Istorija Liturgike2 PDF

SVEUILITE U SPLITU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET
Mr. Marko Babi, ofm
LITURGIKA
2. dio POVIJEST LITURGIJE
Skripte za potrebe studenata
Split - 2010.
Uvod
Ovo inite meni na spomen! (Lk 22,19). Tu zapovijed svoga Voe i Uitelja, Crkva je ostvarivala u vremenu kao posljednju elju svoga Utemeljitelja i kao svoju prvotnu zadau po kojoj e se predstavljati svijetu u kojemu ivi i po kojoj e je taj svijet prepoznavati. Prouavati kako je Crkva u pojedinim vremenima i geografskim prostorima odgovarala na tu zapovijed, znai prouavati povijest kranskog bogosluja u kome se zrcali izraaj ivljene vjere Kristove Zarunice. Crkva je tu uspomenu na Gospodina izraavala molitvama i izriajima teolokih doumljivanja. Pojedine su kulturne i geografske okolnosti utjecale na nain i izgled toga odgovora. Kransko se bogosluje uklapalo u konkretan kulturni ivot odreenog mjesta i naroda gdje su krani ivjeli, preuzimalo njihov nain doivljavanja i prikazivanja svijeta u sebi i oko sebe. Zbog toga moemo pratiti utjecaj pojedinih kultura na kransko bogosluje, i obratno. Da bi se pravilno vrednovala kulturna povijest jednoga naroda, veoma je vano prouavati povijest bogosluja toga naroda. I obratno: potrebno je prouavati kulturnu povijest dotinoga naroda da bi se pravilno vrednovala povijest njihova bogosluja. U ovom kratkom panoramskom prikazu povijesnog slijeda kranskog bogosluja kronoloki emo pratiti taj razvoj u sklopu razvoja ope Crkve i drutveno-politikih datosti. U svemu e tome doi do izraaja katolicitet Crkve Kristove koje e nam omoguiti kratko i pregledno upoznavanje razliitih liturgijskih obitelji na kranskom Istoku i Zapadu. Uz pregledan prikaz razliitih liturgijskih obitelji unutar kranstva mi emo glavno teite staviti na Rimski obred koji je najutjecajniji i najrasprostranjeniji kranski obred sve do naih dana. ovjek mora najprije dobro upoznati i zavoljeti svoje da bi mogao pravilno vrednovati i cijeniti dosege drugih. Tako uva zdravu predaju i otvara put opravdanom napretku. Zbog toga Crkva s pravom eli da obnavljanju pojedinih dijelova liturgije uvijek prethodi briljivo teoloko, povijesno i pastoralno prouavanje (SC 23). Liturgija je vrhunac prema kojemu tei djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistie sva njezina snaga (SC 10). Zbog toga govorimo da se liturgija nalazi u samome srcu Crkvenoga ivota koji trajno stvara ivljenu predaju. To je batina apostolska koja se ivljenjem prenosi s generacije na generaciju sve do konanog raspleta sudbine ovoga svijeta kad se Krist oituje svim ljudima. Povijesno istraivanje razliitih liturgijskih ustanova pomae otkrivanje onoga to su Krist i apostoli ustanovili kao i ono to je tijekom stoljea pridodano prema pastoralnim potrebama i specifinim zahtjevima pojedinih vremenskih epoha. Povijesni studij
2 | Povijest liturgije
kranskoga bogosluja koristi pravila i metode znanstvenog istraivanja povijesti, to ukljuuje analiziranje dostupnih dokumenata i prouavanje ambijenta u kome su ti izvori nastali. No to nije dostatno za pravilno vrednovanje i shvaanje smisla pojedinih kranskih obreda ili s tim povezanih ustanova. Tome fenomenu moramo pristupiti i kao vjernici koji u tome uoavaju tragove djelovanja Duha Svetoga koji nadahnjuje i ravna ivotom Crkve, Kristove Zarunice. Povijesno prouavanje kranskog bogosluja, kao i svaka druga povijesna znanost, polazi od itanja i analiziranja sauvanih povijesnih izvora. Imajui na pameti da je Crkva u poecima trpjela nevjerojatne progone, nije ni udno to nam nedostaju mnogi dokumenti koji bi nam pomogli pravilnije procijeniti neki obred ili neku liturgijsku ustanovu. Ipak, na ugodno iznenaenje broj je tih izvornih dokumenata iz prvoga tisuljea kranstva, uza sve naznaene potekoe, toliko velik da nam ipak omoguuje pratiti nastanak i glavne pravce razvoja pojedinih dijelova kranskog bogosluja kroz povijest a otkrivanje novih dokumenata jo nije iscrpljeno. Uz to, moramo uzeti u obzir da se kranski liturgijski ivot u prvom mileniju odvijao dosta razliito od suvremenog. U to je vrijeme usmena predaja igrala puno vaniju ulogu nego danas, a ona najee nije zapisivana, ili barem ne doslovno. U toj je usmenoj predaji improvizacija predvoditelja igrala puno vaniju ulogu nego danas. Uza sve reeno, moramo imati na pameti da je kransko bogosluje, kao i starozavjetno hebrejsko, zahvalna i prosna molitva Bogu njegova naroda koji je po savezu s Bogom Narod Boji, a njegovo je bogosluje organizirano kao organizirana molitva jedne skladne zajednice. Zbog toga povijesno prouavanje kranskoga bogosluja koje ne bi vodilo rauna o ivotu i duhu zajednice Bojega naroda, bilo bi nedostatno i najee krivo.
1. POECI KRANSKOGA BOGOSLUJA Nastanak i poetak kranskoga bogosluja nosi obiljeja jakog utjecaja starozavjetnog hebrejskog bogosluja i helenistike (grko-rimske) kulture. Kranstvo je nastalo u okrilju starozavjetne religiozne prakse a prve misionarske korake i utoita nakon prvih progona u Jeruzalemu proivljavalo je u krajevima duboko proetim helenistikom kulturom. To e se najvie oitovati u nazivlju, ali i u nekim idejnim obiljejima. To je osobito oito kad usporeujemo kransko bogosluje sa starozavjetnim bogoslujem. Npr. sredinja je svetkovina i u jednom i u drugom bogosluju Pasha - Pedesetnica. Slino se moe govoriti i o poganskom, helenistikom ambijentu onoga vremena, osobito o tzv. misterijskim religijama. Sama injenica da kranska liturgija veoma esto upotrebljava termin misterij (sakrament, otajstvo) i da neki kranski obredi imaju odreene slinosti s obredima misterijskih religija, navelo je neke istraivae da zastupaju tvrdnju o misterijskom zaokretu kranstva i kultnom sinkretizmu. Prema njima, izvorna usredotoenost kranstva na smrt i uskrsnue Kristovo prerasla je u kultno-misterijsku stvarnost: preko uranjanja u smrt Kristovu (krtenje) i blagovanja njegova rtvenog tijela (euharistija), kranin postaje sudionik otkupiteljske djelotvornosti smrti Kristove. Taj zaokret se pripisao sv. Pavlu za koga tvrde da je sakramentalizirao kranstvo mijenjajui prvotno eshatoloko iekivanje krana u korist usredotoenosti na Kristovu prisutnost u otajstvenom ivotu.1 Da bi se izbjegli mogui nesporazumi, odmah je potrebno istaknuti da se ne moe govoriti o izravnoj ovisnosti kranske liturgije o kultu poganskih misterija. Moe se govoriti jedino o analogiji za koju O. Casel kae da je providonosno pripravljanje poganskog svijeta na Evanelje,2 o emu je ve govorio Euzebije Cezarejski poetkom 4. stoljea.3 To e postati jasnije iz usporedbe onoga to je ulo u bogosluje prve kranske zajednice iz starozavjetnog bogosluja a to iz helenistike kulture i odgovarajue poganske liturgije.
1 2 3
Opirnije o tome usp: LOISY, Les mystres panes et le mystre chretien, Paris 1930. CASEL O., Il mistero del culto cristiano, Torino 1966, 65. EUSEBIUS CAES., Praeparatio Evangelica, PG 21, 28
1. 1. Tragovi starozavjetnog bogosluja Dananji povjesniari poetke kranskog bogosluja snano povezuju s hebrejskim vjernikim ambijentom, kako biblijskim, tako i izvan biblijskim. Time se smanjuje donedavno uvrijeeno uvjerenje da je kransko bogosluje u svojim poecima pod jakim utjecajem grkih misterijskih obreda. To je vano uoiti jer radi se o bitnim razlikama. Religije naroda susjednih Hebrejima su prirodne religije s temeljnim obredima obnavljanja trajna povratka, neprestana umiranja i raanja svemira. Svetopisamska hebrejsko-kranska religija je vezana na povijesne dogaaje i njezini obredi odraavaju pojam uspomene na te dogaaje (zikkarn). Izlazak iz Egipatskog ropstva za Hebreje je temeljno povijesno iskustvo osloboenja i formiranja naroda na politikom podruju, ali i na religioznom. To je temelj prihvaanja vjere u Boga koji ih je izbavio iz ropstva ali i novog obiljeja tovanja. Svi oblici tovanja kod Izraelaca nakon izlaska iz Egipta i sklapanja saveza na Sinaju bit e usmjereni na obnavljanje uspomene na taj dogaaj koji je klju raspoznavanja i tumaenja svih oblika tovanja Boga kod Izraelaca. O odnosu starozavjetnog i kranskog bogosluja pozabavit emo se detaljnije u 3. dijelu ovoga poglavlja. Ovdje se sumarno osvremo samo na oite tragove starozavjetnog bogosluja koje zamjeujemo u kranskoj liturgiji i upozoravamo na vanost starozavjetnog kulta za nastanak i razvoj kranskog bogosluja. I ovdje treba imati na pameti kolosalnu izreku sv. Augustina o jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta: Novi zavjet se u Starom skriva, a Stari u Novom otkriva. 4 Bogosluje Rijei Boje kao bitna sastavnica kranskog bogosluja preuzeto je iz starozavjetne liturgijske prakse i u bitnim crtama zadrano do danas. Struktura je u biti ostala ista: itaju se dva odlomka Svetoga pisma, izmeu njih se pjeva psalam a nakon itanja odri homilija na proitani tekst. Taj je obiaj preao u kransku liturgiju iz jutarnje subotnje sveanosti u sinagogi. Nadalje, tu je i euharistijska molitva koja sadri stil i neke sadraje stare zahvalne molitve. To osobito dolazi do izraaja u predslovljima i misnom kanonu. Hebrejska molitva tefilah ili Molitva osamnaest blagoslovnih zaziva utjecala je na uvoenje i strukturu sveope molitve vjernika u misi. Tjedni krug od sedam dana i tjedni kultni dan (iako premjeten sa subote na prvi dan po suboti) krani su naslijedili od sinagoge. Istoga je porijekla i sredinja godinja svetkovina Pasha - Uskrs i Duhovi. Isto moemo rei i o openitom ureenju liturgijske godine. Hebrejskog je porijekla i tovanje muenika i molitva u razliito doba dana (molitveni asovi) kao i raunanje liturgijskog dana od veeri do veeri. U isti izvor svrstavamo i doksologije (slavoslovlja), najee poklike (Amen, Aleluja, Hozana...), trostruki poklik Svet, svet, svet (Iz 6,3), obred polaganja ruku... 1.2 Tragovi helenistikog utjecaja
4
Opirnije o problematici odnosa drevnog hebrejskog kulta i kranskog bogosluja usp: MARSILI S., Dalle origini della Liturgia cristiana alla caratterizzazione rituale; u: ANAMNESIS, vol.2. La Liturgia, panorama storico generale, Marietti, 1978, 11- 46.
Premda zaetak kranskog bogosluja nastaje u starozavjetnom ambijentu i prema njemu se odnosi na razini obeanje ispunjenje, poetak usavravanje, ipak je i helenistiki ambijent sa svojim misterijskim religioznim kultom imao utjecaja i na oblikovanje kranskog bogosluja. Ti se utjecaji uoavaju na izvanjskom, izvedbenom planu i nazivlju i plod su inkulturacije krana u helenistiku kulturu koja je dominirala ondanjim mentalitetom mediteranskog svijeta. Zbog toga je dobro uoiti, barem sumarno, to su to krani preuzeli od te kulture i ugradili u svoju obrednu praksu i nazivlje. Krani su pod utjecajem helenistike kulture u obred slavljenja sakramenta krtenja uveli egzorcizme i mazanja uljem, nain slavljenja bdjenja, tzv. disciplina arcana (tajna o svetinjama i obiaj da se za vrijeme najvanijeg dijela bogosluja uti), podvrgavanje molitvenih obrazaca zakonima antikne retorike kao to su simetrija i ritmiki zavretak, okretanje prema istoku za vrijeme molitve i gradnja crkava u pravcu istok-zapad. Kranska je liturgija iz helenistike kulture posudila veoma znaajne i esto upotrebljavane termine: liturgija, euharistija, misterij, prefacija, kanon, anamneza, epikleza, agape, epifanija, advent, egzorcizam, doksologija, vigilija, himan ... Iz istoga su izvora i neki molitveni naini, kao npr. litanijski nain prosnih zaziva te zavreci molitvenih obrazaca: U vijeke; U vijeke vjekova; Kyrie eleison, Bogu hvala, Dostojno je i pravedno ... 1.3. Stari zavjet i kransko bogosluje Odnos kranskog bogosluja i starozavjetnog kulta razlikuje se od odnosa kranskog bogosluja i poganskih misterijskih religija. Ukratko reeno, starozavjetno i novozavjetno bogosluje su dva susljedna svjedoanstva jedne te iste objave Boje koja se odvija u dva razliita vremena. O tome lijepo govori poslanica Hebrejima: Bog je neko govorio po prorocima, a u ove dane progovori nam po Sinu (1,1). Prvo je, dakle, vrijeme navjetaja i obeanja, a drugo je ostvarenje tih navjetaja utjelovljenjem Boje rijei i ostvarenjem jedinog i vjenog saveza. Budui da ta dva vremena stoje u meuovisnosti, starozavjetno bogosluje zauzima posebno mjesto u odnosu prema Novom zavjetu. Ne radi se samo o vremenskim kategorijama prije i poslije nego o kategorijama navjetaj i obeanje s jedne strane i ostvarenje i ispunjenje s druge strane. Zbog toga je pretpovijest Staroga zavjeta ve povijest spasenja, ali pod vidom najave i predoavanja onoga to e se ostvariti u Novom zavjetu. Kad govorimo o odnosu Staroga i Novoga zavjeta ne moemo to svesti samo na rijei Pisma i njihovo ostvarenje u Kristu. Rijei u Starome zavjetu imaju zadatak protumaiti ili prizvati dogaaj koji je Bog uinio za spas svoga naroda. Time se obnavlja uspomena na taj dogaaj. Kad se to obnavljanje obavlja na kultnom planu, onda se radi o obredu koji je vidljiv znak obnavljanja toga dogaaja. Zbog toga govorimo da Stari zavjet ne daje samo rijei navjetaja koji e se ostvariti u budunosti, nego se Stari zavjet predstavlja i u obredima koji obnavljaju uspomenu na ve poznate dogaaje. Najoitiji
primjer je starozavjetna pasha i dogaaj izbavljenja iz Egipatskog ropstva i ulazak u Obeanu zemlju. Zbog toga je veoma vano prouavati izvore kranskog bogosluja, u ovom konkretnom sluaju hebrejskog bogosluja. Jer, ne situirati kransku liturgiju, osobito njezine poetke, na podruje gdje je nastala, znai liiti je korijena i izloiti opasnosti da se krivo shvati i cjelokupna ekonomija spasenja. Zato prilikom vrednovanja i pravilnog shvaanja nekog liturgijskog znaka ili obreda potrebno je voditi rauna i o povijesnom izvoru iz kojega je proiziao i o znaenju koje ima u izvoru. 1. 4. Isus i hebrejsko bogosluje Isusovo otro kritiziranje pismoznanaca i farizeja esto se prenosi i na njegovo tobonje suprotstavljanje starozavjetnom kultu kao takvom. Meutim, paljivo itanje evaneoskih tekstova daje nam drukiju sliku o Isusovu odnosu prema starozavjetnom, hebrejskom kultu koje se odvijalo u Hramu i po sinagogama. Uoavamo da je Isus stvarno imao poseban stav prema tome bogosluju. Taj je stav djelomino bio potpuno izvoran, a djelomino je to bio ve poznati stav starozavjetnih proroka. U nikakvom se sluaju ne moe rei da se Isus suprotstavljao hebrejskom bogosluju kao takvom. Njegov odnos prema hebrejskom bogosluju moemo izloiti u dvije tvrdnje: 1. Isus proiava hebrejski kult; 2. Isus najavljuje zavretak hebrejskog kulta. 1.4.1. Isus proiava hebrejski kult Isus je najotrije osuivao materijaliziranje hebrejskog kulta i stavljanje vanjtine u prvi plan. U tome je potpuno na liniji starozavjetnih proroka koje on u tim zgodama redovito i citira: Narod me ovaj usnama asti a srce mu je daleko od mene! (Mt 15,8; Iz 29,13). Milosre mi je milo, a ne rtva; poznavanje Boga, a ne paljenice (Mt 9,13; Hoea 6,6). Isus ne eli dokinuti rtve u Hramu, iako zna da je ve dolo vrijeme kad mjesto klanjanja Bogu nee biti brdo na kome je izgraen Jeruzalemski hram (Usp. Iv 4,20-21). Isus ve unaprijed najavljuje da od Hrama nee ostati ni kamen na kamenu, pa prema tome dobro zna da e i rtve u tom Hramu prestati. Ali, dok jo traje stara uredba, i sm se podlae propisima Zakona i Hram je za njega, kao i za Izaiju, kua Boja i kua molitve (Iz 56,7). Zbog toga on nikako ne doputa da se rtve prinosnice u Hramu vrednuju samo po tome koliko je tko platio za prinoenje te rtve. Isusovo buno ienje Hrama proroki je znak koji oznaava zavretak starih uredaba o rtvama u kojima su rtvene ivotinje nadomjetale unutarnju duhovnu rtvu ovjeka, umjesto da budu samo znak te nutarnje rtve. Isus ne odbacuje proroko nauavanje da se Bogu ne mile rtve jer trai poslunost svojoj rijei i ljubav prema blinjemu (1 Sam 15,22; Ho 6,6), ali ipak pristaje da se prinose Bogu rtve ako je uz to prinoenje povezano zajednitvo s blinjim u pomirenju i ljubavi (Mt 5,23-24). Evanelja nam predstavljaju Isusa kako revno ispunja i drugi vid kulta: molitvu. On subotom sudjeluje sa svojim sunarodnjacima u slubenim molitvama u sinagogama (Mt 4,23) Mk 1,38-39; Lk 4,16; Iv 6,59 itd.). On moli javno (Mt 11,25-28) pred svima ili samo
pred uenicima (Mt6,9-13). Ali on takoer moli i privatno (Mt 14,23). Uza sve to to Isus veoma esto moli, on je kategorian da molitva i post ne smiju postati uzrok hvastanja pred drugima nego to radije treba biti dostojan i poboan poklon Bogu. U tom smislu molitva i post su svedeni na razinu obrednih pranja koja su samo vanjsko ienje tijela i predmeta nesposobna proizvesti istu nutrinu koja dolazi jedino po vrenju Bojih zapovijedi. I sama subota, koja je bila oitovanje religioznosti jednoga Hebreja u Isusovo vrijeme, za Isusa vrijedi samo utoliko ukoliko ne sprjeava dostojanstvo ovjeka (Usp. Mt 12,1-13; Mk 2,2-3 itd.). Prema Isusovu nauavanju, bogosluje koje umnaa molitve i smatra da e na taj nain ugoditi Bogu, zbog mnotva rijei, je nesposobno uvesti u kraljevstvo Boje. Ljudi koji to prakticiraju idu za ispunjavanjem vlastitih elja, a ne trae ispunjenje volje Oeve. (Mt 7,21). Isusov susret s Martom i Marijom u Betaniji je tipian primjer dvostrukog shvaanja tovanja Boga: Marta postavlja svu svoju pobonost prema Gospodinu u posluivanje, a Marija u sluanje Isusovih rijei. Isus ne osuuje prvi nain sluenja, nego ponavlja jo jednom proroki navjetaj iz Jer 7,21-23 i Mih 6,6-8: Nita ne rekoh ocima vaim o paljenicama i klanicama niti im to o tom zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ja im ovo zapovjedih: Sluajte moj glas pa u biti va Bog! 1.4.2. Isus navijeta zavretak hebrejskog kulta Kao to smo istaknuli, Isus je prihvatio oblike obrednog bogotovlja svojih sunarodnjaka, potivao bogosluna mjesta (hram i sinagoge), opsluivao posveena vremena (subotu, Pashu, Sjenice, Posvetu Hrama, itd.) i molitvene asove prema hebrejskom obiaju. Ipak je injenica da je Isusovo prihvaanje kompletnog hebrejskog bogosluja bilo uvjetovano s dvije stvari: 1. Isus se dri suzdrano prema stavu svojih sunarodnjaka koji svoje izraavanje bogotovlju nisu produhovili niti pounutranjili, iako je to zahtijevano ve u knjizi Izlaska (usp. Izl 3,12; 19,4-6), a osobito u propovijedima starozavjetnih proroka. 2. Isus je svjestan da nije doao dokinuti zakon i proroke ... nego dopuniti. A ta e se dopuna ostvariti u punini tek kad doe punina objave i kad tovanje Boga postane potpuno unutarnje i duhovno. Tu vidimo da je Isus shvaao hebrejsko bogosluje kao oblik tovanja Boga kojemu je potrebna duboka promjena, iako je plod objavljene religije. Isus zna da to bogosluje treba prestati i pretoiti se u izraaj novozavjetnog bogosluja. Govorei biblijskim jezikom, to znai da figurativno-proroka oznaka liturgije treba prijei u stvarnu oznaku. 1.5. Isus zaetnik kranskog bogosluja Isusovo proiavanje kulta (ienje hrama) vai za svako bogosluje, ali je prvenstveno usmjereno na hebrejsko bogosluje. Isus nije namjeravao, niti je mogao, suprotstaviti se bti hebrejskog bogosluja kao takvog, jer to je bila uspomena Boje
spasiteljske objave koja se prije dogodila i sveti znak nove Boje objave po kojoj je Bog trebao jednoga dana izvesti savrenije spasenje za sve ljude i za sva vremena. Suprotstaviti se tome kultu ne bi znailo samo dokinuti hebrejski obred nego bi to znailo brisati povijest spasenja koju je Bog stvorio spaavajui svijet. A toj povijesti spasenja hebrejski kult bijae spomen i znak. Krist nije doao dokinuti Boje spasiteljsko djelo meu Hebrejima nego ga dopuniti i ukljuiti u njega sve ljude u svim vremenima. Drugim rijeima reeno, Krist je doao ostvariti sveukupno spasiteljsko djelo koje je dotada prenoeno kao navjetaj, rije i obredni znak. Radi se, dakle, o dopunjavanju koje je Krist izveo ne samo u odnosu na proroke rijei Staroga zavjeta nego na itavo Sveto pismo za koje sm Gospodin kae da je ivot onima koji u njima otkrivaju Gospodina (Iv 5,39-40). Sveto pismo otkriva Isusa i u obrednim znakovima Staroga zavjeta ukoliko su kultni izraaj spasenjsko-prorokih dogaaja. A to je upravo vano za ovo nae istraivanje. Ukratko emo se osvrnuti na dva temeljna obreda Novoga zavjeta koji se pokazuju kao dopuna analognih prorokih obreda i navjetaja u starozavjetnim obredima. Govor je o krtenju i euharistiji. 1.5.1. Krtenje Septuaginta obrede ienja izraava glagolom baptein (hebr. tabhl) od ega je u Novom zavjetu napravljen iterativni oblik baptizein.U oba je sluaja znaenje: potopiti, uroniti, prati. Takvi su se obredi pranja opsluivali itavoga ivota, ali su bili i kao poseban znak obraenja ili ulaska nekog poganina u idovstvo, ili pak priputanje nekog Hebreja u zbor sinova saveza. Ivan Krstitelj obavlja taj obred kao znak oprotenja grijeha i pripreme za mesijanska vremena. Isus se takoer pribrojio meu one koji su primali krtenje Ivanovo potvrujui tako da je doao dopuniti taj obred i donijeti krtenje Duhom Svetim. Isus je tako ostvario ono to su svi ti stari obredi predoznaavali, kao npr. prijelaz preko Crvenoga mora, prijelaz preko Jordana i Ivanovo krtavanje na Jordanu. To su sve bili znakovi pashalnog prijelaza koje je Gospodin stvarno uinio djelotvornim svojim pashalnim prijelazom i obredom koji to obnavlja: krsnim pranjem. O tome Klement Aleksandrijski ve u 3. st. pie: Krist je svojim jedinim krtenjem (pranjem) zakljuio mnoga hebrejska krtavanja (pranja).5 Zbog toga Kristovo krtenje nije neto potpuno novo, nego je to obred koji zakljuuje , tj. dopunja, sve analogne obrede i to injenicom da uspostavlja krtenje Duhom Svetim, a to stvarno uvodi u Kraljevstvo Boje. Zbog toga onaj koji je krten u ime Isusovo nije samo oien od grijeha nego se postavlja iznad toga, preporaa se na novi ivot (Iv 3,3-5), proglaava se ljubljenim djetetom Bojim (Mt 3,17). Tako je temeljni obred kranstva -
Stromata III, 12; PG 8,1184 B.
krtenje - tijesno povezan s hebrejskim obredima premda ih nadilazi kao nova stvarnost koja nadopunja hebrejski kult. U ovom je kontekstu potrebno prisjetiti se i Isusova poslanja uenika na zavretku Matejeva evanelja: Idite i uinite sve narode uenicima mojim! Krstite ih (perite ih) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Uite ih da vre sve to sam vam zapovjedio. Ja sam s vama u sve vrijeme do svretka svijeta. 1.5.2. Euharistija Da je Isusova Posljednja veera bila pashalna veera to danas nitko ozbiljan ne sumnja. Zna se da su beskvasni kruh i pehar vina, koje je kuedomain blagoslivljao i dijelio sustolnicima, bili znakovi spomena na ropstvo od kojega je Bog oslobodio njihove oeve u Egiptu (Izl 13,7-8) i spomen saveza koji je sklopljen u rtvenoj krvi na Sinaju (Izl 24,8). Isus je doao na ovaj svijet da bude sluga Jahvin koji na sebe uzima nae boli i nae slabosti te se predstavlja kao jaganjac (pashalni) Boji koji oduzima grijehe svijeta (Iv 1,29.36; 19,36). Zato nam Krist moe dati u kruhu i vinu spomen osloboenja i stvarno novoga saveza. Kruh oznaava njegovo rtvovano tijelo, vino oznaava krv prolivenu za savez s ljudima. Obred hebrejske pashe je teio dovesti sva pokoljenja do trenutka konane mesijanske pashe. Svoje dopunjenje hebrejska pasha je nala u obredu koji je u biti nastavio njezin obred, ali je dobio potpuno nov sadraj: to je uspomena na pravu i jedinu Pashu - Kristov prijelaz od smrti na uskrsnue. To vie nije samo navjetaj nego je stvarnost. Krist je istinski tvorac i zaetnik kranskog bogosluja u smislu da je dao stvarni sadraj ustanovama Staroga zavjeta i ostvario njihov proroanski znaaj. Na taj nain Krist je istovremeno ispunio i nadopunio sve religiozne tenje koje su ljudi pokazivali u obredima prirodnih religija. 1.6 Temelj novoga kulta6 Dok glasoviti starozavjetni obrazac ispovijesti vjere, ema Jirael, ispovijeda da je Jahve na Bog i jedini Gospodar, prva kranska zajednica ispovijeda da je Isus Krist Gospodin (Fil 2,11). Od tada se kransko tovanje Boga ispunja u Kristu Isusu. Premda Prva Crkva nee odmah prekinuti pupanu poveznicu s Jeruzalemskim hramom, sinagogom i openito s judejskim kultom, ona ipak uvodi novi fenomen: temelj kranskog kulta je Evanelje. U shvaanju i prikazivanju kranskog kulta, svi novozavjetni spisi sadre dvije temeljne tvrdnje: 1. Raspetoga i umrloga Isusa iz Nazareta Bog je uskrsnuo. Sve ono to e se nakon toga dogaaja nazivati imenom tovanja Boga, bit e obiljeeno tim dogaajem to ga je Bog izveo na korist ljudima.
6
Opirnije o ovoj problematici usp: BASURKO X., La vita litrugico-sacramentale della Chiesa nella sua evoluzione storica, u: BOROBIO D (ed.)., La celebrazione nella Chiesa, vol. 1, 54-56.
2. Toga Isusa iz Nazareta, Raspetoga, koga je Bog uskrisio, Izrael je odbacio i osudio po zakonu. Otuda kao zakljuak, proizlazi uvjerenje da religiozno i kultno ponaanje samo po sebi nije u stanju proizvesti spasenje i zbog toga je samo po sebi bez neke vrijednosti. Navedeni dvostruki novozavjetni naglasak objanjava otkuda, s jedne strane, neka vrsta iznenaujue odbojnosti prema kultu u prvoj kranskoj zajednici, a s druge strane pripisivanje Kristu kultnih naziva u novo zavjetnim spisima, osobito u Poslanici Hebrejima. Kristu su pripisani sakralni i kultni nazivi Staroga zavjeta: On je hram (Iv 2,19); On je vei od hrama (Mt 12,5); On je veliki i vjeni sveenik (Hebr 2,17; 7,23-28); On je bogoslunik (liturg) (Hebr 8,1 sl); On je jedini posrednik novoga saveza (Hebr 8,6). Sav je njegov ivot sveenika sluba zadovoljtine koja dosee vrhunac prinoenjem rtve smrti (Hebr 10,5 sl); on sm je i prinos (Ef 5,2); rtveni jaganjac koji svojom krvlju isti i posveuje. Jedanput uzvien, Gospodin vri svoje sveenitvo na korist svojima. Upravo po tome, u njemu imamo pristup Bogu (Rim 5,1 sl), i mogunost s pouzdanjem se pribliiti Bogu (Hebr 10,19 sl). Ta promjena kultnog rjenika u korist kristolokog obiljeja oituje nam da je Krist postao nutarnja i trajna stvarnost liturgijskog slavlja, a kao posljedica toga, da je liturgija prakticiranje vjere i Kristovo oitovanje u vjeri. ivot kao bogotovlje
1.7
Preoblikovanje kulta u kristolokom smislu nosi sa sobom istovremeno i preobrazbu u pneumatolokom, duhovskom obiljeju. Duh Sveti uspostavlja prvine i predujam eshatolokog ivota to ga krani mogu iskusiti unaprijed kao dar. Kao posljedica toga sakralno i obredno izraavanje u Novom zavjetu koristi se i za obiljeavanje djelovanja Duha Svetoga i njegovih darova. Na taj nain sveukupni ivot kranina vjernika to ga on ivi u vjernosti Duhu Svetom i Kristu, moe postati duhovno bogotovlje, savren kult posljednjih vremena, po Pavlovu izrazu u glasovitu tekstu poslanice Rimljanima: Zaklinjem vas, brao, milosrem Bojim: prikaite svoga tijela za rtvu ivu, svetu, Bogu milu kao svoje duhovno bogosluje (Rim 12,1). Pavao poziva na novo bogotovlje. To je bogotovlje njihova ivota, svjetovni kult ivljenja u svijetu, ali on ne podlijee njegovim uroenim kriterijima. Sam Pavao u slijedeem retku upozorava: Ne suobliujte se ovom svijetu. U slijedeim recima Pavao govori o raznolikim karizmama u kranskoj zajednici. To su darovi to nastaju u zajednici a koriste onima to su vani. To sluenje moe proizvesti samo ona zajednica koja dopusti da je vodi i oblikuje njezin Gospodin. Samo zajednica koja prihvaa Boga ozbiljno moe prinositi to duhovno bogosluje u svijetu. Upravo pod tim vidom Pavao interpretira svoju vlastitu apostolsku slubu liturgijskim kljuem: Napisah vam da vas podsjetim na milost da budem bogoslunik (liturg) Krista Isusa meu poganima, sveenik Evanelja Bojega, te prinos pogana postane ugodan, posveen Duhom Svetim (Rim 15, 15-16).
No, bez sumnje, najsaetiji tekst koji radi o tome je 1 Pt 2, 4-5: Pristupite k njemu, Kamenu ivomu pa se kao ivo kamenje ugraujte u duhovni Dom za sveto sveenstvo, da prinosite rtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Na temelju Pavlovih i Petrovih tekstova, novo kransko bogotovlje moemo saeto naznaiti kao eshatoloko, duhovno i kristoloko. To je konano bogotovlje posljednjih vremena, ostvareno na svijetu, u svakodnevnom ivotu, uz prisutnost i pod djelovanjem Duha Svetoga, prouzroeno spasonosnim Kristovim dogaajima. 1.8 Bogosluje u apostolsko doba (1. st.) Apostolsko je doba za ivot Crkve, a osobito za njezino bogosluje, od neprocjenjive i nezamjenjive vrijednosti. To se razdoblje zavrava smru posljednjeg apostola, a mi to pojednostavnjujemo i izjednaavamo s koncem prvog stoljea.7 Prijelaz iz starozavjetne liturgijske prakse u novozavjetnu nije se dogodio u tren oka. Definitivan prekid sa starim Izraelom i njegovim kultom odigrat e se tek u drugoj generaciji. Prava demarkaciona linija koja razdvaja poetak kranskog ivota na dvoje jest razorenje Jeruzalemskog hrama koje se zbilo 70. g. poslije Krista. Premda su krani i prije toga bili svjesni novine koju su primili od Krista i dobili zaduenje da je dalje prenose, ipak se ivot Crkve do toga dogaaja uglavnom odvijao u hebrejskom ambijentu. To se osobito oitovalo u bogosluju. Tek poslije razorenja Hrama krani su u potpunosti shvatili da novo vino treba lijevati u nove mjeine. Novi je sadraj kranske poruke trebalo obui u novi kultni oblik koji e biti prilagoen i prilikama krana koji su dolazili iz poganstva. U prvim desetljeima krani su prakticirali dvostruko bogosluje: hrlili su u Hram zajedno s ostalim Izraelcima i sastajali se po kuama na obred lomljenja kruha. Tako nas Djela apostolska (21,28) izvjetavaju da je Pavao nastavio posjeivati Hram te da je optuen kako je uveo pogane (tj. krane Grke) u Hram zbog ega e biti i uhien 58. godine. Istovremeno pak, prema Marijinu hvalospjevu, krani ovoga razdoblja smatraju da su prvenstveno dio Naroda Bojega koji se nada i oekuje obraenje staroga Izraela i njegovih ustanova: Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obea ocima naim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka (Lk 1,54-55). To nam pokazuje da inicijativa o odcjepljenju Crkve Kristove od Izraela nije dola od krana. Oni su bili spremni prihvatiti puninu ostvarenja otajstva od vijeka skrivena u Bogu (Ef 3,9). Krani su arko eljeli prenijeti drugima objavu o obraenju Izraela (Rim 11). Poticaj za iskljuivanjem krana doao je od slubenog judaizma. Nakon to su odbaeni od poglavica izraelskih, prve su kranske zajednice poele stvarati i razvijati zasebne liturgijske ustanove. Jasno je oitovano, a i krani su to vjerovali, da je to bilo djelo Duha Svetoga. Nain organiziranja liturgijskih skupova prvih krana moemo donekle rekonstruirati prema sauvanim dokumentima.
Uz ve navedenu literaturu, u ovom je poglavlju obilato koriteno djelo: METZGER M., Storia della liturgia. Le grandi tappe, ed. San Paolo, 1996, 32-49.
1.8.1 Izvori za prouavanje liturgije apostolskog doba Najvaniji i najobimniji izvor za prouavanje liturgije ovoga razdoblja nalazimo u knjigama Novoga zavjeta. Istina, tu se - uglavnom - nalaze samo naznake o kranskoj liturgiji i nekim liturgijskim normama. A i tumaenje tih datosti nije lieno potekoa. Kao primjer navodimo Djela apostolska koja opisuju ivot prve Crkve, ali u tekstovima koji su nam ponueni kao konana redakcija ostali su tragovi razliitih predaja nastalih u razliitim vremenskim epohama. Kao primjer navodimo problem crkvenih slubenika u Dj 6,1-7. Tumai Svetoga pisma tu otkrivaju tragove dvostruke organizacije Jeruzalemske crkve: Dvanaestorica vode brigu o kranima Hebrejima, a ustanovljuju Sedmoricu za krane heleniste pridole iz poganstva. To e prestati veoma brzo jer je otrica napada na krane bila uperena prvenstveno prema tim helenistima koji su oko 34. g. morali pobjei iz Jeruzalema dok su Dvanaestorica tu jo ostali. Ta dvostruka organizacija jeruzalemske crkve nije protumaena u navedenome tekstu jer u asu konane redakcije (oko 75.-80.g.) ona vie nije aktualna jer je u zajednici uspostavljena drukija organizacija sa starjeinama (prezbiterima) koji obavljaju pastoralnu slubu biskupa (nadglednika) te nadglednika i posluitelja (tj. biskupa i akona) (Fil 1,1). Krani prve generacije moraju se prilagoditi novim okolnostima koje se izravno povezuju s liturgijskim obredima. Tako su oni u razaranju Hrama 70. g. vidjeli Boji znak da treba prekinuti s kultom Staroga zavjeta. Zatim su morali prihvatiti injenicu da Kristov povratak nee uslijediti odmah pa su bili prisiljeni stvoriti posebne i stalne ustanove te izabrati nasljednike apostolima koji e nastaviti voditi zajednicu. Na naznake Novoga zavjeta nadovezuje se spis sirskoga porijekla kome je konana redakcija zavrena u 2. st. ali zasigurno sadri drevnije predaje: Didahe ili Nauk dvanaestorice apostola.8 Spis je vaan za povijest kranske liturgije jer prenosi skup odredaba o krtenju, postovima, euharistiji i molitvama, znaajna dva blagoslova za kale i razlomljeni kruh te onaj zahvalni nakon to se nasite (br.9-10). Uza sve to to postoje odreeni dokumenti za prouavanje kranske liturgije u 1. st., ne moemo sa sigurnou rekonstruirati sve liturgijske ustanove koje su postojale u tom vremenu jer se ne radi o potpunim opisima nego samo o naznakama. Katkada e pisci vie naglaavati zloporabe koje odbacuju nego redovitu normalnu praksu. To je npr. sluaj s Pavlovim naznakama o kranskoj liturgiji u Korintu. Propise je Pavao prenosio usmenom predajom kad je bio kod njih. Kad se kasnije osvrao na nerede koji su se dogodili meu njima za vrijeme Veere Gospodnje, Pavao e ih jednostavno podsjetiti na ono to ih je pouavao, a drugo e urediti kada doe (1 Kor 11,34).
1.8.2 Liturgijski skupovi

