96

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

Prijevod UDK 130.219 Primljeno: 17. listopada 2009.

Moderna nedovren projekt*

JRGEN HABERMAS Saetak
Kakvo je danas stanje svijesti moderne? Je li moderna tako zastarjela, kako to tvrdi novi konzervativizam openito, a postmodernisti posebice? Neokonzervativci optuuju modernu kulturu da podriva udoredne temelje drutvenog ivota. Autor pokazuje da neokonzervativizam ne razumije odnos kulture i drutva, da kulturnoj moderni pripisuje patologijske sindrome (hedonizam, narcizam, gubitak identiteta) koji su zapravo proizvod kapitalistike modernizacije ekonomije i drutva. Sistemski imperativi trine ekonomije i birokratske drave posredstvom novca i vlasti duboko ugroavaju svijet ivota te proces kulturne reprodukcije i drutvene integracije. Tek se razlikovanjem drutvene i kulturne modernizacije mogu razumjeti i patologijski uinci koji proistjeu iz same sfere kulture. Dok drutvenu modernizaciju karakterizira rastua autonomija ciljno racionalnog djelovanja (u trinoj ekonomiji i upravnom aparatu), koja vodi kolonizaciji svijeta ivota, dotle kulturnu modernizaciju obiljeava rastua diferencijacija kulturnih vrijednosnih sfera (znanost, moral, umjetnost), zasnovanih na raznorodnim pretenzijama na vaenje (istina, ispravnost, autentinost) i diferenciranje struktura racionalnosti (kognitivno-instrumentalni, moralno-praktiki, estetski). Konzervativni kritiari aporija moderne kulture odbacuju cijeli projekt moderne, zagovarajui bilo povratak predmodernizmu, bilo iskorak u postmodernu, bilo pak puku protumodernu (filozofi kao to su Nietzsche, Heidegger, Bataille, Foucault, Derrida). Nasuprot njima, autor potencijale moderne vidi u zatiti i razvijanju sfere komunikacijske racionalnosti protiv sistemskih imperativa ekonomije i drave, u ponovnom povezivanju podruja znanosti, morala i umjetnosti te u povezivanju njima odgovarajuih ekspertskih kultura s komunikacijskom praksom svijeta ivota. Tako pojmljena, moderna je jo nedovren projekt koji sadri povijesne emancipacijske potencijale samo kao diferencirano povratno vezanje moderne kulture sa svakodnevnom praksom, samo ako se i drutvena
* Habermasovo izlaganje prilikom primanja Nagrade Theodor W. Adorno, koju mu je grad Frankfurt dodijelio u rujnu 1980. Izlaganje je potom objavljeno pod naslovom Die Moderne ein unvollendetes Projekt u knjizi: J. Habermas, Kleine Politische Schriften I-IV, Suhrkamp, Frankfurt, 1981, str. 444-464. V. Passerin dEntrves, Maurizio/Benhabib, Seyla (ur.), 1996: Habermas and Unfinished Project of Modernity, Polity Press, Oxford.

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

97

modernizacija moe upraviti prema drugim, ne-kapitalistikim stazama, ako svijet ivota moe iz sebe razviti institucije koje ograniava dinamika gospodarskoga i administrativnoga sistema. Kljune rijei: kulturna i drutvena moderna, diferencirana racionalnost, sistemski imperativi, svijet ivota, konzervativizam, postmoderna, Adorno, Kant

Nakon slikara i filmskih autora sada su i arhitekti priputeni Venecijanskome bijenalu. Ali razoarao je odjek tog njihova prvog nastupa. Izlagai u Veneciji predstavljaju avangardu s preokrenutim frontama. Pod krilaticom sadanjost prolosti rtvovali su tradiciju moderne koja otvara mjesto novome historizmu: Preuuje se injenica da se moderna hranila raspravom s prolou, da Frank Lloyd Wright ne bi bio mogu bez Japana, Le Corbusier bez antike i mediteranskoga graditeljstva, Mies van der Rohe bez Schinkela i Behrensa. Tim komentarom kritiar iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga1 obrazlae svoju postavku koja svojom dijagnozom vremena premauje povod: Postmoderna se odluno nadaje kao antimoderna. Ta se reenica odnosi na afektivno strujanje koje je prodrlo u pore svih intelektualnih podruja i koje je izazvalo teorije postprosvjetiteljstva, postmoderne, postpovijesti itd., ukratko, novi konzervativizam. Tome protuslovi Adorno i njegovo djelo. Adorno je tako bezrezervno prihvatio duh moderne da ve u pokuaju razlikovanja autentine moderne od pukoga modernizma nasluuje one afekte koji odgovaraju na napadanje moderne. Zato nije posve neprimjereno da zahvalim na Adornovoj nagradi tako to u se posvetiti pitanju kakvo je danas stanje svijesti moderne. Je li moderna tako zastarjela kako to tvrde postmodernisti? Ili je mnogoglasno proklamirana postmoderna, sa svoje strane, samo phony? Je li postmoderno fraza pod kojom se neupadljivo daju naslijediti ona raspoloenja koja je od polovice 19. stoljea kulturna moderna izazvala protiv sebe? Tko kao Adorno poetak moderne smjeta u 1850. godinu, vidi je oima Baudelairea i avangardne umjetnosti. Dopustite da taj pojam kulturne moderne objasnim kratkim osvrtom na dugu pretpovijest,2 koju je osvijetlio Hans Robert Jauss. Rije moderan prvi se put pojavljuje u kasnome 5. stoljeu da bi se razgraniila upravo slubeno priznata kranska sadanjost od pogansko-rimske prolosti. Promjenljivim sadrajima modernost stalno iznova izraava svijest epohe koja uspostavlja odnos s prolou antike kako bi sebe samu pojmila kao rezultat prijelaza
1 Pehnt, W., Die Postmoderne als Lunapark, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 18. 8. 1980, str. 17. 2 Literarische Tradition und gegenwrtiges Bewutsein der Moderne, u: H. R. Jauss, 1970: Literaturgeschichte als Provokation, Frankfurt/M., 11 i d.

