna uenja bila dominantna ne samo meu politiarima nego i u akademskim krugovima. Privremeni poticaj oivljavanju liberalnih shvaanja dao je uspjeh Darwinove teorije evolucije vrsta, koju su neki (Herbert Spencer na primjer) pokuali primjeniti na ljudsko drutvo kroz socijalni darvinizam, ali s negativnim rezultatom i pounim dokazom koliko je opasno teorije iz jednih podruja znanosti prenositi na druga. Mnogo veu uslugu odranju liberalizma dala je razrada i kodifikacija klasinih uenja 1870-tih i 1880tih godina, u kojoj su sudjelovali vrsni i matematiki obrazovani ekonomski analitiari iz vie zemalja, skupno poznati kao neoklasina kola (William S. Jevons, Carl Menger. Leon Walras, Alfred Marshall, Francis Y. Edgeworth, Vilfredo Pareto, Eugen von Bhm-Bawerk, Irving Fisher). Njihova zasluga je u matematikoj formalizaciji iskaza klasinih ideja, koja je dala klasinom sustavu analitiku nadmo prezentacije i dokazivanja. Meutim, sporne postavke klasinog sustava su ostale, samo manje uoljive. Ekonomski svijet je prikazan kao zatvoreni sustav meusobno povezanih trita, formalizirana Smithova nevidljiva ruka, ali bez realnog sadraja prethodne raspodjele resursa, odvijanja procesa, i socijalne integracije, svega onoga to je nedostajalo i klasinom sustavu. U novom ruhu liberalni sadraj je dobio bljetavije ruho, uz manje kompromise s politikim zahtjevima i duhom vremena (ograniena preraspodjela dohotka, teorija blagostanja). Burna svjetska zbivanja, neprijateljstva i ratovi, bili su daleko od duha slobodne trgovine i slobodnog pojedinca. Znakovito je da je kraj laissez-fairea oglasio iz Engleske John Maynard Keynes sa svojim Krajem laissez-fairea The End of Laissez31
faire, 1926, uoi najvee svjetske gospodarske krize i dravno-intervenistike revolucije u ekonomskoj praksi i ekonomskoj znanosti. No povijest je ponovno iznenadila racionalna oekivanja. Tko je mogao oekivati, poslije Keynesa i velikog broja izvrsnih ekonomista koji su ga slijedili u razradi intervencionistike teorije i politike, kojom se kapitalizam uspjeno stabilizirao i ostvario jedno od najimpresivnijih razdoblja ekonomskog rasta do kraja 1960-ih godina, da e se liberalizam ponovno vratiti u otrijoj formi i irim razmjerima, te mnogo snanijim politikim zagovarateljima. Da su J. S. Mill i J. M. Keynes danas ivi vjerojatno bi bili vrlo iznenaeni kad bi vidjeli kako laissez-faire poetkom treeg milenija, uskrsao i u punoj snazi, ponovno vlada svjetskom intelektualnom i politikom scenom u srdanom savezu s ekonomskom znanou, i da se njegov povratak proglaava nita manje do kraj povijesti. Ako i ne povjerujemo da je doao sretni kraj povijesti, ipak moramo priznati da se neke povijesne konstelacije ponavljaju i da nam to ponavljanje postavlja nova pitanja o kontinuitetu povijesti i uloge ekonomske znanosti u njoj. Ako vlastito vrijeme najmanje razumijemo, kako tvrdi Schumpeter, moda nam udaljenija zbivanja svojim ponavljanjem olakavaju razumijevanje i snalaenje u naem vlastitom vremenu. Ali ono to svakako moe zbuniti je naelno pitanje da li i znanost mora dijeliti sudbinu tih velikih povijesnih smjena raspoloenja, svjetonazora i praktinih potreba. Moramo li uvijek iznova otkrivati ono to smo mislili da smo ve jednom spoznali i u provjerili? Kumulira li znanost trajna znanja i na njima gradi trajnu mudrost, ili po potrebi i trenutnom ukusu stvara i razara znanja kao prirunu potronu robu? Nezadovoljstvo opim stanjem ekonomske znanosti posljednjih godina u znanstvenoj zajednici naglo raste. Da je moderna ekonomska znanost u krizi, slae se sve vei broj uglednih ekonomista. Unato brzom irenju njezine upotrebe i sve strooj formalnoj ekspoziciji, uvjerljivost njezinih rezultata sve je upitnija. Zamjera joj se izrazita ideoloka pristranost prema liberalnim gledanjima. Ali njezine slabosti sve vie prelaze okvire ideolokog saveza s neoliberalizmom. Sve otvorenije se govori o njezinoj bolesti, opasnom autizmu, koji je ini sve manje znanstveno relevantnom i socijalno odgovornom. Tako nedavno Geoffrey M. Hodgson ponavlja stariju ocjenu Marka Blauga, autoritativnog povjesniara ekonomske misli: Moderna ekonomska znanost je bolesna. Ekonomska znanost sve vie postaje intelektualna igra, koja se igra radi nje same, a ne radi praktinih posljedica za razumijevanje gospodarskog ivota. Ekonomisti su pretvorili taj predmet u jednu vrstu socijalne matematike u kojoj je analitika strogoa sve, a praktina relevancija nita.53
53
