Slika Drugog U Balkanskim I Srednjoevropskim Knjizevnostima

M
30
, ,
,
()
2006.
, 8.
9. 2005. . - , (
)
(), () () ().
.
I

................................................................. 11
Gabriela ubert (Gabriella Schubert)
Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih
perspektiva i njihove manifestacije u knjievnim delima... 17
Leh Miodinski (Lech Miodyski)
RAZLIKA KAO TEKST IZMEU ANTROPOLOKOG
KONTRASTA I KSENOLOKE GEOGRAFIJE DISKURSA........................... 31

............. 41
Boguslav Zjelinski (Boguslaw Zielinski)
O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i
postkolonijalnoj kritici........................................................................ 55

-
............................................ 61

................................................................................................... 77
j ( )
?...... 85
Kitof Tribus (Krzusytof Trybus)
Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj
knjievnosti.................................................................................................. 97
Mjeislav Dombrovski (Mieczyslaw Dabrowski)
Svoji ili/i tui. Jevreji u poljskoj kulturi...................................... 105
( )

...................................................................................................... 117
( )
.......... 129
II
Drago Roksandi
DRUGI I NASILJE U HRVATSKOJ 1755. GODINE: STALEI,
KONFESIJE I ETNOSI U LITERARNIM PERCEPCIJAMA
SOCIJALNOG KONFLIKTA............................................................................... 137

/ ( ).. 159

-
.................................................................... 165
Osman Halilovi i Vedad Spahi
Slika drugog u Ljetopisu Mula Mustafe Baeskije................... 173
Slobodanka Pekovi
Nacionalno i evropsko kao odraz odnosa svoj/tu u
srpskim putopisima..................................................................................... 183
Vladimir Gvozden
Hronotop susreta u putopisima Miloa Crnjanskog............... 189
Stejn Vervat (Stijn Vervaet)
Svoje i tue u bosanskohercegovakoj knjievnoj
periodici (18781918)..................................................................................... 199

/
( )................................................... 215

:
(19411944).................................................... 227
III

( - 18761878).............. 235
O -
........ 249
Marija Gruji
Kulturni i rodni identiteti u romanu Pop ira i pop Spira.... 259
Enver Kazaz
TREI SVIJET I NJEGOVA MUDROST ISKLJUENOSTI (Slika
imperijalne ideologije i prosvjetiteljske utopije u
Andrievoj Travnikoj hronici)........................................................... 267

-

........................................................................................ 285
Valentina Sedefeva
Slovenstv u romanu Kod HIperborejaca M. Crnjanskog... 295

........................ 305

(
)............................................. 313
Nenad Velikovi
Slika drugog u romanu Vaznesenje Vojislava Lubarde........ 329

............. 347
Zvonko Kova
Svoje i strano u novopovijesnom romanu..................................... 355

................................................................................................. 369
Tatjana Rosi
Koncept srednje evrope u savremenom srpskom
romanu i politika novih kulturnih identiteta......................... 375
()

, .
,
,
,
,
, ,
, -
(Daniel-Henri Pageaux) (l`imagerie culturelle).

, 1998. , , ,
Bilder vom Eigenen und Fremden
aus dem Donai-Balkan-Raum. Analysen literarischer und andeerer Texte,
(Gabriella Schubert)
(Wolfgang Dahnen). , , , , , ,
,
,
,
,
, ,
, , ,

.
.

(Fernand Baldensperger)
(Paul Van Tieghem), .
L`tranger tel qu`on le voire
( ), -
12
.
, ,
, , , , . - (Jean-Marie Carr) ,
, 1948. , ,
, .
, -
. ,
(Hugo Dyserinck), , ,
,

. , .
(. imago, . image) , .
, .

.
, ,
, .
, ,
, .
, ,
, (Madame de Stal)
(Di Allemagne), ,

.
,
.
, ,
. , ,
,
, .

13
, ,
, , , (Gerhard
Gesemann),
homo heroicus
,
,
,
. , ,
, ,
(Roland Barthes) ,
, (Charles Popper), ,

. ,
.

, ,
,
, , ,
.
,
,
, , .

, ,
.
,
.
.
. ,
Annales, ,
, , ,
,
, ,
, ,

, , ,
. ,
14
, .
.
,
, , ,

, , , , .
. ,

,
, .
, ,
,

.

, , ,
.

. , ,

.
, 1996.
.
2004. , 20. . , ,
,
.

,
, ,

. 19902000, , 2002.

, . , ,
,
, -
15
.

,

,
, .
, , .
, ,
, .
Zoran Konstantinovi
Komparative Imagologie Des Balkan und Mitteleuropas
Zusammenfassung
Die Ausfhrungeb in diesem Beitrag stellt sich der Verfasser als theoretische Umrahmung
zum behandelnden Thema Das Bild des Anderen in den Literaturen des Balkan und Mitteleuropas
vor. Er geht davon aus, dass der Ursprung der Fragesttelung in der Komparatistik zu suchen ist, die
sich vorerst mit dem Bild des national Fremden in den verschiedenen literaturen zu befassen began
und auf diese Weise bestimmte Stereotypen zu erklren vermochte. Diese Vorstellung wurde abgelst durch die Festlegung auf das Bild des anderen Volkes, wobei das Bild als etwas Vernderliches
angesehen wurde und nicht mehr als Stereotyp. Jeam Marie Carr began sich fr diesen Zweig der
Forschung der Bezeichnun Imagologie zu bedienen, die spter von Hugo Dyserinck als Komparative Imagologie bezeichnet wurde und unter diesem Namen auch in anderen Wissenschaftsbereichen Anwendung fand. Die Komparative Imagologie ist engstens mit der Entwicklung der Theorie
der Alteritt, der Mentalittsforschung und der Xenologie verbunden. Zum Verstndnis des Themas
gehrt auch die Tatsache, dass sowohl der Balkan als auch Mitteleuropa zu imagologischen Vorstellungen erhoben werden knnen und zwar sowohl im negativen als auch im postitiven Sinne.
Gabriela ubert (Jena)
Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih

perspektiva i njihove manifestacije u knjievnim
delima
I
Nemaki neurolog Volf Zinger je u centar svojih izlaganja na 43. kongresu
nemakih istoriara u Ahenu u septembru 2000. godine postavio sledee pitanje: Na koji nain ovek ocenjuje svoju okolinu? Proces kognicije Zinger je sa
neurobiolokog gledita objanjavao na sledei nain: iz mnotva utisaka koje prima iz svoje okoline, ovek iskljuivo percipira one koji su mu potrebni da preivi
u komplikovanim uslovima okruenja. Od tih percipiranih elemenata stvara sopstvenu koherentnu sliku sveta na osnovu koje konstituie jednu individualnu imaginarnu mentalnu kartu slinu geografskoj karti. U ovu kartu, kojoj su Downs i
Stea 1977. godine dali ime mental map, uneti su svi podaci percipirane okoline
u prostornom, vremenskom i drugim kontekstima. Ona omoguuje oveku da razume svoju okolinu i da se orijentie u prostoru i vremenu, da nae svoj identitet
i svoje mesto u drutvu kao i da klasifikuje i procenjuje drugoga i druge, njihovu
etniku, socijalnu, kulturnu i ideoloku pripadnost.
Stepen slinosti te mentalne karte sa realnou moe biti razliit, ali nikad
nije potpun, ak ne mora ni da postoji nego moe da se radi o istoj fikciji ili
neemu to je zapaeno indirektno, na primer, preko medija. Ta imaginarna karta
obuhvata line simpatije, elje i tenje kao i antipatije, mrnje, individualne i
kolektivne predrasude i ocene svih vrsta. Ona, dakle, vie govori o linosti percipijenta nego o percipiranim odnosima u svetu.
Posebno znaenje za konstrukciju etnikog, kulturnog i nacionalnog identiteta imaju imaginarne karte koje se zasnivaju na kolektivnim predstavama o
sopstvenom i tuem. One su, naime, simboline reprezentacije raznih okolnosti
i odnosa koje upravljaju komunikacijom i interakcijom etnikih i drugih grupa,
odreuju odnos izmeu vladajuih i potinjenih slojeva drutva, izmeu centra
i periferije, Severa i Juga, Istoka i Zapada. Oigledno, geopolitika igra glavnu

Schenk, Frithjof Benjamin: Mental Maps. Die Konstruktion von geographischen Rumen
in Europa seit der Aufklrung. Literaturbericht, u: Geschichte und Gesellschaft [Gttingen], 28/3
2002, str. 493514.

Downs, Roger M. / Stea, David: Maps in Minds. Reflections on Cognitive Mapping. New
York: Harper & Row 1977.

Mller-Funk, Wolfgang: Kakanien revisited, u: Mller-Funk, Wolfgang / Plener, Peter /
Ruthner, Clemens: Kakanien revisited. Das Eigene und das Fremde (in) der sterreichisch-ungarischen Monarchie. Tbingen, Basel: Francke 2002, str. 1432, ovde: str. 19.
18
Gabriela ubert
ulogu u konvencijama miljenja i ona su manje vezana za kartosemiotiku no za

politike i ekonomske interese i u istoriji su esto puta bili uzronici vojnih akcija. To own the map was to own the land, po reima Harle-a.
Edvard Said je 1978. godine u delu Orientalism opisao kartu takvog tipa
koju je Zapad upotrebio za agresivne imperijalistike interese. Ovaj rad koji je
bio predmet brojnih nauna razmatranja, relevantan je i za nau temu. Za opoziciju izmeu Evrope i Istoka, naime, nalazimo analogije i unutar Evrope; i ovde
postoje opozicije izmeu Zapada i Istoka, protestantizma i katolicizma, zapadnog
i pravoslavnog hrianstva. Prvobitna opozicija u Evropi postojala je izmeu Severa i Juga; tek krajem 18. veka pretvorila se u podelu izmeu Zapada i Istoka.
Pojam Srednje Evrope, koji se prvi put pojavio krajem 18. i poetkom 19.
veka, sa razliitim znaenjima do danas, predstavlja jedan od najvie osporavanih
politikih i kulturnih pojmova u zemljama Centralne i Jugoistone Evrope. 1980.
godine, kada je Milan Kundera objavio svoja razmiljanja o tragediji Srednje
Evrope, mnogi intelektualci uestvovali su u diskusiji ta se podrazumeva pod
pojmom Srednja Evropa: meu njima er Konrad, Danilo Ki, Mihalj Vajda,
Erik Hobsbom, Aleksej Miler i Erhard Busek. Kritiki se, izmeu ostalih, izjasnio
Hans-Ditrih ulc, geograf iz Berlina, u jednom lanku pod naslovom Prostori
ne postoje sami po sebi, nego su vetake tvorevine (Rume sind nicht, Rume
werden gemacht) u kome je konstatovao da je Centralna Evropa prostor imaginacije i elja. Na isti nain je i Erik Hobsbom upozorio politiare da pojam
Srednje Evrope ne sme da slui iskljuenju Rusije i Balkana iz Evrope.
Kada je re o Balkanu, ovo upozorenje se pretvorilo u realnost. Maarski
istoriar Jene Su (Jen Szcs) je 1990. godine u tekstu o istorijskim regijama
Evrope koncipirao takvu hijerarhiju na ije elo je stavio Zapadnu Evropu kao
vodeu silu. Balkan, odnosno Jugoistonu Evropu je potpuno iskljuio smatrajui
da je ovaj prostor od kraja srednjeg veka, nakon pada vizantijske imperije, tokom
petsto godina bio izvan evropskih struktura. Marija Todorova, istoriarka bugarskog porekla u Americi, isto tako se ali na dvostruku stigmatizaciju Balkana

Harley, John Brian.: Maps, Knowledge and Power, u: Cosgrove, Denis / Daniels, Stephen
(izd.): The Iconography of Landscape. Essays on the Symbolic Representation, Design and Use of
Past Environments. Cambridge 1988, str. 298.

Said, Edward W.: Orientalism. New York 1979.

Uporedi izmeu ostalog Lemberg, Hans: Zur Entstehung des Osteuropabegriffs im 19.
Jahrhundert. Vom Norden zum Osten Europas, u: Jahrbcher fr Geschichte Osteuropas 33
(1985), str. 4891; Wolff, Larry: Inventing Eastern Europa. The Map of Civilization on the Mind
of the Enlightment. Stanford Univ. Press 1994; Groh, Dieter: Russland im Blick Europas. 300 Jahre historische Perspektiven. Frankfurt: 1988; Kopelev, Lev Z. (red.): West-stliche Spiegelungen.
Reihe A: Russen und Russland aus deutscher Sicht. Bd. 2: 18. Jahrhundert: Aufklrung. Mnchen
1987.

Uporedi Busek, Erhard / Wilflinger, Gerhard (izd.): Aufbruch nach Mitteleuropa. Wien 1986;
Burmeister, Hans-Peter et al. (izd.): Mitteleuropa Traum oder Trauma. berlegungen zum Selbstbild einer Region. Bremen 1988; Hobsbawm, Eric: Mitteleuropa, Politik und Kultur, u: Wiener
Tagebuch 11 (1989), str. 1719; Jaworski, Rudolf: Die aktuelle Mitteleuropadebatte in historischer
Perspektive, u: Historische Zeitschrift, 247 (1988), str. 529550.

Schulz, Hans-Dietrich: Rume sind nicht, Rume werden gemacht. Zur Genese Mitteleuropas in der deutschen Geographie, u: Europa Regional 5 (1977), str. 214, ovde str. 1213.

Szcs, Jen: Die drei historischen Regionen Europas. Frankfurt 1990, str. 1718.
Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...
19
zbog intelektualne konstrukcije Srednje Evrope, kojoj, po sopstvenoj oceni, pripadaju Maarska, Poljska i eka, ali i Rumunija i Hrvatska.10
Sve u svemu, Balkan izostaje ili u krajnjem sluaju zauzima marginalno
mesto na kognitivnoj karti Evrope. Slike i predstave o njemu su zastraujue:
u odnosu na Zapadnu Evropu predstavlja jedan antisvet jedan svet pun straha,
nestabilnosti i nekontrolisanih konflikata u kome nacionalizam i istorizam spreavaju civilizovano i trajno reenje problema.
II
Ove predstave Todorova u radu Pronalaenje Balkana, koji je prvi put izaao u Engleskoj 1997. godine, podvodi pod pojam balkanizam. Za njhovo irenje u prvom redu krivi politiare, urnaliste i pisce, a donekle i naunike. Ova
posve negativna recepcija Balkana je, meutim, relativno nova; prvi put se pojavila poetkom 20-og veka. Pre toga, za vreme osmanlijske imperije, Balkan se jo
smatrao egzotinim i atraktivnim, iako i primitivnim i nerazumljivim prostorom.
Primeri takvog vienje mogu se nai kod Getea i mnogih putopisaca sa Zapada.
Gete tu predstavu u prvom delu Fausta formulie na sledei nain:
Nema boljega nedeljnog i prazninog zabavljanja
od razgovora o ratu i o ratnoj galami.
Kad tamo daleko, u Turskoj
narodi se biju11
Stereotipne slike o Balkanu su se u to vreme irile u Zapadnoj Evropi uglavnom na dva naina: jedan od njih je manje agresivan, iako nerealan. Njemu pripadaju manje ili vie poverljivi, esto puta avanturistiki izvetaji putnika po Balkanu, popularna knjievna dela, meu njima avanturistiki romani Karla Maja
(Karl May) ili operete poput Vesele udovcie austro-ugarskog kompozitora Franca
Lehara u kojoj se pod imenom Pontevedro ismejava Crna Gora s poetka dvadesetog veka. U ovoj i u drugim bekim operetama druge polovine 19-og veka,
predstavljaju se veseli obani, hajduci, svinjogojci i seljaci u arenim nonjama. Oni su, s jedne strane, naivne, a s druge negativne linosti. Njih karakteriu
primitivnost, zaostalost, agresivnost, svadljivost, nepoverljivost, potkupljivost,
neurednost. Ovo vienje je karakteristino i za putopisce sa Zapada koji su proputovali Balkan u vreme osmanlijske imperije kao i za popularna prozna dela
koja su tada tampana.
Todorova u pomenutom radu smatra da se recepcija Balkana razlikuje od
recepcije Istoka, poto Balkan, po njenom miljenju, nije antipod Zapada nego
jedan prelazni svet, most izmeu Istoka i Zapada, gde se nalaze elementi i jednog
i drugog. Njen stav odgovara stavu jednog dela elita na Balkanu. ivot na granici
to je po njihovom miljenju osnovna ideja na kojoj su balkanski narodi zasnivali
oseaj vlastite vanosti i koja im je sluila za formiranje sopstvenog identiteta.
10
Za ovaj rad se upotrebljavalo nemako izdanje: Todorova, Maria: Die Erfindung des Balkans.
Europas bequemes Vorurteil. Darmstadt 1999, ovde str. 201. i sl.
11
Goethe, Johann Wolfgang von: Faust, Der Tragdie erster Teil (1808), Vor dem Tor, stihovi
7578.!Prevodi originalnih citata u ovom radu na srpski jezikG. Schubert.
20
Gabriela ubert
Svaki balkanski narod odabira da sebe vidi kao uvara evropskih vrednosti,
a ne kao varvarina na kapiji Evrope, kae Vesna Goldsvorti (Vesna Goldworthy)12
u svojoj knjizi Izmiljanje Ruritanije. Imperijalizam mate, potkrepljujui ovo nizom primera iz retorike balkanskih voa.
Sa druge strane, iz zapadnjake perspektive, Balkan je danas u oima Evropljana nedovoljno razliit da bi igrao ulogu egzotinog orijentalnog Drugog, ali
se ipak suvie razlikuje da bi bio evropski i u relacijama evropskog kontinenta
reprezentuje jedan drugi svet koji je suprotstavljan evropejstvu na isti nain
kao Istok. Ta svest o raznolikosti ovog dela Evrope na Zapadu se postepeno razvijala padom osmanske vlasti. Ona se pokazuje u svim putopisima tog vremena
u kojima se Balkan potpuno izjednauje sa Istokom. Jo poetkom 20. veka Engleskinja Meri Edit Derhem (Mary Edith Durham), koja je bila velika prijateljica
balkanskih naroda, posebno Albanaca, tokom prvog putovanja u Crnu Goru 1900.
godine, izmeu ostalog, pie o svom razgovoru sa britanskim konzulom:
Jedan britanski konzul, koji je bio na putu ka Maloj Aziji, naslonio se ovla na
ogradu, lagodno udahnuo vazduh i rekao: Mi smo na Istoku.13
Autorka je oigledno oduevljena i oarana egzotikom Balkana, ali se u isto

vreme osea i otuenom. Putujuu kroz Makedoniju 1903. i 1904. godine, pie:
ta se tie opasnosti i neprijatnosti, one potpuno iezavaju zbog interesa za probleme Balkana. Njegovi naini miljenja, surovi i primitivni, koji potiu iz davnine,
njegovi strasni pokuaji, potpuno savladaju ljudski um.14
U duhu svog vremena autorka shvata Balkan organistiki. Velike evropske

sile tog vremena su, s jedne strane, elele da proire svoj politiki i privredni uticaj na Balkanu, a s druge su posmatrale Balkan kao bure baruta Evrope, kao jedan
u stvari nevaan kutak, koji, po reima kancelara Bismarka, ne zasluuje zdravih
kostiju ni jednog jedinog pomeranskog grenadira.15
1903. godine, u izvetaju britanske tampe o dinstikom prevratu u Srbiji,
postavilo se pitanje: Jesu li Srbi ili neki drugi narod na Balkanu civilizovan narod? Odgovor na ovo pitanje je nedvosmislen i glasi: Ne. Dalje, u lanku pie:
Pravo mesto za takvo unapred planirano ubistvo kralja bilo bi jedno hanstvo u Srednjoj Aziji, a nikako jedna drava u Evropi.16
Balkanski ratovi i ubistvo austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda

28-og juna 1914. u Sarajevu su jo vie pojaali ovu prcepciju, koja je nala svoj
izraz i u knjievnosti. Izmeu ostalog 1925. je izaao kriminalni roman Agate
Kristi (Agatha Christie) pod naslovom The Secret Chimneys (Tajni komini). Mesto zbivanja je necivilizovana Hercoslovakija doslovno
Goldsvorti, Vesna: Izmiljanje Ruritanije. Imperijalizam mate. Beograd, 2000.
Durham, Mary Edith: Durch das Land der Helden und Hirten. Balkan-Reisen zwischen 1900
und 1908. Hrsg. u. bers. von Ingrid Steiner. Wien 1995, str. 23.
14
Isto, str. 92.
15
Weithmann, Michael W.: Balkan-Chronik. 2000 Jahre zwischen Orient und Okzident. Graz/
Wien/Kln: Pustet 1995, str. 297.
16
May, Arthur James: The Passing of the Habsburg Monarchy 19141918. Philadelphia: Univ.
of Pennsylvania Press 1966, vol. 1, str. 52.
12
13
21
u jednoj balkanskoj dravi. Glavne reke su nepoznate; najvanija brda: isto tako su
nepoznata, ali su mnogobrojna. Glavni grad: Ekarest. Stanovnitvo su mahom ulini
lopovi. Njhov omiljeni posao je ubijanje kraljeva i podizanje revolucija.17
Na slian nain nemaki pisac Bert Breht (Bert Brecht) priu Balkanski rat
(Balkankrieg) poinje sledeom reenicom:
Jedan star i bolestan ovek je iao kroz zemlju. Odjednom su ga etiri mlada razboj
nika napala i oduzela mu sav njegov imetak.18
Breht zavrava svoju pripovetku poznatom slikom Balkana i odmahivanjem ruke.

Vesna Goldsvorti u svojoj knjizi Izmiljanje Ruritanije,19 analizirajui beletristika, dnevnika i putopisna dela, dokazuje da je britanska knjievnost 19.
veka odigrala presudnu ulogu u stvaranju slike divljeg istoka Evrope na engleskom govornom podruju, to se vrlo brzo proirilo na itavu Zapadnu Evropu
i ceo ameriki kontinent. Prouavajui brojne pisce (medju kojima su Lord Bajron, eli, Agata Kristi, Rebeka Vest, Dord Bernard o, Graham Grin), filmska
ostvarenja, dnevnike poznatih linosti i novinske izvetaje najnovijih vremena,
ona pokazuje kako se iskrivljena slika Balkana razvijala u oima zapadnjaka od
pripovedake kolonizacije u 19. do imperijalizma imaginacije u 20. veku.
Lorens Darel (Lawrence Durrell, 19121990) je kao britanski diplomata u
Beogradu proveo tri godine. Antipatija koju je osjeao prema Srbima i koju je
esto iznosio u svojim pismima nala je izraza u njegovim priama u kojima sa
grubim sarkazmom opisuje srpskog homo balcanicusa. U Darelovom romanu
Beli orlovi nad Srbijom (White eagles over Serbia, 1957) junak Metthewen ima
zadatak da otkrije tajanstvene dogaaje u Novopazarskom sandaku. Oblast Sandaka se u to vreme na Zapadu smatrala simbolom nejasnog, tajanstvenog lokaliteta Bogu iza lea, kao mesto potencijalnih arita, koja su zbog egzotine
etnike arolikosti naroito bila privlana kao izmiljeno mesto dogaaja. Artur
Evelin St. Don Vo (Arthur Evelyn St. John Waugh) (19031966), pisac romana
Povratak u Brideshead (Brideshead Revisited, 1945), izostavljen je iz svih junoslovenskih pregleda engleske knjievnosti, verovatno zbog loe reputacije koju
je stekao za vreme Drugog svetskog rata, kada je u okviru britanske vojne misije
kod Titovih partizana boravio u Jugoslaviji zajedno sa erilovim sinom Randolfom. Bio je zabrinut zbog odnosa novouspostavljenog komunistikog reima
prema katolikoj crkvi. Zakleti antikomunista je svoje frustracije, koje je doiveo
za vreme svoje misije u Jugoslaviji, u punoj meri ispoljio u Bezuslovnoj predaji
(Unconditional Surrender, 1961) i u zavrnoj knjizi trilogije Ma asti (Sword of
Honour), koja se smatra krunom njegove romansijerske karijere.
Negativna slika Balkana na Zapadu pojaala se u novije vreme na tragian
nain. Opet se smeje, kao to kae er Konrad, ludilo na horizontu Evrope. Stav
koji je zauzeo Peter Handke 1996. u svojoj putopisnoj prozi,20 predstavlja izuUp. Todorova 1999, str. 177.
Taj tekst je izaao u augustu 1913. u prvom broju kolskih novina Die Ernte. Breht je imao
14 godina kad ga je pisao.
19
Goldsvorti 2000 (v. gore).
20
Handke, Peter: Eine winterliche Reise zu den Flssen Donau, Save, Morawa und Drina oder
Gerechtigkeit fr Serbien. Frankfurt 1996; Handke, Peter: Sommerlicher Nachtrag zu einer winterlichen Reise. Frankfurt 1996; Handke, Peter: Noch einmal fr Jugoslawien. Frankfurt 1999.
17
18
22
Gabriela ubert
zetak koji je izazvao najogorenije proteste na Zapadu. U javnosti i kod intelektualaca preovladao je odbojan stav nerazumevanje i oseaj bespomoi u odnosu
na dramatina deavanja na Balkanu. To se izraava izmeu ostalog u romanu
Brdo (Der Berg) austrijskog pisca Gerharda Rota koji je izaao 2000. godine.21 U
ovom romanu novinar Gartner trai srpskog pisca Gorana R., koji je bio svedok
masovnog ubistva u Jugoslaviji, da s njim pravi intervju za svoje novine. Da bi
ga naao, putuje u manastir Hilandar na Svetu Goru, ali ni tamo ne moe da se sa
njim sretne. Jedan od monaha manastira mu kae:
Koliko god da pametno radite, nikad neete da naete Gorana R.. Iako se moda
na isti nain trudite kao on, on e Vas uvek nadmudriti. Jer, veruje moe se rat
prihvatiti na razne naine kao politiki fenomen, kao vojni ili bioloki fenomen,
kao isterivanje iz raja Pravednost? Kako moete da sudite kad izaberete samo
jednu stranu ili jednu taku? Rat je haos koji obuhvata bezbroj punktova. Ja u Vam
neto rei: Goran R. to zna i to je razlog to uti i pie o svecima, ikonama i o slepom
koji vidi ...22
Na kraju Gartner sree Gorana R. u Istambulu, ali intervju sa njim ostaje

bez oekivanog rezultata. Iako zna da je bio prijatelj sa predsednikom Republike
Srpske, koji je bio psihijatar i pesnik, iako je bio prisutan na mestu masakra, kae
da nita nije video nego je samo uo pucanje vojnika. Na kraju romana turske
vlasti, u dogovoru sa grkim, Gartnera isteruju iz Turske. Ubistva ostaju nereena
i kaziva ostavlja itaoca u neizvesnosti. Kraj romana je otvoren. Mistina otvorenost romana izraava bespomonost pred izbijanjem mrnje i nasilja u jednom
vanom delu evropske kulture.
III
Todorova se u svojoj ve pomenutoj knjizi opirno bavi genezom negativnih
predstava o Balkanu, sa ubritem negativnih karakteristika u odnosu na koje
je konstruisana pozitivna, samouverena slika evropskog Evropljanina i Zapada23.
Reagujui na knjigu Todorove, berlinski istoriar Jugoistone Evrope Holm
Zundhausen (Holm Sundhaussen) 1999. postavlja sledee pitanje: Da li je Balkan samo predrasuda, izmiljotina Evropljana i Zapada koja slui apoteozi, da
li je samo prosta fikcija ili postoji mogunost da se pored afektivnih stereotipa,
ipak, nau odreene karakteristike koje dozvoljavaju da se Balkan shvati kao
prostor sui generis?24 Bez sumnje takve karakteristike postoje i Zundhausen ih
navodi kao crte koje su dugorono formirale fizionomiju Balkana. Uprkos razliitim parametrima, po Zundhausenu, postoji jedna skupina karakterinih crta koja
je empirijski zosnovana i koja balkanskom prostoru daje nepromenjljiv, fascinantan i u isto vreme zastraujui profil.25 Ipak, uprkos velikom broju studija o Bal
kanu neophodna su mnoga temeljna istraivanja, pre svega verodostojni podaci
Roth, Gerhard: Der Berg. Frankfurt/M. 2000.
Isto, str. 225226.
23
Todorova 1999, str. 267.
24
Sundhaussen, Holm: Europa balcanica. Der Balkan als historischer Raum Europas, u: Geschichte und Gesellschaft 25 (Gttingen 1999), str. 626653; ovde str. 628.
25
Isto, str. 651.
21
22
23
o etnokulturnim zajednikim crtama balkanskog prostora. Zundhausen navodi

osam karakteristinih osobina za Balkan. Neke od njih moemo da prihvatimo
bez tekoa. To su: nestabilnost uslova naseljavanja i etnika meavina na naj
manjem prostoru; vizantijsko-pravoslavno naslee; osmanlijsko-islamsko
naslee. Neke druge osobine, koje Zundhausen navodi, ne pripadaju dugoronim procesima nego se tiu kratkoronih faza razvoja poevi od 19. veka. Njima
pripada peta karakteristika: drutvena i ekonomska zaostalost u moderno doba,
esta: formiranje nacionalih drava i nacija; isto tako i osma osobina: Balkan
kao objekat velikih sila sve one se odnose na krae etape razvoja i vie karakteriu velike evropske sile nego Balkan. Ostaju jo dve osobine sasvim druge
prirode: gubitak i kasna recepcija antikog naslea (osobina druga): i osobina
sedma: mentaliteti i mitovi. Znaajan elemenat balkanskog mentaliteta je, po
reima Zundhausena, da Balkan proizvodi vie istorijskih mitova, vie junaka i
muenika nego to moe da podnese.26
Ova poslednja osobina, koja je navodno tipina za Balkan, po mom miljenju
treba da se razmatra kritiki. Svako bavljenje mentalitetima je problematino, poto uzor interpretacije nije nezavisan od uoptavanja i jednostranih vienja. Osim
toga, svako razgraniavanje ima u sebi opasnost esencijalizma, koji ne uzima u
obzir procesualne razvoje ni izmene, odnosno injenicu da se kulturne vrednosti,
iako se predaju i preuzimaju, stalno menjaju. Isto tako se postavlja pitanje, da li
je uopte dozvoljeno da se uoptava dugoroni razvoj? Kad Zundhausen pie da
nisu sve slike Balkana pogrene samo zbog toga to su negativne27 i objanjava:
Slike sa Balkana nisu iskljuivo, ali jesu sinteza slika stvorenih umesto rasprava
sa vekovnim susedima, za njihovu porugu i njihovo poniavanje. Nigde u Evropi
orijentalizam nije tako iv kao na balkanskom prostoru.28
Kritiki stav Todorove prema Zapadu je razumljiv. U svojoj studiji iz 2002.

godine29 kao osnovu ova autorka, takoe, uzima koncept prostora koji povezuje sa konceptom vremena. Ona proiruje predmet pogledom na itav evropski
kontinent i pokuava da na osnovu njegovog istorijskog razvoja odredi poziciju
Jugoistone Evrope. Todorova definie Balkan kao deo zajednikog razvojnog
evropskog prostora. Jedna od karakteristika ovog prostora je, po njenom miljenju, homogenizacija politikih jedinica koja je u Zapadnoj Evropi ve zavrena,
dok to u Jugoistonoj Evropi jo traje. Pitam se da li je Zapadna Evropa stvarno
toliko homogena kao to Todorova misli? Po mom miljenju ni tamo gradovi,
zemlje i drave nisu toliko homogene, ve raspolau raznovrsnou identiteta i
grupacija, i to nezavisno od zajednikog jezika i zajednikog pasoa. Todorova
principielno ne vidi razlike izmeu Zapadne, Srednje i Jugoistone Evrope. Po
njenom miljenju i osmanlijsko naslee je potpuno isezlo sa zavretkom Prvog
svetskog rata i samo jo postoji na nivou percepcije. Iako je taj stav razumljiv
kao glas protiv marginalizacije Balkana, on ignorie injenicu da to naslee jo
uvek postoji manje u manifestacijama svakodnevne kulture koliko u dubljim
Isto, str. 650.
Isto, str. 652.
28
Isto, str. 653.
29
Todorova, Maria: Der Balkan als Analysekategorie. Grenzen, Raum, Zeit, u: Geschichte
und Gesellschaft 28 (202), str. 470492.
26
27
24
Gabriela ubert
slojevima drutvenih postupaka i mentalnih vrednosnih sistema. U njih spada,

izmeu ostalog, privrenost tradicionalnim vrednosnim normama, vezanost za
prolost, miljenje u kategorijama kolektiva, odnosno, jake meusobne veze i
bliskost u drutvenoj grupi kao i distanciranje prema zapadnom modernizmu.30
Naravno, ove crte su vie izraene na Istoku nego na Zapadu i jae su u selima
nego u gradovima Balkanskog poluostrva. Todorova, meutim, osporava da Balkan u poreenju sa drugim evropskim regijama predstavlja neku izuzetnost. Je li
Balkan drugaiji?, pita se i odgovara:
Naravno da je drugaiji, ali samo utoliko koliko se stvari razlikuju jedna od druge.
Jednu razliku prema tome prepoznajem i tu razliku elim da opiem poetskom me
taforom; a ta metafora potie od Hajnea: Postoje dve vrste pacova, jedna je gladna,
a druga je sita; siti veselo ive kod kue, a gladni emigriraju u tuinu. O, Boe, oni
se nalaze ve u blizini.31
Kao to vidimo, Zundhausen naglaava razliitost, Todorova zajednitvno

izmeu Jugoistone i Zapadne Evrope. Ne uzimajuu u obzir da ove ocene nisu
rezultat objektivnih kriterijuma nego individualnih perspektiva, one nisu dovoljno diferencirane. Pogled sa strane se uvek razlikuje od pogleda iznutra, iz perspektive dotinih. Oba pogleda raspolau sopstvenim istinama i opravdavanjima.
Nesumnjivo je da treba da postoji diferenciranje izmeu zvanine i privatne sfere, izmeu grada i sela, izmeu razliitih drutvenih slojeva, itd. Svako od njih
ima svoju specifinost.32
IV
Sad bih obratila panju na obrnutu perspektivu: na koji nain intelektualci sa
Balkana opisuju svoju zemlju i svoj narod, kako vide odnos sopstvenog naroda
sa Zapadom?
Najpre, treba istai da je slika Evrope uvek imala sredinje mesto u orientaciji i identifikaciji naroda na ovom prostoru. Iako sa odredjenim razlikama, elite
balkanskih zemalja su se podelile na suprotne strane: jedan deo se zalagao za
evropeizaciju, drugi protiv nje. Dok je drugi ispoljavao solidarnost u odbijanju
Zapada, prvi je bio nekoherentan. Ve od poetka 19. veka, etnike grupe u svojim nacionalnim pokretima stalno su se takmiile za partnerstvo sa Evropom. U
tom takmienju su susedi postali rivali sa istim osobinama: svi su se pozivali na
nekadanji znaaj svoje drave i nasledstvo velikih imperija kao i na istorijske
nepravde koje su pretrpele i za koje su traile kompenzaciju.33 Njihovi stavovi
su se esto menjali. Tako, na primer, jo na poetku 20. veka kad su Srbi i Buga30
Up. izmeu ostalog Roth, Klaus: Osmanische Spuren in der Alltagskultur Sdosteuropas,
u: Majer, H. G. (red.): Die Staaten Sdosteuropas und die Osmanen. Mnchen 1989, str. 319332
(Sdosteuropa-Jahrbuch 19.)
31
Todorova 2002, str. 492. v. Heine, Heinrich: Die Wanderratten, u: Heine, Heinrich: Smtliche Schriften. Izd. Klaus Briegleb. T. 6/I. Mnchen 1997, str. 306307.
32
Uporedi izmeu ostalog: Roth, Klaus: Ethnokulturelle Gemeinschaft der Balkanvlker:
Konstrukt oder Realitt?, u: Heuberger, Valeria et al. (Izd.): Der Balkan Friedenszone oder
Pulverfa? Frankfurt/M. 1998, str. 7273 (Wiener Osteuropa-Studien 7.)
33
Giordano, Christian: The Balkans: European Periphery, Epicentre of Ethnicity and Landscape of Feuds, u: Anthropological Journal on European Cultures 1 (1995), str. 95106.
25
ri ratovali protiv Turske, hrvatski pisac Gustav Antun Mato (18731914) hvali
hrianski, bratski i zajedniki Balkan.34 U to vreme Balkan nije bio stereotip
zaostalosti, nego obrnuto: metafora izlaza iz partikularizma i provincijalizma,
otvorena mogunost napretka. Kada se Hrvatska 1991. otcepila iz Jugoslavije,
hrvatska javnost i njena elita su slavili taj dogaaj kao oprotaj Hrvatske od Balkana, odnosno njen povratak u Evropu.35
Ova ambivalentna ocena Evrope je manje-vie ostala do danas i dolazi do
izraaja i u knjievnim delima raznih pisaca iz balkanskih zemlja.
Posebno se to vidi u delima koja su izala krajem 19-og i poetkom 20-og
veka. Tako, na primer, u romanu bugarskog pisca Aleka Konstantinova pod naslovom Baj Ganja, koji je izaao 1895. godine.36 Rasprave oko ovog romana traju
jo i danas. Glavni protagonista romana, Baj Ganja, trgovac ruinim uljem, najpopularniji je predstavnik Balkanca u knjievnosti Junih Slovena. On bi mogao
biti predstavljen na mapi naroda koja se nalazi u Bekom etnografskom muzeju
sledeim karakteristikama: surov, neobrazovan, bezobziran, muftaki,
egoistian, neutiv. Interesantno je da je ta slika opisana iz unutranje per
spektive jednog Bugarina, bugarskog pisca Aleka Konstantinova (1863- 1897) u
vreme kad se Bugarska programski okrenula prema Evropi. Tada je Konstantinov
svojim zemljacma namerno stavio pred oi ogledalo da im pokae koliko je razoaran njihovom nesposobnou da prihvate evropski nain ivota.
Bugarska i slovenska knjievna kritika su puno puta skretali panju na ovo
delo Konstantinova, bavei se najvie prvim delom romana pod naslovom Baj
Ganjo putuje u Evropu.37 U njemu se Baj Ganjo pojavljuje u raznim krajevima
Austro-Ugarske i dovodi sebe u razne komine situacije. Kritiari su se manje bavili drugim delom romana pod naslovom Povratak Baja Ganja iz Evrope. Ovaj
deo, po mom miljenju, indirektno kritikuje Evropu odnosno Zapadnu Evropu.
U prvom delu, naime, Baj Ganju se pojavljuje kao smena, ali ne sasvim negativna linost. U svojoj prirodnoj nezgrapnosti svuda u Evropi izaziva uenje i
nerazumevanje, ali uvek ostaje veran sebi. Ta slika o Ganju se menja u drugom
delu romana: u evropskom odelu imitira i pervertira evropske navike, koristi i
zloupotrebljava ih za svoju linu korist. Ne preza ni od manipulacije na izborima
sa ciljem da postane narodni poslanik. Autor to komentarie na sledei nain:
Pa, ipak je taj narod za aljenje! Bijen od sudbine, osuen je da ga veito biju po
glavi, muen od neprijatelja, a jo vie od svojih prijatelja, nema odreenu taku na
koju bi mogao da gleda i nema oslonca na koji bi mogao da se osloni.38
U ovim reima se jasno osea kritiki stav prema zapadnoevropskim uzorima i njihovoj primenjlivosti na Bugare koji su se neposredno pre opisanih dogadjaja u romanu oslobodili od Osmanlija.
34
Up. izmeu ostalog Rihtman-Augutin, Dunja: Ulica moga grada. Antropologija domaeg
terena. Beograd 2000, str. 222.
35
Isto, str. 212
36
Konstantinov, Aleko: Baj Ganju. Sofija 21897. Ovde je korieno nemako izdanje: Konstantinow, Aleko: Bai Ganju, der Rosenlhndler. Hg. v. Norbert Randow, bersetzt von G. Adam, H.
Herboth, N. Randow. Leipzig: Reclam 1974 (Reclams Universal-Bibliothek 568).
37
Up. Blgarskata kritika za Aleko Konstantinov. Sofia 1970.
38
Konstantinov 1974, str. 136.
26
Gabriela ubert
Na slian nain, smatram, treba razumeti i odnos srpskog pisca Radoja

Domanovia prema evropskim institucijama svog vremena u pripoveci Kraljevi
Marko po drugi put meu Srbima, koja je objavljena 1901. godine.39 Komino
preuveliavanje i groteska su karakteristike i ove pripovetke. Marko Kraljevi ponovo se vraa svom narodu krajem 19. veka. Oekuje ga itav niz tragikominih
epizoda u kojima sa junakog pijedestala pada sve nie i kao linost biva ismejan.
Nestalo je svesti o junatvu, hrabrosti, rodoljublju. Pozivanje na junatvo je postalo prazna fraza koja nita vie ne znai osim kitnjastu retoriku.
Opisivanjem tragikominih doivljaja epskog junaka i suoavanjem vrednosnih predstava 14. veka sa ivotom i vrednosnim predstavama na kraju 19. veka,
autor eli da pokae moralni pad, licemerje i poltronstvo Srba toga vremena i da
ukae koliko je mitski lik narodnog epskog junaka postao nerealan.
Ako analiziramo satiru Kraljevi Marko po drugi put meu Srbima, u njoj
nalazimo kritiki stav prema inovacijama koje je doneo proces evropeizacije i posebno prema birokratiji. Najoitije se to pokazuje u opisu sudskog procesa protiv
Kraljevia Marka koji traje dve godine i prolazi kroz sve sudske instance. Pred
kapetanom u sreskoj kui Marko daje svoju izjavu u desetercu, up.:
- Ja u poi, ako niko nee,
hou poi makar doi neu,
otii u gradu Carigradu,
pogubiu cara od Stambola.40
Kapetan Marku na prozaian nain ita optunicu sa preko pedeset taaka

sadraanih u krivinom zakonu. Sud odreuje pretrese, poziva svedoke, pravi
suoenja. Na kraju donosi presudu u kojoj, iako i ima u vidu Markove zasluge
za Srpstvo i olakavajue okolnosti, osuuje ga na smrt i da plati otetu i sve
parnine trokove. Vrhovni sud smrtnu kaznu zamenjuje veitom robijom, jer
uzima Markove krivice kao delo politike prirode, a istraga nalazi nepravilnosti
i vraa akta sudu, traei da se i drugi svedoci ispitaju i zakunu. Kasnije Marka
osuuju na deset godina robije u tekim okovima s tim da plati sve krivine i
sudske trokove.
Moramo da imamo u vidu ogromne i duboke promene koje su nastale u Srbiji i na itavom Balkanu u vezi sa procesom evropeizacije u drugoj polovini, a posebno na izmaku 19. veka. To je vreme takozvanog povratka Balkana u Evropu,
ije su glavne aspiracije bile: iskorenjivanje svega onoga ta je pripadalo osmanskoj prolosti i preuzimanje zapadnih uzora u svim oblicima javnog i svakodnevnog ivota. Preorientacije u svim strukturama drutva, pre svega na kulturnom i
socialnom planu, postala je nuna, ali je nailazila na mnoge prepreke i smetnje
manje u vidljivim oznakama ivota koliko u dubljim slojevima miljenja, vrednosnih predstava i socijalnih odnosa. Nastala je takozvana fasadna modernizacija: evropski uzori su preuzeti u odevanju, u arhitekturi, u tehnici i nauci, ali bez
preuzimanja odgovarajueg unutranjeg stava prema tim promenama. Vrednosni
sistem prolosti je izgubio svoju snagu, a novi jo nije nastao.
39
Ovde je korieno izdanje: Domanovi, Radoje: Kraljevi Marko po drugi put meu Srbima, u: Domanovi, Radoje: Izabrana dela (Priredio Goran Maksimovi). Sremski Karlovci/Novi
Sad 2001, str. 208228.
40
Domanovi 2001, 214.
27
Izrazito negativne slike Zapadne Evrope se nalaze u delima odreenih pisaca prvih decenija 20-og veka, poput Dragie Vasia ili Stanislava Vinavera.
Dragia Vasi u Utiscima iz dananje Nemake,41 koje je objavio 1923. godine,
pie da je u Nemakoj doiveo jedno ogromno razoarenje. To razoarenje potie
iz oseanja ugroenosti nemakog naroda posle Prvog svetskog rata. Polazite
Vasievog tumaenja je mentalitet u kome su naglaeni oseanje radoljubivosti i
pokornosti Nemaca, ali i strah od buduih ratnih iskuenja.
ak je i vodei hrvatski pisac Miroslav Krlea stvaralaku motivaciju naao
u svojoj balkanskosti. ta smo mi Evropi, a ta je ona nama, pitao se Krlea.
On je imao ambivalentan odnos prema Evropi, koja je po njegovom vienju, i
ljudoderski sebeljubiva i zvjerski grabeljiva, rafinirano bezglava i koja
se mie sa svojim topovskim cijevima i pneumatikim tokovima i benzinskim
kantama i filozofijama kao alosna sablast.
Krlea je kritian i prema balkanskosti. Izmeu ostalog u njegovim Zastavama nailazimo na esejistiki intonirane fenomenoloke opise, pre svega,
balkanskih mentaliteta, moralne bede, jeftinog politikog konvertitstva. U svojim
esejima42 tu problematiku suprotstavlja stavovima i postupcima velikih evropskih
sila. Pie:
Istina je da nas Zapadna Evropa i dan-dananji prezire, jer smo iz njene umiljene
perspektive barbari, a barbari smo, po toj logici evropskih idealistikih predrasuda,
jer nismo o sebi progovorili megalomanski, stidei se pomalo i sami svojih vlastitih
kraljeva i svetaca, smatrajui ih efemeridama, ... Jedno je izvan sumnje: mi se nismo
pojavili ni razvili ni civilizirali kao narodi zato, jer smo se priklonili bizantinluku
ili latinluku, i mi danas, na pragu treeg Milenija, njegujui bilo koju od latinskih
ili grkih varijanata nae narodne svijesti, ne bismo trebali da je komponiramo kao
dogmu, kao principe ili kao modele onih politikih i kulturnih snaga, koje smo prije
jednog milenija zatekli kao organizirane Velike Sile na ovome terenu, jer ukoliko
te politike i kulturne snage jo uvijek djeluju kao inertne, njihovo zraenje ni u
kom sluaju nije paralelno s naim vlastitim interesima danas, kao to nije bilo ni
juer. Ratujui sa krilatim lavovima i dvoglavim orlovima, sa panjolskim i bekim
inkvizicijama i ceremonijalima, sa Muhamedovim barjacima, ne treba zaboraviti da
su ti tuinski religiozni, politiki i partijski programi i pogledi na svijet i moralne
principe bili trajnom prijetnjom naih vlastitih spoznaja u duhovnom i materijalnom
smislu.43
Na slian nain Milo Crnjanski u nekoliko mahova ispoljava jako distanciranje prema zapadnom svetu sa kojim nikako ne moe da se identifikuje. Ve u
njegovim prvim putopisima o Nemakoj, Francuskoj i Italiji, koji su se pojavili
1921. i 1922. godine u knjievnom asopisu Nova Evropa, osea se pieva potreba da razlikuje sopstveno od tueg. U Pismima iz Pariza ime grada Pariza
signalizira Evropu odnosno opasnost u dihotomiji mi s jedne i Evropa s
druge strane. U tom putopisu, izmeu ostalog, pie:
41
Vasi, Dragia: Utisci iz dananje Nemake, u: Srbi o Nemcima. Priredili M. Sofronijevi i
Miodrag Maksimovi. Beograd 1996, str. 83102.
42
Krlea, Miroslav: Eseji. Knjiga peta. Zagreb 1966
43
Isto, str. 3132.
28
Gabriela ubert
Ja znam samo da, ako ba treba nekog voleti, onda u voleti one koji su najvie
patili. A to smo, zasad, izgleda mi. 44
U putopisnom eseju Iris Berlina on ponavlja taj stav; up.:

U prvim momentima berlinskim, priinjavaju se, kao fatamorgane divne, zemlje
sunane, lake, latinske, sa Parizom, Fiorencom i Rimom; nezaboravne ak i one
druge, istono: Poljska, Rusija, Rumunija, zaostali deo Evrope, gde jo ima konja,
koliba, toplih jeseni i u kojima ive sanjala, prolea, mirisna od otopljenog snega,
koja udiu sladostrasnici, i beskrajnih noi, za pastire.45
2003. godine u Beogradu je izaao roman Vladislava Bajca Evropa ekspres.

U ovom kompoziciono fragmentarizovanom romanu junak-narator putuje i
saoptava utiske i impresije; izvetava o onome ta vidi i doivljava. Naputajui
frustriranu i naputenu Srbiju devedesetih godina, junak prolazei evropskim
zemljama i gradovima, intenzivno osea duh prostora. U zavrnoj prii pod
naslovom Original falsifikata konstatuje da Dua Istoka, u izvornom obliku,
odavno vie na Zapadu nije postojala. U ovom romanu u priama Bajac iz
neobine perspektive predstavlja raznolikost koju danas nudi evropski kulturni
prostor iji su Srbija i Beograd vaan, ali jo ne u potpunosti pripadajui deo.
Komentar u zavrnoj prii Povratak u kojoj se Srbija vidi kao jo uvek udo
prirode artikulisan je tonom gorine i skepse:
Koliko se ja razumem u ine, svet e Beograd i Srbiju zaobilaziti dogod u njima
zduno budu uvale eleznike stanice u kojima su na krajevima perona postavljeni
pragovi koji vozu ne dozvoljavaju da ide dalje.46
Pisac svoj roman komentarie na sledei nain:

Ja lino u toj knjizi dajem sliku jednog pisca koji pokuava da prethodni bol ratova svari zarad dobrobiti budunosti, putujui kroz zemlje Evrope (u Knjievnom
vozu), beleei slinosti i razlike i pokuavajui da shvati zato neki narodi moraju
a neki ne moraju da doivljavaju nesree. Kada sam govorio o Dui Istoka na
Zapadu, mislio sam na nepostojanje onog ludila, nekontrolisane irine duha, iracionalnosti, plemenitog rtvovanja, nediscipline i neposlunosti pojedinaca. Sada bi
ledenom i robotizovanom Zapadu za individualno oivljavanje bio dovoljno i samo
malo ruskog i balkanskog zaina, pa da se bolje razumemo.47
Isidora Sekuli je u svojm esejima o Balkanu, koji su dvojezino, na engleskom i srpskom jeziku, izali 2003. godine48, govorila i pisala o vruim temama
ovih prostora aktuelnim i danas. Ona je stalno isticala da Srbija kao mala zemlja
mora da ue u svet, u Evropu, ali ne po cenu da izgubi svoje dostojanstvo i svoj
identitet. Govorei o neophodnosti proimanja Istoka i Zapada, ona podsea na
vekovnu borbu izmeu Istoka i Zapada, za duhovnu prevlast, koja traje od krsta44
Crnjanski, Milo: Putopisi I. (Pisma iz Pariza. Ljubav u Toskani. Naa nebesa. Knjiga o Nemakoj. U zemlji toreadora i sunca). Dela Miloa Crnjanskog .
8, Beograd 1996, str. 24.
45
Crnjanski, Milo: Iris Berlina, u: Crnjanski, Milo: Putopisi. Sabrana dela. Beograd 1966,
str. 221
46
Bajac, Vladislav: Evropa ekspres. Beograd 2003.
47
Glas Juga Nezavisni list sa Kosova i Metohije, broj 38/2002.
48
Sekuli, Isidora: Balkan. Beograd 2003.
29
kih ratova do danas. U knjievnom eseju iz 1923. godine pod naslovom Istok u
pripovetkama Iva Andria izmeu ostalog pie:
Na Zapadu je pria pre svega zamisao, plan, naracija, duhovnost, stil; na Istoku je
pria pre svega aranje. Na Zapadu najlepe prie priaju umetnici; na Istoku pustinjaci, magi, mudraci, veci i sveci. Na Zapadu pripoveda darovito rukuje idejom i
materijalom; na Istoku je pripoveda medijum kroz koji se pripovetka sama pria.
Na Istoku, rekli bismo, ovek od mate treba samo da zaklopi oi, i pria je gotovo ...
Kad zapadni pisac eli da da neki detalj koji obian drutveni ivot nije asimilovao,
i ne moe da asimiluje, on zajmi udne stvari odnekud iz metafizike, i govori malom
broju ljudi; kad istoni pisac to hoe, on kae kami, ili tabu, to jest kae svakidanju
re svakidanjeg oveka, jer tamo, na Istoku, ljudi iz dana u dan veruju u tajanstveno
i imaju dokaze o natprirodnom. ... Zapadna pria je pre svega odlomak ivota, studija, istina, dokaz. Istona pria je, i kad je moderna, pre svega neko tiho tkanje,
neko bajanje; fantazija i bogato arena slika; pakao ili raj; huka i pokori krvi, ili apat
duboko sakrivenih tajni.49
Godine 1940. ona pie sledee:

Mali smo, ali ako se usredsredimo, celi smo. Ne zavidimo i ne uzdiimo pred velikim narodima. Ne pregibajmo se nigde. Nijednom narodu ne pripada pohvala do
kraja, pa ni pokuda. Usredsreujmo se u svemu radom najvieg ranga. Imajmo ivot
i duh dostojan jezika kojim govori narod na, a kojim jo ne govori knjiga naa.50
U takvim i slinim procenama se pokazuje odjek slike Balkana na Zapadu i

pokuaj njegovih pisaca da se ta negativna slika menja. Bez sumnje, jo mnogo
vremena e proi dok taj trud pokae rezultate, ali vano je pisati o tome, jer su
knjievna dela najbolji medijum za opisivanje slinosti i razlika meu ljudima
i daju objanjenja zato neki narodi moraju, a neki ne moraju da doivljavaju
nesree.
Gabriella Schubert
Zur imaginren Geographie des Balkan aus entgegengesetzten
Perspektiven und deren Manifestationen in Literaturwerken
Zusammenfassung
Aus der Flle seiner Umweltsignale nimmt der Mensch nur jene wahr, die er ohnehin erwartet und die fr sein berleben in einer komplexen Welt besonders dienlich sind. Aus diesem
Wenigen konstruiert er ein kohrentes Bild der Welt. In diese Karte sind rumliche, zeitliche und
andere Gegebenheiten eingetragen. Sie ermglicht es ihm, seine Umwelt zu begreifen und die Orientierung in Raum und Zeit vorzustrukturieren, dient ihm aber auch der sozialen Orientierung und
der Identittsfindung. Der Grad der hnlichkeit von Mental Maps mit den in ihnen abgebildeten
Referenzobjekten kann sehr unterschiedlich sein; deckungsgleich sind sie nie. Eine hnlichkeitsbeziehung muss zwischen ihnen nicht einmal gegeben sein, Mental Maps knnen auf reinen Fiktionen
beruhen.
49
Sekuli, Isidora: Istok u pripovetkama Iva Andria, u: Zbornik o Andriu. Beograd 1999 ,
str. 3132.
50
Isto, str. 59.
30
Gabriela ubert
Besondere Bedeutung fr die Konstruktion ethnischer, kultureller und nationaler Identitten

besitzen jene Mental Maps, die auf kollektiv vorgeprgten Entwrfen von Rumen in Texten, auf
Karten und in Bildern beruhen und von Mitgliedern einer Gemeinschaft mit ihrer Sozialisation
angeeignet werden. Sie sind Konstrukte sozialen Wissens, die das Selbst- und Fremdverstndnis
prgen, aufrecht erhalten und Intergruppenbeziehungen steuern. Diese Landkarten sind komplexe semiotische Gebilde, die auch als Darstellung von Machtverhltnissen zu interpretieren sind.
In diesem Zusammenhang nehmen die verschiedenen Teile Europas auf der mentalen Europa-Karte
eine jeweils andere Position ein, die mit ihrer geographischen Kartierung nichts zu tun hat, zu ihr
sogar im Widerspruch steht.
Der Balkan findet auf der kognitiven Landkarte Europas keinen oder allerhchstens einen
marginalen Platz. Die mit ihm assoziierten Bilder und Vorstellungen sind finster und furchter
regend: Sie prsentieren eine Gegenwelt zum zivilisierten Europa, eine Welt des Schreckens, die
von Instabilitt und unkontrollierbaren Konflikten, von Nationalismus und Historismus sowie von
der Unfhigkeit ihrer Bewohner zu dauerhaften und zivilisierten Problemlsungen beherrscht werde. Maria Todora umschreibt sie mit dem Begriff Balkanismus analog zu Edward Saids Orientalismus.
Diese durchweg negative Wahrnehmung des Balkans ist freilich nicht sehr alt. Sie trat erst
zu Beginn des 20. Jahrhunderts in den Vordergrund und hat seitdem und im Ergebnis der jngsten
blutigen Konflikte in dieser Region sogar noch eine weitere diskursive Verhrtung erfahren.
In diesem Beitrag werden einige literarische Manifestationen des Balkan-Bildes aus westeu
ropischer und aus sdosteuropischer Perspektive beschrieben und interpretiert.
Leh Miodinski (Katovice Poznanj)
RAZLIKA KAO TEKST IZMEU ANTROPOLOKOG

KONTRASTA I KSENOLOKE GEOGRAFIJE DISKURSA
Upotrebljene u naslovu ove skice kategorije nezavisno od njihovih vanfilolokih znaenja mogu izmeu ostalog da pomau u ispoljavanju radikalno
ematiziranih naina meuliterarnog i meukulturnog komuniciranja u uslovima
antagoniziranja etnosa, teritorija i kanona istorijskog naslea. Lingvistike, knjievno-naune, psiholoke i politike analize voene u duhu uvene otre teze 5.6
Logiko-filozofskog traktata L. Vitgentajna (Granice mog jezika oznaavaju
granice mog sveta) esto svode izrazitost pojma razlike na toboe sinonimna
znaenja tuinstva, posebnosti ili drugosti. Uz pretpostavku ontoloke prvobitnosti razlike prema jedinstvu, prirodnost jezika razlike moe da se ini
oigledna, pa ipak posle iskustava sistemske epohe (modernizma, strukturalizma
i sl.) post-savremena varijanta tog jezika pokazuje se ve kao nepotrebno unitavanje smisla, nestanak govora zajednice i orue destrukcije identiteta. Osim
specifinosti dananjeg vremena specifinost mesta, takoe, prija neobrazloenom
igosanju, to potvruje miljenje M. Todorove:
. (...)
. Same, pak, balkanske jezike ustvari diskurse trebalo bi da karakterie
traumatian status, jer ih u drutvenoj praksi odlikuje nemogunost opisivanja
prolosti na racionalan i stabilan nain. To bi se naroito izraavalo na nivou
osnovnih denominacija: Balkanski autori, pre nego to pristupe analizi razlika,
skreu panju na politiku nazivanja, iji jedan od efekata moe da bude brisanje
konkretnog mesta, lica ili istorije. Ako bi toga bilo malo, isto tako unutar dru
Ovaj termin iji je autor S. La A. Bjelik-Robson navodi kao primer opasnosti diskursa osloboene razlike, a takoe se nadovezuje na istraivanja drugosti kod Z. Baumana koji
u svom opisu postmodernistike etike suprotstavlja ovu drugost upravo istovetnosti i poznatosti
(familiarity) isp. A. B i e l i k R o b s o n , Inna nowoczesno. Pytania o wspczesn formu
duchowoci, Krakw 2000, s.226-227; S. L a s h , Introduction to Modernity and Identity, Oxford
1992; Z. B a u m a n , Postmodern Ethics, Oxford 1993. Meutim shvatanje drugosti u sociolokoj
analizi diskursa pretpostavlja prevod kognitivnih okvira govornog subjekta na kognitivne okvire
istraivaa R. C h y m k o w s k i , Granice innoci w dyskursie rozwaania teoretyczne, [w:]
Tropy tosamoci. Inny, Obcy, Trzeci, red. W. Kalaga, Katowice2004, s.106.

. , , 1999, . 42 (u vezi sa radom The Dilemma of
Difference. A Multidisciplinary View of Stigma, eds. S. Ainlay et.al., New York London 1986).

D. B j e l i , Burzc most. Bakany jako metafora, Krasnogruda 2002, nr 15, s.22. Originalna verzija: Balkan as methaphor. Between globalization and fragmentation, ed. D. Bjeli, O. Savi,
Cambridge London 2002. Autor se poziva na lanak P. Ramadanovia Simonides of the Balkans.

Ibid., s.21. Obrazloenje takvog stava formulie u svom fundamentalnom radu B. Waldenfels:
U najviem stepenu unitavajua kritika drugoga () se zasniva na preutanju kojeg nasilje
32
Lech Miodyski
tava izgraenih od trajno podeljenih kulturnih segmenata stvara se stalan potencijal napetosti: . (...),
. (...)
.
im se dokazuje postojanje jezika i diskursa razlike, bilo bi ostvarljivo njeno
konstituiranje kao nadreene odlike i strukture takoe u okviru tekstova kulture
kao takvih. Ovde vredi za B. Waldenfelsom da se podseti na prisutnost u svakom
iskazu, koji se odnosi prema elementu tuinstva, kategorije odgovora, kljune u
filozofiji jezika dakle na spremnost za davanje u svakom tekstu replike prema
principima tzv. responsivne logike. To bi dozvolilo da se ublai teko uklonivo
nadvladavanje sopstvenog, samoodnosa, asimetrije. Naravno, drugaije bi se
formulisalo ovo podsticanje na kompromis / dijalog u tekstu izgraenom u skladu
sa strukturalistikim naelima, drugaije u dekonstruiranom, lienom sistemske
ozbiljnosti. U prvom sluaju ponekad se metaforiki govori o njegovom instant
obliku, u piluli, poto izloen uticaju sredine dugo odrava strukturne osobine,
u drugom o tekstu spreju, jer se pojavljuje tek kada se njegova supstancija
gubi, a posledice rasplinjavanja bivaju razliite. Razlika fiksirana kao tekst, sastavljen od jezikih matrica, u svakoj situaciji ipak raspolae u prvom redu snagom izdvajanja sopstvenog poretka ma koliko on bio haotian i neadekvatan u
odnosu na objektivan raspored pozitivnih i negativnih vrednosti. U umetnikom
knjievnom iskazu uz to dolazi sve vea heterogenost poetike, ugroene netrajnou pojmova i koncepcija, nedostatkom koordinacije izmeu njihove geneze,
sadraja i polja denotacije. Da li e u tom sluaju izazov sa strane tueg uvek
naii na dostojan i komunikativan odgovor? U teoriji same knjievne recepcije
lake je da se izvri pribliavanje, neutralizacija razlika ili ak poistoveivanje,
kad se uzimaju u obzir prividno univerzalni stavovi, sa trenutnim zanemarenjem
drugosti: ,
, ,
(...) nouveau roman. To je komparatistika perspektiva. Naalost, u epohi ideologizacije knjievnih tema i kao povrine ispoljavanja konflikta niti knjievna kritika, niti instrumentalno tretirana sociologija kulture nisu
uvek bile i jo uvek nisu sklone da primete u civilizacijski razliitim artefaktima
deluje na pragu diskursa, a ne unutar njih B. W a l d e n f e l s, Topografia obcego. Studia z
fenomenologii obcego, Warszawa 2002, s.128 (origin. izd.: Topoghraphie des Fremden. Studien zur
Phnomenologie des Fremden, Frankfurt / M. 1997).

. , , 2002, s.16.

B. W a l d e n f e l s , Topografia..., s.77. Isp. takoe Tolerancja i jej granice w relacjach midzykulturowych, red. A. Posern-Zieliski, Pozna 2004.

Isp. S. B a l b u s , Od tekstu do tekstu (i z powrotem), [u:] Sporne i bezsporne problemy
wspczesnej wiedzy o literaturze, red. W. Bolecki, R. Nycz, Warszawa 2002, s.114-115. Krajnje
nezavisan savremen tekst programski je ipak liavan autorskih, istorijskih, geografskih odlika.

Isp. E. K a s p e r s k i , Poetyka i heterogeniczno, [u:] Literatura a heterogeniczno kultury,
red. E. Czaplejewicz, E. Kasperski, Warszawa 1996, s. 214.