8
Hrvatski prijevod ovoga spisa, tekstualno tumaenje i prikaz iznesenoga nauka vidi: AGI-BUNI T., Povijest kranske literature, sv. I, KS, Zagreb 1976, 42-66.
Ono to obiljeava prve kranske zajednice to je ar za zajednikim okupljanjima. Prije Duhova Krist se oituje uenicima kao Uskrsli koji okuplja grupu uenika i daje im svoga Duha. Od ljudi koji su prije silaska Duha Svetoga bili snudeni i beznadni, uureni iza dobro zakljuanih vrata svojih pribjeita, Uskrsli Krist je stvorio odvane propovjednike koji stoje uzdignute glave pred starjeinama naroda. Na tim susretima Krist uspostavlja konstitutivne elemente svoje Crkve: susree se sa svojim uenicima, uvjerava ih u svoje uskrsnue, daje im svoga duha i svoju rije, lomi kruh i jede s njima. Svako se oitovanje Uskrsloga zakljuuje pozivom na poslanje to e evanelisti prikazivati na razliite naine. Bilo da se dogaalo na galilejskom brdu okruenom poganskim krajevima (Mt 28,16-20), bilo u Jeruzalemu, svjetlu naroda (Lk 24,47), ili za vrijeme obilatog ribolova (Iv 21,1-14; Usp. Lk 5,1-11: odsada ete loviti ljude), ili za stolom (Mk 16,14-20), za vrijeme svakoga oitovanja Uskrsli alje svoje uenike proglaavati veselu vijest njegova uskrsnua svemu stvorenju. Svi su ti Kristovi pothvati sastavni dio kranskoga skupa u najuzvienijem smislu te rijei: euharistija koja ukljuuje zajedniko okupljanje na jednome mjestu, prepoznavanje Uskrsloga, navijetanje njegove rijei, primanje njegova Duha, lomljenje kruha i veera, poziv na poslanje. Taj je poziv na poslanje izraen u najstarijem euharistijskom obrascu koji poznajemo, a to je prije spomenuti spis Didahe: Kao to ovaj razlomljeni kruh bijae raspren po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo (IX. gl.) ... Saberi je od etiri vjetra, posveenu, u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio (X. gl.). Nakon Duhova, Djela apostolska predstavljaju Crkvu kao strukturiranu i formiranu zajednicu koja je to postala na okupljanjima koji su izgleda bili svakodnevni. Prve naznake kranskih liturgijskih slavlja nalazimo u tri prikaza posveena jeruzalemskoj zajednici, a to su glasoviti saeci u Djelima Apostolskim: 1. Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42). 2. U mnotva onih to prigrlie vjeru bijae jedno srce i jedna dua. I nijedan od njih nije svojim zvao nita od onoga to je imao, nego im sve bijae zajedniko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedoanstvo o uskrsnuu Gospodina Isusa i svi uivahu veliku naklonost. Doista, nitko meu njima nije oskudijevao, jer koji bi god posjedovali zemljita ili kue, prodavali bi ih i utrak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakome koliko je trebao (Dj 4,32-35). 3. Po rukama se apostolskim dogaala mnoga znamenja i udesa u narodu. Svi su se jednoduno okupljali u Trijemu Salomonovu. Nitko se drugi nije usuivao pridruiti im se, ali ih je narod veliao. I sve se vie poveavalo mnotvo mueva i ena to vjerovahu Gospodinu, tako te su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na lealjkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A slijegalo bi se i mnotvo iz gradova oko Jeruzalema: donosili bi bolesnike i opsjednute neistim duhovima, i svi bi ozdravljali (Dj 5,12-16).
Tu je istaknuto osnovno obiljeje: zajednitvo (koinonia) koje se oituje na etiri podruja: nauk apostolski, zajednitvo dobara, lomljenje kruha i molitve. Svako djelovanje i poslanje uenika polazi od okupljene zajednice koja se i izvjetava o rezultatima i posljedicama odreenoga pothvata. Npr. Otputeni odoe svojima i javie to im rekoe veliki sveenici i starjeine (Dj 4,23). Isto se dogaalo i u Antiohiji: Dok su jednom obavljali slubu Boju i postili, ree Duh Sveti: D mi odluite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao. Onda, poto su postili i molili i poloili na njih ruke, otpustie ih (Dj
13,2-3).
Ovdje se potrebno prisjetiti da je termin liturgia upotrijebljen u gore navedenom citatu jedino mjesto u Novome zavjetu gdje se on upotrebljava za oznaku kranskoga bogosluja. To nikako nije dokaz da prvi krani nisu poznavali ili nisu upotrebljavali forme liturgijskog kulta, nego to znai da su krani svoj kult drali za neto potpuno novo. Termin liturgia u Septuaginti ima izrazito rtveno obiljeje u levitsko-hramskom smislu pa su se novozavjetni pisci svjesno distancirali od takvog poimanja kranskog bogosluja. I na taj nain su oitovali odijeljenost od Hrama i kaste levitskog sveenstva. U novozavjetnim su spisima naglaeni novi oblici kranske liturgije: Veera Gospodnja i krtenje. Ti se obredi izravno povezuju s Kristom Gospodinom. To je ono to su apostoli primili od Gospodina (1 Kor 11,23), to je ta apostolska predaja koju oni ele predati slijedeim pokoljenjima. 1.8.3 Bratska gozba (agape) i veera Gospodnja Izvjetaji u Djelima apostolskim spominju da su krani prakticirali i zajednike bratske gozbe i obred lomljenja kruha. A to se izriito shvaalo pod obredom lomljenja kruha objanjeno nam je u sceni oitovanja Uskrsloga uenicima u Emausu. (Usp. Lk 24,30.35; Dj 2,42; 20,7-22). O povezanosti zajednike gozbe i obreda lomljenja kruha u apostolsko doba dosta se raspravlja. I dalje se postavljaju pitanja: je li euharistija izvorno slavljena u sastavu redovite veere? Jesu li adekvatni termini pomou kojih se postavlja pitanje? Novozavjetni izvjetaji ne donose dovoljno podataka da bi se tono mogao rekonstruirati sadraj i slijed euharistijskog kranskog skupa. Svakako treba uzeti u obzir kulturoloko ozraje u kome se odvijala veera a koje je dosta razliito od naega dananjega. U svetopisamskom duhu svako hranjenje treba shvatiti kao dar Boji. Svako jelo ukljuuje i blagoslov kojim se nahranjeni zahvaljuje Bogu za jelo koje blaguje. Kruh doziva u pamet rije Boju i zakon koji oivljuje: Spomeni se ... da te Gospodin Bog hranio mnom koju nisi poznavao ni ti ni tvoji oevi, da ti pokae kako ovjek ne ivi samo o kruhu nego o svemu to izlazi iz usta Jahvinih (Pnz 8, 2 - 3). Vino i loza dozivaju u pamet Boju providnost i brigu za svoj narod i obeanu sreu. Tako je svaki objed ve susret s Bogom, ili jo bolje, zajednitvo s Bogom. Plutarhu se pripisuje izreka: Grk smatra da nije pravo jeo, ako nije blagovao s prijateljima! U takvom je ozraju suivot bio vaniji od jela a gozbe mjesto i nain trajne
meusobne komunikacije. To nam potvruju evanelja koja esto izvjetavaju da je nauavao u okviru nekoga blagovanja. (Usp. Lk 7,36-50; 11,37; 14,1-24 i prije svega dugi Isusov oprotajni govor u Iv 13-17). Mnogi su naini zajednitva koje gozba proizvodi: suivot, dioba zajednikoga jela i stola, izmjena misli. Judejsko je drutvo gozbama dodavalo posebne vjerske obrede: sustolnici blagoslivlju i mole Boga spominjui velianstvena djela Boja. Poetkom kranske ere jedna zagrijana judejska zajednica nazvana terapeuti zapoinjala je veeru komentarom Svetoga pisma i prigodnim nagovorom (homilijom). Didahe nam je sauvao drevne kranske blagoslove sastavljene u duhu tih tradicionalnih pravila:
A to se tie euharistije, ovako iskazujte hvalu: Najprije o ai: Zahvaljujemo ti, Oe na, za sveti trs Davida sluge tvojega; koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen. A o razlomljenom kruhu: Zahvaljujemo ti, Oe na, za ivot i spoznaju koju si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen. Kao to bijae ovaj razlomljeni kruh raspren po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i mo u vijeke. Amen. A poto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: Hvalu ti dajemo, Oe sveti, poradi svetoga Imena tvoga koje si stavio da stanuje u naim srcima, i poradi spoznaje i vjere i besmrtnosti koje si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen.9
Moe li se onda rei da je u prvim kranskim euharistijama bila spojena sluba itanja po sinagogalnom uzorku i veera jednoga vjerskog bratstva? Ili se radilo o veeri u jednoj zajednici za vrijeme koje se na poseban nain naglaavala prisutnost i sudjelovanje Krista uskrsloga uz dozivanje u pamet njegova nauavanja i njegovih spasenjskih zahvata, prije svega lomljenja kruha? Zajednike su gozbe u to vrijeme bile istovremeno izraavanje ljubavi i meusobnog pomaganja, to je drugi vid doivljavanja zajednice koja se osjeala kao jedno tijelo. U vrijeme nevolje i gladi, to spominju i Djela apostolska,10 veoma je vjerojatno da je nuda meusobnog pomaganja obvezivala organiziranje svakodnevnih dobrotvornih gozba i moda je upravo u tome razlog postupnog razdvajanja zajednikih gozba od striktno euharistijskog blagovanja. Judina poslanica ve aludira na zajednike gozbe bez euharistije pa ih i naziva jednostavno agape. (Usp. Jd 12). 1.8.4 Veera Gospodnja u Korintu Prva poslanica sv. Pavla Korinanima (nastala oko 57. g.) jedan je od vanijih izvora za kransku liturgiju apostolskoga doba. U njoj Pavao govori i o slavljenju Veere Gospodnje. (Usp. 1 Kor 11,23-25). Rastuen zbog nereda koji su vladali na bogoslunim sastancima krana u Korintu, Pavao eli uspostaviti red pozivajui se na predaju koju je primio od Gospodina i koju je on prenio vjernicima u Korintu. U Pavlovu svjedoanstvu nalazimo dvostruki podatak: najprije podatak da se Veera Gospodnja slavila i prije nego je Pavao pisao Korinanima jer to je ve predaja. Zatim je
9 10
Didahe, IX. i X. AGI, Povijest ..., 49. U one dane dooe u Antiohiju neki proroci iz Jeruzalema. Jedan od njih, imenom Agab, usta i po Duhu pretkaza da e uskoro nastati velika glad po svem svijetu. Ona i nasta za Klaudija (Dj 11,27-28).
podatak, u kome su egzegeti jednoduni, da je Pavao na tom mjestu upotrijebio liturgijsku formulaciju. Iz reenoga zakljuujemo da ve polovicom prvoga stoljea postoji tono odreena i ureena liturgijska predaja koja ritualizira dogaaj Isusove smrti i uskrsnua, ovisi izravno o Kristu posredstvom apostola koji su svjedoci Isusove zapovijedi: Ovo inite meni na uspomenu! Povijesni dogaaj izraavaju dva razliita obreda Kristove pashalne veere ali izraena jednom liturgijskom formulacijom koja je ve uniformirana zbog lakega pamenja i kateheze. Ta shematizacija ve potvruje postojanje ustaljene predaje. Iz razmatranoga teksta Prve Korinanima ne moemo razrijeiti postavljenu dilemu o odnosu izmeu obine veere i euharistijske gozbe. Apostolova prekoravanja loeg ponaanja Korinana za vrijeme Veere Gospodnje odnosila su se na egoizam kod zajednikog stola, a to je nespojivo s Veerom Gospodnjom koja ujedinjuje sve sudionike u jedno tijelo. Ostaje otvoreno pitanje: jesu li problemi o kojima Pavao pie specifinost korintskih krana koji su proizili iz njihovih kulturolokih okolnosti? Korintsku su Crkvu, naime, sainjavali krani koji su veinom pristigli iz poganstva i nisu poznavali religioznu tradiciju judejskog blagovanja. Zbog toga su bili pod jakim utjecajem poganskih gozba posveenih idolima koje su im oteavale razluiti i raspoznati novost Veere Gospodnje i njezine vazmene dimenzije koje su zalog uskrsnua. (Usp. 1 Kor 8). Moda Pavao aludira upravo na takvo konkretno stanje. Veinu onoga to smo rekli o Veeri Gospodnjoj u Prvoj Korinanima, moemo analogno primijeniti i na klasina euharistijska mjesta u sinoptikim evaneljima: Mt 26,2629; Mk 14,22-25; Lk 22,15-20. Svi ti tekstovi predstavljaju obred Veere Gospodnje terminima liturgijske formulacije ve prema Crkvama za koje je evanelje pisano. U svakom sluaju, vidimo da su Crkve apostolskog doba slavile Veeru Gospodnju ili obavljale obred lomljenja kruha. Kad sinoptici izvjetavaju o Isusovoj posljednjoj veeri ne istiu niti jedan od mnogobrojnih obreda hebrejske pashalne gozbe. Oni od svih obreda preuzimaju samo dva obreda vezana uz kruh i vino koji su u obredu hebrejske pashalne veere otvarali i zakljuivali gozbu. A to je dvoje cjelokupan obred Veere Gospodnje. Iz toga izvodimo dva zakljuka: 1. Znaenje i vrijednost Veere Gospodnje izjednaava se s pashalnom veerom; 2. Kransko bogosluje mijenja vrijeme slavljenja Pashe: od godinjega slavljenja kod Hebreja, krani prelaze na slavlje Pashe kad god budu jeli taj kruh i pili taj kale ... dok on ne doe (1 Kor 11,26). 1.8.5 Prostorije za slavljenje Veere Gospodnje Djela apostolska (20,7-12) izvjetavaju nas o jednom skupu krana u maloazijskom gradu Troadi za vrijeme kojega se Pavao opratao od lokalne zajednice. Spominje se obred lomljenja kruha i Pavlov nagovor koji se oduljio te je mladi koji je sjedio na prozoru zaspao i pao s treega kata na zemlju. Podatak da je kua bila barem tri kata visoka i da je u
prostoriji u kojoj su bili okupljeni bilo mnogo svjetiljaka sugerira da je u prostoriji bilo dvadesetak, a moda i vie, osoba. Openito je poznato da su krani svoje skupove odravali u privatnim kuama: Usp. Dj 2,46; 5,42; 20,20. To se dogaalo i u vrijeme dok su apostoli i njihovi pratioci jo mogli sudjelovati u zajednikom bogosluju u Hramu. I tada su svakodnevno jednoduno i postojano hrlili u Hram, a po kuama bi lomili kruh (Dj 2,46). Mnoge su od tih kua sasvim jasno oznaene, kao npr.: gornja soba u Jeruzalemu (Dj 1,13); kua Marije, majke Ivana nazvanog Marko (Dj 12,12); Lidijina kua u Filipima (Dj 16,15); kua Akvile i Priske u Efezu (Rim 16,5); Ninfina u Laodiceji (Kol 4,15). U svim tim sluajevima upotrijebljen je isti obrazac: Crkva koja se okuplja u njegovoj (tvojoj) kui. Ipak nije na odmet upozoriti na oprez s brojkama u tim izvjetajima. Na nekim mjestima brojevi imaju simboliko znaenje i trebaju se uzeti kao simbolika a ne matematika vrijednost na koju smo mi naueni. Npr. izvjetaj u Djelima apostolskim (1,15) o izboru Matije na mjesto Jude navodi da u gornjoj sobi ... bijae sakupljenog naroda oko sto i dvadeset dua. Tumai se slau da je broj 120 simbolian i izraava uspostavu novoga naroda Bojega iz svih 12 izraelskih plemena po 10 to je bio temelj organizacije naroda (12 x 10 = 120). Prema tome, u tom izvjetaju ne treba traiti drugi podatak o veliini okupljenoga naroda u jednoj prostoriji kojoj norme izgradnje nisu omoguavale okupljanje naroda kojemu bi broj bio vei od tridesetak osoba. 1.8.6 Krtenje u Ime Isusovo Uz obred Veere Gospodnje, krani su od samih svojih poetaka poznavali i obred krtenja u ime Isusovo koji je bio razliit od svih dotadanjih obrednih pranja i pranja kao znak pristupa nekoj zajednici. Taj je obred razliit i od Ivanova krtenja vodom. Sm je Ivan Krstitelj najavio da e to biti krtenje Duhom Svetim za razliku od njegova krtenja vodom. To krtenje u ime Isusovo isto je to i novo raanje, preporaanje, o komu je Isus razgovarao s Nikodemom (Iv 3,3-5). Sam obred krtavanja u novozavjetnim spisima opisan je samo jedanput, prigodom krtavanja Etiopljanina: Zapovijedi da kola stanu, pa obojica, Filip i dvoranin, sioe u vodu, te ga Filip krsti (Dj 8,38). Uz taj izvjetaj, neki rukopisi imaju dodatak o ispovijedanju vjere Etiopljanina: Ako svim srcem vjeruje, to se moe uiniti. Etiopljanin odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Boji. Obiaj krsnog uranjanja u vodu potvruje i Pavlova propovijed u kojoj usporeuje uranjanje u vodu sa smru Kristovom i izranjanje iz vode s uskrsnuem na novi ivot (Rim 6,1-23). Na drugim se mjestima samo istie primanje krtenja to je izraeno pasivom: Bijahu krteni. Ne spominje se nain obavljanja obreda niti krstitelji. U opisu Pavlova obraenja veli se da je Ananija poloio na njega ruke, ali se ne precizira da li ga je i krstio (Dj 9,18; 22,16). Petar zapovijeda da se krste Kornelije i njegovi (Dj 10,48). Krtenje Duhom Svetim usko se povezuje sa silaskom Duha Svetoga na apostole na dan Duhova. Ipak, treba primijetiti da su apostoli tada izravno ispunjeni Duhom Svetim bez
posredovanja nekog obreda. Petar je toga bio svjestan, ali ipak zna da je to dar koji mogu dobiti svi oni koji se obrate i krste u ime Isusovo (Dj 2,37), jer takvima e se oprostiti grijesi i primit e dar Duha Svetoga (Dj 2,38). Nalazimo se, dakle, pred ritualiziranjem spasenjskih dogaaja koji vuku svoje korijene u Isusovim rijeima i djelima. Apostoli znaju da ne uvode neto to je bilo strano Isusovim postupcima jer je krtenje bilo i za vrijeme Isusova djelovanja, iako zapravo nije krstio sm Isus, nego njegovi uenici (Iv 4,1). Isusova zapovijed uenicima da idu po svemu svijetu i uine njegovim uenicima sve narode krstei ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19) svjedoi da je ve oko 70. g. bila ustaljena liturgijska formula za podjeljivanje sakramenta krtenja u ime Isusovo. Ali to nam takoer pokazuje i vjeru prve Crkve da svaki krteni postaje dionik cjelokupnog spasenjskog dogaaja. Trinitarna formula krtavanja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga je jeka trinitarne teofanije za vrijeme Isusova krtenja na Jordanu. Kransko krtavanje ostvaruje teoloki sadraj koji je objavljen za vrijeme Isusova krtenja. Kao to je Veera Gospodnja sakramentalni nastavak Isusove pashalne veere, tako je krtenje nekog vjernika u ime Isusovo sakramentalni nastavak Isusova krtenja. 1.8.7 Propisi za krtenje u Didahe Propisi i preporuke o podjeljivanju sakramenta krtenja u spisu Didahe sueni su na disciplinska pitanja o kvaliteti i koliini vode te o postovima prije krtenja.
Krstite ovako: poto ste sve to prije rekli, krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekuoj vodi. Ako pak nema tekue vode, krsti u drugoj vodi; ako ne moe u hladnoj, onda u toploj. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. A prije krtenja neka krstitelj i krtenik i drugi, ako koji mogu, odre post: krteniku naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.11
Propisi o kakvoi vode oito su odgovor kranima pristiglim iz judaizma iji su teolozi razlikovali est stupnjeva istoe vode, od kinice u cisternama do izvorske ive vode koja je u nekim sluajevima bila obavezna. Didahe priznaje prednost ive vode za krsno pranje, ali ne postavlja je kao nuan uvjet. Takve nam distinkcije sugeriraju zakljuak da u to vrijeme jo nije bila ustaljena jednolina krsna disciplina i trebalo je predvidjeti razliite situacije. Osobito nam je zanimljiv sluaj nedostatka vee koliine vode i propis o krtavanju trostrukim polijevanjem po krtenikovoj glavi. U oba je sluaja predvien trojstveni obrazac koji donosi i zavretak Matejeva evanelja. Propisom o pretkrsnom postu zahvaeni su krstitelj, krtenik i ostali kojima identitet nije preciziran. U Novom zavjetu je naglaeno iva svijest da je Gospodin Isus opratao grijehe ljudima, ali takoer i da je povjerio svojoj Crkvi vlast opratanja grijeha snagom Duha Svetoga. Usp: Mt 16,9; 18,15-18; Iv 20,23. Tu nalazimo temelj kasnije uvedenoj obrednoj praksi opratanja grijeha putem obreda sakramentalne pokore.
11
Didahe, VII. AGI, Povijest ..., 48-49.
Iz svega to smo rekli o Veeri Gospodnjoj i krtenju u ime Isusovo, proizlazi da je Crkva u apostolsko doba ve imala svoju vlastitu liturgiju kojoj su ta dva obreda glavni obredi, ali ne i jedini. Ta dva glavna obreda su u posebnom odnosu prema povijesti spasenja i daju toj povijesti novu dimenziju i nov sadraj. Prva Crkva provodi u ivot Isusovu zapovijed i ritualizira dogaaje koji su se dogodili u Starom zavjetu, ali su svoju puninu dosegli u dogaajima Kristova otajstva smrti i uskrsnua i njegova odlaska Ocu. To je dalo specifinost kranskom bogotovlju.
1.8.8 Liturgija povezana s vremenom Mlada je Crkva jasno oitovala svoju razliitost od judaizma. To je oitovanje katkad izraavano s mnogo ara, ali joj to nije prijeilo da usvoji neke uzorke judejskih religioznih ustanova. Tako je u poetku Crkve izmeu nje i starog Izraela vladala skladnost u nasljedovanju sedminog ritma, iako su i jedni i drugi imali razliit dan na kome su temeljili taj ritam. Za krane je to od poetka bio prvi dan po suboti, dan kad je Gospodin uskrsnuo od mrtvih i oitovao se apostolima i drugim uenicima. Zbog toga je taj dan postao dan Gospodnji, prvi dan tjedna i novo arite tjedna umjesto subote. Tako se poslije Isusova uskrsnua kranska zajednica okupljala svake nedjelje. Djela apostolska s tim danom povezuju Pavlov pohod Troadi: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govorae i, kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoi (20,7). Pavao uz taj dan povezuje skupljanje milodara: Svakoga prvoga dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja to uzmogne (1 Kor 16,2). Didahe takoer svrstava ovaj dan u sadraj svojih propisa: U dan Gospodnji saberite se zajedno te lomite kruh i vrite euharistiju, ispovijedajui svoje prestupke da vaa rtva bude ista.12 U istom djelu se odreuje da se dva dana u tjednu (srijeda i petak) posvete postu a da se Oe na moli tri puta na dan: A vai postovi neka ne budu zajedno s postovima hipokrita; oni naime poste drugi i peti dan u tjednu; a vi postite etvrti dan i dan priprave (paraskeuen, tj. petak). Takoer ne molite kao hipokrite, nego kao to je zapovjedio Gospodin u svome Evanelju, ovako molite: Oe na ... Tako molite tri puta dnevno.13 Taj tjedni i svagdanji ritam koji su krani usvojili od svojih poetaka, ima
izvor u idovskoj religioznoj praksi. Pogani su uoavali pravila ponaanja na kranskim skupovima i smatrali su to znaajnim obiljejem jer je okruje u kome su ivjeli opsluivalo mjeseni kalendar dok su se po tjednom ritmu ravnali samo narodi koji su doli s istoka. Jeka toga stava nalazi se u glasovitom pismu Plinija Mlaega, upravitelja Bitinije (predio sjevernije od dananje Ankare), caru Trajanu 112. g. Njegov izvjetaj o kranima je povran i netoan jer potjee od izvanjskog promatraa koji nije poznavao krane osim po dojavama njihovih protivnika.
12 13
Didahe, XIV; AGI, Povijest ..., 50. Didahe, VIII; AGI, Povijest ..., 49.
Plinije je o kranima pitao apostate ili dounike koji su upravo zbog toga i dolazili na kranske skupove. U pismu caru, izmeu ostaloga, pie: Svjedoe da se sav njihov grijeh i sve njihove pogreke sastoje u ovoj praksi: redovito se okupljaju na tono odreen dan prije izlaska sunca, recitiraju u dva kora zazive Kristu koga smatraju Bogom ... Nakon to zavri taj dio kulta, obino se razilaze i ponovno skupljaju da bi uzeli hranu koja je svakako obina i bezazlena. I to su prestali poslije moje naredbe kojom sam, prema odredbama tvoje dobrohotnosti, zabranio postojanje posebnih drutava ... Plinijevo zapaanje da se krani sastaju u tono odreeni dan upuuje nas na nedjelju kao dan obnavljanja uspomene na Kristovo uskrsnue, ali i na druge dane u tjednu kada su se krani skupljali. Plinije navodi zoru kao vrijeme sastajanja, ali i veer nakon to je carska vlast zabranila nona okupljanja. U tim naznakama jasno se vidi da su krani u samim poecima prakticirali okupljanja na molitve i na euharistiju. I Djela nam apostolska svjedoe da su uenici bili ustrajni u molitvama (Dj 2,42-47). Ipak ne znamo precizno kako je bio organiziran molitveni dan prvih krana. Iz kasnije molitvene prakse zakljuujemo da su mogla biti tri momenta u molitvenom danu prvih krana: skupljanje apostola o treem asu (oko 9 sati) na Duhove, Petrova molitva na krovu kue o estom asu (12 sati) i uzlazak Petra i Ivana u hram na molitvu o devetom asu (oko 15 sati). K tome moemo nadodati i zabiljebu da su Pavao i Sila molili u zatvoru u pono (Dj 16,15). Ali ti izvjetaji Djela apostolskih ne daju nam izravna svjedoanstva o svagdanim kranskim okupljanjima u razliitim trenucima dana. Djela apostolska spominju da su krani apostolskog doba ustrajno ili u Hram kao to su to inili Petar i Ivan u trenutku prinoenja veernje rtve u Hramu. Ipak, nema nita o svakodnevnom davanju hvale Bogu nakon to su se krani odijelili od slubenog idovstva neposredno nakon razaranja Jeruzalemskog hrama. Ve smo istaknuli da je razorenje Hrama ima odluujui utjecaj na proces odvajanja krana od slubenog idovskog kulta. Stari je Izrael prinosio svakodnevne rtve hvale Bogu u ime itavog ovjeanstva i to je bila njihova sveenika uloga. Ruenje Hrama dokida sigurnost egzistiranja takvog bogosluja. Mlada je Crkva postala svjesna da je na nju doao red da od tada pa ubudue ona osigura tu sveeniku ulogu preko nedjeljne euharistijske etve. To nam sugerira i primjena Malahijina prorotva o rtvi hvale u spisu Didahe, XIV, 2. Malahija proree: Od istoka do zapada veliko je ime moje meu narodima, i na svakom mjestu prinosi se kd i rtva ista Imenu mojemu (1,11) ... Proklet bio varalica koji u stadu ima ovna to mi ga je zavjetovao, a rtvuje mi ovcu jalovicu (1,14). Nita ne znamo o sudjelovanju prvih krana na godinjim hebrejskim svetkovinama. Znamo samo da je Pavao za susreta sa starjeinama iz Efeza i Mileta urio da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu (Dj 20,16). To je bilo 58. g. Istovremeno, Pavao u svojim poslanicama jasno istie izvornost kranske Pashe. Usp. npr. 1 Kor 5,7-8: Oistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao to i jeste beskvasni, jer ve je rtvovana Pasha naa, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloe i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima istoe i istine.
1.8.9 Liturgijski slubenici U novozavjetnim spisima i u Didahe mogu se uoiti mnogobrojni oblici i etape razvitka kranskih sluba i nositelja tih sluba.Tu su prije svega oni koji odgovaraju prvom misionarskom pokretu: apostoli, proroci i nauitelji te druge slube unutar kranske zajednice koji su se razvile u smjeru uspostave vladajue hijerarhije u tri stupnja: episkopi, prezbiteri i akoni. Razliiti nazivi ovise o praksi razliitih kulturolokih grupa (npr. judeo-palestinske i helenistike) i o slubama koje su obavljali u dotinoj kranskoj zajednici: pouavatelji, misionari, upravitelji, posluitelji kod stolova. U svakom sluaju, te slube nikada ne istiu liturgijsku ulogu tih slubenika. Upute o prvim liturgijskim sastancima dao nam je Pavao u Prvoj poslanici Korinanima (11-12) u kojoj nas izvjetava o obiaju uzimanja rijei na molitvi i u prorokovanju za vrijeme liturgijskog sastanka koji se odnosi na svaku osobu koja sudjeluje na tom sastanku: Svaki mu koji se moli ili prorokuje ... svaka pak ena koja se moli ili prorokuje ... (1 Kor 11,4). Uloga predsjedatelja liturgijskog slavlja, to e u kasnijim stoljeima biti osobito isticana, u novozavjetnim se spisima uope ne spominje to je oit znak da to nije zasluivalo njihovu panju. Didahe, djelo napisano u prvoj polovici 2. st. ali je sakupilo norme i obiaje koji su bili od samih poetaka, o slubenicima pie:
to se tie apostola i proroka, inite kako je po pravilu evanelja. Svaki apostol koji doe k vama neka bude primljen kao Gospodin. No neka ne ostane dulje od jednoga dana. Ako pak bude potrebno, i slijedei, ali ako ostane tri dana, to je lani prorok. (XI,3). Postavite sebi biskupe i akone dostojne Gospodina, mueve krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i prokuane, jer vam i oni vre slubu proroka i uitelja. (XV,1).
1.8.10 Liturgijski obredi u apostolsko doba Uz obred lomljenja kruha ili Veeru Gospodnju i krtenje, novozavjetni spisi dozivaju u pamet i neke druge, ali veoma malobrojne, liturgijske obrede. Tu je prije svega obred polaganja ruku koji je prakticiran za podjeljivanje dara Duha Svetoga, kod krtavanja (Usp. Dj 8,15-17), ozdravljanja bolesnika (Dj 9,12.17; 28,8), dodjeljivanja poslanja u ime zajednice (Dj 6,6; 13,13; 1 tim 4,14; 5,22; 2 Tim 1,6). Obiaj mazanja bolesnika uljem povezuje se uz slubu Dvanaestorice (Mk 6,13). Opisana je i u Jakovljevoj poslanici (5,14-16). Oni koji tako djeluju kod bolesnika nisu iscjelitelji koji posjeduju dar lijeenja (1 Kor 12,9 sl.), nego su starjeine kranske zajednice. Navedeni odlomak iz Jakovljeve poslanice je jedini svetopisamski odlomak koji govori o opratanju grijeha nakon krtenja, a to opratanje se postie molitvom i mazanjem uljem u Ime Gospodnje. Svi se drugi novozavjetni izriaji o opratanju grijeha povezuju uz krtenje. 1.8.11 Drugi oblici bogotovlja u apostolsko doba
Djela nas apostolska izvjetavaju da su prvi krani bili postojani u nauku apostolskom, zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42). Saimajui ukratko opis ivota zaetka prve kranske zajednice koja je bila okupljena oko apostola i Isusove majke Marije, Luka eli pokazati da se dogodila bitna izmjena i diferenciranje od slubene hebrejske religiozne zajednice. Ta bitna izmjena je plod Duhova. Nova je zajednica i dalje neko vrijeme svakodnevno hrlila u Hram a istovremeno bi u kuama lomili kruh (Dj 2,46). Ipak, vjera da je Krist prisutan meu njima i dalje po svome Duhu i da oni radosno oekuju dan njegova ponovnog dolaska, stvarala je sve jae razdvajanje od hebrejske religiozne zajednice a meu narodom su uivali velik ugled (Dj 2,47). 1.8.11.1 Nauk apostolski Kao prvu oznaku prvih krana Luka istie postojanost u nauku apostolskom. Taj nauk apostolski nije nita drugo doli homiletsko tumaenje i komentiranje tekstova Svetoga pisma, naravno Staroga zavjeta. To itanje i komentiranje starozavjetnih tekstova obavljano je u svjetlu Isusova dogaaja. Luka je zabiljeio da ih je sm Gospodin pouio kako se trebalo sve ispuniti to je o meni napisano u Mjsijevu zakonu, prorocima i psalmima (Lk 24,44). O tome je najprije postojala usmena predaja, pa male pismene zbirke, dok konano nije dola redakcija svetopisamskih tekstova koje danas poznajemo kao kanonske knjige Novoga zavjeta. Na slian nain su nastali starozavjetni proroki spisi kao duhovna interpretacija Mojsijeva zakona (Tore). Kao drugo itanje na liturgijskim sastancima prvih krana itala su se pisma pojedinih apostola i to su tzv. katolike poslanice. 1.8.11.2 Zajednitvo (koinoniva) Tu oznaku prve kranske zajednice neki tumai svetoga pisma izvode iz prakse apostolske Crkve da sva svoja dobra daju u zajednicu, pa im je sve bilo zajedniko (Dj 2, 44). Ipak, vjerujemo da smo blii poimanju sv. Luke, ako to pokuamo staviti u ambijent hebrejske religiozne sredine. Hebrejska religiozna povijest pozna stvaranje posebnih grupa na prijateljskoj osnovi s religioznim motivima. Nazivane su haburah i redovito su ih sainjavali poboniji ljudi. Oni su se sastajali, npr. petkom naveer da proslave poetak subotnjeg odmora ili grupa od najmanje 10 ljudi za slavljenje pashe. Dakle, kranska bi koinonia bila obiljeena zajednikim okupljanjem na jedan sveti skup. Meutim, to okupljanje prvih krana imalo je posebnu svrhu koju treba traiti u posebnostima kranskog obreda. U 1 Kor 10,16 to zajednitvo je stavljeno u odnos s kruhom koji lomimo i aom koju blagoslivljamo. Stvarajui Vulgatu, sv. Jeronim je to dobro shvatio i preveo jednim izrazom: communicatio fractionis panis = zajednitvo lomljenja kruha. Jo jedan razlog ide u prilog tome tumaenju: ostala tri obiljeja prve
14
14
Izlaganje o drugim oblicima bogotovlja u apostolsko doba slijedim raspored i zakljuke S. Marsilia u ANAMNESIS, vl.2, 25-40.
kranske zajednice su obredna, kultna, pa je najvjerojatnije da je i to zajednitvo takoer toga porijekla. 1.8.11.3 Lomljenje kruha Egzegeti redovito tumae da time oznaavamo obred Veere Gospodnje. U tom smislu nalazimo ga ve u Dj 2,42; 1 Kor 10,16 i Lk 24,30. Potrebno je takoer spomenuti da su uenici u Emausu prepoznali Isusa po lomljenju kruha (Lk 24,35). Evanelisti su marljivo biljeili da je Isus u svome ovozemaljskom ivotu prakticirao taj obred, bilo kod udesnog umnaanja kruhova, bilo na Posljednjoj veeri. Prvi su krani koristili taj obred kao dio Veere Gospodnje. Lomljenje kruha oznaava tipian kranski obred. To je oito iz Dj 20,7.11 gdje taj obred daje glavno obiljeje danu u kome se obaljva. To je obred koji se povezuje s molitvom i to posebnom zahvalnom molitvom to e utjecati i na stvaranje tehnikog termina euharistija = zahvaljivanje, pohvala. U Djelima apostolskim spominje se da se obred lomljenja kruha obavljao po kuama, dakle, po privatnim stanovima. To je vjerojatno posljedica injenice da su na tom obredu sudjelovali samo pripadnici novoga bratstva (koinonia), ali i injenica da je kuni ambijent prisutan i na samom izvoru toga obreda. Ustanovljen je, naime, kao uspomena na Isusovu pashalnu gozbu koju je on obavio sa svojim uenicima u privatnoj kui. 1.8.10.4 Molitve Kao etvrtu komponentu bogotovlja prve kranske zajednice, Djela apostolska navode ustrajnost u molitvama. Ta se ustrajnost najvie oitovala u tome to su svaki dan jednoduno i postojano hrlili u Hram (2,46). Vjerojatno im je stalno odjekivala opomena njihova Uitelja da je Hram kua molitve. injenica da Luka tu upotrebljava mnoinu molitve daje naslutiti da se radi o tono odreenim molitvenim asovima u Hramu. Glavni dio tih molitava sainjavala je tzv. ema Jirael (Pnz 6,4-9) koja se molila ujutro i uveer. Obavljana je zajedniki i privatno. Pobonije su osobe ponavljale te molitve i na podne. Zbog toga psalmist klie: Veerom, jutrom i o podne tuan u jecati (Ps 55,18). Prorok Danijel je tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajui, molei i hvalei Boga, kako je uvijek inio (Dn 6,11). Tako je inio i Petar apostol (Dj 10,9). Molitvi ema u Hramu se dodavala molitva Osamnaest hvalbenih blagoslivljanja (emon hesr) koja je prozvana TEFILAH. To je molitva u pravom smislu te rijei. Izgovarao ju je sveenik pred zajednicom koja je odgovarala: Blagoslovljen Bog u vijeke itd. I jednoj i drugoj molitvi u Hramu prethodilo je vrijeme zvano tahanun. U vrijeme apostola ti su trenuci bili preputeni osobnoj molitvi koja se obavljala u dubokoj utnji i redovito popraena prostiranjem po podu.
Prvi su krani sudjelovali i u rtvenim obredima u Hramu. O tome se govori kao o neem sasvim normalnom i nekoliko godina poslije Duhova (Usp. Dj 21,20-26). To je jo oitije ako se prisjetimo da su se dvije dnevne rtve u Hramu prinosile istovremeno kad su se obavljali molitveni asovi. Sa sigurnou moemo pretpostaviti da su krani bili pristae i pobornici produhovljenja rtvenog kulta koji su propagirali starozavjetni proroci, a sm Isus proslijedio. Krani, dakle, nisu odbacivali rtve u Hramu nego su ih, malo po malo, nastojali produhoviti i povezati sa smru svoga Uitelja koja je prikazivana kao vrhunac i ispunjenje starozavjetnog kulta. Uz to to su prvi krani bili ustrajni u molitvi u Hramu, oni su imali i svoje posebne molitvene skupove na kojima su molili molitvu koju ih je nauio Krist Gospodin: Oe na. To sigurno nisu molili u Hramu zajedniki, jer se u Hramu molilo samo hebrejskim jezikom, a Oe na je izvorno na aramejskom jeziku. Kad hebrejski mentalitet i ambijent nisu vie bili pogodno tlo za razvijanje kranstva, nastaje prekid sa idovstvom i ve u Didahe stoji preporuka: Nemojte moliti kao hipokriti nego kako je zapovjedio Gospodin u evanelju. Molite ovako Oe na ... Molite tri puta na dan. 1.8.10.5 Neki molitveni obrasci prvih krana Prva je Crkva najee molila psalmima kojima se molio i sm Krist Gospodin. U evaneljima je zabiljeeno nekoliko psalama pomou kojih se Isus molio: Ps 21(22): Boe moj, zato si me ostavio? (Mt 27,46); Ps 31 (30),6: Oe, u ruke tvoje predajem duh svoj! Lk 23,46); Ps 114(113) - 118(117), tzv alelujski psalmi (Mk 14,26). Samo po sebi je razumljivo da su prvi krani malo po malo molili psalme dajui im drugo znaenje od onoga koje su im davali Hebreji. Potaknuti Isusovim rijeima traili su sve ono to je zapisano o Njemu u psalmima (Lk 24,44). Tako se razvilo tzv. kransko itanje psalama, tj. itanje psalama u svjetlu spasiteljskih dogaaja Isusove smrti i uskrsnua. O tome imamo veoma vrijednih primjera u Djelima apostolskim: 2,25-28; 2,30.34.35; 4,11.2526 itd. Takav nain je potakao stvaranje kranskih himana. Meu prvim kranima je bilo i onih koji su potaknuti Duhom improvizirali vlastiti psalam (1 Kor 14,26). Zato Pavao potie Koloane da od srca pjevaju hvalu Bogu psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim (Kol 3,16). Najznaajniji su himni prve Crkve: Velia (Lk 1,46-55), Blagoslovljen (Lk 1,6879) te glasoviti kristoloki himni sv. Pavla: 1 Tim 3,16; 2 Tim 2,11; Fil 2,6-11; Kol 1,15-20. Egzegeti su jednoglasni u tvrdnji da su to kranski himni, ili dijelovi himana, koji su se upotrebljavali u bogosluju prvih krana. K tome bi se moglo nadodati i Ef 5,14: Probudi se ti to spava, ustani od mrtvih i zasvijetlit e ti Krist. to je himan, ili dio himna, koji je pratio obred krtenja. Slavoslovlja (doksologije) su vrste molitvenih obrazaca tipino hebrejskog porijekla. U novozavjetnim spisima ostali su mnogi, a mi emo spomenuti samo one znaajnije koje susreemo u Otrivenju: 1,5-8; 11,15-18; 4,8-11; 5,9-14; 7,10-12; 19,1-8. U svim tim
molitvenim pjesma istaknut je jako hebrejski duh, ali je sadraj kranski, kristoloki. Kontekst je uvijek liturgijski, tonije euharistijski. Pomou njih su krani izraavali svoju zahvalu Bogu za djelo spasenja izvedeno po Kristu. Po nainu izvoenja oni se predstavljaju u responzorijalnom obliku. Izdvajamo, kao tipian primjer, slavoslovlje u Otk 4,8-11: Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, onaj koji bijae i koji jest i koji dolazi! ... Dostojan si, Gospodine, Boe na, primiti slavu i ast i mo! Jer, ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno! To je jedna od najstarijih biblijskih doksologija, grki nazvana trishagion (Sveti Boe; Sveti Jaki; Sveti Besmrtni) i hagiasmon, latinski sanctificatio. Izvor joj je Iz 6,3, a u kransko je bogosluje ula vjerojatno preko hebrejskog oblika bogosluja tzv. kedua = proglaavanje svetoga. Usklici su takoer jedan od molitvenih oblika koje je upotrebljavala Crkva u apostolsko doba. Korijen vuku iz sinagogalne prakse. Promotrit emo tri najopenitija: Amen, Aleluja, U vijeke vjekova. Amen - u starozavjetnim spisima izraava prihvaanje rijei Boje (Jer 11,5), odogovor na zakletvu (Br 5,22), liturgijski odgovor naroda (Pnz 27,15-26; 1 Kr 16,36), ali se ve u St. Zavjetu pojavljuje u ulozi zavretka psalama. U tom smislu dolazi na kraju svakoga od etiri dijela psalma. Zbog toga na kraju Ps 106(105) stoji uputa: I sav narod neka rekne: Amen! Aleluja! U toj e se ulozi esto upotrebljavati u sinagogalnom molenju psalama, i uvijek ima otprilike isto znaenje: slaganje s onim to se ita ili moli i potvrdu toga. Po znaenju, najblii bi mu bio na usklik: Tako je! Po upotrebi usklika Amen, Crkva je batinica sinagoge i po nainu i po znaenju. Tako u 1 Kor 14,16 Amen oznaava sudjelovanje u molitvi subrata kranina, a u Otk 5,14; 7,12; 19,4 odgovara kontekstu koji je doslovno preuzet iz Neh 8,6: Tada Ezra blagoslovi Jahvu, Boga velikoga, a sav narod, podignutih ruku, odgovori: Amen! Amen! Zatim su kleknuli i poklonili se pred Jahvom, licem do zemlje. Otk 5,14: I etiri bia ponavljahu: Amen! A starjeine padnu noce i poklone se. Dakle, u tim sluajevima Amen prati prostracija, prostiranje po podu. Konano, Amen se upotrebljava kao zakljuna formula slavoslovlja i blagoslova ili pak kao zakljuna formula bilo koje molitve. Aleluja - U izvorniku oznaava: Hvalite Jahvu (HALELU-JAH/VE). U hebrejskoj Bibliji, koja je jo uvijek u uporabi, Aleluja oznaava uvodni poziv ili zakljuak nekih psalama. U Septuaginti ve se pojavljuje kao veseo usklik sm za sebe (npr. Tob 13,18), a ne kao odgovor na neki psalam ili molitveni obrazac. U NZ ovaj je usklik zabiljeen samo na jednom mjestu: Otk 19,1-6. Tu se ponavlja etiri puta to je posljedica liturgijske responzorijalne uporabe. Liturgijska upotreba ovoga usklika zasvjedoena je u starim dokumentima drevne Crkve, kao npr. Ode Salamonove (42 pjesme kranske mistike nadahnute na Ivanovim spisima iz prve polovice 2. st.); Tertulijanovo djelo De oratione, 27 (poetak 3. st.); Hipolitova Traditio apostolica (3. st.). U vijeke vjekova - To je veoma esti zavrni obrazac novozavjetnih doksologija. Pojavljuje se i u kraoj verziji: U vijeke. Taj je oblik redovito vezan uz krae doksologije,
nazvane blagoslivljanja i zapoinju rijeju Blagoslovljen a prati spomen Bojega imena. Npr. Rim 1,25; 9,5; 2 Kor 11,31. Dui oblik ovoga usklika prati zavretak doksologija u pravom smislu te rijei, tj. onih u kojima se proglaava slava (grki doksa), mo i snaga Boja: Rim 16,27; Gal 1,5; Fil 4,20; 1 Tim 1,17 itd. I jedan i drugi obrazac imaju porijeklo u molitvi psalama. Krai je obli stariji, a neki prouavatelji svetopisamskih tekstova tumae da je dui oblik nastao jo u starozavjetno doba kao protest protiv tumaenja da to u vijeke znai stvarno vremensko razdoblje od jednoga stoljea. U NZ dui oblik je ei, a krai se upotrebljava kad se radi o hebrejskom ambijentu.
2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU

Literatura: ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 20-66; BOROBIO, La celebrazione nella Chiesa, t.I, 66-84; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Note storiche, Subsidia 13, ed. Liturgiche, Roma 1978, 63-112; JEDIN H., Velika povijest Crkve, sv.I., KS, Zabreb 1976; KLAUSER T., La liturgia della Chiesa occidentale, Sintesi storica e riflessioni. Elle Di Ci, Torino-Leumann, 1971, 46-60; METZGER M., Storia della liturgia. Le grandi tappe. Ed. San Paolo, Cinisello Balsamo, 1996, 50-90; MARSILI S., Dalle origini della liturgia cristiana alla caratterizzazione rituale, u: ANAMNESIS, vl.2, 47-54; AGI-BUNI T., Povijest kranske literature, sv. I, KS, Zagreb1976; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb1997, 203-296.
2.1 Povijesni okvir Kranska je liturgija u 2. i 3. st. organski nastavak i razvitak liturgijske prakse apostolskog doba. Dva su osnovna obiljeja liturgije toga razdoblja: vjernost apostolskoj predaji i prilagodljivost novonastalim prilikama. Dijalektiki dinamizam izmeu tih dviju odrednica stvarat e liturgijsku praksu sve do polovice 4. stoljea. Drugo i tree st. ine zanimljivu etapu u razvoju liturgijskih ustanova. Taj e se odsjek razlikovati od apostolskog vremena prije svega injenicom da su apostoli kao stupovi i utemeljitelji lokalnih Crkava nestali sa scene i trebalo ih je zamijeniti ljudima koji nisu poznavali Gospodina po tijelu niti su bili izravni svjedoci njegova uskrsnua od mrtvih. Uz to, nastupilo je novo stanje za mladu kransku Crkvu: odbaeni su od narodnih starjeina staroga Izraela i razoren je Jeruzalemski hram. Eshatoloko poimanje je usavreno pa je splasnulo uvjerenje da e se Gospodin ubrzo, za ivota prve generacije, pojaviti kao sudac na svretku svijeta. Zbog toga su ureivali kranske zajednice kao stabilne vjerske zajednice koje imaju zadatak svjedoiti svoju vjeru u novim prilikama i tu vjeru prenositi na nove narataje. Krani su ivjeli i djelovali u nesigurnom okruenju jer kranstvo nije bilo slubeno odobrena religija u Rimskom carstvu. Zbog toga su esto bili predmet osuda, ocrnjivanja i progona. To je trajalo sve do 313. g. kada im je priznata sloboda javnog ispovijedanja kranske vjere. S druge strane, kranstvo se irilo po tadanjem Rimskom carstvu koje je bilo jedinstveno skoro na itavom Sredozemlju, s dobro ureenim i organiziranim morskim i kopnenim komunikacijama, jedinstvenim slubenim jezikom i politikom upravom. Kako su krani ekskomunicirani iz idovske zajednice, oni su se okrenuli prema poganima. To je zahtijevalo i promjenu navjestiteljskoga i katehetskog djelovanja. Krani koji su pristizali iz idovstva bili su odgojeni u svetopisamskom duhu, a poganima je bila potrebna osnovna biblijska pouka i due uvoenje u duh povijesti spasenja. Zbog toga su osnivane prave katehetske kole, meu kojima se isticala ona koju je u prvoj polovici 3. st. u Aleksandriji utemeljio i organizirao Origen. Te su se kole susretale s mnogim problemima u izlaganjima izvornih kranskih poruka u poganskom svijetu koji je bio zaraen razliitim idejnim strujanjima od kojih je najjai bio gnosticizam.
2.2 Izvori za povijest kranske liturgije u 2. i 3. st. Pisani dokumenti koji nam mogu posluiti kao izvor za prouavanje povijesti kranskog bogosluja u 2. i 3. st. su brojniji nego za apostolsko doba koje pokriva 1. stoljee. Tako moemo pratiti postanak i razvoj pojedinih liturgijskih ustanova. Sv. Ciprijan (+ 258.), biskup u Kartagi pie o nainu kako je uspostavljao ili usavravao neke liturgijske ustanove. Najpoznatiji izvor za povijest kranske liturgije iz 2. stoljea jest glasovita Prva apologija sv. Justina (+oko 163.)15 nastala oko 155. godine.16 Justin nam u tom djelu (gl. 61, 65, 66, 67) prua dragocjene podatke o kranskom bogosluju svoga vremena. Tu su, naime, potanko opisana dva glavna kranska obreda: krtenje i Veera Gospodnja. (Vidi str. 34). Djelo je nastalo u Rimu pa nam je to najstariji sauvani opis mise u Rimu.17 Tertulijan 211. godine, raspravljajui o vanosti usmene predaje, opisuje i kransku liturgiju:
... upravo dok silazimo u vodu, odnosno malo prije, pred zajednicom okupljenom pod biskupovim vodstvom, sveano obeavamo da se odriemo avla, njegovih ustanova i njegovih anela. Zatim smo zaranjani u vodu tri puta i nai odgovori o vjerovanju sadre i neto vie od onoga na to nas je obvezao Gospodin u evanelju (usp. Mt 28,19). I nakon to smo izili iz vode kuamo pomijeano mlijeko i med. Od toga dana pa preko cijeloga slijedeega tjedna ne obavljamo naa svakodnevna kupanja. A to se tie sakramenta euharistije, Gospodin ga je slavio naveer za vrijeme veere i to povjerio svima. Mi to slavimo takoer za vrijeme nonog okupljanja prije zore i primamo ga samo iz ruku onoga koji obavlja slubu predsjedanja. Prinoenje za pokojne obavljamo na godinjicu njihove smrti koja postaje dan njihova raanja. Nedjeljom postiti i klanjati se Bogu na koljenima smatramo bezbonou. Zbog istoga se razloga uzdravamo od pokornike prakse od Uskrsa do Duhova slavei i veselei se u to vrijeme. Zabrinuti smo i strahujemo da koja kapljica iz kalea ili neka mrvica naega kruha ne bi pala na zemlju. Svaki put kad neto zapoinjemo ili zavravamo, kad ulazimo ili izlazimo iz kue, kad se oblaimo ili obuvamo, idemo u kupaonicu, sjedamo za stol, palimo svijeu, odlazimo u krevet, sjedamo ili zapoinjemo bilo koji posao, esto inimo mali znak kria na svome elu.18
Traditio apostolica (Apostolska predaja), djelo iz prve polovice 3. st. pripisuje se Hipolitu Rimskom (+235.),19 nezaobilazan je izvor za povijest kranske liturgije, osobito rimske. Djelo je znaajno jer ne samo da opisuje kransko bogosluje, nego donosi i neke obrasce za bogosluje krtenja, euharistije, reenja, blagoslova, postavljanje u slubu udovica, itaa, djevica, podakona, propisi o postu, rasporedu dnevne molitve, pravila o
15 16 17 18 19
Opirnije o Justinovu ivotu i radu vidi: AGI, Povijest ... I, 270-273. To zakljuujemo iz Justinove tvrdnje: Krist se rodio prije samo sto i pedeset godina pod Kvirinijem. (Apologija I, 46). Prijevod navedenih Justinovih poglavlja donosimo na str. 34. TERTULIAN, De corona, CCL, vol. 2., 1042-1043. Opirnije o problemu auktorstva navedenoga djela usp: METZGER, Storia ..., 53-55.
bratskoj gozbi (agape). Osobito je znaajan dio koji sadri upute i obrasce za katekumenat, sakramente krtenja, potvrde i euharistije. Za kransku povijest na prijelazu iz 2. u 3. st. veoma je znaajan izvor najglasovitiji kranski epitaf koga je arheolog W. Ramsay otkrio 1881. g. u mjestu Kaleudres u Frigiji, poznat kao Abercijev epitaf. Spomenik se danas nalazi u Lateranskom muzeju a tu je dospio kao dar turskog sultana papi Leonu XIII. Radi vanosti i drevnosti, donosimo u cijelosti njegov prijevod:
Ja, graanin dinoga grada, ovo nainih za svoga ivota, da imam, kad doe as, gdje e mi leati tijelo. Ime mi je Abercius, uenik sam neokaljanoga pastira koji pase stada ovaca po brdima i ravnicama; on ima velike oi koje posvuda vide. On me je, naime, nauio vjerna slova (ivota?). On me u Rim posla da promatram kraljevsko velianstvo i da vidim kraljicu u zlatnoj odori i obui. I vidjeh ondje narod to blistav peat nosi. Vidjeh i ravan Sirije, i sve gradove obioh preavi Eufrat. A posvuda naoh sudrugove, imajui Pavla za pratioca. Posvuda mi je vjera bila voom, i posvuda mi je pruala za hranu ribu iz vrela, veoma veliku, istu, koju je upecala nepovrijeena djevica, i dala je prijateljima da je blaguju sveudilj imajui odlino vino koje pomijeano daje s kruhom. Ja sam, Abercij, ovdje nazoan, izrekao to, da se ovdje upie: Imao sam ivota godine sedamdeset i dvije. Onaj koji to shvaa, svaki koji isto misli, neka moli za Abercija. Nitko neka na moj grob ne stavi neki drugi: u protivnom, platit e dvije tisue zlatnika riznici Rimljana, a dragoj domovini Hieropolu tisuu zlatnika.20
Za povijest kranske liturgije vano je uoiti da se na Abercijevu epitafu spominje riba kao simbol Kristov te kruh i vino koje krani blaguju kao tijelo onoga koga je rodila nepovrijeena djevica. Vano je takoer uoiti mistian i simbolian stil nadgrobnog natpisa koji je ve postao nain govora razumljiv samo onima koji su uvedeni u kranske tajne. Usput napominjemo da je ta nepovrijeena djevica koja daje veliku i istu ribu za hranu prijateljima te kruh i vino pomijeano (s vodom), prvenstveno Crkva, ali je oita i aluzija na djevicu Mariju koja je u svim ozbiljnim teolokim razmiljanjima tip Crkve i najizvrsniji njezin uzor (LG 53). Vano je takoer uoiti da se ve poetkom 2. st. kranska liturgija prikazuje kao hijerarhijski ureen obred. Ignacije Antiohijski (+ 110.g.) pie:
Jedno je tijelo Gospodina naega Isusa Krista, jedan je i kale koji nas ujedinjuje u krvi njegovoj, jedan je oltar kao to je i jedan biskup okruen zborom prezbitera i akona. Nasljedujte svi biskupa kao to Isus Krist nasljeduje Oca, a zbor prezbitera kao apostole. akone astite kao zakon Boji. Neka nitko nita ne ini bez biskupa u stvarima koje se tiu Crkve. Neka se smatra valjanom ona euharistija koju proslavljuje biskup ili onaj koji je primio vlast od njega. Gdje je biskup, ondje je zajednica, kao to je Crkva katolika ondje gdje je Krist Isus. Bez biskupa nije doputeno ni krstiti ni slaviti bratsku gozbu (agapu), nego ono to je on odobrio, to se svia Bogu. Na taj e nain sve ono to se ini u Crkvi biti sigurno i valjano.21
2.3 Slaganje u bitnome a razliitost u nebitnome

20 21
Prijevod preuzet iz: AGI - BUNI, T.J., Povijest kranske literature, sv. I., KS, Zagreb 1976, 235. Poslanica Smirnjanima, 8. Prijevod prema: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni liturgiche, Roma 1978, 73-74.
ivot krana na svim podrujima, pa i na liturgijskom, u apostolsko doba oznaavalo je slaganje u bitnim stvarima i raznolikost u nebitnim. Tako s pravom uoavamo razlike u pavlovskim i ivanovskim spisima to odraava i razliitost u konkretnoj praksi. To e se usmjerenje jo vie uoavati u 2. i 3. stoljeu. Na to e utjecati liturgijska praksa koja je ukljuivala visok stupanj improvizacije, razliita kulturoloka obiljeja u kojima je ivjela dotina kranska zajednica te loe prometne komunikacije. Sve je to utjecalo na umnaanje raznolikosti u liturgijskoj praksi ak do te mjere da su se sve manje mogle razabrati zajednike bitne oznake uspostavljene apostolskom predajom. Zbog toga e se u 3. i 4. st. tragati za zajednikom apostolskom predajom koja bi bila obavezna za sve Crkve, a obiaji koji bi se protivili toj zajednikoj apostolskoj predaji, trebali su se dokinuti. Ta je predaja mogla biti pismena i usmena o emu je raspravljao ve spomenuti Tertulijan oko 200. g. i Traditio apostolica oko 215. godine.22 Osobito se eli naglasiti da se predaja ne iscrpljuje samo na izvanjskom, obrednom planu nego je to mnogo dublji i ivotniji proces pa Apostolska predaja istie da svaki onaj koji bude sluao, nasljedovao i opsluivao apostolsku predaju nee nikada upasti u zabludu nijednoga heretika . Sa slinom svrhom i sadrajem, u prvoj polovici 3. st., nastalo je na sirskom jeziku djelo Pouke apostola (Didascalia apostolorum) a sadri pastoralne upute i poticaje biskupima za bolje i uinkovitije obavljanje biskupske slube. Uvrtene su i upute o organiziranju kranskih liturgijskih skupova, prihvaanju stranaca, uskrsnom bogosluju, kalendaru i postovima kao pripravi za Uskrs. Uz to, dosta prostora je posveeno pomirenju pokornika s naglaskom na milosru. Pisac ovoga djela eli pokazati na uzrok nastanka doktrinalnih i liturgijskih razlika a pozivom na nauk apostolski eli osigurati zdravu apostolsku predaju i jedinstvo u bitnome. Pod utjecajem stila i sadraja upravo razmatranoga djela, u drugoj povici 4. st. nastala je konana redakcija djela Apostolske ustanove (Constitutiones apostolicae) to je najpoznatija pravno-liturgijska zbirka kranske starine. Za nas su ovdje najvanije 7. i 8. knjiga toga djela. U drugom dijelu 7. knjige meu drugim molitvenim obrascima, nalazi se i glasovita jutarnja molitva koja e se dugo upotrebljavati u mnogim istonim obredima. U jutarnje molitve uvrtena je i Slava iz rimske mise koju je, prema Liber pontificalis u misu uveo papa Telesforo (+136.g.). Za nas je od osobite vanosti 8. knjiga ovoga zbornog djela koje se temelji na ve spomenutoj Hipolitovoj Apostolskoj predaji (Traditio apostolica). Tu su doneseni obrasci za pojedine posvete, posebni obrasci za posvetu biskupa, zatim svi obrasci i upute misnog bogosluja (tzv. Missa Clementina) to predstavlja najstariju kompletnu misu koju posjedujemo. Nakon toga slijede propisi o ispovjednicima, djevicama, udovicama, egzorcistima, blagdanima itd.
22
Hipolit se u sukobu s papom Kalistom grevito dri i stalno poziva na staru rimsku predaju pa s pravom moemo zakljuiti da nam je prenio nain i praksu kranske liturgije u Rimu barem koncem 2. stoljea.
Ne zanemarujui mnoge probleme koje otvaraju tri navedena izvora, jedno je oito: u 3. i poetkom 4. stoljea u iru je istraivanje zajednike apostolske predaje i pripisivanje pojedinih obiaja uenju i odredbi pojedinog apostola to bi trebalo dati sigurnost i stabilnost i liturgijskoj predaji koja je trajno postojala u Crkvi po naelu: slaganje u bitnome, sloboda u nebitnome. 2.4 Krani i hebrejsko bogosluje Da bismo pravilnije i potpunije shvatili kransko bogosluje u 2. i 3. st. potrebno je ukratko prikazati odnos krana prema hebrejskom bogosluju toga doba. Krani su se irili po ondanjem Rimskom carstvu po kome su ve bili raseljeni i ortodoksni idovi koji su svugdje poticali netrpeljivost prema kranima. Spis iz prve polovice 2. st. (izmeu 71. i 140. g.) poznat pod nazivom Pseudobarnabina poslanica odraava tu netrpeljivost izmeu krana i idova: Bog je odbacio sve te prinose, budui da novi zakon Gospodina naega Isusa Krista oslobaa od jarma nunosti a posjeduje rtvu koju nije ustanovio ovjek. 23 Malo kasniji spis, na prijelazu u 3. st., Poslanica Diognetu kritizira hebrejsko bogosluje zbog rtvovanja ivotinja po emu se ono ne razlikuje od ostalih poganskih rtava:
Krani bjee od ispraznosti, pretvaranja, sitniavog formalizma i oholog hvastanja koja su kod idova. Otajstvenost posebne kranske vjeroispovijesti ne doputa da je moe shvatiti niti jedan ovjek.24
Kako su se idovi polovicom 2. st. odnosili prema kranima, odraava nam Justin u svome djelu Razgovor s Trifonom:
Vi u svojim sinagogama proklinjete sve koji nasljeduju Krista ako i nisu postali krani.
Razloge toga proklinjanja doznajemo iz rijei koje Justin pripisuje Trifonu:

Vi krani, premda govorite da njegujete pobonost ... niti opsluujete dane u tjednu, niti subote, niti obrezanje. Polaete nadu u raspetoga ... ali ne nasljedujete njegov primjer, koji bi vam trebao biti zakon, da se i vi obreete. 25
Reakcija poganskoga rimskog svijeta bila je neto drukija od reakcije zelotnih idova, ali ne i puno povoljnija za krane. Obrazovani su Rimljani bili iznenaeni i sumnjiavi kad su doznali kakav je kranski kult i koji su mu sadraji. Neuki svijet je bio navikao na obrede koji su bili uvelike prilagoeni djelovanju na osjetila: boje, pokreti, glazba odjea, arhitektura ... Budui da nisu mogli shvatiti bt kranskog bogosluja, izmiljali su i u mati uveliavali pojedine elemente te irili fantastine vijesti. Kranski filozof Atenagora oko 177. g. pie poslanicu i upravlja na Marka Aurelija u namjeri da
23 24 25
Pseudobarnabina poslanica, 2,6. Prijevod prema: CATTANEO, Il culto ... 63 Prijevod prema: CATTANEO, Il culto ... 64. JUSTIN, Razgovor s Trifonom, 10; PG 6,495.
obrani krane od nepravednih osuda. Poslanica je poznata pod naslovom Presbeia peri hristianon (= Molba za krane), sadri 37 poglavlja u kojima Atenagora opravdava krane od tri nepravedno pripisana zloina: bezbotvo, ljudoderstvo i rodoskvrnue. Moramo biti iskreni pa priznati da je i samo kransko bogosluje dalo povoda za neshvaanja i osude. Bitni su sadraji kranskoga kulta bili nepoznanica tadanjoj generaciji, a tzv. disciplina arcani koju su provodili krani zabranjivala im je priputati nekrane da prisustvuju kranskom bogosluju ili da raspravljaju s kranima o otajstvima koje oni ne razumiju niti su upueni u te tajne. 2.5 Liturgijski skupovi i graevine Koliko god su poganske religije u Rimskom carstvu bile poznate po svojim manifestacijama, graevinama, spomenicima i javnom kultu, toliko su kranske zajednice ivjele samo po skupovima svojih vjernika. To su bile male skupine koje nisu priputale na svoje sastanke nekrane pa su ti skupovi bili, barem djelomino, skriveni. Kranski propovjednici, starjeine i pisci istiu vanost tih skupova i potrebu sudjelovanja na njima. Navodimo primjere poticaja za sudjelovanje na nedjeljnom skupu:
Tko ne dolazi na zajednike skupove taj se ponaa kao oholica ... Vodite brigu da se ujedinjujete to ee da biste zahvaljivali Bogu i hvalili ga.26 ... Pourite svi na skup kao u jedini hram Boji, oko jednoga oltara, oko Krista Isusa ... 27 Izbjegavajte loe zabave i zamke gospodara ovoga svijeta ... A ujedinjujte se kao jedno srce bez podjela.28 Vi biskupi, velikom panjom okupljajte narod u svojim mjestima okupljanja, u svetim crkvama... Kad pouava, upuuj narod i uvjeravaj ga da se vjerno okuplja u crkvi i nikada ne izostaje nego naprotiv da se vjerno okuplja a ne da, ne dolazei tu, osiromauje Crkvu i pojedine udove tijela Kristova.. (Kranima) Budui da ste vi udovi Kristovi, ne izgubite se izvan Crkve odbijajui doi na skupove... Ne liavajte naega Spasitelja njegovih udova... Ne stavljajte svoje vremenite brige iznad Rijei Boje, nego na dan Gospodnji ostavite sve i marljivo pourite u svoje crkve... Kakvo e opravdanje imati pred Bogom oni koji se ne okupljaju na dan Gospodnji da bi sluali rijei ivota i hranili se boanskom hranom koja ostaje za vjenost? Pazite, dakle, da se nikada ne liite svojih okupljanja u crkvi... Budite, dakle, vjerni svojim okupljanjima s onima koji ive u vaoj majci Crkvi koji oivljava i posveuje svoju djecu.29
U navedenim se primjerima govori prvenstveno o nedjeljnim okupljanjima. U nekim drugim tekstovima spominjat e se i okupljanja preko tjedna.
26 27 28 29
IGNACIJE ANT., Poslanica Efeanima, 5,3. SC 10, 63. IGNACIJE ANT., Poslanica Magneanima, 7,2; SC 10, 85-86. IGNACIJE ANT., Poslanica Filadefljanima, 6,2; SC 10, 125. Didascalia apostolorum, 12-13.
Arheoloki nalazi izvornih kranskih graevina iz 2. i 3. st. su veoma rijetki. Mnoge su graevine nakon slobode koju je kranstvo doivjelo 313. g. bile proirene i obnovljene tako da je teko rekonstruirati prva zdanja koja su bila prostorno i arhitektonski neupadna i siromana. Ipak je pronaena jedna domus ecclesiae u sirijskoj pustinji, u blizini Eufrata, u mjestu Doura Europos gdje je neko bila rimska vojnika naseobina. Kua na dva kata, s mnogo soba od kojih je jedna u prizemlju (dimenzija 12 x 5 m) 232. g. ureena za kranske liturgijske sastanke. U njoj se moglo okupiti 50-ak osoba. Jedna je od soba bila predviena za krtavanja. To je najstariji do danas poznati kranski hram, zgrada koja je sluila iskljuivo za kransko bogotovlje. Naputena je 265. g. kad je grad razoren. Zahvaljujui pustinjskom pijesku koji ju je zatrpao, sauvala se do naih dana sa oslikanim prostorijama koje su sluile za kranski kult. Osim toga to su kranska crkvena zdanja bila malena, sagraena od loeg graevinskog materijala i siromano tako da su kod obnova ili naputanja bestraga nestala, injenica je da prvi krani nisu ni davali neku vanost materijalnim zgradama. ak su se i hvalili: Hramova i rtvenika nemamo! (Delubra et aras non habemus).30 Krani su imali ivu svijest da su oni sami ivo kamenje od kojega je sazidana Crkva Kristova. Ta se iva Crkva okupljala u privatnim kuama. Naglasak je bio na duhovnom zajednitvu kojemu je vidljiva zajednica samo znak, a zgrada sredstvo. Zbog toga sv. Pavao u 1 Kor 16,19 naziv crkva pridaje zajednici koja se okuplja u kui Priske i Akvile: Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu (kat okon autn ekklesia). Uvijek moramo imati na pameti da su zajednice bile malobrojne, materijalno siromane i esto progonjene i zlostavljane. Kad se ujedine svi navedeni idejni i materijalni imbenici, ne udi da su arheoloki nalazi crkvenih graevina iz 2. i 3. st. tako rijetki.31 2.6 Euharistijska slavlja Ve smo spomenuli da se najstariji opis kranskoga euharistijskog slavlja nalazi u Prvoj apologiji svetoga Justina. Djelo je napisano oko 155. g. i u njemu nam je Justin zapisao dragocjene podatke o kranskoj liturgiji, posebno o dva glavna kranska obreda: krtenju i Veeri Gospodnjoj. Nastalo je u Rimu pa nam je to najstariji sauvani opis mise u Rimu. Iako se radi samo o shematskom prikazu misnog obreda, zbog drevnosti i ozbiljnosti pristupa, spis je neobino vrijedan, a za nas osobito glave: 61, 65, 66 i 67.32
Donosimo u prijevodu Justinov opis mise u Rimu polovicom 2. stoljea.
30 31 32
MINUTIUS FELIX, PL 3,339 A Opirnije o mjestima okupljanja krana u predkonstantinovskom vremenu, usp: RORDORF W., Liturgie, foi et vie des premiers chrtiens, Beauchesne, Paris 1986, 471-492. Opirnije o Justinovu ivotu i djelu vidi: AGI, Povijest ...I, 270-273.
Na dan to je prozvan po Suncu, sastaju se na istom mjestu svi stanovnici grada i zemljoradnici. Tu se itaju uspomene apostola ili drugi proroki spisi, kako je podesno prema vremenu. Kad ita prestane itati, predstojnik bodri i govori da potakne prisutne na nasljedovanje tih lijepih stvari. Tada svi zajedno ustanemo i molimo. I, kako smo ve rekli, kad smo svrili molitvu, donosi se kruh, vino i voda i predstojnik po svojim silama moli i zahvaljuje, a puk mu odgovara: Amen. Tada se dijele stvari nad kojima je izgovorena zahvala i svaki ima svoj dio, a odsutnima se alje njihov dio po akonima.33
Detaljniji opis pojedinih dijelova i njihovo bitno znaenje donosi Justin u 65. poglavlju kad opisuje euharistiju nakon obreda krtenja i jedan detalj u 66. poglavlju:
Kad smo oprali onoga koji vjeruje i koji se pridruuje nama, vodimo ga na mjesto gdje su sabrani oni koje zovemo braom. Mi se tada zajedniki molimo za nas i za prosvijetljenoga i za sve ostale, nalazili se oni gdje mu drago, da uzmognemo ne samo upoznati istinu nego i zadobiti milost, izvravati krepost i vriti zapovijedi. Kad su zavrene molitve, dajemo si poljubac mira. Tada se donosi onomu koji predstoji brai kruh i aa vina i vode. On to prima i slavi Oca sviju po imenu Sina i Duha Svetoga i opirno zahvaljuje za ove darove koji su primljeni od njega. A kad je zavrio molitvu i zahvalu, itav puk kae: Amen. A kad je onaj koji predstoji dovrio zahvalu i kad je itav puk uskliknuo, oni koje zovemo akonima daju svima prisutnima da budu dionici primajui kruh, vino i vodu nad kojima se vrila zahvala i nose odsutnima ... (66) Ova se hrana kod nas zove euharistija i nitko joj drugi ne moe biti dionikom nego onaj koji vjeruje da je istina to uimo, koji je opran onim pranjem za oprotenje grijeha i koji onako ivi kako je Krist odredio. Jer mi to ne primamo kao obian kruh i obino pie. Apostoli u evanelju kau da im je Isus tako odredio kad je uzeo kruh i zahvalio i rekao: to inite na moj spomen; ovo je tijelo moje; i kad je na slian nain uzeo kale, zahvalio i rekao: ovo je krv moja i sve to njima samima dao ... (65)
U tome svjedoanstvu uoavamo organizirano euharistijsko slavlje koje ukljuuje slijedee elemente: sluba rijei s itanjima Svetoga pisma i propovijedi, sveopa molitva vjernika, poljubac mira, pripremanje kruha i vina, euharistijska molitva koja zavrava usklikom Amen okupljene zajednice koja stoji na nogama, priest i noenje priesti odsutnima. Poljubac mira se podjeljuje nakon sveope molitve vjernika to je ustaljeno mjesto u svim svjedoanstvima na Istoku i Zapadu sve do 5. st. kada e u Rimu i sjevernoj Africi poljubac mira postati dio priesnih obreda. Justin povezuje uz kranski liturgijski skup sve vidove crkvenog jedinstva: molitve, euharistijsku priest, sudjelovanje, sluba pomaganja potrebnih i ne zaboravlja naznaiti da se krtenici smatraju braom. Ali nema nijedne aluzije na zajedniku veeru. Nemamo nijedno jasno svjedoanstvo za promjenu sastava euharistijskog slavlja kome je uzorak posljednja veera ili objed jedne bratovtine, bratstva. Mnogi su meusobno povezani
33
JUSTIN, Apologija I, 67. Prijevod preuzet iz: ZAGORAC V., Kristova otajstva. KS, Zagreb 1998, 79.
elementi utjecali na to. Najprije treba spomenuti materijalne uvjete: zajednice su brojano porasle do te mjere da je bilo teko upriliiti zajedniki objed. Uz to je teoloki razvoj veoma brzo utjecao na malo drukije shvaanje veere Gospodnje utjeui tako i na liturgijski razvoj. Tako su iskustva religioznih objeda i svetih objeda usmjerili shvaanje veere Gospodnje. Prema tipino judejskom shvaanju, ti su objedi doivljavani prije svega kao blagovanje s Kristom, koga prepoznaju prisutna po vjeri, kako nam svjedoe uenici u Emausu. Daljnji teoloki razvoj shvaanja veere Gospodnje iao je u pravcu blagovati Krista prema shvaanjima judejskih rtava (zajednitvo rtvenika iz 1 Kor 10,18) i sakralnih poganskih objeda na kojima su prinoene rtve boanstvu i od njega blagohotno primljene kao nositelje prisutnosti boanstva. Istovremeno razvoj shvaanja Kristova otajstva i svega onoga to ukljuuje njegovo boanstvo nuno e dovesti do stvaranja novih oblika liturgijskog izraavanja nadahnuta na kulturolokom okruenju s odgovarajuim oblicima pobonosti i aenja. To e se oitovati i u nazivima kojima je Krist imenovan: u Sluzi Bojemu koji se upotrebljava u Djelima apostolskim, Didahe i Traditio apostolica, kranske su zajednice prepoznale Logos (Rije, Razum), Pastira, Uitelja, pravoga i jedinoga Velikog sveenika. Spomenuto djelo Apostolska predaja poetkom 3. st. biljei zanimljive podatke o priesti i euharistijskom prinosu. Ipak, najvaniji doprinos povijesti kranske liturgije toga djela jest obrazac euharistijske molitve (kanona) unutar obreda biskupskog reenja najee nazivane Hipolitova anafora. Napominjemo da je djelo izvorno napisano grkim jezikom, ali su sauvani samo prijevodi. Donosimo u prijevodu za nas zanimljiv dio iz 4. glave ovoga Hipolitova djela.
Kad je biskup zareen svi mu podjeljuju poljubac mira, pozdravljaju ga jer je on postao toga dostojan. akoni mu donesu prinos i on, polaui ruke na nj s cijelim prezbiterijem zahvaljujui govori: Gospodin s vama. Svi reknu: I s duhom tvojim. Gore srca. Imamo ih kod Gospodina. Hvalu dajmo Gospodinu. Dostojno je i pravedno. Zatim nastavi ovako: Zahvaljujemo ti, Boe, po ljubljenome Sinu tvome Isusu Kristu, koga si u ovim posljednjim vremenima poslao kao spasitelja, otkupitelja i poslanika tvoje volje, njega koji je tvoja nedjeljiva Rije, po kojoj si stvorio sve stvari, i koju si po svojoj dobrohotnosti poslao s nebesa u krilo Djevice, i koja se zaela i utjelovila i oitovala kao tvoj Sin, roen od Duha Svetoga i Djevice. On je ispunivi tvoju volju pribavio ti sveti narod, rairio ruke dok je trpio da bi oslobodio od patnje one koji vjeruju u tebe. Dok se dragovoljno predavao na muku da bi razruio smrt i raskinuo avolske verige, zgazio pakao, izveo pravednike na svjetlost, uvrstio pravednost i oitovao uskrsnue, uzimajui kruh zahvali ti i ree: Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje se razdjeljuje za vas. Kad budete inili ovo, inite uspomenu na mene. Spominjui se, dakle, njegove smrti i njegova uskrsnua, prinosimo ti ovaj kruh i ovaj kale, zahvaljujui to si nas uinio dostojnima pred tobom stajati i tebi sluiti. Molimo te, poalji svoga Duha Svetoga na prinos svete Crkve. Ujedini je i daj svima onima koji primaju tvoje svetinje da budu ispunjeni Duhom Svetim i potvrujui vjeru u istini
da te hvalimo i slavimo po Sinu tvome Isusu Kristu, po kome neka je slava i ast Ocu i Sinu i Duhu Svetomu u tvojoj svetoj Crkvi, sada i u vijeke vjekova. Amen.34
U izloenome se tekstu oituje struktura koja e biti podloga mnogim kasnijim euharistijskim molitvama: - uvodni dijalog; - uvodni obrazac koji izraava zahvalu i anamnezu (spomen) djela spasenja koje je izveo Krist a zavrava rijeima euharistijske ustanove; - obrazac prinoenja kome prethodi uskrsna anamneza a iza je drugi obrazac zahvale; - epikleza (zaziv) Duha Svetoga na prinos i zajednicu sa zazivanjem hvale; - trojstvena doksologija. 2.7 Euharistijska slavlja preko tjedna Za razdoblje 2. i 3. st. nedostaju nam precizne naznake o okupljanju krana preko tjedna. Po svemu sudei, obiaji su bili razliiti zbog lokalnih obiaja i mogunosti dotine zajednice ograniene progonstvima i prilagodbom u vrijeme mira. Neke naznake nalazimo u Hipolitovoj Apostolskoj predaji gdje se govori o veernjim skupovima, bratskim gozbama, dobrotvornim objedima i jutarnjim skupovima koje ukljuuju pouku:
Kad je biskup prisutan, akon donese svjetiljku kad padne mrak. Stojei na nogama u sredini svih prisutnih vjernika, zahvaljuje ... ovako: Zahvaljujemo ti, Gospodine Boe, po Sinu tvome Isusu Kristu, naemu Gospodinu, po kome si nas prosvijetlio otkrivajui nam neunitivo svjetlo. Nakon to smo proveli ovaj dan i zapoeli no, ispunjajui nas svjetlom dana koga si stvorio za nae dobro, i jer nam sada, po tvojoj dobroti, nije uskraeno veernje svjetlo, zahvaljujemo ti i slavimo te po Sinu tvome Isusu Kristu, naemu Gospodinu, po kome neka ti je slava, sila i ast s Duhom Svetim, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen. I svi reknu: Amen. Nakon objeda mole stojei. Djeca govore psalme, kao iste djevice.35
Ono to u istom djelu slijedi nakon navedenoga izvjetaja zamreno je i nejasno. Spominje se zajednitvo u kaleu i dijeljenje kruha to prati prilagoena psalmodija. Iza toga slijede neke odredbe o bratskoj gozbi na kojoj sudjeluje i biskup, te odredbe o dobrotvornim objedima za udovice. Isto tako, izvjetava se o nekim komunikacijama s biskupom za vrijeme objeda.
Nakon to se probude i ustanu, vjernici, prije nego e se prihvatiti posla, mole Boga i nakon toga se posveuju poslu. Ako postoji neko tumaenje rijei, preporuuje se da ide sluati rije kako bi bili duevno osnaeni (pogl. 41: drei u sebi da je Bog onaj koga
34
Prevedeno prema: BOTTE B., (uredio), La Tradition apostolique de saint Hippolyte. Essai de reconstitution, Mnster, 1963, 10-17. 35 BOTTE ,La Tradition apostolique , 65-97.
sluamo i onaj koji nas upuuje). Neka nas obuzima elja ii u crkvu jer tamo cvjeta Duh Sveti.36
Iza toga slijedi ureenje dnevnih asova svakoga dana motivirano kronologijom Kristove muke: trei, esti i deveti as povezuju se s uhienjem, razapinjanjem i smru Gospodinovom. Odsjek zavrava savjetima za molitvu u kui i u obitelji. U tim drevnim svjedoanstvima esto nalazimo samo naznake tako da nam je danas nemogue precizno odrediti koji su se skupovi odravali preko tjedna osim nedjeljom. Htjeli bismo takoer imati vie podataka o zajednikim bratskim gozbama ili agapama ali nam o tome postoji samo openit poticaj u Poslanici Smirnjanima sv. Ignacija Antiohijskog: Samo je biskupu doputeno krstiti i initi agape (8,1). 2.8 Krsno bogosluje Aludirajui na krtenje, razni pisci iz 2. i 3. st. malo nam govore o samom obredu podjeljivanja sakramenta krtenja. Tipian je primjer Tertulijan koji poetkom 3. st. pie samostalnu raspravu o krtenju,37 to je prvo opsenije i u neku ruku sustavno djelo o krstu. Ujedno u djelu De Baptismo imamo jedini spis u kojem je prije Nicejskog sabora (325.g.) pojedinano govor o nekom od sakramenata.38 Prije Tertulijana, slino je pisao i Justin:
One koji se uvjere i uzvjeruju da je istinito ono to smo im izloili, te obeaju da mogu ivjeti u skladu s tim, pouavaju se da mole i prose od Boga oprotenje grijeha dok mi molimo i postimo zajedno s njima. Zatim ih dovedemo na mjesto gdje ima vode te se preporaaju na isti nain kako smo i mi bili preporoeni: peru se, dakle, u vodi u ime Boga, Oca i gospodara svega, i Isusa Krista naega spasitelja, i Duha Svetoga. Jer Krist ree: Ako se ne preporodite, nikada nee ui u kraljevstvo nebesko. Jasno je svima da je nemogue nakon roenja ponovno ui u majinu utrobu. Jasno ree prorok Izaija - o kome smo prije pisali - kako e ostaviti grijeh oni koji su grijeili i pokaju se. Evo njegovih rijei: Operite se, oistite se! Uklonite mi s oiju djela opaka, prestanite zlo initi! Uite se dobrim djelima: pravdi teite, ugnjetenom pritecite u pomo, siroti pomozite do pravde, za udovicu se zauzmite. Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Gospodin. Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet e poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat e kao vuna, budu li crveni kao grimiz, postat e bijeli poput snijega. Ako li me ne posluate, ma e vas unititi. Tako govorae usta Gospodnja. A evo obrazloenja to smo ga preuzeli od apostola. Budui da nita ne znamo o naem prvom roenju, roeni smo po zakonu nunosti iz vlanog sjemena po sjedinjenju roditelja. Po naravi posjedujemo loe obiaje i zla nagnua. Da ne ostanemo djeca nunosti i neznanja
36 37
38
BOTTE ,La Tradition apostolique , 83-89. Latinski izvorni tekst djela i usporedni hrvatski prijevod toga djela: KVINT S. F. TERTULIJAN, Spis o krstu. KS, Zagreb, 1981. (Ubudue: Spis o krstu). Tekst je pripremio i preveo te popratio uvodom i tumaenjem Marijan Mandac, ofm. Spis o krstu, 15.
nego izabrane slobode i mudrosti, i da bismo zadobili oprotenje grijeha koja smo prije poinili, na onoga koji je odluio nanovo se roditi i koji se kaje za grijehe, u vodi se zaziva ime Boga, oca i gospodara svemira. Jedino to ime izgovorit e onaj koji uvodi u vodu onoga koji se tu treba podloiti. Nitko, u stvari, ne moe dati ime Bogu neprevarljivome. I ako se tko usudi rei da postoji samo jedan, bit e neizljeivo lud. To pranje se naziva prosvjetljenje, jer oni koji shvaaju ove stvari, prosvijetljeni su u pameti. Onaj koji se treba prosvijetliti pere se u ime Isusa Krista raspetoga pod Poncijem Pilatom; i u ime Duha Svetoga koji je po prorocima unaprijed objavio dogaaje vezane uz Isusa. Kad smo oprali onoga koji vjeruje i pridruuje se nama, vodimo ga na mjesto gdje su sabrani oni koje zovemo braom.39
Hipolit, u Apostolskoj predaji, detaljnije e nas upoznati o obredu krtavanja poetkom 3. stoljea. U poglavljima 15. do 21. donosi skup razliitih krsnih obrazaca i opise radnja kojima ne moemo tono odrediti zajednicu iz koje su potekle, ali je sadraj veoma vaan za povijest kranske liturgije.40 2.8.1 Katekumenat kao priprema za krtenje Nain kako se obavljala priprema za krtenje u apostolskoj Crkvi dokumenti nedovoljno osvjetljavaju. Oni na to ne stavljaju naglasak. U 2. i 3. st. ve imamo opis dobro i precizno ureenog katekumenata. Osobito se to odnosi na Hipolitovu Apostolsku predaju koja donosi propis o trogodinjem trajanju katekumenata u Rimu, razdijeljenog u dvije etape u koje se kandidat uvodi posebnim ispitom. Priputanje u prvu fazu katekumenata ukljuivalo je i odreena pitanja:
Oni koji se predstavljaju da prvi put sluaju rije, dovedu se pred uitelje prije nego stigne ostali narod i pitaju se za motiv zbog kojega pristupaju vjeri. Oni koji su ih doveli posvjedouju o njima da su sposobni sluati rije. Bit e ispitani o svome staleu: jesu li oenjeni?, da li je rob?...
Pitanja su postavljali uitelji koji su bili zadueni za katehetsku pouku. Kandidate su predstavljale osobe od povjerenja koje su trebale za njih posvjedoiti. U tome se oituje prva naznaka slube kuma u sakramentu krtenja. Pitanje tretira razloge koji su naveli kandidata na obraenje, kao to su graanski stale i zanimanje za to se navodi dugi popis zanimanja i djelatnosti koje su nespojive s kranskom vjerom. Tako se u kranstvo nisu priputali ljudi koji su na bilo koji nain bili povezani s poganskim kultovima ili s onim to je suprotno kranskom udoreu kao to su npr. dravni slubenici i vojnici koji su bili obavezni poloiti zakletvu caru. Isto tako meu kandidate nisu priputani ni uitelji u
39 40
JUSTIN, Prva Apologija, 61, 65 i 67. Usp. Skripte, str. 41.
kolama ni glumci u teatrima jer su po svome zvanju morali pouavati ili predstavljati poganske mitove. Ne naznauje se sadraj pouavanja u trogodinjoj pripravi za krtenje. Katekumeni su inili posebnu skupinu unutar kranske zajednice ali su bili odijeljeni od ve krtenih vjernika. Katekumeni nisu mogli meusobno izmjenjivati poljubac mira a katehist bi poslije svake pouke molio za katekumene i polagao na njih ruke. U drugom dijelu katekumenata kandidat se neposredno pripremao na krtenje ali nemamo naznake o duini trajanja ove faze. Zapoinjao je novim ispitivanjem:
Kad se sakupe primatelji krtenja, ispituje se njihov ivot: Jesu li ivjeli asno za vrijeme katekumenata? Jesu li potovali udovice? Jesu li pohaali bolesnike? Jesu li prakticirali razliita dobra djela? Ako oni koji su ih pratili za svakoga od njih posvjedoe: Radio je tako, mogu sluati evanelje.
Kandidati se svakodnevno podvrgavaju egzorcizmu polaganjem ruku. Tu se ne radi o izgonu sotona. Egzorcizmi o kojima se tu govori nisu izgoni zloduha nego su to prije svega obredi oienja kojima se moli Boga za osloboenje kandidata od utjecaja poganskih kultova koji su shvaani kao demonske ustanove. 2.8.2 Obredi krsnog slavlja Kao to je ve pisao i Justin, krsno se slavlje obavljalo nedjeljom kad se okupljala kranska zajednica. Za Tertulijana najsveaniji dan za krtenje je Uskrs (Pasha).41 Ali Apostolska predaja ne povezuje izriito krtenje s Pashom:
Neka se zapiu oni koji se trebaju krstiti, neka se okupaju i operu u etvrtak. Ako neka ena ima mjesenicu, neka se pripusti na krtenje neki drugi dan. Oni koji e biti krteni neka poste u petak. U subotu e ih okupiti biskup. Naredit e da mole i prignu koljena a biskup, polaui na njih ruke, neka ih egzorcizira od svakoga stranoga duha da se od njih odijele i nikada im se ne povrate. Kad se zavri egzorcizam, puhnut e im u lice te poto im znamenuje elo, ui i nosnice, naredit e da ustanu. Neka itavu no provedu bdijui uz itanja i pouke. Oni koji se trebaju krstiti neka sa sobom ne donose nita drugo doli ono to svaki nosi za euharistiju.
Krtenje se obavljalo u zoru, na kraju nedjeljnog bdijenja. No je u drevnom shvaanju utroba iz koje se raa svjetlo. To su shvaanje prihvatili i krani kao vazmenu simboliku smrti i uskrsnua.
Kad zapjevaju pijevci neka se moli prije svega nad vodom. Bilo da se radi o vodi koja izvire iz izvora (fontane), bilo o vodi koja pada s neba. Tako e se initi ako nema druge
41
TERTULIJAN, Spis o krstu, 19.
neprilike. Ako se dogodi neka trajna ili iznenadna neprilika, posluit emo se vodom koja nam je na raspolaganju.
Nije nam poznat obrazac spomenute molitve nad vodom. Vidimo da se daje prednost vodi iz izvora ili onoj koja pada s neba. Radi li se o aludiranju na vodu iz gradskoga rimskog vodovoda ili ne, ne moemo sa sigurnou zakljuiti iz navedenoga izvjetaja. Takoer se nita ne govori o mjestu krtavanja. Je li se krtenje obavljalo na otvorenom u blizini tekue vode, u predvorju neke privatne kue ili pak u nekoj za to prilagoenoj zgradi, ostaje upitno. U svakom sluaju, krtenje nije obavljano u sklopu kranskog skupa jer su oni tamo priputani tek nakon to su okupani u krsnoj kupelji. U vrijeme krsnog pranja kandidati odlau odjeu. Navedeni obrednik odreuje da najprije ulaze djeca, zatim mukarci i napokon ene. Odreuje takoer da roditelji odgovaraju umjesto djece koja to ne mogu initi osobno. Takoer, opisuje se priprema dvije vrste ulja: prvo nazvano ulje zahvale nad kojim biskup zahvaljuje i kojim e pomazivati krtenike; drugo je ulje egzorcizma. O odricanju Sotone veli se:
Prihvaajui svakoga krtenika pojedinano, prezbiter mu zapovijeda da se odrekne govorei: Odriem se tebe, Sotono, i svega tvoga sjaja, i svih tvojih djela. Nakon to se svaki odrekao, prezbiter ga pomazuje uljem egzorcizma govorei: Neka se udalji od tebe svaki zao duh! Tako ga gola privodi biskupu ili prezbiteru koji stoji u blizini vode da bi ga krstio.
U rijeima odricanja termin sjaj (pompa) oznaava procesije kod poganskih rtvovanja i drugih vrsta idolatrija. Obrazac koji prati obred pomazanja osmiljava taj obred: Neka se udalji od tebe svaki zao duh! Podatak da se nabrajaju mnogi slubenici kod krtavanja, upuuje na to da ovaj dio obrednika potjee iz veoma brojne i ive kranske zajednice u kojoj je broj krtenika i dostojanstveno izvoenje obreda zahtijevao da biskupu pomau razliiti pomonici. Trostruko krsno uranjanje prati ispovijedanje vjere u obliku pitanja:
Neka jedan akon unie u vodu s kandidatom na ovaj nain. Kad krtenik ue u vodu, krstitelj e mu rei polaui na njega ruku: Vjeruje li u Boga Oca Svemoguega? Krtenik neka odgovori: Vjerujem. Krstitelj e ga, drei mu ruku na glavi, odmah zaroniti prvi put. Zatim neka rekne: Vjeruje li u Krista Isusa, Sina Bojega, roena po Duhu Svetom od Djevice Marije, raspeta pod Poncijem Pilatom, umrla i uskrsla od mrtvih trei dan, uzila na nebesa i onoga koji sjedi s desna Ocu; koji e doi suditi ive i mrtve? Kada odgovori: Vjerujem bit e zaronjen drugi put. Ponovno e krstitelj rei: Vjeruje li u Duha Svetoga u svetoj Crkvi? Krtenik neka odgovori: Vjerujem! i tako e biti potopljen trei put.
Nakon trostrukog uranjanja slijede obredi:
- pomazanje koje obavlja prezbiter uz obrazac: Pomazujem te svetim uljem u ime Isusa Krista. Radi se o ulju zahvale pripremljenom na poetku slavlja; - oblaenje i ulazak u crkvu; - polaganje ruku od strane biskupa to prate zazivi; - pomazanje koje obavlja biskup uljem zahvaljivanja uz obrazac: Poma-zujem te svetim uljem u ime Oca svemoguega, i Krista Isusa, i Duha Svetoga. - znamenovanje znakom kria na elu; - poljubac mira koji biskup podjeljuje svakome novokrteniku uz pozdrav: Gospodin bio s tobom!. Slijedi odgovor: I s duhom tvojim! 42 2.8.3 Krsna euharistija Krtavanje je bilo uvod u euharistijsko slavlje koje je inilo vrhunac ulaska u kransku zajednicu. Apostolska predaja o tome govori slijedee:
(Novokrtenici) e tada moliti sa svim ostalim narodom. Oni, u stvari, ne mogu moliti s vjernicima prije nego su to primili. Kada zavre molitvu, izmijenit e poljubac mira. Tada e akoni prikazati prinos biskupu, a on e zahvaliti nad kruhom da bi postao znak tijela Kristova; nad kaleom da bi bio prilika krvi koja je prolivena za sve one koji povjeruju u njega; nad mlijekom pomijeanim s medom da bi se ispunilo obeanje dano ocima o zemlji kojom tee med i mlijeko te Isusovo obeanje da e nam dati svoje tijelo kojim se kao nejaad hrane vjernici a on slatkoom svoje rijei zaslauje gorinu srca; nad prinesenom vodom koja oznaava kupelj po kojoj bi nutarnji ovjek, tj. dua, zadobio iste uinke kao i vanjski (tj. tijelo)... Kad je razlomio kruh, prikazujui svaki dio, biskup govori: Kruh s neba u Kristu Isusu! Onaj koji ga prima neka odgovori: Amen! Ako nema dovoljno prezbitera, neka akoni dre kalee i neka se dre reda: prvi za vodu, drugi za mlijeko, trei za vino. Oni koji se prieuju piju iz svakoga kalea i svaki put od navedena tri onaj koji dri kale ree: U Bogu Ocu Svemoguemu! a onaj koji prima ree: Amen! I u Gospodinu Isusu Kristu! Amen!; I u Duhu Svetomu i u svetoj Crkvi! - Amen! I tako neka se postupa kod svakoga priesnika ...
2.9 Liturgijski slubenici i reenja

42
Nabrojeni obredi sugeriraju da je djelo poznato pod naslovom Apostolska predaja, koja se pripisuje Hipolitu Rimskom, najvjerojatnije sastavljeno od vie razliitih obrednika koji su pripadali razliitim kranskim zajednicama. Takav zakljuak sugerira i injenica navoenja dvostrukog pomazanja to je neka vrsta udvajanja dok neka druga svjedoanstva iz istoga razdoblja (npr. Tertulijanova rasprava o krtenju) navodi samo jedno. Druga potekoa dolazi od obrasca koji prati obred polaganja ruku koji je takoer u dvije verzije od kojih je latinska jednostavnija i kraa, a ona na koptskom razraenija. Tako nam latinska verzija predstavlja krtenje kao kupelj preporoenja Duha Svetoga i nema nikakve aluzije na obred polaganja ruku, dok se u drugoj verziji dar Duha Svetoga izravno povezuje uz obred polaganja ruku koje ini biskup nakon pranja vodom. Te dvije verzije su odraz dvostruke liturgijske prakse onoga vremena: neke, prije svega sirska crkva, ne poznaju praksu pomazanja ni polaganja ruku nakon krsne kupelji s kojom izravno povezuju Duha Svetoga; druge, kako smo vidjeli, to imaju.
Prema dostupnim dokumentima iz ovoga vremena proizlazi da su kranske zajednice pojedinim svojim lanovima priznavali poseban status. To je proizlazilo bilo iz njihove slube koju su obavljali unutar te zajednice, bilo zbog ivotnog statusa, bilo da su imali znaajnu ulogu u prinosima. esto su se svi nabrojeni razlozi, ili mnogi od njih, nalazili istovremeno kod iste osobe. Apostolska predaja donosi popis slijedeih slubenika: biskup, prezbiteri, akoni, priznavaoci (confessores), udovice, itai, djevice, podakoni, udotvorci. Potvruje da je postojao neki obrednik za reenje kojim se traio i oitovao zahvat Duha Svetoga na one koji su predloeni za primanje slub. Odreuje se sluaj koji zahtijeva polaganje ruku, a to je za prve tri nabrojene slube. I za sve tri su propisane odreene obredne radnje i molitveni obrasci. Prema tom dokumentu, reenje se biskupa odvija ovako:
Za biskupa neka se zaredi onaj koji bude izabran od svega naroda i neka je besprijekoran. Kada se obznani njegovo ime i kad bude od svih potvren, skupi se narod s prezbiterijem i prisutnim biskupima na dan Gospodnji. Uz pristanak svih neka prisutni biskupi poloe na njega ruke, a prezbiteri neka miruju. Svi neka ute i u srcu mole za silazak Duha. Na traenje svih, jedan od prisutnih biskupa, polaui ruke na onoga koji se zareuje za biskupa, neka moli govorei ovako:43 Boe i Oe Gospodina naega Isusa Krista, Oe milosra i Boe svake utjehe, koji u visinama stanuje a nizine motri; ti sve znade prije no to se dogodi; ti si milosnom Rijeju svojom u Crkvi pravila usadio; od iskona si rod pravednika predodredio da bude od Abrahama; prvake si i sveenike postavljao i svetita svoga nisi ostavio bez slube, od poetka se svijeta proslavlja u onima koje odabire. Izlij sad na ovog izabranika onu snagu koja je od tebe - Duha vodstva koga dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazidae Crkvu po mnogim mjestima, tebi za svetite: na slavu i nezalaznu hvalu imena tvoga. Podaj, Oe, poznavaoe naih srdaca, ovom svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom ti sveenitva besprijekorno slui danju i nou; da neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi ti darove tvoje svete Crkve; daj da snagom Duha ima velikosveeniku vlast otputati grijehe kako si zapovjedio; da darove dijeli po tvome nalogu i sve okove razrjeuje vlau koju si dao apostolima; da ti omili blagou i istim srcem, prinosei ti miomiris, po Sinu Tvome Isusu Kristu, po kojemu tebi slava i mo i ast, s Duhom Svetim u svetoj Crkvi, i sada i dovijeka. - Amen. Kad je postao biskupom, svi mu daju poljubac mira i pozdravljaju ga jer je postao dostojan.
injenica da je Hipolitova molitva doslovno preuzeta i u dananjem obredu reenja biskupa svjedoi o njezinoj izvanrednoj cijeni i meu dananjim teolozima i liturgiarima. Ona je postala uzorak mnogim drugim slinim obrascima: najprije anamneza (spomen), dio
43
Molitva koja slijedi preuzeta je u potpunosti u dananji obred reenja biskupa. Usp. PONTIFIKAL RIMSKI, Reenje jednoga biskupa, br.26.
u kome se javno spominju Boji zahvati u povijesti spasenja, zatim epikleza, zaziv Duha Svetoga nad reenika i njegovu slubu za koju se zareuje. Isti je raspored i kod reenja prezbitera i akona. U oba su sluaja naznake o biskupovu polaganju ruku i o nazonosti ve zareenih prezbitera i akona. Zatim slijedi molitva reenja. U oba sluaja ukljuuje i epiklezu, zaziv Duha Svetoga, koji je oznaen prema specifinostima dara za prakticiranje pojedinog reda: duh vodstva za biskupa; duh milosra i savjeta za prezbitere; Duh ljubavi i revnosti za akone. Sva tri navedena reenja imaju istu strukturu: polaganje ruku i posvetna molitva. Na biskupa polau ruke samo biskupi, na prezbitere biskupi i prezbiteri, a na akona samo biskup jer se ne redi za sveenitvo nego na sluenje biskupu, da ini ono to mu on nareuje. Za itaa propisuje se samo predavanje knjige bez polaganja ruku. Za podakona samo odreivanje za slubu. Priznavaoci ili ispovjednici vjere prikljuuju se prezbiterima i akonima bez polaganja ruku. To su bili ljudi koji su zbog vjere trpjeli i ostali ustrajni, ali nisu smrtno stradali kao muenici. Njihova ustrajnost u mukama i svjedoenju prihvaana je kao znak ispunjenosti snagom Duha Svetoga pa se smatralo suvinim na njih polagati ruke u znak molitve da na njih sie snaga Duha Svetoga. Polaganje ruku je bilo iskljueno iz obreda priputanja u red udovica, djevica i udotvoraca s obrazloenjem: udovica nije sluba, djevica je po vlastitom osobnom izboru, a udotvorac oituje svojim djelima da li ima ili nema taj dar. Kad opisuju prakticiranje nabrojenih sluba, dokumenti iz ovoga vremena vrlo malo prave razliku izmeu liturgijske slube i drugih sluba koje su dotini slubenici obavljali unutar kranske zajednice. Justin biljei da je sluba akona: dijeliti priest za vrijeme liturgijskog skupa i nositi odsutnima. U drugim izvorima iz toga razdoblja naglaava se da se njihova sluba sastoji u posluivanju zajednici, prvenstveno biskupu (Apostolska predaja, 8 i 34). Didascalia navodi da se neka kranka priputa u red akonisa da bi pomazivala ene za vrijeme krtavanja i da bi posluivala oboljelim i onemoalim kranima. 2.10 Pomirenje pokornika Kad se u apostolsko doba govorilo o opratanju grijeha, govorilo se prvenstveno u kontekstu sakramenta krtenja. Rijetke su aluzije na opratanje grijeha uinjenih nakon krtenja. Neka su rjeenja bila potpuno radikalna, kao npr. u sluaju rodoskvrnua u Korintu: U ime Gospodina naega Isusa Krista, poto se skupite vi i moj duh, silom Gospodina naega Isusa, neka se takav preda Sotoni! (1 Kor 5,5,). Ananija i Safira, zbog pokuaja laganja Boguprikazujui samo dio od prodanoga imanja, umrli su na licu mjesta.44 Kranske zajednice toga razdoblja jo nisu bile sigurne u mogunost ponovnog primanja ili ne primanja grenika.
44
Opirnije o tome usporedi Dj 5,1-10.
U 3. st. e se iskristalizirati uvjerenje i konkretna praksa ponovnog prihvaanja grenika nakon uinjene pokore koja e se shvaati kao drugo krtenje. Treba spomenuti da je i tada bilo rigorista koji su nijekali mogunost opratanja nekih velikih grijeha opravdavajui to dostojanstvom kranskog ivota i pripreme katekumena. Meu takve, toboe neoprostive grijehe, ubrajani su npr. preljub i rasputenost (raskalaenost). Progoni krana, koji su upravo u ovo vrijeme bili veoma intenzivni, sigurno su potakli kranske zajednice da izrade odgovarajue ustanove za provoenje pokore odreenih grenika. U vrijeme velikih progona krana za Decija (249.-251.) bilo je mnogo otpada od kranske vjere. To se oitovalo javnim rtvovanjem ili paljenjem tamjana idolima koje je poticala rimska vlast. Neki su krani popustili za vrijeme muenja ili od samoga straha od smrti, a neki su preko prijatelja ili za novac pribavili ispravu tzv. libellum da su uinili ono to se od njih trailo, iako to stvarno nisu uinili. Kad su neki od takvih zaeljeli biti ponovno primljeni u kransku zajednicu, postavilo se pitanje: to i kako uiniti? Osobito je to pitanje postalo aktualno u Kartagi za vrijeme jedne kuge kad je velik broj takvih u blioj smrtnoj opasnosti molio da bude ponovno primljen u kransku zajednicu. Miljenja o nainima rjeavanja problema su bila dijametralno razliita: rigoristi na elu s Novacijanom odbijali su mogunost udovoljenja njihovoj elji, a podravatelji na elu s papom Kornelijem zastupaju milosrdan i popustljiv stav prema tako pokajanim grenicima koje su prozvali lapsi. Kod takvih pokajanih otpadnika razlikovali su tri stupnja: - libelatici - krani koji su dobili potvrdu da su rtvovali iako to stvarno nisu uinili, ali su dali javnu sablazan i na neki nain zanijekali vjeru; - thurificati - krani koji su stvarno stavili nekoliko zrnaca tamjana na poganski rtvenik to je bilo ravno javnom otpadu od vjere; - sacrificati - krani koji su stvarno sudjelovali u poganskim rtvenim obredima od prinoenja rtve do rtvenog objeda. To se smatralo potpunim otpadom (apostazijom) od kranske vjere. U navedenoj opasnosti od kuge u Kartagi, biskup Ciprijan odreuje da otpadnici u smrtnoj opasnosti mogu dobiti pomirenje s Crkvom ako ih preporui neki ispovjedalac ili muenik te ispovjede svoju pogreku pred prezbiterom ili akonom koji mu udjeljuju oprotenje polaganjem ruku. Kad je prola opasnost od kune zaraze, Ciprijan saziva pokrajinski sabor da bi se utvrdila pokornika disciplina. Odlueno je da se libelatici mogu odmah pomiriti, a thurificati i sacrificati moraju se podvrgnuti dugotrajnoj pokornikoj praksi. Nijedan grijeh, pa ne znam kako velik bio, nije se iskljuivao iz procesa pomirenja s Crkvom. Na biskupa je spadalo da ureuje oblik i nain izvoenja pokornike prakse, a zajednica je trebala potvrditi injenicu da se otpadnik stvarno obratio. Takvi su se pokornici pribrajali katekumenima i bili su iskljueni od sveope molitve vjernih i euharistijske rtve
na misnom slavlju. Pomirenje se obavljalo polaganjem ruku biskupa i klera uvijek priznavajui da je Bog jedini koji oprata grijehe. Za vrijeme progona ili neposredne smrtne opasnosti, pokornici su se obraali muenicima i ispovjedaocima da posreduju za njih vjerujui da e im njihove zasluge zamijeniti dugotrajnu pokoru i nadoknaditi uinjeni grijeh. Mnogi su lapsi traili da im muenici i ispovjedaoci daju pismenu potvrdu o tome. Ciprijan u svojim spisima nastoji takvu praksu staviti u red. Samo su najtei grijesi bili predmet javne pokore. Ciprijan razlae da se mali, tzv. svagdanji grijesi oprataju molenjem Gospodnje molitve Oe na, dijeljenjem milostinje siromasima i obavljanjem dobrih djela. Prema ostalim izvorima iz ovoga vremena doznajemo da su mnoge kranske zajednice onoga vremena ustanovile sline pokornike ustanove i praksu. Tako nam djelo Didascalia apostolorum svjedoi da se pomirenje grenika obavljalo po uzoru na katekumenat.
2.11 Liturgija za muenike i pokojnike Kranski pogrebni obredi i kult muenika razvio se u mnogim rimskim pokrajinama na temelju ve ustaljene predkranske prakse. Za vrijeme pokopa mrtvaca rodbina i pokojnikovi prijatelji okupljali bi se u blizini groba na pogrebnu gozbu uz vjerovanje da i pokojnik u tome sudjeluje. Slino se ponavljalo i na godinjicama smrti. Krani su zadrali taj obiaj nadodajui mu vjeru u uskrsnue. To je osobito bilo jako ivo kad se radilo o muenicima, svjedocima vjere u Krista uskrsnula od mrtvih. Najstarije svjedoanstvo o proslavi godinjice smrti jednoga muenika nalazimo u dokumentu Muenitvo sv. Polikarpa. To je pismo Crkve u Smirni kojoj je Polikarp bio biskup. Muenitvo se zbilo najvjerojatnije 23. veljae 166. g. a pismo je napisano godinu dana poslije. Nakon Polikarpova muenitva krani su htjeli uzeti njegovo tijelo, ali su se mjesne vlasti tome usprotivile. Pismo o tome izvjetava ovako:
Oni ne znaju da mi nikako ne moemo napustiti Krista koji je trpio za spasenje sviju..., niti moemo tovati nekoga drugoga. Njemu se mi klanjamo jer je on Sin Boji, a muenike ljubimo kao uenike i nasljedovatelje Gospodinove. To je pravedno zbog njihove velike pobonosti prema svome kralju i gospodaru. ... Videi protivljenje koje su potakli idovi, stotnik postavi tijelo u sredinu i zapali. Tako smo mi kasnije mogli skupiti njegove kosti, od dragoga kamenja skupocjenije i od zlata vrjednije, i pohraniti ih na prikladno mjesto. I tu emo se, koliko bude mogue i koliko to Gospodin dopusti, okupljati u veselju i radosti da proslavimo obljetnicu njegova muenitva, njegova roendana na uspomenu onoga koji je pobijedio prije nas a na poticaj i pripremu onima koji e se boriti u budunosti.45
45
Citirano prema: METZGER M., Storia della liturgia. Le grandi tappe, ed. San Paolo, 1996, 84-85.
Kranske su zajednice imale popis svojih muenika s naznakom dana muenitva i mjesta njihova groba da bi se mogle upravo na taj dan i na tono odreenom mjestu slaviti obljetnica njihova muenitva. U ve spominjanom djelu Pouke apostolske na mjestu gdje se raspravlja o idovskoj obrednoj istoi i zabrani dodirivanja pokojnika, nalaze se i neke naznake o kranskom tovanju pokojnika.
Okupljajte se i na grobljima, itajte sveta pisma, obavljajte svoju slubu bez mrmljanja, upravljajte Bogu molitve, prinosite ugodnu euharistiju, sliku kraljevskog tijela Kristova. Na svojim skupovima, po vaim grobljima i na pokopima prinosite kruh bez mane ispeen i posveen zazivanjem. Molite i bez kolebanja prikazujte prinos za one koji su usnuli... I bez straha se pribliujte onima koji poivaju, neete se oneistiti.46
2. 12 Slavljenje Uskrsa U 2. i 3. st. liturgijska je godina obiljeena nedjeljom kao tjednom pashom. Jedina godinja svetkovina bio je Uskrs. Veina je Crkava slavila Uskrs na nedjelju iza prvoga proljetnog utapa. Neke Crkve u Maloj Aziji, pozivajui se na predaju sv. Ivana Apostola, slavile su Uskrs 14. nisana bez obzira na koji to dan u tjednu dolo. Kasnije su ih prozvali kvatordecimani. Te su razlike u kalendaru za vrijeme pape Viktora (oko 195. g.) izazvale estoke prepirke koje su zaprijetile raskolom. 47 Oito se radilo o dva razliita naglaska jedne te iste stvarnosti Kristove pashe: prvi su naglaavali smrt, drugi uskrsnue. Prvi su vie bili vezani uz judeokransku praksu, drugi uz praksu sirske crkve koja je naglaavala razdvajanje od judaizma nastojei ne slaviti svoju pashu na dan kad to ine idovi, nego naprotiv postiti na taj dan. Za to su nalazili opravdanje u Isusovim rijeima da e njegovi uenici postiti kad im Zarunik bude ugrabljen. Taj su post i pokoru proirili na est dana prije Uskrsa: od ponedjeljka do subote. U ponedjeljak su obnavljali uspomenu na urotu protiv Isusa, a Veeru su slavili u utorak naveer. U slijedeim danima zaokupljali su se uspomenom na izvoenje Isusa pred Kajfu i Pilata. Prema tome su birani i svetopisamski tekstovi koji su se itali za vrijeme liturgijskih sastanaka tih dana. O tome nas izvjetava djelo Pouke apostolske:
Postite od ponedjeljka za svih est dana, sve do noi nakon subote ... Trebate, dakle, u dane Pashe raditi razborito i briljivo te postiti s najveom panjom. Zaponite kad vaa braa iz idovskog naroda obavljaju Pashu jer je Gospodina naega i Uitelja, dok je blagovao Pashu s nama, Juda pokazao. Odmah nakon toga asa mi zapoinjemo tugovanje jer je on ugrabljen. Promatrajte etrnaesti dan Pashe i gdje on dolazi, jer mjesec i dan ne dolaze u isto vrijeme svake godine, nego u razliitim momentima. Kad idovski narod obavlja Pashu, vi
46 47
Diudascalia, 26. Citirano prema: METZGER, Storia..., 85. Opirnije o sporu oko datuma slavljenja Uskrsa, Usp: JEDIN H., Velika povijest Crkve, sv.I., KS, Zagreb1972, 299305.
postite i pobrinite se da bdijete za vrijeme njihove Pashe. Na dan Gospodnji (nedjelju) budite uvijek radosni, jer onaj koji bi tugovao nedjeljom, ini grijeh.48
Opisujui bogosluje krana od subote na uskrsnu nedjelju, Pouke apostolske opisuju kako se obavlja uskrsno bdijenje:
Okupite se, ne spavajte, probdijte itavu no u molitvi, u pronjama, itanjima proroka, evanelja i psalama, u strahu i trepetu molite neprekidno sve do tree ure noi koja slijedi iza subote. Tek tada neka prestane va post... Tada prinesite rtvu, a potom jedite, budite sretni, veseli i zadovoljni jer je uskrsnuo Krist zalog vaega uskrsnua ... Radujte se zbog Kristova uskrsnua, pogostite se i zavrite post, prikaite Bogu plodove vaega posta tih dana. Vi koji obilujete dobrima ovoga svijeta, posluujte i briljivo pomozite siromahe i bijednike da bi va post bio nagraen.49
Jedna druga obavijest o slavljenju Pashe u ovo vrijeme nalazi se u Hipolitovoj Apostolskoj predaji (gl. 33) koja govori o pedeset dana nakon Uskrsa koji iskljuuju post u to vrijeme. 2.13 Bolesniko pomazanje Apostolska predaja (gl.5), nakon euharistijske molitve, donosi obrazac za posveenje ulja s naglaskom na iscjeliteljskim uincima:
Prinese li tko ulje, biskup zahvaljuje na isti nain kao kada se prinosi kruh i vino - ne izraava se istim rijeima nego istim znaenjem - govorei: Po posveenju ovoga ulja udijeli, Boe, zdravlje onome koji ga bude koristio. Neka ulje kojim se pomazuju kraljevi, sveenici i proroci na isti nain bude potpora onima koji ga okuse i zdravlje onima koji ga upotrijebe.
Iz navedenoga obrasca proizlazi da se posveeno ulje upotrebljavalo tako da su ga bolesnici uzimali kao hranu (ili pie) te su se njime sami masirali. To je inae bila redovita praksa na itavom Sredozemlju gdje su se uzgajale masline i ulje bilo u svakodnevnoj uporabi kao hrana, zain, kozmetika te sa svrhom iscjeliteljskih uinaka. Potrebno je uoiti da nam citirani dokument za samo pomazanje uljem ne spominje prisutnost slubenika kranske zajednice. 2.14 Vjenanje Liturgijsko zakonodavstvo prvih stoljea kranstva ne regulira enidbu. To moemo protumaiti injenicom da je na poetku nae, kranske, ere i kod krana i kod idova enidba bila praktino obiteljski obred usklaen s drevnim obiajima koji su se prenosili s koljena na koljeno. Starjeina bi obitelji u vlastitoj kui proglaavao enidbu sklopljenom.
48 49
Didascalia, 21. Prevedeno prema. METZGER, Storia, 87. Isto mjesto.
Tako je u poetku bilo i kod krana. Prisutnost crkvenog starjeine kod toga obreda nije se smatrala nunom. Istina, i u ovom je vremenu bilo nekih naznaka koji nam pokazuju da su i crkvene starjeine vodili brigu o kranskom obiljeavanju enidbe. Tako sv. Ignacije Antiohijski trai da krani konzultiraju biskupa o enidbi. 50 U jednom Tertulijanovu tekstu (koji predstavlja potekoe tumaima) nazrijeva se shvaanje da se enidba posveuje sudjelovanjem na nedjeljnoj euharistiji kranske zajednice. Ipak, u ovom vremenu jo uvijek nema nekog kranskog obrasca niti svjedoanstva da su crkveni slubenici prisustvovali kod sklapanja enidbe.
50
Pismo Polikarpu, V, 2.
2.15
Poeci kranske umjetnosti
(Basurko X.,-Goenaga J.A., La vita liturgico-sacramnetale della Chiesa nella sua evoluzione storica, u: BOROBIO D., La celebrazione nella Chiesa, I, ed. Elle Di Ci, Leumann Torino, 1992,78-80)
Tree stoljee sa svojim povremenim mirnim razdobljima potaklo je nutarnji i vanjski razvoj kranskih zajednica koje su se po prvi put osjetile sposobne intervenirati na svoj izvoran nain i na podruju umjetnikoga izraavanja. Istovremeno je potrebno prisjetiti se da je i u kranskom ambijentu bio jak utjecaj propisa o zabrani pravljenja figurativnih umjetnikih prikazivanja u Izl 20,4. Ali, nasuprot tome, u 3. st. raa se naklona struja prema slikama. Kao to znamo, u poetku su se krani okupljali u kuama to su ih pojedini lanovi kranske zajednice slobodno ustupali na povremeno koritenje. Poetak 3. st. na tom podruju predstavlja znaajan napredak: privatne se kue preureuju i prilagoavaju kranskom bogotovlju. Poveavanje broja krana oteavao je odvijanje bogosluja u privatnim kuama. Na samom poetku ovoga stoljea, izgleda da se jo nisu gradile posebne kue namijenjene iskljuivo bogosluju. Tako i famozna kua Crkve u mezopotamijskom mjestu Dura Europos (izgraena oko 230. g.) je bila drutvena kua koja se po svojoj strukturi nije razlikovala od drugih okolnih kua. Arheoloka istraivanja u tom mjestu nam otkrivaju obinu kuu koja je preureena u mjesnu crkvu i ukraena freskama s krsnim motivima. Stanje se mijenja polovicom 3. st. kad se pojavljuju kranske graevine specifina izgleda razliite od stambenih zgrada. To je poetak kranske arhitekture. U tom razdoblju krani nastavljaju izraivati posebna mjesta za pokapanje svojih pokojnika ime se otvaraju nove mogunosti razvoja kranske umjetnosti. Zidovi i svodovi grobnih prostorija ukraavaju se razliitim slikarskim ilustracijama koje su oblikovno ovisne o umjetnikim pravilima svoga vremena. Teme su openito bile nadahnute kranskim izvorima, osobito Svetim pismom. Meu najdrevnijim prikazima najee susreemo likove: Jona, Noa u korablji, Danijel meu lavovima, uskrsli Lazar. Tu su i jo neki likovi i scene, a svi su preuzeti iz Svetoga pisma, preko kojih ovjek u smrtnoj opasnosti traga za osloboenjem. itane uz pomo kranskog kljua, sve te svetopisamske pripovijesti vjernicima oituju veliku nadu u vjeni ivot u Kristu. esto se pojavljuju slike Dobrog Pastira i Isusa Uitelja. Zanimljivo je uoiti da su se kranski umjetnici i u predstavljanjima biblijskih i evaneoskih scena nadahnjivali domaim likovima iz kulture svoga vremena samo reinterpretirane u kranskom duhu. Tako npr. Dobri pastir je nadahnut helenistikim likom Orfeja, biblijski Jona oponaa uspavana Endimiona, prekrasna pastira, ljubimca Selene koja je za njega od Zeusa isprosila trajnu mladost u vjenom snu. Krist-Sunce na mozaiku iskopanu ispod crkve Sv. Petra u
Vatikanu odraava upravo tu povezanost kranske vjere i svjetovne kulture i istovremeno najavljuje tematiku to e je razviti kranska umjetnost nakon Konstantina. Dakle, preko slika i umjetnikih shema njima kulturno bliskih, krani su u vrijeme progonstva uspjeli izraziti vlastito kransko iskustvo. Zanimljivo bi i znakovito bilo u tom smislu usporediti spomenute teme s pisanim dokumentima iz toga vremena. Npr. Tertulijanovo djelo De baptismo, ili Vazmene pouke Melitona iz Sarda, sa freskama u katakombama ili u kui Crkve u Dura Europos. Na tom preklapajuem obzorju otkrivamo velike teme kranske kateheze i liturgije. Kao to se i moglo oekivati, mnogi su vezani uz Euharistiju i kransku inicijaciju. Zakljuak Kratak prikaz kranske liturgije u 2. i 3. st. pokazuje nam da su svi glavni sadraji kranske liturgije ve uspostavljeni, iako su to veinom zaeci. Kranske se zajednice redovito okupljaju na nedjeljnim euharistijskim skupovima, a esti su skupovi i dvaput na dan: ujutro i uveer. Usporeujui ovo razdoblje s onim apostolskog doba, vidimo da je organizacija crkvenih slub uznapredovala kako bi mogla zadovoljiti liturgijske, pastoralne i karitativne potrebe kranskih zajednica. Postavljanje u neku slubu obavlja se odreenim liturgijskim obredom koji ukljuuje zazivanje Duha Svetoga nad izabranog kandidata. Razraene su ustanove za ulazak u zajednicu (krtenje) i za ponovno prihvaanje obraenih grenika (pokora). Time se osiguravala ozbiljnost obraenja Kristu i spaavanje svetosti zajednice. Openito promatrajui ovo razdoblje, vidimo da su liturgijski oblici jo uvijek veoma jednostavni i ozbiljni. Krani su se konano odvojili od idovske zajednice i napustili su opsluivanje starozavjetnih propisa koji su bili nespojivi sa ivljenjem Kristove vesele vijesti. Kao Crkva Kristova, krani su sebe shvaali kao jedine batinike staroga saveza s Bogom, kao novi Narod Boji, Novi Izrael. Otvaranje novim narodima pojaalo je distanciranje od idovskih obiaja, ali i mogunost prihvaanja novih kultnih oblika koji se pridodaju obredima apostolskoga doba. To su prije svega krsna pomazanja i sprovodni obredi. Velik broj obraenih pogana pomogao je razvoj kranskog nauavanja koje je uvijek polazilo samo od Svetoga pisma. Za kranske zajednice koje su ivjele u nestalnim prilikama, u skrivenosti ili vladavini tolerancije, liturgijski skupovi bijahu privilegirano mjesto formiranja katekumena i potpunih vjernika. Iako je liturgijski ceremonijal bio jednostavan i ozbiljan, svetopisamska itanja i svaki oblik tumaenja i pouke morao je biti veoma razvijen. Tako e biti i u slijedeoj epohi sve dok kranstvo ne uspostavi ustanove koje e biti ujedno i ustanove dotinoga grada a poganska e kultura pasti u zaborav.
3. KRANSKA LITURGIJA U 4. I 5. STOLJEU