Mark Blaug (1997), Ugly currents in Modern Economics, Options Politiques, 18(17), rujan, str.3. Na ovaj stav pozvao se je Tony Lawson u svom djelu Reorienting Economics (2003, London i
32
Ovdje se ukazuje na njezinu pretjeranu matematiku formalizaciju, koja potiskuje razgovor o realnim pojavama i oteava njihovo razumijevanje. Meutim, budui da se ekonomska znanost bavi generikim fenomenima svakodnevne prakse, koji su ne samo naelno sumjerljivi, nego se i svakodnevno stvarno svode na zajedniko mjerilo vrijednosti, mogunost i potreba primjene formalnih analitikih metoda u ekonomskoj znanosti daleko je vea nego u ijednoj drugoj drutvenoj znanosti. Ve je krajem 19. stoljea Alfred Marshall, tada vodei ekonomski teoretiar, nagovijestio da e dvadeseto stoljee biti u znaku iroke primjene kvantitativne analize54, to se doista obistinilo. Ali primjena kvantitativnih metoda, sama po sebi nije nikakvo zlo, ako se primjenjuju s dunim oprezom prema realnom sadraju i tumaenju veza izmeu analiziranih pojava. Nedostaci, na koje upuuju kritiari, ne odnose na samu uporabu matematikih formulacija, nego upravo na esto pogrenu ili nejasnu specifikaciju pojmova i veza ili neutemeljne postulate, koji stoje iza matematikih iskaza. Analitiki formalizam postaje problem samo ako slui za prikrivanje pogreno postavljenih ili namjerno pristranih teorijskih postavki. Ali to je ve teorijski problem, koji nas vraa na samu bit analize ekonomskih pojava. Izvorni i samostalni nedostatak treba, stoga traiti u pristupima, vjerovanjima i temeljnim idejama ekonomista, koji nisu predodreeni samo empirijskim i mjerljivim injenicama i dokazima, nego esto njihovim implicitnim ontolokim pretpostavkama i tumaenjima, s kojima, ponekad i nesvijesno, ekonomisti ulaze u analizu. Formalizam je zato obino popratna pojava dubljih teorijskih nedostataka ili svijesne ideoloke manipulacije znanou. Ako pomnije pratimo povijest ekonomske analize, barem u mjeri u kojoj je to uinio Schumpeter, lako emo zapaziti, da je formalizam vrlo stara bolest ekonomske znanosti, koja se u veoj ili manjoj mjeri pojavljuje u razliitim povijesnim razdobljima i to ne toliko u obliku matematike formalizacije, koliko u obliku dogmatski konstruiranih teorijskih sistema. Naravno, nemogue je praviti teorijske konstrukcije u ekonomiji bez ikakvih apriornih postavki o ovjeku, njegovu poloaju u drutvu, njegovim motivacijama i ponaanju u gospodarskoj aktivnosti. Ne moe se zanemariti egzistencijalna potreba svakog ovjeka da osigura sredstva za ivot, kao i drutvena mo onih koji upravljaju pristupom drugih ljudi tim sredstvima. Gospodarski ivot suvie je vaan za odranje i sigurnost pojedinaca i drutva, da se njemu ne bi morala
New York. Routledge). Vidi Geoffrey M. Hodgson On the Problem of Formalism in Economics, Post- Autistic Economics Review, br. 28, listopad, 2004, str. 3.
54
Vidi Arthur C. Pigou, Memorials of Alfred Marshall, 1925, str.3o1. Prednost koju ekonomija ima pred drugim granama drutvene znanosti, proistjee, prema tome, iz injenice, da njezino posebno podruje djelovanja prua dosta ire mogunosti primjene egzaktnih metoda, nego to je to sluaj s bilo kojom drugom granom.. A. Marshall, Principles of Economics, London, Macmillan, 1961, str. 12.
33
posvetiti najvea pozornost. ovjek se u ovoj sferi nuno mora suoiti s nekim tvrdim istinama ivota, s kojima se ne moe poigravati i ignorirati veze s drugim ljudima, koje mu daju sigurnost opstanka. Svaka bi ljudska aktivnost postala nesigurna i kaotina, ako bi izgubili svako povjerenje u regularnost i predvidljivost ljudskog ponaanja i trajnost drutvenih institucija. ovjek ne mora biti sklon dogmatizmu da bi vjerovao da se ljudi razumno ponaaju i da uviaju koristi za sve od takvog ponaanja. Povjerenje u zajednike vrijednosti nije samo neki individualni osjeaj, nego i opa pretpostavka zajednikog ivota, na koje ljudi u zajednici raunaju, ak i onda kada znaju da se ponekad mogu i razoarati. Pretpostaviti da se ljudi uvijek egoistino ponaaju, da im je stalo iskljuivo do vlastita interesa, i da im se to uvijek pokazuje ekonomski racionalnim, teko se moe prihvatiti na osnovi opeg iskustva i vrijednosti bilo koje sredine u kojoj ljudi zajedno ive. Ako se sklonost racionalnom ponaanju prihvati kao pitanje univerzalne ljudske prirode, ostaje i dalje otvorenim pitanje da li svi ljudi imaju iste informacije u momentu donoenja odluka i je li interpretacija tih informacija iskljuivo logiki problem, ili ovisi i o ljudskim sklonostima i drugim