. , ,
1993, . 201.
Razlika kao tekst: izmeu antropolokog kontrasta i ksenoloke geografije diskursa
33
idejne ili ak formalne slinosti, kao da ne primaju na znanje raznovrsne opsege

razlikovanja meu identitetom i opozicijom.
Tekstovi namerno diferencirani / antagonizirani, ideje razlike u tekstovima
(i sline pojave) proizilaze iz postojanja u kolektivnoj svesti antropolokog kontrasta Ja koje se konstituie prema Ti (Huserl), istovremene udaljenosti ovoga
ta je blizu i onoga ta je daleko (Simel), sopstvenog koje nastaje u kontrastu
prema tuem (Waldenfels10). Kod ovog poslednjeg filozofa (takoe, uostalom, u
Huserlovom duhu) taj kontrast istie se jo u predrefleksivnom, predtematskom i
predfilozofskom iskustvu, pronicajui preko okova tuinstva na ivot i zahtevajui prisutnost sopstvenih prevodilaca i interpretatora, koji na hermeneutiki
nain ublaavaju ono ta okira11. Nemogunost asimilacije tueg (primetljiva
u istoriji, religiji, umetnosti) raa se u asimetrinoj relaciji sa njim odsutnosti
jednoznanog nadlenog principa pravednosti i spoljanjeg kriterijuma. Nada za
pripitomljenje prvobitnog kontrasta je definisanje tueg kao nosioca zahtevanja,
ali takoe pozitivnog izazova koji trai reakciju. Tada prijateljski slab subjekt
sa redukovanim ego i identitetom koji nije ustremljen ka ostvarivanju vlastitih
potreba ima ansu da uestvuje u etnolokom eksperimentu koji ispituje svoje
na drugom i drugo na svojem. Stavljanje u pitanje osnova sopstvene kulture u
kontaktu sa drugom pripada procesu drutvene obuke u kojem potpuna odsutnost
tueg bi pretila zajednici autoreprodukcijom, ponavljanjem i simulacijom delatnosti12. Razliite psiholoke i socioloke nijanse oseaja sopstvenog tuinstva
ipak mogu da prenesu teret otuenja na sam subjekt, raspet izmeu svesti tabu
privatnog sveta i neograniene slobode spoljnjeg sveta, o emu pie J. Kristeva13. Meutim M. Merlo-Ponti se poziva na regione divljine u podruju vlastite
kulture, istisnute u sferu istog tabua, koji postaju spona sa drugaijim sistemima pojmova i vrednosti14. Ulogu medijatora preuzima, takoe smeten u grupi
ali distanciran prema njoj, putnik koji, stranstvujui, najee ima emigrantski
poloaj i ispoveda etiku zasnovanu na konceptu razlike, ne identiteta, a prostor
njegove egzistencije uvek je otvoren. U govoru takvog doljaka u dupliranom
jezikom subjektivitetu bie prisutne dve lokalizacije: samog iskaza, a osim toga
mesta porekla15.
I opet u balkanskim uslovima koji su oblikovali vete mehanizme igosanja
(na primer reprodukcija orijentalizma, orijentaliziranje prolosti ili relativizam meuetnike etike M. Baki Hayden, M. Todorova i drugi16) konkretizuje
se stereotip kulturnog hodoasnika, koji ovog puta
, ,
17. Razmnoavanje tipova organskog tuinstva na najbolniji naIsp. B. W a l d e n f e l s , s. 95, 36, 150, 169.
Ibid., s. 82.
12
Ibid., s.107,153.
13
J. K r i s t e v a , trangers nous-mmes, Paris 1988.
14
Isp. B. W a l d e n f e l s , Topografia..., s. 86.
15
Isp. M. D b r o w s k i , Swj / Obcy / Inny. Z problemw interferencji i komunikacji midzykulturowej, Izabelin 2001, s. 43, 50.
16
Isp. . , ..., s.106,107, a takoe . ,
,
2002, . 1.
17
. , ..., c. 323.
10
11
34
Lech Miodyski
in je dotaknulo slovenske doselenike na Balkan na samom poetku, u sredini

diferenciranoj jo pre njihove pojave, donosei neizbeno naredne kao to pie
M. evarli , ,
, , ,
, , ,
, itd.18 Tendencija za posebnu prisutnost haotine vrste identifikacije podvlai se isto tako u uvodu za poznati rad D.
unia Nacionalizam i knjievnost, gde se etniko-genealoki model grae mnogih naroda jugo-istone Evrope, temeljen na rivalstvu, suprotstavlja zapadnom
graansko-teritorijalnom19. Perspektiva samounitenja etnosa kao posledica odsutnosti njegove integracije (kao u paraleli ,
20) otkriva mo mitologiziranog teksta koji iz ideje drugosti
ini objekat kulta. U pragmatici politikih simbola njenu pozitivnu potenciju pokuavao je da prenese projekat sumarinog autoriteta stavljanja 1998. godine
na bosansko-hercegovake novanice likova bosanskih, srpskih i hrvatskih pisaca. Na beletristikoj razini, pak, privlanost antropolokih kontrasta sigurno
je bila vea nezavisno od toga da li se radilo o srpsko-albanskom dualizmu u
romanu S. Selenia, sukobljavanju kulturnih citata i nacionalnih normi obiaja kod . Pavlovia ( ), ili, pak, unutranjem takmienju za
prostor uticaja meu stabilnim graanstvom i pokretljivim provincijalcima (danas valjda zaboravljena R. Smiljania21), ne govorei
o novijim knjigama. U istoriji opisivanja kontrastnog apokaliptinog tuinstva,
osim Bulatovieve proze, posebno mesto pripada romanima B. Pekia sa poetka osamdesetih godina katastrofiko-orvelovskom , a naroito 1999 (s
podnaslovom ), antiutopijskoj viziji, u kojoj se opozicija
ljudsko neljudsko ispunjava u motivu arheolokih iskopina iz Gulaga (ispletenih kostura ljudi i pacova navodnog dokaza zajednikog ivota u prolosti
savrenog drutva sa prirodom). U najaktuelnijoj verziji iz 2004 godine (Hansenova djeca Crnogorca O. Spahia) antiutopija je ve obogaena temom geokulturne frustracije: u poslednjem leprozorijumu na naem kontinentu, u rumunskoj
unutranjosti, vodi se beskompromisna borba za vlast izmeu bolesnika raznih
nacionalnosti da bi se vratila snaga zaboravljene epidemije, koja bi trebalo da
obori sterilnu, birokratiziranu Evropu. Jednu zanimljivu vrstu otre razliitosti
kao umetnike konstrukcije, najzad, predstavlja koncepcija naroda unutar rascepljenog prema naelu dobra i zla (Belokaljani i drugi nai Crnokaljani u
V. Stefanovia22). U jo izrazitijem vidu stereotip genetike drugo. , ..., c. 20.
Sa zaleem renesanse i reformacije isp. . , .
1985-1995, 2002, c. 25 (osnova ovog pogleda: A. S m i t h , The Ethnic
Origins of Nations, Oxford 1989).
20
. , ..., c. 21.
21
Izlaenje Beograda iz uloge metropole samo po sebi predstavlja topos u prozi ve preko nekoliko decenija. Termini i pojavljuju se
takoe u odnosu na suprotne svetove vrednosti (tipa pragmatizam intelektualizam) , uobraavane
preko raznih heroja i pripovedakih tokova istog dela (isp. analizu J. i v i romana D.
Stojanovia www.rastko.org.yu/knjizevnost/nauka_knjiz/dstojanovic/jzivic-stojanovic_c.html
22
U kriznim situacijama ne nedostaje razliito formulisanih ideja paralelnih identiteta etnikih jedinica. U crnogorskom sluaju je to koncept dvostrukog identiteta ili crnogorska izma
18
19
35
sti ostvaruju neofolkloristiki tekstovi, posebno opisana perom I. olovia u staroj i novoj stvarnosti . U novinarskim opredeljenjima prirode
fudbala u stranim zemljama pojavljuju se dakle konfrontativne ocene iz oblasti
nacionalne karakterologije, a osobine igre tuinaca (,
i sl.) nose predrasude o njima kao

(...) 23. Mit fudbalske knjievnosti oivljava, kako itamo, ideju borbe za opstanak u kojoj prometejski heroji
ispod maske rodoljubivih oseanja otelovljuju uzvien mitoloki humanizam.
Diskurs te vrste vodi prema najbitnijem pitanju kulturnoj i socioetikoj sutini ksenologije kao nauke o tuem. Pretpostavljajui da je njeno najpotpunije i
najaktuelnije kritiko izlaganje i fenomenoloki opis dao B. Waldenfels, mogue
je prema njemu da se utvrdi da ona raspolae kompletnim arsenalom sudova u trima sferama tuinstva: mesta, vlasnitva i roda (externum, alienum, insolitum)24.
U svim ovim oblastima radi se o upristupljenju nepristupnog, sve do uklanjanja
tuinstva u prisvajanju. Ve sama tenja prema pristupnosti pretpostavlja minimalnu komunikativnost teksta tue kulture, premda bi on mogao da se brani od
asimilacije svojom neuporedivou sa bilo kojom paralelnom varijantom. Iskazivanje sopstvenog smisla ipak bi oznaavalo nestanak tuinstva kao takvog:
Logos tueg preko logofikacije bi unitavao fenomen tueg. Fenomenologija
kao ksenologija bi bila nauka koja se gubi zajedno sa svojim predmetom (...),
paradoksalna forma nauke koja za svoj uspeh mora da plaa rastankom sa sobom
samom.25 U istraivanju kulturnog tuinstva ulogu ksenologije igraju dakle etnoloki metodi, zakljueni u okviru dva shvatanja: transkulturno (strukturalistika antropologija koja trai univerzalnost i etnografija koja naglaava razliku) i, s
druge strane, interkulturno (kola Ruso, utemeljena na kontrastu vlastitog i tueg
sveta, gde bi auto-etnologija i allo-etnologija dolazile do protivrenih zakljuaka
kao u ispitivanju stranih jezika s perspektive maternjeg)26. Odlikovan nasiljem,
proces odbrane preko prisvajanja usmeren je pri tome na takvo razraivanje tueg
u kojem on nije vie podmet nego predmet egocentrino ili najvie logocentrino
orijentisane poruke (logos je ovde shvaan kao uoptavanje sopstvenog i drugog,
integrativni koordinirajui poredak). U uslovima takve civilizacijske konjunkture
mikrokozma (M. P o p o v i , Dinamika nitavila, Ars 2004, s.201, 208 i i s t i , Politiki aparthejd: balkanska postmoderna, Cetinje 1997), u makedonskom autentian identitet suprotstavljen
stvorenom za spoljanje i unutranje manipulacije (. , ,
2001. U Crnoj Gori uvruje se miljenje da etnogeneza ne mora da bude odluujua za
nacionalan identitet, dok bi mogao da ju odreuje etos, epos i mitos, kodificiran od kraja devedesetih godina prekocrnogorskog samizdata (...) koji e nas izvesti iz vievjekovne filozofije
palanke B. J o v a n o v i , Libroskopija, Cetinje 2002, s. 7, 9, 240, 249.
23
. , . ,
2000, c.272. Takva manihejska slika sveta isto tako se prevodi na etnocentrian jezik, jer
slino kao leksema kao ovek na epitafima u fudbalu oznaava jednostavno
ljudski faktor. Osim toga olovi citira (prema R. Nikoliu) znaajnu sintagmu narodnog jadikovanja: , ibid., s. 271.
24
B. W a l d e n f e l s , Topografia..., s. 16.
25
Ibid., s.102-103. Isp. takoe M. D u a l a M B e d y , Xenologie. Die Wissenschaft vom
Fremden und die Verdrngung der Humanitt in der Anthropologie, Freiburg 1977.
26
Isp. B. W a l d e n f e l s, Topografia..., s. 106.
36
Lech Miodyski
u kojoj se tuinstvo eliminie u korist neprijateljstva, a ovo ne d da se pripitomi,

ve da se samo identificira i uini bezopasnim, menja se strategija njegovog prisvajanja prelazei u mogunost aneksije umesto kontakta. To oznaava odlaenje od spontane refelksije o tuinstvu u pravcu predmetnog tretiranja neprijatelja
kao trofeja drugog roda, varvarskog, nomadskog, iracionalnog i sl.27
Drugi autori, pak, razlikuju konstruktivnu (irenje drutvenog okvira vlastite tradicije preko njene privlanosti) i destruktivnu ekspanziju (unitavanje tue
tradicije putem nametanja sopstvene)28 ili piu o upotrebi iskljuivo jednog od
dvaju balkanskih civilizacijskih kodova: dominacije ili potinjenosti29. Alternativa vrstog suprotstavljanja je metafora mree tuinstva sa vorovima i meusistemskim prelazima, a u knjievnoj nauci nove metodologije koje se baziraju na
interferenciji, takoe etnikoj, u ulozi kritino-pojmovnog aparata30. Prelamanje
uzora podele stvarnosti prema dodeljenom vlasnitvu i normativizmu preko same
knjievnosti, koja odraava drutvena raspoloenja, vri se u skladu sa emancipacijom odreenih tema. Tako na primer, u prozi rane posttitovske epohe bilo je ve
mogue uvoenje pojednostavljenih matrica lika tueg (uglavnom u istorijskim
motivima) kao zamene drutvene kritike V. Drakovia i slina
dela. Mitologiziranje nacionalnog elementa, ve tada stvaralaki neproduktivno,
bilo je ipak praeno otkrivanjem unutaretnike posebnosti (u prvom srpskom homoseksualnom romanu P. orevia) ili ukrtanjem oba inioca (u Horseless M. Oklopdia netipino seksualno orijentisani antijunaci imaju
odgovarajue hrvatsko i srpsko poreklo). Kad se naknadno uvodi transmitoloko
obredni faktor u pesnitvo ( V. Pope, precizno razmatrana
od strane D. unia31), simbolika tueg postaje toliko mnogoznana da moe da
ispunjava ak protivrene uloge u nacionalnoj misteriji. Nije dakle sluajno da
se iz takve simbolike izvlai korist u tim fazama drutvenog razvoja, kad meukulturnu perspektivu zaklanja graenje ksenofobine automitologije, nostalgije i
arhaiziranja sopstvene kulture. O instrumentalizaciji knjievnosti kao i samih
udruenja knjievnika u ovom procesu viekratno se pisalo, naglaavajui tano projektovane zadatke proizvoaa ideologije, tema i rei kljueva zajedno
sa korienjem toposa i stereotipa naroda rtve, kao i zloupotrebu konstrukcije
epskog identiteta, povezanog sa nekritinim kultom moi naroda i mistifikovanjem njegove istorije32. Izmeu zajednica sa razliitim u ovom pitanju istoriozof27
Ibid., s. 155, 163. Sama aneksija moe da se odrava na nekoliko naina: kao progutanje
(apsorpcija), stvaranje enklava i integracija (pribliavanje).
28
Isp. J. G o k o w s k i , Struktura i funkcje tradycji, [u:] Rozwaania o tradycji i ethosie,
red. J. Baradziej, J. Gokowski, Krakw 1998, s. 17 i F. Z n a n i e c k i , Wspczesne narody,
Warszawa 1990.
29
R. M o n i k , The Balkans as an Element in an Ideological Mechanism isp. D. B j e l
i , Burzc..., s. 23.
30
Isp. Kultur als Text. Die antropologische Wende in derLiteraturwissenschaft, hrsg. D. Bachmann Medich, Frankfurt / M. 1996.
31
. , : ,
[u:] ,
t. III, . . , 1997.
32
Isp. . , ... , c. 108-110, 148, 180 i radovi koji se tamo citiraju. Epska
konstrukcija stvarnosti (kao tzv. kod D. osia) u svojoj apoteozi genetiki
srodnog kolektiva i koncentrisanju na prolosti bi pripadala predmodernoj sferi, dok graansko ose-
37
skim pogledima ne bi moglo da doe do sinhronizacije izazova i odgovora. Takvu

mogunost, iako u ogranienom stepenu, daje postmodernistika hegemonija
sadanjosti u kojoj tenju prema istoj kulturnoj vrednosti jaa

33. Drugi nain spreavanja konfliktnosti sitnih partikularizama
primeuje se u istraivanju kulturnih razlika ne na osnovi mitolokih matrica, ve
racionalno utvrenih kategorija samoopredeljenja, prava manjina, autonomije,
ravnotee i sl.34
Da razmotrimo na kraju problem prostornog rasporeda mesta i geografskih
koordinata kao presudnih faktora u drami tuinstva. Nemogunost empirijske
verifikacije udaljenog drugog, nepristupanost njegovog drugde i odsustvo
jednoznane domovine tueg klasini su problemi fenomenoloke topografije, zatvarane u metaforama neprekoraivog praga, bespua i odsustva postojanog mosta sa dvosmernim prometom za i iz sopstvenog35. Ovim pitanjima kod
Waldenfelsa posveuje se mnogo panje, pri emu se polazi od nemogunosti
izvornih pretpostavki o drugom izvan mesta njegovog boravka. U tom smislu
topos, atopos (ne-mesto, radikalna nepristupanost) i heterotopija (razne, viekratne lokalizacije) identifikuju sve to se nalazi izvan zone Ja, u punoj logikih
nesporazuma prostornoj distanci. Koncepcija otuenosti iz perspektive rastajanja
razvija se u ideju pomicanja mesta originalno gledite za mnogostrani identitet mesta. Pozivajui se na ubeenje savremene fizike za nedostatak dovrenog
ureenja prostora, ova ideja bi glasila mogunost savlaivanja odsutnosti preko reprezentativne prisutnosti, spajanje ovde i tamo, bliskosti sa udaljenou: Samo ovaj ko nije potpuno ovde, moe ujedno da bude tamo. Mogunost
potencijalnog prebivanja tamo, pokretljivost bia praena je promenljivou
poloaja samog tuinstva: Budui ovde, jesam tamo, gde ne mogu da budem
(...), dolazim odande, gde sam uvek bio i nikad neu da budem (pogotovo emigrantski casus). U ovome paradoksu sopstvenost i tuinstvo istovremeno se podudaraju i razdeljuju u prostoru36. Slino, prema miljenju D. Bjelia, Balkan kao
geografija diskursa (...) pridobija specifinost ba zahvaljujui ovoj ambivalentnosti, biu niti ovde, niti tamo, ve na dva mesta istovremeno, a balkanske
razlike slivaju se u jedno i iezavaju37. Ovako posmatrana, u Huserlovom duhu,
anje modernoj Ibid., s.90-91. Izvesna snaga unutranje politike satire prema neelenom drugom
ispoljila se je u Srbiji u polovini traumatinih devedesetih godina u romanu S. Basare.
Isp. takoe C. J u d a , Tosamo bugarska a problem ideologizacji kultury. Sygnatury drugiego /
innego i obcego nie tylko w literaturze bugarskiej, Pamitnik Sowiaski 2000, t.L, s. 27-38.
33
. , . ,
1992, c.51. U mnogim knjievnostima kao npr. makedonskoj tekoa sa izborom modela tradicije izraava se u kreiranju dualistike svesti sopstvenog poloaja: idealne i realne sfere vremena i
prostora. Piem o tome u: L. M i o d y s k i , Determinanty wspczesnej literatury w Macedonii
czasoprzestrze idealna i realna, [u:] Miejsce Macedonii na Bakanach, red. I. Stawowy-Kawka,
Krakw 2005, s. 143-153.
34
Por. . , ..., c. 320.
35
B. W a l d e n f e l s , Topografia..., s. 152-153.
36
Ibid., s. 200-202, 212-214.
37
D. B j e l i , Burzc..., s.21. Ovaj motiv sree se u mnogim knjievnim tekstovima npr. enski heroji romana D. Stojanovia iz druge polovine devedesetih godina dobivaju slobodu i identitet
zahvaljujui putovanjima preko fiziki krajnje razliitih svetova metaforinom dugakom putu.
38
Lech Miodyski
udaljenost pretie suprotnost da i ne, uvodi mnotvo pojedinanih svetova

i zasebne vektore tuinstva (pravce njenog uticanja). U antropolokom modelu
meukulturne analize ona se, pak, spaja sa pojmom granice u pretpostavci: sa
profanum38. U etnocentrikom sistemu osim utvrenja centra vano je odreenje
posebnog prvobitnog dogaaja iz kojeg vode poreklo simboliki smislovi i mitologija. Mada spolja on moe da se ini subjektivan, zapoinje takoe dogaaje
koji manifestuju drugost. Takav je, na primer, crnogorski svetopis, kanon osnovnih epizoda priprema heroja romana J. Brkovia Monigreni. Sluajnost tog prvog
dogaaja, linije granice i uopte bilo kog razlikovanja u ravnotei prividnosti
reda oduvek postojeeg, danog od strane prirode, Boga ili kulture39. Relativan,
kao hronoloka taka odnosa, takoe je poetak destruktivnog procesa, to je
izrazito vidljivo na podruju umetnosti rei.
Kada P. Milosavljevi pie o , navodei primere amputacije dubrovake pismenosti, promene u terminologiji narodne
literature ili nesavrenost nacionalnih bibliografija, nadovezuje se posredno na
prvobitno, ali nemogue za reprodukciju srodstvo Srba 40. Kada I.
Mandi analizira 120 hrvatskih i srpskih dela iz perioda 198190. kao e
, jo ne poznaje posledice razdeljenja komplementarnih knjievnih praksi, a
ve konstatuje da su njihovi reprezentativni tekstovi simptom ,
, , ,
, 41. Naravno o sociologizacji umetnosti i tekstualnoj kolonizaciji okoline od strane centra kritiki se izraava
takoe D. uni, zamerajui istraivanim tekstovima sveprisutnu trivijalizaciju
tradicionalistike estetike i kreiranje populistikog heroja kao nacionalnog programa ( ). U tom pogledu izuzetno tano rezimira
D. Popovia, ustvari njeno italako kolektivno doivljavanje (tipinu za zatvorene, konzervativne zajednice recepciju dela sa kolektivnim junakom
javno deklamovanje, grupno uenje napamet, citiranje u politikim nastupima)42. Dela takve vrste sigurno predstavljaju centripetalnu geokulturnu orijentaciju. Drugaije izgleda ksenoloka analiza romana M.
Isp. M. D b r o w s k i, Swj..., s. 67.
B. W a l d e n f e l s, Topografia..., s.170 (takoe 31-35, 129). esto to se podudara s automatskim smatranjem prebivanja u mestu njegovim posedovanjem. Takvo uobraenje uvruje
ideologija neoprovincijalizma , gde tue mora da se kaja za slabost sopstvenog ibid., s.143. Isto
tako u obredu svaki deo prostora je ocenjivan prema pripadnosti svojem ili tuem isp. . .
, : , [u:] .
, . . . , 1990, c. 10.
40
. , , 2003, c.465-485. U ovom pogledu isp.
takoe . , . ,, , 1996
(glava ). U mnogim mestima bive Jugoslavije ponovo se
pojavljuje ideja kolske nastave predmeta knjievnost junoslovenskih naroda. U aprilu 2005 godine
takav postulat prijavila je ak Meunarodna krizna grupa za Sandak. Isp. takoe primedbe o raznim
tipovima odnosa svoje-tue u stvarnosti jugoslovenske kulturne politike A. B. W a c h t e l , Making a Nation , Breaking a Nation: Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford 1998.
41
. , , 1996, c. 6.
42
. , ..., c.142-147, 155-156 problem kao prvi komentira .
, , [u:] :
, . . , 1996, c. 394-418.
38
39
39
Kapora i Z. Dumhura: ovde se ve nagovetava tolerantan horizont partnerstva

(potovanje koautora teksta i jednog od glavnih junaka druge vere), a hriansko
i islamsko gledite dopunjavaju se u svom fatalizmu (motiv politike usamljenosti naroda i njegov usud da opti sa precima i istorijom)43. Praktino svaki od
pokazanih smerova, vektora tuinstva (da li je to jedna od prvih umetnikih vizija
iseljavanja sa Kosova kod B. Milidragovia , gde srpski uitelj posle
povratka u rodnu kuu ubija Albanca sa simbolinim imenom Uka / Ujk = vuk, ili
amaterski poeci gastarbajterske knjievnosti iz ranih osamdesetih godina) otkriva kompleks prostorno prividno velike zemlje u kojoj atopija ugroava rasturen,
bez granica itljivog vlasnitva, narod.
U retorici zapadnog kulturnog egzorcizma Balkan je paradoksalno mesto
u geografiji diskursa i to moe upravo da odluuje o njegovoj kulturnoj misiji44.
S druge strane nasleuje, iako esto uprkos novim nacionalnim istoriografijama,
nestabilnost osmanske dravne strukture, ali i tradiciju njene unutranje civilizacijske promene u kontaktnim zonama45 sa mnotvom tekstova razlike. Osim toga,
uzimajui u obzir da uobiajeno miljenje o balkanizaciji suvie esto podsea
uglavnom na slovenske narode, moda bi trebalo ponovo da se postavi pitanje o
funkciji njihovog tuinstva kao demarkacionih naroda koji zauzimaju neeljen
meuprostor. U jednoj teoriji tog tipa njihova civilizacija metaforiki se smatra teritorijom predzia, gde bi se slovenstvo poistoveivalo sa drugom vrstom
egzistencije i kreativnosti koja je prisutna u gradovima i selima shvaenim na
penglerovski nain (tj. na primer ne bi se potinjavalo niti emama globalizacije
i totalne urbanizacije, niti krstakim utopijama svetskog sela u tipu maoizma)46.
Bekstvo na bezbednu i provincijalnu unutranju stranu zidova ipak uvek preti subjektivnim iskljuenjem sveta, pred kojim periferijski um osea strepnju,
bezrefleksivno kanjavajui individualizam tueg kako je to, sa neuvenom
u svom vremenu intuicijom i pronicljivou, dokazala R.
Konstantinovia. Njene dijagnoze mogu u neznaajnom stepenu da se dovedu u
pitanje tek danas kad se govori o destrukciji tuinstva u uslovima globalizma,
ograniavanju uloge metropola preko interkulturnog brisanja kontrasta i o predlozima stvaranja drava na regionalnoj osnovi.
43
Ibid., s.306-323. Na zelenim stolovima crnogorskih salona odvija se u XIX veku kockarska igra narodima i dravama, ovde stereotipni iracionalni Istok sastaje se sa raundijskim Zapadom. Drugi pak pozitivni stereotip udaljene carske (ruske) brige bie svakako sruen (kao u
V. Stefanovia), a realnost naih dana dopisae fabuli dokumentarno potvrenje istoriozofskih teza. Stvarnost iste zemlje na prelomu XX i XXI veka predstavljena je ve bez politikih
i obiajnih skrupula P. Sekuli, Made in Yugoslavia (2001).
44
Isp. D. B j e l i , Burzc..., s. 20.
45
Isp. . , ..., c.301,314. Prema P. Palavestri dananje oseanje
usamljenosti na Balkanu odgovara ranijem srednjeevropskom kompleksu ugnjetavanja i intelektualne nemoi isp. . , , [u:]
,
. . , 1998, c. 95-99.
46
S. S y m o t i u k, Homo antemurale- w poszukiwaniu filozofii sowiaskiej, [u:] Narody sowiaskie wobec globalizacji, red. A. Zachariasz, Rzeszw 2003, s. 152-153. Isp. takoe
, , . . , 2002.
40
Lech Miodyski
Lech Miodyiski
Difference as Text Between Anthropological Contrast and
a Xenological Geography of Society
Summary
The paper deals with the genesis and the function of the relation of foreignness in communication between social subjects, and with literary works characterised by a varying status of the
foreign under the conditions of geocultural antagonisms. The theoretical basis of the analysis is B.
Waldenfelss phenomenological topography of the other; what is investigated within its framework
is mainly the advent of anthropological contrast and the conditioned character of xenology as a science of the foreign. Balkan (first of all, Serbian) realities have to do with the use of the language of
difference in the construction of the matrixes of texts of difference, which express the conflicting,
but also potentially dialogic nature of anthropological peculiarities. The question of their identity
has been raised in the context of the Balkan geography of discourse, connected with the presence of
particular images of the world and ethnic cultural codes in the sphere of the symbolic. The influence
of the non-identical vectors of foreignness located here is shown using the examples of typical texts
from the Serbian literature of the previous two decades.
()
1.
.
, . , ,

,
.
, . ,
.
e o , . ,
, , . , , ,
,

.
! :
,
. (
!).
.

: .
. . , .
. , .
, ,
, .
, , , ,
.
42
. ,
, , , .
, ,
, , ,
,
, , ,
.
, ,
, ,
. , ,
, ,
, ,
, . , , , , ,
,
, ,
, ,
, ,
,
.
,
, ,
:
, , , , , ,
.
2.
,
,
,
.
, ,

, .
: ,
, , - ,
, (
: , , , , 1976, . 25).
...
43
, ,
, , .
.
, , , .
, , ,
(Jean Marie Carr), (Marius
Franois Guyard), (Rene Wellek), ,
(Umberto Eco), , (Hans Robert Jaus),
(Jacques le Goff), (Michel Foucault),
(Jrgen Habermas), (Luciene Goldmann), (Karl
Popper), . , ,
. ,
,

.
, 1986. ,

( 1969. ),
, ,
1989. , .
,
.
, - ,
.
, ,
. ,
, ,
. .
,
.

, . , ,
XXXIV 2002, 116117, . 37.

Soi
mme comme un autre (Paul Riceur)
, (
, , . 2004 ( ).
.
44
: , , , :
, , , .
. , , :

.
, . ,
,
,
, , ,
,
, .
, .
, , , .
, : ,
, ,
. ,
.

(esthetik der Rezeption und literarischen
Kommunikation): , ,
.

,
.

.
, ,
,
.
, , , , , , , 1986, . 53.
, , . 35.

, , , . LXV, god. XXXIII, br. 12
(-), 1989, . 34.

, , . 38.

, , . 9.

, , . 41.

...
45
,
, , .
, , , ,
,
.
3.

, . . ,

, , :
,

. ,
.

,

. ,
, .
, ,

.

, , , , ,
, ,
,
.
,
,
:
, .
. ,
. , ,
46
, ,
10. ,
,
. , , ( )

. ,
,
,
, .

, . ,

,
.

, , ,
, .
, ,
,
. , ,
, :
//
- .
, ,
,
, .
:
, , ,
, ,

.
10
: ,
, 1996.
...
47
4.
,
, , .

, .

. ,

,
, .
, ,
, .
, , , , :
,
11 , .
(
), , , .
, ,
.
. ,

,
: 17. ,
18. ,
(1768),
( , ) 1794/95. 12, .

11
,
6 ... ( :
, : . ,
XX 97, , 1998, . 148.
12
,
:
.
. ( : --, III ., -,
. . , 1928, . 317).
48
.

: , , .
19. .
, . , , , , , ,
, ( ), , ,
( ). , ,
, (), , , , ,
, , , (. ),
( ).

: (),
(, )
- (,
), , . . .

, .
- -
.
,
, , . ,
,
, ,
, , , .

, ,
, , , .
13 , ,
, , , , .

.
13
, , 1781, ,
, .
1790. ,
, -
(14.03.1791. ) , .
...
49
, - ,
, ,
,
.

.
, , ,
,
, . ,

.
, , , , , .

, ,
. , ,
, /, , ,
, , 14.
, ,
, , , , ,
, ,
, -
,
15.
5.
, ,

14

. / ( ,
),
, 2004, . 726.
15
, , , .
50
( ) , , .
,
16
,
, .
, ,
, , .
19. 20.
-
,
, , .
, ,
, , 17.
, ,

.
, ,
,

.
, ,

, ,

.
16
, , , ,
, . 5, I, . 219231.
17

.
, . ( ) ,
. ,

, .
, .
...
51
(, , , )
, , , , ,
, 19. 20.

. ,
.
, ,
. , , (
, ,
, , , !),
,
. ,

,
.
6.

18, ,
.
,
,
: , .
18
, , , ,
,
: , ,
, , ( :
, ,
, , 2005, . 258. 259).
, : Homo balkanikus, homo heroicus 1,
2 ( , 8. 9, , ,
1995), ( , , 1999), :
(, , 2002),
(, , 1990
, 1998, . 14, . 165220).
52
, , , ,
.
, ,
,
.
,
,
,
,
.
,
, , , ,
( ,
, , , !?).
Ludoviceum , 19,

.
,
,
, .

- , ,

.

, ,
.

: ,
, , .
, ,
: ,
(1914), Ex Ponta (1918) (1920)
19
, ,
: Magyar kirlyi honvd novella
...
53
, , ,
, , .
,
, ,

, , .
,
. ,
, ,
.
, , , .

,

.

.
, ,
, ,
.
, ,
.
Stania Tutnjevi
The Question of Identity and Alterity in Central European and Balkan
Literatures
Summary
The paper deals with the question of identity and alterity in Central European and Balkan
literatures from the point of view of imagological interpretation of literary texts, substantiated by
examples from the works of authors such as Desanka Maksimovi, Mea Selimovi, Ivo Andri,
Milo Crnjanski and Miroslav Krlea.
Boguslav Zjelinski (Poznanj)
O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i

postkolonijalnoj kritici
Balkan u svetlu kolonijalne i postkolonijalne kritike

Devedesetih godina pojavilo se mnotvo radova s balkanskom problematikom, u kojima je poela revizija pojma balkanizma, uvoenje razlike izmeu
balkanizma i orijentalizma i razvijanje refleksije koja je odredila balkanizam kao
kritiku studiju kolonijalizma. Balkanizam se u tom pravcu analizira kao ideologija dominacije i eksploatacije.
Balkan je prestao da funkcionie kao ontoloka kategorija, ali se pojavio
kao predmet naune oblasti, u okviru postkolonijalnih studija i nauke o podreenim drutvima. Ta refleksija zapoela je od studija o orijentalizmu Edvarda Saida
/Said/, koncepcije viestranih marginalizacija Dona Aloka /Allock/, kao i od
raznovrsnih koncepcija okcidentalizacije predstave Balkana (balkanizam Marije
Todorove, reprodukovanje orijentalizma Baki-Hayden ili proimanje imagolokih slika Evrope i Balkana u metafori zamiljene zemlje Ruritanije Vesne
Goldsworthy).
U ovom trenutku meusobno se nadmeu dve razliite i pluralistike koncepcije Balkana: kolonijalna i postkolonijalna. Kolonijalna kritika usmerena je
protiv ideolokih deformacija u humanistici, razotkrivajui mehanizme manipulacije i eksploatacije, podreivanja tzv. nedominantnih kultura. Postkolonijalna
kritika se suprotstavlja stigmatizaciji od strane zapadnih kultura, koje semantiku
Balkana funkcionalizuju u okviru vlastite vizije sveta. Todorova skree panju
na to da balkanizam treba razmatrati u svetlu okcidentalizma diskursa o autoesencijalizaciji Zapada. Orijent je, naime, polazna taka za zapadnjaka identitetska etiketiranja, a povrh toga upotrebom balkanizma kao kategorije suprotnosti
Zapad esencijalizuje balkanski identitet. Dakle, balkanizam oscilira izmeu ori
Maria Todorova, Imagining the Balkans. Oxford, 1997; Vesna Goldsworthy, Inventing Ruritania: The Imperialism of the Imagination. New Haven, 1998; Stathis Gourgouris, Dream Nation:
Englightenment, Colonization and the Institution of Modern Greece. Stanford 1996.

John Allock, Antonia Young, eds. Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellewrs in the
Balkans. Bradford University Press 1991, s. 170191.

Maria Todorova, Imagining the Balkans, op. cit.

M. Baki-Hayden, Nesting Orientalismus: The Case of Former Yugoslavia. Slavic Review
1995, Nr 5.

Vesna Goldsworthy, Inventing Ruritania, op. cit. Po polsku zobacz teksty w pimie Krasnogruda. Sejny R.2002, Nr 15.

Maria Todorova, Imagining the Balkans, op. cit.
56
Boguslav eljinski
jentalizma i okcidentalizma kao mehanizam nominalizacije i subjektivizirajui

proces.
Vesna Goldsworthy primeuje da se Balkan ne definie pomou vlastitih
identitetskih osobina, nego pomou poloaja na graninoj liniji koja (navodno)
determinie njegovu sudbinu eksplozivnou meuprostora. Manihejski princip definisanja nastavlja autorka vodi do zakljuka da je Balkansko poluostrvo osueno na to da bude izvor nestabilnosti i epicentar najjaih potresa.
Balkanizam kao stigmatizirajua zapadna strategija predstavljanja jugoistone periferije Evrope koristi dva tipa argumentacije. Prvo, pozivajui se na
injenice konstatuje krvave ratove, politike intrige i nacionalistiku histeriju,
kreiranje mini-drava, segregaciju identiteta, haos, ekonomski regres i modernizacijsku zaostalost. Drugo, apsolutizirajui razlike izmeu Istoka i Zapada uvodi
element htonike aure, formirajui polovini identitet, povezujui s balkanizmom
ono to je mrano, deformisano i demonsko: okrutnost, histerine strasti, varvarstvo, ignoranciju, aroganciju, zabranjene seksualne satisfakcije.
Semantiki kompleks balkanizma je dinamina struktura etnikih, teritorijalnih, istorijskih, politikih i verskih faktora. Prostorna dimenzija balkanizma prevlauje presiju lokalnosti, spaja zajednice i sisteme koje koegzistiraju u regionu i
ine policentrini kulturni sistem, iji je vaan element promenljivost kategorije
centra i periferije, svest o privremenosti postojanja i nesiguran status granica10.
Balkanizam omoguava susretanje bliskih a razliitih kultura i njihove uzajamne
odnose, a i sam je istovremeno interaktivni i integralni ambivalentni sistem11.
Karakteristika balkanskog identiteta je ambivalentan odnos prema sopstvenom identitetu. Antikizacija i arhajolatrija, ija su polazna taka mitski preci, slue stvaranju mita apsolutne autohtonosti i omoguavaju izdvajanje iz amorfnog
balkanskog i slovenskog okruenja. Uspostavlja se dakle primeuje Rastko
Monik u vertikalnoj dimenziji odnos prema zapadnoevropskom Drugom,
koji ima za cilj smanjivanje distance prema Evropi i u horizontalnoj dimenziji
odnos prema balkanskom drugom, koji izraava regionalnu rivalizaciju, konkurenciju i animozitete12.
Karakteristika balkanizma je stvaranje slike ije irenje vri funkciju svojevrsne matrice za budue spoznajne kliee. Balkanizam afirmie konstitutivne
razlike i paradokse, koji treba da konkretizuju imid Balkana. Prethodna afirmacija je posebna osobina balkanizma i izraz njegove kulturne misije.
Duan Bjeli, Uvod: Dizanje mosta u vazduh, [w:] Balkan kao metafora, op. cit., s. 21.
Vesna Goldsvorti, Invencija i in(ter)vencija: retorika balkanizacije, [w:] Balkan kao metafora:
izmeu globalizacije i fragmentacije. Beograd 2003, s. 4243.

Aleksandar Kjosev, Mrana intimnost: mape, identiteti, inovi i identifikacije, [w] Balkan
kao metafora, op. cit., s. 214215.
10
L. Miodyski, Integralizm i separatyzm w macedoskim procesie samostanowienia kulturalnego, [w:] Idee wsplnotowe Sowiaszczyzny. Pod red. Aleksandra W. Mikoajczaka, Witolda
Szulca i Bogusawa Zieliskiego. Pozna 2004, s. 244.
11
L. Miodyski, Granice kompetencji i granice tolerancji w badaniach macedonistycznych,
[w:] Wok Macedonii: sia kultury kultura siy. Pod red. Bogusawa Zieliskiego. Pozna 2002,
s, 83.
12
por. Rastko Monik, Balkan kao element u ideolokim mehanizmima, [w:] Balkan kao metafora, op. cit., s. 116.

O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i postkolonijalnoj kritici
57
Sledei element specifinosti balkanizma je logiki paradoks, koji potie od

istorijskog procesa turske vladavine, koja za razliku od orijentalizma nije
dovela do kolonizacije Balkana, jer je Otomansko carstvo vodilo politiku ponovnog naseljavanja zajedno s politikom verske konverzije. Balkanski narodi sebe
istovremeno vide kao kolonijalne vladare i kolonijalne podanike.
U diskursu o Balkanu raspravlja se istovremeno o slinosti i razlici 13, to
doprinosi tome da Balkan ima ambivalentan status. To znai da je on granica
izmeu svetova, istorija i kontinenata. To u novom svetlu definie Balkan kao
predeo koji esencijalno poseduje status centra, a ne periferije. Balkan je predeo za
koji je karakteristian jo jedan paradoks, a on se oituje u prisustvu snanih suprotnosti, definisanih pomou binarne balkanske logike (hrianstvo/islam; civilizacija/varvarstvo itd.), to u svaki model Balkana uvodi neizbenu nestabilnost.
Tatjana Civjan definie balkanski model sveta postojanjem jasno izraenih
suprotnosti, koje obuhvataju vie ontolokih kategorija: prostor, vreme i druge
opozicije (ivot-smrt, muko-ensko, unutranje-spoljanje). Tipine suprotnosti
u toj grupi su rat i mir, kultura i priroda, a pre svega antropoloke kategorije svog
i tueg14.
Za kategoriju tueg u postmodernom svetu karakteristina je nepostojanost
identitetskih kontura. Postoje danas stranci pie Zigmunt Bauman isto tako
prolazni i promenljivi kao vlastiti identitet15. Otud su prevladavanje stranosti
i njeno prepoznavanje dva aspekta jednog istog procesa formiranja identiteta
koje iziskuje ne jedan nego vie uporednih konteksta. Knjievnost koja pokuava da shvati fenomen stranosti svedoi o optepoznatom pravilu koje uslovljava
ovekovu kondiciju od njegove pozicije u drutvu. Jedan od uzroka otuenosti
nalazi se u procesima (drutvenim, privrednim, politikim) koji uzrokuju promenu drutvenog statusa pojedinca.
Identitet stranca
Balkanizam i orijentalizam su nain esencijalizovanja Stranca/Drugog, nain koji zatvara krug i onemoguuje objanjenje realnog stanja stvari i reviziju
pojmova na osnovu empirijskih podataka16. Kristeva na sledei nain definie egzistencijalni identitet stranca: Ne pripada nijednom mestu, nijednom vremenu,
nijednoj ljubavi. Poetak je izgubljen, putanje korenja nemogue, seanje see
sve dublje, savremenost [stvarnost] s otvorenim horizontom17.
Kategorija stranosti definie se u raznovrsnim aspektima: folkloristikom,
sociolokom, etnikom, kulturolokom i antropolokom18.
Stranac u folkloru. Jan Stanislav Bistronj skrenuo je panju na to da je slika
stranca esto povezana sa magino-religijskom sferom19. Pozivajui se na Megalomaniju Bistronja, Zbignjev Benediktovi sainjava listu binarnih opozicija,
Duan Bjeli, Uvod: Dizanje mosta u vazduh, [w:] Balkan kao metafora, op. cit., s. 23.
. . , . 1991.
15
Zygmunt Bauman, Ponowoczesno jako rdo cierpie. Warszawa 2000, s. 51.
16
Vintila Mihailesku, Balkanizam duha, [w:] Balkan kao metafora, op. cit., s. 192193.
17
Julia Kristeva, Fremde sind wir uns selbst, Frankfurt/Main 1990, s. 17
18
Koristim knjigu Andeja Dobrovskog [Andrzej Dbrowski], Swj/obcy/inny. Z problemw
interferencji i komunikacji midzykulturowej. Izabelin 2001.
19
J. S. Bystro, Megalomania narodowa, Warszawa 1935, s. 8.
13
14
58
Boguslav eljinski
karakteristinih za odnos svoj-tui, ija valorizacija daje svojima pozitivnu konotaciju, a tuima/strancima okretanje te kvalifikacije i negativnu konotaciju, tipa20 boje-bezbono, visoko-nisko, dostojno-nedostojno i sl. Slika
stranca neraskidivo je povezana sa stereotipom, nailazei na problem semantizacije stvarnosti koja izranja iz mitskog, simbolikog ili slikovitog miljenja21.
Folkloristika suprotnost svoj-tui poprima oblik opozicije ljudi-neljudi,
ljudi-ivotinje, povezuje strance sa svetom utanja, tame, smrti. est motiv
u folkloru je motiv dijabolinosti stranaca, ija je genealogija ukorenjena u suprotnosti ljudi-ivotinje i poseduje transcedentalnu osnovu koja oveka dovodi
u opoziciju sa avolom22 ili demonom. Motiv crnog stranca, npr. crni Arapin, odnosi se na ivotinjske osobine i opoziciju sveto-profano. Stranac naime moe
biti predstavnik podzemnog sveta i zemlje smrti. Strancem kao numinotikom
kategorijom, povezanom s oseanjem uasa i najvee svetosti, bavio se Rudolf
Oto23. U prvobitnom iskustvu postoji ambivalentan odnos prema strancima, u
kojem se meaju uas i fascinacija. Verski motivisana opozicija svoj-tui obuhvata klasifikaciju stranca kao jeretika, stvarajui opoziciju Latinist-Vizantinac
ili hrianin-muhamedanac.
Stranac kao socioloka kategorija24. Takozvana stranost u sociolokom
smislu temelji se pre svega na situiranju drutvene grupe prema drugim grupama,
na njenoj unutranjoj stratifikaciji i veoj ili manjoj podatnosci na akulturacijske i/ili asimilacijske procese, na nain oseanja vlastitog drutvenog poloaja
i njegovo vrednovanje. Primer socioloki motivisane drutvene stratifikacije su
dela starijih epoha, koja odraavaju klasno-kastinsku drutvenu strukturu, kao i
savremeni primeri nestajanja i brisanja tih podela, npr. Gospodin Tadija Adama
Mickjevia, romani Jakova Ignjatovia i sl.
Stranac kao kulturoloka kategorija ili kategorija akiosemiotike (termin
Dombrovskog)25. Ova kategorija obuhvata nekoliko vrsta: 1) povezanost sa trajnim prostorom, tipom pejzaa, karakteristinom arhitekturom i prirodom, koji
stvaraju sistem zavisnosti, formiran generacijama; 2) povezanost sa promenljivim prostorom, iji karakter i smisao odreuju ukuani koji dolaze i odlaze, stanovnici naselja, grada, rejona. Kategoriju promenljivosti uvode takoe ratovi,
revolucije, drutveni i civilizacijski pokreti. Ta vrsta prostora je vrsto povezana sa istorijskim procesima na koje stanovnici nemaju uticaja; 3) povezanost sa
kulturnim prostorom, koji nastaje u procesu delovanja i rada generacija. On je
obogaivan, revidiran i aktualizovan u procesu kulturotvorakog i simbolikog
ovekovog delovanja26.
20
Boskie-bezbone, Szlachetne-pode, Wznosiose-nikczemne, Wysokie-niskie, Godne-niegodne, Urodzone-poronione, czyste-nieczyste, Przd-ty, Postp-zacofanie, Centrum-peryferie,
Jasno-czarno, Pikno-brzydota, Sia-sabo, Kultura-barbarzystwo, Mdro-gupota.
21
Zbigniew Benedyktowicz, Portrety obcego. Od stereotypu do symbolu. Krakw 2000, s. 123.
22
Por. ibid., s. 130.
23
Por. Rudolf Otto, wito. Elementy irracjonalne w pojciu bstwa i ich stosunek do elementw racjonalnych, Warszawa 1968.
24
Por. A. Dbrowski, op. cit., s. 61.
25
Ibid., s. 63.
26
Ibid., s. 64.
O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i postkolonijalnoj kritici
59
Stranac kao etnika kategorija27. Etniki aspekat je najizrazitija kategorija

podele, kao izraz s jedne strane etnike diferencijacije savremenih drutava, a
s druge strane velikog znaaja koji ta kategorija ima u savremenom svetu. Tolerancija, koegzistencija, kao i neprijateljstvo i ksenofobija predstavljaju krajnje tipove
ponaanja u multietnikom prostoru, za koju je karakteristina sklonost ekstremnom ponaanju. Kao rezultat toga mogui su modeli ponaanja koji oznaavaju
saradnju i kulturnu integraciju, kao i dezintegraciju ili kulturnu separaciju.
Kategoriju etnikog identiteta, koja pojedinca smeta u opoziciju prema
predstavnicima drugih naroda, konstituie ukorenjenost u geografskom prostoru
i istorijskom seanju putem egzistencionalno-simbolikog aksiolokog kompleksa, koji stvara uee pojedinca u porodici, nacionalnoj zajednici i drutvu28.
Stranac kao antropoloka kategorija29. Antropoloka kvalifikacija obuhvata razmatranje oveka u kompleksnoj humanistikoj sredini kao neponovljive
celine, koja se u razliitim aspektima tie razliitih sfera iskustva. U tom smislu
taj model je nadreen u odnosu na ranije opisane. On obuhvata pitanje granica,
odnos centar-periferija, narod-drava, kao i obiaj, jezik i sl.
Raznovrsne obrasce stranosti i razliitosti generie situacija viestrukog beskunitva (razbatinjenja, progona, otuivanja), koja je nekad bila znak egzistencijalne situacije, odreivane u teleolokim kategorijama. Knjievni junak kretao
je na putovanja, koja vode ostvarivanju nekih egzistencijalnih ciljeva, utemeljenih na racionalnim pretpostavkama, nailazei na stranost i ostracizam autohtone
sredine30. U savremenim knjievnim strategijama doljak, putnik, s kojim nema
anse za sporazum, postaje svestan velike sluajnosti postojanja jedinki, koje se,
po njihovom miljenju, sluajno pojavljuju u svetu lienom osnova, a u ivotu ne
vide ni svoje mesto, ni cilj31.
Analizirajui dve najoptije vrste identiteta, koje su okvir za raznovrsne likove i uslovljenosti (geografske, istorijske, drutvene, politike, kulturne, generacijske), Riard Ni koristi misli koje su izrekli eslav Milo i Vitold Gombrovi.
Miloeva reenica izraava pomirljivo shvatanje identiteta: Gde god da si, nee
uspeti da bude tui. Gombrovieva poruka odreuje rezervu i individualistiku
distancu: Budi uvek stranac! 32.
Miloeva reenica, ukorenjena u romantiarski mit geografsko-mistike simbioze oveka i mesta njegovog porekla, ima partikularni i univerzalni karakter.
Subjekat Miloeve poezije realizuje, za XX vek kljunu, ulogu putnika koji kree
u potragu za Strancem, kako bi u njemu otkrio podruja zajednitva, svoje drugo ja. Ovaj Stranac, savremeni posmatra-uesnik, uspeva da u lokalnom
otkrije univerzalno. Kako u individualnoj, tako i optoj dimenziji, razliitost tu
po pravilu biva maska neprepoznate bliskosti, ali i izvor straha od stanja neinte-
Ibid. , s. 65.
Por. Ryszard Nycz, Kady z nas jest przybyszem. Wzory tosamoci w literaturze polskiej
XX wieku. Teksty Drugie, 1999, nr 5 (58), s. 42.
29
Ibid., s. 67.
30
Por. Zygmunt Bauman. Dwa szkice o moralnoci ponowoczesnej. Warszawa 1994; A. Wieczorkiewicz, Wdrowcy fikcyjnych wiatw. Pielgrzym, rycerz i wczga. Gdask 1996.
31
Ryszard Nycz, Kady z nas jest przybyszem, op. cit., s. 43.
32
Ryszard Nycz, Kady z nas jest przybyszem, op. cit., s. 44.
27
28
60
Boguslav eljinski
grisane stranosti, epifanijsko iskustvo spojivosti s nedostinim ili nostalginim

doivljajem negativnosti i gubitka 33.
Gombroviev postulat Budi uvek tui! oznaava odupiranje identifikaciji
sa drutvenim ulogama, slikama koje nameu drugi.
Stranac je takoe neko ko je prisutan, ali ga ovdanji ne primeuju, neko
stalno ugroen drutvenim nepostojanjem. Kontakt sa strancem mogao bi dovesti
do prelamanja barijere stranosti, smanjenja distance, stvaranja mogunosti da se
stranca pretvori u svog, koji bi se promenjen ukljuio u ivot zajednice,
pod uslovom da odustane od vlastite posebnosti. Suvina vezanost za poznatost/
uobiajenost moe postati forma ksenofobine diskreditacije drugoga ili dovesti
do liavanja graanskih prava34.
Balkan, prostor antikih kultura, postao je centar dubokog savremenog kulturnog, politikog i identitetskog jaza izmeu globalnog i lokalnog, pokazujui
strane karikature samog sebe.
Boguslaw Zielinski
On the Category of Own and Foreign in Colonial and Postcolonial
Criticism
Summary
The paper provides a systematic overview of the use and constitution of the term the Balkans
in colonial and postcolonial criticism. In the 1990s there was a revision of the notion of Balkanism;
since then it has stopped functioning as an ontological category and does so primarily as the object
of scientific research, within the field of which two different concepts of the Balkans stand out: the
colonial and the postcolonial one. The paper then focuses in particular on the issue of the Balkan
identity, examined by means of the category of own/foreign, that is, the notions of otherness, foreignness and foreigner. It is concluded that the Balkans, the scene of antique cultures, has become
the centre of a deep contemporary cultural, political and identity gap between the global and the
local, manifesting terrible caricatures of itself in the process.
33
34
Ibid., s. 46.
Ibid., s. 47.
()
,
,
-, .
,
/ , , , , , , , , , . , ,
. ,
, , ,
,
.
, , , , , .
,
-, - .
, .
, , ,
, . ,
() ,
( )

.

, . I, Stylos, , 2005.

, ,

. ,
-. , ,
62
, ,
,
-. ,
, -
. , /,
. , , , ,

. , , - .
, .
-, , , .
,
, .

, , ,
, -.
,
,
. ,
, .
,
.
, , ,
, ,
. Gregory M. Shreve, A Lesson in Xenolinguistics: Congruence, Empathy, and Computers in Joan Vinges Eyes of Amber, : The Fantastic in World
Literature and the Arts: Selected Essays from the Fifth International Conference on the Fantastic
in the Arts, ed. Donald E. Morse, Greenwood Press. New York. 1987. . 2129
, , . , /
,
,
/ .

,
II ,
- ,
, .
. , , , 1997, . 21; The
Faber Book of Utopias, edited by John Carey, Faber & Faber, 1999, . 18.

, .
63
- , , . - ,
, .
,

-;
.
* * *
,
, , , , , j ,
- . , -
( ) (, ).
,

, ,
,

. ,
.
, -
, ()
. ,
( -
-), ,
. ,
.
, . 22.

, -- -.
, , ,
, ,
,
( ).
- , .

, ,
. .
,
, ,
64
, - ,
,
,
.

. , , ,
.
,
. XVII
, .
- ,

. ,
, .
,
,
, -
. Thomas Morus, Utopia. David Wootton, ed., (Indianapolis: Hackett Publishing, 1999)
54, Questia, 6 May 2006, http://www.questia. com/PM.qst? a=o&d=24133527>.

Utopias, The Encyclopedia Of Science Fiction, Edited by John Clute and Peter Nicholls,
Contributing editor Brian Stableford. Orbit, London, 1999, . 1260.

XVII
(1627) (1637). ,
:
(1668), (1726),
(1759).
, .
2140 (1771) . . ,
,
(1781)
. XIX ,
. (1836),
, (1870),
(1872) . . (1887) ,
, . (1855)
.
, , : 20001877 (1888) . -
( , . , 1890),
(
, 1890).
65
.
(1889).10
.
( ) .
, ( )
. , ,
, ,
-, .
, ,
.11
. , ,
, ,
, , ,
.
,
.
je y : homo sapiens; je
, , , -.
je .
je ,
,
. je ,
10
, I, 15 16, 2. 1889, . 572.
, 48 ,
, , 10616.
, , ,
, ,
, , ,
. ,
; , ,
. , . .
, : 19411944,
, ,
, , 2003, . 443452.
11
, , 150 ,
; , 350 ,
.
, , ,
.
. , ,
, , ,
.
66
; ,
.
, je je c
. je ,
; a je
.
, , , ,
, . , je
.
, , a
.
,
. , ,
,
, ,
, , .
, .
-,
.12
, ,
,
. , , ,

. , ,
, ,
. 13
- .
, .
, ,
. ,
12
, , . 2425. ,
:
,
, ,
, , , ,
, , ,
.
,
, , ,
, ,
, ,
. , ,
, ,
, .
13
, . 67.
67
,
:
Hatah: , , ! , ,
, . ,
, , ;
. je , je
. ;

, .
(...)14

, . ,

,15 ,
.

, , ,
- .
, -,
.
* * *

,
.
(/) 16
.17
. 71.
a: , je
, je . , . 72.
16

-,
, . Robert Plank, Der
Ungeheure Augenblick, Aliens in der Science Fiction, : Science Fiction: Theorie und Geschichte
/ Hrsg. v. Eike Barmeyer. Wilhelm Fink Verlag, Mnchen, 1972. (Uni-Taschenbcher; 132), .
189.
17
, , (120180) , ,
,
. ,
, , , (). A True Story (Verae Historiae) I, u:
Lucian. In eight volumes, Vol. I. Harvard University Press, William Heinemann LTD, Cambridge
Massachussets, London, 1961, . 251.
. Aristoula Georgiadou, David H Larmour Lucians Science Fic14
15
68
/alien; species/,
, , , . -
XVIII , 18 ,
, . ,
, (1532), (1634), (1638),
(1640), (1656) ( ) .19
XIX ,
- , , , ;
, , .

, , .
: .20

. .

, . 21
,

. , , ,
.
tion Novel True Histories, Brill Academic Publishers, 1998,

. S. C. Fredericks Lucians True History as SF, : Science Fiction Studies, # 8 =
Volume 3, Part 1, March 1976.
18

. (1783)

.
19
Roger Bozzettos Lobscur objet dun savoir, Aix en Provence: Publications de
lUniversit de Provence, 1992, Marjorie Hope Nicolson, Cosmic Voyages, A ournal of
English Literary History, volume seven, June 1940, Number two, . 83107.
20
XIX , ,
. ,
, , .
, 1877. ,
1895.
.
21
Ingo Cornils The artians are coming! War, Peace, Love, nd Scientific Progress In H. G. Wellss The War Of The Worlds nd Kurd Lawitzs Auf Zwei Planeten,
Comparative Literature Winter 2003, Volume 55, Number1, . 2441.
69

, , , , ,
. , , .
,
(). , ,
, .
, 22 , . , , , .
, , (

, ) ,
,
. , , .23
, ,
, .
, ,
, (

).
: .24
,
. , , . . , , , 22
(Auf zwei Planeten) 1897,

,.
,
, 70 000
II (18971930). ,
, , .
23
- ,
, .
, , , ,
.
24
Auf zwei Planeten, 1897, . 233. (www.gasl. org/refbib/Lasswitz__Auf_2_Planeten. pdf)
70
,
.
( ,
),
,

. ,
. .
, , .
, ,
.
,
,
.
, , ,
, , ,
; , , .25 ,

.
, , , ,
. , , , , . ,
,
. , - .

, , ,
, , , .
, . , , .
,
, : ,
25
,
:
,
. . .
. , , .
.
. uf zwei Planeten, . 184.
71
,
. , , , .26
,
.
( ) .

, . :
.27
* * *
, . ,
(1920),
. . ,
. , , De Natura Rerum
(1537), .28 ,
, (1648), ,
()
, : 20001877 (1888).
uf zwei Planeten, . 658659.

, . 768.
28
;
, ,
, . De Natura Rerum I,
: Nicholas Goodrick-Clarke, Paracelsus: Essential Reading, North Atlantic Books, Berkley, 1999,
. 175. Bettina L. Knapp, The Prometheus Syndrome, Troy, Whitston Publishing, New York, 1979.
26
27
72
, , 29 . 30
.

. , , ,
.
,
,
. , .
, . . .
.
.31
29

, , .
()
, , . ,
, ,

,
.
30
,
, .

,
.
. .
, .
,
, , ,
.
.
: .
, ( ),
. [sic],
;
, , ,

. Karel apek, The Author of the Robots Defends Himself Science Fiction Studies, #68 = Volume 23, Part 1 = March 1996, Lidov noviny, 43 (290), 9 June
1935, . 9.
31
, . . . : Josef Capek, Karel Capek, R. U. R. and the Insect Play, Oxford
University Press, Oxford, 1961, . 25.
73
, , ,
,
,
, .
- , .
,
,
. , , ,
. ,
,
, ,
:
: ?
: . . .
. .
: , . , ?
.
: .
: , ,
. , . .
: . .
: , ,
, , ,
. .
: . .
: , .
.
: .
: .
: .32

,
; ,
.33
. 45.
. ,
,
,
32
33
74

, .
, .
: . ?
: , , .
.
: ?
: , . ?
: , , .
: ? ? ?
: , : ?
: .
: .
: ?
: .
: ?
: : , . , , ;
; ; ,
, .34
, , ,
. ,
, .
,
. , ,
, ,
, . , , , , , ,
, , , .
,
,
.
34
. 43.
75
* * *
XIX
XX ,
- ,
. . .. ,
. ,
, , .
/,
/, / ().
,
, ,
.
,
, ,
.

( )
.35
, ,
,
-. -, .

; . ,
, ,
, , , ;
.
, ,
.
,
- . , ,
35

, (1986) ,
,
.
76
,
.

-
. , - , ,
, .36
Bojan Jovi
The Own-foreign Relationship and the Beginnings of Balkan and
Central European Science Fiction
Summary
Taking the new possibilities of developing the own-foreign relationship in science fiction as
his starting point, the author shows how in different literary traditions existing in contemporary
science fiction numerous aspects conducive to the development of related topics have developed.
Three works of Balkan and European literature that are significant for the own-foreign relationship
are analysed: After a Million Years by D. J. Ili, On Two Planets by Kurd Lasswitz and Rossums
Universal Robots by Karel apek. The analysis shows that in different actualisations of the ownforeign theme (man/superman, man/alien, man/robot android) there exists a common core concern over the uncritical predomination of reason, science and technology in dealing with human
relations and society.
36
,
-;
,
.
()
:
, ,
,

.
,
.
, , ,
,

, ,
, . ,
, , . , , , .
, ,
, , ,
, : , ,
.
,
. ( , ,
)
, ,
. , .
, , , , .
, .
78

. ,
.
,
( ,
, , , .
* * *
1.1. , , , , ,
. , . , , ,
(
). , , .
.
, , ,
, , : , , ,
. , ,
. ,
, , ,
,
.
1.2. , . . ,
,
. , , , , .
,
,
, .
1.3.
,
. ,
, , .

.
, . . kirios . soter
, latros . ,
.
...
79
.
, .
, ,
( : ) . ,
. .
.
,
.
, . ( ) (
).
1.4. , . , , ,
, ,
. , .
, ,
. ,
. , ,
.
1.5.
, ,
. , ,
. .
1.6. , . (sol invictus).
, , 25. ( )
.
: ,
, , , ,
() , ,
. , ,
,
.
( ).
2.1. ,

.
, -
80
, ,
, , .
.

( , ) .
,
, .
.
, , . , .
3.1. , .
.
,
. ,
.
. ? , ,
.
, , . .
, .
.

. .
.
,
.
, , , .
, , .

. 1204.
, , . , ,
,
.
, , .
...
81
,
. , , .
,
, . , , ,

. .

, .
3.2. . , , ,
.

. .
3.3.
(). . , ,
,
. ,
,
( ),

.
4.1.
, .
( ) . , . ,
.
. , . ,
,
. ,

, . . . . . ,
. . . . .
,

.
. , ( ).

. . ,
, -
82
.
.
,
, , .
, , . , .
. , ,
, . ,
. , . ,
. .
. , , .
,
. , .
, ,
, , . , ,
.
4.2 ,
, .
: , , , .

: , , , , .
, , . ,
.

.
4.3 , . , , ,
.
(, , ) ,
, . , , ,
, , ,
.
, -
...
83
,
.
,
.
5.1. ,
, , , , ( ) ( )
()
: .
, .
.
, , ,
,
. , , : . :
, ,
. . ,
, , .
5.2. , , , , ,
,
.
,
,
, .
, ,
, .
6.1. , : , ,
, , , , . , , .
,
.
. ,

. , . , .
, , .

, , ,
84
,
.

, . .
.
,
.
, . .
, ,
, . ( , , ,
, )
, . ,
, .
. , ,
, .
,
, ,
( ). , ,
.
Nenad Ljubinkovi
Ours and Foreign in Interaction in the Balkans Until the Beginning
of the 18th Century (fragments)
Summary
The problem of the influence of a different culture, a different way of thinking, a different
system of ethical and aesthetic values, arises in the course of the process of socialisation, when a
group of people, a tribe or a specific ethnic community comes to realise the necessity of socialisation, of establishing various forms of communication with neighbours: from the necessity of armed
conflicts, through the need for exchange of goods and trade, to establishing friendly and marital
relations. When it is understood that the existence of others cannot be denied or ignored, a long
and complex process of various forms of interaction ensues.
()
20 21
,
, ... - , - .
. ,
, -
.

(711.) -
-, a (1386.) .
- ,
.
,
, .
(1212.) . (1213.),
-.
. IX (1270.) III (1198.), . ,
(1456.).
, , .
(865.), ,
III
,
.
. .
1453. 1839. .
.

. ., 1974, . 581.
86
. , . . (1389.), .
(1389.) . (1401/2.).

,
1569. . . ,
(1594, . 1994. .), - , . ,
, . (1500.), .
(1771.), . (1802.) .
,
, . / /
(1515.), .
(1530.), . (1748.), . /
(1794.) . (1795.).
,
. . (1391, . 1970.), - . ,
,
. , . ,
.
. 1391. .,
,
.
, .
. -
. ,
(1520.) . (1808.).
-
. ,
,
. ,
, ,
, ,
- . ,

,
.
, j. . , 1965, . 207.
, . . , 1999, 1112.

, . . , ., 2001, 12, 5586.

87
. / (1555.)
, , ,
, . . ,

. ,
,
,
. ,
, .
. (1722.) ,
.
. .

,
. ,
,
.
-
. . (1730.) .
,
. , . .
(1743.) . . ,
.
.
(1784.), , . ,
. ,
, .
.
.
. (1802.), , , . -
.
,
. ,
,
. , .
.
(1810.)

, . . .,
2001, . 56.
88
. . . ,
, .
. .
. (1814.)
, . ,
,
.
.
, ,
. .
. / (1816.) , .

, .

.
. (1818.),
, , , ,
.
,
.
,
,
.
,
.
. (1822.)
.
,
-

. ,
.
. (1841.) , ,
.
, - ,
-. ,
. ,
,
, ,
89
, , , .

, ,
,
.

. ,
, ,
, 1627
1781. . ,
, -,

. ,
,
, , .
-
: (
) > >
>
> .

: , ,
,
10. ,

,
( . , ), ,
.
- .
, ( ,
) - , ,
(
) () . .
. ., 1974, . 76.
,
, , , . ,
. (1552), , .
. (1819),
, . . (, .
. ., 2001, . 63, 4).

, Jj. , ,
2004. , ,
, 2002.
10
, . . .,
2001, . 64.

90
. , ,
. ,
.
()
, ,
.

,
, .
. , ,
, ,
.
.
. .
. -
,
, , ,
, () .
.
, ,
, .
, -
.
. - -
.
,
.
, - 11.
,
;
,
; 11
( . .,
2001, . 65, 85) : (
. . ), , . ,
.
91
,
,
. -

, 18141818. . ,
, ,
.
. (45 )
. , .
,
, - ( -) .

,
,

12.
, , ...13

, [
] ,
(.: , , .). ,
14.
( . ,
) / .
,
,
.
, 350 ,
15. -
175 14531867. .
. ., 1974, . 335.
(
. ., 2001, 5556) . ,
:
. , .
, ,
. .
, , 21.05.1730 .
, .
.
14
, . . .,
2001, . 10.
15
. 13, 15.
12
13
92
. 16 -
. 17. (1797.),
,
18, ,
.
,
19, ,
- .

, ,
(. 10:33)

. (311.), ,
, ,

20.
, ,
.
(
) .
, ,

,
.

,
.
(-
. ), () ( )
.
,
...
,

, , ...
,
.
. 2530.
, . .
., 2004.
18
. 142.
19
, . . .,
2001, . 9.
20
: . . . : - - . . 2. ., 1984,
. 71.
16
17
93
. ,
(1835.),
, ,
,
21.

: ,
,
.
-
, ,
22,
( . )
.
,
. ,
, ,
.

, ,
.
- .

, .
,
.
- , ,
.
.
,
, ,
-,
.
XVII XVIII .
, ( )
.
XVIII . XIX . , [...] .

23.
. ., 1974, . 335.
. ., 1974, . 77.
23
, . . . :
. . 1. ., 1997, 821822.
21
22
94

. , ,
.
, .
, ,
, .
, .
, .
,
, 75% ,
.
- ,

(15651579), I
1577. .
.