Literatura: AaVv, La Liturgia, panorama storico generale, ed. Marietti, 1978, 55-130; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni liturgiche, Roma 1978, 83-112; LITURGIKON. Red svete i boanske liturgije ... Uredio: Zvonimir Kurei, Zagreb, 1999, 5-12; METZGER M, Storia della liturgia, ed. San Paolo, Cinisello Balsamo 1996, 91-150; MIZ R., Istone Crkve. Kratak povijesni pregled, Novi Sad, 1977; AGI-BUNI T., Povijest kranske literature, sv. I, KS, Zagreb 1976; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 216-251.
3.1. Povijesni okvir Rimski carevi Konstantin i Licinije, takozvanim Milanskim ediktom 313. g., zavravaju fazu progona krana. Istim ediktom odreuju da se mjesta okupljanja na bogosluje za krane grade na troak dravne riznice. Mir koji je nakon te odluke uslijedio kod krana je uvelike nadmaio sve potekoe progonstva i zlostavljanja koje su proivljavali na poetku 4. stoljea. Zanos i oduevljenje krana nakon zadobivenoga mira zorno nam opisuje Euzebije Cezarejski u svome djelu Crkvena povijest:
Vedar je i bistar dan, bez jednoga oblaka, ve zasvijetlio nebeskim svjetlom Crkvama Kristovim rasprostranjenim po svem svijetu. I onima koji nisu u zajednitvu nae vjere bio je dan udio u dobrima to nam ih je Bog namaknuo te prime od njihova preobilja, iako ih nisu u svemu s nama zajedno uivali. Nas pak poglavito, koji svu nadu postavismo u Krista, zahvatila je neka nevjerojatna radost i svako je lice sjalo nekim boanskim veseljem jer smo gledali kako nanovo, kao iz duge i smrtonosne propasti, oivljuju sva sveta mjesta to ih je nasilnika bezbonost netom poruila. Opet su se nebu pod oblake podizali hramovi to umjetnou i ljepotom nadvisuju one prijanje otete. Posvuda nam se pruao svean i eljkovan prizor: po svim su se gradovima obavljale posvetne sveanosti, posveuju se netom sagraene bogomolje. Pribrojimo k tome biskupske skuptine, hodoaa iz dalekih krajeva te uzajamnu meunarodnu dobrotvornost i dobrostivost jer su udovi tijela Kristova srasli u jednu cjelinu ... biskupi su savreno vrili obrede, sveenici besprijekorno prinosili rtve. Posvuda boansko i uzvieno bogosluje Crkve: ovdje se pjevaju psalmi i slua boanska predaja; ondje se obnavljaju boanske i otajstvene slube te se predaju mistini znaci spasonosne muke. Napokon, mnotvo vjernika, staro i mlado, muko i ensko, svim se srcem dalo na molbenice i zahvalnice, i svi su u silnoj radosti srca hvalili Boga, zaetnika svih dobara.51
Ustanovljivanje novih zajednica i olakana komunikacija unutar Rimskog carstva koju je podravala dravna uprava potpomogli su bolju teritorijalnu ureenost krana. Biskupi vanijih sredita dobivaju posebne pogodnosti sve do jurizdikcije nad drugim biskupima svoga okruja. Tako e Nicejski sabor (325. g.) ozakoniti posebna prava biskupima Rima, Aleksandrije i Antiohije i izjednaiti ih s pravima jeruzalemskog biskupa. Kasniji crkveni sabori u Carigradu (381.g.) i u Kalcedonu (451.g.) priznat e posebne povlastice Carigradu i to odmah nakon Rima. Oko tih pet gradova (tj. Rima, Carigrada, Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema) stvorit e se kasnije glasoviti i utjecajni patrijarhati. Osim tih pet glavnih i
51
PG 20, 842-847; ASOSLOV, sv. I, 893. KS, Zagreb 1984.
neki e drugi utjecajniji gradovi imati neku vlast nad okolnim biskupima. To su npr. gradovi: Kartaga, Cezarea Kapadocijska, glavni gradovi nezavisnih pokrajina i neki drugi. Takva teritorijalna organizacija crkvene uprave imat e utjecaja i na kransku liturgiju. Liturgijska praksa pojedinih biskupija usklaivat e se prema liturgijskoj praksi metropolitanskih sredita. O tome e pokrajinski crkveni sabori donositi smjernice i odredbe. Kao posljedica toga bit e uniformiranje liturgijskih propisa u pojedinim metropolijama. Sve vie e se suavati autonomija pojedinih mjesnih, pa ak i biskupijskih crkava. Sve vie postaje moderno traiti apostolske korijene i usklaivanje vlastite prakse s apostolskom. Tako e pojedine Crkve naglaavati da ih je uspostavio neka poznata osoba iz spisa Novoga zavjeta. Tako npr. Cezareja u Palestini navodi kao osnivaa Zakeja, Bereja u Makedoniji Onezima, osloboena roba koga spominje Pavao u Poslanici Filemonu. Razdioba Rimskog carstva na Zapadno i Istono carstvo za vrijeme Valenta i Valentinijana ostvaruje se od 364. godine. Nakon prodora novih plemena s istoka i zauzimanjem Rima 476. g. Zapadno rimsko carstvo slubeno postaje pokrajina Istonog carstva. Od tada je sve prisutnije uspostavljanje grkih pokrajina na teritoriju dananje Italije i hrvatske obale. Tako e itav prvi milenij kranstva biti obiljeen razmjenom i meusobnim proimanjem grke i latinske kulture kao simbola istone i zapadne kulturne i teoloke misli. To e ostaviti vidljive tragove u umjetnosti, ali i u teologiji. etiri od pet velikih patrijarhata ostali su u Istonom rimskom carstvu: Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem. Rimski patrijarhat je jedini na kranskom zapadu. Zajedniki jezik na istoku postaje grki, na zapadu latinski. To je jedan od preduvjeta sve loijeg meusobnog razumijevanja i sve veeg udaljavanja. Situacija e se osobito zaotriti nakon Kalcedonskog sabora 451. g. kada e patrijarhati sa sjeditima u Antiohiji, Aleksandriji i Jeruzalemu prekinuti povezanost s Carigradom koji time postaje jedini branitelj pravovjerja (ortodoksije). Time carigradski patrijarhat sve vie i sve jae uspostavlja i stvarni utjecaj nad svim Crkvama pod carskom jurisdikcijom. U veim kranskim sjeditima koji nisu priznavali utjecaj Carigrada, uspostavlja se usporedna ortodoksna crkvena uprava a oni koji nisu priznali njihovu jurisdikciju, sve vie se udaljavaju od grke kulture i carigradskog utjecaja razvijajui lokalne specifinosti kao to su npr. koptske, sirijske ili armenske. Tu se ve uoavaju klice buduega crkvenoga raskola izmeu Istoka i Zapada. Usputno napominjemo, da Carigrad u ovo vrijeme priznaje i jako naglaava apostolski auktoritet Rimske crkve. Krani su veoma bolno osjetili opustoenje Rima 410. g. od strane Vandala pod vodstvom Alariha. Pogani su optuivali krane za propast Rima tumaei to kao posljedicu naputanja drevnih poganskih zatitnika. U tom kontekstu sv. Augustin pie svoje djelo Drava Boja.
3.2. Izvori za prouavanje liturgije u 4. i 5. st. Za ovo razdoblje poznati su nam mnogobrojni izvori koji nam omoguuju da dobro upoznamo i pravilno ocijenimo sadraj i nain odvijanja kranske liturgije ovoga razdoblja. Tu su u prvom redu pisani dokumenti: ordines (red, uredba, redoslijed odvijanja bogosluja), homilije, kateheze, komentari, poslanice ... Usporeujui raspoloive dokumente moemo u potpunosti rekonstruirati obrednike koje su upotrebljavale mnoge Crkve u ovom razdoblju. Navodimo glavne izvore za prouavanje liturgije u 4. i 5. stoljeu. Klementove apostolske uredbe - kompilacijsko djelo sastavljeno iz tri poznata djela: Didahe, Traditio apostolica i Didascalia apostolorum. Uz ta tri glavna izvora za navedenu kompilaciju, iskoriteni su i mnogi drugi dokumenti koji sadravaju razliite blagoslove sinagogalnog porijekla i blagoslove iz razliitih drevnih rituala te su zbog toga znaajan povijesni izvor za drevne liturgijske tekstove. Djelo se predstavlja kao rad dvanaestorice apostola, a sve bi to, navodno, sakupio sv. Klement Rimski, sudrug apostola Petra pa se esto nazivaju Klementove apostolske uredbe. Sadri mnoge elemente iz apostolskog vremena, ali je nastalo kasnije, najvjerojatnije oko 380. godine.52 U 8. knjizi ovoga djela nalazi se cjelovita euharistijska liturgija koja se naziva Klementova anafora. Kateheze i homilije - Sauvani su nam mnogi rukopisi nacrta ili cjelovitih kateheza i homilija iz 4. i 5. st. zbog ega se to razdoblje naziva zlatno doba otake literature. Veina kateheza i homilija obrazlae liturgijske sadraje, ali i citira ulomke liturgijskih obrazaca. Prema njima moemo skoro rekonstruirati obrednike nekih crkava iz toga vremena, npr. u Hiponu (Augustin), Antiohiji i Carigradu (sv. Ivan Zlatousti), Cezareji Kapadocijskoj (sv. Bazilije), itd. Najpoznatije sauvane kateheze su Krsne i mistagoke kateheze sv. irila Jeruzalemskoga. Nakon jedne uvodne kateheze, glasoviti jeruzalemski biskup komentira simbol vjere u 24 krsne kateheze koje su bile predviene za katekumene u korizmenom vremenu. Pet slijedeih kateheza su tzv. mistagoke kateheze koje su predviene za pouke krtenicima u uskrsnom tjednu. U njima su novokrtenici pouavani o otajstvu krtenja, pomazanja (krizme) i euharistije. Tim glasovitim irilovim katehezama treba nadodati i druge iz 4. i 5. stoljea: Ivana Zlatoustoga, Teodora Mopsvecijskoga i Ambrozija Milanskoga. U jednoj Ambrozijevoj katehezi sauvan je najstariji citat Rimskog kanona (danas Prva euharistijska molitva):
Ti, dakle, zna da je ono to prima tijelo Kristovo. elio bi saznati kojim je nebeskim rijeima posveeno? Evo koje su to rijei: Uini - kae sveenik - da ovaj prinos bude primljen, da postane duhovan, ugodan jer je slika tijela i krvi naega Gospodina Isusa Krista
52
Opirnije o problematici auktorstva ovoga djela vidi: AGI-BUNI, Povijest, I, 88. O ulozi Klementa Rimskog u srednjovjekovnoj hrvatskoj knjievnosti: HERCIGONJA E., Srednjovjekovna knjievnost u: Povijest hrvatske knjievnosti, knj.2, Liber Mladost, Zagreb 1975, 267-269.
koji je dan prije nego e podnijeti muku uzeo kruh u svoje svete ruke, podigao oi prema nebu, tebi Oe sveti, Svemogui vjeni Boe ...53
Iz ovoga vremena sauvane su nam poslanice nekih biskupa u kojima ima dragocjenih podataka o liturgiji onoga vremena. Istiemo kao primjer pisma pape Inocenta I. (401.-417.) s poetka 5. st. u kojima se raspravlja o pomirenju pokornika, mjestu i znaenju poljupca mira u euharistijskom slavlju, pomazanju (krizmi), bolesnikom pomazanju itd. Zbirke molitava (euhologiji): euharistijske molitve, posvetne molitve za reenja, molitve za blagoslov vode, itd. Euhologij je termin koji je do danas ostao u uporabi u Bizantskoj crkvi a oznauje knjigu u kojoj su molitveni obrasci za liturgijsku uporabu. Najstariji euholoki sadraji sauvani su nam u Hipolitovoj Apostolskoj predaji i Ustanovama apostolskim. Najpoznatiji euhologij iz 4. st. naziva se Serapionov euhologij. Nastao je u Egiptu oko 362. g. i pripisuje se Serapionu, biskupu mjesta Tmuis u junom Egiptu, prijatelju sv. Atanazija. Povjesniari smatraju da Serapion nije tvorac navedenoga euhologija koji sadri 30 molitava koji se odnose na euharistiju, krtenje, reenja, posvetu bolesnikog ulja i molitve za pokojne. Egerijin putopis - je znaajan izvor za upoznavanje kranske liturgije koncem 4.. stoljee.54 Egerija je bila hodoasnica u Svetoj zemlji izmeu 381. i 384. g. i to opisala u svome dnevniku. U tom nam je opisu ostavila dragocjene podatke o liturgijskoj praksi koju je doivjela u Jeruzalemu usporeujui to s onim to je prakticirano u njezinoj domovini koja je bila na jugu dananje Francuske ili na sjeveru dananje panjolske. Osobito su vrijedni Egerijini podaci o katekumenatu, redoslijedu krtenja, asoslovu, liturgijskoj godini i simbolici. 3.3. Liturgijski skupovi
Blagonaklon stav rimske vlasti prema kranima nakon milanskog edikta omoguio je slobodnije organiziranje i odravanje kranskih liturgijskih skupova. ak su i nositelji vlasti slubeno sudjelovali na tim skupovima. To je prouzroilo da su mase poele pristizati na takve skupove. A za to je trebala i drukija organizacija. Trebalo je vie poslunika i vei prostor za okupljanje. Sve je to trebalo osigurati dostojanstven i pravilan red na skupovima. Prema ondanjim drutvenim obiajima, svaka je grupa vjernika trebala imati svoje posebno mjesto. Djelo Apostolske uredbe nabraja razliite grupe u zajednici:
53 54
Usp. AMBROZIJE, Otajstva i tajne, Sluba Boja, Makarska 1986,19. Opirnije o tome djelu Usp. EGERIJA, Putopis. Preveo, napisao uvod i biljeke Marijan Mandac, ofm, izd. Sluba Boja, Makarska 1999. (Ubudue: MANDAC, Egerija). Usputno napominjemo da se znanstvenici jo uvijek spore o tome kada je tono napisan spomenuti putopis. Tako npr. poznati biblijski arheolog Bagatti smatra da je to bilo izmeu 408. i 410. g. (Usp. BAGATTI B., Ancora sulla data di Eteria, Bibbia e Oriente, 10/1968, 73-76).
Nakon toga e se biskup priestiti, a zatim prezbiteri, akoni, podakoni, itai, pjevai, asketi. Iza njih, izmeu ena, akonice, djevice, udovice. Potom djeca i naposljetku itav narod, s potovanjem i pobono bez guvanja.55
Tumaei raspored mjesta u crkvi, isti se dokument poziva na dvije slike iz svagdanjeg ivota: brod s poslugom i putnicima te tor u koji pastiri smjetaju koze i ovce po vrsti i starini, svaku sa sebi jednakima.56 Ta dva navoda iz Apostolskih uredaba oituju evoluciju koja je nastala u odnosu na kranske skupove prije slobode krana. U 4. i 5. st. kranske su se zajednice umnoile zbog pristupa mnogih u katekumenat i, po krtenju, u punopravno zajednitvo. Poveavao se broj i simpatizera koji su, i prije upisa meu katekumene, mogli doi sluati navjetaj i tumaenje Svetoga pisma. Nazivani su audientes - sluai
Nakon homilije, svi ustaju, akon se uspne na podij i ree: Nek ne ostane nijedan slua! Nek ne ostane nijedan nevjernik! Nakon utnje, rei e: Katekumeni, molite!57
Kad je priputen meu pripravnike za krtenje, katekumen se pripravlja za sakramente pristupa kranstvu najmanje tri godine. Zbog toga su katekumeni tvorili veliku grupu unutar kranske zajednice. K njima su se pribrajali i pokornici kojima se nareivala javna pokora za odreene grijehe te opsjednuti od zlih duhova. Za te tri skupine zajednica se posebno molila Bogu, ali im nije bilo doputeno sudjelovati u molitvi krtenih vjernika. I to ne samo u euharistijskoj molitvi, nego ni u svakodnevnom asoslovu.
U sumrak okupi Crkvu, biskupe, i nakon recitiranja lucernarnog psalma neka akon pozove katekumene, prosvijetljene, opsjednute i pokornike ... Nakon njihova udaljavanja, akon neka ree: Svi vjernici molimo Gospodina! 58
Zbog velikog broja obraenika, pridavana je velika vanost pouci za vrijeme liturgijskog skupa. Egerija opisuje kako je to bilo u Jeruzalemu, a to je u skladu s praksom i drugih Crkava:
Sa zorom kako je Dan Gospodnji, ide se u Veliku baziliku koju je sagradio Konstantin. Ta je crkva na Golgoti iza Kria. Sve se obavlja po obiaju kako je to posvuda u Dan Gospodnji. Ali ovdje je takav obiaj da izmeu sveenika to sjede propovijedaju koji ele, a biskup propovijeda poslije svih njih. Te se propovijedi obavljaju uvijek na Dane Gospodnje da se narod trajno pouava u Pismima i Bojoj ljubavi. Dok se izreknu sve propovijedi, uvelike se otegne do otpusta iz crkve. Stoga otpust ne biva prije etvrtoga pa ak i petoga sata dana.59 etrdeseti se dan nakon Bogojavljenja ovdje uistinu svetkuje s najveom slavom. Toga je, naime, dana okupljanje u Crkvi uskrsnua. Svi se skupe i sve se svojim redoslijedom obavlja
55 56 57 58 59
Apostolske uredbe, VIII, 13, 14. ISTO, II,57. ISTO, VIII,6,1-3. ISTO, VIII,35,2-36. EGERIJA, Putopis, 25, 1. MANADAC, Egerija, 199. etvrti dnevni sat u vrijeme Egerije dananjih je 10 sati.
s najveim veseljem kao i za Vazam. Takoer propovijedaju svi sveenici a potom biskup.
Uvijek govore o onome evaneoskome mjestu gdje etrdesetoga dana Gospodina u Hram donesoe Josip i Marija...60
Prema Egerijinim opisima, u Jeruzalemu su koncem 4. st. na kranskom skupu bile tri grupe: najprije krani mjesne zajednice, zatim jeruzalemski monasi i monahinje te na posljetku hodoasnici koji bi se u to vrijeme zatekli u Jeruzalemu. Svatko je od njih sudjelovao onoliko koliko je mogao u zajednikom bogosluju u Velikoj bazilici (tzv. Martyrium) ili u okrugloj bazilici Uskrsnua (tzv. Anastasis). O tome opet Egerija:
Svaki se, naime, dan prije pijetlova kukurijeka otvaraju sva vrata Crkve uskrsnua. Silaze svi monasi i djevice. Ali ne samo oni ve isto tako i laici, muevi i ene koji, jasno, ele ranije bdjeti... Kada pone svitanje, zapoinju govoriti jutarnje himne. I biskup, eto, dolazi s klerom. Odmah ulazi u peinu (kod Kristova groba) i odmah rekne molitvu za sve... Potom blagoslovi katekumene. Zatim rekne molitvu te blagoslovi vjernike.61
Nakon to je kranstvo dobilo slobodu i poelo se nesmetano ispovijedati i iriti po Rimskom carstvu, ono je sve vie i vie utjecalo na kristijanizaciju drutva, i kulture openito. Kranski kler dobiva privilegije, u kolama se sve vie i vie naputa uenje ustaljenih poganskih legenda a sve ee se prouava Biblija. Razvija se monatvo, kateheza prelazi i u obitelj i kolu, a time i itanje i prouavanje Svetoga pisma nalazi svoje mjesto i izvan liturgijskih sastanaka mjesne Crkve. Umjesto naglaene duge katehetske pouke liturgijski skup sve vie polae vanost na estetski i zamjetljivi dio liturgijskog kulta usporeujui ga s nebeskim bogoslujem. To je vrijeme razvoja glazbenih priloga, ukrasa u prostoru i na liturgijskoj odjei, ceremonijalnih kretnja i slino. Ceremonijalni protokol na kraljevskom dvoru, osobito u Carigradu, vidno e utjecati na bogatstvo liturgijskog ceremonijala. Usporeivanje kranske liturgije ovdje na zemlji s onom nebeskom uvelike je bilo pod utjecajem Pseudo-Dionizija 62 i njegova djela Crkvena hijerarhija koje je poticalo razmatranje nebeskih stvarnosti pod vodstvom neoplatonizma. Stariji su dokumenti isticali komunitarni vid kranske liturgije, a navedeno Pseudo-Dionizijevo djelo naglaava personalistiku usmjerenost. To je posljedica povijesne uvjetovanosti: u 5. st. nije vie u sreditu pozornosti izgradnja kranskih zajednica koje su ve oformljene, nego se pozornost usmjerava prema duhovnom razvitku svakoga pojedinca. Evo za to primjera u odlomku iz gore navedenoga Pseudonizijeva djela:
60 61 62
ISTO, 26. MANADAC, Egerija, 204. ISTO, 24,1-2. MANADAC, Egerija, 193-194. Pisac koji se predstavlja kao Dionizije Aeropagit, obraenik sv. Pavla (Dj 17,34), kasnije prozvan Pseudo Dionizije, napisao je pod konac 5. st. etiri djela i 10-ak poslanica. Svoja djela upravlja apostolima i apostolskim uenicima, pripovijeda da je promatrao pomrinu sunca u vrijeme Isusove smrti, te da je - zajedno s Petrom i Jakovom - bio prisutan na pogrebu Bl. Djevice Marije. (Opirnije o tome usp: ALTANER B., Patrologia, 538-541).
Kada su svete pjesme koje sadre najsvetije istine pripravile nae due na otajstva koja postupno trebamo slaviti, kad su nas ujedinili u pjevanju boanskih pjesama i uskladili nas ne samo s boanskim stvarnostima nego i sa sobom samima i meusobno tako da tvorimo jedan skladan kor svetih ljudi, uspomena koju stvaraju svetopisamski tekstovi proiruje se slikama, mnogobrojnim i jasnijim tumaenjima onoga to je sveta psalmodija zapoela da bismo prije svega to mogli shvatiti.63
Puka pobonost je bila pod jakim utjecajem masovnog kranstva koje je, poslije Milanskog edikta 313.g., kransku vjeru doivljavalo prvenstveno kao zatitu od bolesti, i svakoga drugoga utjecaja zlih sila u konkretnom ivljenju. To e dovesti do pojaanog kulta muenika i drugih svetaca, osobito njihovih grobova, relikvija i slika (ikona). Godinje svetkovine pojedinih svetaca postaju sve prisutnije u kranskom ivotu, a hodoaenja na grobove svetaca sve brojnija. Sve e to utjecati da e u praksi mnoge puke pobonosti biti ispred liturgijskih skupova. 3.4. Crkvene graevine Kad su mase ule u Crkvu, nastala je potreba gradnje veih i prikladnijih prostora za liturgijske skupove. Pod utjecajem slubenih carskih arhitekata i obilatoj pomoi iz dravne riznice, razvit e se tip kranske graevine koja e zadovoljiti spomenuta oekivanja, a to je bazilika. Uzorak su bile civilne kraljevske zgrade rasporedom prilagoene teolokim naelima kranske zajednice i kranskog liturgijskog skupa. Poticaj za gradnju crkava poao je od samoga cara Konstantina. Ve je 313. g. odrana sinoda u kui njegove ene (in domo Faustae in Laterano), na mjestu gdje e ubrzo nakon toga poeti izgradnja Lateranske bazilike, prve kranske bazilike u Rimu koja e zbog toga dobiti poasni naslov Mater et caput omnium ecclesiarum = Majka i glava svih crkava. Nakon pobjede nad Licinijem 324. g. poinje izgradnja crkava po Palestini, a oko 330. g. poinju radovi za gradnju bazilike sv. Petra u Vatikanu. Za sve gradnje novac se izdavao iz carske riznice a radovi su se izvodili prema nacrtima najboljih arhitekata Rimskog carstva. Zbog toga ovo razdoblje predstavlja pravu riznicu spomenika kranskog graditeljstva u Rimu, Betlehemu, Nazaretu, Jeruzalemu, Carigradu, Antiohiji, Nikomediji, po sjevernoj Africi, Milanu, Akvileji ... Veina je tih graevina kasnije poruena, ali su sauvani barem neki ostaci prema kojima se moe rekonstruirati prvotni nacrt i raspored pojedinih elemenata u crkvi. Najei graevinski spomenici kranskog bogosluja 4. i 5. st. sainjavaju bazilike, krstionice, spomen-kapelice i groblja. Prouavanje tih spomenika pomae nam da pravilnije ocijenimo i prosudimo sadraj i nain obavljanja kranskog bogosluja u tom vremenu i na tim prostorima.
63
PSEUDO-DIONISIUS, De caelesti hierarchia, 3,3,5. Prevedeno prema: METZGER, Storia della liturgia, 102.
je do dana dananjega dominantan uzor kranskog graditeljstva. Bazilika Prethodni uzor bazilici je prostrana rimska kua koja se inae gradila u to doba to nam potvruju sauvani ostaci u Ostiji i Pompejima. Arhitekti su prilagoavali nacrt bazilika specifinostima kranskog bogosluja. Kranska je bazilika najveim svojim dijelom prostrana dvorana koja moe udomiti itavu Crkvu - skup Naroda Bojega koji aktivno sudjeluje u bogosluju. Takvo teoloko poimanje sakralnog prostora bitno se razlikuje od poimanja poganskog hrama s tamnom sredinjom sobicom u kojoj se nalazi sjedite boanstva predstavljeno slikom ili kipom dotinog boanstva. Prostor u kranskoj bazilici rasporeen je tako da se u apsidi nalazilo biskupovo sjedite okrueno sjedalima za prezbitere, ambon za navijetanje Svetoga pisma i menza za Euharistiju. Od apside prema ulaznim vratima bio je relativno velik prostor za obine vjernike, katekumene, prostor za pripremanje darova za prinos i priest, a ispred vrata atrij. Bazilike su izvana izgledale sasvim jednostavno, a unutarnji su ukrasi i arhitektura stvarali ugodu domae intimnosti i sveanosti. To je raspored izduenog (longitudinalnog) tipa kranske bazilike. Ali, nekako u to su vrijeme, ili malo kasnije, na istoku nastale i bazilike okruglog tipa, tzv. basilica rotonda, s ogromnom sredinjom kupolom. Graevina takvog okruglog tipa bio je mauzolej Konstantinove kerke Konstancije na Via Nomentana u Rimu. Najpoznatiji su primjeri drevnih kranskih bazilika okruglog tipa: Hagia Sophia u Carigradu, S. Vitale u Raveni, S. Stefano Rotondo, Sv. Marko u Veneciji, itd. Neke su od tih graevina iz kasnijeg razdoblja. Glavni je prostor u okrugloj bazilici sredinja kupola koja odozgo opskrbljuje itavu graevinu svjetlom i istim zrakom. Time se priziva simbolinost i mistinost crkvenog prostora prema nauavanju ve spomenutog Pseudo-Dionizija to nam oituje slijedei tekst:
Velianstvena okrugla kupola izgleda veoma lijepo. Ne ostavlja dojam da je nadograena na masivnu graevinu nego se ini kao da pokriva prostor koji je zlatnim lancem objeen na nebo... Kupola se kupa u sunanoj svjetlosti i sjaju. Zbog toga bi se moglo rei da ovaj prostor i nije osvijetljen sunanim svjetlom izvana, nego da je rasvijetljena sama od sebe, tolika koliina svjetla dopire do svetita... Molitelj kome se duh uzdie prema nebeskim visinama zna da Bog nije daleko nego da se ugodno osjea upravo u tome mjestu koje je on sam izabrao.64
U drevnim se kulturama mnogo pazilo da se gradnja kue i raspored prostorija prilagodi Suncu, izvoru svjetla i topline. U kranstvu je jako rairena praksa da se crkve grade tako da apsida bude okrenuta prema istoku. To je jasno istaknuto u ve spominjanom djelu Apostolske uredbe:
Prije svega neka zgrada bude pravokutnik usmjeren prema istoku kome se stranice proteu prema istoku tako da slii na lau ... Ustaju svi zajedno i gledajui prema istoku ...
64
PROCOPIO, De Sancta Sophia, I, 1; PG 87, 3,2827.
molit e Boga koji je uziao u nebeske visine, prema istoku koji je uspomena raja zemaljskog smjetena na istoku iz koga je istjeran prvi ovjek...65
Eshatoloki smisao usmjeravanja crkvene graevine prema istoku temeljen je na retku Ps 68(67): Sva kraljevstva svijeta pjevajte Bogu, slavite Jahvu, koji se vozi po nebu, po nebu istonom (r.34). Krani su tumaili taj redak u svjetlu kranske eshatologije: Krist je prema istoku uziao na nebesa i otuda e doi na koncu vremena. Sv. Bazilije to izriito veli:
... svi gledamo prema istoku dok molimo, ali nas je malo koji znamo da tako traimo drevnu domovinu, vrt koji je Bog zasadio u Edenu, na istoku (Post 2,8). Molimo stojei na nogama na prvi dan u tjednu ... Suuskrsli s Kristom i duni traiti to je gore (Kol 3,1), stajanjem se za vrijeme molitve ne sjeamo samo da je taj dan u neku ruku slika buduega vijeka.66
O opravdanosti okretanja prema istoku za vrijeme molitve raspravljao je ve Origen (+ 253/54) koji pie:
Govor o kropljenju prema istoku ne shvati povrno. S istoka ti dolazi izmirenje. Otuda je ovjek komu je ime Istok, i on je postao posrednik izmeu Boga i ljudi. To te poziva da stalno gleda na istok jer ti tamo izlazi sunce pravednosti i raa se svjetlo ...67
Arheoloki nam nalazi potvruju da je takva praksa bila rairena po itavom Rimskom carstvu, iako to nije bilo iskljuivo jer je bilo i drukijih obiaja. U Rimu, npr. ima starih bazilika koje su okrenuta na razliite strane svijeta: Lateranska i vatikanska bazilika okrenute su tako da im je apsida prema zapadu. Nutarnji raspored bazilike predviao je prostor za itanja, sjedala za slubenike, oltar, stupie za podjelu prostor za pojedine skupine. Veliina tih prostora razlikovala se od jedne do druge crkvene pokrajine. Tako su, npr. sirske crkve u sredini lae imale povien i ograen podij zvan bema, sjedalo i italite (ambon). Takav je raspored sliio rasporedu prostora u hebrejskim sinagogama. Nasuprot tome, prema arheolokim ostacima jedne crkve u Sjevernoj Africi, moemo zakljuiti da je tu bio obiaj smjetanja oltara u sredite lae. Ipak, postupno e se ustaliti obiaj da se u svim crkvama sjedala za slubenike, italita (stalak) za itae i oltar smjeste u apsidu ili ispred nje. U rimskim bazilikama koje su izgraene na grobovima muenika, oltar se postavljao iznad muenikova groba i diktirao raspored cjelokupnog prostora takve bazilike koja se naziva confessio . Prve su crkve bile posveene pojedinim otajstvima vjere. Tako je bazilika sv. Ivana na Lateranu posveena Presvetom Otkupitelju, a ona u Carigradu Bojoj mudrosti
65 66 67
APOSTOLSKE UREDBE, II, 57,3.14. BAZILIJE, Duh Sveti, XXVII, 66. Usp: BAZILIJE VELIKI, Duh Sveti, (Preveo, napisao uvod i biljeke Marijan Mandac), SB, Makarska 1978, 120. ORIGEN, Homilije o Levitskom zakoniku, IX, 10; PG 12, 523. Prijevod preuzet iz: ASOSLOV, II, KS, Zagreb 1984, 209-210.
(Sophia). Ali mnoge su crkve imale za naslovnika muenika iji su posmrtni ostaci polagani u grob ispod oltara. Prema nekim ikonografskim dokumentima i prema ostacima starih crkava, zakljuujemo da su se na lukove pred ulazom u svetite (prezbiterij) postavljale zavjese da bi mogle zakloniti ili otkriti oltar u odreenom momentu liturgijskog ina. Na istoku tu je ulogu preuzeo ikonostas izmeu svetita i lae. Krstionice - Krani su veoma rano zajedno s crkvom poeli graditi i posebne prostorije, a kasnije i odvojene zgrade, u kojima su obavljali slavljenje sakramenta krtenja. Uzor su im bile hebrejske sinagoge i rimske toplice. Krstionice kao zasebne zgrade redovito su graene s krunim ili poligonalnim (najee oktogonalnim) tlocrtom. Krug i osmerokut su simbolizirali vjenost i boanski ivot. Tipini su primjeri drevnih kranskih krstionica Lateran i Ravena te srednjovjekovne krstionice u Firenci, Pisi i Parmi. Potrebno je naglasiti da krstionice nisu sluile samo za podjeljivanje sakramenta krtenja, nego se u njima esto odravala i katekumenska pouka (kateheza), egzorcizmi i katehetsko usavravanje krtenika. Prostor u kome su primili krtenje stalno ih je opominjao na obaveze koje su primili po sakramentu krtenja. Spomen-kapelice - na grobovima muenika. To su bile male crkvice izgraene po uzoru na drevne obiaje da se uz grog pokojnika napravi mala prostorijica za spomen-gozbu koja se prireivala na obljetnicu smrti pokojnika. Potaknuti tim mentalitetom, krani su u tim prostorijama podignutim nad grobom nekog muenika slavili bratsku gozbu (agape) ili tzv. refrigerium, tj. gozbu na grobovima zbog bliskosti s poganskim vjerovanjima i shvaanjima. Groblja - po sebi nisu bila izravno namijenjena kultu u strogom smislu te rijei. Istina, kult muenika se veoma rano poeo povezivati s njihovim grobovima, ali su redovito na tim mjestima podizani oltari i bazilike. Sauvani grobovi, natpisi na njima, slike i kipovi na grobovima i u grobovima, predmeti pronaeni u grobovima i sl., oituju vjeru krana dotinog razdoblja, njihovo ponaanje, nain predstavljanja kranskih otajstava, a sve nam to pomae da ispravnije moemo rekonstruirati oblik i sadraj kranskog bogosluja u tom vremenskom periodu. 3.5. Formiranje liturgijske godine etvrto je stoljee vana prekretnica u formiranju liturgijske godine u dananjem obliku. Ve smo vidjeli da se u prva tri stoljea kransko bogosluje sastojalo od proslave tjedne i godinje Pashe, tj. nedjelje i Uskrsa koji se svetkovao kroz 50 dana kao jedinstvena svetkovina Kristova pashalnog otajstva to je ukljuivalo Isusovu muku, smrt, pokop i slavno uskrsnue. Malo po malo, to vano 50-dnevno slavljenje Kristove uskrsne pobjede (koje je poimalo uskrsnim bdjenjem a zavravalo 50 dana kasnije, tj. na dananju svetkovinu
Duhova) poelo se protezati i na vrijeme priprave za tu - tada jo uvijek jedinu - godinju svetkovinu. Kroz 4. st. to pripravno vrijeme konano e se zaustaviti na broju 40 dana (quadragesima - quaresima - korizma). Na razvoj korizme kao pripremnog vremena za Uskrs znaajnu je ulogu odigrala kranska praksa intenzivne pripreme katekumena i pokornika. Kasnije e korizma, pod utjecajem puke pobonosti, poprimiti obiljeja promiljanja i oplakivanja muke Isusove i pla Matere njegove. Proslavljujui pobjedniko Kristovo uskrsno slavlje, logino je da su se krani poeli pitati: Odakle je doao i gdje se najprije pojavio taj uskrsli slavodobitnik? Tako je u kransko bogosluje ula godinja svetkovina Isusova roenja. Tragovi te svetkovine uoavaju se ve u 3. st. ali je u pravom smislu te rijei uvedena tek u 4. st. i to na Zapadu 25. prosinca (Boi), a na Istoku 6. sijenja (Bogojavljenje). Ve u 4. st. i na Istoku i na Zapadu slavit e se obje svetkovine kojima objekt slavljenja nije bio samo roenje Sina Bojega, nego proglaenje i oitovanje njegova dolaska na zemlju to ukljuuje rast od maloga zametka do potpunog oitovanja ovjekoljublja Boga naega preko uskrsnua, slanja Duha i pojavka na koncu vremena. Konstatinovska era e dati posebno obiljeje tom dolasku: Ecce advenit Dominator Dominus et regnum in manu eius et potestas et imperium! (Evo doe gospodar i Gospod, u ruci njegovoj je i kraljevstvo, i mo, i vlast!). On doe da posveti svijet svojim utjelovljenjem i sveukupnim svojim spasiteljskim djelom. Prakticiranje tih dviju godinjih svetkovina i stvaranje odreenog kruga (ciklusa) oko njih dovelo je do obogaenja liturgijske godine ali i do jednog novog naina shvaanja djela spasenja po kome se sve jae i jae istie povijesno dogaanje u svim detaljima. Jednom rijeju, liturgijska se godina sve vie i vie historizira. Poinju se izdvajati i isticati pojedini detalji u vazmenom i boinom krugu i poinju se historizirati, tj. slaviti tono na datum u godini kad se dogaaj odigrao. Tako je uveden blagdan nazvan Hypapante 2. veljae, etrdeseti dan nakon Boia prema evaneoskom izvjetaju da su Marija i Josip prikazali Isusa u Hramu kad su se navrili dani njihova oienja (Lk 2,22). Zatim je uveden Sveti tjedan s nedjeljom Cvjetnicom i Uzaae 40. dan nakon uskrsnua, Duhovi 50. dan nakon Uskrsa. Vanu ulogu u tom novom gledanju na liturgijsku godinu i cjelokupno spasiteljsko djelo odigrala su hodoaa u Svetu zemlju gdje su krani ve imali obiaj da u bogosluju obnavljaju dogaaje iz Isusova ivota tono na onom mjestu i u ono vrijeme u godini kad se i gdje se dotini dogaaj dogodio. Potvrdu za to nalazimo u glasovitom putopisnom djelu hodoasnice Egerije pisanom koncem 4. ili poetkom 5. stoljea. Krani hodoasnici bi nakon povratka u svoje krajeve uvodili obiaje jeruzalemskih krana. To je jedan od veih naina utjecaja istone liturgije na zapadnu liturgijsku praksu. Usputno napomenimo da historiziranje liturgijske godine moe biti i korisno i opasno. Posebna opasnost prijeti da se kranin izgubi u detaljima i psihologiziranju a smetne s uma otajstveno posadanjenje spasiteljskih pothvata.
3.6 Euharistijsko slavlje u 4. i 5. st. Na temelju Justinovih i Hipolitovih svjedoanstava moemo zakljuiti da je euharistijsko slavlje (danas bismo rekli misno slavlje) u svojim bitnim odrednicama ve zacrtano u 2. i 3. stoljeu. Stoljea koja e uslijediti iza toga, potvrdit e nam razvoj pojedinih obrednih dijelova, osobito euharistijske anafore (kanona). Osobito e se poveati broj komentara koji e omoguiti obredna tumaenja i pruiti uvid u ondanji nain shvaanja pojedinih obreda. U ve spominjanom djelu Apostolske uredbe nalazi se saet prikaz euharistijskih ceremonija u emu slii ostalim sirskim izvorima iz 4. stoljea. Autorstvo se pripisuje dvanaestorici apostola. Tu, izmeu ostaloga, itamo:
ita stojei na sredini uzvienog mjesta itat e knjige Mojsija i Joue, sina Nunova, sudaca i kraljeva, ljetopisa i povratka iz izgnanstva, potom knjige Joba, Salamona i esnaest proroka. Nakon itanja koja su proglaena u dvoje, jedan drugi ita na psalmodijski nain izvodi Davidove pohvale a narod odgovara pjevajui antifonu. Potom e se itati naa Djela i poslanice Pavla, naega suradnika, koje su poslane Crkvama po nadahnuu Duha Svetoga. Zatim jedan starjeina ili jedan akon neka proita evanelja koji smo vam mi, Matej i Ivan, predali a to su suradnici Pavlovi Luka i Marko sabrali i ostavili vam u batinu. Za vrijeme itanja evanelja svi starjeine, akon i itav narod stoje na nogama u dubokoj tiini ... Potom e starjeine poticati puk jedan za drugim, ali ne svi. Na kraju to ini biskup koji se usporeuje s kapetanom na brodu. Vratari neka stoje u blizini vrata na koja ulaze mukarci da bi ih nadgledali, a akonice u blizini ulaza za ene... akon neka vodi brigu o mjestima u crkvi da svaki koji ue ide na svoje mjesto a ne sjeda u blizini ulaza. Isto tako akon neka pazi na puk da nitko ne bi razgovarao, spavao ili se smijao ... Kad doe vrijeme svi e zajedno ustati i, nakon to iziu katekumeni i pokornici, moliti Boga okrenuti prema istoku ... Nakon molitve, jedni e se akoni pozabaviti pripremom euharistijskih prinosa, omoguujui sa strahopotovanjem slubu tijela Gospodinova, a drugi neka vode brigu o masi koju treba drati u miru. akon koji posluuje biskupu neka rekne narodu: Neka nitko nema nita protiv nekoga! Neka nitko ne bude krivovjerac (Hipokrit)! Nakon toga mukarci se meusobno pozdravljaju izmjenjujui meusobno poljubac u Gospodinu, a isto to ine i ene jedna s drugom, ali neka nitko to ne ini neiskreno (prijetvorno) poput Jude ... Iza toga akon moli za itavu Crkvu, za cijeli svemir i za pojedine njegove dijelove, za plodove zemlje, za sveenike i vladare, za biskupa, kralja i sveopi mir. Zatim biskup zaeli narodu mir i blagoslovi ga... Potom dolazi na red rtva; itav narod stoji na nogama i moli u tiini. Kad se zavri prinoenje, svaka e se grupa prieivati Tijelom Gospodinovim i predragocjenom krvlju, uredno, s potovanjem i pobono, jer se pribliavaju kraljevu tijelu. ene pristupaju pokrivene glave. Vrata e se uvati da ne bi uao nijedan nevjernik ili nepozvan.68
68
Apostolske uredbe, II, 57,5-21.
Uz navedeni opis slijeda misnih obreda, Apostolske uredbe u 8. knjizi donose tekstove akonskih poticaja i sveenikih molitava: molitve za otpust katekumena, opsjednutih i pokornika, sveopu molitvu vjernika, euharistijsku molitvu (anaforu) i popriesnu molitvu. Nemamo nijednoga drugoga dokumenta iz toga razdoblja koji bi tako u detalje opisao euharistijsko slavlje. Dokument opisuje da euharistiju predvodi biskup, to je u duhu onoga to je ve poetkom 2. st. pisao sv. Ignacije Smirnjanima: Gdje je biskup, tu je zajednica! Ali ve je navedeni spis predvidio i drugu mogunost: Neka se zakonitom smatra samo ona euharistija kojom predsjeda biskup ili njegov opunomoenik. Zbog rasta broja krana, biskup je sve manje mogao presjedati kranskim skupovima, pa su to u njegovo ime i s njegovim doputenjem inili njegovi prezbiteri. Navedeni izvor pretpostavlja slijedee sastavne elemente misnog slavlja: itanja Svetoga pisma, psalmodija, propovijed, poljubac mira, sveopa molitva sa zazivima i zakljunom molitvom, prikazanje darova, euharistijska molitva i priest. Nema spomena uvodnih obreda ulaza. Usporeujui to s tekstovima sv. Ivana Zlatoustog i sv. Augustina, doznajemo da je poetak misnog slavlja bio veoma kratak: biskup bi uao u crkvu, uputio se prema svome sjeditu, pozdravio zajednicu pozdravom: Gospodin bio s vama! ili: Mir bio s vama! Odmah bi se potom navijetala svetopisamska itanja. Na izvor navodi i svetopisamske knjige iz kojih se italo, ali ne precizira broj itanja. Redoslijed je bio slijedei: Stari zavjet, apostolske poslanice, evanelja. Iz drugih izvora saznajemo da je broj itanja varirao: tri, pet, sedam, dvanaest. Poznata su dva oblika sveope molitve vjernika. U jednome su akoni iznosili zazive (do 18 zaziva) a zajednica bi odgovarala na svaki zaziv Kyrie eleison! a potom bi uslijedila zavrna molitva. Drugi je nain bio da bi akon izrekao molbu, zatim bi svi molili u tiini a sveenik bi zakljuio tu molbu. Taj je obiaj prakticiran u Rimu i sjevernoj Africi. Svjedoanstvo takvog oblika ostao je u sveopoj molitvi na Veliki petak. Donoenje darova za rtveni prinos bio je posao akona koji bi na oltar donosili kruh i vino koje bi izabrali izmeu darova donesenih prije slavlja. Teodor Mopsuecijski o tome daje mistagoko tumaenje:
Dolikuje nam da spoznamo videi Krista koji moli i koga vode na rtvovanje. On je jo jednom za nas na rtveniku oltara da bude rtvovan. Zbog toga neki akoni koji prostiru pokrivae na oltar ine ono isto kao da su to plahte za ukop ... Biskup poinje davati mir; glasnik Crkve (radi se o akonu) zapovijeda da se prui mir jedna drugome. Potom biskup pere ruke ... itaju se na ploama u crkvi imena ivih i mrtvih ... (slijedi euh. molitva).69
Ploe o kojima se govori u navedenome tekstu bile su drvene table premazane voskom a sluile su za upis imena koji bi se spominjali i Bogu preporuivali za vrijeme prinoenja rtve. Redovito su bile dvije (diptih) s imenima ivih i mrtvih kojima bi se imena spominjala u misnom kanonu.
69
Citirano prema: METZGER M., Storia della liturgia, 111-112.
Euharistijska molitva (anafora, kanon) u 8. knjizi Apostolskih uredaba predstavlja se kao razvijen oblik euharistijskih anafora kojoj je struktura slina anaforama koje su upotrebljavane u nekim istonim Crkvama na kojima je nadahnuta naa sadanja etvrta euharistijska molitva. Radi se o jedinstvenom i saetom prikazu ekonomije spasenja koja proglaava aktualiziranje te ekonomije u euharistiji. Ostale e anafore iz toga vremena poprimiti istu strukturu koju e sv. Bazilije Cezarejski 379. g. definitivno kodificirati do dana dananjega. Slino e postupiti i sv. Ivan Zlatousti koji e takoer preuzeti postojeu anaforu i nju dotjerati. Euharistija pod imenom sv. Ivana Zlatoustoga je i danas najrairenija liturgija na Istoku. Suprotno istonim liturgijama, Rimska je crkva upotrebljavala svoju euharistijsku molitvu poznatiju pod nazivom rimski kanon. Ona je ukljuivala i neke promjenjive dijelove, prije svega predslovlje koje je prigodna zahvala Bogu u duhu pojedinih liturgijskih vremena i svetkovina. Do unifikacije koja je nastupila u 9. st. svaka je od zapadnih Crkava imala vlastite anafore. Od nekih su ostali neki tragovi u pojedinim zapadnim obredima, npr. ambrozijanski i mozarapski (hispanski). U veini starijih liturgija priest slijedi neposredno nakon anafore pa nije zgodno odrediti koje mjesto u misi zauzima Molitva Gospodnja. Apostolske uredbe o tome ne donose nikakve naznake, a iril Jeruzalemski (+ 387.) tumai Molitvu Gospodnju u katehezi o euharistiji.
Kad ti, dakle, prilazi ne dolazi naprijed s dlanovima rairenih ruku, niti otvorenim (rairenim) prstima, nego uini da ti lijeva ruka bude postolje desnoj, jer ona treba primiti kralja i u udubinu tvoje ruke primit e tijelo Kristovo govorei: Amen! Briljivo posveti svoje oi sjedinjenju sa svetim tijelom, potom ga uzmi i budi paljiv da nita ne izgubi. Jer ako bi ti se od toga neto izgubilo, to bi bilo kao da si izgubio jedan svoj ud. Reci mi: kad bi ti se dale zlatne ipke, zar ih ne bi drao s najveom panjom, pazei da se nita od toga ne izgubi i da se ne oteti? Zar nee jo vie voditi brigu o posjedu dragocjenijem od zlata i dragoga kamenja da se ne izgubi niti jedna mrvica? Nakon to si se priestio tijelom Kristovim, pristupi i kaleu s krvlju. Ne iri ruke, nego s prignutom glavom i u stavu poklonstva i strahopotovanja izgovarajui Amen posvetit e se primajui krv Kristovu. I dok su ti usne jo uvijek vlane, obrii ih svojim rukama i posveti oi, elo i druga osjetila. Potom, iekujui molitvu, zahvaljuj Bogu koji te uinio dostojnim tako velikih otajstava.70
Molitva koja se spominje na kraju gore donesenoga navoda odnosi se na zahvalnu molitvu nakon priesti. Mnogi izvori iz ovoga vremena donose primjere meu kojima je osobito znaajan uzorak u Serapionovu euhologiju.
Zahvaljujemo ti, Svevinji, jer si nam omoguio uti tvoj poziv upuen nama koji smo pali, jer si nas grenike izabrao za svoje uenike a nisi nam uraunao osudu koja nas je
70
IRIL JERUZALEMSKI, Mistagoke kateheze, V, 21-22. SC 126bis, 171-173.
pritiskala. U svojoj dobroti oprostio si nam osudu i opozvao je po naemu obraenju, izbrisao si je nadnaravnom spoznajom. Zahvaljujemo ti jer si nas uinio dionicima svoga tijela i krvi (1 Kor 10,16). Blagoslovi nas, blagoslovi ovaj narod, udijeli nam da budemo sudionici tijela i krvi po tvome Sinu jedincu. Po njemu te slavimo i veliamo, u Duhu Svetomu, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.71
3.7. Formiranje razliitih obreda u kranstvu Kad govorimo o razliitim obredima unutar kranstva mislimo na sadraj i nain obavljanja bogosluja, prvenstveno na liturgijske obrasce i radnje za vrijeme slavljenja sakramenata. U prouavanju i prikazivanju tih razlika ne smijemo se nikako zaustaviti na izvanjskim razlikama. One su puno dublje naravi i oituju se u razliitom shvaanju svetih knjiga, nainu obavljanja sv. sakramenata, posebnim euharistijskim anaforama, uvanju ive predaje, posebnosti liturgijske godine i slino. Posebnost e obreda zavisiti o kulturnim specifinostima naroda u kojem je ivjela i djelovala dotina crkvena zajednica. Govorei o razvoju kranske liturgije u prva tri stoljea, ve smo natuknuli i neke uzroke koji su doveli do formiranja razliitih obreda unutar kranstva. Improvizacija u liturgiji je bila redovita praksa u prva tri stoljea. Prvo svjedoanstvo fiksacije liturgijskih obrazaca nalazimo kod Hipolita Rimskoga u prvoj polovici treega stoljea. Istina, improvizacija nije bila neograniena, a da ne govorimo da je bila izjednaena sa samovoljom. Biskup je bio vezan na odreeni slijed misli i na neke jednostavne formule, ali ostale pojedinosti su bile preputene ukusu, naobrazbi i sposobnostima pojedinca da odreene teoloke datosti formulira liturgijskim obrascem. Kranstvo se u prva tri stoljea proirilo skoro po itavom onda poznatom svijetu. U raznolikosti krajeva bile su razliite prilike ivota i razliit stupanj slobode djelovanja. Razliiti uvjeti ivota i djelovanja utjecali su na stvaranje razliitih obreda. Drukije se npr. obavljalo bogosluje u mjestima gdje je zavladao mir i gradile se velebne bazilike od mjesta gdje je jo uvijek bjesnio progon krana. Drukije su prilike vladale unutar granica Rimskog carstva, a drukije u Mezopotamiji i Indiji. Utjecaj kulturne sredine i prilagoavanje tim sredinama ostavio je tragove na redigiranje i stvaranje liturgijskih obrazaca i naina obavljanja odreenih obreda. Prvi liturgijski obrasci su nosili obiljeje semitskog naina miljenja i izraavanja religije. Helenistika kultura je dala svoj peat tom izrazu. Istonjaci su pokazivali sklonost prema raskoi u ophoenju i spekulaciji u teolokom razmiljanju, a zapadnjaci su bili skloniji suzdranosti i trijeznosti. To e dovesti do razliitog ukusa u odabiru i redakciji liturgijskih obrazaca i pojedinih liturgijskih kretnja. Loe prometne komunikacije meu pojedinim crkvama oteavale su meusobni utjecaj i zajedniki razvoj, a poticale su razvijanje posebnosti. Tako su npr. kaldejski krani bili skoro potpuno odsjeeni od ostalih kranskih Crkava i kod njih e se isticati neki
71
Prevedeno prema: METZGER M, Storia della liturgia, ed. San Paolo, Cinisello Balsamo 1996, 115.
elementi jako arhaini i razliiti od svih ostalih. Naravno da e zbog tako loih komunikacija odreeni vei centri (patrijarhati) vriti odluujui utjecaj na prostoru koji mu je gravitirao na politikom i kulturnom polju. To su bili: Jeruzalem, Rim, Antiohija i Aleksandrija kojima se kasnije pridruuje i Carigrad. To je pet klasinih patrijarhata. 3.8. Pregled istonih obreda
-----------------------------------------------------Sirska grupa -----------------------------------------------------1. Antiohijski obred (jakobiti) 2. Maronitski obred 3. Bizantski obred 4. Armenski obred 5. Perzijski obred -----------------------------------------------------Aleksandrijska grupa -----------------------------------------------------1. Koptski obred 2. Etiopski obred
------------------------------------------------------ ------------------------------------------------------
3.8.1. Antiohijski obred (jakobiti) Nakon razorenja Jeruzalema 71. g. sredite kranskog zbivanja i odluivanja seli se iz Jeruzalema u Antiohiju. Zbog toga e taj grad odigrati vanu i utjecajnu ulogu u kasnijem ivotu krana, posebno u stvaranju i irenju kranskog kulta. Sirsko-antiohijski krani esto se nazivaju jakobiti po Jakovu Baradai (+578.g.) koji je bio glavni organizator ove kranske zajednice i njezina bogosluja koje e, uglavnom, ostati takvo i poslije njega. Nazivaju ih i monofizitima jer su odbili prihvatiti nauavanje Kalcedonskog sabora 451. g. o dvije naravi u Kristu. Antiohijskom obredu pripadaju i neki krani u Indiji koji su do dolaska Portugalaca u 16. st. bili nestorijanci. Pod utjecajem Portugalaca mnogi su se sjedinili s Rimom i prihvatili latinsku liturgiju, ali su 1653. g. u velikoj veini napustili katoliku liturgiju i prikljuili se antiohijskom patrijarhi. Godine 1930. opet se jedan dio tih krana prikljuio Rimu. Prozvani su malankarenses, a ostali su u antiohijskom obredu. Sirsko-antiohijski obred je u starini upotrebljavao grki jezik u liturgiji, ali je po svojoj strukturi i povijesnim ostvarenjima uvijek ostao otvoren razliitim kulturolokim utjecajima tako da je u povijesti poznato stotinjak misnih anafora od koji je danas u uporabi samo 18. Na formiranje obreda jako su utjecali himni sv. Efrema Sirca. Obred ima veoma bogatu glazbenu tradiciju koja je sauvala veoma drevne napjeve i jako je utjecala na okolne kranske liturgije. Crkvene graevine imaju prepoznatljive posebnosti: svetite je odijeljeno upljikavim pregradnim zidom (tranzene) i zastorima, oltar s nebnicom (baldekinom), govornica za svetopisamska navijetanja i natpis muenika s desne strane oltara a Marijina slika s lijeve strane.
3.8.2. Maronitski obred Maronitsku crkvu sainjavaju krani posebnoga obreda koji se povezuje uz osobu sirijskog monaha Ivana Morona (Mar Marun) koji nam je poznat iz spisa sv. Ivana Zlatoustoga prognanog iz Carigrada 404. godine. Sirski krani koji su gravitirali samostanu spomenutog Marona prihvatili su kalcedonsko nauavanje i zbog toga bili nemilosrdno proganjani od monofizita. Zbog tih progonstava maroniti su u 8. st. prebjegli iz Sirije u Libanon i na Cipar. Tu su se zadrali do dana dananjega trpei neizrecivo velike progone, najprije od monofizita, a kasnije od muslimana. Jedina su istona kranska Crkva sjedinjena s Rimom. U liturgiji upotrebljavaju sirski i arapski jezik. Liturgija im je kroz povijest bila pod razliitim utjecajima, posebno pod latinskim, zbog jedinstva s Rimom. To se osjea i u liturgiji. U povijesti su imali nekoliko desetaka anafora od kojih se sauvalo samo deset a u redovitoj je uporabi samo jedna i to dobrano latinizirana. Anafore koje su sauvane u njihovim misalima zajednike su sa zapadno sirskim anaforama. Poetak misnog slavlja u stvari su razliite varijacije jutrenje slube (matutinum) u asoslovu. U slavljenju sakramenata koristi se mnotvo znakova kria, obavezno kaenje i esto pomazivanje uljem. Puko je pjevanje obogaeno razliitim liturgijskim tekstovima i skladbama. 3.8.3. Bizantski obred Postanak, razvitak i utjecaj bizantskog obreda na ostale kranske obrede tijesno je povezan s razvojem i ulogom koju je imao Carigrad. Taj je carski grad osnovan 330. g. i u poetku je bio ovisan o Herakleji. Zbog vanosti politikog sredita i crkvenih sabora koji su u tom okruju odrani 381. i 451. g. Carigrad e postati najvanije kransko sredite Istoka i zbog toga je prozvan drugi Rim. Bizantska je liturgija u svojim poecima pod velikim utjecajem Antiohije. Dovoljno je spomenuti da su otuda doli mnogi carigradski biskupi (npr. sv. Ivan Zlatousti, Nestorije ...), zatim da su glasoviti sastavljai liturgijskih tekstova za potrebe bizantskog obreda bili Sirci: iril Jeruzalemski, sv. Ivan Damaanski, sv. Andrija Kretski, Roman Melod (Slatkopojac) i mnogi drugi. Oni su u proznom i poetskom obliku izraavali teologiju spasenja veoma esto nadahnutu na svetim mjestima u Palestini, osobito u Jeruzalemu. Bitna su obiljeja bizantske liturgije: izrazita produhovljenost pod utjecajem monake askeze i drugih molitvenih kola, razraeno teoloko doumljivanje, estetsko bogatstvo liturgijskih kretnja i liturgijskog pjevanja gdje redovito sudjeluju svi vjernici i itavo vrijeme. Poznat je bogato izraen i redovito umjetniki dotjeran ikonostas koji skriva kranska otajstva za vrijeme liturgijskog slavlja. Prisutan je obilato simbolizam svjetla, raskoni ceremononijal obreda i kretnja esto prenesenih s kraljevskog dvora. U povijesnom razvoju bizantskog obreda vanu je ulogu odigrao ikonoklazam, pokret u 8. st. koji je zabranjivao tovanje svetih slika i uporno ih udaljavao iz crkava i unitavao.
Taj je pokret nanio velike tete normalnom razvoju kranske liturgije u Carigradu i njemu pripadajuim krajevima. Kasnije e ratniki pohodi muslimanskih osvajaa takoer ostaviti traga na bizantskom obredu. Danas ovom obredu pripada oko 200 milijuna krana: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, Grka, Cipar, Bugarska, Kreta, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Makedonija, istoni krani u Jeruzalemu, Letoniji, Estoniji, Maarskoj, Finskoj, krani istonih obreda u Hrvatskoj i BiH, USA, Australiji, Zapadnoj Europi ... Liturgijske knjige u bizantskom obredu: 1. TIPIK - sadri praktine propise o sadraju i nainu obavljanja bogosluja, izboru pjesama, ponaanju u crkvi, postovima, nainu ivota i pravilima ponaanja monaha, liturgijski kalendar. 2. SLUEBNIK (Jeratikon, Liturgikon) - knjiga za sveenika i akona, sadri tri euharistijske molitve i obrasce za obrede koje obavlja prezbiter i akon. 3. EUHOLOGIJ - obrasci liturgijskih molitava i obredi blagoslivljanja. 4. OKTOIH (gr. okt hos = osam glasova) - knjiga namijenjena pjevaima i rasporeena prema osam dana u tjednu koji se ponavaljaju kroz godinu. Tzv. mali oktoih sadri tekstove i napjeve za nedjelje, a veliki oktoih za sedam dana svakoga tjedna u nizu od osam sedmica po osam glasova. 5. HOROLOGIJ - asoslov koji sadri molitve za sedam dnevnih asova. Dijelovi asolova koji se izdaju i kao posebna knjiga: - pentekostarij - tekstovi za slubu nedjelja od Uskrsa do Duhova; - triod - tekstovi za lsubu velike etrdesetnice koja zapoinje trima predkorizmenim nedjeljama.; - psaltir - sadri 150 svetopisamskih psalama razdijeljenih u 20 odsjeka prilagoenih liturgijskoj uporabi. 6. MINEJ (mjesenik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu, poevi od 1. rujna, u 12 svezaka; 7. Svetopisamske itanke: - Apostol - sadri odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica razdijeljenih prema itanjima na misnom bogosluju; - Evanelistar - evaneoski odlomci poredani po redu itanja tijekom liturgijske godine. 8. ARHIJEREJSKI INOVNIK - Sadri obrasce i uputstva biskupima za obrede koji su njima pridrani, kao to su: posveenje itaa, pjevaa i podakona; rukopoloenje akona i prezbitera. Odgovara naem pontifikalu.
3.8.4.
Armenski obred
Armenska crkva je veoma drevnog podrijetla. Gaje predaju da su spostoli (Juda Tadej i Bartolomej) bili navjestitelji evanelja u Armeniji. Prema pouzdanim povijesnim podacima kransku je zajednicu u Armeniji prvi organizirao sv. Grgur Prosvjetitelj koncem 3. st. uglavnom od krana koji su pristigli iz Cezareje i Kapadocije. Godine 295. kranstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kranstvo dravnom religijom pa je to prva kranska drava na svijetu. Crkva je jo neko vrijeme ostala povezana s matinom Crkvom u Cezareji Kapadocijskoj. Od 384. g. Armenska je crkva nezavisna. Nakon crkvenog sabora Armenske crkve odranog 506. g. u Dvinu, u toj je crkvenoj pokrajini slubeno prihvaeno monofizistvo to je znailo odvajanje od Carigrada i povezivanje s koptima i sirskim monofizitima. Povijest je armenskih krana obilato zalivena muenikom krvlju to je nekoliko puta u povijesti graniilo s potpunim genocidom od strane Turaka. Posljedice se osjeaju do dana dananjega. Danas je samostalna drava na prostoru oko 30.000 km2 i oko 3 milijuna stanovnika, glavni grad Erevan (oko 700.000). U Iranu ima oko 150.000, u dijaspori oko 700.000. Crkva se slubeno zove Armenska apostolska Crkva i ima dva katolikata i dva patrijarhata. Katolikos Emijadzina priznat je kao vrhovni poglavar ove Crkve. Na stvaranje armenske liturgije velik je utjecaj imala bizantska liturgija. Postoje i neki vlastiti elementi i utjecaji drugih obreda, kao npr. antiohijskog, rimskog ... Sauvani su neki drevni spomenici pisani pismom koje je slino glagoljici. Crkvene su graevine velianstvene i veoma ozbiljnog stila. Veoma je bogata liturgijska odjea, liturgijske obredne kretnje i pjevanje. Neobina je posebnost armenske liturgije da se u kale za euharistijsku rtvu lijeva samo vino bez mijeanja s vodom, euharistijski je kruh beskvasan, a svetkovina Krtenja Gospodinova i Boi slave se isti dan kao to je to bio obiaj u nekim drevnim liturgijama. 3.8.5. Perzijski (kaldejski) obred irenje kranstva u krajeve koji se dre ovoga obreda pripisuje se sv. Tomi Apostolu. Radi se o Mezopotamiji i Indiji. Poetak kranstva u tim krajevima obavijen je tamom nepostojanja povijesnih dokumenata. Vjerojatno ih treba povezati uz hebrejske kolonije u Babilonu. Vanu ulogu u razvoju kranskih obiaja i liturgijske prakse ovoga obreda odigrala je injenica su ti krani od poetka ivjeli izvan granica Rimskog carstva i zbog toga su se razvijali puno drukije od ostalih kranskih Crkava. Spomenimo da polovicom 3. st. izvan granica Rimskog carstva na teritoriju oko Eufrata i Tigrisa postoji oko 20 kranskih biskupija. Euzebije Cezarejski navodi da je na saboru u Niceji 325. g. bio ak i jedan biskup iz Perzije i Velike Indije. U prvih pet stoljea ova je Crkva odravala neke veze s antiohijskom Crkvom. Proivljavali su velike progone Perzijanaca a zbog slabih veza s ostalim kranima udaljavali su se i stvarali neke posebnosti koje su ih dovele do stvaranja potpuno nezavisne crkvene organizacije. Poevi od 410. g. odrano je nekoliko pokrajinskih sabora a kao
rezultat toga nastala je samostalna Crkva s biskupima i primasom koji je dobio naziv katolikos i postao vrhovni patrijarh perzijske Crkve. U povijesti ove Crkve je bilo i nekoliko raskolnikih shizma od kojih je najpoznatije nestorijevstvo koje je odbacivalo formulaciju Kalcedonskog sabora o hipostatskom jedinstvu dviju naravi u jednoj Kristovoj osobi. Najee ih nazivaju jednostavno nestorijanci ili asirski krani, iako oni sebe radije nazivaju istoni krani, meihaje (tj. Mesijini sljedbenici), ili nazareni. Nazivi kaldejski krani i malabarski krani odnosi se nestorijance koji su se sjedinili s Katolikom crkvom a slue se antiohijskim ili istonosirijskim obredom. Perzijski se obred razvijao samostalno bez jaih komunikacija s ostalim kranskim Crkvama, osim nekih utjecaja iz Antiohije. Zbog toga su u njemu sadrani najdrevniji elementi antiohijskog obreda i uope najdrevniji elementi kranske liturgije. Najstariji primjerak anafore Addai i Mari uope nema posvetnog obrasca. Strunjaci se spore da li je to izvorno bilo tako ili je posljedica kasnijih zloporaba. U njihovim je crkvama svetite odijeljeno od ostalog prostora u crkvi s kojim se komunikacija odvija kroz jedna sveta vrata. Liturgijski su napjevi bogati, svi liturgijski obrasci razraeni u starodrevnom semitskom duhu. Danas je broj pripadnika ovoga obreda vrlo malen, oko 75.000. Od toga oko 20.000 u Iraku, oko 10.000 u Siriji, oko 2.000 u Indiji i oko 20.000 u Americi. Sjedite im je u San Francisku gdje stoluje njihov katolikos.
3.8.6. Koptski obred Ime dolazi od grke rijei aegiptos = Egipanin koji u arapskom zvui al-gupt, otuda kopt. Koptima nazivamo egipatske krane koji se slue koptskim jezikom u podruju Aleksandrije. Ta je Crkva apostolskom podrijetla. U poetku su koristili grki jezik u bogosluju. Pripadala su im slavna imena, kao npr: Sv. Atanazije, Sv. iril Aleksandrijski, Sv. Antun Pustinjak i mnogi drugi. Kristoloke borbe u 5. st. podijelile su egipatske krane: kopti, monofiziti i melkiti, prihvatili kraljevu kalcedonsku definiciju. Melkiti su zadrali grki jezik u liturgiji, a kopti su preveli liturgiju na svoj jezik. Kasnije su upotrebljavali i arapski jezik. I u koptskim je crkvama svetite odijeljeno od ostalih dijelova crkvene graevine u kojoj su odreeni posebni odjelci za plemie, za mukarce, za ene. Skoro redovito upotrebljavaju anaforu sv. Bazilija koja nije identina s bizantskom istoga naziva. U posebnosti koptskog obreda moemo ubrojiti pomalo neobian oblik pokornikog bogosluja s tipinim kaenjem koje je sastavni dio toga sakramenta. Koptsko-ortodoksna Crkva ima oko 6 milijuna vjernika u 28 biskupija u Egiptu a postoje i manje skupine u Sudanu, Ugandi, Jordanu i Palestini. Na elu je aleksandrijski patrijarh koji stoluje u Kairu. Krani su zapostavljeni u usporedbi s muslimanima, ali prednjae u kolstvu, karitasu i izdavakoj djelatnosti. Najtiraniji i najpoznatiji asopisi
(kao npr. Al-Ahram) su u rukama krana. Kopt je i nedavni tajnik OUN Butros Butros Galli. 3.8.7. Etiopski obred Etiopija je veim dijelom kranska zemlja i ponosi se injenicom da je jedna od najstarijih Crkava na svijetu, da je jedna od prvih prihvatila kranstvo i, unato tekim prilikama, u njemu ustrajala do danas. Prema predaji, prvi su navjestitelji Evanelja u Etiopiji bili apostoli Matej i Bartolomej. Druga predaja tvrdi da je prvi apostol Etiopije bio eunuh etiopske kraljice Kandake, koji je, prema Djelima apostolskim, hodoastio u Jeruzalem te se vraao kui, a na putu ga je pokrstio akon Filip(Dj 8,26-30). Prema povijesnim svjedoanstvima, kranstvo su u Etiopiju donijeli monasi iz Aleksandrije u 4. stoljeu. Jurizdikcijski su ovisili o Aleksandriji sve do 1951. g. odkada su neovisni. Sjedite je u Adis Abebi. Struktura je Crkve u biti monakog karaktera, a ukljuuje 11 biskupija u Etiopiji i jednu u Jeruzalemu. Vjernika ima oko 12 milijuna. Zbog muslimanskih progona i pritisaka, nisu sauvani stari liturgijski rukopisi pa je teko pratiti nastanak i razvoj etiopskog obreda. Prema onome to je ostalo do danas, vide se utjecaji koptske i antiohijske litrugije koji su dolazili preko putujuih monaha. Za razliku od ostalih kranskih Crkava, Etiopljani obilato upotrebljavaju apokrifne spise, posebno judeokranskog porijekla. Specifinosti etiopskog crkvenog graditeljstva predstavljaju okrugle graevine s oltarom u sredini. Oko sredinje prostorije je veranda gdje stoji narod i kroz prozore moe promatrati obred i sluati pjevanje i molitve. Pjevanje je obilato praeno ianim instrumentima i plesnim pokretima. Liturgijski jezik se zove geez to je staro egipatski jezik. Slui se najee Anaforom dvanaestorice apostola, to je, ustvari, Hipolitova anafora s neznatnim izmjenama. Osim te anafore, postoji jo petnaestak drugih anafora.
3.9.
Pregled zapadnih obreda -------------------------------------------------Nerimska grupa -------------------------------------------------5. Keltski obred 6. Galski obred 7. Mozarapski (hispanski) obred
-------------------------------------------------Rimska grupa -------------------------------------------------1. Rimski obred 2. Afriki obred 3. Ambrozijanski obred 4. Zagrebaki obred (?)
-------------------------------------------------- -------------------------------------------------3.10. Rimski obred Rimski obred (dalje: RO) je najraireniji i najutjecajniji obred na Zapadu. Poeci i prvi razvoj toga obreda jo nije u potpunosti osvijetljen ali, prema onome to su istraivai do sada utvrdili, moe se rekonstruirati glavni kostur zaetaka ovoga obreda i njegov kasniji razvoj. Moramo uzeti u obzir da je u Rimu, kao i u ostalim kranskim zajednicama toga razdoblja, u poetku vladalo pravilo liturgijske improvizacije na temelju ive predaje. To je jedan od bitnih uzroka stvaranja razliitih obreda u kojima je kulturoloka odlika pojedinih naroda davala svoj peat kranskim liturgijskim formulacijama i liturgijskim kretnjama. Rim e postati sredite zapadnog tipa kranske liturgije koji e se razlikovati od svih istonih liturgija. 3.10.1. Najstariji opisi Najstariji opis euharistijskog bogosluja u Rimu nalazi se u Prvoj apologiji sv. Justina, muenika, napisan oko 155. godine.72 Uz tu je tvrdnju potrebno istaknuti da navedeni opis misnog slavlja u Rimu odraava openitu shemu euharistijskog slavlja koju su krani toga vremena prakticirali i na drugim mjestima. Slijedei vaan dokument o korijenima i nastanku Rimskog obreda nalazimo u djelu Apostolska predaja Hipolita Rimskoga napisano oko 220. godine. 73 To nam je djelo inae vano za povijest kranske liturgije jer je to najstariji izvor koji donosi gotove liturgijske obrasce a ne samo opise ili parafraze. Djelo je izvorno pisano grkim jezikom a sauvan je samo prijevod na nekoliko razliitih jezika meu kojima je najpoznatiji latinski prijevod. Uz euharistijsku molitvu (anaforu, kanon), Hipolit donosi i druge obrede kao npr. posveenje biskupa, prezbitera i akona, postavljanje u slubu udovica, itaa, djevica i podakona, ketekumenat, krtenje i potvrdu, propise o postu, agapama i vremenski raspored dnevne molitve.
72 73
Tekst u prijevodu vidi na str. 34. Prijevod teksta koji nas zanima donosimo na str. 35 i 36.
Tako iz Hipolitova djela doznajemo da je katekumenat trajao tri godine, krtavalo se u Uskrsnoj noi, ve su prisutni obredi egzorcizama, duhanja, polaganja ruku, zaklinjanja, mazanja uljem, posvete vode za krtavanje. Krtenje se obavljalo uz ispovijedanje triju lanaka vjeroispovijesti sloene u obliku pitanja i odgovora. 3.10.2 Prijelaz s grkoga na latinski liturgijski jezik Kad je u Rimu liturgijska praksa dola do toga da moemo govoriti o nastanku jedne liturgijske forme koja se uvelike razlikuje od prethodne epohe, moemo govoriti o prvoj liturgijskoj obnovi. injenica koja je na vani obiljeila prvu razdvojnicu izmeu dviju liturgijskih epoha u Rimu jest prijelaz od grkoga na latinski liturgijski jezik. To se odvijalo sigurno kroz nekoliko godina. Potvrdu toj tvrdnji nalazimo u dva pismena svjedoanstva. Rimski pisac Marius Victorinus u jednome svome pismu na latinskom jeziku 360. g. citira dio rimskoga kanona na grkom jeziku.74 To je siguran znak da se u to vrijeme rimski kanon molio grkim jezikom kako je bilo i u Hipolitovo vrijeme. Meutim, dvadesetak godina kasnije, toije 382. godine, drugi rimski spis tzv. Ambrosiaster (Pseudoaugustinus) citira Rimski kanon na latinskom jeziku. 75 Nekako u isto vrijeme nalazimo neke dijelova
euharistijske molitve i u spisu sv. Ambrozija De Sacramentis (4, 6, 27) koji su identini kasnijim tekstovima u Rimskom kanonu. Taj prijelaz s grkoga liturgijskog jezika na latinski u Rimu, dogodio se u vrijeme pape Damasa (366.-384.), oko 380. godine. Inae, papa Damas dobro uoava drutveno-kulturne promjene u Rimu i nastoji tim promjenama prilagoditi i crkveni ivot. Poznato je njegovo zauzimanje za Jeronimov prijevod Svetoga pisma s hebrejskoga izvornika na latinski jezik. Povjesniari se jo uvijek spore o tome da li je Rimski kanon prijevod grkoga predloka ili je izvorna tvorevina. Teko je zastupati sigurnu tvrdnju u tom pitanju jer nedostaju povijesna svjedoanstva. U svakom sluaju, u to je vrijeme ve bila ustaljena struktura euharistijskih molitava pa je teko zakljuiti koliko je bio prijevod a koliko nova molitva. K toj nejasnoi neki povjesniari liturgije upozoravaju na neke izraze u rimskom kanonu koji su tipino izrazi sv. Ambrozija. Npr. oblatio rationabilis = duhovni prinos. Uz to, najstarije svjedoanstvo za na latinski kanon nalazimo u Milanu pa neki su skloni tvrdnji da je tvorac Rimskoga kanona Ambrozije a Damasova bi zasluga bila u tome to je to prihvatio u Rimu i svojim ugledom pomogao irenju i utjecaju na Zapadu. Neki su, pak, polazei od injenice da latinski teoloki jezik nije poeo ni u Rimu ni u Milanu nego u Sjevernoj Africi (osobito u Kartagi), skloni pretpostavci da bi i latinski kanon poeo u tim rimskim provincijama. Bilo kako bilo, prijelaz s grkoga na latinski jezik u Rimskoj crkvi predstavlja odraz prilagodbe promijenjenoj situaciji Crkve koja ve nije upotrebljavala grki jezik kao svoj
74 75
Usp. PL 8, 1094 B. Usp. CSEL 50, 268.
govorni jezik. Tim zahvatom su ostali na liniji sv. Pavla koji je opominjui Korinane da molitva mora biti razumljiva, pisao:
Moram moliti u Duhu, ali molit u i umom ... Jer ako ti u Duhu (tj. u ushienju i nerazumljivim jezikom) govori svoju zahvalnu molitvu, kako e neupueni rei Amen na tvoju molitvu? On ne zna nita to ti govori! Ti moe rei lijepu zahvalnicu, ali to drugoga ne izgrauje (1 Kor 14,16-17).
Usputno napominjemo da je zadnji ostatak uporabe grkoga jezika u rimskoj liturgiji sauvan u Gelazijevu sakramentaru koncem 5. st. Taj sakramentar propisuje da akon u obredu krtenja pita vjernike da li ele ispovjediti vjeru grkim ili latinskim jezikom. 3.10.3 Stvaranje liturgijskih obrazaca i zbirka S pojavom Hipolitove Apostolske predaje poinje vrijeme unaprijed pripremljenih liturgijskih obrazaca koji e se s vremenom poeti skupljati u posebne zbirke obrazaca koji se u poetku nazivaju libelli precum a kasnije libri sacramentorum. Time poinje proces fiksiranja, ustaljivanja liturgijskih obrazaca i molitava. Slian ambijent odraavaju i odluke afrikih crkvenih sabora koji zabranjuju uvoenje novih molitvenih obrazaca koji prethodno nisu pregledala braa koja su bolje u to upuena. Neki od tih afrikih sabora odreuju da se svi moraju sluiti euholokim obrascima koje su odobrili crkveni sabori ili se nalaze u zbirkama koje su pripremila ta upuenija braa. Te zbirke liturgijskih molitvenih obrazaca nisu same po sebi stvarale liturgijsku reformu nego su posljedica te reforme i znak prestanka prvotnog slobodnog stvaralatva i poetka ustaljenih obrazaca. Trojica papa: Leon (440.-461.), Gelazije (492.-496.) i Grgur Veliki (590.-604.) predstavljaju trojicu korifeja RO. Oni su pomalo izgraivali liturgiju Rimske crkve na temeljima stare batine i u ambijentu novonastaloga latinskog kulturnog ozraja. To se najvie odraava u novim liturgijskim obrascima na kojima se oituje rimska racionalnost, kratkoa i jasnoa. Oni su stvarali zbirke liturgijskih obrazaca koje su nam dragocjeni izvori za prouavanje nastanka i razvoja pojedinih obreda unutar kranstva posebno RO. Ukratko ih predstavljamo: Leonov sakramentar (Sacramentarium Veronense) - Ova liturgijska knjiga pronaena u kaptolskoj knjinici u Veroni esto se naziva Leonov sakramentar a stvarno i nije sakramentar u pravom smislu te rijei (tj. zbirka obrazaca za misu i sakramente) nego je to zbirka molitvenih tekstova koje je nepoznati prepisiva prepisao u 6. stoljeu. Ona nikada nije sluila kao knjiga za oltar iz koje se izravno molilo nego je to bila privatna zbirka vie liturgijskih knjiica, libelli precum. Nama je dragocjena jer su u njoj sauvane neke drevne molitve, ak iz 4. stoljea. Knjiga je rasporeena prema tijeku graanske godine. Gelazijev sakramentar - Sauvan je u samo jednom primjerku u Vatikanskoj knjinici i to kao prijepis starijeg kodeksa koji se izgubio. Knjiga je pravi sakramentar koji se koristio za misu, krtenje, pokoru ... Dvije verzije ovoga sakramentara navode se kao Gelasianus Vetus (GeV), i Gelasianus saeculi VIII (Ge VIII).
Podijeljen je u tri knjige: Prva sadri misne obrasce za doae, Boi, korizmu i vazmeno vrijeme te obrede reenja, katekumenata, krtenja, pokore, posvete crkve, posvete djevica. Druga knjiga sadri misne molite o spomendanu svetaca i obrasce za nedjelje doaa. Trea sadri orationes et preces cum canone per dominicis diebus (=molitve i pronje s kanonom za nedjelje). Grgurov sakramentar - I on ima dvije verzije: 1. Hadrijanov (prema papi Hadrijanu koji je primjerak ovoga sakramentara poslao franakom caru Karlu Velikom) koji sadri obrasce za papinsku liturgiju u Rimu; 2. Padovanski nastao za potrebe crkava izvan Rima. Antifonal (Antiphonarium, Antiphonarius) - je liturgijska knjiga namijenjena rimskim crkvenim pjevaima, tzv. schola cantorum. Redovito je donosila promjenjive dijelove mise odreene za pjevanje: Introitus s odgovarajuim psalmom, Graduale i responzorij, Tractus, Aleluja sa svojim retkom, Offertorium i Communio s odgovarajuim psalmima. Kapitular - je knjiga u kojoj su bili popisi svetopisamskih itanja s naznakom blagdana, naziva knjige Svetoga pisma, poetka i zavretka itanja.76 Katkad su naznake za itanja pojedinih blagdana stavljane na rubove Biblije kao marginalne biljeke s naznakama incipit i explicit. Lekcionar - je knjiga koja donosi cjelovite svetopisamske tekstove koji su se itali u liturgiji. Prema sadraju su nazivani: Epistolare, Evangelistare, Epistolae cum evangeliis, Liber lectionum, Liber comicus. Ordines - su liturgijske knjige koje sadravaju opis i upute za odvijanje obreda te redoslijed kretnja. Mi bismo danas rekli: neka vrsta ceremonijala. Ordines Romani je najstarija zbirka obreda Rimske crkve. Potjeu iz 7. i 8. stoljea. Knjiga je nastala tako da je neki potovalac rimske liturgije jednostavno zapisao ono to je gledao za vrijeme papinske liturgije. Glasoviti je liturgiar Andrieu priredio izdanje 50 tih redova - Ordines Romani = OR.
76
Npr. Die X mensis Maii. Natale sci Gordiani. Scd (=secundum) Math. cap. X,34-42. Nolite arbitrari quia veni pacem usque Amen dico vobis non perdet mercedem suam.
3.10.4. Obiljeja Rimskog obreda Rimski obred obiljeava nekoliko posebnosti po kojima se razlikuje od ostalih obreda unutar kranstva. Najuoljivija posebnost RO jest latinski jezik. Meutim, specifina obiljeja se ne iscrpljuju samo na jeziku. Liturgijski obrasci odraavaju poseban duh kojim su proeti, duh koji mu donosi neke prednosti ali i neke nedostatke u odnosu na istone kranske obrede. U prednosti Rimskog obreda ubrajamo: kratkoa i jasnoa molitvenih izriaja, teoloka preciznost, zajedniarsko-objektivno obiljeje (tj. izraava osjeaje itave bogoslune zajednice), razumska trijeznost, suzdranost prema subjektivnim uvstvima i sentimentalnosti, smisao za strog stil i dostojanstven nastup. To emo najbolje pokazati na shematskom prikazu strukture jedne uskrsne zborne molitve RO:
ZAZIV: Deus, qui hodierna die per Unigenitum tuum aeternitatis nobis aditum devicta morte reserasti, MOLBA: vota nostra, quae praeveniendo adspiras, etiam adiuvando prosequere. DOKSOLOGIJA : Per Dominum nostrum Jesum Christum ...
Boe, ti si na dananji dan po svome Jedinoroencu koji je nama, svladavi smrt, opet otvorio pristup vjenosti daj da nae molitve na ije si nas prinoenje potaknuo budu i dalje praene tvojom pomou Po Gospodinu naemu Isusu Kristu ...
Istraivai uoavaju i nedostatke u liturgijskim obrascima ovoga obreda: obraajui se prvenstveno razumu, rimske molitve kao da ne diraju matu i osjeaje vjernika; oblik govora po pravilima rimske retorike i drevnog latinskog jezika izdie se visoko iznad svakidanjeg govora pa je prosjenim vjernicima redovito nedohvatljiv; molitvene obrasce RO nije dovoljno proeo biblijski govor kao to je to kod crkvenih otaca, npr. Augustina i Ambrozija. Ne treba biti previe dovitljiv da zakljuimo kako prosjean rimski kranin 4. i 5. stoljea, nije mogao lako shvatiti i posvojiti izriaj misnih molitava. Za krane kasnijeg razdoblja to vrijedi jo i u viem stupnju. Upotrijebljeni izrazi nisu bili u svakidanjem govoru, a esto su bili u sebi vieznani. Kratkoa govora i njegova vezanost uz retoriku formu samo su pojaavali nerazumljivost.
3.11. Pregled ostalih zapadnih obreda 3.11.1. Afriki obred Ovaj se obred prakticirao na podruju sjeverne Afrike iskljuujui Egipat i Etiopiju. Sve do prodora muslimana, na tom je podruju cvjetalo veoma ivotno kranstvo koje je iznjedrilo velike teologe poput Tertulijana, Ciprijana, Augustina, Optata Milevitanskog ... U prva je tri stoljea u Rimu prevladavao grki liturgijski jezik uvjetovan politikim, kulturnim i trgovakim obiajima u Rimu. Afrika je ve koncem 2. st. imala razraenu latinsku terminologiju. Sm je Tertulijan stvorio preko 800 novih kranskih termina. Afrika je liturgija ve u to vrijeme, dakle itavo stoljee prije Rima, imala latinski jezik. U tom je ozraju sv. Augustin mogao rei da krani habent enim linguam suam qua utantur... Melius ergo de ore christiano ritus loquendi ecclesiasticus procedit. 77 Sauvano je veoma malo liturgijskih obrazaca koji su upotrebljavani u ovom obredu. Povjesniari liturgije prepoznaju neke liturgijske tekstove u ostacima galske i mozarapske liturgije iako to nije sasvim sigurno. S velikom se vjerojatnou utvrdilo afriko porijeklo zbirke Collectae psalmorum koja potjee iz 5. stoljea. Inae, liturgijski se tekstovi afrikih crkava spominju na afrikim pokrajinskim crkvenim saborima u 4. i 5. stoljeu. Ti su sabori ispravljali i odobravali liturgijske zbirke tzv. libellos. Genadije oko 475. g. spominje da je tvorac jednoga sakramentara biskup Voconius. 3.11.2. Ambrozijanski obred U sjevernoj je Italiji bio veoma plodan crkveni ivot oko glasovitih sredita: Akvileja, Ravena i Milano. Do danas je sauvana samo posebna milanska liturgija poznatija pod nazivom ambrozijanski obred. Ordo Romanus XIX koncem 8. st. milansku liturgiju naziva ambrozijanska i to je najstarije svjedoanstvo koje postanak toga obreda povezuje sa sv. Ambrozijem. 78 Tvrdnja da je Ambrozije tvorac cjelokupnog milanskog obreda pojavila se tek u 8. stoljeu, ali se ve iz njegovih spisa vidi da su ve polovicom 4. st. postojale razlike izmeu milanske i rimske liturgije: raunanje datuma Pashe, poljubac mira prije anafore, te, prema nekima, promljenjiva anafora galsko-mozarapskog tipa. injenica je takoer da je Milano imao desetak biskupa prije Ambrozija i dugu liturgijsku tradiciju, a navedene razlike izmeu rimske i milanske prakse vjerojatno su posljedica utjecaja Istoka na milansko bogosluje. Sm Ambrozije o tome pie: Nama je poznato da Rimska crkva nema taj obiaj (pranja nogu, moja opaska). Inae u svemu slijedimo njezin uzor i primjer. Ipak ona ne
77 78
Enarratio in Ps 93,3 O Ambrozijevu ivotu, naobrazbi i teolokim djelima opirnije vidi: SVETI AMBROZIJE, Otajstva i tajne. Preveo, napisao uvod i biljeke Marijan Mandac. Izd. Sluba Boja, Makarska, 1986.
pozna obiaj da se peru noge. Moda je - pripazi!- to izostavila radi velikoga mnotva krtenika. Ima ih, meutim, koji to nastoje ispriati. Kau da to ne treba initi u otajstvu kod krtenja ve da noge treba prati kao gostu. Ali jedno je poniznost, drugo posveenje. Uostalom, pouj da je rije o otajstvu i posveenju. Veli: Ako ti ne operem noge, sa mnom nema dijela (Iv 13,8). To ne govorim da bih druge krivio ve da opravdam svoje dunosti. U svemu elim nasljedovati Rimsku crkvu. Ali ipak i mi imamo ljudsku pamet. Stoga ispravnije uvamo to se drugdje tonije uva. 79 Veliki branitelj ovoga obreda na Tridentskom saboru i poslije njega bijae sv. Karlo Boromejski koji je 1575. g. uspio dobiti od Pape trajno odobrenje ovoga obreda. Danas tome obredu pripada Milano i jo 55 upa u biskupijama Bergamo, Lugano i Novara. Posebnosti ovoga obreda: psalmi su prema Itali a ne prema Vulgati; veernja ima svoje lucernare (tj. liturgijsko paljenje svijee); psalmi na Veernjoj imaju svoje zakljune molitve, tzv. collectae psalmorum; krtenje se obavlja uranjanjem; kod priesti vjernik odgovara Amen; doae ima 6 nedjelja; korizma poinje 1. korizmenom nedjeljom; korizmeni su petci aliturgijski ... 3.11.3. Zagrebaki obred Od osnutka zagrebake biskupije 1094. g. uveden je i obred koji se u nekim dokumentima naziva ritus Goricensis. Ta se liturgija prakticirala u crkvama zagrebake biskupije sve do zabrane nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca 1788. godine. Danas liturgiari nisu sloni da se radi o tolikoj posebnosti ovoga obreda da se promatra kao zaseban obred. Porijeklo, osobine i liturgijske kodekse ovoga obreda posebno je, na temelju liturgijskih kodeksa, prouavao dr. Dragutin Kniewald i o tome pisao u svome kapitalnom djelu Liturgika (Zagreb, 1937, 337-372) i u nekoliko nastavaka u Katolikom listu 1940-1941. 80 Istaknuta je uloga biskupa bl. Augustina Kaotia koji je proveo neke redakcije u ve postojeem obredu zagrebake metropolitanske crkve prema tradiciji dominikanskog reda iz koga je Kaoti potekao. Takoer tu je istaknut i obiaj pjevanja u pojedinim vremenima liturgijske godine to je zabiljeeno u nekoliko izdanja pjesmarice Citara octocorda, prvo izdanje 1701. u Beu. Tu je zabiljeen obiaj da se za vrijeme mise pjevaju narodne popijevke koje su u sadraju prvog izdanja Citare naznaene u odsjeku: Kojasze Hervaczkem Jesikom pri Szvete Messe popevati mogu. Neki dananji liturgiari smatraju da se ne moe govoriti o posebnom obredu nego o obredniku prilagoenu ondanjem obiaju dominikanskog reda kome je pripadao biskup Augustin Kaoti.
3.11.4. Keltski obred