98

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

od staroga k novome. To ne vrijedi samo za renesansu, s kojom za nas poinje novovjekovlje. Modernim su se shvaali i u vrijeme Karla Velikoga u 12. stoljeu i u vrijeme prosvjetiteljstva dakle uvijek kada se u Europi formirala svijest nove epohe obnovljenim odnosom prema antici. Pritom je antiquitas bila normativnim i preporuljivim uzorom do uvenoga spora modernih sa starima, odnosno s pristaama klasicistikoga ukusa u Francuskoj kasnoga 17. stoljea. Tek se s perfekcijskim idealima francuskoga prosvjetiteljstva, s modernom znanou nadahnutom predodbom o beskrajnome napretku spoznaje i razvoja k drutveno i moralno boljemu pogled postupno oslobaa opinjenosti kojom su klasina djela antikoga svijeta djelovala na duh odnosnih modernih. Konano, suprotstavljajui klasinome romantiko, moderna svoju vlastitu prolost trai u idealiziranome srednjem vijeku. Tijekom 19. stoljea taj romantizam otputa iz sebe onu radikaliziranu svijest modernosti, koja se oslobaa svih historijskih relacija i zadrava jo samo apstraktno suprotstavljanje tradiciji, povijesti sveukupno. Sada vrijedi kao moderno ono to pomae da se objektivno izrazi aktualnost duha vremena koja se spontano obnavlja. Signatura je takvih djela ono novo, koje biva prevladano i obezvrijeeno novou sljedeega stila. Ali dok puko modno, stavljeno u prolost, postaje staromodnim, moderno zadrava tajnu relaciju prema klasinome. Oduvijek je vrijedilo kao klasino ono to nadivljava vremena; tu snagu u emfatikome smislu moderno svjedoanstvo vie ne pozajmljuje, dakako, od autoriteta neke prole epohe, nego jedino od autentinosti neke prole aktualnosti. To prebacivanje dananje aktualnosti u jueranju istodobno je iscrpljujue i produktivno; ono je, kao to to Jauss opaa, sama moderna koja stvara svoju klasinost samorazumljivo, govorimo u meuvremenu o klasinoj moderni. Adorno se protivi onome razlikovanju moderne i modernizma, jer bez subjektivnoga uvjerenja, koje biva nadraeno novim, ne kristalizira se ni objektivna moderna (sthetische Theorie, 45). Uvjerenje estetike moderne To uvjerenje estetike moderne poprima jasnije obrise s Baudelaireom, ali i s njegovom teorijom umjetnosti na koju je utjecao E. A. Poe. Ono se razvija u avangardnim strujanjima i egzaltira, na koncu, u Caf Voltaire dadaista i u nadrealizmu. Moe se obiljeiti stajalitima koja nastaju oko fokusa izmijenjene svijesti o vremenu. Ona se izraava u prostornoj metafori izvidnice, dakle avangarde, koja se poput izviaa probija u nepoznato podruje, izlaui se rizicima naglih, okantnih susreta, koja osvaja jo nepoznatu budunost, koja se mora orijentirati, dakle nai pravac na jo neizmjerenu terenu. Meutim orijentacija prema naprijed, anticipacija neodreene, kontingentne budunosti, kult novoga znae, zapravo, velianje aktualnosti, koja stalno iznova raa subjektivno postavljene prolosti. Nova svijest o vremenu, koja

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

99

s Bergsonom prodire i u filozofiju, ne izraava samo iskustvo mobiliziranoga drutva, ubrzane povijesti, diskontinuiranoga svakodnevlja. Revalvacijom tranzitornoga, letiminoga, efemernoga, slavljenjem dinamizma, upravo se izraava enja za neumrljanom sadanjou koja zastaje. Kao pokret vlastite negacije modernizam je enja za istinskom prisutnou. To je, kako misli Octavio Paz, tajna tema najboljih modernistikih pjesnika.3 To objanjava i apstraktnu opreku naspram povijesti, koja time gubi ustrojstvo ralanjenoga dogaanja predaje to jami kontinuitet. Pojedinane epohe gube svoj lik u korist herojskoga afiniteta sadanjosti s najudaljenijim i najbliim: dekadentno se neoekivano prepoznaje u barbarskomu, divljemu, primitivnomu. Anarhistika nakana da se razbije kontinuum povijesti objanjava subverzivnu snagu estetike svijesti, koja se protivi normalizirajuim postignuima tradicije, koja ivi od iskustva pobune protiv svega normativnoga te neutralizira i moralno dobro i praktino korisno, koja neprekidno inscenira dijalektiku tajne i skandala, udei za fascinacijom prepadanjem to proizlazi iz ina profaniranja te istodobno bjeei pred njegovim trivijalnim rezultatima. Tako su, prema Adornu, obiljeja raspada peat izvornosti moderne; ono ime ona oajno negira monolitnost svagda jednakoga; eksplozija je jedna od njezinih invarijanata. Antitradicionalistika energija postaje vrtlogom koji guta. Utoliko je moderna mit usmjeren protiv sebe samoga; njegova bezvremenost postaje katastrofom trenutka koji razbija vremenski kontinuitet (sthetische Theorie, 41). Naravno da svijest o vremenu, koja se artikulira u avangardnoj umjetnosti, nije naprosto antihistorijska; ona se upravlja samo protiv pogrene normativnosti razumijevanja povijesti, koje se crpi iz oponaanja uzora, a iji tragovi nisu izbrisani ni u Gadamerovoj filozofijskoj hermeneutici. Ona se slui objektiviranim prolostima koje je historizam uinio raspoloivim, ali se istodobno buni protiv neutralizacije mjerila kojima se bavi historizam kada povijest zatvara u muzej. Iz toga duha Walter Benjamin konstruira odnos moderne prema povijesti posthistorijski. On podsjea na samorazumijevanje Francuske revolucije: Ona je citirala proli Rim isto kao to i moda citira prolu nonju. Moda ima njuh za aktualno gdje god se ono kree u gustiu nekadanjega. I kao to je Robespierreu antiki Rim bio prolost napunjena sadanjicom, tako historiar treba shvatiti konstelaciju u koju je njegova vlastita epoha ula s posve odreenom ranijom. Tako on utemeljuje pojam suvremenosti kao sadanjice koju su probile krhotine mesijanske (Gesammelte Schriften, sv. I, 2, str. 701 sl.). To je uvjerenje estetike moderne u meuvremenu zastarjelo. Dodue, ezdesetih je godina jo jednom recitirano. Danas ipak moramo priznati da nakon sedam3

Essays, 2. sv., Frankfurt/M., 159.