okolnostima koje nisu logike prirode. Standardna ekonomska teorija to pitanje rijeava postavkom da je sustav ope slobodne trine razmjene ujedno i sustav potpune informiranosti, da je puna informiranost trenutna i ne zahtijeva dodatno vrijeme ni dodatne trokove. Formiranje ljudskih elja i preferencija ostavlja izvan okvira ekonomskog razmatranja, kao da ono ne ovisi o ekonomskom poloaju ovjeka. Ona prikazuje ovjeka iskljuivo kao apstraktnog kupca u apstraktnom prostoru ope razmjene. Zakonitost njegova ponaanja razmatra se iskljuivo sa stajalita njegove slobode izbora, dok se drutvena determiniranost formiranja njegovih potreba i izvora njegove kupovne moi ignorira. Da bi sauvala svoju praktinu relevanciju ekonomska znanost mora se, meutim, baviti realnim svijetom na pretpostavkama koje omoguuju plodno istraivanje svih njegovih relevantnih aspekata. Slabost suvremene standardne ekonomske znanosti je u tome, da ona ograniava istraivanje vanih problema suvremenog drutva i svijeta, esto zamjenjujui objanjenja opim pretpostavkama ili nedokazanim dedukcijama. Time nasilno unificira ljudsko civilizacijsko iskustvo i forsira dominaciju odreenih svjetonazora i oblika miljenja, na tetu znanstvene objektivnosti i potpunijeg uvida u odnose i procese realnog ivota. Sve glasnija kritika takvog smjera razvoja ekonomske znanosti zahtijeva, po rijeima G. M. Hodgsona, da se prihvati realistika filozofska perspektiva. I nastavlja Realizam priznaje da svijet postoji izvan naih percepcija. Realisti dre da znanosti, ukljuujui ekonomsku znanost, da bi odgovorile svojoj zadai, ne bi smjele biti zatvorene logike igre, nego pokuaji suoavanja s aspektima realnog 34
svijeta i njihova razumijevanja ... Zajedniki je imperativ realista: razumjeti realni svijet.55 Pri tome se Hodgson poziva na miljenje vie ekonomskih teoretiara, kao to su M. Blaug, V. Chick, T. Lawson, U. Mki, a mogao je dodati i velik broj drugih vodeih svjetskih ekonomista (da spomenemo samo J. Stiglitza i Ha-Joon Changa) i cijele kole institucionalista, regulacionista, kejnesijanaca i razvojnih ekonomista Meutim, autistika bolest vladajueg smjera moderne ekonomske znanosti, kao to smo ve vidjeli, nije neto novo i nepoznato. Istina razmjeri te bolesti danas su mnogo vei i oblici mnogo zloudniji, nego to su u povijesti bili. S obzirom na sve veu vanost ekonomskih procesa u sve vie globaliziranom i meuzavisnom svijetu, stanje u ekonomskoj znanosti nije uski profesionalni problem jedne znanstvene discipline, nego mnogo iri ekonomski, politiki i ideoloki problem suvremenog svijeta. Vjerojatno nijedna druga znanost ne utjee danas na razumijevanje razvojnih procesa, na formiranje svjetonazora i oblikovanje velikih projekata drutvene reforme koliko ekonomska znanost. Upravljanje razvojem ekonomske znanosti znaajan je elemenat upravljanja svijetom i formiranja odnosa moi u drutvu. Ako ekonomska znanost treba da bude samo racionalizacija postojeeg stanja stvari, onda je doista njezina uloga marginalna i vie slui vanznanstvenoj svrsi, nego spoznaji bitnih i praktinih istina o ovjeku i drutvu. Jedan od vodeih suvremenih liberala, Robert E. Lucas, s frapantnom iskrenou je priznao bit sukoba izmeu liberala i njihovih osporavatelja kada je napisao: Takoer je jasno da se dravne politike mnogo bave koja je od situacija dominantna u nekom odreenom vremenu. to bi onda bilo prirodnije, nego gledati zadau agresivne ekonomike kao otkrivanje koje bi politike vodile prema poeljnijoj situaciji i onda zagovarati njihovo prihvaanje? To je bilo obeanje kejnsijanske ekonomike, i ak sada, kada je znanstvena ispraznost tog obeanja posve oevidna, njegova privlanost je razumljiva svima koji se nadaju da drutvena znanost prua ita vie od elegantne racionalizacije postojeeg stanja stvari.56 Ako doista Lucas vjeruje da ne samo ekonomija, nego i sve drutvene znanosti, slue samo elegantnoj racionalizaciji postojeeg stanja stvari, onda je raskol ne samo razumljiv nego i nepremostiv. Iskazi ekonomskih spoznaja nisu interesno neutralni, a teorije i sistemi kao kompleksne intelektualne konstrukcije mogu lako posluiti kao orua ideoloke i politike borbe. Uzroci pogrena zakljuivanju mogu biti razliiti, ali sistematska pristranost u zakljuivanju ima trajnije i opasnije posljedice za istinitost iskaza i
55 56
G. M. Hodgson, op. cit. str 10. Robert E. Lucas, Understanding Business Cycles u David Laidler (ed.), (1999) The Foundations of Monetary Economics , vol.II. str.450.