79 80
De Sacramentis, III,5; Hrvatski prijevod preuzet iz izdanja: OTAJSTVA I TAJNE, str.169. O Zagrebakom su obredu jo prije poneto pisali I.K. Tkali (Katoliki list 1881, 1882 i 1895.) i Janko Barl (Sv. Cecilija 1913, 23; 1915,22; 1919,78).
Kranska liturgija na prostoru dananje Irske, kotske, u dijelu pokrajine Bretanje te u nekim monakim samostanima u vicarskoj (St. Gallen), Italiji (Bobbio), Francuskoj (Lexeuil) i Njemakoj od 6. do 9. st. nosi obiljeja razliita od Rimskog obreda s nekim slinostima s galskom i mozarapskom liturgijom. U emu su se konkretno razlikovali od Rimskog obreda danas je teko utvrditi zbog nedostatka liturgijskih dokumenata iz toga razdoblja. Sauvane su, naime, samo dvije liturgijske knjige u kojima zasigurno nije sauvano sve blago ovoga obreda. Spomenuta dva izvora su: Antifonar iz Bangora (zbirka kantika, himana, molitava i antifona za asoslov nastao oko 680. g. a pronaen u samostanu Bobbio u Italiji i Misal Stowe s nastao na prijelazu iz 8. u 9. stoljee. Tu su liturgiju gajili irski monasi sv. Kolumbana koji su u to vrijeme misionarili po europskom kopnu. Jedan rukopis iz 7. st. svjedoi o ovom obredu: Britanes toto mundo contrarii, moribus romanis inimici, non solum in missa, sed in tonsura etiam. Slino ih optuuje i sabor 623. g. u mjestu Maon: Quoad a coeterorum ritu ac norma desciscerent, et sacra mysteria sollemnia orationum et collectarum multiplici varietate celebrarent. 3.11.5. Galski obred Na podruju drevne Galije (velikim dijelom dananja Francuska) razvio se poseban obred koji se prakticirao na tom prostoru od 6. st. pa sve do vladavine Karla Velikoga koji je nastojao proiriti Rimski obred u cijeloj svojoj dravi. Poetak ovoga obreda velikim je dijelom obavijen velom tajne zbog nedostatka dokumenata koji bi to osvjetljavali. Meu znanstvenicima postoje tri hipoteze o izvoru galskog obreda: - Efeka hipoteza - U Lionu, znaajnom sreditu ovoga obreda, stolovahu dva biskupa iz maloazijskog grada Efeza: Potin i sv. Irenej. Pobornici te hipoteze pretpostavljaju da su oni donijeli sa sobom obiaje efeke crkve s kojom su trajno ostali u vezi. O tim vezama svjedoi i crkveni povjesniar Euzebije. Osporavatelji ove hipoteze istiu da je Lion bio vie naklonjen Rimu nego Efezu to pokazuje i glasovita rasprava o datumu slavljenja Uskrsa koja se vodila koncem 2. i tijekom 3. stoljea. - Milanska hipoteza - Koncem 4. i poetkom 5. st. Milano je bio znaajno administrativno i politiko sredite pa neki iz toga izvlae zakljuak da je bio i izvorite svih zapadnih nerimskih obreda. Svoje tvrdnje ti istraivai temelje na injenicama da su biskupi Galije, Hispanije i Sjeverne Italije esto traili upute i pomo od milanskih biskupa. injenica da se u Milanu dosta dugo zadrao grki liturgijski jezik, tumaio bi porijeklo istonjakih elemenata u galskom obredu. Tako npr. biskup Auksencije (355.-374.) nije uope znao latinski jezik, pa je sasvim normalno da je u liturgiju milanske crkve uveo mnoge elemente istone, grke liturgije. - Rimska hipoteza - Prema nekim povjesniarima, galski obred je samo stari Rimski obred prije znaajnijih liturgijskih reforma u 4. stoljeu. Svoju tvrdnju temelje, uglavnom,
na glasovitom pismu pape Inocenta I. upueno 416. g. Decenciju Engulijskom u kome papa naglaava da su sve crkve na Zapadu poruku Evanelja primile iz Rima. Na temelju toga, pobornici ove hipoteze pretpostavljaju da je iz Rima primljen i liturgijski obred. Protivnici ove tvrdnje upozoravaju na jasne istonjake elemente ... Najprihvatljivija je pretpostavka: Liturgijski utjecaji preko Afrike dolaze u Hispaniju i junu Galiju. U 4. i 5. st. liturgija se u Rimu ve kodificirala i prestalo je vrijeme improvizacija. U Hispaniji i Galiji taj se proces odvijao i kasnije. Otuda znaajnije razlike. Znaajnija su obiljeja glaskoga obreda: euholoki tekstovi koji prethode i slijede iza rijei ustanovljenja euharistije u misi su raznoliki; obrasci su opirni s naglaenom dramatinou; obiaj upuivanja poticaja zajednici prije blagoslovih molitava u kojima se anticipira sadraj; prvi sluaj na Zapadu da se liturgija tumai alegorijski. Najpoznatije liturgijske knjige galskoga obreda koje su sauvane do danas: Missale gothicum (konac 7. st.); Missale galicanum vetus (druga polovica 8.st.) i Missale Bobiense (pisan poetkom 8. stoljea); Lekcionari: Luxeuil (7. st.); Wolfenbuttel (5-6. st.); Wrzburg (oko 700. g.). Tekstovi tih liturgijskih knjiga, za razliku od zgusnutih, trijeznih i teoloki dubokih molitava RO, opirni su, uzvienog govornikog stila s naglaenom dramatinou to inae daje ton itavoj galskoj liturgiji. Na takav stil utjecali su govori sv. Augustina, sv. Maksima i sv. Ambrozija koji su se obilato koristili u euholokim tekstovima. 3.11.6. Mozarapski (hispanski) obred Obred koji se prakticirao na Pirinejskom poluotoku i u junoj Galiji (tzv. Narbonska oblast u koju spada i marijansko svetite Lourdes) od 6. st. nazivao se mozarapski po kranima koji su ostali pod vlau Arapa. Poetak se ovoga obreda poklapa s pokrtenjem Vizigota (koji su se pojavili u tim krajevima 414. g.) koncem 6. stoljea. Glasovita su sredita ovoga obreda: Toledo, Sevilja i Taragon. Na formiranje ovoga obreda utjecala je liturgija afrikog i galskog obreda. Veze afrikih crkava s kranima na Pirinejskom poluotoku potvruju sauvani dokumenti iz polovice 3. stoljea: dva pisma sv. Ciprijana iz 254. g. iz kojih se vidi prisna povezanost afrike crke s hispasnkim crkvama, i vijesti o tovanju hispanskoga muenika Fructuosus-a (+259.) u Africi. Nije na odmet istaknuti da je Kartaki sabor 254. g. u pitanju dvojice hispanskih biskupa libelatika zauzeo stav suprotan odluci pape Stjepana I. (254.-259). To pokazuje da je afrika Crkva imala veliki auktoritet u hispanskim Crkavama. Poznato je da je koncem 4. st. (izmeu 397. i 400. g.) odran crkveni sabor u Toledu. Godine 711. Arapi su pobijedili Vizigote i zauzeli skoro cijeli Pirinejski poluotok. Kransko se kraljevstvo suzilo na Asturijsku oblast. Ipak, mozarapski se obred sauvao i pod arapskom vlau i u malom kranskom kraljevstvu. Koncem 8. st. pronio se glas da se meu kranima pod Arapima iri novo krivovjerje (adopcionizam). Zbog toga je papa Hadrijan I. (772.-795.) pismeno opomenuo biskupe
Elipanda i Askarija. Radilo se, u stvari, nespretnim formulacijama koje je biskup Elipand upotrebljavao u pobijanju nestorijanizma. Zbog nedovoljne teoloke naobrazbe i sm je upao u krivovjerje koje je u svojoj tvrdoglavosti uporno branio pozivajui se na mozarapske liturgijske tekstove i svoje predasnike meu kojima je sv. Izidor zauzimao poasno mjesto. Zbog svega toga, u Rimu poinju sumnjati u pravovjernost cjelokupne hispanske liturgije. Takav je postupak osobito bio aktualan u vrijeme pape Ivana X. (914.928.) i Aleksandra II. (1061.-1063.).Vrhunac protivljenja dogodio se za pape Grgura VII. (1073.-1085.) kad je taj obred bio zabranjen. U to se vrijeme toj liturgiji nije pripisivalo toliko krivovjerje koliko zapreka jedinstvu Crkve koje se htjelo postii jedinstvenom liturgijom. Istraivai smatraju da se stvarno radilo o politikim ciljevima. Kada je 1058. g. kralj Alfonz osvajao Toledo, veliku su mu pomo pruili krani (mozarabi) u tom gradu. Kao nagradu za njihovu pomo, kralj im je, meu ostalim povlasticama, dao i to da mogu i dalje upotrebljavati svoju liturgiju. Tako je zahvaljujui vjernicima u sedam toledskih upa sauvan obred koji se po njima naziva mozarapski, iako bi ga pravilnije bilo zvati hispanski. Ta mozarapska povlastica nije bila po volji tadanjem toledskom nadbiskupu Berardu (1085.-1124.) klinijevskom benediktincu, pa je na razliite naine nastojao da se ukine mozarapska povlastica. Sumnja se da je zapovjedio da se uniti velik broj mozarapskih liturgijskih kodeksa. Koncem 14. st. mnoge su liturgijske knjige ovoga obreda bile izgubljene ili unitene pa se pokazala potreba reorganizacije liturgijskih knjiga. To je obavio kanonik Ortiz. Tako je 1500. g. izdan Missale mixtum secundum regulam beati Izidori, dictum mozarabes, a 1502. g. Breviarium secundum regulam beati Izidori. Tom je prigodom odreena i posebna grupa klerika koja je u toledskoj katedrali trebala vriti bogosluje po mozarapskom obredu. Glasovita su imena ovoga obreda: sv. Leandro (540.-600.), monah i seviljski biskup, te njegov mlai brat sv. Izidor Seviljski koji ga je naslijedio na biskupskoj stolici. Kao lako zamjetljiva posebnost ovoga obreda spominje se da su u 6. st. krani ovoga obreda prakticirali promjenjivu misnu anaforu koja je svaki dan bila drukija.
4. RIMSKA LITURGIJA U SREDNJEM VIJEKU