100

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

desetih godina modernizam jedva jo nailazi na odjek. Octavio Paz, pristaa moderne, tada je zabiljeio, ne bez melankolije: Avangarda iz 1967. ponavlja djela i geste one iz 1917. Doivljavamo kraj ideje moderne umjetnosti.4 Nadovezujui se na istraivanja Petera Brgera, u meuvremenu govorimo o postavangardnoj umjetnosti, koja vie ne taji neuspjeh nadrealistike pobune: Ali to znai taj neuspjeh? Naznauje li rastanak s modernom? Znai li postavangarda ve prijelaz u postmodernu? Tako to doista shvaa Daniel Bell, poznati drutveni teoretiar i najbriljantniji meu amerikim neokonzervativcima. U svojoj zanimljivoj knjizi5 razvija tezu da se krizne pojave u razvijenim zapadnim drutvima mogu svesti na lom izmeu kulture i drutva, izmeu kulturne moderne i zahtjeva ekonomskoga i upravnoga sustava. Avangardna umjetnost prodire u vrijednosne orijentacije svakodnevnoga ivota i inficira svijet ivota uvjerenjem modernizma. On je veliki zavodnik, koji donosi vladavinu naela neogranienoga samoozbiljenja, zahtjeva za autentinim samoiskustvom, subjektivizma prenadraene senzibilnosti i time oslobaa hedonistike motive, koji su nespojivi s disciplinom profesionalnoga ivota, uope s moralnim osnovama svrhovitoga ivljenja. Time Bell, kao u nas Arnold Gehlen, pripisuje rastakanje protestantske etike, koja je uznemiravala Maxa Webera, adversary culture, dakle kulturi iji modernizam raspiruje neprijateljstvo protiv konvencija i vrlina svakodnevice racionalizirane privredom i upravom. S druge strane, impuls moderne je, prema tome tumaenju, definitivno iscrpljen, a avangarda je na svome kraju: iako se jo uvijek iri, ona ipak vie nije kreativna. Time se za neokonzervativizam postavlja pitanje kako mogu postati valjane norme koje postavljaju granice libertinizmu, koje opet uspostavljaju disciplinu i radnu etiku, koje socijalnodravnome niveliranju suprotstavljaju vrline individualne uinkovite konkurencije. Jedino rjeenje Bell vidi u religioznoj obnovi, u prikljuivanju izvornim tradicijama koje su otporne na kritiku, koje omoguuju jasno odreene identitete i pojedincu stvaraju egzistencijalnu sigurnost. Kulturna moderna i drutvena modernizacija Vjerske moi koje se odlikuju autoritetom ne mogu se, dakako, stvarati ni iz ega. Zato se iz takvih analiza nadaje jedina uputa za djelovanje, postulat koji je prihvaen i u nas: duhovna i politika rasprava s intelektualnim nositeljima kulturne moderne. Navodim razboritoga promatraa novoga stila koji su ezdesetih godina neokonzervativci nametnuli intelektualnoj sceni: Rasprava poprima takav oblik da se sve to se moe shvatiti kao izraz opozicijskoga mentaliteta postavlja tako da se u
4 5

Essays, 2. sv., nav. dj., 329. Bell, D., The Cultural Contradictions of Capitalism, New York, 1976.

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

101

svojim konzekvencama moe povezati s ovom ili onom vrstom ekstremizma: tako se uspostavlja veza izmeu modernizma i nihilizma, izmeu humanitarnih programa i pljakanja, izmeu dravnih zahvata i totalitarizama, izmeu kritike izdataka za naoruanje i suradnje s komunizmom, izmeu feminizma i borbe za prava homoseksualaca, s jedne strane, i razbijanja obitelji, s druge strane, izmeu ljevice uope i terorizma, antisemitizma ili, ak, faizma. Ta se primjedba Petera Steinfelsa6 odnosi samo na Ameriku, ali paralele su oite. Pritom se personalizacija i ogorenost zbog grdnje intelektualaca koju i u nas izazivaju protuprosvjetiteljski intelektualci mogu objasniti manje psiholoki nego, naprotiv, analitikom slabou samih novokonzervativnih uenja. Neokonzervativizam naime prebacuje neugodne posljedice vie ili manje uspjene kapitalistike modernizacije privrede i drutva na kulturnu modernu. Budui da iskljuuje konstelacije izmeu dobrodolih procesa drutvene modernizacije, s jedne strane, i katonski optuene motivacijske krize, s druge strane te da ne otkriva socijalnostrukturalne uzroke izmijenjenih stajalita prema radu, potroakih navika, razina zahtjeva i orijentacija na slobodno vrijeme, moe ono to se pojavljuje kao hedonizam, nedostatna spremnost za identifikaciju i sljedbu, kao narcizam, kao povlaenje iz statusne i efektivne konkurencije neposredno pripisati kulturi koja u te procese ipak zahvaa na veoma posredovan nain. Poziciju neanaliziranih uzroka moraju, onda, zauzeti oni intelektualci koji se jo uvijek osjeaju obvezatni prema projektu moderne. Daniel Bell vidi, zacijelo, jo jednu povezanost izmeu erozije graanskih vrijednosti i konzumerizma drutva preorijentiranoga na masovnu proizvodnju. Meutim i on je malo impresioniran vlastitim argumentom i svodi novu permisivnost u prvome redu na irenje ivotnoga stila koji je nastao ponajprije u elitnim protukulturama umjetnike boeme. Time on, dakako, samo varira nesporazum ija je rtva ve bila avangarda kao da je misija umjetnosti da svoje neizravno dano obeanje sree ispuni socijalizacijom umjetnikih egzistencija stiliziranih u svoju suprotnost. Osvrui se na vrijeme nastanka estetike moderne, Bell kae: Radikalan u pitanjima privrede, buruj je postao konzervativan u pitanjima morala i ukusa.7 Kad bi to bilo tono, konzervativizam bi se mogao shvatiti kao povratak prokuanome patternu graanskoga uvjerenja. Ali to je prejednostavno. Jer stanje raspoloenja, na koje se neokonzervativizam moe danas osloniti, nipoto ne proizlazi iz nelagode zbog antinomijskih posljedica kulture koja prelazi svoje granice i iz muzeja se probija u ivot kulture. Tu nelagodu nisu izazvali modernistiki intelektualci, nego joj je korijen u dubljim reakcijama na drutvenu modernizaciju, koja pod pritiskom
6 7

The Neoconservatives, 1979, 65. Bell, D., nav. dj., 17.