,
.
. 1707. .

, .
, ,
. , , - -, -.
( .
-), ,
,
.
- -
,
- . - (
) . .
-,
.
95
Panayot Karagyozov
The Slavic martyrs martyrs-suicides own or foreign
Summary
The paper examines the canonized Slavic martyrs victims of Islam during the period 1389
1842. Christians who had accepted Islam for different reasons and then converted to Christianity
and publicly rejected the faith in Allah are the main focus of the comparative analysis. In the Ottoman Empire the penalty for rejection of Islam was death. For the death ritual martyrs-suicides were
prepared by special mentors (most commonly Greeks) in the Athos monasteries. Discussed is the
problem who benefits from the Slavic martyrs suicidal death and canonization.
Kitof Tribus (Poznanj)
Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj

knjievnosti.
Izmeu tradicije i savremenosti

Potovane dame i gospodo,
Pre svega, hteo bih da se zahvalim organizatoru ove konferencije na pozivu. Prihvatio sam poziv jer elim bolje da upoznam va nain razmiljanja, va
senzibilitet kao i odnos prema knjievnosti i kulturi. Nisam slavista premda sam
polonista, to moe zvuati paradoksalno. Pravo je udo kako su se nacionalne
filologije udaljile od slavistike. Nadam se da e mj referat makar malo da umanji
tu udaljenost.
* * *
Razmiljanje o drugaijem u savremenoj poljskoj kulturi formiralo se u XIX
veku, u doba romantizma. U izvesnom smislu romantika knjievnost je za Poljake bila ono, to je raanje moderne Evrope bilo za zapadne narode starog kontinenta. Naglu pojavu romantizma u Poljskoj zamenila je nagla pojava industrijalizacije u Engleskoj, Francuskoj i Nemakoj, a realni procesi modernizacije tog
vremena nali su supstitut u velikom mentalnom projektu transformacije oveka
i sveta koju je donosilo stvaralatvo Mickjevia, Slovackog i Norvida.
Sutina tog projekta u XIX veku bila je privikavanje na katastrofu dognanu
vihorom istorije, taj projekat pruao je u to vreme formulu kojom e se spasiti
ono to je domae i istovremeno, pod pritiskom koji je vrio svet, prikazati svoju
razliitost.
O postojanosti ovog projekta odluilo je svojevrsno dugo trajanje istorijske katastrofe. Moe se rei da se u poljskoj knjievnosti poslednja dva veka
ispoljava karakteristian memento prisutan u Norvidovoj pesmi iz 1861. godine
pod tim istim naslovom Memento:
Videh u jednom zamku iz srednjih vekova
Hrastova vrata na elegantnim arkama,
Imahu oblik orla skovan od klinova:
Te vetar koji vitlae po terasama
Svaki put kad je teke dveri okretao,
Tamo-nazad nadvoje oro se kidao,
98
Kitof Tribus
I krik hrapav od re vekova isputao,

Krila iz klina iupat nije mogao.
Ova pesma na alegorian nain prikazuje Poljsku koju su susedi raskomadali, koja bitie u stranim joj kulturnim prostorima, Poljsku, koja kao ovaj zamak
u ruevinama, uva seanje na vekovno ropstvo. Ovaj memento neprestano prati
poljsku knjievnost od Mickjevia pa sve do Konvickog. uje se i danas u raspravama o najnovijoj knjievnosti, njenom pravu na umetniku autonomiju.
Najvanija poruka romantiarskog naslea pesnicima i piscima posleratne
Poljske u XIX veku bila je kako je to eslav Milo okarekteriso optimistika
vera u predzakonski poredak, dar Boji, koji moe biti naruen, ali ne zadugo.
Upravo je ta etika dimenzija romantiarskog naslea dozvolila savremenim pesnicima raznih generacija da sude o pravednosti sveta kao u poznatoj Miloevoj
pesmi:
Koji si ponizio prostog oveka /.../ ne budi bezbedan. / Pesnik se sea
Ovaj pesnik koji se sea obreo se iz onih vremena, vremena romantiarskih
borbi sa svetskom paklenom mainom. Ovog pesnika sreemo u pesmama tako
razliitih stvaralaca kao to su Zbignjev Herbert, Vislava imborska, Stanjislav
Baranjak, ili Keler.
Ali lu uticaja romantiarske batine je takoe stalna spremnost na neumorno obnavljanje i nastavljanje bez prestanka jo predromantiarskih, a u vreme
romantizma vrsto utemeljenih sporova izmedju stranog uticaja i bliskosti, sporova na koje su se u vreme zavisnosti nadovezale zlokobne senke tuintine. Jer, u
mraku ropstva onaj koji predstavlja neto dugo jedino to moe da bude je senka
istine o drugom oveku, narodu ili drutvu. Upravo je ta tuintina bila prvo iskustvo koje su Poljaci imali otkrivajui razlike sa onom Evropom XIX veka.
Sasvim je sigurno da je romantizam, kao najaktuelnija tradicija, formirao
nae miljenje o potrebi bivstvovanja u Evropi, a romatiarski pesnici, kao duhovne voe narodne zajednice liene suverene drave, bili su ti koji su formulisali
projekat zajednikog uea u zajednikom duhovnom prostoru evropskog kontinenta. Taj projekat nije bio ni jednorodan, ni koherentan. O tome da je predviao
razliite varijante najbolje govore Mickjevievi i Norvidovi stavovi.
Pre nego to preem na izlaganje ova dva razliita stava, elim da skrenem
panju da se oni kristaliu u vreme najveeg angaovanja poljskog romantizma
na ideji slovenofilstva. Pod tim podrazumevam atmosferu koja prethodi Proleu
naroda i kasniji period koji istoriari nazivaju Krimski rat. Pod uticajem etrde
C. Norvid, Celokupna korespondencija. Prikupio, tekst priredio i kritike napomene napisao
Juliju Gomulicki, Poezija, tom 2, Vrava 1971. str. 385 (citate navodim u prevodu)

. Milo, Zemlja Ulro, Varava 1982, str. 134 I sledee. Na temu odnosa . Miloa prema
romantiarskoj tradiciji izmeu ostalog vidi: A. Vitkovska, itanje Miloa danas, u Knjiga. Povodom 170 godina od izdanja Balade i romanse adama Mickjevia, Vroclav, 1993; E. Kilak,
Borba Jakova sa Anelom. eslav Milo u odnosu na romantizam, Varava, 2000; L. Banovska,
Milo i Mickjevi. Poezija u odnosu na tradiciju, Poznanj, 2005.

O odnosu prema romantiarskoj tradiciji u najnovijoj poljskoj poeziji, vidi: P. livinjski, Ili
Mickjevi iliti najnovija poezija u odnosu na tradiciju, u: Mickjevievska knjiga. Pokrovitelju Univerziteta povodom 200-godinjice roenja 17981998 u redakciji Z. Trojanovieve I Z. Pihodnjaka, Poznanj 1998, str. 451466; A. Legeinjska, Uporan duh klasicizma, u: Kritiar kao torbar.
Predavanja iz knjievnosti devedesetih godina, Poznanj, 2002.
Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj knjievnosti
99
setih godina nastaju Mickjevieva predavanja u Parizu o slovenskim knjievnostima, a s druge strane Krimski rat donosi zrela Norvidova dela. Valja podsetiti
da je stvaralatvo pesnika u emigraciji pratila politika svest i angaovanost u
tekuim zbivanjima moderne Evrope koja im je bila pred oima. Takoe nije zgoreg podsetiti da je Katedru za slovenske knjievnosti u Kole de France osnovao
knez Adam artoriski, voa Hotela Lamber, najvanije politike stranke koja je
u okviru svoje delatnosti formirala Istonu agenciju iji je dugoroan in bio da
preuzme politiku misiju na Balkanu. Mickjevieva predavanja o knjievnosti i
istoriji Junih Slovena esto se, u izvesnom smislu, itaju izolovano od atmosfere velikih oekivanja koja su se vezivala za oslobodilake pokrete balkanskih
naroda. Nema sumnje da je u vreme formiranja ideje o zajednikom ueu na
evropskom duhovnom prostoru bilo rasprostranjeno uverenje da se klju za to
zajedniko uee nalazi na Balkanu.
Mickjevi
Mickjevievski junak koji je napustio zemlju nakon poraza Novembarskog
ustanka 1830. godine, dobio je oblik hodoasnika. Bio je lutalica, beskunik,
emigrant, ali ipak, pre svega, hodoasnik. To je znailo da je hipoteza o smislu
njegovog tumaranja bila u sferi transcendencije. Biti hodoasnik znai biti putnik
i u dodiru sa svetom stalno se uveravati u svoju posebnost. Ali biti hodoasnik
takoe znai osvajanje tuine nalaenjem doma van granica domovine i uspostavljanjem nove duhovne zajednice koja e omoguiti ponovno ukorenjivanje u
svet. Mickjeviev hodoasnik mora da evocira stara seanja slovenskog naroda,
prvobitna seanja koja e suprotstaviti savremenoj istoriji. Linost koja opisuje
sudbinu mickjevievskog hodoasnika bie povratni krug ka zajednikom seanju, dok e forma, koja omoguuje predstavljanje te sudbine, postati ep u obliku
slovenske drame.
Koncepcija slovenske drame, kako ju je Mickjevi predstavio u svojim predavanjima o slovenskim knjievnostima u Kole de Frans, pretpostavlja unifikaciju shvatanja o drevnim Slovenima sa homerovskim modelom percepcije sveta.
Ova koncepcija primenjena na Zadunice otvara anse literaturi koja e omoguiti prelazak iz istorije u metafiziku. Omoguuje da se obnovi mitologija o emu je
matao legel i predstavlja svojevrsnu repeticiju klasicizma; romantian po duhu
klasicizam oznaava povezivanje i sintezu ne samo svih formi o emu Mickjevi direktno govori od pesme do epopeje, ve i integraciju na izgled stranih,
vremenski podeljenih kodova tradicije: hrianske umetnosti, puke pesme ili
ekspirovih drama.
Tako je, eto, mickjevievski hodoasnik postao aed koji e ui u slovenski
kulturni krug nalazei civilizacijsku sveinu pre svega u srpskom folkloru. Upravo tu, u svetu balkanskog slovenstva, otkrie arhainu snagu rei stvarajui idilinu predstavu o Crnoj Gori koja po njegovom miljenju predstavlja najsavreniju

Prevashodno pogledati klasine studije V. Kubackog, Hodoasnik i moreplovac, Varava,
1954.

A. Mickjevi, Slovenska knjievnost. Predavanja odrana na Kole de Frans, trei kurs 1842
1843, u: Dela, tom 11, Varava 1955.
100
Kitof Tribus
sliku slovenske zajednice (VIII, 226), zajednice u prvobitnom obliku preko

praga istorije a samim tim, van sfere institucionalne religije i drave.
Snovi o romantiarskoj epopeji koja je mogla da ima formu slovenske drame
bili su odraz tenje da se stvori zajedniki jezik sinkretike kulture. Ali ovog puta
bez prosvetiteljskog unitarizma i zatiranja nacionalnih identiteta. Za to je bila
potrebna vlastita vizija drevnih vremena, nanovo interpretiran Homerov svet u
ijem se prostoru mogu susretati razni identiteti, sretati i seati se svojih poetaka, jednom reju nanovo se roditi kao nova tragedija postrevolucionarne
Evrope.
Projekat ovakvog epa je ujedno i projekat uestvovanja u evropskoj raznolikosti, rehabilitacija i pokuaj da se ta raznolikost odbrani. Samo ep u obliku
slovenske drame moe u paklenoj maini sveta da pronae arobnu sferu mita i
samo je ep, sa svojim paralelizmom duhovnog i ovozemaljskog sveta kao i pojavom fantastike, u stanju da u paklu istorije iznae plan metafizike harmonije.
Moda nije zgoreg podsetiti da je ep u skladu sa estetikom romantizma istovremeno i knjievna forma kao i oblik postojanja zajednice. Ono, to je najvanije u
toj Mickjevievoj estetskoj utopiji, jeste epski momenat preobraaja, duhovnog
preobraaja nacija i naroda savremene mu Evrope. Upravo taj momenat epskog
preobraaja uslovljava moralno obnavljanje i ponovno objedinjavanje evropskih
nacija.
Mickjevievsko shvatanje Evrope je, mimo mesijanske osnove, u mnogim
aspektima tvorevina zasnovana na racionalnim postavkama, proishodi iz kritike
ocene politikog poretka XIX veka, negiranja Evrope Svete alijanse. Istovremeno pretpostavke na osnovu kojih Mickjevi gradi svoj projekat nove Evrope ukazuju na zadivljujuu aktuelnost. Ove pretpostavke pripadaju onoj struji u kojoj se
multinacionalnost i multietinost Evrope smatraju njenim adutima, a ne komplikacijama koje bi spreavale ujedinjenje. Dakle, onoj struji u kojoj se posluimo
se Gadamerovim reima kao svojevrsno preimustvo Evrope smatra to to je
mogla i morala da upozna vie zemalja nego drugi, da ivi sa drugima, pa ak i
kad su ti drugi zaista bili drugaiji.
Meu uvek aktuelne kanone mickjevievskog naina razmiljanja o Evropi
spada takoe i izriito izraavana elja da se prevazie podela na zapadni i slovenski svet to se tako jasno i tada i danas suprotstavljalo i suprotstavlja stavu
Rusije uglavnom antiokcidentalno rasploenoj. Panslovenska orijentacija koja
je doivela trijumf u vreme Nikolaja I mogla bi se ipak smatrati anticipacijom
antizapadnjake fobije XIX stolea iz perioda gvozdene zavese. Mickjevi, kao
i druge republikanske pristalice ujedinjenja Evrope (npr. Macini), iskljuivao je
Rusiju iz Evrope videvi u njoj bastion despotizma koji moe nauditi progresu.
Aktuelan se pokazao i jezik mickjevievske refleksije o jedinstvenoj Evropi
u kom emo nai zaetke porodine frazeologije koja se danas iroko koristi u
porodici evropskih naroda. U te poetke takoe zadire koncepcija rodne Evrope eslava Miloa.

Vidi: J. Rapacka, Mickjevievska vizija slovenskih knjievnosti, I na istom mestu: Herderov
as, Varava 1995, str. 102 I sledee.

Citat J. Bahu, Mickjevievska ideja Evrope, na istom mestu: Kako mirie na Mickjevievoj
Litvi, Gdanjsk 2003, str. 137.

Na istom mestu, str. 131132.
101
Na aktuelnosti nije izgubila ni potreba da se osvei religija koju je Mickjevi

takoe izraavao i upravo je to osveavanje hrianstva trebalo da nadvlada tuinstvo meu narodima. Nakon vie od sto godina sledei hodoasnik, naslednik
Apostolske stolice, proirie viziju ponovne hristijanizacije savremenog mu sveta prihvatajui zavetanje romantiarskog naslea na kom je odgajan.
Norvid
Norvidovski projekat zajednikog uea na kulturnom prostoru Evrope je
polemiki raspoloen prema Mickjevievoj koncepciji. Kasnije formulisan, krajem pedesetih godina XIX veka, predstavlja kritiku mickjevievskog mesijanizma. Iz dananje perspektive bi se moglo rei da je Norvidova propozicija neka
vrsta dekonstrukcije mickjevievske ideje o Evropi. Tu emo nai sve elemente
koji ine onaj projekat, ali u norvidovskoj varijanti one nemaju tu pokretaku
snagu i jedino razotkrivaju slabosti Mickjevievih predloga.
Slino Mickjeviu i Norvid e svojoj programskoj propoziciji dati karakter
epopeje. Trebalo je da to bude poema Quidam, jedno od najsloenijih dela svoje
epohe. Toj poemi, kao predmetu naunih sporova, do dananjih dana se stalno
vraalo i uvek je izmicala jednoznanim kvalifikacijama i ocenama. Sasvim je
izvesno da ona predstavlja vaan glas u romantiarskim traganjima za identitetom oveka u svetu. Naslovni junak Kvidam, sin Aleksandra iz Epira, stie u Rim
u vreme vladavine cara Hadrijana. Ko si? pita straar kad Kvidam prolazi
kroz kapiju Rima. I to je najvanije pitanje poeme a odgovor znai spoznati samog sebe, pronai istinu o vlastitoj sudbini, istinu o identitetu drugog. Ova istina
odvee Kvidama van granica zvanine kulture i vladajueg poretka. Sudbina e
ga spojiti sa hrianima i kao i oni bie proglaen za buntovniki element. Zato e
nastradati. Isovremeno i pesnik i filozof, koji u prestonici sveta traga za istinom
u vreme kidanja drutvenih veza i civilizacijske izolacije, knjievni je portret
samog Norvida. Ko si? pitanje je koje Norvid postavlja svom junaku i ujedno
samom sebi. Ali tu se ne radi samo o autobiografskom sieu. Kvidam je nekakav,
izvestan, neki ta alegorina konstrukcija odnosi se na oveka uopte. Za takvu
konstrukciju glavnog lika vezane su najvanije idejne propozicije poeme. Delo,
naime, ukazuje na superiornost ljudskog bia u odnosu na sve druge vrednosti.
U kulturno ekletikom Hadrijanovom Rimu Kvidam ne nalazi svoje mesto i
biva odbaen. Izolovanje drugog, bolesna je dijagnoza evropske civilizacije takav je smisao neobine poeme u kojoj su antika vremena samo kostim za Norvidovo vreme XIX-og veka.
Cela poema sazdana je na mesijanskim motivima stasanja i jaanja. Kvidamov ivot uporeen sa mladim stablom treba da potvrdi istinu sadranu u
biblijskoj prii o goruijem zrnu. Kao i kod drugih mesijanskih pesnika, naroito
Mickjevia, i u Norvidovom delu simbolika zrna nagovetava dolazak nove epo-

Meu mnogim publikacijama na temu prouavanja problema u Quidamu ovo stanje sloenosti
najbolje je iskazano u lanku E. Kilaka: Senka remekdela, u: Trinaest romantiarskih remek dela,
u redakciji E. Kilaka I M. Gumkovskog, Verava, 1996, str. 197206.
102
Kitof Tribus
he. Ipak, u Kvidamovom svetu tajanstvena snaga skrivena u zrnu ne moe odmah
da izie na videlo10.
Paradoksalno je da naunici koji su prouavali ovo delo jo uvek nisu skrenuli panju na slovensko poreklo glavnog junaka. Kvidam, Aleksandrov sin, bio
je Grk, ali kako stoji napisano majin rod poticae iz Ilirije. Miljenje rasprostranjeno u Norvidovo vreme da su Iliri bili preci Slovena vaan je signal koji
nas upuuje koliko na antika vremena, toliko i na Norvidovo vreme11. Poema
je nastala u vreme Krimskog rata kad je panja poljske javnosti, i u zemlji i u
emigraciji, bila uperena na ekspanziju Rusije na Balkan. Ilirizam, kao ideja o
ujedinjenju Slovena bila je u to vreme deo politike svesti poljskih emigranata u
Parizu koji su drei tursku stranu u konfliktu sa Rusijom ranije, tokom niza
godina, podravali narodni pokret na Balkanu12. Kraj Krimskog rata bio je po
poljskom miljenju ujedno i kraj iluzijama o sticanju nezavisnosti Junih Slovena. Tada je postalo jasno da jo u vreme smanjene presije carevine njeni protivnici, Engleska i Francuska, nisu imali nijedan predlog za konsekventno reenje balkanskih pitanja koje bi im obezbedilo trajnu, dominirajuu naklonost balkanskih
naroda. Ove zemlje nisu imale nameru da od Porte iznuuju politike ustupke u
korist potinjenih joj slovenskih naroda. Da li Norvidova poema medju mnogim
odnosima treba da pokae i to odsustvo otvorenosti zapadnog sveta prema svetu
Slovena? Nesumnjivo je proistekla iz te atmosfere politikih i civilizacijskih razoarenja. U njenoj genezi se nalazi pesma Spartak koja se nadovezuje na est u
to vreme u poljskoj knjievnosti motiv Slovena roba, motiv koje je istovremeno
bio podseanje na fragment o gladijatoru iz Dakije iz Bajronovog Hodoaa
ajlda Harolda.
U poemi se istie postojanost privlanih ovekovih struktura, dok na knjievnom planu istovremeno pobeuje naelo izgubljene ravnotee. Norvidov ep
nee nastati, lirski element, dramatinost i poetika fragmenata razbie epsku
konstrukciju velikog epskog romana, a sluajna, drugim reima, neslavna smrt
heroja upotpunie spektakularno negiranje grae. Norvidovo delo svojom konstrukcijom, tanije reeno dekonstrukcijom Mickjevievog mesijanskog modela,
pokazae na oigledan nain da epski momenat preobraaja i moralne obnove
evropske civilizacije o emu je matao autor Zadunica nije mogu. Smisao
biblijske prie o goruijem zrnu zasniva se na odbacivanju momenta vremenskog preobraaja i slabljenju mesijanskog radikalizma u razmiljanjima o realnosti. Ova kritika mesijanizma vrena je s pozicija ortodoksnog hrianastva civilizacija se sastoji od tekovina i z r a e l s k o g r k o r i m s k i h znanja, a
njeno hriansko okrilje, misli li, da je u stvarnosti svesnoj sebe ve trijumfalno
zablistalo?13 pita Norvid itaoca svog dela. I tako, u toj civilizaciji nastaloj po
10
ire na ovu temu vidi: K. Tribu, Epopeja u Norvidovom stvaralatvu, Vroclav 1992, str.
6093, od istog autora, Stari pesnik. Studija o Norvidu, Poznanj, 2000, str. 120128.
11
Vidi razmatranja o slovenskoj etnogenetskoj legendi obogaenoj sieom Ilira u knjizi J. Rapacke, Herderov as, op. cit(posebno poglavlja: Iz istorije o jugoslovenskoj ideji od poetka do
kraja XIX veka kao i Rasprave o formi hrvatske tradicije).
12
Vidi: J. Skovronek, Balkanska politika Hotela Lamber (18331856), Izdanje Varavskog univerziteta 1976.
13
C. Norvid, op. cit. tom 3, Poeme, str. 80.
103
mediteranskom modelu, nema mesta za slovensko naslee koje, prepoznato kao

drugaije, biva eliminisano iz sveta Norvidovog vremena.
ta za poljsku knjievnost i kulturu, za nae miljenje o rodnoj Evropi, proishodi iz sueljavanja ova dva stava? Mickjeviev mesijanski optimizam i Norvidov kriticizam sree se nakon mnogo godina u vidu strpljive vere u neprestano
vodjenje diskusija o smislu nadvlaivanja uzajamne tuintine.
Ovaj projekat je i dalje aktuelan, odluujui za nae shvatanje ili neshvatanje
onoga ta jeste i ta u budunosti treba da bude zajednica naroda u ujedinjenoj
Evropi. I upravo taj projekat danas odreuje nae uestvovanje u evropskoj ili
globalnoj raznolikosti, uestvovanje kako bi rekao Hans Georg Gadamer u
neem drugom.
Krzusytof Trybus
Die romantische Konzeption des Anderen in der polnischen Literatur
Zusammenfassung
Der Aufsatz setzt sich mit der Tradition der Romantik auseinander. Sie ist die aktuellste Tradition, die noch heute bestimmt, wie die Polen ber ihre Existenz in Europa denken. Die Dichter
der Romantik geistige Fhrer einer nationalen Gemeinschaft, die im 19. Jh. ohne unabhngigen
Staat auskommen musste haben ihre Europaideen entwickelt und vorgeschlagen, wie man in
einem gemeinsamen geistigen europischen Raum miteinander leben soll. Diese Vorschlge waren
weder einstimmig, noch kohrent selbst Ideen von Mickiewicz und Norwid zeugen davon, wie
viele verschiedene Konzeptionen in Betracht gezogen wurden. Diese zwei Konzeptionen sind mit
der politischen Atmosphre vor Revolutionen von 1848 und dem spteren Krimkriege verbunden.
Die Pariser Vorlesungen von Mickiewicz wurzeln in den 40er Jahren, dagegen bringt die Zeit des
Krimkrieges die reifen Werke von Norwid (hier ist vor allem das Poem Quidam zu nennen). In
dieser Zeit engagieren sich die polnischen Romantiker stark fr die Idee des Panslawismus.
Was lsst sich aus dieser romantischen Tradition heute ablesen? Wie beeinflusst sie unseres
Denken ber Europa noch heutzutage?
Messianistischer Optimismus von Mickiewicz und Kritizismus von Norwid finden nach Jahren einen gemeinsamen Nenner und resultieren in vielen Diskussionen ber die Notwendigkeit der
berwindung von Fremdgefhlen. Die Romantische Konzeption gilt noch heute, entscheidet ber
unseres Verstehen und Nicht-Verstehen von Prozessen der Integration und Abgrenzung einer Nation in gemeinsamem Europa. Dieses Projekt bestimmt heutzutage, auf welche Art und Weise wir an
der europischen Vielfalt teilnehmen entscheidet ber unsere Teilnahme wie das Hans Georg
Gadamer sagen knnte in einem Anderen.
Mjeislav Dombrovski (Varava)
Svoji ili/i tui. Jevreji u poljskoj kulturi
Mickjevi i Norvid, a sigurno i drugi, proroanski su razumeli potencijal

zajednice ove dve grupe, zajednice koja se nikad nije probudila, nije sazrela do
svesti.
Stanjislav Vincenz, Jevrejske teme
Jevreji. Za poljsku svest stalan znak pitanja, iritirajui, koji izaziva strah,
nelagodnost. Tu? Svoj? U svakom sluaju drugaiji. Ta obiajna, kulturna i etnika razlika uinila je (i ini!) da, i pored toga to su tako izrazito, tako brojno
prisutni na poljskim prostorima od XIV veka, a naroito posle progona iz panije 1492. godine i dalje, do poslednjeg pokuaja tokom II svetskog rata, ostanu
tuini. Taj znak tuinstva koristi se u dananjim javnim diskusijama, a pogotovo
politikim.
1. Jevrejska fantazmagorija
Jevreji su u svesti Poljaka bili i ostali svojevrsna fantazmagorija. Ona oznaava kako pie Marija Janjon esto se pozivajua na Frojda Slobodno kretanje
u (...) obe realnosti ljudi i duhova, jave i sna, obiajnog i mate (...) oznaava,
Dakle, neto to je u izvesnom poretku (vezi sa stvarnou) >lano<, >nerealno<, >izmiljeno< (...), u najirem smislu to su razne predstave, fiksne ideje,
privienja, mistifikacije, halucinacije, mate i iluzije. Jevrejska fantazmagorija
koja se formirala u poljskoj svesti i kulturi dvojake je prirode: akceptirajue-iskljuujua, ljubavno-mrska, filo- i antisemitska istovremeno.
Obuhvata, u smislu gore navedenih citata, kako konkretna, realna iskustva,
tako i zamiljena, fantastina, kreirana, izmiljena. Smatram da jevrejstvo, shvaeno iskljuivo kao ekonomski faktor ili preko razlika u obiajima i veri, nikada
nee dovesti do toga da se razume zato su poljsko-jevrejski odnosi tako komplikovani. Meutim, razumevanje fantazmagorije koja u sebi sadri elemente kako
realnog iskustva, tako i fiksnih ideja, predrasuda i stereotipnih predstava, kulturnih projekcija i elja to ipak utie na nae realno ponaanje i postupke -moda
e dozvoliti da se zapone pravi razgovor o ovim pitanjima. Prenee refleksije sa
nivoa stvarnosti i konkretuma takoe na nivo predstava i fantazija, tj. (pod)svesti

Na osnovu odluke Kazimira Velikog iz 1334. godine koji im je garantovao posebne privilegije
poto je razumeo da su oni graanski element, a u Poljskoj u to vreme nije bilo dovoljno graanstva.

Vidi: Marija Janjon, Projekat fantazmagorine kritike. Skice o egzistenciji ljudi i duhova,
PEN, Varava 1991, str. 5,19,20.
106
Mjeislav Dombrovski
bez ije perspektive prepoznavanje konflikta, a naroito njegovo opisivanje, nikada ne bi bilo potpuno.
Poljska svest je veoma upletena u te premise koje do danas imaju uticaj na
poljsko-jevrejske odnose, a desno orijentisani politiki krugovi se rado i lako slue sloganima o ekonomskoj zaveri medjunarodnog jevrejstva koje eli da naudi
Poljskoj kao i da su Jevreji ubili naeg Isusa. U ispravljanju te etniko-istorijske neistine nije mnogo pomogao ni stav Vatikana s mukom izgraen za vreme
pontifikata Jovana Pavla II; poljski katoliki svetenici znaju svoje i izjave
Vatikana primaju selektivno: uzimaju ono to im je uz put dok uenje koje im
nije po volji odbacuju ili preutkuju (vidi: Radio Mrija, svet. Jankovski itd.).
Na te tradicionalne stereotipe nadovezuje se istorijsko iskustvo koje esto korist
Katolika crkva. Re je o ponaanju Jevreja u vreme poslednjeg rata kad su, toboe, s prevelikim oduevljenjem pozdravili sovjetsku vladu koja je 1939. godine
zauzela istonu teritoriju na osnovu tajnog sporazuma s Treim Rajhom (pakt
Ribentrop-Molotov) i drugo, zbog uea Jevreja u komunistikoj vlasti i unitavanja Poljaka posle rata. Naravno, istorijska je injenica da je jedan deo Jevreja u komunistikoj utopiji video ansu da popravi svoju sudbinu, video u njoj
obeanje da budu ravni meu ravnima a da pri tom ne moraju da trpe neminovna
antisemitska peckanja i predrasude. Ipak se na taj korak gledalo kao na izdaju
Poljske, elem, stavljena im je zamerka za odsustvo patriotskih oseanja. Takoe
je injenica da je nova poljska vlada posle rata meu svojim funkcionerima imala
i Jevreje, no izvorna prouavanja istoriara pokazuju da ta pojava nije bila masovna. Ali u obinoj svesti oni su zauvek ostali igosani i to se smatra za izravnan
raun iz vremena okupacije. Meutim, izuzetno mnogo Jevreja je u Narodnoj
republici Polskoj posle rata zauzelo vane poloaje u kulturnim institucijama; iz
antisemtske hajke 1968. godine, bez obzira to je stvarno imala karakter hajke,
vidi se da ih je zaista bilo mnogo. Zvanina vlada je esto elela da Jevreji svoja
prezimena promene u domaa da ne bi parala poljsko uho osetljivo na forme koje
strano zvue (o tome pie Sandauer, a u svojim kasnijim tekstovima priznaje i K.
Brandis itd.). U Hipnozi Hane Kral, itamo: Otac je na slici imao glatko, obrijano lice. U stvari je nosio bradu, ali posle rata, kad se sve prepravljalo da bude
u poljskom duhu ak imena roditelja i stare fotografije dali su oevu sliku
poverljivoj fotografkinji. (str. 34).

Kaimje Konjevski je u sastavu redakcije asopisa Kunjica iz Loa od 12 lanova izbrojao ak 7 Jevrejina, uporedi: Istorija svake nedelje, Varava 1977, str. 87 i 105; Reprezentativna injenica za tadanju situaciju dodaje Sandauer takav isti, kao u Kunjici, trebao je da
bude njihov udeo i u drugim dravnim institucijama. Od istog autora: O situaciji poljskog pisca
jevrejskog porekla u XX veku (stvar koju nije trebalo ja da napiem...); uporedi dalje:Jevreji se
pojavljuju odve brojno kao punomnici nove vlade (...); U Ministarsvu unutranjih poslova ih je
zaista bilo mnogo (...), itelnjik, Varava 1982, str. 62 i 76; Nema sumnje da je udeo jevrejskog
elementa u poljskoj iteligenciji bio i kvantitativno i kvalitativno veoma ozbiljan pie Aleksander Herc u: Jevreji u poljskoj kulturi, predgovor napisao Jan Gurski, Biblioteka Vjeni, Varava
1988, str. 169170
107
2. Poljski pisac jevrejskog porekla ili jevrejski pisac poljskog porekla?

(...) Jevreji i dalje nisu mogli da iziu na kraj sa svojim poljskim problemima (...) Problemi sa Poljacima su seanja na ponienja i odbaena oseanja.
H. Kral, Hipnoza, str. 52
Ovom kvalifikacijom nisu iscrpljene sve mogunosti; znamo da je postojala jevrejska knjievnost (tzv. argonska, na jidiu) koju su pisali poljski Jevreji
(up. Juzef Opatou, olem Alejhem, Ichok Perec), ali mene ineresuju samo oni
autori koji su pisali na poljskom. Izbor jezika je u tom sluaju odluuju. Jezik
oznaava pripadanje batini date knjievnosti. Kao to poljskim piscima smatramo emigrante koji su se tog jezika drali i na njemu izraavali (Vitold Gombrovi, eslav Milo, Gustav Herling-Gruinjski itd.), a ne priznajemo npr. Juzefa
Konrada koji je izabravi engleski jezik i promenivi prezime pripao batini
engleske knjievnosti (ili Jei Kosinski amerikoj), tako i poljskim piscim treba
smatrati sve koji su taj jezik izabrali i na njemu se umetniki izraavali. esto
su pisali veoma istananim jezikom brino birajui rai (Julijan Tuvim, Antonji
Slonjimski, Artur Sandauer) jer su sve vreme imali oseaj da im je to jezik nov i
tu i da stoga zahteva panju. Dodajmo da bi to, to se smatra stilskim, Ivakjeviu (prema lepoj Sartrovoj definiciji:(...) moje (...) jezike greke su u skladu
sa duhom jezika) i svakom drugom jevrejskom piscu odmah bi se zamerilo da
prljaju (kaljaju!) plemeniti poljski jezik i od njega prave ubre (vidi: Boleslav
Leman, Julijan Tuvim, Bruno ulc koji su zbog toga pre rata bili prekorevani).
Uostalom, da li se ovde uvek radi o piscima jevrejskog porekla i od kada se oni
jednostavno mogu smatrati poljskim piscima, posebno je pitanje. Jan Blonjski,
po uzoru na Aleksandera Herca, sea se da su esto sami sebe smatrali tout court poljskim piscima . Primer Antonjina Slominjskog koji je rado obelodanjivao
svoje porodine obiaje opisujui postepenu i jaku asimilaciju povezanu s procesom ateizacije, odvajanja od sinagoge, jevrejske optine i verske ortodoksije je
ovde prilino karakteristian. Takvi se primeri mogu nabrajati u beskonanost.
Problem je naravno teak i neprijatan za obe strane. Niko ne voli da mu se
lepe etikete, svako etiketiranje odlikuje se ograniavanjem, izolovanjem, stigmatizacijom. Kategorija poljski pisac jevrejskog porekla (koristi je Sandaur
u svojoj studiji, Blonjski u pomenutom tekstu, Stanjislav Vincenz u Jevrejskim
temama) ukazuje na etnike korene pojave. Znam da se u poljskoj svesti na to
ne gleda sa simpatijama ali, s druge strane, ta svest se ipak neprestano javlja u
inu verbalne agresije na Jevreje ili na one koje smatraju Jevrejima, u antisemitskim parolama, vicevima i politikim izjavama. Pre bi se moglo rei da se radi
o funkcionalnom i instrumentalizovanom korienju ove kategorije nego da ona
nije prisutna. Ne postoji jedino u zvaninoj upotrebi moda zato to kolektivno

an-Pol Sartr, Razmiljanja o jevrejskom pitanju, prevod Jei Lisovski, Futura pres, Lo 1992,
str. 27.

Jan Blonjski, Jevrejski autoportret, Znak, Krakov, 1985, str. 117; Herc pie: Jer nijedan od
njih (...) ustvari nije bio Jevrejin. Bili su jevrejskog porekla i predstavljali su udeo koji je poljsko
jevrejstvo unosilo u poljsku kulturu ali, niti su se sami za Jevreje smatrali, niti su mogli biti smatrani u: Jevreji u poljskoj kulturi, str. 286 (re je o Julijanu Klaki, Vilhelmu Feldmanu, Mauriciju
Gotlajbu, Julijuu Klajneru, Ostapu Ortvinu itd.
108
Mjeislav Dombrovski
seanje nosi u sebi tragove Marta 68, to se vlada po tim pitanjima nerado slui
jasnom retorikom, moda zbog straha samih zainteresovanih od tih obeleja Za
kjelcki pogrom je malo ko znao sve do pedesetogodinjice njegovog zbivanja kad
je slobodna tampa ovom problebu ustupila veliki prostor.
U tekovinama poljske knjievnosti nalazi se mnogo izvanrednih tekstova koje
su napisali pisci sa jevrejskim korenima iju etniku pripadnost kulturna kompetencija, koja je poseban problem ili zatire, ili ih jednostavno nee (jer nije
u stanju) da deifruje znakove judejske kulture koji su se u njima zadrali. Ali
dokle god se takvo otvaranje ne sprovede, naime, dok se judejska kultura ne asimilira u poljsku svest, dotle e antisemitski demoni moi da zastrauju. Druga je
stvar to su sami pisci nerado govorili o svom poreklu znajui kome se obraaju
i u kakvoj se sredini nalaze. Kamuflairanje i izbegavanje neugodnih tema bivali
su na dnevnom redu. Tek poslednjih godina neki pisci u biografskim tekstovima
otvoreno priznaju svoje jevrejstvo i opisuju jevrejsku mladost (Julijan Strijkovski,
Kaimje Brandis, Juzef Hen, Vilhelm Dihter). Govorei o Jevrejima govorimo o
kasti. Kasta je pojam koji odreuje egzistencijalnu i psihiku dimenziju jedinke
koja ovoj dimenziji pripada, regulie pitanja naina odevanja, jezika, stana, dijete,
leenja, zarade, odreuje stil ivota, obiaje i navike, dok je geto pre svega,
dimenzija prostora. Osnovne, pak, dimenzije diskursa kaste oznaavaju pojmove
kao to su tuinstvo, posebnost, razlika, izolacija, asimilacija, odbacivanje, igosanje, graanska smrt. Nedavno sam pisao o tome kako su poljski Jevreji do II
svetskog rata bili tretirani kao drugaiji i kako su ih tokom rata smatrali tuincima. Danas je u ii interesovanja raznorodnost, kompleksnost kao i uzajamno
prodiranje i preplitanje kultura10 poto to svedoi o unutranjoj diferencijaciji i
dinamizmu kako uopte, tako i u oblasti umetnosti a, u uem smislu, knjievnosti.
Meutim, treba razmotriti i drugu opciju i neto rei ne samo o poljskim piscima
jevrejskog porekla, ve i o jevrejskim piscima poljskog porekla. Ova translacija je
znaajna i Bogdan Vojdovski ju je veoma jasno obrazloio u svom kompleksnom
eseju Judaizam kao sudbina. Evo jednog karakteristinog fragmenta iz njegove
izjave: Za to, to i pored polonizovanja nisam postao uzoran Poljak i to mi to
niko nije dozvolio, krivica nije do mene, ve do Poljske. Izraz >Poljak jevrejskog
porekla< koji se koristi od marta 1968. godine dobio je za mene neumitno duhovit
smisao: ja sam Jevrejin poljskog porekla, znai rodio sam se u Poljskoj ali na
emu se zasniva moja veza sa stereotipom Jevrejina, teko mi je da sam odgonetnem poto je to histerino prikrivana tajna sveta koji me okruuje11.
Blonjski smatra da bi takav naziv veoma dobro odgovarao Julijanu Strijkov
skom, Adolfu Rudnjicom, Brunu ulcu i mnogim drugim autorima za koje je
pisanje bez obzira na kom jeziku pre svega znailo pripovedanje o jevrejskoj
Na tu temu pie Marin ervinjski u radu Prilog savremenoj antropologiji, PIW, Varava 1988.
Aleksander Herc, Jevreji u poljskoj kulturi, izost. cit str. 28, 78, 179

Na istom mestu, poglavlje Kasta, str. 83, 115.

Upor. Mjeislav Dombrovski, Svoj/Tu/Drugaiji. Iz problema meukulturalne interferencije
i komunikacije, Knjievni svet, Izabelin 2001, str. 31
10
O tome dasta govori Bernard Valdenfels, vidi deo Studija o fenomenoligiji tuinca, prevod
Janu Sidorek, Oficina nukova, Varava 2002, str. 6889.
11
Bogdan Vojdovski, Judaizam kao sudbina, Midra Jevrejske novine, 2004, br. 5 (85), str.
2632, Plus 1993, br. 3.

109
sudbini, iskustvu i kulturnim preplitanjima. To znai da problematika i sadraj

imaju preimustvo nad formom i jezikom i pored toga to injenica da ba ti autori govore poljski doprinosi poljskoj knjievnosti.
Stvar nije neinteresantna niti beznaajna. Lino se izjanjavam za prvu kategoriju poljski pisac jevrejskog porekla poto pisanje na poljskom pre
svega ukazuje na dug proces asimilacije i akulturacije iji je rezultat upravo taj
in. Taj proces se ne moe omalovaavati jer takoe oznaava proces revalorizacije prvobitne i sekundarne, prihvaene kulture, zauzimanje distance, uenje,
refleksiju, a to ini da pisac jevrejskog porekla posle svih tih iskustava vie ne
moe biti jednostavno jevrejski pisac. Ukoliko se tako neto i dogodi, onda je
to na principu mentalnog izbora, metasvesti i izgraene mentalne ili narativne
individualnosti, ali ne na spontan i prirodan nain. Biti Jevrejin na taj nain ak
moe znaiti potpunije, bogatije i svesnije postojanje to ipak ukazuje na proces
sazrevanja, prelaenja od do i uzdizanja iznad prvobitnog i automatskog iskustva na jevrejstvo kulturoloko i mentalno (to je, kako mi se ini, sluaj Hane
Kral, Bogdana Vojdovskog u kasnije periodu njegovog stvaralatva, a pogotovo
Henrika Gribnera). Re takvog pisca se ne raa spontano i naivno ve je rezultat
razmiljanja, uporeivanja, kulturne interferencije izabrane s milju da svedoi o
neem posebnom. Vana je ak i kad se prihvati gorka konstatacija Vojdovskog:
Asimilacija se pokazala nemogua jer, po njegovom miljenju, ne spada u egzistencijalana iskustva12
3. Glas poljski (predmetni pristup)

Jer ve miljah da povest od sudnine,
Sudbe od trona zavise;
(.)
I da propade rasa Davidova,
Diu visoko kamenje,
Ne haju to je za njom cev topova,
Nit to su pred njom broure.
C. K. Norvid, Improvizacija na pitanje o vestima iz Varave13
Slino seljacima, ni Jevreji dugo nisu imali svoj glas u poljskoj knjievnosti.
Toliko dobro nisu znali poljski jezik da bi se na njemu knjievno izraavali, u prvi
mah funkcionisali su u zatvorenim jevrejskim sredinam u kojima im taj jezik nije
bio potreban, a za voenje poslova bio im je dovoljan bilo kakav poljski14. Zbog
toga su u poetku svoju knjievnu potvrdu stekli u tekstovima poljskih autora.
12
Bogdan Vojdovski, Judaizam kao sudbina, up. cit., str. 31; Ovde bismo mogli podsetiti na
kategorian Sartrov stav: (...) nije Jevrejin, ve je antisemita najzadrtiji neprijatelj asimilacije,
Razmiljanja o jevrejskom pitanju, up. cit. str 14, up. takoe str. 89.
13
Ovu pesmu, kao i poznatiju pod naslovom Poljski Jevreji, Norvid je napisao 1861. godine
nakon varavskih predustanikih patriotskih demonstracija u kojima su masnovno uestvovali i
Jevreji, up. A. Sandauer, O situaciji, isp. cit. str. 16.
14
To izolovanje Jevrejina od jevrejske sredine dominira u celokupnoj poljskoj poeziji. Jevrejin
se vidi iz poljske perspektive i ocenjuje iz poljske perspektive itamo kod Herca, up. Jevreji u
poljskoj kulturi, izost. cit., str. 255.
110
Mjeislav Dombrovski
Neu ovde da nabrajam sve mogunosti trebalo bi poeti od Njemcevia i na

njega nadovezati Staica kao izuzetno nenaklonog Jevrejima ukazau samo na
izvesne istorijske etape u razvoju ove pojave da bih pokazao evoluciju jezika
kojim se o Jevrejima govori.
Pan Tadeu (1834) Adama Mickjevia je ustvari prvo delo tako bogato instrumentalizovano koje pripada riznici poljske knjievnosti a da se u njemu pojavljuje Jevrejin. To je Jankel, muzikant, koji na svadbenoj sveanosti Zosje i
Tadeua prikazuje svoje majstorstvo. Jankel je predstavljen kao poljski patriota,
sin otadbine jakim oseanjima i razumom vezan za nju, koji pati zbog poraza
Poljske i obeava sebi da e je uz Napoleonovu pomo i neposredno vojske generala Dombrovskog vaskrsnuti. Opis ovog Jankelovog koncerta je ne samo
odavanje priznanja talentovanom muziaru ve i izraavanje opteg pogleda na
Jevreje kao element poljskog drutva. Podsetimo se sledeeg fragmenta:
A na Dombrovskog uperi starina oi,
Zakri rukma, pod njim potok suza potoi:
Generale, ree, tebe dugo u Litvi
ekahu dugo, ko Mesiju mi idovi,
Dugo su te u narodu prorokovali
Pevai, tebe nebo udesom obdari,
O, ivi i vojuj!... Govorei jecae,

Poten id domovinu ko Poljak volee!
Dombrovski mu je ruku dao i zahvali,
On, skinuvi kapu, voi ruku poljubi.

(Pan Tadeu, knj. XII, itelnjik, Varava 1959,str.384).
Tako je to Mickjevi hteo da vidi (kao to nam je poznato u nekim radovima

i samog su ga ubrajali u pripadnike tog naroda). Ova slika bi se mogla razumeti
i kao poziv da se Jevreji priznaju za deo poljskog naroda. Poljski pozitivizam je
u svom idejnom programu u okviru celokupne brige za poljski narod takoe
predviao ukljuivanje Jevreja i taj zadatak shvatao kao posao i osnove. Integracijski i solidaran prizvuk pozitivista pretpostavljao je njihovu potpunu asimilaciju i integraciju. Mnogi pozitivistiki pisci se u svojim delima nadovezuju
na ovu problematiku, a izraziti primer je Mendel Gdanjski (1890) Marije Konopnjicke. Stari knjigovezac se obraa svom unuku Jakubu kog progone antisemitski
nadimci, ovim reima: Ti si se u ovom gradu rodio, pa prema tome ti nisi tuinac, ti si svoj, ovdanji, i ti ima pravo da voli ovaj grad, dok poteno ivi15. U
Lutki (1890) Boleslava Prusa sreemo sjajno oslikane Jevreje u likovima langbauma i doktora umana simpatinog, ogorenog skeptika koji se sa distancom
odnosi prema entuzijazmu Vokulskog, njegovom oduevljenju enom, poslom,
Jevrejima (ak daje otkaz trgovakom pomoniku koji zajedljivo govori o svojim
kolegama Jevrejima). Jevrejska problematika je verovatno najprisutnija bila u
delima Elize Oekove; u opirnoj studiji pod naslovom O Jevrejima i jevrejskom
15
Citat prema Remekdela pozitivistike novelistkinje, izbor i pogovor Edvard Pjeikovski,
Glob, ein 1989, str. 250.
111
pitanju iz 1882. godine16 zamera Poljacima povrnost u njihovom interesovanju

za kulturu Jevreja (Nae nepoznavanje Jevreja je zauujua injenica, str. 49),
poziva na uzajamna oseanja jevrejsku sredinu, prebacuje im nepoznavanje poljske istorije, poljske knjievnosti (str. 34), nenaklonost prema tradicijama naroda
u kom ivi. Podstie na konkurenciju sa Jevrejima u trgovini (znajui za predrasude plemstva prema ovoj vrsti posla), ukazuje na neminovnost prosvetiteljskog
rada i to voenog od strane asimilizovanih Jevreja, zahteva ukidanje jevrejskih
kola, odnosno hedera (str. 41), ali uporedo sa izjednaavanjem Jevreja, a ne
poniavanjem, odstranjivanjem, preziranjem (str. 48). Njen poznati roman
pod naslovom Meir Ezofovi (1877) je u potpunosti posveen jevrejskoj sredini
i konfliktima koji se u okviru nje raaju izmeu onog dela koji tei prosvetiteljstvu, asimilaciji, da izie iz geta (naslovni junak) i onog, koji uva ortodoksnu
tradiciju, dri se starih pravila obiajnog i religioznog ivota i rado bi sve Jevreje
zadrao u granicama uskog horizonta geta. Rabin Todros uopte ne zna poljski i
po pitanjima optine izjanjava se iskljuivo na jidiu.
Obeana zemlja (1899) Vladislava Rejmonta je interesantan primer unutar
etnikog diskursa. Jevreji su ovde veoma izdiferencirani unutar svoje sredine u
pogledu bogatstva, stila ivota i nekih emancipacijskih tenji koje pre svega ispoljavaju plutokratski slojevi. Takoe su posvaani izmeu sebe zbog poslovnomaterijalne zavisti ali spolja, prema gojima, grade zajedniki front (tu istu crtu
uoila je i Oekova). Tim pre je zanimljivo to Rua Mendelsonovna, iliti Mela,
razne udvarae iz svoje sredine naziva upravo tim pogrdnim imenom iva,
stavljajui se samim tim na neki nain izvan ili van svog etnosa i, ta vie, posuujui da bi ukazala na proces tog udaljavanja izraze neprijateljski raspoloenog, tueg diskursa. Postoji u tome element krenja etnike solidarnosti,
identifikacije i bliskosti, ali moe biti i element nekakvog kosmopolitizma u kom
osnov za identifikaciju identiteta odreuje pripadnost grupi istog imovinskog stanja, stila i naina ivota, a ne naroda. Sociolozi to nazivaju formiranje negativnog vlastitog identiteta to u sutini oznaava veoma razvijenu dezintegraciju
predstave o vlastitom Ja kao elementu odrene sredine 17.
4. Glas jevrejski (predmetni pristup)

Budunost uopte ne mora da ima, ali prolost je, brate, neto drugo! To
je koni na ijem krajiku visi i bez njega te uopte nema.
H. Grinberg, Vrljajui po Nemakoj
Kontinuaciju ovog siea nalazimo u knjievnom stvaralatvu Julijana Strijkovskog. Meu njegovim delima se moe nai nekoliko izuzetno dobrih knjiga,
ali za nit koju ja sledim, najvanije su: Glasovi iz tame (1956), Krma (1966) i
Azrilov san (1975). Roman Glasovi iz tame je izvanredna studija o jevrejskom
16
Up. Eliza Oekova, Pisma pod red. Aurelija Drogoevskog, tom IX, Gebetner i Volf, Varava
i dr., bez dat.
17
Up. Hana-Malevska Peire, Ja meu svojima i tuima (vidi) Pavel Boski, Marija Jarimovi,
Hana Malevska-Peire, Identitet i kulturna razliitost, Varava, 1992, str. 52.
112
Mjeislav Dombrovski
svetu18 koji sve vie biva raspoluen izmeu tenje ka asimilaciji i vernosti jevrejskoj ortodoksiji i optini. U njoj se veoma esto koristi razlika izmeu jevrejske i
nejevrejske sredine. U jevrejskim porodicama goji su predstavljeni kao negativan primer, sinonim neprosveenosti, svet goreg i glupljeg. Svet goja istovremeno i privlai i odbija i u odnosu na njega treba zauzeti stav. U Krmi se pripoveda
o prvom danu I svetskog rata u austrougarskoj Galiciji. U tom kazivanju sadrani su mnogi elementi koji nagovetavaju kraj jevrejskog sveta koji se zbio u II
svetskom ratu. Ulazak ruske vojske u pogranino mesto, naruavanje obiajnog,
pravnog, religijskog i svih drugih status quo, smrt nevine Asje i kasnije grekom
obeenog zaljubljenog u nju Buma, oznaavaju ruenje dotadanjeg ljudskog i
kosmikog poretka i od tog vremena nia vie nee biti isto.
Henrik Grinberg je autor koji na vrlo dramatian nain pripoveda o sudbini
svoje porodice, oca kog je sekirom ubio lakomi seljak, majinoj prepredenosti u
trenutku spaavanja svog i njegovog ivota, patetinom gestu dede talmudiste
koji svesno seda u voz za Treblinku. Sve su to injenice iz jevrejskog rata, rata s
neprijaznim svetom goja, nemako-poljskim svetom. Tu traumu masovnog, sistematskog unitavanja jevrejskog naroda Grinberg neprestano nosi u sebi, posvetio
se njenom obelodanjivanju, istrazi, opisivanju, preivljavanju. To je najjevrejskiji
svedok u tom smislu da je njegov glas, u potpunosti i bez rezerve, privren ovom
zadatku. Nakon Jevrejskog rata (1965) nastala je Pobeda (1969) i kasnije Kadi
(1987), pripovetke iz knjiga Drohobi (1997) i Otadbina (1999), biografski bliski mu zapisi i analize u Neumetnikoj istini (1984. i kasnije) kao i mnogo drugih
dela i svuda je prisutan on, Grinberg, istovremeno autor i junak svojih pripovedaka (mada se pojavljuje pod razliitim imenima). U tom tako jednostranom
stvaralatvu, tako predanom pripovedanju o gorkom jevrejskom iskustvu, sa tako
estim osudama nejevrejskog sveta (Ljudi su Jevrejima skrojili takvu sudbinu,
parafrazira moto i Medaljina Zofje Nalkovske), Grinberg bi mogao da iritira ili
da bude sentimentalan, meutim nije. Njegova dela podseaju na stil kojim se
sluio Tade Borovski u pripovetkam o Osvjenjimu. Tvrdo, muki, odluno,
koncizno, konkretno, bolno, raspaljuje, dopire do samog dna iskustva, narauava
ga ali ne zavarava nenim reima, ne uspavljuje lepim stilom.
Adolf Rudnjicki je opte prihvaen kao svedok holokausta, pisao je o tome
ve sutradan po zavretku rata poto je kao pisac bio aktivan i pre rata i jo tada
su se u njegovim tekstovima pojavljivali jevrejski motivi (up. Leto, 1938). ekspir
(1948) i Bekstvo i Jasne Poljane (1949) su dva prva toma posleratnih pripovedaka
u kojima svedoi o logorima smrti. Kasnije e nastati ivo i mrtvo more (1955,
1956. u okviru kog e se pojaviti i Zlatni prozori). Njegova knjievnost je u izvesnom smislu odve elegantna, hladna, odve knjievna s obzirom na temu kojom
se bavi to se izmeu ostalog takoe zameralo autoru. Strijkovsi pre svega pria o
jevrejskoj sudbini u okviru geta zajedno sa nevoljama koje su proishodile iz sueljavanja sa poljskim mentalitietom, pokuajima asimilacije itd. Grinberg predstavlja razliite verzije dramatinog iskustva sveta koji mu je najblii, vlastitu sudbinu i
sudbinu svoje porodice. Jezik u njegovim tekstovima je ekspresivan i individualan.
18
Po Sandauerovom miljenju to je peva koji loe govori dok njegov spisateljski rad definie
kao falsifikovanu autentinost stavljajui primedbe na jevrejski turpitudio, informacije o jevrejskom svetu koje kao da je i maloga prsta isisao, egzotinost, degutantnost, nakazan poljski
jezik itd. Up. A Sandauer, O situaciji... izost. cit., str. 9094
113
Rudnicki uvodi diskursivne elemente: razmatra, uporeuje, objektivizira, stavlja u

zagrade, pod znake navoda, podvlai, pie spacioniranim slogom, slui se citatima,
tuim objektiviziranim reima, jednom reju, skree panju na to da se trudi da
uzme u obzir razliite drutvene i kulturoloke aspekte onoga o emu pripoveda.
Poljsko-jevrejska fantazmagorija
Primer Tadeua Konvickog. Njegovo stvaralatvo proeto je tom posebnom
fantazmagorijom, tanije reeno, metafiziko-mistikim elementom Istoka koji
se javlja u njegovom celokupnom knjievnom stvaralatvu, pomenimo samo: Suvremeni sanovnik, Nita ili nita, Mala apokolipsa itd. Ipak, najneobiniju knjigu
ovog anra Konvicki je napisao kasno, tu imam na umu roman Bohinj (1987).
Ovaj dogaaj, izmiljen i fiktivan, obilno je protkan Varhajtovom biografskom
niti i silno preplie jevrejski sie sa sieom poljskim, konvickovskim, ta vie,
plemikim. Jevrejin ira tvrdi da se vratio i Sibira (gde se kao mladi naao posle
neuspelog ustanka i 1863. godine) zbog Helene Konvicke (u romanu autorova
baba), zavodi je svojim priama, tajanstvenou, riom kosom, nenou, zavodi
uspeno. Helena podlee oseanjima, podlee njegovoj i svojoj strasti, ostaje u
drugom stanju i obavetava oca da hoe da rodi dete. Preplitanje poljske u jevrejske sudbine moglo se odigrati jedino u takvoj, fantazmagorinoj formi (mada se i
faktiki deavalo) ali ovako izraeno ima veu vrednost. Pokazuje tragove drutvenog diskursa koji koristi Helena (Bei, Jevrejine od mene vie u poetku),
razgoliuje jevrejski mentalitet varoice Bujvidze (tamo se odlazi u katoliku
crkvu u koju uglavnom dolaze okolni poljski zemljoposednici ali ujedno odu i u
kupovinu u radnju Jevrejina Goldafa), prisea se trga na koji i svojih kua hrle
Jevreji, sea se njihovog uestvovanja u patriotskom ustanku (ira). Osim faktora Varhajt (u obliku istinitih biografskih elemenata samog Konvickog), postoji
i Ditung, poetski elemenat, u ovom sluaju fantazmagorian u najpotpunijem
znaenju te rei. () diskvalifikovana kao autobiografija slina pripovetka na
nivou pripovedanja zadrava vrednost fantazmagorije pie Lejon.
Primer Hane Kral. Bavi se knjievnom reportaom i u stanju je da svaku svoju re potvrdi odgovarajuim dokumentom pismene ili usmene naracije, te se nad
njenim tekstovima uznosi fantazmagorian duh u smislu o kom ovde govorimo,
tj. duh nejednoznanih zbivanja, silnih ipsprepletanosti poljsko-jevrejskih sudbina, ali i poljsko-jevrejsko-ukrajinsko-nemakih poto autorka poseduje talenat da
pronae situacije koje nikad nemaju jednu bazu, jedno tumaenje, jednu stranu.
Na taj nain ono to bi moglo biti jednostavno, jednoznano i oigledno, dobija
karakteristina, polimorfna, nejasna, hermetika znaenja koja prividno teei
jasnom tumaenju vode u jo dublji, jo uspeniji zaplet, zbrku i nerazumljivost.
Gotovo sve to je Hana Kral napisala u ovoj oblasti moe se smestiti u okvire
fantazmagorije, a najznaajniji takvi tekstovi su: Samo kratko i Fantom bola iz
knjige Ples na tuoj svadbi (1993). Fantom bola govori o dogaaju u kom su se
poljske, jevrejske i nemake sudbine tako silno i nejasno isprepletale da ve 250
godina, tanije od saksonskog kralja, knjeginje Kosel i itave okoline, ne mogu
da se razjasne. Aksel von dem B. (odnekud znamo da se prezivao Bu) glavni je
junak pripovetke i u njemu su se koncentrisale sve te niti od kojih poljska vodi u
pravcu knjeginje, nemaka put porodinog gnezda na planinu Harc, jevrejska u
Dubno gde je junak kao mlad oficir video masovno ubistvo tamonjih Jevreja, a
114
Mjeislav Dombrovski
iz tog istog Dubna trebalo je da potie, kako pretpostavlja reporterka Kral, njegov
jevrejski predak, ako je uopte postojao. O tim pretpostavkama danas niko vie
ne razmilja, ostale su zauvek zatvorene u bezdanu vremena, zvanini dokumenti
sve ne potvruju i ta mutna svest izvor je razliitih nedoreenosti i sumnji. U
svesti Aksela von dem B. Raa se svojevrsna fantazmagorija sa kojom se bori,
sa kojom ivi, koju pokuava da razrai i sa kojom umire. Za sve likove Hane
Kral od najveeg znaaja je pitanje identiteta; okosnica mnogih njenih tekstova je
upravo taj problem. Zbog toga, na primer, jevrejska deca koju su Poljaci primali
za vreme rata i vaspitavali u katolikoj veri, gradila su svoj ivot na prirodnoj
vezanosti za roditelje da bi u zrelim godinama, esto kad je roditelj ve bio na
samrti, saznavala da su ustvari neko drugi, tj. jevrejsko dete (Samo kratko, Druga
majka, Ona iz Hamburga iz knjige Ples na tuoj svadbi).
Primer Andeja Kunjevia. Od samog poetka (up. Strefe, 1971) kod njega
se pojavljuje svet Jevreja, a svoju poslednju knjigu u potpunosti je posvetio poljskim Jevrejima, tanije reeno, poljsko-jevrejskim odnosima u Galiciji odakle
potie i koju najbolje poznaje. U Preobraenju (1987) pria se smeta u neki
anonimni Gradi, neku vrstu jevrejske kasabe. Iz perspektive sedamdesetih godina narator se prenosi u Davno, u Predvreme, u Minulo, u Pusto Mesto i doslovno
signira put da bi ispriao svoju verziju poljsko-jevrejskih dogaaja. Ceo roman
je ustvari naracija na temu Jevreja, tanije reeno, suivota Poljaka i Jevreja koji
se odvija u Gradiu u kom, moe se pretpostaviti, poljskog ivlja po svoj prilici
nema mnogo, pravi Poljaci su uglavnom okolni zemljoposednici iji se sinovi
kao i narator koluju u gradu. Cela ta prolost ima sakralnu dimenziju o emu
svedoi kako zapis, tako i svest da je od svega ostao samo pepeo. Jednom sam
napisao (...) fantazmagorija zajednica je u njegovoj svesti bitnija determinanta
nego faktiko istorijsko iskustvo19. U ovom romanu Kunjevi modifikuje postavku: idilian ivot bi bio mogu na nivou svakodnevne prakse, na nivou kulture, tvrdi, prava zajednica je ipak nemogua, deli nas Jevreje i Poljake prevelik
ponor tradicije, iskustva i istorije: Epoha od pre ili vie hiljada godina poraza,
obiaja, kodeksa, zbrkanosti, komentara. Nepristupaan lavirint (str. 33). Kunjeviev narator podvlai injenice koje potvruju zajednika iskustva, ali i one
koje govore o podeljenosti, dubokoj, nesavladivoj razlici. Roman ustvari ne prodire odve precizno i detaljno u opisivanje nekih konkretnih istorijskih zbivanja,
pre svega pogroma. Njegova naracija je kapriciozna kao seanje, ispredena od
fragmenata, krhotina, zrnaca, protkana realnim iskustvima, pomalja se iz neeg
ega nema, ulepana minulim vremenom, ili neizotrena ili, iz nekih razloga, jarka; klieji, fotografije, fragmenti albuma. Njegova naracija je fantazmagorina,
u sebi nosi stilske odlike sna, moda tanije komarnog sna koji se vraa (preobraa), ne moe da se izbrie, zaobie, nametljiv, podmukao, uvek i svuda vri
napad na matu. Pripoveda u maniru istorijsko-obiajnog i kulturolokog eseja
uzimajui u obzir ovu fantazmagorinost koja mu operiui konkretnim dogaajima istovremeno oduzima konkretizaciju vrednosti, prenosi je na nivo znaka-slike-simbola-alegorije i zahteva da se ita vieznano, pitajui se i razmiljajui.
19
Mjeislav Dombrovski, Uspomena kao legitimacija zajednike istorije: Primer Andeja
Kunjivia (vidi) Svoj/Tu/Drugaiji, izost. cit. str. 137145, na i. m. 141.
115
Mieczyslaw Dabrowski
Own or/and Foreign? Jews in Polish Culture
Summary
The first part of the paper suggests the introduction of the category of Jewish phantasmagoria
when considering the complicated Polish-Jewish relations. Viewed in isolation, the notions of religion, customs or economy do not make it possible to arrive at a solution. The notion of phantasmagoria contains an element of interaction; what is stressed is peculiarity and foreignness, but also the
interpenetration of cultures, mentalities, customs and the like. Examples of such texts are analysed
at the end of this section: these are works by Hanna Kral (Dancing at Anothers Wedding), Tadeusz
Konwicky (Bohinj) and Andrzej Kusniewicz (Return). The middle section analyses examples of
Polish texts dealing with Jews as a people that has not yet mastered the language of Polish literature (A. Mitzkiewitcz, E. Ozheshkowa, W. Reymont the objective approach) and texts written
by Jewish writers in the Polish language (the subjective approach: among others, H. Grinberg, J.
Strijkovski, A. Rudnjicki). A special issue is the question of whether Polish writers of Jewish origin
should be dealt with (A. Sandauer, J. Blonjski, A. Herc and others voice their opinions on this) or
Jewish writers of Polish origin for that matter (this, for example, is what B. Vojdovski opts for).
()
.
, , ,
, .
, .
, / ,
, ,
, . , , ,
, ,
.

, , , ,
( ) .
, , , , ,

, , ,
, ,
, , , . .
, .
, :
... , , .
, ,
.
, , ,
. .

, . . . . . : , 1999, . 6 7.
, . 412.
118
,
( ) .
- . - 11
2001. - , ,
, , .
,
,
, ,
(?) . , , (1992),
.
, , .
, .
( )
, ,
.
- ( ,
, , ),
- , ,
, , -
.

, , .
- -. , ,

. Stein Tnnesson, Orientalism, Occidentalism and Knowing about Others. lecture
given at the NEWAS workshop in Copenhagen, 14 October 1993 http://www.multiworld.org/
m_versity/decolonisation/saidres. htm.

. . . Victor Davis Hanson, Occidentalism. The false West.
http://www.nationalreview.com/hanson/hanson051002.asp.
.

- 1992 . . Occidentalism: Images of the West. Ed.
James G. Carrier. Oxford: Clarendon Press, 1995. 269. . Review by Christopher Alan Perrius
(University of Chicago) Jupert. A Journal of Postcolonial Studies, Published by the College of
the Humanities and Social Sciences North Carolina State University, 1997, V. 1, # 1. http://social.
chass. ncsu. edu/jouvert/v1i1/perrius. htm.

