JURIJ PETROVI MIROLJUBOV

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA

JURIJ PETROVI MIROLJUBOV ARIJEVCI RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA

Naslov originala: Rigveda i iziestvo / Jurij Petrovi Miroljubov Verlag Otto Sagner, Munchen 1981. Prijevod s ruskog - Ljiljana Janjatovi obrada elektronskog izdanja: Swarrog

PREDGOVOR Ova knjiga predstavlja pokuaj komparativnog prikaza dvaju religijskih sustava, Arijevskog kao starijeg i Slavenskog koji od njega ishodi. Pokuaj da se iznae osnovna determinanta, kao veza kulturnih arhetipova, ima za cilj dokazati i osvijetliti inherentnost drevnih vjerovanja, primarne Arijevske i sekundarne Slavenske kulture, kao i samo porijeklo dananjih Slavena u smislu direktne grane Arijevskih naroda. Autor, ponekad, ima prilino mek i tolerantan stav prema duhovnim utjecajima stranih kultura i neprirodnih uenja i vjerovanja, kao to su judeo-kranstvo, te pokuava primijetiti slinosti, kojih skoro da nema, jer su u pitanju inkompatibilni sustavi uenja, koji potjeu iz dvaju naroda (rasa), potpuno razliitih genetskih dispozicija. Mogue je, da je autor bio prisiljen na takav in, iz razloga objavljivanja knjige, ili je to zasluga prevodioca ili potencijalnog cenzora, koji se pobrinuo da tekst izgubi na potrebnoj otrini. Ja sam, djelomino, pokuao, da u elektronskoj obradi knjige, otklonim spomenute nedostatke, koje naravno nije mogue sasvim otkloniti. Knjiga je skenirana u Abbyy Finereader-u 7.0 Professional Edition a zatim prebaena u .doc i .pdf datoteke. Sam naziv knjige Arijevci ne odgovara originalu, koji bi u prijevodu s ruskog mogao glasiti "Rg-Veda i Religija Slavena". Zasluge oko naziva knjige idu vjerojatno na adresu prevodioca. Knjigu bih, i pored spomenutih nedostataka, preporuio svakom rasno i nacionalno svjesnom Arijevcu, kao djelo koje e mu bar donekle osvijetliti i pruiti uvid u daleku drevnu prolost ivota, znanja, obiaja i vjerovanja njegovih predaka, kao i objasniti neke sutinske stvari iz dananjeg svakodnevnog ivota, koje je, do sada, samo nasluivao, jer je bio odsjeen od svojih duhovnih korijena, indoktriniran raznim naopakim uenjima, religijama i ideologijama. Vjekovima su nas uili da su nai preci bili gomila nepismenih divljaka i da naa povijest poinje od prihvaanja kranstva. Vrijeme je da se sjetimo istine, a istina je da smo potomci jedne visoko razvijene civilizacije, koja je, iz odreenih razloga, pretrpjela svoj sunovrat, da je judeo-komunokranska epizoda samo jedan ruan san iz koga se polako budimo i da su nai preci bili potomci svojih iskonskih Bogova u koje su vjerovali i obraali im se za pomo, kao to to ine djeca prema svojim roditeljima. Swarrog

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA PRVI DIO VEDA Da bismo razumjeli to predstavlja poganstvo koje su ispovijedali nai preci, moramo zaviriti u davnu prolost, u samo njezino izvorite, kada su Indo-Arijevci ivjeli u prvobitnoj religiji Arije. Kroz maglu prelaznog perioda lutanja po azijskim stepama i slobodnog nomadskog ivota, stada i panjaka svijetli pred nama daleka prolost, koju su opjevale Vede. Svete himne Arijevaca, srodne grkim, svjedoe o nepomuenoj ljepoti primitivnih vjerovanja praroditelja, praura. Istovremeno, ove himne otkrivaju drugu, jo dalju prolost, kada je kulturni nivo nesumnjivo bio znatno vii. Razlika izmeu vedskog perioda i ovog drugog perioda jednaka je razlici izmeu staroslavenskog i novih slavenskih jezika. Bio je to, van sumnje, osobit svijet, koji je moda odravao kulturne veze s civilizacijom Ma (Mu). Od tamo potie ideja Jedinog Bia Boga. Arijevci perioda Veda esto su se od nje udaljavali, ali u samim Vedama konstantno su prisutna ukazivanja na jedinstvo Boga. Oblici vedizma koji su se kasnije razvili nali su svoj izraz u simbolima dubokog smisla, visoke poezije, iz koje tee i naa rijeka duhovnog ivota, ma kakvim je pokrovom sad prekrivali. Treba imati u vidu da se Arijevci Veda nakon preivljene katastrofe nisu mogli vratiti prijanjoj istoi religije. Nastupio je prekid, ponor, bezdan izmeu predvedske prolosti i vedskog perioda. On se nije mogao prevazii, ve se s naporom moralo dolaziti do novih formi religioznog miljenja, koja se ve razlikuju od prethodnih. ak su se i bramanizam i mitraizam s religijom mazdaizma, koji su nastali od vedizma, udaljili svaki na svoju stranu. Ne dostignuvi odmah punu snagu, vedizam, razumije se, nije mogao biti pretoen u odgovarajuu formu, te su u Rg-vedi uoljiva kolebanja od mnogobotva k jednobotvu. Meutim, ovdje je od znaaja i samo miljenje Arijevaca vedskog perioda. Ono je bilo metaforino, alegorino, simbolino. Zapadni znanstvenici smatraju da su te metafore i alegorije jasne. Mi ne mislimo tako. Ako je Arijevac razmiljao kao i mi, to uope ne znai da je mislio na isti nain kao mi. Njegov nain miljenja razlikuje se od naeg. Glavnu ulogu u religioznom miljenju Vedejaca nesumnjivo igra priroda, ali je oni vide drukije nego mi - djeca zapadne kulture i civilizacije, otpadnici od prirode, koji ivimo u umjetnom svijetu tehnike i ekonomije! Neposredan doivljaj prirodnih sila, ija personifikacija vodi mnogobotvu, da bi se zavrila jednobotvom, iz koga su Arijevci izali u drevnosti, nama je ve nedostupan. Za razliku od Arijevaca, mi pod personifikacijom podrazumijevamo identifikaciju. Pastiri Sedmorjeja, a potom Fergane, Dung-Arijevskih stepa i Pendaba, ovi Arijevci, licem u lice s tvorakim silama prirode, bili su strani apstraktnim predstavama Semita. Vidjevi svojim oima boansko stvaranje, priznavali su ga na javi, budui nasamo s Bogom u stepama, gdje se talasaju, izmiu plave daljine i gdje je itav svijet hram, u kome sama priroda pali sve zvijezde i ukraava bojama gore Altare. Pred njima su mnogi boanski atributi koji svaki na svoj nain stvaraju svijet. U poetku ih je tako
4

mnogo da se ne mogu svi popamtiti, ali se kasnije polako uspostavlja ranije jedinstvo, i ve Indra postaje Agni, Varuna, Savitri. Sve je to isti Bog, koji samo mijenja oblije. Prema arijevskim pastirima bogovi su u bunju, ovdje, na zemlji, u izvorima, drveu, kamenju. Oni nisu vidjeli boansko hladnim, odmjerenim, apstraktnim pogledom, ve ivahnim oima i djetinje istim razumom. Bog ili bogovi nisu isto za Semite i Arijevce. Ako je za prve On bezosjeajni, apstraktni zakonodavac, za Arijevce je prijatelj, prijatelji, uda udna, koja ne kanjavaju bespotedno, ve prijateljski podravaju ovjeka u njegovom religioznom djetinjstvu. Bogovi Arijevaca puni su bratske, sestrinske, oinske i materinske ljubavi, zatite, pomoi i svepratanja. Njihovi bogovi su boanski heroji koji se bore protiv zla. Oni su snaga, vjeno u stvarima prolaznim, ono to ne nestaje kad same stvari nestanu. Taj stvaralaki, ivi izvor prane, ive vri svuda i u svemu. On je snaga, zdravlje, ljepota, radost, mudrost, poezija i rtva, bogosluenje i pjesma, ples i prijateljstvo, oboavanje i rtvovanje, soma i oganj vjenosti. Najbolji nain da ga spoznamo je - ili aktivnost, rad, heroika, ili pasivno promatranje, poniranje u pokrov maje, traganje u njemu, kontakt ne samo s iluzijom, koja se u njoj krije, nestaje, poiva u njenoj skrivenoj sutini. Prva etapa ove spoznaje je uee u tajnama prirode, pronalaenje u njoj i u njima prije svega ljudskog sadraja. Tu kljua izvor, iva i mrtva voda. Tamo je i oblak Svaroga, Isvaroga, Isvare "s koga on gleda na svijet". Mrtva voda Arijevaca tvori materijalne forme, drei ih zajedno, iscjeljuje rane postojeeg, raa sile sjedinjenja, fiksira vrijeme, mjesto, stvari prolazne, daje statiku stvari. iva voda (ambrozija) ispunjava ih emanacijom ive, daje amrit, besmrtnost, pranu, daje razumno kretanje, samozatitu, odgaja, pazi, njeguje, ispunjava ljepotom, pretvara iz jednih u druge, daje dinamiku stvari, preobraa ih u bia. Pokrov maje je iznad jednih i drugih; iza njega, tog pokrova, sve je drugo, ni nalik obinom, iza njega je plavi k-raj, kuda sve tee, putajui vlagu ive, diui pranom. Atman je zrak, atman je i dua! Diui, ovjek udie atman, viu duu, pramatman. To je k-raj, na ijem k-raju ivi Arija, Irija, Irij, Irone (moda Iran), pred-vjeni raj, ili "onaj svijet" i Nav. Mi ovdje namjerno objedinjujemo slavenske i arijevsko-vedske ideje, jer imaju isto poreklo. I dok je Raj-Irij-Iran, Arija mjesto blaenstva, gdje tee soma, ambrozija, napitak bogova, amrit, dotle plave stepe, gdje pasu plave nebeske krave, to jedu plave trave ivota vjenog, uvaju u sebi i put i Nav. Nav je ono, preko ega treba prei, umirui i idui u Raj poslije smrti. Isaara-Isvarog, Svarog-Savitri, "koji sjedi na oblaku" iznad svijeta, promatra svijet, kako Brama zamilja svijet (u bramanizmu). Ali Nav, ili Nev, "odakle ne dolaze etvu eti" je ono nepoznato, to se nalazi preko praga ivota i to se smrtnim oima ne moe vidjeti. On prijeti ivome Jamom, Mogilom. Arijevci takoer znaju za Jamu, boga smrti. Jama prijeti ivom, da bi uzeo njegovu ivu i ispio iz njega pranu, koja mu je potrebna. Nav prijeti ivome, plai ga da bi mu uinio postojanje dragocjenim. Ali iznad Nava je zlatni most Indra-Sunce, koje vodi pokojnog heroja u Raj-Irij-Iran, tamo na zapad, gdje ono samo spava nou u zlatnim koijama, iznad kojih je zlatni ator. Tako Horos, vodei za uzde rie konje, zavrava dan. Tako Dajbog alje zlatni tit na zemlju.

Pored atora Indre-Horosa-Dajboga pasu u plavoj travi njegovi rii, ognjeni konji (u kojima je Agni). Ujutro, kad ga probudi tutnjava kopita nebeskog konjanika-Avina, ugledavi zoru, boanstvenu kravu, koja daje mlijeko ivota ljudima, Indra izvlai kola, upree ognjene konje i vodi ih za uzde irom zemlje, po k-raju rajskom, pored Nava, gdje takoer padaju njegovi zraci, budei mrtve, pristiui u svoj slavi svojoj s istoka, vodei za sobom na zlatnoj uzici jasni dan. On irom otvara plava vrata Svarge, neba, i nareuje pticama da pjevaju i kravama da muu. Plaui rosom odlazi no, sestra dana, odlazi na poinak na zapad, iza plavog k-raja, u postelju, koju je dan zagrijao. S njom odlazi Luna, odlaze i gase se zvijezde, sunca heroja. Dan, kao rtva, raa se i prolazi. reci i starjeine klanova prinose jutarnju rtvu zahvalnosti, somu na oganjagni, daju ambroziju svojim vjernim Arijevcima, lanovima svog plemena. Kada zora dijeli mlijeko ivima, ene idu da muzu krave. Mlijeko nebesko, pomijeano s mlijekom zemnim, tee u posude. Arijevci piju mlijeko krava, pomijeano s mlijekom zore kako bi dobili ivu i pranu. Kada prvi zrak Sunca koje izlazi u svoj svojoj slavi, obasja ivice kraga s mlijekom, blagoslivljaju ga Agni, Indra, Varuna, Savitri. Ono postaje sveto. Gdje je nebo, a gdje zemlja? Arijevac ne vidi granicu izmeu njih. On vidi da se nebo umiljato priljubilo uz zemlju i da je Sunce-Indra-Agni-Varuna-Savitri miluje. On se osjea kao u raju i pjeva himnu Suncu-Varuni-Agni-Indri, koji je pobijedio Jamu, tminu, tamu. Himna mu je takoer ista kao rije djeteta, koje jedva zna to rei hoe. ist je njegov ivot-rtva-tvar. U mladom svijetu on ide sa svojim stadima k plavom k-raju neba, na napoj. Potom tjera krave i konje na travu. Tamo ih uva, dok Indra-Sunce uva njega sa stadima i njim samim. Jedu travu ivotinje, sam Arijevac trai u travama svetu travu, od koje se pravi soma. Naeno predaje starjeini, ili recu, koji od toga pravi napitak bogova, ambroziju, somu. U podne se vraa sa stadima u tabor, gdje uzima uea u rtvi i dobiva svoju licu some. On pije napitak bogova i jede hranu, koja je bila osveena rtvom. itav njegov dan je religiozni akt: dan, podne, veer. Tri puta na dan Arijevci prinose rtvu. I kada veernji nebeski konjanik Avin poskoi, pali se veernja zora, pada no i bukti Agni-Oganj none vatre. Nou Arijevac spava, ali uvari, naoruani Ognjem-Agnijem, koji gori na istom mjestu, uvaju stada od napada zvijeri, zlih pomonika Jame. Oni ne spavaju, jaui konje, kao lik samog Indre-Agnija, Varune-Savitrija. Polako protjee no na zvjezdanom nebu, gdje sijaju sunca Pitris, Aniras i mrtvih heroja, koji su pili nebesku somu, napitak bogova. Izlazi i zalazi Luna, zatitnica ena. Jutarnji Avin, nebeski konjanik, glasnik borbe Agni-Indra-Varuna galopira nebom. Zora dijeli mlijeko ivima i dolazi u slavi dan s Indrom, koji je pobijedio smrt ili no. Ne znai li takav ivot uee u tajnama prirode i Boga? Ako je priroda djelo bojih ruku, onda je i zakonitost pojava takoer boje djelo i Arijevac, slavei tvorca, ivi u njemu i u prirodi. Kad bi njegov ivot bio lien boanskog utjecaja, bio bi lien i ljepote, kao i poezije, jer su ljepota i poezija bile, jednako kao i religija, duhovni sadraj vedskog ivota.

I otud dvojstvo vedskog ivota; s jedne strane Bog, a s druge zemlja. Nebo je izvor ive vode, koja tee od Indre, dok zemlja prikazuje mnogolikost bojeg stvaranja, odakle potie mnogobotvo. Sunce je jedno i Indra je jedan, iako Sunce biva i promjenljivo. Tako ujutro oivljava, danju grije, a leti u podne ee, unitava, pri, donosei sobom suu. U slavenskim jezicima ostalo je mnogo vedskih korijena i mnogi sanskrtski, prakrtski nazivi jasni su sami po sebi, kao na primjer pojam Jasna. Gotama ovako govori: "O Indra, nitko nije bio, niti e biti Tebi podoban. Jer Ti dri na sebi svemir. Indra je velik; i slua nae molitve. Mi Mu uznosimo pohvalu nau i molitve nae da uveliamo silu Njegovu. Ni Nebo ni Zemlja, ni zrak ne mogu ubiti (poraziti) ovog Boga. Svjetlost (Svijet) ne duguje nikome svoj sjaj do Njemu (Njegovoj Sili). Tako kae Panva-taratha." U judeo-kranskoj bibliji, koja je arijevcima duhovno strana, kae se: "blagoslivljajte i hvalite ime Boje, vi, koji ste sluge Njegove, Blagoslivljajte Ga" - kae Psalm cara Davida /Ps. XXXXVI/, ali u ta dva djela, jednom idovskom, biblijskom i drugom vedskom, Arijskom, ideja je djelomino ista: pohvala Bogu. Takvi paralelizmi iskrsavaju sve vrijeme itanja Veda. Jasan je zajedniki izvor vjere. Odakle on potie? Odgovor je jedan: iz njedara civilizacije Ma, koja je nekad, prije katastrofe, blistala u svijetu zadivljujuim sjajem (povui paralelu s katastrofama Manu).' "Nita nije novo pod kapom nebeskom", kae stara izreka, nita nije novo kao otkrivenje u religiji, moe se rei, itajui Vede i usporeuji ih s Biblijom i kranskim Svetim Pismom. Vedejci su boja djeca, prijatelji sila nebeskih. Oni ih trae na nebu i na zemlji. Za razliku od semitskog apstraktnog bogotraenja, lienog osjeanja, Arijevci tragaju za boanskim u prirodi, koja ih okruuje. Oni u njoj trae ljudsko, to jest prolazno, i vjeno, to jest boansko. Izvlaei iz vidljivog ljudsko, oni vide materijalno i boansko, a izvlaei materijalno, suoavaju se s boanskim. Upravo zato su Vede tako duboko religiozne. One nam prenose jednostavnu, djetinju vjeru u to da svijetom upravlja i boje, a ne samo materijalno naelo, da materijalno nije dovoljno i, ako je pred njima Jav, da se on zasniva na Pravu, a da je Nav, prostirui se iza njega, samo ponor, koji razdvaja ovjeka od Svarge, gdje je Bog, otac ive i svega ivoga. Traei ivu vodu, Arijevci su ili za svojim stadima kroz stepe, obrasle travom, sve dalje, k vjenom plavetnilu, gdje se Svarga spaja sa zemljom. Tamo su i stepenice u Raj, odakle silaze na zemlju boanstva-atributi jedinog oca bogova i ljudi. Oni ive s ljudima, i u tom pogledu religija Arijevaca i starih Grka potie iz istog izvora ive vode, a onaj koji je pije ne umire. Sve to se zbiva u prirodi, njezino kruenje, toak vremena, dostojno je pjesme drevne Arije, a Vede (Znanje) posveuju u tajne kruenja. Indra je prvi, na ognjenom konju, zaetnik odgajanja konja kod Arijevaca. On ih je posvetio u tajnu kola-kruenja. Ali, doavi do predstave kruenja, izmislivi toak, Arijevci naoe u njemu sredstvo kretanja; pronaavi kolotoak, oni napravie kola, u koja upregnue prvo telad, volove, a potom i konje. Indra, koji pobjeuje zlo, na konju, iz ijih usta sipaju iskre i dim, bog groma i munje, bjee upravo onaj prvi konjanik, na koga su se Arijevci ugledali, pripitomivi konja i nauivi da jau.

Munja u ruci Indre bila je ma koji su iskovali. Borei se za stada i panjake, organizirali su novu silu naoruane konjanike, sinove Indre, i neprijatelji ih vie ne smjedoe napadati. U stepi je ovjek licem u lice s Bogom. Glava mu se die k nebu i samo noge hodaju zemljom. A konjanik, uzjahavi, jo se vie odvojio od zemlje, jo vie pribliio Indri, ne samo izvana, ve i iznutra. Upravo zato konjanik i konj imaju takav znaaj u ivotu Arijevca. Upravo zato Arijevac u njima vidi pribliavanje Svargi. Nema bolje rtve koju moe prinijeti bogovima od konja. rtvovanje konja je po svom znaenju jedna od najvelianstvenijih misterija Arije. Vedska religija je, dakle, bila otkrivenje, ali je za razliku od starozavetnog otkrivenja, objavljivala sjedinjenje sa ivotom okolnog svijeta, uee u tajnama prirode, ije su otelotvorenje: geniji, uda udna, dobri duhovi, koji odgovaraju apsolutno svemu, svakom faktu u svijetu i ivotu. Nastanak vremena, koje tee iz glinenog suda Indre-Brame (boga vremena), i prirodni ciklus koji se ponavlja, smjena godinjih doba, to isto kolo, koje slavi njeni sin prirode, Arijevac, vodi ga od dogaaja do dogaaja, do dana djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti; od roenja do smrti. On u njemu sudjeluje i to je kolo njegova osobna sudbina, neraskidivo povezana s vremenom. Svaki pojedinani dio toka manifestacija je boanskog. Ako se brzo okree, to je znak da Indra moni leti na ognjenom konju, tue maem munje neprijatelje Svarge, lije kiadad boji iz nebeskog bezdana Vinjeg kao znak ljubavi Vinjega, pali se munjevito drvo u Svargi, odakle se sputa na zemlju most, raj-duga, pada kia Purue i vrti se kolo Koladino, vjeite promjene stvari. Siplje snijeg Purue, iz mraka ponoi dolazi mraz, zima, studen. Sve su to atributi boanstva, otelovljenje tvorake prirode. Arijevac ne doivljava materijalno tu prirodu, on je obogotvoruje, ali ne onako, kako to ini zaostali poganin. On u tome vidi izraz milosti boje. Svaka pojava u Javu milost je Brani-boga Brani-bora, Konj-Indre, svaki njegov korak je korak naprijed, nikako natrag. Od roenja k smrti, od ljubavi k Navu, od ivota, daha prane k Navu, k Raju, gdje je sve kao i ovdje. Tamo ratnici-heroji napasaju konje u itorodnoj travi, tamo nema ni tuge, ni uzdaha tamo je samo radost boja. Tamo je svjetlost vjena, neugasiva, ljeto boje, cvjetni prah, blagost zraka, izobilje plodova zemaljskih, pjesma irina rajskih, ples uda udnih, i tamo nitko nikada ne boluje, ne stari. Tamo nema ni gladi, ni ei, jer je svatko napojen vodom ivom za vijek i vjekove i "svak je sit kruha nebeskog u sve dane". Bogovi hodaju zemljom, ive meu ljudima, bratime se s njima. Galopira stepama konjanik, dojae do nomadske erge, klanja se, alje blagoslov okupljenima oko ognjita. Poziva ga starjeina da sjedne da podjele veeru. Sjeda gost, slavi Boga, jede, lee da prenoi K-Raj svog konja. Svarga sija zvijezdama, mlijekom Maje, koje je ova nosila Svargom u kragu da napoji dijete Krinu i prosula. Sija mlijeko na visini. Spava pratilac. uvaju stada konjuari, ne spavaju u sedlima, razgovaraju. No protjee u travama, blaga, rosna. U zoru stie zamjena straarima, drugi e uzjahati konje. Nema putnika! Bio je ovdje, a nema ga. Nestade. Nitko nije uo kako je odjahao. Tko je on? Sam Indra ! Dolazio je sam Indra. U daljini, u podne, kada zemlja podrhtava uz ivicu neba, uz talasanje oblaka, to teku u plavoj gomili iza K-raja zemlje, pomalja se plavi pojas i preko njega, na plavom polju ide ora, vodei brazdu. Gledaju starjeine: to je to? Okolo su besK-Rajne stepe, oraa
8

nigdje nema! alju konjanike. Galopiraju konjanici, jure kao vjetar i gledaju kako se ora die u nebo, nastavljajui da ore, topi se, nestaje. Koje orao njivu? Tko e se, ako ne Indra, baviti zemljom Svaroga? Plava je, i trave na njoj su plave, i nou tamo pasu zlatne ovce, treperei ognjenim iskrama. Kreu se bezbrojna stada u Svargi, napasa ih bog Veles, predstojei svakom kretanju, svakom broju, svakoj harmoniji, blagostanju, dobru, zverima i travama. U daljini se pomaljaju sjene ljudi, idu oni za stadima, visoki, izdueni, s velikim kukastim tapovima, koraaju za ovcama. Idu do samog Svarojeg pojasa, plavom ivicom to odvaja nebo od zemlje, idu i stupaju na njega, i ve na nebu gone stada, nad zemljom. Tko su ti pastiri? To su Velesii, Svarogovi guslari, pjevai, bajani, to gone bezbrojna stada zlatorunih ovaca Svarge. Idu, nestaju, irei se po Nebu. Kako razumjeti ovu Tajnu? Arijevci su je svojim oima vidjeli i ovako objanjavali: Indra, Veles-Bog, Agni, Jaro hodaju plavim stepama, plavom Svargom, nedostupnom obinim smrtnicima. Oblaci se podigoe kao gromada na Sjeveru, stadoe obavijati nebo, grom u daljini zagrmi, a Sunce, lik Agni-Boga potamni, pomrai se, i na trenutak Zemlju pokri tama, u kojoj su svijetlile samo Munje i grmjelo je, lila je kia iz bezdana nebeskog. Moni Indra-Bog-Heroj borio se s Crno-bogom, koji je ratovao protiv Agni-Boga. I odjednom se ponovno javi svjetlost i no, koja se bjee spustila na zemlju nestade. Indra pobjedi! Indra moni, slavni heroj, ne tedei sebe, baci se na Crno-boga i odagna ga! Slava Indri i Indrinim ljudima! Ti su ljudi Slaveni, Sloveni. Oni pjevaju slavu Indri, bogovima neba i zemlje, nita ne traei za sebe. Oni su narod slave. Slaveni. Ime njihovo nastalo je iz obiaja pjevanja u slavu Indre. Oni nisu pasivno promatrali prirodne cikluse, ve iznutra, ivei u njima, rukovodei se njima. itav njihov ivot bio je zasnovan na prirodnim ciklusima i sve to je bilo u prirodi, bilo je i u njihovom ivotu. Eto, zavri se studena zima, kada je trebalo izvlaiti hranu za stoku ispod snijega, na Sjeveru, i kada je u Pendabu hladno. Potekoe potoci, ozeleni trava. Prve se ovce ojagnjie. Prvo janje dar je bogu-Agniju. Pastiri praznuju. Prvog agneca prinose klanju, spaljuju iznutrice na vatri od prologodinjih trava, peku ariznu, agneca proljea, posveenog Agni-Bogu. Jedu ga sa stepskim lukom, divljom slaicom, koja je ve izrasla iz suhe trave lrolog leta. Jedu, kuaju, zalijevaju prevrelim mlijekom stepskih kobila, vesele se, slave Agni-Boga. Dok je kod Semita Proljetni praznik (pasha)- praznik izbavljenja iz egipatskog ropstva, za Arijevce - to je praznik proljea, ponovnog raanja prirode, buenja stepa iz zimskog sna. Raduju se Arijevci, upaju zelenu travu, bacaju je uvis, k Svargi, pokazuju Bogu-Ocu svih da je stigla zelena trava. Posipaju se meusobno od jutra do veeri prahom korijenja to boji indigo, da objave da je stiglo vrijeme cvjetnog praha. I ako neko tog dana nae prvi cvijet u stepi, odnosi ga s radou i ushienjem u tabor, daje starjeini, a ovaj ga, slavei Indru, Agnija, Varunu, pokazuje svima kao prvo udo Diva Divnih. Bogovi su hodali stepom i po njihovim tragovima nie cvijee. Veza Arije s bogovima neraskidiva je: prvi slave druge, a ovi im pomau:

"Iznad svega, iznad dana i noi, Iznad zraka i mora je Indra, Koji ide dalje od vjetra, dalje od zemlje Dalje od rijeka i dalje od svijeta!" Indra Veliki, koga slavi Renu, sin Visvamitre: "Slavi Indru, tog velikog heroja, koji se izdie u sjaju svjetova, dalje od granica zemlje, koji oivljava i bodri ljude, koji ispunjava sve, koji se velianstveno uzdie nad tamnim pokrovom valova! Slavi Indru, pjevajui nove slave, tako plemenite kao to je i On sam, ija je veliina ravna zemlji i nebu!" Ovaj Indra doao je na praznik proljea u stepama, sjeo k-raj vatre-dima, uzeo komad svetog agneca i jeo s ljudima. Bio je to Indra, jer rano ujutro ne naoe tragove njegove. Bio je to Indra, jer odjaha na riem konju, a da uvari ne ue grom njegovih kopita. Bio je on, Indra, jer otie prije dana koji je trebalo da donese na zemlju. Bio je on, Indra, jer lik njegov bjee blag, a rijei tople. Bio je On, Indra, jer doe i ode na vatrenom konju. "O Indra! Nek pobjedi Tvoje oruje protiv grenika, zle Rakase! Neka se nai zli protivnici srue na zemlju, kao rtveni bikovi. O Indra! Neprijatelji koji nas napadaju mnogobrojni su i ispunjeni mrnjom. Neka se skupe ispod plata noi da ujutro uz pomo svjetlosti nastupajui dan postane njihov grob. Prizivamo u pomo, prinosei ovu rtvu, velikog i predivnog Indru, najplemenitijeg od heroja u bici, milostivog kao i stranog, pobjednika neprijatelja na bojitu, pokrivenog njihovim trofejima." Indra je u stepama, sjeverno od Pendaba, sjeverno od Kabula i rijeke Kofeje, ili Kabula, u visokim dolinama Jaksarte i Oksusa. On je bio meu Arijevcima koji su napasali stada. On je pokazivao prstom na jug gdje je Pendab. On je pokazao gdje su bolji panjaci i gdje je manje neprijatelja. Slaveni, koji slave Indru, bili su na Komonima, kreui se k jugu, ali starjeine rekoe da se Indra pojavio na gori i pokazao na zapad, gdje spava nou dan, gdje stoje u noi zlatna kola Sunca-Agnija: "Tamo, jer i Agni tamo ide, jer tamo dan spava i no otud dolazi". Tamo je K-Raj Zemlje, tamo... Jedni su krenuli na Jug, drugi na Zapad." Nomadski klanovi prelaze u potrazi za panjacima tisue vrsta i pravac za njih uvijek ima veliki znaaj. Prema Suncu i zvijezdama vodili su svoja stada. Indra-Sunce bio im je vod. Indraheroj, Indranajbohlji vojnik, najsnaniji od hrabrih i najhrabriji od snanih. Skiti i Sarmati, meu kojima su kasnije bili nai preci, imali su boga rata. Najjednostavniji obred, koji su mu posvetili i simbol boga rata bili su koplje, ubodeno u zemlju ili ma. Tako su prauri simbolizirali Indrine munje, njegov ognjeni ma. Grci su u tome vidjeli barbarsko siromatvo obreda. Himna Sanva, posveena Marutsama,
10

zavrava se rijeima: "Bacite neprijatelje kao strijelu protiv onih, koji su se osmjelili da mrze Riis." Marutsi ili sveenici najzad su se u Vedama stopili s Devama. Zakoni pustinje ili stepa su prosti. U njima je sve potinjeno udobnosti stada, ovaca, krava i konja. ivot pastira je surov: sav u kretanju, u potrazi za travom i vodom. Sinovi Aniras, opjevani u pjesmama obitelji Gotamida, slave se ne samo kao sluge Indre, ve i kao njegovi pomonici u potrazi za nebeskim kravama. Njihova linost na K-Raju K-Rajeva iezava i biva zamijenjena onim boanstvom, kome su sluili. Aniras (Angiras) su postali Agni. Zemaljske krave su smrtne, potrebna im je trava i voda, nebeske krave su besmrtne, one piju ivu vodu i jedu plavetnu travu Svarge. Oni to su, pomaui Indri, traili te krave i sami postadoe boanstva, sjedinjujui se s Indrom i rastvarajui se u njemu. Konjanik, jaui stepama, polako se smanjuje, pretvarajui se u malu toku u plavetnilu daljina, nestaje u njima, postajui Jedno s njima. Ovu tajnu utapanja linosti u njedra prostranstva Arijevci - djeca Indre pretoili su u himne i legende kao tajnu sjedinjenja s boanstvom, rastvaranja u njemu. Krave, koje vau travu, olienje su smrtnoga koji se hrani besmrtnim. Ali besmrtno im samo privremeno pomae u ivotu, u borbi sa smrtnim. Svaroje krave i same su besmrtne i zato je njihova hrana - plava trava Svarge. Indra ih trai. On, koji se predao podvizima, bitkama s neprijateljima ljudi, izgubio je stada. Aniras trae njegove krave, postajui njegove sluge, sjedinjuju se s njim, postaju On. Ovdje ljudi prvo postaju atributi boanstva, a potom samo boanstvo, gubei svoju linost. Kao to se konjanik koji se u galopu udaljava od tabora, poistovjeuje s prostranstvom, oni se poistovjeuju s Indrom. I to se vie udaljavaju u vremenu, preci se sve vie stapaju s boanstvima. Smrt je odlazak u vrijeme, koje se sjedinjuje s prostranstvom. Izvan granica i jednog i drugog je Svarga, plavi Raj, koji poinje od konca K-raja zemlje. Tamo su plave stepe Svarge, tamo je plava trava vjenog ivota, tamo su oblaci-ovnovi i telad, i zvijezde-ovce Svaroga, Indre, Velesa. "O Datavedas, neka oni uu u tijelo! O Agni, spusti ih zatim meu Pitris, da dou u molitve (nae) i rtve. Odjeveni ivotom, neka prime oni ostatke (posmrtne)..." Tako su molili Arijevci, spaljujui mrtve: "O Agni, postaraj se da spali (konano ovog pokojnika). Ne rastrgni ni egovu kou, ni tijelo mu. O Datavedas, ako su ti nae rtve ugodne, pomozi mu tvojom pomoi, okrui ga tvojim Pitris. On je doao da primi (tijelo), koje nosi njegovu duu." Konjanik tako, jaui u daljini, nestajui u prostranstvu stepa, postaje simbol ieznua, i smrt gubi svoju stranu sutinu, jer je ieznue jednostavno: Agni obuhvata tijelo preminulog, odnosei ga sa sobom. Pokojnik je otiao u potrazi za nebeskim kravama Agnija-Indre. Stalno mijeanje imena boanstva pokazuje da su svi oni razliiti atributi jednog Boga, kome samo daju razliita imena. Greka je mnogih znanstvenikasanskrtologa upravo u tome to razna imena Boga smatraju razliitim bogovima. Osim toga u slavenskoj slubi kae se: "Sveti Boe, Sveti krepki, Sveti Besmertni..." Zar se ovdje imenuju tri Boga? U Rg-vedama, pak, kad se kae Purua, Agni ili Indra rije je o tri boanstva. Zato? Zato to se u njedrima kranske civilizacije pogani uobiajeno smatraju idolopoklonicima koji vjeruju u mnogobotvo. Nakon briljivog prouavanja Rg-veda i dokumenata o poganstvu moramo, radi jasnoe, insistirati na tome da su razliita, takozvana boanstva kod Arijevaca zapravo imena jednog istog Boga. Svatko takvo ime samo je poseban atribut boanstva. Ne poriemo da je meu njima bilo i onih
11

koji su vjerovali u personalnost svakog od ovih imena. Oni su ak mogli zapisati i himne raznim boanstvima, ali zbog toga to su dva tri pisara pogreno zapisala Isus umjesto Iisus, nita se u kranskoj religiji nije promijenilo. Ni u arijevskoj religiji se time nita ne mijenja. Prava personifikacija boanskih atributa uslijedit e kasnije, ali to je ve blie naim vremenima. Nomade je samo nebo, sama Svarga uila jedinstvu boanstva. Isvara je jedan! Ovaj naziv je kod Gota iz slavenskog korijena Jedan preao u Odin, da bi se u tom obliku zadrao u brojanju kao naziv za jedan u ruskom djelu slavenskog svijeta. U tom odbrojavanju Odin-Jedin bilo je ime Boga, Dva-Deva, Tri-Trimurti, etiri-atvara, atvara, Satvara, Pet-Pento, vjerojatno od grkog penta, isto kao i estheksa, sedam-sedemv, sedvm, Santa-element vlanosti osam, da bi opet devet postalo naziv za Deva i deset Dasia. Arijevski religijski karakter brojanja takoer vue korijene iz nomadskog pastirskog perioda kada je, brojei stada, sin Indre posveivao svoju stoku Bogu. Ujedno, on ju je blagoslivljao. Blagoslivljanje stoke zadralo se u ruskom pravoslavlju: na Blagovijesti, 25. marta, gonile su se krave do crkve. Mogue je da se u dubokoj prolosti, prije praznika proljea, posveivala stoka, kada se svaka ivotinja pojedinano posveivala boanskom atributu, odakle potie i samo brojanje. U svakom sluaju ono je bilo neophodno nomadima, jer bez toga nisu mogli znati koliko je ivotinja u njihovom stadu. Taj praznik Proljea je pastirski praznik, koji oznaava da ovce poinju da donose jaganjce. Prirodno, taj dan je pun radosti, jer od njega poinje proljee i tog dana svi pastirski narodi "Arijevci, a takoer i Semiti prinosili su svojim boanstvima rtvu prvo neporono janje. Taj dan bio je posveen pjesmama, igrama, priama o prolosti, obrednoj trpezi i, poto je ivot pastirskog naroda zavisio od stada, tog dana brojali su stoku, posveujui je jedinom Bogu, Devama, Trimurti, atvari, Pentu, Santa svim atributima Boga. Brojanje se na tome zasnivalo. Nakon prebrojavanja zapoinjao je novi vremenski ciklus, do sljedeeg praznika proljea. Meutim, tumaenje atributa predstavlja za nas tekou, jer ne znamo to su sve nai prauri podrazumijevali pod ovim ili onim imenom. Tako je vedski pjesnik Vaitha, ili Vaitha bio jedno vrijeme smatran za boginju zore, jer njegovo ime znai "neobino blistav". Osim toga, boginja zore takoer se esto zove i "neobino blistava". Zora je nosila ime Uas, a jedina zvijezda koja je imala ime bila je Venera zvali su je Uzanas ili Sukra. Kako je ta zvijezda ostajala posljednja, a prva se palila, Arijevci su mislili da je ona jedino boanstvo koje je pokuavalo da se suprotstavi Indri-Suncu. "Neka nam podare blaga Mitra, Varuna, Aditi, Majka, Zemlja i Nebo". "Razliita blaga, koja daju Zore, darovi su, to donose sreu onima, koji ih potuju prinoenjem rtava i pjesmama." Hram prirode u kome su ivjeli Arijevci, pruao je duhovnu hranu svojim pojavama i u njoj su pronalazili sebe i svoju misiju na zemlji. Kao i Vesna, koja nagovjetava svjetlost i toplinu, tako i zora, simbol Vesne dana, obeava toplinu i svjetlost. To obeanje bogovi su uvijek odravali, i uvijek se ispunjavalo. Od tamo radost Arije. Indra, onaj "koga su slavili nai oevi" (Rg-veda) stalno je spominjanje. Indra je jedno od najznaajnijih imena boga Sunca. Izvorno, arijevski politeizam bio je monoteizam, jer je Sunce jedno, i kult, nastao iz obogotvorenja Sunca, govorio je u poetku samo o njemu, a ne o mnogima. U dolinama Dungarije, ili Dung-Arije, religija je bila primitivna, svodei se na oboavanje Sunca. Kasnije e se pojaviti i drugi atributi, a zatim njihove personifikacije.
12

Nema sumnje da je kultura Arije i u najstarijim vjekovima bila na vrlo visokom nivou. Godine 1952, 22. kolovoza na radiju u Belgiji objavljeno je da je pronaen rukopis na sanskrtskom jeziku, s opisom leteeg aparata, nesagorivog i teeg od zraka. Ako je to tako, pastirski period Arije bio je period opadanja, koji je nastupio nakon procvata kulture i civilizacije. Koji su dogaaji to prouzrokovali, ne znamo. Uzroci su mogli biti revolucionarnog, geolokog karaktera, najzad, ratovi, epidemije (sjetimo se velike kuge u XIII vijeku), rasno mijeanje s inferiornim narodima i sl. Dogodilo se neto to e sruiti organizaciju Arije. To razaranje mogli su preivjeti pastiri ili su preivjeli stanovnici Arije mogli postati pastiri. Postoji mogunost da su se spomenuti dogaaji odigrali u priblino isto vrijeme s onim to je zadesilo civilizaciju Ma, nestalu u Tihom oceanu. Vremena opadanja i procvata smjenjuju se u ivotu naroda. Oevidno, u njihovoj osnovi lei ciklini zakon, dok ono, to nazivamo "uzrocima" opadanja civilizacije moe biti samo vanjski uzrok, koji poprima razliite oblike. Kada se radi o tako sloenoj pojavi kakva je opadanje, uvijek je prisutan niz uzroka, vanjskih i unutranjih. A unutranji uzrok i stvarni uzrok jeste prekid veze meu pojedincima naroda. Usporeujui ivot naroda s organizmom, moe se analogno tome rei da je opadanje izazvano prekidom unutranje koordinacije naroda, ili drugim rijeima, nastankom unutranjeg kaosa. Kako svaki ivot i procvat podrazumijevaju zavoenje reda u kaotinom nagomilavanju stvari, to prije svega znai da opadanje zapoinje u onom trenutku kad nastupi poremeaj funkcija civilizacije, a poredak oslabi. Narastajui kaos ubrzo nadjaava sile poretka, izazivajui konaan pad civilizacije. Osnova vedske poezije, poezije u sutini religiozne, je proslavljanje boanstva, dok su molitve njemu malobrojne i primitivne. Da bi se doraslo takvom shvaanju religije bile su potrebne tisue godina, jer ako je vanjska forma vedske religije antropomorfna, ona je mogla nastati kao posljedica opadanja. A osnova vedizma je slavoslovlje i u vrlo maloj mjeri molitva. Meutim, svaka poganska religija temelji se na molitvama: Bog treba da intervenira u osobne stvari ovjeka. Slavoslovlje, pak, jeste proslavljanje boanstva kome se molitva upuuje samo u najneophodnijim sluajevima. Tamo gdje prevladavaju hvalospjevi, Bog ivi boanskim ivotom, a ne antropomorfnim. U ovom sluaju religija ukazuje na vii oblik ivota, koji je uzrokovao odgovarajuu formu religije. Ona kao da govori da prirodni i ljudski zakoni u velikoj mjeri reguliraju ljudski ivot, a Bogu treba samo zahvaljivati i slaviti ga. Zato mi insistiramo na tome da je ivot Arije u Dung-Ariji, Fergani i Santa-Sindhu bio poput izdanka prethodeeg visoko kulturnog ivota, koji je ponovno izrastao iz odsjeenog korijena. Koji su bili uzroci opadanja drveta civilizacije, ne znamo. Meutim, veliina tog drveta za nas je nesumnjiva. Povijesni period, koji nam je poznat, ne moe se smatrati konano utvrenim. Mi poznajemo samo neveliko razdoblje povijesti ovjeanstva, raunajui od 10 tisua godina prije Krista, najdalje. Meutim, mogue je da ono see u vrijeme na desetine puta vie. Sjeanja o tome nisu sauvana. Ipak, oslanjajui se na dokumente o civilizaciji Ma, moemo rei da, iako nam se razdoblje od 250 tisua godina ini velikim, takoer nemamo ni dokaze koji bi govorili suprotno! U ljeto 1952. objavljeno je da su u Etiopiji pronaene majolike koje prikazuju bojno polje, gdje iznad taktiki i strateki rasporeene vojske u zraku eksplodiraju granate, a
13

iznad vojske lebdi i aeroplan, to dokazuje da je ovjeanstvo ne samo na Atlantidi i u Aziji, nego i u Africi ve bilo na naem nivou razvoja tehnike. Indru su Arijevci zvali Sakra, to jest Moni. O Agniju, kako nas izvjetavaju u himnama, njegovih sedam plamenova (sedam boja) govore da je Agni dijete snage. Pratioci Indre, Vaju, koji se predstavljaju kao Bog ili kao skup bogova, Marutsi, sluge i pratioci Indre, roeni na zemlji, nazivaju se Prisni.14 Prisni na staroslavenskom znai svagdanji, vjeni. "Ja pozivam u pomo (rijei Pratikatri) Indru i Agnija, Mitru i Varunu, Aditi, Svjetlost, Zemlju, Nebo, Marutsi, Oblake, Vodu, Vinua, Puana, Brahmanaspatija, Bhagu, Slavnog Savitrija. I Oblaci, koje slavimo u naim pjevanjima, i blagodatne Rijeke dae nam spasenje!" Ovdje vedski pjesnik priziva sindhu (element vlanosti, rijeke, kia, vode itd.), prvi ivotni princip, obraajui se svemu to na ovaj ili onaj nain ima personalnost u prirodi, kao emanacija boanstva. Na alost, nemamo datume ovih himni, u suprotnom, mogli bismo pratiti postepeni razvoj teogonije Arijevaca makar i jednostavne, ali raznolike u izrazu. Dok poetska uobrazilja dijeli boanstva na sve vei broj posebnih personifikacija, metafiziki razvoj tei jedinstvu. Povratak jedinstvu prirodni je put poslije dekadencije. Ipak, odsustvo vrstih dogmi omoguava dalju podjelu na nove atribute. Suvremena religija Indusa, potomaka Arije, dola je do neogranienog broja boanstava. A da su to u osnovi bili samo atributi, jasno govori sljedei odjeljak Rg-vede: "Boanski duh, koji cirkulira na nebu, Njega nazivaju Indra, Mitra, Varuna, Agni; mudraci daju jednom boanstvu mnoga imena, to su Agni, Jama, Materisvan." Nebitno je, prema tome, kojim putem je krenuo potom bramanizam. Bitno je da je u osnovi to bilo jednobotvo. Tronebeski i trozemni boanski atributi Indra, Agni, Savitri, Vinu, Varuna u sutini su jedinstveni. Dakle, polazna toka arijevske vedske religije bio je, nesumnjivo, monoteizam, a suvremeni bramanizam treba smatrati deformiranim prelaskom rita u sadraj religije, isprva ezoterine. Povijest razvoja religije pokazuje da su one prvo ezoterine i siromane kultom, ili ritom, a zatim, uslonjavajui se, ezoterizam sve vie osvaja dok ne apsorbira sav egzoterizam. U tom trenutku, ak i ako nije politeistika, religija postaje formalna, gubi moralni znaaj, prestaje da utjee na mase i postaje mrtva. Pogrena je teorija da se poganstvo raa iz jednobotva zbog siromatva misli, prelazei u svom razvoju u politeizam, da bi tek potom dolo do odvajanja monoteistike struje u religiji, ime se njen razvoj zavrava. Proces moe biti i obrnut, to je sluaj s bramanizmom, koji je potekao iz jednobotva. Razdvajanje ovog jednobotva na politeizam personifikacija atributa boanstva samo pokazuje kako religija neograniena dogmama moe prei ne samo u ezoterizam, ve i razbiti se na niz potpuno samostalnih religija. Bramanizam jo nije dotle stigao, ali je ve na putu da se podijeli na niz religija. Iako Alfred Mori ne smatra da je prihvatljivo jednobotvo arijevske religije, to je njegovo osobno miljenje, jer mi imamo naprijed citirani tekst: "Mudraci daju jednom boanstvu mnoga imena Agni, Jama, Materisvan (Matersva)". Iz ovog nedvosmisleno slijedi da je Bog u svijesti vedejskih Arijevaca jedno bie. Naravno, kod Arijevaca nije bilo pukog ematizma u shvaanju Boga i sva religija zasniva se na religioznoj fantaziji, a ne na dogmatski vrstim postavkama. Mojsije na primjer, za krenje zakona kanjava
14

idove smru, dok Arijevci ne primjenjuju tako stroge mjere. Jehova je bio zakonodavac moralno posrnulih idova, dok je boanstvo Arijevaca bilo prijatelj i zatitnik, a Arijevci njegova djeca, dakle polubogovi (boji sinovi). Djeca u Bogu trae udo, a ne apstrakciju. S druge strane, sreemo se s vrlo apstraktnom metafizikom ezoterinog bramanizma, koja predstavlja drugi aspekt religije. Iako Arijevci mole Indru da ih zatiti od neprijatelja, njihova religija ne odvaja same Arijevce od ostalih naroda, kao kod Semita. Prinoenje rtve kod Semita ustupak je poganskoj prolosti, dok je kod Arijevaca rije o bogougodnom djelu, koje religija potie. Mojsije je, suprotno tome, ak zabranjivao prinoenje rtve. Herodot govori o Slavenima u Europi fantastine stvari, ali ve on spominje Jazike i Kostoboke, kao i Srbe i Hrvate. Treba prihvatiti da su oni tamo bili oko dva, ako ne i tri vijeka prije njega. Kako je to priblino VIII vijek prije Krista, treba uzeti da su prvi Slaveni na teritoriju europske Rusije doli negdje u to vrijeme. Oni su kao rtvu prinosili svete konje. Upravo to je pomoglo Arijevcima-Slavenima da zauzmu njihove zemlje i uvrste se na njima. Mogue je da su Slaveni u prvom valu seoba stigli u Rusiju s asirskom konjicom. Od tamo strah kod Grka od Kentaura, i s druge strane obogotvorenje konja kod prvih Slavena, kao i uope kod starih Arijevaca, zahvaljujui emu su osvajali zemlje i panjake. Svarga Arijevaca - prsti reca, dali su ime svadbi, iji se obred obavljao uz pomo ruku reca. Soma - boanstveni napitak slian vinu, bila je prvi rtveni produkt, a tek kasnije uslijedili su volovi i sveti konji, koji e uskoro postati dio Indre, Varune, Agnija, koji jae zlatnog konja. Oni su se sjedinili s boanstvom. Na otoku Rigen sveti konji predstavljali su najvaniji dio kulta, a sam kult postao je stroi i istananiji, vjerojatno pod utjecajem religije Varanga-Gota. Ali u to vrijeme na prvom mjestu bio je napitak soma, napravljen od soka svete trave koji je sluio kao prva rtva. "Purua ima tisuu glava, tisuu nogu i on je zamijesio Zemlju u grudvu pomou svojih ruku sa est prstiju, i On vlada Zemljom." Arijevci su vjerovali da je stvaranje svijeta slino rtvovanju; oni su smatrali da molitva i rtva, kao plodovi ljubavi, podravaju i stvaraju svijet. "Platno rtve se prostire, satkano od sto jedne niti, koje su dale Deve (Dive), oevi (reci) pomau tkanju, natezanju platna i njegovom skidanju, a Purua ga razmotava, sjee platno na nebu i navlai ga, dok pored nje stoje sjajni rii." Ova ideja neprekidnog stvaranja bliska je kranskoj, koja govori da molitva i kranska ljubav tvore ivot. "Vjera bez dijela mrtva je" kae apostol Pavle. Ali u Rg-vedama s vremena na vrijeme spominje se jedinstvo boanstva: "Tri su boanstva; Zemlja, Zrak i Nebo (Svit) njihovo su carstvo. Oni su Agni, Vaju, Surija. Mnoina njihovih dijela proizvela je njihova mnogobrojna imena." Zapadni sanskrtolozi smatraju to samo "slabim pokuajima" uitelja religije da uspostave jedinstvo koje nije ni postojalo. Mi se drimo miljenja da su u Rg-vedama, kao i u svakoj religiji, postojale dvije teoloke discipline; jedna sveenika, koja je znala za atribute, i druga - narodna, koja je atribute prihvaala kao posebna boanstva. "Religija u Rg-vedama jo nije u stadiju teolokom, ona ak nije dostigla epski uzrast, kae autor Lasen, u kojem uobrazilja, ovladavajui religioznim osjeanjem, vezuje za ideju boanstva kontinuitet dogaaja, visokih podviga, avantura, iju povijest izlae." S ovom definicijom ne slaemo se u potpunosti. Niti se svuda niti kod svih naroda religija razvija po istom obrascu. Ne stvara svaki narod epos. Autor, ini se, pravi greku,
15

polazei od ideje da je arijevska religija politeizam. Ve smo iznijeli nae gledite po tom pitanju. Alfred Mori, takoer, misli da "izmeu boanstava Arijevaca odnosi nisu u dovoljnoj mjeri definirani". Nisu, jer se vedska religija razvijala od jednobotva k politeizmu Indije. Kao to smo do sad govorili i kako ukazuju same Rg-vede, to su atributi jednog istog vrhovnog bia, a zaboravljanje tog principa dovelo je do politeizma u bramanizmu, iako ni to nije ist politeizam, budui da se raspao na sekte, od kojih svaka na svoj nain tumai odnose izmeu boanstava. Najzad, sauvao se i isti ezoterini bramanizam, koji pod posebnim boanstvima podrazumijeva posebne atribute boga Brame. U jednom je tono miljenje Alfreda Morija: "Vedski kult raa u Indiji bramanizam, u Perziji mazdaizam, a njegova sjeanja, donijeta u Europu, polazna su osnova za razvoj helenske i italske, kao i germanske i slavenske religije." Ne slaemo se ni s miljenjem Lasena, citiranim naprijed, po kome je religija koja opjeva boanstva i slavi ih, ne dosaujui Bogu molbama, "jo nedorasla". Po naem miljenju, religija, u kojoj se molbama ostavlja skromno mjesto, pokazuje plemenitu, altruistinu sutinu. Slavei Boga, ona ga ne moli za mijeanje u ljudske poslove, koji su esto daleko od pravednih i istih. Sistematizacija boanstava, koju je izvrio Nirukta, javlja se u himni Visvavedas, pripisana Dirghatamasu. Nirukta, napisana prije epohe budizma, najstariji je izvor sistematizacije u epohi Rg-veda. Meutim, ovaj rad je ve indijski, a ne arijevski. Trei dio Nirukta dijeli boanstva zemlje, zraka i nebesa, i on nosi naslov Daivata. Mnogi vedski pesnici pripisuju stvaranje svijeta Indri: "Ti, o Indra, sam si stvorio sve to postoji."; "To je Indra, koji je rasporedio i pridrava Zemlju."; "Njemu dugujemo dane, konje, trave, vode i ume." Mitra i Varuna bili su njegovi pomonici, Vinu se esto naziva tvorcem neba i zemlje i ponekad Agni. "Tako mu se pripisuju epiteti tvorca i stvoritelja i oca svih bia"; kae Alfred Mori, ne primjeujui da upravo ovo mijeanje linosti i slui kao dokaz da nije rije o linostima, ve o atributima. "Agni je ukrasio svod nebeski zvijezdama", kae on dalje. Njega zovu Dhatri, to jest izaslanik Indre. Savitri se takoer naziva tvorcem. Njemu se pripisuje stvaranje dvonoaca i etveronoaca, i ne toliko akt stvaranja, koliko stvaranje ivota na zemlji. U posljednjim glavama Veda govori se o nematerijalnom biu, Purua, koji je istinski tvorac. Purua, boanstveni mu, sjedinio se s Pradhanom, majkom, i iz tog sjedinjavanja nastala su sva bia. Dua svijeta, Purua, nastao je od Paramatma, vie due, obrazujui na taj nain Trimurti (Trojica), koju ine Agni (oganj), Vaju (zrak) i Surija (Sunce). Ispostavlja se, dakle, da se svuda radi o trojednom boanstvu, a ne o mnotvu bogova. "Agni se nalazi na Zemlji, travama; vode sadre Agni; Agni se nalazi u kamenu, u ovjeku; Agni je i u stoci i koama. Angiras ili Aniras bili su, oevidno, reci ili neka vrsta sveenike kaste, poput Levita kod idova. Oni su esto sastavljali himne i poslije tvrdili da ih je sastavio sam Agni. Ne govori li to isto Mojsije kada objavljuje svoje moralne zakone, ili Dekalog? Sjedinjenje s boanstvom uobiajeni je nain da se rijei pribavi svetost. Rii ili sastavlja himni personificira se s Agnijem, ili Indrom, i na taj nain Indra sam sebe hvali. Tako i Nirukta stavlja Marutsi pored Pitris, ili predaka a rtva, posveena precima, pomae im da odu na nebo, postanu sveti. Svaki Indus posveuje rtve precima i smatra se ocoubojicom