102

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

imperativa gospodarskoga rasta i dravnih organizacijskih postignua sve dalje zahvaa u ekologiju izraslih oblika ivota, u komunikacijsku unutarnju strukturu drutvenih svjetova ivota. Tako neopopulistiki prosvjedi samo poantirano izraavaju iroko rairene strahove od unitenja urbanih i prirodnih miljea, od razbijanja oblika humanoga suivota. Mnogoliki povodi za nelagodu i prosvjed nastaju svuda gdje jednostrana modernizacija, upravljana mjerilima ekonomske i administracijske racionalnosti, prodire u ivotna podruja koja su usredotoena na zadatke kulturne predaje, socijalne integracije i odgoja, te stoga postavljena prema drugim mjerilima, naime prema mjerilima komunikativne racionalnosti. Neokonzervativna uenja odvlae pozornost upravo od tih drutvenih procesa; ona projiciraju uzroke, koje ne osvjetljavaju, na razinu tvrdokorno subverzivne kulture i njezinih odvjetnika. Kulturna moderna raa, dakako, i svoje vlastite aporije. Na njih se pozivaju intelektualne pozicije, koje ili proglaavaju postmodernu ili preporuuju povratak predmoderni ili radikalno odbacuju modernu. Neovisno o problematinim drutvenim posljedicama modernizacije, takoer i iz unutarnje perspektive kulturnoga razvoja nastaju motivi za dvojbu i oajavanje glede projekta moderne. Projekt prosvjetiteljstva Ideja moderne tijesno je srodna s razvojem europske umjetnosti; ali ono to sam nazvao projektom moderne postaje vidljivim tek ako napustimo dosadanju uobiajenu usredotoenost na umjetnost. Max Weber kulturnu je modernu okarakterizirao time da se supstancijalni um izraen u religioznim i metafizikim slikama svijeta razdvaja na tri elementa koja se samo jo formalno dre zajedno (oblikom argumentacijskoga utemeljenja). Dok se slike svijeta raspadaju, te se naslijeeni problemi mogu obraivati odvojeno, sa specifinih stajalita istine, normativne ispravnosti, autentinosti ili ljepote, kao pitanja spoznaje, kao pitanja pravde, kao pitanja ukusa, u novovjekovlju se diferenciraju vrijednosne sfere znanosti, morala i umjetnosti. U odgovarajuim kulturnim sustavima djelovanja institucionaliziraju se znanstveni diskursi, moralnoteorijska i pravnoteorijska istraivanja, umjetnika proizvodnja i umjetnika kritika kao posao strunjaka. Profesionalnom obradom kulturne predaje svagda s apstraktnoga aspekta valjanosti nastaju vlastite zakonitosti kognitivno-instrumentalnoga, moralno-praktinoga i estetsko-ekspresivnoga kompleksa znanja. Odsada postoji i interna povijest znanosti, teorije morala i prava te umjetnosti to zacijelo nisu linearni razvoji, ali su ipak procesi uenja. To je jedna strana. Na drugoj strani poveava se udaljenost izmeu ekspertnih kultura i iroke publike. Ono to se u kulturi poveava specijalistikom obradom i refleksijom ne dospijeva bez daljnjega u posjed svakodnevne prakse. S kulturnom racionalizacijom prijeti, naprotiv, osiromaenje svijeta ivota, obezvrijeenoga u svojoj tradicijskoj supstanciji. Projekt moderne, koji su u 18. stoljeu formulirali filozofi prosvjetitelj-

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

103

stva, sastoji se u tome da se objektivirajue znanosti, univerzalistiki temelji morala i prava te autonomna umjetnost odluno razviju u svojoj vlastitosti, ali da se istodobno i kognitivni potencijali, koji se tako akumuliraju, oslobode svojih visokih ezoterikih oblika i iskoriste za praksu, tj. za umno oblikovanje ivotnih odnosa. Prosvjetitelji formata jednoga Condorceta jo su zaneseno oekivali da e umjetnosti i znanosti unapreivati ne samo nadzor nad prirodnim snagama nego i tumaenje svijeta i samotumaenje, moralni napredak, pravednost drutvenih institucija, ak i sreu ljudi. Dvadeseto stoljee nije mnogo ostavilo od toga optimizma. Ali problem je ostao te se umovi i dalje razilaze oko toga hoe li ustrajati na intencijama prosvjetiteljstva, koliko god one bile frakturirane, ili e odustati od projekta moderne, hoe li, primjerice, kognitivne potencijale, ukoliko se ne ulijevaju u tehniki napredak, ekonomski rast i racionalnu upravu, vidjeti toliko zagraenima da ivotna praksa upuena na oslijepljele tradicije ostaje time nedirnuta. Projekt moderne zapravo je rascjepkan ak i meu filozofima koji su danas neka vrsta zatitnika prosvjetiteljstva. Oni imaju povjerenja u jo samo jedan od elemenata u koje se um izdiferencirao. Popper, mislim na teoretiara otvorenoga drutva kojega neokonzervativci jo nisu prisvojili, ustraje na prosvjetiteljskoj, politikoj snazi znanstvene kritike; on zato plaa cijenu moralnoga skepticizma i dalekosene indiferentnosti prema estetikome. Paul Lorenzen rauna na ivotnoreformsku djelotvornost metodike izgradnje umjetnoga jezika u kojemu se afirmira praktini um; ali pritom kanalizira znanosti u uskim putanjama moralno analognih, praktinih opravdanja i takoer zaputa estetiko. U Adorna se, obratno, emfatiki zahtjev uma povukao u optuujuu gestu ezoterikoga umjetnikog djela, moral vie nije sposoban za utemeljenje, a filozofiji ostaje samo jo zadatak da u indirektnom govoru upuuje na kritike duhove zakukuljene u umjetnosti. Diferenciranost znanosti, morala i umjetnosti, ime Max Weber obiljeava racionalizam zapadne kulture, znai, istodobno, autonomizaciju specijalistiki obraenih sektora i njihovo odvajanje od tradicijske struje, koja se prirodno nastavlja u hermeneutici svakodnevne prakse. To je odvajanje problem koji nastaje iz vlastite zakonitosti diferenciranih vrijednosnih sfera; ono je izazvalo i propale pokuaje da se dokine ekspertna kultura. To se moe najbolje vidjeti u umjetnosti. Kant i samostalnost estetikoga Iz razvoja moderne umjetnosti moe se, grubo pojednostavljeno, izvui linija autonomizacije. Najprije se u renesansi konstituiralo ono predmetno podruje koje pripada iskljuivo kategorijama lijepoga. U 18. stoljeu institucionalizirane su knjievnost, likovna umjetnost i glazba kao podruje djelovanja koje se odvaja od sakralnog i dvorskog ivota. Konano, sredinom 19. stoljea nastalo je i esteticistiko

