SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI

ODSJEK ZA RESTAURIRANJE I KONZERVIRANJE UMJETNINA

SMRT UMJETNOSTI

Izradio: David Ujević

Profesorica: Red.prof.dr.sc. Vera TURKOVIĆ.

Zagreb, veljača 2017.

UVOD
U knjizi Sociologija umjetnosti u drugom djelu , autor Arnold Hauser vodi raspravu o „smrti“,
odnosno prestanka funkcije umjetnosti. Istražuje kako i zašto se dogodio nagli preokret u
načelima, izradi, stilu i formalističkom izgledu umjetničkih radova sa prijelaza 19. na 20.st.
Pod razloge navodi najprije industrijski i tehenološki razvoj ali i njegov uzajamni odnos sa
tadašnjim svetonazorom te kako su ljudi počeli sa mijenjanjem svetonazora gledati i mjenjati
umjetnost te kako je ta nova promijenjena umjetnost prmijenila i puk toga vremena.

Nastanak sumnje u umjetnost zbog nastanka tehnološke civilizacije

Šesti dio drugog djela knjige Sociologija umjetnosti sa naslovom: „Kraj umjetnosti?“ počinje
objašnjavanjem mogućih razloga za „kraj“ umjetnosti, odnosno za sumnju u svrhu umjetnosti.
U razdoblju kad je je knjiga napisana, Hauser tvrdi da tadašnja sumnja proizlazi iz:
„prenaglašenog neumjetničkog stvaranja tehnološke civilizacije“. Pod tom rečenicom misli se
da će umjetnost postati društvu beskorisna i bezvrijedna u odnosu na razvoj tehnologije i
njenih benificija. Naravno da takva stvar nije moguća, umjetnost će uvijek postojati dok god
postoji kultura i civilizacija, samo je pitanje u kojem obliku, tako da se pod krajem ili smrti
umjetnosti koju su ljudi anticipirali u to vrijeme, odnosi na promijenu pravca, stila ili samoga
oblika umjetnosti. Taj strah izazvan naglim promejnama je izazavao krizu.To nije prvi put da
su takve „krize“ zbunjivale ljude u prijašnjim vremenima. Hauser navodi i uspoređuje takve
primjere sa njegovim vremenom. Neki od tih primjera su završetak klasično-romantične
književnosti za koji Hauser tvrdi da su njena remek-djela izgubila „značenje za danji razvoj“.
To nije značilo da se očekuje kraj kreacije toga vremena , dapače očekuje se nastavak, samo
taj nastavak mora poprimiti sasvim drugu formu i to u što kraćem roku. Sljedeći slučajevi tih
kriza mogu se očitati u promjeni likovnosti u neolitiku, prijelau iz antike u kršćanstvo, kraj
romantizma sa pojavom fotografije i zanimljiva pojava manirizma kako objašnjava Hauser :
„sa stilskim diskonuitetom između renesanse i baroka“. Međutim sve navedene „krize“ nisu
bile ni blizu ovoliko snažne kao ova.
Nagli razvitak tehnologije na početku 20.st je nesumnjivo promijenio život čovjeka na zemlji
više nego u bilo kojem vremenskom razdoblju do tada. Stoga u to vrijeme nije bilo nelogično
doći do takvi ekstremnih pretpostavki da će umjetnost postati beskorisna i nestati u velikoj
sjeni razvoja tehnologije. Međutim ako se vratimo na tezu da će umjetnost uvijek postojati u
nekakvom obliku, ljudi su se morali tada pitati, ako umjetnost ne nestane i nakon svih stilova
moderne koji su prouzročeni tim naglim tehnološkim razvojem, kakvu će taj novi oblik
poprimiti formu i da li ćemo ga uopće moći prepoznati kao umjetnost do sada. Da li će se
ljudi promijeniti i postati besćutni zbog promjene u životu koji donosi 20.st i umjetnost će
također biti takva kao besčutna „antiumjetnost“ ili će se ljudi oduprijeti svemu tome i odlučiti
zadržati „ljudskost“. Današnji suvremeni čitalac zna i može odgovoriti na tada postavljena
pitanja, međitum moramo si postaviti sljedeće pitanje, kada će se nama dogoditi nova „kriza“,
da li se trenutno događa ili je pojava postmodernizma druge polovice 20.st samo odgodila već
navedenu krizu?