16

ako to ne uini. Pitris se zovu ognjevi rtve Agniju. Dakle, nastao od Boga, ovjek se Bogu vraa. Pogrean pristup atributima boanstva Arijevaca rezultirao je nevjerojatnom konfuzijom u radovima sanskrtologa. Oni ponekad trae personifikacije usprkos samim tekstovima Veda. Tono je kad kaemo da se istinsko poznavanje religije ne moe uvijek nai ak ni kod dananjih vjernika, a u tim primitivnim vremenima pogotovu. Arijevci su bili ljudi koji su uili u koli prirode, meu travama i zvijerima. Nije im sve ni bilo jasno u religiji. Samo reci, pjevai Veda posjedovali su pravo znanje. Religija je vjerojatno imala nekoliko posveta, odnosno, nivoa i obian narod ivio je u najprimitivnijem stadiju vjerovanja, dok je rii (rii) znao neto vie, a rec pri nekom caru jo vie. U vezi s himnama oblacima, treba znati da za pastire leti, kada gori trava, oblaci postaju neophodni za ivot. I kada bi panjaci stradali od sue, oni su pjevali himne vena, to jest oblacima, pozivajui ih da se izliju na stepe i oive osuenu travu. "Kada oni, koji te ele vide kako leti na Nebu na tvom zlatnom krilu, oni prepoznaju u tebi izaslanika Varune, Pticu koja nosi kiu u predjele Jama (car Pitris, koji vlada Zemljom i smru)." Sedam zraka ili sedam pohvala Agniju, sedam plamenova ije ime znai "zrak", postaju za arijevske pjevae sedam reca rtvovanja, dakle, pratioci Agnija. Puan ili pobjedniko sunce, koje caruje nad tamom, ili Bhaga (Bog), koji se sjedinjuje sa Savitri, potie od drugog epiteta koji se pripisuje Suncu sretni. Kao Savitri, Sunce se jo zove "mudri, bogati, moni". A ako svi ovi epiteti nisu vie od epiteta, istinsko poznavanje religije sastoji se u njihovom prihvaanju kao epiteta, a ne kao posebnih linosti boanstva. Mitra je, na primjer, takoer Sunce, ali prije svega neprijatelj zlih i zbog toga je on prijatelj, jer Mitra znai prijatelj. Varuna je kao brat Mitre, a u stvari je drugi ipostas Sunca. Obraajui se Suncu, Arijevci mole Varunu, Mitru, Agnija, Indru. Sve su to ipostasi jednog istog Boga. Ako zaponemo nabrajanje epiteta, onako kako su ih doivljavali neprosvijeeni Arijevci, pastiri, a ne onako kako su ih shvaali reci, nikada neemo doprijeti do istine, i religija Arije ostat e za nas potpuno hermetina. Djeje bespomoni pokuaji objanjenja funkcija boanstva, o kojima su moda ak i arijevski pastiri znali vie od nas, nee nam omoguiti da proniknemo u praizvor religije, ve e nas samo zavesti i baciti u potpuno neznanje! Mitra je bio bog mitraizma, a Avesta mu je dao deset tisua oiju da oplodi zemlju. Marutsi mazdaizma ine sedam odjeljaka sa po sedam lica u svakom. To je tipino predstavljanje hora anela u ovoj religiji. Mitra ima drugog boga, pored Varune, to je Ariman, koji se ponekad spominje u Vedama kao dobroinitelj. Kod starih Slavena on ima svoju kopiju u Dajbogu. Takoer ga zovu Neumorni, Vladika pobonosti, Slavni pobjednik. Sve su to personifikacije Sunca koje pomae i oivljava. On se ponekad spominje kao Bga (Bog), Bhaga, Aditija Koji blagosilja i Dobroinitelj je. Iz svih tih personifikacija iznova kao i ranije, izvire ideja jedinstva i mnotva. Jedinstvo lei u osnovi, a mnotvo se raa svaki put kada kranski ili idovski zapadni znanstvenik nepripremljen za njene osobnosti, pristupi sa svojim shemama indijskoj i arijevskoj religioznoj poeziji. Svaki put on nalazi personifikaciju tamo gdje je nema, a ne vidi je tamo gdje je prisutna. Ako se zauzme takvo gledite, onda se iz rijei: "Ovdje
17

poiva heroj, koji je zasluio posmrtnu slavu, najbolji graanin", moe zakljuiti da se radi o bar tri ovjeka: heroju, zaslunom i najboljem graaninu! Atributi boanstva toliko su mnogoliki, koliko je veliko i mnogoliko samo ono. to je u tome iznenaujue ili nejasno? Dok kod krana bog ima tri ipostasa, u Rg- vedama mu se pripisuje mnotvo ipostasa. U tome se sastoji tekoa itanja Rg- veda. Potpuno je nelogino pretpostaviti da su svi ti ipostasi bili diferencirani do beskonanosti! U emu se onda sastojala vjera Arijevaca? U kaosu boanstava? ak ni mnogobotvo poput egipatskog uope nije bilo mnogobotvo za sve! Za "Jednog i Sveg" znali su vii hijerofanti i faraoni, a mase Egipana ispovijedale su razliite kultove, klanjajui se istovremeno jednom Ra-AmonPta. Klju za razumijevanje mnogolikosti boanstva kod Arijevaca nalazi se u djelovanju ovog boanstva. Kakvo djelovanje, takav i ipostas. Drugo djelovanje drugi ipostas i drugo njegovo ime, a u sutini On ostaje uvijek isti - nepromjenljiv. Slaveni su, na primjer, imali Prabu (Prababu) 3emlju, Pradedu-Svaroga i Pradu-Svargu, Svargu-Nebo. Sluei se metodom zapadnih personifikacija, moemo zakljuiti da se radi o osam bogova, a u stvari ih je dva, dok je Svarga samo obitavalite Pradjede-Svaroga. Kada Arijevci kliu u radosnom uzbuenju: "Zora, bogato odjevena, kao voljena ena koja pokazuje, smijui se pred muem rasko svoje ljepote..." ili: "Kao plesaica, zora pokazuje svoje obline, ona otkriva svoje grudi kao krava svoje vime, puno plodnosti i, kao to ona daje mlijeko, zora dijeli itavom svijetu svoju svjetlost i progoni tamu", u ovoj radosti nema nieg neobinog, nema jo nikakvog rita, ili obogotvorenja. Zar je nemogue radovati se poput djeteta dolazeem danu? Je li to kult zore? Mi ne mislimo da to treba shvatiti kao kult. Ako se tome dodaju i slavljenja dva Avina, nebeska blizanca, konjanika koji jure, u kojima se moe vidjeti nestajanje jutra i veeri: oni odjure naveer, dojure ujutro, u tome ipak jo nema kulta. Prisutno je, suprotno tome, posveivanje svakog trenutka ivota Bogu, zahvalnost zori, sumraku, danu. Ali prosta zahvalnost, religiozno poniranje jo uvijek nije kult, a imenovani razliiti momenti dana jo nisu boanstva. Sluei panihidu pokojniku, kranin jo ne obogotvoruje pokojnika! Najzad, u pravoslavlju postoje slube: jutarnja, veernja, ali nikome ne pada na pamet da kae kako je ona stvorila "kult" jutra, veeri i dnevnih sati! I ako ih Arijevac naziva Dasras (Pomonici), ili Nasatias (Pravedni), zora ne obmanjuje. Ona dolazi naveer, objavljujui no, i ujutro, najavi sva blaga dana. Dioskuri Grka, Kastor i Poluks, blii su politeizmu, jer grko uenje nije imalo moralnu teinu Rg-veda, nije bilo religioznog poniranja, produbljene metafizike jednog Boga, s mnogo lica. Panteon Arijevaca samo tako izgleda zapadnim naunicima koji nisu pronikli u njegovu sutinu. Zapravo, to nije panteon, ve ipostasion, to jest skup bezbrojnih ipostasa Boga, jednog po sebi. Politeizma kod Arijevaca nije moglo biti ve i stoga to su ih stepa, zemlja i nebo uili jedinstvu boanstva. U stepi je ovjek nasamo s Bogom i samim sobom. Njegove su noge na zemlji, u travi, a glava u zraku, na nebu. U stepi su jedini dogaaji kia, vjetar, sunce, oblaci, dan, zora, sumrak, no, oganj vatre, Agni-Bog, Indra koji juri na zlatnom konju, a pred njima - Arijevac. U travi je otkrio somu, boanstveni napitak i prvo to je uinio prinio ga je Bogu. Vinu, Vinji, Bhaga ili Bog, Svarga ili Svarog sve je to dobra

18

sila, koja mu pomae u ivotu i, dok se jednom ta sila zove Vinu, a drugi put Indra, sutina ostaje ista: djelotvorno dobro oivljava ovjeka u stepi, pred licem prirode. Kult Vinu i Sive u Indiji sljedei su stadijum religioznog razvoja vedizma, ali neki znanstvenici smatraju da Vinu pripada ciklusu zraka. Na K-raju krajeva, ako ga u sebi i sadri, on ipak nije nita drugo do posebna personifikacija Sunca. Siva je boanstvo demonskog, ruilakog karaktera, i mnogi sanskrtolozi skloni su da u njemu vide boanstvo prethodnika Arijevaca u Indiji. Moda to i jeste tako, a Max Miler, kao i drugi, u pravu, ali ne radi se o tome, ve o osobitom shvaanju destrukcije i smrti kod Arijevaca. Oni u tome ne samo da nisu uvijek vidjeli zlo, ve su ponekad vidjeli i dobro. Tako staro drvo, koje je sprila munja, potpuno nestaje, ali na njegovom mjestu iz korijena izrastaju novi izdanci. Da li je smrt tog drveta u ovom sluaju zlo? ak i iznenadna smrt mladia u estokom naletu neprijatelja prije je dobro nego zlo. Za njega, mladia, nema napada i on je izbavljen od straha da dopadne u ruke neprijatelju. ena koju je ujela kobra, umre, a za sat vremena stie nareenje da se uhapsi i dovede u sud gdje joj prijeti smrtna kazna. Siva ju je spasio sramotne smrti. Meutim, Siva alje i loe misli, potiui na prestupe. U tom sluaju on postupa kao zlo boanstvo. Vinu, triput stupivi nogom po praini, ostavlja u njoj trag. Tri puta jurne tvorei trima koracima svijet i Vede mu pjevaju blagost, silu, vrstinu. Vinu (Vinji) se javlja ujutro, u podne i naveer, kao boanstvo koje podrava dan u njegovom djetinjstvu (jutro), zrelosti (podne) i starosti (veer). "O Vinu, tvoje tijelo je bezgranino veliko i nitko ne moe izmjeriti njegovu veliinu." Kasnije e Vinu zauzeti najvanije mjesto u indijskom Panteonu. U Manuovim zakonima on se spominje svega jednom. U njima Vinu vide u zenitu, gdje je Sunce u podne. "Mudar ovjek promatra uvijek najviu toku, gdje je Vinu", "kada njegovo oko plovi nebom." On je takoer bog Sunca kao i Indra, Agni i drugi atributi. Vinu igra glavnu ulogu u Mahabharati. To je drugo lice Trimurti. Posrednik izmeu tajanstvenog Brame, boga beskonanog i konanog ovjeka. Vinu silazi s neba, uzimajui ljudsko tijelo da bi spasio ljude. Ispunjen ljubavlju prema ljudima, on je ist kao zrak koji ispunjava grudi ovjeka. Otud su sanskrtolozi zakljuili da on personificira zrak... Isto koliko se moe zakljuiti da je Krist, dajui ivot vjeni, dakle, uope ivot, toplinu... personifikacija toplote! "Vinu, Spasitelj nepobjedivi, uvar svetih dunosti, u tri koraka pokazao je svoju budunost" kae Medgatithi u Knjizi himni. "Vinu, koji nas spaava, onaj koji huli na njega, ne moe Ga pogoditi; On je nainio tri koraka, podravajui tako dobra dijela" kae takoer rii. Dakle, ako je Vinu najdalja personifikacija Sunca, on je taj isti bog, samo u drugoj aktivnosti, ipostas koji djeluje u drugoj sferi. Prirodno, ovjek je u svom bogotraiteljstvu tragao oko sebe i prije svega u prirodi. Tim prije, ukoliko je to i inio, priroda mu uope nije sluila kao cilj, ona je bila prostor gdje se manifestirala boja akcija. Zato i personifikacija, ako je tako zovemo, nije bila apsolutna, ve relativna. U njoj treba vidjeti samo dio onoga to boanstvo jeste, a nikako cjelinu i zato je vedska religija traila dalje izraze u novim likovima, metaforama i alegorijama, ponekad i u hiperbolama. Da nije tako, bilo bi vrsto ustanovljeno da je Vinu-Sunce, a Agni-Oganj i Brama- bog-uvar ili obrnuto, ali ne bi bilo stalnog klizanja znaenja atributa. Krae, postojao bi obian politeizam, koji mi ne nalazimo. Umjesto panteona vidimo panteon
19

ipostasa Boga. On ipak nije poput grkog panteona, gdje je Zeus vrhovni, a ostali bogovi su mu podinjeni. I ak izraz "ti stvori bogove" treba u vedizmu shvatiti kao "ti stvori nove ipostase, tvorei nove funkcije tvoje svemoi". Jedino u tom sluaju shema religije vedizma postaje nam jasna i razumljiva. Kod Grka je iznad svega naglaena antropomorfnost bogova panteona, dok kod Rg- vedista bogovi poprimaju oblik, koji se stalno mijenja, dinaminu formu. Ako je "istina uvijek ista, a realnost se uvijek mijenja", kako je govorio Sv. Toma Akvinski, Vedejci su u realnom traili istinito i zbog toga mu asocirali razliite forme i atribute. Nejasno osjeajui zakonitost pojava, oni je nisu mogli sabiti u jasno uoblienu shemu, zbog ega su zapadali u izlino umnoavanje oblika i lica. Dakle, teei sistematizaciji metafizikih ideja, Vedejci su bili sve blii unifikaciji boanstava. Dok je religiozna mata stvarala sve nove i nove oblike, dotle je razum vodio njihovom pojednostavljivanju i svoenju na jedinstvo. Upravo zato i itamo: "Duh Boji, koji lebdi na Nebu i koji se zove Indra, Mitra, Varuna, Agni; mudri daju jednom boanstvu mnoga imena; to su Agni, Jama, Materisvan." I mada ideja "drevnog jednobotva" Vedejaca ne uiva pozornost sanskrtologa i poznavalaca mitologije, tvrdimo da je u starini, slino geolokim, dolazilo i do religioznih kataklizmi, izazvanih procvatom i opadanjem kulture te da se podizanje kulturnog nivoa podudara s procvatom jednobotva, a opadanje s politeizmom, s gubitkom kljua za razumijevanje religioznih predstava. S druge strane, tek sporadian povratak monoteizmu u Rg-vedama jo nije dokaz da monoteizma u predvedskoj prolosti nikada nije bilo. Naprotiv, upravo ovakav sporadini povratak i dokazuje da je jednobotvo bilo poznato u predvedskom periodu. Kasnije je ono zaboravljeno i njegovi istinski uvari nastojali su da vrate vedizam na stari put, spominjui ga. Meutim, oni sami nisu bili postojani, nazivajui religiozne fantaste "mudrima". Dovoenje personifikacije do najveeg broja izraza, uope ne znai da ih i prije toga u osnovi vedizma nije bio isti broj. Naprotiv, taj broj morao je biti sve manji to se vie zalazilo u prolost i on se negdje zavrava jednobotvom. Mogue da su njihovi izvori bili upravo u njedrima civilizacije Ma. Moda neto kasnije. A mnogoliki, isto vanjski politeizam vedizma predstavljao je nesumnjivo opadanje, bez obzira na snagu religiozne fantazije. Ovakav vid nazadovanja prisutan je i u drugim religijama u kojima se razvijaju posebni "kultovi", istiskujui potom religiju, iz koje su nastali. U vedizmu se razvilo mnotvo shvaanja Boga, koje je potom prelo u kaos. Isto tako bi i kult svetaca u kranstvu, da hijerarsi nisu na vrijeme poduzeli svoje mjere, zamijenio i samo kranstvo, koje bi postalo antropomorfno mnogobotvo. To se nije dogodilo, zahvaljujui saborima, koji su konstantno svodili mnotvo na jedinstvo i utvrdili simbol vjere. Kod Vedejaca takvog simbola nije bilo te je vedizam prvo preao u vanjske mnogobotvo, a potom i unutranje. Ali u periodu koji mi prouavamo, jo nijedan od vidova religije u vedizmu nije bio vrsto definiran. To nije bilo jednobotvo u pravom smislu rijei, ali nije bilo ni mnogobotvo, s obzirom na spominjanja jedinog bia. Krae reeno, u Vedama su mnogobotvo i jednobotvo jo vodili borbu. Pobjeivalo bi tren jedno, tren drugo. Ipak, osnovna tendencija ove religije jeste jednobotvo, bez obzira na vrlo izraeno mnotvo i nekakav naturalizam. Tvrdimo, jer smo navodili tekstove samih Veda, u kojima se govori o jednom biu.

20

S druge strane, knjiga Alfreda Morija kae na str. 86; "samo kontekst nam moe pokazati da se ne radi o realnim linostima (boanstava)". Dakle, Vedejci su im pridavali simbolino znaenje! Religiozno-poetska raznovrsnost uzrokovala je nastanak podjele boanstva na posebne ipostase, meusobno nezavisne, posebno kod ljudi verujuih a neprosveenih, koji ne razumiju vezu izmeu njih. Tako ak i molitva dobija ime Sarasvati, postajui boanstvena rije Vadgevata, praena dvjema divinizacijama - Ila, ili poetska rije, i Bharati, poetska akcija (deklamacija). Tako molitva postaje boanska koija. U isto vrijeme rtvovanja istopljenog masla (tibetanski utjecaj?) i some, boanstvenog napitka, postaju slini konjima, dobro dresiranim, koji se trzaju iz vaza, u koje su zatvoreni, i upreu u boansku koiju, kao blagodatne krave koje putaju u mlazu, dok muu, mlijeko iz svog vimena. Prinoenje rtve kod Arijevaca, glavni kult poznat u vedskoj religiji, oko koga se odigravala sva religiozna sluba, sastojao se u prinoenju rastopljenog masla, kiselog mlijeka i napitka some. "Prii, Indra, i probaj nae ponude!" obraa se otac obitelji, rukovoen sveenikom. "Ti voli ponude. Pij ovo, to ti prinosimo. Onaj koji prinosi rtvu, sjedei na zelenoj travi, takozvanoj vargis, kuza, darbga /roa sinosurodes/, stavlja u udubljenje rtvenog kamena istopljeno maslo grita, kiselo mlijeko dadhi i sipa sok some /sacrostemma viminalis, ili asclepias asida/. On se obraa Agniju; "Agni, pij sa svim bogovima nau slatku soma!" Dalje on kae: "Indra i Varuna, za vas je ova rtva, probajte jela, koja su vam spremljena. Evo pia, koje vas eka." Kasnije rtva postaje sloenija i soma se sipa kroz filter u vazu samudra. Ovo se moe usporediti s euharistijom u kranstvu... Usporeenje je, naravno, samo indirektno, ali iz njega se vidi emu je teila vedska religija. Ona je naginjala formama, izvana bliskim kranskim formama bogosluenja. Ta je slinost prisutna, jer su Arijevci, u ubaeno kranstvo, od strane idova, ugradili dio svog duhovnog naslijea zapisanog u njihovom genetskom kodu, inei ga tako kompatibilnijim i prihvatljivijim za sebe. Ipak, samudra, ili posuda koja je sadrala rtvenu somu, ve je bila neka vrsta prauzora kranskoj ai. Priee takoer treba vidjeti u tome to se svim prisutnim davala lica some, prevrelog i vrlo jakog soka trave, rastopljenog masla, jema. Vjerojatno je podsjeao na neto izmeu piva, brage i vina. Zamijeniti zrna jema kruhom, a somu vinom, Arijevci su mogli kasnije. I ve u mitraizmu sreemo neto, to izvana slii na euharistiju vie, nego ovo prvobitno rtvovanje u poetku, u vedizmu, kakav je bio kod Arijevaca do izlaska u Europu. "Idi, idi do nae arizne, Oe, lice koga sija jako Sunce, a koji gleda na nj1 slijep bie, gledamo dolje, oi ne diui, odakle smo i odakle idemo, i kuda odlazimo" rijei su najstarijeg zapisa na daicama Velesove knjige, koje se odnose na slavensko prinoenje rtve i po duhu su vrlo bliske vedizmu. Soma je u ovom sluaju zamijenjena "mlijekom i medom", a ponekad i "bragom", to jest prevrelim medom. Kasnije se braga pravila od proklijalog jema. Meutim, ako sanskrtolozi, ne shvaajui, tvrde da su "apri", ili zelena trava "kuza", dveri i stupovi svetog mjesta, tuak "vanaspati", ili avan "utookhala" koji slui za pripremanje some, lica "dugu", pomou koje se razlijevao napitak na rtveni kamen, drva kojima se palila vatra, tri vrste rtvovanja, maslo "adija", trave "ohradr", prsti sveenika "anguli" i sama rtva "svadha", ili "svadga", bile personifikacije, zato da personifikacijama ne nazovemo i "prokimnu" ili "kondak" u pravoslavnoj slubi? U njoj su i "irmosi" i "tropari" i "antifoni". Sve je to naravno
21

sveto u oima vjernika, ali nije identino s Bogom! Najzad, ako simbolika "anguli" dovodi do obrazovanja deset pomonika sveenika, ili deset pomonica sveenica, ako je u tome i prisutna aluzija na Daktile kod Grka, u tome jo nema nikakve personifikacije boanstva. Naravno, vjekovima se gubi smisao mnogo ega, i posebni elementi slube zaista mogu dobiti ime boanstava zahvaljujui promjeni i uslonjavanju obreda. Soma na kraju postaje najsvetija rtva, slivena sa samim Agnijem. Meutim, u tom sjedinjenju nema identifikacije. Soma je slian Agniju, ali nije Agni. Veda (znanje) kae da soma postaje Agni-priest, zauzimajui mjesto Indre u panteonu Vedejaca. Ovaj kult javio se u periodu Sama-Veda. Simbolika ovih Veda je samospoznaja u boanstvu. Taj sveti izvor, druga knjiga Veda, sadri skraeni izbor himni Prve knjige, ili Rg-veda, i njima pridodate himne Soma i Agni, ili Sam-Agni, koje se dalje spominju zajedno.40 Smisao rtve soma i Agni moe se usporediti s beskrvnom rtvom proskomidije u kranstvu. U mitraizmu ona je preuzeta iz vedizma, a u kranstvo je, moda, unijeta iz mitraizma. Na ovaj ili onaj nain se, meutim, veza s pastirskim kultom u kranstvu ostvaruje preko Starog Zavjeta prije Mojsijevog perioda, a s neporonim agnecom, janjetom (Agni) Arijevaca preko mitraizma. U himnama se soma naziva "besmrtnim principom rtvovanja, uiteljem ljudi, vodom svetih, prijateljem bogova i unititeljem grjenika." U pravoslavnoj liturgiji pjeva se za vrijeme priea: "Izvor besmrtni kuajte!" Sanskrtolozi kau: "Ovom novom boanstvu pripisuju se atributi Indre, dakle, Ono se uzdie iznad Indre i staje uz Agnija". Ova je tvrdnja, naravno, netona, jer u ovim atributima, svojstvenim Indri, treba vidjeti samo znak svetosti priesta somom. Kasnije e taj akt potisnuti kult Agnija i dobiti ime Pavamana, to jest Svemogui. Mi na to moemo uzvratiti da se u kranskoj euharistiji tijelo i krv Krista kao vino i kruh nazivaju jo i svetim darovima. Somatski kult odgovara periodu Sama-Veda kada se slave osobine Some koji je stvorio svijet koji pridrava nebo i zemlju, sjajnog i svevideeg. Arijevci ovog perioda obraaju se boanstvenom Somi s molbama kojima su se njihovi preci obraali Indri i Agniju. Kad je Soma postao simbol jednog bia, takvo obraanje njemu bilo je potpuno logino, jer su se u Somu slijevali svi ipostasi Boga koji je u sebe primio sve sadanje, prolo i budue, kao otac razuma koji podie Sunce, dri nebo, zrak i zvijezde. Alfred Mori kae: "Zamjena samog Boga piem bogova u arijevskoj religiji neobina je pojava, bez analogije u drugim religijama, koja e ostaviti tragove u mazdaizmu". To nije tono, jer u svim kranskim religijama koje priznaju tajnu priea, kuanje svetih darova jednako je kuanju samog Boga: "Primite, jedite, izvor besmrtni okusite!" Autor potom govori da je Indru zamijenio Agni, sin Prvoga koji je uzeo od njega sve molitve i pohvale, upuene Ocu; u Agniju su Arijevci vidjeli boga ognja, jer je ovaj siao s neba na zemlju. Ali se Agni utjelovio u Somu i kao da je postao on. Ovu transfiguraciju prihvaa kranstvo, ali je nerazumljiva sanskrtolozima! Soma, kao pie od trave acrostemna viminalis", dobija smisao bia koje slii na ovjeka. On daje ivot, zdravlje i zatitu, vodi besmrtnosti ("izvor besmrtni okusite!"), kao nektar ili ambrozija kod Grka. Ponekad vedski pjesnik predstavlja Somu kao pie bogova. Upodobljenje Some Agniju, ponavljamo, ne predstavlja identifikaciju, iako se radi o poistovjeivanju. To jest, ako je, da bi se stupilo u kontakt s Agnijem, potrebno primiti somu, Agni jeste Agni, a ne Soma. Ovaj detalj izgubili su iz vida sanskrtolozi.
22

Uzrok takvom shvaanju isto je psiholoke prirode: dovoljno je promijeniti nazive pojava pa da mnogi ljudi prestanu da se u njima snalaze! Ovu osobinu ljudske psihologije odlino je iskoristila propaganda mnogih zemalja i naroda, u cilju kontroliranja masa, naroito u komunistiko-cionistikom SSSR-u. Dakle, dok soma nije osveena i dok se nije pretvorila u dio Agnija (dio, a ne cjelinu), ona se zove Indu.44 itava legenda o somi (ili tajna) predstavlja prikaz stradanja biljke kojoj su pokidali stablo, zgnjeili je, kako bi postala dio Agnija. Soma je kao ovjek, koji daje svoj ivot za spasenje svih ljudi! I Arijevci su uzimali somu tri puta na dan. Ustremivi se na Samudra, posudu preobraenja, Soma se odijeva u bijelu odjeu, juria kroz zrak uurbano i gromovito, postaje mladoenja svetog ognja i kree na grudi Aditi, ali "Sveti oganj ne postaje njegov grob", kae Langlua u "Memoarima o Somi". "To je kolijevka, u kojoj ponovno oivljava (Feniks!) kako bi jurnuo, okruen svjetlou, na krilima Materisvan (vjetar). On ve nije zemaljski soma, ve Soma nebeski, to je Agni-Tvatri, to je Agni-Surija. Prije transfiguracije on je prolio na zemlju svoju boanstvenu ambroziju. On postaje tijelo rtve i na njegovu svetu trpezu pozvani su i ljudi i bogovi. U ovom prieu svih tajanstvenom hranom oni nalaze snagu i radost. Indra pokree i oivljava njihov razum kako bi se suprotstavili neprijateljima svjetlosti. Sunce je pokrenulo svoja kola. Nebo i zemlja se pomlauju. Valovi dobivaju svoju slobodu. Svaki deva na svom poloaju dobiva vie snage za izvravanje dunosti a ljudi, dobivajui od carske sile i plemenitost Some, ovladavaju blagom, zlatom, konjima, kravama i jemom". im Arijevac primijeti novi ipostas, odmah ga pripaja Somi, Agniju, Indri. Tako religiozna ekstaza dobija formu Brigaspati i Brahmanaspati. Sve transfiguracije i simbolizacije rtve, tri godinja doba, ili ritavas, kao i sami rituali jesu sveti. Religiozni pjesnik Arije poziva ih da se sjedine i podjele rtvovanje i kuanje some s Indrom, Agnijem i Marutsom. Soma isti duu i tijelo od loih osjeanja, ublaava ih, slui im kao spasenje. I nehotice dolaze u sjeanje rijei pravoslavne molitve priea: "za oienje due i tijela, i ostavljanje grijehova". Nema sumnje da je, bez obzira na bogatstvo, arolikost formi, vedizam kroz sjedinjenje Agnija ve nosio u sebi prauzor kranske euharistije, kao ideje spasenja due i tijela putem sjedinjenja tijelu i krvi Krista. Meutim, dok boanski atributi slue spasenju Arijevaca, Asuras ili sile tame, koje nose u svojoj utrobi grom i munju, uragan i buru, suprotstavljaju im se. Asuras su zlotvori, koji nastoje da ugase svjetlost Agnija, osuujui na smrt i unitenje sve ivo, nebo i zemlju, i Indra sve vrijeme mora da se bori protiv njih. Tama je uvijek za sve primitivne narode bila simbol smrti. Asuras ive u tami, nose u sebi tamu u kojoj treba vidjeti nebitisanje, dok je svjetlost ivot i ljubav. Iz Asuras su nastali Devs mazdaizma. Arijevci svakodnevno prizivaju u pomo Indru, okruenog Marutsama, koji ulaze u borbu s Asuras. "Pleleniti Indra, kae Madhugandas, shvatio je njegove zamisli javlja se sa silama Marutsas."; "Mi ovdje molimo za nebesku pomo Indre, ree Bharadvada, Bog dobroinitelj, okruen Marutsama."; "Neka doe Indra, okruen Marutsama (njegovim pomonicima, koji ne prestaju da obogotvoruju njegovu silu) nama u pomo s neba i zemlje, zraka i valova", kae Vamadeva; "Indra, predvodnik Marutsas (Maruts), koji su Njegovi pomonici i ne prestaju da se dive Njegovoj snazi."; "O Maruts! Uzviknu Medgatithi, koji imaju Indru za predvodnika!"; "U borbi protiv Vritre odmah za
23

Indrom slijede njegovi pomonici Maruts kae Savija i vidjevi Tebe u bici kako pobjeuje Vritru osobno i obara ga, Maruts ti uznose pohvale". Marutsi su boanstva, dobro naoruana, u ijim su rukama koplja i maevi, bogato ukraeni. Oni predstavljaju nebeske legije. Po tome su slini Amaspandama i Izedama, Ferujerama, "snanim i opasnim", kao to je i Mitra, njihov zapovjednik koji je veliki ratnik na konju. Aneli su kod idova slini Marutsama: oni su vjeno mladi ratnici, s orujem i krilima na leima. Psalm trei: "Vi, koji imate Anele to lete brzinom vjetra, i vae su sluge plamene poput ognja." Ovi pojmovi ukazuju na istovjetno pastirsko porijeklo religije i kod Semita i kod Arijevaca. Oganj, Sunce, trava, agneci (proljetno prazniko janje) sve je to zajedniko. Toplota, Sunce, svjetlost osnovne su potrebe pastirskog ivota, i trava ne raste zimi. Tek s proljeem i prvim janjetom, s praznikom proljea, ili buenjem prirode, nastupa povoljan period. Zbog toga su aneli idova i Marutsi Arijevaca slini. Tama i no vrijeme su kad su aktivni Asuras, koji do nose ne samo zlo, a oblaci na kojima ive su utvrenja. S njima je i Suhna (sua), Dajtijas, Dasius, Sanakas, Vrita, skriven oblacima, tamom, iznad koga lete Rakasas i Bgutas, zli duhovi. Ovdje se javlja razlika izmeu semitske i arijevske predstave. U zemljama gdje su ivjeli Semiti, kie su izuzetna rijetkost i oblaci su simbol bogatstva, rodnosti. Arijevci su, pak, ivjeli u zemljama gdje kie prelaze u pljuskove, monsune, poplave, ruenje. Za njih oblak nije isto to i za Semite. Agni-Soma-Indra bore se protiv Dasiusa i Asuras: "Zora kao dobra mati dolazi da im pomogne i odri i sauva mir, ona dolazi, zaustavljajui let nonih, zlih sila." "Na Istoku izlazi Sunce pred svima, ono ubija tamu, prodire sve parloge koje su stvorile zle sile." Zlatoruki Savitri "stie iz udaljenih k- rajeva da uniti sve zlo". Savitri "odnosi bol", Savitri je "Bog koji jasno vidi." Dakle, ratujui protiv mnogolikog zla, mnogoliko dobro neprestano mijenja svoj oblik, bivajui tren Sakra, koji otri svoje oruje da pobjedi zle, tren Indra, a tren Marutsas. O tome govore odjeljak prvi i odjeljak drugi Rg-veda. Sve legende o ovoj borbi svode se na borbu Indre protiv Vritre, Agija ili Zmaja. Indra nanosi poraz Zmaju uz pomo Tvatri, koji za njega kuje oruje. Borba Indre s Vritrom slii na boj s anelima ozlojeenog Satane koji je svrgnut u Ad. Demoni su sve sile Vritre, a Indra je okruen svim anelima vjernim Bogu. Himna Indri, koja je posveena tom dogaaju, kae; "Ja slavim drevne podvige, koji krase nosioca munje - Indru. On udari Agija i rasprostre valove po Zemlji, pusti pljusak s nebeskih gora. On udari Agija koji se krio u dubinama nebeskih gora; On ga udari ovim gromovitim orujem, koje je za njega napravio Tvatri, i vode kao krave, to jure svojim stajama, potekoe k moru. Indra, silovit kao bik, utoljavao je e naom somom u vrijeme Trikadrus; On je pio od naih prinoenja. Dok je Madgavan podigao munju, bacajui je kao strijelu; on udara prvoroenog Agija. Indra, kada tvoja ruka udari prvoroenog Agija, odmah nestadoe provienja vraa; i sad Ti daje Suncu da se rodi, Nebu i Zori. Neprijatelj nestade pred tobom. Indra udari Vritru, jednog od svojih najmranijih neprijatelja. Svojom monom i ubojitom munjom On razbi njegove lanove, dok Agi kao drvo, posjeeno sjekirom, lei na Zemlji. Poto nije imao suparnika, Vritra odlui, budui opijen sumanutom gordou, da pozove na dvoboj Boga silnog i pobjedonosnog koji je tako esto davao smrt. On nije mogao izbjei greviti
24

okraj, i neprijatelj-Indra napuni rijeke mokrom prainom. Lien ruku, lien nogu, on se jo borio s Indrogi, ali ovaj (Bog) ga udara u glavu, i Vritra, taj eunuh, pada, raznesen u komade. Kao probijen put, on lei na Zemlji, pokriven svojim vodama, iji izgled veseli nae srce. Ovi valovi, koje je Vritra drao u sebi svojom veliinom, biju i gue sada ubijenog Agija. Mati Vritre naginje se, Indra joj zadaje smrtni udarac i majka pada na svog sina. Danu (majka Vritre) lei kao krava kraj svog teleta. Tijelo Vritre, koje pliva sred uzburkanih struja, nije nita vie od stvari bez imena koja plovi na valovima. U meuvremenu, neprijatelj Indre utonuo je u vjeni san". Ovaj mit povezan je po analogiji s mitom o Padu anela i Bici Amaspand i Devs. Glava knjige proroka Izaije (XIV,12 i sl.), koja govori o padu satane i njegovih legija, prenosi vedsku ideju. Uzanas, planeta Venera, zapovjednik je i predvodnik Asurasa, kao i Lucifer, koga imenuje Izaija; on je prikazan kao vjeiti borac protiv Boga i bio je svrgnut s Neba. Kasnije, u Mahabharati, smrt Vritre ispriana je mnotvom detalja. U njoj je prirodna borba dana i noi, kae Alfred Mori, izloena tako da je uoljivo kako su Indusi zaboravili praizvor ovog zlog boanstva. No, s druge strane, svaka borba dvije ideje prolazi kroz iste faze, te bi stoga bilo pogreno tvrditi da Arijevci nisu u ovu legendu unosili drugi, dublji smisao. Nemogue je sve objasniti materijalistikim uzrokom. Nae miljenje funkcionira tako da se pod svaki mit ili legendu moe podmetnuti materijalistika podloga. Meutim, uzdiui idejni smisao ove legende na vii plan, vidjet emo u njoj simbolino predstavljenu svaku borbu, a najprije borbu dobra i zla. Pa takva borba postoji, zar ne? Ona za nas ima smisao kada moe sliiti na borbu svjetlosti i tame? Tako se odvija i borba realnog s istinitim. Elementi takve borbe mogu se pronai i u djelovanju kiseline na alkalije. Borba ivota i smrti odvija se u istim okvirima. Na isti nain se bore ljubav i mrnja. Na je stav ovakav: mi ne traimo materijalne pobude sastavljaa legende, ve njen smisao. Za nas nije vano kako se bore svjetlost i tama, ve da borba svjetlosti (Indra) i tame (Vritra) predstavlja simbol svake borbe. Dananje Europsko analitiko miljenje susree se s nesavladivom preprekom u razumijevanju sintetikog miljenja Arijevaca, i u tome se krije rjeenje svih neuspjeha sanskrtologa! Pri izuavanju Rg-veda treba traiti upravo simbole i sintezu, a ne uzroke, pobude ili materijalnu podlogu. Ako poemo tim putem, doi emo najprije do estica religioznog miljenja Arijevaca, potom do njegovih atoma, do njegovih elektrona, iza kojih nee biti... nita! Postoji i ovakvo objanjenje elektron je eterski vihor, iji smjer obrtanja odreuje njegov pol. Meutim, po miljenju mnogih modernih fiziara-znanstvenika, nikakvog etera nema... Drugi fiziari kau da je to "isto kretanje", bez ikakvih materijalnih osnova. Tko bi se snaao u ovim idejama? Sve one imaju uporite u metafizici koju zvanina znanost-fizika odbacuje kao nauku. Tu nailazimo na zid svakog materijalizma! Jer dalje se nema kud. Naao se i takav znanstvenik fiziar- filozof koji tvrdi da samo prostranstvo podijeljeno u vremenu, ini kretanje elektrona. Tko je od njih u pravu? Naveli smo ova shvaanja kako bismo pokazali da materijalistika objanjenja imaju kraj. Znai, treba krenuti drugim putem kako bi se dolo do istine. Meutim, veina dananjih znanstvenika kao pod zakletvom-zavjerom, nastoje sve objasniti materijalistiki, a ne moe se sve na taj nain objasniti.
25

Isto tako ne moemo objasniti svu dubinu religije Arije te smo je opisali samo u opim crtama. Bila je to religija koja je teila visokom, gotovo kranskom moralu i Brahma ili Brama, u poetku samo molitva, postat e kasnije glavno boanstvo ove razvijene arijevske religije. Uporno bogotraiteljstvo naih predaka dovelo je do njega, te se bramanistiko shvaanje Boga razlikuje od vedizma isto onako kao to se Novi Zavjet razlikuje od Starog. Ipak, treba podsjetiti da nije svaki oblik bramanizma blizak idealnom, ve samo jedan od njih i to ezoterini bramanizam. Drugi oblici utopili su se u kultove, u ritualizam ili klerikalizam. Dotakli smo se Rg-vedizma u vezi s religijom starih Slavena. Njoj se i vraamo, a ovaj dio rukopisa samo je uvod u prouavanje religije starih Slavena koja predstavlja vedizam izmijenjen i pojednostavljen vremenom, prilikama, dogaajima i promjenom mjesta boravka. Neizbjeno pojednostavljivanje pogleda i formi religijskog miljenja s promjenom mjesta boravka dovelo je do toga da se poganstvo u mnogome razie s vedizmom, a s druge strane, nain ivota, u biti primitivan, pastirski ili ratarski, pojednostavio je mnogo toga u vedizmu. Sveenstvo je ogrubjelo, zaboravilo vedski jezik i zapalo u duhovno siromatvo koje se graniilo s bijedom. Sama priroda ako ne posredno, a ono direktno ili obrnuto utiui na miljenje naih predaka, priroda sjeverna, a ne tropska, bila je ve drukija, ni blizu udesnim slavljima proljea i leta. Jezik, koji se odvojio od vedskog sanskrta, poeo je se brzo mijenjati, i ve izgubio svoju zvunost, udaljujui se sve vie od praizvora - vedskog jezika. Uskoro je ve bilo nemogue zapisati na sanskrtu, ono to je izgovoreno na slavenskom. Djelomino se izmijenila gramatika i sintaksa. Promijenili su se glagolski oblici, rod, padei. Ostali su zajedniki samo korijeni rijei i to ne svi. Pismo naih predaka bilo je izgubljeno. Slavensko-arijevski svijet utonuo je u tamu novog primitivnog bivstvovanja. Jo su poneto znali reci (do prijema kranstva), ali i oni poee zaboravljati Veduznanje koju su im prenijeli preci. Slaveni su zapoeli novi ivot, raskinuvi veze s ranijim. Samo legende o Iriju, zelenom i cvjetnom Raju, i o ivoj i mrtvoj vodi jo su uvale ostatke prolosti. Kazarski jaram iskorijenio je u njima i to, a kada su Varjazi stigli u Rusku zemlju, zatekli su poganstvo koje je zapalo u barbarstvo. Grci su to iskoristili, uvodei kranstvo, a s njim i novu pismenost koja je poticala iz grkog izvora. Na zadatak je da ustanovimo to u tom poganstvu jo predstavlja odjek vedizma, a to je uneseno. Na sreu, do Prvog svjetskog rata narodni ruski folklor jo je sauvao mnogo poganskog i mi mu se jo preko folklora moemo vratiti, bez obzira na tisuu godina kranstva i na ponovnu vlast Kazarsku, sada preobraenih u idove, u vidu boljevizma koji je skoro sasvim iskorijenio folklor i narodna vjerovanja. Arijevci su davali ime krave zemlji, oblacima, prinoenju some, rtvi, molitvi, to upuuje da su kao stoari, u stoci vidjeli simbol blagostanja, dok je usporeenje s kravom u njihovim oima bilo najbolji izraz, izraz koji najbolje prenosi osjeaj blagostanja. Istovremeno, ova simbolika znaajna je po tome to sve svodi na isto znaenje blagostanja. Tako su imenom krave nazivali crvenkaste zrake zalazeeg sunca, zora je za njih takoer bila simbol krave koja daje mlijeko blagostanja, a molitva, blago po sebi, slavei Sunce, takoer vodi do krave. To ukazuje na posebnost vedskog miljenja i na njegovu simbolinost. Zbog toga je i imena razliitih boanstava trebalo
26

shvatiti kao simboliki izraz jednog istog, ali na razliite naine iskazanog religioznog osjeanja, usmjerenog prema jednom vrhovnom biu. Ovaj, kome su davana mnoga imena, za Arijevce Rg-vede imao je smisao koji je prevazilazio prosto antropomorfno shvaanje, jer su Boga vie slavili, nego molili. Otud i zakljuak da se iezavanje zraka zalazeeg sunca u njihovom miljenju simboliki pretvaralo u gubitak najvrednijeg blaga. To su bile krave. Dakle, nestajanje sunevih zraka bilo je jednako otmici nebeskih krava od strane Asura. Pastir i gospodar ovih nebeskih krava bio je Indra, Gopati. Arijevci, molei za povratak nebeskih krava, palili su sveti oganj rtve, Agni. Boanstvena kuja, pas, javlja se u pomo Indri; to je Sarama, ili glas reca Vadeve koja nalazi peinu, u koju su zatvorene nebeske krave i Indra se pojavljuje, okruen Marutsima i Anirasima, razvaljuje peinu i oslobaa krave. Prema tome, zora je vjesnica javljanja Indre u svoj svojoj slavi. Meutim, ako je briljivo prouavanje efemerida, kao manifestacija boanstva, lealo u osnovi vedizma, nikako ga ne treba mijeati sa sabeizmom Sirijaca, jer su ovi u zvijezdama vidjeli prava boanstva, a Arijevci samo alegorine slike. Eugemeristi XIX vijeka vidjeli su u tim imenima drvne careve i heroje koje su Arijevci obogotvorili. Ipak, mnogo toga ide u prilog prisutnosti antropomorfizma u vedizmu koji postoji i u kranstvu. Kao to je u starini prisutna tendencija obogotvorenja careva i heroja (heroj je za narod sveti ovjek), prisutna je i obrnuta pojava - oovjeenje boanstava. Dvije su tendencije: jedna, koja potie od reca, znai odozgo, i druga od vjernika, dakle odozdo. One se bore jedna protiv druge. I kao i uvijek, dvije su religije ezoterina i egzoterina koja se svodi na obrede, rituale i materijalizaciju boanstava. Prouavajui legende i predaje vedizma, sve smo blii zakljuku da, ako je i bilo posebnih obogotvorenja, ona su izuzetno rijetka. Bez obzira na pokuaje takve vrste, kakav je, na primjer, knjiga Neva "Pokuaj objanjenja mita Ribhavas, prvi spomenik apoteoze u Vedama" /Pariz, 1847./ gdje on dokazuje da su Ribhus i Ribhavas koje su obogotvorili Arijevci, stvarno postojali, u Nirukta, znatno kasnijoj knjizi (neto poput etimologije Veda, koju je napisao Vaska; knjiga s uputima na postojanje prethodnih etimologija) ovi likovi stvarno oivljavaju, postaju nalik ivim ljudima. Iz toga, meutim, ne slijedi da su oni to i bili. Langlua u njima nalazi materijalizirani ritual, obogotvorene obrede. Mi, pak, vidimo simboliku! Ribhavas se opisuju kao tri sveenika prvih vremena Rg-veda kojima je Bog, zbog njihove svetosti, podario vjeni ivot (analogija s dugovjenou Abrahama i Melkisedeka kod idova) i na taj nain oni sami postali su Deve. Pripisuje im se takoer plemenita intervencija, kao i svecima u kranstvu. Oni zastupaju ljude na nebu. Istovremeno se pojavljuju kao sveenici ispred rtvenika i kao zanatlije na nebu. Upravo su oni iskovali za Avine predivna kola, iji su kotai brzi. Oni su stvorili i mone konje za Indru. Kao Kiklopi koji su povezani s Hefestom, Ribhavas su povezani sa Tvatri, nebeskim majstorom, s Visvakarman. Sanskrtolozi naglaavaju da su Rg-vede na primitivnom stupnju religioznog razvoja koji jo nije dorastao klasifikaciji i metodu, neophodnim razvijenijem shvaanju Boga. Oni ovdje prave istu greku kao i veina dananjih zapadnih znanstvenika. Arijevci vremena Rg-veda kao pastiri u periodu opadanja arijevskog naroda, koji je uslijedio nakon perioda procvata, nisu imali potrebe za klasifikacijom. Oni su htjeli da sauvaju ono glavno iz svojih vjerovanja i samo su sveenici-reci teili sintezi religije, a ostatak naroda diferencijaciji boanstava. To je
27

uobiajen proces. Sanskrtolozi dodaju da su Vedejci samo slavili boanstva. Kranski znanstvenici kao da hoe da kau da, postajui molitvenom, religija postaje istinska! To je gruba neistina, jer upravo najvia forma religije jeste nezainteresiranost, hvala Bogu, bez molbi, bez elje da se "izmoli Carstvo Nebesko". Pravi vjernik bilo koje religije stupa kako nalae religija, zasluujui time svoje spasenje, a ne molbama bez dijela. ak i kranski Apostol Pavle kae: "Vjera bez dijela mrtva je". To i jeste istinska forma religije. Netona je, takoer, tvrdnja Alfreda Morija da se "vedski politeizam prilino razlikuje od surovog hebrejskog monoteizma". Ne radi se uope o politeizmu, ve o mnogim ipostasima boanstava kod Arijevaca. Jo jedan argument ide u prilog naem shvaanju. Nema posebne veze izmeu boanstava Veda te mnogo toga u njima nije zapisano. Mnogo toga su vjernici znali, ne smatrajui za potrebno da zapiu sve to im je i bez toga bilo poznato. Meutim, pohvala boanstvu, lijepa po svojoj formi, bila je teka za pamenje. Te su pohvale i bile zapisane. S vremena na vrijeme rec, ija je dunost bila da zapisuje pjevanja, dodavao je reenicu: "Mudri nazivaju mnogim imenima Jedino Bie", kako bi potonja pokoljenja znala da se radi o jednom boanstvu, a ne o posebnim bogovima. Vjerojatno je nezabiljeeni dio vedske religije predstavljao neto poput kranskog Katehizisa koji su morali znati mladii, stjeui na posebnom obredu pravo da se nazovu odraslima. Kod australijskih primitivnih naroda takvo posveivanje podrazumijeva uasne fizike muke za mladie. Tako je i kod divljih indijskih plemena Amazonije, gdje se muenju podvrgava svaki mladi, a neki od njih ak u veoj mjeri, na primjer "muenje mravima". Nemogue da kod Arijevaca perioda Rg-veda nije bilo nikakvih iskuenja, mada sigurno ne tako barbarska i primitivna. Kod katolika takva iskuenja povezana su s prvim prieem koje je uvjetovano ispitom iz Katehizisa. Kod pravoslavaca prvo priee daje se u sedmoj godini, a njemu prethodi prva ispovijed, na kojoj sveenika provjerava kako dijete poznaje zakon boji. Slino je bilo naravno i kod vedskih pastira. Svi narodi i sve religije imaju tako neto, i bilo bi udno da vedizam, iz kojeg je nastao mitraizam, mazdaizam, bramanizam, helenizam, latinsko poganstvo, germanska stara religija i slavensko poganstvo, takvu provjeru vjere nema. Kod Slavena ona je postojala u sedmogodinjem uzrastu, kada se djetetu prvi put sjekla kosa - striba. U druidizmu obavezan uvjet takve provjere bile su sportske aktivnosti, skokovi preko konjskih lea, strijeljanje iz luka, rvanje itd. Kod Arijevaca su one, vjerojatno, takoer postojale jer su Arijevci bili sjajni konjanici. U ivotu pastira to je bilo najvanije. Oni su morali uzgajati svoja stada, znati sve o ukazivanju prve pomoi stoci i konjima, znati da odvoje dobru travu od loe, znati koja se od njih moe upotrijebiti za ishranu a takoer, zatititi se od lopova i razbojnika. Prvi uvjet je u tom sluaju bilo jahanje. Drugi predvianje vremena, potraga za pojilom, izbor stanita i trei primitivna meteorologija. Kako kod Arijevaca nije bilo obrazovanja u dananjem smislu, to je jedna od velikih greaka, oni su, razumije se, morali poznavati predaje, legende prolosti i osnove religije. Ako je bilo reca koji su znali da itaju Vede, morali su postojati i pripovjedai. Oni su u Rusiji postojali sve do Prvog svjetskog rata. Obino su to bili pjevai, guslai ili prosto "pripovjedai". Takve bardove ili pripovjedae morali su imati i Arijevci. U Vedama je zapisivano samo ono to bi se kasnije prenoenjem moglo iskvariti, a usmeno se
28

prenosilo ono najvanije, to je svaki Arijevac-Vedejac morao znati. Meu starima je, naravno, bilo onih koji su znali mnogo toga to drugi nisu. To su bili pjevai koji bi za praznik usmeno izlagali duge pripovijesti . S druge strane, kod Arijevaca sam otac obitelji bio je sveenika i sam prinosio rtve u prisustvu reca koji mu je pokazivao kako to treba initi. Kasnije su te rtve prinosili reci, dok su arijevski mukarci bili prisutni. A istinski uvari vedske religije bili su, svakako, ne svi Arijevci, koji su mogli, teei politeizmu, i nepravilno ispovijedati vjeru, ve reci-monoteisti, neprestano o tome govorei ak i u tekstovima Rg-veda! Dok sveenici uvijek unose organizatorski princip u religiju, masa neukih vjernika, ne posjedujui dovoljno znanja o vjeri, neprestano tei njenoj promjeni, jer svaki ovjek doivljava religiju na svoj nain. U tome se i sastoji geneza hereze. Zato su se sveenici vedizma uvijek morali boriti s nastankom hereze, i mitraizam ili mazdaizam nastali su u vedizmu upravo kao nekakvo odstupanje od istinske linije vjerovanja, da bi potom bili pretoeni u samostalne religije. Nema sumnje da je monoteizam bio u osnovi Rg- vede, jer o tome postoje tekstovi, ali je isto tako nesporna prisutnost tendencije k personifikaciji ipostasa boanstva. Agni, Vaju i Surija ipak su bili osnovna Trimurti vedizma. Njihovo mjesto bilo je na zemlji, u zraku i na nebu. Mnotvo njihovih aktivnosti uzrokovalo je razliita imena Boga. Anukramani Rgvede, ijim se autorom smatra Katiajana, ine prve pokuaje svoenja mnogolikosti na jedinstvo. U ovoj knjizi sva boanstva svode se na jedno, koje se moe djelomino identificirati sa Suncem. Kaemo "djelomino", jer je Sunce u tom sluaju samo ona fizika toka, u kojoj se izraava sila i milost Boga. Nirukta daje sustav jednobotva u himni, posveenoj Visvadevama, a koji se pripisuje Dirghatamas. Trei dio Nirukta, takozvana Diavata, dijeli boanstva u tri kategorije. "Boanstveni duh, koji ivi na nebu, on se zove Indra, Mitra, Varuna, Agni. Mudri daju jednom biu mnogo imena; to su Agni, Jama, Materisvan". O kakvom se "mnogobotvu" moe govoriti poslije ovoga? Ako u vedizmu nema strogog ematizma Semita, ne treba zaboraviti ni to da je na sastavljanju Biblije radio ne samo Mojsije i Jezdra, ve tokom tisuu godina svi Leviti, proroci (Amos, na primjer) i svi sveenici, do trijumfa Mojsijevog monoteizma. Prijevod sedamdeset tumaa uraen je s Biblije kakvu je mi znamo, ali su prije nje postojale druge svete knjige. "Zakonima Mojsijevim", njegovom Dekalogu odgovara kod Arijevaca knjiga "Manuovih zakona". Istina, Nirukta nije isto arijevska knjiga do Velike seobe, ve knjiga indijska. Ali i Indusi su takoer djelomino potomci Arijevaca, naroito oni iz viih kasti, mada prilino izmijeani s primitivnijim narodima tako da se arijevska genetika moe nai u samo u tragovima. U besmrtnost due i stvaranje svijeta Arijevci vjeruju gotovo dogmatski. Ovaj dio njihove religije utkan je u posljednje himne Rg-vede. Stvoritelj svijeta je Indra: "O, Indra, Ti si stvorio sve to postoji". "ivei u dubini velianstvenog etera, iz tvoje sutine silne i vie, ti si radi naega blaga stvorio Zemlju po obliju i zadobiju tvoje veliine; ti juri preko neba, sretno okruenog vodama". Indra je "stvorio svijet". "Car svih bogova, kome nema ravnog, bog Indra (govori Paruthena), koji se izraava u munji, pokree sva bia i daje im ivot". Mitra i Varuna su pomonici Indre, oni su uvari svijeta; jednom se govori o Vinuu, drugi put o Agniju, koji se naziva stvoriteljem svijeta i ocem svih bia. On je izaslanik Indre, Dhatri, ukrasio je nebeski svod zvijezdama. Ponekad se govori o tvorcu Savitri,