104

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

shvaanje umjetnosti koje od umjetnika trai da svoja djela proizvodi ve sa svijeu lart pour larta. Time samostalnost estetikoga moe postati programom. U prvoj fazi toga procesa nastupaju kognitivne strukture novoga podruja, koje se izdvaja iz kompleksa znanosti i morala. Kasnije postaje pitanjem filozofijske estetike da se te strukture razjasne. Kant odluno izrauje vlastitost estetskoga predmetnog podruja. On polazi od analize suda o ukusu, koji je, dodue, usmjeren na subjektivno, na slobodnu igru mate, ali ipak ne oituje samo sklonosti, nego rauna na intersubjektivni pristanak. Premda estetski predmeti ne pripadaju ni sferi onih pojava koje se mogu spoznati uz pomo kategorija razuma ni sferi slobodnih djelovanja koja podlijeu zakonodavstvu praktinoga uma, umjetnika djela (i djela prirodne ljepote) pristupana su objektivnoj prosudbi. Pored sfere valjanosti istine te trebanja lijepo konstituira sljedee podruje valjanosti, ono koje utemeljuje povezanost umjetnosti i umjetnike kritike. Govori se zatim o ljepoti kao da je ona svojstvo stvari (Kritika moi suenja, par. 7). Naravno da ljepota prianja samo uz predodbu o stvari, kao to se sud o ukusu odnosi na relaciju predodbe nekoga predmeta prema osjeaju uitka i neuitka. Jedino se u mediju privida neki predmet moe opaati kao estetski; jedino kao fiktivan on moe tako aficirati osjetilnost da uspije u predstavljanju onog to izmie pojmovnoj naravi objektivirajuega miljenja i moralnoga prosuivanja. Duevno stanje, koje nastaje estetski pokrenutom igrom predodbenih snaga, Kant karakterizira, k tome, kao ugodu bez interesa. Kvaliteta nekoga djela odreuje se dakle neovisno o njegovim praktinim ivotnim relacijama. Dok spomenuti osnovni pojmovi klasine estetike, dakle ukus i kritika, lijepi privid, bezinteresnost i transcendentnost djela, poglavito slue razgraniavanju estetskoga od drugih vrijednosnih sfera i ivotne prakse, pozitivne odrednice sadri pojam genija, koji je nuan za stvaranje umjetnikoga djela. Kant naziva genija uzornom originalnou prirodnoga dara nekoga subjekta u slobodnoj uporabi njegovih spoznajnih moi (Kritika moi suenja, par. 49). Ako pojam genija oslobodimo njegovih romantikih ishodita, moemo u slobodnome opisu rei: nadareni umjetnik u stanju je autentino izraziti ona iskustva to ih stjee u koncentriranome ophoenju s decentriranom subjektivnou, koja je osloboena prisila spoznavanja i djelovanja. Ta vlastitost estetskoga, dakle objektiviranje decentrirane subjektivnosti, koja samu sebe iskuava, izlazak iz vremenskih i prostornih struktura, raskid s konvencijama opaanja i svrhovite djelatnosti, dijalektika razotkrivanja i ok, mogla je tek s gestom modernizma nastupiti kao svijest moderne, i to nakon to su ispunjena sljedea dva uvjeta. To je, prvo, institucionalizacija o tritu ovisne umjetnike produkcije i uivanje nesvrhovite umjetnosti, posredovane kritikom; i, drugo,