35
obino upuuje na interes da se vrijednost istine podredi drugim probitcima i ambicijama. Ekonomska znanost je suvie usko vezana uz odnose distribucije bogatstva i moi u drutvu, a da ne bi bila trajno izloena opasnosti od interesne zloupotrebe. Racionalizacija postojeeg stanja ujedno je i naelno slaganje s njim. Suvremeni savez ekonomske znanosti i neoliberalizma, jedan je od najuoljivijih simptoma te oportunistike bolesti, ali svakako ne jedini. Ni drugi pravci ekonomske znanosti nisu imuni na ove slabosti, kao to je bio izraziti primjer ideolokog saveza izmeu marksizma i komunizma. Jedan vaan razlog ideoloke pristranosti ekonomske znanosti i ekonomskog liberalizma je okolnost da je njezina primjena najrairenija u regulaciji i upravljanju realnih ekonomskih procesa, koji su najvie u ingerenciji i pod kontrolom vlasniko-menaderske elite, one drutvene skupine iji pripadnici donose najvei dio vanih ekonomskih odluka. Veina njih ima formalno ekonomsko obrazovanje. Iz tog segmenta drutvenog ivota dolazi i najvei dio potranje za strunim ekonomskim upravljakim i istraivakim uslugama, to bitno utjee na profil obrazovanja i orijentaciju istraivanja, kao i na nain miljenja i hijerarhiju vrijednosti u ekonomskoj profesiji. Treba li profesiju odgajati u oportunistikom duhu prema postojeem stanju i odvraati od svake mogue pozitivne akcije? Kako se ekonomska uloga drave smanjuje, tako opada i potranja drave za ekonomskim strunjacima i njihovim istraivakim uslugama. U tom pogledu i predmet ekonomske znanosti se redefinira i restrukturira u smislu vee zastupljenosti poslovne ekonomije, tehnika poslovnog upravljanja i poslovne analize, a na tetu ekonomske teorije, makroekonomije i istraivanja drutvenih aspekata ekonomskog ivota. Ekonomska znanost sve manje je predmet bavljenja zakonodavaca, politiara, dravnih funkcionara i samostalnih intelektualaca, a u sve veoj mjeri izvrnih direktora korporacija, poslovnih udruga, bankara, i njihovih savjetnika i zaposlenika. Poslujui u uvjetima globalizacije ove skupine preuzimaju standarde poslovanja i standarde obrazovanja i miljenja iz najrazvijenijih sredina. Tome doprinose i meunarodne financijske i ekonomske organizacije, koje su takoer pod presudnim utjecajem tih sredina, njihovih interesa i miljenja. U takvim uvjetima teko je izbjei interesnu i ideoloku pristranost ekonomske znanosti i ograniavajui pritisak na slobodno i objektivno promiljanje ekonomskih i socijalnih problema suvremenog drutva i svijeta, sa stajalita brige za ope blagostanje, dostojanstvo ovjeka i drutvenu pravdu. Richard Jones, jedan od istaknutih engleskih ekonomista i humanista prve polovice 19. stoljea, zastupnik povijesno-evolucionistikog pristupa ekonomskom istraivanju, prvi je upozorio na interesnu povezanost ekonomske znanosti i vlasniko-poduzetnike klase, koja je danas mnogo vea nego u njegovo vrijeme. Opisujui stanje ekonomske znanosti svoga doba pronicljivo je zapazio da se je u 36
politikoj ekonomiji, oito ponavlja jedna pogreka koja se tako esto ini u potrazi za drugim predmetima ljudskog postignua .... Ljudi su ... odustali od nunih uvjeta, propisanog postupka, po kojem se znanje moe jedino pouzdano stjecati; u svom naporu da uspostave opa naela, oni su prebrzo napustili obvezu da se dugo i ponizno zadre meu stvarima, da bi prerano preuzeli uzbudljiviji posao postavljanja tih maksima impozantne openitosti, koje su istraivaa naoko odjednom uzdizale u poloaj zakonodavca za svoj predmet, i dale mu, kao nekim iznenadnim prodorom intelektualne moi, u jednom trenu, komandu nad njezinim najdaljim pojedinostima. Da bi u produetku zakljuio: ... Istinu se promailo, ne zato to sabrani i sveobuhvatni prikaz povijesti i stanja ovjeanstva ne bi doveo do istine, ak i u tom zamrenom predmetu, nego zato to su oni koji su bili najaktivniji u irenju pogreke, stvarno odustali od posla da uope provedu takvo jedno istraivanje: da su ograniili svoja zapaanja, na kojima su temeljili svoja zakljuivanja, na mali dio prostora, koji ih je neposredno okruivao, i onda su odmah nastavili podizati nadgradnju doktrina i miljenja, ili potpuno pogrenih ili, ako su bile djelomino tone, toliko ogranienih u primjeni koliko se prualo podruje s kojeg su materijale prikupljali.57 Uspon ekonomske znanosti na rang dominantne drutvene znanosti i njezino stavljanje u ulogu drutvene ideologije i svjetonazora, sam po sebi je znaajan drutveni i politiki fenomen, koji se teko moe razumjeti izvan povijesne perspektive meudjelovanja realnohistorijskih procesa i teorijskog razvoja. On uvelike i prelazi granice ekonomskog istraivanja i po svojem karakteru, dosegu i opasnostima koje implicira doista spada u onu vrstu drutvenih problema, koji se odnose na opi smisao drutvenog razvoja i ravnoteu sila promjene s jedne strane, i sila obnove i stabilnosti drutva, o kojoj sa zabrinutou govori Hobsbawm. Bez kritike analize mjesta, uloge i povijesnog razvoja ekonomske znanosti u suvremenom svijetu, teko je razumjeti karakter i rizike njegove neravnotee, a jo manje mogunosti i izazove njezina prevladavanja. Velika pitanja ljudske povijesti oito, nakon sloma velikih projekata i frustrirajueg iskustva 20. stoljea, ula su ponovno na velika vrata. Zanimljivo je da se Hobsbawm u svom snanom pledoyeru za raspravu o novom dobu razuma58 obraa marksistikim povjesniarima, da barem pomognu u razjanjavanju geneze krize suvremenog svijeta, smatrajui da ono to marksizam moe pridonijeti historiografiji danas vee i vanije od onog to je ranije dao.59 Ne poriui
57 58 59
Richard Jones, An Essay on the Distribution of Wealth, 1831. pretisak, Augustus m. Kelley, New York, 1964.. str. XXII- XXIII. Vidi, E. J. Hobsbawm, History, a new age of reason, Le monde diplomatique, prosinac 2004. Ibid.