29

iji je simbol Garuda ili Tarkha, ptica (Feniks!), On je stvorio pet vrsta bia, on je stvorio i valove. Nastavak Pati, kao na primjer u Pradapati, vjerojatno je posluio za oznaavanje broja "pet", jer se do danas u ekom jeziku, kao i u slovenskom sauvao izgovor "pet", "patij". U Giranijagarbha, koji se moe usporediti s Viskarman po savrenstvu svog jezinog i glasovnog izraza, Agni se zove Pradapati (otac stvaranja). "Da, valovi su nosili u svom biu onoga, koji je dao svjetlost svim boanskim biima. Na pupku Boga nestvorenog lealo je jaje, u koje su bili zatvoreni svi svjetovi". "Vi znate onoga, koji je stvorio sve te stvari. To je onaj isti, koji je u vama. Ali u naim oima sve je skriveno nekakvim snjenobijelim velom." Kozmiko Jaje, o kome govori himna, simbol je svemira, koja, kao to znamo zahvaljujui suvremenoj fizici, zaista ima oblik, blizak jajetu! Kakvo je otkrivenje bilo dano tvorcu ove himne! To Jaje je Giranijagarbha, u kojem je roen Brama, koji daje ivot preko Maje drugim ipostasima bogovima i svim ivim biima. Ovaj mit sauvali su u sjeanju Grci, govorei o orfikom Jajetu, u kojem je zaet Fanes, primitivno bie. "Kada su veliki valovi nadoli, nosei u sebi zametak svemira i nosei Agnija, u to vrijeme nastala je jedinstvena dua bogova. Kome emo drugom Bogu prinijeti rtvu?" "On daje ivot i snagu. Sva bia, ak i bogovi, pokoravaju se njegovom zakonu. Besmrtnost i smrt su njegove sjene. Kome emo drugom Bogu prinijeti rtvu? Svojom veliinom on je jedini car sveg ovog svijeta, koji vidi i die. On je vladar svih bia dvonogih i etveronogih. Kojem emo drugom Bogu prinijeti rtvu? Njegova veliina su gore, pokrivene (snijegom), ovaj ocean, s njegovim valovima, njegove oblasti, njegove dvije ruke. Kome emo Bogu prinijeti rtvu?" Mudrom Pradapati kae se u Himni Vioj Dui Paramatma: "Nita nije postojalo tada, ni vidljivo, ni nevidljivo , ni vie sfere, ni zrak, ni nebo. Gdje je bio taj omota (vidljivog)? U kojem se koritu nalazio, obuzdan, val? Gdje su bile te dubine bezdane? Nije bilo smrti, nije bilo besmrtnosti. Nita nije objavljivalo ni dan, ni no. Samo on je postojao, ne proizvodei nikakvo disanje, skriven u sebi. On nije postojao (drukije), osim u sebi. U poetku mrak je obavijao mrak, voda je bila bez pokreta, sve je bilo sjedinjeno. Bie se odmaralo u tom kaosu, i sve to veliko ruilo se od njegove svetosti. U poetku ljubav bjee u njemu, i iz njegovog duha prvo sjeme. Tko zna ove stvari? Tko ih moe ispriati? Kakvo je to stvaranje? Bogovi su takoer bili njegovo djelo. Ali on, koji zna, kako on postoji? Onaj, koji je bio prvi tvorac ovog dijela, pridrava Ga i tko drugi, osim Njega, to moe uiniti? Onaj, tko s vrha neba promatra svijet, zna jedini sve. Tko drugi zna ovo znanje?" Ako se s aspekta zapada promatra kozmogonija Arijevaca, njihova shvaanja bie "prosta i nesavrena" (Alfred Mori). "Zemlja (bie) utvrena na planinama." Tada e se pronai veza izmeu semitske, grke i arijevske kozmogonije. I kod idova se moe vidjeti pojednostavljeno shvaanje svijeta: "O Nebo objesivi neizdrivi teret" rijei pjesme u kranskom pravoslavlju to potvruju, jer crkvene pjesme u njemu potiu iz prvih vjekova kranstva. Znai, drevni crkveni oci, vrlo bliski biblijskom miljenju (a to znai i semitskom), znali su da na svijetu postoji tea!
30

Zemlja je po shvaanju nekih Arijevaca bila uvrena na svojoj osnovi: "O Indra, ree Visvamitra, Zemlja bjee bezoblina i pokretna masa; to si ti, Indra, izvukao njenu veliinu i uvrstio je na svojoj osnovi. Blagorodni |Boe, Ti si uvrstio Nebo i Zemlju. Nebo dre tisue neunitivih stupova." U ovim rijeima sadrano je mnogo vie nego to zapadno materijalistiko miljenje moe pojmiti. Rg-veda, Biblija Arijevaca, govori u metaforama, pa u mnogim sluajevima slikovite izraze treba shvatiti u prenesenom smislu. Tisuu stupova je osnova sila, istovremeno unutaratomskih i vanatomskih, koja dri ne samo atome materije, ve i svemir (suvremena fizika). Praktino govorei danas nema razlike u shvaanju Zemljine tee i materije, ije mase, ak i na velikom rastojanju, djeluju jedna na drugu, privlaei sve dijelove i odbijajui, tako da se na granici izmeu privlanosti i odbojnosti uspostavlja ravnotea sila. Posljednje otkrie koje su dobili pesnici Arije, potie iz ranije visokorazvijene kulture Arijevaca, predarijevske, i moda, iz izvora civilizacije Ma /Jurij Tarapiano/. Ali Mitra i Varuna, uvari triju nebesa, tri zraka i tri zemlje, koji se spominju u Vedama: tri dijela svijeta, koji se dijele na tri lokas, sutina su trodelnog svijeta. Tri dijela neba-Diu, tri dijela zraka-Antarika i tri dijela Zemlje-Bgu, prema Vedama, dalja su podpodjela. U tome se ogleda briga sastavljaa Veda da Arijevcima usade trojstvo boanstva u njegovoj osnovi, kao i trodjelnost vidljivog, njegovog dijela. Antharva-Veda, vrlo stara po svojem sadraju, mada je kasnije unijeta u vedsku literaturu, ovako govori o arijevskoj kozmogoniji. Bilo bi vrlo jednostavno svijesti religiju Arijevaca na obogotvorenje prirode a zatim, koristei ve formirane sheme usporedne mitologije, objasniti znaenje boanstava. Meutim, ako postoji takva osnova u vedizmu, prisutna je i druga, monoteistika, kojoj se religiozni pesnici Veda konstantno vraaju. ime je to izazvano? Prostom eljom za jedinstvom, kome su skloni neki umovi, ili je, lak, rije o drugoj, starijoj tradiciji? Mi na to pitanje odgovaramo potvrdno. Arijevci u predvedskom periodu bili su sigurno na vrlo visokom kulturnom nivou i njihov pastirski period bio je doba opadanja to se vidi iz najranijih pjevanja Rg-vede, gdje se izlae monoteistika ideja. Ona je, dakle, postojala prije vedizma, jer je unijeta u vedizam. Ima osnova za miljenje da su Arijevci u predvedskom periodu bili ne samo kulturan narod, ve i moan narod koji je kolonizirao Europu, posebno Baltik, mnogo prije Velike seobe Arijevaca u VIII v. prije Krista. Ovaj narod dolazio je u dodir s civilizacijom Ma koja je postojala bar dvjesto tisua godina prije naeg vremena. Kineski, tibetanski i indijski izvori govore o tome. Indijski prapovjesniar Tilak govori o zvijezdama i sazvijeima Rg-vede, koje su sve sjeverne, a ne june kako bi trebalo biti. Kasnije je dio Arijevaca krenuo na jug, posjedujui eljezno oruje i konje. Do seobe u Europu nije dolo prije pripitomljavanja konja. Samo zahvaljujui eljezu i konju Arijevci su mogli osvojiti Indiju. Samo zahvaljujui tome, oni su se mogli uvrstiti u Europi. To je bilo oko VIII v. prije Krista. Meutim, i ranije je na Baltiku bilo Arijevaca. Oni su vjerojatno tamo dospjeli u najranijem periodu pripitomljavanja konja. Mogue je da su ve tada znali da kuju gvozdeno oruje. Obino se otkria, kao to je lijevanje eljeza, uvaju vrlo dugo u sredini naroda koji je do njih doao, jer su ona odluujui inilac u borbi protiv neprijatelja. Kasnije neprijatelji dolaze do tajne i poinju da je koriste to prvo dovodi do dugotrajne borbe, a zatim i do pobjede jaeg. Tako se, vjerojatno, dogodilo i s Arijevcima.

31

U vedskom periodu, meutim, treba traiti sjeanja na prolost u Vedama. Po Maksu Mileru, isprva je bilo svega tri Vede: Rg-veda, Jaur-Veda i Saman-Veda. Kasnije su one objedinjene u jednu Knjigu s tri dijela. Pojava Atharva-Veda vezuje se za najstariji period, kada su sabrane molitve bramana, izgovarane u vrijeme rtvovanja. Ove pjesme i himne predstavljale su prilog religioznom kodu u najstarije vrijeme. Atharva-Veda u to vrijeme nije ulazila u Vede i, izgleda, nije dolazila u ruke neupuenih ve je uvana za posveene. "Da svijet, koji u poetku bjee bezoblina masa koja je plovila tekuim vodama; da nam zemlja i svijet daju snagu i bodrost... Da nam zemlja, oko koje dan i no teku vode, ne opadajui, da mlijeko... U tvojoj sredini, o svijete, kraj tvog pupka, gdje ivi tvoje dobroinstvo, ustroj nas i oisti nas! Zemlja je naa majka, a ja sam sin zemlje. Zemlja je majka trava, iz kojih je sve niklo; zemlja i svijet su vrsto utemeljeni na postojanim osnovama, lijepim i prijatnim! Da hodimo po tebi uvijek! Veliko je tvoje mjesto; postala si velika; velika je postala tvoja sila; ti koja drhti i kree se. Neka te uva veliki Indra uvijek. Ti, zemljo, daj da budemo isti, kao zlato; i da nas nitko ne mrzi. Agni je u zemlji, u travama; vode sadre Agnija. Agni je u kamenu, u ovjeku; Agni je u stoci i u konjima..." U usporedbi s rijeima molitve: "Zemlja si i u zemlju e se vratiti", koju izgovara sveenika na pogrebu pravoslavnih, dodajui; "Gospodnja je zemlja i svi koji na njoj ive", moe se uoiti ista religiozna misao, iji je smisao u priznanju da zemlja i sve ivo pripada Bogu. "Na zemlji ljudi prinose bogovima rtvu, ponude, koje su pripremili; na zemlji smrtnici imaju dovoljno hrane... Neka mi da zemlja disanje i ivot, i neka mi da mir duge godine. Zemlja se sastoji od stijena, kamenja i praha; zemlja je vrsto ustrojena; i potujem svijet, ije je disanje zlato. Ja slavim svijet, koji se sve vrijeme obnavlja, strpljivu zemlju, koja se raduje naoj molitvi. Da ivimo mi na tebi, o zemljo, ti, koja donosi osvjeenje i hranu, koja je vrijedna i masna. Svijet, koji se stalno obnavlja da bi doao do savrenstva, u kojem je Agni, ivei u vodama, koji je uhvatio s lea zmaja, dok je, drhtei, ostavio nevjerne Dasius, priklanjajui se Indri, a ne Vritri, on se pokorio Sakra kao svom gospodaru. U svijetu, gdje postoje vrste kule koje su bogovi stvorili, gdje postoji zemlja, na kojoj se oni bore u svijetu, majka svih stvari, neka da tvorac svemira svakom kutu zemlje prijatnost radi nas. Tama i sumrak, dan i no odmjereni su na zemlji. Zemlja i svijet pokriveni su kiama; da nam daju oni dobro utoite, gdje bismo se dobro osjeali. Ti si brod veliki koji nosi ovjeanstvo, dajui svim eljama to hoe, kao mlijeko koje se nikad ne smanjuje. Majko zemljo, uvrsti me i ustroj me, da mi sve bude blago; Ti si prijateljica neba; podari mi sreu i bogatstvo. " Moe se povui paralela izmeu ove himne i pravoslavne molitve: "Za blagorastvorenije zraka i izobilje plodova zemnih Gospodu se pomolimo!" Pjeva Veda kae dalje: "I sada se sva bia javljaju na svijetu. Bez truda (bola) nebo i zemlja stvorili su velikog Boga. Ovaj kor bia ivih i neivih poinje da se kree: ptice,
32

etveronoci svih vrsta i rodova. Ja slavim u ovaj dan ovo drevno stvaranje, vjeno, naega Oca, naega velikog pretka". Pjeva govori o Manuu, vedskom Adamu, ocu ovjeanstva, o "biima ivim i biima neivim", pod kojima treba razumjeti ivu i mrtvu prirodu, izmeu kojih vedski pjesnik ne pravi razliku. Osjetljivost osnovna osobina ivog bia, kao i njegove reakcije, kao odgovor na osjetljivost, po miljenju Planta (talijanski znanstvenik), svojstvena je takoer i mrtvoj materiji! Razlika je samo u koliini, a ne u kvalitetu. Manu, prvi ovjek Veda jeste otac bia i nosi jo i ime Aju. Ova kozmogonija razlikuje se od bramanske i gopatabrahmana: Brama je stvorio zemlju od svoje noge, zrak od utrobe, nebo od glave, on je odredio Agnija za uvara Zemlje, Vaju kao uvara zraka, Aditija za uvara neba, sva tri boga stvorio je on. Ovdje se jasno vidi da, im je ta boanstva stvorio Brama, oni su njegovi ipostasi. U tome je slinost s vedizmom, a razlika je u faktikom opisu stvaranja. Po rijeima bramanista, nakon stvaranja Bog je sastavio Vede, Rg odgovara Agniju, Jadur Vajiu i Saman Aditiju. Prema Vedama, ovjek poslije smrti, ako je vodio dobar ivot, dobiva nebesko blaenstvo. "Da doem ja u obitelj Vinu, gdje ive u blaenstvu njegovi vjerni ljudi", kae Dirghatamas, "onaj, tko uznosi rtve u ast Vinua, (koji ini) velike korake, postaje njegov prijatelj u tim viim sferama. Zvijezde su due umrlih po miljenju Vedejaca: "plemeniti ljudi dobivaju (slavan) udesno teak ivot; njihova sunca sijaju na nebu; oni dobivaju napitak bogova (ambroziju) i vjeno ive" kae Saskivan. Ovdje se izraava drevno znanje Arijevaca da su zvijezde - sunca! Obian pastir to nije mogao znati! Umrli koji su dobili najbolji dio na nebu, nazivaju se Sadhijas, oni su polubogovi, istovjetni svecima kranstva. Ova posebnost povezuje eshatologiju vedizma s kultom predaka i s mudrou drevnih koji su zasluili amrit, to jest besmrtnost. To su u Rg-vedi Ribhavas, Marutsas (Maruts) i Angiras (Aniras). Svi su oni bili zasluni vjernici, a Aniras su vjerojatno bili sveenici u predvedskim vremenima. Ovo i jeste pokazatelj ranije religiozne kulture Arijevaca vedizma. U komentarima Bramanama oni su nazvani vjerujuim sveenicima. Ovdje sanskrtolozi grijee kada govore o Rii (Rii), koji nosi ime Jadna, ili Jadna, to jest rtva, smatrajui ga personifikacijom rtve. Taj Rii mogao je prosto imati takvo ime, kao to je sada Ivanov ili Donson! Drugi autor himne Ljudskoj dui zove se Pradapati, to jest gospodar stvaranja, Giranijagarbha, ije ime znai Zlatno Jaje, iz kojeg je izaao Bog, a sanskrtolog e uzviknuti: "Ova stalna mijeanja vrlo su esta u Rg-vedama i ea u drugim Vedama, na drugom mjestu to je Vak, to jest Glas (autor nadahnuti), koji se pojavljuje kao prava ki Mudrog - Abgriman" /Bartelemi-Sen-Iler/. Rije je o metafori, koja prelazi u realnost radi isticanja lika, nerazumljivoj sanskrtologu koji ita tekstove kroz prizmu zapadnog miljenja. Ako se u kranstvu knjige Starog i Novog zavjeta smatraju bogonadahnutim, zato se o posljednjim himnama Veda ne moe rei da je zbornik himni Veda boanstven? "Carevi Varuna, Mitra i Ariman, koji su stvorili jesen, mjesece, dan, rtvu, no i rig, posjeduju nesalomivu mo". Mi razumijemo to se eli rei posljednjim izrazom Veda.
33

On hoe da ukae na bogonadahnutost knjiga. U suprotnom, ako odustanemo od tumaenja rijei Veda, mnoge stvari postat e nam nejasne. Osim prijevoda jezika, rijei, fraza, postoji i prijevod miljenja, a vedsko miljenje nemogue je prevesti na judeokransko ili tzv. dananje zapadno, bez tumaenja metaforinosti Veda. Sanskrtolog, pak, prevodei rije po rije, gubi duh pisma i ne pronalazi klju za njega, vidljiv u svim himnama Veda. Taj klju je alegorija! Najzad, nema ni sinonima u zapadnim jezicima i vedskom. Neki put treba zamijeniti rije itavom frazom to i inimo u mjeri neophodnoj da tekstovi postanu jasniji. Takve izraze ili rijei stavljamo u zagrade. Moda su to bili sveeniki inovi, kao to su u kranstvu "opat", "episkop" itd.; moda je to oznaavalo njegovu sutinu, kao sveenika koji se bavi posebno temom Pradapati? Na kraju, to moe biti i usporeenje ovog pjevaa Boga sa samim Bogom da bi se istaklo koliko je on u ivotu bio pravedan. Miljenja smo da u takvim izrazima treba traiti znaenje "sveti", dok spominjanje, recimo, rtve uz njegovo ime znai "rec". Primjenjujui metodu sanskrtologa, neki znanstvenik e, recimo, za sto tisua godina nai nau evaneosku reenicu: "Da se prospe svjetlost vaa pred ljude, kao Oca vaeg nebeskog" i pomisliti: Govori se o sinovima Bojim!" U stvari, ako je Bog otac krana, oni se, kao njegova djeca, sinovi njegovi, u isto vrijeme ne javljaju u tom smislu kao Krist, sin boji. Oni su njegova mlaa djeca, toliko mlaa, da se nikako ne mogu usporediti s Kristom. Ve smo rekli da Zlatno Jaje Giranijagarbha jest svemir, i prema kasnijem uenju bramanizma, Brama je bio do dana Brame (to jest stvaranja) u Braahmi, i kada se Brama probudio poslije noi Brame, on je izaao iz Brahme, boga potencijalnog, i postao Brama koji bdi i stvara, bog aktivni. On "zamilja" svijet i ovaj nastaje po "miljenju" Brame. O potencijalnom bogu Braahmi svi uitelji bramanizma kau; "i onaj tko pita o Njemu i onaj koji Ga objanjava grijee!" Postoji analogija s Braahmom i nesaznatljivog boga Mojsija, kao i nesaznatljivog boga starih Grka. O tome GOVORI i kransko uenje o nespoznatljivom Bogu: "Boga nitko nigdje ne vide, njega ni aneoski inovi ne mogu vidjeti" Dakle, jedna ista ideja Boga prisutna je kako u vedizmu, tako i u bramanizmu, mazdaizmu pa i kranstvu Jedinstvo ove ideje izloeno je u Evanelju po Ivanu: "U poetku bijae Rije". Poetak ovog Evanelja, koji izraava stavove gnostika, treba razumjeti, kada je kanoniziran od strane crkve, kao: "U poetku bjee Ideja, i Ideja bijae u Bogu, i Bog bijae Ideja". Bizantski Grci poimali su ove rijei kao Logos Sin Boji. To je antropomorfizam. Filozofski sadraj kranstva je iznad svakog antropomorfizma, a njegov moral najbolje izraen i teko da je mogue nai drugu formu morala. Jedinstvo uenja o Bogu koje je u osnovi svih pobrojanih religija, ukazuje na njihov jedinstveni izvor. Za vjernika on je sam Bog, a za zapadnog skeptika taj izvor je najstarija civilizacija Ma. Marutsas se u Vedama takoer spominju kao sveenici, ili reci, ali sa znaenjem vjetrova. Ne treba zaboraviti da su u tom periodu Arijevci ivjeli negdje izmeu Dung
34

Arije i Fergane, gdje su kie uglavnom retke. Preduslov kie s neba je, naravno, vjetar. I kod pravoslavaca postoje slube boje za darivanje kie. Ne moe se iz toga izvesti zakljuak da krani "ispovijedaju prirodni ciklus"! Vedejci su pretkepitris nazivali oevima rtve i oni esto kao da se rastvaraju u Agniju. Ve je bilo rijei o tome da se ovjek koji hoda stepom postepeno utapa u plavetne daljine. Dubina vjekova takoer je daljina, takoer s osobinama perspektive. Detalji u njoj iezavaju, ostaje ono glavno koje e takoer za neko vrijeme nestati. Precipitris, nestaju kad umukne posljednja rije religiozne pjesme. Jedni idu Aditi, drugi, koji su zasluili, idu boanstvima. Tijelo pokojnika vraa se u zemlju, a dua besmrtna stupa pod pokroviteljstvo Agnija, "koji joj tvori lako tijelo, stavlja je u koije, u kojima odlijee na nebo". Dio koji se rastvara u prirodi je "duh ivota", divatma koja se rastvara u pramatma (paramatma), dui vioj. Dogma Ada pojavljuje se u posljednjim Atakas Rg-vede. Himna se obraa Jami, caru Pitris, koji personificira zemlju i smrt, kako tvrde Max Miler i Alfred Mori. Jama je slian Hadu i Plutonu i Horosu kod Grka. I kao to Had personificira zemlju, koja prima u sebe mrtve, tako i Jama u Rg-vedi ponekad dobija isto znaenje: "Himna oblacima, Vena: "Kada oni, koji te ele, vide na nebu kako leti na tvom zlatnom krilu, oni raspoznaju (prepoznaju u tebi) poslije Varune pticu, koja nosi kiu u dubinu Jame. Zanimljivo bi bilo napomenuti da se rije "jama" zadrala u slovenskom jeziku, gdje oznaava grob, dakle, ima vedsko Znaenje! Jama uva mrtve koje prodire oganj Mritiu. U ovoj rijei jasan je korijen slavenskog jezika "umrijeti", "umri", koji oznaava smrt. Sankusuka je sastavio himnu: "O Mritiu, idi drugim putem; tvoj put nije put boanstava. Ja govorim onom, tko ima oi i ui; sauvaj nau djecu, sauvaj nae ljude". Ovdje se moe primijetiti paralelizam sa stihom Biblije: "Koji ima oi da vidi, i ui da uje". To isto znaenje nosi u sebi "udo mnogooko, mnogouho i mnogoruko" u bajkama, koje pripovijeda slavenski narod, "udo osmooko", "udo devetosilno", trava "divosil", koja uva od smrti, "uvar-trava". Himna se nastavlja rijeima: "ivot i smrt se smjenjuju. Da nam bude blagodatna molitva, koju danas uznosimo boanstvima. Radovat emo se (smijati) i plesati i produit emo na ivot. Evo brane kojom spaavam ive; neka nitko drugi meu ljudima ne ide ovim putem, neka ive stotine jeseni; neka zatvore Mritiu u njegovu peinu. I ti, eno, idi na mjesta, gdje jo za tebe ima ivota. Pronai u djeci, koju ti je on ostavio, ivot, koga vie nema. Ti si bila dostojna supruga domaina kojem si dala svoju ruku. Ja uzimam luk iz ruku preminulog za nau snagu, nau slavu, nau sreu! O, ti! Evo, da stane i mi na tom mjestu da budemo mukarci srani i pobijedimo nae neprijatelje (silne). Idi, pronai Zemlju, ovu majku, iroku i dobru, koja se prostire u daljinu. O Zemljo, ustani! Ne povrijedi zalud. Budi za njega njena i predusretljiva. O Zemljo, pokrij ga kao majka svoje dijete krajem svoje odjee. Ja skupljam zemlju oko tebe. Ja pravim ovo brdace, da tvoj prah ne bude povrijeen. Neka uvaju Pitris ovaj grob. Neka napravi (iskopa Jama) ovdje tvoje obitavalite."

35

Povucimo paralelu izmeu ove himne i pjesme pravoslavne religije: "Juer besjedovah s vama". U ovim pjesmama je "ljepota, koja se ne moe izraziti". Rot tvrdi da se ime Manu ne sree u svetim knjigama mazdaistike religije, to navodi na pomisao o kasnijem porijeklu ideje ovog ovjeka. Ova tvrdnja ini nam se preranom. To, to tvorci mazdaizma nisu unijeli neko ime u svoje Knjige, moe znaiti samo da s njim nisu bili suglasni. Poredei iransku i vedsku tradiciju, Rot kae da je mit o Jami u Rg- vedi nastao od ranije legende, u kojoj su Jama i Jami, dva suprunika, prikazani kao prvi ljudi.86 Posljednje miljenje vjerojatno je tono, jer je u staroj tradiciji Irana, koja se poredi s Vedama, Jima sin koga su bogovi dali Vivasvatu za to, to je uznio rtvu Goama (Soma), a Vivasvat je Agni, ili plamen, koji se smatrao prvobitnom tvarju, ivom duom i tvorcem rtve. Bodri je prenio legendu, koju je izloio A. Kun, ali ju je dopunio. Ova legenda preplie se s gore navedenom i lako je u njoj prepoznajemo. Rot smatra da je Jama bio prvi, koji je platio danak smrti, kako se izraava sanskrtolog, otiao u carstvo sjenki i tamo postao car. Sjedei meu bogovima u hladu velianstvenog drveta, on s njima objeduje. Kao potvrdu svog miljenja Rot navodi himnu Rg-veda, u kojoj se opisuje kako Jama i Jami, djeca Vivasvat, Sunca, vode ljubavni dijalog. Sestra uvjerava brata da je uzme za enu. U tome se moe vidjeti, kako primjeuje A. Mori, povijest Adama i Eve, gdje Eva sablanjava Adama. Istovremeno, u ovoj legendi postoji aluzija na roenje buduih pokoljenja. Ali Langlua kae da je Jami na drugim mjestima Rg-vede molitva. Tako, na primjer, postoji molitva Indri koja nosi ime Indrane, kao ene Boga. Molitva Agni zove se Agnai, isto kao da je ona njegova ena. Tako u Pjesmi nad pjesmama molitva postaje supruga Boga. Jama je u odnosu na Agnija isto to i Varuna u odnosu na Mitru, kae dalje A. Lori. To je Agni noni, Agni mrtav u rtvi i usnuo u Arani, koje treba da se ponovno rodi. Vedska himna govori da figaspati, ili rtva, umire i predaje svoje tijelo Jami. U himni o plamenu, u kome gori pokojnik, sree se ista misao: "O, Agni, ne spaljuj, ne unitavaj ovoga. Ne rastrgni mu ni kou, ni tijelo. O, Datavedas, ako si zadovoljan naim rtvama, pomozi mu zajedno s Pitris. Ako si zadovoljan naim rtvama, o, Dataaedas, okrui ga Pitris. On je doao po tijelo, koje nosi duu. Neka bude on u vlasti bogova. Neka ide oko u Sunce, dah u Vaju. Predaj Nebu i Zemlji, to si im duan. Idi, predaj vodama i biljkama dijelove tvoga tijela, koji im pripadaju. Ali ima u njegovom biu dio besmrtni. Njega treba ugrijati tvojim zracima, zapaliti tvojim ognjem. O, Datavedas, u raskonom tijelu koje si stvorio, uzdigni ga u svijet pobonih. O, Agni, spusti ga potom meu Pitris; neka doe on meu pjevanje i rtve. Odeven ivotom, neka primi on tijelo. O, Datavedas, neka se sjedini on s tijelom. Ali neka ne dirne tvoje ranije tijelo ni crna ptica, ni mrav, ni zmija, ni zvijer. Neka te sauva Agni, Soma, koji je ugasio e djece sveenika, {neka sauva) tebe od ovih (nesretnim) sluajeva. Ali odvedi (od njega) ovog Agnija, koji jede tijelo. Neka ide Jami, odnosei sa sobom grijeh." Kako su se zapisivale ove himne? Svatko pleme, klan Arijevaca, tkalo je na zajednikom fonu njihove religije sveta pjevanja, pri emu su neki sastavljai ostavljali svoja imena, a drugi nisu. Ali kako u Rg-vedi nisu sistematski izloene osnove religije,
36

moe se zakljuiti da su one zapisane u drugoj knjizi koja nije sauvana, a bila je u rukama sveenika. Da li je takva knjiga uope postojala? Ona je morala postojati, jer same Vede, na KRaju K-Rajeva, upuuju na to, makar u vidu napomene: "mudri daju mnogo imena jedinom biu". Dakle, ideja jednobotva ivjela je negdje, neko je bio njen uvar i stalno na nju podsjeao. Tko bi drugi, ako ne sveenika, koji je poznavao svoju religiju bolje od obinog smrtnika (grjenika)? Ideja oblaenja preminulog u novo tijelo nije strana ni kranstvu, iako se odnosi na ive, koji primaju kransku vjeru: "Vol Krista krestitesja, vol Krista oblekostesja!" Primanje kranstva ravno je "skidanju sa sebe starog Adama" To se spominje u velikom postu. Vedski pjesnici sastavljali su himne, posveene boanstvima, kojima bi esto ne oni, ve drugi utvrivali autorstvo, pripisujui ga starijim himnama. Znai, postojala je jo nepisana tradicija, koja je govorila o sastavljaima i uvala njihova imena. Sistematizacija pjevanja koju nalazimo u Vedama, ve je iz kasnijeg perioda i u njoj je evidentan rad sveenika, jer esto, kasnije napisane, ove su himne po jeziku i opisu mjesta starije. Sedam mudrih riija, svetaca prvog perioda vedizma, prema broju sedam zraka Agnija, dobili su kasnije znaenje sedam planeta. Meutim, opis sazvijea u Vedama kae da su, kao to ve rekosmo, po rijeima Tilaka, indijskog znanstvenika, sve sjeverne, vidljive na nebu Baltika. Po bramanskoj tradiciji rii su prvi sastavili himne, koje su pobudile naklonost boanstava prema ljudima. Takve su rijei himne: "Rii, elei dobiti obilnije darove, pribliili su se bogovima svojim molitvama, sainjenim u metru (poetskom)." Aniras i njegovi sinovi sainili su vrlo veliki broj himni. U drugim himnama Aniras se spominju kao oni koji stoje najblie boanstvima i kasnije se proglaavaju za Boanstva. U pjesmama obitelji Gotamida sinovi Aniras spominju se ve kao pomonici Indre i oslobodioci nebeskih krava. Kao to su se Aniras na kraju stopili s Agnijem, sveenici starine rastvorili su se i slili s Devama i Marutsijem. Prema tome, biljei A. Mori, sjeanja na prve vjekove religije arijevskog drutva pruaju dvojaku ideju primitivne boanske mudrosti i otkrivenja. Ovo dvojstvo sauvalo se tokom itavog perioda Veda. I dok jedna govori o jedinom biu, druga naginje mnogobotvu. Himne su bile izraz ne samo bogopotovanja, ve i otkrivenje. Njihovo prenoenje, kojim su se u poetku bavili klanovi i obitelji, postalo je obavezan dio kulta. Ritual i pjesme prenosile su se iz roda u rod i preivjele ak i vremena, kada je starjeina u rodu izgubio funkciju reca, a zamijenio ga purohita, religiozni savjetnik starjeine, predajui sinu u nasljee svoje funkcije, kada su nastali adhvarivus, koji su pripremali za rtvu, i ritvid, ili sveenici, koji su obavljali slubu, hotri, udatri, ili pjevai himni. Takva je bila vedska prolost, kada je arijevski narod lutao u Sapta-Sindu, ili SaptaSindhu, slavei boanstva i molei ih za pomo. Jedan od najvanijih uvjeta dobivanja ove blagodati bilo je uvanje obiaja i tradicije. Suvremeni Indijci vjeruju isto tako: "Indra, Ti si tvorac sree Tvojih drevnih pjevaa" kae vedska himna. "Ja se suprotstavljam mojim neprijateljima pjesmama, koje potiu iz moje obitelji i koje mi je predao moj otac Gotama" klie Vamadeva. Strahujui da e izgubiti ovu vezu s prolou, koja je obiljeava njihovu rasu, i elei da sauvaju snanu vlast svojih oeva,
37

starjeine obitelj mole pomou rtava Indru i Agnija: "Ja sam izgovorio (ispjevao) ove stare pjesme, o Agni, i ove nove za tebe, koji si (vjeito) star. Ove ponude prinijete su Onome, koji nas obasipa dobroinstvima; Sveti Oganj odrava se iz roda u rod92 ono to povezuje ovjeka s precima, a preko njih s Boanstvom jesu himne i rtva. Preci su se stopili s Bogom ("poinuli u Bogu", pravoslavni izraz) i zato su oni veza s njim. Tako je povezan ivi s mrtvim, a mrtvi s Boanstvom kroz ivot vjeni u Bogu. Prvi preci ljudi su Bogovi. ivi su u vezi s njima preko Pitris, Aniras i Tarutsas. Zlatni lanac su molitve i rtve. Oigledna je Ovdje dvojnost, i to: molitve, to jest pjevanja himni, i rtve. Prvo je dano svima, drugo sveenicima. Dakle, religiozne tradicije, a mogue i najvaniji, uvali su sveenici. Purohita i adhvarivus (adhvarius), hotri (gotri), chatri uvari su ovog najvanijeg dijela vedizma, i od njih potie napomena: "Mudri daju ne jedno ime (ve mnoga) jedinom biu." S druge strane, trebalo je da sveenici i praktino uivaju niz privilegija, a da bi ih sauvali i bili svima potrebni, oni su bili prinueni zadrati najvaniji dio religijskih funkcija za sebe. Kod idova takvu ulogu imali su Leviti. Kod krana sveenici, koji su vrili beskrvnu rtvu. Molitve, koje oni pri tom itaju, izgovaraju se apatom i obavijene su tajnom misterije. rtvenik dodiruju samo sveenici. Kod idova koveg zavjeta bio je neprikosnoven. Mogli su ga doticati samo Leviti tako da Vooz, koji je htio da pridri koveg koji se u prijevozu nagnuo u stranu, ubijen je. Da li ga je ubio Bog ili sami Leviti, nebitno je. Vano je to da koveg nitko nije smio dirati pod prijetnjom smru. Vedejci, a kasnije Slaveni Vendi uvali su tradiciju. Kod Slavena ona je promijenila svoju formu, pratei izmjene u jeziku i njegovo udaljavanje od sanskrta. Izmijenjeni jezik u pogledu ortografije vie nije odgovarao sanskrtu i kod Litvanaca slinost s sanskrtom sauvala se vjerojatno otud, to su Litvanci stigli u Europu mnogo ranije, zajedno s Vendima, u prahistorijska vremena, kad jo nije bilo masovnih seoba naroda i kada se tradicija mogla ouvati netaknutom. Potovanje obiaja, tradicije i svakodnevno ponavljanje pjesama bila je osnovna dunost Arijevaca. Time su u sebi uvrstili i naela morala. "Sveenika je njen najpouzdaniji i najuporniji uvar" - kae A. Mori. Kao starjeina religiozne obitelji, on treba da prui primjer svojim ponaanjem i svojom pobonou. "O Vrigaspati, ime Rije (svetog) treba staviti iznad svega. Izgovarajte ovo ime, koje je za nae prijatelje najvee i najspasonosnije. Neka se izgovara ono iznad ognjita, i neka se njegova blagodat (vrlina) izraava tamo visoko. Kao to se jeam isti u situ, Rije se stvara u dui mudrih. To je iskuenje vjernih prijatelja, jer je sva njihova vrijednost u Rijei. Ali ima i onih koji vide Rije, a da je ne vide, i sluaju, a da je ne uju... (rec) se moe smatrati pouzdanim prijateljem, a da ipak blagodat ne slijedi iz njegovih napora. Magina (krava) ne daje (rtvu) mlijeka. On slua Rije, ali je ona jalova i bez blagodati. Rije se ne nalazi u njemu, koji na taj nain obmanjuje nadu druga. Ako je i uje, to je samo izvana. On ne zna put, kojim se dolazi do plodova. Prijatelji imaju oi i ui; dua je za njihovu vrlinu (dijela) slijepa i gluha... Kada su takvi sveenici vai prijatelji za bogosluenje, kada za (tajnu) dijela, koja zahtijevaju ivu i mudru duu, vi imate samo ta (suha) jezera, sveti propisi se silom ostvaruju, a predstojee rtve skreu s puta.

38

Nesretnici, koji ne idu ni s ljudima, ni s bogovima nisu dostojni da nose (zvanje) ime sveenika, niti da vre prinoenja. Oni prljaju Rije svojim grjenim (glasom); bezumni, oni su kao tka, koji tka platno (uz pomo) pluga. Svi prijatelji, koji su se okupili zbog rtve, raduju se vidjevi pojavu ponude (rtve). Ali rtva, koje zaudara na grijeh, obina je dekoracija bez (maginog, svetog) djelovanja". Tako govori Vrigaspati. Ovdje se vidi kako su visoko moralni morali biti sveenici vedizma. Arijevci su boanstvo smatrali zakonodavcem na moralnom planu, ali s druge strane, to nije strogi sudac Izraela, Jehova, koga se treba bojati slino kao i Satane. Arijevsko boanstvo prosto liava blagodati grenika, a rtva, koju prinosi greni sveenika ili ogrehovljen ovjek, liena je tajne. Bog Vedejaca je svepratajui i milostiv prema ljudskim grijehovima. Takav je Varuna, uvar morala. "On je pun pratanja (blagosti) ak i prema onome, tko je poinio grijeh" rijei su himne. "Pred takvom religijom, gdje iz mnotva personifikacija proizlazi (takva) ideja jedinstva boanstva, gdje Bog mrzi grijeh, ljubei pravednog, poznati autor "Povijesti starosanskrtske knjievnosti" morao je proglasiti vedizam pravim otkrivenjem" kae o Maksu Mileru A. Mori. Mi kaemo da je vedizam predkranstvo u kome jo nema Krista, ali sadri uenje vrlo blisko njegovom uenju, to vie, je vjerojatno da su u pravoslavno kranstvo unesena ta uenja, indirektno preko slavenskog poganizma, koji se takoer nazivao pravoslavlje to znai, zapravo slaviti put Prava. S druge strane, jedinstvo boanstva jasno je samo po sebi u Vedama, i "pluralizam fizikih personifikacija", kako o njemu govori A. Mori, samo je vanjska strana religije. Interno, ona je - jednobotvo! Klju ovog jednobotva, kako bi imali vlast tumaenja, drali su u svojim rukama reci-sveenici i njime se koristili, ne isputajui ga iz ruku. Duhovno vodstvo nad ljudima uope zahtijeva ogromnu pozornost, jer vrlo brzo svatko religiozno Uenje moe biti vulgarizirano, svedeno do fetiizma, ili ak do poganstva. Upravo zbog toga svaki sveenika mora posjedovati vrlo razvijen osjeaj za moral. Vrlo esto sveenici su dolazili u konflikt s dijelom neprosvijeenih Arijevaca, koji su, mogli teiti prvo - mnogobotvu, a drugo - zadovoljenju prostih elja, dok su njihove molitve bile pristrane, egoistine molbe. Sveenika slab duhom i osuen od strane Vrigaspati, ulazio je u kompromis s takvim pojavama, liavajui se blagodati, a jak, pravi sveenika vraao na pravi put Arijevce koji su prekoraili granice dozvoljenog. On je bio njihov istinski duhovni otac. Takve zahtjeve u osnovi postavlja i danas pred sveenike kranska, naroito pravoslavna crkva. Mehaniko ponavljanje rijei i rtve jedinog bia nije dovoljno, kae Vrigaspati. Religija, koja se sastoji od ezoterizma i rituala ili egzoterizma, iva je dok je iv u njoj ezoterizam. Od trenutka pobjede "molitvenog mlina" nad ivom molitvom, u njoj zapoinje carstvo puke obrednosti, ili egzoterizma, raaju se posebne, meusobno suprotstavljene kulture, a religija prelazi u prosto mnogobotvo, koje vie ni s im nije povezano. Teei postizanju nagrade vedski Arijevci obraali su izuzetnu pozornost na ispunjavanje obreda. "Raniji, nai prethodnici kae vedski pjesnik, obraajui se Indri "o Boe, koji si poznat po Tvojim podvizima i svi Te prizivamo, inili su kao i danas, i postali Tvoji prijatelji. Tako su postupali ovi (ljudi) staroga vijeka, a tako ine i novi; ja dolazim s njima; sii da misli na (nas) mene." Ovdje se, dakle, suoavamo s opom
39

pojavom kod primitivnih naroda, koji jo nisu dorasli jasnom shvaanju nezavisnosti dobra od nebeske nagrade. ovjek jo "trguje" s Bogom: "ja u Ti initi dobro, a Ti meni zauzvrat podari vjeno blaenstvo". Birajui izmeu dobra i zla, takav ovjek priklanja se dobru s nadom da e mu ono donijeti vie. Arijevac nije uvijek bio siromaan. "Ovo bogatstvo, koje su oni koji nemaju smatrali kao ukor kada ga nemaju, Ti dri u Tvojoj ruci" kae himna Savitri. On je, dakle, smatrao obavezom da bude poboan, kako bi sauvao svoje bogatstvo. Meutim, vremenom moralna svijest prevladava i dostie visine, navodi A. Mori. Naravno, Arijevac je doao do toga pod rukovodstvom svojih sveenika - elite koji su odgovarali zahtjevima to ih je pred njih postavljao Vrigaspati. Treba znati da je u to vrijeme obrazovanje ovih sveenika bilo najbolje, a vjerojatno i najbolja organizacija same religije, koja je uspostavila Hijerarhiju i sveeniku disciplinu. "Indra odnosi od nas smrt"; "O bogovi, podarite nam stogodinji ivot!" "Da znamo za bogatstvo, snagu i sretnu starost. Da koristim dugo svjetlost i idem k starosti, kao Sunce ka svom zalasku"; "Po milosti Indre, koji dijeli (s nama) nau sreu, da budu plodne nae krave i krepke, da budu one naa radost i daju nam hranu izobilja. Daj nam i namijeni nam, kao i naoj djeci, i naim unucima obilne etve, jer mi vas molimo za blago koje moe biti postojano i (cvjetati, obogaivati) razvijati se". U ovim himnama jasno dolazi do izraaja elja da se uz boju pomo dobiju zemaljska blaga u zamjenu za ispunjenje religioznih obreda... Ovom molbom obraaju se Arijevci Indri, Varuni, Marutsima, Agniju, Devama. Praskanva kae: "Sveta molitva esto pomae stvaranju ovjeka." "Ne dobiva pomo samo vojnik u boju, ve i mu, koji eli da dobije sina. Mudar je koji se moli"; "Molitva mu je (ovjeku) vrijedila konja, krava, blaga svake vrste". "On radi za blago naroda (himna Savija), knez, prijatelj vrline, koji u ast Indre prinosi rtvu i svetu himnu poje) ili koji prati molitvu bogatim darovima." Dakle, ovdje nailazimo na spomen kneza, koji je sigurno teio moguoj raskoi bogosluenja. "Tko trai, taj i dobiva", govori Kutsa. Ovo mjesto moe se usporediti s mjestom iz Evanelja: "Itite i dae vam se; traite i nai ete; kucajte i otvorit e vam se." "Treba moliti Njega (Agnija)" (?) kae Kutsa "Nitko se nee prevariti u svojoj nadi (oekivanju), ako je postojan u svojoj molitvi." "Jer Ti, o boanstveni Agni, (govori Gatama), daje onome tko potuje bogove, bogatstvo, izobilje i snagu velike obitelji... Ti si sretan, rtve kojega Ti prima. On ivi u miru i posjeduje mo. Njegova snaga raste neprestano i bol ne osjea." Kad prijeti moan protivnik, religiozni vod, knez, dobiva pomo boanstava: "Njegovi su ljudi jai, njegovi resursi vei; on kree, pun bogatstava i bori se istrajno u bici, svagda herojski u svojim djelovanjima." Ideja u ovim himnama razlikuje se od Izraelaca, kojima je obeao Mojsije: "Potuj oca svojega i mater svoju, da ti dobro bude, i da duge godine poivi na zemlji". Ne postavlja se pitanje o moralu roditeljskom ve se trai bezuvjetno potovanje bez obzira na njihovu grenost. Kod Arijevaca oca i majku zamjenjuju bogovi. Zemaljska, pak, blaga, past e u dio onima koji potuju bogove, a bogovi su bezgreni i besmrtni. I nagrada za dobro je ovdje, na Zemlji. Na kraju, pojavljuje se i vie shvaanje nezavisnosti dobrog dijela od nagraivanja ovdje ili na nebu: "estit mu ide na nebo, zauzimajui svoje mjesto meu besmrtnima."
40

"Plemeniti ljudi imaju udesnu sudbinu; njihova sunca sijaju na nebu; oni dobivaju svoj dio napitka bogova (ambrozije) i produuju postojanje." Bezbonik ni ovdje, za zemaljskog ivota, ni tamo, u zagrobnom ivotu, ne moe nita oekivati: "Kada e Indra unititi bezbonog, kao to se gazi nogom trn?" "O, bogovi, da uzmognemo s vaom pomoi u pogodan dan napasti armiju grenika!" I na drugom mjestu Arijevci se mole: "O, Agni, ne sluaj molitve (bezbonog), koji odbija da Te prizna za Gospoda i da Ti prinese darove, i onoga, koji Ti rijetko pjeva pohvalu; obojica su greni." "uvaj se da nas ne pogodi ili ostavi; ne oduzimaj nam ove njene radosti, o Maghavan, o Sakra, ne razbijaj Jaja, koja sadre nae nade; ne razbijaj posude (vaze) nae ljubavi, ove njene djece, to klee na koljenima." Kada Indra, koga jak rasrdi, hoe da ga uniti, on ga pobjeuje rukom slaboga, da satre njegovu gordost: "Uz pomo koze Indra je ubio (usmrtio) lava; iglicom probuio stupove." Ove rijei govore o tome kako nitavan moe biti uzrok smrti gordih, ali samo ako to hoe boanstvo a ne bezuvjetno kao u judeo-kranstvu. Dostizanje savrenstva dunost je ivih: "O Varuna, spasi nas od zla! Brzi Aditijasi, vi, koji ste postojani u vaim djelima, odagnajte od mene zlo, kao to nesretna mati odbacuje od sebe plod svoga bezakonja." "Agni Bog, koji spaava od zla, zlobe i progona, isti nas od grijeha i zasluuje nae oboavanje." Ova blaga, koja dolaze od Boga (jedinog bia s mnogim imenima) nagone ljude da vole nebeskog zatitnika: "Agni, Ti si na zatitnik brini i na Otac; Tebi dugujemo ivot; mi smo Tvoja obitelj." "Prii nam Agni dobrotom Oca prema djeci svojoj; budi na prijatelj, na dobroinitelj; Ti si dobar i milostiv." Takve iste molitve upuene su Indri: "O Indra, mi smo Tvoji prijatelji i mi Te potujemo kao naeg spasitelja." "Onaj koji je zao samo radi toga da neumorno bije grenika i bezbonika, zove se Indra." Prijateljstvo Indre s vjernikom Veda toliko je dragocjeno, da on ini sve da ga zaslui. Uope, dobivajui bezbrojna blaga od bogova, Arijevac im uzvraa ljubavlju, koja se ni s im ne moe usporediti: "O Indra, ja Te volim vie nego oca, brata, koji me moe ostaviti. Ti si za mene Otac i Majka." Dakle, vedizam je takoer bio religija ljubavi kao i kranstvo: "O Varuna, da budemo sretni Tebe slavei, Tebe molei, Tebi sluei." Kao paralela ovim rijeima mogu se navesti rijei pravoslavne pjesme: "Tebe, Boga, hvalimo, Tebe, Gospoda, ispovijedamo, Tebe svi Aneli, Tebe nebesa i sve sile..." Svi ovi citati, posebno neki od njih, istovjetni su mnogim molbama "molitve Gospodnje". Dalje Rg-veda daje opis sedam moralnih pravila, koja su ustanovili mudraci. "Prekriti jedno od njih, govori Trita-Aptija, znai postati otpadnik (grjenik)". Kasnije su ta pravila izmijenjena, ali najstariji tekst kae: 1 2 3 4 5 6 7 Pijanstvo Prodrljivost Pretjerano openje sa enom elja Grubost u postupcima - danda Grubost u rijeima - paruiam Nasilje