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

105

esteticistiko samorazumijevanje umjetnika, pa i kritiara, koji se smatraju manje odvjetnicima publike nego tumaima, koji pripadaju samome procesu umjetnike produkcije. Sada u slikarstvu i knjievnosti moe zapoeti pokret koji neki vide anticipiranim ve u Baudelaireovim umjetnikim kritikama; boje, crte, glasovi, pokreti prestaju primarno sluiti prikazivanju; mediji prikazivanja i tehnike stvaranja sami avansiraju u estetski predmet. A Adorno moe svoju Teoriju estetike zapoeti reenicom: Samorazumljivo je postalo to da nita to se odnosi na umjetnost vie nije samorazumljivo, ni u njoj ni u odnosu prema cjelini, pa ak ni njezino pravo na postojanje. Pogreno dokidanje kulture Dakako, nadrealizam ne bi umjetnosti osporio pravo na postojanje kada upravo moderna umjetnost ne bi u sebi nosila obeanje sree koje se odnosi na njezin odnos prema cjelini. U Schillera obeanje, koje dodue prua estetski nazor, ali ga ne ispunjava, jo ima eksplicitan lik utopije koja nadilazi umjetnost. Ta linija estetske utopije see sve do Marcuseove ideologijsko-kritiki okrenute optube afirmativnoga karaktera kulture. Ali ve se u Baudelairea, koji ponavlja promesse de bonheur, utopija pomirenja okree ka kritikom zrcaljenju nepomirljivosti socijalnoga svijeta. To postaje utoliko bolnijim to se umjetnost vie udaljava od ivota te se povlai u nedodirljivost ispunjene autonomije. Ta se bol odraava u bezgraninome ennui odbaenoga, koji se poistovjeuje s parikim prnjarima. Na takvim se osjeajnim stazama sakupljaju eksplozivne energije, koje se, na koncu, ispranjuju u pobuni, u nasilnome pokuaju da se samo prividno autarkina sfera umjetnosti razbije i tom rtvom iznudi pomirenje. Adorno veoma tono vidi zato nadrealistiki program otkazuje umjetnosti, ali je ipak ne moe odbaciti (sthetische Theorie, 52). Svi pokuaji da se premosti razmak izmeu umjetnosti i ivota, fikcije i prakse, privida i zbilje; da se ukine razlika izmeu artefakta i uporabnoga predmeta, izmeu proizvedenoga i zateenoga, izmeu oblikovanja i spontanoga micanja; pokuaji da se sve proglasi umjetnou i svatko umjetnikom; da se sva mjerila povuku, da se estetski sudovi prilagode oitovanju subjektivnih doivljaja ti u meuvremenu dobro analizirani poduhvati danas se shvaaju kao nonsens-eksperimenti, koji protiv volje utoliko bljetavije osvjetljuju upravo one strukture umjetnosti koje bi trebalo povrijediti: medij privida, transcendenciju djela, koncentrirani i planski karakter umjetnike produkcije te kognitivni status suda o ukusu.8 Radikalni pokuaj dokidanja umjetnosti daje pravo, ironijski, onim kategorijama kojima je klasina estetika okruila svoje predmetno podruje; te su se kategorije pritom, dakako, i same promijenile.
8

Wellershoff, D., Die Auflsung des Kunstbegriffs, Frankfurt/M., 1976.

106

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

Neuspjeh nadrealistike pobune potvruje dvostruku zabunu pogrenoga dokidanja. S jedne strane: ako se razbiju posude navlastito razvijene kulturne sfere, isteknu sadraji; od desublimiranoga smisla i destrukturiranoga oblika ne preostaje nita, ne proizlazi oslobaajue djelovanje. Ali jo je tea druga zabluda. U svakodnevnoj komunikacijskoj praksi kognitivna tumaenja, moralna oekivanja, ekspresije i vrednovanja moraju se meusobno proimati. Procesima sporazumijevanja svijeta ivota potrebna je kulturna predaja na irokoj osnovici. Stoga se racionalizirana svakodnevica uope ne bi mogla osloboditi ukoenosti kulturnoga osiromaenja time to bi se jedno kulturno podruje, ovdje dakle umjetnost, nasilno otvorilo i uspostavilo prikljuak s jednim od specijaliziranih kompleksa znanja. Na tome bi se putu jedna jednostranost i jedna apstrakcija u najboljem sluaju mogla nadomjestiti nekom drugom. I u drugim podrujima teorijske spoznaje i morala postoje paralele s programom i neuspjelom praksom pogrenoga dokidanja. One su meutim manje jasno obiljeene. Zacijelo su znanosti s jedne strane te teorija morala i prava s druge postale autonomne na slian nain kao i umjetnost. Ali obje sfere ostaju povezane sa specijaliziranim oblicima prakse: jedna s oznanstvljenom tehnikom, druga sa u pravnom obliku organiziranom i u svojim temeljima na moralno opravdanje upuenom upravnom praksom. Ipak su se institucionalizirana znanost i u pravnome sustavu izdvojeno moralno-praktino raspravljanje toliko udaljili od ivotne prakse da bi se i ovdje program prosvjetiteljstva mogao pretvoriti u program dokidanja. Od mladohegelovskih dana krui krilatica o dokidanju filozofije, a od Marxovih je postavljeno pitanje odnosa teorije i prakse. Tu su se intelektualci, dakako, povezali s radnikim pokretom. Samo su na rubovima toga socijalnog pokreta sektake skupine nale prostor za svoje pokuaje da program dokidanja filozofije odsviraju kao nadrealisti melodiju dokidanja umjetnosti. U posljedicama dogmatizma i moralnoga rigorizma ovdje se oituje ista pogreka kao i ondje: postvarena svakodnevna praksa, koja se temelji na neusiljenoj interakciji kognitivnoga s moralno-praktinim i estetsko-ekspresivnim, ne moe se lijeiti prikljuivanjem jednom od nasilno otvorenih kulturnih podruja. Osim toga, praktino odvajanje i institucijsko utjelovljenje znanja akumuliranoga u znanosti, moralu i umjetnosti ne smije se brkati s kopijom ivljenja nesvakodnevnih predstavnika tih vrijednosnih sfera s poopavanjem subverzivnih snaga, koje su u svojoj egzistenciji izrazili Nietzsche, Bakunjin, Baudelaire. U odreenim situacijama teroristike aktivnosti zacijelo mogu biti u vezi s prenatezanjem jednoga od kulturnih elemenata, dakle sa sklonou da se politika estetizira, nadomjesti moralnim rigorizmom ili da se savije pod dogmatizam nekoga nauka.