37
vanost prolih i buduih doprinosa marksistikih povjesniara, razumijevanju razvoja modernog svijeta, ipak mi se ini da bi to mogla biti jo jedna modernistika zabluda. Raspad marksistikog komunizma dio je problema moderne povijesti, a ne put njezina razumijevanja. Zato bi od marksista oekivali bolji uvid u anatomiju vlastitog neuspjeha od drugih koji tim svjetonazorom nisu optereeni? Temeljno pitanje krize suvremenog drutva nije, koja varijanta racionalizma, (u koji spada i marksizam) ima najvie anse da stabilizira moderno drutvo i osigura njegov dalji razvitak, nego postoji li neka alternativa izvan tog okvira miljenja i prakse? Ako je modernizam openito u krizi onda su u krizi i sve njezine varijante, ukljuujui i liberalizam. U doba pobjednikog hoda neoliberalizma, koji bi svjetsku povijest navodno doveo do kraja, morali bismo otvoriti najiru raspravu o krizi liberalizma kao imanentnom svjetsko-povijesnom izazovu. Neproduktivno bi bilo tu raspravu otvarati s marksistike pozicije, koja je u srazu s liberalizmom ve doivjela povijesni poraz. Razjanjenje uzroka i prirode povijesne simbioze ekonomske znanosti i liberalizma, kao i mogunosti njihova razvoda, sigurno bi moglo pruiti bolji uvid u izazove suvremenog svijeta. Razmatrajui proizvodnju i raspodjelu bogatstva kroz povijest i zakone koji reguliraju blagostanje i napredak stanovnitva, dolazimo do pouzdanog zakljuka da se drutvo sve vie diferencira po veliini i izvorima bogatstva, po socijalnom poloaju, po funkcijama i moi koju obnaaju pojedine skupine stanovnitva; da je uvijek bilo s slabih i monih, zaslunih i manje zaslunih, vladajuih i ovisnih, da je poloaj pojedinca nesiguran i promjenljiv i da su mali izgledi da se ikad uspostavi drutvo potpune jednakosti, pravde i sklada. tavie, da je ta diferencijacija izvor drutvene moi i napretka, u mjeri u kojoj je osnova podjele rada, kombiniranja razliitih znanja i umijea u drutvenu organizaciju rada i razmjene dobara i usluga na irokim prostranstvima ljudske ekumene. Velike politike, socijalne, moralne i intelektualne promjene dovode do promjena u ekonomskoj organizaciji drutava, kako u pogledu subjekata tako i pogledu naina na koji se ona ostvaruje, kao i u pogledu proizvodne snage drutvenog tijela. To moemo dobro pratiti i na razvoju modernog kapitalizma. Poduzetniko-menaderska klasa se postupno uzdie iz radnih klasa i oslobaa se nude fizikog rada, monopolizirajui vlasniko-upravljake funkcije. Ali njezin interes i dalje ostaje da proizvodna mo radnika koje zapoljava, bude to vea. Ona nastoji organizirati ljudsku proizvodnu aktivnost na najproduktivniji nain, poveanjem ulaganja znanja i proirenjem podruja djelovanja. Na to je tjera konkurencija kao temeljno naelo te organizacije. Ali radnici, koliko god bili sredstvo proizvodne aktivnosti, drugi su aktivni elemenat proizvodne snage i njezina rasta, kao nositelji napora, znanja, vjetina, radne motivacije. Radnici, u jo veoj mjeri nego kapitalisti, u proizvodnu aktivnost ulau 38
svoj ivot, svoje sposobnosti i drutveni poloaj. Izmeu ekonomske i socijalne organizacije drutva, s jedne strane i drutvene proizvodne snage i stabilnosti postoji uska veza. Ta veza nije samo stvar individualnog ugovora, nego jednako i pravne, socijalne i politike konstitucije drutva, kao odnosa razliitih drutvenih klasa i skupina. Ti se odnosi ne mogu nikada jasno razumjeti na razini odnosa pojedinaca, bez razumijevanja zato za razliku od kako su ti odnosi uspostavljeni i kako se mijenjaju. Objanjenje toga je bitna i prava zadaa ekonomske znanosti. Ali tu je i osnovna crta raskola u ekonomskoj znanosti. Oni koji nastoje svesti ekonomsku znanost na pitanje kako funkcioniraju ekonomske institucije i mehanizmi, iz njezina podruja iskljuuju pitanja socijalne strukture, morala i prava sudjelovanja svih u drutvenom napretku. Oni se postavljaju na poziciju povlatene kapitalistiko-menaderske klase, koja je po logici svoje funkcionalne logike sklona misliti da svi rezultati drutvenog napretka pripadaju njoj, a da se radne klase moraju zadovoljiti minimalnim udjelom u drutvenom proizvodu na razini golog odranja, da dohotke