Ian Buruma, Avishai Margalit, Occidentalism: The West in the Eyes of Its Enemies, The Penguin Press, 2004.
119

. , , , , - (
), ,
.
: ,
;
(, , , ),
; ; , ,
; ( ), , , ,
.; ,
.
, . , , , , ,
,
.
:
. , , . .
.
.
( ) , ; ;
, , , .
, . ,
, , , , ,
, , .
, - ,
Ibid.
. Noel Rooney Occidentalism: A short history of anti-westernism [bookreview]
http://www.nthposition. com/occidentalismashort. php; Fritz Lanham
Occidentalism: the reason they hate us? Houston Chronicle, March 26, 2004, http://www.
chron. com/cs/CDA/ssistory.mpl/ae/books/reviews/2467919.

120
. . , , . .
, , .
, , , ,
, , . , , ()
. - ,
. . ,
,

( ), , :
, , , ... , (), ...
: ,
.
* * *
. , .
(, , ),
,
.
, /
. - ,
.
, , .
-, -
,
,
. , , -
, , , , .
.,
.
. , , ,
.
.
. , . . . . . . : , 2004.
121
, , . , ,
, , , -
.

, .10 ,
, .
, .
,
,
() . .
(1872)
(1873)
, . , - -
(1864) . .
, ,

; . . , . 11,
- (1884- 1892) , . . ,
(- ), .
,
, ,

, .
,
, . (1873).
.
, ,
, . .
. ,
,
( , ), . ,
10
. , .
. : , 2006.
11
. , . . , 1993, 2.
122
,
.
, /
/ . , - .
. . -
-
,
(, ). , .
- .
- / , - , .
, . -
, .
- ,
- , .
, ,
, , ,
.12

, , .
.

,
. , ,
, .
,
(, ). ,
, . , ,
.
, ,
(
). (. .
), ,
12
. . , . . . . .
. . : , 1999, . 9295; Chevalier, J., Al. Cheerband. Dictionair des symboles. Mythes, rves, coutumes, gestes, formes, figures, couleures, nombres. Paris: Rober Laffont/
Jupiter, 1982, p. 1030 .
123
. ( ). ,
, o, I (1872)
(
) .
,
, .
, , .
.
, ,
.
, ,
(. , . .)
.
.
, , ,
( ).
, ,

., .
. - .
( , , ), , ,
, ,
., .
,
,
.

, /
, ,
.
. - ,
. ,
.
, ,
-
, .
, -
124
, ().
, ,
- (). ,
, ,
, .
,
.
, , , ,
.13
, ,
, , .
, . ,
.

, , .
(1896),
, :
? , .
, , , ,
. couleur locale, , ,
. ,
. , , , ,
. , ! .
. , ,
. .
.14

, , .
. ,
, - .
. ,
,
13
. , . . . . . Homo bohemicus. - .
34, 1999, . 131139; . . : . , 2001, . 162170.
14
, . . : , 1956, . 13, . 5657.
125
, , .
,
.
-, , ,
, , , .
,
, . ,
, , , .
(. . ,
,
). , , .
, - .
()
, ,
,
.
, , () .
, ,
.
* * *
2005 . V .15 . .

. , .
, , ,
. - .
, , , , ,
,
, ,
, . ,
15
. www.slovar. org/c18
. ,
V .
126
.
, .
, , ,
, , , .
,
.
.
, .
.
- .
- ( ) ,

. ,
, .
- , .
.
, - ,
, .
- .
(, , ) . ,
, , , .
,
.
Nikolay Aretov
Occidentalism and the image of the Other in Bulgarian literature
Summary
The idea of the Other is crucial part of the own identity. People imagine the Other in different
ways, very often he/she is presented as a dangerous Enemy. Mythical thinking, which is alive even
nowadays, uses different tools to name and imagine the Other and to master it.
The well-known book of Edward Said introduced in international humanity studies the term
Orientalism, with which he designated a way of coming to terms with the Orient that it based on
the Orients place in European Western experience, one specific style of thought based upon an
ontological and epistemological distinction made between the Orient and (most the time) the
127
Occident. Thus a very large mass of writers, among whom are poets, novelists, philosophers, political theorists, economists and imperial administrators, have accepted the basic distinction between
East and West as the starting point for elaborate theories, epics, novels, social descriptions, and
political accounts, concerning the Orient, its people, customs, mind, destiny, and so on. This Orientalism can accommodate Aeschylus, say, and Victor Hugo, Dante and Karl Marx.
This is written in the beginning of the work, which finished with a warring:
Above all, I hope to have shown my reader that the answer to Orientalism is not Occidentalism. No former Oriental will be conformed by the though that having been an Oriental himself
he is likely too likely to study new Orientals or Occidentals on his own making. If the
knowledge of Orientalism has any meaning, it is in being a reminder of the seductive degradation
of knowledge, of any knowledge, anywhere, at any time. Now perhaps more than before.
Said knew that this was mot just a potential threat. Occidentalism not only exists, its effects
are extremely pernicious. The most demonic of them happened at September 11, 2001. Ancient
mental constructs and psychological trends, realized in different texts secular and religious, literary, philosophical, journalistic and what ever, lay beneath the terrorists acts.
It appeared that not only West thinks bias Orient and tries to dominate through literary and
scholar texts, but the Orient reacts in a similar way and tries to deal with the problems in its relations with the West by building (analogical?) mental and linguistic constructions. In some cases
Occidentalism may turn to positive strategy, as in the book of Hassan Hanafi Introduction to the
science of Occidentalism (1992).
The phenomenon of Occidentalism finds its annalists among politicians and journalists and
scholars. Ian Buruma and Avishai Margalit are the most famous among them. Their book Occidentalism: the West in the Eyes of Its Enemies provoked serious debates and became bestseller.
Although the two terms (became titles of popular books) were constructed in obviously the same
manner, the two phenomena are not entirely analogical, and Buruma and Margalit do not refer to
Said. It could be disputed if Orientalism is more early (according to Buruma Islamism on which he
focused his attention is modern phenomenon that have its western roots) but for a long period of
time it was more powerful and was backed by and realized through in western colonialist institution
and western academic researches of the East, that are more elaborated than eastern researches of
the West. On the other hand Occidentalism is to some extend a reaction to the Orientalism and
the related politics, military actions, colonial institutions and academia. Occidentalism appears to
be more radical, more active. Its roots and reasons could be traced in very different mental and
spiritual spheres, there common ground is the believe of the own uniqueness and the hostility of the
Other. Scholars find some strongholds of the Occidentalism in the reactions against the universalism of the Enlightenment and French revolution, in some variations of Japanese Shintoism, connected with imperial ideology, in pan-ideologies (Pan-Slavism among them), in different variations
of fascism, in Stalinism, etc.
Avishai Margalit and Ian Buruma highlight several [four] features of Occidentalism: hatred of the City and urban civilization, symbolized by the fabled tower of Babylon; the state and
modern civilization with its attributes (literature, films, pop-music, advertisement), separation between the private and the public domain, commercialism; critic of the bourgeois civilization and
its commercialism and addiction to safety and comfort and lack of heroism and revolutionary gestures; rejection of Bourgeois Reason rationality and science, opposed to irrational notions such as
spirit, race, blood and soil, etc.; denial of feminism, seen as giving too much freedom to women.
As a whole this is rejection of modernity which was associated with the West. The result
is one absolutely negative image of the West, containing a set of attributes, such as arrogance,
feebleness, greed, depravity, and decadence, which are invoked as typically Western, or even
American, characteristics.
The conclusion of Avishai Margalit and Ian Buruma was:
There is no clash of civilizations. Most religions, especially monotheistic ones, have the capacity to harbor the anti-Western poison. And varieties of secular fascism can occur in all cultures.
128

* * *
The question about the usability of the term Occidentalism in the context of Bulgarian, Balkan
or East European culture is one big challenge for the scholars. Other challenge is the discovering of
Occidentallism in these cultures.
This paper argues that if Occidentalism is a form of demonizing the Other, that comes from the
West, Occidentalism could be traced in Bulgarian culture. It takes critical place in national mythology, in images of the other, presented in texts dealing with abductions, seductions and other plots
concerning sexual or matrimonial relations with foreigners, in travel notes, etc. On the other hand
this paper argues that in Bulgarian context Occidentalism is often mixed with Occidentalism.
()
, . ,
. .
. ,
,
. , -
,
. 20- XX .
,
.

, , , .
( .),
. , XIX .
. ,
,
. ,
.
.
, ,
, .
,
.
,
-
.
.
, .
,

, . . , 2000, . 35 .
. . . , 1974.
130
. .
, .
, -
XX XXI . , 1990 .
, ,

.
( ) ,
.
,

. .
,
,
. ,
,
. , ,
.
, .
. , . ,
.
.
. , ,
. :
, , ,
. , ( .)
,
.

-, . , - ,

The Image of the Other/Neighbour in the School Texbooks of the Balkan Countries, ed. P.
D. Xochellis, F. L. Toloudi. Athens, G. Dardanos, 2001; Tarih egitimi ve tarihte oteki sorunu.
Istanbul, 1995.

Dutu, Al. Political Models and National Identities in Orthodox Europe. Bucharest, 1998.
131
, .
. - .

- -
, .
, . ,
, ,

. , ,
.

.

. , ,

.
,
, .

, .
.
,
. ,
. -
.
, . ,
,
XIX .,

.
, . ,
.
,
, .

132
,
. , ,
, . , ,
, .
,
,
. ,
, , ,
. , , , , ,
, -
.

. . , ., . , , , -
, -
-. ,
.
, - .
. ,
, , ,
. , , .
:
, . (V-V
.). , . . . . , 1992.
. . . , . , . . , . . . , 1995.
, . () ... .
.1. , 1996; . 2. .
. , 1996; . 3.
. , 1999.
. , . , 1998.
133
, . , . , . . ,
1999.
, . . , 19 20 . , , 1999.
, . ! . , , 2000.
. , , (1820 .). . . , . . , . , . . , ,
2001.
, . . , , 2001.
( .) . 1, 2. , - , 2001.
, . . , , 2002.
. . 4. . . . ,
, 2003.
, . ( - , V-V .). , , 2004.
. . . . , . . .
, 2005.
Raja Zaimova
The Image of the Other in Bulgarian Research
Summary
The fact is that the First World War created the sources of many different moods in Europe.
One of the trends in question is the notion of the other. In the 1920s Lipmann created the term
stereotype to designate the view of the other assumed by a given society.
In textbooks published during the era of renewal (the 19th century), the patriotic and nationalist sentiment prevails. In the period between the two World Wars, an entirely different sentiment
prevailed. After the Second World War, following an idea of German scientists, attempts were made
to overcome the fallacies about other societies and nations.
After the year 1990, similar teams were formed under the auspices of the European Union.
Lately, attention has been paid in Bulgaria to specific Balkan and European stereotypes. They designate the relations between Europe and the other Europe, and among Balkan people.
II
Drago Roksandi (Zagreb)
DRUGI I NASILJE U HRVATSKOJ 1755. GODINE: STALEI,

KONFESIJE I ETNOSI U LITERARNIM PERCEPCIJAMA
SOCIJALNOG KONFLIKTA
Godine 2005. navrila se dvjestopedeseta obljetnica godine gospodnje

1755., koja je bila prema suvremenom zapisu u Annuae ili Historija 1748
1767 zagrebakog kanonika Baltazara Adama Krelia vrlo kobna za Slavoniju zbog opih i gotovo posvudanjih buna, tako da je on itav svoj prikaz
zbivanja u toj godini ograniio samo (na) njih, odnosno, na sukobe, borbe,
mrnje i njihove posljedice. (Kreli 1952: 163) Svojevrsna kob prati zbivanja u toj godini sve do danas jer nije teko uoiti da, neovisno o pojedinanim
vrijednim strunim doprinosima istraivanju batine te godine i tog razdoblja, u
raspoloivoj bibliografiji nedostaje makar i jedna jedina monografija. Za razliku od nekih drugih buna u hrvatskoj povijesti, bez kojih je danas nezamisliv
hrvatski grand narrative, o bunama 1755. godine miljenja su i danas u toemu
kontradiktorna, kao to su bile i one same.
Koliko su i danas velike nedoumice s 1755. godinom u Hrvatskoj u vezi,
dovoljno su svjedoanstvo sinteze hrvatske povijesti. Obavijesti i ocjene s njome
u vezi krajnje su neujednaene, bilo da se meusobno usporeuje starije i novije
sinteze ili one koje su objavljene posljednjih godina.
U ovom lanku nee biti rijei o svemu onome bez ega danas nije mogua
cjelovitija kritika ocjena zbivanja u 1755. godini u Hrvatskoj. U sreditu su mog
interesa suvremene percepcije zbivanja i aktera zbivanja u zapisima suvremenika

U povodu 250. godinjice ovih zbivanja u organizaciji Meunarodnoga istraivakog projekta
Triplex Confinium (voditelj: prof. dr. sc. Drago Roksandi), odnosno, subprojekta Podravsko
viegranije (voditelj: mr. sc. Hrvoje Petri), (Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu) te u suradnji s Povijesnim drutvom Koprivnica i Povijesnim drutvom Krievci odrana
je Meunarodna konferencija Hrvatska godine 1755. godine: drutvene i gospodarske promjene
izmeu legalnih praksi i nasilja u Krievcima, Velikom Ravenu i Koprivnici, 16. i 17. prosinca
2005. godine. U pripremi tog skupa prireena je i Bibliografija radova o seljako-krajikoj buni
u Krievakoj upaniji i Varadinskom generalatu 1755. ..., koju je izradio mr. sc. Marko ari.
Bibliografija uz ovaj lanak dijelom sadrava i radove kojih nema u spomenutoj bibliografiji.

U potonjem sluaju, primjerice, dok se za Ivu Goldsteina 1755. godine zbila najvea od svih
buna u kojoj su zbivanja s vojnokrajike i civilne strane bila meusobno ispreletena, za Dragutina
Pavlievia u pitanju je tek (n)ajvea buna ... u Krievakoj upaniji, kad su seljaci takoer zahtijevali krajika prava. Takoer su se digli krajinici u Banskoj krajini 1751. i 1755. godine. Ni jedan
ni drugi, inae, ne elaboriraju u emu se sastojala veliina bune. (Goldstein 2003: 146; Pavlievi
2002: 214215) Kada je o sintezama rije, prema osobnom miljenju, jo je uvijek historiografski
najbolji prikaz zbivanja 1755. godine u drugom dijelu Historije naroda Jugoslavije, koji su napisali Jaroslav idak i Fedor Moaanin.
138
Drago Roksandi
koji su i sami izravno bili involvirani u njima. Iako je ve time predodreen i

moj istraivaki interes za historijsku imagoloku problematiku, za konstrukcije
slika o sebi i slika o drugom, on nee biti reduciran na povijest stereotipa, ve
na historijsku imagoloku problematiku koja omoguuje propitivanje i konkretne
historijske situacije (bune 1755. godine u Hrvatskoj, napose buna varadinskih
krajinika) i meuodnosa pisca/pisaca teksta i istovremeno aktera situacije te autorske mehanizme konstrukcije socijalne zbilje, odnosno, percepcija o njezinim akterima.
S problematikom definiranja pojmova ja i drugi u razliitim tradicijama modernoga znanstvenog miljenja, dalje identiteta, alteriteta, kao i niza
drugih relacioniranih pojmova bavi se danas praktino nepregledna literatura. U
ovom radu mene zanima prije svega odnos onoga ja koje moe biti individualno i kolektivno, ovisno o tome kako ovjek sebe shvaa kao pojedinac u odnosu
na druge pojedince s kojima dijeli ili ne dijeli osjeaj pripadnitva nekoj skupini,
zajednici, sloju, staleu itd. Budui da je ovjek povijesno bie, temporalno/spacijalni aspekti odnosa ovjeka prema sebi i drugom, to se danas istraivaki
pretvara u problem konkretnih historijskih situacija, nuan su kontekst povjesniareva odnosa prema bilo kojem predmetu svog istraivanja, definiranu kao
problem slike o sebi i slike o drugom.
U ovom radu u se ograniiti na tri narativna izvora, vrlo razliitih provenijencija, ali sva tri nastala u vremenu koje je predmet interesa kao djelatno svjedoanstvo o zbivanjima. Prvi su izvor Nae poteice k plenipotenciji deputirtom
priloeni i trplenja...Pisano vu Severinu dan 25tog Januara leta 1755. ..., t. j.,
gravamine varadinskih krajinika upuene dvorskom istranom povjerenstvu,
koje je objavio Ljudevit Ivanan 1902. godine.
Drugi su izvor zapisi zagrebakog kanonika Baltazara Adama Krelia
Annuae ili Historija 17481767, koji se odnose na 1755. godinu. U ovom je
radu koriten hrvatski prijevod latinskog izvornika, koji je pripremio Veljko Gortan 1952. godine. Trei je izvor srpski prijevod posthumno objavljeni memorandum Johanna Christopha von Bartensteina Kurzer Bericht von der Beschaffenheit
der zerstreuten zahlreichen illyrischen Nation in K. K. Erblanden (Frankfurt und
Leipzig, 1802.), koji je prvi put tiskan u prijevodu Aleksandra Sandia pod naslovom Kratak izvetaj o stanju rasejanoga mnogobrojnoga ilirskoga naroda po
car. i kralj. naslednikim zemljama (Be, 1866), a iznova objavljen u izdanju koje

U projektu Triplex Confinium realiziran je magistarski rad kolegice Sanje Lazanin Slika
drugoga i pismo o sebi: Josip Rabatta (1661.-1731.) o Hrvatskoj i sebi, obranjen na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu 2002. godine pod mojim mentorstvom, koji postavlja ovu problematiku na
nain koji e i u ovom lanku dalje biti razvijan. Posebno vidjeti poglavlje Pristup i metode (str.
512), s referencama na teorijsku literaturu.

Na temelju nepotpune signature u Ivananovu lanku naruio sam fotokopiju izvornika iz
Ratnog arhiva u Beu. Zahvaljujem se mr. sc. Draganu Damjanoviu koji mi je prema raspoloivim
podacima, uz pomo arhivista, pronaao izvornik u vrijeme dok je radio u spomenutom arhivu.
Mr. sc. Kristina Milkovi je provjerila grafijski i donekle ortografijski modificirani prijepis koji je
objavio Ivanan, naavi da je sadrajno vrlo savjesno pripremljen za tisak. Inae, izvorna je grafija
Nasse poteschicze k Plenipotentie Deputiertom prilosene terplena...Piszano vu Szeverinu dan
25tog Januara letta 1755. ..., Kolegica Milkovi je u suradnji s prof. dr. sc. Damirom Borasom
napravila i raunalnu pojmovnu analizu izvornika, koja ovom prilikom nee moi biti iskoritena
zbog ogranienosti raspoloivog prostora.
Drugi i nasilje u Hrvatskoj 1755. godine: stalei, konfesije i etnosi u literarnim...
139
je zajedno s vie drugih historiografsko relacioniran tekstova pripredio Slavko

Gavrilovi pod naslovom O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (Beograd
& Valjevo, 1995). Bartenstein je od 1753. do 1755. godine bio podpredsjednik
Ilirske dvorske deputacije, da bi upravo u vrijeme buna o kojima je ovdje rije
postao predsjednik Ilirske dvorske deputacije, ostavi na tom poloaju sve do
svoje smrti 1767. godine. Koriteni memorandum je nastao za potrebe politikog
obrazovanja budueg cara i kralja Josipa II. godine 1761., dakako, kao strogo
povjerljivi dokument.
Poteice krajinika Varadinskog generalata nastajale su u burnim vijeanjima koja su trajala veim dijelom sijenja 1755. godine, usred impresivne
mase koju je s oscilacijama inilo i dvadesetak tisua ljudi okupljenih u Severinu,
pravoslavnom eparhijskom sreditu, gdje su bile pohranjene krajike povlastice.
Njima Obina generalije varadinske moli Njezino kraljevsko Velianstvo
da joj i dalje bude zajameno uivanje viekratno darovanih carskih i kraljevskih privilegija, odnosno, da u pravima ne bude izjednaena, kako smo uli,
s pravima krajinika u novim slavonskim i hrvatskim krajinama, bitno drukijima
nego to su njihove.
Rije je o krajinama nastalima u razdoblju poslije Karlovakog mira 1699.
godine, za razliku od Varadinskog generalata, utemeljivanog u duem vremenskom rasponu u 16. i 17. stoljeu. Inae, ova buna u Varadinskom generalatu
je izbila u vrijeme kada je ujednaavanje vojnokrajikog ureenja hrvatskom i
slavonskom prostoru de facto ve bilo okonano, ali to nije tema ovog rada.
Varadinsko vojnokrajiko mi u to se doba ne konstituira samo po sebi
ve ga i konstituira i legitimira, uvjereni su krajinici, Njezino kraljevsko Velianstvo u dugotrajnoj habsburkoj carsko-kraljevskoj privilegijalnoj tradiciji
s njima u vezi. Njezino kraljevsko Velianstvo, koliko god bilo razliito od
varadinskoga vojnokrajikog mi, istovremeno je i temeljna pretpostavka njihove kolektivne pa i individualne opstojnosti ne samo u steenom statusu nego
i u tradicijski batinjenu nainu ivota. Otuda je njihov odnos spram Njezina
kraljevskog Velianstva Marije Terezije u poteicama prije svega odnos vijernosti i pokornosti, koji se u veini od 35 toaka iskazuje i kao odnos podanike slunike poniznosti. Meutim, njihovo se podanitvo ipak distingvira u
poteicama na mnotvo naina. Varadinski krajinici prema vlastitom samorazumijevanju nisu ni seljaci u kmetskom smislu, ali nisu ni vojnici u vremenu
primjerenom znaenju. Svako njihovo individualno ja ima svoj smisao samo
u pripadnitvu kolektivnom mi, obina generalije varadinske. To je ono to

l. 1 u cijelosti glasi: to su nai poglavnici milostivni cesari i Vae kraljevsko Velianstvo
milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg nih vu vsem drati, a ne kako smo uli,
z novijem krajinami dolne i gorne Slavonije i Horvatcke, koji nijesu kako mi privilegirani i naih
starih pomoi i krvotoenijem Vaem Velianstvu podloeni, da bi nas nejednaili ponizno molimo,
nego kako najprve Vami verne, poleg privilegije vu milosti obdravali kako i nae stare.

Pored reformi koje su smjerale k militarizaciji vojnih krajina na jedinstevnim naelima, godine
1754. proglaena su i Militar-Graenitz-Rechten..., sa ciljem definiranja pravnog okvira funkcioniranja vojnokrajikog sistema. Njihovim su odredbama faktino bile ukinute privilegije kakve
su imali krajinici Varadinskog generalata. Oni najvjerojatnije nisu znali njihov sadraj, ali su za
njega oigledno bili uli. Uskoro e izai novo izdanje Militar-Graenitz-Rechten..., koje smo
pripremili mr. sc. Kristina Milkovi i ja.
140
Drago Roksandi
im u vlastitoj samosvijesti daje pravo birati svoje izaslanstvo, slati ga na Dvor s

poteicama i instrukcijama itd.
Vlastito shvaanje svoga neposredovanog carsko-kraljevskog podanitva
krajinici iskazuju i time to poteice upuuju vladaru, a na vladara je na razliite naine naslovljena i svaki od 35 lanaka. U veini sluajeva oni svoje interese iskazuju s formulacijom ponizno molimo (l. 1), opet molimo na koljena
padajui ciela obina poleg starine nami od milostivni cesarov dane, obdrite nas,
i vu svoju protekciju uzmete (l. 3), ponizno molimo, da bi nam se smilovali
(l. 4), ponizno molimo (l. 5), ponizno molimo (l. 9), ponizno molimo
za domae oficijere postavljati (l. 11), ponizno molimo Nih Velianstva, da
bi nas od tog zla i nepravice izbavili (l. 26), zato ponizno molimo (l. 29),
(m)ed svijem drugijem punkti najvea pronja za milotu nam za mir a Vaem
Velianstvu za slubu i poviavanje vekoveno, obinu ili deputijerte narediti
i obdravati ponizno molimo (l. 30), ponizno prosimo (l. 31), zato je od
ciele obine ponizna pronja (l. 32), zato ponizna molba (t. 33) i (o)sebujno
ponizno molimo ciele obine (t. 35). Ipak, vrijedi istai da se javlja i najjednostavniji iskaz molimo, prosimo: Prosimo Vae Velianstvo, neg vu tom
Vae Velianstvo pomiluju nas i vu starine dre (l. 6), molimo (l. 10), mi
vsi skupa molimo (l. 27), prosimo, da se i u napredak obdrava i po Commandantih publicijera (l. 28) te (k)oja sela u kotaru pravdu imaju, da bi ostalo
kako smo kod princa prosili (l. 34). Meutim, nije mali broj toaka u kojima
se poteice, kada je rije o odnosu prema vladaru, neutralnije iskazuju, npr.,
neka Vae Velianstvo milostivno razsude (l. 3), (d)a bi nami dopuali (l.
7), odnosno, (n)eka milostivno razsude Nih Velianstvo (l. 20). Bilo bi mogue formirati skalu gradacija koja bi ukljuivala iskaze tipa za kraljevsku slubu
kako i dosad nekratimo se (l. 8), ali sadravala i one tipa a sad isto prepovedano niti zaloiti svojim voljni nismo (l. 13), odnosno, Vae Velianstvo dobro
je ciele generalije znano (l. 22). Nisu rijetke ni toke u kojima se konstatira u
emu je interes varadinskih krajinika, s formulacijom koja pretpostavlja da e
vladar razumjeti kako treba biti zatien: a sad zapovedano da lovnog elezja
imati nesmijemo niti nigdje zapinjati (l. 12), to je komu uinjeno kvar razumeti se hoe (l. 15), ar su oni vei sudac i kadije nego vsi drugi oficijeri (l.
17), (d)a sami patrone i kremenje za slubu kraljevsku kupovati moramo (l.
18), (n)emoremo u pamet uzeti koliki na nas sad podanki pod mondurskijem
imenom naloili se jesu (l. 19), (p)reasnog leta hoteli su Gpda Comendanti
nae oficijere stare zasluene i meritierane zadosti pritrucati, da bi zmladjiem
morali se pogoditi (l. 21), niti druge dali jesu, niti novce povrnuli (l. 23),
mi mesto Petrinje izmed sebe moramo nadomjestiti (l. 25). Ima i formulacija
koje su na Dvoru mogle biti shvaene samo kao drskost krajinika, npr.: neznamo kakva je nemilota zvrhu nas (l. 14), tak teku katigu trpimo (l. 16),
(v)elika nepravica, ... , koje dosad navadno nije bilo (l. 24). Vrhunac je jednom
upotrijebljena formulacija hoemo, nemoremo (l. 2). Budui da je vladar,
u ovom sluaju Marija Terezija, u predodbama krajinika mater familias, odnos

Cela obina generalije varadinske ovlastila je u Severinu, 25. sijenja 1755. godine svoje
izaslastvo (deputirte) da ovlatenom dvorskom povjerenstvu (plenipotenciji) prenese njezine
poteice i trplenja, sastavljene u 35 lanaka. Dokument je potpisan sa slijedeom formulacijom:
Nih Velianstva verni i pokorni umiremo ponizni sluiteli cela obina generalije varadinske.
141
subordinacije nije primarno eksterne, hijerarhijske naravi. On je interioziriran

u gentilnom smislu, to znai da subordinacija ne iskljuuje mogunost iskaza
osloboenog imperativa komunikacije na ekstremnoj hijerarhijskoj distanci.
U 1755. godini, krajinici Varadinskog generalata, koji su i sami razliita porijekla (srpskopravoslavni vlasi, hrvatskokatoliki Slavonci, predavci
itd.), korporativno se autoidentificiraju kao obina generalije varadinske, drei da su joj kao cjelini bile darivane carske i kraljevske privilegije u 17. stoljeu
te koje ju u to doba, sredinom 18. stoljea, ine razliitom od bilo koje druge vojnokrajike zajednice u Habsburkoj Monarhiji. Dakle, socijalnojuridika istost
unutar Varadinskog generalata i drugost u odnosu prema krajinicima bilo
koje druge krajine u Monarhiji je za njih u tom trenutku vanija za njihovu sliku
o sebi od bilo koje druge, ukljuujui i etnokonfesionalnu. Transetnokonfesionalno homogeniziranje varadinskih krajinika u prvoj polovici 18. stoljea i
tome primjereno mijenjanje slike o sebi nije samo posljedica njihova otpora
politici statusnog izjednaivanja krajinika u habsburkim vojnim krajinama u
to doba, ve prije svega otpora transformaciji statusa slobodnog seljaka-vojnika
u podlonika-vojnika. Naime, u to su doba reforme vojnokrajikih ustrojstava
ve bile fokusirane, kao to e i ostati sve do ukidanja vojnokrajikog sistema u
drugoj polovici 19. stoljea, na dva cilja:
a) periodino prilagoavanje vojnokrajikog vojnog i napose ratnog potencijala potrebama stalnog prilagoavanja cjelokupne habsburke vojne sile promjenljivim realnostima, odnosno, imperativima umjea ratovanja u Europi i
b) ustrajno nastojanje da vojnokrajiki sistem ekonomski i financijski sam
bude to je mogue vie sposoban pokrivati trokove vlastite reprodukcije i to
stalno na sve vioj razini izdataka.
U pitanju je u biti bio proces refeudalizacije u Habsburkoj Monarhiji u specifinim vojnokrajikim uvjetima.
Ukratko, vojne obveze krajinika postajale su sve veima, kao i njihove podlonike obveze bilo da je rije o sve veim novanim, ali i naturalnim podavanjima te, nadasve, o sve veoj tlaci (raboti).
Varadinski krajinici, posebno ona srpskopravoslavna jezgra meu njima,
kojoj su 1630. godine i bile podijeljene Statuta Valachorum, dakle, oni koji su
s reformama do sredine 18. stoljea najvie imali izgubiti i koji su, to je posebno vano, bili najsvjesniji to se zbiva s promjenama u vojnokrajikom sistemu,
najee su se i bunili, pozivajui se na svoje povlastice.
Vremenom su u tome imali i sve veu podrku krajinika razliitih hrvatskokatolikih provenijencija (Slavonci, predavci, kmetovi s razliitih posjeda
itd.), koji su se i sami identificirali s privilegijalnim korpusom simboliki ukorijenjenim u Statuta Valachorum i to neovisno o injenici da je vremenom u
Varadinskom generalatu sve vie opadao izvorno veinski srpskopravoslavni

Rije je o tezi koju zastupam tridesetak godina i s kojom se neki drugi povjesniari Vojne krajine ne suglaavaju i to jo uvijek bez primjerene argumentacije. Vidjeti: Roksandi, Drago. Vojna
Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiko drutvo u Francuskom Carstvu (18091813). Knjiga I-II.
kolska knjiga & Stvarnost. Zagreb, 1988.

Moaanin, Fedor. Vojna krajina do kantonskog ureenja 1787., u: Pavlievi, Dragutin (ur.).
Vojna krajina. Povijesni pregled historiografija rasprave. SNL & Centar za povijesne znanosti
Sveuilita u Zagrebu. Zagreb, 1984.
142
Drago Roksandi
demografski udio, postavi od veinskog u prvoj polovici 17. stoljea manjinski u prvoj polovici 18. stoljea. Naime, taj je privilegijalni korpus bio najvea
kolektivna statusnojuridika brana vojnokrajikoj refeudalizaciji. Varadinski
krajinici su toga bili i sami svjesni 1755. godine, to su i iskazali l. 3 svojih
poteica:
3to. Izpisati ne moremo, koliko god nas sila primorava, da od naijeh naselenijeh i
kuplenijeh zemalja i z krvijom zasluenije vinograd, livad i umah potrebuju preveliku sumu penezi imati. Vae Velianstvo! mi smo med zemljami naj siromaniji,
ako nam godina rodi dobro kruhom i vinom teko se hranimo i veem talom, (...);
pak sad na nas toliko napisali, da moramo davati; vnogijem ciel imutek dvie godine
nebi mogao platiti, a nami ovde neveruju, nego veu i biju po est na jeden konopec
i itu to nigdar izmoi nemoremo; (...) neka Vae Velianstvo milostivno razsude
(...) kako bi mi siromasi mogli iveti i Vaem Velianstvu slubu initi i ovakovi
podanici biti; (...)
Formulacija (vojnu) slubu initi i ovakovi podanici biti reflektira bit problema! Nigdje drugdje u vojnokrajikim bunama tog doba nije to tako jasno iskazano kao u sluaju ovih poteica.
Inae, simboliki, ali i funkcionalno, varadinski krajinici sa svojim dugotrajnim tradicijskim ukorijenjenjem su se do tog doba i sami za sebe i u odnosu
prema drugima prepoznavali i po svojim uniformama (mondurima), kojih su se
upravo uoi bune 1755. godine morali definitivno odrei:
2go. Mondur, kako godj nai stari za prvih cesara i za Vaeg Velianstva do ovog
mondura nosili, i sami vsaki sebi kupovali i z velikijem veseljem vu njem sluili,
hoemo i vu napredak, a ovog nemakog mondura dalje nositi nemoremo, ar ga
nijesmo obikli, ve vu starom monduru, kako i dosad Vaemu Velianstvu verni i
pokorni biti na vsaku slubu vojaku, od kojega i ovaj stanoviti zrok pridajemo: da
Turci i nai neprijatelji najblini vu starom monduru za junake pretimavali jesu, a
sad poleg Vune kod Kostanice nas dozivali, da nas pod ovijem nemakijem mondurom kakti babe pretimavaju.
Kada je rije o tradicionalnim protivnicima varadinskih krajinika, a to su

Turci i nai neprijatelji najblini, oni su uvoenje novih, njemakih uniformi
doivjeli slino/jednako doivljaju samih varadinskih krajinika, iskoristivi to
da ih kakti babe pretimavaju. Pounski Turci kao neprijatelji jesu drugi, ali
oni kao susjedi nisu i strani, odnosno, oni su varadinskim krajinicima manje
strani nego oni habsburki vojnici koji se osjeaju straslima s nemakijem
mondurom.10
Varadinski krajinici su se pritom osjeali izravnim, neposredovanim carskim i kraljevskim podanicima, relativizirajui smisao cijele vojne, upravne i
sudske hijerarhije, kojoj su inae bili podloeni. Ovlasti te hijerahije su u naelu
u njihovoj svijesti oigledno bile neupitne, ali samo u sluajevima kada nisu bile
u opreci s time kako su oni sami (varadinski krajinici D. R.) shvaali svoj
privilegijalni status. Ukoliko se itavu tu hijerarhiju definira kao varadinskokrajikog drugog u obzorju njihova vlastitog svijeta, ponavljam, u socijalnojuri10
Dakako da je ovaj odnos drugi vs. strani viestruko konstituiran jer se situaciono mijenjao, npr., u nekoj e borbi s Turcima njemaki vojnici biti varadinskim krajinicima nai
za razliku od pounskih Turaka kao njihovih itd.
143
dikom smislu, taj je drugi istovremeno i njihov ako djeluje i opstoji u skladu
s opinskim shvaanjem vlastitih privilegijalnih naela, odnosno, taj drugi
postaje stranim, ako njegovo djelovanje i opstojanje tome proturijei. Ukoliko
taj oficirski drugi prijee granice podnoljivog u ponaanjima nespojivima s
krajikim poimanjem svog statusa, mogua su krajika nasilja, ubojstva oficira,
kao to se to dogodilo i u Severinu, u sijenju 1755. godine.11
Najvanija je razlika izmeu domaih i stranih oficira. Za razliku od domaih, koji su porijeklom i sami varadinski krajinici te koji imaju svoje vlastite
posjede itd., dolazak stranih ima mnotvo implikacija, o emu svjedoi vie
lanaka u poteicama, kao to je i slijedea:
11to. Zemlje nae na klaftre izmerie, a najve ovde uvriedie i nae ufanje pogubi se
zato smo krv toili i kako smo gore rekli vu treitem punctumu jo postavljamo forpan i hranu oficijerom morali smo davati: sad pako zaradi stranskije oficijera zapovedaju vu Companije vsaki kue napravljati, jedno da hoemo morati svojih zemalja
odpuati na na veliki kvar, drugo da hoe vu naijeh umah vnogo kvara vuiniti,
treite, da e na nas velika tegoa doi, da ovakovi oficijeri obtriti narod, kako ve
publicijerano je, da hoemo davati oficijerom pod mora cent siena za pet groi, a mi
sami radi platiti po deset groi, a zobi kvartu za forint, a mi po taljer plaamo, prase
devet krajcari, koje mi po petnaest plaamo, purana po dvanajst krajcari, kojega mi
i po trideset plaamo, maslo po pet dinjari funt, a mi po est plaamo, gusku pet
dinjari a mi po osam dinjari plaamo, jaja vu zimi za gro po dvanajst a mi sami ne
moremo dobiti est za gro, vu letu pako po osamnajst jaja za gro a mi plaamo po
dvanajst, ribe funt po letu po gro a vu zimi po tri dinjara a mi sami plaamo po dva
groa vnogi put, zato ponizno molimo za domae oficijere postavljati, koj vsaki vu
generaliji kuu ima, da bi ovakovi trhi nas ne doli.
Po uestalosti lanaka koji iskazuju interese domaih oficira, doista bi se

moglo zakljuiti da je njihov udio u nastavnku poteica uistinu bio velik, ali,
usudio bih se rei, ne i presudan. Budui da su poteice nastajale u viednevnom, velikom uzbuenju, usred vrlo brojne vojnokrajike mase (izmeu 15.000
i 20.000 ljudi, najveim dijelom pod orujem), skupljene po velikoj sijeanjskoj
hladnoi, one su najveim dijelom svog sadraja morale reflektirati na prvom
mjestu interese vojnokrajike mase. Meutim, za varadinske krajinike je pritom bilo nevano da li su ti domai oficiri Hrvati ili Srbi, rimokatolici ili pravoslavni. Bitno je bilo da ne budu grkokatolici, unijati:
6to. Prosimo Vae Velianstvo, da mi obodvog zakona granskog i rimskog vu ljubavi kako i dosad iveti a treiteg zakona unijate nemoremo imati med sobom, neg
vu tom Vae Velianstvo pomiluju nas i vu starine dre; akoli koj takov dobrovolno
jedan ali drugi zakon prestupi izmed ovije dviju slobodno je, ar ovi treiti su samo za
jednu veliku confusiju i neslogu.
Vrijedi navesti jo jedan lanak s time u vezi:
11
U ostalom, pojam opina generalije varadinske potjee iz pojma vlaka opina (communitas Valachorum iz Statuta Valachorum iz 1630. godine). Izvorna je formulacija u svijesti
samih krajinika takoer izmijenjena u razdoblju dvorskih reformi u Generalatu u prvoj polovici
18. stoljea. Poticaj je potekao odozgo, s Dvora, a jo uvijek nije istraen kada i kako je svijest o
promijenjenom mi interiorizirana meu samim krajinicima.
144
Drago Roksandi
35to. Osebujno ponizno molimo ciele obine, kako prede Cesari hristijanski zakon
ne unite u miru drali prez vsakoga bantovanja, kako rimski, u svom od prietka naselenja generalije do priedku k nami Gpodina generala grofa Pataczija mirni iveli
i veselili se jesmo, a kako spomenuti Gpodin general k nami doel na General Vice
Comandu, nas sve uvredil i isto u alost postavil, koje ponizno molimo i cesarsko
Velianstvo, da bi nas, koji smo zakona granskoga neuniti mirno u zakonu naemu
poleg obte narodni privilegi u veri i zakonu mirno milostivno obdrali, i nikakove
sile initi, neprepustiti, kako takaje manastir na Maru, koj od naih pradjedov
neunitoga zakona sazidan jest najvie prirodnoga milosrdja nam pak vazvratiti.
Vojnokrajiko zajednitvo na razini obine bilo je transkonfesionalno,

kada je rije o intrasocijetalnoj komunikaciji. Oni su mirni iveli i veselili se
jesmo, neovisno o vjeroispovijesti. Vjeroispovijednu trpeljivost, pa i vie od
toga, dovele su u pitanje najvie vojne vlastiu Varadinskom generalatu, sudei
prema iskazima krajinika. (Dakle, ni rijei o bilo kakvoj odgovornosti bilo koje
od crkvenih hijerarhija!). Kada krajinici trae da se pravoslavnima vrati godinu
dana ranije nasilno oduzeti manstir Mara, u tome nema razlike izmeu krajinika pravoslavnih i rimokatolika jer je Mara vie od svetinje za pravoslavne. Ona
je uveliko i simbol varadinskih vojnokrajikih privilegija. Interkonfesionalni
odnos mi i/ili oni u ovom sluaju integrativne je naravi meu krajinika,
dakle, horizontalno, a u principu dezintegrativne naravi vertikalno. Nakon svega
to se stoljee i pol poduzimalo da se u Varadinskom generalatu nametne crkvenu uniju, odnosno, grkokatoliku vjeroispovijest, bio je to potpun poraz krajnje
ambivalentne vjerske politike i habsburkog dvora i hrvatskih stalea i Rimokatolike crkve.
Inae, u 35 lanaka poteica nijednom se rijeju ne spominju bilo kakvi drugi drugi, u hijerahijskom smislu, napose ne hrvatsko i slavonsko plemstvo, neovisno o tome to su hrvatski stalei upravo u to doba i najpoduzetniji
na habsburkom dvoru kada je rije o ukidanju Varadinskog generalata, prema
njihovu miljenju, kao obrambeno disfunkcionalnog. Iako je to krajinicima najvjerojatnije poznato jer je rije o inicijativi koja je 1741. godine postala legalna,
krajinici su oigledno uvjereni da je nerealno pretpostaviti mogunost rasputanja njihove krajine. Naprotiv, krajinici su tada svjedoci htijenja brojnih civilnih
podlonika da postanu krajinici!
S tog su stajalita poteice varadinskih krajinika u potpunom nesuglasju sa sredinjom pretpostavkom djela Annuae ili Historija 17481767, koje
je napisao zagrebaki kanonik i hrvatski plemi Baltazar Adam Kreli (1715
1778.).12
12
Kreliev iscrpni prikaz zbivanja 1755. godine (nav. dj., str. 163250) koji u strunom smislu ne moe biti vie nego izvor do danas je ostao i daleko najpodrobnije i daleko najupeatljivije
svjedoanstvo o toj kobnoj godini. Meutim, kao to je Veljko Gortan napisao 1952. godine,
neobini, autorski sroeni naslov rukopisa Annuae sive Historia..., koji je ve za ivota izazivao
strasti te bio prvo za ime se posegnulo iz njegove ostavtine im je umro, nije bio niti kronika, niti
ljetopis, ali ni memoari, kao to se nerijetko htjelo dokazati. Sve je to inilo krajnje izazovnim svaki
historiografski pokuaj koritenja Krelievog svjedoanstva. Sloeni odnosi na relacijama pisactekst-kontekst, u sluaju ovoga Krelieva djela, sprjeavali su sve do poetka 20. stoljea tiskanje
Krelieva rukopisa. Konano je to uinio Tadija Smiiklas, objavivi ga u latinskom izvorniku kao
trideseti svezak u seriji Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 1901. godine.
Imajui na umu razorni kritiki uinak Krelievih Annua, napose kada je rije o funkcioniranju
145
Kreli je i svjedok ali u toemu i vrlo vani sudionik zbivanja o kojima

pie. Za njega je buna u Varadinskom generalatu 1755. godine samo jedan od
ukupno osam drutvenih potresa u koji su se zbili u Hrvatskoj (Slavoniji, prema
Krelievu iskazu) iste te godine.13
Inae, u buni varadinskih krajinika ubijen je bio i njegov brat Josip Kreli,
krajiki oficir, natporunik. Njegov vlastiti ivot silno se promijenio u zbivanjima
1755. godine, tako da je u jednoj od osam buna u Hrvatskoj te godine i subjekt
i objekt naracije. Iako nam se danas moe initi spornim Krelievo poimanje
spomenutih buna, a jo vie njihova tipologija, neupitna je u hrvatskoj kulturi tog
doba zauujua modernost njegova naina miljenja. Mnogostruka raslojenost
tadanjega hrvatskog drutva po bilo kojim dananjim analitikim kriterijima
Krelia ne prijei da konkretne konfliktne situacije promilja u njihovim viestrukim ispreplitanjima, istovremeno nikad ne gubei smisao za individualizaciju
aktera u situacijama o kojima pie. U sluaju njegova opisa prve bune, primjerice,
one u vezi s provoenjem marijaterezijanskog popisa podlonika, njihovih dobara i prihoda iz 1754. godine u Hrvatskoj, koja je izazvala mnogobrojne i plemike i podanike otpore i interesna raslojavanja, ocrtana je cijela galerija likova i
ljudskih naravi, predoena mrea pojedinanih i skupnih kalkulacija suoenih s
neizvjesnostima popisa, ostraenih ljudskih reakcija, spletki i pojedinanih nastojanja da se pronikne u bit popisa kao dvorskoga reformskog izazova stalekoj
Hrvatskoj.
Iako e u sreditu pozornosti u ovom lanku biti Krelievo izvjee o drugoj
njegovoj buni, onoj u Varadinskom generalatu, nuno je upozoriti da su zbivanja
s tom bunom u vezi kao najopasnijoj za hrvatski ancien rgime u Krelievoj
interepretaciji nerazumljiva neovisno o ostalim bunama, napose o treoj, t. j.,
buni podlonika na vie vlastelinstava u Hrvatskoj sjeverno od Save i potom o
etvrtoj kao buni podlonika u podravskim dijelovima Slavonije te o petoj, t. j.,
buni dijela krajinika u Karlovakom generalatu i, na koncu, o osmoj, buni moslavakih podanika.
Samo prividno je upitno zato meu te bune Kreli ubraja i bunu crkvenih monika u Zagrebakoj biskupiji protiv sebe te bunu zagrebakih franjevaca
protiv vanjskih upliva u poslovima njihova reda. Malo je toga to se u stalekoj
Hrvatskoj zbiva 1755. godine, a da on (Kreli) na neki nain nije upleten i to
kao ovjek s prestinim statusom, znanjima i umijeima, ali, u biti, kao ovjek
izvan utjecajnih sredita vlasti i moi, bilo svjetovnih, bilo duhovnih. Reklo bi se
da on kao jedan od onih koji su najbolje poznavali hrvatsko drutvo svog doba,
kao jedan od onih koji su najvie znali o tome to je europski Zeitgeist, bio i jedan
od onih na kome su se redovito lomili apsurdi tog doba u njihovim hrvatskim
i praksi hrvatskoga stalekog ustroja sredinom 18. stoljea, nije udno da se Smiiklasovo izdanje
pojavilo u vrijeme kada se hrvatska intelektualna i politika elita poela usmjeravati prema vremenu primjerenijim artikulacijama hrvatske nacionalne ideologije, a time i drugaijim shvaanjima
odnosa spram staleke batine. Hrvatski prijevod, rad dr. Veljka Gortana, tiskan je kao 3. knjiga serije Hrvatski latinisti u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u Zagrebu 1952.
godine.
13
GODINA GOSPODNJA 1755. Ova je godina bila vrlo kobna za Slavoniju zbog opih i
gotovo posvudanjih buna. Stoga u prikazati samo njih i osobito sukobe, borbe, mrnje i njihove
posljedice. (Kreli 1952: 163)
146
Drago Roksandi
obzorjima. Kreli nije bio pobunjenik protiv hrvatskoga stalekog drutva.

On je bio zaljubljenik u to drutvo, kao to je to bilo mogue samo u 18. stoljeu,
dobu racionalistikog romantizma.14
Naprotiv, kao plemi s europskim horizontima, bio je svjestan da e to drutvo kao staleko imati budunost samo ako bude bilo sposobno prilagoavati
se sve brojnijim imperativima vremena. Jedan od tih imperativa, kako ga je on
shvaao, bio je i uspjeh marijaterezijanskoga reformskog programa u Habsburkoj Monarhiji, dakako, pod uvjetom da respektira hrvatske staleke interese.
Kreli je u toemu bio usamljen meu hrvatskim plemiima sa svojim stavovima, ali je bio djelatan, poduzetan, to je njegovu usamljenost nerijetko inilo jo
traginijom. Otuda u njegovu racionalizmu ima u izobilju i predromantiarskog
tragizma.
Prema Kreliu, nijedan drutveni sloj, neovisno o stalekoj provenijenciji,
ne izmie upletenosti u sukobe, borbe, mrnje i njihove posljedice. Bilo da
je rije o individualnim, skupnim ili kolektivnim interesima, motivacijama, aspiracijama ili iluzijama, on narativno rekonstruira matrice socijalnih konflikata,
pripovijedno strukturira konfliktne situacije i interpretira njihov smisao. Iscrpni
Krelievi zapisi ponajprije su njegovo osobno svjedoanstvo o vlastitoj posveenosti prosvjetiteljskom, kako i sam kae, bonum commune u banskoj Hrvatskoj i Habsburkoj Monarhiji.15
Budui da se njegova hrvatska staleka svijest ustrajno ispreplie s njegovom racionalistikom politikom kulturom, nerijetko dolazi do spoznaja koje anticipiraju problematiku hrvatskoga 19. stoljea. Primjerice, kada se 1755. godine
naao u poloaju nekoga tko bi za najpovjerljivije dvorske potrebe trebao izraditi
elaborat o uvoenju moderne uprave u Hrvatskoj, on je najprije poao od potrebe
teritorijalne reintegracije Hrvatske:
Razliite jurisdikcije, naime vojna i politika, pa jurisdikcija beke bankovne komisije i invalidske komisije, isto tako jurisdikcija privatnih lica, kao sveenstva i
zemaljske gospode, i to uporedo na snazi i u obiaju na podruju jedne male kraljevine, ak ispremijeane u pojedinim krajevima, uzrokuju silnu zbrku...(...) (Kreli
1952: 189)
14
Povijesti hrvatske knjievnosti 19. i 20. stoljea prepune su neodmjerenih ocjena s njime
u vezi. Isto se moe rei i za hrvatsku historiografiju. Tek u posljednjem desetljeu, usporedo s
pojaanim istraivakim interesom za hrvatsko reformsko plemstvo u 18. i 19. stoljeu, sve je vie
serioznih studija s njime u vezi, ali monografijska interpretacija jo uvijek nije izvediva jer brojne
predradnje jo uvijek nedostaju. Poslije spomenutog izdanja Krelieva latinskog izvornika koje
je priredio Tadija Smiiklas 1901. godine te hrvatskog prijevoda Veljka Gortana 1952. godine, o
Kreliu su iscrnije pisali: Krivoi, Stjepan. Baltazar Adam Kreli (17151778). Rad JAZU
375 (1978), 107229 i Antoljak, Stjepan. Hrvatska historiografija do 1918. Sv. I. Zagreb, 1992,
249269. U najnovije vrijeme vrijedi zabiljeiti: Zlatar, Andrea. Osamnaesto stoljee: Krelieve
Annuae, u: Autobiografija u Hrvatskoj, Zagreb 1998, 7080 i Teodora Shek Brnardi, Tea. Baltazar Adam Kreli (17151778): bibliografija, Zapreiki godinjak 8 (1998), 343348.
15
O vrijednosnom sustavu i politikoj ideologiji prosvijeenog apsolutizma vidjeti: Kunisch,
Johannes. Absolutismus. Vandenhoeck und Ruprecht. Gttingen, 19992, str. 20125. Za Habsburku
Monarhiju u 18. stoljeu vidjeti: Vocelka, Karl. sterreichische Geschichte 16991815. Glanz und
Untergang der hfischen Welt: Representation, Reform und Reaktion im Habsburgischen Vielvlkerstaat. Verlag Carl Ueberreuter. Wien, 20042.
147
Meutim i njegov je racionalizam teleoloki strukturiran, to ga ini slijepim za alternativne racionalistike projekte. Kreli je miljenja da e mnogovrsnih buna u Hrvatskoj biti sve dotle dok u njoj supostoje mnogobrojne jurisdikcije s raznovrsnim pa i oprenim interesima, to i meu podanicima generira
aspiracije od kojih u konanici moe biti samo tete i za zemlju i za kraljicu,
dakako i za same podanike. Tako je prema njegovu miljenju u korijenu bune u
Varadinskom generalatu strah i krajinika i jo vie krajikih oficira domaeg
porijekla, napose oficira pravoslavnih Srba, da e Varadinski generalat biti ukinut i utjelovljen Kraljevini Hrvatskoj. Iako su hrvatski i ugarski stalei izglasali
zakonski lanak s time u vezi 1741. godine, u trenutku krajnje zaotrene krize u
Habsburkoj Monarhiji, k tome, tek nakon to je Marija Terezija postala kraljica i odmah morala prihvatiti pruski ratni izazov (17411748.), teko da je itko
ozbiljniji u Varadinskom generalatu i pomiljao da bi ukidanje Varadinskog
generalata bilo mogue, neovisno o neposrednoj kraljiinoj reakciji, koja to nije
iskljuivala. Naime, u Varadinskom generalatu jedva da je bio zakljuen ciklus
reformi koji je bio inicirao princ Hildburghausen 1735. godine, jedva da su bile
ureene vojnokrajike jedinice koje su makar u naelu bile ustrojene u skladu sa
suvremenim vojnim i nadasve ratnim potrebama u Europi (1753.), tako da bi bila
svojevrsna ludost pristati na ukidanje Varadinskog generalata uoi jo jednoga
europskog rata, koji je uistinu i izbio (Sedmogodinji rat, 17571763.) i to zbog,
s dvorskog stajalita, upitnih stalekih interesa u Hrvatskoj i Ugarskoj.16
Doista, nijedan od 35 lanaka severinskih poteica se ne odnosi na to pitanje, ali ih se vie odnosi na mogunost varadinskim krajinicima neprihvatljivog
ujednaavanja vojnokrajikog ustrojstva u postojeim krajinama. Konstruirajui
svojevrsnu teoriju zavjere, iji su glavni akteri krajiki srpskopravoslavni oficiri neovisno o tome da li su uope sudjelovali u buni i ako jesu, na koji nain
Kreli elaborira uvjerenje da su varadinski krajinici, ustrajui na svojim
tradicijski utemeljenim privilegijalnim izuzeima, bunom htjeli, prvo, iskljuiti
neprihvatljive promjene unutar vojnokrajikog ustroja i drugo, poticanjem bune
na civilnom podruju, iskljuiti bilo kakvu mogunost jaanja upliva civilnih vlasti na vojnokrajikom podruju, odnosno, ako je ikako mogue, ak i proiriti
podruje pod vojnokrajikom jurisdikcijom:
UZROK BUNE. (...) Poto se ... pobunio varadinski generalat, a oficiri se
rastrkali amo tamo po kraljevini i boravili kod plemia, oni su tom prilikom razabrali, da vlada miljenje, da e taj generalat zbog tako estih buna opet potpasti
pod kraljevinu. Kako su na to miljenje bili lako navedeni zbog moi i ugleda,
koji je ban Karlo Battyny uivao na dvoru, nastojali su na sve mogue naine,
da se to izbjegne. (Kreli 1952: 198)
Kreli e ovo svoje uvjerenje sam pojasniti, locirajui najveu odgovornost na krajike oficire pravoslavne Srbe, koji su neovisno o meusobnim nesuglasicama, koje su dosezale granice krajnje iskljuivosti u odnosima izmeu
pukovnika Mihaila Mikainovia i kapetana Petra Ljubojevia, to je ukljuivalo
i potpuno razliit odnos prema buni provocirali bune izvan vojnokrajikog podruja da bi prikrili svoje motive i interese pa ak i izravno nakodili Kraljevini
Hrvatskoj:
16
Rothenberg, Gunther E. The Military Border in Croatia 17401881. A Study of an Imperial
Institution. The University of Chicago Press. Chicago & London, 1966, str. 139.
148
Drago Roksandi
Na strani pak Srba i krajinika, a pogotovo nekih oficira, glavni je uzrok bio strah,
da ponovo ne potpadnu pod kraljevinu. Stoga, da ljaga okrutnosti ne ostane samo na
njima, tom bunom oni lukavo navukoe tu ljagu i na podanike kraljevine, da jedni
i drugi kao krivci ostanu u svom sadanjem poloaju, i da se sprijei kraljevini i
banu da trae vraanje Krajine kraljevini. Osim toga ne e moi kao buntovnici biti
optuivani i napadani samo Srbi, ve e ista ljaga pasti i na rimokatolike. (Kreli
1952: 200)
Drugim rijeima, krajiki oficiri pravoslavni Srbi su instrumentalizirali ne

samo one krajinike koji su njihovi istovjernici nego i krajinike rimokatolike te
podanike rimokatolike na kraljevinskom podruju pod banskom jurisdikcijom
i to do te mjere da su zahtjevi pobunjenih civilnih podanika nerijetko uistinu
ukljuivali i zahtjev za prelazak pod vojnokrajiku jurisdikciju. Prema Kreliu,
kapetan Petar Ljubojevi, voa pobunjenih varadinskih krajinika, proveo je u
eparhijskom sreditu u Severinu preko mjesec dana pregledavajui privilegije
srpskog naroda, (...) pripremao za izaslanstvo u Be i (...) s drugima otiao tamo
pred sam poetak seljake bune. Isto je tako sigurno, da Srbi na temelju svojih
privilegija tvrde, da njima i generalatu pripada s jedne strane zemljite, koje zatvara rijeka Rasinja, a s druge strane zemljite, koje dijeli rijeka Glogovnica i
omeuje tok rijeke Lonje i azme.17
Vie je nego uoljivo da Kreli uope ne problematizira kako je bilo mogue da toliki podlonici rimokatolici Hrvati i u Varadinskom generalatu i u
upanijama podre Srbe, izmatike u tako pogibeljnom poduhvatu kao to su
bune 1755. godine:
Sigurno je napokon, da seljaci, koji su se pobunili, ive unutar mea, koje za sebe
trae Vlasi, nadalje da imaju s njima pomijeane oranice, sjenokoe i zajedniku,
iako prijepornu, upotrebu uma, ak da neka sela slue zajedno s njima. Osim toga
su kao susjedi zblieni i povezani s njima rodbinskim i tazbinskim vezama. Konano
je neosporno, da su ih od god. 1754., pod izlikom da se krajinicima olaka plaanje
odore, poeli tjerati, da plaaju porez na vinograde, oranice (str. 280.) i druge zemlje,
koje su kao susjedi posjedovali u generalatu, premda prije toga nisu generalatu nita za njih plaali. (...) Stoga, kako je bunu Varadinaca prouzrokovao onaj namet,
koji je nametnuo Guicciardi, tako su i pobunjeni seljaci lako mogli raunati, da e
se zdruiti s ostalim krajinicima i da e se na isti nain, kako se nadahu krajinici,
rijeiti ubudue plaanja poreza na zemlje i za sva ostala imanja, koja posjeduju u
generalatu.
Njemu je dovoljno proniknuti u motive koji se neposredno mogli utjecati na

ponaanje razliitih skupina ljudi koji su i sami postali pobunjenici. Pritom e
rei i slijedee:
3) Zavedeni su bili vlastelinski slubenici i panovi, koji su postali voe pobunjenih
seljaka u nadi, da e sigurno dobiti kod krajinika ast seoskog kneza ili oficira, pa
da e tako postati gospoda.
17
Kreli 1952: 199; Da Srbi zahtijevaju zemlju sve do Lonje, nisu samo uli, nego su prole
godine jasno vidjeli kod razgranienja, to su ga proveli mjernici, i u samo vrijeme kraljevinskog
popisa. (Kreli, isto: 200) Dakle, teritorijalne promjene koje su de jure trebale biti promjene granica izmeu civilnih i vojnokrajikih jurisdikcija u Kraljevini Hrvatskoj Kreli je shvaao kao srpske teritorijalne aspiracije. Inae, Kreli ee upotrebljava pojam Srbin, Srbi nego Vlah,
Vlasi, to je u Hrvatskoj tog doba nesravnjivo ee bio sluaj.
149
4) Odravale su se veze izmeu pobunjenih seljaka i Mihaljevia i drugih raskolnikih oficira. Seljaci su esto dolazili k oficirima i jedni drugima slali pisma, o
kojima Mihaljevi nije izvijestio namjesnika niti mu ih poslao, nego je molbe, koje
su seljaci toboe u Beu sastavili i njemu upravili, naime da ele postati krajinicima
i potpasti pod nadlenost generalata, poslao preko Dvorskog ratno vijea i kasnije
preko kanike komisije optuivao plemie zbog nasilja.
5) Pobunjenici, koji su se sklonili u generalat, nisu bili odbijeni, niti smjesta uhvaeni, ve im je za dosta dugo vremena prueno utoite.
6) (...) To odailjanje krajinika radi zatite (Guerovca D. R.) bila je samo izlika,
da se opravdaju krajinici i Mihaljevi, jer su se toboe oduprili pobunjenim seljacima. (...)
(...) Doista, kad se vidi, da su pljakali i krajinici i seljaci, lako se namee sumnja,
da su se bili dogovorili o postupku, pa su moda, u zao as, krajinici nagovorili
seljake na one palee. Ta mogli su drati, poto kurije budu pretvorene u pepeo, da
zemaljska gospoda ne e tako uporno nastojati, da im se vrate ista imanja, te e se
konano zadovoljiti kakvom novanom naknadom ili e im kraljevski fiskus zbog
nasilja i okrutna postupka, zbog ega su bili optuivani, za kaznu oduzeti takva imanja, koja e to lake biti pripojena generalatu.
Tko god eli razborito prosuivati tu okolnost, naime da su se pobunili u svim krajevima i u isto vrijeme ba seljaci, koji granie s Krajinom i koji s njom imaju zajednika zemljita, i ostale posjede, i to upravo kod sva etiri dijela bune, ne znam,
kako e moi rei, da seljake nisu potaknuli na bunu (str. 282.) krajinici, koji su se
bili pobunili ve prije toga. (Kreli 1952: 200201)
Hildburghausenovom reformom u Varadinskom generalatu knezovi su ve

bili praktino obezvlaeni, a do bilo kakva oficirskog ina teko da se tada vie
moglo doprijeti, kada je krajiki puk u pitanju, bez izobrazbe i/ili, iznimno, kakva
velikog junakog djela u ratu. Vlastelinski slubenici i panovi teko da su mogli
biti podobni za bilo to navedeno. Dalje, potpukovnik Mihailo Mihaljevi je bio
meu onima koji nisu htjeli sudjelovati u buni varadinskih krajinika, jedan je
od onih koji su napustili pobunjeno podruje i koji su sudjelovali u njegovom
smirivanju. Nije za vjerovati da bi on, preavi na civilnu stranu, na bilo koji
nain poticao seljake-kmetove da se bune, kao to su se krajinici bili pobunili.
Ako je i bilo seljaka-kmetova koji su se sklanjali pred plemikom vojskom na
vojnokrajiko podruje, ne treba previdjeti da je nain na koji su plemii pribjegli sili da pacificiraju pobunjeno seljatvo morao izazvati veliko neraspoloenje meu vojnokrajikim vlastima jer one same nisu bile primijenile silu da
ugue krajiku bunu i drugo, seljaci su se pobunili u trenutku kada su krajinici
bili samo primireni. Izruivanje izbjeglih seljaka na milost i nemilost plemikoj
osveti nije moglo ne izazvati nove potrese u Varadinskom generalatu, tim vee
to se oigledno nerijetko radilo o ljudima koje su krajinici osobno poznavali.
tota je moglo biti dogovarano izmeu krajinika i seljaka, ali su krajinici u to
vrijeme ve znali da e se za svaku neovlatenu primjenu sile i napose za svako
grabeno nasilje morati odgovarati. Teko da bi oni (krajinici D. R.) u trenutku
kada su ve bili odustali od maksimalistikih ciljeva pokreta u Varadinskom generalatu tako neto pokuali izvan njegovih granica, gdje je mnogo lake istraiti
sve to bi netko sa strane pokuao uiniti. Dakle, kanonik i plemi Baltazar Adam
Kreli, koliko god bio kritian prema ljudima i pojavama unutar svog stalekog
150
Drago Roksandi
obzorja, a to je bio na nain koji je do tada bez presedana u hrvatskoj stalekoj