41

najstroe su zabranjeni. Samo svemogui Bog zna ljudsku nesavrenost i Arijevac moli boanstvo: "Potovanje, koje se moe imati prema ljudima, nikada nije nedovoljno; jedan je pravedan i razborit; on voli mudre, ali je bespotedan (surov). Drugi utjeruje strah i vrijea slaboga, koristei se silom. O Bogovi, takav prijekor ne moe se Vama uputiti." Dakle, i najvei vjernik mora jo traiti (ovdje je to upravo istovjetno kranskom shvaanju grenosti ovjeka!) pomo Boga u ivotu i oprotenje grijehova. Takvo shvaanje boga daleko je od gnjevnog hebrejskog Jehove, od okrutnog Sonma boanstava Grka; Arijevsko boanstvo je svepratajue i mnogomilostivo. Indra i Agni oprataju grijehe i njima se Arijevac obraa, molei za oprotaj: "Agni, ako smo pogrijeili, ako nismo ili Tvojim putem, putem Prava, oprosti nam! Ti si na roeni, na Otac, zatitnik koji predvia." "Mi djeca Bogova i ljudi, smo uinili velika odstupanja od zakona Prava (grijehe), uini da ne osjeamo njihovu teinu, mi, koji smo Tvoji prijatelji Tvoji sinovi." Obraajui se Varuni, Mitri i Aditijas, Vedun (Vedejac) moli za oprotaj grijehova, kojima ga je uvrijedio: "Ja sam vjerojatno grean pred vama u mnogim grijesima, ali Vi me volite, kao to otac voli svog propalog sina." "O Aditijas, zatitite na ivot od udara koji mu prijete; da nas zli ne uvue u svoje mree. O Bogovi-Spasitelji, ne predajte nas u svom gnjevu u mree naih neprijatelja! O Aditijas, izbavite nas od (zle) njuke vukova." U Bibliji postoji slino mjesto: "Oslobodi moju duu od maa, Gospode... Spasi nas od eljusti lavlje... Mnogi ustadoe na mene". "O Varuna, izbavi nas (oslobodi) od lanaca koji nas vezuju odozgo, odozdo i po sredini. Sin Aditi, rtvom koju prinosimo, neka oisti grijehe nae." Rije rig, rg u slavenskom jeziku dobiva znaenje "ra", usjev, hrana i "riga", na kojoj mlate snoplje, sue ga i uvaju od kia. Vjerojatno, od tamo i "rog"; "rogen", njemaka rije sa znaenjem "ra". "ito", drugi naziv za ra, vjerojatno potie od "iva". Veda na slavenskim jezicima znai "znanost", "vedati", "znati", "znanje", "prianje", "pripovijedanje". Arijevac se obraa nebu i zemlji: "Ako smo zgrijeili pred Bogovima ili naim prijateljima, naom djecom ili naim ocem, neka nam naa molitva da oprotenje. O Nebo i Zemljo, uvajte nas od zla." Kod Arijevaca postoji niz oblika oienja, kao to su obraanje bogovima, rtva, umivanje. istei tjelesnu neistou, oni, kao pri krtenju vodom, iste tijelo od grijehova. "Umij me i belji od snijega biu" kae se u psalmu Davidovom, koji se obraa svome Jehovi. Inae idovi starog zavjeta su pripadnici semitske rase ija koa ima dosta tamnog pigmenta u sebi, a oevidna je njihova tenja da se bude bijeli to je sinonim za istou i druge boanske atribute. "Vode oienja, odnesite sa sobom sve to je u meni greno, sve zlo, koje sam mogao poiniti grubou, proklinjanjem i nepravednou". rtvovanja su takoer oiujua u oima Arijevca (rtva zahvalnosti). Ona se sastoje u izlijevanju some na rtveni oganj. rtvovanja ivotinja malo su poznata kod Arijevaca za razliku od semita. Ponekad se prinosila kao rtva koza, posebno Indri i drugim bogovima (ipostasima). U posebnim, naroito vanim sluajevima, prinosio se kao rtva konj. Slian obiaj je zabiljeen kod predkranskih Srba prilikom sahranjivanja gdje se konj ratnika spaljuje zajedno s njime: "Pleme koje spomenusmo pod imenom Sarbin, spaljuje se ognjem, kada im umre vladar ili starjeina; oni takoer spaljuju njegovog
42

jahaeg konja. Oni imaju obiaj, slian obiajima hindusa-arijevaca; to samo, djelomino, spominjali pri opisu planine Kabha i Kazarske zemlje kada smo govorili da se u Kazarskoj zemlji kod Kazarskog vladara nalaze Slaveni i Rusi i da se oni spaljuju na lomaama." - kae Al Masudi arapski povjesniar iz tog vremena. "Neka nas ne odbaci Mitra, Varuna, Ariman, Aju, Indra, Gospod Ribhavas i Maruts, jer emo proglasiti pri rtvi dobroinstva konja brzog, koji je iskoio od Bogova." "Neka nam da taj konj stoku i konje, ljude, potomstvo i sve to daje bogatstvo, koje sve odrava; neka nam ulije ovaj rtveni konj snagu!" Ovdje se jasno ukazuje da Mitra, Varuna, Ariman, Indra jeste gospod Ribhavas i Maruts(as), dakle jedino bie, "kojem mudri daju ne jedno ime". Na ovom mjestu Vede naglaava se jednobotvo. Arijevac je traio predznake za budunost u tome, kako je konj hodao, kako je legao, kako je bilo privezano kopito, kako je pio, kako je jeo. Poznato je da je na Rigenu slavenski vrhovni rec inio to isto. Bijeli konj bio je sveta ivotinja rigenskog hrama i bio prinoen kao rtva. rtvovanje konja obavljalo se na sljedei nain: jedan ovjek morao je udariti rtvenu ivotinju. Srce, grudi i jezik ostavljani su za jelo, potom se to meso bacalo u oganj (Agni) zajedno s (pandas) pogaama od rie s maslom, dok je sveenika, prisustvujui rtvi, izgovarao molitve. Ove rtve prinosile su se u vrijeme mladog ili punog mjeseca, to ukazuje da rtvovanje ivotinja potie iz drugog, lunarnog kulta, dok je vedizam kult Sunca. Takva rtvovanja nosila su naziv Darsapurnamaza, jer je u tim trenucima priroda doivljavala promjene, i ovjek je tih dana sklon da se moli bogovima. Molitve su Arijevci izgovarali tri puta na dan, u razliito doba dana ujutro, u podne i naveer. Na izlasku Sunca oni su ga slavili, kao sve ptice i iva bia, radujui se danu. Ovi momenti molitve nazivali su se kod njih rita, ili istina. Kasnije, umjesto prinoenja kolaa Agniju, poeli su da vre danastutis, moljenja. Ako je to aluzija na purua medha, ili rtvovanja ljudi, takva se rtva nije odrala zbog odvratnosti, koju su prema njoj osjeali Vedejci. Jadurveda prenosi, kako se 85 ljudi raznih klanova vezivalo na stubovejupas, ili stupove rtvovanja, a nakon pjevanja, posveenih rtvi Narajana, odvezali bi ih i pustili. Smatramo da je i ta forma rtvovanja poticala takoer iz lunarnog kulta. Zamjena rtvenih ljudi izlijevanjem i paljenjem masla prakticirala se kod Grka i Rimljana u drugom obliku. Ostaci vedske religije Arijevaca djelomino su sauvani kod naroda Europe i naroito u slavenskom svijetu kako u legendama ili folkloru, tako i u religijama. Ali bez obzira na to to je Indija prela u bramanizam, personifikacija molitve je Brahma, to je ve alternativni vedizam. Mnogo blii vedizmu su mazdaizam, slavensko pravoslavlje (nekransko), mitraizam i sav vedski ritual, kao i njegov moral, zasnovan na ljubavi Boga prema ljudima, kao i na ljubavi ljudi prema blinjem i prema Bogu, pojavljujui se kao predkranstvo, posebno u njegovoj obredno-moralnoj sferi. Namjerno navodimo itav niz paralela. Bez sumnje, Arijevci su prvo obogotvoravali prirodne pojave, kao i svi primitivni narodi, s tom razlikom to ideja jednobotva, koja je poticala iz prethodee starine nije nikada umirala. ak i u periodu obogotvorenja prirodnih sila, teila je objedinjavanju razdvojenih boanstava, da bi na kraju krajeva rekla: "Mudri daju vie od jednog imena

43

jedinom biu". Nae je miljenje da povijest ljudske kulture obuhvata suvie kratak rok i ono, na primjer, to se dogodilo. prije deset tisua godina, mi, zapravo, ak i ne znamo! Prouavanje libijskog korita Nila tek je zapoeto i o starom Egiptu do vremena suvremenog Nila jo nita ne znamo. U paleografiji postoji samo jedna naznaka o geolokoj katastrofi svjetskih razmjera koja je izazvala potapanje zapadnog dijela Srednje Azije u periodu pliocena i kvaternera, kada su se Kaspijsko i Aralsko more nalazili na mjestu lednika, koji su nadolazili sa sjevera. U kambrijskom periodu Kaspijsko more bilo je pod vodom oceana, a Aralsko na kopnu. U isto vrijeme na mjestu Antilskih otoka nalazilo se Veliko Antilsko otok, veliine suvremenog Grenlanda, a pored njega, u Tihom oceanu, dodirujui obale suvremene amerike Kalifornije, drugo otok, vjerojatno Ma. Tree otok bilo je junije i obuhvaalo Gvajanu, jo junije je leao Brazilski dio, uz Atlantski ocean, a zapadnije tree veliko otok, koje ukljuuje Peru, ile i juni dio Argentine. Tamo je, pretpostavljamo, bila civilizacija, koju je Platon nazivao Atlantida. O svemu tome ima vrlo malo podataka u ljudskoj povijesti. Na sreu, kineski, tibetski i indijski dokumenti o Civilizaciji Ma ve se prouavaju. U Vedama takoer nalazimo podatak o nestanku svijeta. Dakle, Vede moraju biti mnogo starije, nego to se u zapadnoj javnosti uobiajeno govori. Manuovi zakoni uzgred, potiu iz te starine. Po indijskim izvorima dinastija Manu ivjela je prije 30.000.000 godina (trideset milijuna godina). Moda je ova cifra udesetostruena. Meutim, i 300 tisua godina je dug vremenski period! U svakom sluaju, moramo rei da su kod Vedejaca metafora i alegorija, kao i kod svih drevnih naroda, bile vrlo koritene i kod Vedejaca esto zaodjenute u istinu. esto u pjesmama, gdje su stajale rijei: "On je, kao Indra, iao hrabro na neprijatelje" (na primjer), kasnije je otpadalo usporeenje "kao" i ostajala fraza: "On Indra iao je hrabro na neprijatelje". Takva personifikacija vrlo je esta i izazvana perspektivom vremena, zaboravom prethodeeg, gubljenjem veze izmeu slike i njenog sadraja. Alegorija i metafora ule su u Vede u tolikoj mjeri da se sama od sebe odvija identifikacija s onim, s kojim se usporedi dati heroj, ije ime postaje sveto. Oblici svetosti razliiti su kod raznih naroda. Kod jednih oni se izjednaavaju s viim slojem, kod drugih - pribliavaju boanstvenosti, a kod treih, kao kod Vedejaca, slijevaju se s njom. Adalbert Kun smatra da je svojevremeno kod Indoevropljana postojao zajedniki fond vjerovanja i mitologije, iz kojih su proizala vjerovanja Grka, Latina, Gala, Germana i Slavena. Tako se vedizam pojavljuje kao kult najstarijih predaka. U prvobitnoj patrijarhalnoj religiji Arijevaca se rtvovanje postepeno zamjenjuje izlijevanjem some, a sama vedska religija postaje uenje ljubavi i u tom pogledu nadmauje kranstvo. Bramanizam, iako nastao iz vedizma, deformirao ga je i postao druga religija. Dok Arijevci vedizma i nisu uvijek monoteisti, mnogi njihovi sveenici su to bili, to dokazuje stalno spominjanje "jedinog bia" u tekstovima. U vedizmu se ne javlja ideja izabranog arijevskog naroda, kao kod idova, a kod njih nema ni odbacivanja drugih naroda, kao neistih, nalik ivotinjama, i ti drugi narodi zauzimaju svoje mjesto u prirodnom poretku. Rasno mijeanje je bilo zabranjeno i to iz razloga ouvanja svojih prirodnih arijevskih karakteristika kao to su izgled, miljenje, fizika konstitucija. Kako je na duge staze ipak dolo do rasnog mijeanja Arijevska civilizacija je bila osuena na propast. Zato je i dio Arijevaca emigrirao na sjever i zapad, (dijelom i na istok u Kinu i Japan gdje su poloili temelje tih civilizacija), a dio se transformirao dijelom fiziki
44

mijeanjem s drugim rasama, a dijelom duhovno uspostavljajui bramanizam, koji je pratio novi nain miljenja uvjetovan novim izmijenjenim psiho-fizikim karakteristikama nastalim rasnim mijeanjem s inferiornim narodima. Tako su Arijevci iz prirodnog poretka preli na kastinsko ureenje. Pojam "parij" nastao je poslije vedizma, ve u bramanizmu, negirajui aboridine Indije i sputajui ih na poloaj "parija" nie kaste. Vedizam, ista religija ljubavi, konzistentna s prirodom i njenim zakonima nije imao potrebe za uvoenjem kasti ve je ustrojstvo drutva proizlazilo iz sposobnosti i talenata pojedinaca koji su zauzimali svoje mjesto u drutvu, koje je suglasno s njihovim psiho-fizikim dispozicijama. Da nije bilo rasnog mijeanja, koje je sa stanovita biologije, antiprirodno i kontra-evolucijski, jer priroda tei da usavri vrste diferenciranjem iste, vjerojatno bi civilizacija drevne Arije trajala i danas. I same jedinke razliitih vrsta i rasa se fiziki ne privlae, bilo da su to ivotinje ili ljudi, i u prirodi se ne nalazi na primjere mijeanja raznih vrsta ili rasa u okviru iste vrste ukoliko postoji mogunost odabira. Vrste u skladu s okolinom evoluiraju ka boljim i savrenijim jedinkama, dok preivljavaju samo one koje su u najboljem suglasju s prirodom pa i okolina tako determinira mogunosti razvoja vrsta. Kolebruk, prouavajui kalendar Rg-veda, Dioti (oti), datira ga kasnije od XIV vijeka prije Krista. Meutim, moe se sumnjati u pravilnost takvog zakljuka. Dokumenata, koja bi apsolutno ukazivala na ove vjekove, nema. Moda je u pitanju XIV a moda XLIV. Arijevci su mogli ivjeti u Sedmorjeju, Dung-Ariji (Yung-Arya), Fergani. Meutim, mogli su ivjeti i u Europi, jer posljednji podaci Tilaka, indijskog znanstvenika, govore da su Arijevci prije svjetske katastrofe bili i u Europi. Paleografija ukazuje na potapanje Azije, Sibira i drugih dijelova svijeta u silurijskoj epohi, kao i u kambrijskoj. Mezogensko more prostiralo se na teritoriji dananje Srednje Azije, Indije, Kine, Sredozemnog mora i Evrope. Postojao je kontinent Gondvana, koji je povezivao dananju Afriku, Junu Indiju, zapadni dio Australije, Arabiju i Madagaskar u jednu cjelinu. O jednoj od takvih kataklizmi povezanoj s potapanjem itavih kontinenata pod vode oceana, postoji podatak u Vedama. O njoj se govori kao o ruenju svijeta ili nestanku svijeta. To je nesumnjivo nekakva svjetska, geoloka katastrofa. I sve one poznate su paleografiji! Sapta-Sindhu, ili Sindu je Sedmorjeje, koje i danas nosi to ime. Tamo su neko vrijeme ivjeli Arijevci. Nae je miljenje, kako smo ve rekli, da su u to vrijeme, vjerojatno kao posljedicu svjetske katastrofe, vedski Arijevci koji su preivjeli, doivjeli opadanje vlastite kulture, postavi pastiri i ratari, ali su sauvali sjeanje na Jedino Bie. Rg-veda, zbornik religioznih pjesama, svjedoi o tome vie puta. Od Vedejaca su nastali Vendi-Slaveni, koji su ivjeli na Baltiku. Moda su oni odvojeni od Arije nakon jedne od svjetskih katastrofa, jer su vjerojatno naseljavali ovaj k-raj prije Velike seobe naroda. Litvanci i Srbi, koji su im srodni, do danas su sauvali jezik, vrlo blizak sanskrtu, To ne bi bilo mogue da su se, na primjer, Litvanci, kao i svi, pomjerili u vrijeme Velike seobe. Oni bi se pomijeali s drugim narodima i teko da bi sauvali istou jezika. Spomenimo ukratko ime Manu koje je ime 14 legendarnih heroja Indije, od kojih svaki vlada neko vrijeme, na ijem se kraju svijet djelomino rui! Bilo je ve sedam Manua. Knjiga Manuovih zakona, ili Manava-Dharma-Sastra je religiozni, moralni i socijalni
45

kod, po kojem i danas sude tribunali u Indiji (Naravno, Arijevske krvi u Indiji ima samo u tragovima, tako da njihovu batinu koriste drugi, kasnije pridoli narodi tamnije puti). On se pripisuje prvom Manuu, Svajambhuva, sinu Brame, koji je po njemu obuavao svog uenika Brigu 30.000.000 godina prije Krista. Ma koliko bio dug ovaj rok, ak i ako bi iznosio 300.000 godina, pa i 30.000, bilo bi to vrlo mnogo za nas i nau prahistoriju. U tom sluaju on bi se poklapao s postojanjem civilizacije Ma, s kojom je arijevski svijet bez sumnje dolazio u dodir, a vjerojatno je od nje i potekao. Na cilj nije religijski rad, kao takav, ve pronalaenje religijsko-historijskih veza izmeu Arije i slavenstva i njegove religije poganstva. U drugom djelu naeg rada dat emo prikaz poganstva kod Slavena i povui paralele.

46

47

DRUGI DIO MITOLOGIJA SLAVENA I NJENA VEZA S VEDIZMOM Kao to znamo iz prvog dijela naeg rada, u vedizmu nije mogua personifikacija Sunca. Indra, Varuna, Agni, Purua, Savitri, Mitra itd, predstavljaju ipostase jedinog bia, jer nijedno od ovih boanstava nije u poziciji nadmoi. U sutini, situacija je ista i u poganstvu drevnih Slavena. Postoji Isvarog-Isvara-Ivara kasnog perioda Veda, koji se moe nazvati ocem boanstava, ako se zauzme stav da postoji Braahma, bog nesaznatljiv po sebi. A on je kod Slavena nosio ime praura, to jest pretka. Zvali su ga praded, prado. Zemlja je nosila ime prababe prabe. Ponekad se zvala i prabka. Od pradede i prabe nastali su bogovi i ljudi. Svarog je povjerio bogu Koledy Kolo Vremena. Simboliki se ovo Kolo predstavlja u Koledine dane, oko naeg Boia, a naroito za Dan Krine, kada poslije zimskog solsticija dan postaje dui. Iz toga se vidi da je u osnovi poganstva takoer kult Sunca. Kolo je predstavljano na sljedei nain: Slaveni, koji su se okupljali na zimske praznike stali bi u kolo (krug) oko Zime-babe (lik zemlje zimi), pred kojom se palila slama, a od tog ognja (Agni) bi palili glinu u sredini toka s kola, koji su uz pjesmu i graju, glazbu i ples kotrljali putem. Toak je trebalo da ima sedam preaga, kao simbol sedam svjetova (boja) Agnija. Ovaj obiaj sauvao se u Rusiji sve do Prvog svjetskog rata i mogli smo ga osobno promatrati. U nekim mjestima u kolu se palila "smoljanka", obino gvozdena kutija sa smolom. U drugim mjestima na svaku preku toka vezivali bi upaljenu svijeu, te ga tako gurali ulicom, kao obeanje proljea. Nebo-Svarga bilo je obitavalite Svaroga-Isvaroga. Kada bi u vrijeme praznika nebo prekrili oblaci, govorilo se "Svarog se ljuti". Ako je sijalo Sunce, govorilo se: "Svarga se raduje". Nebo je bilo ono, to se "priljubilo uz zemlju", a ovaj savez neba sa zemljom objavljivalo je kolo, jer "oko zemlje nebo se pripilo", a gledajui naokolo, u polju, moe se vidjeti Svarogov krug. Otud ideja kola-toka, kao ideja Svaroga. Krug, pak, kao beskonanost, simbol je boanstva. Sunce je takoer okruglo. Kolo godine predstavlja smjenu godinjih doba. Paljenje centra toka, prema tome, obeanje je povratka svjetlosti i toplote. Svarog, kao i Brahma, ne spominje se u slavenskim narodnim vjerovanjima ili legendama. On je djeda ili pradjeda i to je sve. Poznato je da, "kada je zemlju slijepio, Svarog stvori bogove, djecu svoju, a ovi se spustie na zemlju i poee se igrati, potom se posvaae, pa kome pramen iupae, na zemlju ga bacie, i gdje vlas pade, tamo se drvo primi, a gdje pramen tamo uma cijela". Nakon stvaranja bogova Svarog je stvorio ljude: Pradu i Prabu. Zanimljivo je da se Prado sjedinjuje s njim samim, kao to se Pitris sjedinjuju s Indrom-Agnijem-Varunom. Pandan ovoj prvoj, vedskoj Trimurti u slavenskoj religiji je Triglav-Trimurti. To je Triglav Rigena koga ine Koled, Vinji (Vinu), Sivi (Siva). I osim to je Bog zime, Kolada je i Bog ponovnog raanja svjetlosti i toplote, Vinji - Bog uvar toplote, koga Sivi (kasnije Crnobog) unitava ("pore Crnobog svjetlo, i bi tama"). Dakle, odmicanje dana doivljavalo se kao prodiranje svjetlosti od strane Sivog-Crnoboga. Iako Siva nije vedski Bog, njegovo ime sauvalo se i kod Slavena. Oevidno ga treba shvatiti kao Boga zla. O "crnim bogovima" malo se govorilo i za njih su znali samo kudesnici, arobnjaci, koji su ivjeli na Volhovu, gdje je, vjerojatno, bilo prebivalite svih paganskih isposnika
48

i gdje se uilo vraanju. Mnogo od ovdje citiranog preuzeli smo iz usmenih predaja starine, od starosjedioca s juga Rusije. U pono na Boi domaini bi izvodili konje "zvijezdu da vide" i govorili: "Gledaj, konje, zvijezdu ovu, to Sunce sija, to dua gori!" To se inilo "da konji zdravi budu". I u ovom spominjanju Sunca i due koja gori, jasno je sjeanje na vedski izraz, iji je smisao: "zvijezde su due svetih, koje su postale sunca". Ovo je takoer obraanje Marutsama i Pitris-Anirasima, samo se njihovo ime zaboravilo uslijed hiljadugodinje starosti. Starosjedioci sjeverno od Jekaterinoslava uvjeravali su nas: "U staro vrijeme ljudi su znali pisati! Drugaijim pismom od dananjeg, a pisali su kukicama, liniju su vodili bogovi, a pod nju su kukice lijepili, i itati po njoj znali!" Sanskrtski natpisi piu se upravo tako to se povue crta, a pod nju stavljaju razne kukice. Kako se ovo hiljadugodinje sjeanje moglo sauvati nije na nama da sudimo, a to je ono znailo, mi razumijemo. Vjerojatno je jo bila iva tradicija, koja je usmeno prenosila mnogo toga, to je kranstvo izbrisalo iz sjeanja veine. Rijetki su bili poznavaoci ove usmene tradicije, ali su je uporno prenosili drugima. Mislimo da e se ta tradicija potpuno prekinuti i stoga je zapisujemo. Takoer smo imali priliku da budemo svjedoci smrti jednog poganina za vrijeme graanskog rata na jugu Rusije, koji je govorio: "Prekinuo se zlatni lanac i tog lanca vie nee biti!" Ovaj djeda plakao je pred smrt ne zbog toga to je nestala Rusija, i ustupila mjesto SSSR-u koji je zapravo nova Kazarija, ve "to se prekinuo zlatni lanac". Po njemu, od prvih dana svijeta do danas uspostavio se lanac poganske tradicije, koji su "umni ljudi" prenosili jedan drugom. Revolucija je ovu tradiciju naruila. I u "Zapisima Pukovnika Mahajeva", koji jo i danas ivi u Briselu, nalazimo biljeku o "paganima", ija je majska slavlja vidio. To je bilo u pono i, kako on tvrdi, ovo slavlje oko vatre sastojalo se u prinoenju rtve. Sudei po svim podacima rije je o mordvinskim slavljima. Njihovo poganstvo bilo je nevedskog porijekla, mada su u njega mogle djelomino proniknuti i ideje vedizma uslijed susjedstva sa Slavenima. U vedizmu nema rtvovanja ljudi, ona su sporadina, budui da su uneta iz drugih religija. Naroito rtvovanja u Kijevu, koja su sva donijeli Varanzi, ili Varjazi, poticala su iz Skandinavije. Isto se moe rei i za rigenska rtvovanja. Rigen je, budui pod utjecajem Danaca i Skandinavaca uope, Gota, veana ili predaka germanskih naroda, nesumnjivo pretrpio njihov utjecaj. Ali Slaveni su, uglavnom, kao i Vedejci, izbjegavali ljudske rtve. Varanzi su se u potrazi za legendarnom Gardarikijom (Nova-Grada!) kretali sve dalje na jug, dok nisu stigli u Kijev, i dalje uz Bosfor do grkih kolonija. Tamo se njegovao kult Gorosa - Horosa. To objanjava ime Sunca Horos. Sunani dan zvao se "Horosov dan", odakle potie ruska rije "horoo" (dobro, lijepo). O ljudskim rtvama u Volkom kraju, od Ninjeg do Moskve, gdje su ivjeli ostaci Volkih naroda, Mordve, eremisi itd, zna se iz policijskih izvjetaja iz vremena carske vlasti. A ruski pogani, koji su na primjer ivjeli u Vjatskoj guberniji, nisu prinosili takve rtve.
49

"Vjatsku gramotu", napisanu na staroruskom, djelomino narodnim jezikom, dostavili smo u Ruski muzej kulture u San Francisku. Ponovno ju je izdao 30-tih godina naega vijeka u Bruxellesu izvjesni K. N. Platunov, stari emigrant (prije revolucije). Kao to je poznato, pogani Volke oblasti su narodi finskog i volko-bugarskog porekla, te se i njihovo poganstvo u osnovi razlikuje od slavenskog poganstva. O Svarogu su Slaveni govorili: "Ded sjedi na oblaku, sam sebe za bradu dri, a svijet se za njega dri". U ovom radu ne insistiramo na tome da je nae miljenje jedino tono. Mi iznosimo na stav, koji se moda vrlo razlikuje od zvaninog stava. Meutim, kad ve postoji, imamo pravo da ga iskaemo. Krug Svaroga bio je u osnovi crkvene slave na selu, na jugu Rusije. Naime, u selu Jurjevka iskopavao bi se kruni rov na trgu ispred crkve i na dan crkvene slave u ogromnom zajednikom kotlu kuhala se "strava". Iz tog kotla dijelili su se tanjuri s "brjanom" starima to su sjedili uz ivicu rova, koji se zvao "jama". Bila je to takoer "strava", samo ve skuvana. Davali su je izabrani djeda i baba, koji bi govorili: "Na zdravlje, da dugo ivite!" i, klanjajui se svakome, ded i baba punili bi nove tanjure. Stari su "sjedili na zemlji", a pred njima je bio stolnjak u vidu salvete, prostrt na travi, a na njemu aa s "medovinom", pripremljenom za tu priliku (prevreli med s vodom) i "brjana", hrana. Bilo je tu i praznih tanjura, a mjesta pored njih bila su slobodna. To su bila mjesta umrlih u toj godini. Po vanjskim obiljejima bila je to Trizna. Po unutranjem sadraju besjeda s umrlom braom, sestrama. Djeda, koji je dijelio, viknuo bi: "Doite nam, oevi, majke da jedete s nama brjana!" Za ovu trpezu nisu putali ni mlade, ni djecu, tjerajui ih od tamo. "Brjanu" su mogli jesti samo starci i starice. Naravno, u rijei "brjana" lako prepoznajemo "brano". Starima koji bi zakasnili govorili su: "Sjedite do Zvoroine!" A to je, nesumnjivo, bila modificirana rije "Svaroina". Djeda i babe su, dakle, bili bliski Svarogu ili su se s njim sjedinjavali. Znamo da su u vedizmu Aniras bili prvo reci, zatim su Pitris prvobitno bili preci, Marutsi vjetrovi, a potom su svi postali Agni, odnosno, stopili se s njim. Dakle, i ovdje jurjevski praznici "Zvoroine" nisu nita drugo do tajno openje i stapanje sa Svarogom. Na objedu "Zvoroine", pitalo se: "A gdje je Ivan Grickov?" "Taj nee doi!" odgovarao bi neko: "Do Petriva je otiao!" To je znailo da je Ivan Grickov umro. Seljaci su mislili da su Petri "Onaj Svijet", Zapravo, zahvaljujui prodoru kranstva u slavensku praksu, Pitris su se pomijeali s Petrom. Jurjevske "Zvoroine" padale su u jesen. Vjerojatno poetkom listopada. Za pripremanje "brjane" birao se krupan bik, ujutro u zoru se klao, a iznutrice bacale u vatru! Tako se rtva odrala u vidu priprema za crkvenu slavu. Seljaci su ili na jutrenje i na liturgiju, a "brjanu" su jeli poslije slube, odlazei iz crkve. Ponekad bi se dogodilo da bude hladan dan, da pada kia ili snijeg i tada bi babe i djeda dolazili u kousima i valjenkama, api su sjedali na zemlju, govorei: "Samo da Bog da, da ne urastemo u zemlju (t.j. ne umremo)!" Medovina se pripremala tako to se triput stavljao u nju kvasac. Hmelj se dodavao, govorei: "Da bude dobra Zvoroina (Svarogina)!" To je radila posebna baba, kojoj je upute davao "zvoroni ded" onaj, koji je rukovodio praznikom prole godine. Na sam praznik birali su drugog dedu. Po pravilu, svi su mu ukazivali veliko potovanje u toku godine. Takoer su potovali i babu, koja bi ponekad dolazila u kuu da grdi seljaka
50

zbog loeg ophoenja prema eni. Krivac joj se nije suprotstavljao, ve bi pokorno pognuo glavu, govorei: "Tako, mamo, tako!", a ona bi ga lagano vukla za kosu. To se zvalo "pouka". "Zvoroinoj" babi obraali su se itave godine oni, koji su eljeli da saznaju budunost. Jedna od njih bila je uvena po svom znanju, "vidu". Ja sam kao djeak jednom poelio da otkrijem, to ona stvarno "zna". Dobivi od majke toboe da kupim drvene klizaljke za zimu, naveer sam se zaputio kod nje. Ona je ivjela na kraju sela. Doao sam, pokucao na prozor, a ona otvori vrata pa, ugledavi me, dugo nije htjela da uzme novac ni da gata. Na kraju, ve se i ne sjeam, ja je nagovorim. Ona me povela iza kue, u dvorite, da se ne vidi s ulice, stavila vedro vode tako da se u njemu vidi mjesec, i rekla: "Gdje, da vidimo". Poela je neto da apue bezubim ustima, a potom rekla: "Vidim ja mnogo to... Tako, u gradu ide u kolu, potom u drugu, treu, etvrtu, petu. Zavrit e, mislit e da si sve nauio, a ipak e morati cijelog ivota da ui! ivjet e u stranim zemljama... Strankinju e oeniti, dva puta... Bie veliki rat, mnogo e naroda izginuti, sauvaj Boe, prekrsti se ona, a ti e preivjeti i jo e se vratiti kao stari... Preko mora malo je sree. Malo je i kod kue. Umrijet e spokojno, mnogo puta e te smrt hvatati, ali e te svaki put pustiti". Ne sjeam se vie svega, ali ono glavno rekla je tono! Gotovo otkad zna za sebe, pisac ovih redova morao je provesti u tuini. Mnogo puta mu je i smrt prijetila. Dva puta se enio strankinjama. Sve se pokazalo kao tono i u onom djelu, koji se tie uenja. Promijenio sam pet kola. U ovom vraanju moemo vidjeti pogansku tradiciju koja je preivjela vjekove. Kako je "zvorona baba" stjecala znanje, za mene je ostala tajna, ali moemo pretpostaviti da su joj ga prenosile prethodne babe. Seljaci u tome nisu vidjeli nikakvo "vraanje" niti su babu smatrali "vjeticom". Zato se ovo sauvalo ba u Jurjevki? Otud, to je najblia eljeznika stanica bila udaljena nekih sto vrsta, a Dnjepar sa svojim parobrodima na pedeset vrsta, ako ne i vie. Gradska "kultura" pijanenja i razvrata nije dotakla Jurjevce. Oni su ostali izvan njenog utjecaja, okamenjeni u hiljadugodinjoj tradiciji. Moemo o njoj suditi kako hoemo, ali jedno se ne moe porei ona se u Jurjevki sauvala due nego u drugim mjestima. Tako su se na dan crkvene slave obiljeavala poganska slavlja. Meu njima, sjeam se djejih igara. Jedna od njih sastojala se u "gorenju". Djeak ili djevojica stali bi na "kraj", mjesto, koje se uvijek biralo na istoku, i na njemu bi tapom crtali pticu. Kada sam pitao, zato, odgovorili su mi: "To je Irij!" Seljaci su govorili da u jesen "ptica leti u Irij". Pritom ta ptica nije bila zbirni izraz, pod kojim su se uope podrazumijevale sve ptice, ve posebna ptica. Ne podsjea li na ovo mjesto izreka u Vedi: "kada vide tebe, Pticu, koja leti u Jamu..." S tim to se ovdje vidi Ptica, koja leti u Irij, a ne u Jamu (neto poput Ada). Irij je Raj. I sama rije "Raj" izmijenjena je rije "Irij". "Zvorona baba" priala je djeci kao bajku: "A ta Ptica svim je pticama Ptica! I kud ona leti, tamo i sve. A leti ona u Irij slavni, i pero njezino nije obino, nego zlatno!"

51

(J. Miroljubov je dvadeset godina svoga ivota proveo u Americi, a pri povratku u Europu, umro je na brodu iz nepoznatih razloga. (prim. red.)) A djeca su pjevala, pleui na jednoj nozi, prije nego to e "gorjeti": "Oj, Dolo, Dolo! zlatno Pero! A iji to prsten na ruici, na vez srebrni, bronani pade?" Poslije ovih rijei " onaj koji gori" je odgovarao: "Oj, gorim, gorim! Kao Sunce i kao jaganjci, bje'te kui!" I opet po drugi i trei put djeca bi pjevala prvu pjesmu, a zatim bi se poslije rijei "onoga koji gori": "bje'te kui!" dala u bijeg. Ovdje je jasan odraz ideje Agnija: gorjeti znai plamtjeti u rtvenom ognju, sama rije "oganj" oznaava takoer Agni, jer se u slavenskom jeziku ono izgovara "oganj". Iako "a" prelazi u "o", znaenje korijena se uslijed toga ne mijenja. Janje (agnus) je dar Agnija. Okreui se prema zemlji, Agni daje toplinu, pojavljuju se agnici, ili jaganjci. Meutim, to predstavlja "Dolo"? Dolo je takoer Lado samo preokrenut, da ne izazove progone pravoslavnih kranskih sveenika, koji su ih po inicijativi episkopa vrlo esto poduzimali u prolosti. Gatanje "prstenom" bilo je raireno kod Starih Slavena kada su eljeli da saznaju, tko e prvi neto zapoeti. Vezivali bi maramu u vor na sredini, a na jednom od njenih krajeva vezivali prsten i jo dva puta sve zajedno zavezali. Oni koji su odvezivali uzimali bi svatko svoj kraj (ako ih je bilo samo etvoro), a ako bi u njemu bio prsten, to je znailo da on treba prvi poeti. Hata (seoska kua) predstavlja skrovite, simbol je spasenja. Upravo je Lado (Dolo) bio Zlatno Pero. Nije li on ona Ptica, to je svim pticama Ptica? Vjerojatno je bio, kad se u djejoj pjesmi tako spominje. Iz drugih izvora saznajemo da je Lado bio Bog ljubavi, iji su simbol bila dva goluba, koji se ljube na Praznik proljetnog sunca, ije slike nalazimo kod umjetnik Steleckog, Bilibina i dr. Pravoslavno kranstvo je uinilo goluba simbolom Svetog Duha, a narodne bajke ga pretvorile u ar-Pticu. Lado je vjerojatno bio istovremeno i ptiji Bog, kao to je Veles bio zvjezdani Bog i zatitnik muza, a takoer i stoke, ivotinja, zvijeri. Njegov simbol bilo je janje, ili ovan, tele. Iz ovoga nije teko zakljuiti da je bio identian s Agnijem, iji je simbol takoer janje. "Baba-Jaga" je u bajkama slukinja ovoga Jagni-Agnija, jer korijen "jag" ili "ag"
52

znai "oganj". Ognjenbog Slavena isto je to i Agni-Bog. Kod nas se nisu sauvali zapisi slavenske religije, koji su sigurno postojali, poto su ih revnosni krani spalili kao "crne knjige", i time narodu svom isjekli vezu s prolou. Gorenje je simbol ivota. Skokovi preko ognja prakticirani su u Jurjevki leti, na Ivanjdan. No uoi Ivana-Kupale! Kupal je Bog umivanja kod Starih Slavena. On je i Bog plodnosti, plodova, izobilja. Kupati se znai umivati se. Kupal je bio Bog duevne i tjelesne istoe. Umivanje je istovremeno predstavljalo i slubu Bogu - molitvu. Ljudi su se kupali u movnici (umivaonici) - banji, vodenici, koja je istovremeno imala funkciju hrama. Ovdje moemo primijetiti evidentan dijametralno suprotan stav od kasnije usvojenog kranstva po kome je svaka djelatnost na odravanju, uljepavanju i istoi tijela, kao i svemu tjelesnom i materijalnom, smatrana grijehom, koji je ponekad, kao u srednjem vijeku, vodio u ekstreme, da se ljudi skoro i nisu kupali, ili vrlo rijetko navlaei za to specijalno pripremljeno odijelo kako se ne bi dodirivali. Vode su takoer bile ono to su "valovi" za Vedejce, tj. esencija Indre, koji je stvorio "svjetlost i valove". Kupala je, dakle, bio blizak Indri, a kako je ovaj bio Bog Sunca, to je i Kupala, u irem smislu, takoer Bog Sunca. Ptica se spominje jo u ruskom srednjem vijeku u "Golubijoj knjizi". Na jugu Rusije sve do Prvog svjetskog rata, golub i lasta smatrani su svetim pticama i djeci se strogo zabranjivalo da ih dodiruju. Mogue da su ih smatrali svetim zbog ljubavi prema kupanju. esto se mogu vidjeti i rode u vodi kako stoje na jednoj nozi, a zatim udaraju krilima po vodi i laste, koje se kupaju naveer kao i golubovi. im su se te ptice kupale, znai molile su se. Tako su Slaveni, vjerojatno, objanjavali ovo kupanje. Nije se dozvoljavalo kupanje u reci prije Praznika Zelenila. On se poklapao s Trojicom. Tog dana sve je bilo ukraeno zelenilom. Za ruak se sluilo peeno janje, ukraeno zelenim granicama, koje je lealo na zelenoj travi. Zeleni bor bio je tog dana omiljeno jelo, uz njega su se sluili kolai s mesom i mirodijom, zelenim lukom i perinom, pri emu se uobiajeno stavljalo tri puta vie povra, nego mesa. Po kuama je sve bilo ukraeno zelenim kleevom, tj. granicama brijesta, breze ili tolole, dok su polja bila pokrivena debelim slojem svjee trave. U crkvu se ilo sa zelenom granicom u ruci. Zar ta tri dana nisu bila sjeanje na pastirski ivot Veda? I janje je bilo simbol Agnija tog dana, a samo zelenilo simbol Indre, ije se ime zaboravilo. Jer, upravo Indra-Sunce, Dajbog, Horos, Jaro, Lado-Kupala omoguuju pojavu zelenila, aljui na Zemlju toplinu i svjetlost. Dajbog, ili Da-Bog daje kiu. On daje i etvu, prirast stoke. Trava, kleevo simbol su proljea, doba Horosa, lijepog vremena. itav dan uju se pjesme, ples, glazba. Ako nema some za rtvena prinoenja, ima medovine, tj. prevrele smjese meda, vode i hmelja. Na drugim mjestima pravi se braga, od slatke ire, a ova od proklijale rai, koja se dri na tamnom mjestu dok se ne ueeri i poto se prelije kljualom vodom, dodaje se kvasac. Dobiva se kiselkasto jako pie tamne boje, nalik na pivo, s mirisom i ukusom vina. Braga u izvjesnoj mjeri podsjea na kvas, posebno itni, ali je jaa i tamnije boje.

53

Prije Praznika Zelenila slavi se Dan Crvene Planine, Proljetni praznik ili Radonica. Govorili smo o Prazniku Zelenila zbog njegove povezanosti s buenjem zelenila, trava, obnavljanjem ivota, pojavom prvih jaganjaca. Dan Crvene Planine je Dan proljea. On se praznuje mjesec dana prije Praznika Zelenila i u posljednje vrijeme ve se poklapao sa idovskom Pashom. Tog dana Slaveni su ukraavali neko brdo ili planinu, a ako je nije bilo, pravili su brdo nasipanjem, ukraavajui ga cvijeem, uglavnom tulipanima, rumenom rumenikom, bijelim sljezom, petlipima, ljubiicama. Na tom breuljku doekivali su rano ujutro Sunce, koje je plesalo, radujui se danu buenja ivota. Za taj dan zakazivale su se svadbe. "Svadga" su prsti sveenika kojima je vezivao suprunike isto onako, kako danas sveenika u pravoslavnom obredu sklapanja braka vezuje ruke mladenaca. Kao i na Praznik Zelenila, i na Dan Crvene Planine pripremalo se janje, prase ili guska. Nekad sve zajedno. Jaja i mlijeko, sir i pavlaka stalno se slue u velikim koliinama na kolu. Kolo je, kao i u Jurjevki, okrugli rov, uz ije ivice sjedaju ljudi, prvo stariji, a potom i mladi. Veliki zajedniki kotao sadri "brjanu". Pored stoji tegla s medovinom ili bragom. Mrtvi se pozivaju na proslavu rijeima: "Haj'te s nama jesti brjanu sonu i piti medovinu jaku!" Poslije ruka slui se jelo od pavlake i sira, pomijeanih i zainjenih medom. Po zavretku takvog proljetnog jela, poinje izlijevanje (soma!) medovine na zemlju. Starjeina roda govori: "To je vama, oe, a to vama, mati!" On stavlja komad janjeta u travu, govorei: "A ako se stidite nas, roaci nai pa niste doli, poslije uzmite i jedite!" Izlivi medovinu na travu, najstariji otpija iz ae, daje drugom, treem, po asti, po ugledu, a zatim i ostalima. Pojevi kruh, ispeen na pavlaci s medom, sladak, sa suhim voem u sredini, popivi bragu, svi ostaju do veeri, spavajui u polju tri noi i slavei tri dana u ast Horosa, Jara, Dajboga. Radost Crvene Planine izraavala se kroz sveope likovanje, Slaveni su se grlili, ljubili, govorei: "Dan Crvene Planine je doao! Roenima ivot donio! Budi zdrav, prijatelju!" U te proljetne praznike dane janje je bilo vano ritualno jelo. Ono je oznaavalo spasenje ljudi od zimske studeni, od nedruga Ljutia, ono je bilo simbol proljea i preporoda, pratanja, rodbinske ljubavi. Tih dana svatko je mogao prii zajednikom kotlu, ak i ako nita nije imao. Bratska trpeza bila je za sve. Svadbe, koje su se tih dana organizirale, uveliavale su slavlje. Pjesme, igre, izlijevanje hmeljne medovine (soma) bili su u funkciji povezivanja rodova. Rodovi su se meusobno sastajali, a starjeine rodova bratimile. Bog Jaro plesao je u poljima, meu cvijeem, a njegova glava, umjesto kosom, bila je obrasla utim, crvenim, plavim, bijelim cvjetovima, oko kojih su letjele pele. Pela je bila sveti kukac. Ona je bila uesnica proljetnog slavlja. I med i vosak bile su svete stvari, Od voska su se izlijevale svijee, koje su se nou palile (Agni), do raanja zore (kada jutarnji Avin jae nebom). Jutarnjem sumraku, zori pjevali su himne i Suncu, Dajbogu-Horosu-Jaru pjevali su slavenski rodovi pohvalu. Sunce je grijalo njihovu duu i tijelo. Sunce je vodilo Vesnu, okienu cvijeem. Klenov slatki sok, medovina (soma) izlijevao se u njegovu ast na travu, stojei licem prema istoku, bacajui uvis vedrice k nebu. Kupala, Lado i Ljelj bili su boanstvene sutine u slubi ljudi. Himne, pohvale, slave pjevale su se boanstvima, praene skromnim molbama: "Daj nam, Boe, stoku!
54

Daj, Boe, zdravlja, snage i dobra svakoga! Zatiti nas, Boe, od neprijatelja!" Vie od toga nisu molili. Vie nije ni trebalo: samo da boanstva uvaju rod. Ostalo e ljudi i sami uiniti. Rad je ljudska obaveza. Slaveni nisu prebacivali na boanstva svoj rad i brige, znajui da boanstva mogu da budu blagonaklona, ali ne i da rade umjesto ovjeka! Zemlju ore ovjek, a ne boanstva. Raditi u polju mora svatko i svatko mora paziti stoku, ali je samo boanstva mogu uvati od bolesti. Od grada i jakih kia uva Perun. Od sue titi Dajbog s Poljevim, Cvetiem, Zrniem. Od tete u Zemlji BogKoreni, Stabli, Listi. Ali zemlju uzorati, strnjite podrljati mora ovjek. Na Proljetnu Mov (Moljenje) dolazili su kudesnici iz uma, gatali, predskazivali, itali arobne molitve, iscjeljivali bolesne, lijeili, tjeili tune. Oni su posjedovali veliko znanje (Vedu) i pomagali, ne uzimajui zauzvrat ni srebra, ni zlata. Komad kruha ili mesa obavezan je dar, a novac arobnjaku nije bio potreban. On je ivio u umi, odjeu je primao sa zahvalnou, a novac za kupovinu odjee davao drugima. Nita nije prodavao, niti kupovao. Meu kudesnicima bili su i arobnjaci, koji su mogli da dozovu umrle, a mrtvog oive. Oni se nikad nisu pojavljivali meu ljudima, jer su se kao crnoboci molili Crnom Horosu, te su ih se svi bojali. Starjeina u rodu itao je molitve i mogao je davati blagoslov, ali obini, dok su kudesnici davali blagoslov boanstveni. On je imao mo, koju nije imao starjeina u rodu. Njegove molitve bile su iznuene, jer kudesnik nije uvijek bio pri ruci. Ako je, pak, bio, vrio ih je on, a vrio je i rtve. rtva koju bi on prinio "dolazila je do Boga". rtva starjeine u rodu predstavljala je minimalnu obavezu prema boanstvima. Slavenski praznici bili su vezani za Sunce. Ono je bacalo "zlatne perune" na polja, oivljavajui ih. Sam Horos bio je Perun, Jaro, Vinji. Nije bilo otre razlike izmeu njih. TriglavRigena bio je simbol Trimurtija, kojih je bilo mnogo: sva boanstva dijelila su se na niz Trimurtija. Svi oni inili su tri perioda svake aktivnosti: poetak, sredinu, KRaj. Zbog toga su Kupala, Lado i Ljelj bili zajedno. Stoga su Borej, Sivi, Ljuti bili skupa. Borej je poinjao da mrzne zemlju, Sivi nastavljao, a Ljuti (negdje oko nae veljae) ljutim mrazem udarao na sve ivo. im blagi Jaro doe, sve je oivljavalo, on je bio Bog sree i radosti. Lado je bio Bog mira i ljubavi. Ljelj Bog djece koji je ljuljao kolijevke dok djeca spavaju, tjeio ih u djejem plau i strahu, koji nisu mogli da izraze. On je bio Bog svjetlosti i istoe. Uveer je palio zvijezde na nebu da se djeca ne bi plaila i da bi odrasli vidjeli. Bogu Ljelju su se obraali za potomstvo, molei ga da im poalje Ljaljudete i njemu su ta djeca bila posveena: djeaci su postajali kudesnici, a djevojice, iako su ostajale da ive u rodu, pomagale bi drugima u bolesti, poroajima i brinule se o starima. Da bi mogli da razviju svoju osobnu kulturu i civilizaciju, Slaveni su, razumije se, morali imati i manastire i velike hramove. Imali su ih ak na Rigenu i na Pribaltiku. Meutim, ovi hramovi nisu se rairili zbog tueg utjecaja i promjene religije. ivei prirodnim ivotom, Slaveni su imali religiju, povezanu s prirodnim ciklusom. ak i suvremeno pravoslavlje sauvalo je u dubini svoje obrednosti utjecaj poganstva. Tako su mnogi religijski obiaji preuzeti iz ranije religije Slavena. Svi ovi obiaji, kao to su blagosiljanje stoke, osveenje plodova, osveenje penice, vina i jela, istog su porekla. Neki od religioznih obiaja pravoslavlja potiu iz judaizma, drugi iz bizantskog kranstva, ali osnovna masa dolazi upravo iz poganstva. Jesenji praznik poganske Nove Godine ili Velike Ovseni, koji poinje negdje polovinom rujna, poklapa se s uznesenjem
55