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

107

No te teko dohvatljive konstelacije ne bi trebale dovesti do toga da se ve intencije nepopustljivog prosvjetiteljstva difamiraju kao izrod teroristikoga uma. Tko projekt moderne povezuje sa stanjem svijesti i javno spektakularnim djelovanjima individualnih terorista, ne zakljuuje manje pogreno od nekoga tko bi neusporedivo stalniji i obimniji birokratski teror, koji se vri u tami, u podrumima vojne i tajne policije, u logorima i psihijatrijskim ustanovama, proglasio kao raison dtre moderne drave (i njezine pozitivistiki iscrpljene legalne vladavine), samo zato to se taj teror slui sredstvima dravnoga prisilnog aparata. Alternative pogrenoga dokidanja kulture Mislim da je bolje uiti iz zabluda koje su pratile projekt moderne, iz pogreaka pretjeranih programa dokidanja, nego da proglasimo izgubljenim modernu i njezin projekt. Moda se na primjeru recepcije umjetnosti moe barem naznaiti izlaz iz aporija kulturne moderne. Od vremena u romantizmu razvijene umjetnike kritike postojale su suprotne tendencije koje se s pojavom avangardnih strujanja jae polariziraju: ta kritika jedan put zahtijeva ulogu produktivne dopune umjetnikome djelu, a drugi put ulogu odvjetnika interpretacijske potrebe iroke publike. Graanska je umjetnost svojim adresatima upravila oba oekivanja: laik, prijatelj umjetnosti trebao se obrazovati u eksperta, ali smio se ponaati i kao poznavalac koji estetska iskustva primjenjuje na vlastite ivotne probleme. Moda je ovaj drugi, prividno bezazleniji nain recepcije svoju radikalnost izgubio upravo time to je ostao nejasno spojen s prvim. Naravno da umjetnika produkcija mora semantiki zakrljati ako ne djeluje kao specijalizirana obrada vlastitih problema, kao domena eksperata bez obzira na egzoterine potrebe. Pritom se svi uputaju u to (i kritiar kao struno obrazovan recipijent) da se obraeni problemi izdvajaju s tono jednoga apstraktnog aspekta valjanosti. Meutim to se otro razgranienje, ta usredotoenost iskljuivo na jednu dimenziju lomi im se estetsko iskustvo unese u individualnu ivotnu povijest ili se inkorporira u kolektivni ivotni oblik. Recepcija sa strane laika ili, tovie, eksperta svakodnevice dobiva drukiji pravac nego percepcija profesionalnoga kritiara koji gleda na interni razvoj umjetnosti. Albrecht Wellmer upozorio me je kako estetsko iskustvo, koje se ne pretvara primarno u sudove o ukusu, mijenja svoju pozicijsku vrijednost. im se ono upotrebljava eksplorativno za osvjetljavanje ivotnopovijesne situacije, odnosei se na ivotne probleme, ulazi u jezinu igru koja vie nije igra estetske kritike. Tada estetsko iskustvo ne obnavlja samo interpretacije potreba, u ijem svjetlu opaamo svijet; ono istodobno zahvaa u kognitivna tumaenja i normativna oekivanja te mijenja nain na koji svi ti momenti ukazuju jedni na druge. Primjer za tu eksplorativnu, na ivot orijentiranu snagu, koja moe proizai iz susreta s nekom umjetnikom slikom u trenutku kada se jedna biografija vee

108

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

u vor, opisuje Peter Weiss kada svoga junaka, nakon oajnoga povratka iz panjolskoga graanskog rata, opisuje kako luta Parizom i imaginarno anticipira onaj susret koji e se, malo kasnije, dogoditi u Louvreu, pred Gericaultovom slikom brodolomaca. Nain recepcije na koji mislim pokazuje se u odreenoj inaici jo primjerenije herojskim procesom usvajanja, koji isti autor prikazuje u prvome svesku svoje Estetike otpora na skupini politiki motiviranih, znanja ednih radnika u Berlinu 1937, na mladim ljudima koji u veernjoj gimnaziji stjeu sredstva kako bi prodrli u povijest, pa i u socijalnu povijest europskoga slikarstva. Oni iz otpornoga kamenja toga objektivnoga duha kleu krhotine koje asimiliraju, unose u iskustveni obzor svoga miljea, jednako udaljenoga i od obrazovne tradicije i od postojeega reima, te ih okreu dok ne ponu svijetliti. Nae shvaanje kulture samo se rijetko poklapalo s onim to se prikazivalo kao golem rezervoar dobara, nakupljenih iskustava i prosvjetljenja. Kao bezvlasnici pribliavali smo se nakupljenome isprva uplaeno, s velikim strahopotovanjem, dok nam nije postalo jasno da smo to sve imali napuniti svojim vlastitim vrednovanjima, da se ukupni pojam mogao koristiti tek onda kada je izricao neto o naim ivotnim uvjetima te potekoama i svojstvenostima naih misaonih procesa.9 U takvim primjerima usvajanja ekspertne kulture iz perspektive svijeta ivota spaava se neto od intencije bezizglednih nadrealistikih pobuna, jo vie od Brechtovih, ak od Benjaminovih eksperimentalnih promiljanja o recepciji ne-auratskih umjetnikih djela. Slina se promiljanja mogu primijeniti na sfere znanosti i morala ako se ima na umu da duhovne, socijalne i etologijske znanosti jo nipoto nisu posve odvojene od strukture znanja orijentiranoga na djelovanje, i da je zaotravanje univerzalistikih etika na pitanja pravednosti otkupljeno apstrakcijom koja zahtijeva nadovezivanje na isprva izluene probleme dobroga ivota. Diferencirano povratno vezanje moderne kulture sa svakodnevnom praksom, upuenom na vitalne predaje, koje su osiromaene pukim tradicionalizmom, uspjet e meutim samo ako se takoer drutvena modernizacija bude mogla upraviti prema drugim, ne-kapitalistikim stazama, ako svijet ivota iz sebe bude mogao razviti institucije koje ograniava sistematska vlastita dinamika gospodarskoga i administrativnoga sistema djelovanja. Tri konzervativizma Za to su, ako se ne varam, loi izgledi. Tako je, vie-manje u cijelome zapadnom svijetu, nastala klima koja potie modernistikokritika strujanja. Kao izlika za konzervativne pozicije slui otrenjenje koje su ostavili neuspjeli programi pogrenoga dokidanja umjetnosti i filozofije te oevidne aporije kulturne moderne. Dopustite
9

Die sthetik des Widerstands, 1. sv., Frankfurt/M., 54.