povijesti, u trenutku kada temeljni interesi tog stalea dou u pitanje, kao to je
to bio sluaj 1755. godine, nije mogao ne solidarizirati se sa svijetom kojega je i
sam sastavni dio. Mnogovrsni plemiki podanici sami daleko najveim svojim
dijelom Hrvati rimokatolici i inae drugi du staleke matrice, od podanika za
njega postaju neprijatelji, spremni na svakovrsne zloine i to kao instrumenti
izmatike, srpske krajike zavjere, k tome u trenutku kada je Varadinski
generalat u stvari trebao biti ukinut, slijedom kraljiine formalne obveze iz 1741.
godine.
Drugim rijeima, unato mnogobrojnim uvidima u zbivanja na vojnokrajikom podruju, Kreliu su kao naelnom protivniku izuzetosti hrvatsko-slavonskog vojnokrajikog podruja od banske i staleke vlasti, u biti izmicale matrice zbivanja meu krajinicima. Krajinici njemu u osnovi nisu samo unutranji
drugi nego i strani, a njihovi zapovjednici srpskopravoslavne provenijencije
u biti zavjerenici protiv temeljnih interesa zemlje u kojoj ive. Jo mu vie izmie kako je bilo mogue da plemiki podanici i sami Hrvati rimokatolici mogu
vezivati svoju budunost za budunost krajinika i to u reiji njihovih srpskopravoslavnih oficira.18
Iako se Kreli od kmetskih podanika ne otuuje na isti nain kao od krajinika, napose pravoslavnih, kao dobar poznavatelj mnotva njihovih (podanikih)
situacija oigledno je miljenja da se ni podanici kao uostalom na drukiji nain
ni plemii ne odnose prema svojim stalekim obvezama na nain koji bi doprinosio onome bonum commune i u Hrvatskoj i spram kraljice kao inkarnacije te
temeljne vrijednosti.
Kada je rije o odnosima izmeu katolianstva i pravoslavlja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u to doba, napose u Varadinskom generalatu, jedno od najjaih arita krize godinama je pitanje pripadnosti manastrira Mara, koji je 1754.
godine na temelju vladariine zapovijesti i primjenom vojne sile oduzet pravoslavnima.19
Iako su svi krajiki oficiri pravoslavne vjeroispovijesti, potpuno neovisno o
tome kako su se odnosili prema buni i kako su se ponaali u njoj, pred dvorskim
istranim povjerenstvom u vezi s bunom tvrdili da je nasilno oduzimanje Mare
pravoslavnima 1754. godine bilo jedan od vanih poticaja buni, napose uzrok
ubojstva nekih oficira, Kreli na razliite naine porie da je buna varadinskih
18
Kreli je kasnije iste godine u audijenciji kod kraljice Marije Terezije, kako sam tvrdi, saznao da je bilo i rimokatolikih sveenika koji nisu bili daleko od duha pobune: Na upit, da li je
istina, da je upnik u Donjoj Beli, Kefelji, objavio narodu, da je duan optuivati plemie, rijeima:
da e Bog vjenim mukama kazniti one, koji to ne izvre, odgovorio sam, da za to nisam nikad
uo, ... Ona me zapita: ako je upnik ipak to rekao, to mislim, s kojom nakanom. Odvratih: U svakom sluaju s nakanom, koja zasluuje kaznu. Budui da je on prije bio kapelan u Krajini, pa ak
i u taboru s krajinicima, moda bi bilo korisno upitati ga, zato je tako to obajvio. Kraljica na to
nita ne odgovori... (Kreli 1952: 202) Ostaje istraiti da li je u buni varadinskih krajinika bilo
i drugih rimokatolikih sveenika jer je ovo jedna od rijetkih vijesti koje to potvruju. Sklon sam
pretpostavci da je na razliite naine bilo i drugih.
19
Kai, Duan. Otpor maranskoj uniji. Lepavinsko-severinska eparhija. Pravoslavlje. Beograd, 1986.
151
krajinika imala bilo kakve veze s aferom u vezi sa crkvenom unijom u Varadinskom generalatu.20
Dvorsko istrano povjerenstvo je bilo odluilo u to doba ispitati sve krajinike grkog obreda o vjeropispovijednoj pripadnosti i kada je spoznalo da ih
se jedva 15 izjasnilo kao grkokatolici, moralo je biti otvoreno pitanje o povratku
Mare pravoslavnima. Meutim, Kreli je i u tom sluaju bio miljenja da je u
pitanju bila spletka pukovnika Mikainovia.21
Premda se beki dvor nikada do 1781. godine, do Toleranzpatenta, nije odrekao projekta crkvene unije u Habsburkoj Monarhiji, a naroito ne u Vojnoj krajini, u svim uistinu kriznim situacijama ipak je prevlavala argumentacija dravnog
pragmatizma u prosvjetiteljskoj inspiraciji.22
Toga je bio svjestan i sam Kreli pa je izraujui svoj projekt administrativne reforme u Hrvatskoj 1755. godine u svome guberniju predvidio obilnu
zastupljenost i vojnokrajikih vlasti, ali i za to doba uistinu vanu zastupljenost
raskolnika:
...konano oblik i nacrt preureenja. Izradio sam dva prijedloga. Po prvome je trebalo stvoriti i obrazovati gubernij na elu s banom, koji inae mora uvijek biti vojnik
i ugledna osoba. (...) lanovima ili prisjednicima gubernija imaju biti: po jedan iz
svakoga generalata, naime karlovakog, varadinskog, osjekog i banske Krajine,
kojeg e imenovati kraljica, jedan od raskolnika zbog njihovih privilegija, jedan od
sveenstva, jedan velika i dva plemia od politikog stalea, jedan u ime gradova,
jedan kao predstavnik beke bankovne komisije i jedan kao predstavnik invalidske
komisije, ukupno dakle 12 lanova. Treba postaviti dovoljan broj njima podreenih
inovnika...(...) Tom e se guberniju slati svi kraljevski nalozi, a on e se morati brinuti, da budu provedeni u djelo, i podnositi izvjetaj, kako su izvreni. (...)...posvuda
nastojati oko jednolikosti u upravljanju zemljom. (...) (Kreli 1952: 190)
Jo je vanije naglasiti da u Krelia, neovisno o njegovu staleki i crkveno

naelnom odnosu prema krajinicima i napose izmaticima, u itavu rukopisu
nema traga bilo kakvoj etnikoj ili konfesionalnoj mrnji. Kreli ne iskljuuje
mogunost njihove domovinske integracije, dakako, po naelima i pravilima
koje smatra primjerenima onome to jest bonum commune u Kraljevini Hr20
...Ljubojevi (je)...naavi se u tako tekim prilikama, dokazivao, da je buna zapoela zbog
vjerskih razloga. Sve je svodio na to i tvrdio, da su oficiri bili ubijeni zato, to je u pitanju Mare
njihov udio bio vei. Istog je miljenja bio i Mikainovi, koji je teko podnosio, to je prije bio
odreen, da preda unijatima Maru, i to je njega general Petazzi bio izabrao za izvritelja toga.
(Kreli 1952: 168)
21
Kako je preko svojih pouzdanika (Mikainovi) doaptavao narodu, da privilegiji ne obuhvaaju sjedinjene, a i zbog djelovanja raskolnikih sveenika, u Kanii narod odgovarae, da eli
biti nesjedinjene vjere. Jedva ih se nalo 15, koji su izjavili, pa pristaju uz sjedinjenu vjeru. Stoga,
da se ukloni taj povod, makar bio on samo izlika estim bunama, lanovi komisije smatrahu, da
Maru treba vratiti raskolnicima. (...) (Kreli 1952: 168) Mikainovi je u tom trenutku osobnog
trijumfa i zbog sloma kapetana Petra Ljubojevia i zbog silnog porasta utjecaja meu krajinicima
i zbog izgledne jo uspjenije vojne karijere morao biti posljednji koji e poeti agitirati da pravo
na uivanje privilegija ne ukljuuje krajinike rimokatolike i to nakon njihove skoro nepodijeljene
podrke otporu crkvenoj uniji. Unato tome, Kreli je po svaku cijenu elio da on (Mikainovi)
osobno bude taj koji je prije svega odgovoran to se svega 15 krajinika izjasnilo grkokatolicima!
22
Vidjeti: Schwicker, Johann Heinrich (viker, J. H.). Politika istorija Srba u Ugarskoj. Novi
Sad Beograd, 1998.
152
Drago Roksandi
vatskoj, u Slavoniji. Za njega plemstvo i dalje ostaje stale koji te vrijednosti

inkarnira, ak i kada ih nije svjesno. Ogoren je maginaliziranou itava hrvatskog stalekog sustava u procesu dvorskih istraga o uzrocima buna, bilo da je
rije o onoj ovlatenoj za civilno podruje, bilo da je rije o onoj ovlatenoj za
vojnokrajiko podruje. Jo je ogoreniji to plemstvo nitko nita nije pitao u vezi
s bunom, osim kada bi zbog podanikih optubi moralo dati vlastite iskaze:
Kod tolikih razmirica i razdora meu pojedincima nitko se nije brinuo za javno
dobro kao takvo, ve su neki eljeli osvetiti privatne nepravde, neki su imali pred
oima svoje promaknue, a neki su opet u prvom redu branili sebe. (Kreli 1952:
202)
On ne moe shvatiti da u itavu tom razdoblju uope nije bio odran kraljevinski sabor! (Kreli 1952: 201) U itavu tom razdoblju bilo je izobilje povoda
da se hrvatski staleki corpus suoi sa svijetom koji se mijenja:
Poto su pritube seljaka bile sasluane i zapisane, namjesnik je po stalnom redu i
po rokovima pozivao pred komisiju plemie, koji nisu znali ni glavne toke optube.
Bili su suoeni sa svojim kmetovima i podlonicima te su brzo bili ili osloboeni
ili osueni. Plemstvo je to primilo kao teku povredu, jer ni pozivanje pred sud ni
sasluanje nije bilo zakonito. No i samo prigovaranje tomu upisivalo se u grijeh, kao
da plemstvo u izvanrednom sudu, kakav je bio taj, eli propisivati vladarici zakone.
(Kreli 1952: 188)
Racionalista Kreli ne moe trijezno ne zakljuiti: Ako se sve dobro vagne, iz toga su kao pobjednici izili seljaci. Traili su se urbari; neki su ih i predlagali, ali su kao nevaljali bili odbaeni. Zato se stalno pomiljati na nove urbare.
(Kreli 1952: 188)
Uvjetno neto slino zbilo se i s krajike strane:
Komisija se zadrala u Kanii puna tri mjeseca zabavljena jedino ispitivanjem. Bilo
da otkrije istinu ili da kazni lake krivce, odreivala je, da veina buntovnika bude
izbatinana. (...) Da se iskae naklonost prema narodu, oficirima je bilo zabranjeno
da dou u Kaniu, osim ako budu pozvani, a predsjednik ih je napadao otrim rijeima. (...) Nakon toga (str. 245.) maral von Neipperg poe u Koprivnicu, gdje je bio
Mikainoviev gost. Tu obvee sve zakletvom vjernosti, a oficire otvoreno i javno
izgrdi, to su nelijepo postupali s narodom, i izjavi, da su oni krivi gotovo itavoj
buni. Narodu objavi amnestiju, imenuje nove oficire i popuni ispranjena mjesta.
(...) Poto je zaveo red i umirio narod, vrati se u Be, gdje je odmah po dolasku bio
poaen slubom podpredsjednika Dvorskog ratnog vijea. (Kreli 1952: 168)
Jedan od onih habsburkih dravnika koji je imao najveeg udjela u takvu

usmjeravanju dvorske politike u Hrvatskoj i Slavoniji 1755. godine bio je barun
Johann Christoph von Bartenstein (16891767.), inae jedan od najutjecajnijih
u voenju dravnih poslova, naroito u razdoblju od 1740. do 1753. godine, kada
je ve imao 64 godine. Meutim, njemu su i dalje bile povjerene brojne ovlasti
na najviim razinama voenja dravne politike. Na ovom je mjestu najvanije
istai da je 12. oujka 1753. godine bio imenovan potpredsjednikom, a 3. oujka
1755. godine predsjednikom Ilirske dvorske deputacije, ostavi na tome mjestu
do svoje smrti 6. kolovoza 1767. godine.23
23
Kosti, Mita. O zabrani tampanja Bartentajnova informativnog sastava o Srbima (1761)
za prestolonaslednika Josifa II, u: Bartentajn, J. H. O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu
153
Dakle, Bartenstein je bio imenovan za predsjednika Ilirske dvorske deputacije u trenutku kada su habsburki Iliri na sve strane bili zahvaeni protestnim drutvenim pokretima i kada im je valjalo, napose izmaticima, otvarati
prostore autoidentifikacije s Habsburkom Monarhijom, temeljene, dakako, na
podanikoj lojalnosti. Bartenstein je avant la lettre Habsburku Monarhiju shvaao kao multikulturnu zemlju, pluralnu i kada je rije o narodima i kada je rije
o vjeroispovijestima. Dakako da njegova shvaanja o pravima i dunostima itelja Monarhije nisu moderne konstitucionalne provenijencije, ali su u obzorju
stalekih matrica inkluzivna, a ne ekskluzivna. Konkretno, ako netko ili neto
ne moe biti recipiran(o), odnosno, inartikuliran(o) u bilo koje posebno dravno
pravo staleke provenijencije, ono e biti tolerirano ili privilegirano na temelju
instrumenata kojima raspolae Vladar. Tako su u razdoblju habsburkoga prosvijeenog apsolutizma u 18. stoljeu legitimirane brojne promjene u dravi, koje
pojedini staleki sustavi vlasti i moi nisu bili i/ili ne bi bili sposobni apsorbirati.
Primjer srpskopravoslavnih privilegija, koliko god ambivalentan bio, zavreuje
biti naglaen s time u vezi, iako ni izdaleka nije jedini primjer analogne privilegijalne prakse.
Stoga je Bartenstein na temelju svoga viedesetljetnog iskustva sa Srbima i
inae pravoslavnima (napose Rumunjima, Ukrajincima, Grcima itd.) u Habsburkoj Monarhiji poduavao Josipa II.:
...ini mi se da je nuno u ilirskim narodnim delima imati neprestano pred oima
evo ova pravila:
Prvo, da se dade narodu svom vernou i dunou, to mu je obreeno, neterajui
ga dugo kojekud domiljanskim izgovaranjem, osobito u onim tokama, u kojima on
(i) u Turskoj zatite uiva. Naprotiv,
Drugo, da se njemu in Corpore (celom narodu) nedoputa vie nego to se po privilegijama od slova do slova moe, pa ako (narod) padne na nepravedna zahtevanja,
da se odbije bez okolienja.
Tree, da se velezasluni narodni ljudi nagrauju kao i drugi podanici in utili et honorifico (hasnom i au), Nasuprot pak
etvrto, da se oni, koji skrive, ljuto katiguju.
Peto, da se dri pristojna ravnotea meu popovtinom i meu vojnitvom tako,
kako e svaki put one kroz ove a ove kroz one ukroati moi.
esto, da se oni zatiavaju protiv narodne mrzosti Ugra i da se neprestano bude na
oprezi, da malo-as pomenuta mrnja neprevazie korist unije. Najposle pak i
Sedmo, nedati se navesti licemernom revnou za veru ni na kakvo gonjenje i gnjeenje iz potaje; ve jednako: kao to se njegove (naroda) krivice estoko katiguju,
tako da se netede naprotiv oni, od kojih je (narod) lano potkazan, i koji hoedu
da mu nepravdu uine, ili, to je jo gore, koji su mu je doista uinili. (Bartenstein
1995: 9192)
Bartenstein je miljenja, mnotvo puta provjerena u svojoj vlastitoj praksi,

da je pitanje vladarske kredibilnosti bitno ako dri do podanike lojalnosti, to
konkretno znai da sve ono to se vladarskim privilegijama podari, mora biti u
(1761). Gutenbergova galaksija. Beograd Valjevo, 1995., str. 221267.
154
Drago Roksandi
mogunosti uivati ono na to je stekao pravo. Pritom je neizravno podsjetio

mladog Josipa II. da su odobrene privilegije uvijek bile u nekom odnosu s pravima koje su isti ti podanici uivali na osmanskoj strani, prije nego to su preli na
habsburku. Budui da su se Srbi nali na habsburkoj strani poslije Bekog rata
s vrlo malobrojnim gornjim slojem, Bartensteinu je bilo stalo da se i njih nagrauje imanjima i naslovima, to oigledno ukljuuje i nobilitaciju, kada to uistinu
zasluuju, odnosno, da ih se teko kanjava, kada i to zaslue. Naelo ravnotee,
tipino za mehanicistiko 18. stoljee, u Bartensteina jo vie dolazi do izraaja
kada se u pitanju dvorski interesi u odnosu spram pravoslavnog klera i Srba oficira, dvije najmonije skupine i meu Srbima i u odnosu spram vlasti. Kada su
srpsko-maarski odnosi u pitanju, dvorska je politika bila i trebala bi biti u biti
politika kontroliranog divide et impera, ali ne na nain koji bi iskljuio bilo kakvu
mogunost crkvene unije pravoslavnih Srba u Ugarskoj i pridruenim zemljama. Pritom je Bartenstein ogoreni protivnik katolikog prozelitizma, naroito
kada je rije o onim pripadnicima habsburke vlasti, koji se neprimjereno odnose
prema Srbima te i sami zasluuju biti kanjeni.
Navodim ovu listu Bartensteinovih preporuka pored ostalog i zato to je
dvorsko istrano povjerenstvo za sluaj pobune u Varadinskom generalatu slijedilo ista naela. Silno se trudilo uvjeriti krajinike u Varadinskom generalatu da
se privilegije ne ukidaju, narod je dobio brojne satisfakcije u odnosu prema oficirima, prijestupnici su kaenjeni i to surovo, a oni koji su se istakli u smirivanju
Varadinskog generalata na razliite su naine nagraeni i/ili unaprijeeni. Lojalni krajiki oficiri bili su najvei dobitnici nakon smirivanja bune, a pravoslavni
kler, iako je nastojao biti to neuoljiviji, a u razdoblju od 1769. do 1775. godine
postupno je ukidana Lepavinsko-severinska eparhija, da bi cijelo podruje Varadinskog generalata na koncu izgubilo pravoslavno crkveno sredite na vlastitom
tlu. Nova eparhija utemeljena je u Pakracu. Hrvatski stalei bili su veliki gubitnici u pitanju Vojne krajine. Dok je u Ugarskoj i bilo ukidanja pojedinih vojnih
krajina, na hrvatskom tlu nije bila ukinuta nijedna, a vojnokrajiko ustrojstvo se
definitivno etabliralo za jo cijelo jedno stoljee. Nisu bili u pitanju samo strateki interesi Monarhije, kao to se obino misli. Tek u prvoj polovici 19. stoljea
stvorit e se meu hrvatskim plemstvom kritina masa onih koji e biti svjesni da
i hrvatsko drutvo mora poeti stvarati svoju vlastitu kulturu vjerske trpeljivosti.
Upravo u vjerskim pitanjima, napose u opsjednutosti irenjem crkvene unije
po svaku cijenu, Bartenstein je vidio najveu opasnost za Habsburku Monarhiju:
Mesto da se gade izme, da je avolskom nazivlju, i razliku meu jednom i drugom
naukom vere preko mere teraju, kao to je u docnija vremena i suvie bivalo, trudie
se ba naprotiv, da pokau pomenutu razliku, al bez ikoje tete istoti vere, da je vrlo
malena, i sjedinjenje istone crkve sa zapadnom da je vrlo lako; da sitnice odlue od
sutih krivoverskih naela; da ivo pred oi stave, kako je kroz osam stolea trajala
u svaemu jednakost u stvarima vere, kako se vie redi hrianstvo slagalo, i kako
je otuda uvek goleme koristi bivalo, naprotiv pak: kako je posle cepanja i posle
svakoga redom otpadanja velike tete bivalo, koja je i kriva konanome razorenju
hrianskoga istonoga carstva; (trudie se) da iz istorija nau uzroke i otcepljenja
i svakoga redom otpadanja od unije, a osobito da su (uzroci) postali sve iz samih
svetskih namera i gramzenja za au hudog jednog oveka, i da je ono, to je on od
dogmata lukavo u to upleo, sluilo mu samo za opsenu; te tako dakle da gotovo
155
prstom pokau, kako e sav narod, to je ovamo preao, im se podloi rimskoj stolici, ne samo mirno uivati privilegije, koje su mu date, nego e ga jednako drati sa
onim (narodom), to gospodari. (...)
Sve ovo, i jo koja vie, moe se doznati iz one napred pomenute uene knjige oca
Sent-Ivanja, koju je on, kao to je kazano, napisao po upuivanju primasa, starijega
kardinala Kolonia. Dananji-dan teko e vie ugarsko-latinski klir dati nade grkome (kliru), da e ga sebi ravnog drati, im ispoveda uniju. (...) (Bartenstein 1995:
78)
Bartenstein se nije ustruavao imenovati ove monike u habsburkom establishmentu koje je smatrao izravno odgovornima za politiku koja je u konanici
ugroavala najvanije dravne interese. U tom je smislu u svom memorandumu
izrijekom omenovao generala grofa Petazzija, istoga onog kojega su mnogi u Varadinskom generalatu drali najodgovornijim i za vjersku netrpeljivost i za loe
obavljanje zapovjednikih poslova:
...nedade se ipak grof Petazi, tim zadrati, da neini ao narodnjacima drugim putem, na kome je potpomagan najvie tajnim pismima, i da najposle neoglasi patent
jedan, kojega se sadraj nedade sloiti s privilegijama. Toga se radi dakle die opta
buna u varadinskom generalstvu, koju su jo osim toga pratile razline okolnosti,
to zloinstva poveavahu. (...)
I kao to uvek ovakav zao dogaaj isti taki kodljiv za sobom povlai, to se za
malo-as po tom rairila buna kao kakav poar i po katolikoj kraljevini Hrvatskoj,
pa zatim po Sklavoniji, gde je bilo sila unijata, i po prostranoj biharskoj upaniji.
(Bartenstein 1995: 104)
Josip II. je oigledno bio ak baruna Bartensteina i to dobar ak, koji je

agrarno i konfesionalno pitanje i koncipirao i rijeio dosljednije nego njegov
uitelj. Umjesto logike nagraivanja i kanjavanja podanika, ovisno o zaslugama, otvorio je proces ukidanja feudalnih odnosa u Habsburkoj Monarhiji.
Umjesto politike privilegijalne tolerancije spram akatolika u Habsburkoj Monarhiji otvorio je proces pravnog izjednaavanja sviju pred zakonom neovisno
o vjeroispovijesti. Bilo je to jedva etvrt stoljea nakon buna 1755. godine. Percepcije podanika su se u meuvremenu oigledno bile promijenile. Percpecije
inovjernika meu podanicima takoer.
U potrazi za socijalnom bazom apsolutistika Habsburka Monarhija, utemeljena u kameralistiko-fiziokratskim kontroverzama, morala je pronalaziti
formule svoje stabilnosti i meu seljatvom, kako kmetskim tako i vojnokrajikim. U prosvijeenim dvorskim diskursima seljaci su bili staleki drugi, ali
su u stratekim projekcijama u vezi s budunou Monarhije bili nerazluivim
dijelom iste vizije. U svakom sluaju, s bunama 1755. godine, zavrava se ciklus
seljakih i vojnokrajikih buna u hrvatskoj povijesti. Sve ono to se zbivalo u 19.
stoljeu, poslije povijesnog legitimiranja francuske revolucionarne paradigme,
mentalno je dijelom drugih slika svijeta.
Bibliografija
Antoljak, Stjepan. Hrvatska historiografija do 1918. Sv. I. Zagreb, 1992, 249
269.
156
Drago Roksandi
Bartentajn, J. H. baron. O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (1761). Gavrilovi, Slavko (priredio). Gutenbergova galaksija. Beograd Valjevo, 1995.
BATTHYNY, Karlo u Hrvatski biografski leksikon 1 A Bi. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb, 1983, str. 531532.
Biani, Rudolf. Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (17501860). Izdavaki zavod JAZU. Zagreb, 1951.
Goldstein, Ivo. Hrvatska povijest. NL. Zagreb, 2003.
Ivanan, Ljudevit. Buna varadinskoga generalata i pograninih kmetova godine 1755.. Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva.
God. IV. Zagreb, 1902., str. 151173. (NB: Nae poteice k plenipotenciji
deputirtom priloeni i trplenja...Pisano vu Severinu dan 25tog Januara leta
1755. ..., str. 168172)
Ivanan, Ljudevit. Buna varadinskoga generalata i pograninih kmetova godine 1755.. Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva.
God. IV. Sv. 4. Zagreb, 1902., str. 240259.
Ivanan, Ljudevit. Iztraga proti buntovnim krajinikom varadinskoga generalata g. 1755. Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arkiva. God. V. Sv. 2. i 3. Zagreb, 1903., str. 6588.
Kai, Duan. Otpor maranskoj uniji. Lepavinsko-severinska eparhija. Pravoslavlje. Beograd, 1986.
Kosti, Mita. O zabrani tampanja Bartentajnova informativnog sastava o Srbima (1761) za prestolonaslednika Josifa II, u: Bartentajn, J. H. O rasejanom
ilirsko-rascijanskom narodu (1761). Gutenbergova galaksija. Beograd Valjevo, 1995., str. 221267.
Kreli, Baltazar Adam. Annuae ili Historija 17481767. JAZU. Zagreb, 1952.
(Preveo dr. Veljko Gortan)
Krivoi, Stjepan. Baltazar Adam Kreli (17151778). Rad JAZU 375 (1978),
107229
Kunisch, Johannes. Absolutismus. Vandenhoeck und Ruprecht. Gttingen, 19992,
str. 20125.
Lazanin, Sanja. Slika drugoga i pismo o sebi: Josip Rabatta (1661.-1731.) o
Hrvatskoj i sebi. Magistarski rad. Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu. Zagreb, 2002.
Lunaek, Valdemar. Hrvatski kameralist Nikola krlec Lomniki u Isti.
Odabrana djela. Pravni fakultet u Zagrebu. Zagreb, 1998., str. 311372.
Mikanovi, Josip. Jo o buni oko Krievca i u nekom dijelu generalata
varadinskog godine 1755. [Priopio] Vjek. Nori. Vjesnik Kr. dravnog
arkiva u Zagrebu, 6/1934, 200201. (NB: Objavljen suvremeni opis bune od
kanonika Josipa Mikanovia. Uz to uvodna biljeka u kojoj se govori i o
opisu bune koji je napisao Ivan Krstitelj imuni.)
Moaanin, Fedor. Osnivanje novih krajina i slom krajike autonomije, Historija
naroda Jugoslavije, sv. II. Zagreb, 1959, 10411056.
Moaanin, Fedor. Vojna krajina do kantonskog ureenja 1787. u Pavlievi,
Dragutin (ur.). Vojna krajina. Povijesni pregled historiografija rasprave.
SNL Centar za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu. Odjel za hrvatsku
povijest. Zagreb, 1984, str. 2356.
Ori Slavetiki, Adam. Buna u okolini Varadina god. 1754. Nae pravice,
9/1912, 44. (NB: Iz Memoara)
157
Ori Slavetiki, Adam. Rod Oria. HIBZ. Zagreb, 1943.

Pavlievi, Dragutin. Povijest Hrvatske. Tree, dopunjeno izdanje. Naklada Pavii. Zagreb, 2002.
Rokai, Petar; ere, Zoltan; Pal, Tibor; Kasa, Aleksandar. Istorija Maara. Clio.
Beograd, 2002.
Roksandi, Drago. Vojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiko drutvo u
Francuskom Carstvu (18091813). Knjiga I-II. kolska knjiga & Stvarnost.
Zagreb, 1988.
Rothenberg, Gunther E. The Military Border in Croatia 17401881. A Study of an
Imperial Institution. The University of Chicago Press. Chicago & London,
1966, str. 139.
Shek Brnardi, Teodora. Baltazar Adam Kreli (17151778): bibliografija,
Zapreiki godinjak 8 (1998), 343348.
Smiiklas, Tadija. Baltazar Adam Kreli. Obzor, 43/1902, 168. (NB: O ivotu
i radu povodom izdanja Krelieva djela: Annuae 17481767. Jugoslavenska akademija, 1901)
Stipeti, Vladimir. Poljoprivreda i privredni razvoj. Zagreb, 19852.
Stipeti, Vladimir. Agrarno-ekonomski pogledi Nikole krleca Lomnikog u
Vranjican, Stjenjko (ur.). Nikola krlec Lomniki 17291799. Sv. 2. HAZU
HDA Pravni fakultet Sveuilita u Zgarebu. Zagreb, 2000, str. 151168.
idak, Jaroslav. O znaenju Vojne krajine u hrvatskoj povijesti u Pavlievi,
Dragutin (ur.). Vojna krajina. Povijesni pregled historiografija rasprave.
SNL Centar za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu. Odjel za hrvatsku
povijest. Zagreb, 1984, str. 920.
imuni, Ivan Krstitelj. O seljakoj buni oko Krievaca i u nekom dijelu generalata varadinskog godine 1755. [Priopio] J[ulije] Jankovi. Vjesnik Kr.
hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2/1902, 227233.
idak, Jaroslav. Seljake bune 1755. i njihove posljedice. Historija naroda
Jugoslavije, sv. II. Zagreb, 1959, 10571067.
ii, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Matica hrvatska. Zagreb,
1962. (idak, Jaroslav (pr.))
Vlkov, Georgi Iv. Selski vojni. Beograd, 1940. (Vidjeti: Radojii, ore Sp. Seljake bune. Srpski knjievni glasnik, NS, 1940, LXI/1, 7273.)
Vocelka, Karl. sterreichische Geschichte 16991815. Glanz und Untergang der
hfischen Welt: Representation, Reform und Reaktion im Habsburgischen
Vielvlkerstaat. Verlag Carl Ueberreuter. Wien, 20042.
Zlatar, Andrea. Osamnaesto stoljee: Krelieve Annuae, u: Autobiografija u
Hrvatskoj, Zagreb 1998, 7080.
158
Drago Roksandi
Drago Roksandi
The Others and Violence in Croatia in the Year 1755: Classes,
Religions and Ethnic Communities in the Literary Perceptions of a
Social Conflict
Summary
From a historiographic perspective, a series of social upheavals in the civilian and military
frontier area (Vojna Krajina) of Croatia and Slavonia in 1755, its epicentres being in the Varadin
Generalate and the Krievac district, constitute an unquestionable caesura in the history of the
Croatian old regime during the protomodernisation processes in Croatian society, approximately
from 1700 to 1850. Even though the year 1755 in Croatia has not yet been researched in the form
of monographic studies, an exceptionally large number of historical sources of varied provenance
have been preserved, and the contemporary narrative production, both published and unpublished,
is relatively well known. Among the latter sources, the best-known is Baltazar Krelis monumental Annuae. As it comprises the writings of contemporaries who were involved, in a number of
very different ways, in the social conflicts occurring that year, the notions of own and alien
are manifested across class, religious and ethnic matrixes, inside and outside the fragmented Croatian society. The notions of self, own, other, alien with all the individual imagological
derivations are mediated through the individual perceptions of human practices and their situational contexts, which makes the individually derived stereotypes very dynamically structured.
The authors closing hypothesis is that in that crisis year of the Croatian old regime stereotypes
were formed that corresponded to the above-mentioned matrixes, that is, to the conflicting perceptions of social and ethno-religious interests and aspirations stretching in time to at least 1848, that
is, to the year of the next conflict caesura, which, at the same time, essentially marked the end of
the Croatian old regime.
()
/
( )
,

, .
. -, ,
. , : , , , ,
.
, ,
: , , , , . ,
,
, .
, , .
, , , . .
, , ,
.
(, , ,
, , , , -, , ,
,
, , , , ).
: , , ,
.
().
.
: , ,
. /
, .
. , . ,
, ,
160
1806.
, , -,
, , .

, . :
, . , , ,
,

, ,
. -,
. , , , ,
: ( ) ,
: .
,
( ).
: , , .
.

. , ,
: , , !
, , , . , . , ,
,
:
. , ,
, , ,
,
. , ,
.
,
, ( ),
, ,
, ( ).
-.
1806. .
,
.
;
/ ( )
161
.
,
: ,
. :
( ), ,
.
,
,
, . ,
1806.
. ,
.
. , ,
.
, .
- ,
,
, .
, , ,

. , , .
,
, , , , , .
, ( ),
.
/
, .

,
;
(
).

. 160 . , ,
,

.
,
, .
, , , , , ,
, . ,
162
, , . ,
, .
,
, ,
1806. ,
,
. , , ; , .

, .
(1868),
. . , (1908),
, , .
.
, , . , , ( ,
,
). ()
.
:

. ( , , ,
, ) , ,
, ,
. , . ,
,
( ). , ;
() .
, ,
.
.
,
, , . ,
.
, . : ,
,
. , .
/ ( )
163
(
, , ) , ,
: ( ), (
),
,
, ( ).
,
. :
, ,
, ;
.
, :
, -!

,
,
;

.
.
,
. , , ,
(, )
, - .
, .
.
.
, , . , .
.
, (),
, .
, , .
,
. ,
. , . 1813. ,

164
. . . .
.
,
.
.
, .

1816. . .
1848/1849. ,
. ,
.
, ,

. , , ,
.
Miodrag Maticki
The Foreign in Oral/folk History (Poems and Tradition)
Summary
The binary opposition own-foreign, the attitude towards the alien, make up the axis of historical consciousness and have the power of incarnating myth. This is reflected in literary genres
close to history (historical tradition, epic and lyrical heroic folk poems, the epic poem, historical
and memoir-type prose, historical drama and historical novel). That is why in the interpretation of
works of literature the starting point should be the position of mythical models, especially when
they intermingle (the model of shamanic initiation, the model of a folk calendar with a pronounced
folk basis, such as a wedding in heaven). Owing to the method of appropriation in the context of
a temporal and spatial distance, the position of the foreign changes with time, and it can become
our own. The act of appropriation is effected in literature by way of ready-made models (bloodbrotherhood, repaying a debt, striving for identification) and commonplaces (the figure of a traitor,
overturning, sacrifice and self-sacrifice).
()
, , ,
. , .
e
, , , , , , .

.
,
(, , ). , , ,
. ,
, , , 1807.
, , .
- ,
: , , , , , , , , ,
, . ,
.
, , , . -,
. ,
70- , ,

. , , ,

, , . , , LXXXVI, .
573, , 1993.

, , 1847.

, -, 1807 ( , XXXI, 1910).
166
.
.
. ,
: : ,
, ! .
, ,
, .
.
-, , . , , ,
.
,
.
, . ,
. 1807. , .
,
.
,
. , , .
.
, . ,
- , ,
,
. ,
,
, .
,
.10
, , ,
, . 77.

, , , . , 1969, .
99101.

, : 1804, . , ,
, 1980, . 267; . , , II, , 1876, . 1040.

, , . , ,
2003, . 2526.

, : ,
, , 1945, . 64.

, 60, . 287289; , , II, , 1883, . 490.
10
, , I, , . 5859.
167
,
.11
,
60 . ,
, , ,
.12
, . ,
, , , ,
.13

,
, .14
1807. , : , ! . ,
. , :
! !.15 , ,
, .16
, - .
. 1807. .
, .17
, , , , ,
.18 ,
. 1813.
.19
, , . ,
.20 , ,
, , ,
, . 242; . , . 43.
, . 243.
13
. , II, , . XVI, .
, , , . 105107.
14
, . 233.
15
. , ,
, 1888, . 169.
16
. , . 41.
17
, . 281.
18
1812, 1813, . , , 1988, 957, . 6970.
19
. , . 729.
20
, . 465; , 795; , 408, 908; , 595, 641.
11
12
168
.21
, .
.22
,
. ,
.23
1809.
, .
, . , .
.
.24
, ,
. , .25 1806.
.
, , . , ,
.
, . ,
.
.26 .
,
. : !
! ! ! , .27
, , .28 ,
. , 1821. .
, .
, : , -
, 595.
, . 466; . , 643; , 796.
23
, . 238, 275; , 60.
24
. , (1878 1880), , , 1950, . 175.
25
, . 328; ,
, , XXXVII, 125126,
, , 2005, . 378.
26
, 511; , 755; , 71.
27
, . 280.
28
. . , , , , 1998, . 252; , 284; , 754, , 903, , 840.
21
22
/ ( )
169
. , ,
.29
,
, , , .30
, . ,
. ,
.
, .31
, . . . ,
, .32
.
, .
,
, . .33 ,
,
, ,
.34 , ,
.35
, , , .
, , ,
, . , , 1808. . ,
:
, .
, .36
, , , . ,
, .37
, 169; , 238.
, . 290.
31
, 61; , . 186; , 47.
32
, . 255256.
33
. , . 131150.
34
, . 295298.
35
, , II, . , 1995, . 121129.
36
. : . , , I, . , 1993, . 245; , 370;
, 65.
37
, . 836; , 257.
29
30
170
1807. .
.
.
, ,
, .38
.
,
: !
,
.39
, 1810. .
, :
, ,
, . , ,
, .40
, , ( ), ,
, , , , .41
- , . , .
.42 , ,
.43 .
, . ,
. , , . , , , -,
.44
,
, , ,
. ,
. , , ,
.45 , 284.
, . 213; , 309.
40
, . 213; , 220; , 93.
41
, . 89; , 214.
42
, . 99.
43
, . 144.
44
, . 492; , 114; . , , , , 2002, . 3839.
45
, , -,
(. , . 66).
38
39
/ ( )
171

, .46 ,
. 1804. , ,
.47 , ,
, , .
.

.48 1806.
,
: , , ,
. 49
(1810),
, , .
, ,
. :
, . ,
: .50
, , , .
, -
- , .
Branko Zlatkovi
Foreign/ours and Ours/foreign in Literary-historical Prose Dealing
with the First Serbian Uprising
Summary
The First Serbian Uprising did not have the characteristics of a strictly national revolution.
Many participants in the Uprising on the Serbian side were of a nationality other than Serbian. The
abundant literature on the subject mentions Greeks, Tsintsars, Bulgarians, Macedonians, Vlachs,
46
, 1828, , . VIII, . , , , 1969. . 347348; , . 50; . , I, . 113.
47
, 18041808, I, , , 1977, 12, . 6566.
48
II, . 64.
49
, . 460; , . 227229; , . 7273;
, . 483; , 1808.
, , , 1901, . 168.
50
, . 557; ,
1804. . :
?, : , , ,
(, . 120).
172
Albanians, Gypsies, Russians, Cossacks, Germans, even Turks who were loyal to the Sultans policy. The motives for their participation in the Uprising did not have to do with the idea of the renewal
of the Serbian state; what predominated was hope in a general liberation of the Balkans. Apart from
examples showing how alien becomes our own and how foreign becomes ours, the paper suggests
the existence of opposite models, depicting how our own becomes alien and how ours becomes
foreign. Namely, in prose works dealing with the Uprising there occurs considerable social-ethical
inversion dahis are outlaws and military commanders are dahis.
Osman Halilovi i Vedad Spahi (Tuzla)
Slika drugog u Ljetopisu Mula Mustafe Baeskije
Bosanskohercegovaka je knjievnost iznimno privlaan i bogat resurs za

imagoloka istraivanja. Vrijednim truda drimo svako traganje za odgovorima
na pitanja kako je, kojim knjievnim sredstvima, s kojih ideolokih polazita, pod
kojim povijesnim i drutvenim uticajima oblikovana slika drugog na prostoru
gdje je historija od jedne historijske i geopolitike cjeline stvorila tako neobino
komponiranu realnost, i u tako bliski a stoljeima dug dodir dovela razliite narode i tradicije, kulture i civilizacije, vjere i obiaje Napose stoga to bosanski
ovjek drugost nije percipirao preko zidova imperijalnih i civilizacijskih granica
nego ju je ivio u najdoslovnijem smislu kao zbiljnost i neposrednost vlastite
svakodnevnice.
Knjievnost nastala u osmanskom periodu bosanske povijesti obuhvata suprotno dugoj praksi stereotipnog markiranja njene navodne monolitnosti i estetsko-duhovne zakrljalosti veoma irok i arolik spektar oblika i vrsta pisane
rijei: od putopisa, poezije pisane na persijskom i turskom jeziku, alhamijado
pjesnitva, bogate epigrafike te teoloko-znanstvenih spisa islamske i kranske provinijencije do ljetopisa koji su nastajali u franjevakim i pravoslavnim
bratstvima. Pred imagolokim itanjem tih tekstova stoji imperativ deskripcije
povijesnog / drutvenog / kulturolokog konteksta u kome su nastajali. Pri tom
nam nije namjera afirmirati (niti negirati) uvrijeenu predstavu o nekoj edenskoj
toleranciji izmeu razliitih naroda, kultura i tradicija na geografskom prostoru
Bosne u osmanskom periodu, nego pokuati ustanoviti kakvu to sliku drugog
gradi jedan konkretan tekst Ljetopis Mula Mustafe Baeskije nastao u gradu
Sarajevu u drugoj polovini 18. stoljea.
Mula Mustafa Baeskija u svom Ljetopisu na faktoljubiv nain (to ga izdvaja iz uobiajene nekritike percepcijske paradigme ondanjih bosanskih ljetopisa)
izvjetava o zbivanjima u Sarajevu ali i cijelom Bosanskom ejaletu, dajui pri
tom svoje, uglavnom kratke, ali esto intrigirajue i efektne komentare. Paralelno
uz biljeke o dogaajima on uz svako godite ispisuje nekrologij u kome iznosi
osnovne podatke o umrloj osobi, njenom ivotu, zanimanjima, nainu odijevanja
i sl. U tekstu Ljetopisa koji u prvim godinama tee bre i turije, kao brzi planinski potok, a u kasnijim godinama se pretae u iroku i smirenu poljsku rijeku,
sistemom koncentrinih krugova u ijem je sreditu promatrako/pripovjedako
Ja sa svim obiljejima vlastitog spolnog, socijalnog, religijskog i kulturnog identiteta grade se entiteti drugosti, koja bismo, u irem imagolokom smislu, mogli
izdiferencirati na sljedei nain:
Ivan Lovrenovi, Labirint i pamenje, Sarajevo 1989, 127
174
- ena kao drugo; fokusirana kao drugo u odnosu na patrijarhalnu svijest

pripovjedaa formiranu u ozraju specifine bosanskomuslimanske gender tradicije.
- vlast kao drugo
- seljaci kao drugo; entitet drugosti formiran u odnosu na transparentnu
urbanu samosvijest pripovjedaa
- luaci i bojaci, koji se kao drugo formiraju iz perspektive pointviewa
pripovjedaa koji pripada jednoj drugoj, doraslijoj i ukljuenijoj polovini ovjeanstva, kao i djelovanjem mitoloke naive iz narodnih vjerovanja vezanih za
ovu vrstu ljudi
U jednom uem imagolokom smislu na kome smo zasnovali i nae istraivanje drugost u Baeskijinom Ljetopisu egzistira u kategorijama:
1) inovjeraca (bosanski katolici, pravoslavci i Jevreji)
2) vojnih i politikih neprijatelja Osmanskog carstva (Austrijanci, Rusi, Crnogorci...)
3) nebosanaca (Turci, Arapi...)
Logikom binarnih opozicija koja barata pojmovima a ne iskustvima, oekivati je da predodba o kranima kao drugima bude jedinstvena, jasno definisana
ve inicijalnim razlikovnim obiljejima Islama i kranstva. No, u tekstu koji
imamo pred sobom pripadnici kranskog svijeta razdvojeni su na dva zasebna
skoro neuporediva entiteta.
Slika koju tekst stvara o kranskoj/hrianskoj zajednici u samom Sarajevu
uslovljena je ne samo arhetipskim predstavama koje religijska tradicija, ijom
te(le)olokom optikom autor promatra svijet, gaji o kranima, nego i proimajuom blizinom mnotva svjetonazora koji u datom prostoru koegzistiraju, pri
emu bliska koegzistencija samo potvruje i nadopunjava bazinu arhetipsku
predstavu. Na drugoj strani, entitet drugog koji obuhvata npr. Austrijance i Ruse,
kao reprezentativne predstavnike svijeta kranstva, imagoloki je izveden iz
opozicije islamski svijet kranski svijet koju u ovom sluaju treba shvatiti kao
historijsku a ne teoloko-filozofsku opreku, pa bi i okvirna oznaka vojni i politiki neprijatelji Osmanskog carstva, ini se, najbolje odgovarala samoj prirodi
date slike. U procesu izgradnje slike o njima nezaobilaznu ulogu ima kategorija
granice, i to na dva nivoa:
Na povrinskom nivou, koji bi se uslovno mogao imenovati egzoterijskim,
pojam granice se odnosi na fiziki ostvarenu, mehanizmima povijesti uspostavljenu granicu izmeu islamskog hilafeta (u ovom sluaju Osmanskog carstva)
i ostatka svijeta. Nain na koji ljetopisac gradi sliku o inovjercima kao i sama
priroda te slike uveliko ovisi o tome jesu li po srijedi komije, oni s kojima se
dijeli ivotni prostor, ili pak inovjeci s one strane granice Carstva, kao svojevrsna
nepoznanica i prijetnja.
Na dubljem nivou koji pojam granice projektuje unazad, u doba utemeljenja, u mitsko doba islama, granica, iako zamiljena kao ostvariva mogunost u
geoprostoru, nije liena ezoterinosti koja je ini bezvremenom i trajnom. Takvo odreenje granice takoe podrazumjeva dva razliita, skoro oprena odnosa
spram inovjeraca koji ive unutar ili van. Taj izvorni pojam granice u islamskoj
teleologiji ukljuuje i sasvim odreene pravno-statusne aspekte o kojima govori
Muhamed Arkoun:Osim vjernika (muslimana op. O. H. i V. S.) postojali su narodi Knjige (ehlu-l-kitab) koji su uivali status zimmija, tj. tienika zatienih od
175
strane islamske vlasti. Politeisti (murikun) ivjeli su izvan granica koje je nudio
Boanski zakon. Pravnikim terminima reeno, postojala je jasna demarkaciona
linija izmeu ivog prostora islama (daru-l-islam), gdje se primjenjivao Boanski
zakon (eriat), i zemlje rata (daru-l-harb), gdje bi Boanski zakon potencijalno
mogao biti primjenjen jednoga dana
Budui da u ljetopisu kao literarno-dokumentarnom anru izmeu kazivaa
i teksta ne postoji distanca koja omoguuje stvaranje autonomnih fikcionalnih
situacija i likova neophodno je osim doktrinarnih naela i temeljne simbolike
duhovnosti kojoj autor pripada osvijetliti i fenotipske aspekte njegove osobnosti
kako bismo razluili individualni prinos na ve postojee modele predstava o
drugima.
Mula Mustafa Baeskija, prema turim podacima koje imamo o njemu, bio
je pisar u sarajevskoj ariji, a obavljao je i posao imama i hatiba u jednoj sarajevskoj mahalskoj damiji. Naziv mula, koji stoji ispred imena ovog ljetopisca,
upotrebljavao se u osmanskom periodu za osobu koja je izuila vjerske nauke
u nekoj od vjerskih kola niega ranga. Kako saznajemo iz Ljetopisa bio je pripadnik (murid) sufijskog reda bektaija, te je esto posjeivao predavanja alima
(vjerskih uenjaka) i ejhova (poglavara dervikih redova), koji su obrazovanje
sticali na ondanjim prestinim stambolskim, kairskim ili bagdadskim uilitima. Nekoliko puta Baeskija spominje knjige iz oblasti islamske apologetike,
erijatskog prava, sufizma, astrologije...koje je na turskom jeziku imao priliku
itati. Na temelju ovih podataka stjeemo predstavu o ljetopiscu kao o linosti
koja, iako formalno nije spadala u intelektualnu elitu svoga vremena, ipak veoma
solidno vlada recentnim znanjima pripadnog kulturnog kruga. Upravo autorova
korespondentnost sa ozrajem izvorne islamske duhovnosti, napose njenog sufijskoga interpretativnoga toka (koji u svojoj genuinoj formi vidno insistira na sutinskom/duhovnom jedinstvu religija ibrahimovsko-abrahamovskog religijskog
kruga), moe ponuditi objanjenje njegovog odnosa prema pripadnicima drugih
religija. Izvorne, Objavom nadahnute, geste uvaavanja koje je Izaslanik Muhammed upuivao sljedbenicima Krista i Mojsija, kao subatinicima zajednike
abrahamovske monoteistike tradicije, postale su propisani modeli ophoenja za
muslimane.
Naruavanje te etike, u Baeskijinoj interpretaciji, nije samo zemaljski grijeh koji bi povlaio kanjavanje prekritelja nego, s razloga njene utemeljenosti
u Objavi, skrnavljenje etikih principa predstavlja povredu kosmikih zakona
te sobom nosi posljedice po cijelu zajednicu. Tako Baeskija biljeei nasilje ili
zloin koji je izvren nad kraninom ili Jevrejinom svaki puta to karakterie
kao povredu Boijeg poretka, prepoznajui nerijetko bi Boiji u toku i sadraju
potonjih dogaanja na pozornici povijesti. U jednoj biljeci za godinu 1770. Baeskija nasilje nad kranima u Sarajevu uzrono-posljedino povezuje sa pobjedom Rusa nad Turcima na Hoinu:
Rianin Risto Kari na silu se oenio kerkom zimije Kalpaklije iz mahale Latinluk ... spomenuti Kari je uz pomo nekolicine muslimanskih nevaljalaca jedne
ramazanske noi bez ikakve krivnje napao na sina i unuka spomenutog Kalpaklije
i jednog od njih ubio a za ubistvo potvorio ove jaramaze. Kad su sutradan htjeli da

Muhamed Arkoun, Ljudska prava i Islam; Ljudska prava u kontekstu islamsko-zapadne debate, zbornik, prir. E. Kari, Sarajevo, 1996, 163
176
sahrane ubijenog, poee nemuslimani u kafani izazivati i na mejdan pozivati muslimane. Neki neznalice hudi sijedi, koji nemaju razbora i ne razlikuju dobro od zla, a
i ne poznajui propise asnog erijata ... navale uz Ramazan na jadnu raju, ponu ih
ubijati i druga im nasilja initi.
Uzvieni Bog, a On najbolje zna sve stvari, upravo je zbog ovakvih nasilja naputio Moskova na muslimane i neprijatelje uinio pobjednicima (Ljetopis, str. 100.101.)
Na drugom mjestu napade na inovjerce dri predznakom kuge, koja je za Baeskijinog ivota dva puta harala Sarajevom. U odlomku koji slijedi, ljetopisac,
kao i na jo desetak mjesta, kugu doivljava kao najstraniju kaznu Neba koja
dolazi zbog krenja nebeskih zakona, pa makar se u ulozi prekritelja javljala i
djeca:
U ovoj godini pade dobar i velik snijeg. Djeca se po ariji grudahu i vrijeahu
idove i krane, tako da dosad ovakve neodgojenosti nisam vidio. I ovaj sluaj,
Bog zna, je predznak kuge, jer raja proklinje, a u tome ima i neka Boja mudrost.
(Ljetopis, str. 190.)
U jednoj ranijoj biljeci (ne)zgodu iji su akteri muslimani i krani Baeskija komentarie ovako:
13. redepa (28. avgusta 1776.) na dan Gospojine kada je sunce bilo na petom
stepenu zvijea Sumbul, priredie pekari na Jaliji blizu Pjenkovca teferi-kuanme,
a bijae ih etrdeset do pedeset. Pri polasku na teferi krani su ili na elu alaja,
a majstori na konjima. To se nije svialo nekim ludama, pa jedan izmeu njih, po
imenu Smajil kono, potui se ehaji, na to krani bijahu smijenjeni sa ela. Na
ovo nemuslimani zamjerie i prigovorie zato im se to nije ranije saopilo i da nije
nikako pametno to su ih na ovaj nain osramotili. Ali stvar se tako dogodila, a poznato je da neki pojedinci sebe smatraju vrlo pametnim. Meutim, ti isti nemaju ba
nikakva razbora ni pameti i od pilava uvijek prave hlapu. (Ljetopis, str. 146.)
U jo nekoliko desetina biljeki Baeskija spominje nasilnike napade i izljeve netrpeljivosti prema kranima od strane sugraana muslimana ili od samih
institucija vlasti (kao to su sluajevi nezakonitog pozivanja krana u vojsku ili
vjeanja razbojnika na vratima crkve, str.166. i 266.), i skoro svaki put priziva Boiju kaznu a prekrioce karakterie kao jaramaze (lopove, zloince) i neizostavno
ih imenuje izrazom hudi sijedi to bi, prema prevodiocu Ljetopisa Mehmedu Mujezinoviu, znailo neznalice, ljudi plitke pameti.
injenica da Baeskija u velikom broju biljei ovakve nepodoptine sasvim
se podudara sa predodbom koju historijska nauka daje o ljetopievom vremenu, a to je, dakako, u neposrednoj vezi i sa strukturom i konfiguracijom imagolokih motiva prisutnih u djelu. Cijelo 18. stoljee period je ope politike,
vojne i ekonomske stagnacije Osmanske imperije a time i Bosne kao njene, ka
zapadnom svijetu, najisturenije provincije. Od sudbonosne 1697. godine, kada
e austrijski princ Eugen Savojski sa 6 000 vojnika pregaziti ovu zemlju a njeno
sredite Sarajevo sagoriti u pepeo, usljedie niz velikih drutvenih potresa, ija
je negativna posljedica, izmeu ostalog, i poremeaj prirode odnosa izmeu bosanskih muslimana i njihovih katolikih komija, koji poinju simpatizirati sa
austro-ugarskim ekspanzionizmom i preseljavati se u krajeve iz kojih je Austrija
prognala muslimane. Ve krajem 17. stoljea ....priljev muslimanskih izbjeglica
177
nadoknauje odljev katolika: katoliki izvori procjenjuju da je vie od 50 000 katolika izbjeglo u ratu izmeu 1683. i 1699. god., a vjerovatno se i egzodus za rata
sa Mlecima izmeu 1645. i 1699. god. brojio na desetke tisua. Ovi dugotrajni
ratovi kao i druge povijesne okolnosti dovee do neminovne vjerske i drutvene
polarizacije, koja e unekoliko promjeniti demografsku, kulturnu i ekonomsku
mapu Bosne, pa samim tim i sliku meukonfesionalnih odnosa obojiti tamnijim
tonovima. O tome, kao oevidac, svjedoi i slubenik francuskog konzulata u
Travniku Chaumette-des-Fosses: da se ne bismo ogrijeili o muslimane u ovoj
pokrajini, valja kazati da su oni, kako i sama raja (uglavnom seljaci krani) priznaje, bili vrlo blagi sve do prije nekog vremena. Ali od poetka ovog stoljea,
zbog politike situacije, postali su neobino nepovjerljivi
Unato svemu Baeskijin perceptivno-imagoloki objektiv pozicioniran je
uzvodno od povijesnih datosti. U jednoj biljeci za godinu 1780. ljetopisac navodi ovakav sluaj:
Luda ki jednog starca silazila bi u ariju. Djeca bi je zadirkivala a ona bi ih tjerala
topuzom koji joj je visio o lancu. Od nje su ak i odrasli bjeali. Lijepo se pokrivala,
tako da je niko nije mogao vidjeti; feredu bi uredno namjestila...nakon to se svijet
s njom zabavljao nekoliko dana, poee od nje strahovati, tako da su pred njom i
kolukije bjeale. Navaljivala bi na vrata krmi, na krane, idove i djecu, i pri tom
bi psovala (Ljetopis, str. 177.)
Biljeku navodimo kao primjer u kome se, moda, krije supsrat Baeskijine
rezistentnosti na eroziju meukonfesionalnih odnosa. Opasnost od poludjele djevojke prijeti svakom ali ljetopisac na kraju markira one koji su, iz njegove vizure,
najmanje zatieni idove, krane i djecu. Stavljanje sugraana Jevreja i krana u isti niz sa djecom najdirektnije izraava jednu naelnu definiciju za kojom se
zapravo u veini tekstualnih ulomaka o inovjercima Baeskija povodio u pravnim naelima Islama krani i Jevreji imenovani kao zimije bivaju tretirani i kroz
erijatsku pravnu kategoriju nazvanu garibun tj. oni koji potrebuju zatitu. Slika
inovjeraca u tekstu Ljetopisa funkcionie, povijesno gledano, manje na iskustvenim a vie na simbolikim premisama, unutar kojih je kategorija nezatienih,
ini se, bitno odredila sam okvir te slike. K tome, slika inovjeraca funkcionira i na
fonu jednog odmjereno izraenog osjeaja bliskosti meu posveenima (narodima Knjige), a taj izraz bi se ovdje odnosio na vjernike, u nedoktrinarnom smislu
te rijei. Tako ljetopisac, nabrajajui sugraane nastradale u jednoj pobuni 1773.
godine, za izvjesnog Hasan-agu kae da je imao veoma lijepo ophoenje prema
kranima i idovima, istiui tu osobinu kao vrijednosnu ocjenu karaktera, a,
s druge strane, esto istie i lijepe karakterne osobine kao i pobonost pojedinih
krana i Jevreja, meu kojima je mnogo njegovih prijatelja:
Poboni kranin starac Popo, sofija (Ljetopis, str. 147.)
Zimija Risto, ali ne zapravo Risto, primjera mu na svijetu nije bilo...brzo je iao,
mistik, pravi rianin, poboan...On nije nikoga uznemiravao. Imao je kuu na varoi, koja je pripala dravi, jer umrli nije imao nasljednika. Ne bi nikoga psovao ni
napadao (Ljetopis, str. 215.)
Sreko M. Daja, Konfesionalnost i nacionalnost BiH, Sarajevo 1992, 105
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, prema N. Malcolm: Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995., 4950.

178
Salamon, ohadija, bazran, bogat, moj prijatelj. Siromanom svijetu bi pozajmljivao pare uz potvrdu (Ljetopis, str. 227.)
Zimija Mileta, pravi neimar, kojeg su na putu ubili Arnauti-razbojnici, kad je ovaj
s nekoliko kesa novca iao u Novu Varo radi kupovine stoke. Bio je lijepe naravi
Sa stanovita povijesnog iskustva nesvakidanje priznavanje svojstva pobonosti pripadnicima drugih svjetonazora zacijelo moemo blagodariti Baeskijinom doivljaju svijeta baziranom na elementima sufijske ezoterike tradicije, koja je u svome traenju Duha u drugome izbatinila jednu osobenu vrstu
kosmopolitizma. To insistiranje na bliskosti posveenih, koje do izraaja dolazi
primjerice u frekventnoj upotrebi judeo-kranskih simbola u tumaenju snova i
neobinih vijesti, potvrdni je vid sufizmom emaniranog transcendentalng jedinstva religija abrahamovskog religijskog kruga i najbolje bi se mogao oslikati
poznatom metaforom o vinu koje poprima boju ae. Meu mnogim znaenjima ove izreke, kako kae Seyyed Hossein Nasr, je to, da boansko otkrovenje
poprima boju oblika u kojem je otkriveno specifinoj grupi ljudi. Primalac, to e
rei aa, daje boju vinu ili onome to je otkriveno s Neba, a na dubljoj razini tu
samu au su oblikovale ruke Neba
Na osnovu reenog mogli bismo izvesti nekoliko opih zakljuaka:
Prvo: Kada govori o ljudskim slabostima, manama ili vrlinama svojih kranskih i jevrejskih sugraana, Baeskijini opisi, karakterizacije i komentari nikada
nisu vezani za konfesionalni identitet imenovanog, uvijek su te karakterizacije,
afirmativne ili negativne, orijentirane ad hominem i vezane za konkretne ljude, a
markirana svojstva, u imagolokom smislu, natkonfesionalna, opa i univerzalna
bilo da se radi o plemenitostima ili gadostima, kako bi to u jednoj, neto drugaije formulisanoj, misli rekao na jedini knjievni nobelovac.
Drugo, gradei sliku o svojim sugraanima druge vjere Baeskija nikada ne
reproducira sadraje iz okotalog registra stereotipnih predstava o drugima, o
njihovom nainu ivljenja, obiajima, vjerovanjima, sposobnostima, izopaenostima i svemu onome to narodi znaju ili uobraavaju da znaju jedni o drugima.
On ne daje skoro nikakve informacije o pojavnim oblicima religijske i folklorne
tradicija bosanskih krana i Jevreja, niti, s tim u vezi, izvodi bilo kakve generalizacije. Imagoloki horizont Ljetopisa ne funkcionira na deskriptivnoj ravni ve
na jednom viem, metafizikom nivou.
* * *
Iako Ljetopis Mula Mustafe Baeskije obuhvata gotovo cijelo jedno burno
stoljee, obiljeeno sukobima i ratovima sa Austrijom i Rusijom, na relativno
malo mjesta spominju se ljudi i narodi s druge strane granice. Razlog deficita ta
Sufijsko uenje, iji je ljetopisac po vlastitom svjedoenju posveenik, se najee i odreuje
kao islamski ezoterizam a svakoj ezoteriji je svojstven veoma visok stupanj sinkretizma, tako da
su sve klasifikacije u tom korpusu uveliko proizvoljne ili bar nametnute; u tom sinkretizmu, u potrazi za krajnje unutranjim, geografske i vremenske razlike prirodno se rastau (Devad Karahasan,
Knjiga vrtova, Sarajevo 2004, 106)

Seyyed Hossein Nasr, Religija i religije, izazov ivljenja u mutireligijskom svijetu, Sarajevo
1996, 33
179
kvih sadraja mogao bi leati u injenici da je administrativna granica Osmanske

imperije, koja se u to doba podudarala sa sjevernom, junom i zapadnom granicom Bosne, u isto vrijeme bila i razmee kulturno-civilizacijskih zona, meu
kojima je razmjena informacija i kulturnih dobara ve stoljeima izrazito niskog
intenziteta. Ljetopieva neinformiranost ili pak poslovina suzdranost spram
oitovanja o onim stvarima o kojima nema dostatnih i provjerenih saznanja, gradi tako neku vrstu znakovitog minus prisustva kada je rije o imagolokim
karakterizacijama Austrijanca i Rusa kao naroda s kojima je Osmansko Carstvo
konfrontirano. Sliku o njima Baeskija svodi na faktografski hladnu predstavu o
arhetipskom neprijatelju, izvjetavajui jezgrovito i kratko o broju njihovih vojnih snaga, topova i konjanika, doivljavajui njihove poraze kao boansku milost
a njihove pobjede kao boansku srdbu, ili pak dozivljui mitoloke fantazme
kroz podsvjesno induciranu metaforiku viziju o Austriji kao mranoj zemlji i
stanitu bajkovitog zla:
Svijet je priao kako se, navodno, u neprijateljskoj zemlji Austriji pojavila nekakva
velika adaha, za koju kau da joj je tijelo ogromno...(Ljetopis, str.306.)
Jedan od rijetkih izuzetaka kad je rije o vojnim neprijateljima jeste jedan

zapis iz 1768/69.god. u kojem Baeskija biljei pohod bosanskog valije Mehmed
Silahdar-pae na Crnu Goru. Predstavljajui taj pohod kao veliku pobjedu muslimana o Crnoj Gori i Crnogorcima pie:
Na ovim crnogorskim putevima je vrlo teko voditi borbu, jer je to sami kamen, pa
je nemogue to opisati onome ko nije vidio. Ja sam od nekoliko osoba sluao da bi
voljeli, kako kau, na drugu vojnu i ezdeset konaka daleko otii, jer im je to lake
nego u ovaj kameniti kraj. Osim toga, neprijatelj, ako ga napadne, skriva se, jer ima
sto hiljada zaklona. S Crnogorcima je vrlo teko voditi borbu, jer oni u borbi nemaju
odreenih pravila nego iznenada doekaju, a brzi su na nogama da im je teko nai
primjer. S njima se ne moe boriti onaj ko ne pozna njihove varke. Zato su i u ovoj
borbi mnogo doprinijeli Trebimjci, Nikiani i stanovnici Spua koji su im vjeti
Prenosei to su mu, kako sam tvrdi, neposredni uesnici rekli, Baeskija

daje veoma upeatljivu sliku Crnogoraca izgraenu na fonu, oigledno, jo prije
Baeskije formiranih a i danas uvrijeenih etnikih stereotipija o njihovoj ratnikoj vjetini
Baeskijin imagoloki diskurs o Arapima i Turcima ini niz eksciplitnih iskaza u kojima se daju neke uopene karakterizacije ovih naroda. Kao specifikum
uoili smo naklapanje o jezikim razlikovnim obiljejima tj. isticanje tobonje
superiornosti maternjeg bosanskog u odnosu na arapski i turski jezik, ime je
potenciran samosvjesni bosanski identitet kazivaa. Inae, tekst Ljetopisa u vie
aspekata izraava tu svijest o etnikoj i jezikoj posebnosti Bonjaka, primjerice
kroz iskaze o bosanskoj a ne osmanlijskoj vojsci u Bosni, o autohtonoj epskoj
bonjakoj tradiciji i sl..
Slika Arapa ipak bitno se razlikuje od predodbe o Turcima/Osmanlijama,
to je po prilici vezano s injenicom da je dodir Bonjaka sa Turcima bio stvaran i opipljiv a sa Arapima posredovan i simbolian. Nabrajajui, u svearskom
stilu, povijesne datume i dogaaje iz ranoislamskog perioda arapske povijesti,
Baeskija daje predstavu o Arapima kao hrabrim i beskompromisnim sudionicima zbivanja koja predstavljaju ishodite opemuslimanske povijesti. U vie
180
hiaja (kratkih pounih pria) koje Baeskija donosi u drugom dijelu Ljetopisa
glavni protagonisti nose arapska etnika obiljeja bilo da su kao Arapi oznaeni
ili da njihovu pripadnost tom etnosu sugeriraju imena junaka. Niz anegdota ima
porijeklo iz 1001 noi pa su i tipsko-karakterne osobine likova delokalizirane i
univerzalizirane u viestoljetnom procesu usmenog prenoenja i migriranja sadraja ovog zbornika. Turci Osmanlije oslikani su pak znatno tamnijim bojama,
kao arogantni i uznositi ljudi. U nekrologiju za godinu 1776. ljetopisac za Omer
efendiju, zamjenika katiba u mehkemi, kae da je bio poput kakvog Osmanlije
jordamli (Ljetopis, str.134). Na drugom mjestu Baeskija nimalo ne skriva svoju
averziju prema Osmanlijama:
Jedan turnadija, iz Istanbula. Ovi iz Istanbula dolaze u poderanoj obui
s pola papue i traei kakve slube, etaju se vilajetima. ta e, svrha je
novac (Ljetopis, str.258)
Na istom u nekim od Baeskijinih anegdota konfrontirani su bonjaki i anadolijski intelekt, pri emu se ovaj prvi redovito pokazuje superiornijim:
Sin nekog jaramaza, kojem bijae ime Jaramaz, esto je putovao po Anadolu. Tako
jedne noi u Anadolu nae se u drutvu aga i drugih mjetana koji su priredili sohbet-halvu uz koju igrae razne igre. Najposlije upitaju i doljaka: Bonjak, da li
i ti znade kakvu igru? Bonjak kao stidei se ree da i on znade neke igre, pa od
svih prisutnih pokupi po neku vredniju stvar: sat, srebrni no, novac i drugo, a ovima
ree da se oni poveu za ruke i tako jedan asak priekaju dok se on vrati. Jaramaz
Bonjak sada izae iz odaje, uzjae na konja i odatle pobjegne...(Ljetopis, str.380)
U povratnom spregu slika drugog javlja se i kao suplement iskaza u kojima

Baeskija iznosi autodefinicije bonjakog karaktera i mentaliteta. Neka u tom
smislu kao ilustracija, i neodvojiv dio naeg razmatranja o kategoriji drugosti,
poslue biljeke u kojima ljetopisac daje dvije sasvim oprene karakterizacije
vlastitog naroda:
Bosanski svijet je udnovati svijet, naivan je i neznalica, slian ovci. Ako, naprimjer, neko nekog pohvali, pa bilo to paa ili ma ko drugi, svi ga u tom ponu slijediti, i to ide kao lanac. Meutim, ako domalo iza toga istoga neko pokudi, i opet ga
slijede (Ljetopis, str.277)
U vrijeme odlaska na vojne, meutim:

Kraa nije bilo zato to nije bilo kradljivaca, a ne zato to su kue uvane. Bonjaci
su u tom pogledu u odnosu na druge narode kao aneli... (Ljetopis, str.267)
Vedad Spahi and Osman Halilovi

The Image of the Other in Mula Mustafa Baeskijas Chronicle
Summary
Mula Mustafa Baeskijas Chronicle, written in the 18th century, provides an abundance of
material for imagological research. The authors of this paper have tried to answer the following
questions: through what literary strategies, from what ideological premises and under what histori-
181
cal circumstances do old literary texts create an image of the other in an environment that does not
perceive otherness only over the walls of imperial and civilisational boundaries but literally lives
this otherness as the reality and immediacy of its own everyday life. From 1764 to 1804, Baeskija
wrote a detailed report on the events in the city of Sarajevo and the entire Bosnian eyalet, providing
brief but telling comments of people and events. In his notes, the entity of otherness is present both
in its broader (the powers-that-be, women, peasants, lunatics, etc.) and in its narrower imagological sense those of a different faith (Catholics, Orthodox believers, Jews), non-Bosniaks (Turks,
Arabs...), military and political enemies of the Ottoman Empire (Austrians, Russians, Montenegrins...) as the other. In the paper, we focussed on the narrower definition of the other and came to
the following conclusions:
the 18th century, as a period of a general political, military and economic stagnation of the Ottoman Empire in Bosnia, was marked by perpetual social crises, unrest and rebellions, which would
lead to a worsening of the relations between Bosnian Muslims and people of other faiths. In spite of
this, the picture of Bosnian Christians and Jews in Baeskijas Chronicle is eminently affirmative,
this being the case on account of the following premises:
a) the basic view, on the part of Islam, of Christians and Jews as followers of the Book and
co-inheritors of Abrahams monotheist tradition, which earned them special respect among the
Muslims, and on the level of state organisation, it secured them clearly prescribed forms of protection through the so-called positive discrimination;
b) the Sufi cosmopolitism, based on seeking the Spirit in the other regardless of religiousdogmatic exclusivity;
c) the character of the writer himself, marked by the virtues of tolerance, gentleness and the
love of peace;
d) the specific Bosnian tradition of mutual tolerance between different religions, arising
from the awareness of sharing the same living space and a common historical fate;
e) traces of mythological naivety in the notions and interpretations of events or the consequences of events featuring domestic members of different faiths.
The imagological notion of ethnic Turks, and finally of those peoples that were in conflict with
the Ottoman Empire is hardly comparable to that of Bosnian Christians and Jews. There are relatively few notes featuring descriptions of Austrians or Russians, most likely as a result of Baeskija
not being very well informed about them or possibly due to his being hesitant when it came to
pronouncing his views on matters about which he did not possess sufficient and verified knowledge.
In a sense, one could speak of a minus presence of the notion of the enemy, reduced to brief and
pithy mentions of the enemys armed forces, or to mythological phantasms like the news of the advent of a giant dragon in the enemy land of Austria, which may be interpreted as a subconsciously
induced metaphorical vision of an unknown land as the habitat of a fairy tale-like evil. An exception
to this is the affirmative picture of Montenegrins, shaped against the background of ethnic stereotypes concerning their fighting skills, formed before Baeskijas time.
By way of feedback, the image of the other also appears as a supplement to the explicit statements in which Baeskija provides self-definitions of the Bosniak character and mentality.
Slobodanka Pekovi (Beograd)
Nacionalno i evropsko kao odraz odnosa svoj/tu u

srpskim putopisima
Pozicija putopisca pa i njegovog dela, putopisa, nalazi se u irokom rasponu

razlika od objektivnog i liberalnog posmatraa pa do kralja laova. Pri tom treba
imati na umu da ma kako te razlike izgledale velike, one ne moraju da budu nepremostive jer ih pisac najee i nije svestan i esto nastupa iz pozicije objektivnosti i benevolentnosti. Jedinio to je ta benevolentnost obino prikrevena tiranija
nauenog stereotipa kada pisac nastupa kao predstavnik znanja koja je stekao,
a smatra da je njegovo znanje jedino i najbolje. Tako je na primer uobiajen
stereotip u opisima naroda. Znaajno veliki broj pripadnika naroda na Balkanskom poluostrvu doivljava kao izvor pretnje narode ili narod sa kojim je bio u
otvorenom sukobu i uz oseanje ugroenosti nisu u stanju da razumeju i razloge
druge strane. Izmeu slike o samom sebi i onoga kakvi smo u stvari, postoji veliki
raskorak. U slici o nama nema mesta za runu stranu nas samih. Nadmo sa
kojom se govori o drugima pokazuje i nerazumevanje i neznanje ali i potrebu za
nadmetanjem. Meutim, kada opasnost od sukoba vie ne postoji, kada se smatra
da je kriza prevaziena, putopisi pokazuju neverovatni stepen tolerancije prema
doskoranjem neprijatelju. Svi putopisi po tek osloboenim (od Turaka) krajevima Srbije govore sa razumevanjem i nostalginom naklonou o Turcima. Iz
putnikih pisama Jelene Dimitrijevi, kritiar Bosnaske vile izvlai na prvo mesto
edukativnost i egzotinost, ali i istie: Iz njih smo videli neto sasvim novo, to
mi dosad nijesmo znali; tu smo u pravoj boji i ljepoti upoznali nae petovjekovne
susjede i sada stvarne prijatelje., ili, znatno kasnije, ali sa istim nostalginim
razumevanjem jedan drugi putopisac kae: ovek ne moe da zamisli koliko je
milo tepanje turske poezije. Jelena Dimitrijevi je bila jedna od prvih putnica u
tek osloboene krajeve i njeno vienje jeste bilo otvaranje prozora prema orijentalnoj kulturi, ali kada 1923. Rade Drainac putuje od Prokuplja do Blaca, onda
se evropsko i nacionalno pretvara u odnos metropole i provincije, vieg i nieg
kulturnog reda. Oima oveka iz velikog kulturnog centra, Drainac odmerava
mesta po Junoj Srbiji. S jedne strane, njegovo urbano iskustvo istie prirodne
lepote, ali sa druge se suoava sa uasnim higijenskim uslovima i nepostojeim
kulturnim ivotom: Inae ivot Nia je jo uvek na nivou provincijskih varoi.
***, Jelena Dimitrijevi: Pisma iz Nia, Bosanska vila, 1899, XIV, 56, str. 60.
Rade Drainac, Pod junim nebom. U zemlji sunca, malarije i dukata, Putujem, putujem,
Putopisi i reportae, prir. Gojko Tei, Beograd, 1999, str. 13.