radnih klasa treba iskljuivo tretirati kao nune trokove proizvodnje u datim uvjetima konkurencije. To je uvijek bio stav liberalne doktrine, kako u vrijeme Adama Smitha tako i u dananje vrijeme neoliberalizma. Ali ve je Richard Cantillon, na samom poetku ekonomske znanosti jasno poruio da pravo na ivot mora biti temeljno naelo svake ekonomije: ... bilo to da ljudi proizvode svojim radom, taj rad treba da osigura njihovo uzdravanje. To je veliko naelo koje se svakodnevno uje ak i iz usta malih ljudi koji se nimalo ne bave naim spekulacijama i koji ive od svog rada i svojih poduzea. I na kraju je podcrtao Svi ljudi treba da ive,60 treba li danas dodati, u dostojanstvu i sigurnosti. Ekonomska znanost iako nije pozvana da bira izmeu ekonomskih i drutvenih poredaka, ne moe biti neutralna izmeu onog to je nuno dobro i onog to je nuno opasno i tetno za drutveni poredak, vrlinu i sreu, poruio je Richard Jones,61 da bi ulogu ekonomske znanosti ovako opisao: Ako bismo ak i pogreno prihvatili,... da sve ono to se izravno odnosi na drutvenu strukturu, moral i sreu naroda, lei izvan podruja politike ekonomije, ipak ni za trenutak ne bi smjeli okrenuti lea naem odabranom smjeru istraivanja. Izvan politike ekonomije,... ali ipak usko i nerazdvojivo povezano s istinama koje ona nauava, onda bi ostale te njezine primjene, preko kojih nam jedino moe pomoi u vrenju i preusmjeravanju politikih i socijalnih utjecaja, koji prate hod nacija od primitivnosti i nemoi prema moi i civilizaciji. Ta primjena znanosti uvijek bi bila upravljena
60 61
Cantillon, Richard, (1734, 1755) Opa rasprava o prirodi trgovine, hrvatski prijevod, CKD, Zagreb, 1982. str. 78. Jones, Richard, (1859), Literary Remains. Lectures &Tracts on Political Economy, pretisak Augustus M. Kelley, New York 1966. str 412.
39
najboljem poretku obzira, koji svoje rezultate ini vrijednim i trud da ih postignemo podnoljivim.62 Pogreno razumijevanje naravi i uloge ekonomske znanosti, naalost, dogaa se i danas, moda ire i opasnije nego ikada, nakon to je ekonomska znanost u cjelini pokazala da moe biti inventivna, korisna i odgovorna u tretiranju i onih drutvenih problema, koje njezin sadanji dominantni pravac nerado priznaje i iskljuuje iz svoga podruja. Mnoga velika ostvarenja ekonomske znanosti, sa svim iskustvom golemih ekonomskih socijalnih i politikih izazova danas se olako ignoriraju. Meutim, pouka je povijesti da u napretku naroda prema blagostanju i novim civilizacijskim postignuima postoji neraskidiva veza izmeu slobode i odgovornosti, da je sloboda blagodat, koju nitko dugo ne uiva tko je ne zna povezati s odgovornou prema blinjima i buduim pokoljenjima, i s dobrom voljom suradnje ljudi i naroda na zajednikim ciljevima. Literatura 1. Aglietta Michel i Orlan Andr (ed), (1998), La monnaie souveraine, Pariz: Editions Odile Jacob, hrvatski prijevod Novac i suverenitet, Zagreb, Golden Marketing, 2004. 2. Ahrens, Joachim, (2002), Governance and Economic Development. A Comparative Institutional Approach, Cheltenham UK: Edward Elgar. 3. Ayres, Clarence R. (1962), The Theory of Economic Progress, New York: Schocken Books. 4. Baleti, Zvonimir, (1972) Ekonomski proces i ekonomska teorija, Zagreb, Informator. 5. (1989), Hrematistika- izazov nepoudne ekonomije, Politika misao br. 3. Zagreb, Fakultet politikih znanosti. 6. (1985), Isaac Gervaise: prvi teoretiar ope ravnotee, Econimic Analysis, br.3. Zagreb. 7. Baude, Michel i Dosteller, Gilles, (1997), Economic Thought since Keynes, Abington: Routledge. 8. Beck, Ulrich, (2004) Mo protiv moi. u doba globalizacije. Nova svjetskopolitika ekonomija, Zagreb: kolska knjiga. 9. Bentham, Jeremy, (1787), Defence of Usury, u Economic Writings (1952), London: Allen & Unwin. 10. (1789), Intodruction to the Principles of Morals and Legislation, London. 11. (1792-95), Manuel of Political Economy, 3 sv. London. 12. Blaug, Mark, (1997) Ugly Currents in Modern Economics, Options politiques. 13. Cantillon, Richard, (1734, 1755), Essai sur la nature du commerce en gnral, Pariz: INED, 1952; hrvatski prijevod, Opa asprava o prirodi trgovine, Zagreb, CKD, 1982.
62
Ibid. str. 406.