Presvete Bogorodice. Tog dana Slaveni su ukraavali cvijeem i zelenilom rtvenu goru, onu istu koja im je sluila za Dan Crvene Planine i pjevali himne boanstvima neba i zemlje, blagodarei im za etvu i zemaljske plodove i molei da ne uskrate milost, da povrate proljee, toplinu i Sunce. Tih dana Slaveni su nosili ulicama toak, uvijen u cvijee. Ako nije bilo cvijea, ukraavali su ga cvjetnim trakama i zelenilom, klasjem, slamom. Sve su to simboli prirode koja cvjeta i raa. Velike korpe, kese, upovi jabuka, kruaka i drugih plodova, burence ita i meda, kruha i mesa, masla, sala, mlijeka i sira stavljali su se na Ovsenu Goru, posveivali Dajboguperunu, Vinjem. Himne i plesovi, rtva i molitva inili su sadraj ove slube. Od prvog ita pravilo se prvo brano i prvi kruh, koji se predavao Dajbogu. Prvi snop uvao se do Koladinog dana, a onda stavljao u specijalni ugao kue, oko ega su se obavljale molitve na Dan Krine. Trei dan Velikih Ovseni posveivan je Bratskoj trizni. Tog dana iskopavao se u polju, najee K-Raj gore ili brda, okrugli rov, jama, koja se zatvarala oko brda i u nju bi sjedali oni koji praznuju Triznu. Njen smisao je u posveivanju Trimurtija, Boga s tri lica, stoga se i zvala Trizna. Korijen zna oznaavao je, kao i danas, znanje ili Vedu (Veda). Tako je Trizna predstavljala ovaploenje tri Vede. Ova rije nesporno ima vedsko znaenje. Praznik je bio praen pjevanjem himni, nakon ega se prinosila rtva u spomen pokojnika i sluilo soivo i koljivo. Soivo i tko gvivo bila su jela od natopljenih zrna ita, jema i penice, skuvana u kai s medom iz saa. Tono ime ovog jela je "kutja". Korijen kut oznaavao je mjesto. Svatko je morao pojesti licu ove kae, uznosei pohvalu bogovima, nakon ega su pristupali "arizni", tj. kuanju rtvenog mesa. Uz ariznu pila se braga, medovina od hmelja ili kiseli voni sok (soma). Starjeina u rodu ili kudesnik sipao bi taj napitak na zemlju, govorei: "Pijte s nama, brao, koji poivate u Svargi! Jedite s nama brjanu, kutju, ariznu. Doite nam na Triznu bratsku!" Meu mjestima koja su zauzimali ivi, bila su predviena i mjesta za mrtve, kojima se stavljala hrana (Jurjevska Zvoroina), krag piva i arizna s kaom. Meusobno razgovarajui, sjeajui se pokojnika, koji su "otili Navu da vide, odakle ne dolaze etvu da anju", hvalei njihove vrline i podvige, Slaveni su jeli i pili, povremeno se obraajui i slobodnim mjestima, kao da je pokojnik neprimjetno bio prisutan na tom mjestu. Kutja je stajala na tom mjestu, arizna je stajala na njemu, a pokojnik je i bio i nije bio. Bio je, jer su u to vjerovali prisutni za trpezom Trizne, ali ga nije bilo, jer ga nitko nije vidio. I ovdje su, vjerojatno, kudesnici izraavali svoju mo, inei sugestijom da se umrli vide meu ivima. Tome je doprinosilo i pie (soma), koje je bilo jako, kao i emocija, koju je sigurno izazivala sveanost slavlja. Dovoljno je bilo da neko uzvikne: "Slava bogovima! Vidim mog oca!" da i drugi, ponijeti ovim rijeima, vjerujui vrsto u odsustvo smrti i samo u "onaj svijet", vide to isto. Kolektivna hipnoza obuzimala je prisutne i oni bi padali u ekstazu. "Kako se penje visoko na drvo da kroz noge Nav vidi, pazei da ne padne: jer, tko padne, ivot izgubit e; zato rekoh kako ode da kroz noge navu gleda." /"Petru i Fevroniji Muromskim"/. Jer Nav je ovdje, svuda, treba samo "ivota se liiti" ili prosto "sa drveta pasti". Umrli su dolazili "iz Nava, odakle nitko etvu ne dolazi eti". Kontakt s mrtvima ostvaruje se u Javu preko Nava. Raj, ili boansko obitavalite, gdje (Aniras, Pitris i Marutsas u Agniju) preci, prauri i uri ("ur, ur, ur me!"
56

obraanje uru, praurima, svetim precima, isto je to i obraanje Aniras, Pitris) ope s Javom preko "Nava". To je nekakav prelazni stupanj, jer ako ivimo u Javu, ako sam ivot (isticanje ive kroz vrijeme i prostor) moe tei samo zahvaljujui Pravu, osnovi, koja postoji ispod njega i koju je postavio Bog (ipostasi Svaroga), u budunosti ovjek "ide u Nav", tj. u zagrobni ivot. Dakle, smrti nije bilo, teilo se samo da se "u Navi vide" oni, koji su otili. Govorili smo da se u stepama konjanik u galopu postepeno smanjuje, postajui toka i nestaje u plavetnoj izmaglici. On postoji, ali ga nema. Takvo je shvaanje smrti poganskih Slavena. Oni su tako doivljavali i odlazak "tamo" kao rastvaranje "u Svargi", preko Nava. S druge strane, uvodei kranstvo, Grci su Rusima usaivali da je sve, to je ranije bilo sveto "avolje". Smisao lanka Gomolickog sastoji se u tome da su krani bespotedno odstranjivali sve pogansko iz obiaja. Vojnike Trizne organizirali su kneevi s druinama u spomen palim junacima u boju. Seoske pak, posveivale su se umrloj brai, sestrama i roditeljima ili roacima uope {ljudima istog roda). To je bila besjeda s roacima, koji su otili u Nav. Vedski Arijevac govorio je "Jama". Slaveni su sjedili s nogama u jami (krunom rovu) i kao da su doticali Nav nogama, besjedei s mrtvima. Ovdje je ve poetak simbolikog openja s pokojnicima. S druge strane, poto je Trizna bila u jesen, smatralo se da bi roaci koji su se probudili u proljee opet zaspali tokom zime i ova je Trizna bila nekakvo opratanje s njima do sljedeeg proljea. Prinosei rtvu na Triznuariznu i pijui medovinu od hmelja, Slaveni kao da su se vraali vedskom ivotu, nastojei da u njega ukljue i mrtve. Kakav je ivotni krug (kolo) ovjeka? Jutro poinje jelom i piem, poslije molitve umivanja. Umivanje se predlae i mrtvima u vidu prinoenja na Goru Medovine. Zatim slijedi poziv na pir. Uvodei tako u svoje ivotno kolo preminulog roaka, Slaven ga je uvodio u svoj ivot. Dakle, smrt tog dana nije postojala. Nije postojala ni u drugo vrijeme, jer su Slaveni vjerovali da se u vodama mogu vidjeti mrtvi. U vedru vode se na mjeseini moe vidjeti voljena osoba. To je isto to i magini kristal. Vienje "Nava" u njemu isto je to i pogled u onaj svijet. "I tamo je svijet isti" govorili su na selu "stari ljudi" "I tamo ljudi zemlju oru, anju i snoplje skupljaju. I tamo se konji na vodu vode". U emu je razlika izmeu "onog svijeta" i ovoga? U tome, uvjeravali su oni, to tamo "nitko nikada ne plae i ne boluje. Tamo nema ni zla ni nesree." Gotovo istu takvu zemlju traili su i Varjazi, istraujui po legendarnoj Gardarikiji. Nali su Novgorod! Nali su Kijev. Gardarikiju nisu nali. Pa ipak, traei je, kretali su se ka gornjem toku Dnjepra i dalje, ka Carigradu. Drugi narodi traili su "Otok Sree". Sami Slaveni stigli su u Europu, traei "Rajsku zemlju". Revolucija je dignuta u pokuaju "stvaranja zemaljskog raja". Kao i uvijek, ljudskim oima privia se neto bolje od njihovog tekueg realnog ivota. Sve otud, to nejasno osjeaju razliku izmeu realnog i istinitog. Slaveni su poznavali tu razliku, oni su drali klju ove tajne, jer su znali Jav, Nav i Prav. Slaveni su vjerovali u zagrobni ivot drukije od krana. Oni smatraju da "tamo postoji sve, to i ovdje". Tablica Hermesa takoer kae: "Zvijezde su gore, zvijezde su dolje, nebo je gore, nebo je dolje". To je ista ideja. Kako je i odakle ideja, koju je izloio Hermes, mogla biti poznata Slavenima, drugo je pitanje. Meutim, odgovor je u tome da

57

su sve ideje opepoznate, poto potiu iz istog izvora. Taj su izvor prethodne civilizacije. Religija je nalagala istou ivih. Odlazak na Triznu u prljavoj odjei smatrao se grijehom. S druge strane, molitva je bila sjedinjena s umivanjem, i jedno bez drugog nije ilo. Obred kupanja bio je posveen atributu Kupali, ako se radi o kupanju u reci, jezeru, dok se umivanje vrilo u banji, koja se zvala movnica (umivaonica), tj. molitveno mjesto. Ono je bilo postepeno Svarogu, mada se njegovo ime nije spominjalo. To se vidi iz Stvaranja Svijeta: "Bog Svarog u Movnici se umivi, i obrisavi se krpom, baci je dolje i tako zemlja postade". Umivanjem se tako ponavljao akt Bogaoca. Ovdje emo se sjetiti vedskog shvaanja: "rtva je akt, podoban stvaranju svijeta". Tako je, prema vedskom znaenju umivanja, ono bilo i akt stvaranja, i rtva. U XIII vijeku Mitropolit Novgorodski Kiril, pisao je u svojoj sramoti: "I sad ujemo, gdje se unutar Novgoroda nevjeste vode na vodu. I sada ne kaemo da tako ine, ve to proklinjati nareujemo". Oienje vodom jedan je od najstarijih slavenskih obreda. Tako se pranje mrtvaca obavljalo uvijek i obavezno. Ovim pranjem on se istio ne samo od tjelesne prljavtine, ve i od grijehova. U selima to su radile posebne starice, unosei u tu radnju religijski smisao. U Jurjevki seljanke su itale Psalm Cara Davida: "Umij me i belji od snijega biu", obavljajui kupanje pokojnika. One su to inile u praznoj sobi, u koju nitko nije smio ulaziti prije svretka obreda. Kao znak oienja mrtvacu su oblaili sve isto, po mogunosti bijelo i crno. Odjeu u boji nisu oblaili. U tome se osjeala najstarija tradicija. Naime, kraj kue, u kojoj je neko umro, nije bilo dozvoljeno vikati. Strogo se zabranjivalo glasno dozivanje mrtvaca pod prijetnjom posljedicama. Smatralo se da je on jo bio u tijelu. Kod skandinavskih seljaka u sluaju da neko dugo ne umire, muei se u agoniji, bio je obiaj da se umirui zove kroz krovni prozori na glas: "Igvar Nilsen! Igvar Nilsen!" Obino je zvao najstariji sin ili neko od seljaka. Ovaj bi uo, ako ne svjesno, a ono instinktivno da je vrijeme da napusti tijelo. Vjerojatno se upravo zbog toga kod Slavena strogo zabranjivalo zvanje pokojnika: on je ve otiao, ako ga budu zvali, vratit e se! Iste ideje drala se sekta takozvanih "dirmoljaja", koja je postojala u prolom vijeku u Rusiji, o kojoj je pisao Vladimir Solovjov. Obred ovih sektaa sastojao se u tome, to bi izlazili nou u dvorite, k ambaru i vikali kroz rupu, koju su napravili na njegovom zidu: "Hej, ti! Tama, uje li?" To je bio nekakav vapaj u nitavilo. Naravno, Solovjov je tu praksu osuivao, ali u njoj je bilo drevne, poganske mistike. Sam Solovjov osjeao je nekakav uas pred takvom "slubom nepoznatom", ali taj krik, vapaj, bio je upuen u Nav, u njemu nepoznati svijet, gdje e i sam jednom biti. Solovjov kao da pita: "A to bi bilo... kad bi od tamo stigao odgovor: "ujem"! Meutim, "otuda etvu eti ne dolaze". Odgovora nije moglo biti. Zar je to halucinacija. U tom sluaju "onaj koji se moli" mogao bi izgubiti razum. Ipak, "dirmoljaji" su opstajali, bez obzira to su ih na razne naine progonili i nastojali da iskorijene. Zato je u slavenskoj religiji bilo tako mnogo misticizma? Odgovor se ne moe nai. Meutim, moe se pretpostaviti da je mistika bila u samom karakteru Slavena, posebno Rusa. ak je i pravoslavlje, jedna od najistijih formi kranstva, potpuno proeto mistikom. Ona ne bi imala odakle doi da joj Rusi, potomci Slavena, nisu bili skloni.
58

Njena sutina je osjeaj boanstva svuda okolo. "O, Indra, Tvoje tijelo vee je od svijeta!" uzvikuje vedski pjesnik. Ako je tijelo Indre vee od svijeta, to znai da se sam svijet nalazi u Indri! Tu je izvor misticizma Slavena. Oni su mislili da ive unutar boanstva: "Agni je u travi, u konju, ovcama...", kada bi bio samo u jednom okruenju, mogao bi i da ne bude u ovjeku. Ali Indraagni je "vei od Svijeta"! Znai, itav svijet i s njim ovjek i svaka stvar nalaze se u Indriagnivaruni. Prema vjerovanjima XIII vijeka "Navu mov tvore (iz "Besjede Jovana Zlatousta o tome, kako su prvo pogani, pogani vjerovali u idole) i pepeo posred sipaju, i prinosei meso i mlijeko, i maslo i jaja, i sve potrebno idolima i na pe, i lijui u banji, zapovijedaju im umivati se, presvlake i ubrus vjeajui u movnici. Idoli, pak, zloumlju njihovom smijui se, u pepelu tom trag svoj pokazuju, zavodei ih. Oni, pak, vidjevi, odlaze, povjerivi to jedan drugom. I sve te ponude sami jedu i piju, koje su nedostojne i psu da jede." Iz ovog se jasno vidi,135 da je umivanje, ili mov, bilo najstariji obred, podvrgnut progonu od strane sveenstva, kao poganski. U ekom jeziku rije "jazinik" oznaava se rijeju "poganin". U tome se vidi nastojanje sveenika da u slavenstvu iskorijene ostatke prolosti. Oni su ih proglaavali "poganima", tj. ravima, svojevrsnim "tabuom". Ovaj "tabu" irio se i na mjesta koja su nazvana "poganim", tj. poganskim. Za takva mjesta proglaene su one planine i brda, na kojima su ranije preci prinosili rtve slavenskim boanstvima. Takva je bila u Kijevu Gola Planina. U starini ona se zvala Perunovom, a nekad i Varjakom. Meutim, Slavenima je sve na svijetu bilo sveto, a nita pogano. Svete su za njih bile planine, rijeke i jezera, polja i njive. U njima su sve manifestacije boanskog dobra i sve, to je bilo u kolu prirode, bilo je takoer boje djelo u njegovim mnogobrojnim ipostasima. Poganin nije bio odvojen od prolosti koja je ivjela s njim i u njemu. Radujui se roenju sina, on je spremao zajedniku trpezu, kao domau rtvu, na koju je zvao i mrtve: "Ovo je vama, oe, ovo je vama, mati!" govorio je, postavljajui tanjure za roditelje, koji su, davno umrli, bili "u Svargi", na "onom svijetu". Ako su i bili prisutni, to je bilo samo simbolino. Isto kao to se umivanje u banji potovalo kao religiozna obaveza, a kupanje djeteta kao oienje (prof. Niderle), tako se i oganj smatrao proiujuim. U vrijeme pred Veliki rat na jugu Rusije, vjenani mladenci ili su kui na svadbeno veselje, a na ulazu su za njih palili vatru od slame preko koje su konji uz graju i povike, glazbu i pjesme preskakali u dvorite. Oganj (Agni) bi suprunike istio od svake prljavtine i uvodio ih U brani ivot kao nove, izale iz ognja. Poslovica "proao vatru, vodu i bakarne trube" potie iz jo ranijeg perioda, kada su se Vedejci, sklapajui brak uz zvuke bakarni* truba, umivali vodom i istili ognjem (Agnijem). Od tamo i stara izreka: "ovaj je iao iz ognja u vatru", u skraenom obliku "iz ognja u vatru". Ova izreka ukazuje da se prolazilo kroz oganj ne jednom, ve vie puta, i to vjerojatno tri puta. I stare dubrave, ume u kojima se molilo, brezovici, Belgorui kamen iz bajki takoer su rtveni oltari, mjesta, gdje je gorio oganj proiujui. Stari su znali (Veda) da oganj isti od zaraze, kao i voda. Ona je ila s neba Svarge i, kao takva, bila emanacija boanstva. Oganj (Agni), pak, poticao je od Sunca i njime se istilo sve mjeseevo. Sve to potie od Lune krv ena, ieistopa, koja se stvara u tami, istila se Suncem, koje je sijalo danju. I dan je bio 1 pozitivan, dok je no negativna. Od tamo je i par i nepar iz starine. Sve to ide u laru podravali su bogovi, a sve neparno Sivi, Crnobog. Drevni moral slavenstva bio je u svetom shvaanju svijeta. Trebalo je znati (Veda) da je svijet mjesto, gdje ivi Bog ("Indra je vei od Svijeta", Rg59

veda). Akt koji je odgovarao bojoj volji bio je ivot u ovom svijetu po zakonima kola u skladu s prirodnim ritmom. U sibirskoj gatalici "jedna od najstranijih groznica nazvana je Nevej" (Gomolicki), jer je iz Nava, s onog svijeta. Bolesnik u vatri bori se protiv Nava. Groznica ga vue iz Java u Nav. Onaj tko vraa koristi rije "bolest", obraa se skrivenom u ovjeku, pobuujui ga na borbu s Navom. On zaklinje (zaustavlja) bolest, bacajui kletvu na nju. Kletva (koledva), zabrana, takoer je religiozni "tabu", prisutan kod raznih naroda, izmeu ostalog i prosveenih, ali ve pod imenom sugestije. Nav, koji uva ovjeka na granici Java, koji ga vue iz ivotnog ciklusa (kolo ive) u Nev, Nevej, Nav, nastoji da ga iupa iz okretanja u kolu, da ga smiri, zaustavi u njemu kretanje ive. Ali to to je pokojnik otiao, ne znai da se nikad ne vraa. On ne dolazi "veno veniti", tj. eti u polju, ali nou dolazi u movnicu, vodenicu, banju, gdje i opi sa ivima, ostavljajui trag u pepelu, rasutom po podu. Sjetimo se da sapun u to vrijeme nije postojao i da su se ljudi u banji prali pepelom. Tako je pokojnik dolazio da se kupa u banji, tj. da se moli kao i ivi, ali, izaavi iz dnevnog ciklusa, on ivi u nonom, te je njegov dolazak mogu samo nou. Kod Dostojevskog, Svidrigajlov kae da mu se "itav onaj svijet ini kao ugao u hodniku banje, s mutnim prozoriem, i pauinom po uglovima ". U "Pripovijetki o Petru i Fevroniji Muromskim" (Gomolicki) prelja, prilino tajanstvena ena izgovara rijei: "brat moj poao je kroz noge u Nav gledati", a dalje objanjava ovu zagonetnu frazu: brat prelje je pelar, "i eto kako se penje visoko na drvo, kroz noge Nav da gleda prema zemlji, pazei da s visine ne padne, jer tko padne, taj iv ne ostaje". Na ekom "nav" znai grob. "U nav zreti" gledati na onu stranu, u svoju mrtvu buduu sutinu; nav, navi je vrlo stara, zaboravljena rije, jo u srednjem vijeku upotrebljavala se u znaenju Ad, zagroblje. I evo "iz Nevja", s onoga svijeta, ne dolaze njivu "veniti" - otkupljivati, osveivati. Veno, otkup, jednako je mjeri obradive zemlje, te je pogreno objanjavati rije "veno" "osveenjem ili otkupom". Veno je snop, veniti znai skupljati ito, vezivati snopove! Gogolj je napisao pripovijetku "Vij" sa znaenjem Nava u tom Viju. To je ve promjenljiv pojam. Vij, ili Vej bio je suprotan pojmu Nev, ili Nav. Zapravo, Gogolj je trebalo da nazove Vija Nevejem. Najstarija predstava o ivotu, kao o Veju, a o smrti kao o Nevu, Navu, prisutna je u mnogim narodnim izrekama: "Naviti bie dobra etva". Naviti znai sluiti Navu, vraati da bude dobra etva. Pojam koldovati, ili koledovati oznaava isto. Upuivali su molitve Koledu, kao Bogu kola, tj. Bogu promjena, razvoja, ostvarenja. "Dali su veno za kerku" znai: dali su otkup jednak obradivoj njivi. Od tamo i njiva, koja je u poetku bila "veljiva, venjivo, njivo". Poto zavri skupljanje letine, paganinognjitarac pravi posljednji "venac", mali snop, koji odnosi kui i stavlja u specijalni, krasni ugao do Praznika Zime. Od tamo venac znai i kruna. Od tamo i "veni" umrlom koji se stavlja na elo. "Na elo veno stavljati umrlom" stavljati "venac" od klasja na elo, drevni je obiaj, koji se jo uvao u nekim mjestima na jugu Rusije do Prvog svjetskog rata. U drugima su punili jastuk slamom ili klasjem. U treim su u njega stavljali zrna, ito i penicu. Vjerojatno je to bila "zaliha" za daleki put mrtvom kako bi se imao ime hraniti "na onom svijetu". Ovaj obiaj slian je skitskom stavljanju opreme, oruja, konja i hrane u grob mrtvog. Od tuda "venije" oznaava simbol ivota, a "nevenije" simbol smrti, dok je Nav, Nev onaj svijet.
60

Iako "umivanje" potie od korijena mol, ono takoer dobiva i znaenje venija, tj. neko pozitivno znaenje, vrenje obreda ivota. Molitva je njen dio i zato ulazi u "venije", suprotno "neveniju" ili onome to se zbiva u Navu. Nesporno, nai preci, budui da nisu poznavali etimologiju i korijen rijei, pripisivali su nastavku "venije" znaenje, koje smo naveli. Obiaj roania, tj. druge trpeze rodu i roanicama i molitve Navu u banjama naroito su progonili pravoslavni episkopi. Ali oni su "ugaajui Bogu", iskorijenjivali nau drevnu prolost. Sreom, nisu uspjeli u potpunosti da je zatru, te moemo obnoviti "zlatni lanac", koji nas povezuje s vedizmom. rtva s trpeze rodu i roanicama vrila se otvoreno za stolom, u obitelji. Tu je prolost i budunost obitelji dolazila u kuu, jela sa stola domaeg, uestvovala u ivotu. Navja molitva moda je bila odgovor kruga (kolo) ive obitelji, gostovanje u onostranom. Zato se kao molionica movnica birala banja. Loili su je ne za sebe, ve za navje. Posipali su pod banje pepelom da bi, po miljenju kranskog propovjednika, nevidljivi u njemu ostavili tragove. Tamo se postavljala obilna trpeza od mesa, mlijeka, masla i jaja, koju su ivi dijelili sa senima. Nas hvata strah od tog pira s mrtvacima. Stari su imali drugaiji odnos prema smrti. Gleb Svjatoslavi, guei pobunu Volhva (kudesnika s Volhova), upitao ih je, spremne za pogubljenje, to e s njima biti i dobio odgovor: "uda velika uinit emo!" Smrt za Volhve nije bila strana, ni Ad, ni carstvo nebesko, ve udo. Kakvo udo? Preobraenja? Preobraaja? Oienja? Pie Gomolicki. Mislimo da su Volhvi smatrali da njihovo tijelo postaje tee u njihovom vraanju i da, otiavi iz Java u Nav, od tamo mogu ispoljiti veliku snagu. Dat emo ipak, rije autoru: "Zar banja molionica nije simbol tjelesne i duhovne istoe? Do danas kod idova (kao i kod Muslimana) postoji obred umivanja prije molitve, prije trpeze, opisan u Evanelju. Nije li pranje u banji bilo sveti obred za ive? U zapadnoj, katolikoj crkvi sauvao se obiaj da na ulazu u hram stoji posuda s vodom: onaj koji ulazi u hram kvasi u njoj prste prije nego to se prvi put prekrsti. Progonei Volhve, pravoslavlje istovremeno pjeva na Boi: "Volvi sa Zvijezdom putuju!", priznajui im na taj nain izvjesnu mo: pa Volhvi su prema Zvijezdi doli da trae Krista u Betlehemu. Takva taktika, koja razotkriva dvostruke standarde, posljedica je ne toliko kranstva koliko njegovog klerikalizma, tj. administrativno-religiozne strane ivota. Episkopi su se borili protiv poganskih obreda kako bi na taj nain efikasnije drali pod kontrolom pastvu. U drugim sluajevima pravoslavlje je bilo prinueno da poganske obiaje i obrede prihvati, prenijevi ih na kransku podlogu. Takvi su praznici Proljetni praznik, Boi (Kutja i aj), Blagovesti (Blagosiljanje stoke), Trojica (Praznik Zelenila), Spasovdan (Blagosiljanje plodova), Veernja sluba (Blagosiljanje kruha, vina, jela) itd. Otkrivajui u mnogim pravoslavnim obredima pogansku, vedsku osnovu, mi u njoj nalazimo nau historijsko-etniku prolost. Odsustvo redovnih ljudskih rtava u slavenskoj religiji, osim u mjestima stranog utjecaja rigen-germanskog i kijevsko-skandinavskog, ukazuje na vedsko shvaanje rtve kao akta, podobnog stvaranju svijeta, koje je bilo dobro po sebi. Krvna rtva udio je religije u kojoj je boanstvo zlobno i treba ga umilostiviti. Slaveni su se Crnoboga bojali, ali mu nisu sluili s izuzetkom vrlo uskog kruga crnobojih Volhova, ije su
61

sjedite bile ume ernigova. Meutim, u dananjoj Maarskoj postoji rijeka, koja se zove Crni Hioros. Mogue da je i tamo bilo sljedbenika iskvarenih poganskih vjerovanja. Masovno, Slaveni su bili poklonici Beloboga, Svetovida, ili Sventovia. Poganstvo je bilo na strani dobra. Na Crnoboce su gledali kao na arobnjake. Meutim, ak je i moljenje Koladi, tj. koladovanje, koldovanje u to vrijeme bilo prosto gatanje, propraeno molitvama Koladi. "Koldovstvo" u pravoslavnom smislu te rijei bilo je svojstveno samo Crnobocima, o kojima ima vrlo malo podataka. Ipak, Slaveni su ih se bojali. Meutim, kudesnici, koji su ivjeli u umama, uivali su sveope potovanje, jer nisu nikom odbijali pomo, a plau za to nisu uzimali. Portret kudesnika odlino je oslikao A. S. Pukin u "Pjesmi o mudrom Olegu". Sam knez Oleg je, po predaji, umro od ujeda zmije, koja se krila u lubanji njegovog konja. Smrt mu je predskazao kudesnik, "miljenik bogova": "Umrijet e od svog konja!" Knez je odmah poslao svog konja na panjak i naredio da se tamo dri do smrti. U vrijeme Trizne, kada se "Ratnici sjeaju minulih dana, kad su se zajedno protiv neprijatelja borili", on se sjetio konja i pitao to se s njim dogodilo. Odgovorili su mu da je konj odavno lipsao. Knez ode da pogleda njegove kosti i tamo ga ujede zmija. U ovoj legendi potpuno je jasno iskazana ideja kudesnika: "Kneevski dar mi nije potreban! "to e mu darovi? On je ivio u umi, hranio se kad ogladni i molio bogovima. Nije imao nikakvih drugih potreba. Sa druge strane, jasno dolazi do izraaja ideja predodreenosti, ideja sudbine, koju su bogovi odredili. Ako 'e poginuti od konja", to e biti od konja! Iako zmija nije konj, ona je svejedno bila u njegovoj lubanji i kao da je bila njegov dio." Zatirui ostatke poganskih obreda u Rusiji, propovjednici kranstva nisu eljeli da proniknu u njihovo znaenje, vidjevi samo njihovu vanjsku stranu i, kako kae Gomolicki, tvrdei da su rtva u banji, meso, maslo, jaja "nedostojni i psu da jede!" Time on izraava odvratnost prema poganskom obredu. Njegova mistina simbolika ne zanima ga, on o njoj i ne govori, kao da je odbacuje, negirajui joj smisao i sadraj i svodei je na golu formu. O svemu tajanstvenom, u to su vjerovali pogani, on govori s gnuanjem i nepotovanjem, smatrajui za nedostojno njegovo razmatranje. O pojavama, koje prate obrede, o manifestacijama "onostranog", on govori kao o "zlim dusima". Usprkos svemu, nai preci su se vrsto drali vjere oeva, smatrajui kranstvo "grkom vjerom". U ovoj su im odmah predloili nita drugo do kranske obrede, jer je moral za njih jo bio nerazumljiv, a moda ak i zatvoren. Tako je propovjednik, odbacujui poganski obred, istovremeno zahtijevao vrenje kranskog obreda. Poganima je, za razliku od kranskih, znaenje poganskih obreda bilo poznato. S druge strane, ako je dijete trebalo krstiti u krstionici, dok ga u je poganstvu trebalo zagnjuriti u rijeku ili okupati u banji, gdje se vrilo umivanje, tj. oienje od roditeljskih grijehova, u oima naih predaka ovo umivanje bilo je od veeg znaaja. Ono je bilo "zlatni lanac", koji je povezivao s praurima i samim Svarogom. Gomolicki kae: "prije dvije tisue godina kranstvo je tako izbrisalo poganstvo". On na taj nain smjeta poetak nae povijesti u prvi vijek po Kristovom roenju. Smatramo da su Slaveni bili u Europi ve u VIII vijeku prije Krista, jer se upravo ovaj vijek podudara s vremenom uvoenja konjice u asirsku armiju, gdje su Arijevci rukovodili uzgojem konja. Asirci su podinili sve tadanje monarhije Bliskog Istoka, meu kojima i perzijsku, a Perzijanci su vladali Sjevernim zemljama do Kame. Nema nita iznenaujue u pretpostavci da su Slaveni bili u prethodnici Asiraca, otrgli se od glavnih
62

sila i osvojili zemlje, koje su im se svidjele. Perzijske su zemlje bile i babilonske. Uope, ove zemlje, naroito sjeverne, prelazile su iz ruku u ruke monih monarhija Bliskog Istoka. Neke od njih su padale, druge nastajale. Znamo samo za one koje su ostavile traga u povijesti. Meutim, moe se pretpostaviti i raanje kratkotrajnih tvorevina, koje nisu ni dostizale procvat, nestajui prije toga. Ipak, mi malo ili gotovo nita, kako kae Gomolicki, ne znamo o smislu poganskih obreda. U ljetopisu, po njegovim rijeima, ima uputa na slavensku kozmogoniju. Tako kod prepodobnog Nikona, koji je znao mnogo vie od drugih ljetopisaca o Volhvima (znao je od njihovih progonitelja, istog onog Gleba i lana njegove druine Janjae), sauvan je fragment dokranske kozmogonije: "Bog umivajui se u movnici i oznojivi se, obrie se krpom i baci je s neba na zemlju..." Zapoinje on i prekida priu, zavravajui je bogumilskom dualistikom legendom, da je postalo od Bojeg znoja sve ivo, ovjek, dua, iva vlaga u mrtvoj prirodi banjska para duha postojeeg. Ali veza mita s nonom misterijem Navje trpeze se osjea. "Bog se umivao u hramu (banji) i obrisao vlagu znoja, koja je izbila iz njegovih boanstvenih pora vlagu ivota, obrisao je i bacio na svijet... i tamo, gdje su pale njegove kapi, izraslo je drvo ivota. Nije li otud tjelesno umivanje podraavanje, sluba Bogu, molitva, a mjesto umivanja mjesto molitve, mjesto tajne, neprekidnosti roda, openja s precima, rodonaelnicima, praroditeljima, zaetnicima svijeta, u dubinu, do prvog, poetnog prauzora svega, Djeda Svemira." Ovdje se, ne poznajui vedsku religiju, autor lanka dotakao iste ideje kao i mi: rastvaranje u vremenu i prostoru, nestajanje u Pitris, Aniras, Agni. Preci, koji su postali Pitris (umro "otiao do Petriva" jurjevska izreka "na Zvoraini"). Toplota ivota vraa se u toplinu svijeta, Agnija, Ognjeboga. ivot je gorenje, rtva takoer gorenje. Prinoenje rtve, stvaranje svijeta, podraavanje jedinog bia, "kome mudri daju ne jedno ime" (Rg-veda). Dohistorijsko znaenje glagola umivati se je moliti. V. Buslajev pie: moliti u znaenju prinositi kao rtvu, zavjetovati se, upotrebljava se u najstarijim rukopisima Starog Zavjeta: tako rije "molitva" u rukopisu iz XIV vijeka, V. I. Grigorovia, upotrijebljena je tamo, gdje u ispravljenom tekstu itamo "zavjet", "u sve dane molitve njegove" /VI, IV/, "jer je nazirejstvo Boga njegova na glavi njegovoj" /VI, VII/, "nazirejstvo glave njegove" /VI, IX/. Bez sumnje, italac jasno vidi da o rijei "moliti" govorimo u njenom dohistorijskom znaenju... Govorimo o onoj molitvi protiv koje tako gromoglasno vie govor kristoljupca koji, prema rukopisu XIV vijeka, u Lavri Svete Trojice, pod nazivom "zlatni lanac", upravo govori o nevjernicima kako "oni ne pogrijee (tj. ne odriu se) prokletog moljenja" prinoenja rtve idolima. Zato se glagolu "moliti" i pridodaje povratna zamjenica "se" koja sada ovdje nita ne znai, ali je prvobitno imala znaenje "prinositi sebe u rtvu", a ne moliti ili traiti za sebe. Od tamo jasno proizlazi zbog ega se "moliti" upotrebljava s dativom, tj. prinositi sebe kao rtvu. Jo u oblasnom vjatskom nareju do danas upotrebljavalo se "moliti" u znaenju klati, sjei, a potom jesti, "i to neto posebno, ak blagoslovljeno". I tako, "Navu Mov tvoriti", znai prinositi rtve Navju, rtvenu trpezu. A hram oznaava rtveno mjesto, mistino, sveto mjesto u prenesenom znaenju. Treba jo imati u vidu, tumaei reenicu Nikona, da je ovdje o najsutastvenijem "poganskom" pisao kranski monah, za koga je sve to avolja ljepota. Ve iz toga s kakvim se prezirom on prema svemu odnosio, vidi se da je
63

Nikon pomijeao drevno "poganstvo" i manihejsku hereza. Ali i ovoj mrvici s drevne mistike trpeze moramo se radovati. O ostalom se moe samo nagaati, tumarajui po tami, nasumice traei malu pukotinu svjetlosti. Bez obzira na to to na K-Raju lanka stoji "nastavak slijedi", on nije uslijedio zahvaljujui intervenciji mjesnih hijerarha! Iznenauje da se ak i sad, kad je i njima samima postalo jasno da je poganstvo nestalo i da se vie nee vratiti, hijerarsi zbog neeg boje. Otkud takva netrpeljivost prema naoj drevnoj prolosti? Vraajui se na ono to je rekao Gomolicki, zakljuujemo da je "Navje" bilo "sve, to je u Navi", a sam Nav-Nevej, onaj svijet, zagrobno mistino postojanje, s istim znaenjem kao Jama Vedejaca. Heroji su i sveci u Raju, gdje "gore njihova Sunca", tj. zvijezde. Dakle, grenici su ili ne u Ad, gdje je muenje, ve u Nav, gdje nije bilo naroitog muenja, ali nije bilo ni istinskog postojanja. Prema tome, poganstvo nije plailo ljude kaznom. Otud i bojazan predstavnika kranske crkve od dodira s poganskim temama. Usporeenje po pitanju zagrobnog ivota pokazalo bi se nepovoljnim po kransko uenje. Meutim, i rtvu je pravoslavni obred ozakonio kropljenjem svete vode u dane Boia (u kui) i Pashe (u crkvi), kao i kropljenjem stoke ili plodova zemnih na Spasovdan. Ali sve to su pitanja obreda, egzoterizma poganstva. Zbog toga to je jo bilo prisutno u seoskim vjerovanjima do ruske revolucije, duni smo da rasvijetlimo i to pitanje. Dakle, umivanje je bilo jedan od najvanijih obreda poganstva. Ono je oznaavalo oienje od grijehova i tjelesne neistoe. Ono je znailo i mistino openje sa Svarogom, djedom Svemira. Kupanje je bilo i openje s njegovim drugim ipostasom, Kupalom, Bogom plodnosti i ljetnog oienja. U poganstvu su bila takoer tri posna perioda, kada se ni meso, ni mlijeko, mi kravlje maslo nije jelo. Oni su se potpuno poklapali s tri glavna pravoslavna posta: Filipovskim, Velikim Postom i Petrovskim. ak se i Uspenski post potovao kao priprema za Ovseni. U ovom radu ne traimo sukob s pravoslavljem, kako bi mogli pomisliti neki ogranieni ljudi, ve oivljavanje nae drevne prolosti da bismo znali, odakle potie slavensko narodno shvaanje svijeta. To je od znaaja za nas i u smislu razumijevanja naeg folklora, kao i obiaja roda. Pravoslavlje je odavno upilo u sebe sve legende prolosti, kao i poganske obiaje, osvijetljene na nov nain, te stoga smisao naega vraanja u prolost ima povijesni znaaj. Ezoterizam poganstva sastojao se u osnovnom odnosu izmeu Boga i ljudi: sve je poteklo od djeda svemira, izmeu ostalog i ljudi. Dakle, openje s njim bio je taj "zlatni lanac", iji je naziv preuzeo monah Lavre Svete Trojice za osudu pogana, "koji ne proputaju rtvovanja", kako smo ve pisali, citirajui lanak Gomolickog. Druga postavka poganskog ezoterizma bila je rtva-umivanje, kao podraavanje aktu stvaranja svijeta. Boanstva su, kao i u vedizmu, bila prijatelji ljudi, koji su im se obraali s pohvalom, slavei ih, odakle su i dobili svoje ime Slaveni. Ali nije bilo samo openja s boanstvima. Bilo je i openja s mrtvima preko navje rtve u banji, kroz umivanje. Dakle, odlazak umrlih "na onaj svijet" nije bio odlazak u Ad, ve u Nav, a sve to je bilo u Navu zvalo se navje. Jav, ili ivot, tekao je po zakonima kola Koleda. U Navu takvog toka nije bilo. Tamo je ivot stajao. On je postajao kretanje samo u Irijuraju, gdje "due gore kao Sunca"

64

(Veda). I umivanje je u tim vjekovima imalo ogroman znaaj, u smislu higijenskog oienja, izbavljenja od bolesti, zaraze, smrti. Postojalo je i uenje o Triglavu (Trimurti), prema kome se boanstva, kao i u vedizmu, dijele na tri naela, koja odgovaraju poetku, procvatu i opadanju. Sva boanstva su se na taj nain dijelila na Trojice. S druge strane. sva su ona bila, kao i u Vedejaca, Jedino Bie, i u jednoj epohi se to zaboravljalo, u drugo] na to podsjealo, kao u Rg-vedi. Veza s vedizmom kod Slavena oigledna je, to se vidi ak iz zrna njihove kozmogonije koja su sauvala. Nije dobro samo to nam je kranstvo, nastojei da odasvud istisne nae poganstvo, istovremeno oduzelo i nau davnu prolost. Meutim, mi je imamo. Poganstvo u punoj mjeri nosi u sebi vedske ideje, a shvaanje Svaroga "velikog kao svijet" sasvim se podudara s Indrom, "koji je vei od svijeta" (Rg-veda). Jaro - Horos - Dadbog, prva Trojica, koja odgovara Indri - Agniju - Varuni, jeste personifikacija (ne do K-raja!) Sunca jutarnjeg, dnevnog i veernjeg. Jaro - Lado - Kupal su boanstva proljea i povezana su s buenjem prirode, trave, ptica i ivotinja. Stoga je Jaro - cvjetoglav, Lado u vijencu od divlje trenje, a Kupala u vencu od crvenih vianja. "A gdje je Jaro, kakva to pela leti?" rijei su proljetne pjesmice "vesnjanke", koju su, skaui, pjevala djeca. "Bog-Jaro doao je s darovima, cvijeem, koja pela ne leti na njegovu procvjetalu glavu?" I dalje: "Dolo, Dolo, Zlatno Pero, gdje padnem, dajem ladu! Lado, Lado, Zlatno pero, gdje padnem, dajem Ladu." (Lad - harmonija, mir). Zar to nije isto to i pohvala Indri, koji je pobijedio zlo? On "bjee mrtav i ustade", govore Vede, "i donio je ivot, ivu i Travu, dao je Somu". Djecu su uili da pjevaju "stari ljudi" koji su predavali "zlatni lanac" i pazili da se on ne prekine. "Zlatni lanac" jedinstva s BogomOcem. Slavenima nije bio potreban Zavjet, kao potvrda saveza s Bogom, jer su s Njim bili u srodstvu! Odavno je Perun, Bog oluje, bure, kie, rata postao Prorok Ilija, i ja sam se u djetinjstvu igrao sa seoskim djeacima uz prve kapi proljetne kie, pjevajui: "Kiice, kiice, padaj! Na nae kupuse! Da bude poljiva, da bude koljiva!" Tajanstvena strana ivota, "ona strana", s kojom se sreemo nou i od koje uva Agnibog, odavno je postala "avolski zli duh", i u stvaranju ovog praznovjerja veliku ulogu imali su upravo ljudi, koji su uvodili kranstvo u Rusiji. ovjek se poeo plaiti tame koje se ranije nije bojao i djetinje lakovjeran odnos prema svijetu i Bogu zamijenilo je nepovjerenje. Izgubilo se potovanje predaka, uvaavanje roditelja, i ne samo da se sruio socijalni, moralni, etiki fundament slavenskog naroda, ve i itavo usmjerenje ivota, koji je od bogotraiteljskog postao materijalistiki. Ali onaj sunev fundament koji je bio u osnovi slavenskog naroda, vjerojatno e nadivjeti budua vremena jer u njemu postoji ideja: veza s Bogom, nastanak od Boga. Ova e ideja moda poprimiti druge forme, ali nee nestati, jer je preivjela tisue godina iskuenja i uvijek e se obnavljati zajedno s obiajima roda. O poganskim religioznim slubama nita se nije sauvalo. Poznato je poneto iz njemakih izvora o religiji Slavena, koji su ivjeli na Pomorju, Odri i Elbi. Meutim, kao to smo ve govorili, njihova sluba morala se razlikovati od slube ruske grupe Slavena.
65

U nedostatku dokumenata koji bi objasnili shvaanje bogova u poganstvu, obraamo se vedizmu u kome se kae: "Indra, ti si vei od svijeta!" Ali, kako se u jednoj istoj religioznoj pjesmi govori o Agniju, Savitriju, Mitri i drugima, jasno je da su to samo imena jednog istog boanstva. Da to nije tako, Indra "vei od svijeta" sadrao bi u sebi svijet. Zapravo, budui vei od svijeta, on obuhvata ne samo svijet, ve i sve bogove. Krae reeno, svatko ime Boga je ime Indre. Vjerojatno je isti sluaj bio u slavenskom poganstvu. Dokumenata, koja bi makar podsjeala na Rgvedu, nemamo za nesporne zakljuke. Meutim, uputa na to ima u obiajima, legendama, prolosti, poslovicama i izrekama. Prema Svarogu, Slaveni su imali isti odnos kao Vedejci prema Indri: hvalei ga, oni su sluili Agniju i Somi. Slaveni su tvorili "svarobu", "svaroenje" odakle su ostale rijei "voroba" (vradbina) i "voroanie" (vraanje). Vjerojatno su te slube bile poput jurjevske svaroine i sastojale se uglavnom od rituala, odreenih radnji i gestova, kao i kuanja rtve. Po rijeima grkog pisca Prokopija /IV vijek/, kao i germanskog kroniara Helmolda /XI vijek/, Slaveni su vjerovali samo u jednog Boga tvorca i svedritelja. Neki od njih smatrali su ga dvopolnim, (plus i minus, rod i roanica), drugi se tako dubokim traganjima nisu bavili. On je nosio ime Bog, Starobog, Prabog, Sve-Bog, Sva-Bog, Svarog, Velik-Djeda, Slava, Svetozar i Svetovid, Vladimir, Odin, Trojan, Trojaga, Triglav, Rod-Roanica. afarik kae da "Svarga oznaava Nebo, a takoer i Boga Sunca". Pored toga poznata su i enska boanstva, kao odjek kvarenja ideje o Bogu, o njegovim atributima. Tako su bili poznati Jaro i Jara, Jesenozim, Podzim, Zimakostrub (Kostroma), Ljalja i Ljulj, Ladaveles, Oblakperun. Slava je, oevidno, bila boginja. Tako se u Srbiji do danas proslavlja slava u svakoj obitelji , to je, izgleda, odgovaralo Danu Some Slome - Slame - Slave. Prema ljetopisima i "Spjevu o Igorovom pohodu" Slaveni su sebe smatrali unucima Dajboga (Napomenimo da srbi za razliku od ostalih Slavena smatraju sebe sinovima Dajboga). Meutim, itav taj panteon treba shvatiti ovako: u poetku su Slaveni doli s jasnim znanjem (Veda) svojih boanstava, a zatim se to znanje poelo modificirati, iskrivljivati s prodorom enskog elementa boanstava, to uoavamo i u Rg-vedi. U slavenstvo on prodire, poto ga vie nisu mogli zadrati reci "Jedinog Bia", "kome mudri daju ne jedno ime" (Rg-veda) i koji su se borili za istou religije. Ipak, ako je postojao Prabog, Svarog, onda su drugi uz njega bili pribogovi, tj. nekakvi njegovi pomonici, ali oni nisu bili tvorci. Tvorac svega bio je samo Svarog. Svarog, koji se manifestirao u svjetlosti i toplini bio je Dajbog, Bog Ognja (Agni), Horos, u ognju i vodi (kia i munja) Perun - Crni Oblak, u zraku on je bio Stribog, ukoliko je oivljavao trave zvao se Lado, pojavi li se kao proljetno Sunce bio je Jarilo, Jar, kao ljetne Sunce Kupala, Dajbog (etva) itd. Dakle, jasno je da su pribogovi bili samo priBogu. Ali "prirodni ciklus" koji toliko zaokuplja pozornost znanstvenika, ipak nije samo poklonjenje ovom ciklusu. U tom sluaju govorili bi da se klanjaju, toboe, kolu, i nita vie. U stvari, Slaveni su se, kao i Vedejci od kojih su primili svoju religiju, klanjali boanstvu kao tvorcu toga kola, nisu se klanjali kolu, ve onome to se iza kola krije. Da su se klanjali boanstvima, kao posebnim bogovima, meu njima se u dovoljnoj mjeri ne bi mogli uspostaviti harmonini odnosi. Meutim, kao pribogovi, oni su
66

atributi, a od Praboga proishode. Sama rije Bog je sanskrtskog porekla. Tako Bgahavadgita, jedno od religioznih dijela Indo-Vedejaca, ili Vedo-Arijevaca, sadri korijen Bga u samom svom nazivu i znai otprilike Boja pjesma. Praznini obredi Slavena bili su povezani sa sunevim ciklusom i sastojali su se od molitava, rtvi, gatanja i igara, koje su od posebne vanosti, jer su se u djejim igrama juga Rusije sauvali mnogi poganski motivi sve do ruske Revolucije. Dogaalo se to pod otvorenim nebom, koje se smatralo hramom, obino u takozvanom bogolesju, Hrast drvo Peruna obino je bio sredite takvih molitvi. Uz njega je bio i Belgorui kamen ili oltar. Hrastje i grm, a hrastova uma (dubrava) grmik. Perun je bio Bog groma i munje. Dakle, grmlje bio njegovo mjesto. Peruna su potovali kijevski kneevi, koji su zakljuivali sporazumne zakletve s Bizantom, npr. u ugovoru Svjatoslava/Lavrentjevski Ljetopis/ kae se: "Zaklinjemo se Bogom, u njega vjerujemo, u Peruna i u Volosa, stonog Boga." U Igorovom ugovoru pie: "I koji pomisli sa strane Ruse razruiti... da nema pomoi od Boga, ni od Peruna... Ako li tko prekri ovo... neka bude proklet od Boga i od Peruna..." Ovdje je jasno povuena razlika izmeu Boga i Peruna, izmeu Boga i Peruna i Volosa. Kao to smo rekli, Perun i Veles, bez obzira na mo koju posjeduju, bili su samo pribogovi, dokje Prabog, Svarog, bio Jedan i Jedini. Kao i Vedejci, koji su smatrali nebo, dnevno ili nono, stanitem Boga, Slaveni su Svargu smatrali Carstvom Svaroga. Uenje Svaroeg nauka o dobru uinilo je Slavene dobrim, gostoprimljivim narodom i mnogi od njih su, poput Polabljana, Pomorana ili Luikih Srba bili lak plijen germanskih ratobornih naroda. ak su i njemaki ljetopisci, suvremenici baltikih Slavena Venda i Borusa, pisali o njima kao o "najboljem i najgostoljubivijem narodu". S izuzetkom Baltikih Slavena, naroito s Rigena koji su imali hramove, sveenike i slube, preuzete od susjednih naroda, istoni Rusi i Juni Slaveni nisu imali ni rece, ni idole /I. Tereh/. Koliko nam je poznato, idoli su se pojavili u Rusiji s dolaskom Varjaga, koji su sa sobom donijeli svog Tora, Odina i druga boanstva, dok su slavenska boanstva bila njihove kopije i nalazila se u Kijevu. Na selima i salaima, razbacanim po itavoj zemlji, bila su samo molitvena mjesta, Bel-Gorui-Kamen i bogolesja. A. Afanasjev tvrdi da su "sva vjerovanja (Slavena) i shvaanja prirode bila poetska". Ova poezija nije imala odakle da se pojavi, osim iz Veda. Znamo iz prethodnog kratkog opisa Rg-vede da su u vedizmu Boga doivljavali kao ljepotu i izvor ljepote, a ne kao bezosjeajnog zakonodavca. Prirodno je da Slaveni, koji su direktno potekli iz vedizma, sauvaju u svojoj religiji poetsku predstavu Boga. Molitve su bile protkane tihom poezijom i glazbom, u kojima se iskazuje ljubav prema Bogu, ocu i prauru, koga se nisu bojali, ve Ga potovali kao svog pretka, jer od "Svaroga sve potee". Semiti su morali stupiti u savez s Bogom, dok Slaveni o tome nisu ak ni mislili, jer je on bio njihov otac. Oni su sebe uvijek smatrali "Svarogovom djecom", ili "unucima Daboga". Da na sanskrtu znai "bijeli". Moda se to odnosi na kiu, ili je Da-Bog bio Belobog nasuprot Crnobogu? Na alost, ovo pitanje ostaje sporno. Meutim, u Ipatjevskom ljetopisu se kae: "Sunce car, sin Svarogov, koji je Dajbog". Pored pribogova, primarnih ipostasa ili Svaroia, potovali su se i Dajboii, Slaveni Rusije, kao i Perunii-ratnici Svjatoslava, koji su pali na bojnom polju, Kupalii67

Skudesnici, Ladii-Volhvi, Jarii-Vesnjanii itd. Vjerojatno su to bili sekundarni ipostasi, potekli od raznih boanstava, koja su sa svoje strane vodila poreklo od Svaroga. U djetinjstvu smo imali priliku da prisustvujemo Vesnjankama u Novgorodskoj guberniji, gdje su djeca, igrajui na cvetnom polju, pjevala: "Ladii, vesnjanii, jarii, kudrjavii, kuniiparunii, doite kod nas! Da bi sve cvjetalo, u naem selu, da bi Bogdao veselo doao! Aj, Ljulji, Ljalji, Ljulji! Kako Ljalji postie kako Neve procvjetae..." Igrajui, oni su bacali k nebu cvijee, uglavnom plavo i crveno. Ovaj obiaj slian je indijskom. Kad prestane monsun i nastupi period cvjetanja drvea i grmlja, od jutra djeca tre, rasipajui usitnjeno crveno brano od korijena "garans", posipajui njime koga god sretnu, oglaavajui na taj nain poetak proljea, cvjetanja, obnove ivota. Blizak vedskom obiaju je Perunov oganj. "Njemu (Perunu) kao bogu rtve prinosie i oganj neugasivi od hrastovog drvea neprestano palie." (Gustinski ljetopis). Ovo je u pravom smislu rijei vatra Agni, koja je dola iz vedskih stepa. Na jugu Rusije u nekim mjestima babe i djeca, iznosei boju, koja je ostala od bojanja jaja na Praznik proljetnog sunca, prskaju je po putovima, ispred ulaza u dvorite, to je vjerojatno u vezi s prethodnim obiajem (u Indiji). Moemo sa sigurnou rei da su kod svih Slavena obredi i bogosluenja u osnovi bili istovjetni. Izuzetak ine samo baltiki Slaveni koji su preuzeli, kao to smo ve rekli, vanjske religiozne modele zbog susjedstva s drugim narodima. Kod ruskih Slavena starjeina u rodu bio je sveenika (starjeina zadruge). Upravo je on vrio bogosluenje, dok su ostali uestvovali kroz pjesmu i igru. Patrijarhalni vedizam i ovdje dolazi do izraaja, jer kod Indo-arijevaca nije bilo strogo ustrojene kaste onih koji su prinosili rtve. rec je bio samo savjetnik starjeine roda, koji je uznosio rtvu i, vjerojatno, itao posebne molitve, koje nitko, osim njega, nije mogao itati. Ali starjeina je imao pravo i da zapone slavlje ako nije bilo reca. U Perunovim hrastovim umama obavljale su se drevne Trebe Slavena. Katkad i u lipovim umarcima, jer je lipa drvo Lade, kao i u brezovim, jer breza je drvo Semikovo. Zaklinjanje kneeva u Bizantu Perunom potie otud to je Perun bio Bog kneza i druine, kao Bog rata i vlasti, dok su ugovori, koji su za cilj imali trgovinu, bili posveeni jo i Velesu, stonom Bogu Slaveni Kijeva su se u uglavnom bavili stoarstvom, kao osnovnom djelatnou. Ruski trgovci su stoga, trgujui stokom s Bizantom, potovali Velesa. Svaroga su Slaveni smatrali za Boga dobra i ljubavi, i nijednog od njegovih boanstava nisu se plaili. Zlo su utjelovili u druga imena Potma, Tamoliho, Tama, Crnobog,
68