A tako milo ulaze u umorne zenice zelene njive u kojima je rano zasejana penica. (7),
Nebo je vedro i nekako je ipak prijatan pogled na daleke, bistre pejzae. (7), iz knjige: Rade
Drainac, Putujem, putujem, Putopisi i reportae, prir. Gojko Tei, Beograd, 1999.

184
Slobodanka Pekovi
Mizerno povlaeno pozorite nikakvu misiju ne vri skandaloznom igrom. Ostale distrakcije su svedene na minum.
Ovo kulturno podneblje pati i od onog problema koji bi se mogao nazvati
sindromom malih naroda. Mali narod se vrsto dri svojih navika i svojih vrednosti, teko prima novotarije i strance. Jednom rei, uplaen za svoje nacionalno
bie, brani se odbacivanjem i odbijanjem. A opet, sa druge strane, taj isti mali
narod sa enjom viri preko ograda svojih dvorita i kod suseda vidi iskljuivo
svetlost, sjaj, bogatstvo i uspeh. Mali narodi imaju sindrom getoizirane svesti.
Okruuju se bodljikavom icom odbrane i neprihvatanja, a sa stalnom zaviu
gledaju kroz ice. Svi mali narodi. Zato to su usamljeni, nose u sebi jednu melanholinu stidljivost, koja rastvara aktivnost. Sad su samouvereni, pobedniki,
sreni, sad su skrueni pred sobom i svojim najgorim neprijateljima. Sad heroji,
sad roblje asketskog mentaliteta. U umetnosti malog naroda to se naroito ispoljava. Stalna dvostrukost vienja i vrednovanja sebe i drugih pokazuje se kao
otvoreno poreenje u kome se bez ikakvog zazora staje na stranu naeg kao
na primer u putopisu Jovana P. Jovanovia U manastiru Pakri. Putopisac kae
kako mu je srce zazeblo dok je gledao zemlju i kue doseljenih eha i uporeivao
ih sa starosedelakim srpskim: Dok je kua Srbina ... u sasvim primitivnom stanju, dotle je u ovog doseljenika sve napredno. Autor krivi doseljenike to Srbin
i pored svoga zemljita kupuje kruh dok se stranci bogate od iste zemlje, jer Srbin
nije len ali je neumean u radu i u venoj borbi krajikoj.
I dok se u sluaju putopisca Jovana P. Jovanovia odmah vidi kakav je njegov
odnos prema svome i tuem, u mnogih drugih je taj odnos prikriven nauenim
floskulama, kulturnim nasleem, ili potrebom da se lino znanje upotrebi kao paravan. Odnos prema nacionalnom i evropskom u srpskim putopisima predstavlja
vaan segment kulturne i nacionalne zrelosti jer je putopisna knjievnost u velikoj
meri uticala na prihvatanje ili odbijanje kulture drugih naroda. Srpski putopisi su
zavisno od kulturne, istorijske ili politike situacije, gradili sliku o drugom i formirali nacionalno miljenje. Putopisi su pomogli uvrivanju nacionalne svesti
u vremenu kada se konstituisala srpska drava posle osloboenja od Turaka kada
je svest o svome bila preovlaujua i isticana kategorija. Docnije, odnos prema
tuem i svome je odredio odnos prema Evropi i evropocentrizmu, ali je u isto
vreme zapadnoevropska kultura dobila ulogu tita u odnosu na srednjeevropsku
jer u tom trenutku je bilo vano osloboditi se, ili bar neutralizovati uticaj austrougarskog i orijentalnog naslea. Evropsko i nacionalno je takoe bio i odnos koji
je odreivao srpsku knjievnost prema kategorijama klasinog i modernog.
Odnos prema Evropi, odnosno odnos prema zaviaju, u putopisima Isidore Sekuli je jedan od konstruktivnih elemenata. Kada pie o dalekim zemljama
izgleda kao da najbolje vidi svoju Vojvodinu, i obratno. Evropa se nasluuje u
svakoj njenoj pripoveci, u svakom njenom kritikom tekstu. Tako je u njenim putopisima, kao i kod Jovana Duia, tue bilo mera za svoje, svoje se odmeravalo
prema tuem. Ovakav odnos prema tuem predstavljao je vidan iskorak u odnosu
na ono to se poetkom 20. veka smatralo funkcijom knjievnosti, ili funkcijom

Rade Drainac, Ni i njegova budunost, Samouprava, 28. 1. 1924, XIX, str.3. (Isto u knjizi
Putujem, putujem, str.10)

Isidora Sekuli, Problem malog naroda, Ogledi, Novi Sad, Beograd, 1959, str.286.

Posestrima, 1890, I, 78, str.116.
Nacionalno i evropsko kao odraz odnosa svoj/tu u srpskim putopisima
185
putopisa. Veoma snana potreba za nacionalnim odreenjem, za stvaranjem srpskog kulturnog prostora, diktirala je i odnos prema putopisnoj knjievnosti. Otuda
je simptomatino miljenje jednog putopisca da je neophodno i vano upoznati pre
svega svoju zemlju i da je sramota poznavati bolje tuu od svoje zemlje: Da se
deset Srba sastanu, pa da pripovedaju jedan drugom o tome, kud je koji putovao,
i ta je sve na putu uo i video, svaki bi znao vazdan i po najtanje priati o vajcarskoj, Italiji, Francuskoj, Nemakoj, pa ak i o paniji i Jegiptu, i to s kakvim
oduevljenjem i kakvim patosom bi umeo pripovedati, kao da mu je to sve od srca
otpalo ... A da zapita jednoga samo od te desetorice Srba, da ti kae to god o
Srbiji ili o Crnoj Gori ili o drugim srpskim krajevima, evo glave, da bi to znao sa
svim toliko rei, koliko je iz kakve nemake ili maarske eografije nauio.
Ukoliko bi se spoznaja svoga i sebe oznaila kao mera patriotizma, onda su
moderni putopisci s poetka 20. veka negovali drugaiju spoznaju. Isidorin patriotizam je bio daleko od plaevnog, sentimentalnog i pretencioznog oseanja
koje je prevladavalo u prethodnom stilskom komleksu. Kod Isidore Sekuli pre bi
se moglo govoriti o kultu nacionalne snage, oseanju koje je bilo zajedniko i
Milou Crnjanskom i Rastku Petroviu i Stanislavu Vinaveru. Nae, koje se moglo
itati i kao nacionalno, sada se povezivalo sa vitalizmom, naravno sa nacionalnim
vitalizmom. U njenom vienju, nae, bez obzira to mu je ona poklanjala svu
ljubav, postavlja se pred sud posmatraa. U Pismima iz Norveke ona govori kako
je na strani ljudi sa severa, a ne onih sa juga jer severnjaci moraju da se bore sa
prirodom za sve to hoe da stvore. Druge je razmazilo bogatstvo u svetlosti i
lepotama. Stalno meanje odnosa svoga i tueg dovodi do inovativnog vienja
predela u kojem se lino i objektivno, stvarno i imaginativno ravnopravno meaju
i otvaraju itav rudnik informacija (istorijskih, ekonomskih...). Najdalje je u tom
pogledu otputovao Ivo Andri otkrivi nam tom prilikom kraj razlika, a kao i Dui
i Isidora Sekulu, svoju prirodu: Svaki predeo sveta ja sam posmatrao predano i
zaljubljeno kao da je on sav svet i jedino to mi ja dano da vidim, ne mislei otkud
dolazim ni kuda idem, zaboravljajui ko sam, trudei se da od gledanog predela
uzmem najvie to se jednim pogledom moe, ali i dajui sebe njemu, bez potede
i oklevanja.10 I Duiev i Isidorin opis putovanja kroz evropske zemlje su neuobiajena putovanja. Kod Duia zato to se putuje kroz himerine predele tue
kulture, istorije ili umetnosti da bi se ispriala pria o sebi samom. Ta pria ne uporeuje, u njoj se tue i svoje ne takmie jer je autorovo polazite svest o sopsvenoj
nadmoi. Iako je putopis po definiciji vezan za okruenje, a putopisac je neizbeno
sa predelima, mirisima i svim onim na ta nailazi, obe knjige ovih pisaca gube
odliku putopisnog anra ba zbog tanjenja granica izmeu subjektivnog i objektivnog, svojeg i tueg. Evropa o kojoj oni piu jeste neto drugo, ali preplitanje vizura
dovodi do bliskog vienja u kojem se norveke jabuke sputaju na vojvoansku
zemlju, a crkve po Francuskoj zvone zvonima iz srpskih manastira. Zanimljivo je
da, u svome vremenu, i putopis Jovana Duia i Isidore Sekuli lome anrovske
odlike putopisne knjievnosti i postaju izizetno nefikcionalno delo, ali isto tako
***, Tri nedelje peice po Srbiji, Srpkinja, 1882, I, 7, str. 54.
Kada Jelena Dimitrijevi prvi put ugleda Ni, njoj grunu suze, ona se baci majci na grudi i
izgovori sentimentalnu tiradu o slobodi.

Radovan Vukovi, Poetika hrvatskog i srpskog ekspresionizma, Sarajevo 1979, str. 61.
10
Ivo Andri, Lice zemlje, NIN, IV, 1.1.1955, br. 209, str.5.

186
Slobodanka Pekovi
postaju neka vrsta predskazanja jer imaju odlike putopisa kakavi se danas pie. U
vreme propustljivih evropskih granica, putopisci se, kao i ova dva pisca sa poetka
20. veka odriu opisa i svoju panju usmeravaju na opte, vie kategorije. Dui
na spirutualnost, a Isidora na etike vrednosti, dok dananji putopisac ne govori o
Kazahstanu, ve o raspadu ruske imperije (Ryszard Kapuciski, Imperija), ne o
Kubi ve o oaju art deco-a (Geoff Dyer, The Despair of Art Deco).
Evropa, koja je srpskim putopiscima izgledala kao zbir ugledno ureenih drava teko se mogla uporeivati sa Srbijom u svim onim stvarima koje su rezultat
reda, rada i duge i kontinuirane istorije. ak ni u onome to se smatra glavnim,
zvaninim, snanim, ali i prinudnim obelejem drave kao to su granice, nije se
moglo govori kao o stalnoj veliini jer je bila pomerljiva i nestalna, za granice se
jo ratovalo, pregovaralo ili matalo. Zato su se konstruisali drugi, slini identiteti
koje je trebalo istraiti i ispitati. Putopisci su se usredsredili na duh, umetnost,
kulturno naslee i u tom krugu obeleavali su odnost svoga prema tuem, Evrope
prema nacionalnom. Fokusiranje na ovaj vid identiteta nije znaio ni ontoloki
datu venu stabilnost identiteta, niti njegovu jedinstvenost, potpuno nesavladiv
karakter, niti privilegovan status kao neto potpuno i celovito samo po sebi. To
je znailo pronalaenje mogunosti samoznaenja i mogunosti da se svoje inkorporira, ili distancira u/od tueg. To je takoe znailo da se ouva nacionalna
samosvest u onoj meri u kojoj je to bilo najvanije i mogue. im bi putopisac
izlazio iz tih okvira dolazilo je do sudara kulturnih modela, jer je, kao i svaki
Evropljanin, bio vezan kulturnim nacionalizmom iji je prvi cilj da raspozna nacionalni kanon a zatim i da mu sauva i istakne estetsku autonomiju. ak i kada
je izgledalo da je vizura pisca izdignuta iznad nacionalnih razlika i usmerena na
univerzalne vrednosti, deavalo se da je uoljiva pojava hijerhije (izmeu evropske i neevropske kulture) i preovlaivanje etnikog principa. Tako se u putopisima Jelene Dimitrijevi uvek, latentno osea duh nadmoi obrazovane Evropejke.
I kod Jovana Duia evropocentizam je neskriven i obeleen je znakom duhovne nadmoi i nerazumevanja, ili prenebregavanja. Duiev evropocentrizam u
svome sreditu nema evropsko ve srpsko kulturno i versko naslee. Dui je
prema sopstvenim reima bio ovek koji je imao sreu da je mogao mnogo da
putuje, ali ta putovanja su ga ostavljala ravnodunim na raznolikosti i egzotinost
drugih predela i ljudi. U jednom pismu sestri iz Egipta (Kairo, 7.4.1928) Dui
kao da je saeo sav svoj etnocentizam i samozadovoljnost: Ja sam ovde u Kairu
ve pun mesec dana. Oko mene su Crnci, fesovi, damije i arapski jezik. Ovaj
narod je bog ubio jer ne zna za nae pravoslavlje, niti ume da govori na naem
lepom srpskom jeziku, ne slavi krsno ime, i ivi u pesku. ene ne smeju da se
pogledaju u ogledalo jer su crne, i ne moe za njih biti pomoi ni od sapuna, ni
od pudera.11 Tako Dui, koji je predstavnik zemlje koju je Evropa uvek gledala
iz pozicije imperijalistike i kolonizatorske kulturne svesti, i sam postaje kulturni imperijalista. Za razliku od njega, suparnika internacionalizacija Isidore
Sekuli popunjava kulturne pukotine transportujui kulturno blago izmeu svog
i tueg. Prenoenje nacionalne tradicije iz periferije u centar (iz Srbije, odnosno
Vojvodine u Evropu), neminovno menja centar, redefinie vrednosti, a preodreenje moe da donese mnoge dobiti, jer omoguava novo uspostavljanje vrednosti
i redistrubucuju kulturnog blaga.
11
Aleksandar Petov, Manje poznati Dui, Trebinje, Pitsburg, Beograd, 2000, str.37.
Nacionalno i evropsko kao odraz odnosa svoj/tu u srpskim putopisima
187
Slobodanka Pekovi
The National and the European as a Reflection of the Ours/Foreign
Relationship in Serbian Travel Writings
Summary
The attitude towards the national and the European in Serbian travel writings represents an
important segment of Serbian travel writing, for travel writing influenced to a great extent the acceptance or rejection of the culture of other peoples. Depending on the cultural, historic or political situation, Serbian travel writings constructed the image of the other and formed the national
opinion. Travelogues contributed to the formation of the national consciousness at a time when the
Serbian people was in the process of establishing a state after the Turkish occupation., when the
awareness of ours was the predominant and often emphasised category. Later, the attitude towards
ours and the foreign determined the attitude towards Europe and Eurocentrism, but at the same
time, Western European culture assumed the role of a shield in relation to Central European culture,
for at the time it was important to be released from, or at least to neutralise the influence of Austro-Hungarian and Oriental heritage. The relationship between the European and the national also
determined the attitude of Serbian literature towards the categories of the classical and the modern,
so that travel writings from the beginning of the 20th century represented a genre that took Serbian
literature into modernism.
Vladimir Gvozden (Novi Sad)
Hronotop susreta u putopisima Miloa Crnjanskog
Literatura o putopisu je doivela veliki uspon tokom poslednje dve decenije.

Pa ipak, injenica je da ovaj anr ostaje veoma labavo odreena oblast knjievnosti i pisanja uopte. Jedno od stalnih zapaanja prouavalaca je da putopis upija
u sebe razliite pripovedne stilove i anrove, da uobliava i izmenjuje veliki broj
imaginativnih susreta, te da sadri potencijal za sadejstvo sa irokim opsegom
istorijskih perioda, disciplina i perspektiva (Hooper i Youngs 2004: 3). Shodno
tome, plodan pristup bi taj anr, pre svega, trebalo da posmatra kao prostor diskurzivnog konflikta u kojem aktuelni dogaaji bivaju asimilovani kroz specifine
hronotope to ta mesta i dogaaje pretvaraju u line vizije pisca. Ukratko putopisi
nisu prikazi, ve svojevrsni katalizatori putovanja. Kao takvi, oni su povlaena
vrsta tekstova za razumevanje pisanja drugog ili pisanja o drugom. Naime,
danas je iroko prihvaeno da putopis pripada iroj strukturi predstavljanja unutar koje se kulturne afilijacije i veze (...) mogu analizirati, osporavati i iznova procenjivati (Holland i Huggan 1998: XVIII-XIX; videti i Gvozden 2005). Moglo
bi se sasvim opravdano rei da je on veoma vaan medij za prouavanje sveobuhvatnog kruenja informacija meu kulturama.
U literaturi je takoe ocenjeno da je putopis u evropskoj knjievnosti doiveo
svoj vrhunac izmeu dva svetska rata (Blanton 1997: XIII). Postoji pretpostavka
da je to bio sluaj i u srpskoj knjievnosti u tom istom razdoblju i to ne samo po
broju putopisa, ve i po njihovim svojstvima. Nagli razvoj putopisa u ovom razdoblju uoio je pravovremeno knjievni kritiar i prevodilac N. N. Pei u lanku
Nai najnoviji putopisi: Inae, nai najnoviji putopisi nisu za potcenjivanje.
Oni imaju svoju istinsku knjievnu vrednost, koja garantuje da se ipak kreemo.
Istina, vie s Evropom, a manje sami. Tek idemo. A to nije ravo. Bolje napred,
nego da stojimo (Pei 1936: 515). U periodu izmeu dva svetska rata pojavljuju
se, izmeu ostalih, putopisi Jovana Duia, Miloa Crnjanskog, Stanislava Vinavera, Rastka Petrovia, Ive Andria, Jelene Dimitrijevi, Rada Drainca, Grigorija
Boovia, Milutina Velimirovia, Stanislava Krakova, Mihajla Petrovia, Marka
Ristia. Shodno tome, radna hipoteza je da su putopisi u razdoblju izmeu 1914.
godine (kada je Isidora Sekuli objavila Pisma iz Norveke kao nesumnjivi vid
osvajanja novih prostora putopisanja) do 1939. (kada Marko Risti, kao jedan
od poslednjih mirnodopskih putnika-pisaca, objavljuje putopis Iz noi u no u
beogradskom asopisu Peat) deo knjievnih strujanja evropskog modernizma,
kao i da sadre zajednike odlike knjievne poetike i poetike kulture, odnosno da
bi se moglo govoriti o kulturi srpskog modernistikog putopisa kao manje-vie
jedinstvenom kompleksu.
Jedno ire istraivanje svakako bi se moglo temeljiti na istraivanju tipologije hronotopa susreta u srpskom putopisu u navedenom razdoblju. Hronotop u pu-
190
Vladimir Gvozden
topisu nije prosto verbalni prikaz mesta kao poprita na kojem se razvijaju zaplet
ili lirske situacije. On mora, barem u sluaju uspelih predstavnika anra, preuzeti
osobeni duh mesta, koji je izraen u atmosferi, odnosno auri prisutnoj u njemu.
U stvari, traganje za izgubljenom aurom raznih lokacija i lokaliteta je, po nekim
istraivaima, upravo glavni element modernistike putopisne kulture. Modernistiki tekstovi registruju novu svest o kulturnoj heterogenosti, uslove i obeleja
modernog sveta. U putopisima su modernost, susret sa drugim kulturama i svest
o promenama neodvojivi. Kao takvi, ovi elementi, uzeti zajedno, sainjavaju i niz
specifinih putopisnih hronotopa susreta. Kroz hronotope, putopisi raznolikost
sveta pretvaraju u niz jedinstvenih narativa.
Prema Bahtinu, hronotop daje sutinsku osnovu za prikazivanje-slikanje
dogaaja. I to upravo zahvaljujui naroitom zgunjavanju i koncentraciji obeleja vremena vremena ljudskog ivota, istorijskog vremena na odreenim
delovima prostora (Bahtin 1989: 380). No, u pristupu putopisu, Bahtinov slabo
odreen termin hronotop, mora se odrediti u uem smislu, kao kognitivno sredstvo razumevanja sveta predstavljenog u naraciji, dok bi hronotop susreta podrazumevao upravo takvu kognitivnu dimenziju putopisnog susreta sa stranim, kao i
sve njene konkretne nijanse, od emocionalnih do ideolokih. Znaajna konstanta
Bahtinovog dela je posmatranje knjievnih anrova kao specifinih modaliteta
miljenja uopte. Naime, prema njegovoj koncepciji, knjievni anrovi ne transkribuju u umetniku formu otkria koja ve postoje spolja, ve su oni sami
naini otkrivanja sveta. U primarnom smislu, hronotop je sredstvo za poimanje
sveta, vid razumevanja prirode dogaaja i iskustva. Dogaaji se nuno odvijaju u
nekom kontekstu, a hronotopi se razlikuju prema tipovima razumevanja konteksta i odnosa dogaaja i delovanja. Shodno tome, mogunosti putopisnog izraza
bi trebalo posmatrati kao zavisne od vrednosti, zakona i obiaja osobenih i promenljivih okolnosti.
Kao to je kod nas dobro posvedoila glasovita polemika izmeu putopisca
starije generacije Marka Cara i pisca novog senzibiliteta Miloa Crnjanskog, u
prvim decenijama prolog veka postojalo je kretanje od detaljnog, realistikog
teksta koji je praen otvorenim didaktikim i moralnim ciljevima, ka vie impresionistikom stilu usredsreenom na putnikove line reakcije, refleksije ili samosvest. Ipak, iako su se tokom pomenutog razdoblja promenile mnoge formalne
karakteristike putopisa, teme su ostale nepromenjene. Shodno tome, ne bi se moglo rei da je putopisni susret Crnjanskog bio susret sa stranim kao nepoznatim,
jer prostori njegovog interesovanja Francuska, Nemaka, Italija, panija, Skandinavija bili su ve dobro mapirani u srpskoj putopisnoj tradiciji. Meutim,
iako on pie o prostorima iji je repertoar osobina i pria ve bio dobro ustanovljen kako u srpskoj tako i u evropskoj putopisnoj tradiciji, u njegovom sluaju je
oigledno da postoji nastojanje da se taj repertoar menja. U stvari, primera radi,
putopisi o Toskani ili Berlinu zaista jesu dijagnoze samih repertoara, ali i pokuaj
njihove izmene. Opravdano bi bilo rei da je upravo zbog pojaane svesti o naslagama anra, Crnjanski bio pisac koji je teio da stvori vlastiti hronotop.
Milo Crnjanski je pisao putopise i putopisne reportae u razdoblju izmeu
dva svetska rata, putovao je sa foto-aparatom i kamerom u ruci, putovao je u raznim svojstvima i ulogama, vozom, automobilom, biciklom, volovskim kolima,
avionom, brodom a sve to je doprinelo pluralnosti njegovog putopisanja. Od Pisama iz Pariza do Hiperborejaca njegov putopisni diskurs je osvajao razliite
191
geografske prostore, ali i naine pisanja o putovanju. Naime, u ove putopise je utkana razlika kao estetska kategorija. Takva razlika vidljiva je u stilu, u nainima
tematizacije stranog, kao i u sloenosti motivacije za putovanje. Meutim, moglo
bi se rei da je ona najvidljivija tamo gde je najmanje oekujemo, a to je u ravni
jednog od temeljnih poetikih postulata Crnjanskog koji su u osnovi njegovog
sumatraizma. U svim putopisima, postoji modernistika tenja da se, koliko zbog
razlike toliko i uprkos njoj, traga za jedinstvom koje sve proima, i koje u osnovi
fragmentarni, neinteligibilni, areni svet pretvara u svet razumevanja i smisla.
U razdoblju poslednjih decenija 19. veka i poetkom 20. veka, a pogotovo
posle Prvog svetskog rata, postoji nekoliko vrlo vanih tokova na Zapadu, koji
su, pored ostalog, izmenili prirodu putopisnog anra: razvoj i institucionalizacija
novih nacionalnih identiteta, vrste (inter)nacionalne hijerarhije, konsolidacija
i dominacija prie o progresu. Meutim, u ovom razdoblju javljaju se i suprotni kritiki tokovi, pre svega u antropologiji i psihoanalizi, koje su ukazale na
krhkost civilizovane racionalnosti. Kod Crnjanskog su prisutna oba toka, mada
je kritika strana njegovog putopisanja znatno izraenija nego, na primer, kod
Marka Cara i Duia, za koje je racionalnost civilizacije bila neupitna. U stvari,
Crnjanski je svestan fragmentacije iskustva, koja je obeleila meuratni period,
kao i proishodee meavine kultura, ljudi, roba, sveopteg fluksa u kojem je pojedinani identitet, kao i sagledivost smisla i veza, bio sasvim u drugom planu.
Naime, najvema i najotvorenije u Irisu Berlina, a potom i u drugim putopisima, ukljuujui tu i Ljubav u Toskani, putopisac je zabrinut za uslove i vrednosti
moderne Zapadne civilizacije. U Berlinu je fluks modernog kapitalizma ono to
najvie fascinira i istovremeno zabrinjava putopisca. Javlja se zabrinutost, koja
samo na trenutke moe da utihne u senci velike konstante pisanja Crnjanskog: u
momentima zamiljanja smisla koji se nahodi iza vidljivog sveta.
Putopisni hronotop Crnjanskog se u velikoj meri temelji na susretu, budui
da prvobitni susret sa stranim u njegovim putopisima zapravo ini stabilan temelj
svih daljih doivljaja. Naravno, to je zato to je taj susret neto to proistie iz
njegovog habitusa, odnosno iz intelektualnog prtljaga koji autor donosi u zemlju
u koju putuje. Vrlo esto u polemici sa steenim predrasudama, jo na prvom
koraku putovanja i pisanja o njemu, Crnjanski samosvesno pokuava da pria
svoju priu o drugom i drugaijem. Poznat je primer njegovog susreta sa Berlinom. Tom prilikom ironino govori o strancu koji, dolazei vozom, donosi i
svoj veliki prtljag predrasuda. Berlin, misli, ta to je hladni sever, kasarna pruska,
glupa i odurna (Crnjanski 1995: 269). Sasvim je jasno da je pisac svestan da anr
krije mogunost promene perspektive, ali i da izuzetno zavisi od poznatih stereotipova i kulturnih mitova. Putopis Crnjanskog, poput drugih uspenih putopisa,
posreduje izmeu dva poznata pola: pojedinanih fizikih stvari koje opisuje, s
jedne strane, i ire teme o kojoj govori (sopstvo, ideologija, svet, politika, kultura), s druge. A ta ira tema, ili iri problem, meuigra je posmatraa i posmatranog, putopievih predrasuda i provere sa kojom se te ideje suoavaju tokom
putovanja, to ini i glavnu dinamiku (zaplet) putopisnog anra. Zato se, na
primer, susret Crnjanskog sa Berlinom odvija negde izmeu svesti o naslagama
anra, poznavanja istorije zemlje o kojoj je re i doivljaja aktuelnog trenutka:
Nezgrapni, besplamni nemaki ivot (pronalazak pisaca) promenio se, u jednu
grozniavu i svetlu zaarenost. Zemlja koja ima najmoniju industriju boja i jedno staro, nedovoljno poznato, vanredno slikarstvo, nije siva, ni glupo bezbojna.
192
Vladimir Gvozden
Zemlja najlepih kestenova, jezivo zelenih proplanaka, sad, sve vie nadzidana
u beton, gvoe, u staklo, svetli se od boja i danju i nou (Crnjanski 1995: 255;
podvukao V. G). S druge strane, postoje i oni iskazi koji prete da sasvim podriju
ovakve sintetike slike, jer Crnjanski je putovao u periodu zaetaka nove epohe
globalizacije, koju je sa posebnom osetljivou okarakterisao takoe u putopisu
o amerikanizovanoj Nemakoj: Postoji jedna velika berza, na kojoj se misli
amerikanskim podacima, kursevima i interesima, skoro bi se moglo rei: za veliinu i potrebe USA (Crnjanski 1995: 259). Stvarnost se prisvaja pomou analogije koja je regulativni princip putovanja, tako da autor eli da ostvari mogunost
govora i o stereotipu i protiv njega, eli da izrazi i opte i posebno, odnosno da u
istom tekstu sauva glasove diskursa i kontradiskursa, bez lanih, olakih i naivnih
pokuaja njihovog dijalektikog pomirenja.
Putopievo iskustvo upisano je u mogunost povratka, makar i u vidu jezikog svedoanstva upuenog zajednici porekla, koja je i adresat svih Crnjanskovih
putopisa. Renik doma odreuje vienje sveta s one strane brda, ali jo jednom ne
u potpunosti, jer putovanje samo unosi nove rei u zadati, dobro poznati renik
koji je putopisac poneo od kue kao intelektualni i/ili emotivni prtljag. Odlazak i
povratak utiu na odluke o politikom, ekonomskom, klimatskom poretku, mada
je za putopis veoma vana ravnotea izmeu linog i bezlinog. Naratorovo samorazumevanje je zapravo conditio sine qua non razumevanja drugih linosti,
prostora, moralnih i estetskih univerzuma. Putovanje Crnjanskog-nomada je, mataforiki govorei, poseban vid osvajanja ne mesta, ve prostora. ak i u formi
njegovih tekstova, oigledno je da on potencira kretanje izmeu lokacija naputa jedan prostorni marker i stie do drugog to je, recimo, naroito uoljivo u
Ljubavi u Toskani. U stvari, moglo bi se rei da upravo u tom procesu kretanja
izmeu, prelaenja pragova i granica, nastaje putopisni putnik Milo Crnjanski.
Putopievo putovanje se sastoji od kretanje od jednog mesta do drugog, ali su ta
mesta ekonomski, kulturni, istorijski prostorni markeri, a ne postaje na nekakvom
nasuminom ili spolja nametnutom kretanju.
Svakako bi, meutim, u sluaju Miloa Crnjanskog trebalo rei da on nije
bio toliko putopisac, pisac putovanja, koliko pisac koji je putovao. Odnosno, kao
to je to rekao Miel Bitor za takav tip putopisaca: Oni putuju da bi pisali, oni
putuju dok piu, jer za njih, putovanje jeste pisanje (Butor 1992: 67). Ni Crnjanski, uostalom, ne pie na putovanju samo putopise, o emu reito govori
primer pesme Strailovo, napisane tokom putovanja koje se pretoilo u Ljubav
u Toskani. Pored naglaenog markiranja prostora kroz afirmisanja vlastite subjektivnosti i doivljaja, jedna od vanih strategija Crnjanskog putopisca je da
se suprotstavi posebnoj tradiciji putopisa, koju sam na drugom mestu nazvao
putopis 1 (Gvozden 2004). U stvari, moglo bi se rei da je on, meu srpskim
meuratnim putopiscima, i najtemeljniji kritiar tradicije anra. Za razliku od
diplomatskih izvetaja ili novinskih lanaka i reportaa, kao i literarnih putopisa
ranijih putopisaca, zavisnih pre svega od drugaijeg vremenskog konteksta, a
stoga i batinika drugaijeg doivaljaja prostora, koji se mogu svrstati u putopis
1, u putopisima 2, odnosno u vremenski aktuelnim knjievnim putopisima,
u veoj meri su prisutni autobiografska dimenzija, horizont kulturno-istorijske
analize, etnogeografska zapaanja, knjievne reference, esejistiki nain pisanja,
i, pogotovo, anrovska samosvest. Upravo prisustvo takvih raznolikih diskursa
omoguuje razne oblike stepenovanja izmeu putopisa 1 i putopisa 2 koje emo
193
sresti u putopisima ili autopoetikim iskazima niza meuratnih, modernistikih

putopisaca. Na prvom mestu, ne moe biti sumnje da je temeljna tenja vanijih
pisaca u meuratnom periodu, ne samo Crnjanskog, da piu putopis 2 i to vrlo
esto u suprotnosti sa putopisom 1, onako kako su ga oni posmatrali i razumevali.
Pa ipak, ne sme se zanemariti da odgovarajua raznolika leksika prethodi i uestvuje u ideologiji pisanja putopisa nezavisno od namera pisca. Dui, Crnjanski
ili Stanislav Vinaver, kao obrazovani posmatrai, naprosto nisu mogli da zaobiu
rei prenaseljene i optereene znaenjem, isto kao to su prema nunosti prolazili kroz dobro mapirane stvarne predele. Modernisti, kao i niz putopisaca pre
njih, biraju one dogaaje i iskustva koji najvie odgovaraju njihovom shvatanju
susreta sa stvarnou drugih naroda i kultura, kao i one koji su u skladu sa poetikim stavovima vezanim pre svega za poeziju ili roman, odnosno naglaenim
vlastitim idejama kako bi putopis 2 trebalo da izgleda.
Primera radi, putopis Crnjanskog Ljubav u Toskani donosi niz otvorenih kritika na raun prethodnih putopisa, kritika duboko utemeljenih u sumatraistikoj poetici, koja se u ovom sluaju pokazuje kao osnovni regulatorni princip
prisvajanja stranog. Zapravo, ini se da se u ovom putopisu u najveoj meri kritikuje opis. Naime, Crnjanski navodi da se u samoj Italiji, u hotelima itaju bezbrojni, uveni putopisi, od najstarijih sve do Montegna, predsednika De Brossa
i Lalanda, to su sad smeni. Njegova ekselencija Goethe zastaje u selima, ako
mu samo jave da ima neki klasian spomenik... (Crnjanski 1983: 122) Nadalje,
autor, piui vlastiti italijanski putopis, u kritici putopisa 1 navodi Tena, Burea,
Baresa, Simondsa, niz putopisaca da bi zakljuio: Italije, one iz putopisa, i
nema (Isto). No, on se tu ne zaustavlja, ve nastavlja dajui vlastiti kritiki pogled na putopis 1: Uostalom, sve su te knjige, prilino sline. U francuskim, na
svakoj drugoj strani, za svakog slikara, za svaku varo, za svaku znamenitost,
pie: trs pittoresque, ili: plein de grce et de volupt [...] Nemaki eseji, izvrsno katalogisani, sa vanrednim fotografijama, mnogo su opirni [...] Na svakoj
drugoj strani pie: es ist der Geist Griechenlands, der ewig heitere. Otvorite li
engleske, u njima ete na svakoj strani nai jednu novu hipotezu o Giottu, a kao
svretak svake reenice: of mysticism (Isto). Meutim, kod Crnjanskog ostaje
dvosmislen status realnosti: da li to Italija onakva kakva je opisana u putopisima
ne postoji, ili pak nema mogunosti da se opie ono to posmatra na licu mesta
vidi, odnosno da li Italije iz putopisa nema zato to je i ne moe biti, ili zato to su
sredstva putopisaca nedovoljna da je prikau onakvom kakva jeste. To pogotovo
komplikuje stav po kojem se u Italiji ipak vidi Neoekivana pobeda Stendhalovog putopisa... (Isto: 123). Na ovaj nain Crnjanski zaotrava ambivalentan odnos putopisa prema realnosti, ukazuje na stalno lebdenje anra izmeu priznanja
i prihvaenosti ekstremnog subjektiviteta i eljene objektivizacije. Ovi specifini
sadraji unutranje dijaloginosti njegovog doivljaja stranog mesta, ive unutranje interkulturalne, intertekstualne rasprave sa glasovima koje on nosi u svom
intelektualnom prtljagu, i ta intertekstualna dijahronija zapravo donosi punou
sinhronije susreta sa drugim, stranim, novim, koji jena neki nain ve posredovan drugim tekstovima.
Drugi vaan element hronotopa susreta kod Crnjanskog je kritika savremenosti, koja je, samo naizgled paradoksalno, nezamisliva bez savremenosti koja
je glavna meta te iste kritike. Stie se utisak da putovanje postaje vid bekstva od
savremenosti, ali i jedne nove estetike modernizacije, modernosti. U Ljubavi u
194
Vladimir Gvozden
Toskani neprestano provejava duh kritike savremenosti. Iako je Crnjanski deo

grupe turista koji obilaze Toskanu, on esto svoje pripovedako ja afirmie u
otporu prema turizmu i, kao to smo ranije videli, putopisu: Italija, ona prava,
plaha i mirisna, lei negde na dnu nebesa, a strance doekuju njene slukinje
(Crnjanski 1983: 121), a vodii u arenim odorama prodaju minijature nakrivljene, pizanske kule (Isto: 106). Kao tipino modernistiko-paseistiki stav u
kojem se ukrta svest o preanjem znaaju pesnika i savremenom duhu kapitalizma i njegovog neprijateljstva prema poeziji moe se posmatrati sledei iskaz:
Putovao sam u doba proslava i svetkovina, povodom zavretka estog stolea
od smrti Danteove. Sva je Italija mirisala na ulje za motore, u njegovu slavu. Sve
su varoi bile izlepljene arenom reklamom guma Pirelli (Isto: 121). Najkrae
reeno, Ljubav u Toskani bi se mogla odrediti kao opis jednog dijalokog odnosa
koji se javlja izmeu putnika u stranoj zemlji tokom susreta sa razliitim, manje
ili vie zavodljivim ili uznemirujuim formama drugosti.
Shodno tome, vana konstanta putopisa Miloa Crnjanskog je nostalgija. Ona
oslobaa dijalektiku elje, traga za prolou koja je njen sopstveni izum, njena
konstrukcija, za koju ipak, negde, istovremeno zna da je nemogua. Ali iako nostalgija nudi lanu panaceju za nezadovoljstvo degradiranom stvarnou, upravo je pogrenost te stvarnosti, paradoksalno, ono to je ini toliko privlanom.
Takva neautentinost je glavna pokretaka snaga putopievog pripovedanja.
Zato je esto u putopisima izmeu dva rata, pa i kod Crnjanskog, prisutan elegijski ton, poto postoji enja za izgubljenim vizijama autentinog. Putopisanje,
poput turizma, podstie nostalgiju za drugim vremenima i mestima, bez obzira
na to to priznaje da su oni sada moda izgubili svoju auru. Hronoloko, pravolinijsko kretanje praeno upoznavanjem novih teritorija suoava se esto sa
istorijom, vraanjem u prolost koje upravo daje identitet i legitimitet prikazanom itinereru putopisca. Za to je dobar primer njegovo razumevanje savremenog Berlina. Naime, specifini istorijski trenutak njegovog putovanja vezan je
za premetanje politike i ekonomske moi iz Bavarske u Berlin nakon Prvog
svetskog rata: Ono to se sada u Berlinu dogaa i to se misli, ima tamnu silu
teita jedne strane mase i pritiska krvi, na mozak jednog nepreglednog organizma (Crnjanski 1995: 259). Posleratni Berlin kao problem nije, meutim, bez
svoje predistorije. Naime, jo je Gete 1778. upravo u Berlinu najavio nemako
politiko i nacionalno ludilo, za koje je smatrao odgovornim nagli uspon kraljevskog grada (Osten 2005: 42). Briga Crnjanskog za berlinski tempo, i za
buduu ulogu Nemake u svetskim zbivanjima, ekvivalentna je Geteovoj kritici
berlinskih legionara trenutka izreenoj vek i po ranije.
Modernistiki putopis poiva na ovoj paradoksalnoj meuigri diskursa i kontradiskursa koja izgleda jeste njegova jedina savremenosti: gotovo po pravilu
pobuuje nostalgiju za nekim drugim vremenima i mestima, za aurom, iako istovremeno tvrdi da su oni sada tu auru izgubili, dok istovremeno afirmie ta ista
mesta pozivanjem na njihovu istoriju i na njihov kulturni potencijal. esto se kod
putopisaca javlja oseanje zakasnelosti, jer putopisci, sasvim oigledno, osmatraju svoje prethodnike, traei utoite od problematine sadanjosti u nostalginim kulturnim mitovima (Holland, Huggan 1998, XI). Zato putopisima esto ne
manjkaju elementi hodoaa. Ne misli se tu toliko na tematski okvir koliko na
jednu optu tenju ka izbegavanju govora o ovozemaljskom ivotu, o njegovim
nepouzdanostima, a istovremeno na elju da se govori o sutinama. Shodno tome,
195
putnik sebe posmatra kao jednog od kljunih tumaa sveta i istorije, pa zato obino poseduje mudrost ili filozofski duh koji izraava iskustva i svedoanstva sabrana u svetu koji je definitivno iskidan, fragmentovan, haotian (Pageaux 1994,
34; Bauman 1996). Ipak, jo jednom vredi istai da putopisi, kao i putopisci,
nastoje da prikrivaju isto koliko i da otkrivaju: njihova injenina otkria i ton
ispovesti samo su maska koja prikriva motivacione sumnje i strahove povezane
sa linim ueem u svetu diskursa. U sluaju Crnjanskog to je pogotovo jasno,
budui da on u Hiperborejcima odluno i nepovratno odbacuje masku putopisca,
a hodoaa po Italiji nadometa poniranjima u zamiljeni svet Severa.
Pa ipak, putopisi Crnjanskog usvajaju i novu estetiku koja se temelji na neidealizovanim urbanim i industrijskim slikama i prostorima. Poznat je Bodlerov
komentar iz ogleda Slikar modernog ivota da je umetnost u svim svojim formama sastavljena od elementa venosti (to je i Crnjanski posebno naglaavao
na vie mesta), ali i od prelaznih i figurativnih momenata, koje umetnik nalazi u
savremenim aspektima modernosti, kao to su, na primer, vozovi. U tom kontekstu, putovanje je jedan od aspekata lepote modernosti. Modernistiki putopisni
tekstovi Crnjanskog registruju novu svest o kulturnoj heterogenosti koja je uslov
i obeleje modernog sveta; kako u imaginativnom tako i u putopisnom pisanju,
modernitet, susret drugih kultura i socijalne i ekonomske promene neodvojivi su
jedni od drugih.
Ova skica o putopisima Crnjanskog doputa nam da potvrdimo da sam susret sa stranim poiva na razlici koja proizvodi napetost. Za putopis, kao i za
hronotop susreta koji je njegov nezaobilazni sastavni deo, veoma su znaajni
antagonizmi koji se javljaju u tekstu, kao i razni vidovi simbolike kumulacije,
nabrajanja, iterativnosti, uinaka stvarnog, produkcije i reprodukcije kulturnih i
knjievnih mitova. Te napetosti mogu da se vezuju kako meusobno, tako i za
svaku pojedinanu njegovu konstituentu: zateenu stvarnost, tekstualnu tradiciju
vezanu za tu stvarnost, nepredvidljivost putovanja i karakteristike putnikove linosti. Kao to istie poznati komparatista Klaudio Giljen, anr nije jedna strana
nekog dela, ve jedno od naela njegovog jedinstva (Giljen b. g: 342). Ostaje,
meutim, otvoreno pitanje prirode tog jedinstva, koje bi se moglo shvatiti krajnje
metaforiki. Da li emo kao jedinstvo shvatiti sve neodreenosti i protivrenosti literarnog, kulturnog, intelektualnog i politikog domena koji svoj izraz nalazi
u putopisu, pa i u putopisu Crnjanskog? Ili emo anrovsko jedinstvo posmatrati
kao restriktivni model intertekstualnosti?
Jasno je da e se, u sluaju putopisa Miloa Crnjanskog, anrovska teorija
neizbeno sukobiti sa autorskom teorijom o singularnosti teksta, i da e postojati
oni koji e insistirati na pojedinanosti i istovremeno se pozivati na ono to je
Adena Rozmarin spretno nazvala mo anra (Rosmarin 1985). Pogotovo se
bolje razumevaju putopisi Crnjanskog kada se sagledaju iz dva tonaliteta, prisutna u Hiperborejcima eleginog i pikarskog. Naime, ovde vidimo junaka,
pripovedaa, kako sebe posmatra kao nekog ko je putovao u cilju samonalaenja i
integracije, borei se sa drugima koji su zapravo nerazreeni delovi njega samog:
Pre sam hitao da napiem neto, o zemljama kroz koje sam prolazio. Sad vie
ne radim ni to: nato? To nema smisla. Smrt je tako blizu. utim i posmatram
zemlje, kroz koje prolazim, nemo (Crnjanski 1966: I, 18). Za Crnjanskog su,
sve do Hiperborejaca, putovanje i putopisanje nesumnjivo vid pokuaja da se
umakne vavilonskom prokletstvu, i da se pokua, iza predmetnog sveta, sagledati
196
Vladimir Gvozden
univerzalni diskurs. Milo Crnjanski je bio putnik koji je, makar i, kako sam kae,
iz kabotenstva, nosio Odiseju u depu. U idealnom smislu, celina je povezana
sa povratkom domu i zatvaranjem kruga lutanja. Svi putopisi poinju kod kue,
ali odlazak i povratak su prava, najdublja i najskrivenija drama putopisa Miloa
Crnjanskog. Glavni element melanholije njegovih putovanja je kua, a uzaludni
projekat ponovnog centriranja decentriranog sveta, kroz povlaenje granica diskursa, glavna funkcija njegovih putopisa. Slueni smisao za kojim Crnjanski putopisac traga, a koji je iza svih stvari, zapravo je neto to izmie polju diskursa,
neto to je on nazivao najpre ljubav, a docnije smrt.
Literatura
Bahtin, Mihail (1989) O romanu, Beograd: Nolit.
Bauman, Zygmunt (1996) From pilgrim to tourist or a short history of identity, u: Questions of Cultural Identity. Prir. Stuart Hall i Paul Du Gay. London: Sage Publications, London. str. 1836.
Blanton, Casey (1997) Travel Writing: The Self and the World. New York: Simon
& Schuster, Macmillan.
Butor, Michel (1992) Travel and Writing, Temperamental Journeys: Essays on
the Modern Literature of Travel, ur. Michael Kowalewski. Athens: University of Georgia Press.
Crnjanski, Milo (1995) Knjiga o Nemakoj, Putopisi I, Beograd (Dela Miloa
Crnjanskog, knj. 18). (1966) Kod Hiperborejaca. Beograd: Prosveta (Sabrana dela Miloa Crnjanskog, knj. VII). (1983) Ljubav u Toscani, Putopisi, Nolit, Beograd.
Giljen, Klaudio (b. g.) Knjievnost kao sistem, Beograd.
Gvozden, Vladimir (2004) Putopis o Italiji u srpskoj knjievnosti izmeu dva
rata: primer anrovskog proimanja. Nauni sastanak slavista u Vukove
dane, 33/2. Beograd, str. 179191. (2005) Tenzije putopisa. inovi prisvajanja: od teorije ka pragmatici teksta. Novi Sad: Svetovi.
Holland, Patric i Graham Huggan (1998) Tourists with Typewriters: Critical Reflections on Contemporary Travel Writing. Ann Arbor: University of Michigan Press.
Hooper, Glenn i Tim Youngs (ur.) (2004) Perspectives on Travel Writing. Ashgate.
Osten, Manfred (2005) Pokradeno pamenje. Prev. Tomislav Beki. Novi Sad:
Svetovi.
Pageaux, Daniel-Henri(1994) La littrature gnrale et compare, Armand Colin, Paris.
Pei, N. N. (1936) Nai najnoviji putopisi. ivot i rad, knj. VI, sv. 31, juli
1936, str. 506515.
Rosmarin, Adena (1985) The Power of Genre. Minneapolis: University of Minnesota Press.
197
Vladimir Gvozden
The chronotope of encounter in Milo Crnjanskis travelogues
Summary
In his travelogues, Milo Crnjanski considered cities and sites that had already been welldepicted in both Serbian and European tradition of travel writing. It is obvious, however, that he
attempted to bring about a change in the familiar repertoire. His acute awareness of the power of
the genre led him to produce his own chronotopes.
As immanent features of his perception of others, both dialogue and chronotope produced
intercultural and intertextual communication with different voices that the self-conscious author
carried in his intellectual suitcase. This intertextual diachrony crucially contributes to the complex character of Crnjanskis encounter with the other, the unfamiliar. Crnjanskis modernist travel
writings register a new awareness of discourses and counterdiscourses, as well as of cultural heterogeneity that is both an invisible frame and a principal feature of the modern world. In his
travelogues, just as in his fictional works, modernity, the encounters with others and the encounters
with social and economic changes are all intertwined and inseparable.
Stejn Vervat (Gent)
Svoje i tue u bosanskohercegovakoj knjievnoj

periodici (18781918)
Uvod
Austrougarska okupacija, sa svim drutvenim, ekonomskim i kulturnim promenama koje je sa sobom donela, iz osnove je zatresla patrijarhalni svet Bosne
i Hercegovine i dalje intenzivirala potragu za kolektivnim identitetom, kao i odbranu tog identiteta od stranih uticaja. Stoga, knjievnost iz ovoga perioda, a
posebno periodika, predstavlja neprocenjivo bogatu riznicu za imagoloka istraivanja.
U ovom radu u pokuati da pomou kategorija tue i svoje razjasnim sliku
o drugom u pripovetkama, kritici i raznim belekama, objavljenim u uticajnim
bosanskohercegovakim (knjievnim) listovima austrougarskog vremena. Posvetiu posebnu panju procesu menjanja slike o drugom, zavisno od politikih,
ideolokih i istorijskih faktora, u zadatom vremenskom okviru, to jest otprilike do
1918. godine. Samo po sebi se razume da je neizbeno razmatrati ne samo kako
su bosanskohercegovaki pisci u svojim delima gledali ili predstavljali drugog,
nego i kako su gledali, zamiljali i predstavljali sebe. Treba skrenuti panju na to
da kategorije svoje i tue u svom radu nisam koristio kao dva dela jedne strogo
binarne opozicije.
Kada se pomou njih analizira spomenuti korpus tekstova, nameu se najmanje tri pitanja. Prvo, kakve su slike o drugome u tri glavne bosanskohercegovake
religiozno-etnike grupe postojale, dakle ta se smatra svojim, a ta tuim. Drugo,
koju su ulogu kategorije svoje i tue, a i slike o drugom/o sebi igrale za prihvatanje ili odbijanje austrougarskog kulturnog i nacionalnog modela od strane svake

Up. imagoloke pojmove auto-image, tj. slika o sebi / sopstvenom narodu, i hetero-image,
odnosno slika o drugom (narodu).

Up. uvod Gabrielle Schubert o znaenju i dometu pojmova svoje i tue u zborniku Bilder vom
Eigenen und Fremden aus dem Donau-Balkan-Raum: Insgesammt lassen die Beitrge erkennen,
dass fremd und eigen keine starre antithetische Dichotomie bilden. Sie stehen sich nicht immer diametral gegenber, sind oft nicht eindeutig voneinander abzugrenzen und manchmal sogar
reversibel. Sie sind Vernderungen und unterschiedlichen Gewichtungen unterworfen, je nach den
geltenden politisch-kulturellen Rahmenbedingungen und je nach der Perspektive des Betrachters.
(Schubert 2003: 1011) [Ukupno uzevi prilozi pokazuju da [pojmovi] svoj i tu ne oblikuju
strogu dihotomiju. Ne stoje uvek dijametralno jedan nasuprot drugom, esto ih nije mogue jednoznano meusobno razgraniiti, a ponekad su ak izmenljivi. Podleu promenama i razliitim
vrednovanjima, zavisno od vaeih politiko-kulturnih okolnosti/i od perspektiva gledaoca/posmatraa.]
200
Stejn Vervat
od tri glavne religijsko-etnike grupe u BiH. Tree, odakle te slike o drugom vuku
koren, koji je dominantan ideoloki diskurs koji ih generie ili se krije iza njih,
odnosno, koji ideoloki diskurs odreuje ta je svoje, a ta je tue.
Kako bih suzio obiman korpus tekstova koji pokriva odrednica bosanskohercegovaka periodika 18781918, odluio sam da napravim podelu koja se
zasniva na dekonstrukciji odreenog, a za sliku o drugom odluujueg ideolokog diskursa, koji se lako moe otkriti u bosanskohercegovakoj knjievnosti do
Prvog svetskog rata. Jer, u to vreme je u celoj bosanskohercegovakoj knjievnosti presudan uticaj imao prodor ideologije u narativnu strukturu pripovijetke
(...) do [ega] je dolo i globalnim pomjeranjem prie iz sfere usmene kulture
u sferu pisane knjievnosti, kako je ocenio Lei (Lei 1991a: 431). Stoga e
dekonstrukcija ideolokog diskursa posluiti kao polazna taka za ovaj referat i
za njegovu tematsku podelu. Ta podela, unekoliko, sledi i hronologiju i narativni razvoj bosanskohercegovake knjievnosti. Prvo u ukazati na uticaj jednog
konzervativnog versus progresivnog diskursa na formiranje slike o drugom,
a zatim na presudnu ulogu nacionalistikog diskursa. Videemo da se oba diskursa preklapaju i meusobno bore u procesu koji je Predrag Palavestra nazvao
preobraavanje patrijarhalne svesti u graansku (Palavestra 1986: 12).
Konzervativizam versus prosvetiteljstva?

Izvestan konzervativizam koji e dugo godina, recimo najmanje do sredine
90-ih godina XIX veka, biti obeleje bosanskohercegovake pripovetke, objavljene na stranicama knjievne periodike austrougarskog perioda, ogleda se u
njenim narativnim modelima, na primer u dugotrajnom oslanjanju na usmenu
tradiciju pripovedanja (Lei 1991a). U ovoj poetnoj fazi bosanskohercegovake knjievnosti o kojoj je re, za pripovetku, kao i za roman, karakteristian je
prosvetiteljsko-moralistiki tip naracije, iz ega sledi da se stav autora esto potpuno moe poistovetiti sa stavom naratora. Nema nedoreenosti u pripovedanju,
ba naprotiv; eksplicitnost i propagandno dejstvo odmah otkrivaju ideoloki stav
autora prema tematici koju tretira u svojoj pripoveci ili romanu (Lei 1991a).
Ali, jo oiglednije tragove jedne patrijarhalne svesti prepoznaemo u stavu naratora prema drugom. Ne radi se toliko o prvobitnom ksenofobinom odbijanju
svega to je drugo ili tue, koliko o odbojnosti prema svemu to je novo i nepoznato. Negativan stav prema modernim porocima novoga vakta imae, razume
se, svoj uticaj na formiranje slike o drugome, pre svega o strancu koji sa sobom
donosi razne novne (evropsku modu, obiaje, svojevrstan kd ponaanja i odnos
prema eni). Jer, veina tih zapadnjakih novn je za patrijarhalan i konzervativan moral bosanskohercegovake sredine potpuno neprihvatljiva. Dosta reitih
ilustracija konzervativizma koji ne doputa prihvatanje tueg, poto se boji naruavanja stabilnosti u patrijarhalnoj zajednici, moemo nai u prvim goditima
Bosanske vile (Lei 1991a: 265271).
Patrijarhalna svest odreenih pisaca se ogleda naravno i u specifinom odnosu prema emancipaciji ena, na primer u pripoveci Save Manojlovia Jetrve

Odnosno, a moda tanije reeno, koje predpostojee/preegzistirajue ideoloke narative
(nem. vorexistierende ideologische Narrative) kodiraju stereotipe o strancu.

Dalje u tekstu u zagradama navodi se skraena kao BV, uz godite i stranice.
Svoje i tue u bosanskohercegovakoj knjievnoj periodici (18781918)
201
(BV 1886, br. 13, str. 193194): E kai mi, vjere ti, kako svijet nije poao naopako? Kud e ti naopanije, nego kad je svijet poao za enama. One hoe da su
najstarije, da se njihova najprije samelje. (BV 1886: 193) Odmah postaje jasno,
da ovakav negativan stav prema enama utie i na sliku o sebi i o drugome, odnosno da je samo uvertira alopojki o propadanju starih, tradicionalnih vrednosti
i prodiranju tuega u sopstvenu kulturnu sferu, jer, kako nastavlja Manojlovi:
O dananjoj modi ne mogu brate ni prosloviti. Kad vidim na naim enama onolike krpe i zakrpe i nekake penjge i pripenjge ne znam kako vi one avole zovete
umjesto lijepoga naeg starinskoga odijela, i one na glavama kone i itave plastove nose na mjesto srpskih pletenica, to no se u pjesmama pjevaju, smuti mi se u
dui, pa vam ne mogu nita rei, nego: crn vam obraz i pred Bogom i pred potenim
ljudima! Jazuk vam bila srpska vjera i srpsko mlijeko, to opoganiste istu krv srbinjsku!
Tako, sve to je staro, poznato i nae/srpsko, dobija pozitivnu vrednosnu

konotaciju, a sve to je novo, nepoznato i tue/vapsko, tetno je ili sramno (jazuk). Podrazumeva se da je za kvarenje estitih srpskih ena, pre svega, kriv
tuinac koji se krije iza stereotipnog epiteta vabo (vaba), jer je, mada to pisac
ne spominje, nov kodeks ponaanja i oblaenja, najverovatnije stigao u Bosnu sa
austrougarskom vojskom. Nije ni udo, to e patrijarhalni pripoveda u pripoveci Sveta zakletva nostalgino izviknuti: Kamo ono sretno doba, kada za ove
bresposlice vapske ne znadosmo! (BV 1887: 71). Uostalom, i re civilizirati je
ponekad izrazito negativno vrednovana, dodue uz ironian podsmeh, kao u ve
spomenutoj pripoveci Save Manojlovi Jetrve:
A deder ti sad upri prstom u brata Srbina, koji e ti, kad duan zatvori i posao ostavi
pravo kui. Evo ti gro ako mi ga nae. Sve se to izopailo, hou rei, civiliziralo.
Ko je malo pojaih lea taj ide pravo u kafanu, pa u bilijar, karte i domine, a malo
poslije i po drugim mjestima. Ti ve zna gdje. (BV 1886: 194)
Tome se ne treba preterano uditi, imajui na umu da je re civilizacija, uz

dugi niz germanizama, hungarizama i rei preteno iz birokratskog argona, po
onovremenim novinama, u Bosni i Hercegovini ula u jeziku upotrebu tek prvih
deset godina od okupacije (1878.). U impozantan spisak od 186 neologizama
koje su sa austrougarskom okupacijom ule u bosanskohercegovaku jeziku
upotrebu, spadaju, pored rei kao to su inteligencija, diplomacija, intervencija,
monarhija i anarhija, atentat, bomba, autonomija i demonstracija. Objavio ga
je prvo zagrebaki Obzor u svom novogodinjem broju (Obzor 1. I 1889, br.1:
1), a preuzeo ga je nekoliko dana kasnije i sarajevski Bosnische Post (9. I 1889,
br. 2: 2), uz (pravo kolonijalno-civilizatorsko!) uvodno objanjenje da su to rei
koje je bosanskohercegovako stanovnitvo tek od vremena Okupacije nauilo, a
koje su sada zaista ovde u zemlji posve obine. To barem delimino objanjava,
zato su civilizirati i sline rei, s poetka za veliki deo bosanskog stanovnitva
verovatno imale negativnu konotaciju: obian narod nije mogao da uzme tu novu
re u usta, a da ne pomisli na rigidnu austrougarsku administraciju.