40
14. Commons, John R.(1990) Institutional Economics.Its Place in Political Economy, London: Transactions Publications. 15. Chamley, Paul, (1963), Economie politique et philosophie chez Steuart et Hegel, Pariz: Dalloz. 16. Cornwall, John,- Cornwall Wendy, (2001), Capitalist Development in the Twentieth Century. An Evolutionary-Keynesian Analysis, Cambridge: Cambridge University Press 17. Crouch, Colin - Streeck, Wolfgang, (1997), Political Economy of Modern Capitalism, London: Sage Publications. 18. Foreman-Peck, James, (1998), Historical Foundations of Globalization, Cheltenham: Edward Elgar. 19. Gomory, Ralf Baumol, William, (2000), Global Trade and Conflicting National Interests, Cambridge The MIT Press. 20. Gordon, Barry, (1975), Economic Analysis before Adam Smith, London: The Macmillan Press. 21. Ha-Joon Chang, (ed.), Rethinking economic development, London: Anthem Press. 22. Hayek, Friedrich von, (1973,1976,1979), Law, Legislation and Liberty, London, Chicago: Routledge and Kegan Paul-The Universityof Chicago Press. 23. Heckscher, Eli F. (1955), Mercantilism, 2 sv. London: Allen & Unwin. 24. Hicks, John, (1969), A Theory of Economic History, Oxford:Oxford University Press. 25. Hobsbawm, Eric J. (2004), History, a New Age of Reason, Pariz: Le monde diplomatique, prosinac. 26. (1962), The Age of Revolution. Europe 1789-1848, London: Weidenfeld & Nicolson: hrvatski prijevod Doba revolucije. Evropa 1789-1848. Zagreb: kolska knjiga. 27. Hodgson, Geofrey M. (2004) On the Problem of Formalism in Economics, PostAutistic Economics Review, listopad. 28. Hoselitz, Bert F. (ed), (1960), Theories of Economic Growth, New York: The Free Press. 29. Hume, David, (1752), Political Discourses; hrvatski prijevod, Ekonomske rasprave, (2004), Zagreb: Politika kultura. 30. Hutchison, Terrence W. (1977), Knowledge and Ignorance in Economics, Cambridge: Cambridge University Press. 31. (1978), On Revolutions and Progress in Economics, Cambridge: Cambridge University Press. 32. Jones, Richard, (1831), An Essay on the Distribution of Wealth and the Sources of Taxation, pretisak, New York: Augustus M. Kelley Economic Classics, 1966. 33. (1859), Literary Remains. Lectures and Tracts on Political Economy, pretisak, New York: Augustus M. Kelley Economic Classics, 1964. 41
34. Jones, Eric L. (2000), Growth Recurring. Economic Change in World History, Ann Arbor: The University Press; hrvatski prijevod Ekonomski rast u svjetskoj povijesti, Zagreb: Politika kultura, 2004. 35. Kant, Immanuel, (1956), Kritika praktinoga uma, Zagreb: Kultura. 36. Kasper, Wolfgang i Streit, Manfred E. (1998), Institutional Economics. Social Order and Public Policy, Chetenham UK: Edward Elgar. 37. Keynes, John Maynard, (1979), The General Theory of Employment, Interest and Money, London: The Royal Economic Society. 38. (1931), The End of Laissez- faire, u Essays in Persuasion Dio II. 39. Krupp, Sherman R. (1966), ed. The Structure of Economic Science. Essays in Methodology, Englewood Cliffs: Prentice-Hall. 40. Kuhn, Thomas S. (1962), The Structure of Scientific Revolutions, Chicago: The University of Chicago Press. 41. Lawson, Tony M. (2003), Reorienting Economics, London-New York: Routledge. 42. Letiche, John M. (1975), Balance of Payments and Economic Growth, New York: Augustus M. Kelley. 43. Lindbeck, Assar, (1994), Unemployment and Macroeconomics, Cambridge MA: The MIT Press. 44. Lucas, Robert E. (1999), Understanding Business Cycles u David Leidler (ed.), The Foundations of Monetary Economics, sv. II. Cheltenham UK: Edward Elgar. 45. Mki, Uskali, (2001), The Economic World View. Studies in Ontology of Economics, Cambridge: Cambridge University Press. 46. Malthus, Thomas Robert, (1798), An Essay on the Principle of Population, London: Penguin Books, 1970. 47. Marshall, Alfred, (1890), Principles of Economics, razliita izdanja; hrvatski prijevod Naela ekonomike, Zagreb: CKD, 1987. 48. (1926), Official Papers of Alfred Marshall, London: Macmillan. 49. Marx, Karl, (1956), Teorije o viku vrednosti. 3 sv. Beograd: Kultura. 50. McGregor, D. H. (1944), Economic Thought and Policy, Oxford: Oxford University Press. 51. McNeil, William H. (1963), The Rise of the West. A History of Human Community, Chicago: The University of Chicago Press. 52. Mill, John Stuart (1848), Principles of Political Economy with Some of Their Applications to Social Philosophy, (ed.) W. J. Ashley, 1929. 53. Mokyr, Joel, (2002), The Gifts of Athena. Historical Origins of the Knowledge Society, Princeton: Princeton University Press. 54. Muller, Jerry Z. (1993), Adam Smith in His Time and Ours, Princeton: Princeton University Press. 42
55. North, Douglass C. (1973), The Rise of the Western World. A New Economic History, Cambridge: Cambridge University Press. 56. (1991), Institutions, Journal of Economic Perspectives, br.5. 57. Olson, Mancur, (1982), The Rise and Decline of Nations, New Haven-London: Yale University Press 58. Perry, Marvin, (1993), An Intelectual History of Modern Europe, New York: Houghton Mifflin. 59. Polanyi, Karl, (1944), The Great Transformation. The Political and Economic Origins of Our Time; hrvatski prijevod Velika preobrazba. Politiki i ekonomski izvori naeg vremena, Zagreb: Jesenski i Turk, 1999. 60. Quesnay, Franois, (1757) Maximes gnrales du gouvernment conomique; (1758) Tableau conomique. 61. Rashid, Salim, (1998), The Myth of Adam Smith, Cheltenham-London: Edward Elgar. 62. Ravenstone, Piercy, (1821), A Few Doubts as to the Correctness of Some Opinions Generally Entertained on the Subject of Population and Political Economy, pretisak, New York: Augustus M. Kelley Economic Classics, 1966. 63. Ricardo, David, (1817) Principles of Political Economy and Taxation; hrvatski prijevod Naela politike ekonomije i oporezivanja, Zagreb: Kultura 1953. 64. Rima, Ingrid H. (1986), Development of Economic Analysis, New York: Irwin. 