Tamnovid. Trudili su se da o njima i ne govore. Crnoboaca je bilo i meu njima, ali vrlo malo. Upravo su oni prinosili ljudske rtve. Prinosili su ih i oni Slaveni, koji su pretrpjeli utjecaj germanske religije Vodana u Pribaltiku ili u Kijevu (preko Varjaga). Slaveni su nastojali da u svom ivotnom krugu "svaroe", tj. ive kao Svarog, upodobljujui se Bogu-Ocu, milostivom i voljenom. Dakle, "Zvoroina" jurjevskih staraca je u svoj svojoj biti potpuno odraavala ovaj pogled. Uzgred, podsjeam da su oni pili iz rogova, u koje im je sipala bragu zvoroja baba, dok je ded dijelio brjanu. U narodnom govoru, ova "strava" se zvala zajednika trpeza. "Strava" se tako zvala vjerojatno zbog toga to se u nju stavljalo mnogo povra, tj. trave, zbog ega su tu travu (divlja loboda ili divlji pinat) sijali na junoj strani ispod seoskih kua. Ako bi nastupila otra zima, "bijelu lobodu" skupljali su i solili s komoraem, perinom i bogorodiinom travom. Tako se i za Proljetnu Stravu, na Praznik Zelenila, kao i za Jesenju, na Zvoroinu, dodavalo u orbu povre. U Jurjevki su Stoine zvali Zvorozi. U drugim mjestima su ih zvali Volosoari. Na Kubi je jedan stari granini kozak rekao autoru ovog rada: "Crkva!...Kod Gospoda Savaota nebo je posuto zvijezdama! Gle, kakvi se svijenjaci upalie". Veda nam saopava da je zvjezdano nebo sa svojim Mlijenim Putem put kojim jae nebeski konjanik, jutarnji i veernji Avin. Istu sliku nalazimo i kod pjesnika: "Kao da ga die bijesna kobila, to projuri bijelim oblacima, iznad stare crkve mile bukti zlatasti prah..." Veda o tome govori: "Ti stavlja Tvoj blistavi oklop, i Ti ide, zasljepljujui oi, kao Sunce (Indra)". Na drugom mjestu govorilo se o Bhaga-Savitri-Sunce (Sretno). Perun-Indra bio je najmoniji u oima naih Predaka, i njemu su se molili (Molonja), a sama njegova pojava u Crnom Oblaku, Gromu i Oluji bila je poput Tajne Umivanja (Molonj, Molinj). Kia, koja je lila s Neba, bila je poput Tajne Umivanja Priboga Perunaindre (Boanski Znoj, koji je zbacio s tkaninom iz nebeske Movnice Svarog ili njegov Pribog Perun-Indra). Svjetlou raznom buktale su njegove Nebeske Vatre (Agni). Nije li Perun-Paruna-Purua? Purua po svojstvima ipostasa, jer je takoer BogSunce. Njegov hram sija kao zraci Sunca iza Oblaka. Prisni, "uvijek, ninje i prisno", Indralaruna, Purua, Perun bio je zamjenik djeda Vaseljene na zemlji i nebu. S njim su bili Dajbog i Mokoa, Moka, boginja Kostroma, svi Svaroii. Ali i oni kudesnici, to su ivjeli u Bogu, takoer su postajali Svaroii, Svarii, kao i Pitris s Aditijas. Rastvarali su se u Svarogu. I. Tereh kae: "Neki mitolozi, pozivajui se na pisane spomenike, tvrde da su se Slaveni klanjali Ognju (Svaroiu, molili mu se pod suarom nisu li to "dirmoljaji" Solovjova?), umarcima, drveu, kamenju, vodi, i zato birali ta mjesta (sa takvim predmetima) Meutim ovi mitolozi nisu obratili pozornost da su te spomenike pisali izopaeni fanatici, kao i da su davanje hrane Ognju, vjeanje marama na drvee ili bacanje hrane i cvijea u vodu bili samo simbolian obred potovanja i zahvalnosti boanstvu, a ne poklonjenje predmetima. Ne moe se, na primjer, tvrditi da se krani,
69

svetei vodu trokratnim potapanjem kria i paljenjem svijea, klanjaju vodi, ili, molei se u hramu, klanjaju hramu; isto tako ne moemo tvrditi da su se Slaveni, vjeajui darove na grane drvea i bacajui cvijee u vodu ili molei se ispod drveta ili K-Raj vode, molili drvetu i vodi". Mi emo dodati da je do danas u Sedmorjeju i na Altaju, kao i u Mongoliji i na Tibetu sauvan obiaj vjeanja darova na neki grm ili granu drveta u znak zahvalnosti Bogu za uspjean prolazak kroz neko divlje mjesto. Isti obiaj imali su i Arijevci, koji su ivjeli u Saptasindhu (Sedmoreje). Slaveni, jedna od grana Arijevaca, doli su u Europu iz Sedmorjeja. Izvodei svoju religioznu tradiciju iz vedizma, Slaveni, naravno, nisu mogli biti prosti idolopoklonici, a ako su i bili, bili su tamo, gdje su na njih izvrile utjecaj strane religije (Rigen, i to ne do K-raja, Kijev, gdje je "vjera kneeva" bila drukija). Moda Slaveni nisu dobili ime po mitskoj boginji Slave, ve po tome to su meu Vedejcima bili najvie skloni da slave i blagodare Boga, svodei itavo bogosluenje samo na himne. Pri svakom pjevanju oni su u prvom redu slavili boanstvo. Tako smo u godinama prije Prvog svjetskog rata imali ostatke poganstva u vidu Kristoslava i Kolednika, tedrivnika, Slavogoda (na Novu Godinu djeci su sipali pregrti ita prema ikonama). Oni su uvijek slavili praznik. Istina, proljetni prazniki praznici bili su ve isto kranski, ali ne bez: "Svjetlo se rodivi, Na travu spustivi, a ona zelena, nestade sna, Svjetlost sija s Nebesa, Kristos (Hristos) Voskrese!" Poslije ega "Kristos Voskrese iz Mrtvih"? Kakvog "sna nema"? Zimskog sna, kojim spavaju Rodii u mogilama. "Sunace prigrija, sve zazeleni, zove stara Baba: obasjati travu treba!" Ova baba i to jo stara baba je zemlja. Upravo su njoj Kristoslavi pjevali himne na Praznik proljetnog sunca. Prelazei iz dvorita u dvorite, oni su bacali u ugao s ikonama snopi zelene trave, simbol uskrsavanja prirode. Daleka, vedska prolost bila je u ovim rijeima jurjevskih Kristoslava na Veliki Dan. Kristos se ve sjedinio s Idromjaroperunom u njihovom sjeanju. Oni vie nisu razlikovali u svom pjevanju pogansko od kranskog. Pobjeda ivota nad smru zajednika je ideja kranstva i poganstva. Njoj su Kristoslavi i pjevali, zato to trava znai somu, a soma znai spasenje, pretvaranje, preobraaj. S druge strane, juriajui u boj, Slaveni nisu bili kukavice. "Nas je malo, ali mi smo Slaveni! ree Svjatoslav Hrabri, a ostali povikae: "Slava Perunu!.. Slava Dajbogu!
70

Slava Svarogu!" Napadai bijahu odbijeni, a Slaveni, idui s bojnog polja, pjevali su u slavu bogovima, vodima i herojima koje su potovali, uznosei ih meu bogove (isto kao Pitris). Pjevali su slavu kneevima u vrijeme kijevskih kneeva, a u carskoj Rusiji bio je obiaj da se na pirovima pjeva slava carevima. Otud slava postade sinonim za hrabrost, herojstvo i Slaveni koje su, poznato je, i Avari smatrali hrabrima, jer su sainjavali gardu avarskog kana, imali su puno pravo da se smatraju slavnima. Slava znai hvala. Slava je takoer renome, slava je dobra kada se govorilo: "mu je blag", slava je loa kada se uje: "ne idi k njemu, on je beslavan". Na jugu Rusije pravili su lea od rie s medom na parastos pokojniku i to jelo zvalo se "slava". U Galiini kau (I. Tereh), "gdje je kruh, tu je i Bog", a Srbi kau; Gdje kruh i slama, tamo i slava". No, naravno, nisu po slavi, niti po jelu "slava" dobili Slaveni svoje ime, ve po slavoslovlju, po stalnom proslavljanju Boga. Vedejci su takoer, uvijek samo slavili bogove ili Boga i vrlo malo molili Indru ili Agnija, tonije, kad su molili, to je bilo za ono najnunije. U tom sluaju treba rei da su, izvodei svoju tradiciju iz vedizma, Slaveni u poetku imali svoje pismo. Veliki Novgorod zapisivao je, na primjer, svoje trgovake transakcije s Hanzom, koja je u to vrijeme tek bila u zaetku. Na kom jeziku? Poznato je da je u to vrijeme u Novgorodu veliko po tovanje uivao islobog, a obzirom da je Veliki Novgorod zapoeo svoje trgovake poslove prije irila i Metodija, logino je zakljuiti da su cifre bile poznate prije pojave tzv. "Svete brae". Dokumente iz tog perioda vjerojatno je spalio Ivan Grozni, ako su u to vrijeme likvidacije novgorodskih privilegija jo postojali. Spaljivali su ih i grki popovi, uvodei kranstvo, a kasnije i domai ruski popovi i kneevi koji su primili kranstvo. Nakon to je Vladimir, kijevski knez, primio kranstvo, sve, to je na ovaj ili onaj nain bilo vezano za poganstvo, postalo je "avolje", podvrgnuto okrutnom unitavanju. Tako su se kasnije bez milosti palile i zatirale starovjerske knjige i ikone. Tako se radilo za vrijeme Petra Prvog, za vrijeme boljevika, i uope tokom itave nae nacionalne povijesti barbari su unitavali sve, to je bilo od neke vrijednosti za drukije objanjenje od zvaninog. Mnogo rukopisa nestalo je u Kijevu u vrijeme tatarske najezde. Mnogo ih je izgubljeno i u doba poljskih ratova. Tako je Raivil palio knjige kijevske Akademije, mnogo je spaljeno i po nalogu ne uvijek mudrih hijerarha. Primijetimo jo da rije slava neki znanstvenici tumae porijeklom od "svag" to znai: "ovjek, koji proishodi od Sunca". U karpatskoj Rusiji postoji mjesto koje se zove Svaljjava. Odakle vodi poreklo ovaj naziv, nitko od itelja ne zna, ali znaju da je drevan. Kip Svetovida, ili Svjatovita koji se uva na Krakovskom fakultetu je etverolik i etverostran, a na jednoj od strana su enske grudi (naeno na reci Zbru). Princip etverostrukosti vjerojatno potie prije svega od Trimurti, a zatim i boginje zemlje. Na taj nain, on kao da predstavlja savez boanstava, a ne politeizam! Ve samo sjedinjenje boanstava u tri lika i etvrtom enskom pokazuje da su ova boanstva ne podijeljena, ve slivena, povezana. U politeizmu su dozvoljena boanstva na bareljefu ili na visokom reljefu, kako stoje jedno pored drugog, a ne slivena u jedno. Ljudske rtve po ljetopiscu Nestoru /1056-1119/ i poljskom kroniaru Dlugou /14151480/ "prinosili su kneevi", koji su, kao to je poznato, bili varjakog porekla! Oba ova kroniara govore o rtvovanju zarobljenika. Poslije pobjede nad Jatvjazima Vladimir, prema Nestoru, "ide u Kijev i prinosi rtvu kumirima". Po savjetu boljara i starjeina, naredi da se baca kocka "za djeaka i djevicu", koje e se od njih "prinijeti bogovima".
71

Dlugo kae da su i Poljaci prinosili zarobljenike kao rtvu bogovima. Obojica govore o kneevima i druinama koji su kvarili istou slavenske vjere obiajima, primljenim od stranaca, bliih i daljih susjeda, to je zajednika osobina viih slojeva, kojima "sve strano mirie na kandilo, a svoje na katran". U ovom radu navodimo, koliko je to mogue, sve izvode s uputama na izvor. Meu njima i navedena knjiga, iako skromne vrijednosti, ipak sadri zrnca istine za kojom tragamo. Nije sve u ovoj knjizi autor pravilno objasnio, kako nam se ini, ali to je ve problem znanstvene kritike. Germanski kroniar Helmold T. I, citiramo prema istom izvoru, koji je ivio 1100. god. i putovao u zemlje Slavena Vigira i Obodrita (Bodria), pie kako sveenici, monasi i episkopi prinose ljudske rtve Svetovidu. No, po opisima muenja, kojima su podvrgnuti zarobljeni (Germani) do njihovog ubijanja moe se pretpostaviti da ih oni, svetei se za neviena zvjerstva: raspea, nabijanje na kolac, paljenje ivih i tome sl., koje su Germani provodili nad njima s ciljem uvoenja kranstva, a u stvari zarad pljake, nisu prinosili kao rtvu bogovima, ve prosto ubijali kao vinovnike ovih zvjerstava. Bilo im je poznato da su se dobra koja su opljakali Germani i slavenske zemlje, osvojene "u ime Krista", dijelile izmeu germanskih kneeva i episkopa koji su hukali svoje kneeve na Slavene "ne Krista radi, ve trbuha radi" irei na taj nain i fiziku i duhovnu propast u vidu stranog izopaenog religioznog shvaanja prirode. Isto je provodio uveni Teutonski red nad Litvancima i Rusima, dok mu otpor nije pruio Aleksandar Nevski na udskom jezeru. Meutim, to se dogodilo suvie kasno za zemlje Ljutia (Venda), Bodria Luiana, Milana, Moravaca, zatim, Belorusiju, Mazuriju i Mazoviju, koje su u meuvremenu progutali Nijemci. ak je i samo ime Belorusa germanizirano, preavi u Prusku i oni sami poeli su se nazivati Prusima. Jasno je da je rije o estokoj borbi germanizma sa Slavenima, a nikako o "uvoenju kranstva" iako je i ovo drugo bilo samo po sebi loe za slavenske narode. Pomorjani postadoe Po mjeri, Branibori - Brandenburg, dok Polabljani potpuno nestadoe, kao i Obodriti (Bodrii), od Mazura ostade samo ime i ples, kao i Proljetno prazniko jelo, a od Mazovije u poljskom jeziku ostade ime Mazovecki. Najzad, sami kneevi i episkopi trebalo je nekako da opravdaju svoja zverstva u oima ostalog kranskog svijeta. Zato "barbarstvo" Slavena nisu smjeli dokazivati makar opisima "rtvovanja ljudi"? Kod ljetopisca Nestora postoji jedno nejasno mjesto: "Privoae sinove i keri i rtvovae bijesima (tj. preanjim bogovima), oskrnavie zemlju obredima svojim i zagadi se krvlju Zemlja Ruska". Moemo se dosjetiti da ovo "zagadi se krvlju zemlja" aludira na prinoenje ljudi u rtvu bogovima, ali to ne potvruju drugi spomenici. Vjerojatno je to bio plod i pretjerane revnosti pravoslavnog monaha, koji je trebalo da dokazuje da je kranstvo "iznad". A s koliko je "krvi" zatrovana Zemlja Ruska nasilnim uvoenjem kranstva od strane boljara Putjate, Vladimira i Gleba Svjatoslavia? Poznato je da su ljude "krstili", nagonei ih gole po hladnoi u vodu. Mnogi su ve treeg dana bili na onom svijetu, naroito djeca i stari. Narod se otro protivio uvoenju kranstva u Rusiju, ponegdje i s uspjehom. Bilo je potrebno da proe tisuu godina, da se jo jednom vatrenom revolucijom konano spale ostaci ove vjere. Kao to je Kneeva druina, pratei grke popove, bila jaka, bili su jaki u svojoj veri i pogani koji su branili Svaroga. Ne jednom Druina je zapadala u zasjedu, iz koje se nije oslobodila. Ovakvo uvoenje kranstva imalo je revolucionarni karakter i praeno je zvjerstvima kao i u slavenskim zemljama na Zapadu. Dizali su se ustanci. Bilo je trenutaka kada knez
72

Vladimir nije znao da li e savladati poganstvo ili nee. Da nije bilo stalne grke pomoi i manjka sveenika u poganstvu on, vjerojatno, ne bi ni pobijedio. Suprotstavljanje ognjitaraca bilo je sporadino, ali silovito. Malobrojna Druina pobjeivala je surovou i vojnikim umeem. Ognjitarci nisu razumjeli osnovu nove religije: zato Bog spaava ljude? Zato je slao svog Sina na zemlju kad su Slaveni u srodstvu sa Svarogom i on je njihov prijatelj, praur, pradjeda svemira (vaseljene)? Zbog ega je Bog morao spaavati ljude kad je bilo dovoljno poi u movnicu, umiti se, itajui pohvale Kulali i Svarogu da ovjek postane ist duhom i tijelom? Zato su grki popovi nareivali da se pljuje u oganj koji su Slaveni smatrali svetim (Agni)? Zato se u proljee na Dan Crvene Planine radonicu nije smjelo ii na grobove roaka i priati s njima, ve umjesto toga pjevati da je grki Bog uskrsao? Ranije su Slaveni bili svi djeca boja, a onda dooe Grci i rekoe da je samo jedan Sin boji i to grki? Nisu shvaali zato se ne smije "mov Rodu tvoriti", zato se ne smije slaviti Roani i zato svi njihovi bogovi, kojima su se ponosili, odjednom postadoe "zli duhovi"? Ruski narod nije tako lako i jednostavno "primio" kranstvo, kako se o tome govori, shvaajui da se iza kranstva krije grka zamisao: "Postat e krani, mi emo im zapovijedati". Istini za volju to se nije dogodilo, ali se u potpunosti moglo ostvariti, jer je bizantsko kranstvo u to vrijeme predstavljalo politiko oruje u rukama Grka. Oni su i uz pomo kranstva provodili svoju politiku, kao to su Germani uz tu istu pomo osvajali slavenske zemlje. Narod je bio oajan vidjevi da su njegovi kneevi, varjazi, preli na grku stranu i na to gledao kao na izdaju od strane boljara i kneeva. Iako je crkva ustanovila slavu svih krstitelja Rusije, narod je prema njima zadrao neprijateljska osjeanja, uvajui gotovo iste osnove vjere praura, mijeajui ih s poganskim obredima i obiajima. Samom sveenstvu bilo je jasno da se ne moe vjeno boriti protiv naroda te se staralo da u te obiaje i obrede unese kranski sadraj. Narodna tradicija se, meutim, pokazala iscrpljenom, narod se liio svog korijena iz kojeg je rastao. Slamanje poganstva u Rusiji bilo je i slamanje narodnog bitka koji je izgubio povjerenje svojih kneeva, a kada je potom dolo do razdora zbog "stolovanja" u Kijevu, do svae kneeva, narod ih je napustio, uestvujui u bitkama samo silom. Nikome od njih nije pruao podrku i kijevska Rusija je oslabila, postavi lak plijen Tatara. Kneevi, ograniivi konjicu, uinivi je samo kneevskom, a ne svenarodnom, kakva je bila prije njih, na primjer za vrijeme Svjatoslava Hrabrog, doveli su sebe i svoje zemlje u teak poloaj pred tatarskim hordama. Kneevi i mnotvo naroda je izginulo. Oni koji su preivjeli, razbjeavi se po umama, primili su nesreu kao "kaznu Svaroga" i poeli potajno "mov tvoriti". Poganstvo se s mukom preporaalo, dok je istovremeno kranstvo u Moskvi poelo da jaa. Potpunu obnovu poganstvo nije doivjelo, ali i kranstvo vrlo dugo nije moglo ovladati itavom obrednom stranom religije. Tako je "Zvoroina "preivjela" sve do revolucije 1917. godine. Kudesnici su postali "arobnjaci", "vraevi", a koladine "arobnice", baba-Jage, nastavljajui da ive u narodu, bez obzira na kranstvo. Ponegdje, kao u Vjatskoj guberniji, sauvalo se i isto poganstvo. U nekim zabitijim mjestima ono je bilo istije, u drugima pomijeano s kranstvom. Ibn-Foclan, arapski putnik /X vijek/ govori o rtvovanju u narodu, ali su se rtve prinosile samo u vrijeme katastrofa: epidemija, lomora stoke, kada su potapali vraeve i
73

vjetice osumnjiene za arolije i vradbine. Potapali su ih i palili na vatri, ne "kao rtvu bogu", ve prosto "zbog vraanja". Ti isti "kulturni Nijemci", kae I. Tereh, potapali su ih na tisue, dok se u Rusiji slubeno navodi samo jedan sluaj. U iskopavanjima u bogolesju i velikim gradovima, gdje je slavenski narod prinosio rtve, pronaene su iskljuivo kosti zvijeri. Dakle, narod je, ispovijedajui vjeru u istom obliku, a ne prema shvaanju kneeva i druine, prinosio kao rtvu miomirise mirisne trave, vijence cvijea (vijenci Ivanakupale), svakojaka jela, uope samo biljne i ivotinjske rtve, pri emu je, kao to je ve reeno, masnou i krv bacao u oganj (vatru). Meso su jeli prisutni na slubi, a glave ovaca i bikova ili ptica vjeale su se na posebnim, u tu svrhu podignutim, stupovima ili na granama drvea. Konstantin Porfirogenit, koji je ivio u X vijeku, spominje da su Rusi, koji su doli na otok Sv. Georgija prinosili kao rtvu kruh i ptice, pri emu se bacala kocka: klati ptice ili ih pustiti na slobodu? Prokopije Kesarijski III, govori da su Slaveni ubijali bikove kao rtvu boanstvu, a Arapin Ibn-Masudi /X vijek/ da su prinosili kao rtvu Bogu proso (jedna od prvih itarica, koju su Slaveni svuda gajili). Arapin Ibn-Dista kae: "Slaveni najvie seju proso. Sjeme stavljaju u vr, podiu k nebu i govore: "Gospode, Ti, koji si nas snabdijevao hranom, snabdij nas i sada u izobilju". Ibn-Foclan kae da su Slaveni prinosili kao rtvu bogovima bikove, ovce, kruh, luk, mlijeko i nekakav opijajui napitak (vedska soma). Pjesma-molitva boginji Ladi govori samo o ruama, pjesmama i srcima, koje su posveivali ovoj boginji pa se moe tvrditi da slavenski prost narod nije znao za rtvovanja ljudi. Uvoenjem kranstva, poganska rtvovanja nisu iskorjenjivana zajedno s drugim obredima i bogovima, ve su pojaana i uzimana za izdravanje hramova i sveenstva. Prvo tele od junice, pijetao iz svake kue u vrijeme zimskog Nikolaja (Peruna) do nedavno u Galiini na Lemkovini, davani su starjeini crkvene opine. U starini i tele i pijetlovi prinoeni su u rtvu Velesu i Perunu K-Raj vene, neugasive vatre u bogolesju: krv se izlijevala u vatru, a meso bi pojeli oni koji su ga donijeli. I druge poganske rtve: kokoi, jaja, koji su se takoer jeli K-Raj vatre, proso, penica, ovas i druge itarice kojima su gostili ognja Svaroia (Perunova vatra), povesmo lana, konoplje, namotaj pree, koje su vjeali kao rtvu bogovima na grane drvea, u bogolesjima, brda kruha po kruh iz svake kue (koji su u starini jeli na grobovima, a sada se donosi u Roditeljske dane spomena u crkvu, tri kruha za parastos), kutja itd. predavali su se nastojniku parohije. (Od toga su prisutni jeli samo kutju,) Omiljeno boanstvo, koje je posebno titilo majke i djecu, bila je Lada i njoj su prinosili u rtvu marame, vez, prstenje i ogrlice, koje su, u nedostatku slika, ikona ili kipova, po tadanjem obiaju vjeali na grane drvea u svetim "gajevima" (ili umama). Sada iste darove vjeaju (ukraavaju) na ikone Bogorodice, na koju se poslije primanja kranstva nerado prenijela preanja ljubav prema boginji Ladi. Po rijeima I. Tereha, takvi su bili obiaji u galikoj Rusiji, slini obiajima itave Rusije. U Rusiji se odravala "Iljnovka", dan poslije proroka Ilije. Sveenika i crkvenjak ili su konjskim kolima od kue do kue i blagosiljali etvu, dobivajui iz svake kue vreu penice, krumpir, desetak jaja, loj, koko ili pijetla ili lonac meda. Tri dana Boia, a poslije i tri dana Nove godine, zavisno od lokalnog obiaja, oni bi ili u drugi obilazak kua, dobivajui ovoga puta salo, usoljeno meso (svinjetinu), guske, kokoi, seosku kobasicu. Ovaj obilazak zvao se "boiovanje" ili "rizdvovanie" u Ukrajini. Ovaj obiaj
74

je, bez sumnje, vrlo star i poticao je od istog takvog obiaja kijevskih kneeva, koji su na Ovseni ubirali poreze. Kako se porez plaao u naturi, kneevske povorke kola su ponekad bile velike. Kasnije su ovi porezi zamijenjeni plaanjem, a skupljanje je prelo u korist sveenika. U davnini su takoer koledovali volhvi ili uope "boji ljudi", koji su skupljali hranu za cijelu godinu. Slaveni su im uvijek rado davali, traei da se za njih mole. Kod Srba i Hrvata sauvala se slavenska molitva-pjesma: "Molimo se, Lado! Molimo se Svevinjem Bogu, oj, Lado, oj! Da zapue tihi vjetri, oj, Lado, oj! Da udari topla kia, oj, Lado, oj!" a u Galiu se sauvalo mnogo predkranskih pjesama, posebno koledarskih, na primjer, na Lemkovini: "Puhni, Gospode, puhni, Duhom svetim po zemlji! Rodi, Boe, ito, penicu i svaku njivicu! U polju jedro, u domu dobro!" Ovo mjesto znaenjski se potpuno poklapa sa sljedeim izrazom Rg-vede: "Indri dugujemo dane, konje, biljke, krave, vode i ume. Za njim s ljubavlju idu mjeseci, drvee, bilje, nebeske gore, Nebo i Zemlja i valovi." Ako su Slaveni izgubili Rgvedu, sauvali su, bar djelomino, njen odnos prema prirodi utkan u religijski sadraj. Njihova religija nije bila poganstvo mi ga tako nazivamo, jer ga svi tako nazivaju ve religija univerzalnog ivota i ljubavi, koja je pripremila teren kranstvu i time su je veom svirepou krani iskorjenjivali. Oevidno se kasnije s njima neto dogodilo te su prestali zvjerski da zatiru stare obiaje i poeli da ih prilagoavaju kranskom sadraju. Ne znamo uzroke, ali vjerojatno je to bila sveopa uzbuna i bijeg u ume, na sjever od kneeva i njihove druine, koji su krstili ne toliko vodom, koliko "maem". Vjerojatno su odlasci bili masovni, kao i gubici u redovima druine, jer prije dolaska Tatara u Rusiji je ve osjetna migracija k sjeveru, to je i izazvalo slabljenje progona poslije Gleba Svjatoslavia. Dalje e uslijediti sukob meu kneevima, u kojem se narod drao po strani, budui uvrijeen u svojoj veri od strane kneeva, a potom i dolazak Tatara i nagli zaokret u borbi kranstva s poganstvom. Ni samim kneevima ni narodu vie nije bilo do toga: svatko je nastojao da ode to dalje, u zabit, na sjever, spaavajui ivot. Drugi su se uputili na zapad, pod zatitu litvanskih kneeva, obrazujui s njima jedinstvenu Litavsko-Rusku dravu. Litvanci nisu progonili Ruse, nikog nisu primoravali da promjeni vjeru ili govori iskljuivo litvanskim jezikom. Sjeanje na
75

suivot s litvanskim narodom zauvijek e ostati zahvaljujui zatiti litvanskih kneeva, dok su bili samostalni, prije ulaska u uniju s Poljskom. Poslije toga nastupila su druga vremena, Poljaci su bili nepravedni prema Rusima, teei da ih nasilno prevedu u katolianstvo. Tako je nastao ukrajinski narod, koji je govorio maloruskim narjejem. Moralnost Slavena, po svjedoenju Ibn-Masudija, arapskog pisca iz X vijeka, posluila je kao uzor drugima. Slaveni su naroito voljeli da izvode religiozne plesove, korovode i da pjevaju pjesme. U Galiini postoje tisue pjesama. Mnogo ih je u Ukrajini i Velikorusiji. Svi ti korovodi ili karagodi potiu iz poganske prolosti, inei u davnini neizostavni dio bogosluenja. Bilo je ne samo radosnih, ve i alosnih pjesama. To je razlog pogrenog zakljuka anglosaksonskog znanstvenika D. Prinsa /Kolumbija Fakultet/: "Oni (Slaveni) osjeaju bolesnu nasladu u tuzi i predaju se estokom plesu". "U davnini u vrijeme Trizni, Slaveni su pirovali na grobu tek sahranjenog i na istom mjestu organizirali igre, nadmetanja, borbu i plesove", zapaa Tereh. Smatramo da je ova ocjena u osnovi netona. Slaveni su pjevali i plesali u ast pokojnika, jer su pjesme i plesovi bili dio religijskog rituala i nieg loeg u tome nije bilo, rije je o pravoj slubi. Umrli je jo bio ovdje i nevidljivo prisustvovao igrama i pjesmama! S toke gledita Slavena smrti nije bilo, bio je to samo odlazak Svarogu. Pokojnik bi zaspao u Svarogu, odlazio njemu, rastvarao se u njemu. Bogu su pjevali ivi, a mrtvi su tome prisustvovali. Prokopije Kesarijski pie da su Slaveni, koje su Grci zarobili protestirali, govorei: "Mi smo miran narod, pjevamo i pleemo, oruja nemamo, umjesto maeva imamo gusle". I. I. Sreznjevski146 pie: "Odbacujui s primanjem kranstva pogansko praznovjerje, Slaveni nisu imali potrebe za odbacivanjem nekih od svojih glavnih vjerovanja, ve su ih samo proiavali. Tako su i prije primanja kranstva vjerovali u Jedinog Boga, gospodara svijeta i njegove sudbine, u svemogue njegovo provienje, vjerovali da boanstvo spaava onoga, koji slijedi njegove zakone i uzdrava se od zla; bili svjesni obaveze ljubavi prema blinjem, izraavajui je i kroz brigu za sirote i siromane, i kroz milosre prema zarobljenicima, i toliko oevidno gostoprimstvo, koje je zapanjilo sve strance." Sreznjevski navodi dokaze da su Slaveni takoer vjerovali u besmrtnost due i budui ivot, raj ili pakao (AD). Poganski Hram u Kijevu sagradili su kneevi i druine prema Rigenskom hramu i sedam idola Vladimira, koji je vjerojatno bio i rec Druine. Bili su idoli Peruna, Volosa, Dajboga, Striboga, Horosa Smargla (Boga Ognja) i Mokoe. "Stupnjeva knjiga" kae: "I godine 6488. sagradi Vladimir mnoge idole i naredi da se isklee u drvetu idol Peruna, kome e glava biti srebrna, a brk zlatan i postavi ga u Kijevu na brdu, van boljarskog dvora, gdje i druge idole postavi: Horosa i Dajboga i Volosa i Striboga i Smargla i Mokou". Meutim, dok su kneevi smatrali Peruna bogom rata, prost narod ga je potovao kao davaoca kie: "Ilija grake, a Dad daduje" govorili su sve do revolucije seljaci u Jurjevki na Dnjepru. Ilija je podmetnuta personifikacija Peruna (zbog kranskog upliva), koji je izazivao grom ("grake"), nakon ega je Dabog ili Dad, davao kiu te bi se ovo moglo prevesti kao Perun grmi, a Dajbog kiu daje.. Dakle, Perun nije imao isto znaenje za kijevske kneeve i njihove druine i za narod. Dok su ga prvi smatrali bogom rata, dakle, onim koji zahtijeva ljudske rtve, jer rat znai smrt za mnoge,

76

zemljoradnici su ga smatrali bogom grmljavine, davaocem plodnih polja, koji takve rtve ne trai. Zemljoradnici su pjevali i plesali bogovima blagim a ne krvolonim, koje je stvorio skandinavsko-germanski duh za koga je prijetnja imala snagu argumenta. Slavenskoj dui nisu bile potrebne prijetnje, jer je po svojoj prirodi bila bogoljubiva i sluila bogovima ne iz straha, ve iz ljubavi. Ljetopisac Nestor biljei: "Izvorima i jezerima rtvu prinoahu", a Letopis novgorodski: "Nai pogani prinose rtve idolima na izvorima", to se, naravno, mora povezati s naom prethodnom tvrdnjom da su Slaveni, kao i Vedejci, vjerovali da su voda i Bog povezani nekakvim odnosima ("Indra, koji raa valove"). To se zadralo i u kranstvu u inu vodoosveenja, a "krtenje vodom" dodatno je potvrdilo sveto znaenje vode u ivotu Slavena. Umivanje u banji, akt u sutini religiozan, pokazuje da je izvor, ili vrelo, kao mjesto gdje tee sveta voda, molitveno mjesto. U "Slovu Kirila" itamo: "Ne traite sebi Boga... ni u rijekama, ni u studencima", a Lav Dijak govori: "Vojnici Svjatoslava potapali su u dunavske struje djecu i pijetlove nakon sahranjivanja vojnika koji su pali u boju". U prijevodu Grigorija Nanzianzina itamo; "Ovaj rtvu prinese na izvoru, da bi imao kiu od njega". Konstantin Porfirogenit pie: "Doavi na otok Sv. Georgija, Rusi su prinosili rtve ispod velikog hrasta i, nainivi krug od strijela, stavljali u njega kruh i ptice". U "itiju kneza Konstantina Muromskog" kae se: "Klanjahu se deblima drvenim, na grane isklesane trupce vjeajui..." "Ipatjevski ljetopis" spominje slubu pored "grma" (kora). Duhovno pravilo zabranjuje da se "ispred hrasta molitve pjevaju". Hrast, drvo Peruna, Slaveni su potovali kao boji simbol. To je bila i lipa, a na sjeveru breza (Semikovo drvo). Lipa je bila Ladino drvo. Zato su grmovi i ume bili sveti? Zato to je zelenilo bilo prirodni ukras svijeta koji je davao krov i hranu jo praurima Slavena, Vedejcima, a prisutnost zelenila bilo je znak boje milosti. Dakle, prirodno je da tamo gdje su grm ili uma bude i molitveno mjesto. Mjesto, pak, gdje su se sretali i drvee i voda, bilo je naroito sretno. Upravo zato su bogolesja bila obino tamo, gdje su bile rijeke i hrastovi ili jezera i hrastovi. Upravo tamo vrile su se slavenske trebe, tj. bogosluenja. Galiina, Bukovina i karpatska Rusija bile su naseljene potomcima drevnih ruskih plemena Hrvata, Tiveraca i Ulia, koji su naseljavali obale Poprada, Dunavaca do rijeke Sane i niz Zemlje pored rijeka Dnjestra, Sereta i Pruta, do Crnog Mora, gdje su ih stari Germani nazivali Antima, tj. divovima, a stari Grci su Tiverce zvali Velika Skufja ("koji su ivjeli uz Dnjestar do mora"). Velika Skufja znai isto to i div. Borba protiv poganskih obreda bila je uporna i u mnogim sluajevima kranski sveenici morali su initi ustupke Slavenima. Na primjer, morao se primijeniti tropar i kondak roenju Bogorodice na Rod i Roanice, ije se potovanje nikako nije moglo iskorijeniti iz naroda. O tome, koliko je vrsto bilo ukorijenjeno poganstvo u Rusiji, svjedoi "Pouka nepoznatog autora XIII vijeka", u kojoj se kae: "ak i popovi i kneevi vjeruju u Peruna i Horsa, vre im Trebe i kokoi im kolju". A neki monah u Ljetopisu XIV vijeka naziva, bez okolianja, Ruse "Dajbogovim unucima..." U "Slovu Grigorija" XIV vijeka govori se: "Po svijetom krtenju popovi ustavie tropar roenja Bogorodice itati za trpezu Roaniu. On dalje pie: "I oni poee trebe vriti Rodu i Roanici prije Peruna boga njihovog. A prije toga vrili su trebu Upirima i
77

Bereginjama. Po svijetom krtenju Peruna odbacie, a Krista Boga primie, ali se i sad mole njemu, prokletom bogu Perunu, i Horosu, i Mokoi, i Vilu. Ovoga se ne mogu liiti: prokleta postavljanja druge trpeze, posveene Rodu i Roanicama." U "Slovu o praznovjerju", rukopisu XVI vijeka nepoznatog autora itamo: "To su seljaci, koji vjeruju u Peruna, i u Horsa, i u Mokou, i u Sima, i u Smargla, i u Vile, brojem dridevet sestrica, govore bezbonici oglaeni... I tako im trebe vre, i kola im lome, i kokoi kolju, i ognju se mole, zovui ga Svaroiem". Iz svega opisanog vidi se da su Slaveni bili postojani u veri svojih dedova i kranstvo prihvaali u mjeri, u kojoj je ono istilo njihovu staru vjeru od naslaga praznovjerja. Oni su se, kao Vedejci, obraali Bogu-Ocu, Prauru, Djedi Vaseljene, Rodit u Prvom, i otuda potovali i Rod i Roani kao neto sveto, to ih povezuje s Bogom. Velika Skufja, kao to smo rekli, dobila je ime po rijei "div", ali sama Skufja sauvala se kao "skufja", vrsta kale, koju sveenici nose zimi za vrijeme bogosluenja, titei se od nazeba. Daleki preci Skiti nosili su iste takve kape, gonei "stoku", ili "skufb" po stepama Rusije. Zimi su ivjeli sjevernije, gdje su bile zalihe sena, ili znatno junije, gdje je bilo trave. Do danas staroobrednici odlaze u "skite", tj. nekakva stanita, kasnije manastire, da se mole Bogu. "Skitati" znai kretati se bez stalnog mjesta ivljenja. Ovi korijeni u ruskom jeziku jasno pokazuju nau zajednicu sa Skitima, ako ne sa svim Skitima, a ono s onim njihovim dijelom, koji je u svoje redove ukljuivao Slavene. Svadbeni obredi u Rusiji nastali su u predkranskom periodu. U poetku su se svodili na "otimanje" nevjeste, a potom prerasli u dogovor, kada su obje strane postizale suglasnost, odreujui cijenu "veno" za nevjestu. Ovaj otkup nije bio kupovina ili prodaja kerke, ve naknada gubitaka roditeljima, jer podizanje djeteta roditelje uvijek skupo kota. S druge strane, odrasla djevojka nezamjenljiva je pomonica u domainstvu. Njen odlazak odraava se na skupljanje ljetine, na rad u kui, brigu o kravama i ivini. Majka, ve u godinama, ne moe toliko da radi, a odlazak kerke iz kue znai osipanje, potrebu za najmom tue pomoi. Zbog toga se i uobiajilo u to vrijeme da se trai "veno", tj. vrijednost, jednaka etelici na njivi, koja se takoer esto zvala "veno". U svadbenim pjesmama koje pjevaju (ili su pjevali) seljaci, govori se o Ljuljiljubmeliladi. Ova su boanstva osveivala brak. U Jurjevki se na mladence, koji su doli iz crkve, stavljalo krzno, simbol Velesa, boga stoke i plodnosti. U Galiini taj se obred pretvara u itav ritual, pri emu se mladenci veliaju kao knez i kneginja. Tereh kae da je "to itav muziko-korski komad, dobro ukomponiran, koji su vjerojatno sainili pri kneevskim dvorovima bajani skladatelji pjesama". Mislimo da je svadbeni obred skromnijeg porekla; jednostavno, vjekovima su se ljudi trudili da ga to je mogue vie ukrase, da uine svadbu raskonijom, privlanijom, i svaki vijek donosio je poboljanja, uslonjavanje forme i unoenje novina. Pjesme u Galiini izraavale su tugu sveg domaeg dobra, stvari i samih kunih zidova zbog odlaska djevojke u "tui dom". U Jurjevki svadba se proslavljala neto drukije: mladenci su se, iako ih nisu tako zvali, smatrali carem i caricom. Tome naroito doprinosi sveano stavljanje vijenaca u crkvi na glave suprunika. K njima bi se uputila trojica gospode boljara sa arenim trakama preko ramena, a s njima tri ene boljara. Svaki od njih posebno se veliao kroz pjesmu. Bio je obiaj da budu stari svat i njegova ena, ak i kad su roditelji mladoenje i nevjeste bili ivi. Stari svati blagosiljali su mladence, po dolasku iz crkve. Kolima, kojima su se vozili, morali su preskoiti vatru, koja je gorjela na ulazu kao znak
78

oienja Ognjebogom. Konje su gonili jarosnim biem. Preskaui, oni bi obino zapalili repove i grive, to se smatralo dobrim znakom. Uope, oganj je, kao i kod Vedejaca, bio sveti, a za njegovo odravanje primenjivao se itav ritual. Tako je osim Perunove vatre koja je postojala u svakom bogolesju, postojao i ergov oganj, naizmjenino odravan od strane domaica danas u jednoj kui, sutra u drugoj. U zoru ("im projae jutarnji avin" Vedejaca ili "zapjeva pijetao" kod Slavena) domaice su izlazile s komadima glinenog lonca iz svojih kua da "uzmu oganj". U lonac su stavljali prvo pepeo, a na njega eravicu preko koje se stavlja iverje ili drveni ugljen, raspirivale s molitvom i odnosile kui. S strane lonca bile su rupe za propuh. Uz molitvu su posipale vatru preko slame u pei i s divljenjem promatrale kako plameni jezici prodiru "hranu Ognjeboga" drvo, slamu ili grane. Prvobitno je za oznaavanje pojma "pleme" ili "plamen" postojala samo jedna rije. Kako Ognjebog raa plamen, tako rod raa pleme. Rod je, pak, bilo mjesto iz kojeg su kao Ogebog uz pomo plamena rasli i razmnoavali se ljudi. Stoga je rod bio sveti poetak, iz kojeg je sve poticalo i u koji se sve vraalo. Zajednica s rodom bila je tako vrsta da je prestupnik smatran izrodom i izbacivan iz roda. Ostati bez roda bilo je toliko uasno, da je samo smrt mogla ovjeka izbaviti muka. Prognani iz roda "se osamljivao", tj. iao je kuda ga oi vode. Jedan od najteih zloina bio je "uvreda ognja". Tako nitko nije smio pljuvati, niti mokriti u oganj. Ognjem (Agni) su se ljudi istili, jer su oganj i voda bile manifestacije ivota. Anonimni pisac rukopisa "ivot Sv. Otona" pie: "U Baltikoj Slaviji svaki otac obitelji imao je odvojen dom, uredan i ist, namijenjen samo primanju gostiju. Ovdje uvijek stoji sto, postavljen jelom i piem. Ako je neto odneseno, odmah se stavlja drugo. Ako neko eli da se poasti neka izvoli! Na stolu e nai svega dovoljno". "Tko nije imao ime da poasti gosta, mogao je uzeti od susjeda bez pitanja i kradimice. to je otilo na goste, nije ukradeno to je bio zakon za Slavene" kae Helmold "Goenje je nalagala slavenska religija. Onome tko nije bio gostoljubiv svetili su se svi itelji ruenjem doma, jer je nemar prema gostima liavao itavu zemlju boje milosti". Anonimni autor pie da je "meu iteljima Pomeranije (Pomorja) takva estitost i zajednitvo, da oni ne znaju za krau i prijevaru, ne znaju za krinje, ni kljueve. Svoju odjeu, novac i dragocjenosti uvaju u sanduiima i bavama pod prostim poklopcem, ne plaei se zlikovaca." Kad se pojavi putnik u gostinskoj kui, palio bi se sveti oganj, s molitvom za boji blagoslov za njega. Pristiglom su spremali banju u movnici, nakon ega se iznosilo posluenje. Ljetopisac episkop Ditmar Merzeburski /umro 1187 govori, kao i Helmold, da je glavno Boanstvo Slavena bio Zuaraic (Svarog). Njemaki povjesniar Herder /po A.S. Famicinu/ o Slavenima pie: "Slaveni su s ljubavlju obraivali zemlju, bavei se i raznim domaim umijeima i zanatima, zapoinjui svuda korisnu trgovinu proizvodima svoje starine, plodovima svoje radinosti, Oni su na obalama Baltikog mora, poevi od Libeka, podigli gradove, meu kojima je Arkona na otoku Rujan (Rigen) bila slavenski Amsterdam. Na Dnjepru su podigli Kijev, na Volhovu Novgorod, koji e uskoro postati napredni trgovaki centri. Oni su spojili Crno more s Baltikim, snabdijevajui itavu Zapadnu Europu proizvodima s istoka. U dananjoj Njemakoj (bivoj Slaviji) oni su otvarali rudnike,
79

umjeli su da tope i liju metale, proizvodili sol, tkali platno, pravili med, sadili voke i vodili na svoj nain veseo ivot, ispunjen glazbom. Bili su tedri, gostoprimljivi do rasipnitva, voljeli su seosku slobodu, ali uz to bili i pokorni i po sluni, neprijatelji razbojnitva i otimaine. Sve to nije ih spasilo pritisaka od strane susjeda, naprotiv, doprinosilo je tome. Kako nisu teili svjetskoj vladavini, nisu ni znali za krvolone ratove nasljednih gospodara i rado su pristajali da plaaju porez, samo ako su time mogli kupiti mir u svojoj zemlji, te su se narodi, naroito germanskog porekla, silno ogrijeili o njih. Ve za vladavine Karla Velikog poee estoki ratovi, koji su, oevidno, imali za cilj stjecanje trgovakih privilegija, a voeni su pod izgovorom irenja kranstva. Hrabri Franci su, porobivi marljiv zemljoradniki i trgovaki narod, sigurno smatrali da je bolje da koriste njihov rad, nego da se sami ue zemljoradnji i trgovini, da sami rade. Ono, to su zapoeli Franci, dovrili su Sasi. U itavim oblastima Slaveni su bili istrijebljeni ili preobraeni u zavisne seljake, a njihove zemlje dijelili su meu sobom njemaki kranski episkopi i plemstvo. Njihovu trgovinu na Baltikom moru osujetili su Sjeverni Germani. Grad Arkona razorili su Danci, a ostaci Slavena u Germaniji lie na ono, to su panjolci napravili od prirodnih itelja Perua". Spomenuvi potom teke udare, koje su Mongoli nanijeli Slavenima, Herder, koji je te redove pisao prije 150 godina, kao u prorokom vienju obraa se Slavenima: "Doi e vrijeme, kada ete se i vi, nekad priljeni i sretni narodi, osloboeni lanaca ropstva, probuditi najzad iz vaeg dugog, dubokog sna i opet zavladati predivnim zemljama, koje se prostiru od Jadrana do Karpata, od Dona do Mulde, i ponovno e u njima trijumfirati va drevni Praznik mirnog rada." Meu Slavenima, koji su naseljavali dananju Njemaku, treba spomenuti Vagre, Ljutie, Radare, Branebore (Obodrite), Milane, Bodrie, Stodorjane, Giprevjane, Pomorjane, Rujane (Rigene), Polabljane, Luike Srbe (Sorabe), Kaube, Boruse, Mazure, Morjane i dr. Izgleda da su Morjani i Pomorjani bili jedno isto pleme. "Potekavi od plamena Ognjeboga", slavenska plemena esto su mijenjala svoje ime, dobivajui ga od voe ili u ishodu rata. Neki od njih imali su svoje kneeve koji su okupljali vojsku radi zatite od germanskog upada. Povijest o tome uporno uti. Njemaki povjesniari preutkuju "kristijanizaciju", koja je provoena okrutnim mjerama sve do nabijanja pogana na kolac! Moda su Rujani i Pomorjani, kao i Morjani, bili jedno isto pleme. Njih je naroito estoko pogodila germanizacija. Treba istai uporno propovijedanje kranskih monaha meu Slavenima, koji su ak i u obinom osmjehu na licu Slavena punog ivotne radosti vidjeli "avolje privienje", a ve pjesmu i ples strogo zabranjivali. Nevini ples uz pjesmu; "Mi smo proso sijali, oj, Ded Lado, sijali", bio je proglaen za teak grijeh. ovjeku je ostajalo samo da povije kraljenicu ka zemlji i radi na njoj, a svaki smijeh ili ala smatrani su "nepristojnim". Prolost Slavena proglaena je "avoljom" kao to su "avolja" bila ne samo poganska boanstva, ve i sve to se odnosilo na obiaje i folklor. Slaveni nisu imali pravo da se sjeaju ni veza svog roda sa Svarogom. Bog je u propovijedima Grka postao straan, onaj koji kanjava za veselje i radost. "Daice" s drevnim zapisima slavenskih vjerovanja, paljene su i sve iz prolosti se iskorjenjivalo. Slaveni su se, po kranima "rodili krtenjem na Dnjepru", i preanji ivot za njih vie nije postojao, slino kao to su to, mnogo kasnije, uinili i komunisti! Sve to se govorilo o prolosti bilo je odstranjeno, a kad su narodu oduzeli njegovu prolost, i preanju pismenost, makar i
80

pod izgovorom kristijanizacije, on je tu prolost djelomino izgubio, udaljivi se od svog naina ivota. Suvremenu revoluciju treba razumjeti kao konaan raskid s drevnom prolou, kao jo jedan udar na samo bie naroda slavenskog. Odvojivi se jednom od nje, narod vie nije mogao prirasti svom korijenu. Sve to se uvodilo odozgo, izazivalo je podozrenje, viim slojevima se nije vjerovalo, a "barina" (kuluk), koja je zavladala u Rusiji s dolaskom na vlast stranih princeza i gospodara, jo vie je ulila narodu nepovjerenje prema viim slojevima. Oni su ga sve vrijeme uili tuem, a ne svom. Tatari su tukli narod, ali su to bili Tatari, stranci, a kranski vladari Vladimir ili Gleb Svjatoslavi, a potom Petar Veliki ugnjetavali su kao domai gospodari svoj narod. Narod im se pokoravao, ali nije mogao biti naklonjen njihovim djelima. Na kraju, nakon oktobarske revolucije, vlast ponovno pripada stranim zavojevaima, ovog puta Kazarima, idovske vjere, koji su uspjeli da toliko ovladaju Rusijom da su promijenili i njezino ime u Sovjetski Savez. Ovim rijeima konstatiramo injenice, ne trudei se da bilo to dokaemo. S druge strane, pravoslavlje je padom Bizanta postalo domae, rusko (iako je neodgovarajue s psihom i genetikom Rusa i Slavena uope), Grci su se iz njega povukli (domai kranski sveenici su ve bili dovoljno obueni u odravanju tada nove religije) te su se i svi obiaji roda polako vratili na svoje mjesto, stapajui se s novom religijom, postajui pravoslavni. Pa ipak su JO dugo pravoslavni hijerarsi nastavljali da osuuju "avolje igre, plesove, sotansko sviranje na dairama, ianim gudalom, s pljeskanjem i plesom, klimanje glavama ena i djevojaka i sve nedoline pjesme njihovih usana, i kraljenice njihanje, i nogama skakanje i toptanje, kao i ensko i djevojako aptanje, bludne im poglede, i skrnavljenje udatih ena i razvrat djevojaka." Kristoljubac se bunio: "Ne prilii seljacima (kranima) igre sotanske da igraju, ples, pjesme avolje i rtve idolima". Pitamo se odakle te zabrane? Kranstvo ne zabranjuje veselje! Kranski Bog je Bog ljubavi i radosti. Odakle taj mrani Bog, koga su propovijedali? Naravno, to je Jehova Biblije, a ne Bog Krist i ne sam Krist koji nikog ne osuuje. To je iskvarena asketska ideja koja potie od Grka, a ne od Krista. Nestor takoer pie: "Jer ovako ne ivimo poganski: avo iskuava mamei nas od Boga trubama i skomorosima, guslama i rusalijama: vidimo igre i ljudi mnotvo, kako guraju jedan drugog, beae inei, a crkve stoje, jer kad je tren molitve malo ih u crkvi stoji". Mitropolit Kiril pisao je: "Kad ugledasmo da se sotanskih jo dre obiaja prokletih Jelina (tj. drevnih Grka) u boje dane nekakva beaa avolja tvorei, uz zviduke i povike i vapaje dozivajui neke nakaradne pijanice i bijui do same smrti i uzimajui od ubijenih gae"/!/ Stoglav kae: "Okupljanje na Kupalu, oskvrnjivanje je i razvrat djevojaka... kad ponu da zvone, tad odlaze u kue svoje i padaju kao mrtve od velikog kovitlanja"/!/ to je od toga tono, teko je prosuditi, ali vjerojatno su Rusi jo tada voljeli da popiju i da se potuku. Protiv prostakluka se, naravno, trebalo boriti, ali ne mijeajui pristojno plesanje s nepristojnim, nazivajui sve "avoljim igrama"! Tako se ruski narod mogao liiti svakog glazbenog i koreografskog stvaralatva. Savanarola je bio jo radikalniji, traei asketizam sve dok sam nije spaljen! Fanatici nisu nikad bili pravi krani i da su ih Slaveni sluali do K-raja, vjerojatno ih vie ne bi ni bilo, jer bi ljudi prestali da se raaju ("grijeh je ivjeti sa enom"), a otpor, koji su imali prema spolnom nagonu samo je dokazivao, da je njihov moral po pitanju spolnih odnosa bio daleko od kranskog morala, jer je radosno openje mukarca i ene proglaavao sramnim i zabranjivao.
81