LITERATURA: AaVv, La Liturgia, panorama storico generale, ANMNESIS 2, ed. Marietti, 1978, 227-235; ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 36-41; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni liturgiche, Roma 1978, 184-329; METZGER M., Storia della liturgia. ed. San Paolo,1996, 151-181; NEUNHEUSER B., Storia della liturgia attraverso le epoche culturali, Edizioni liturgiche, Roma1977,71-98; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 253-262.
4.1. Povijesni okvir Kad govorimo o povijesnom razdoblju srednjega vijeka, onda imamo na pameti razdoblje negdje od 500. do 1500. godine. Godine smo namjerno zaokruili radi lakeg pamenja. Znaajni dogaaji na politikom polju koncem 5. i tijekom 6. st. odigrali su vanu ulogu za kranstvo na Zapadu i liturgijske obrede kojima su se krani sluili u svojim crkvama. Koncem 5. i poetkom 6. st. nastaje glasovita seoba narod s istoka na zapad. Godine 452. Mongoli pod Atilom zauzimaju teritorij dananje Italije, 455. g. tuda haraju Vandali, 493. Teodorik uspostavlja vladavinu Gota. Od 530. do 555. g. bizantsko carstvo zapoinje zauzimati dio zapadnih teritorija. Godine 568. Longobardi postaju gospodari Sjeverne Italije. Slavenska plemena dolaze do Jadrana. Zbog svih tih dogaaja, teritorij se Zapadnoga rimskog carstva komada u mnogo malih kraljevstava kojima su na elu pripadnici novih plemena: ostrogota, vizigota, burgundijaca, vandala, franaka itd. Gradovi su, uglavnom, razoreni ili svedeni na male utvrde. Ekonomija je svedena skoro iskljuivo na poljoprivredno gospodarstvo. Uspostavljaju se seoske upe. Tako oslabljeno i raskomadano civilno drutvo nije bilo u stanju nastaviti kulturnu tradiciju kranskog Zapada. Tu ulogu e preuzeti vjerske ustanove, prvenstveno samostani i biskupske kurije. U sjevernim krajevima Europe nositelji i iritelji vjere i kulture postaju irski monasi koji uspostavljaju glasovite samostane na teritorijima dananje Francuske, vicarske i sjeverne Italije. 4.2. Romanizacija franake liturgije Za povijest zapadnog kranskog bogosluja srednjega vijeka znaajna je pojava germanskih naroda koji su, nakon seoba i mnogih ratovanja, prihvatili kranstvo i postali najutjecajnija grupacija na podruju dananje Europe. Poetak, razvoj i uvrivanja franakog carstva bit e tijesno povezano s prihvaanjem i uvrivanjem kranstva meu germanskim narodima. U 7. st. Franci se koriste galskim liturgijskim obredom koji je bio dosta jednostavan. Kako se carstvo konstituiralo i uvrivalo, pokazala se i potreba za ozbiljnijom i raskonijom liturgijom. Utjecaji Rimskog obreda u tim krajevima u to vrijeme ili su preko monaha koji su u svojim misionarskim pohodima prenosili i rimske liturgijske obrede. K tome treba nadodati mnogobrojna hodoaa na grobove prvaka apostolskih Petra i Pavla u
Rimu. Hodoasnici su sa sobom nosili utiske i doivljaje liturgije u Rimu ali i prijepise liturgijskih obrazaca Rimskog obreda. Tako se irio utjecaj rimske liturgijske prakse na franake krane. Taj poetni proces romanizacije franake liturgije, koji je trajao vie od jednog stoljea, snano je podupro i slubeno ozakonio Pipin Mali (741.-768.) koji je prigodom svoga krunjenja 754. g. uveo grgurovsku rimsku liturgiju na franaki dvor, a time, malo po malo, i u franako carstvo. Rimska liturgija nije odmah ula u sve crkve franakog carstva. To je bio samo poetak procesa koji e intenzivnije nastaviti Pipinov sin Karlo Veliki (768.-814.) koji je meu pothvate za ureenje carstva kao vano sredstvo uzeo i ureenje liturgije po uzoru na Rim. Godine 785. papa Hadrijan alje Karlu Velikom Grgurovski sakramentar koji e on pohraniti u dvorsku biblioteku u Achenu da bi to bio uzorak svim prepisivaima liturgijskih knjiga. Ono to je nedostajalo (npr. nedjelje po Duhovima i po Boiu), Karlo je naredio da nadopuni njegov teolog Alkuin. Svoj nadodatak Alkuin je razdijelio od Hadrijanova sakramentara glasovitim uvodom koji se navodi po poetnoj rijei Hucusque. 81 Navodimo dio toga predgovora:
Sve dovle ova knjiica sakramenata (sakramentar) izdana je sigurno od blaenoga Grgura ... Ali budui da ima i nekih drugih stvari kojima se zbog potrebe slui Sveta Crkva, koje je isti otac, vidjevi da su ih ve izdali drugi, izostavio, zato smo se potrudili da ih kao cvijee poljsko u cvatu uberemo i skupimo u jedno ispravljene i poboljane te predoznaene svojim poglavljima poloimo odvojeno u ovom kodeksu; da marljiv italac nae u ovom djelu sve to smo smatrali da je nuno u naim vremenima, premda smo pronali da je mnogo toga uvrteno i u druge sakramentare. Radi razlikovanja stavili smo u sredinu ovaj uvod: da bude jednoj knjiici kraj, a drugoj poetak, tako naime da odsada svaki zna iz uredno poredanih istih knjiica to je izdano od blaenoga Grgura, a to od drugih otaca.82
To uvoenje rimske liturgije u franake crkve nije bilo puko kopiranje nego prilagodba RO franakim prilikama. Franaka je liturgija time obogaena ali je i ova obnova obogatila Rimski obred koji se zbog toga za ovo razdoblje esto naziva Rimsko-franaki obred. Osjetivi da u Rimskoj liturgiji ima premalo mjesta za osjeaj i matu, franaki liturgijski obnovitelji su upravo na tom podruju nastojali obogatiti Rimski obred. U tom odabiru odreenu su ulogu odigrali i ostaci galske i hispanske liturgije te germanski narodni obiaji i pravila drutvenog ophoenja. Taj novi vid liturgije doao je posebno do izraaja u pojaanoj dramatizaciji pojedinih obreda, npr. Velikoga tjedna. Od tada potjee obred klanjanja kriu, blagoslov ognja i uskrsne svijee, procesija s granicama na Cvjetnicu, raskoni obred posvete crkve,
81
U novije vrijeme neki istraivai sumnjaju da bi tekst dodatka Grgurovu sakramentaru koji zapoinje rijeju Hucusque bio Alkuinovo djelo. Auktorstvo toga dodatka radije pripisuju opatu Benediktu od Aniane. Opirnije o tome usp: NOCENT A., Storia dei libri liturgici romani, U: Anamnesis 2, ed. Marietti, Roma 1978, 155; METZGER M., Stolira della liturgia. ed. San Paolo,1996, 155-156. Prijevod preuzet iz: ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, izd. KS, Zagreb 1997,254-255.
82
pomazanja kod biskupskog i sveenikog reenja... Potvrdu za takvu liturgiju najoitije nalazimo u kodeksu Pontificale Romano-Germanicum koji je oko 960. g. napisan u benediktinskoj opatiji sv. Albana u Mainzu za vrijeme Otona I. pa se ponegdje naziva i Otonov pontifikal. Takva je liturgija u 10. st. openito ve prihvaena na Zapadu i to e postati polazna toka daljnjem liturgijskom razvoju na Zapadu. To je omoguila i, u to vrijeme ve dobro uznapredovala, liturgijska dekadenca u Rimu. 4.3. Alegorijsko tumaenje mise i apologije Potkraj 8. st. postupno se uveo obiaj da se misni kanon izgovara tiho. To se opravdavalo shvaanjem da te sredinje rijei misnog bogosluja treba zatiti od nepotivanja i da se sugerira vea mistinost. Istovremeno se ustalilo alegorino tumaenje mise kao klju razumijevanja. Vjernici se pouavaju da iza svake liturgijske pojedinosti treba gledati dublje znaenje koje je vrlo esto bilo proizvoljno tumaenje. Jungmann veli: Tumai se sve i svatko: osobe, ruho, crkveni pribor, vremenske oznake, radnje i to tako da otuda proizlaze sad udoredne opomene (moralna alegoreza), sad ispunjenje Staroga zavjeta (tipoloka alegoreza), sad opet dogaaji povijesti spasenja (rememorativna alegoreza), ili pak upozorenje na konano ispunjenje (eshatoloka alegoreza).83 Glavni su zastupnici alegorinog tumaenja mise u ranom srednjem vijeku bili savjetnici Karla Velikoga Alkuin i njegov upenik Amalar, biskup u Metzu. Liturgijski obrasci izvornoga rimskog obreda obiljeeni su objektivnou i suzdranom razboritou. U srednjem vijeku ljudi su bili obuzeti prenaglaenim osjeajem nedostojnosti i grenosti i to je ostavilo tragove i u liturgijskim molitvama. To je dovelo do umetanja mnogobrojnih pokajnikih ina i molitava u slubene liturgijske molitve, osobito misne. To se naziva apologija. Drevne liturgijske knjige rimskoga obreda sadravale su samo obrasce bez ikakva opisa ili upute. Malo-pomalo su uvoene upute i poticaji to je skupljeno u posebne knjiice prozvane ordines, koje su sadravale rubrike i opise ceremonija. 4.4 Pokuaj uvoenja iste rimske liturgije Papa Grgur VII. (1073.-1085.) pokuava ponovno preuzeti odreenu inicijativu i suprotstaviti se franakom utjecaju vraanjem na isti Rimski obred. Dananji istraivai su sloni u tome da su zahvati u navedeni Rimsko-franaki pontifikal bili uglavnom na planu skraivanja nekih tumaenja, izostavljanje obreda krunjenja kraljeva, nekih blagoslova i obreda tzv. iudicia Dei. Takva e se liturgija u 11. i 12. st. nazivati jednostavno Ordo Romanus, tj. Rimski obred. Ona e se nastojati u potpunosti prilagoditi obnovljenom rimskom duhu odbacujui sve to od toga odudara, kao npr. mise u sluaju sotonskog
83
JUNGMANN J.A., Missarum sollemnia, I, 117.
opsjednua, obrede tzv. suda Bojeg (ordalije), i svega onoga to bi graniilo s praznovjerjem. Tako je nastao tip pontifikala koji se naziva Rimski pontifikal 12. stoljea koji e mnogo utjecati na irenje RO po cijelom Zapadu. Posebno je to bilo nakon Prvog lateranskog sabora 1123. godine. Na liturgiji e se odraziti osnovno usmjerenje srednjovjekovne skolastike: stvaranje sinteze na svim podrujima ivota i vjerovanja. 4.5 Liturgija prema obiaju rimske kurije Ono to je uinjeno u obnovi liturgije u 12. i 13. st. bilo je djelo rimskih papa. Oni su svojim autoritetom nastojali provesti odreena poboljanja kranske liturgije po uzoru na liturgiju koja se prakticirala u Rimskoj kuriji (secundum usum Romanae curiae), konkretno liturgija koju su prakticirali Pape i njihovi pomonici. Znaajnije ureenje toj liturgiji postavio je papa Inocent III. (1198.-1216.) a nove prilagodbe uvrstio papa Honorije III. (1216.-1227.). Odluujui doprinos irenju toga smjera dali su sljedbenici sv. Franje Asikoga koji je preporuio da njegova braa obavljaju asoslov po obiaju Rimske kurije kako je to prakticirano u katedrali sv. Rufina u Asizu. Odluujui korak u irenju liturgije prema obiaju rimske kurije dao je etvrti general Franjevakog reda Haymo di Faversham koji je bio glavni tvorac liturgijskih knjiga prilagoenih novom tipu pokretnih redovnika misionara kakvi su bili sljedbenici sv. Franje Asikoga. Stvarno moemo rei da se u toj liturgijskog reformi nije radilo o obnovi koja je dolazila od vrha Crkve nego o obnovi koju su franjevci provodili zbog potrebe prilagoavanja svome nainu ivota i djelovanja. Budui da se franjevaki red veoma brzo irio po itavoj Europi, ubrzo se proirio i obiaj da obavljaju liturgiju secundum consuetudinem romanae curiae. Takva e liturgija prevladati skoro na itavom europskom zapadu kroz cijeli Srednji vijek, a u mnogim elementima sve do naih dana. Franjevaki pristup liturgiji uvelike se razlikovao od ustaljene prakse dotadanjih starih redova na Zapadu koji su bili vie vezani na stalnost jednoga mjesta ivota i mjesta molitve. Tako su se benediktinci skupljali mnogo puta na zajedniku dnevnu molitvu jer su se, uglavnom , posveivali molitvi i radu (Ora et labora!), a franjevci su, prema zamisli svoga utemeljitelja, trebali biti pokretni i aktivno sudjelovati u apostolatu, hodati po svijetu i propovijedati. Zbog toga im je bilo nespojivo s nainom ivota koristiti mnogo liturgijskih knjiga koje su bile preteke za noenje i preskupe za prepisivanje i opremanje. Zbog toga su oni skratili mnoge tekstove i time smanjili obujam liturgijskih knjiga koje su postale mnogo praktinije i prilagoenije pojedinanom slavljenju pastoralnih radnika. Zbog toga su veoma brzo i lako prihvaene od biskupijskog pastoralnog klera koji je bio okupiran mnogim pastoralnim brigama i najee primoran na pojedinano slavljenje mnogih liturgijskih ina. Moramo napomenuti da spomenuti Haymo nije stvarao nove liturgijske obrasce niti obiaje. Njegov je posao bio redigirati postojee tekstove, pojednostavniti i upriliiti liturgijske rubrike, bolje uskladiti misal i kalendar, praktina prilagodba liturgijskih knjiga
rimske kurije za putujue franjevake propovjednike. Tako je papa Inocent IV. oko 1244. g. odobrio franjevcima gradual, misal, antifonar, ritual i asoslov (brevijar) sastavljeni prema obiaju rimske kurije. Papin autoritet, brzo irenje franjevaca i praktinost njihovih liturgijskih knjiga uinili su da je taj novi stil uglavnom prihvaen u svim krajevima. Takav razvoj je odraz ondanjeg vremena koje je oitovao sv. Franjo Asiki: teei za idealom potpune vjernosti evanelju, potuje i prihvaa Crkvu i njezinu hijerarhiju, tei u duhovnosti unapreenju osobnog momenta, dapae naginje onome to e kasnije uzeti vie maha, odabiranju naime i promatranju onih otajstava ivota Kristova koja su kadra vie dirnuti ovjeka, djelovati na njegovu osjeajno-voljnu sferu: roenje, djetinjstvo, muka, smrt. Iz takvih tendencija i samo slavljenje liturgije vie tei za pojedinanim, a manje za zajednikim. Plenarne knjige to omoguuju. U njih ulaze i dotada privatne molitve slavitelja, a slavitelj odsada za se govori i one dijelove koji se u isto vrijeme pjevaju. Sve je to jo u 13. st. ostalo u granicama njegovih duhovnih ideala i sainjavalo je onu sintezu kranske kulture te epohe, premda je ve u sebi nosilo klice dekadencije to e se ubrzo i pokazati.84 Ve tada poinje praksa pojedinanog slavljenja sv. mise samoga sveenika s posluiteljem, nastaje novo shvaanje euharistijske pobonosti po kojoj se euharistiji prvenstveno treba klanjati, hostiju treba vidjeti. Taj naglasak je velikim dijelom prouzroilo krivo nauavanje teologa Berangera (+1088.g.) koji je Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina tumaio iskljuivo simboliki a ne na planu stvarne prisutnosti. Kao kontra reakcija na takvo uenje uvedena je praksa podizanja hostije poslije pretvorbe (prvi put u Parizu 1210.g.), zvonjenje kod podizanja hostije, zapaljene svijee, poklon i kleanje pred posveenom hostijom. Naglasak je preao na pretvorbu a sudjelovanje vjernika u cjelovitom misnom otajstvu pa i priest ide u drugi plan. Vie se pazi na to da se klanja Kristu prisutnom pod prilikama kruha i vina, a manje da se sudjeluje u rtvovanju i prieu postaje sudionik zbog ega je Isus i rekao: Uzmite i jedite ... uzmite i pijte! Euharistijsku pobonost koja je zapoela u srednjem vijeku a kasnije e se razviti u potpunosti, moda najrjeitije izraava pjesma Klanjam ti se smjerno: Nastojanje Karla Velikog da se vjernici prieuju svake nedjelje, ili barem u korizmi, nije potrajao dugo. Poetkom 12. st. Ordo officiorum Lateranske crkve insistira na priesti svake korizmene nedjelje, ali primjeuje da se narod premda se u korizmi svakodnevno okuplja u crkvi, ne prieuje se svakodnevno, kako bi trebalo. Rasprave o transupstancijaciji (pretvorbi) potiskuju sve ostale vidove Euharistijskog otajstva. Razvijaju se sve vie privatne molitve za pozdravljenje Tijela Kristova, grade se sve vii i vii zvonici i sve vea i jaa zvona, poklicanje pred Tijelom Kristovim nakon lomljenja hostije, obiaj da se zadre stisnuti prsti nakon to se dodirne posveena hostija ... U 12. st. razvija se velianstvena cistercitska crkvena umjetnost koja prelazi od romanike na gotiku. Potvrdu za to moemo vidjeti na crkvama u cistercitskim crkvama u
84
ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 262.
mjestima: Chartres, Oviedo (Camera santa), Taragon. Sva ta velianstvena ostvarenja odgovaraju profinjenosti i intimnosti, sklonost jednostavnosti i sabranosti, ali istovremeno oituju i jako naglaavanje dramatinih kretnji to je prisutno i u umjetnosti i u liturgiji. To su pretee velianstvneih katedrala 13. st. u kojima e se odraziti veliina skolastike: Reims, Strzburg, Westminsterska opatija, Bazilika sv. Franje u Asizu, S. Maria sopra Minerva u Rimu, La Sainte Chapelle u Parizu, Toledo, poetak gradnje katedrale u Fineci. Na podruju slikarstva ovu su epohu obiljeila velika imena kao to su: Cimabue, Duccio di Boninsegna, Cavallini, Giotto, Arnolfo di Cambio i drugi. Svi ti i takvi zahvati na kulturnom i religioznom podruju oitovanje su jedinstvenoga kranskog genija koji je izgradio temelje novom svijetu ispunjenom velianstvenom duhovnou ali i naznakom poetka udaljavanja od dosadanjeg liturgijskog ivota i vjernike pobonosti koja je sve do tada obiljeavala kransku liturgiju na zapadu. Aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji postaje sve slabije. Ulogu naroda sve vie i vie preuzimaju klerici ili schola cantorum (pjevaki zbor). Vjernici sve vie postaju promatrai a sve manje aktivni sudionici liturgijskog slavlja. Od 9. st. prinose vjernika u naravi (kruh, vino, ulje ...) zamjenjuju novani prilozi pa i to udaljava osjeaj konkretnog doprinosa euharistijskom slavlju. 4.6 Wilhelm Durandus i njegova liturgijska djela Wilhelm Durandus (1230/31.- 1296.) je najznaajnija osoba u povijesti kranske liturgije u srednjem vijeku.85 Veoma je dobro poznavao liturgijska djela svojih predasnika ali i liturgijsku praksu svoga vremena na Zapadu. Po naobrazbi je bio pravnik to je dalo biljeg jasnoi njegovih tvrdnja, a konkretna pastoralna (biskupska) praksa uveala praktinost njegovih prosudba. Svoje liturgijske ideje i poglede unio je u svoja dva glavna liturgijska izdanja koja su imala velik utjecaj na shvaanje i razvoj liturgije u srednjem vijeku ali i kasnije: 1. nova redakcija Pontificale Romanum; 2. Rationale divinorum officiorum. Durandus je priredio redakciju pontifikala raunajui prvenstveno na potrebe papinske liturgije, ali i za potrebe dijecezanskih biskupa. Izraen je u vremenu izmeu 1292. i 1295. godine. Veoma se brzo proirio u mnogim dijecezanskim sjeditima i postao norma liturgijskog djelovanja. Durandus u svome djelu polazi od svakodnevnoga pastoralnog djelovanja elei posvetiti svaki trenutak i svaki osobni i zajedniki pothvat bilo vjerniki bilo laiki. To isto eli primijeniti i na svaku materijalnu stvar koja ulazi u konkretan ljudski ivot. Time se irila pobonost koja afirmira vjerniki osjeaj traenja boanskog pristanka svakom pojedinanom pothvatu da bi se osigurao blagoslov i razvitak.
85
Opirnije o tome usp: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Note storiche, Ed. liturgiche, Roma, 1978,281-284; STICKLER A.M., Durandus v. Mende, u: Lexikon fr Theologie und Kirche, HERDER 1959, 611.
Durandus je pokuao odgovoriti na to dodajui upute (rubrike) koje su trebale bolje uskladiti stare obrede velikih svetkovina da bi one vie dirnule vjernike osjeaje i matu. Zbog toga je on iz toga pontifikala uklonio sve to je striktno spadalo samo na papu. Kao izvor koristio je rimske obredne knjige, ali i druge izvore kojima je elio obogatiti svoj pontifikal pod vidom koji je gore naglaen. O tome najbolji poznavalac Durandova pontifikala Andrieu pie:
Pontifikalna liturgija rimskoga obreda time je iznova oivljena krvotokom iz drugih pokrajina. Postajui manje lokalno rimska, postaje sposobnija vriti ulogu sveope liturgije. Kad Rimska crkva ulazi u druge Crkve, one u tome pronalaze neto od svoje tradicionalne batine. Katolika zbog svoje iroke rasprostranjenosti, ona e to postati i zbog svoga nutarnjeg sastava. Tu su poglavlja za koja analiza ukazuje na sasvim suprotne adrese postanka: u nekoj posebnoj uputi oituje se propis najstarije rimske liturgije; u nekom odreenom obrascu otkrivamo djelo nekoga keltskog monaha ili franako-rimskoga klerika. Istraivanja nas upuuju koliko prema Rimu, toliko prema pokrajinama drevne Galije ili srednjovjekovne Franake drave ili ak preko Pirineja i na obale Bretanje, tovie ak i na Istok ...86
Drugo je Durandusovo liturgijsko djelo Rationale divinorum officiorum (=Obrazloenje boanske slube) objelodanjeno prije navedenoga pontifikala. Termin rationale u naslovu djela odnosi se na natpis na odjei hebrejskog sveenika na kome je pisalo: Manifestatio et veritas = Oitovanje i istina. Zbog toga Durandus u ovodu svoga djela pie:
Tako e se i ovdje opisati i oitovati obrazloenja raznolikosti boanske slube koje u krinji svojih grudi trebaju vjerno uvati crkveni velikodostojnici i sveenici ... U stvari svaka Crkva ima svoja pravila po svome ukusu pa nije zabranjivo niti besmisleno tovati Boga i svece razliitim pjesmama i napjevima od trenutka kad proslavljena Crkva, prema prorokovim rijeima (Ps 44), uiva u raznolikosti, i u samom opsluivanju crkvenih otajstava raznolikost vrijedi kao obiajno pravo.87
O stanju kranske liturgije u srednjem vijeku i o nivou vjerniko-teoloke naobrazbe crkvenih slubenika, moemo doznati iz rijei koje je Durandus stavio na poetak svoga djela:
Sve ono to se nalazi u bogosluju, u crkvenim predmetima i ukrasima puno je znakovitosti i boanskih otajstava, i svako od njih nadilazi nebesku slatkou, ako se nae pametan istraiva koji e znati iscijediti med iz peine i ulje iz najvre stijene ... Ali takvi
86 87
M. ANDRIEU, Le Pontifical romain au moyen ge. T. III. Le Pontifical de G. Durand (Studi e Testi, 88), Citt del Vaticano 1940. Prevedeno prema navodu u: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Edizioni liturgiche, Roma 1978, 283284.
(pastiri) danas - koje li alosti - ili mnogi od njih, premda su svakodnevno zauzeti baviti se crkvenih stvarima i pokazivati ih u uredima, malo ue o njihovu znaenju i razlozima njihove ustanove tako da su i narod i sveenici u neznanju za to e morati polagati raun in die vindictae et irae.
Zbog toga se Durandus prihvatio posla da itateljima otkrije skrivena otajstva boanske slube. Materijal je podijelio u osam poglavlja: u prvom raspravlja o Crkvi, njezinim dijelovima, ukrasima, posveti i sakramentima; u drugom poglavlju govori o crkvenim slubenicima i njihovoj slubi; u treem o crkvenom ruhu; u etvrtom o misi i njezinim obredima; u petom o drugim vrstama bogosluja openito; u estom o pojedinim nedjeljama, danima preko tjedna i Gospodnjim svetkovinama; u sedmom o blagdanima svetaca, bogosluju posvete crkve i slubi za mrtve; u osmom o raunanju vremena i kalendaru. Prema prikazu sadraja vidimo da je to Durandusovo djelo prava liturgijska summa koja moe posluiti kao izvrstan izvor za prouavanje kranske liturgije na Zapadu koncem 13. stoljea. Takva je bila liturgijska znanost. Da li je to bio i openiti kranski mentalitet onoga doba? 4.7 Kranski mentalitet 12. i 13. stoljea Kranski mentalitet ovoga razdoblja osvijetlit emo kroz sliku Crkve koja se odraava u liturgiji, idealu pobonosti i prakticiranju tzv. svete drame. Crkveni povjesniari uoavaju da se od 12. st. ve uoava tendencija centrifugalnih gibanja u Crkvi o emu Jungmann veli:
Crkva sve vie postaje socioloka i zemaljska tvorevina ... Zbog toga nee imati skoro nikakav utjecaj na religiozni ivot.88
Zbog toga se nalazimo pred suprotstavljenim i isto loginim injenicama u odnosu na duhovnu situaciju. Zemaljska Crkva je s jedne strane prisutna u svakoj vrsti oitovanja ivota - blagoslivljanjem i posveivanjem ali i ekskomunicirajui i kanjavajui - ona veoma malo osjea vlastitu nutarnju organsku strukturu, teko prihvaa svijest da je prije svega zajednica koja se s Kristom klanja Ocu. Obredi se obavljaju veoma sveano ali izgleda da se time eli samo pozvati pojedince na nadnaravnu stvarnost, da bi svaki pojedinac razgovarao s Bogom. I sami je Crkveni ambijent ini se to sugerirao. Romaniki je stil naslijedila gotika. Baziliku sa tri lae s monim zidovima i lukovima koji kao da ele obuhvatiti odozgo sve prisutne i postaviti ih u hijerarhijski odnos koji je bazilikalni plan ve sugerirao jer je sve usmjeravano prema apsidi gdje je Krist vladao kao hrana po svojoj rijei i nadnaravnom
88
Prevedeno prema navodu u: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Ed. liturgiche, Roma 1978, 285.
kruhu, sada zamjenjuje bazilika koja opsluuje pravila gotikog stila ija su kamenja i zidovi izgledali produhovljeno s vertikalnim izduenjima, ograniavajui se opisivanjem prostora stvarajui vlastito ozraje crkava s jednom laom koju zatvara pravokutna apsida s visokim prozorima kao i na pobonim pregradama da bi svjetlo prodiralo svugdje. Crkva je velika dvorana rijei. Upravo zbog toga su takve crkve traene kod redovnika koji su se u to vrijeme posveivali propovijedanju: dominikanci, franjevci, augustinci. To je poetak fenomena koji e obiljeiti malo kasnije razdoblje u liturgijskoj praksi i u raspravama: je li vanije sluati misu ili propovijed? Gotika zacijelo nije bila samo stil gradnje nego je obuhvaala cjelokupno javno i privatno podruje kao nain miljenja i ivljenja. Nove su snage i reforme prodirale i u bogosluje. Karakteristine su crte toga duhovnog stava: individualizam, subjektivizam i eticizam. To je korijen svega stvarateljskog i plodnog u gotici; to je takoer prauzrok svih tenja, sumnji i zdvajanja; u njima laganim snom spavaju klice gotikog stvaranja i klice gotikog rastvaranja. I gotiki realizam koji se zatim sve vie razvija u naturalizam, edo je individualizma.89 U takvom se okruenju vjernik, potaknut zagrijanim propovijedima o predaji i razapinjanju Krista grijehom, nije pojaavao vjeru u Krista Otkupitelja ovjeka i poziv ovjeka na posvojeno djetinjstvo Boje i organski ivot mistinog Tijela Kristova koliko prvenstveno na pojedine momente Isusova ivota kao poticaj na kreposno djelovanje i odricanje od grijeha. Ve je u karolinko doba Amalario tumaio misu kao dramatsko predstavljanje povijesnog procesa Otkupljenja, prije svega Muke i Uskrsnua Kristova. Sada se okvir proirio na utjecaj raajueg kranskog humanizma. Slino e nam se predstaviti taj srednjovjekovni mentalitet na koncu 12. st. u savjetima koje je svojim uenicima dao Bonvesin della Riva u knjiici De vita scholastica.
Kad ima vremena, idi esto sluati misu da bi vidio Krista roena od Djevice majke i, vidjevi ga, pobono mu se pokloni s punom vjerom i njemu preporui sebe i svoju obitelj. Primit e na kraju blagoslov po sveenikim rukama. Taj e dan, vjeruj mi, biti sigurniji... Pokropivi se svetom vodom, znamenujui se u ime Trojstva, smjelo ui, s potovanjem prema Gospodinu, u hram Gospodnji. Pokrij glavu, izbjegavaj ui rastresen: pobono, utke ui unutra kako dolikuje. Pred oltarom s potovanjem poklekni i klanjaj se: Traite najprije kraljevstvo Boje, rekao je Isus. eli li sluati svetu slubu, zaustavi se, zauzmi mjesto s kojega se nee morati postien pomicati; stoj u miru, paljivo sluaj boanske rijei, i u tiini u pogodno vrijeme ustaj ili sjedaj. Dok se obavlja sluba (oficij), krei se to manje i ne zvirkaj oima tamo-amo. Treba li pljunuti ili otkloniti s tijela neto neugodno, uljudno ustani ako to mjesto doputa. Dok se ita sveto Evanelje otkrij glavu, uini znak kria na elu. Paljivo otvori ui rijei koja spaava i na kraju zahvali samom Gospodinu. Ako se spominje Djeviino ime, poasti ga dostojanstveno. Neka ti ime Marija ugodno odzvanja u uima. Pjeva li sveenik ime Isusa Krista, prigni glavu i uini isto s potovanjem. Dok se hostija podie u sveenikovoj ruci, ta je hostija postala savreni Bog i ovjek. Tada, dakle, prigni koljena, skini kokuljicu s glave,
89
Usp. ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, HILP, Zadar 19932, 38.
pobonim apatom izreci etiri slijedea stiha: Zdravo, Tijelo Kristovo, roeno od presvete Djevice, ivo tijelo, savreno boanstvo, istiniti ovjee; zdravo pravo spasenje, pute, ivote i otkupljenje svijeta, neka nas tvoja desnica oslobodi od svih zala!
Dok se podie kale, zadri u sklopljenim rukama srce i izgovaraj stihove koji su ovdje napisani: Zdravo, Krvi Kristova, presveto pie nebesko, vale spasonosni koji pere nae grijehe! Zdravo, krvi, koja izvire iz probodenih grudi Krista na kri objeenog, vale koji spaava, zdravo! Kad otkrivene glave prima poljubac mira prinesi blinjemu usne i lice i reci: Mir bio s tobom! I veseo zbog Krista, ne odbijaj poljubac od starca ili siromaka. ini ono to ine ostali razboriti vjernici, nastoj da ti uiteljica bude zdravi ivot naroda. Primit e na kraju po sveenikovoj ruci blagoslov otkrivene glave, kleei na oba koljena. Ako neto prinosi sveeniku ili na oltar, uini to iskrene due i obavi s potovanjem.90 4.8 Srednjovjekovna sveta drama i kranska liturgija Ve smo spomenuli da je ve u karolinko doba Amalarij iz Metza tumaio misu kao dramatsko predstavljanje povijesnog procesa otkupljenja, prije svega Muke i Uskrsnua Kristova. U 12. i 13. st. taj e se proces produbiti i proiriti. Tome e doprinijeti mnogi elementi. Npr. veina naroda nije razumjela latinski jezik na kome se italo Sveto pismo u liturgiji, knjige Svetoga psima su bile rijetke i skupe, a mnogi su bili i nepismeni. Taj je nedostatak nadoknaivan propovijedima, u kojima se prepriavalo ono to bi se proitalo na latinskom jeziku, te oslikanim zidovima i prozorima motivima iz Staroga i Novoga zavjeta, to je bila Biblija za nepismene. I sami su se klerici opirali intenzivnijem liturgijskom ivotu to nam pokazuje jedan tekst iz toga vremena:
Sveenici se ne posveuju otajstvima Crkve i oltara nego prije svega lakomislenim i ispraznim spektaklima. Tako su crkve, koje bi trebale biti kue molitve, pretvorili u teatar i ispunili glumakim spektaklima scenskih predstava... Uvode se nakazne makare u znaenju svjetovnih predstava, a naroito tri dana nakon Boia kada akoni, podakoni i sveenici sudjeluju u natjecanjima koji nalikuju alosnim ludorijama: na oigled naroda predaju se plesu i neprikladnim gestikulacijama, pogazivi sveeniki ures, umjesto da se oplemenjuju propovijedanjem rijei Boje ... 91
Nasuprot tome, drugi su doputali takve obiaje i opravdavali njihovo prakticiranje. Tako u jednom pismu koje je upueno papi Inocentu III. 1207. g., izmeu ostaloga stoji i ovo:
90 91
BONVESIN di RIVA, De vita scholastica, ed. (Edidizione di E. Franceschini), Padova 1943. Usp. CATANEO, 288289. Prevedeno prema: CATANEO, Il culto ..., 292.
Kojom bi se to osudom zabranilo prikazivanje Gospodinovih jaslica, Heroda, Mudraca, Rahelina oplakivanja sinova, i slinih stvari koje due vjernika dovode vie do ganua i pobonosti nego do putenosti, ili kada se za Uskrs predstavlja Gospodinov grob i druge scene da bi se potakla pobonost. 92
To je primjer pozitivnog pristupa takvim obiajima svetog teatra koji se u veini mjesta prakticirao umjereno i korektno stvarajui ugodan puki okvir liturgijskom otajstvu postajui tako poboan in i sastavni dio kranskog kulta. To e utjecati da se obogauje i slubeno liturgijsko ruho, osobito paramente, misnice, grade se i ukraavaju velianstvene katedrale kojima se i dan danas divimo, odgajaju veliki kranski sveci (sv. Bernard, sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura, sv. Ante Padovanski, sv. Albert Veliki, sv. Gertruda ... Kao i svaka druga znaajna epoha u povijesti ovjeanstva, i ovo razdoblje nosi u sebi pozitivna i negativna obiljeja. Istaknut emo i jedna i druga da bismo mogli imati to objektivniji i nepristraniji sud o tom veoma znaajnom razdoblju zapadnog kranstva. Openita obiljeja pobonosti - Ovo razdoblje oituje novu sklonost u pobonosti: naglasak se stavlja vie na nutarnji osjeaj, pojaava se patos. Sve vie se nastoji konkretizirati otajstvo, vidjeti i osjetno doivjeti. Naglaava se subjektivni doivljaj u odnosu na objektivnost vjerskog dogaanja. Nastaje obiaj umnaanja, ponavljanja i usavravanja forma i obreda to je odraz gotskog dodavanja novih elemenata tradicionalnoj liturgiji i pukoj pobonosti. Nastaje i razvija se novi tip pobonosti prema Gospodinu Isusu: pobonost koja poprima realistinije oblike koji su usmjereni vie na povijesne detalje koji su ljudskiji i intimniji. Isto se dogaa i u pobonosti prema Djevici Mariji i svecima koji se tijesno povezuju s Isusovim ljudskim ivotom. Nastaju novi naini prikazivanja Krista raspetoga, a relikvije dobivaju istaknuto mjesto ispod oltara da ih vjernici mogu stvarno vidjeti. Pozitivna obiljeja - Ovo razdoblje zahvaa vrijeme kasne romanike i rane gotike. To su stoljea velike ivotnosti i velianstvenih djela na podruju duhovnosti, arhitekture i slikarstva. Neki s pravom ovo razdoblje smatraju vrhuncem kranskog utjecaja na zapadnu civilizaciju. Liturgijska slavlja imaju odluujuu ulogu na osobni i drutveni ivot ljudi. Uz openit utjecaj, nalazimo i veoma zanimljive konkretne detalje, kao to je to npr. zauzimanje Inocenta III. protiv binacija, ili poticaj sv. Franje Asikoga da samo jedan sveenik slavi misu, a ostali se zadovolje prisustvovanjem toj zajednikoj misi. Negativna obiljeja - U ovom se razdoblju stalno poveava razdvojenost izmeu celebranta i vjernika. Vjernici se sve vie i vie pasiviziraju za vrijeme liturgijskih slavlja. Naglasak se stavlja na gledanje. Priest postaje sve rjea praksa, a privatne mise se umnaaju. Alegorijsko tumaenje liturgije postaje sve uestalije, emu se estoko protivio sv. Albert Veliki.
92
Isto mj.
4.9 tovanje B.D. Marije i svetaca Kakvo je bilo tovanje B. D. Marije u srednjem vijeku ukratko je saeo poznati istraiva povijesti kranske liturgije Jean Leclercq u naslovu svoje studije: Grandeur et misre de la dvotion mariale au moyen-ge (= Veliina i bijeda marijanske pobonosti u srednjem vijeku). On ispravno zapaa da se ta pobonost hranila na dva izvora: javni Crkveni kult i privatni zanos vjernika i svetaca. Ta su dva izvora utjecala jedan na drugoga. Dok se u 11. stoljeu marijanska pobonost jo uvijek poklapala skoro u potpunosti s liturgijskom pobonou, od 13. st. utjecaj privatne pobonosti na marijanski kult postaje sve jai i jai. Spomenimo samo primjer proirenja najpoznatije marijanske molitve Zdravo Marijo. Prvi dio te molitve preuzet je iz evanelja i u kranstvu je bio prihvaen od davnina kao marijanska antifona. U 13. st. toj se antifoni nadodaje rije Isus to je bio poetak proirenju te molitve. Najprije se nadodao zaziv Sveta Marijo, moli za nas grenike da bi se u 14. i 15. st. nadodale i ostale rijei koje su i danas u uporabi. Dominikancima se pripisuje da su uveli obiaj mnogobrojnih ponavljanja molitve Zdravo Marijo. Spominje se broj od sto i dvjesto puta to su svaki put pratili poklicanjem. Druga je najrairenija marijanska molitva Zdravo Kraljjice nastala u prvoj polovici 12. st. u 13. st. se veoma brzo rairila zahvaljujui franjevcima koji su 1249. g. uveli obiaj da se ta molitva pjeva nakon poveerja. Taj se obiaj svidio mnogim drugim redovnicima i bratimima pa su je uvodili kao sveanu veernju pobonost. Manje rairen, ali ne manje znakovit, bio je obiaj da su se u 15. st. u veoma poznati himan Te Deum laudamus (= Tebe Boga hvalimo) ubacile i pohvale Blaenoj Djevici Mariji. Tako u nekom rukopisu itamo: Te Matrem laudamus, Te Dominum confitemur, Te aeterni Patris praeelectam veneramur. Tibi omnes Angeli, tibi Coeli et universae Potestates Tibi Cherubim et Seraphim, humili nobiscum voce proclamant: Ave, Ave, Ave Maria Virgo Theotocos Pleni sunt coeli et terra majestate Filii tui ...93 Iz toga je vremena i obiaj da se zvonom oznaava vrijeme molitve Aneo Gospodnji. Najprije se zvonilo samo uveer, potom i ujutro te nakraju ujutro, na podne i uveer to se zadralo sve do naih dana. U irenju srednjovjekovne marijanske pobonosti veliku su ulogu odigrale Gospine bratovtine. Prvu je takvu bratovtinu osnovao dominikanac Petar iz Verone u Milanu 1232.
93
Usp. CATANEO, Il culto ..., 312.
g. odakle su se ubrzo rairile, najprije po drugim talijanskim gradovima, a potom i dalje. Gorljivi su iritelji marijanskih bratovtina bili oci dominikanci. Marijanske su bratovtine irile poboni obiaj da je subota posveena Mariji. Za to su navodili 5 razloga: - u jednoj se crkvi u Carigradu astila Gospina slika pokrivena jednim zastorom (pokrovom) koji bi se, sam od sebe, u petak naveer podizao i ostao tako do subote naveer kad bi se ponovno spustio. - samo je Gospa sauvala vjeru u Isusa od Velikog petka do Uskrsa. - subota uvodi u nedjelju koja je slika kraljevstva nebeskoga: Marija je vrata u nebo. - subota je smjetena izmeu dana kazne i dana radosti: Marija je posrednica izmeu trpljenja i sree. - Bog se odmorio od stvaranja u subotu, a tako je uinio i kad se zaustavio i na Djevici Mariji. Teko se odluiti koji je od tih pet razloga bio dominantniji u irenju marijanske pobonosti u kasnom srednjem vijeku. U svakom sluaju, marijanski su se blagdani umnaali. Tako Grgur XI. (1370.-1378.) odobrava blagdana Prikazanja B.D.Marije u Hramu (21. XI.) na temelju apokrifnih evanelja, Urban VI. 1389. blagdan Pohoda BDM. Elizabeti. Franjevci gorljivo ire kult Bezgrenog zaea BDM, a tome se estoko protive dominikanci. Propovijedi su poprimale oblik teolokih disputa. Kasnija povijest Crkve pokazuje da su franjevci u tome bili uspjeniji. S marijanskim je kultom napredovao i kult svetaca. Tome je doprinio dosta i humanistiki duh koji je i u pobonosti traio vie ljudskog elementa. Kao primjer moe nam posluiti irenje kulta sv. Josipa koji se do srednjeg vijeka spominjao samo uz evaneoske opise dogaaja uz Isusovo roenje. Kad je sv. Franjo Asiki priredio prve jaslice i kad se taj obiaj rairio, proirilo se i tovanje Marijina zarunika sv. Josipa. To e jo vie pojaati vjerska skazanja koja su se odravala uz Boi, ali i franjevaki propovjednici, osobito sv. Bernardin Sijenski. K tome treba pridodati i injenicu da je sv. Josip postao zatitnik udruge drvodjelaca. Tri su se sveca osobito tovala kao zatitnici od kuge koja je u to vrijeme bila prava poast: sv. Roko, drevni muenik Sebastijan i legendarni sv. Kristofor, koji je postao i zatitnik pjeaka. Razvoj tovanju svetaca doprinijele su dvije injenice: svetopisamska itanja koja su ubrzo zamijenjena hagiografskim ivotopisima ili samo opisima muenitva (tzv. passiones) najee protkanim fantastinim legendarnim opisima udesa. tovanje relikvija postaje raireno pomodarstvo koje utjee na izradu umjetniki veoma vrijednih relikvijara koji se postavljaju u blizini oltara. S tim u vezi povezuju se oprosti uz crkvu u kojoj se nalaze moi glasovitih svetaca. U tim su se crkvama nalazili popisi relikvija, ali i libri indulgentiarum, tj. knjiga s popisom oprost. 4.10 Svijetle i tamne strane kranske liturgije u 14. i 15. st.
Kranski ivot u 14. i 15. st. na Zapadu obiljeen je dvama glasovitim crkvenim saborima: u francuskom gradu Vienna (1311.-1312.) i u Konstanci na Bodenskom jezeru (1414.-1418). Liturgijski ivot u vremenu izmeu ta dva sabora pokazuje pojaanu dekadencu liturgijske duhovnosti. U to razdoblje dolazi i tzv. avinjonsko suanjstvo (1309.-1378) i zapadni raskol nakon smrti pape Grgura XI. 1378. godine, ukinue templara i otimanje njihove imovine, alosna sudbina Jana Husa (ro. oko 1370. + 1414.), eklezioloke zablude Johna Wiclifa (oko 1320.-1384.) o Crkvi predodreenih, koncilijarizam (tj. nauavanje da je crkveni sabor iznad pape i da mu se papa mora pokoravati. Sve je to pripremilo teren za veliki zapadni raskol u 16. st. pod vodstvom Martina Lutera i njegovih sljedbenika. Veoma je teko ukratko saeti pregled liturgijskog ivota ovoga vremena. Zadovoljit emo se naznakama koje e oznaiti glavne smjernice i okvir liturgijskog ivota koji je bio, uglavnom, zajedniki u krajevima zapadnog kranstva. Liturgijski se ivot odvija u upskim crkvama u kojima se slavi sakrament krtenja djece svakoga dana u godini. Nestaje ustaljena praksa da se to obavlja za vrijeme Uskrsnog bdjenja. Umnaaju se razliite bratovtine koje se okupljaju oko pojedine crkve ili odreenog oltara u toj crkvi. Tako nastaje prijelaz od crkvenog primata grada i katedrale na selo i upske crkve. To je imalo nekih pozitivnih strana, ali je u sebi nosilo klicu razaranja drevnog crkvenog liturgijskog duha. Tome je obilato doprinijela praksa nadarbina koja je od 14. st. pa nadalje biti otvorena rana srednjovjekovne Crkve. Razliite privilegije u koritenju crkvenih nadarbina - koje su uvedene radi pravednije raspodjele crkvenih dobara i kao pomo onima koji nisu imali dovoljno sredstava za ivot - proizveo je suprotan uinak: umjesto da nositelje crkvenih redova potakne na intenzivniji liturgijski ivot, taj im je ivot postao sporedno zanimanje. O tome nam zorno svjedoi jedan dokument ve spomenutog sabora u Vienni (kanon 22):
Potaknuti smo bez sumnje velikim smutnjama to nam zbog nemara pojedinih upravitelja nastaju, a ostaju nekanjene i pothranjuju mnoge zaraze u reenima. Mnogi crkveni slubenici, nakon to su izgubili svako potovanje prema crkvenom ivotu, umjesto da prinose Bogu rtvu hvale, plod svojih usana u istoj savjesti i pobonosti due, umjesto recitiranja ili pjevanja kanonskih asova, oni se etajui prepiru i vode beskorisne, esto neukusne, svjetovne i nedostojne razgovore; zakanjavaju u kor, esto bezrazlono izlaze iz crkve prije zavretka slube Boje, katkad donose sa sobom ptice, dovode sa sobom lovake pse, na njima nema skoro nita od onoga to bi po odjei i tonzuri spadalo na crkveni stale. Tako slave boanske slube i tome prisustvuju potpuno nepobono. Neki pak klerici i laici, osobito za vrijeme vigilija pred neke blagdane, za vrijeme dok bi trebali biti u crkvi na molitvi, ne stide se raskalaeno plesati na grobljima uz same crkve, katkada pjevaju (ljubavne) pjesme i rade mnoge bezobraznosti nakon kojih slijedi oskvrnue crkve ili groblja, razliite neasne ine i zlodjela tako da je boanska sluba u najvie sluajeva ometana uz povredu boanskog Velianstva i na sablazan prisutnog naroda. Uz to, u mnogim se crkvama
obavlja bogosluje s istinski nedostojnim posuem, paramentama i drugim nunim uresima za bogosluje, usprkos injenici da su nabavljeni na troak samih crkava.94
Promatrajui kransku liturgiju izvana, mogli bismo zakljuiti da je liturgijski ivot u to doba bio veoma bogat. Nedjeljno se bogosluje odvijalo s najveim moguim izvanjskim sjajem. Nedjelja je bila obiljeena istinskim poinkom koji je osiguravao i dravni zakon. Kao primjer neka nam poslui podatak da je sinoda u Salzburgu 1456. g. odredila da gradske vrata nedjeljom i blagdanima moraju cijeli dan biti zatvorena kako ne bi topot konja i klapanje zaprega uznemirivalo graane u njihovu poinku. Uzmemo li u obzir da je barem jedan dan preko tjedna bio neki blagdan, onda proizlazi da su krani u to doba dosta vremena posveivali bogosluju i odmoru. Sredite kulta su bile stolne crkve sa svojim kaptolima i velikim brojem klera to je opsluivao te crkve. Tu su bile i mnoge opatijske i druge samostanske crkve u kojima je blagdanima odjekivala skladna sluba boanskog asoslova i drugi liturgijski ini. Klerika je bilo mnogo a njihov je glavni posao bio sudjelovanje u sveanom bogosluju i za to su imali pravo na dio crkvene rente od koje su se uzdravali. U to su vrijeme poznati i tzv. altaristi, tj. klerici koji su ivjeli na raun crkvenih posjeda a dunost im je bila sudjelovati u bogosluju u dotinoj crkvi. Prema nekim izvjetajima iz 15. st. samo u dvije crkve u Bratislavi je bilo 236 takvih altarista. 95 U mnogim europskim gradovima klerici su (ne raunajui samostane) inili i do 20 % sveukupnog stanovnitva. U njemakoj je npr. jedna treina sveukupnog zemljita pripadala kleru. itav je ivot na neki nain bio obiljeen dnevnom liturgijom. Zvona su sveano obavjetavala poetak kanonskih asova pa se po tome esto ravnao i obiteljski ivot u nekom mjestu. Otuda potjeu i neki ustaljeni nazivi, kao npr. siesta u Italiji i danas oznaava popodnevni odmor a doao je od panjolskog izraza za hora sexta tj. doba kad se u crkvi molio esti molitveni as. U Engleskoj se izrazom noon oznauje podne, a taj izraz ne znai nita drugo doli hora nona, te potjee iz kasnog srednjeg vijeka kad je deveti as pomaknut s tri sata poslije podne blie podnevu. Zvonjenje zvona u to vrijeme bio je poziv vjernicima da se pridrue molitvi redovnika u crkvi ili po svojim kuama. Ovo je razdoblje ostalo obiljeeno gradnjom velianstvenih crkava kojima se i danas divimo. U mjestima je graeno i po vie crkava, tako da su mjesta od desetak tisua stanovnika imala po nekoliko crkava koje su se meusobno natjecale u izgledu i uresima. Stanovnitvo tih mjesta se brinulo za odravanje i uljepavanje crkava, ali i za uzdravanje klerika koji su vodili brigu o tim crkvama i bogosluju u njima. Zbog toga je liturgija u tim crkvama obavljana besprijekorno, barem izvana, i na visokoj umjetnikoj razini. Neki istraivai idu u procjenama dotle da govore o hipertrofiji u liturgiji toga vremena. To je vrijeme produbilo velik jaz izmeu klerika i laika u openito na svim podrujima u Crkvi, a na osobit nain u liturgiji. Izmeu kora u prezbiteriju u kome su bili samo klerici
94 95
Prevedeno prema: CATANEO, Il culto ..., 296-297. Opirnije o tome i o preostalom dijelu ovoga poglavlja vidi: ZAGORAC, Kristova sv. sluba, 264-272.
i ostaloga prostora u crkvi u kome su bili laici, nastajala je sve vea razdvojenost dok u mnogim mjestima nije napravljena i prava pregrada koja je u potpunosti zaklanjala pogled na oltar i kor za klerike. Iza te pregrade postavio bi se poseban oltar (tzv. oltar za laike) na kome se vrilo posebno bogosluje za obian narod. Sudjelovanje naroda u liturgiji - bilo je sve manje i manje. Ispravnije je rei da je narod samo promatrao bogosluje, sluao misu. Na razvoj takve prakse utjecalo je vie imbenika od kojih navodimo glavne: - latinski jezik koji je veini naroda bio potpuno nerazumljiv; - nepromljenjive misne dijelove (Kyrie, Gloria, Sanctus, Agnus Dei) to ih je stoljeima pjevao narod, sada preuzimaju klerici u koru; - pjevaki zborovi izvode polifone skladbe koje narod samo nijemo slua; - oltar se sve vie pomie u apsidu i udaljava od naroda, a grade se mnogi pokrajni oltari radi altarista koji imaju obavezu pojedinanog slavljenja mise. Time se razbija jedinstvenost crkvenog prostora to onemoguava svako komunitarno bogosluje.
Ipak je, uza sve navedeno, oitovano neko sudjelovanje naroda u bogosluju to predstavlja samo ostatke nekada aktivnog sudjelovanja: - pojavom prosjakih redova propovijedanje je dobilo na vanosti i uestalosti. U najmanju ruku, upnici bi uz najavu blagdana barem ukratko to komentirali, a narod bi redovito nakon propovijedi pjevao neku pobonu pjesmu na narodnom jeziku. - na kraju propovijedi sveenik bi narodu naredio molenja a to bi se sastojalo u tome da bi on naznaio nakanu, a narod bi za svaku od tih nakana izmolio Oe na i Zdravo Marijo. To je oito ostatak drevne sveope molitve vjernika. - prinos darova na misi odvijao se tako da bi narod u ophodu obilazio oko oltara (ili ispred oltara) i stavljao novane priloge na oltar, to je ostatak nekadanjega liturgijskog smisla prikazanja u kome vjernici prinose, daruju same sebe Bogu. Sada se to shvaalo kao rtva Bogu za osiguranje ispunjenja svojih nakana za ive ili mrtve. Priest je postala veoma rijetka pa se to prinoenje dara na oltar shvaalo kao glavni oblik sudjelovanja u misi. - gledanje sv. hostije je esto graniilo s praznovjerjem. Tako se spominjalo vjerovanje da vjernik koji vidi hostiju toga dana nee naglo umrijeti, oslijepiti, ogladnjeti i slino. Tko prisustvuje sv. misi za to vrijeme ne stari, due pokojnika za koju se prikazuje sv. misa u to vrijeme ne trpe istiline muke ... - alegorijsko tumaenje mise obiljeava srednjovjekovni mentalitet koji je obinom narodu pokuao pribliiti liturgijsku znakovitost. Tako je svaki dio mise tumaen kao pojedini dio Kristove muke: sveenik obuen u misno odijelo znaio je Krista obuena za porugu u bijelu haljinu, sveenikovo prelaenje s jedne strane oltara na drugu znailo je Kristov hod od jednoga sudita do drugoga, pranje ruku iza prikazanja znailo je Pilata koji pere ruke.
- liturgijske drame (skazanja) su povezivane uz velike blagdane i eljele su pribliiti narodu otajstva tih blagdana. Osobito su ti misteriji izvoeni o Boiu, u korizmi i o Uskrsu i trajali su i po vie dana. Kao primjer navodi se da je u Frankfurtu 1492. g. izvedena Muka s 250 glumaca u nastavcima kroz 4 dana. - iz toga razdoblja potjee obiaj uzimanja imena sveca na krtenju koji postaje osobni zatitnik krtenika u ivotu. To se kasnije protee i na udruenja i cehove koji takoer uzimaju pojedine svece za svoje posebne zatitnike: sv. Vid zatitnik kotlara, sv. Sebastijan kovaa, sv. Katarina kolara, sv. Martin krojaa itd. Tako je srednji vijek na svoj nain posvetio itav ovjekov privatni i javni ivot. Svako je zvanje posveivano posebnim obredom i po tome smatrano kao osobita sluba Bogu. I srednjovjekovni su vitezovi primali svoje lanove uz posebne liturgijske obrede. Zbog svega navedenoga, J. Hiuzinga je za ovo razdoblje rekao da je to jesen srednjega vijeka.96 Parafrazirajui tu izreku, moemo rei da je i kranski liturgijski ivot bio cvat u jesen. Liturgija je bila sjajna, bogata, posjeena od mnotva naroda, ali nije vie shvaana kao sakrament Kristova djela spasenja nego kao neka prolost o kojoj moemo pobono razmiljati za vrijeme krinog puta ili molenja otajstava krunice. I to se pobono razmatranje u veini sluajeva zaustavljalo na Kalvariji kod Isusova groba. Ako je i ukljuivalo Kristovu proslavu, otajstvo Crkve nije dosegnuto. Prisutna je bila vjera da je Krist nakon Uzaaa na nebo Bog, ali je izblijedjela misao da je on glava Crkve. A bez toga, Crkva ostaje samo zemaljska stvarnost. Tome je obilato doprinosio i nain ivota veine klerika koji su glavninu svojih snaga troili na brigu oko zemaljskih dobara i poveavanje crkvenih bogatstava. U tom smo kontekstu isticali da Crkva srednjega vijeka nije imala nekog znaajnijega utjecaja na religiozni ivot. A time je nestao i temelj komunitarnog shvaanja i slavljenja liturgije. I sama crkvena zgrada u srednjem se vijeku razdijelila na mnogobrojne pokrajnje kapele koje su simboliki i stvarno razbijali osjeaj jedne zajednice. Tome su doprinijeli i mnogobrojni i sve utjecajniji redovnici koji su traili i postigli da vjernici mogu zadovoljiti nedjeljnoj dunosti bilo gdje a ne samo u upskim crkvama. To je dovelo do toga da je izvorna kranska liturgija tonula u dekadencu a da se sve vie i vie umnaale razliite pobonosti i novi blagoslovi. Kult svetaca i njihovih moiju poprima iroke razmjere koji granie s praznovjerjem. Sve manje se govori o nasljedovanju ivota svetaca, a sve vie rauna na njihovo zauzimanje kod Boga. Od prijanjeg immitaio (=nasljedovanje, oponaanje) prelazi se na invocatio (=zazivanje). Takav je kranski mentalitet proizveo mnoge liturgijske surogate, ali i pripremio teren za nezadovoljstvo mnogih i protestantsko odbacivanje takve liturgije i kranske religiozne prakse.
96
J. HUIZINA , Jesen srednjega vijeka, Zagreb 1964.
5. RIMSKA LITURGIJA U NOVOM VIJEKU 5.1 Tridentski sabor(1545.-1563.) i liturgijska reforma Ecclesia semper reformanda = Crkva se trajno treba obnavljati! Ta izreka ocrtava bitnu oznaku Crkve Kristove koja svoje djelovanje treba trajno provjeravati i ispravljati prema uzoru: Kristu Gospodinu. Katkad se dogodi da se Crkva uljulja u ustaljene forme i uspava u uvjerenju da nije ni potrebno uvoditi neku obnovu pa ni onda kad je na to upozoravaju njezina djeca. Onda Bog pripusti razliite nevolje koje Crkvu prisile na preispitivanje vlastitog stanja i poslanja u svijetu u kojemu ivi i djeluje. Cijelo 15. i 16. stoljee prepuno je gorkih pritubi ne samo protivnika izvana, nego i vlastitih lanova. Zov na reformu je postajao sve jai i jai i konano se pretvorio u nasilnu reformu poznatu kao protestanstska reformacija. Ve je od sabora u Konstanci (1414.1418.) vladalo ope uvjerenje da Crkvu treba obnoviti in capite et in membris = u glavi i udovima, tj. u vodstvu i u lanovima. Govorilo se o openitoj crkvenoj reformi a u njezinu sklopu posebno o reformi liturgije. Bilo je nekoliko konkretnih poticaja. Tako npr. Nikola Kuzanski na crkvenim sinodama 1453.-1455. odreuje da se isprave misali prema tipskom izdanju. Kamaldolski monasi predlau papi Leonu V. da se uniformiraju misa, asoslov i ostali dijelovi kranskog bogosluja. Peti lateranski sabor (1512.-1517.) u svojim je dekretima iznio vie zakljuaka o liturgiji, osobito o uklanjanju poganskih obiaja i o potrebi posuvremenjivanja nekih liturgijskih obreda. No, izgleda da je to ostalo samo mrtvo slovo na papiru bez konkretnih utjecaja na kranski liturgijski ivot. A nakaznosti u religioznom ivotu je bilo na svakom koraku. Odraavale su se u nezdravom tovanju svetaca i relikvija, u neobuzdanom hodoaenju i svakakvim beznaajnim oblicima pobonosti. Ta je pobonost bila teko optereena lakovjernou, pretjeranom enjom za udesima, praznovjerjem, pretjeranim strahom pred paklom i avlom te bolesnom tlapnjom o vjeticama.97 Moramo biti pravedni prema ljudima toga vremena i istaknuti i mnoge pozitivne strane i vrednote koje su ostavile svoj biljeg u velebnim crkvenim graevinama, u umjetnikim djelima religioznog sadraja, u mnogobrojnim humanitarnim udrugama, svratitima, ubonicama i prihvatilitima za nemone i siromane. Sve je to nastajalo unutar crkvenih ustanova ili tijesno povezane s njima. Martin Luter (1483.-1546.) je u svoje kritike crkvenoga ivota ukljuio i kransku liturgiju kasnoga srednjega vijeka, tonije osobno doivljenu liturgijsku praksu svoga vremena. Njegov stav, a iz toga e proizii i njegova kritika do odbacivanja samih temelja kranske liturgije, nastajao je postupno. On je spisima od 1513. do 1517. g. estoko kritizirao uestalost indulgencija, pretjeranu mnoinu svetakih slavlja preko godine (to je zamraivalo slavljenje Krista i povijesno-spasenjskih otajstava), prenaglaeni naravni
97
FRANZEN A., Pregled povijesti Crkve, KS, Zagreb 1970, 200.
sadraj pojedinih pobonosti kao i pretjerani vanjski sjaj liturgijskih obreda. Sva je ta kritizirana praksa bila jako proeta i potencirana organiziranom promidbom skupljanja novca po itavoj Europi za gradnju bazilike sv. Petra u Rimu.98 U svaama i prepirkama s Rimom od 1519. godine Luter je lansirao novo tumaenje opravdanja grenika prenaglaavanjem milosra Bojega (to je postalo jedno od glasovitih Luterovih sola: sola Scriptura, sola fides, sola gratia ), po kome Bog u svome beskrajnom milosru grenika promatra kao pravednika i takvim ga proglaava. To e se odraziti na njegovo poimanje misnog bogosluja koje se takoer progresivno mijenjalo. Njegov prvotni stav o misi, koji je jo u duhu kranske predaje, moemo uoiti u jednom spisu iz oujka 1520. godine.99
Ova zajednika molitva je dragocjenija i djelotvornija od sva druge molitve, i zbog toga jer se okupljamo zajedno. Zbog toga se crkva naziva kua molitve u kojoj se s istim osjeajima zajedno okupljamo i izraavamo nae potrebe i potrebe svih ljudi te zazivamo milost Boju. Ali to treba initi sa svim srcem i ozbiljnou tako da istinski osjeamo u srcu potrebe svih ljudi te molimo za istinsko suosjeanje s njima s pravom vjerom i nadom. A kada se za vrijeme mise tako ne moli, bolje bi bilo izostaviti slavljenje mise. U stvari, kako opravdati injenicu da se mi stvarno okupljamo zajedno u kui molitve da bismo zajedniki zazivali Boga i molili se za itavu zajednicu, ako se potom rasprimo i razdijelimo molitve pa svatko moli samo za sebe ne zanimajui se za blinjega, niti se brinuti za niije potrebe? Kako e ta molitva postati korisna, dobra, ugodna i zajednika ili postati djelo toga blagdana i skupa vjernika? to ine oni koji govore svoje vlastite molbe, jedan zbog jednoga , drugi zbog drugoga motiva, ako to nisu egoistine molbe koje su odvratne Bogu O kako bi Bog htio da mnotvo na taj nain slua Misu i moli tako da se k Njemu uzdie sloan i ozbiljan krik srca itava naroda, koja bi neizmjerna snaga i kakva bi pomo provrela iz te molitve! to bi se moglo gore dogoditi svim zlim duhovima? to bi se vee moglo uiniti ovdje na zemlji? Tako su mnoge pobone osobe sauvale svoju vjernost, a mnogi se grenici obratili. Zar nije istina da Kranska crkva ovdje na zemlji nema nita monije niti jae, protiv bilo koje nevolje koja je moe zadesiti, od zajednike molitve. Zloduh to veoma dobro zna i poduzima sve to moe da bi sprijeio tu molitvu. Doputa da gradimo krasne crkve, ustanovljujemo mnoge dobrotvorne ustanove, sviramo na orguljama, itamo i pjevamo, celebriramo mnoge mise uz veliku pompu: sve to njega ne alosti, ak mu godi jer to smatramo za bitno i mislimo da dobro inimo. On dobiva ono to trai, kad mona i plodonosna zajednika molitva na taj nain ostaje zatrpana i zbog pretjerano upadljivih ceremonija nepovratno izgubljena. Jer kad je molitva nemarna, nitko mu ne moe oduzeti neto niti mu se suprotstaviti. Ali primijeti li on da mi elimo ostvariti tu molitvu, bilo to na njivi ili u tali, nee to mirno promatrati nego e jae zadrhtati i prestraiti se takve tale nego svih visokih, prostranih i krasnih crkava, tornjeva i zvonika u kojima se obavlja takva
98 99
Opirnije o tome vidi: CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente. Note storiche, ed. Liturgiche, Roma 1978, 343-353. Govor o dobrim djelima, Tekst preveden iz nav. dj. str.344-345..
molitva. Stvarno nita ne znai mjesto ili graevina u kojoj se okupljamo. Ono to vrijedi jedino je nepobjediva molitva koju mi slono izgovaramo pred licem Bojim.
Navedeni tekst je nastao u oujku i u njemu se Luter predstavlja na liniji kranske srednjovjekovne predaje. Ve u travnju toliko je zaotrio svoje kritike da je potpuno zanijekao rtveni karakter mise. U listopadu iste 1520. g. dokida crkvenu hijerarhiju i proglaava trostruko babilonsko suanjstvo Crkve: zabrana priesti kaleom laicima, nauavanje transupstancijacije, bezbona zloporaba mise kao rtve. Istovremeno je zanijekao sakramentalnost krizme, sv. reda, enidbe i bolesnikog pomazanja. Priznao je sakramentalnost samo krtenju, svetoj veeri i pokori ali tumaei to sasvim drukije od Katolike crkve. Luterovi sljedbenici su ubrzo nakon njegove smrti - dosljedno ostvarujui uiteljeve dogmatske postavke - uklonili iz crkava oltare, svaki namjetaj, krieve, svete slike. Crkvu su sveli na praznu dvoranu za navijetanje i tumaenje Svetoga pisma na ivom jeziku. Luter nije podravao takav potpuni zaokret. Naprotiv, premda je konano potvrdio zabranu privatnih misa, privatnih ispovijedi i postova, za slavljenje veere Gospodnje zadrao je paramente i kretnje. Izbacio je misni kanon jer je ukljuivao ideju istinskog obnavljanja rtve na kriu, osim rijei posvete. Za dugo je vremena tolerirao na nekim mjestima obred podizanja hostije bojei se ukinuti drevnu puku pobonost koja je eljela vidjeti posveenu hostiju. Religiozni pokret prozvan devotio moderna - nova pobonost, nije bila neprijateljski raspoloena prema Crkvi ali je mnogo naudila kranskoj liturgiji. Osnovao ju je nizozemac Gerhard Groote (1340.-1384.) oko 1380. godine. Takva je pobonost teila prema naroitoj osobnoj unutranjoj pobonosti koja svoju nadu ne crpe toliko iz sudjelovanja u crkvenom bogosluju i sakramentima, nego mnogo vie iz tihog promatranja Kristove muke i duha Propovijedi na gori. U poznatom djelu Nasljeduj Krista Tome Kempenca (+1471.), koji je potjecao iz kruga Grooteovih uenika Brae zajednikog ivota, Crkva i sakramenti jedva imaju kakvu ulogu. Teite se stavlja na osobno itanje Biblije, a sakramenti - osobito sv. misna rtva - ne doivljavaju se vie kao sakramentalno posadanjenje rtve kria, ve kao prigoda za osobnu pobonu vjebu. Tim umanjenjem vrijednosti Crkve i sakramentalnog reda spasenja utirala je devotio moderna koja je po sebi teila za unutranjom crkvenom reformom, put Luterovu spiritualizmu.100 Kao primjer konkretnijeg zahvata na liturgijskoj obnovi toga vremena navodimo pokuaj kardinala Franje Quioneza da obnovi asoslov. On je po nalogu pape Klementa VII. zapoeo sa svojim kapelanima rad na izradi novoga asoslova. elio je da u asoslovu vie doe do izraaja Sveto pismo, pojednostavni raspored i poprave itanja iz ivotopisa svetaca. Tako ureen asoslov izdan je pod nazivom Breviarium Sanctae Crucis i od 1535. g. doivio vie od 100 izdanja, to pokazuje da je takav pothvat prihvaen oduevljeno, osobito od lanova svjetovnog klera za koje je i bio prvenstveno prilagoen, jer je Quionez
100
FRANZEN, Pregled 203-204.
imao na umu one koji ne mole asoslov u koru. Ali je naiao na veoma jaku oporbu svome djelu. Najglasniji je bio Joannes de Arce, panjolski kanonik, poslanik Karla V. na Tridentskom saboru koji je svoje tvrdnje potkrjepljivao slijedeim obrazloenjima: u vrijeme kad se pojavljuju tolike novotarije, ne treba nita mijenjati; za obine klerike itanje Biblije je tetno; posebno nee niemu sluiti itanje Pavlovih poslanica; osim toga struktura starog asoslova sva je boanskog prava ili se bar temelji na boanskom pravu. To je zasigurno utjecalo da je Tridentski sabor (1545.-1563.) odbacio Breviarium S. Crucis koji je previe radikalno prekidao tradiciju posebno naglaavajui iskljuiv obiaj privatne molitve asoslova. Na Tridentu je liturgijska materija dola na red tek 1562. godine: o zloporabama to se pojavljuju kod slavljenja mise, o priesti pod prilikama vina, openito o misnom slavlju i slino. Nakon rasprava zakljueno je da se odluka o izradi i tiskanju jedinstvenih liturgijskih knjiga za itavu Crkvu povjeri papi. Iz odredaba Tridentskog sabora proizlaze naela za lit. reformu: - liturgijska se obnova mora nadovezati na dotadanju liturgijsku predaju; - time se mora dokrajiti kaos koji je zavladao zahvatima reformatora; - u reformi treba postupati strogo, svjesno i kritiki te odstraniti sve dodatke koji su nespojivi s rimskim mentalitetom i rimskom liturgijom; - mora se oitovati prvenstvo liturgijske godine, smanjiti broj svetakih blagdana, votivnih misa, ostvariti liturgijsko jedinstvo, ali i sauvati vlastitosti pojedinih krajeva. Mora se uvesti red u misu, uvesti ope rubrike koje su obvezatne za sve. Rezultat saborskih odluka oitovao se u izdanju novih liturgijskih knjiga koje su postale obavezne za sve crkve na Zapadu: Breviarium Romanum 1568. (Pio V.); Missale Romanum 1570. (Pio V); Pontificale Romanum 1600. (Klement VIII.); Caeremoniale Episcoporum 1600. (Klement VIII.) Rituale Romanum 1614. (Pavao V.).
U buli Pija V. Quod a nobis kojom proglaava Breviarium Romanum izraena je namjera crkvenog uiteljstva kod reformiranja liturgijskih knjiga po uputama Tridentskog sabora: Ukidamo prije svega ... novi asoslov, izdan od kardinala Franje ... i sve druge osim onih to imaju svoj propij ve 200 godina zabacujui ... svaki drugi obiaj ... nareujemo da se ovaj na asoslov obdrava u svim crkvama svega svijeta te odreujemo da se taj asoslov nikada vie ne mijenja. Nain boanske slube koju su nekada brino i mudro odredili vrhovni sveenici, osobito Gelazije i Grgur, te koje je Grgur VII. odobrio, tijekom vremena je skrenuo od staroga pravila. Zato je bilo potrebno da se ponovno prilagodi prvotnom pravilu molitve.
Rimski prvosveenik izabravi u Rimu nekolicinu prikladnih mueva ... pobrinuo se da stvar dovri. Mi poto smo se uvjerili da se oni u sastavljanju nisu udaljili od starih asoslova odlinih rimskih crkava, kao i nae vatikanske biblioteke, te da su osim toga slijedili neke uvaene pisce s toga podruja, da su uklonili ono to je bilo strano i nesigurno i nisu izostavili nita od onoga to je starom asoslovu bilo vlastito, odobrili smo ovo djelo i odredili da se izda.101 Pape su, dakle, postavile cilj da se liturgijske knjige obnove u duhu drevne rimske liturgije. Ipak, sluili su se samo izvorima iz 11. i poetka 12. stoljea pa su ustalili stanje srednjovjekovnog razvoja. Propis da se u liturgiji nita ne smije mijenjati djelovao je spasonosno u ono turbulentno vrijeme protestantskog potresa Crkvom, ali je doveo kransku liturgiju u kruto i nepomino stanje koje je trajalo skoro 4 stoljea. Zbog toga se pobonost povezala skoro iskljuivo s pukim pobonostima. Reforma je uspjela proistiti mnoge natruhe u liturgiju, ali su ostali neki elementi koji e utjecati na umanjivanje pravog liturgijskog duha. Nabrojit emo neke elemente: liturgija je i nadalje ostala, uglavnom, stvar klera koji je u koru ili prezbiteriju, odvojen od naroda, sveano obavljao bogosluje na latinskom jeziku, bez aktivnog sudjelovanja laikog dijela Crkve. Za narod je najee prireivana skraena liturgija, npr. tihe mise, priest samo pod jednom prilikom, odvajanje javnog bogosluja od osobne pobonosti vjernika koji se u liturgiji mogao samo klanjati Bogu prisutnom u euharistiji. Ipak, obnoviteljski zahvat Tridentskog sabora urodio je trijumfalnom obnovom koja je stvorila svoj izraz u poslije tridentskoj duhovnosti baroka. 5.2 Liturgija u doba baroka (otprilike 1600.-1750.) Za barok ozbiljni istraivai kau da je posljednja velika epoha kranske Europe.102 Traje od konca 16. do polovice 18. stoljea. To je vrijeme velikih kulturnih centara (Rim, Pariz, London, Be, ...), vrijeme kolonijalizma, merkantilizma i imperijalizma. To je vrijeme velikana duha kao to su bili: Shakespeare, Descartes, Spinoza, Leibnitz, vrijeme velikih svetaca: Franjo Saleki, Robert Belarmin, Vinko Paulski ... Po svemu je to jo uvijek srednji vijek, ali proien i obnovljen. Religioznost obiljeava sve oblike ivota a u njoj dominira osjeajni subjektivizam, subjektivni kolektivizam i zanos za jedinstvom Katolike crkve. Religiozna barokna kultura je prvenstveno kultura svetkovina, feta. Sve se nastoji izraziti kroz svetkovinu: teatar, puke veselice koje koriste sve mogue glazbene izraze: polifoniju, puko pjevanje, orgulje, iani instrumenti. Umnaaju se i obogauju ophodi (procesije) i hodoaa. Specifina barokna svetkovina je Tijelovo koju obiljeava
101 102
Usp. ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, 270-271.. NEUNHEUSER B., Storia della liturgia atraverso le epoche culturali, Ed. Liturgiche, Roma 1977, 117.
velianstvena Tijelovska procesija s dramatskim prikazima, najrazliitijim barjacima, uniformiranim i kostimiranim licima, sviraima, muarima itd. Pobonost je usmjerena prvenstveno prema Kristu i to prije svega prema euharistijskom Kristu: grade se i ukraavaju velianstveni tabernakuli u obliku kraljevskog trona i time prizivaju u pamet proslavljeno kraljevsko boanstvo, izrauju se raskone i skupocjene pokaznice, upriliuju velianstveni obredi klanjanja Presvetom sakramentu. Pobonost se sve vie usmjerava prema gorkoj muci Kristovoj s prenaglaenim isticanjem pojedinih ikonografskih elemenata: rane, avli, probodene grudi, trnova kruna. Sve je to usredotoeno na sve popularniju i sve raireniju pobonost prema Srcu Isusovu koju osobito gorljivo ire pripadnici Drube Isusove. Razvija se i pobonost prema Blaenoj Djevici Mariji osobito povezano uz nova hodoaa u marijanska svetita i uvoenje novih marijanskih blagdana: Roarica (1671.), Ime Marijino (1683.), Gospa Karmelska (1726.), Bezgrena (1708.). Mnoge su marijanske pobonosti povezivane uz Krista, kao npr. Muka Isusova i pla Matere njegove, pa i uz Oltarski sakrament. Odravaju se mnoge trodnevnice i devetnice u ast Bogorodici i svecima, iako neto manje nego u srednjem vijeku. Liturgijski ivot u baroku je u uzletu pod utjecajem obnovljenih liturgijskih knjiga te zahvata pape Pija V. i njegovih nasljednika. O tome liturgiar Jungmann veli: Na svim pravcima liturgijskog ivota oituje se na prvom mjestu karakteristino nastojanje usmjeravanja prema periferiji. 103 Liturgija nije prvenstveno aktivno sudjelovanje u Kristovu otajstvu nego prije svega teatralno audio-vizualno prikazivanje toga otajstva od koga e subjektivna, osobna molitva crpsti snagu za uzdignue i izgradnju. Zajednitvo je prije svega moralno-asketska vrednota, a euharistija se izraava u pobonosti. Time su obiljeene barokne propovijedi koje ele prvenstveno utjecati na osjeaje i biti sredstvo udoredno-asketskog odgoja.
103
JUNGMANN J.A., Liturgisches Leben im Barock, u: Liturgisches Erbe ... 1960, 118.
5.3 Liturgija u doba prosvjetiteljstva (iluminizma)