Worten, welche die bosnisch-hercegovinische Bevlkerung erst seit der Occupation gelernt
hat, und die in der That [sic!] hier zu Lande bereits gang und gbe sind. (Bosnische Post od 9.I
1889, br. 2: 2)
202
Stejn Vervat
Treba podsetiti da se u tadanjoj periodici vabo prvobitno upotrebljava kao

peorativan naziv za Nemce i Austrijance, ali i za Srbe iz Austrougarske. Jedan od urednika Bosanske vile, Stevo Kalueri, osetio je posledice ovog negativnog stereotipa moda i na sopstvenoj koi. U njegovoj pripoveci vabo (BV
1886), glavni lik je, ba kao i sam pisac, Srbin iz Hrvatske. Ludo se zaljubio u
jednu prelepu Sarajku, ali oni se uzalud vole: njeni roditelji ne dozvoljavaju da
aikuje s njim, i udaju je za jednog bogatog (zgodnog) trgovca. Verterovski
tragian junak prie vraa se u svoj rodni kraj, gde umire od tuge. U eksplicitnom
epilokom komentaru, tipinom za ondanju knjievnost, pisac bukvalno apeluje
na razbijanje peorativnog stereotipa. Meutim, zanimljivo je da on to radi kao
graanski intelektualac, patetino se pozivajui na nacionalna oseanja italake
publike:
A dokle e trajati te nesretne predrasude, dokle li e se tuiti Srbin Bosanac od
Srbina Austrijanca? Dokle e mu izdijevati pogrdna imena, mjesto da ga prigrli kao
roena brata? Zar ne tee u jednome i u drugome ista srpska krvca, zar se ne zna
bratska ljubav uzdii iznad uskih granica rijeka i planina, drava i careva. Ta Srbin
je jedno, ma gdje bio, ma gdje ivio; Srbin treba da se uz Srbina priljubi makar iz
koje pokrajine bio samo tako e ostati bar u duhovnom jedinstvu. Pa dokle emo
sami da se tome protivimo?.... (BV 1886: 133)
Interesantno je da nam je sam pisac u svojoj pripoveci pokazao da obian

pravoslavni narod u Bosni (jo) ne razmilja u nacionalnim kategorijama kao
to to rade on i drugi onovremeni srpski intelektualci, koji su smatrali da je to
naprednije nego zamilja svoju zajednicu u mnogo uim kategorijama nae i
vae, svoje i tue.
Dakle, sa vabom ne treba aikovati, jer ko zna ta e od toga biti, niti treba
sa njim u brak stupiti, a njegove nazovi nauke samo upropatavaju ene. Postupkom koji je urikovi (urikovi: 107108) nazvao crno-belom tehnikom,
dakle podelom svojih junaka iskljuivo na negativne ili pozitivne, onovremeni
pisci bez izuzetka potvruju stereotipnu podelu o svome i tuem koja je u svesti
njihovih italaca najverovatnije i postojala.
Meutim, kao to rekosmo, strah od tuega proizilazi iz otpora prema svemu
to je novo. Taj strah, koji nam danas moda deluje smeno, u neku ruku je ipak
razumljiv. Jer, kao druga strana ve spomenutog konzervativizma uoava se da
jedan deo bosanskohercegovakog stanovnitva lakomisleno prihvata ono to je
Lei nazvao sekundarnim odlikama nove civilizacije (Lei 1991a: 444). Razume se da je naivna nekritinost prema tuem u tadanjoj knjievnosti nailazila
na krajnje konzervativnu kritiku. Ali, po urikovievoj veoma preciznoj oceni,
izjednaavajui generalno sve nove tendencije u drutvenom ivotu, ovi pisci su
esto trpali sve u jednu kategoriju, kojoj su bez dvojbe priivali etiketu tuinstva
i podvodili pod zajedniki imenitelj stvari koje nisu uvijek imale isti sadraj i isto
znaenje (urikovi 1975 I: 111). Primer takve generalizujue kritike moemo nai u Bosanskoj vili, kao to se vidi u sledeem odlomku pripovetke Sveta
zakletva. Opet se novi nain kolovanja vidi iskljuivo u negativnom svetlu:
Dananja omladina je udnovata: svoje ljepe zabacuje i zaboravlja, a tue runije
prima i i uvaa. Bajagi se razmeu i hvale sa nekom naukom i ta ti ja znam. Kakva
Na ovakvu upotrebu ukazao je i Zoran Konstantinovi (Konstantinovi 2003:170171)
203
nauka moj brate, zar mu je nauka u onom fitrijastom odijelu, rukavicama i cvikeru?
I to mu je nauka: skitati se od kafane do kafane, i od gostionice do gostionice, pa
troiti novce uzalud. Jadni oevi su krvavom mukom stekli, a sinovi im rasipaju. Za
to mi i propadamo. Eno skoro su etiri prva trgovca bankrotirali, a ako se ne opametimo zaie to redom kao kolera. (BV 1887: 371, naglasak moj).
Sa veoma slinim alopojkama se susreemo u bonjakoj periodici (u listovima Bonjak, Behar), i u delima bonjakih pisaca kao to je Edhem Mulabdi.
(Jasno je da ove ilustracije iz Bosanske vile nisu iskljuivo vezane za austrougarsko razdoblje u Bosni i Hercegovini, niti iskljuivo za srpsku periodiku, nego da
su karakteristine za svako tradicionalno drutvo koje se suoava sa modernizacijom, s tim to su neke pojedinosti, naravno, istorijski uslovljene ili vezane za
kontekst.)
Posle okupacije se meu bonjakim intelektualcima javlja jedna grupa pisaca koja pie iz prosvetiteljsko-didaktikih pobuda (Rizvi 1973, 1971), esto
sa moralistikim tendencijama. Prvo u podlistku Bonjaka i u Nadi, a zatim i u
Beharu, Gajretu i Biseru, mnogi e pisci u svojim beletristikim i publicistikim
tekstovima ukazati na zaostalost i konzervativizam muslimanskog ivlja kao tetnog za kulturni i duhovni razvoj Bonjaka i boriti se sa religioznim fanatizmom
i zatucanim konzervatizmom. Ta grupa se pre svega sastoji od mlaih graanskih pisaca, kao tandem Osman-Aziz, a i Edhem Mulabdi se istie kao jedan od
njih. Borba protiv dehaleta (neprosveenosti) i otra kritika konzervativizma i
klerikalizma tih pisaca otkriva podsticaj jednog u njihovim oima progresivnog,
prosvetiteljskog diskursa kao preegzsistirajueg narativa o potrebi za modernizacijom koja e neposredno uticati na formiranje slike o tuem a samim tim i
o sebi, jer su njih dve (hetero-image i auto-image) neodvojive. Milievi dodaje
u svojim uspomenama, da Osman-Azizu ak nije bilo stalo do postizanja velikih
knjievnoumetnikih vrednosti, nego samo do pisanja tiva, koje bi to efikasnije
delovalo na obian narod. (Milievi 1933: 84)
Osman-Aziz nastoje da uvere italaku publiku u vanost kolovanja muslimanske omladine u institucijama organizovanim po uzoru na zapadni model. U
crtici Nakon tri godine (Nada III/1897, 5: 867) iz zbirke S puta i teste: slike i
akvareli, Osman-Aziz pokazuju na osnovu jednostavne prie da razlika u obrazovanju stvara nerazumevanje u porodici: posle tri godine studija, Hilmo se vraa
u Sarajevo, ali ne moe da nae zajedniki jezik sa svojom sestrom Selmom,
koja ga u svojoj prostoti ne razume. Kad je ovdje tako, pomisli Hilmo, kako
e mi biti s ostalima, koji mi nijesu ni otac ni mati? (...) nu i taj najnuniji korak
[obrazovanje, op. aut.] stvara meu nama jaz, veliki, nepremostivi jaz koji nas
dijeli u dva dijela, da bi jedan o drugome poeo misliti, da mu je tu, suvian...
(Nada III/1897, 5: 87). Osman-Aziz idu ak korak dalje, ukazujui na potrebu da
se i muslimanske ene koluju. Hilmu obuze strah pri pomisli, da e morati uzeti
jednu od onih, koja e ga i jo manje moi razumjeti, nego li Selma i grozna li
ivota tada, kad e jedno drugome biti tui i kad jedno drugome ne e moi davati
duevne okrepe! (...) I naim enama odgoja, uenja, naobrazbe, treba zakljui
on inae emo se sami pokopati!
Verovatno raunajui na vei uinak, dvojica pisaca potkrepljuju svoju tezu
sledeom maksimom: Sveta je dunost svakoga muslimana i muslimanke traiti
znanje, uiti! (Nada III/1897, 5: 87) Zavretak ove prie je prilino karakteristian, jer onovremeni bonjaki pisci u Beharu stalno pokuavaju da ubede
204
Stejn Vervat
svoju italaku publiku da savremeno obrazovanje ne mora ii na tetu moralnih

i verskih principa islama, do kojih njihovi itaoci toliko dre. Odnosno, kako to
Ljubuak formulie: Hvala bogu svemoguemu u naemu lijepome muslomanskome dinu nema nikakve muke ni zaprijeke, mi moemo sve, to nam nije dinu
zarar, nauiti. Na itab veli: La harede fid-din, to znai: U Muslimanskoj
vjeri nikakve potekoe nema. Za napredak, za blagostanje ni najmanje nam na
din ne smeta. (Ljubuak 1893: 14)
Meutim, iako smatraju da samo prihvatanje zapadne civilizacije moe spasiti Bonjake od zaostalosti, mnogi bonjaki pisci ipak imaju kritiki stav i prema negativnim stranama austrougarske okupacije. Ima i pisaca koji, bez obzira
na to to sarauju sa okupatorom i objavljuju u njegovom asopisu, kritikuju potcenjivaki odnos stranaca prema domaem ivlju, posebno prema muslimanima.
Pod naslovom U naune svrhe (Nada, II/1896, 22: 4278), Safvet-beg Baagi
pria kako je u gostionici eleznike stanice naiao na neke spisateljice, koje
u naune svrhe putuju po Bosni. Mislei da ih on ne razume, one u njegovom
neposrednom prisustvu na loem francuskom raspravljaju o njemu, da li je turski ili slovenski tip. Kad su, meutim, poele pogrdno da govore o Bosancima
(Pala jedna krupna rije iz krasnih usta, koja se esto uje od stranaca, koji ive
ili prolaze kroz nae krajeve, str. 428), pripoveda se sve vie i vie uzrujava.
Upita konobara na nemakom, da li i on tako runo misli o Bonjacima, dajui
strankinjama na taj nain do znanja da ih je razumeo. Konobar hvali Bonjake (to
jest, Bosance) i Baagi naputa gostionicu, ne osvrnuvi se vie na spisateljice.
Riza-beg Kapetanovi u svojoj skici Eto Turina...! pripoveda da je u jednoj
sarajevskoj kafani uo kako strani gospodin koji sedi tu sa enom i sinovima,
plai svoju decu uzvikom Bjei, etoTurina! [sic!] Malo kasnije, ne nasluujui da se zapravo obraa muslimanu, stranac pita druga pripovedaevog, koji mu
vraa deiju loptu, da li je moda stranac iz prijeka, ali kao odgovor dobija:
Ne, gospodine, ja sam Sarajlija Turin!. (Nada III/1897, 9: 164) O ovim
crticama, ori je veoma tano zakljuio da otkrivaju duevnu prazninu i povrnost modernog ovjeka, koji je esto kulturu primio kao vanjsko obiljeje ivota,
ne shvativi da i patrijarhalna sredina ima svoje kulturne i ljudske vrijednosti.
(ori 1978: 546)
Nacionalistiki diskurs, opsednutost nacionalnom prolou i strah od

otuivanja/otuenja
Kako ispod prosvetiteljskog, tako i ispod konzervativnog diskursa, sve
jasnije se opaa neumorna aktivnost prvih retkih laikih kulturnih radnika da
nacionalno osveuju svoj narod. U knjievnosti sva tri naroda o kojima ovde
govorimo, u to vreme pada u oi zakasnela romantiarska opsednutost sopstvenim narodom i njenom nacionalnom prolou. Bosanska vila je u ideolokom
pogledu veran sledbenik Vuka Karadia i samim tim je gajila, kao to je to Petar
Dadi rekao za Cvijia, oformljeni kult naroda kao nedodirljive vrednosti
(Dadi 1987: 194). Taj kult bio je izrazito romantiarski obojen tavie, optereen. Osim usmerenosti na romantiarsko shvatanje istorije i nacije, jedna

Dalje, po tanom Dadievom opaanju, ba te romantiarske ideje ljubavi za svoje nale
su potporu i u mitskim slojevima svesti, u opozitnom, binarnom poretku vrednosti koji je karak-
205
druga karakteristina crta te opsednutosti koja e stalno uticati na recepciju tue

kulture u bosanskohercegovakoj periodici (a i knjievnosti uopte), a time i na
formiranje slike o strancu, jeste strah od otuivanja ili odnarodnjavanja. Taj strah
se tu i tamo ak granii sa ksenofobijom i neprekidno oscilira pod uticajem austrougarske nacionalne politike. Susreemo se sa njim u svim listovima koji ne
izlaze pod pokroviteljstvom Zemaljske vlade.
Odnos raznih religijsko-etnikih grupa prema Austrougarskoj mogao bi se
karakterisati terminom cleaving, koji je Elleke Boehmer koristila u svojoj knjizi Kolonijalna i postkolonijalna knjievnost, govorei o odnosu izmeu kolonizovanog i kolonijalistike sile (Boehmer 1995: 1046). Zavisno od pozicije
kolonizovanog, njegova nacionalistika reakcija, oznaena kao cleaving, moe
biti cleaving from (otcepljivanje, odvajanje od), to je bilo sluaj sa Bosanskom
vilom, odnosno cleaving to (prilepljivanje neemu), to je bilo sluaj sa listom
Bonjak.
Za razliku od Osmana-Aziza, koji se bore protiv konzervatizma, ali koji, sledei starevievsku hrvatsku nacionalnu ideologiju, nisu pristalice austrougarske
vladavine u junoslovenskim zemljama, pojedini bonjaki intelektualci, pogotovo publicisti oko lista Bonjak, prihvataju i ire austrijsku sliku o muslimanima kao naslednicima bogumila, a i civilizatorsku misiju Austrougarske u Bosni.
Kolonizovani nacionalista usvaja civilizatorski pogled kolonizatora u potpunosti
i eli da jo vatrenije sprovede njegovu civilizatorsku misiju. Ovo prisvajanje
mora se, naravno, posmatrati kako u kontekstu pritiska hrvatskog i srpskog nacionalizma na muslimansku zajednicu, tako i u okviru opte dezorijentisanosti
te zajednice posle Berlinskog kongresa. Svakako je, zahvaljujui privilegovanoj
poziciji begovata i mitu o njihovom drevnom poreklu i nacionalnom kontinuitetu,
bogatiji sloj muslimana naao zajedniki jezik sa okupatorom, a time i argumente
protiv njihovog svojatanja od strane Srba i Hrvata.
Negirajui postojanje hrvatske i srpske nacionalne zajednice u Bosni, u pesmi Bonjaku, Safvet-beg Baagi ve u drugom broju otpoinje tradiciju nekonstruktivne polemike na nacionalnoj osnovi, koja ponekad lii na pravu borbu
u tampi protiv Hrvata i Srba, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji i Hrvatskoj. Poznati su sledei stihovi, koji su nailazili na buran odjek u bosanskohercegovakoj tampi10 tih dana: Zna, Bonjae, nije davno bilo, / Sveg mi svjeta!
terisao doivljaj oveka i sveta drevnog pretka. Mitski nain miljenja aksioloki je bio usmeren
nizom binarnih opozicija koje su oliavale ljudski, zemaljski i kosmiki poredak. Romantizam
je izotrio vid za opozicije svoj-tu, na-stran, blizak-dalek, sveto-profano, svetlo-tama, belo-crno,
visoko-nisko, zadravajui prvi stav opozicije za nas (na narod), a drugi za tue, tuina,
(obino zagraninog, olienog nekom drugom nacijom) (Isto).

Tako je Osman Nuri-Hadi 1895. na Trgu Bana Jelaia u Zagrebu zajedno sa drugim hrvatskim studentima (tu je bio i Stjepan Radi) doekao Franja Josipa I, na dan sveanog otvaranja
Narodnog kazalita, spaljivanjem maarske zastave, u znak protesta protiv maarofilske politike
bana Kuena Hedervarija (Khuen-Hdervry). Nuri-Hadi je zbog toga ak pola godine odleao u
zatvoru. (Milievi 1933: 8485)

Zanimljivo je da ove pesme nema u njegovim Izabranim djelima Sarajevo: Svjetlost / Biblioteka kulturno nasljee BiH, 1971 (Priredio Muhsin Rizvi).
10
O toj burnoj reakciji itamo u Bonjaku sledee: ...kad izagjoe [sic!] prva tri broja Bonjaka, graknue na nj novine iz susjednih krajeva kao na bijelu vranu. Predvidjeli smo, da [e] se
mnijenje tih novinara o nama u mnogo emu razilaziti, ve prama [sic!] pravcu, kog se pojedine
206
Stejn Vervat
Nema petnest ljeta, / Kad u naoj Bosni ponositoj / I junakoj zemlji Hercegovoj,
/ Od Trebinja do brodskijeh vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata. (Bonjak I/1891,
2: 2) Baagi time zastupa Kalajevu politiku bonjatva, koja stari naziv za stanovnike Bosne, Bonjak (koji Ivan Frano Juki na primer koristi) podie na nivo
nacije, a bosanski govor na nivo jezika:
Gledamo na mnoge dokumente domaih spisatelja iz prolih vjekova [sic!], u kojima se uvjek [sic!] spominje nae pravo narodno ime B o n j a k [sic!], a to su
oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni [sic!] potomci zovemo
slavnim imenom Bonjak. (...) A to se tie naega jezika, to se ne plaimo pred
cijelim svijetom otvoreno kazati, da nam je i ime naega jezika usko skopato sa
imenom narodnim, te da nam se i jezik zove bosanskim. (...) Mi se ponosimo time,
da je upravo na jezik, a iz nae otadbine uzet za osnovu knjievnog jezika komija
Srba i Hrvata. (...) Mi sigurno imamo prava diiti se, to se naim jezikom slue danas u knjievnosti nai prijatelji Jovo i Ivo, a to e nam bar svak priznati. (Bonjak
I/1891, 1: 1: Svaije potujemo a svojim se diimo)
Posle Baagieve pesme Bonjaku, cinino zvui zakljuak lanka: O

ovome jo koju, dok progovorimo opet velimo Jovu i Ivu: Svaije tujemo, a
svojim se diimo. (Isto) Bonjak je toliko odreen svojim esencijalistikim nacionalnim bonjakim stavom, da e ga taj karakterisati do kraja njegovog izlaenja, ak i poto je Zemaljska vlada ve napustila Kalajev kurs politikog bosanstva, to ni u ostalim listovima u Bosni nee ostati nezapaeno.11
Malo kasnije e Mehmed-beg Kapetanovi Ljubuak, osniva i prvi vlasnik
Bonjaka (Kruevac 1978: 236239), u svojoj brouri Budunost ili napredak muhamedovaca u Bosni (Kapetanovi-Ljubuak 1893) tu vladinu nacionalnu politiku
prilagoditi prijemivosti muslimanskog stanovnitva. Prema tome, Ljubuak lucidno
ukazuje da je i nacionalno opredeljenje bosanskohercegovakih Srba i Hrvata politiko opredeljenje, koje potie od njihovog pripadanje katolianstvu ili pravoslavlju:
to se tie Srba i Hrvata, to su ogranci od jugoslavenskog vitekog naroda, kao to
smo i mi isto jedan ogranak, te se na prvom mjestu nalazimo. Kad ne bie na nas krivim okom gledali, kad bie nam priznali nau narodnost mogli bi i s njima sa svijem
u ljubavi ivjeti. Magjari (Ugri), to je starodrevni viteki istoni narod, koji je od vajkada muslomanima srodni i glavni prijatelj. Hvala Bogu i mi smo muslomanske vjenovine dre i prama mjestu, u kom se tampaju. (...) ni malo se nismo udili, kad smo itali u nekim
listovima najotriju kritiku, silne prigovore i po gdjekoju krupnu i neslanu. (Bonjak, I/1891, 4: 1)
11
Tako ga doivljava i Bosanska vila u jednoj beleci, naravno sa neophodnim patetinim epilogom o priznavanju Srpstva od strane austrougarske administracije: U Sarajevu izlazi jedna novina,
za koju i sami muhamedanci vele: da nije njihova, niti zastupa njihove interese. Tako nam pisae
sa vie strana, uzrokom nae biljeke o njemu i carevoj upriji. Taj list naduo se, dokazujui, kako
u ovijem zemljama nema Srba, niti ih je ikada bilo. A kad mi neke godine iznesosmo dva carska
fermana, u kojima se spominje i sa najviega mjesta priznaje srpsko ime, i prije 200 godina, on je
muke preao preko toga. Takoe je muke preao preko prikaza Bosansko-srpskog [sic!] kalendara, koji je 1867. godine tampan u vilajetskoj tampariji u Sarajevu. Isto tako nee da vidi i da ita
slubeni organ z. v. Sar. list, u kome se na vie mjesta spominje srpski narod, pa i u samoj besjedi
carskoga komesara i poglavara ovijeh zemalja, njegove Preuzvienosti barona Apela (vidi Sar.
List br. 153). Pa kad se i sa te strane potvruje Srpstvo u ovijem zemljama, onda se udimo zato
se doputa pojedincima vrijeati najzamaniji, najobrazovaniji i najsposobniji dio stanovnitva u
ovijem zemljama. Mi se obraamo pozvanima, da uine kraj tome neredu. (BV XI/1896, br. 2324,
str. 375: Bonjak i Srpstvo)
207
re, te je prirodno, da nas srdano vole i ljube. Nijemci, tako zvane vabe, to je kulturni i izobraeni narod, koji radi ovjekoljublja svakoga nas ele usreiti i na koristan
put izvesti. Nai sugragjani i nae komije riani i katolici, sveta nas dunost stee,
da se i s njima lijepo i trajno pazimo. Od komije ko moe prei [sic!] biti. Kae na
itab: i na onome svijetu da emo za komiju pitani biti. Od toliko vjekova zajedno
ivemo [sic!], pa i odsela sve to ljepe i uljudnije budemo megjusobno ivjeti, to e
i za nas i za nje [sic!] od velike koristi biti. (...) Istina, imade neko kratko vrijeme,
otkako su se nae komije poele u dva tabora dijeliti i to po vjeri; vele riani, da
su Srbi, a vele katolici, da su Hrvati; ali nita za to, to je poteklo iz nekih politikih
vrela. To e samo vrijeme izbistriti.(Kapetanovi-Ljubuak 1893: 2425)
Primere hrvatskog nacionalizma i straha od otuenja nalazimo u asopisu

Novi prijatelj Bosne. Pod urednitvom fra Dobroslava Josipa Boia ga izdaje nekolicina bosanskih franjevaca, navodno kao sledbenici Ivana Frana Jukia
(NPB 1888: Predgovor), mada ba svojom izrazito hrvatskom orijentacijom
odstupa od Jukievog bonjatva. Ovaj asopis izlazi u Hrvatskoj (uz podrku
Matice hrvatske se tampa 1888. u Senju, 1890. u Zagrebu, a 1894. i 1896. ponovo u Senju), jer je zbog svog militantnog hrvatstva neprihvatljiv za Zemaljsku
vladu. Njihova koncepcija Bosne i Hercegovine kao isto hrvatske zemlje se kao
kljuna tema provlai kroz svaki broj asopisa. Ali, jasno je izraen i strah od
otuenja, na primer, u sledeem odlomku:
Narode, hrvatski! Pogibelj ti prjeti [sic!] sa svih strana: Neznaboci, krivovjerci
i odpadnici gledaju ti podkopati temelje, vjere tvoje. Predstavljaju ti, da je sve izmiljotina i bajoslovje, to je tebi sveto, istinito i plemenito. Gledaju te odvratiti od
prave vjere tvojih praotac. Dotepuhi gledaju, prisvojiti sve to je tvoje od starinah. Staru ti, hrvatsku narodnost gledaju izbrisati iz povjesti i pameti tvoje. Krste te
sad Bonjakom, sad nazovi Srbinom, sad neznalicom, samo, da svoj, podli, cilj
postignu. (NPB, 1894: 22, naglasak moj)
Zanimljivo je da je stoga, ali pre svega zbog neobrazovanosti urednika, naiao na estoku kritiku i meu samim franjevcima, to se vidi iz prikaza u Glasniku jugoslavenskih franjevaca (II/1888, br. 4, str. 7576, up. Kruevac 1978:
1278). Ovaj list bosanskohercegovakih franjevaca, koji je pre svega verske
orijentacije, mnogo je umereniji i tolerantniji u svojim nacionalnim stavovima, a i
kasnije e se bitno razlikovati od agresivno-prozelitskih tekstova i javnih nastupa
biskupa tadlera.
Iz raznih beleaka i kritikih tekstova u Bosanskoj vili, vidi se da se redakcija
najuticajnijeg knjievnog lista bosanskohercegovakih Srba nije nimalo slagala
sa nacionalnom i kulturnom politikom koju je Austrougarska sprovodila u Bosni,
odnosno sa slikom koju ona kao imperijalna sila iri o njima.12 Izgleda da se nije
mogla prepoznati u slici koju je Austrougarska imala i propagirala o njima u svojoj istoriografiji, u putopisima koji su, sa otvorenom ili pritajenom finansijskom
12
Videti Stijn Vervaet: Bosanska vila i Dvojna monarhija. Knjievni program bosanskohercegovakih Srba i kulturna politika Austrougarske In: Susret kultura. Zbornik radova (19542004).
Univerzitet u Novom Sadu: Filozofski fakultet 2006, str. 659669
208
Stejn Vervat
pomoi Austrougarske, objavljivani u Nemakoj13, Austriji i Engleskoj14. Jer, ba

kao britanski imperijalisti (Boehmer 1995: 23), Austrijanci su u tim putopisima,
namenjenim stranoj, a i austrougarskoj italakoj publici, sebe predstavljali kao
civilizatore Balkana/Bosne i Hercegovine, a o domaem ivlju esto u najboljem
sluaju pisali kao o plemenitim divljacima. Naravno, pokuaji bosanskohercegovakih Srba da utiu na negativnu i po njihove interese nepovoljnu sliku koju
iri Austrougarska, proizilaze i iz nacionalistikih pobuda, ali njihove otre reakcije su esto neposredno izazvane civilizatorskim diskursom Austrougarske.
To se vidi i u Mostarskoj Zori, knjievnom listu koji je imao visoko estetike
kriterijume za to doba. O programu tog lista, S. Tutnjevi s pravom napominje da
se u osnovi radi o jednom novom, graanskom modelu kulturnog i nacionalnog
angaovanja kojim se izravni i operativni politiki sloj nacionalne svijesti zaobilazi, odnosno prenosi i ugrauje u kulturnu i knjievnu sferu u kojoj se jasno
ne vidi, ali sasvim se jasno prodrazumijeva. (Tutnjevi 2001: 64). Primer za to
moemo nai u tekstu Patriotizam u knjievnosti (Zora, IV/1899, 3: 8185), u
kome Jovan Dui poziva da se organizuje jedan Knjievni Klub, koji bi pomou
svog asopisa vrio ulogu kritiara i imao glavni zadatak da bude pregled svega
srpskog (...) ali i sa jasnim okom za sve to je veliko i umjesno u drugih. Ovakva
otvorenost prema tokovima evropske knjievnosti zapaa se i u samoj Zori, a
ujedno znai preokret u odnosu na folkloristiko-knjievni program kakav u tim
godinama jo sprovodi Bosanska vila. I poduhvat zbliavanja hrvatske i srpske
omladine nailazi u Zori na dobar prijem (Zora II/1897, 78: 2823). Ovo ne
znai da se u Zori manje panje poklanja srpskim nacionalnim interesima, bez
obzira na to to je u pitanju prvenstveno knjievni asopis. Izvesna bojazan od
odnarodnjavanja se, ipak, zapaa u knjievnoj kritici, belekama ili u navedenom
Duievom tekstu. Klub o ijem pokretanju Dui govori ne samo da bi postupio
kao sudnica za sve pojave u Knjievnosti nego bi, kao organ jednog drutva
patriotskih knjievnika pratio sve to se u stranoj tampi pie o Srbima.
Jer, []esto nam je u tuini selo kapu krojilo, a mi ne dadosmo od sebe ni glasa.
Dosta je Renera i Normana15, koji nam pred Evropom negirahu ono to nam je
najsvetije, koji nam kompromitovahu istorijska prava i predavahu podsmjehu nae
zavjetne misli, a mi to jedva ako samo registrirasmo. Takav komitet, odbor, mogao
bi da svako tako djelo nabavi, da u svom asopisu prikae srpskom svijetu takve
insultacije, ili, u sretnom sluaju, pravilna djela i istinske rijei o Srpstvu a da
za tim reagira na to u stranoj tampi. (Zora, IV/1899, 3: 8485, kurziv original,
naglasak moj).
13
Up. Heinrich Renner: Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer. Wanderungen von
Heinrich Renner. Berlin: Dietrich Reimer (Ernst Vohsen), 1896; 1897.
14
Up. Asbth, J.: Bosnien und die Herzegowina. K. u. K. Verlag, Wien 1888. Na engleskom je
njegovo delo objavljeno kao J. de Asbth, member of the Hungarian Parliament: An official tour
through Bosnia and Hercegovina. With an account of the history, antiquities, agrarian conditions,
religion, ethnology, folklore, and social life of the people. London: Swan, Sonnenschein & Co,
1890.
15
Verovatno je re o Henriju Normanu (Henry Norman), piscu teksta: In the Balkans. The
chessboard of Europe. In: Scribners Magazine. New York: Charles Scribners Sons, Volume 19,
Issue 6 (June 1896), str. 663682.
209
Iz borbenog nacionalistikog duha veine listova sledi da pojmovi tue i

svoje dobijaju, zavisno od konteksta, ue znaenje i mogu se odnositi ne samo na
tuu civilizaciju i kulturu, nego i na druge versko-etnike zajednice unutar Bosne
i Hercegovine, bez obzira na to to se sa njima, ipak, deli zajednika narodna (tzv.
niska) kultura i svakodnevica, naspram tzv. visoke kulture i religije (Lovrenovi
1996: 922). S jedne strane su se pravoslavni i muslimani, pogotovo na poetku
okupacije, nali na istoj poziciji, zauzimajui prema novnama austrougarske kulture slian konzervativan, odbijajui ili barem nepoverljiv stav. Neto kasnije je
esencijalistiki nacionalizam svake etniko-religiozne skupine onemoguavao da
prihvate jedan drugoga kao svoga, a da se taj drugi ne utopi u njihovu zajednicu.
Taj nacionalizam je doputao samo jedan, jasno definisan i ogranien identitet.
Jer, kako opaa Bilefeld, dodue u drugaijem kontekstu, diferencije se (...) ne
shvataju kao konstitutivne za drutvo, nego kao tendencijelno opasne po drutvenu konzistentnost. (Bilefeld 1998:13).
Ovo se naroito da zapaziti u knjievnom programu i meusobnoj polemici
spomenutih listova. Pribliavali su se jedni drugima uglavnom silom prilik, naime ujedinjeni protiv zajednikog neprijatelja (na primer, zbog tekih ekonomskih
prilika koje su prouzrokovale emigraciju), ili u politikim koalicijama sa jednim
od druga dva naroda (na primer, borba za kulturno-prosvetnu autonomiju Srba i
Muslimana), kad im se to uinilo korisnim. Onda drugi postaje (ili ostaje) svoj, a
ne smatra se (ili ne smatra se vie) tuim.
Primerno za ovu situaciju je i saraivanje muslimanskih pisaca u asopisima
hrvatske, odnosno srpske orijentacije. Nacionalna koncepcija tih asopisa mogla
je biti vukovska (Srbi razliite vere) ili starevievska (Hrvati razliite vere).
Mnogo muslimanskih intelektualaca se opredelilo za starevievsku ideologiju.
Osman Nuri Hadi je sigurno najoigledniji primer. Studirao je u Zagrebu, tu
se upoznao sa pristalicama Starevia i pisao godinama sa Ivanom Milieviem
pod zajednikim umetnikim imenom Osman-Aziz. Pod tim uticajem je on, kao
urednik osmog i devetog godita Behara, u programskom tekstu koji je zajedno
sa Ivanom Milieviem potpisao, nedvosmisleno poricao mogunosti jedne tree
nacionalnosti, pored hrvatske i srpske:
Narod na naime u Bosni i Hercegovini kao i naa braa preko Save i Dunava kao i
ona preko Drine govore istim onim jezikom, kojim i mi piemo, samo ga zovu dvojakim imenom. Prema tome postoje dvije knjievnosti, hrvatska i srpska. Knjievnici i saradnici koji preuzee da uz promijenjeni i proireni program izdaju Behar,
broje se u hrvatske knjievnike i rade na polju hrvatske knjievnosti. S toga, a i jer
treem imenu pored hrvatskoga i srpskoga ne moe biti mjesta, obnovljeni e Behar
biti hrvatski list. (Behar, IX/19081909, str. 23: Na poetku IX godita.)
Osman iki je, s druge strane, prikladan primer istaknutog muslimanskog

intelektualca tog vremena koji se opredelio za srpski nacionalni identitet.
Ali, suoeni sa nametljivim svojatanjem muslimana u srpskim i hrvatskim
listovima, muslimanski saradnici su se esto nehotimice nalazili u vrstom bratskom zagrljaju njihove nacionalne koncepcije i oni bi pobegli na drugu stranu,
ili se nekako pronalazili u vladinoj koncepciji bonjatva. Takav je sluaj Safvetbega Baagia, koji je, po uspomenama Edhema Mulabdia, poeo pjevati jo
kao ak II. r. gimnazije god. 1886, ali tampane su [mu pjesme] poele izlaziti tek
u Bonjaku 1891. Bio je on dao jednu pjesmu prije toga u Bos. Vilu, ali kad ga
210
Stejn Vervat
je ovaj list odmah i prikazao kao vatrena svog istomiljenika, odmah je prestao i
prekinuo s Vilom. Osim Bonjaka davao je svoje pjesme u zagrebaki Vienac za tim u zagrebaku Prosvjetu kasnije u Nadu, Behar i t. d. (Mulabdi 1935: 358) Razume se da Austrougarska nije propustila nijednu priliku da
manipulie raznim stran(k)ama, ali ovde treba istai da ni drugi junoslovenski
kulturni/politiki centri (Zagreb, Novi Sad, Beograd) nisu bili bezazleni zagovornici sopstvene kulture ili naroda i da u tom pogledu ni oni nisu ostali besposleni
posmatrai.16 Dakle, sve tri skupine, u odnosu na Austrougarsku, a i meusobno,
nale su se, zbog svoje privrenosti kolektivnom (nacionalnom) identitetu, u nestabilnoj poziciji, koja je bila veoma podlona manipulaciji. Razni centri moi,
njihova kulturna politika i ideologija, i to esto posredstvom knjievnih asopisa,
vrili su snaan uticaj ne samo na (ubrzani) razvoj kolektivne i nacionalne samosvesti, nego su u svoju korist i veto (zlo)upotrebljavali postojee predstave o
drugom i nacionalne mitove, kojima su po potrebi i svesno manipulisali.
Meutim, zanimljivo je da, ako se tadanja bosanskohercegovaka periodika
sagledava kao celina, preovlaivanje militantnih nacionalistikih ideja u knjievnim glasilima sva tri naroda nije toliko ilo na tetu kulturnog i knjievnog ivota
tog vremena, koliko nam se s dananje take gledita moda ini, jer je otra meusobna konkurencija znaila i siguran knjievno-umetniki razvoj.17
Epilog: Moderna, ideologija jugoslovenstva i slika drugog

Paralelno sa prelazom iz usmene u pisanu kulturu (Lei 1991a: 246) i sa
razvojem knjievnih oblika kao estetskih sistema, moe se uoiti i jedna kulturno-psiholoka evolucija. Nesumnjivo je da je preobraavanje patrijarhalne
svesti u graansku (Palavestra 1986: 12) funkcionisalo kao pokretaka energija
za spomenute preobraaje u knjievnosti kao sistemu, u kome su na kraju kosmopolitizam i individualizam potisnuli narodnjatvo i socijalnu tendencioznost
stare realistike kole (Palavestra 1986: 14 i 19).
Prvi tragovi takvog preokreta mogli su se uoiti ve u mostarskoj Zori. Znaajan korak napred u procesu razgraivanja realizma i oslobaanja stvaralakog
individualizma u Bosni i Hercegovini uinjen je, po Palavestrinom miljenju,
zahvaljujui piscima Mlade Bosne (Palavestra 1965, 1994). Otvoreniji stav prema tuem, podjednako prema strancima kao i prema drugim verskim skupinama
u Bosni i Hercegovini, razvija se uporedo sa sazrevanjem ideje jugoslovenstva.
U Bosanskoj vili se to primeuje otprilike od 1904, odnosno 1905. godine, kada
Dimitrije Mitrinovi poinje sa objavljivanjem knjievnih kritika o hrvatskim
pesnicima i umetnicima. Time se, barem u nacionalnom pogledu, list polako pretvara od monolokog u polifonijski, to se pogotovo vidi od 1908/1909, kad i hrvatski pisci poinju da objavljuju u Vili. Interesantno je, meutim, da se bonjaki
listovi u to vreme u ideolokom pogledu kreu u smeru panislamizma. Ipak, neki
od njih prate, pre svega pod uticajem A. G. Matoa, poetiku hrvatske moderne,
16
Po pokretanju lista Nada, koju je Zemaljska vlada zajedno sa Zemaljskim muzejem u Sarejevu smatrala delom civilizatorske misije Austrougarske u Bosni, odmah se javljaju glasovi iz Srbije
koji pozivaju bosanskohercegovake Srbe da ne sarauju u tom vladinom listu, jer, kako ree J. J.
Zmaj: Kakva vlada, takva Nada!. (orovi, Vladimir 1925: 122)
17
Videti Lei 1991a: 249.
211
kao to je sluaj sa Mostarskim listom Biser (VI. 1912- VI. 1914, 1918), koji
dugo vremena ureuje Musa azim ati. Ali, bosanskohercegovaki muslimani
se velikim delom dre po strani od jugoslovenskog idealizma mladih hrvatskih i
srpskih intelektualaca, kao i oduevljenja Balkanskim ratovima u irim narodnim
slojevima, te e korak ka Jugoslovenstvu uiniti tek onda, kada ta ideologija u
okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postane dravna, tj. zvanina.
Zakljuak
U bosanskohercegovakoj periodici od 1878. do 1918. godine uoava se svojevrsna evolucija slike o drugome, koja je zavisila od toga ta se smatralo za svoje
(ili ko za svoga), a ta za tue (ili ko za tueg). Pratei evoluciju od patrijarhalne
do graanske svesti koja se odigrava u to doba, pisci i redakcije knjievnih asopisa se sve ee pozivaju na nacionalni identitet kao apsolutnu vrednost, zaboravljajui da je i on sam koncept koji se konstruie/definie kolektivno shvaenim
psiholokim i kulturolokim kategorijama svoj i tu. U bosanskohercegovakoj
periodici do Prvog svetskog rata se jasno vidi da se shvatanje pojmova svoj i tu,
ak u veoma kratkom razdoblju, menjalo zavisno od politiko-istorijskih okolnosti i razvijalo u okviru odreenih, esto na prvi pogled meusobno protivrenih
ideologija i diskursa.
Stoga su u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918, kao i u drugim regionima
i zemljama gde je zajedno ivelo vie etnikih grupa, uporedo postojala razliita
shvatanja nacionalnog identiteta, koja su se meusobno preklapala i sukobljavala: srpski nacionalni identitet po Vuku, hrvatski po Stareviu, bonjaki po
Kalaju ili po Kapetanoviu, te se na kraju uoavaju i zaeci jugoslovenskog identiteta. Sve ove ideologije, polazei od postprosvetiteljske, evropocentrike logike, koja smatra religiju za privatnu, linu stvar, u politikom polju odvojenu od
svega profanog18, drale su da se muslimanski identitet moe uklopiti u identitet
koji one propovedaju, to objanjava njihove uporne pokuaje nacionalizovanja
muslimana, ali i saradnju muslimanskih intelektualaca, kolovanih po zapadnom
sistemu, u hrvatskim i srpskim listovima.
Ovo potvruje zakljuke ahenske imagoloke kole da je razmiljanje u nacionalnim kategorijama relativno. (Dyserinck 2003: 3031) tavie, i sam nacionalni identitet (kao i pojmovi nacija i narod) u velikoj je meri fluidan pojam
koji ima, istorijski gledano, relativno, a ne apsolutno znaenje. Naravno, i tu se
18
Up. Daja (1994: 217): Gegner der Existenz einer muslimischen Nationalitt in Bosnien und
der Herzegowina gehen eindeutig von einem westlichen Religionsbegriff aus, welcher sich in der
brgerlichen Epoche der europischen Geschichte nach der Franzsischen Revolution entwickelt
hat. Dieser Begriff unterscheidet zwischen einer skularen, profanen und einer religisen, sakralen
Sphre vor allem in den politischen Bereichen des Lebens. Er privatisiert die Religion und beschreibt sie als Gefhl, Vorstellung, individuelle Angelegenheit u. . Dagegen blieb der Islam bis heute
ein ganzheitliches Kultursystem, eine alte Polis-Religion, in der die religise Sphre die weltliche
rituell und ansonsten umfat und damit nicht nur das individuelle und das Familienleben ffentlich
normiert, sondern auch die politische Identitt mitbestimmt. Der kroatische und serbische Nationalismus bersahen diesen Tatbestand und erwarteten von den Muslimen eine klare Unterscheidung
zwischen Religion und Nation, ohne sich Gedanken darber zu machen, wie weit die Abgrenzung
zwischen Nation und Religion bei ihren eigenen Vlkern, vor allem bei den Serben, bis dahin
(ja, bis heute!) gediehen war.
212
Stejn Vervat
opet slaem sa zakljukom Dejzerinka, kao svaki kolektivni identitet, i nacionalni

identitet prua oveku oseaj egzistencijalne sigurnosti (Geborgenheit), tako da
ga ne treba sasvim relativizovati, zanemariti ili dekonstruisati u nedogled. Meutim, jedino ako se nacionalni identitet prihvati kao neto mozaino ili fluidno, to
nema strogo odreene granica i iji je istorijski kontinuitet naknadno konstruisan,
a ne kao neto a priori, kao esencijalistika vrednost, moe se postii meusobno
potovanje svog i tueg, svojih i tuih.
Literatura
Behar: IX/19081909
Bilefeld, Ulrih (1998): Stranci: prijatelji ili neprijatelji. Beograd: Biblioteka XX
vek.
Boehmer, Elleke (1995): Colonial & Postcolonial Literature. Oxford: Oxford
University Press.
Bosanska vila: I/1886, II/1887, VI/1891, XI/1896
Bosnische Post: VI/1889
Bonjak: I/1891, VIII/1898
ori, Boris (1978): Nada. Knjievnoistorijska monografija. Sarajevo: Svjetlost.
orovi, Vladimir (1925): Bosna i Hercegovina. Beograd: SKZ.
Dyserinck,
Hugo:
Komparatistische
Imagologie
und
ethnische
Identittsproblematik In: Schubert et al. (2003): str. 1536.
Dadi, Petar (1987): O Balkanskim psihikim tipovima. Beograd: Prosveta.
Daja, Sreko (1994): Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen
Epoche (18781918). Die Intelligentsia zwischen Tradition und Ideologie.
Mnchen: Oldenbourg (Sdosteuropische Arbeiten 93)
urikovi, Dejan (1975): Bosanska vila. Knjievnoistorijska studija. Sarajevo:
Svjetlost.
Kapetanovi-Ljubuak, Mehmedbeg (1893): Budunost ili napredak
muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Napisao i izdao Mehmed beg
Kapetanovic-Ljubuak. Namijenjeno za pouku i ogled nekoj naoj braci
Bonjacima i Hercegovcima. Sarajevo: Tiskara Spindlera i Lschnera.
Konstantinovi, Zoran (2003): Nemac und vaba in der serbischen
Literatur., str. 169178. In: Schubert et al. (2003)
Kruevac, Todor (1978): Bosanskohercegovaki listovi u XIX veku. Sarajevo:
Veselin Maslea.
Lei, Zdenko (1991a): Pripovjedaka Bosna, I. Sarajevo: Institut za knjievnost,
Svjetlost.
Lei, Zdenko (1991b): Pripovjedaka Bosna, II. Sarajevo: Institut za knjievnost,
Svjetlost.
Lovrenovi, Ivan (1996): Kultura?, identitet? U: Bosna, kraj stoljee. Zagreb:
Durieux, str. 922.
Milievi, Ivan (1933): Nekoliko uspomena iz prolih vremena In: Novi Behar
IV/193334, sv. 67, str. 8385, Sarajevo.
Mulabdi, Edhem (1935): Prva pojava Safvetbegova In: Novi Behar, V/1934
1935, br. 2023: str. 3578
Nada: II/1896, III/1897
Novi prijatelj Bosne: I/1888, III/1894
213
Palavestra, Predrag (1965): Knjievnost Mlade Bosne. Sarajevo: Svjetlost.

Palavestra, Predrag (1986): Istorija moderne srpske knjievnosti. Beograd: SKZ.
Rizvi (1971): Behar. Knjievnoistorijska monografija. Sarajevo: Svjetlost.
Rizvi (1973): Knjievo stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u
doba austro-ugarske vladavine. I-II. Sarajevo: ANU BiH.
Rizvi (1980): Bosanskohercegovake knjievne studije. Sarajevo: Veselin
Maslea.
Schubert, Gabrielle & Dahmen, Wolfgang, Hsg. (2003). Bilder vom Eigenen
und Fremden aus dem Donau-Balkan-Raum. Mnchen: SdosteuropaGesellschaft.
Tutnjevi, Stania (2001): Mostarski knjievni krug. Beograd: Institut za
knjievnost i umetnost.
Zora: II/1897, IV/1899
Stijn Vervaet
ABSTRACT: THE NATIVE AND THE FOREIGN IN THE LITERATURy PERIODICALS
FROM BOSNIA AND HERZEGOVINA (18781918)
Summary
In this article the author attempts to bring clearness in the image of the Other and the Self in
short stories, literary critics and small notes, published in influential Bosnian and Herzegovinian
literary magazines during the Austro-Hungarian rule (18781918), using thereby the categories
foreign and native. Special attention is paid to the changing of this image, a process that depended on political, ideological and historical factors in the concerned period. The author focused
on the role that the categories native (das Eigene) and foreign (das Fremde) and the image of
the Self and the Other played for the three main ethno-religious groups in Bosnia according to their
accepting or rejecting of the Austro-Hungarian rule. Therefore, the author distinguished between
two ideological discourses which until approximately 1904/5 intensively influenced the image of
the Other and which can be easily retraced in the Bosnian literature of the discussed period.
A certain conservative attitude clearly determined the first years of the literary review Bosanska vila (The Bosnian Fairy) and rejected any cultural habits that were new or unknown, as they
were perceived as being strange and being a threat to the traditional/patriarchal culture and society.
The influence of this conservative discourse, spread by the editors of the Fairy, generated a fairly
negative image of the Austro-Hungarian administration in Bosnia and Herzegovina. In the Fairys
view the Austrians, in a pejorative and stereotypical way named vaba, were to blame for the fading away of traditional values. In a lot of Bosniak (Bosnian Muslim) journals, a kind of progressive discourse can be distinguished, i. e. writers and magazine editors strongly criticized what they
called the backwardness of the Muslim population. But they also criticized, similar to Serbian
(literary) papers, the loss of moral values among Muslim youngsters (see therefore the writers Osman-Aziz, Edhem Mulabdi, the literary magazine Behar (Blossom), the newspaper Bonjak).
An other type of discourse that the author distinguished is the nationalist rhetoric, which
profoundly characterized Bosnian periodicals in the discussed period and was often interwoven
with the moralistic-didactic purposes of the above mentioned discourses in Bosnian literature at
that time. Typical of this kind of rhetoric was not only a mythological comprehension of history
and nation, but also the fear of becoming uprooted and loosing ones identity. In the given context
nationalist fear defined for a great deal the image of the Other in Bosnian literary magazines and
also the relation with the Austrian occupier and its nationality politics, though at the same time the
Austrian ruler also fed the nationalist sentiments.
214
Stejn Vervat
The essentialist nationalist discourse, which was very shrewdly (ab-)used by Austria, deepened the gap between the three main ethno-religious communities in Bosnia. There emerged at the
same time different, at first sight very controversial (nationalist) ideologies and discourses which
proclaimed a Serb national identity along Vuk Karadi, a Croat following the teachings of Ante
Starevi, a Bosnian identity according to Benjmin Kllay, which in reality mainly conveyed with
the upper class of the Muslims. These discourses alienated the different communities from each
other, depending on the political scene of the moment and the ideological interests of the regional
centers, be it Belgrade, Zagreb or Vienna. This alienation made it for the different communities
impossible to accept the Other as a part of the Self, unless the Other could be assimilated.
()
/
( )
I
/ , ,
,
, . . ,
. (,
64) A (19101930) ,
, , , .

,
.
: ( );
();
( , );
(
); , .
, 1917,

, .
/, /
Me
, 1910. 1930. .
.
1905. 1938.

, ,
. ,
, .
216
(/, /), .
,
,
20.
, . , , ,
, , ,
- , ,
, , ,
, , , . (, 1997, 6)
, ,
, , , , , , , . /.
, ,
()
,
. ,
.
II
- ,
,
, , ,
. (Giacomo Balla) . (1913) ,
,
, + (Velocit astratta
+ rumore, 191314) . /,
.
,

()
.

, ,
,
.
/ ...
217
III
, , ,
. , ,
, .
: (19211926), (19221923), (19241925)
(19221923).
, , , .
, ; , ,
,
, .
,
, Der Sturm. 20.
, ,
, :
.
:
. ,
, .
: , , , , , , , , , , , , ,
, .
,
.
,
. , :
, ,
, .1, 1921. , . 2.
, .1.

, , ,
, , , , , , , , ,
, , , , . . , , , ,
, , , , .

218
,
, ,
. , ,
, . ( .)
: , Tett, 1.
1916. , , , ,
(, 2223). , ,

.
, , ,
, ?

, ?
:
. : . Gesamtkunstwerk,
,
Bauhaus-a
( ,
.11, 1922. ), , . ,
, , . , , . , , , ,
. , , , ,
.
.
/ . , 1921.
( 1918),
/, / /.

, , , : , , , , , , ,
1996, . 115.

, . ,
, , . (, . 7)
/ ...
219
,
:
, ! , ,
!.10
/ ,
: (1911),
(1905), , , .
/ ,
, .
[] . [...] ,
.

11: , , ,
.12
,
(, 1982,
353)
, , ,
,
, .
, ,
1. 1922. , (
, 1922. . 220. . ). .
, :
. -
. (. )
,
. -,
, , . (
) , , , ,
10
, : , (
), , , 1975, . 229231.
11
. , , , 2005.
12
/ ,
1920. .
220
. (. 1307) ,
. ,
, ,
, ,
. .
/,
/, /,
.
, , , , .
.
, ,
o
, . , ,
, , : [... ]
,
. (, 8, 1921, . 2)
, ,
. .
, : , , , ,
( , , , , ),
,
, . (,
1982, 231)
, ,
, .
,
, . , :
. (, 1996) ,
.
, .
,
:
, , ( ),
/ ...
221
, , , , .
,
, .
. , ,
, :
, , , , , ,
.
. :
,
. ( 21, 1923)
, ,
. To
, , , /
, , . , .
,
, : ,
, , . (, 110)

, , , .
/,
,
. ,
, , , .
. , , : ,
, , ,
; ; [...], .13
: , 14,
, .15
,
,
. , :
. : . , , , . 10, 1921, . 2.
: . , , , . 21, 1923, .1.
15
: . , , , . 38, 1926.
13
14
222
? ( !) .16 4. .
, ,
,
.
, (. 7, 1921) .
,
, ,
, ,
.
!.
, , .
/ , ,
, (. 36, 1925). . , , .
, :
.
, . (
!). ,
, , : ,

?. , , . ,
, ,
, ,
: [...]
: !
. ! ( :
!) , ,
. ! !
. [...]
.
,

( ) .
16
, , . 21,
1923, . 2.
/ ...
223
,
.
, , , , :
, ,
.
, ,
,
. (, 76)
.
, , .
,
. .
,
, ,
. -

. ,
[...]. (, 87)
,
.
, ,
. .
19. 20.
.
, ,
. ,
.
. ,
.
20-
. , ,
1922. . . ,
,
(
). . ,
()
-
: -
224
.
;
. ,
, 20. ,
,
, , . ,
,

,
. (, 106)
, , ,
,
.
,
.
, .
,
, . ( )
( ),
. , . ,
, . .
(, .1, 11). ,

.
,
- /,
. .
,
, , ,
.
. . : ,
( ) ,
[...]. ,
, ,
, ,
[...] [...].
[...].
. (, .46, 1926, 1213)
/ ...
225

, ,
, , ,

.
, , , , ,
,
(, , ) , . , ,

. . .
,
, , ,
, (: ). ,
, ,
. (, 177178) /
/
.
/
. .

, , , .
, ,
,
.
, . . 1985. ,
, 4,
, ,
.
, . 1999. ,
, /, .
, , / , ,163174.
226
, . 1997. , 01/1997.
, , 19211926. .
, . 2004. , , , .
, . 1982. , , /
, 1982, , ,
, .
, . 2003. ,
, , .
, - , , 1922
1923.
-, . 1996. (19191929), , , ,
, .
, . 1997. ,
, ,
, 01/1997.
, . 1997. & ,
-, , . 1997 ,
, , 01/1997.
, 1996. , , ,
, .
, . 1999. ,
-, 20. , .
Stanislava Vujnovi
Overcoming the Own/alien Opposition in Serbian Avant-garde
Periodicals (the Zenit Magazine)
Summary
Starting from the categories of own and alien as designations of a binary/mythical model of
the world, the author tries to define the avant-garde model of the world in relation to them; the latter
model may be reconstructed from literary and non-literary texts in Serbian literary periodicals of
avant-garde provenance from the first half of the 1920s. Attention is mostly focused on the Zenit
periodical (1921-1926), published by Ljubomir Mici, programmatically based on two confronted
models of the world, for which reason it has an illustrative significance when it comes to describing
the ideational and literary changes that marked the avant-garde period, not just in Serbian but also
in European literature.
()
:
(19411944)
1.
,
, . , , ,
,
. , ,
, , ,
.

. ,
. : . ,
, ,
.
1941. 1944. , ,
, . ,
. ,
,
, , , ,
, ,
, .
, .
, ,
.
2.

, ,
. ,
228
,
. ,
, , , , , . ,
. ,
.
1941. .
. , .
, ,
,
. , ,
.
,
, , , , . ,

, . ,
, ,
.
, ,
,
18. ,
. , ,
. ,
, ,
Milan Ristovi, Nemaki novi poredak i jugoistona Evropa 1940/411944/45, Beograd,
1991, 4548.

, , II, 432 (27.
1942), 5.

1929. ,
. : . . / /,
, , I, 156 (2. 1941), 5.

150. , : , I, 181 (30. 1941), 5; , I, 132 (5. 1941); , I, 187 (7. 1941), 9:

.

: , III, 680 (18. 1943), 5; , III, 622 (19. 1943), 4; , II, 28 (24. 1943), 13.
: (19411944)
229
/ . ./, . , ,
,

. : , . : .
, .
-
, , ,
, , , , .,
,
.
, .
, ... , ,
, . , ,

.
. , ,
. ,
.
... .
.
.
3.
:
, . .
, ,
, . , . ,
,
,
. ,
, !
, ,

. , , , I, 17 (25.
1942), 10. :
, 19411944 (I):
, , XXXV, 119, 2003, 115119.

, / /, /, , 2004, 2021.
230
,
. , , ,
. , , .
, ,
. , ,
, , : --- .
, ,
.
, ,
.
,
, , , , ,
.
,10
.11 ,
.

,
. ,
.
, , , ,
, ,12 ,
.13
, , , , ,
, , .

. , : , , II, 295 (23. 1942), 6.

- . . / /, , , II, 389 (10. 1942), 6.
10
, , ,
, , , , , .
11
.
12
. , - 1942, ,
II, 230 ( 1942), 12.
13
, , . : , II, 355 (1. 1942), 5.
: (19411944)
231
, , , .

. , .
, ,
, .14 ,
,
, . ,
, ,
, ,
. -
.15 ,
,
.
( ) .
,
. , ,
. ,
, .
Bojan orevi
The Culturological Aspects of the Own:Foreign Opposition During the
War and the Occupation (1941-1944)
Summary
The paper deals with the culturological aspect of the own:foreign opposition during the German occupation of Serbia from 1941 to 1944. It gives an overview of the propagandistic glorification of national self-sufficiency and cultural links between the Germans and the Serbs, and the
denial of Western culture and attempts at its rejection. The conclusion it reaches is that the problem
of the relationship between our own and the foreign was not seriously considered or discussed at the
time by anyone, nor was it reflected in any serious way in works of art.
14
: , (19411944): []: : ,
, , 2001, 297303.
15
. , , : , IV, 826 (6, 7. 8.
1944), .
III
()

( - 18761878)

, ,
. ,
, : , , , ,
.
, ,
, .
, ,

/ , .
,
,
.
,

,
. () () , .
,
.

, , , .
-

. ,
, , ,
Antoni D. Smit, Nacionalni i drugi identiteti, Nacionalni identitet, Beograd, 1998, str.15.
Cvetan Todorov, Mi i drugi, Francuska misao o ljudskoj raznolikosti, Beograd, 1994, str. 341.
, Politiki mitovi i mitologi, Beograd, 2000.

236
.
- (, , , ),
,
.
, . - ,
:
,
, .

, .
, , .
- ,
? , ?
Illustrazione italiana
1876. 1877.
.
( ),
1896. ,
, .
(1878) (1881) . - ,
1938. .
,
:
, , , . ,
Vesna Goldsvorti, ta u ja u Iliriji, Izmiljanje Ruritanije, Geopoetika, 2005, Beograd, str.23.
ea Imaginarni Balkan, Beograd,1999
Bilder von Eigenen und Fremden im Donau-Balkan
Raum, Mnchen, 2003, . 713.

, ,
, , XXII XXIII , 1993, .353369.

, , ( ), , 1900, . 2.
, , , 1988.
...
237
( ) .
, ,
, . , , , .
,
, , , ,
,
. , , , , .

, ,
.
- 18761878 ,
.

,
, . -
, ,
19. , , ,
. ,
,
.
, , . ,

.
,

.
,

, ,
-
. , , , , ,
Elementi nacionalnog identiteta, Nacionalni identitet, str. 25.
238
,
.
,
.
: , ,
, , . ,

, ,
.
;
! , ,
, ;
.
, ,
, ,
(
) , , -
, .
19. ,
, ,

, , , ,
( ,
).
, , ,
,
.
, , .
,
,
, (
), ,
.
18. 19. .
, , . 355.
Milica Baki-Hayden i Robert Hayden, Orijentalist Variations on the Theme Balkans: Symbolic Geography in Recent Yugoslav Cultural politics, Slavic Review: American Qoterly of Russian, euroasien and Est-European Studies, 5/1, 1992, str. 115.

...
239

:
. , ...
, , ; ,
, , , . , ,
.
, , -:
, , , , , .
, , , .

-
, , ,
. ,
,

, , , , , ,
. :
: .
. , ; , , ,
, 10.
, , ,

:
,
, ,
, , , ,
. ,
, ,
.11
,
, , . 356.
, . 362.
11
, . 362.
10
240
, , .
:
, ;
,
. ,
.12
, , :
,
.
,
:
, ( ),
, .13
, , , .
, ,

.
,
14,
. 19.
,
. ,
, ( , ),
.
- .
, ,
, .
,

.

,
, -
, . 362.
, . 362.
14
,
, .
12
13
...
241
,
, .
,
, . ,
.
, ,
, , .
, , ,
, ,
.
.15

.
,
.
,
, , .

, :
. ...
, . .......16

. ,
17, -
:
,
, , .18
Antoni Smit, Nacionalni identitet, XX vek, Beograd, 1998, str. 2138.
, . 49.
17
Zlatno doba, Politiki mitovi i mitologije, str. 212257.
18
, . 52.
15
16
242
,
, :
... ,
, . ! , ,
... . , ,
, ! , ... , , , !19
, , ,
.
, ,
, , , ... ... , ,

. , : ,
.20
, , , . ,

, ,
,
.

.

.
, ,

.
,

. , ,
, . 21
. ,
, , , .22
, , ,
, : , ,
;
, . 81.
, . 112.
21
, . 178.
22
, .179.
19
20
...
243
, . ,
.
, ,

.
, ,
. , -
18761878. .
. , - ,

, .
,
( ), ( ) , .
:
, ; ,
:
; . ,
.
... . 23
, ,
.
( ! ... ), .
,
:
, ,
, , . ,
. ,
,
.
,
,
,
.
, ,
,
23
, . 180.
244
,
. , :
24.
19. ,
,

( 20. ) .
, ,
- 1876.
.
, , ,
:
, ,
, . , ,
, ,
... , ...
, ,
! !...25
,
.

.
-
( 26), , , .
, , , ;
. , - ,
( ),
, :
.
, ,
? ,
, , , ,
. .., ?...
, , A. Smit, Viestuki identiteti, Nacionalni identitet, str. 17.
, , , ,1988, . 5.
26
, . 204.
24
25
...
245
..., ?
.27

:
, ,
, ,
; , ;
,
.28
, ,
.
, ,
, . ,
.

,
.
, ,
... ...,
. ,
, , :
.
, , ?
! ,
.
, ! ,
. , , ? ,
. . , -,
.29
(
), , . ,
, :
,
.
, . 110111.
, . 83.
29
, . 150151.
27
28
246
, ,
, , ,
.
,
.
:
, . , (). ,
. ! ,
, , ...
, : , , ( , )
, , ,
: , , ...
, .30

, ,
: , ,
,
!31
, ,
,
. - ,
,
,
, 1804. :
. , ,
; ...

, .32
, - , ,
,
.
- .
, , , . 103104.
, . 135.
32
, . 210.
30
31
...
247
. , , ,
:
, , ; . ... .33
,
.
, ,
, . ,
, , , ,
.34 , ,
.
,
.
Vesna Matovi
Types of Identity and the Image of the Other in Literature
(War Prose on Serbian-Turkish Wars 1876-1878)
Summary
Using the example of documentary-artistic prose about the Serbian-Turkish wars of 18761878, works of one Italian and two Serbian authors, we have tried to point out to what extent the
image of the Other is determined by the authors identity type. The image of Ours and Foreign is
shaped depending on whether the predominant feeling of belonging to a social group is based on
culturological, national or social premises. In Popovis case, cohesion was based on the community of people of the same origin, religion and native culture, in Lazard, the colonial cultural
discourse aspiring to universal applicability was the operative principle, whereas in Todorovi, it
was the class principle, based on the social polarisation of social classes. Others, Aliens or Enemies
were those who remained beyond the projected framework and its boundaries.
, . 198.
Milo Crnjanski, Komentari, Poezija, Sabrana dela, knj.4, Beograd, Zagreb, Sarajevo,
1966, str. 110.
33
34
O - ()
, ,
,
, .
.

, ,
20. .

, , .

, ,
. .

(. , . , . ). , ,
(. ), , () , (. ),
, , ,
.
,
, , ,
,
, , . , ,
. ,
.
1918. ., , .
, ,
,
, , -
250
O -
. : 1913.
, .

- .
.
.
, ,

, , ,
. .

. .
. .
-- . .
, , , , , ( ).
() -
.
.
,
.
Andri. Naa knjievnost i rat. Knjievni Jug. 1918, knj. II, sv.6, str. 194.
. . . 19031918. , 2003, . 8.

, . 8.

. :
; , ,
, (. . .
. , 1915, . 128).
.
1915. . , , :
. ,
,
( . .
. , 2005. . 9).

, . 5556.
I.
251
,
.
, ,
. - . , : ...;
. (
. ,
,
.)
, , , -
. (
- . ).
, , , , ,
, .
, .
(H. Zbierzchowskiego) : psubraty, nadwolaskie sukinsyny, dranie, obskurne, brudne chamy kacapy.

, , , ,

.
. (1966. .) .

19141915 .
1914. (1914, .13, .4). , ()
: , ... , ,
... ... (.5). ,

, , .

.
.
. (, 1925),
.
, -
-.

. . . . , 1915, . 7, 16.

W.Washchuk. Na usugach wielkiej wojny. Wiersze Henryka Zbierzchowskiego z lat 19141921.
: Pierwsza wojna wiatowa w literaturze polskiej i obcej. Lublin, 1999, str. 142143.
252
O -
, .

. .
: , ,
...
, ? . ,
.
, ,
, ,
. ;
,
, , , ,
.
, .
-
,
, ,
, () , . - ,
,
, ( .

, .). -
, , , , ,
, , (, ,
.) , . :
( .
, ,
, ).
, .

. . : .
. , 2004, .148, 157.
, , T. Strzzi : Ljudi hoe da dokau, kako Pariz
nikada ne bijae grad ukusa, Be grad glazbe, Moskva grad udesa. Francuzi su propalice, Nijemci bezobrazni filistri, a Rusi pijanice (T. Strozzi. Razgovor sa duom Smijseiti. Zagreb, 1918,
str.20).
253
, , . ( )10. , : ,
, , , ,
.
.
(-
, .
). .
-
, .
, ,
, . . .

.

...
11 ,
,
, .
(
; ,
, ),
, ,
. ,

, .
, , : ,
( ) ,
,
.
, .
, , -
10
11
. . . , 1959.
. . , 1940, . 37.
254
O -
, 12.
. :
, , .
, .
. ,
, .
, .

, :
,
( ),
, . (
).
: , , ;
13. , , ,

, :
.
.

. .
( ),
. .
( ), ,
, , .
. (
) , . -
,
, , .
12
-
. .
(1922, . 8, . 1)
. , ,
: Sino su ovdje manifestovali, klicali Americi, slobodi, Vilsonu, Jugoslaviji...a kad su bili pored nae kue, zaustavie se
i pozdravie: ivili srpski i hrvatski veleizdajnici!...Tako sada, a pred neko etiri godine, jednog
lijepog ljetnog dana, prolazili su isto tako; samo to su nam onda prijetili vjealima, a kraj kue
klicali: Proklet bio, izdajice! (str. 180)
13
. . . . , .1, . 92.
255
. ,
-
,
. , ,
.
,
: , . ,
14.
. .
: ,
. , ... !15
,
: ,
.

. ,
, ,
,
,
. : ,
16.
()
(1916.
, 1917)17.
, , 18.

.
: ( ,
,
). . . . . , 2001, . 3, . 239.
. . . . , 2001, . 1, . 235.
16
. . . . , 2001, . 1, . 253.
17
- .
. (Svoj-strano u dvopripadna autora (Romani Zofke Kveder, Poljska Hanki) :
Z. Kova. Meuknjievna tumaenja. Zagreb, 2005, str. 133154).
18
Ratne uspomene, Listove s
prijeka. , , , ,
, . . ,
. , ,
, . (K. Mihurko Poni. Drzno drugana: Zofka Kveder in podobe enskosti. Ljubljana, 2003.)
14
15
256
O -
: , , ,
.
, 7 8 , ,
19.
: -, .
I kao nemilosrdan no zasjeklo se neto duboko u na narod i razdjelilo nas u
prijatelje i neprijatelje. Tamo Varava, ovdje Krakov. Na naem se srcu biju dva
carstva za pobjedu....Kako da moje srce sudi sada izmeu prijatelja i neprijatelja?! 20.

. ,
15- ,
, . , .
,
.
,
.
,
,
: , , ,
,
. . , , . ,
. ,
, . ,

(, , ).
: historija slabia i neodlunih
ljudi, ali bez discipline. Nikada nisu znali, to zapravo hoe!21.
, : Sve je troje avrljalo
nemaki...Kao da ne spadam k njima, kao da sam im tua.22
Z. Kveder. Hanka. Ratne uspomene. Zagreb, 1917, str. 246.

, . 6.
21
, . 25.
22
, . 26. . ,
, ,
(
19
20
257

, o , , ,
, . ( )
.
.
(
, ), .
: Ako Njemaka nije mogla do sada asimilirati svoje
Poljake, to ih je imala prije rata, ne e ih niti kasnije moi, kad e ih imati vie...
Gdje smo najvie napredovali, najvie ojaali u sebi, najvie radili? U Njemakoj!
Tamo smo imali susjede i protivnike, koji su bili vredniji od nas, pa smo i od njih
mogli da nauimo mnogo. Naprotiv to e da nas naue Rusi?... Oni nas mogu
samo da gnjave... A u Austriji, u naoj Galiciji? Budimo iskreni, u Galiciji bismo
imali dosta slobode, da smo je htjeli imati i da smo je znali upotrebljavati!23
( )
, ,
, (
,
).
,
. , ,
.
,
:
,
. , ,
( ) : ,
...