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

109

mi da ukratko prikaem razliku izmeu antimodernizma mladih konzervativaca i predmodernizma starih konzervativaca te postmodernizma novih konzervativaca. Mladi konzervativci usvajaju osnovno iskustvo estetske moderne, razotkrivanje decentrirane subjektivnosti osloboene svih ogranienja kognitivnosti i svrhovite djelatnosti, svih imperativa rada i korisnosti i istupaju s njom iz modernoga svijeta. S modernistikom atitudom utemeljuju nepomirljivi antimodernizam. Oni premjetaju spontane snage imaginacije, samoiskustva, afektivnosti u daleko i arhaino te instrumentalnome umu manihejski suprotstavljaju samo jo evokaciji pristupano naelo, bilo volju za mo ili suverenost bilo bitak ili dionizijsku snagu poetikoga. U Francuskoj ta linija vodi od Georgea Bataillea preko Foucaulta do Derridaa. Naravno da nad svima lebdi duh Nietzschea, oivljenoga sedamdesetih godina. Stari konzervativci uope se ne daju zaraziti kulturnom modernom. Oni nepovjerljivo prate raspad supstancijalnoga uma, diferencijaciju znanosti, morala i umjetnosti, moderno razumijevanje svijeta i njegovu samo jo proceduralnu racionalnost te preporuuju (u emu je Max Weber vidio povratak u materijalnu racionalnost) vraanje na pozicije prije moderne. Stanovit uspjeh ima, prvenstveno, novi aristotelizam, to ga danas ekoloka problematika potie na obnavljanje kozmologijske etike. Na toj su liniji, koja polazi od Lea Straussa, zanimljivi primjerice radovi Hansa Jonasa i Roberta Spaemanna. Novi se konzervativci odnose prema steevinama moderne jo ponajprije afirmativno. Oni pozdravljaju razvoj moderne znanosti utoliko ukoliko ona svoju vlastitu sferu samo prekorauje kako bi unaprijedila tehniki napredak, kapitalistiki rast i racionalnu upravu. U ostalome preporuuju politiku ublaavanja eksplozivnih sadraja kulturne moderne. Jedna im teza glasi da je znanost, ako se ispravno shvati, ionako postala beznaajna za orijentaciju u svijetu ivota. Druga je da politiku svakako valja osloboditi zahtjeva moralno-praktikoga opravdavanja. A trea teza utvruje istu imanentnost umjetnosti, osporava joj utopijski sadraj, poziva se na njezin prividni karakter kako bi izolirala estetsko iskustvo u privatnome. Kao svjedoke mogli bismo navesti ranoga Wittgensteina, Carla Schmitta iz srednje dobi i kasnoga Gottfrieda Benna. Definitivnim ograniavanjem znanosti, morala i umjetnosti u autonomne, od svijeta ivota odvojene, specijalistiki upravljane sfere, od kulturne moderne preostaje samo jo ono to se od nje moe imati odustajanjem od projekta moderne. Za osloboeno mjesto predviene su tradicije koje ostaju poteene zahtjeva za utemeljenjem; dakako, ne moe se uvidjeti kako bi se one u modernome svijetu odrale drukije nego podrkom ministarstava kulture. Ta je tipologija pojednostavljena kao i svaka druga; ali ipak bi mogla biti uporabiva za analizu duhovno-politikih rasprava. Kao to se bojim, ideje antimodernizma, s malenim dodatkom predmodernizma, ire se u okruju zelenih i alterna-

110

Habermas, J., Moderna nedovren projekt

tivnih skupina. U promjeni svijesti politikih stranaka ocrtava se, naprotiv, uspjeh tendencijskoga obrata, a to znai saveza postmodernih i predmodernih. ini mi se da nijedna stranka nema monopol na grdnju intelektualaca i novoga konzervativizma. Stoga imam dobar razlog, a pogotovo nakon, gospodine gradonaelnie Wallmann, pojanjavajuih tvrdnji u vaem uvodu, da budem zahvalan liberalnome duhu u kojemu mi grad Frankfurt dodjeljuje nagradu povezanu s imenom Adorna, imenom sina ovoga grada, koji je kao filozof i knjievnik, kao malo tko drugi u Saveznoj Republici Njemakoj, obiljeio lik intelektualca te postao uzor intelektualcima. S njemakoga preveo Tomislav Martinovi

Jrgen Habermas MODERNITY AN UNFINISHED PROJECT Summary

What is the state of consciousness of modernity presently like? Is modernity as out of date as is claimed by neoconservatism in general and the postmodernists in particular? Neoconservatists accuse modern culture of undermining the ethical foundations of social life. The author shows that neoconservatism does not understand the relation between culture and society, and that it ascribes to cultural modernity the pathological syndromes (hedonism, narcissism, loss of identity) which are, in fact, the product of capitalist modernisation of economy and society. Through money and power, the systemic imperatives of market economy and of the bureaucratic state gravely endanger the world of life and the process of cultural reproduction and social integration. Thus, it is solely through distinction between societal and cultural modernisation that one can also understand the pathological effects resulting from the sphere of culture itself. While societal modernisation is characterised by a growing autonomy of purposefully rational activity (in market economy and administration), which leads to colonisation of the world of life, cultural modernisation is marked by an increasing differentiation of cultural value spheres (science, morality, art) based on varied aspirations to validity (truth, rightness, authenticity) and by a differentiation of structures of rationality (cognitiveinstrumental, moral-practical, aesthetic). Conservative critics of the aporiae of modern culture reject the entire project of modernity, advocating either a return to pre-modernism, or a step forward into postmodernity, or else mere anti-modernity (philosophers such as Nietzsche, Heidegger, Bataille, Foucault, Derrida). In contrast to them, the author sees the potentials of modernity in the protection and development of the sphere of communicational rationality

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 96-111

111

against the systemic imperatives of economy and of the state, in the reestablishment of links between the spheres of science, morality and art, and in connecting the corresponding expert cultures with the communicational practice of the world of life. Thus perceived, modernity is still an unfinished project, which encompasses historical emancipatory potentials only as a differentiated reactive linkage of modern culture with everyday practice, only if societal modernisation can also be steered down other non-capitalist paths, if the world of life can develop out of itself institutions limited by the dynamics of the economic and administrative system. Keywords: cultural and social modernity, differentiated rationality, systemic imperatives, world of life, conservatism, postmodernity, Adorno, Kant