SVRHA ANTIESETIZMA U MODERNOJ

Kako je izgledala ta „kriza“? Kako su izgledali njeni simptomi? Kada je uzela zamah i na koji
se način razvila? Kako je izgledala umjetnost u prvoj polovici 20.st i zašto? Iz makro
prelazimo u mikro.
Valja napomenuti da je gotovo večina straha vezana uz teoriju propadanja umjetnosti
proizašla iz viših socijalnih slojeva. Ta grupa ljudi uključuje obrazovane teoretičare i
akademike iz raznih polja znanosti, pretežito kulturnih sa imperativom na ekonomiju i
politiku. Ne cijeli ali dobar dio umjetnika toga razdoblja također je uključujen u taj viši
sociajalni sloj što znači da će također njihovo umjetničko stvaralaštvo biti pod utjecajem neke
određene ideologije, bilo to proizvoljno, kao posljedica pasivnog ili aktivnog podilaženja
svjetonazora u tim krugovima ili kao posljedica manipuliranog uma.
Umjetnost, sociologija i politika usporedno utječu jedno na drugo u isto vrijeme, cijelo
vrijeme i sa različitim intenzitetima. Jedan od takvih primjera je umjetnički pravac futurizma
koji je neposredno uzrokovao Prvi svjetski rat, zatim je taj rat doveo do razvijanja pravca
ekspresionizma. Dobro je poznato da je počeatak 20.st, osim brzog tehnološkog napretka,
popračen i ratnim razaranjima, ekonomskim neprilikama, ustancima, revolucijama i
pluralizmom ideologija. Takva vremena i prilike su dovele umjetnost do razlamanja u razne
oblike sa različitim tendencijama. Gotovo svi stilovi postimpresionizma koji su nastali uz ova
burna događanja početkom 20.st posjeduju pluralističke svjetonazore te su veoma
kontradiktorni sami sa sobom te u svojoj filozofiji i htijenjima. Jedna od Hauserovih zamjetki
koji ide u prilog ovoj rečenici je ta da je: „politički konzertvatizam sklon dovesti naprednu
umjetnost u neposrednu vezu s društvenim napretkom i osuditi je na neuspjeh.“ Umjetnost je
svakako povezana sa političkim i socijalnim razvojem ali to ne znači da im ona korespondira
što i dovodi do kontradikcija. Osim tehnologije i ideologije, rat također igra veliku ulogu na
opći svjetonazor i stvaranje umjetnosti. Kao što je već spomenuto, količina takvih različitih
događanja će stvoriti različite rezultate u novome oblikovanju unjetnosti, koja je nazvana
postimpresionizmom te se sastoji od različitih pravaca koji posjeduju zajedničke elemente ali
su u isto vrijeme veoma različiti. Hauserov citat jako dobro objašnjava tu raspodjelu: „Rat
stvara samo utoliko prijelom u razvoju ukoliko sili na izbor među već postojećim
mogućnostima nastalih zbog pojava iz predratnih vremena, naime između razvijenog
kapitalizma, velike buržoazije, kasnog impresionizma te mogućnosti koje su nastalekao
reakcija na njih. Glavni smjerovi moderne umjetnosti imaju svoje pretpostavke u
ekspresionizmu neobuzdane umjetnosti van Gogha, Muncha i Strindberga, umjetnosti koja se
odriče intimnosti dojmova, u rigorizmu oblika Cezannea i Seurata, u gotovo do nadrealizma
smjeloj metaforici Rimbauda i Mallarmea, u kubizmu mladog Picassa i Braquea i u
apstrakcijama Kandinskog i Kleea.“