Iako se za Kijev govorilo da u njemu ima "razvrata enskog i bluda", Kijev nije bio izuzetak od ostalih gradova. U njemu su ivjeli razni trgovci, stranci, a gdje je novac, tu je i pijanstvo, pa prema tome i razvrat. To je bolest svakog velikog grada i nije bila svojstvena iskljuivo ruskom narodu. U tom smislu pravoslavni Bizant bio je daleko razvratniji, ali se to nije govorilo. Poganstvo razvrat nije poticalo, to se vidi bar po tome, to su kudesnici, volhvi i Svarogovi isposnici odlazili u ume sami i tamo se spaavali molitvom i postom, dakle, i oni su bili askete, iako nisu odbacivali glazbu, ples i pjevanje. Prema tome, moe se biti asketa i voljeti umjetnost, ukoliko se iza asketizma ne krije seksualna izopaenost, koja se esto sree upravo kod fanatika, naroito na religioznoj osnovi. Kao i Vedejci, Slaveni su sahranjivali svoje pokojnike na dva naina: ili su ih sahranjivali u zemlju, stavljajui ih u lae da preplove "Veliki potok" (Mrtva voda "onoga svijeta"), snabdijevajui ih loncima s namirnicama, toplom odjeom, jer tamo "studeno jest, a zima u letu poiva", (tj. "gdje leti ivi zima" i gdje je hladno); ili su ih spaljivali na vatri, tj. slali Ognjebogu. Sahranjujui ih, pjevali su pjesme zemlji, opominjui je da "uva pokojnika" i omogui mu da se odmori od bremena ivota, "do Praznika zelenila". Pokojnik se snabdijevao i oruem za lov, ribolov, zemljoradnju, jer "na onom svijetu ljudi kao i mi ive", tj. njihov ivot u Navu isti je kao na. I oni zemlju oru i proso anju, a "kad je zima, tamo je ljeto", tj. kada je ovdje zima, tamo, na onom svijetu, je ljeto. Spaljujui pokojnika, vjerovali su da duh njegov "leti na krilima Smargla", tj. na krilima Ognjeboga, i molili da "tijelo, ne povreujui", odnese u K-Raj Svaroi. Tako su, kao to se sjeamo, i Vedejci molili, da "Agni ne rastrgne tijelo i ne povrijedi kou" preminulog. Jedno vrijeme Slaveni su sahranjivali mrtve pod svojim izbama, potom u polju, gdje su zakucavali stupove i stavljali lonce s njihovim pepelom, a kasnije ih poeli predavati zemlji na mogiliima, ili mogilnicama, tj. na kladbiima. Posljednja rije nastala je od rijei "koloda", "kolodica", jer su pokojnike jedno vrijeme sahranjivali u izdubljenim koritima /koloda/. Otud "kolodbica", "koldbica" i kladbice (groblje). U trenutku smrti pored ovjeka su palili svijeu ili lojanicu da njegov duh ode Ognjebogu, kao i da dua, napustivi tijelo, moe vidjeti bliske. Kada je Morenamara ili boginja smrti, izvukavi je "kroz rub ivota" na peti, potapala duu u au vode, koja je stajala odmah pored umirueg, dua je, po vjerovanju naih predaka, oivljavala i vidjela blinje. Sve u tom obredu-vjerovanju govori u prilog tome da su Slaveni vjerovali u smrt, kao u ponovno, drugo raanje za drugi, vjeni ivot. Preko granice ivota duu su ekala dva boanstva vodi i prijevoznik. Zato se u ruke mrtvaca stavljala "nogata", stara moneta kao naknada vodiu i prijevozniku preko mrtve vode u Nav. Tijelo se iznosilo kroz rupu, probijenu u zidu, da se dua uzalud ne vraa kui te, doavi do zida, nabasa na probijenu rupu. Tako je izmeu ostalog sahranjen i knez Vladimir, ije je tijelo "pronijeto kroz rupu" (N. M. Nikolski). Kada su pokojnika vozili ulicama, budili bi sve koji spavaju, da im dua ne ode zajedno s njim. U grob ili na vatru stavljali su i noeve i sjekire da pokojnik lake nae put, probijajui se kroz neprohodne ume Nava na onaj svijet. Starjeina roda ili obitelji drao je govor K-Raj vatre ili groba, u kojem je sudio u ime pokojnika, koji se oprata od ivih. Poslije toga "peatili" bi vraanjem s etiri ugla grob da se ne probiju zli duhovi. Na grobu bi nasuli brdace, nakon ega bi slavili Triznu. U obredu pravoslavne sahrane nema ina
82

"peaenja groba", ali se on morao uvesti, jer su u mnogim mjestima ljudi smatrali pokojnike "nezapeaenih grobova" nesahranjenima i u mnogim mjestima su na tom terenu izbijali nemiri, a u nekima ak i pobune. Trizna je podrazumijevala goenje svih, a zatim igre, kako bi ih i pokojnik posljednji put vidio. Zbog toga bi zapoinjali rvanje, nadmetanja konjanika i pjeaka. Dok su u izbi sjedili gosti i jeli posluenje za Triznu, u nju je jaui ulazio vjesnik, objavljujui poetak igara. Ovdje konj ima religijsku funkciju. Sjetimo se da su Vedejci smatrali da se "Konj istrgao iz boanstavenog kola meu ljude". U vrijeme Trizne konj takoer uskae u drutvo ljudi, oglaavajui ve samom svojom pojavom da je vrijeme da ponu igre, tj. zavrni dio sveanosti. Na Galiini ovaj obiaj odrao se sve do danas u Sokalskom okrugu /Tereh/. Plemstvo, lanove roda i kneeve sahranjivali su u velikoj raskoi, polaui ih u velike lae, na kola i vozili uz tunu pjesmu, glazbu i zvono k jami. Osim toga u jamu su stavljani i omiljeni predmeti kneza, a ponekad se tamo ili u vatru bacala njegova ena ili omiljeni rob. Oni su to inili sami, nisu bili primoravani da umru protivno svojoj volji. Ibn-Masudi, putujui po ruskoj zemlji, pie da su se "ene rado bacale u razgorjelu vatru, na kojoj su spaljivali njihove mueve, nadajui se da e zajedno s njima dospjeti u raj". Slaveni su vjerovali da su na "onom svijetu" divni vrtovi na nebesima, stan bogova i istih dua. Ibn-Foclan pie o djevojci, koja je sebe osudila na smrt, pratei svog gospodina: "Gle, vidim oca mojega i majku moju, evo gdje sijede svi moji umrli roaci, evo i gospodina. On sjedi u raju i raj je tako predivan, tako zelen! On zove mene, vodite me njemu!" Nai preci su vjerovali da robovi i zarobljeni vojnici koji su umrli u ropstvu, idu da zauvijek slue svom umrlom gospodaru i zato se oni nikad nisu predavali u zarobljenitvo. Lav Dijakon Kalojski prenosi da su se vojnici Svjatoslava bacali na maeve, da bi umrli slobodni i u slavi. U trenutku smrti Mara je uzimala duu ovjeka kao novoroeno dijete i uspavljivala je pjesmom, potom kupala u vodi, koja je stajala pored preminulog i predavala vodiu i prijevozniku. Vodi je bio sluga cara onoga svijeta, Morile. Ova dva vodia vodila su duu k velikom potoku mrtve vode, da pree Nav. Mnoge od posljednjih zapisa citirali smo po Terehu, ostale po Niderleu, Kastorskom, openu, Sreznjevskom i drugim slavistima. Meutim, jo nita nismo rekli o slavenskim bogosluenjima, kojima se sada vraamo. U Kijevu su se bogosluenja vrila u brezovom bogolesju (brezova uma), na otvorenom, na proplanku, gdje je bio belkamen, tj. oltar, na kojem su prinosili rtve Kijevljani i kudesnici, koji su ivjeli u umi. Tamo su imali male kue, u kojima su spavali, provodei ostatak vremena vani u molitvi ili u pelinjaku. Obino je u umama bilo mnogo isposnika, koji su se udaljavali od svijeta, poto su izgubili obitelj ili je nisu ni imali. Oni su smatrani bogoljubima i nitko ih nije dirao, naprotiv, svi su ih potovali. Njima se obraalo za pomo u zlu ili nevolji. Po predaji, iscjeljivali su bolesne i ak uskrsavali mrtve. Mnogi od njih bili su vidoviti, nazivajui po imenu onoga tko bi doao, a da ga prije toga nikad nisu vidjeli, i priali o njegovom prolom ivotu, kao i o budunosti. Potovali su ih ne samo prosti ljudi, ve i kneevi, kako to prikazuje A. S. Pukin u "Pjesmi o mudrom Olegu". Osim toga, njihova vjera nije bila koristoljubiva i ako su neto radili, bilo je to po bojoj zapovijedi, a ne za nagradu. U njima
83

prepoznajemo kasniji vid sluenja Bogu putem joge, proistekao iz vedizma Neki od njih bili su sveenici, prinosili su rtve i vrili trebe, drugi se predavali razmiljanju i molitvi. Ovi su bili nedostupni obinim ljudima. Mnogi od njih ak ne bi ni odgovarali na pitanja. Neki su pripadali crnobocima, ali budui izloeni progonu od strane kneeva, skrivali su se u gustim ernigovskim umama. Zvali su ih "ernigovci". Susret s takvim ljudima nije slutio na dobro, jer su esto prinosili ljudske rtve i na njih se gledalo kao na izrode. Meutim, bijeli kudesnici inili su veinu. Oni su nosili duge bijele koulje s crvenim pojasom, dugu kosu i bradu, dok su ernigovci bili u crnom. Preko tog odijela oblaili su jo i bijele duge seoske kapute, kakvi su se nosili u Ukrajini sve do Prvog svjetskog rata. U rukama su uvijek imali vinjev tap i kod nekih, posebno jakih, on se zavravao srebrnim ili bakarnim ezlom (kuglom). To je bilo njihovo jedino dobro, jer osim toga i male srebrne figure Malog Krinjeg, kojeg su slavili na Koledin dan (na Boi), nita nisu imali. U eliji takvog kudesnika visjeli su snopii trava protiv raznih bolesti i suhi cvjetovi za Koledin dan, u koje su stavljali figuricu Krinjeg, simbol raajue svjetlosti. Zimi su sjedili u eliji, loei banje, molei se u movnicama, a ako bi im doli obini ognjitarci (seljaci), vrili su trebe, a potom molitve, jako se naparivi, izlazili goli, klizali se po snijegu i ponovno uskakali u banju, nastavljajui s parenjem. Poslije toga pili bi ajeve od trava, koji su jaali tijelo, jeli vrlo malo raenog kruha, pili rtveno mlijeko ili medovinu. Meso i ribu nisu jeli. Jeli su jo i lea ili koljivo, kuhanu penicu, ra, jeam s medom, dok maslo nisu koristili. ivot im je bio surov, pun odricanja i trpljenja, ne pruajui nita, osim pobjede nad samim sobom i odricanja od svih ivotnih zadovoljstava. S vremena na vrijeme su se okupljali, pjevali zajedniku trebu, a zatim se svatko posveivao svom podvizavanju. Oni su traili udaljavanje od ivotne sujete, ali se nisu klonili ivota. Tako, ako bi im dola ena sa eljom da ima dijete, smatralo se uvredom Boga odbiti je u tome. Meutim, oni sami nisu imali ene, niti su ih traili. Svijea od pelinjeg voska, zapaljena u oku, bila je znak molitve i pred njenim plamenom kudesnik je itao slavu bogovima pred spavanje, pred njom je prije zore itao slavu tim istim bogovima. Nikada nije molio za sebe. Njegova religija bila je prosta i sastojala se u pjevanju slava. Ne moemo ih nazvati asketima u smislu koji podrazumijeva asketizam kranskog Istoka, jer se nisu odricali ivota zato to su prezirali njegova blaga i smatrali neistim openje sa enom, ve iz elje da budu blie nebu i Bogu. Istovremeno, nisu odbijali hranu kad su bili u gostima ognjitaraca i jeli su s njima meso i masnou koje u svakodnevnom ivotu nisu konzumirali. Post, dakle, nije sluio iscrpljivanju tijela, ve zdravlju. ivotnih blaga, pak, odricali su se ne zato to su ih smatrali grjenim, ve zbog traganja za sutinskim vrijednostima i iskorjenjivanja slabosti. Bila je to svojevrsna kola volje, ivot u samoi usredotoen na Boga, Svaroga ili Peruna, Dajboga ili Jarila i misao o dobru, koja se prenosila na blinje. Koledi su koledovali, Perunu perunovali, Jarilu jarovali, tj. sluili. Bili su uvari istoe ezoterinog poganstva, sa svim njegovim detaljima. kola tada nije bilo i svaki kudesnik imao je uenika, kome je prenosio svoje znanje (Vedu). Ovi ljudi su traili istinu, opravdano pretpostavljajui, da e je u tiini uma, daleko od buke i ivotnih obaveza, lake nai. Molitvom, umivanjem i oskudnom hranom pojednostavljivali su svoje potrebe, svodei ih na minimum, a radei za Boga, osveivali su duu. Traei u
84

svom ivotu boanstveni toak vremena, oni su se molili, promatrajui njegovu ljepotu, i zora je za njih bila, kao i za Vedejce, ljepotica koja rasipa blaga na sve ive. Pjevali su joj pjesme naslijeene iz dubine vjekova, slavei Boga i ivjeli u skladu s prirodnim zakonima dok je ivot ume tekao oko njih. Ognjitarci su od kudesnika koji su opili s Bogom, saznavali to je danas na primjer, rekao bog ume, da li e biti dobra etva te godine, da li e biti jema, prosa, meda. Saznavali su takoer i da e se dogoditi neto strano, najezda nomada, pomor ili glad i tada je bilo potrebno prinijeti rtve Bogu, molei da njega i njegove blinje Mara zaobie. Kudesnik je godinama utio prije nego to dobije rije Svaroga i tek tada bi poinjao da prorie. Tek tad je i sam vjerovao u svoje rijei. Mogao je dati mudar savjet koji se ticao svakodnevnih ljudskih poslova, ali se kudesnicima obraalo i u tekim ivotnim trenucima, kako postupiti na boji, a ne ljudski nain. Onima koji su teili da zavire u Nav, onima koji su izgubili voljene, savjetovano je da ponu da ive za ivot, a ne za smrt. Onima, koji su eljeli da im ivot podari nemogue, kudesnici su pretili gnjevom Boga, upuujui vjernike na pravi put i oslobaajui njihovu duu uzaludnih muka. Bolesne su iscjeljivali, jer su to inili s vjerom i ljubavlju. Slavenske trebe (bogosluenja) vrile su se na sljedei nain: u bogolesju gdje je bila Perunova vatra, koju su uvali straari sela, skupljali su se vjernici oko hrasta, lipe, breze ili belgorueg kamena. Pored samog kamena ili hrasta stajao je starjeina roda, rec. Oko njega, na etiri strane, prema uzrastu, postrojavali su se mukarci, ene, djeca i stari. U prvom djelu starci, mukarci, nasuprot njima starice, desno mladi ljudi, mladii, a lijevo djevojke i djevojice. Nije bilo dozvoljeno mijeanje. Starjeina roda uznosio je zahvalnost bogovima a ostali su za njim ponavljali. Poslije toga starjeina roda pjevao je molitvu kojoj su se svi prikljuivali. Pjevanje bi zapoinjali posebni pjevai, dok su ih ostali pratili. Mogue je da su svijee ve bile u upotrijebi, jer je pelarstvo bilo jedno od najstarijih zanimanja Slavena, a vosak su koristili za osvjetljavanje u kui i posebno za molitvu. Bogosluenje je bilo jednostavno, jer su Slaveni, kao i Vedejci, vie voljeli i slavili Boga, nazivajui ga prijateljskim imenima, nego to su od njega neto traili. rtvu je prinosio starjeina roda i proricao po iznutricama vola ili krave, kakva e biti etva, da li e biti mirno, hoe li biti rata, napada neprijatelja. Starci, koji su ga u to vrijeme okruivali, nisu putali mlae rtvi, da djecu ne plae. Uslijedilo bi slavlje, plesovi, horovodi i pjesme. Zajednika trpeza upotpunjavala je sliku. Potom su se palile vatre, po broju praznika; tri vatre, kada se praznovao Triglav, jedna za Svaroga itd. Kroz vatre se pretravalo u cilju oienja od zla. Zatim se pila medovina ili braga. Veselje je trajalo do kasno u no i tek u pono razilazilo se kuama. Na Veliki dan (Proljetni praznik) jeli su se sveti jaganjci, farbala crvena, plava jaja, pravili slatki hljepii s mlijekom, sirom i medom. Taj dan bio je dan proljetne radosti. Svi su se grlili, zaboravljajui na uvrede ili kakvo drugo zlo. Triput se ljubei, ljudi su jedan drugom estitali dolazak proljea i sreu to je "zelena trava izala, roaci se u Jami proteu". Na Tomin dan (Radonica), izlazilo se na grobove i na njih stavljala hrana kako bi se s mrtvima zajedno jelo, razgovaralo, objavljujui proljetno toplo vrijeme. Hrana bi se naveer, prije razilaenja kuama, ostavljala na grobovima i sljedeeg dana je vladala opa radost ukoliko bi neto od te hrane bilo dirnuto: "nai roaci meso su nali!" Na
85

Kupalin dan palile su se vatre preko kojih se preskakalo, bacani su cvjetni vijenci u vodu. Na Spoini slavila se etvu, na Ovseni jela prva pogaa od novog ita. Na Koladi je objavljivano roenje Krinjeg, dolazee svjetlosti, raanje dana, okretanje letu, obeanje proljea. "Dajbog svoj tit ka proljeu uperi i dan za dlaku produi!" Roenje Krinjeg obiljeavalo se traenjem male srebrne figure u sijenu, koju bi starjeina roda naavi je, trijumfalno pokazivao u pono negdje 22. prosinca. Svi su se veselili, plesali na snijegu oko boljarkezime, jeli i pili svu no, nazivajui je tedrom, posveenom boginji Ladi. Te noi palili su vatre i okretali toak sa sedam preaga, izvodei stoku iz staja da pokau Velesovu zvijezdu, koja vodi vrijeme k ljetu. Kao to vidimo iz izloenog, itav religijski sustav Slavena bio je duboko poetski, zasnovan na shvaanju Boga kao oca i druga, izvora ljepote, svakog savrenstva. Kao i drevni Vedejci, Slaveni su bili unuci Dajboga (Vedejci su bili Indrina djeca) i zbog toga Bog za njih nije doktrinarno-skolastika figura, niti dogmatizirani zakonodavac, ve svoj, bliski djeda svemira koji se voli, kome se klanja ali koji ne izaziva strah. Na praznik Kolade domain u Ukrajini govorio bi: "Pomozi Boe u srei i zdravlju! Daj, Boe, nama i daj i vama!" Djeca su trala da "tedruju" i pjevala pod prozorima: "U sreu, u zdravlje! Daj, Boe, da rodi ra, penica, svaka njivica!" To je isto to i moliti Boga "za izobilje plodova zemnih i blagorastvorenije zraka". Tako se moe vidjeti da u poganskim molitvama nije bilo molbi, a ako je i bilo, izgovarale su ih ene i djeca, pri emu su ak djeca pjevala ne toliko molitve, koliko elje: "Da bude! U sreu, u zdravlje!" Objanjenje je ponovno u vedizmu, poganstvo nije molilo Boga, ve ga je slavilo, znajui da Bog zna to je neophodno i da On sam daje sve, to je potrebno. Grijeh sam kanjava, proizvodei kaznu, dok dobro daje dobro i ovo poimanje dobra i zla kod pogana slino je vedskom, gdje uenje o karmi igra glavnu ulogu. Kod Slavena je, meutim, uenje o grijehu i dobroinstvu odvojeno od uenja o Bogu. Pogani su teili da ustanove osobnu odgovornost svakog ovjeka za svoje postupke. Bog u tom sluaju nije onaj koji kanjava za grijehe. Kazna potie od samog grijeha, kao to nagrada potie od uinjenog dobra. Bog je samo ustanovio zakon dobrih i zlih posljedica za ljudske postupke. Zlo predodreuje bivstvovanje u Navu, a dobro rajsko blaenstvo. U oba sluaja sam ovjek je uzrok toka svog budueg onostranog ivota. Osloboenje od grijeha mogli su dati istinsko pokajanje, umivanje, rtva i pomo kudesnika, koji je, kao i kranski sveenika, mogao oprostiti u Boje ime i razrijeiti kletvi i zabrana. Kako svatko ivi u svijetu, koji poiva na pravu Bojem, tj. na istini, koja tvori postojee, ali sama u njemu ne sudjeluje, obraanje tom pravu, biti Bojoj, I oslobaalo je od postojanog grijeha. Jav, pak, koji se stvara na Pravu, kao na osnovi, poput veza, i mijenja pod utjecajem svih okolnosti, ovakvu sutinu Boju u sebi nije imao. Sutina je bila u Pravu, a ne u Javu. Nav je takoer bio Jav, samo izvan Prava, koji stvara. Dakle, dok je Jav bio povezan s Pravom, on je bio iv, ili iva (iva Vedejaca) s naglaskom na "i", a im ga Prav napusti ili on sam napusti Prav, postaje Nav. Prema tome, Nav je bio van ive, jer je bio lien najvanijeg tvorakog boanstvenog prava. Boanstva su se dijelila na Triglave (Trimurti): Jaro, Horos, Kupala inili su prvi Triglav, proljetni; Lado, Kupala i Dajbog inili su drugi Triglav; Perun, Vinji i Smargl trei; Kolada, Sivi i Krinji etvrti. Dakle, Triglav nije bio posebno boanstvo, ve samo boanska trijada. Osim njih bilo je i bogova koji nisu ulazili u Triglave, kao Radogost, islobog, Stribog, Borej, Ljelj i Ljalj. Oni su bili vezani za ljudski ciklus, a ne za
86

sunev, kao prethodni. Za njima je ilo 27 sestrica Rusalki i Mave, ili Mavke, iji je broj bio neodreen. One su odgovarale enskom naelu svake boanske aktivnosti. Postojala su i drugostepena boanstva kao Lesovik, ili Lesobog, Vodjanik, ili Vodobog, Jezerki, Rei, Izvori, Stabli, Koreni, Cveti, Travi, Drevi, Listiem. Veles kao zatitnik stada i zvjezdanog neba, umjetnosti i muzike, izdvajao se, inei desnu ruku Svaroga. S njim je bio Belobog, ili Svetovid, drugi pomonik Svaroga i zajedno s djedom svemira oni su predstavljali osnovu ili vrhovni Triglav. Svaki od njih vladao je treinom godine. Svarogova treina bila je jesenje-zimska. Veles je zapoinjao svoj ciklus od proljea do sredine leta, Svetovid od sredine leta do sredine jeseni, ili Ovseni. Svarog je u jesenje-zimskoj treini titio zemlju od Sivog i Mare. To je period umiranja ive u svijetu i da nema boga Praura (pretka), svaka iva otila bi i nita se ne bi ponovno rodilo u proljee. Osjeaj svetosti svijeta i ivota u njemu bio je temelj u shvaanju svijeta pogana. Oni su doivljavali Boga kao bie vjeno tvorako. Prisni Bog bio je uvijek ne samo vinji, ve i suti. On je bio u svemu, kako su vjerovali Vedejci, "u travi i konjima, u jaganjcima i ljudima. Svuda i u svemu je Agni". Isto su vjerovali i pogani: Bog je bio uvijek i svuda, svuda je puhao Stribog u vjetru, kii i gromu, u travi i zelenilu. Agnec, neporono janje, bio je njegov simbol i u kranskom mistinom agnecu oduvijek je sadran poganski agnec, dijete Agni. Priee somom Vedejaca, zamijenjeno ljubomeljem, ili medovinom, prevrelom s kruhom, postojalo je takoer prije kranskog priea i govorilo vjerujuim praurima isto, to i kransko, jer je kuanje some, ljubomelja ili medovine bilo jednako kuanju Boga. Kod Slavena se takoer sauvala tradicija umivanja, kao oienja duhovnog i tjelesnog. Tamo je bio Indra, "koji je raao val", a ovdje je bio Svarog, "koji se umiva u movnici". Kako jedan, tako i drugi, oba ova boanstva bila su vezana za vodu, i kod Slavena ona je bila iva i mrtva. U bajkama se sauvala kao san o nemoguem i ujedno utjelovljenje eljenog. Meutim, "vjera je otkrivanje stvari nevidljivih kao da su vidljive i eljenih kao da su stvarne" kae apostol Pavle. iva i mrtva voda su izvor ivota. A on veza s prolou i budunou. Toak vremena kojim upravlja Svarog, povezivao je sve u jednu cjelinu. Bio je to zlatni lanac starine i njegov prekid oznaavao je raskid s prolou, dakle i s precima. Mnotvo drevnih obiaja sauvalo se kod ruskih Slavena i svi su oni poticali iz poganstva, ali meu njima se izdvajaju neki, kao to su Praznik zelenila, Dan Crvene planine, Radonica, Spoine, Ovseni, Koledin dan i Krinji dan, Veliki dan, Masljana i Perunov dan, Praznik Jarila, Blagosiljanje stoke (Velesov dan), Semik, Rusalije. To je sen drevnih slavenskih praznika, koji se provlae u pjesmama, muzici i plesovima, dani bratske trpeze, horovoda i gatanja. Slavenstvo je voljom kneeva i Bizanta zamijenilo svoju religiju kranskom, koja ga je ukljuila u kulturne tokove toga vremena. Za prihvaanje mnogih kranskih naela, posebno u domenu morala, poganstvo je pripremilo slavenske narode. Tako je ljubav prema blinjem bila potovana i u poganstvu. Ljubav prema Bogu bila je istovremeno i ljubav prema dobru, a umivanje istovjetno krtenju u smislu oienja i pribliavanja Bogu.

87

Meu slavistima, koji su mnogo doprinijeli objanjenju drevnih obiaja, moramo spomenuti J. V. Anikova, kao i N. Arsenjeva. Umivanje je bilo i obred-tajna, istovjetan po svom njegova veza s rodom i Roanicom /Roaniem/ bili su neophodan uvjet sjedinjenja s Bogom, bez kojeg se ono nije moglo ostvariti. Svakako, svatko sudi na osnovu svojih ideja i zato se, moda, nae ideje nee uvijek podudarati s idejama drugih po tom pitanju. Meutim, moemo rei da se nikako nismo rukovodili eljom da opravdamo poganstvo, ve traenjem istine. Ljudski stavovi mogu se razilaziti s istinom, pogotovo u nae vrijeme, kada je uobiajen utilitarizam. Za istinu se moramo vrlo uporno boriti sada, jer se utilitarna shvaanja ne poklapaju uvijek s njom i u mnogim sluajevima istina se smiljeno izvre. Treba je tititi svim silama, jer je u njoj klju prolosti i budunosti. Tako se rijei I. I. Sreznjevskog o oboavanju sunca kod starih Slavena mogu shvatiti kao prosto idolopoklonstvo ili kao simbolizacija boanstva u suncu, to, oevidno, nije isto. To je isto kao kada bismo, recimo, ikonu Spasa uzimali za sam spas. Jasno je da za pravog prosvijeenog kranskog vjernika ikona Spasa nije isto to i sam spas. Za prostog ovjeka moda i jeste. Meutim, kranski propovjednici toga vremena uvijek su insistirali uglavnom na onom aspektu poganstva koji su ispovijedali kneevi, druina i gradsko stanovnitvo; propovjednici su mijeali ovo ispovijedanje s narodnim poganstvom, koje nije imalo kumira. Nikolski, na primjer, u svom mitolokom lanku u "Povijesti Rusije Pokrovskog" pretjeruje s rijeima: "divlji dnjeparski Slaven (ne mogavi da se izdigne do shvaanja jedinog Boga) vidio je u svakom drvetu bogove". Ruski povjesniar nije znao da "u svakom drvetu" nisu bili bogovi, ve nii duhovi, i Slaven im se nikako nije molio, ve se samo trudio da ih ne ljuti uzalud. Ovi duhovi bili su personifikacija prirode i njenih sila, a Slaveni su imali jedinog Boga Svaroga, kao to su i Vedejci imali jedino bie "sa raznim imenima, koja su mu davali mudri ljudi". Time to se Bog zove tisuama imena, On ne postaje tisuu bogova. U "svakom drvetu", kao i "u svakoj stvari je Agni", sadrana je estica boanskog. Njoj se Slaven i obraao, ukazujui joj svoje potovanje. Slavenska religija bila je, po rijeima jednog od autora, "najistija poezija i inila je grandioznu poemu, koju je sastavio nepoznati slavenski Homer" /Tereh/. Jasno je da je "vidjevi u svakom drvetu bogove", Slaven (narod) bio najblie vedizmu, dok su gradsko stanovnitvo, druina i kneevi ispovijedali alternativnu religiju s primjetnim utjecajem skandinavskih vjerovanja. Tako je i u godinama pred Prvi svjetski rat seosko stanovnitvo Rusije bilo blie starom bogopotovanju, nego stanovnitvo gradova. Kao dokaz slui narodni folklor, kojeg u gradovima uope nije bilo. O Svarogu se do danas vode sporovi. Mnogi povjesniari na razliite naine objanjavaju ime Bogaoca Slavena. Na indijskom jeziku, koji potie od sanskrta "svaro", znai samovladanje. S nae toke gledita, znaenje ovog imena treba traiti u znaenju Isvare u bramanizmu, jer rije "Isvarog" ili "Svarog" oevidno iz njega potie. Znaenje je sljedee: boanstvo, koje vlada svijetom. Pojam Isvaroga istovjetan je s ovim pojmom. Korijen "rad" /"ragd"/ znai vlast i upravljanje, otud "rada" znai car. Izgleda da je u poetku bilo ime "Isvarada". etveroliki Svetovid (Zbru), koji se uva na Krakovskom fakultetu, u potpunosti odgovara etverolikim boanstvima Indije. On, kako smo ve ukazivali, oznaava Trimurti (Trojicu) i Zemlju-majku, kao simbol neraskidivog saveza neba i zemlje. U Jurjevki su ispred ikona vjeali krsti, koji je imao
88

dvije preke, tako da je sa svih strana imao izgled kria, ak s bone strane, i taj se kri zvao "zvorim", ili "zvoroim". Stari ljudi objanjavali su da taj kri "dijeli zemlju na etiri dijela". Ukazivanje na jedinstvo Horsa i Dajboga /Bodjanski/ potvruje nau osnovnu ideju mnogih ipostasa boanstva kod Slavena. "Trideveto carstvo", simbol "tridevet sestrica" Rusalki, i to to ih je tako mnogo, ne znai da one oznaavaju mnogobotvo, ve samo mnogolikost prirodnih sila. Ruske bajke o "tridevetom carstvu" upravo spominju kolo Rusalki, oblast, gdje su one gospodarice. U ovom sluaju Slaveni su, bez obzira na primanje kranstva, sauvali staro vjerovanje u sile prirode. S druge strane, kao to smo ve govorili, kult sila prirode iao je odozdo, od naroda, nasuprot religiji Isvaroga, koja je poticala od Vedejaca. Nema osnova za stav da se vedska i slavenska religija razvijala razliitim putovima koji ne lie, recimo, na putove egipatske, babilonske i drugih kultura, koje su u poetku bile religiozne. Kao i kod svih ovih naroda, prvo se raa religija (Veda), koja je u isto vrijeme i znanost, pri emu klju te znanosti (Vede), tj. pismenost, reci uvaju za sebe, inei je svijetom. Tako su nastali hijeroglifi Egipta, Kine, civilizacija Svibnja, sanskrt. Takva je bila pismenost i kod starih Slavena pogana, posebno u Novgorodu. Za njegovu trgovinu s istokom, sjeverom, jugom i zapadom bili su neophodni raun i pismenost. Mi o tom pismu znamo da se biljeilo "na daicama" brezovog ili drugog drveta i da su zapisi bili bliski sanskrtu. S druge strane, ova slova bila su slina fenianskim znakovima, koji se, naroito grafikom slova "a" ili "el" pribliavaju sanskrtu. Neka od fenianskih slova potiu iz egipatskog pisma, kao i potonja crkvenoslavenska slova "c", "", "id". Uope, sva pisma su na ovaj ili onaj nain doprinijela stvaranju grke i latinske pismenosti europske kulture. "reci su znali pismo, ali ljude nisu uili, uvajui svete spise samo za sebe" kae open /str.25/. O sjevernoj tradiciji oda on kae: "To je personifikacija u tisuama oblika, ali u svom viem znaenju to je svjetski altfader (otac)". Na str. 90. on kae: "Tardarikija je stara Rusija". Autor govori o ljudskim rtvama na Rigenu (Rujan) i u Retri (Maklenburg), ali smo ve dali tumaenje ovih rtvovanja, koja su prije liila na "krvavu nagradu". Iz njegovih opisa saznajemo i da su itelji eina davali jednu desetinu na hramove, kao to je to bio obiaj i u Kijevu. Kneevi baltikih Slavena nisu dolazili na prijestol nasljeem, ve izborom. Kult Rusalki, Jage, Jaginje, Aguni ili Agni takoer predstavlja vedsko naelo u religiji Slavena ili pasivni ipostas Agnija, Ognjeboga. Ako je bilo i drugih naroda, koji su vjerovali u tridevet sestrica, to jo ne dokazuje da je mjeseev kult bio njihov osnovni. On polazi od enskog principa, dok je vjera u Bogaoca, u altfadera sunev kult. U vedizmu on je sasvim jasno predstavljen. Znaenje Rusalki kod Slavena je ire; zvali su ih Bereginje ne samo zato to su se mogle nai "po obalama" (po beregam) rijeka i jezera, ve i zato to su uvale (beregli) oganj, ivot, majke i djecu. (Majke su im povjeravale djecu na uvanje.) To su bile Senjava, Zarnica, Utrenjica, Veernjica i Poludenjica s Poludjankama, koje su plesale u polju, gdje se obavezno spavalo u podne, kako Loludjankane bi odnijela duu ovjeka za vrijeme poljskih radova. Dnevni ciklus regulirao je ivot Slavena a kada se palila Veernjaa, odlazili su kui, na veeru. Domaica je govorila onima, koji ulaze u kuu: "Dobro veer!", a ovi bi odgovarali: "Daj Boe!" Prije jela domain je izgovarao: "Slava djedu naemu!" i svi su odgovarali:
89

"Slava Bogu!" Poslije veere domain je govorio: "Dajboe i sutra da se jede!" i svi su odgovarali: "Dajboe!" Slavili su Boga, zdravei se: "Slava Vinjemu! Slava Krinjemu! Slava Jaru! Slava Sivome! Slava Koladi! Dobar dan, dan Horosa!" U svim razgovorima o planovima za budunost govorili su: "Ako Svetovid hoe, sejaemo, eti ili veniti". Otud i izreka: "Svjatu veniti". Meutim, svako boanstvo imalo je i svoje vlastito znaenje. Njihovim objanjenjima jo emo se vratiti. Kao i kod Vedejaca, glavno boanstvo Slavena bio je Svarog, Isvarog, Bogotac, djed svemira, praur, tj. "Jedino bie, kojem mudri daju mnoga imena", kako kae Rg-veda. Ovaj Bogotac u raznim svojim ipostasima nosio je razna imena. Tako u najstarija vremena mora da je Bogotac, koji se javljao u suncu, nosio ime Sure (kod Vedejaca Surija). Sarmati su bili, vjerojatno, Suromani, jer je "man", ili "mu", znailo "ovjek". Korijen "man" postoji u rijeima "maninj" (mamiti), "zamanity"(namamiti), "primaninj"(primamiti) itd; kasnije e to biti "men" (njemaka rije "men") i "mu". Uope, kao to smo govorili, Germani i Slaveni ivjeli su u istoj zemlji Ariji i, naravno, stupali u kontakt, a moda i govorili istim jezikom, koji se poslije sanskrta moe nazvati praarijevskim. Mnogo isto slavenskih korijena ostalo je u njemakom jeziku, kao to su i u slavenskim jezicima ostali njemaki korijeni. Postoji u Rusiji Surareka, Sulareka, i, naravno, sve su to imena Bogaoca, koji se javlja u Suncu. U svom aktivnom obliku on je bio Perun, Horos, Jaro, Dajbog, Vinji, Prisni itd. Prema podacima nekih slavenskih mitologa, Svarog je u poetku bio Svarig, to se moe dovesti u vezu s Rgvedom. Jedni tvrde da je Svarog bio dvopolno bie, dedbaba, Rodroanica, drugi govore da je bio samo otac. U Ukrajini su na tedro veer, Svaroga predstavljali u vidu snopa, u krasnom uglu stavljan je rog bika, u koji je sipana braga. Kolada je bio jedno od otjelotvorenja Svaroga. Sam Kolada je, izgleda, nastao od kola, tj. vjenog kruga, toka vremena, i Lada ili Lade. Kod Srba i Hrvata sauvala se pjesma: "Lijepi Iva trga roe, Tebi, Lado Sveti Boe, Lado, sluaj nas, Lado! Pjesme, Lado, pjevamo ti, Srca naa klanjamo ti, Lado, sluaj nas, Lado!" Iz ove pjesme vidi se da je Lado ili Lada bio (bila) potovano boanstvo, kojem su posveivane rue i srca, pjesme i, vjerojatno, plesovi. Ali kod istonih Slavena Lado je bio bog suprunike ljubavi i "lada" reda, zakona, ustrojstva. Drevno znaenje korijena "ren" nije mogue utvrditi, te se samo moe pretpostaviti da je oznaavao "vezu". Dakle, svaren moemo prevesti kao "svoju vezu". "Kendjo" na latinskom znai "povezujem". Preko Svaroga Slaveni su pronalazili vezu s nebom i zemljom. Preko njega oni su ostvarivali vezu s roacima. U svakom sluaju, Svarogje bio praur, djeda svemira, predak Slavena. To nije bila religija "predaka", kakva se ispovijeda u Kini, ve je Bogotac rodio sve i svata,
90

ukljuujui i ljude. Dakle u ovom smislu poimanja srodstva s njim, on je bio i rod i roani. Lado, kao Horos i Jaro, bio je jedan od ipostasa boanstva neba i zemlje, Svaroga, i zbog toga se smatrao pribogom, ili Svaroicem. Svaroic ili Svaroi znai "koji ishodi od Svaroga", sin Svaroji. Tako su svi pribogovi bili djeca Svaroga, a za njima i ljudi. U Ipatjevskom Ljetopisu kae se: "Sunce car, Sin Svarogov, to jest Dajbog". Jasno je, dakle, da je i Jarila "car sin Svarogov", i Horos, i Vinji sa Sivim, i Kupala s Ladom. Pribogovi su bili sinovi Svaroga. Perun, Bog ognja i groma, Smaregl, Ognjebog (Agni) sve su to atributi jednog Bogaoca i svi su oni u neposrednoj vezi ("ren") s vedskim Indrom i Agnijem. U bogolesjima je gorjela neugasiva Perunova vatra (Kostroma), a Gustinski ljetopis govori: "Njemu (Perunu), kao bogu rtvu prinoae i oganj neugasivi od hrastovog drvea neprestano paljae". To je ono neugasivo ognjite, po kojem su zemljoradnici u kijevskoj Rusiji dobili ime "ognjitarci". Slino naem obiaju da se nosi "oganj etvrtkom" kui, preci su nosili od Perunove vatre eravicu, da upale svoj oganj kod kue. Polapski Slaveni do dananjeg dana zovu etvrtak Perundan. Tvrdnje nekih filologa da Perun nije slavenskog porekla ne odgovaraju istini: Perun jeste Bog pri, a prja znai bitka, boj. To je na Indra-Varuna. Kako vie ne postoji znaajna distanca od Varuna do Paruna, moe se sa sigurnou rei da su on i Indra-Varuna jedno isto lice. Osim toga, za lijepo vrijeme se i danas u Rusiji i Srbiji kae "vedro", to je venda ili, pak, promijenjeno indra. Istoni Slaveni govorili su jezikom bliskim poljskom i staroekom, u kojima su postojali "jusi", koji su se kasnije poeli izgovarati kao "ja", a potom kao "jeri". Moda neke od naih tvrdnji nisu suglasne s opeprihvaenim shvaanjima u filologiji, ali insistiramo na tome da "opeprihvaeno" nije uvijek tono te da se svaka opeprihvaena istina mora iznova provjeravati. Drvo Peruna je hrast, kao simbol snage i zdravlja. Na Jordani u Galiini stavlja se na svatko prozorsko staklo Perunov kri od slamica, iji se K-Rajevi savijaju tako da se dobije "svastika" kri predaka Arijevaca. Na drugim mjestima, kako tvrdi Tereh, piu ovaj kri na svim vratima i prozorima razrijeenim branom. Zanimljivo je spomenuti da u Indiji koriste riino brano s vodom za crtanje po zemlji u dvoritu uoi praznika, prekrivajui zemlju kompliciranim arama. U Jurjevki su utiskivali krstove svijeama od jordanskog ognja, pri emu su K-Rajevi kria takoer bili savijeni u vidu "svastike". U proljee, pri prvom gromu Peruna mlade se hrva, to im daje snagu do sljedeeg proljea. Mnoga mjesta, naselja, planine i biljke u slavenskim zemljama nazivaju se vrlo esto imenom Peruna. Sreu se ak i imena i prezimena. Poslije Peruna sledio je Velesbog, bog stoke, Bogan, Volos, Volo, Volh. Mogue da je i drevna Volhovreka nazvana tako u ast Volhaboga, Velesa. Na jugu Rusije vuna se naziva "volna", kod eha "vlna". Znamo da je Indra bio kod Vedejaca bog valova (Volni). Val je bio simbol kretanja, ivota, ponovnog raanja i trajanja. Sve je to asocijativno povezano s agnecom, s ovnom, ovcama i Velesom. Poto se svatko od boanstava Arijevaca moe "staviti" na drugo da se s njim poklopi, budui da je rije o razliitim ipostasima Boga, to je mogue i u slavenskom poganstvu. Svatko od boanstava moe biti "sliveno" s drugim ili "poloeno preko", kao jedno lice na drugo, obrazujui na taj nain zajedniko lice za oba boanstva. Namotaj (volna) vune i vodeni
91

val (volna) uglavnom se poklapaju, oba imaju oblik sinusoide. Oba su okrugla i na ta nain meusobno povezana. U pastirskom periodu ivota Arijevaca stoka je bila jedini izvor egzistencije predaka, te je stoga i posveena bogu Velesu, kojeg su predstavljali u liku prekrasnog mladog ovjeka, u kouhu s izvrnutim krznom, s kalitom na boku i "eresom" irokim konim pojasom. U kaliti je nosio zemaljska, a u eresu duhovna blaga. Imao je dugu kosu, preko ramena. Idui od ognja do ognja pazio je svoja blaga. "Za sirotinju Bog s kalitom" poslovica je koja znai da se Velesbog brine za siromane, nagraujui ih ako ne materijalnim, a ono duhovnim dobrima talentom i sposobnostima. Na nebu je, po vjerovanju Slozena, on bio gospodar, imao svoje stepe, stada, pravio nebesku medovinu (soma), gajio pele, imao grnarske, tkake i druge radionice, gdje je pravio svakojake predmete. Gfun je kovao eljezo u svojoj kovanici na nebu, dok su drugi zanati bili u rukama Velesa. On je nauio pretke zanatima, "Tamo se vjetrenjae krilima bore, Tamo Horos s Ladom Zemlju ore" kae se u narodnoj pjesmi. Horos i Lado bilc su pokrovitelji zemljoradnje. Njihova identinost sa Sjarogom budi sumnje: na jurjevske "Zvoroine" stavljao se prvi snop ljeta u krasni ugao seoske kue, a u Galiini se ovaj snop na Koledin dan (Boi) naziva djedom. Dakle, otac zemljoradnje bio je sam Svarog. Dok je Veles uio Jude stoarstvu, a nai preci Suramani, ili Sarmati, Zkitiskifi bili stoari, Svarog ih je ranije, jo u Ariji, uio zemljoradnji. Teko bi se moglo rei jesu li se na arijevski preci prvo bavili stoarstvom ili zemljoradnjom. Iz nae ideje, zasnovane na izuavanju visokih obrazaca poezije i religijske misli vedizma, proizlazi da su Vedejci preli na stoarstvo uslijed potresa u njihovoj dravi, prelazei iz vieg oblika ivota u nii, da bi se potom iznova vratili zemljoradnji ve u zemljama europske Rusije. To se vidi iz toga to se snop u krasnom uglu nazivao djedom, imenom prvog od boanstava, dakle, kult Svaroga vremenski prethodi, a nazivanje snopa njegovim imenom upuuje da su se nai preci bavili prvo zemljoradnjom, a potom stoarstvom. Naravno, osim logike i usporedbe, nikakve druge dokaze nemamo. Meutim, da je stoarstvo kod naih predaka bilo prvo zanimanje, zatitnik stoarstva bio bi Svarog, a ne Veles, koji bi bio zatitnik zemljoradnje. Mnogo je dokaza u prilog naoj teoriji opadanja civilizacije Arijevaca u vedskom periodu. Prvo, konstantno podsjeanje na jednobotvo na poetku vedske religije u Rg-vedi, kojem se stalno vraa vjerni pjesnik, nazivajui "Jedino bie mnogim imenima". Drugo, poistovjeivanje Svaroga s kruhom, sa snopom. Tree, peenje "kuglova", sunevog kola od brana na Veliki dan. Sam Koleda predstavljen je kolom, kolobkom (okrugli kola). Sve to upuuje na izvor boanstva na istoku, u kruhu. Ne u mesu, kao kod pastirskih naroda, koji nisu znali za zemljoradnju, ve u kruhu. Najzad, shvaanje kruha kao svetinje, svojstveno Slavenima, govori tome u prilog. Oladji, na primjer, posveene Ladi, u isto vrijeme su obavezno jelo praznika Koleda (Boia) i nisu toliko povezani s Ladom, koliko s Bogom praznika, s nadom da e Ladino vrijeme doi s proljeem. Lado je, dakle, povezan s Koledinim danom samo asocijativno, kao simbol proljea i toplote. Prema nekim podacima (Zapisi vjatskih pogana) ponedjeljak je bio Jarodan, utorak Ladodan, srijeda Kupaldan, etvrtak Perundan, petak Dajdan, subota Surdan i nedjelja Svarogdan ili Horosdan.

92

Meutim, u Galiini na Boi za prazninu veeru stavljaju se dva kruha na sto, od kojih se jedan zove Vasilj (Veles), a drugi Malanka (Lada). Time se opet istie istovjetnost Svaroga i Velesa. Veles predstavlja ipostas Svaroga, ali on od njega potie i njemu se vraa. Veles po tie od Svaroga i vraa se Svarogu. Takav je i Dajbog, ili Dabog. Osobito su ga potovali Slaveni istoka, smatrajui sebe unucima Dajboga. Oni su slavili Dajbogov dan ili Veliki dan u proljee, u vrijeme kranske Pashe. Tog dana sahranjivali su ili spaljivali Kostromu (Kostrub) ili zimu. U Ukrajini su pravili "paske", tj. kulie, a najvea od njih, cilindrinog oblika, zvala se dedo. To je opet aluzija na Svaroga. S "paskama" pekli su i "bab", koji personificiraju zemlju, Rusalke, Mokou. Farbali su jaja kao to se ini danas na Praznik proljetnog sunca. Sveopa radost i veselje, bratski poljupci sve je to poganska starina. Domain se, poinjui trpezu, krio iza djeda, velike paske, i pitao; "Djeco, vidite li me?" "Ne, ne vidimo, oe!" "Dabogda i sljedee godine da ne vidite!" Germanski kroniari saopavaju da je na Rujanu (Rigenu) postojao potpuno isti obred: u hramu Svetovida rec se krio iza velikog medenjaka, slatkog kruha, i pitao, vide li ga vjernici. Na njihov negativan odgovor on je uzvraao istim eljama. Dan Crvene planine bio je sljedei proljetni praznik, posveen mladima, svadbama, igrama, gorenju ("gorenje" znai ivjeti, a "gorjeti" "prebivati u Ognjebogu"). Oganjagni, Ognjebogagnibog i agnec proljetno janje dar je Bogu. Prinosei agneca, Slaveni su prinosili dar Svarogudajbogu. To je bila cijena izbavljenja od muka zime Kostrinje Kostrome. Na Dan Crvene planine su se udavali, vjenavali, pjevali i plesali. Na Radonicu, nedjelju dana poslije Crvene planine (Pashe), koja je sledila odmah poslije Velikog dana, ili bi da piruju na bratsku trpezu proljetnu Radonicu na grobove roditelja roaka. Ali kako je prvi roak, ili rod, bio sam Svarog, i ovaj dan bio je Dan Svaroga. Na groblju su postavljali stolnjake, tanjure i na njih stavljali jela, posluenje, bragu, pivo, iru, medovinu. Pili su i jeli, govorei: "Zdravi budite, roaci nai! Dajbog vam daje da se radujete toplom vremenu i zelenilu! Trava je izrasla, radujte se, roaci mili! Protegnite se u snu, budite se, priite naoj trpezi!" "Stari ljudi" priali su u Jurjevki i Cariinku: "i sedoe djeda i pradjede na mogile, poee roake moliti do stola. I doe djed starprestar, brada zelena, sam kao hrast, u mahovinu zarastao (hrast simbol Peruna!) i ree: "Gdje, dajte meni au medovine!" i ispi medovinu i ree: "A dajte i kakav prilog kolau!" i dadoe mu bor zeleni, a on popivi medovinu i bor pojevi, ree: "Slava vama, dobri ljudi!", te ieze. Kao da nikog nije ni bilo." Ova legenda jasno govori o pojavi samog Svaroga na grobovima, kao prvog ura i praura. Sam djed svemira posjetio je pir. Velesbog, iako bog proljea, stada i stoke, muzike i pjesme, plesa i gatanja, u isto vrijeme je i Svarog. I Guculi na Karpatima do danas nose kouhe s izvrnutom vunom, s kalitom i eresom i nose dugu kosu. U Rusiji na dan Sv. Vlasija itavo selo tjeralo je stoku k crkvi na blagosiljanje i kropljenje svijetom vodom. Jasno je da su seljaci pod imenom Sv. Vlasija podrazumijevali Volosa. U nekim mjestima stoka se blagosiljala na Blagovesti. U Galiini to se ini na Vavedenje. Tad uvode konja u izbu i daju mu slatkie, kruh s medom, dajui isto i kravama. Lado se u ruskim pjesmama imenuje kao "ded Lado", tj. naglaava se istovjetnost djeda svemira i Lada. Svadbarske pjesme nazivaju se u Galiini i u Tulskoj guberniji "ladkanje". Ali pored Lade bila je i Ladaboginja. Ona je zatitnica ena i majki, djece i
93

zaljubljenih. Ladino drvo je lipa i ona (lipa) je bila sveto drvo u slavenskim zemljama. Po njemu je dobilo ime Ladoko jezero, Ladoga. Na drugim mjestima Lada se zove Onjega i njenim imenom nazvano je drugo jezero Onjeko. Lado je bog poretka i u Novgorodu se potovao istovremeno s islobogom, jer red, lad, u trgovini neophodan je kako u raunu, tako i u pismu. Stribog, Striba, Vej, Povej, Vetrun je bog vjetra, zraka, zranih valova (volni), kao Varunaindra. "Stri" na staroekom znai "zrak", struja. Bog kretanja, volni (kao Indra Vedejaca). U "Slovu o Igorovom pohodu" vjetrovi su nazvani "Stribogovim unucima". Ovaj bog uivao je potovanje i uvaavanje kod Novgoroana. Kada je trebalo da krenu u plovidbu, oni su mu prinosili obilne rtve, te, spremajui se na put, kako bi podraavali Striboga, sedali na klupe, isto kao to je Stribog sjedio u umi, prestajupi da pue. Na taj nain, oni kao da su htjeli da kau da su sjedili dovoljno, te da Stribog treba da ustane i puhne u pomo trgovcima. "Strlcii", "Srlcii" na staroslavenskom znai onaj koji se kree. Isto znaenje ima ovaj korijen i u sanskrtu suprotno "nri", to upuuje na neto necjelovito, polovino, tromo. "Stribog bijesni", kada pue bura, on dobro ini, kada pue povjetarac. Po prirodi on je veseljak, i u ali upa hrastove s korijenom, zbog ega Perun grmi gromovima na njega. Kada gromovi ne pomau, Perun "otvara nebo" i daje dad (kiu). Preplaen gromom i munjom (molitvenim drvetom, hrastom nebeskim), Stribog se utiava i ve laganije pue, ne inei vie zla ljudima. On to zlo ini iz mladalakog neznanja, a ne zbog svoje loe naravi. Po prirodi on je dobar i jednostavno nije svjestan svoje snage. Zbog toga ga Perun i smiruje. Gotovo isti mitoloki sadraj itamo i u Rg-vedi, ali tamo zlo ini Dasius: "O Indra, ti si zbacio (svrgnuo) Dasiuse koji su se, provlaei se, podizali u nebo, pod njihovom maginom vanjtinom. Ti si umrtvio ove nevjerne vojske, koje su se tako odluno /prokradale gore/". "Indra, tvoja pomo uva one, koji, kao mi, tebe hvale (tebi su vjerni), ti si vladika i zatitnik tvojih robova. Tvoje srce je s onima, koji te potuju." Dakle, ovdje se uoava razlika u vjerovanjima. Dok su Vedejci pripisivali zlo lukavstvu Dasius, Slaveni su ga objanjavali djelovanjem samog Striboga, koji nerazumno ini zlo. Ta razlika objanjava se time da u umjerenom pojasu Slaveni nisu vie stradali, kao Vedejci, od monsuna i uragana. Bure ovdje nisu imale karakter katastrofe. Ako je nekad Stribog i upao hrastove s korijenom, on se "alio", a ne inio zlo. Stribogu su se obraali: "Puhni, puhni, boe!", molei ga da poalje oblake, da donese Dajboga na svojim krilima kao to se moe vidjeti u staroj hrvatsko-srpskoj pjesmi: "Molimo se Ladu! Molimo se Svevinjem Bogu! Oj, Lado, oj! Da nam dune tihi vjetri, oj, Lado, oj! Da udari topla kia, oj, Lado, oj!"