Literatura: ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 45-46; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Note storiche, Subsidia 13, ed. Liturgiche, Roma 1978, 416-515; FRANZEN A., Pregled povijesti Crkve, KS-Glas koncila, Zagreb 1970, 271-273; JEDIN H., Velika povijest Crkve, sv.III., KS, Zabreb 1976; KLAUSER T., La liturgia della Chiesa occidentale, Sintesi storica e riflessioni. Elle Di Ci, Torino-Leumann, 1971, 159-172; METZGER M., Storia della liturgia. Le grandi tappe. Ed. San Paolo, Cinisello Balsamo, 1996, 91-100; NEUNHEUSER B., Storia della liturgia attraverso le epoche culturali, Ed. lit. Roam 1977,121-125; ISTI, ; ISTI, Il movimento liturgico: panorama storico e lineamenti teologici, u: ANAMNESIS, vl.1, 11-30; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb, 1997, 275-278.
Razdoblje prosvjetiteljstva obiljeava novo stanje duha u 18. i poetkom 19. stoljea. Poetak mu je u Engleskoj a veoma se brzo proirio na Francusku i Njemaku. To je prije svega misaoni pokret koji se, u ime razuma, borio za autonomnu slobodu duha, radikalno ruei stare tradicije revolucijom provodio promociju autonomnog ovjeka sposobnog da se slui svojim razumom a da pri tom ne treba vodstvo nekoga drugoga (Kant). Prosvjetiteljski racionalizam je propagirao uroenu prirodnu religiju protiv objave koja je, prema njima, nepotrebna i ak tetna. Neki su francuski prosvjetitelji najavljivali Katolikoj crkvi rat do istrebljenja. (Voltaire: crasez linfme = Satarite bludnicu!). Krvavi epilog takvog govora bit e Francuska revolucija. Drugi su bili blai, ali ne manje opasni, istiui filozofiju deizma prema kojoj bi bit svake religije trebala biti spoznaja vrhovnog bia, nada u vjeni ivot i vjera da e svatko biti nagraen prema svojim djelima. Na to bi, prema njima, trebalo svesti i kranstvo i kransku liturgiju. Tako je iluminizam donio Katolikoj crkvi jednu od najteih i najopasnijih kriza u itavoj povijesti jer je u konanici propagirao kranstvo bez Krista, bez objave i bez spasenja!.104 Ipak, moramo priznati i neke pozitivne doprinose prosvjetiteljstva. Otvarajui nove misaone vidokruge omoguio je razbijanje zastarjelih srednjovjekovnih misaonih pogleda na ivot a time i napredak ljudskog duha bez ega se povijest novoga vremena ne moe ni zamisliti. U taj napredak ubrajamo: ukidanje procesa protiv vjetica i krivovjeraca, zabrana muenja u sudstvu, dokidanje vjerske diskriminacije i promocija opih ljudskih prava. Ovo e razdoblje obiljeiti mislioci: Leibnitz, Locke, Hume, Wolff, te donekle Kant. Njihove ideje e iriti i popularizirati francuski enciklopedisti, talijanski prosvjetitelji, te Voltaire i Rousseau. Meu znaajne osobe koje su ostavile trag u tome vremenu treba ubrojiti i ondanje vladare: Luja XIV, Josipa II. i Napoleona. Takve e ideje i drutveni potresi ostaviti dubok trag u umjetnosti i liturgiji. Na podruju umjetnosti osjetio se zaokret od pretjeranog baroka (rokoko) prema strogom klasicizmu. Na liturgijskom, pak, podruju prosvjetitelji su isticali vanost pojednostavljenja obredne prakse, pouno-odgojnu vanost kranske liturgije te komunitarnost. Kratko reeno, liturgija ima prosvjetiteljsku ulogu u pouavanju i odgajanju naroda. Pod tim vidom je isticana vanost uporabe ivoga narodnog jezika u liturgiji. U
104
FRANZEN, 272.
svim tim pokuajima se osjea kontra reakcija na pretjeranosti kasnoga baroka u procesijama, hodoaima, egzorcizmima, umnaanjima razliitih pobonosti. Mnogi su od nabrojenih oblika pobonosti u to vrijeme postale prazne izvanjske forme bez nutarnjeg sadraja pa je, barem donekle, bila opravdana i reakcija na takvu praksu. Mnoge ideje koje su zastupali prosvjetitelji dobile su pravo javnosti u smjernicama Drugoga vatikanskoga sabora. U pokuaje katolikog prosvjetiteljstva ubrajamo slijedee: Sinoda u Pistoji 1786., Kongres u Emsu 1786., jozefinistika reforma Marije Terezije i Josipa II. (1780.-1790.), neogalikanske liturgijske knjige 17. i 18. stoljea, svetaki lik M. Sailer-a (1741.-1832) i znanstveni doprinos Antonia Muratoria (1672.-1750.) u Italiji. Mnogi su crkvi ljudi druge polovice 18. st. bili proeti prosvjetiteljskim idejama a ostali su odani sinovi Crkve. Naalost, bezobzirno i pretjerano kritiarstvo koje je napadalo te katolike prosvjetitelje dovelo je u sumnju sav pokret i nanijelo tetu Crkvi.105 Saimajui opi pogled na ovo razdoblje moemo zakljuiti da je iluminizam imao dosta pozitivnih liturgijskih ideja, kao to su npr: naglaavanje jednostavnosti u liturgiji nasuprot mnogim baroknim suvinostima; usmjeravanje prema zajedniarskom duhu; davanje vee vanosti razumu kako bi se stvari bolje shvatile i istinski osvijetlile; prvi put je u povijesti Crkve naglaena potreba liturgijskog pastorala i isticanje da liturgija treba biti izvor ivota Crkve Kristove. Mnoge liturgijske ideje iluminizma ozakonjene su nakon Drugoga vatikanskoga sabora. Kao primjer navodimo sinodu u Pistoji 1786. g. koja je preporuivala aktivno sudjelovanje vjernika u liturgiji, uporabu ivoga lokalnog jezika u liturgiji, zabranu slavljenja vie misa istovremeno u istoj crkvi, naglaavanje usredotoenosti na nedjelju i upsku misu na kojoj bi trebalo glasno izgovarati molitve a vjernicima dijeliti priest hostijama koje su posveene na toj misi. Inzistirala je na katehetskoj pripravi roditelja i kumova za krtenje koje bi trebalo obavljati za vrijeme Uskrsnog bdjenja. Meu negativnosti moemo ubrojiti da je iluminizam ipak veliinu liturgije samo promatrao izdaleka a nije uspio u nju uvesti vjernike. Liturgija je velikim dijelom ostala u granicama humanizma i racionalnog intelektualizma kao sredstvo udorednog odgoja ovjeanstva a ne ostvarenje klanjanja Bogu u duhu i istini. Taj kratki panoramski prikaz pokazuje da je prosvjetiteljstvo vieslojan i raznolik pokret u rasponu od izravnog i borbenog suprotstavljanja kranstvu, osobito Katolikoj crkvi, preko isticanja skladnoga razvoja plemenite ovjenosti do pokuaja usklaivanja prosvjetiteljstva s iskonskim kranskim idejama. Mnogi su zahtjevi prosvjetitelja bili opravdani ali su esto polazili sa sumnjivih pozicija, osobito nakon Francuske revolucije 1789. godine.
105
FRANZEN, 273.
5.4 Klasini liturgijski pokret u 20. stoljeu

Literatura: ADAM A., Uvod u katoliku liturgiju, Zadar 1993, 48-53; CATTANEO E., Il culto cristiano in occidente, Note storiche, Subsidia 13, ed. Liturgiche, Roma 1978, 546-616; CHUPUNGCO PECKLERS K., Storia della liturgia Romana, u: Scientia liturgica, v.1, Piemme 1998, 183-194; NEUNHEUSER B., Storia della liturgia attraverso le epoche culturali, Ed. lit. Roma 1977,133-138; ISTI, Il movimento liturgico: panorama storico e lineamenti teologici, u: ANAMNESIS, vl.1, 11-30; RADI J., Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966; ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb, 1997, 278-288.
O tonom poetku klasinoga liturgijskog pokreta, to ga je papa Pio XII. opisao kao prolazak Duha Svetoga kroz Crkvu, povjesniari se jo uvijek spore. Stariji su vie naglaavali ovisnost o 19. stoljeu, osobito s liturgijskim pothvatima Prospera Guranger (1805.- 1875.) u opatiji Solesmes i njegovu utjecaju na benediktinske opatije u Njemakoj i Belgiji, a kao slubeni poetak klasinog liturgijskog pokreta uzimali su motu proprio Pija X. o obnovi crkvene glazbe Tra le solecitudini 1903. godine. Noviji istraivai ne nijeu tijesnu povezanost liturgijskog pokreta 20. st. s onim u devetnaestom, niti vanost navedenoga dokumenta Pija X. kojim je slubena Crkvena vlast uzela u svoje ruke tijek liturgijske obnove, ali stvarni poetak klasinog liturgijskog pokreta povezuju s nacionalnim kongresom u belgijskom gradu Malines 1909. godine i benediktincem opatije Mont Csar Lambertom Beauduinom.106 U svome predavanju Beauduin je istakao vanost potpunog i aktivnog sudjelovanja svih krana u ivotu i poslanju Crkve osobito u liturgiji jako promiui preporuku pape Pija X. o estoj priesti. Nakon toga kongresa uslijedio je zanosan rad na liturgijskom apostolatu na raznim podrujima: liturgijski tjedni, asopisi, misali za vjernike na ivom narodnom jeziku, nizovi liturgijskih predavanja za intelektualce, studijsko prouavanje povijesti kranske liturgije i tiskanje znanstvenih nizova, populariziranje liturgije preko malih broura, letaka Cilj liturgijske obnove naznaio je A. Manser u 11 toaka: 1. Aktivno sudjelovanje puka u sv. misi; 2. Sudjelovanje itave upe pjevanjem i prieu kod sv. mise u nedjelje i blagdane; 3. Shvaanje obred svetih sakramenata; 4. Potivanje i pobono primanje sakramenata; 5. Nutarnje i vanjsko proivljavanje liturgijske godine; 6. Pobono tovanje svetaca i zatitnika; 7. Pobono sudjelovanje u bogosluje za mrtve; 8. Prilagodba lijepih narodnih i obiteljskih pobonosti u liturgiji; 9. Koritenje liturgijskih tekstova u pukoj pobonosti; 10. Oivljavanje liturgijskih propovijedi; 11. Unapreenje liturgijske znanosti, tiska i umjetnosti.107 Sredite liturgijskog apostolata u Njemakoj postaje benediktinska opatija Maria Lach, osobito od 1913. g. kada je za opata posveen Idelfons Herwegen (1874.-1946.) koji e uz pomo svoje subrae - osobito su se isticali Odo Casel (+1948.) i Romano Guardini (+1968.) - okupljati mlade ljude i uz prikladnu pouku s njima slaviti misu u dijalogu ime je promicano aktivno sudjelovanje vjernika laika u misi. Casel je odrao stotine predavanja i tiskao mnotvo lanaka i knjiga u kojima je promicao misterijski vid kranske liturgije.
106 107
NEUNHEUSER, Storia 134-135. RADI, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966, 11.
Upravo e te njegove ideje pomoi irenju i openitom shvaanju i prihvaanju Crkve kao mistinog tijela Kristova to se simbolino ostvaruje u sakramentalnom sudjelovanju. Te e ideje jo produbiti Guardini u glasovitom djelu Duh liturgije. Caselova misterijska teologija e naii na veliko nerazumijevanje i suprotstavljanje nekih teologa koji su u tome vidjeli opasnost poganskog utjecaja. A. Mayer tvrdi: Liturgijski pokret je zapoeo kad je katolicizam i katolici 19. st. iziao iz stava onoga pravno-organizacijskog stanja to su ga imali u krilu modernog vremena te su mogli ponovno postati svjesni da sainjavaju jedan organizam u pravom smislu kao i toga da je njegova bit unutarnja Kad je konano pojam Crkve 19. st., ideja Crkve u drutvenom, organizacijskom i pedagokom smislu, iscrpio svoju vlastitu ivotnost, upravo je liturgijski pokret dao odluujui doprinos stvaranju novoga pojma Crkve. To se dogodilo utoliko ukoliko je liturgijski pokret ljudima, osloboenim fiktivnih struktura nekadanjeg shvaanja, predstavio ne neko novo lice Crkve nego njezino lice to je predugo ostalo u mraku; nastojao je, naime, pribliiti ono to je Crkva u svojoj najintimnijoj biti, tj. njezinu sakramentalnu bit i njezina liturgijska slavljenja: nauavao ih je da je Crkva otajstveno Tijelo Kristovo ili Kristovo otajstvo to nastavlja njegovu ljudsku egzistenciju. Sredite te nove crkvene zajednice, to je otkrivena u circumstantes, tj. u sudionicima liturgijskih slavljenja, ponovno je oltar. 108 Te su se ideje iz Belgije i Njemake veoma brzo proirile po drugim zemljama u Europi i SAD. U Austriji je sredinja figura bio Pio Parsch koji je neumorno promicao liturgijski pastoral osobito preko asopisa Leben mit der Kirche , u Francuskoj monasi opatije Solesmes koji naglasak stavljaju na znanstveno prouavanje povijesti kranske liturgije, osobito gregorijanskog korala, i isticanje estetske vrijednosti liturgije. U Italiji je sredite liturgijskog pokreta postala opatija Finalpia s asopisom Rivista liturgica (izlazi od 1914.g.) te Gemeliev Vivi con la Chiesa. U panjolskoj je zanajno sredite benediktinski samostan Montserrat, a u SAD St. John u Minesoti s asopisom Orate fratres koja od 1951. g. izlazi pod imenom Worship. Ideje liturgijskog pokreta koje su nastale u europskim zemljama, brzo su nale plodno tlo i u Hrvatskoj. Ve u drugoj polovici 19. st. te se ideje osjeaju meu hrvatskim cecilijancima, kako nazivamo glazbenike okupljene oko asopisa Sveta Cecilija, koji 1906. g. osnivaju Cecilijansko drutvo koje promie glazbenu kulturu openito, osobito crkvenu, te preporuuje glazbu kao oblik sudjelovanja u liturgiji. Proelnik liturgijskog apostolata meu Hrvatima je bio bl. Ivan Merz, laik roen u Banja Luci 1986. a umro 1928., blaenim proglaen 2003., ovjek koji nije samo pisao i teoretski tumaio liturgijsku misao i liturgijsku molitvu, nego sm bio lino utjelovljena liturgijska pojava od najkrupnijeg znaenja po itavu nau mladu liturgijsko-religioznu renesansu Njegova linost je prebogat majdan za liturgijsku kolu, bilo da se radi o temeljnim principima teolokog shvaanja Crkve, religije, liturgijske molitve, javnog katolikog kulta, misne rtve, Euharistije, tovanja svetaca i liturgijske duhovnosti uope,
108
A.L. MAYER, Liturgie in der europischen Geistesgeschite,Darmstadt 1971,432. (Prijevod: ZAGORAC, Kristova 278.)
bilo da se radi o praktinoj provedbi liturgijskoga ivota, upotrebe misala, crkvenog pjevanja, sveane pjevane Mise, oficija, crkvene godine, liturgijskih vanjskih znakova itd.109 Znaajan preduvjet liturgijskog pokreta meu Hrvatima bilo je prevoenje slubenih liturgijskih knjiga na suvremeni hrvatski jezik da bi obian narod to mogao razumjeti i u tome aktivno i s razumijevanjem sudjelovati. Na tom podruju uinjeni su slijedei prijevodi: - Rimski misal, Zagreb 1921, u prijevodu Dragutina Kniewalda namijenjen laicima da mogu pratiti i bolje shvaati misno slavlje. Koliko je bilo zanimanje za taj misal pokazuje 5 izdanja u razdoblju od 1921. do 1944. godine. - Rimski obrednik, Zagreb 1929. odobren za liturgijsku uporabu. - Crkveni himni, Zagreb 1936. u prijevodu Milana Pavelia. Veoma uspio prijevod jezino, stilski sa sauvanom metrikom latinskog izvornika. Skoro su svi iskoriteni u kasnijim izdanjima asoslova. - Misni lekcionari (knjige svetopisamskih itanja): - IVEKOVI, itanja i evanelja Zagreb 1912; - P. VLAI, itanja i evaneljaDubrovnik 1921; - Ostale liturgijske knjige koje je priredio fra P. Vlai: - Boini oficiji, Dubrovnik 1921; - Obredi Velike sedmice, Dubrovnik 1921; - Oficij za mrtve, Dubrovnik 1922; - Mali oficij BDM, Ljubljana 1938; - Bogoslubenik ili zbirke Veernja i nekojih Jutrenja, Dubrovnik 1923; - Novi obred Velike subote, Zadar 1952. - Fra Rufin ILI je priredio vrijedan prijevod: Uskrsno bdjenje i ostali obredi Velikog tjedna, Sarajevo 1956. Prireena su i etiri Nacionalna liturgijska kongresa: - Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4.-6. VII. 1936; - Drugi hrvatski liturgijski kongres, Split, 12.-14. VII. 1938; - Trei hrvatski liturgijski kongres, akovo, 2.-4. VII. 1940; - etvrti hrvatski liturgijski kongres, Zagreb 24.-27. X. 1940. Svim zajednikim pothvatima liturgijske obnove koordinirao je Odbor za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu kojemu je pokrovitelj bio hvarski biskup Miho Pui.
109
D. ANKO, Dr. Ivan Merz, velika liturgijska dua, ivot s Crkvom, IV,br.2,46-47.
6. TEOLOGIJA LITURGIJE PREMA DRUGOM VATIKANSKOM SABORU