ANTIIMPRESIONIZAM
Na umjetnost na početku 20.st utječu razni faktori, međutim također i na umjetnika koji stvara
tu umjetnost. Dosad smo naveli „vanjske čimbenike“ koji utječu na razvoj i promjenu
novonastale umjetnosti moderne. Međutim što je sa samim stvaraocem ili pojedincem,
grupom pojedinaca ili sveukupnom kolektivu umjetnika. Kako oni utječu na razvoj svoga
područja i kako sa svojim djelovanjem kroz svoj teritorij umjetnosi djeluju na na burna
događanja, svetonazore i ideologije svoga vremena koja istovremeno djeluju nazad na njih i
njihovu umjetnost. Jesu li su oni toga svjesni? Rade namjerno sa političkim ili ideološkim
ciljem ili je njihova umjetnost njihova osobna te spontano djeluje na svijet? Ispada da
definitivnog odgovora na sva navedena pitanja uistinu nema jer je svaki umjetnički pravac
kojem su umjetnici pripadali imao drugačije ideale. Jedna od stvari koja povezuje sve stilove
ili pravce postimpresionizma je odbojnost prema impresionizmu te bilo kakvome
iluzionističkome prikazu zbilje i naturalizmu. Postimpresionistički umjetnici uzimaju
elemente iz stvarnosti te ih iskrivljavaju prema svojim tendencijama i vizijama. Oni nastoje da
njihovi radovi budu „nelijepi“ oštri i grubi, uklanjanu dekorativni izged i estetizam
impresionizma, zaziru od konformističog dojma i okreću se nihilizmu i potiskivanju, to jest
uklanjanju emocija iz svojih umjetničkih djela. Što se tiče postimpresionističkog htijenja o
suzbijanju sensualizma i emocija tu dolazi do pojave pluralizma u njihovoj domeni. Ta
antiimpresionistička tendencija koja mijenja i oblikuje stil novonastalih umjetničkih pravaca
početka 20.st, mijenja ih na dva načina, promijenom sadržaja i promijenom oblika izraza.
Za pravac poput kubizma bi se moglo reći da je donekle suzdržan od emocija i
ekspresije(premda je i to pogrešna tvrdnja) ali za pokret ekspresionizma koji je ponajviše
pokrenut i inspiriran hororom nastalim nakon Prvog svjetskog rata, nikako se ne može reći da
je bez emocija.

Ekspresionizam je pretežito njemački pokret sa najplodnijim razdobljem poslije Prvog

svjetskog rata. Tematika njemačkih ekspresionista leži u kritici rata, želje za moći, usponom i
padom njemčke, buržoazije, „mekanog“ esteticizma, malograđanstva, viktorijanskog načina
života itd. Na neki način ekspresionističke tendencije se jako mogu vidjeti i osjetiti u
radovima realista sa polovice 19.st, poput Gustava Courbeta. Ekspresionizam te vrijednosti
prikaza društva dovodi na puno viši nivo jačine prikaza „odvratnosti“ stanja svijeta.
Zanimljiva je stvar kod ekspresionizma kao pokreta i to pretežito u slikarstvu ta što je
likovno sličan i prepoznatljiv kod različitih umjetnika kroz cijelu Europu i najčešća je tema
iza motiva nekakav oblik patnje (ne uvijek), dok ti umjetnici i kritičari navode nekakve
potpuno druge razloge za nastanak tih radova. Međutim ti razlozi ili utjecaji također nisu
potpuno odvojeni od ekspresionističke umjetnosti, nego su za svokog umjetnika ili čak i
područje predstavljali drugačije utjecaje i osobne značaje kao što su posljedice i utjecaj ratnih
razaranja, Freudova psihoanaliza, filozofija pojma fenomenologije, Gestalt psihologiju,
filozofiju „bečkog kruga“ itd. Ekspresionistički pravac je veoma kontraditktoran u širem
pogledu prema samome sebi kao pokretu, kao i ostatak pravaca i umjetnosti moderne.

ZAKLJUČAK
O čemu je uopće bila poanta spominjanja „smrti“ ili nestanka umjetnosti. Da li je to uopće
moguće. Već smo zaključili iz prijašnjeg razmatranja da nije. Ali u vrijeme velike umjetničke
progresije inducirane tehnološkim napretkom i ostalim događajima, umjetnička djela i
svetonazori su doživjeli takve promjene da su te promjene izgledale kao kraj za potrebom
umjetnosti. Danas razumijemo što se dogodilo i kako se umjetnost razvijala u 20.st, i znamo
da dok postoji civilizacija, kultura i bića sa svijesti i razumom umjetnost ne može nestati.
Možemo se jedino pitati da li će se u naše vrijeme ili skoroj budućnosti opet pojaviti nekakav
veliki tehnoški napredak koji će okrenuti svijet naglavačke a tako i promijeniti samu srž i
oblik umjetnosti koju čemo mi pogrešno protumačiti kao puk i intelektualci 20.st kao“smrču“
umjetnosti.