65. Routh, Guy (1975), The Origins of Economic Ideas, London: Macmillan. 66. Schumpeter, Joseph A. (1954), History of Economic Analysis, Oxford: Oxford University Press; hrvatski pijevod (1975), Povijest ekonomske analize, Zagreb. Informator. 67. Shackle, George L. S. (1972), Epistemics and Economics. A Critique of Economic Doctrines, Cambridge: Cambridge University Press. 68. Sismondi, Jean, C. L. de Simonde, (1815), Political Economy, Edinbourgh Encyclopaedia; pretisak Augustus M. Kelley, 1966. 69. Smith, Adam, (1776), An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Oxford The Clarendon Press 1976; hrvatski prijevod Bogatstvo naroda, Zagreb: Kultura, 1952. 70. (1759), The Theory of Moral Sentiments, Oxford: The Clarendon Press, 1976. 71. (razne godine), The Works and Correspondance of Adam Smith; Oxford: The Clarendon Press, 6 svezaka. 72. Spinoza, Benedict de, (1958), Political Writings, Oxford: The Clarendon Press. 73. Steuart, Sir James, (1767), An Inquiry into the Principles of Political Economy, Being an Essay in the Science of Domestic Policy in the Free Nations, London: Millar and Cadell; Chicago: The University of Chicago Press, 1966. 43
74. Stiglitz, Joseph E. (2002), Globalization and Its Discontents, New York: W. W. Norton & Co. 75. tampar, Slobodan, (1953), Ekonomisti XVII i XVIII stoljea, Zagreb: Kultura. 76. (2003), The Roaring Nineties. Seed of Destruction, London: Allen Lane, Penguin Group. 77. Trevelyan, G. M. (1928), British History in the Nineteenth Century 1798-1902, New York: Longmans, Green & Co. 78. Turgot, A. M. Jacques, (1947), Turgot (1727-1781) Textes Choisis i predgovor, Pierre Vigreux, Pariz: Dalloz. 79. Viner, Jacob, (1975), Studies in the Theory of International Trade, Clifton-London: Augustus M. Kelley. 80. (1968), Adam Smith, u International Encyclopaedia of Social Sciences. 81. Williamson, John, (1990), ed. Latin American Adjustment. How Much Has Happened?, Washington: Institute for International Economics.
44
SUMMARY Economic liberalism and economic science

The neoliberalism, as a new variant of economic liberalism, in the last three decades was imposed as the dominant economico-political doctrine of the social development, conceived primarily from the standpoint of interests and freedom of action of the privately owned capital, presented as a universal project of economic organization of the world. It is advocating privatization and deregulation of economic activities, free circulation of international economic flows and systematic limitation of the state functions in the economic field. The dissolution of communism, as an possible alternative social system and a need of returning of several countries with state management of the economy to the market system, gave to the liberal movement a new large sway. The evolution of such stances was accompanied and itself supported similar development of econimic science, its prevailing stream joining efforts to offer a theoretical rationalization of the liberal doctrine and practice. The ideological alliance of liberalism and economic science, however, could not has passed without serious harm to the economic science. It has been forced to adopt liberal ideologico-political postulates as obligatory for the economic science in general, thus limiting it to one historically specific social system and practice of economic organization, by qualifying all other social systems as delusions. In this way, the room for critical considerations of contemporary real problems of the world developments has been narrowed, and the economic science has been deprived of a large part of its intelectual heritage, which was developed and proved as its legitimate and useful scientific achievements. Many streams of economic science, scientific status of which never was convincingly challenged, were cut off from the standard stream and pushed on the margin of economic thought, education and practical application. The ideological dogmatism so has become the standard model of economic thinking. To make the paradox greater the liberal conception of the economy in the history of economic thought is not new. This conception, developed at the end of 18th century, on the basis of Adam Smiths teachings, in a large extent was determined by particular personal and age-dependent circumstances, and in many respects disputed from the very begining, for its internal logical inconsistencies and for its failure to give satisfactory responses to the great economic disruptions and social conflicts of the age. Several alternative theoretical developments sprang from the rejection of the liberal doctrine which offered more adequate and more convincing approaches and principles. After having presented historical origins and development of the liberal doctrine, as well as limits of its application to the conditions of the present times, the author is pleading for the reafirmation of freedom and diversity of economic enqueries in a large historical and social context, without ideological prejudices. To the economic science, facing today no less pressing demands, this would reestablish vitality and scientific standing for solving complex social problems, and diminish dissatisfaction of many eminent economists with its present role.
45

Neoliberalizam Seminarski

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Neoliberalizam Seminarski

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Zvonimir Baleti

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

EKONOMSKI LIBERALIZAM I EKONOMSKA ZNANOST

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Ibid. str. 406.

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

Rad 492. Razred za drutvene znanosti 43 (2005) 1-45

Z. Baleti: Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost

SUMMARY Economic liberalism and economic science

You might also like