(MARSILI S., La teologia della Liturgija nel Vaticano II, u: La Liturgia momento nella storia della salvezza, Anamnesis, v.1, Marietti, 1979, 85-105)
6.1
Od obnove rubrika do teolokog promatranja
Enciklika Pija XII. Mediator Dei, po svemu sudei, eljela je naglasiti neke teoloke vidove i zaustaviti u zaetku novotarije u liturgijskoj praksi. A postala je, u stvari samo uvod u mnogo iru raspravu. Od godine 1951. do 1961. kada je najavljen Drugi vat. sabor, slijedili su jedan za drugim znaajni papinski dokumenti koji su za bogotovlje zacrtali prostor obnove koja je po zamisli Pija XII. trebala biti sveopa. Donosimo redoslijed: - 9. 02.1951: obnova uskrsnog bdijenja; - 6. 01. 1953: uvoenje veernjih misa i nove odredbe o euharistijskom postu; - 23. 03. 1955: dekret o pojednostavljenju rubrika u misalu i asoslovu; - 16. 11. 1955: novi Red velikog tjedna s popraen veoma pametnom pastoralnom uputom; - 3. 09. 1958: Uputa o glazbi u liturgiji koja je pokuala, uglavnom, novim nainom govora suoiti se s problemom aktivnog sudjelovanja u bogotovlju; - 25. 07. 1960: Obnovljen kodeks rubrika koji preureuje liturgijske propise proirujui naelo pojednostavljivanja iz 1955. kako na ope rubrike, tako i vlastite u asoslovu, misalu i liturgijskom kalendaru. Objavljivanje Obnovljenog kodeksa rubrika, koji je na brzinu objelodanjem u Rimu, a nakon toga su uslijedila nova tipska izdanja asoslova (1961.) i misala (1962.), mnogi su protumaili ne samo kao neto neprikladno jer u meuvremenu je najavljen ekumenski sabor koji se trebao nairoko pozabaviti bogotovljem nego se govorilo o suprotstavljanju Kongregacije obreda saborskom programu u liturgijskim pitanjima, premda je navedeni dokument objelodanjen kao motu proprio pape Ivana XXIII. Time se eljelo postii slijedee: a) zadrati liturgijsku obnovu striktno na razini propisa (rubrika); b) omoguiti da to bude ostvarenje ope liturgijske obnove to ju je programirao Pijo XII. i dovesti je da bude izvan Sabora; c) na taj nain blokirati program Ivana XXIII. preputajui Saboru samo prouavanje temeljnih naela liturgijske obnove u nastajanju. Ono to je sigurno u pozadini toga pokreta, tu i tamo opravdano i zajameno zahtjevima to se ne mogu zanijekati pa ak i nekim pastoralnim rjeenjima, oituje dvije tendencije. S jedne strane, eljelo se sasvim jasno potvrditi centralizam u liturgijskim pitanjima. Taj je centralizam potaknut mnogim novinama koje su se pojavljivale svugdje, pa
ak i doslovno do onoga klasinog stavljanja toke na i, jer su se za tipska izdanja slagarima propisivala detaljna ortografija, velika i mala slova, toke i zarezi, stanke S druge strane, sve navodi na to da se brino i hotimice eljelo podignuti pregradu izmeu rubrika i bogotovlja (Schmith), u najmanju ruku tako da bi teoloki vid liturgije prisutan u enciklici Mediator Dei i u drugim dokumentima Pija XII. bio blokiran i ostao na teoretskoj razini i ostao zatvoren i bez utjecaja na opu reformu to ju je programirala Kongregacija obreda. Ipak treba priznati da, uza sva ogranienja, liturgijska obnova to ju je zapoeo Pio XII, poinje veoma odvano napredovati, ako zbog niega drugoga ono zbog pastoralnih motiva. Nije se mogla podravati bez neke teoloke podloge kojoj su esto davali prigodu da se pojavi jo otvorenije. Dovoljno je prisjetiti se vanosti to ga je imala obnova uskrsnog bdjenja u pastoralnom radu na razini osvjeivanja teoloke stvarnosti pashalnog otajstva to e s Drugim vatikanskim postati ne samo ideja vodilja cjelokupne liturgijske obnove, nego e utjecati na itav novi pogled na kranstvo kao eklezijalno otajstvo. Povijesnim pregledom ne tako lagana nastanka, polazei od liturgijskog nacrta na razini priprave a potom preko rasprave na Saboru, elimo samo otkriti da je Drugi vatikanski utemeljio liturgijsku teologiju, ne polazei a priori od istraivanja nego voen novim iitavanjem i novim nainom miljenja o liturgiji pod pastoralnim kljuem, toliko da bi trebalo biti vie nego istinito govoriti, kad je rije o Saboru, o teologiji liturgijskog slavlja. Samo u toliko koliko je Sabor ostao vjeran ideji da stvori od liturgije izvorno slavlje, bit e mogue nadii dva prejudicirana stava s kojima se, izgleda, liturgija ve sada identificira, a to je stav tradicionalnog liturgijskog ina i liturgije juridike vrednote. To su bila dva polazita koja su, zbog razliitih - ali meusobno povezanih razloga uinili da liturgija postane nedodirljiva nepromjenjivost. Ponovno promatranje liturgije na konkretnom planu slavlja otkriva se da pastoralno liturgija moe postii svoj cilj samo uz dva uvjeta: 1. U njoj treba razlikovati faktor predaja, to je element ive povezanosti s Kristom, od mnogobrojnih predaja koje su joj tijekom vremena nadodane i koje su joj, ne samo mijenjale narav, nego su bile veo i pregrada to je sprjeavale da liturgija postane aktualna. 2. Treba prijei od statino-juridikog polazita, to je izgleda - bilo tipino obiljeje liturgije, na smisao da se vrijednost liturgije sastoji u ostvarivanju, ili da obred bude vidljivo ostvaren prema propisima zakona i po pravilima obrednog umijea. Rubrika, u stvari, osigurava velikim dijelom vrijednost obreda, a ceremonije posveeni spektakl, nuan za duhovnu izgradnju sudionika. Prvo je polazite nadiao Drugi vatikanski ponovno svrstavajui liturgiju u povijest spasenja. Tako je liturgija, u stvari, ponovno postala trenutak povijesti spasenja i opet zauzela mjesto istinske predaje, tj. prenoenja Kristova otajstva preko obreda to je istovremeno aktualizacija i objava toga otajstva, na uvijek nov i prikladan nain slijeda vremena i promjene mjesta. Na taj nain ono to smo nazivali liturgijske predaje iznova
se oituju po onome to one i stvarno jesu: interpretacije obreda, uvijek ili barem djelomino, uvjetovane vremenom i mjestom u kojima su nastale i s kojima su ostale povezane, pa zbog toga ne mogu biti, kao to se mislilo, jedini i nenadomjestivi naini objave sadraja obreda. Otuda proizlazi zakonitost i nunost liturgijskog posadanjenja (aggiornamento) to bi trebalo uiniti da liturgija nikad vie ne postane forma otrgnuta od stvarnosti bilo sluajno ili trenutano, nego naprotiv otvaranje puta pokretljivosti i pluralizmu to odgovara neprekidnoj ivotnosti. Drugo polazite, statiko-juridiko, bit e nadieno ponovnim postavljanjem liturgije u dinamiko-teoloku perspektivu. Ulazei ponovno u sferu prisutnosti Krista koji djeluje sada u obredu i s obredom, kao to je neko djelovao u svojoj vlastitoj ovjenosti, liturgija bi trebala ponovno postati djelo samoga Krista u svome Tijelu koje je Crkva, djelovanje to bi se trebalo ostvarivati svakodnevni dijalog i utjecaj na ivotne odnose izmeu ovjeka i Boga preko Kristova otajstva uvijek prisutna i djelatna u liturgijskom obredu. Tako e biti ponovno otkrivena i iznova vrednovana liturgija kao Kristovo djelo ili otajstvo spasenja to se ostvaruje u Crkvi. Tako se ponovno dolazi na izvornu sakramentalnost liturgije to nastavlja Kristovo otajstvo u formi kultnog otajstva. 6.2 Povijest spasenja
Prvo obiljeje naina na koji Drugi vatikanski sabor uvodi raspravu o liturgiji u konstituciji Sacrosanctum concilium je injenica da se liturgija ne pojavljuje kao zakljuak rasprave o naravi kulta i oblicima njegova ostvarivanja: nutarnji-izvanjski kult, privatni-javni. Naputajui takav pristup, sve do zajednikog nasljedovanja, Drugi vatikanski je iao izravno raspravljati o Objavi kao povijesti spasenja, raspravom to ju je ve naveliko koristila biblijska teologija i koja se, prenesena na liturgijsko podruje, poela oitovati kao klju itave liturgije. Polazei od vanosti to ju je liturgija tako poprimila, ona je oitovala svoju istinsku prirodu, i vie nee biti pomutnje i brkanja kao to se dogaalo s ostalim vidovima kao to su juridiko-institucionalni ili rubricistiki koji su prije stavljani u prvi plan. Ni ti vidovi nee se moi izostaviti zbog nune prisutnosti Crkvene vlasti, hijerarhijske vlasti, u stvaranju i ostvarivanju liturgije. S druge strane, odluka Drugog vatikanskog o pogledu na liturgiju ne doputa vie da gore navedeni vidovi mogu biti razlog postojanja i vrednovanja liturgije. Liturgija usredotoena na povijest spasenja poprima to osnovno i trajno obiljeje to osmiljava kranski ivot, ne kao doktrinarno pravilo, nego kao trenutak u kome se ostvaruje djelo naega otkupljenja, na nain po kome se Kristovo otajstvo i istinsku narav Crkve odraava u ivotu i oituje se drugima (SC 2). SC zapoinje raspravu prvenstveno lancima 5, 6 i 7 i polazei od predstavljanja objave - povijesti spasenja postupno dolazi do liturgije spasenjskog Kristova djelovanja u Crkvi. Objava se pojavljuje kao slijed dogaaja koji na razliite naine i u razliitim vremenima otkrivaju ostvarenje otajstva spasenja to prebiva u Bojoj vjenosti.
Razni naini u kojima se ostvaruje predvieno i od Boga eljeno spasenje za sve ljude objelodanjuje nam se na razliitim razinama na kojima se provodi u djelo: razina prirodne religioznosti i njezin kulturni ambijent, razina objavljene religije ili vjere u dvije faze objave: hebrejske i kranske. Razliita vremena u kojima se spasenje ostvarivalo stavlja nas pred povijesnu dimenziju Kristova otajstva, ili nam predstavlja samo otajstvo kao dogaaj, ak i kad u slijedu vremena poprima nuno saimanje to ga smjeta u povijesnu dimenziju istine stvarnog dogaaja. Tome e prethoditi dogaaji u kojima e povijesna dimenzija postati proroki navjetaj (starozavjetna objava) a ne stvarni dogaaj (novozavjetna objava). Susljedni vremenski odsjeci toga ostvarivanja (objavljivanja) povijesti spasenja predstavljeni su u SC brojevi 5 i 6. Broj 5: Prvi odsjek je onaj proroki. To je vrijeme navijetanja punine spasenja, navjetaj u kome se postupno objavljuje vjena ljubav kojom je Otac koji hoe da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4) njih gleda i izabire kao sinove u Sinu (Ef 1,4; 2 Tim 1,9). To je objava otajstva odvijeka skrivena u Bogu (Kol 1,26). Navjetaj o kome se tu govori je prije svega upuen ocima, tj. batinicima Staroga saveza, ali nisu iskljueni ni oni koji ive po prirodnoj religiji. Drugi odsjek je onaj u punini vremena, to jest onaj u kome su prestala vremena priprave a Rije se utjelovila nosei u sebi evanelje (navjetaj ostvarena vesela dogaaja) i spasenje: spasenje od navjetaja ljudima (Rije) postaje stvarnost u ljudima (tijelo). To je trenutak u kome milost to nam je darovana od vjenosti u Kristu oitova se objavom-dolaskom (epifania) Krista spasitelja (2 Tim 1,10). Ta objava-dolazak ostvaruje se utjelovljenjem Rijei (Iv 1,14), tj. ne vie po jeci ljudskih rijei, niti preko prorokih dogaaja, nego u punini vlastite boanske stvarnosti oitovane ljudima (Iv 1,1416). Spasenje ue u vrijeme da bi se ostvarilo u njemu po prisutnosti Bojoj u Kristovoj ovjenosti, na nain da bi svi oni koji prihvate Krista (to jest ostvareno spasenje) postali djeca Boja (Iv 1,12). Tako se od vremena prorotva-navjetaja prelazi u vrijeme ostvarenja i vrijeme Kristovo: ljudsko ostvarenje boanske Rijei. To nam govori da ljudi u Kristu nalaze savreno pomirenje s Bogom i trajno eljkovano savreno bogotovlje, to i jesu dvije sastavnice spasenje. Spasenje zamiljeno u vjenom planu Boje ljubavi, savreno je i potpuno prijateljstvo s Bogom, prijateljstvo to s jedne strane doputa razgovor s Ocem (molitva) a s druge strane mogunost dati Bogu pravo i savreno tovanje to se ne iscrpljuje u praznim znakovima nego svaki znak ispunja duhom i istinom. Trei odsjek je istovremeno rezultat i nastavak drugog odsjeka, to jest drugoga odsjeka povijesti spasenja to je Kristovo vrijeme, tvori mu poetak i nastavlja zauvijek u 3. odsjeku povijesti to je vrijeme Crkve. Kristovo vrijeme daje poetak vremenu Crkve, izravno u smislu spasenja, kome je Krist nositelj u samom sebi, u korijenu je ve izvedena u svim ljudima budui da snagom ljudske naravi to je Krist ima u zajednitvu s ljudima svih vremena i svih mjesta, svi su ljudi spaeni ne samo po njemu nego i u njemu. On je u sebi ostvario otajstva naega spasenja zajedniko je uenje Otaca.
U tom je smislu govori sv. Pavao da smo po tijelu Kristovu umrli (Rim 7,4) te da smo u njemu uskrieni i posaeni na nebesima (Ef 2,6). Zbog toga liturgijska konstitucija (br.5) ponavljajui zajedniku misao mnogih sv. Otaca koja je prisutna u Ivanovu evanelju, a odnosi se na Isusovu smrt i na njegovu predaju (Iv 19,30.34) objavljuje da je od Krista umirueg na kriu proisteklo udesno otajstvo itave Crkve. Time se eli rei da u istom trenutku kad Krist ispunja djelo spasenja, u tom istom trenutku izvire Crkva, tj. spasenje ostvareno u Kristovu ovjetvu postaje u punom smislu stvarnost za sve ljude, po sakramentima (voda-krv-duh) te upravo oni uspostavljaju pravu Crkvu to je Tijelo Kristovo (Crkva-otajstvo). 6.3 Bogotovlje zavrni trenutak povijesti spasenja
Vrijeme Crkve je nastavak Kristova vremena ne zbog jednostavna vremenskog slijeda, tj. zbog toga jer dolazi poslije Krista. Nastavak koji produava vrijeme Crkve na Kristovo vrijeme ustanovljeno je liturgijom. Prava i istinska liturgijska rasprava Drugoga vatikanskog sabora stvarno zapoinje 6. lankom SC. Nakon to su saeto zacrtani trenuci ostvarenja otajstva spasenja i nakon to je oznaeno i izdvojeno cjelovito ostvarenje u Kristu, SC ponovno doziva u pamet Kristovo poslanje. To se poslanje ne zaustavlja na vjenom poslanju Oeve ljubavi to se konkretizira u Kristu, nego nju preuzima i nastavlja s razlikom to, nakon spasenjskih dogaaja u Kristu, poslanje Oeve ljubavi, vie nije samo navjetaj, kao to je to bilo prije ostvarenja rijei u Kristu. To je u, stvari, bio navjetaj onoga to jo nije bilo ostvareno na svijetu, nego samo najavljeno za budunost. Nakon Krista navjetaj ne moe izostati, ali on postaje evanelje, vesela vijest prisutna dogaaja. Otada treba proglaavati da se Rije ispunila jer je tijelo postala, u svijet ula i nastanila se meu nama (Iv 1,14). To stanovanje Rijei meu ljudima ostvaruje se istovremeno na dvije razine: kao stvaran dogaaj spasenja u ovjeku Isusu i kao sakramentalno predstavljanje toga dogaaja. Krist daje ime sakramentu, kako s pravom veli sv. Augustin: Christus est nomen sacramenti.110 Ali Krist nije samo Boja spasenjska prisutnost nego je i sakrament Boji ukoliko je vidljiva slika spasenja to je do tada bilo skriveno i nevidljivo (Usp. Ef 3,9; Kol 1,26)). I upravo na tom sakramentalnom planu po kome Rije tijelom postala moe postati spasenjska realnost za sve ljude za uvijek i svaki put kad oni pristupe Kristu i od navjetaja spasenjskog dogaaja (vjera) trae da se s njime sjedine ostvarujui u samima sebi dogaaj 8liturgija). U tom se pravcu kree 6. l. SC kad donosi: Kao to je Krist poslan od Oca, tako je poslao i apostole da bi navijetali kako smo u Sinu Bojem osloboeni i da izvruju
110
AUGUSTINUS, In Epist. Io., 3,6: PL 35,2000.
rtvom i sakramentima oko ega se kree sve bogotovlje djelo spasenja to ga navijetaju. Tu imamo ne samo tijesan odnos izmeu Svetoga pisma i liturgije nego liturgija se jasno oituje kao trenutak objave. To se ostvarivanje odnosi kako na Kristovo otajstvo u sebi ostvarenje u vremenu tako i na njegovo navijetanje. Danas je to liturgija i ona je kao i sam Krist dogaaj spasenja u kome se nastavlja pronalaziti ispunjenje toga navjetaja to je u starom vremenu obeavalo stvarnost Kristovu. Liturgija je, dakle, saeti trenutak povijesti spasenja jer spaja navjetaj i dogaaj, tj. Stari i Novi zavjet. Ali, liturgija je istovremeno posljednji trenutak povijesti. Budui da je nastavak stvarnosti koja je Krist, zadaa je liturgije da postupno dovri u pojedinim ljudima i itavom ovjeanstvu potpunu Kristovu sliku. U tom smislu, po to mjestu koje zauzima kao saetak i posljednji cilj, liturgija zavrava vrijeme Crkve. Crkva se malo po malo izgrauje u svijetu i tako se meu ljudima ivotno ugrauje Kristovo otajstvo to se iri putem navijetanja, to je preduvjet, i ostvarivanja otajstva preko sakramentalnog djelovanja liturgije. lanak 7. SC zakljuno potvruje da je liturgija izvravanje Kristove sveenike slube. A to izvravanje ukljuuje: a) posveenje ljudi to je istovremeno savreno tovanje Boga; b) izraava se znakovima. Kao to smo vidjeli, u liturgiji se na prvo mjesto stavlja posveivanje ljudi jer samo po svetosti ovjek moe tovati Boga. Nema potrebe brkati kult s njegovim vanjskim izraavanjem. Izraajnost kulta jedino je valjana kad odraava stvarne i potpune povezanosti s Bogom. To se ne moe odvijati samo na ljudskom planu, nego samo kao bitno sjedinjenje ovjeka i Boga u Kristu to se prenosi ovjeku. Otuda i dolazi pravo bogotovlje i sakramenti. Po njima Kristovo otajstvo postaje stvarnost koja zahvaa sve ljude. 6.4 Kristova prisutnost u bogotovlju
lanak 7. SC za predstavljanje bogotovlja kao ostvarivanja Kristova otkupiteljskog otajstva pronalazi zakljuno obrazloenje u Kristovoj prisutnosti. Tkao itamo: Da bi ostvario svoje djelo, Krist je trajno prisutan u svojoj Crkvi, osobito u liturgijskim inima. Zavrna Kristova rije u Matejevu evanelju (28,20): Ja sam s vama u sve dane do svretka svijeta, zavrna je rije kojom je Krist poslao apostole u svijet dajui im mo da sve ljude uine njegovim uenicima te da preko navijetanja (pouavajte) i sakramenata (krstite ih), tj. preko Rijei i sakramenata on nastavlja postojati meu ljudima po trajnoj prisutnosti. lanak 7. SC popisuje neke oblike bogotovlja u kojima se potvruje ta prisutnost: 1. u rtvi mise i u osobi slubenika te u sakramentu kao rtva i prinositelj (Krist vjeni sveenik);
2. u sakramentima jer je u njima Krist koji djeluje (NB. ne djeluje samo preko njih); 3. u Rijei navijetenoj u zajednici Crkve; 4. u zajednikoj molitvi, jer Krist je uvijek prisutan u zajednici okupljenoj u njegovo ime. Da liturgija ukljuuje kao bitnu sastavnicu Kristovu prisutnost ve je jako naglasio Oto Casel svojom teorijom o misteriju primijenjenom na liturgiju: misterij je obred shvaen kao nain ostvarivanja prisutnosti lika mitskog heroja u svojim vjernicima, a na kraju komuniciranje spasenja to ga je on pronaao i ostvario na poetku povijesti. Istu je ideju iznio i Pio XII. kod tumaenja naravi liturgije, iako se nije pozivao na misterij. Meutim, izlaui da je liturgija nastavak Kristove sveenike slube, namee se iznesena tvrdnja. Zbog istog motiva, moda jo intenzivnije prisutnost poprima svoje vrednovanje u SC. Granice te prisutnosti nisu jasno odreene i ne zna se tono na kojoj se razini stvarnosti ta prisutnost smjeta. Drugim rijeima reeno, u svim tim nainima prisutnosti moe li se ili ne moe govoriti da se radi o Kristovoj stvarnoj prisutnosti? Zar nije protiv Euharistije tvrdnja da su drugi naini stvarne prisutnosti izvan nje? Ne pretendirajui da e rijeiti sva pitanja, Pavao VI. u enciklici Mysterium fidei, dodirujui to pitanje, tvrdi: Za prisutnost Kristovu u Euharistiji kae se da je per excelence stvarna ali ne iskljuivo kao da drugi oblici prisutnosti ne bi bili stvarni. to je time htio rei? Recimo: a) Papa neposredno tvrdi da priznaje i druge oblike stvarne prisutnosti izvan euharistijske prisutnosti koja ne sprjeava da postoje i drugi oblici prisutnosti. b) Euharistijska prisutnost je posebna, tj. po vrijednosti iznimna u odnosu na druge oblike stvarne prisutnosti. Znai li to da se radi o prisutnosti na drugoj razini? Izgleda da je to vjerojatno jer se radi o prisutnosti proizvedenoj promjenom sitne supstancije. To jo ne znai izravno da se tu radi o stvarnijoj prisutnosti, nego samo da se radi o stvarnoj prisutnosti vlastita oblika, tj. ne zajedniki kao to su drugi oblici stvarne prisutnosti. c) Izgleda nam da sve druge oblike stvarne Kristove prisutnosti u liturgiji treba prosuivati po analogiji euharistijske stvarne prisutnosti. Radi se, dakle, o proporcionalnom odnosu koji dok uspostavlja zajedniki element meu njima, oituje i razliitost zbog nekog obiljeja ili razliita porijekla. Time se eli rei da izmeu euharistijske stvarne prisutnosti i drugih stvarnih oblika prisutnosti ne postoji razlika na planu Kristove prisutnosti ili stvarnosti te prisutnosti, nego se radi o razliitim nainima prisutnosti, ali koji su uvijek stvarni. U euharistiji stvarna Kristova prisutnost je trajna injenica jer spada na supstancu (tijelo Kristovo) to traje. U drugim liturgijskim slavljima stvarna Kristova prisutnost je prolazna jer je vezana uz slavlje to je akcija to prolazi a nije supstanca koja traje. Stvar se jo bolje razjanjava ako se shvati da se u samoj euharistiji obistinjuje dvostruki nain stvarne prisutnosti po snazi svoga dvostrukog vida sakramentalnog slavlja i sakramentalne prisutnosti. jDok je sakramentalna
supstancija Kristova tijela trajna realna prisutnost upravo zbog toga jer je supstancijalna, stvarna prisutnost u slavljenju rtve traje samo dok se odvija in rtvovanja. d) Shvaajui, s jedne strane, prisutnost samu u sebi a ne u njezinu nainu ostvarenja, a s druge strane imajui na umu da je liturgija nastavljanje spasonosna Kristova djela, treba rei da Kristovu prisutnost u liturgiji moramo promatrati pod vidom odnosa Kristova dogaaja, a to je ostvarivanje spasonosne Rijei Boje, to je neunitiva stvarnost. Time se eli rei da je stvarna Kristova prisutnost u liturgiji bilo da se radi o euharistiji ili u drugim slavljima, svrstava liturgiju u red stvarnosti u kome Kristov dogaaj ima posebno mjesto u Novom zavjetu u usporedbi sa Starim. Poslanica Hebrejima, nakon to je ustvrdila u 9,24-28 da je kultna Kristova rtva uzvienija od starozavjetnih rtava, uvijek na planu pune stvarnosti, elei motivirati tu razliku, proslijeuje pozivom na temeljni odnos izmeu Staroga i Novoga zavjeta to je, u biti, odnos nestvarno stvarno promatrano mjerilima povijesti spasenja. Budui da Zakon posjeduje samo sjenu buduih dobara, a ne same stvarnosti, on ne moe nikada istim rtvama, to se neprestano iz godine u godinu prinose, uiniti savrenim one koji pristupaju k Bogu (Heb 10,1). Smisao tih rijei je jasan: budue stvari ne mogu biti konkretan i stvaran znak budui da one same nisu stvarne. Ali ako su one jednom postale dogaaj, ako su se ostvarile, onda ne samo da se to ne moe umanjiti, nego potvruju da i sam obred koji ovjekovjeuje dogaaj bude predoznaen tom stvarnou. Obiljeje je Novoga zavjeta da njegovi znakovi nisu sjene onoga to tek treba biti nego su slike onoga to je ve ulo u povijest s dogaajem. Liturgija je sva usmjerena prema povijesti spasenja, a to je Kristovo otajstvo, pa su njezini obredi uvijek znakovi toga otajstva. Jasno je da se to oituje raznoliko prema vremenu objave otajstva, jer razliit odnos (odnos prije i poslije) ini da se Kristovo otajstvo povezuje s vremenom te stvara raznolikost znakova koji su bilo proroki, tj. znakovi budueg otajstva, bilo ostvariteljski, tj. znakovi ve ostvarena otajstva. Otuda razliiti nazivi za znakove prije i poslije Novoga zavjeta. Promjenom vremena promijenjeni su i sakramenti vjere u jednoga Boga (u spasonosnim dogaajima Kristova otajstva) sa svrhom prilagodbe naina njihova oznaavanja. Zbog toga imamo: a) Krista koji je znak-stvarnost, tj. ostvarenje navijetene proroke rijei; b) Proroki obred Staroga zavjeta, a to je znak-sjena Krista koji e doi; c) Obred-slika Novoga zavjeta, stvarnost u znaku Krista koji doao. Kranski liturgijski obred razlikuje se od svih drugih obrednih forma time to je uvijek povezan s pravom stvarnou, tj. na razini ve ostvarena dogaaja i on je uvijek slika te stvarnosti. Budui da je liturgijskom obredu izvorite u stvarnom dogaaju, u istoj slinosti to se s njime povezuje, on nosi znak stvarnosti na koji se poziva. Obred-slika Novoga zavjeta nije samo znak nego i stvarna prisutnost dogaaja spasenja na koji se odnosi, odnosno dogaaja to se u potpunosti ispunio u Kristu, puna je stvarnost na koju se vie nita ne moe nadodati.
Obred ima za cilj da bi ovjek u njemu proitao i vidio ono to je izvan njega (mit). U kranskom obredu to neto je stvarnost Krista prisutna u tom obredu. Stvarna je Kristova prisutnost ono to ini da je liturgija nezamjenjiva i prava djelotvornost kao to je posveenje i bogotovlje jer tvori stvaran nastavak Kristova vremena u vremenu Crkve a to je ostvareno otkupljenje.
6.5
Liturgija ostvaruje vazmeno otajstvo
SC br.5, opisujui razliita vremena Bojeg spasonosnog plana, zavrava prepoznavanjem u Kristu konkretnog ostvarenja toga plana. Utjelovljenje vjene Boje Rijei trenutak je kada spasenje ulazi u svijet, to je, zbog prisutnosti grijeha, spasiteljsko djelo za ljude i kao posljedica toga Boja proslava. To znai: Ostvarujui ujedinjenje ljudi s Bogom u Kristu, ljudi mogu dati Bogu svu slavu koja mu pripada utoliko ukoliko je ovjek u Kristu postao sjajno oitovanje (= slava) otkupiteljske moi Oeve Ljubavi. To otkupljenje ovjeka, to se pretae u proslavu Boga u trenutku utjelovljenja i roenja uovjeena Sina Bojega, ostvaruje se u trenutku Kristove smrti-uskrsnuauzaaa. To je trenutak u kome ovjek u Kristu, oitujui svoje savreno sjedinjenje s Bogom, ostaje posluan Ocu sve do smrti. Otac, ne samo da prihvaa tu smrt kao najvii izraz podlonosti to ga novo ovjetvo u Kristu ima prema Bogu, nego omoguuje prijelaz Kristove ovjenosti, (tj. ovjenosti u Kristu) na uskrsnue, tj. na novi ivot to je ivot predan i posveen Bogu. Vrhunac toga uskrsnua, novoga ivota, je uzaae, tj. prijenos u puninu boanske sfere koju mi nazivamo vjenost, jer ljudski je ivot podloan slijedu dogaanja i ogranienosti vremena. Trajno (ne susljedno) i potpuno (ne ogranieno) posjedovanje novoga ivota. Istiui te tri susljedne faze Kristova otkupiteljskog djelovanja, SC br.5 govori da su one ostvarene u vazmenom otajstvu njegove svete muke, uskrsnua od mrtvih i slavnog uzaaa. Uvodei pojam pashalno otajstvo i oznaavajui ga poblie genitivima muke, uskrsnua i uzaaa, Sabor daje upravo tim trenucima Kristova djela zajedniki naziv pashalno otajstvo. Po toj tvrdnji, Kristova pasha, tj. otkupljenje to ga je Krist izveo, stavljena je u sredite povijesti spasenja i u sredite bogotovlja. 6.6 Pasha je sredite povijesti spasenja
Pasha je hebrejski naziv za objavu i ostvarenje (figurativno-proroki) plana spasenja, od vijeka prisutna u Bogu. To je, u stvari, zahvat Boga osloboditelja u emu se poinje otkrivati i ostvarivati njegov plan naklonosti prema ljudima a to je sve do tog trenutka bilo u stanju obeanja. Osloboditeljski zahvat koji nosi naziv pasha obistinio se u Izlasku Izraelaca iz Egipta, to se nikako ne smije izjednaiti kao bijeg etnike aice ljudi eljne osloboenja od vlasti
ugnjetavaa. Osloboenje iz Egipta ima za cilj poziv Izraela da napusti idolatrijski kult i otvori se objavi pravoga Boga (Izl 3,13-15), da se samo njemu klanja. Sve je to izvedeno da bi Jahve bio Bog Izraelaca, a Izraelci postali narod Boji. Boanski osloboditeljski zahvat u korist Izraela bio je na planu stvarnog dogaaja samo djelomino ostvarenje plana i spasonosnog obeanja to je bilo u Bogu. Osloboenje se odnosilo samo na odreen broj ljudi i bio je prije svega pouka o osloboenju to se trebalo savreno ostvariti u budunosti. Uza sve to pashalni (vazmeni) dogaaj (ostvarenje) igrat e odluujuu ulogu u povijesti hebrejskog naroda, naroda Bojega, jer na tome e se trajno temeljiti svijest vjenoga i stalna saveza to ga je Bog sklopio s Izraelom, i upravo preko toga preko prorokih vizija sa svim ljudima. Dogodit e se da e jednoga dana Pasha postati stvarno i sveope spasenje, doi e vrijeme kad osloboenje i spasenje nee biti samo rijei navjetaja nego e u Kristu postati utjelovljena rije, spasitelj i spasenje. Pasha e nai svoje puno osmiljenje i ostvarenje u Kristu jer je po njemu ovjeanstvo zadobilo istinsko osloboenje i spasenje to ga je Bog od vijeka zamislio i elio podariti svim ljudima. U utjelovljenju Sina Bojega, sa svim to to ukljuuje, ljudi pronalaze savreno otkupljenje i puninu bogotovlja (SC br.5 citirajui drevni liturgijski obrazac), tj. ulaze u Pashu koja vie nije simbolina na nijednoj razini niti donosi samo obeanje spasenja, nego ulaze u savrenu i potpunu Pashu koja je otkupiteljsko i potpuno osloboenje kao oblik kulta. To je Pasha koja nije vie odreena da oznauje samo simbolinu Boju prisutnost i simbolian prijelaz, nego ona ostvaruje prisutnost i prijelaz Sina Bojega, koji nakon svoga utjelovljenja vie ne prestaje biti istinsko oslobaanje ovjeka. Ostat e s nama do svretka svijeta (Mt 28, 20), tj. kao vjena pasha. Oznaavajui pashu kao cjelokupno Kristovo otkupiteljsko djelo, ne shvaajui ga samo kao stvarno ispunjenje onoga to pasha proroki oznaava i pripravlja, nego joj odreuje jedinstveno i povlateno mjesto u objavi plana spasenja to je upravo i rezervirano za samu Pashu, a to je sredinje mjesto u tom Bojem naumu. Ve je u povijesno-simbolikoj izraelskoj pashi pridana sva Boja objava i djelovanje a to se, prema Svetom pismu, oituje od stvaranja svijeta do patrijarha. Od te pashe pa nadalje zavisit e svaka kasnija objava kao to se oituje u svim prorokim navjetajima i na predaji to e se kasnije razvijati s ciljem da odrava na ivotu duh Pashe neprekidno prizivajui zadae Izabranog naroda prema Bogu to proizlazi iz snage pashalnog saveza nakon Izlaska. S pravom se moe rei da je Pasha stvarno i dinamino sredite izraelske povijesti ukoliko narod Boji, tj. narod posveen tovanju pravoga Boga svetou vlastita ivota. Krist e ispuniti Pashu, tj. znaenje i vrijednost osloboenja prvenstveno na planu starog prorokog dogaanja, kad prijee (= kad ostvari pashu, prijelaz) s ovoga svijeta k Ocu (Iv 13,1), i postavi u sredite povijesti spasenja svoju smrt-uskrsnue-uzaae, to su tri momenta istinske i stvarne Pashe. Time e Pasha postati jedinstvena i vjena za itav svijet.
6.7 Pasha je sredite bogotovlja Ve smo vidjeli da je povijest spasenja tijesno povezana s bogotovljem ukoliko je bogotovlje dio povijesti spasenja, tj. njezino ostvarivanje u vremenu Crkve. S druge strane, znamo da se povijest spasenja uprisutnjuje u Kristovu otajstvu a svoje ispunjenje, ostvarenje i sredite pronalazi u Kristovoj pashi. Time to smo rekli da je Pasha ispunjenje, ostvarenje i sredite povijesti spasenja, shvaamo Pashu ne samo kao povijesni trenutak u kome je ovjek dosegao osloboenje, time to je sklopio savez s Bogom. To je osloboenje simboliko-proroko na razini Staroga zavjeta, a konano ostvareno u Novom zavjetu. Pasha je takoer i obredni trenutak toga dogaaja. O tome u knjizi Izlaska (12, 25-27) itamo: Kad doete u zemlju koju e vam Jahve dati kako je obeao, vrite ovaj obred. Kad vas vaa djeca zapitaju: to vam taj obred oznauje? odgovorite im: Ovo je pashalna rtva u ast Jahvi koji je prolazio mimo kue Izraelaca kad je usmrivao Egipane a nae kue poteivao. Upravo pod tim vidom to je Pasha postala jedan od tri velika blagdana drevnog hebrejizma u dvostrukom slavlju rtvovanja jaganjca i blagdana beskvasnih kruhova, predstavlja se kao obredni spomenin koji svake godine iznova povezuje Izrael sa svojim izvorima naroda osloboena od robovanja idolima (=Egiptu) i time to je preao u vlasnitvo Boje da bi bio narod posveen svome bogotovlju sveenikog naroda. Preko pashalnog obreda povratka izvorima svake godine opet iznova uprisutnjuje i ujedinjuje stvarnost razliite generacije ali i pojedince jer je Bog u vrijeme Izlaska djelovao i u onima koji su prije bili roeni kao i u buduim lanovima naroda. Tako je sredite pashalnog dogaaja preneseno u obred i oko toga se okuplja sav Izrael kome e sve bogotovlje zavisiti o pashalnom obredu. U njemu e pronalaziti odricanje od idolatrije a pristajanje uz Savez i tako uvijek iznova doivljavati se kao narod Boji. Nakon odnosa navjetaj prorotvo i dogaanje stvarnost to nerazdvojivo povezuje starozavjetnu i novozavjetnu Pashu, jasno je da je i Novi zavjet obredni trenutak Pashe ne samo da ne gubi svoju vanost nego ak je neizmjerno poveava upravo zbog toga se i obredni trenutak smjeta na razinu stvarnosti to je vlastitost povijesnog trenutka Kristove pashe. Upravo zbog toga se SC br. 5, otitavajui Kristovu muku-uskrsnue-uzaae kljuem uskrsnua, ne zaustavlja se samo na naglaavanju naravi dogaaja koji ostvaruje proroki simbolizam stare Pashe, nego ju promatra na mjesto to ga zauzima u pashalnom obredu. Saimajui spasenjsku vrijednost trenutaka to kulminiraju u djelu Krista kao pashalnog otajstva Sabor ve istie obredno obiljeje, jer otajstvo je prije svega obred to ga obiljeava prisutnost spasonosna dogaaja ostvarivana od poetka povijesti. Na taj je nain pashalno otkupljenje ve uvueno u obredni plan, tj. promatra se kao djelovanje to se ostvaruje preko obrednih znakova i moe se uprisutniti u vremenskom i prostornom odmaku, i sve sudionike moe povezati s pashalnom stvarnou otkupljenja ostvarena u Kristu.
I upravo SC br.6, dok govori o ostvarivanju Kristova pashalnog otajstva putem obrednih znakova, konano dolazi do govora o Liturgiji. Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajui evanelje svakom stvorenju da nas je Sin Boji smru svojom i uskrsnuem oslobodio od vlasti sotonine i od smrti te nas prenio u kraljevstvo Oevo, nego takoer da to navijetano djelo spasenja i izvruju rtvom i sakramentima, oko ega se kree sav liturgijski ivot. Kao to se vidi, liturgija se bitno sastoji u uprisutnjenju spasenja to ga je Krist ostvario. Ali budui da to spasenje to ga je Krist ostvario nije nita drugo doli injenino ostvarena Pasha, jasno je da e liturgija biti ostvarivanje Pashe preko otajstva, tj. preko stvarnih ili djelotvornih znakova. Kao to je ve istaknuto, mi smo izdvojili Pashu kao injenicu, u Kristovoj smrtiuskrsnuu-uzaau. Ali u svome ostvarenju Pasha ukljuuje i spasenje, tj. skup koji u sebi ujedinjuje razliite naine to e postati ostvareno spasenje u snazi rastuega trenutka to je tipino pashalni trenutak. Samo se u tome aktualizira stvaran prijelaz (= Pasha), to znai udaljavanje od zla (smrti) i prijelaz k Ocu (ivot). Tako je krsno pranje to su ga prakticirali Isusovi uenici (Iv 4,1-2) bilo obred oienja sa svrhom stvaranja uenika jednako kao i Ivanovo krtavanje ali nije podjeljivalo Duha Svetoga jer Krist jo nije bio proslavljen (Iv 7,39), tj. jo nije preao svoju Pashu, prijelaz od smrti k uskrsnuu. Ali nakon pashalnog dogaaja, Kristovi sakramenti nee vie biti samo znakovi npr. nekoga buduega, tj. jo uvijek nestvarnoga, oienja. Oni e, naprotiv, biti djelotvorni znakovi potpune vazmene stvarnosti ili stvarnoga spasenja koje postoji u Kristu i ostvarit e se snagom Kristove smrti uskrsnua uzaaa. Drugim rijeima reeno, spasenje je skupna stvarnost koja predstavlja razliite vidove koji zajedno tvore Kristovo otajstvo. Svi ti vidovi spasenja (postati djeca Boja, nositelji Duha Svetoga, postati sveeniki narod Boji, itd.) zajedno tvore Pashu jer Pasha je sinonim za spasenje. Ostvarenje toga spasenja postaje djelotvorno za ovjeka u trenutku Kristove proslave po svojoj smrti i uskrsnuu, tj. u trenutku kad to postaje posljednji i zakljuni dio pashalnog spasenja. A to je samo drugi i izniman naziv za Pashu. U liturgiji e upravo taj posljednji vid Kristove pashe doi u dodir s ljudima i preko toga ljudi e sudjelovati na razliitim spasonosnim momentima potpune Pahse. Po vazmenom otajstvu smrti i uskrsnua u krtenju se iznova raaju djeca Boja (Rim 6,3-4). U smrti i nakon uskrsnua Krist podjeljuje Duha potvrde. Sudjelovanjem u njegovoj rtvi podjeljuje se njegova Pasha na najvioj razini. Podjeljujui Duha Svetoga nakon uskrsnua, omoguuje sakrament pokore, opratanja grijeha. Zbog toga svi sakramenti, budui da svaki od njih omoguava sudjelovanje na potpunom otajstvu Kristovu (Christus totus), na odreen nain su povezani s Euharistijom to je sredite i vrhunac pashalnog otajstva. Zbog toga se u liturgijskoj godini slavi i sudjeluje u vazmenom otajstvu smrti i uskrsnua Gospodinova.
Liturgija po svojoj biti tei oivljavanju spasenja to je vazmeno otajstvo u svojim posebnim momentima. To nam omoguuje da se vazmeno otajstvo ostvari u nama upravo po svome vrhuncu: Kristova smrt i uskrsnue.
SADRAJ
Uvod .................................................................................................. 1. POECI KRANSKOGA BOGOSLUJA .......................... 1.1. Tragovi starozavjetnog bogosluja .......................... 1.2. Tragovi helenistikog utjecaja ......................................... 1.3. Stari zavjet i kransko bogosluje ....................................... 1.4. Isus i hebrejsko bogosluje ........................................... 1.4.1. Isus proiava hebrejski kult ................................... 1.4.2. Isus navijeta zavretak hebrejskog kulta............... 1.5. Isus zaetnik kranskog bogosluja ......................... 1.5.1. Krtenje ................................................................. 1.5.2. Euharistija ........................................................... 1.6 Temelj novoga kulta ...... 1.7 ivot kao bogotovlje ... 1.8 Bogosluje u apostolsko doba (1. st.)......................... 1.8.1 Izvori za prouavanje liturgije apostolskog doba ....... 1.8.2 Liturgijski skupovi .................................................. 1.8.3 Bratska gozba i veera Gospodnja ..................... 1.8.4 Veera Gospodnja u Korintu .............................. 1.8.5 Prostorije za zajednike sastanke ........................... 1.8.6 Krtenje u Ime Isusovo ........................................... 1.8.7 Propisi za krtenje u Didahe .................................. 1.8.8 Liturgija povezana s vremenom ............................ 1.8.9 Liturgijski slubenici ............................................. 1.8.10 Liturgijski obredi u apostolsko doba ................... 1.8.11 Drugi oblici bogotovlja u apostolsko doba ......... 1.8.11.1 Nauk apostolski ................................................. 1.8.11.2 Zajednitvo (koinonia) ...................................... 1.6.11.3. Lomljenje kruha ................................................. 1.6.11.4. Molitve ............................................................... 1.6.11.5. Neki molitveni obrasci prvih krana ................
2 4 5 6 6 7 7 8 8 9 10 10 11 12 12 13 15 16 17 18 19 19 21 22 22 22 23 23 23 24
2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU ......................

27
2.1 Povijesni okvir 2.2 Izvori za povijest kranske liturgije u 2. i 3. st. ............ 2.3 Slaganje u bitnome a razliitost u nebitnome............. 2.4 Krani i hebrejsko bogosluje .................................... 2.5 Liturgijski skupovi i graevine .................................... 2.6 Euharistijska slavlja ................................................... 2.7 Euharistijska slavlja preko tjedna ............................. 2.8 Krsno bogosluje .................................................. 2.8.1 Katekumenat kao priprema za krtenje .. ................... 2.8.2 Obredi krsnog slavlja ................................................. 2.8.3 Krsna euharistija .................................................... 2.9 Liturgijski slubenici i reenja .................................. 2.10 Pomirenje pokornika ............................................... 2.11 Liturgija za muenike i pokojnike ........................... 2.12 Slavljenje Uskrsa ..................................................... 2.13 Bolesniko pomazanje .............................................. 2.14 Vjenanje ............................................................ 2.15 Poeci kranske umjetnosti . Zakljuak ........................................................................... 3. KRANSKA LITURGIJA U 4. i 5. st. ........................................ 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 3.7 Povijesni okvir ........................................................ Izvori za prouavanje liturgije u 4.i 5. st. ................ Liturgijski skupovi .................................................... Crkvene graevine .................................................... Formiranje liturgijske godine.................................... Euharistijsko slavlje u 4. i 5. st. ............................... Formiranje razliitih obreda u kranstvu ...............
27 28 30 31 32 33 36 37 38 39 41 41 43 45 46 47 47 48 49 50 50 52 53 56 59 61 64 65 65 65 66 68 68 69
3.8 Pregled istonih obreda ............................................ 3.8.1 Antiohijski obred (jakobiti) .................................... 3.8.2 Maronitski obred .................................................... 3.8.3 Bizantski obred ................................................... 3.8.4 Armenski obred ................................................. 3.8.5 Perzijski (kaldejski) obred ...................................... 3.8.6 Koptski obred ....................................................
3.8.7 Etiopski obred .................................................... 3.9 Pregled zapadnih obreda ......................................... 3.10. Rimski obred ........................................................... 3.10.1 Najstariji opisi ................................................... 3.10.2 Prijelaz s grkoga na latinski liturgijski jezik ....... 3.10.3 Stvaranje liturgijskih obrazaca i zbirka ................ 3.10.4 Obiljeja RO ...................................................... 3.11 Pregled ostalih zapadnih obreda .. 3.11.1 Afriki obred....................................................... 3.11.2 Ambrozijanski obred .......................................... 3.11.3 Zagrebaki obred ............................................... 3.11.4 Keltski obred ... 3.11.5 Galski obred ... 3.11.6 Mozarapski (hispanski) obred
70 71 71 71 72 73 75 76 76 76 77 78 78 79 81 81 81 83 83 84 86 88 90 92 94 99 99 103 105 107 110
4. RIMSKA LITURGIJA U SREDNJEM VIJEKU ......................... 4.1. Povijesni okvir............................................................ 4.2. Romanizacija franake liturgije................................... 4.3 Alegorijsko tumaenje mise i apologije . 4.4 Pokuaj uvoenja iste rimske liturgije.................. 4.5 Liturgija prema obiaju rimske kurije........................ 4.6 Wilhelm Durandus i njegova liturgijska djela............ 4.7 Kranski mentalitet 12. i 13. stoljea........................ 4.8 Srednjovjekovna sveta drama i kranska liturgija .. 4.9 tovanje B.D. Marije i svetaca .................................... 4.10 Svijetle i tamne strane kr. liturgije u 14. i 15. st. ...... 5. RIMSKA LITURGIJA U NOVOM VIJEKU ........................... 5.1 Tridentski sabor (1545-1563) i litur. reforma........ 5.2 Liturgija u doba baroka .................................... 5.3 Liturgija u doba prosvjetiteljstva........................... 5.4 Klasini liturgijski pokret u 20. stoljeu......................... 6 TEOLOGIJA LITURGIJE PREMA DRUGOM VAT. SABORU ..
6.1 Od obnove rubrika do teolokog promatranja ... 6.2 Povijest spasenja ... 6.3 Bogotovlje zavrni trenutak povijesti spasenja .. 114 6.4 Kristova prisutnost u bogotovlju ... 116 6.5 Liturgija ostvaruje vazmeno otajstvo . 118 6.6 Pasha je sredite povijesti spasenja ... 119 6.7 Pasha je sredite bogotovlja . 120 SADRAJ ............................................................................ 121
112 112

Istorija Liturgike2 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Istorija Liturgike2 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUILITE U SPLITU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Mr. Marko Babi, ofm

Stromata III, 12; PG 8,1184 B.

1.8.2 Liturgijski skupovi

Didahe, VII. AGI, Povijest ..., 48-49.

2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU

2.3 Slaganje u bitnome a razliitost u nebitnome

Razloge toga proklinjanja doznajemo iz rijei koje Justin pripisuje Trifonu:

Donosimo u prijevodu Justinov opis mise u Rimu polovicom 2. stoljea.

JUSTIN, Prva Apologija, 61, 65 i 67. Usp. Skripte, str. 41.

TERTULIJAN, Spis o krstu, 19.

Nakon trostrukog uranjanja slijede obredi:

2.9 Liturgijski slubenici i reenja

Opirnije o tome usporedi Dj 5,1-10.

Didascalia, 21. Prevedeno prema. METZGER, Storia, 87. Isto mjesto.

Poeci kranske umjetnosti

3. KRANSKA LITURGIJA U 4. I 5. STOLJEU

PG 20, 842-847; ASOSLOV, sv. I, 893. KS, Zagreb 1984.

PROCOPIO, De Sancta Sophia, I, 1; PG 87, 3,2827.

Apostolske uredbe, II, 57,5-21.

Citirano prema: METZGER M., Storia della liturgia, 111-112.

IRIL JERUZALEMSKI, Mistagoke kateheze, V, 21-22. SC 126bis, 171-173.

Usp. PL 8, 1094 B. Usp. CSEL 50, 268.

3.11.4. Keltski obred

4. RIMSKA LITURGIJA U SREDNJEM VIJEKU

JUNGMANN J.A., Missarum sollemnia, I, 117.

ZAGORAC V., Kristova sveenika sluba, KS, Zagreb 1997, 262.

Usp. CATANEO, Il culto ..., 312.

J. HUIZINA , Jesen srednjega vijeka, Zagreb 1964.

FRANZEN A., Pregled povijesti Crkve, KS, Zagreb 1970, 200.

100 | Povijest liturgije

101 | Povijest liturgije

FRANZEN, Pregled 203-204.

102 | Povijest liturgije

104 | Povijest liturgije

105 | Povijest liturgije

5.3 Liturgija u doba prosvjetiteljstva (iluminizma)

106 | Povijest liturgije

107 | Povijest liturgije

5.4 Klasini liturgijski pokret u 20. stoljeu

108 | Povijest liturgije

109 | Povijest liturgije

110 | Povijest liturgije

6. TEOLOGIJA LITURGIJE PREMA DRUGOM VATIKANSKOM SABORU

Od obnove rubrika do teolokog promatranja

AUGUSTINUS, In Epist. Io., 3,6: PL 35,2000.

115 | Povijest liturgije

118 | Povijest liturgije

Liturgija ostvaruje vazmeno otajstvo

122 | Povijest liturgije

123 | Povijest liturgije

2. KRANSKA LITURGIJA U 2. i 3. STOLJEU ......................

70 71 71 71 72 73 75 76 76 76 77 78 78 79 81 81 81 83 83 84 86 88 90 92 94 99 99 103 105 107 110

127 | Povijest liturgije

You might also like