94

Po najveoj egi Stribog ljenari, krije se u debeloj hladovini i tamo hre itav dan, zaboravljajui na ljudske potrebe. Da Stribog ne ljenari, nikada ne bi bilo vruine na zemlji. Dabo nikad dod (dad) ne uskrauje, ali ga na oblacima mora donijeti Stribog, koji spava u kronjama. Upravo zato su Slaveni dizali viku i galamu, glasno pjevajui i svirajui u bogolesju u vrijeme sue: htjeli su da razbude uspavanog Striboga. Nai preci traili su kiu, budei lijenog Striboga. Dajbog uvijek daje kiu, ali ga Stribog ne slui uvijek. Slaveni su mirno traili kiu samo od Daboga, a na Striboga vikali i galamili, jer on svoje obaveze nije savjesno izvravao, traei podstrek, iako nije bio zlopamtilo. Ukoliko je smatrao da ga nisu zvali zbog nude, ve uzalud, donosio bi grad i sneni nanos, svetei se to su mu pokvarili odmor. Tada bi molili Daboga i ovaj bi otklanjao nesreu. Moko, boginja zatitnica ena, otjelotvorenje lune, potovana je kao Kostrinja, Kostroma smatrala se kerkom Peruna. ene su joj plele vence i palile vatre u noi mladog mjeseca. Molile su je za pomo u nesretnoj ljubavi, od nje su traile dijete. Moko je slaga rosu, ona je izmoljavala i kiu. U bukovini su izvodili kravu na raskre etiri puta, prskajui mlijekom iz njenog vimena da umilostive boginju. Moko je bila bogika Rusalki, i slavili su je na Dan Rusalki. Imala je djecu Livenj, ili Zliva, Zlota (duga kia), kia, magla, rajduo, kerka Rosa, koja je predstavljala nebesko mlijeko i otjelovljivala se u Mlijenom putu. Mu boginje bio je Dedokean. Jarila, Jaro, Jarovit (Baltiki Slaveni), Durilo, personifikacija je sunca, proljea. On dolazi na zemlju s "oegom", tapom, opaljenim s oba K-raja, kojim prenose lonce u pei i s ognjenom metlom. Oegom probija led na rijekama i jezerima, a metlom mete snijeg. Njemu u susret izlaze tri brata: Travanj, Cvjetanj i Svibanj (mjeseci oujak, travanj i svibanj). Jarila se s njima savjetuje, govorei svakome to treba da radi. Oni zapoinju posao, a zima-kostruba odlazi na sjever, alei se Boreju (sjeveru) i molei: "Primi me, sine, tjeraju me iz kue zla djeca!" Borej se mrti, nagovara zimu-babu da se dri, na K-Raju, vidjevi da nema kud, prima je. Za zimom odlazi i Sivi, sve vrijeme gledajui na jug, da se, im bude mogue, ponovno vrati. Ali ga tri brata tjeraju, a Jarila grije, topi snijeg i led. Ljudi mu pjevaju vjesnjanke, prireuju nona bdijenja K-Raj vatre. Kranski monasi izvjetavali su episkope i kneeve kako "majke same rado putaju kerke da se u noi Jarila zabave". U Galiini, u Dorogobikom okrugu oblae mladiu o/:epu od iaka, stavljaju u ruke topuz sa zelenim listovima i on tri selom, dodirujui svatko drvo, zemlju, biljku, simbolizirajui Jarilu. U Dnjeprovskoj Ukrajini ovaj obiaj potpuno se stopio s Vrbovom Nedjeljom, kada su se momci tukli zelenom vrbom, govorei: "Vrbaiba, bij do suza! Bij do suza!" ne znajui vie pravo znaenje tog obiaja, iji je smisao ranije sigurno bio u dodiru, u predaji zelene snage ljudima, a ne u ibanju. I ti su momci poslije Vrbove Nedjelje pjevali, poigravajui na zelenoj travi: "Sunce Jarko, Grij arko! Poalji rosicu Na itopenicu, na svaku njivicu!"

95

U Bjelorusiji na dan Svetog Georgija (Jurija) odrasli i djeca obilaze polja s pjesmom: "Jurij, ustaj rano otvaraj zemlju, isputaj rosu, na toplo ljeto, na bujno ito, na klasalo, na jedro, ljudima na zdravlje!" Oevidno su jurjevska pjesma i bjeloruska pjesma posveene Sv. Juriju istog porekla, s tim to u Jurjevki ona nije posveena Sv. Juriju, ve Jarku, tj. Jarili. U Galiini na dan Jarilajurija, u rano proljee izgone prvi put stoku na travu, ali umjesto teleta, koje se prinosi kao rtva Velesu, pastir "kolje" veliki kola, napravljen u obliku janjeta s rogovima. U Jurjevki su tog dana (prva ispaa stoke) klali i pekli u pei janje, koje nisu jeli, ve izlagali na visoko drvo, na sam njegov vrh, suei ga na zraku do Pashe. Neki put su suili svjee, samo usoljeno. Sve su to, naravno, relikti rtve Velesujarilu. I. unkovi /slavista/ smatra da su Slaveni bili pranarod Europe /"Graz Dguolk Eigorav"/. Naseljavali su je od Atlantskog oceana do Sredozemnog i Crnog mora /Engleska, Francuska, panjolska, vicarska, Tirol, Italija, Njemaka, Peloponez /afarik/ i Egejska otoka, poput Rodosa, od rijei "Rodroani". Isto, tj. da su "Arijevci bili narod Evrope", govori i Tilak, indijski znanstvenik, koga smo ve spominjali. Neemo se uputati u razmatranje tonosti ovih navoda, ali Sreznjevski to tvrdi, nalazei slavenske korijene u nazivima rijeka i mjesta Evrope. ak su i "svastiku" Nijemci posudili od Slavena. Vodanslavenski Jedanbog, ili Odinbog, njemaki Beldag, jeste slavenski Belobog, Valkiriji Vile, Freja Prija itd. U Njemakoj se na dan Sv. Vita (Svetovida) pale vatre, na Mozelireci slavi Ivandan (Kupala). U svom radu Sir John Prins govori o slinosti karaktera Slavena i Kelta. afarik, Kor i dr. dijele njegovo miljenje. Kult Jarile nije se svuda ispovijedao na isti nain. Istoni Slaveni su ga predstavljali kao mladia, na ijoj je glavi cvjetalo cvijee, oko kojeg su letjele pele, s vjeniem od cvijea na elu, sa sopelom (flauta) i procvjetalom granom jabuke u rukama. Torzo mu je bio nag, oko bedara iroka marama, na nogama laka obua poput sandala, preko ramena prebaen komad lanenog platna. Jarilin ples pratili su horovodi, a sam Bog bacao je svoj plat na zemlju i, svirajui sopel, plesao. Ispivi medovinu, mnogi pogani vidjeli bi Boga, padajui u ekstazu. "Jarovo blaenstvo" bilo je zarazno, opijajui i staro i mlado. Uope, bio je to praznik radosti i proljetnog veselja. Jarilina ljuljaka bila je jedna od glavnih zabava. Naravno, moda su se djevojke na Jarilinim nonim bdijenjima i ponaale "kao nevjeste", ali tko im to moe uzeti za zlo? Sigurno monahasketa, "koji tijelo svoje prezire", gledajui zavidno na takvo bdijenje. Meutim, moe li se ponaati "kao nevjesta", sjedei meu etiri zida? Najzad, kada se to radi u mladosti ili kad bude "sjeda brada, a avo u rebro ue"? Dovoljno je rei da, kada bi svi ljudi ivjeli kako kau monasi, ne bi uope ni bilo ovjeanstva. Ono bi davno izumrlo. Tim prije to

96

poganstvo uope nije poticalo razvrat, kao to ga ne potie nijedna religija, s izuzetkom fanatinih. Jarilo je bio bog ne samo tjelesne, ve i svake druge ljubavi, pa prema tome i bog ljubavi prema blinjem. Jarila su prizivali kada bi se pojavila opasnost da ljubav prestane, kada se javi opasnost od raanja mrnje. Kako je Jarilo bio bog i tjelesne ljubavi, ona u oima naih predaka nije bila nita sramotno, i seksualni ivot nije se smatrao grjenim, nije bilo ni pretjeranih potreba, ni razvrata u loem smislu, jer ljudima u to vrijeme ni na pamet nije padalo da u ovim odnosima moe biti neeg sramotnog. Stid se javio kao rezultat kranskog djelovanja grkih popova, koji su objanjavali da se seksualnosti treba stidjeti. Nai preci ivjeli su prirodnim ivotom i nisu se toga stidjeli. Bog Kupala bio je bog istoe i leta, on je prikazivan s jabukama u rukama i s kragom vode kraj nogu. Na glavi je imao vijenac od zrelih vianja, ljiva i drugih plodova. Kada kaemo "on je prikazivan", mislimo na predstavu tog boga. Slaveni, naroito zemljoradnici, nisu prikazivali bogove, jer nisu tome teili. Kupalu su slavili ognjem, vatrom i umivanjem u banjimovnici. S Kupalinim danom zima, koja se jo drala u dubini zemlje, u jarugama i jamama, konano je odlazila. Jarila s dolaskom Kupale odlazi, a u susret Kupali idu tri brata Meseca: ervenj, Lipanj i Srpanj (lipanj, srpanj i kolovoz). ervenj pali Kupalin oganj, oko kojeg se odrava nono bdijenje, preskakanje vatre za oienje due i tijela; ervenj uzima baklju od smole i tri poljima, bacajui iskre da bude dobra ljetina. Ljudi tjeraju i stoku kroz oganj radi oienja od bolesti i zatite od svakog zla. Mladii i djevojke pletu vijence od cvijea i bacaju ih u rijeku, gatajui iji e vijenac otploviti, a iji uz obalu pristati taj e se te godine eniti. Tog dana kotrljaju slamnati toak, palei ga u reci. Poslije toga kupaju se u reci prvi put te godine. Na Kupalinu no skupljaju trave do zore, ukupno dvanaest, koje se upotrebljavaju osuene kao odvar protiv raznih bolesti. Trae cvijet paprati, Perunov cvijet, ispod kojeg se vjeruje da lei blago. Kupala hoda zemljom do skupljanja ljetine i plodova, do Prvog spasa ili do Uspenja, a zatim najprije odlazi nou, potom i danju. Od rujna poinje kod Slavena Nova godina, Sivin dan, Male i Velike ovseni. Na Dan Sv. Ilije proroka, koji se poklapa s Perunovim danom, Kupala sve ee i due odlazi. U njegovom odsustvu na zemlju se uvlai Sivi, inei je studenom, hladei ume i umarke. Lie poinje da uti, a po bogolesjima jadikuje boginja Senjava, personifikacija stradalog zelenila, ljetne radosti. Prate je tri brata Koledia (listopad, studeni i prosinac). Ciklus boga Sive do Koledinog i Krinjeg dana su zima, hladnoa i studen. Male i Velike ovseni su praznici kada se proba prvi kruh od novog brana, pije braga, ira, pivo, medovina. Poslije Dana Kolade i Dana Krinjeg slijedi Maslenica, praznik blina, utipaka, jela od masla, te mjesec zimskog posta, za oienje tijela. To je priblino ciklus praznika starih Slavena, kao i pregled glavnih boanstava. Kod Slavena, kao i kod Vedejaca, zahvaljujui tijesnoj vezi njihove religije s ciklusima godinjih doba, boanstva su bila mnogobrojna. Mnoga drugostepena boanstva nisu spomenuta u opisima slavista. Njihova imena, kao i znaenje, u mnogim sluajevima izmiu naoj panji i razumijevanju, poput Mlade, Rade, Zabave boginja mladosti, radosti i veselja. (Spominju ih mitolozi, opisujui obiaje Galiine.) ivbog, ili ivobog jedno je od boanstava slavenskog panteona s vrlo vanim znaenjem. ivobog odrava sam ivot. Da nije njega, dola bi Mara, smrt. Mjesto sile
97

ive je stomak, zbog ega se mora posebno zatititi od udaraca, ranjavanja, prehlade. Za to se koristi "ivkoren", ili "divosila", "agagit opapaPz". Na Kupalin dan brali su i "bogorodiinu travu", ili "Iega djrepsj opaNz", iji je odvar pomagao ivi. Bogorodiina trava je nezamjenljiva pri poremeaju varenja. Nai preci druge lijekove nisu ni koristili, osim odvara od trava. Meu njima poznata je "hajduka trava", koja se upotrebljavala jednako kao i bogorodiina trava. "Kokotac" je bio efikasno sredstvo protiv prehlade, kao i lipov cvijet ili malina kuhana na medu, zovin cvijet, cikorija (plava) itd.; listovima bokvice i nane pokrivali su rane i bajali protiv "rude krvi": "Na moru, na Oceanu, na Otoku na Bujanu sijed djeda stoji, Rudoj krvi nareuje: "Ti, Ruda Krvi, stani, bacam na tebe ini zatvori se, Ruda Krvi, zakori se, iz rane ne iri se!" Protiv nervnih bolesti sipali su vosak u lonac s vodom, stavljen na stomak, na "mjesto ivo", i kada se vosak slijevao u bezoblini grumen, pokazivali su ga bolesniku, naroito kad se uplai, govorei: "Vidi li, kakav strah iz tebe izie?" Slavenski vrai-koladuni znali su da je ovjek prije svega iva forma, a strah koji potie od "Nave zreti", ne moe se izraziti kroz formu te se, poto je bezoblian, teko lijei. Kad se bezoblini grumen izlije i pokae bolesniku, strahu se pridaje forma te bolesnome postaje lake. U tim, reklo bi se, "divljim vremenima" stari ljudi znali su dosta toga to danas zovemo "telepatijom, hipnozom, sugestijom i psihoanalizom". ivobog je vrlo potovan. O tome kako je izgledala sluba posveena njemu nemamo podataka, ali ima osnova za pretpostavku da su svi izvori, bunari smatrani mjestom djelovanja ivoboga te su ih uvali od zagaenja i u njihovoj se blizini molili. ivobog bio je bog zdravlja i istoe. "isti etvrtak u Strasnoj Nedjelji zove se u Galiini "ivin etvrtak". Tog dana palio se etvrtkov oganj koji se smatrao svetim i u njemu se prila sol, koja je postajala sveta. Za Rusalke se zna da su bile ljepotice i da su obitavale na obalama rijeka, jezera, u umama, na poljima. itav period od istog etvrtka do Praznika Zelenila (Trojica) nazivao se Rusalije i bio posveen Rusalkama.' U Galiini se Rusalije zovu jo i Turicani (Bujtur ili Perun). Meutim, treba rei da je Galiina predstavljala poseban ogranak slavenstva, dok je rusko slavenstvo, na primjer, u mnogim sluajevima imalo drukije obrede i vjerovanja. Ime Rusalki, izgleda, potie od sanskrtske rijei "raza", "rasa" voda. Na jeziku Kelta zove se "rus" (jezero), na latinskom "ros" rosa, a na slavenskom "rosa", "ruslo", "rusi", "rus" upuuju da korijen "ros" oznaava pojam "voda" i da Rusalke nemaju nita zajedniko s "pokojnicima" ili s "duama". Beloruska pjesma o Rusalkama kae: "Dovest u Rusalke U zeleno ito,
98

Tamo Rusalke u itu Zelenom sjedile: A moj klasi Kao javori U peki kolaii, Na stolu pogaice." Rusalke pomau cvjetanju ita, a ito odgovara: "Ne mogu stajati, klasove drati, klas klas povi i slamu lomi." Prema tome, vidi se da su Rusalke u polju pomagale cvjetanju trava i ita i uvale ih od svakog zla i tete, a poseban praznik Rusalki, poslije Semika, dokazuje ne samo da se Slaveni Rusalki nisu bojali, ve da su ih potovali. Ve smo napomenuli da su se vode kod Slavena potovale kao ive i da su Rusalke, ili Mave, boravile na izvorima, bunarima pa su Slaveni smatrali velikim grijehom zasipanje bunara ili muenje vode u njemu. Isto shvaanje vode, kao valova koje raa Indra, sreemo i kod Vedejaca: "Doi nam u pomo (Indra) s Neba ili Zemlje, iz Zraka ili Valova!" Rusalke i Mavke su boginje koje daju vodu iz njedara zemlje, pomaui tako da etva bude bolja. Guculi govore: "Bez Mavke nema travke!" a na Dan Rusalki organizirana je litija po poljima. Nema sumnje da je to poganski obiaj, u koji je utisnut kranski sadraj. Vile, ili "Tridevet sestrica", deve oblaka takoer su Rusalke, koje vode oblake da Perundajbog moe da prolije vodu na polja i uini ih rodnim. Rije "Vila" potie od "VALNA" ili "volna": Vile su kerke valova (voln). U vrijeme oluje Vilerusalke seju kiu (Dadbogova voda), koju su, moda, ognjitarci doivljavali kao Perunovo sjeme koje oplouje zemlju. Rusalke su babe na nebu i plove na valu, a pri prvim udarima munje one jure s neba k zemlji, nosei nebesku vodu. Perun gromovnik je bog koji pobjeuje neprijateljske snage. Suna Vedejaca, Asuras: "Aditi to je Nebo, Aditi to je Zrak, Aditi to je Majka, Otac i Sin, Aditi to su svi Bogovi i pet rasa, Aditi to je sve, to je roeno i to e se roditi". Boanstva zemlje i neba Aditijas predstavljaju djelomino enski princip, mada se tiu i aktivnih formi Sunca: Varuna, Surija, Savitri, Bhaga, Puan, Mitra, Ariman, Aditijas djeca Aditi, majke ili prirode u cjelini, koja je imala i kerke. Te kerke imaju potpuno isto znaenje kao Rusalke kod Slavena. Aditijas, izvravajui volju majke, djeluju ponekad kao boginje Rusalke. Meutim, ako je Aditi imala kerke, ove su djelovale potpuno isto kao Rusalke. Marutsi Vedejaca su aneli. Rusalke treba shvatiti kao anele, samo enskog pola. Poto su bile nebeski izaslanici, Rusalke su prenosile boju volju zemlji i ljudima. Vedski Dakha, sedmi Aditija, "mudar, oprezan, uman", odgovara Vlesu, ili Velesu bogu mudrosti i umjetnosti. Vinu, boanstvo jo neodreeno u vedizmu, nosi u sebi potporno naelo i u potpunosti odgovara Vinjem i Svevinjem kod Slavena, iji su reci, vjerojatno, ve znali znaenje ovog boanstva. Tako su Vile ili Rusalke, Mave, ili Mavke, bile kerke oblaka i njihove majke Mokoe, koja potpuno odgovara Aditi (Pranajavi?)

99

Boanstvo suprotno njoj bila je Mara, Morevit, carica "onog svijeta". Slaveni su vjerovali u "onaj svijet" otprilike kao u Raj, Ad i istilite, ali je u isto vrijeme pojam o Adu kod njih bio neodreeniji, jer je Bog, po njihovom shvaanju, bio dobar i za grijehe nije kanjavao, jer je kazna poticala od samog grijeha, kao to oganj ide od iskre ili svjetlost od vatre. Tako su ljudi svojom grenou sami stvarali svoj Ad. Dakle, "onaj svijet" bio je ne samo Raj, gdje je plavetno carstvo primalo pravedne ljude, ve i sivi svijet, a za njim i crni svijet, gdje je sunce crno. Morilo i Mogila alju u bijeli svijet, tj. u Jav, gdje ive ljudi, svoju djecu Morilke (Morloke), koje more ljude bolestima, a njihova kerka Mara (Morena, ili Mora), usmrujui, baca ih u mrtvo carstvo, u Nav, Nev, u kojem "ive" svi oni koji su postali navji. Nav ji ovjek je mrtav ovjek. Poput korijena "nri" u sanskrtu, "mri" u slavenskim jezicima nosi negativno znaenje: mor, umrijeti, mraka ili mrak, Sve su to atributi "onoga svijeta". Vjerojatno je to u poetku bio korijen "nri", koji je potom preao u "mri". Njegovo znaenje istovjetno je sanskrtskom "nri". Kad ide Zima-Sivi-Siva, sree se s tri brata Kostruba Grudenj, Sijeanj i Ljuti (prosinac, sijeanj i veljaa). Oni su u neprestanoj svai, i tren pobjeuje zima, tren Kostrub, i tada ne pada snijeg (Kostrub Koej, mraz) a kad zima nadjaa Kostruba, poinje da pada snijeg. Sivog nekad shvaaju kao boanstvo odvojeno od zime, ponekad kao sliveno s njom. Vjerojatno u tim shvaanjima, kao i kod Vedejaca, ima izvjesne kaotinosti, neutvrenosti. Iako se slave zimi, Kolada i Krinji ne zavise od nje, niti su s njom u prijateljskim odnosima. Oni su prije obeanje proljea i otjelotvorenje zimskog sunca, njegovog pasivnog, ali u sebi aktivnog principa. Kolada predstavlja lik Agnija, on je kolo goree, tj. Sunce, a gdje je ono, tamo nema hladnoe. S druge strane, Kolada je sveanost, po njemu su nazvani zimski praznici, zimski solsticij. Samo raanje toplote i Sunca jeste narastajui Dankrienj, ili Krinji, jer on je Sunce i dan, koji se u vidu male srebrne figurice trijumfalno nosi k zimskoj vatri, ophodi tri puta snopdjedu svemira a zatim se spaljivanjem ovog snopa spaljuje i "zima". Zima odlazi s pojavom Jarila, koji je izgleda takoer Krinji, ali odrastao, a Kostrub (mraz, hladnoa) jo se krije u zemlji. On odlazi tek s pojavom Kupale. Naveer na tedro Veer u Galiini stavlja se snop uz zid, a ispod njega razastire slama. Snop je djeda, a slamababa. To je simbolika neba i zemlje. Dananja Nova godina poklapa se s praznikom Velesa, kada su ognjitarci naveer izvodili stoku da joj pokau Velesovu zvijezdu. Krtenje se poklapa s praznikom Lada i Lade. Veliki Dan posveen je Dajbogu, Dan Sv. Georgija (23. travnja) je Jarildan, Trojica Praznik Zelenila (Praznik Rusalki), na dan Ivana Krstitelja je Kupala, od dana Sv. Andreja do Zimskog Nikole su praznici Peruna. Perunu je bio posveen i dan Proroka Ilije leti. Svakodnevni ivot, obiteljska slavlja praznovali su se posebno. Tako su se slavile svadbe, roenja, sahrane, prvo oranje zemlje, sjetva, etva (Spoine) vridba, istjerivanje stoke na prvu travu i sl. Razgovori o "Jarilinim noima" lieni su svakog osnova, jer su ih opisivali fanatici, koji su u svemu slavenskom vidjeli "loe", a u obredima-pirovima "nedostojno i psu da jede". Sjetimo se da su ti fanatici, koje su Grci obuili, pisali svoje izvjetaje, preuveliavajui, izmiljajui i izvrui da time ugode episkopima i kneevima. Ovi su poduzimali stroge mjere protiv "okupljanja na avolje pjesme, plesove i skakanje",
100

"kada crkve opuste". No, bez obzira na sve napore kristijanizatora Rusije, ona je nastavljala da pjeva na Trojicu: "Blagoslovi, Trojica, Bogorodica, U ume da poemo, Vijence da svijamo, Oj. Dedlado!" U Galiini uoi Jordani (na tedru Veer) pjevaju, osim tedrovke i koledarske pjesme, kako kae Tereh: "tedro Veer divno, Sretna vremena, Rodila Deva Predvjenog Sina Lado, Lado, Lado, Sve na svijetu rado, tedro Veer na zemlji!" Na Brdu pjevaju koledarske pjesme, koje su sastavili monasi s kranskim sadrajem i, u kojima je, bez obzira na to, prisutno usporeenje Sv. Deve s Ladom, boginjom Slavena, tedrom i blagodatnom, koja uvijek daje ono to se od nje trai. U njenu ast te veeri spremalo se 12 jela i zvao se na veeru svaki prolaznik. U Rusiji, kako bi se iskorijenio ovaj obiaj, tedra Veera je nazvana "Gladna Kutja". Ovo ime su, vjerojatno, dali Slaveni da pokau razliku izmeu tedre Veere i kranske kutje. Seljaci u Rusiji su, meutim, uporno uvalo sjeanje na prolost, o emu svjedoe i izreke vezane za Koledin dan: "tipa mraz, u smetu vinja, rodi se Krinji!" "Dola zimababa, snop nam treba!" "Doli Koleda i Krinji po vinje". (Na Boi, za tedru Veeru sprema se kutja s medom i odvar od suhih jabuka, ljiva, kruaka i vianja). "Koleda doe, dobra nae, Koledi blaga, a ljudima braga!" "Babu stavili, Koledu proslavili, doveli konje, al' nema sanki! Traili, traili, nali Onjegu, uprei taljigu!" (Aluzija na skoro proljee). "Tko je ljeto proivio bez rada, nee mu pomoi ni Koleda!" "Koledu i Sivog na veeru zvali kolae da kuaju, stare da sluaju". Sve ove izreke vezane su za zimske praznike i iz njih se takoer vidi da su na tedro Veer stari priali o starini. Te veeri su gatali, lili vosak, olovo, izlazili na ulicu, pitali prolaznika kako se zove. Gatanje na praznik odralo se ak i u gospodskim kuama u Rusiji, to se vidi iz "Evgenija Onjegina", gdje Tatjana gata s dadiljom, pria joj snove itd. U seoskom biu sauvalo se mnogo toga iz drevne prolosti sve do revolucije. uvari te prolosti bili su stari, koji su o njoj saznali od starijih.
101

Predaja "Belgorui kamen" odnose se na oltare prolosti, na kojima su nai preci prinosili rtve. Za to su birali, po mogunosti, bijeli, tj. kvarcni kamen, nazvan "beogorui" zato to su ga, da bi zapoeli trebe na njemu, oevidno, radi oienja palili u Perunovoj vatri. Mogue da je taj kamen i pao negdje u vidu meteora, ali takvi meteori su K-Rajnje rijetki i u veini sluajeva sastoje se od legure eljeza i nikla, Prema tome, najvjerojatnije je kamen osvjetljavalo sunce. U Jurjevki su, na primjer, to bijelo kamenje zagrijavali do usijanja, a zatim bacali u burence s vodom, kako bi ih oistili prije usoljavanja povra. Kamenje se grijalo do usijanja, to je dovodilo do kljuanja vode. Neki slavisti smatraju da je Kolada bio praznik svih bogova, kao to je kod krana Dan Svih Svetih, drugi ga smatraju Praznikom mirnog rada i Zahvalnosti, kao i pomenom svih mrtvih, za koje ostavljaju na stolu veere kutju, a u Rusiji i sva jela, "za due umrlih". Jasno je da je ovaj obiaj povezan s "Navjom Veerom" u movnici, rodu i roaniu. U prilog toj pretpostavki govori i snopded, koji se stavlja u krasni ugao u Galiini, kao i snop K-Raj nogu zimebabe, snjene figure, koju valjaju djeca, a ukraavaju odrasli u svakoj kui. Na glavu joj stavljaju ljetnu slamnatu kapu, umjesto nosa utiskuju korijen mrkve, oi prave od suhih ljiva, zube od zelenog graka sve od plodova leta. K-Raj nogu zimebabe isti se snijeg, a ujutro gledaju kakvi su tragovi ostali: ako su ptiji, bie skoro proljee, ako su zvjerinji, bie duga zima. Prosinac se u starini zvao prosinac, jer tog mjeseca mlate proso, sakupljeno leti. Na dan Kolade ukraavala se kua sijenom, koje se stavljalo i na stolnjake, a preko njega tanjuri s hranom da "i Domovojbatjuka proba". Kuni, kao i umski ili vodeni, bili su treestepeni bogovi pabogovi. Njihov posao malo se ticao ljudi. Kuni je uvao kue i dobra domainstva, umski ume, a vodeni rijeke i jezera. Poljevoj je uvao polja i itarice. Lugovoj lugove i panjake. Radogost, Radovit su bogovi Baltikih Slavena, u vezi s ciklusom svakodnevnih poslova, uvari gostoprimstva i pomoi blinjem. Istoni Slaveni znali su za Radita, boga mudrog savjeta i pomoi u tekim poslovima. Izgleda da su Radi i Radgost bili isti bog, ali izvori o tome vrlo malo govore. Radovit je vjerojatno bio bog skupova i savjetovanja, drutvenih poslova i vanih odluka. Kao i kod Vedejaca, kod Slavena se povremeno javljaju boanstva, iji je lik blijed i nama malo poznat. Vremenom ak prestaju da se spominju. Tako u Rg-vedi sve vrijeme iskrsavaju novi likovi boanstava, koji se potom zaboravljaju. U naem radu esto spominjemo knjige g. Tereha koje su nedovoljno obraene, siromanog stila, ali sadre vrijedne misli. Nismo dali sebi za pravo da odbacimo njegove knjige zbog tekoa itanja, jer smo pri tome mogli odbaciti i vidan odraz narodnih vjerovanja koje se ne mogu ignorirati. U rekonstrukciji drevnog slavenskog shvaanja svijeta potrebno je iskoristiti svaku korisnu pojedinost. Kara, Karina je boginja alosti, plaa, jauka, o kojoj se malo govori u izvorima i, vjerojatno su izbjegavali da o njoj mnogo raspredaju, jer tuga, alost, jadikovanje i tubalice prijete zdravom duhu. Ako je ovjek u alosti, on se ne trudi da alost odrava, ve da je to prije zaboravi. Slian je sluaj s Crnim Horosom ili Crnobogom, koje Slaveni nisu esto spominjali, kako ne bi prizivali nesreu. Prokopije Kesarijski pie da su "Slaveni oboavali nimfe i druge duhove demone". Teko nam je da prihvatimo ovakvo gledite. Za svakog, tko je pretjerano uvjeren u ispravnost svoje vjere bogovi drugih naroda su "demoni". Mi tako ne mislimo. Naa
102

namjera je da u ovim bogovima naemo odraz due naih predaka, i samo to u njima i traimo. Slaveni su vjerovali da e doi dan, kada e ljudi postati dobri i svijet biti predivan. Dakle, njihova religija nije bila samo moralna, ve je zahtijevala vjeru u boljitak, u usavravanje ljudi i svijeta. Oajanju u ovoj religiji nije bilo mjesta. Ona je bila optimistina i poetina, a bogovi dobri u pravom smislu te rijei, irei dobro oko sebe, kao cvijee mirise. Moda bi rijei Prokopija Kesarijskog trebalo uzeti s rezervom ovjeka koji nije razumio slavensku religiju, ne vidjevi ono, to ona zapravo jeste. I kad su slavili Rusalije, Slaveni nisu imali u vidu "demone", ve blage deve rijeka i jezera, uma i polja. Oni su potovali i Perunice, "koje su pojile medovinom" poginule u sjei, to je istovjetno nebeskoj somi Vedejaca. Vojnik, poginuo u boju "za prijatelje svoje", odlazio je pravo Perunusvarogu, ne zadravajui se u Navu. Iz Java on je stupao u Prav, Raj, Svargu, voen Perunom koji ga je uvodio u svoje posjede ili nebesku kovanicu, odakle je sa svim ratnicima Peruniima iao u boj protiv neprijatelja bogova gdje je tama-zlo odstupala pred njim. On je ivio na plavom nebu, napasajui svoja stada, anjui njivu, ivei, kao i na ovom svijetu osjeajui vjenu radost dok ga zemaljske brige vie ga nisu morile. Kasnije, kada se obrazovala Litvansko-ruska drava, stanovnitvo je uvalo svoju tradiciju, razvijajui je bez intervencije episkopa i kneeva. Kad bi se episkopi obraali litvansko-ruskim kneevima, radi zabrane "sotanskih igara, plesova i skakanja", ovi bi im obeali pomo, ali nisu poduzimali stroge mjere, to i objanjava injenicu da su u Ukrajini, bez obzira na kranstvo, preivjela i poganska vjerovanja i obredi. Indra Vedejaca, isto kao i slavenski Perun, kuje oruje na nebesima. U tom smislu Slaveni su uspjeli da sauvaju vezu s vedizmom, vezu koja gotovo da je znaila istovjetnost. AgniSarama, personifikacija "glasa molitve" (Vagdevi), vjerojatno je posluila kao povod za ime Sarmata, ili Saramana. Izmeu ostalog, rije "Samara" oznaava rijeku, pritoku Dnjepra, "Samarsk", grad "Samara" dovoljnoje rairen meu nazivima u Rusiji. "Sarama" ili "Samara" znae isto, jer je metateza slogova u tim sluajevima vrlo esta. Svakako, neophodno je dublje prouiti Rg-vede kako bi se pokazala jo dubljom analogija izmeu vedizma i poganstva. Boanstvo je kod Slavena bilo dobro; takvo je bilo i kod Vedejaca: "(Varuna) je pun suosjeanja, ak i prema greniku" himna Rgvede /citirao Max Miler, str. 540/. Due pravednika "gore kao sunca na nebu". Perzijanci su, mislili da su zvijezde na nebu armije, kojima zapovijeda Mitra. U mitraizmu je Vaj prostranstvo, sumrak, praznina, a kod Slavena Vej je Stribog, vjetar. Dakle, i mitraizam je dao neto poganstvu. Zendavesta govori o Vaju, a poganstvo o Vejustribogu. Mitra je Sunce, Vaj prostranstvo, a kod Slavena Vej je vjetar, koji dolazi iz prostranstva, dok je Sunce Dabog, Perun, Vinji, Horos. Mitra "roen iz kamena" (Petar), i umrli "odlaze do Petriva (Pitris). U dubini spilje gdje je gorio oganj, slavili su Mitru Perzijanci a Slaveni su palili Perunove vatre, slavei boga. Prisutna je podudarnost i s mitraizmom, kako se vidi iz ovih redova. Ali, kako mitraizam potie iz vedizma, ovo slaganje odnosi se na istovjetnost porekla dviju spomenutih religija od vedizma. Predstavljanje Crnoboga od strane Venda i Obotrita kao lava, koji rie, upuuje na to da postojbinu ove zvijeri treba traiti na Istoku, a ne na Baltiku. Prirodni ciklus, toak vremena koji se okree po volji Svaroga, isto je to i "toak Brame", iako je ovaj iz kasnijeg perioda od vedizma. Pa ipak, potiui iz istog izvora
103

vedizma, slavensko poganstvo i hinduski bramanizam razvijali su se u duhu skrivene logike vedizma, koja je vodila obje religije ako ne istim, a ono paralelnim putovima. Slavenstvo je zamiljalo skup bogova kao nebesku vojsku, koju predvodi Belobog, a koja se bori protiv Crnoboga i njegove vojske. Jasna je aluzija na borbu Ormuzda i Ahrimana Zendavesta. Meutim, ako je religija Zendavesta i utjecala na slavensko poganstvo, taj se utjecaj iskazao samo u ideji Beloboga i Crnoboga. Kod Slavena se ova borba Beloboga s Crnobogom izraavala kroz smjenu sezone lijepog vremena zimom, a zatim pobjedom Beloboga nad Crnobogom i povratkom Jariladaj boga sunca. U religiji Zendavesta to je osnovni princip neprekidne borbe dobra i zla. Jasno je da koncepcija nije potpuno ista. Slaveni su pod borbom Beloboga s Crnobogom podrazumijevali samo borbu topline s hladnoom. Istina, zlo se pripisivalo Crnobogu, ali ta ideja nije posebno isticana. Meutim, kako je poganstvo nastalo iz vedizma, u tom sluaju jasna je ideja borbe Indre s neprijateljima, meu kojima je glavni Vritra Indra moan kao bik, utoljavao je e naom somom u vrijeme Trikardus (tri glavne rtve), on je pio od naih prinoenja. U isto vrijeme Madgavan je uzeo munju, koju je bacio kao strijelu; on udari prvoroenog od Agisa. Indra, kada tvoja ruka udari prvenca od Agisa, odmah vradbine maga nestae; istog sata ti kao da daje Suncu, Nebu, Zori da se rode. Neprijatrelj nestade pred Tobom". U ovim stihovima Rg-vede dana je potpuna slika borbe Beloboga i Crnoboga, koja je s njom identina. Tama se povlai pred svjetlou. Crnobog se povlai pred Belobogom. Pobjeda je uvijek na strani dobra. U Zendavesti ni dobro ni zlo ne pobjeuju do K-raja. Po tome se slavensko poganstvo razlikuje od religije Perzijanaca. Indra pobjeuje odvratnog monstruma udovite Tvatri. Personifikacija Tame postaje zli Bog, koga ubija Svemogui. Kod Slavena Belobog ne ubija Crnoboga, on ga samo nadjaava. Zatim Crnobog, odmorivi se od poraza, uz lomo tamezla, tame i zlih vojnika, iznova podmuklo napada s lea Beloboga, ali Perun, Veles, Dabog, Stribog, Vinji, Koleda, Jarila, Horos lete mu u pomo i Zima, vrijeme Sivog, odlazi, a nastupa Proljee. Takvim kolom (ciklusom) tee Jav po Pravu, i Crnobog ne moe odvui Belobogasvetovida u Nav. Iznad njega je Svarog, djed svemira, koji to ne doputa. Na taj nain Svarog regulira smjenu vremena poganskog kola i predstavlja stoer, oko kojeg se ono okree. Tako djeluje i Indra: "Evo Zore; ona unitava tamu, ona dolazi iz K-raja Neba, ona ih (seni) ubija i pretvara u prah". Tako ono, to nam nedostaje u razumijevanju poganstva, moemo nai u vedizmu, gdje Bog ini to isto. Indra takoer uvijek pobjeuje zlo. Rajduga, Raduga, Perunov most u Svargi, pojavljuje se poslije pobjede Belobogasvetovida nad Crnobogom. Niz njega, niz most, silaze svi bogovi na zemlju i tada poinje toplo vrijeme i dolazi Jaro. Tada se "roaci u mogilama bude i proteu od dugog sna". Slaveni ne znaju brau Avine, ali zato Perun juri na ognjenim konjima, upregnutim u zlatna kola, i kad idu kasom, ni um se ne uje, a kad jure u galopu, sve grmi i prti. Pri udaljenom gromu, Zarnicama (Rusalkama, koje lete nad poljima) Perun kuje oklop u nebeskoj kovanici. Kao to kod Vedejaca braa Avin doekuju i ispraaju zoru, tako
104

se kod Slavena etiri boga sreu s tri brata-mjeseca, oznaavajui na taj nain sezone. U Rusiji, meutim, bogovi su bili grupirani po tri (Trimurti, Triglav), inei etiri skupa, s po jednim boanstvom. Indra i Perun su identini. Oba savlauju Crnoboga. Kao to se Indra pojavljuje i kao Agni, ili Savitri, u ovom sluaju Perun-Svetovid-Belobog (ili Svetovid) i svi ipostasi Svaroga prelaze jedna u drugu, zavisno od uloge koju igraju u razvoju ciklusa. U obitelji oni su Rod-Roani Sam i Rgl, Mokoa i Ljelj s Ljuljem, Lado s Kupalom, a u prirodi oni su ta ista lica, ali s drugaijim funkcijama. Meutim, kao to u vedizmu postoji "jedino bie, kome mudri daju mnoga imena", u poganstvu se svi oni takoer svode na Svaroga, pojavljujui se kao Svaroii i Svaroice, to jest Rusale, ili Rusalke. Dakle, obitelj i svijet povezani su bogovima u jedno. To je veza izmeu neba i zemlje, Boga, ovjeka i svijeta. Sve je ispunjeno manifestacijama boanstva u svijetu, nebu i ovjeku, njegovom ivotu i smrti. Jedno neraskidivo platno (Rg-veda, gdje je ukazano da se molitvama i rtvama stvara platno odnosa izmeu Boga i ljudi), koje spaja sve zajedno. Svod, ili vidljivo nebo, vrsto je ujedinjeno i Svarog, "sjedei na oblaku, za bradu se drei, ar pticu sluajui, zamilja svijet i kae: "Blago jeste!" Tako Bogotac na oblaku plovi nad svijetom, zamiljajui ga. Kao to znamo, Brama kod Indusa, zamilja svijet i svijet ivi, dok Brama misli. To je dan Brame. A kada Brama prestane da zamilja svijet, nastupit e no Brame i svijet e nestati. Paganstvo je, meutim, znalo da pod vidljivim pojavama svijeta lei osnova, Prav, nevidljiv, ali neophodan Javu, jer Jav na njemu raste, kao trava na zemlji. Ako Jav ode s Prava, on postaje Nav. Prav je uvijek bio i bie, a Jav tee samo dok to Svarog hoe. Varuna poslije Indre, kao Perun poslije Svaroga, jeste ipostas Indre, isto kao to je Perun ipostas Svaroga. Kod Vedejaca, pored rtve, princip povezivanja s Bogom bila je soma, napitak bogova kojoj je odgovarala soma nebeska. Kod pogana ljubomelj-medovina takoer je obavezan element rtava i moljenja, ali njegova uloga ve je manja i prinoenje medovine vie nema toliki znaaj kao u vedizmu. Meutim, ni jedan praznik ne prolazi bez nje. Kod Slavena voda, umivanje igra glavnu ulogu i kroz kupanje u banji poganin se prisajedinjuje Bogu, on, umivajui se u banji, ponavlja akt Svaroga koji odgovara stvaranju svijeta. Kod njega se veza s Bogom ostvaruje kroz umivanje. No kako je kod Vedejaca Mlijeni Put bio tren mlijeko zore, tren soma, tako je kod pogana Slavena to jednom bilo mlijeko Mokoe, to ga je ona nosila Svarogu da se napije i prolila, a drugi put ljubomelj-medovina to je Svarog pio i predajui hrabrima da se napiju, prolio. I svijetli Mlijeko Svarogovo, ljubomelj-medovina, osvjetljavajui tamu, da i u tami ljudi ne zaborave predvjenu svjetlost Boju. Vedejci su znali da su zvijezde sunca due heroja, Pitris. Pogani su vjerovali da due pokojnika nakon umivanja u banji Svaroga iz Nava idu u Raj i tamo sijaju kao zvijezde. Vedejci su vjerovali da je "Agni u svemu u travi, u konjima i u ljudima". Tako su pogani vjerovali da svjetlost zvijezda ide u ovjeka i u njemu ivi. Zato su smatrali da leti treba spavati u dvoritu, u kolima, da svjetlost zvijezda pronikne u ovjeka i oisti ga svojim ognjem. Oienje ognjem i vodom vrhovna je tajna poganstva. I jedno i drugo primjenjivalo se pri roenju, bolesti, braku, molitvi, smrti. Pranje mrtvaca bio je jedan od vanih obreda. Spremanje za posljednji put sauvalo se u narodnim obiajima do Prvog svjetskog rata. U starini to su bili laa, sanke, kola. Uope, nekakva koija za put na onaj
105

svijet. Izgleda da su preci smatrali da smrt nije prosta pojava: ovjek je postojao i nema ga. Oni su mislili da poslije smrti treba prei dalek put. Ideja dalekog puta poslije smrti takoer je vedskog porekla. Kao to se ovjek, udaljujui se u plave daljine u stepama Saptesindhu ili Baktrijane postepeno rastvara u tom plavetnilu, tako i umrli, naputajui tijelo, nije tako brzo naputao rodna mjesta, ve postepeno, pravei sve vee krugove (kolo), odlazio na onaj svijet. Od tamo je i pravoslavlje preuzelo ideju hoda due po mukama koje traje 40 dana. Koliko je dua hodala po poganskim vjerovanjima, mi tono ne znamo, ali vjerojatno priblino isti broj dana. Na jugu Rusije smatrali su da je taj period 49 dana. Skiti su vozili svoje umrle u pogrebnim kolima po stepi prilino dugo, a sama sahrana uglednih ljudi trajala je oko mjesec dana. Vjerojatno se, u cjelini, ona takoer poklapala s periodom od etrdeset devet dana. Svjetlost, princip svjetlosti i ognja, kao i vode i Vejavazduha bili su osnovni pojmovi, koji su inili sutinu poganstva, ali su isti elementi postojali i u osnovi vedizma. Razlika je bila samo u tome to je kult soma za Vedejce bio princip, koji povezuje s Bogom, dok su Slaveni smatrali glavnim umivanje, kao ponavljanje Svarogovog akta stvaranja svijeta. Za Vedejce je rtva prinoenje some bila taj akt stvaranja. Smisao i jednih i drugih obreda svodi se, dakle, na isti sadraj ponavljanje akta stvaranja. U tome se vidi jedinstvo dvije religije, bez obzira na prividnu razliku. Mnogo je korijena u slavenskim jezicima, koji ukazuju na isto. Tako, ime Venda u poljskom jeziku govori o Vendima daleke prolosti. Svarog, rog, Rig, u uobiajenom smislu je sveta rije Vedejaca iz ranijeg perioda ili onog koji se poklapa s Vendima. Rogneda je mogla biti Ranegilda, ali je mogla biti i Rigveda. Prag, pirog, irogki, vrag, jaruga, rogoina, riga (suara) itd. Red ili rada postoji i u sanskrtskom jeziku. Oznaava neto carsko, vladajue, vie. Tako su ostali tragovi nekadanje zajednice Vedejaca i Slavena ne samo u jeziku, ve i u obiajima, religiji, pogledu na svijet, obredima i legendama. to vie usporedimo njihove religije, ukazuje se sve vie slinosti i sve manja postaje razlika. Tako je Surija Vedejaca, izvor svjetlosti Sunce bio predstavljen u liku mudraca, koji prelazi svoj put u koiji, u koju je upregnut besmrtni trka. I nehotice se raa u mislima lik Peruna na njegovoj jarosnoj trojki. Perun juri, gaajui perunima-strijelama zemlju, i s njima dolazi toplota. Dajbog u dugoj odjei ide za njim. Prate ga mudri Veles u bundi s nalija postavljenoj vunom, s pastirskim povijenim tapom, s kalitom preko ramena. Surija daje prirodi snagu a ljudima razum. Gdje je nastala ova religija, ako ne u besK-Rajnim stepama Fergane, Baktarijane, Saptasindhu? Ve smo rekli da su se germanska plemena kretala preko Irana, a Slaveni preko sjevernog Kaspija. I vjerojatno, nije bio samo jedan izlazak Slavena u Europu. Prvi i najblii Vedejcima bili su Litvanci koji su sauvali ime Varuna, pretvorivi ga u Perkuna. Meutim, ima osnova za miljenje da su Perun slavenski i Perkun litvanski iako istog imena, bogovi razliiti po duhu. Kult zemlje-babe jo je jedno distinktivno obiljeje slavenske religije. Nai preci zvali su zemlju majkom, voljeli je, prizivali je u svojim molitvama, smatrajui jednim od najteih grijehova uzaludno prljanje zemlje ili, pak, kad neko, radei u polju, lijeno ore, drlja, seje.

106

Neradnog domaina nisu voljeli i zbog toga, to je bio "sramota za rod i briga za roanice ". Isto sreemo i u vedizmu. Ribhavas su tri reca starine koji su zasluili besmrtnost. Oni, poput Perunakovaa, rade na nebu. Oni su napravili za dva Avina brzu koiju, upregli vatrene konje u Indrinu koiju i pomonici su Tvatri, nebeskom zanatliji, sposobnom za svaki posao, u Visvakarman. U "Mahabharati" se govori o bici bogova protiv Danavasa, gdje Kalejasi, odjeveni u zlatne oklope, s kopljima u rukama, juriaju na bogove, koji se pred njima povlae. U pomo im dolazi Indra s Vinjim i slavnim Riis. U ovoj borbi bogova protiv zlih sila ovjek treba da je na strani bogova. Zao ovjek udaljava se od bogova i pridruuje Kalejasu. "O Varuna, oslobodi nas od zla!" mole se Vedejci. "Brzi Aditijas, snani u Vaim rukama, udaljite od mene zlo, kao to nesretna mati udaljava od sebe nezakonit plod" Tako su i nai preci smatrali da su na strani dobra i da su njihovi bogovi dobri bogovi. O bojoj kazni ne govori se nigdje, ni u jednoj legendi ili obredu. Kae se samo "Bog ga je napustio". To je dovoljno. To je najvea nesrea, koja moe zadesiti paganina, iji je Bog Svarog, praur. Perun ili Dajbog javljaju se u liku prostog ovjeka na Trizni ili na Dan Kolade. Kod Slavena nema slijepog ropskog klanjanja boanstvima. Oni im se obraaju kao prijateljima. Tako i Vedejci smatraju da je Indra pravi prijatelj na nebu. On je njihov nebeski zatitnik, koga dozivaju u nevolji i nesrei. Umivanje tajna u banji predstavlja onu maginu radnju, pomou koje ovjek stupa u kontakt s Bogom Svarogom preko Kupale. ivot po boanstvu, openje s Bogom najvii je cilj Slavena, koji se dive prirodi i njenim bojama. Opisi bojih kazni potpuno odsustvuju u Vedama, a ako se i sreu, rije je o pojedinanom sluaju, a ne o sistemu. U semitskom vjerouenju Biblije kazna je jedna od glavnih tema. Skup kazni je ogrehovljenost ovjeka, a zatim njegova duhovna smrt to za posljedicu ima neophodnost spasenja. U vedizmu spasenje nije potrebno. Ono je u openju s Bogom, koji je njihov rodonaelnik, djed, ur i praur. ovjek je spaen ve time to proishodi od Boga. On je unuk Dajboga kod Rusa, a kod Srba sin Daboga. Dakle, ideja srodstva s Bogom vodea je ideja poganstva, a progonstvo iz roda, kao iz boje obitelji, iji su lanovi svi pripadnici roda, bila je za prestupnika najvea nesrea. Vjerojatno je u oajanju postajao potovalac Crnoboga, a neprijatelj Dajboga i njegovih unuka. Ima osnova za miljenje da je prognanik iz roda iao u ume, gdje se i skrivao, plaei se da izae na oi rodu. ivot je za njega postajao teak, morao se udaljiti od ljudi i osnovati svoj Rod, ako je to bilo mogue, ili postati rtva divljih zvijeri, ili, jo gore, dopasti u ropstvo susjednih naroda. Nekad su od ovih izopenika poticala nova plemena, govorei izmijenjenim narjejem. Neki slavisti smatraju da su stari Slaveni ivjeli u matrijarhatu. Dokaze za to nemamo, ali mislimo da su Slaveni, kao i svi narodi, moda proli kroz ovu fazu, zapoinjui potom ivot u patrijarhatu, sistemu znatno zakonomjernijem i loginijem. Vedizam je, u svakom sluaju, ve bio patrijarhat, a ne matrijarhat, dakle, matrijarhat je kod Slavena svojstven ranijem periodu, tj. vremenu, kada su jo bili Pravedejci. Loginije je pretpostaviti da su sami Vedejci, postavi pastiri, poslije blistave epohe, doivjeli opadanje, koje su izazvali prirodni (geoloki) ili drugi, nama nepoznati, uzroci, te da su u matrijarhatu ivjeli u periodu do procvata njihove velike kulture. Dakle, ako su Slaveni

107

i bili u stadiju matrijarhata, bilo je to u vedskom, predkulturnom periodu. U tom sluaju treba govoriti ne o Slavenima, ve o Pravedejcima. Spominjanje boginje Anahite, koja je toboe bila identina Mokoi, treba pripisati ili greki povjesniara, ili sluajnom (uslijed susjedstva s Perzijom) prodoru stranog kulta. Vie o Slavenima ne znamo, te smatramo nau temu za sada okonanom. Moda e nas novi podaci i navesti da joj se vratimo, ali za sad ovaj rad zavravamo, jer nema izvora, koji bi nam po tom pitanju mogli biti od koristi.

RG-VEDA I MITOLOGIJA SLAVENA Prijevod djela: Rigveda i iziestvo / Jurij Miroljubov.

108