.

, , , .
: ,
( ). .
. . (, 1916).
,
, .
,
, ) , , .
23
, . 129.
258
O -
, , .
: , ... : , ... ...
.
, ( ) , , .

.
Olena Dzyba
The Image of the Other in Literature about the First World War
(in the Works of Serbian, Croatian and West Ukrainian Writers)
Sumary
In the course of the First World War, the tragic depth of national misunderstandings, the hostility of belligerently emphatic identities, emerged to the surface with unprecedented ferocity. These
became the major issues in literature about the First World War. We can even say that, to a certain
extent, they preceded and brought about the great wave of philosophic research into the themes of
the other, me and you, us and them of the second half of the 20th century.
Slavic literatures were faced with a particularly complicated picture of national collisions and
identities: apart from collisions between the imperial and the national identities, there also existed
collisions between various national identities. In addition to this, as the Slavic peoples were divided
among various states and fighting against one another, Slavic literatures expressed a paradox unknown in Western literatures: discovering ours in the foreign, a demystification of the other.
Marija Gruji (Beograd)
Kulturni i rodni identiteti u romanu Pop ira i pop

Spira
Noviji postupci knjievne analize dovode nas do saznanja o mogunosti

kombinovanja razliitih literarnih odrednica u okviru kojih se raznorodni teorijski koncepti dovode u odnose preplitanja i meuzavisnosti, doprinosei svrstavanju knjievne teorije u sferu interdisciplinarnih studija. U ovom radu osvetliemo
problem tematike dela Stevana Sremca Pop ira i pop Spira, to jest iznalaenje
tematskog principa oko kojeg se formira ona glavna supstanca romana koja najinteraktivnije komunicira sa itaocem, zahvaljujui semantikim slojevima koje
proizvodi. Pri tome, namera mi je da, kao princip ovakvog itanja, predloim
sagledavanje identiteta junaka kao centralne teme ovog teksta i funkcionalnog
principa na kome poiva celokupna organizacija dela.
Da bismo razjasnili pojam identiteta posluiemo se radom Riarda Denkinsa, u kome se pod identitetom podrazumeva nae sopstveno shvatanje o tome
ko smo mi i ko su drugi ljudi, kao i reciprono, shvatanje drugih ljudi o njima
samima i o drugima, ukljuujuci i nas. Prema Denkinsovom razumevanju, identitet je karakteristika, ili vlasnitvo ljudi kao drutvenih bia. S druge strane, pod
pojmom kulturnih modela ovde podrazumevamo odreeni ivotni obrazac, skup
praksi propraen odreenim simbolikim oznaiteljima, i znaenjima koja se proizvode. U ovom sluaju ja bih, pre svega, volela da se pozabavim kulturnim identitetom, to znai, poloajem pojedinca u vezi sa odreenim praksama, verovanjima i znanjima, koji pripadaju izvesnoj zajednici. Kulturne identitete, naravno, ne
treba shvatati kao fiksna odreenja, ve strukturno promenljiva i dinamina, duboko zavisna od konteksta, vremena, mesta, pojedinane i kolektivne inicijative.
U tom smislu ja bih se pozabavila ne samo kulturnim vec i rodnim identitetima
koncipiranim u ovom delu, to jest nainom na koji se kulturni i rodni identiteti meusobno odreuju i objanjavaju. Pod rodnim identitetima u ovom sluaju
podrazumevam nain na koji se razlika izmeu mukog i enskog pola u datim
sluajevima drutveno i simboliki konstituie, odnosno nain na koji se muke i
enske uloge konstituiu u datom drutvenom i kulturnom okviru. Namera mi je
da pokaem kako autorska svest sasvim svrsishodno operie dinamikom izmeu
te dve vrste odreenja, i na njoj gradi ono to bismo nazvali tematski krug dela i
pravi predmet njegove naracije.
Takoe, elimo i da podsetimo na bogatstvo tradicije knjievnih ostvarenja
devetnaestog veka u kojima se fenomen pripovedanja osamostaljuje u odnosu na
sam fabularni tok, i postaje samom sebi cilj. Podsetimo se Gogoljevih postupaka
pripovedanja, i znamenitih komikih efekata ostvarenih u pojedinim njegovim
Jenkins, Richard. 1996. Social Identity, London: Routledge.
260
Marija Gruji
pripovetkama, poput pripovetke Kako su se posvadjali Ivan Ivanovi i Ivan

Nikiforovi, ili Ivan Fjodorovi ponjka i njegova teta. U njima na poetku
pripovedanja pripoveda najavljuje predstavljanje odreenog niza dogaaja na
tradicionalan nain. itav niz konvencija i uvoenja itaoca u ono to bi smo
uobiajeno nazvali radnjom ukazuje da je pred nama uzviena epopeja i studija ljudskih strasti, kako bi to ve bilo u duhu poetike evropskog realizma. No,
nakon nekoliko stranica postaje jasno da se kljuni efekti pripovedanja zapravo
grade na groteskno kominim opisima karaktera, izgleda junaka, sporednih dogaaja, dijaloga, poreenja i slino. Isto tako je lako razumeti da se glavna ironika
namera autora upravo i zasniva na tom paradoksu: sam niz dogaaja je potpuno
u senci opisa komine banalne svakodnevice, i ivota malih ljudi u kome banalni
ispadi dobijaju obrise tragikomikih razmera, kao parodian odblesak ivota i
tragedija velikih i pravih junaka romana. Upravo da bi potpuno ogolio svoj
postupak i narugao se konvencionalnom graenju pripovetke, Gogolj je vie puta
prekinuo, ili potpuno nemotivisano okonao svoje pripovedanje u najdramatinijem moguem trenutku (to je sluaj ne samo u pomenutim pripovetkama, ve
i u drugim, kao na primer Rim ili Starovremske spahije). Roman Stevana
Sremca, Pop ira i pop Spira sadri izvesne elemente ove gogoljevske parodijske namere. Graeno na anegdoti, koja podsea na crticu pri dnu neke novinske
strane, ovo delo svoju osnovnu komunikaciju sa itaocem zasniva na mrei zasebnih komikih i blago satirinih opisa relacija izmedju ljudi koji se na svoj
nain bore sa kontradikcijama i zamkama svakodnevnog ivota u datom vremenu
i prostoru.
Na prvi pogled, reklo bi se da samo delo Pop ira i pop Spira ima vrlo ubedljivu narativnu potku. Re je o tragikominom sukobu dva svetenika u banatskom selu oko odabira mladoenje za njihove erke, koji se ipak razreava dvema
svadbama. No, samo ako dekonstruiemo ovaj upravo naveden iskaz, otkrivamo
koliko, zapravo, znaenjski ambivalentnih slojeva prikriva svaki motiv u okviru
njega.
U sreditu radnje su, dakle, dva svetenika pravoslavne veroispovesti, u
jednom imunom selu preteno srpskog stanovnitva u drzavi Austrougarskoj, s
kraja devetnaestog veka dakle poetka velikog zamaha modernizacijskog pokreta irom zemaljske kugle, kojem se i mali narodi nestabilnih dravnih entiteta
u tom momentu pokuavaju da prikljue. Junaci su svetenici, dakle, individue
ija profesija, po tradicionalnim tumaenjima, nosi specifinu duhovnu, kulturnu
i simboliku vrednost za versku zajednicu kojoj pripadaju. Kulturni znaaj lika
svetenika uslonjen je takoe i specifinom rodnom pozicijom ove uloge. Svetenik se pojavljuje u svojoj verskoj zajednici kao vrsta duhovnog, ali i svetovnog
voe zajednice, kao i uloga duhovnog oca. Zatim, sama pozicija banatskog sela,
smetenog u multikulturalni kontekst austrougarske monarhije, ukazuje na kompleksne tenzije izmedju razliitih verskih i kulturnih pripadnosti. I najzad, injenica da se sve deava oko udadbeno/enidbenih dogaaja i ugovora, optereenih
raznim pitanjima kulturno-obrazovne, klasne i ekonomske prirode, ukazuje na to
da sam momenat tue, i navodnog izbijanja zuba, postaje samo sporedni povod za
pripovedanje, dok se samo delo temelji na sloenoj dinamici suprotnosti i kontroverzi oko kulturnih i rodnih uloga i njihovih funkcija zastupljenih u delu.
No, to nije samo pojedinana slika srpske ili bilo koje druge kulturne zajednice na tom prostoru. Delo se, umnogome, moe razumeti kao vedra observacija
Kulturni i rodni identiteti u romanu Pop ira i pop Spira
261
slike koju pojedinac gradi o sebi na periferiji velikih modernizacijskih procesa,

onda kada, u zavisnosti od klasnog i geografskog odreenja, mnoge zajednice
i pojedinci dolaze u priliku da sami donekle konstruiu svoje identitete, iako
uglavnom i dalje ostaju nevidljivo uhvaeni u neumoljivu mreu svoje kulturne i
drutvene pozicije. Tako i Sremac gradi svoj literarni svet, poigravajui se literarnim konvencijama, i javnim diskursima svog vremena, kako urnalistikim, tako
i politikim, naunim, pseudo-obrazovnim, emancipatorskim, evropejskim,
patriotskim, kulturnim pozivima za uzdizanje i zauzimanje boljeg socijalnog,
nacionalnog i internacionalnog polozaja. Likovi iz ovog sveta su formirani u
rascepu izmedju dve suprotstavljene tenje: potrebe da se ograde od tog velikog
sveta, i potrebe da se sami predstave kao deo tog sveta koji ne zaostaje za drugim
njegovim delovima.
No glavni literarni tematsko-organizacioni princip ovog dela poiva upravo
na tragikominim konstrukcijama identiteta junaka ovog dela, pa i identiteta itave zajednice. Takoe, vano je naglasiti da se ti kulturni identiteti konstruiu,
praktikuju i dekonstruiu u uzajamnoj odreenosti sa rodnim identitetima.
Zaplet se temelji na prii o dve svetenike porodice, koje kako pisac vie
puta istie, ive u sjajnom prijateljstvu. No, veina primera koje pisac koristi da
tu slogu ilustruje govore upravo suprotno. Na prvi pogled deluje da je to zapravo
prikriveno rivalstvo samo izmeu njihovih ena. U tom smislu, pisac se poigrava
izjavama tipa I sada ete videti, dragi itaoci da je sve zlo u svetu dolo ba
od one polovine kojoj ga Sida i ga Persa pripadaju (Sremac, 123). No te izjave
predstavljaju svojevrsno parodiranje konvencionalnih tipova govora u knjievnosti tog doba, jer se malo-pomalo u samom delu otkriva da je i takozvano prijateljstvo popova kao i njihovi dobroudni identiteti samo zbir uticaja i okolnosti koji
ih u sklopu sveta iz romana stavljaju u trenutan poloaj prijateljstva. Naprotiv,
ubrzo e se videti da karakteri samih popova, u stvari, funkcioniu mnogo vie
kao zbirovi drugaijih poriva i interesa.
Naizled je sukob popova koncipiran oko tue (koju zapravo niko osim aktera
u njoj, pa ni sam pripoveda nije video, i ne moe o tome nepristrasno da posvedoi), i navodi se kako posle toga nista vie nije bilo isto za njih. No oito,
u motivacionom smislu, ta tua ne predstavlja prelomnu taku romana. Za pop
Spiru preloman je onaj momenat kada on saznaje da ga pop irina kua naziva
paorom i paorendom, a za pop iru je to onaj momenat kad stil ivota njegove keri Melanije postaje ugroen i ismejan, te kad neprijateljski tabor pokuava
da je omete u njenom nemeckom ulterhantungu. Jer jasno je da tu nije re o
samoj Melaniji, ve zapravo biva ugroeno samo pop irino oseanje ponosa i
kulturnog identiteta, to jest otmene ambicije njegovog koncepta porodice i vaspitanja enskog deteta.
A pitanje kako se, zapravo, konstruie dihotomija izmeu dve popovske kue,
takoe vie upuuje na sloeniju analizu, nego to bi se to na prvi pogled inilo.
Naizgled, taj odnos je pozicioniran na osnovu jednostavne dihotomije svoj/tu,
po kojoj bi pop Spirina kua predstavljala koncept pravog srpskog kulturnog
identita, a pop irina stranog, pomodnog, nemakog.
Ako bismo taj odnos posmatrali oslanjajui se samo na trenutni utisak, dihotomija pop Spira/pop ira, preslikana kao odnos svoj/tu uoavala bi se po
principu sledecih parova:
262
Marija Gruji
srpstvo/nemstvo
muki princip/enski princip
gibanica/pokenos
tamburica/klavir
kolo/beki valcer
Jula/Melanija
knjiga s receptima/knjiga s pesmama
srpski jezik/nemaki jezik
Meutim, sloenija analiza pokazuje da se ove dihotomije, u stvari, ne mogu

uzeti u obzir u svom doslovnom obliku, kao to ni likovi popova u ovoj pripoveci
nisu nosioci fiksnih i jasno definisanih identiteta. U stvari, likovi oba popa, njihovih supruga i njihovih erki, i svi likovi i motivi oko njih, upravo predstavljaju
razliite kombinacije kulturnih i rodnih karakteristika, kombinovanih na najudnovitije naine, i katkad gradei sasvim protivrene slike, ostavljajui utisak da
u ljudskom ivotu gotovo da i nema nikakve nepromenlive determinante, koje
ljudsku individuu prati svuda, a koju bi bilo mogue literarno artikulisati.
U tom smislu, u romanu, pop Spira se pojavljuje kao paorenda u poreenju
sa pop irom, jer se drui sa prostim svetom, i uzda se u njega, i sklon je obeenjaklucima, i strogom ponaanju prema eljadi u kui. No, u isto vreme, pop
Spira je takoe mnogo skloniji diplomatiji u kontaktu sa visokim vlastiima, mnogo bolje deklamuje na staro-slovenskom, i ne odbija nikakve nemecke obiaje
onda kad se oni tiu uveanja njegovog imanja, i finansijskog napredovanja.
S druge strane, pop irina tenja ka nemeckom stilu se uglavnom ogleda
u ukusu u kom je njegova kua uredjena, u klaviru koji tamo stoji, i u nemakim
jelima koja se tamo spremaju, a najvie u liku njegove erke Melanije, koja je
vaspitavana u nemakom internatu. On sam, intimno, meutim, mrzi klavir, a
oboava svadbene gozbe i sline, nimalo uzviene stvari. Oba popa imaju vrlo
slina interesovanja, elje i porive, i ne mare gotovo nimalo za stvari koje nisu
ovozemaljske. Delo obiluje blagonaklono humornim opisima koji se podsmevaju
sklonosti oba popa ka jelu, piu, novcu i lagodnom ivotu, kao to je ovaj:
Za jednog od ove dvojice, i to ba boga mi, bie za pop-iru, pripovedaju da je u
jednim svatovima pojeo punu jednu vekorpu krofni, i to za ono kratko vreme dok
je pre ruka kurisao domaici
Ali to mu nita ne smeta (ni njemu, pop-iri, a ni pop-Spiri), da posle sedne za
sto i da sa ostalim gostima jede redom sve, ne htevi, valjda, kao dobar pastir ni
tu da se izdvaja od svoje poverene mu pastve, nego sedi kao stanac kamen ili kula
svetililja kraj mora, nepomian na svom mestu, dok se sve oko njega ljulja kao
talasi na uzburkanom moru. Sve se oko njega za stolom menja, jedino on sedi
nepromenjiv.(Sremac, 2627.)
Njihovi kulturni identiteti su samo razliito komponovani, ali daju sline

konane oblike.
Moglo bi se rei da je autor, ako bismo obratili panju na motiv srpstva
u pripoveci, ponudio samo dva razliita tipa srpskog identiteta, igrajui se dihotomijom srpski/nesrpski. No gotovo svaki lik koji se pojavljuje mogao bi na
poseban nain definisati sopstveni tip srpstva.
263
Zahvaljujui toj arbitrarnosti tumaenja identiteta u kontekstu u kom je shvatanje prostora i vremena stvar sopstvene domiljatosti, Sremcu nije bilo teko da,
s izvesnom nenou, doara pomalo apsurdno definisan mikrosvet jedne srpske
kulturne sredine u carevini austrougaraskoj s kraja 19.veka. S jedne strane smisao
postojanja ovih likova zasniva se na beskrajnoj mogunosti iskljuivanja drugih
identiteta: ograivanje od Temivaraca, Bavana, Nemaca, Vlaha, Jevreja, Maara, itd. S druge strane, tu je i beskrajna mogunost i neophodnost konstruisanja veza i meusobne zavisnosti ljudi razliitih nacija, pa ak i klasa, vera, itd.
Primera radi, obe popadije, koje se meusobno preziru, imaju, potpuno jednako,
po jednu vrlo poverljivu slukinju Maaricu, postavljenu po principu kontrasta u
odnosu na ono ta bi devojka ili supruga iz bolje srpske kue smela da radi.
No, obe te slukinje predstavljaju drugo ja svojih gospodarica i potpuno su nezamenjive u unutranjoj dinamici doaranog sveta. Njihov ivot u celom romanu
uspostavlja se kao veselo aktivno praktikovanje rodne i drutvene pozicije, esto
tako nadmone u odnosu na poziciju njihovih gazdarica, i obino propraene
mnogo veom slobodom kretanja i upoznavanja sveta oko njih.
Slino tome, razni kulturni stereotipi se javljaju u meusobno vrlo kontradiktornim znacenjima. Na primer, odnos prema nemakim obiajima i kulturnim
praksama se ponegde u govoru likova upotrebljava kao izvor najvee poruge i
negodovanja, a odmah zatim, ponekad ak i na istoj stranici, i kao izvor prestia
i drutvenog uspeha. S jedne strane, kafana u selu koju drzi Nemac predmet je
poruge zbog nemakih jela koja se tamo slue, ali je u isto vreme i merilo visokog
gospodstva, ako je potrebno radije naglasiti pripadanje klasnoj, a ne nacionalnoj
eliti. S jedne strane, likovi romana kritikuju nemake obiaje vaspitavanja dece,
ali kad je u pitanju traenje odgovarajueg mladoenje, nemecki unterhaltung
je na visokoj ceni, te se mahom srpske bogatije devojke svesno alju u nemake internate ne bi li bile u korak sa savremenim svetskim obiajima enskog
ponaanja, sto bi u konkretnom smislu znailo, pribavljanje kakvog prestinog
mladoenje.
Sve ovo svedoi o tome kako se kategorija svoj/tu, na pomalo komine
naine, konstruie u ivotima ovih junaka, potpuno u kljuu drutvenog uspeha
i prestia koji se zasniva najvie na lokalnim merilima klasne, rodne i kulturne
izvrsnosti individue.
No, moda najeksplicitniji primer literarne konstrukcije kulturnog i rodnog
identiteta, sa najprisutnijim elementima poigravanja literarnim konvencijama,
predstavljaju likovi popovskih erki, koji u romanu takoe naizgled funkcioniu
po principu kontrasta. Na prvi pogled, ove dve junakinje su radikalno suprotno
postavljene, i dok jedna naginje neemu izvorno narodnom, druga je nauena
ponaanju ugledne srednje klase.
Jula je rado provodila vreme u bati, zalivala i plevila, a Melanija je gledala samo
svoje kaktuse i romane. Melanija je proitala sijaset srpskih, a jo mnogo vie nemakih romana, u fotelji, na prozoru, ili se sakrije iza klajdertoka, a Jula vrlo malo,
proitala je Ljubomira u Jelisiumu, Adelaidu alpijsku pastirku i Genovevu. Zavue
se u zelenu metlu iza kue pa ita Genovevu. Melanija je bila malo sanjalica i
sentimentalna; a Jula onako, ne zna ni sam kako da kae, onako obina. I, naposletku, Juca je bila skromna i bogobojaljiva devojka, koja nije imala svoje volje,
i koja je sve sluala u kui, i oca zvala tata a mater mama. A Melanija je roditelje
zvala: papa i mama, imala je svoju volju, i nju su svi morali da sluaju, pa je uvek
264
Marija Gruji
bilo onako kako je ona htela Padala je esto u nesvest, i bila-kako je ga Persa
tvrdila-sklona samoubistvu. (Sremac, 105107).
Meutim, kada se analizira skup praksi i verovanja pripisanih ovim likovima

i naroito njihovo mesto u odnosu na temu udaje, vidi se da u konstrukcijama
njihovih likova nema neke vrste zamiljene pieve pozicije vrednovanja, jer su
i jedna i druga junakinja proizvod svojevrsnih predrasuda i pomodnih uverenja
o tome kako devojka odreenog statusa i iz odreenog naciona treba da bude
vaspitana. Dok je Melanija bila poslata da ui nemaki jezik, klavir, i nemake
manire razgovora u drutvu, usled aktuelnih uverenja da je to nuno za jednu
devojku spremnu za udaju, Jula na takve kole nije poslata upravo iz isto tako
neuzvienih, mada razliitih razloga, ovaploenih u predrasudama njene majke
prema nemakoj neurednosti, a isto tako propraeno i krtosu pop Spire, koji
je voleo da stie i zarauje, i nerado je davao novac na bilo ta. U asu kada
se pojavljuje potencijalni, statusno poeljan mladoenja za njihovu erku, obe
mame poseu za svim moguim oruem: i nemakim i srpskim i maarskim i
obrazovnim i kuvarskim, te je oito da vie nikakvog koncepta i uverenja nema,
kada je potrebno da se dosegne cilj. Moglo bi se rei da su dve popovske erke
ovaploenje pievog podsmeha dvema razliitim koncepcijama poeljnog modela srpske devojke za udaju iz srednje klase, kao to se to vidi iz trijumfalnog
monologa ge Perse, Melanijine mame, nad sudbinom one druge popadije, u asu
kad je ve jasno da je poeljni mladoenja pridobijen na njihovu stranu:
Ja sam joj kriva sto joj se erka ne ume ni okrenuti! Vospitavajte dete, gospoja
Sido, to se danas trai,: bez nemeckog vospitanja danas nikud, a ona misli da potri u oi Eto joj sad! Moje proroanstvo se obistinilo; jerbo ja nikad kojeta neu
da kaem Klavir, hekleraj, valcer i nemecki(Sremac, 118).
Jula i Melanija, zapravo, itaju istu vrstu literature, sa istim romantinim

obrascima ljubavi, smrti i rodnih identiteta, preuzetih iz nemakog romantizma,
samo to su Melanijine knjige mahom na nemakom, a Juline na srpskom. Dok je
Melanija model otmene udavae romantiarskog tipa, Jula predstavlja parodiran
zamiljeni ideal skromne i poslune srpske devojke, to je opet Sremevo ruganje takoe romantiarskom nacionalnom idealu o srpskoj istoj, poslunoj i
neiskvarenoj devojci, koja je prava supruga za srpskog mladia. No, niti je
Melanija uistinu tako spiritualna i sklona samo knjigama, niti je Jula tako iskrena
i posluna, kao to bi stereotip sugerisao. Kroz ceo roman kao da provejava blago
cinino oseanje da romantina ljubav, ni brana a ni izvanbrana kao takva ne
postoji, ve da, zapravo, samo postoje literarni i kulturni obrasci koji se vrte oko
nekoliko moguih razreenja, kao to su brak, tragina smrt dvoje ljubavnika,
ili pokajniki odlazak u manastir, a pisac se poigrava njima, uz nean podsmeh
junacima. Oigledno je da ti obrasci funkcioniu ne samo u literaturi, vec i u
svakodnevnom ivotu. Tako, na primer, Julina tajna ljubavna veza sa acom kroz
ogradu, predstavlja kominu parafrazu mitskih obrazaca o nesrenim ljubavnicima, prekidanom s vremena na vreme banalnim upadima ovozemaljske realnosti,
i raznim smenim obrtima u opisima ljubavnikog stradanja. Jer je aca, njen
uvegija, u razliitim svojim pojavljivanjima meu ljudima i gospodin, i seoski
ilko, i muzikant i berberin, i potencijalno bogati naslednik. S druge strane,
Pera, Melanijin verenik, u isto vreme je i uitelj, i budui svetenik, u isto vreme
sklon i srpskom idealu dobre kuhinje, i nemakom idealu boleljive heroine, i
265
isto ni sam ne zna, ba zasigurno, ta mu je blie srcu. Jer brak Melanije sa uiteljem Perom je bitno odreen okolnou da e Pera biti takoe svetenik, dok
je Julin brak sa acom bitno potpomognut time to je on jedini naslednik raznih
imanja, i tome slino. I svi uesnici u toj situaciji, roditelji, devojke i mladoenje,
kao i sam pisac, svesni su tih okolnosti i strateki deluju i pregovaraju sa sveu o tim uslovima. To su, dakle, dva naina na koji su dva modela devojke tog
drutvenog, kulturnog i stalekog poloaja rodno odreena, mada krajnji ishodi
upuuju na postojanje jedinstvenog sistema vrednosti.
Jo jedan upeatljiv primer Sremeve literarne igre kulturnim i rodnim identitetima je lik frau Gabrijele, jednog posebnog oblika enske uloge i enskih aktivnosti u selu, ija je neformalna uloga i sklonost da raznosi po selu razne vesti,
dodaje im razne nepostojee delove, ulazi u svaku kuu, daje savete enama u
boljim kuama, i pomae u tzv enskim stvarima. Za razliku od veine ena u
romanu, koje su bogate i ugledne domaice, ali vezane za kuu, decu, svoje mueve i imanja, pa ne mogu gotovo nigde da mrdnu od silnog ugleda, ali i obaveza, frau Gabrijela je, igrom sluaja, ena kojoj su dostupne mnogo vee slobode.
Ne samo to je ona udovica bez sopstvene dece, te nema odreene obaveze majke
i supruge, ve je isto tako, bitno i to to je frau Gabriela, po majci Nemica, te nije
sasvim ni Srpkinja ni Nemica, to joj ne daje vrstu ni nacionalnu, ni kulturnu ni
rodnu poziciju, te joj to omoguava da prelazi granice i tamo i ovamo, sa svim
neprijatnostima i pogodnostima koje takva vrsta identiteta ili odsustva identiteta
sa sobom donosi. Kao kontrast, popadije i njihove erke imaju vrlo ograniene i
utvrene putanje kretanja, i u stvari ne mogu biti viene same dalje od svojih prozora i bati. Da bi se stekla privilegija mobilnosti, potrebno je, prema shvatanjima zajednice, imati neku ambivalentnu, stranu, i nerazumljivu crtu u svom
identitetu, da bi mikrosvet te zajednice odobrio taj aktivizam kao prikladan. U
tom smislu, scena u kojoj frau Gabrijela gubi svoje donje suknje i oslobaa ih
se, bez mnogo zazora dok hita kroz sokake, parodira oslobaanje od instinskih
prepreka enskoj mobilnosti i aktivitetu u svetu o kome govorimo:
Ga Gabrijela je poletela laka i ila kroz sokake, i u etvrtom se sokaku opet srela
sa Cvekenmajerkom, u petom sa gom Sokom grkinjom, u estom sa gom nataroevicom i gom kasirkom, a u sedmom sa gom apotekaricom. I tih pet mobilisanih
dobrih ena, raznele su kao ono ene mironosnice bre nego da je celo selo
isprepletano telefonom glas o jutronjem stranom dogaaju. A ba im je i zgodno
bilo, jer je toga dana bio neki enski praznik Kirijak Otelnik, koji pada 29. septembra, pa se toga dana i ne radi u tom selu otkako je pre dvadeset i nekoliko godina
udario log jednu enu za koritom ba na sam dan svetoga Kirijaka Otelnika. Sve su
toga dana formalno spale s nogu, jurei iz sokaka u sokak. I sama ga apotekarica,
koja se spoetka ustezala da krene, jer je smeno govorila srpski, i ona se naposletku
dala najrevnosnije na posao. (Sremac, 194195).
U vidu zakljuka, recimo da je cilj ovog rada bio da ukae na model itanja
Pop ire i pop Spire koji ukazuje na problem kulturnih i rodnih identiteta kao
glavnih nosilaca literarnog zapleta i dinamike proznog tkiva. Identiteti se javljaju
kao zbir uslovljenih i promenljivih preplitanja konstrukcija i konvencija, uhvaenih izmeu realne istorijsko/drutvene nestabilnosti i ambivalentnosti, s jedne,
i kulturno nasleenih i podraavanih obrazaca, s druge strane. Dihotomije svoj/
tu, srpski/nesrpski, otmeni/paorski pojavljuju se kao fluidne, nefiksirane literarne situacije, koje nipoto ne odraavaju nekakav fiksni autorov vrednosni sistem.
266
Marija Gruji
Jedna od najbitnijih podloga ovog romana je autorski postupak literarne obrade

kontradiktornog pitanja o autentinosti ljudskih identiteta, postupaka i ciljeva,
koji, iako obojen blagim podsmehom, ipak ukazuje na na neminovnost neprestanog ljudskog konstruisanja i preosmiljavanja ivotnih pozicija, kao osnovne
strategije ljudskog intimnog i drutvenog opstanka.
Literatura
Jenkins, Richard. 1996. Social Identity. London: Rutledge
Sremac, Stevan.1977. Pop ira i Pop Spira. Beograd, Prosveta.
Marija Gruji
Cultural and Gender Identities in the Novel Priest ira and Priest Spira
Summary
The paper sheds light on new possibilities of reading classical works of Serbian literature,
such as the novel Priest ira and Priest Spira, pointing out the importance of the problems of cultural and gender identities for researching into its meaning. The paper advocates the thesis that in
this work communication with the reader is effected not on the level of narration, that is, providing
information about the action of the novel, but on the level of a complex interweaving of the authors
views of cultural and gender identities, conditioned and shaped by the real social-historical context
of the world presented to us in the novel. Thus, in the course of playing with literary conventions,
what emerges as the central theme of this work are the problems of the composition of characters
themselves, thought of as mixtures created through the interweaving of various gender and cultural
social positions, more closely determined by class, ethnic, geographical, political and other social
determinants, which, on the other hand, appear in literature mediated through certain linguistic
conventions. The paper offers examples that show the methods used by the author in the process of
constructing the main compositional and semantic structure of the novel.
Enver Kazaz (Sarajevo)
TREI SVIJET I NJEGOVA MUDROST ISKLJUENOSTI

(Slika imperijalne ideologije i prosvjetiteljske utopije u Andrievoj
Travnikoj hronici)
I
Mada od svih Andrievih romana najblia tradicionalnom romanesknom
modelu, Travnika hronika ostvaruje se unutar modernistike romaneskne poetike i modela novohistorijskog romana. Aspekti transformacije tradicionalnog
historijskog u novohistorijski roman ponajprije se ogledaju u konceptu povijesti
razvijenom u ovom djelu. Kada se to ima u vidu, namee se zakljuak da je
Travnika honika svojevrsni kulturoloki roman arhiv u kojem se nalazi slika
jednog od graninih, prelomnih momenata u bosanskohercegovakoj povijesti
tzv. konzulskih vremena u kojima se poinje destruirati tradicionalna kulturna
paradigma a sporo se uspostavlja prosvjetiteljska. Na toj osnovi ovo djelo spada
u tzv. kulturoloke novohistorijske romane koji istrauju kulturne hijatuse nastale
u sudaru dvaju kulturnih paradigmi, pri emu se jedna, starija, poinje destruirati,
a nova se jo nije uspostavila kao dominatna kulturna norma. Na historijskom
i politikom planu Hronika oslikava odjeke Napoleonove vladavine i velikih
evropskih ratova u BiH kao zemlji i kulturi na periferiji i Okcidenta i Orijenta.
U takvom historijskom kontekstu roman prikazuje sloene odnose imperijalnih
ideologija prema BiH i njenim stanovnicima koje se razvijaju u tri carstava, Austro-Ugarskom, Francuskom i Osmanskom, a materijaliziraju u stavovima konzula i vezira u Travniku. U tom aspektu romaneskne prie opisuju se strategije
proizvodnje negativnih predodbi koje imperijalnoj ideologiji trebaju pribaviti
moralno opravdanje za koloniziranje BiH. U istom povijesnom kontekstu ispituje
se i odnos prosvjetiteljske utopije i s njom usklaene ideje humanizma koja pokuava emancipirati i civilizirati BiH i njene stanovnike procesom proizvoenja
evropskosti u prostoru i kulturi koje prosvjetiteljstvo unaprijed odreuje neevropskim.
No, da bi se poblie objasnila Travnika hronika kao novohistorijski roman
nuno je osvijetliti koncept povijesti u njoj. U skladu sa poetikim naelima modernistikog novohistorijskog romana, Andriev narator u rekonstruiranju povijesne slike ne koristi nieanski shvaen monumentalistiki koncept povijesti kojemu je cilj da kroz priu o velikim ljudima i dogaajima kao sistemu kolektivnih
uzora iz prolosti izgradi herojsku sliku nacionalne historije. Monumentalistiki
koncept povijesti osnova je klasinog historijskog romana, onog, dakle, romana
koji je najblii epu i koji iz epa preuzima ne samo epski kulturni kod ve i ideologiju heroja, herojsku kulturnu paradigmu koja nastoji da u pievoj sadanjosti
268
Enver Kazaz
poradi na rjeavanju kljunih problema monumentalno shvaenog kolektivnog

identiteta. Klasian historijski roman i njegova formativna obnova na junoslavenskom kulturnom prostoru u vidu maniristikog postmodernog historijskog
romana, zasnovanog na junoslavenskoj postmodernistikoj nekrofiliji kao temeljnoj ideolokoj matrici, nastoji postii uinak obrnute mimeze stvaranjem nacionalnih uzora s kojima bi se itatelji trebali identificirati u ostvarivanju nekog
od ideolokih nacionalnih ciljeva. Ba zbog toga heroj u klasinom historijskom
romanu, ali i u ukupnoj epskoj tradiciji, ne prekorauje granice egzistencije i
egzistencijalne odreenosti ovjeka, nije spoj boga i ovjeka kao npr. u grkim
mitovima, nego prelazi preko mea etike i etike drutvene normiranosti ostvarujui svoju politiko-ideoloku misiju.
Za razliku od tog toka romana, Andriev naratori u obje hronike, ali ne samo
u njima, u fiktivnom rekonstruiranju bosanske prolosti operiraju obrascima arhivarskog i kritikog koncepta povijesti, ali i onog koncepta to su ga postavili francuski analisti i poslije njih novohistoricizam. Takav koncept povijesti
ovaj pisac ne nalazi jedino u Nieovom djelu ili u teoriji historiografije, nego
ga zatie i u domaoj knjievnoj tradiciji, ponajprije u franjevakim kronikama
koje svojim dokumentarizmom ne biljee veliku, politiku povijest, nego golo
doganje ivota kako bi rekao Ivan Lovrenovi. Franjevake kronike su svojevrsni dokumentarni arhivi male povijesti, biljeenje poslova i dana, neka vrsta
tekstualnih muzeja u kojima je pohranjeno kulturno pamenje alternativno u odnosu na vladajue historiografske diskurse u bh. prolosti.
Nepovjerenje u historiografski diskurs, koji je uvijek podloan ideolokom
centru moi i narativan u onoj mjeri u kojoj politika mo trai da historiografska
interpretacija povijesti bude neka vrsta fiktivne naracije usklaene sa kljunim
postavkama vladajue politike ideologije, u Andrievim romanima se izraava
na nekoliko naina.
Najei je svakako onaj u kojem se primjeuje dekonstrukcija nacionalno
odreenih, meusobno iskljuujuih, legendi i narodnih pria. On je najprisutniji
u romanu Na Drini uprija, gdje su npr. dekonstruirane narodne legende i prie
o Crnom Arapinu, djeci uzidanoj u stub mosta, Radisavljevom grobu itd., ali i u
nizu pripovjedaka. U tom smislu moglo bi se rei da Andrieva pria srno nastaje ba na postupku dekonstruiranja nacionalnih legendi, mitova i pria.
Endru Baruh Vahtel u svojoj izvrsnoj knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije analizirajui ovaj Andriev postupak u romanu Na Drini uprija zakljuuje:

Nekrofilojski tok postmodernizma je ona literatura na junoslavenskom kulturnom prostoru
koja je u drugoj polovini XX vijeka otvorila nekontrolirano trite nacionalnih mitova (Miko
uvakovi), obnovila kolektivni fokus u izgradnji slike prolosti, na zasadima desnih ideologija
iskonstruirala pitanje povijesne krivice, to je imalo za posljedicu razvijanje imperijalne ideologije
prema susjednim nacijama koje su istrpile istu ili slinu povijesnu sudbinu, a u tekstovima je razvila niz negativnih predodbi o drugom utemeljujui na taj nain svoje ideoloko nacionalistiko
stanovite.

O tome sam opirnije pisao u knjizi Bonjaki roman XX vijeka, Zoro, Sarajevo-Zagreb,
2004.

Takva je npr. pripovijetka Pria o Vezirovom slonu, u kojoj taj postupak dobija i obiljeja modernistike metatekstualnosti i koja u taknje svog fiktivnog svijeta polazi upravo od dekonstruiranja
narodnih pria koje prije dolasaka razliitih vezira u Travnik putuju pred njima ili ostaju u narodu
iza njihove vladavine.
Trei svijet i njegova mudrost iskljuenosti
269
Razume se, ovdje nije re o tome da li jedna ili druga pria ima injeninu
podlogu. Vano je to da ljudima koji ive pored mosta istina, ma kakv god bila,
nije dostupna, a pripovedau jeste. Njihove prie se meusobno mogu pomiriti,
i istina se moe saznati i izraziti u pripovesti. Dakle, od sutinske je vanosti za
poruku ovog romana to da Andriev pripoveda nije skeptik u pogledu mogunosti da se istina dozna, jer ako roman treba da stoji na jugoslovenskoj poziciji,
razliita gledita moraju se odmeriti i paljivo ispitati, a potrebno je da italac
sazna gde lei istina.
Vahtel u ovom Andrievom postupku otkriva pievu pripadnost ideologiji
jugoslavenstva i njegovo nastojanje da prevlada tzv. sintetini model jugoslavenske kulture ta ga ta ideologija zasniva u periodu izmeu dva svjetska rata: Za
razliku od svojih meuratnih prethodnika, Andri ne tvrdi da se razlike mogu prevazii sintezom, ve iskoraivanjem izvan i iznad njih, sagledavanjem tih razlika
sa pozicije jednog nenacionalnog, ali saoseajnog promatraa. Kao zakljuak,
moemo rei da Andrievi romani nude jedno osobeno shvatanje nadnacionalnog
gledita koje obuhvata, a ne eleminie gledita razliitih bosanskih nacija.
No, bez obzira na ubjedljivost Vahtelove interpretacije, valja napomenuti da
do takvog gledanja na bosanskohercegovaki kulturni i povijesni identitet Andri nije doao iz svoje apriorne odanosti ideologiji jugoslavenstva, ve mukotrpinim istraivanjem bosanskohercegovake prolosti i dekonstruiranjem historiografskog diskursa ili, pak, onoga to se u narodnoj kulturi hoe nametnutiti kao
kulturnopovijesna memorija. A to je znailo razaranje epskog kulturnog koda,
herojskog modela kulturne memorije i ideje nacionalnog monolita, te ideje apovijesnog, holistiki koncipiranog kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog
identiteta prisutnih u epskoj poeziji i klasinom historijskom romanu romantizma
i realizma na junoslevnskom kulturnom prostoru.
Andrieva arhivarska i kritika koncepcija povijesti, u ijoj je osnovi prisutan proces deheroizacije modela junaka postavljenog u kulturnoj tradiciji, poiva,
kako to podvlai i Vahtel, na arheolokom postupku izgradnje romaneskne prie
o prolosti.
Andri je npr. u upriji dijahronijskim razmatranjem bosanskohercegovake
povijesti u periodu od nekoliko vijekova razvio niz simbolikih pria o izuzetnom pojedincu koji po svojoj sudbinskoj predodreenosti nadilazi patrijarhalnu
sredinu i okove povijesne i kulturne situacije. U Hronici, pak, on uzima period
konzulskih vremena (18061813) i vri sinhrono ispitivanje povijesne i kulturne
situacije i njihovog djelovanja na ljudsku egzistenciju.
Andrievo nadnacionalno motrite, kako ga tumai Vahtel, ne moe se reducirati samo na junoslavenski i bosanski pogled. Ono je, zapravo, znatno uopenije, jer je odano konceptu modernistikog univerzalnog humanizma i transvremenog esencijalizma, te ideologiji estetskog utopizma, a rezultira slikom Bosne
212.
Endru Baruh Vahtel: Stvaranje nacije, razaranje nacije, Stubovi kulture, Beograd, 2001, str.
Isto, str. 212.

Jasno je da ovakvo Vahtelovo tumaenje Andrievog odnosa spram povijesnog identiteta BiH
stoji u potpunoj suprotnosti sa onim interpretacijskim okvirima, u naem vremenu dominatnim, to
iz pozicije tzv. desnih nacionalnih ideologija u tobonjem itanju pievih djela vie ispisuju etnokofesoinalnu iskuljuivost svoje ideoloke nomenklature nego to intrepretiraju ta djela.

270
Enver Kazaz
kao policentrinog, hibridnog, marginalnog, rubnog kulturnog identiteta, rubnog

u odnosu i na Orijent i na Okcident. Ba zbog te svoje rubnosti BiH je u Andrievim romanima oslikana kao topos propusne granice, granino mjesto susreta
i ijednog i drugog, i identiteta i alteriteta, ali i topos njihovih razlika. Granica,
periferija i razlika tvore Andrievu BiH kao simboliki most izmeu dva centra,
ali i topos na kojem se svaki od tih centara, i Orijent i Okcident, susree sa svojom periferijom. Istodobno, unutranjost tog rubnog identiteta ispresijecana je
granicama preko kojih se nerijetko grade mostovi izmeu razliih nacionalnih
kulturnih identiteta. Zato Andri i jeste doao do ideje poliloke utemeljenosti i
dijalektike hibridnosti bosanskohercegovakog kulturnog identiteta kao mozaike cjeline.
No, ovaj arheoloki postupak u graenju romaneskne prie, kako ga definira
Vahtel, veoma je vaan za objanjenje jo jednog aspekta pieve transformacije
klasinog u novohistorijski roman i promjene filozofije hiostorije koju ta transformacija podrazumijeva.
Klasian historijski roman zasniva se na uvjerenju da je ovjek subjekt povijesti, njen kreator i tvorac, dok se u Andrievim romanima povijest sruuje u i
na ovjeka, on postaje njenim objektom, nekim ko trpi povijesne procese. Tu se,
zapravo, zbiva personalizacija povijesnog iskustva, za razliku od kolektivizacije
karakteristine za klasian historijski roman.
Istovremeno sa procesom personalizacije povijesti, Andrievi naratori pristupaju i individualizaciji kulturnog modela. U svijetu bez lukaevski shvaenog
mitskog jedinstva, svijetu stalne promjene, u stvarnosti koja je u procesu stalno
promjenjivog (jo ne) identiteta, oni tragaju za individuom koja se na razliite
naine hvata u kotac kako sa povijesnim procesima tako i sa silama kulturne,
patrijarhalne tradicije i s njom usklaene kolektivne normiranosti sudbine. Stoga
Andri i jeste pisac koji, pored ostalog, tematizira granice u vremenskoj osi kulture, ba kako se njegovi romani baziraju na prii o granici i periferiji kao prostornim fenomenima. Te vremenske granice u kulturi proizvode trenutak kulturnog
hijatusa koji se javlja u smjeni razliitih kulturnih paradigmi. U tom hijatusu
izuzetni pojedinac, ne pristajui na kolektivnu normiranost sudbine i na njenu
povijesnu predestiniranost, zatie se ili u donkihotskoj poziciji u mukocentrinoj, patrijarhalnoj kulturi kao npr. orkan (lik u kojem se ispituje, uz ostalo, i
modernistika ideja umjetnika i s njom usklaena ideologija estetskog utopizma)
ili, pak, u hamletovskoj dilemi, kao Fata Avdagina, koja i strada u jazu izmeu
oevog da i svoga ne. Njena tragina sudbina rezultat je snage kolektivne patrijarhalne moralne i kulturne norme i pojedineve nemoi da pree preko njihovih
granica.
Izmeu ove dvije krajnosti, donkihotske i hamletovske geste, nalazi se niz
Andrievih junaka koji na razliite naine oprobavaju odrivost kulturnih granica. Zato oni i nisu heroji iz tradicije, bilo epske, bilo one koja se na junoslavenskom prostoru gradi jo od Marulieve Judite, preko Gundulievog, Preernovog,
Mauranievog, ili Njegovevog modela baroknog, odnosno romantiarskog epa
do klasinog historijskog romana ili modela junaka kao zastupnika kolektivnog
stajalita u historijskom romanu tzv. nekrofilijskog, konzervativnog, ideolokog
Oba lika su iz romana Na Drini uprija.
271
toka postmodernizma. Ti granini likovi, kako bi rekao Damir aboti, puna su

potvrda redefinicije klasinog historijskog u novohistorijski roman koji funkcionira kao polifonijski povijesni i kulturalni arhiv.
Od graninih likova, preko ispitivanja granice u vremenu i prostoru u romanu na Drini uprija moe se pratiti itav niz drugih tipova granice. To su prije
svega prirodna, geografska granica, rijeka Drina, koja dijeli najprije ljude u zaviaju Mehmed-pae Sokolovia, pa onda i civilizacije, kulture, religijske sisteme
itd. Preko te prirodne granice, Mehmed-paa gradi most, koji nije samo simbol
umjetnikog djela baziranog na ideologiji estetskog utopizma. Taj se simbol, kroz
priu Alihode, uvara painog vakufa, uzidie u metafiziki beskraj Boije poruke koju prenose meleci pokazujui ovjeku kako da gradi mostove nakon to
je Sotona, zavidei ljudima na zemlji kao ravnoj plohi neposredno po stvaranju
svijeta, izgrebao tu istu zemlju i na njoj stvorio neprelazne granice, kanjone i urvine. Uz tu, Andri razvija tip povijesne, vremenske granice, one koja dijeli epohe, modernistiku i tradicionalnu, pa politike, ideoloke, kulturne, identitarne,
dravne, klasne, emocionalne, psiholoke, etike, religijske, itavu, dakle, mreu
granica sa kojima se nose i pojedinac i kolektiv.
I Travnika hronika i Na Drini uprija tako postaju arhivi bosanskih povijesnih i kulturnih granica i razlika, ali i arhivi o susretu Okcidenta i Orijenta u
zemlji na granici, ili preciznije reeno modernistiki polifonini romani o egzistenciji na granici tokom povijesnih potresa i kulturnih promjena.
II
U Travnikoj hronici period konzulskih vremena jeste, ustvari, povijesni trenutak najdirektnijeg susreta/sudara Orijenta i Okcidenta u BiH, i to susreta i u politikom, i u ideolokom, i u kulturnom, i u etikom, i u religijskom, i u ekonomskom i itavom nizu drugih smislova. Ovaj susret/sudar je, naravno, uzrokovan
velikim povijesnim promjenama to ih donose na povijesnu scenu Napoleonova
osvajanja i ratovi izmeu velikih imperija na prostoru Evrope. Njihovi odjeci
dolaze u BiH, u kojoj se povijest ne doivljava kao stalni procesualni, esto kaotini niz iznenaujuih promjena, nego kao neka vrsta statinog vremena bez
promjena. Svijet se mijenja tamo negdje iza granica BiH, a ona ostaje uvijek
ista. Taj skeptini pogled otvorie Andriu mogunost da razdvoji malu od velike
povijesti, priu onih koji su objekt povijesnih zbivanja od prie onih koji su uvjereni da tvore povijest i mijenjaju svijet, na koncu, privatnu malu priu od visoke
politike i ideoloke kojom upravljaju ljudi poput Napoleona, za kojeg e i Davil,
do kraja odan herojskom mitu o svom caru, ustanoviti da je lud i da je ludilo ta
sila koja pokree i upravlja velikom povijeu.
Na tom pogledu sa periferije, unaprijed svjesnom svoje iskljuenosti, Andri
otkriva ono djelovanje sila i procedura u konzervativnom monolokom konceptu
identiteta (i Okcidenta i Orijenta) koji ideoloki proizvodi granicu, ime poku
Isp. Damir aboti: Topos granice i simbol mosta u Andrievom romanu Na drini uprija,
magistraska radnja u rukopisu

Kada se ima u vidu Andrievo povijesno mjesto govora, kontekst II svjetskog rata u kojem
pie svoj raman, mogue je u ovom Davilom prozrijevanju da je Napoleon lud prepoznati pievu
asocijaciju na Hitlera.
272
Enver Kazaz
ava tititi svoj projektivni centar i imperijalnu mo ne samo od drugog nego i

od vlastite periferije. Identitet se tako tvori koliko na granici sa drugim, susretu s
njim i razlici prema njemu, ukljuivanjem razlike u sebe, isto tako i na principu
iskljuivanja iz sebe svakog oblika drugosti i svoje periferije, jer je razliita od
centra.
Ovaj monoloki koncept identiteta, ili ubilakog identiteta, kako bi rekao
Amin Maluf,10 zasnovan je na kolonizatorskom konceptu moi i pogledu na drugog i svaku vrstu drugosti. Pritom, valja imati u vidu da je statino shvatanje
povijesti kod bosanskih etnija uzrokovano upravo njihovom svijeu da su marginalizirani i porobljeni, iskljueni iz povijesnih procesa i na koncu pretvoreni u
njihov objekt, krvavi kusur u velikom raunu monih, da parafraziram Dervia
Suia.
Vahtel u svojoj knjizi takoer posveuje zanaajnu panju shvatanju povijesti kod bosanskohercegovakih stanovnika: Uprkos mnogobrojnim dokazima
koji ih okruuju, stanovnici Travnika na poetku devetnaestog stoljea (muslimani, hriani i Jevreji) odluuju da svet tumae kao da je statian. Tamonji bogati
muslimani, na primer, sebe smatraju izuzetim iz istorijskog procesa, smatraju se
silom koja obezbeuje stalnost u svetu koji neprestano trai neto novo.11 Vahtel,
nadalje, komentira razgovor izmeu Salamona Atijasa i Davila pri kraju romana,
kada Salamon, nakon to je slomljeno Napoleonovo carstvo, Davilu posuuje
novac za odlazak iz Travnika. Na kraju svog komentara Vahtel zakljuuje: Salamonov odgovor proet je mukom, steenom mudrou naroda ija je istorijska
svest duboko ukorenjena u jednu tradiciju izolovanosti.12 Tu se, uistinu, ne radi
o tradiciji izolovanosti, ve o reakciji porobljenog i marginaliziranog na odonos
imperijalnog identitarnog centra i njegove moi prema koloniziranim kulturama
i prostorima, te prema svojoj periferiji.
Naime, statino tumaenje svijeta kod bosanskih etnija nemogue je analizirati jedino tezom o izolacionistikom pogledu na svijet, nekakvom inertnom
mentalitetu i autistinom odbijanju da se pripada velikom svijetu Okcidenta i
Orijenta. Ono je izniklo na dugovjekovnoj historijskoj svijesti porobljenog, onog
kojeg je mo kolonizatora iskljuila iz tzv. velike povijesti. Pritom, to je tumaenje, zapravo, i pogled sa periferije i granice na projektivni, imperijalno utemeljen,
centar i Orijenta i Okcidenta. Ovaj pogled koji unaprijed spoznaje svoju iskljuenost, moda ponajbolje u romanu izraava Salamon Atijas, ba kada Davilu
posuuje novac za odlazak iz Travnika: I vezir je otar i teak gospodin. Ali on
jedanput ima posla sa Jevrejima, a mi smo preturili desetine i desetine vezira...
Veziri se mijenjaju i odlaze... Odlaze veziri, zaboravljaju ta su radili, i kako su
postupali, dolaze novi i svaki poinje iznova. A mi ostajemo, pamtimo, beleimo sve to smo podneli, kako smo se branili i spasavali i i predajemo od oca
na sina ta skupo plaena iskustva. Eto zato naa ekmedeta imaju dva dna. Do
jednog dopre vezirova ruka i isprazni sve, ali ispod toga ostane uvek neto za nas
i za nau decu, da se spase dua, da se pomogne svoj i prijatelj u nevolji.13
Isp. Amin Maluf: Ubilaki identiteti,
E. B. Vahtel, nav. Djelo, str. 204.
12
Isto, str. 204.
13
Ivo Andri: Travnika hronika, Dani, Sarajevo, 2004, str. 390.
10
11
273
III
Proizvodnja negativnih predodbi o BiH, kojima je cilj pribavljanje moralnog opravdanja za kolonizaciju, na identian nain ostvaruje se u pogledu oba
vezira na BiH i njene stanovnike kao i kod svih konzula evropskih imperijalnih
sila u Travniku.14 I Davil, i fon Miterer, i fon Pauli, i oba vezira u romanu, Husref Mehmed-paa i Ibrahim-paa, gotovo potpuno isto gledaju na divljatvo,
necivliziranost, neemancipiranost, neracionalnost, pokvarenost, zlo stanovnika
u BiH. To je proces stvaranja negativnih predobi o porobljenom koji je u sluaju
Travnike hronike ponajblii pojmu blakanizma kako ga definira Marija Todorova u Imaginarnom balkanu.15 Todorova nastanak balkanizma kao diskursa vee
za tzv. balkanske ratove, dokazujui u analizama mnogobrojnih putopisa, novinskiih napisa, ideolokih, politikih i drugih diskursa da se Balkan kao unutranja
drugost Evrope negativno kvalificirao i prije ovih ratova.
Andriev narator u Travnikoj hronici kroz stavove zastupnika politike i
imperijalne moi upravo potvruje stavove Todorove, pri emu se hegemonijska
i kolonijalna mo javlja kao ideoloki manipulativni sistem. U konstruiranju negativnih predobi o BiH zastupnici imeprijalne moi potvruju definicijske okvire ideologije strukturalnih marksista (L. Althussera i njegovih nastavljaa), koji
smatraju da svojstvo ideologije jest upravo da se prikriva i izmie, da djeluje
tamo gdje najmanje oekujemo.16 Otud su monici u ovom romanu potopljeni
u imeprijalne ideologeme, koje nastoje nametnuti stvarnosti kao istinu o njenom
postojanju. To je ono nastojanje ideolokog diskursa da svoju imaginaciju nametne kao sveobuhvatanu istinu u kojoj bi ljudi trebali da ive svoje imaginarne
odnose prema stvarnim uvjetima postojanja17 Upravo na toj osnovi Andriev
narator razobliuje balakanoloki diskurs kao imeprijalno-ideoloku konstrukciju, otkrivajui ga kako u imperijalnoj moi Osmanskog isto tako i Francuskog
i Austrougraskog carstva. Zato i postoje osnove da se balkanizam ne vidi samo
kao rezultat evropocentrinog, ve i imeprijalnog, osmanskocentrinog i orijentalnocentrinog diskursa. Ti diskursi koji proizvode negativnu sterotipiju o BiH
ponajbolje se oituju u slijedeim rijeima vezira Ibrahim-pae: Sami vidite,
plemeniti prijatelju, gde ivimo i sa kim ja imam da se rvem i nosim. Krdom
divljih bivola ovek bi lake upravljao nego ovim begovima i ajanima. To je divlje, divlje i nerazumno, grubo i prosto a osetljivo i nadmeno, svojeglavo i prazne
glave. Verujte mi kad vam kaem: ovi Bosanci nit imaju oseanja asti u srcu ni
pameti u glavi. Oni se takmie u meusobnim svaama i podvalama, i to je jednio
to znaju i umeju.18
14
Midhat ami je u svojoj izvrsnoj studiji Istorijski izvori Travnike hronike (Sarajevo, 1962)
objasnio odnos povijesnih dokumenta i njihove umjetnike transpozicije u Andrievom romanu.
Ovaj rad umnogome podrazumijeva amieva istraivanja, bez namjere da ponavlja njihovu detaljnost, i implictno ih ukljuuje u sasma drugaiju teorijsku aparaturu. Za dateljanije ispitivanja
dokumenata u kojima je mogue itati balkanizam kao diskurs imperijalnih sila eventalni italac
moe podrobnije ispitati amievo djelo.
15
Isp. Marija Todorova: Imaginarni balkan, Beograd 1999.
16
Vladimir Biti: Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 133
17
Isto, str. 134.
18
Ivo Andri, nav. Djelo, str. 174.
274
Enver Kazaz
Osim to ovim rijeima Ibrahim-paa nastoji prikriti svoju nemo da ugui

ustanak u Srbiji, on pokuava da se priblii Davilu, a posredno i fon Mitereru,
prozrijevajui da i oni imaju identine stavove o BiH kao divljoj, zaputenoj,
neciviliziranoj zemlji.
Sumirajui rezultate balkanolokog diksursa, Todorova dolazi do slijedeeg
zakljuka: Kao i u sluaju Orijenta, Balkan je posluio kao skladite negativnih karakteristika naspram kojih je konstruisana pozitivna i samohvalisava slika
Evropejaca i Zapada. Ponovnom pojavom Istoka i orijentalizma kao nezavisnih
semantikih vrednosti, Balkan je ostao kmet Evrope, anticivlizacija, njen alterego, njena tamna strana. Razmiljajui o geniju Evrope, Agne Heler tvrdi da je
priznavanje dostignua drugih oduvek bilo sastavni deo evropskog identiteta, da
mit Zapada i Istoka ne implicira samo poreenje civilizacije i varvarstva, nego
pre poreenje dvaju razliitih civilizacija, te da se evropski (zapadni) kulturni
identitet u podjednakoj mjeri doivljava i kao etnocentrian i kao anti-etnocentrian. Ako je Evropa stvorila ne samo rasizam nego i anti-rasizam, ne samo
mizoginiju nego i feminizam, ne samo antisemitizam nego i njegovu osudu, onda
za takozvani balkanizam jo uvek nije pronaen komplementaran i oplemenjujui par.19
No, ako, itanje Travnike hronike pokazuje da je zaetak balkanizma kao
diskursa koji producira negativnu sliku Balkana mogue pomjeriti znatno dalje
u povijest od granice balkanskih ratova, te da je mogue redefinirati centre moi
koji ga proizvode, postavlja se pitanje o prirodi perifernosti Blakana. Balkanizam, kako je ve naglaeno, ima izvore u imaperijalnim evropskim centrima, ali
i u imperijalnosti osmanskocentrine ideologije i s njom usklaene imperijalne
moi Osmanskog carstva. Takoer, balkanizam ima dvostruke izvore u kulturnim
ideologijama: evrpocentrinoj i orijentalnocentrinoj.20 Otud se Balkan i BiH kao
njegov sastavni dio u Travnikoj hronici pojavljuju kao ideoloki konstruirana
dvostruka periferija, ak dvostruka unutranja drugost, unutranja drugost i Evrope i Orijenta. Pri tom, ta je drugost izloena viestrukim oblicima koloniziranja
i kulturne dominacije. Ba zbog toga Travnika hronika pokazuje da su granica
i periferija ideoloke konstrukcije, a imperijalna ideologija sva tri carstva nastoji
ih predstaviti kao fenomene prirodne realnosti. Zato slika BiH kao negativne drugosti u iskazima zastupnika imeprijalne moi, i oba vezira i sva tri konzula, prvo
polazi od otre klime, 21 da bi se razvila na sve planove ivota. Ono alitserovsko
skriveno u takvoj ideolokoj konstrukciji divlje BiH, jeste cilj, sam proces koloniziranja kojeg i veziri i konzuli nastoje predstaviti u ideolokoj igri obmana kao
emancipiranje, prosvjeivanje, civliziranje bosanskohercegovake divljine.
Marija Todorova, nav. Djelo, str. 323324.
Svaka imperijalna ideologija i dominantna kultura nastoje proizvesti divlju drugost. Meutim, one u podreenim, porobljenim i koloniziranim prostorima i kulturama proizvode i sisteme
saosvjeujuih reakcija. Tako je u reakcijama bonjakih pisaca, koji za vrijeme vladavine Osmanskog carstva Bosnom piu na turskom, arapskom i persijskom jeziku, na osmanskocentrini i orijentalnocentrini diskurs mogue prepoznati proces samosvjenje kulturnog identiteta, ne samo u
onom atributu Bosnevi koji ovi pisci daju uz svoje ime i prezime, nego i u polemikim pjesmama
sa osmanskocentrinim i orijentalnocentrinim kulturalnim stajalitima.
21
U Andria je to est motiv i drugima djelima, a tu mu se pridruuje i Selimovi, pogotovo u
romanu Dervi i smrt.
19
20
275
IV
No, bez obzira na turkofilsku, austrofilsku ili frankofilsku identifikaciju kod
stanovnika BiH, koje se razvijaju unutar kulturnog hijatusa to su ga stvorila
konzulska vremena i koje se u romanu, pogotovo iz Defoseove perspektive daju
tumaiti i kao autokolonizirajue geste pripadnika razliitih bosanskih etnija,
imagoloka sterotipija zastupnika kolonijalne moi rezultira samoosvjeenjem
identiteta kod svih bosanskih etnija. Od Ahmet-bega Ceria, koji je po tradiciji
begova sa krajine mrzeo i prezirao vezira, retko dolazio u Travnik i odbijao da
prima ma od koga uputstva ili zapovedi, preko fra Julijana, Salamona Atijasa
do pravoslavnih svetenika, otkrivaju se identine reakcije, bez obzira na razlike
u etnikoj i vjerskoj pripadnosti, bosanskih stanovnika na imperijalne ideoloke
sterotipe o Bosancima. Na toj osnovi se i formira Kolonjina projekcija treeg svijeta koji trpi proces porobljavanja i marginalizacije i uspijeva osvijestiti poziciju
svoje iskljuenosti, ali identitarne viepripadnosti i hibridnosti.
No, u Travnikoj hronici date su i napukline u evropcentrinom i osmanskocentrinom pogledu na BiH, tj. mjesta sukuba unutar njih samih. U osmanakocentrinom pogledu na BiH mjesta sukoba su politiki odreena, ponajprije
u surovoj borbi za vlast, a svoj puni intenzitet imaju u Ibrahim-painoj prii o
padu Selima III, sultana koji pokuava reformirati Osmansko carstvo. Ti politiki
sukobi posvjedouju surovost politikih borbi u carstvu koje je posrnulo, zahvaeno dekadencijom sistema vrijednosti na kojem postoji, a Ibrahim-paino nasilje
prema stanovnicima BiH, prije svega pripadnicima islamske vjere ukljuenim u
sistem vlasti, na povijesnom i kulturnom horizontu BiH rezultirae, u sadejstvu
sa itavim nizom drugih povijesnih faktora, neposredno iza konzulskih vremena
idejom bosanske autonomije.
Mjesta sukoba u evropocentrinom imperijalnom pogledu rezultat su ratova
na evropskom tlu, ali se daleko bitniji sukob zbiva izmeu imeprijalne ideologije
i prosvjetiteljske utopije sa svojom projekcijom univerzalnog humanizma i emancipacije ovjeanstva. To je sukob izmeu birokratskog uma i politiki postularanog miljenja to ga zastupa Davil i prosvjetiteljskog poleta to ga zastupa mladi
Defose. Andriev narator u ovom sukobu ne vidi samo sudar izmeu razliitih
generacija Napoleonove diplomatije, nego daleko vie sudar imeprijalnog, politikog, i prosvjetiteljskog, kulturolokog, uma. Dok je za Davila BiH bezuslovno
divlja, za Defosea ona je samosvojna civilizacija i kultura. Imaginirana bosanska
divljina Davilu slui kao ideoloki maskiran razlog za koloniziranje BiH, isto
kao i fon Mitereru i fon Pauliu, a Defoseu bosanska samosvjenost i civlizacije i
kulture postaje razlogom za njihovo evropeiziranje.
Tako ni Defose sa svojom prosvjetiteljskom utopijom nee umai zamci
evropocentrizma (u ovom radu to e se kasnije podrobnije elaborirati), bez obzira
to je u njegovim stavovima implicitno prisutna kritika imperijalne moi i Francuskog i Austrougraskog carstva.
I dok se imeprijalne projekcije i monici smjenjuju jedan za drugim na vlasti,
stanovnici Bosne u pogledu odozdo na hijerahiju vlasti i moi vijekovima stvaraju mudrost iskljuenosti kao osnovu filozofije i povijesti i egzistencije. U njoj
se, odjednom, ono to se na prvi pogled ini da je pasiviziranje, odsustvo svake
akcije i spremnosti da se bude mijenjalakom snagom povijesti, pokazuje kao
276
Enver Kazaz
snaga i trpljenja i tvorenja, akcija malog, obinog ovjeka unutar svakodnevnice,

tj. male povijesti.
Tu mudrost iskljuenosti ponajbolje izraavaju Salamon Atijas, travniki begovi, ali i bosanski fratri, pa i hriani u romanu. Salamon Atijas na eksplicitan
nain objanjava Davilu bosanski statini pogled na veliku povijest, nakon to
ga ovaj upozori da je vezir sebe smatrao veoma lukavim i vjetim u uzimanju
nameta od bosanskih stanovnika: Ne neu da kaem da nije. O, da to su veta i
mudra gospoda. Samo, znate, kako je, gospoda su mudra; silni ljudi, kao zmajevi
su naa gospoda, ali gospoda ratuju, gospoda se sudaraju, troe. Jer, znate kako
kod nas kau, gospodstvo je kao veliki vetar, kree se kida i osipa. A mi mirujemo
i radimo, stiemo. I zato u nas due traje i uvek se nae.22
Stav o gospodstvu koje se besmisleno kida i troi, sudara i ratuje, predstavlja pogled iz perspektive marginaliziranog i porobljenog na hijerahiju moi tvoraca povijesti, obiljeenu stalnim nestajanjem, troenjem, uruavanjem, te je ona
protiv logike malog ivota kao stalnog tvorenja i napredovanja. Ako je velika povijest ruilaka i zatorna snaga, mala je, upravo suprotno, tvoraka i gradilaka.
Tako se mudrost iskljuenosti nadaje kao mudrost odanosti onim vrijednostima
koje su trajne onoliko koliko je trajan ivot po sebi.
Ovo Salamonovo saznanje proizalo je iz opeg horizonta povijesnog preloma, a taj prelom i strah od njega najbolje se izraava u slijedeem stavu Travnianina s poetka romana: Vremena su takva da se niem prijatnom nije moglo
nadati, da dobro nije moglo doi. Zato su gordi Travniani eleli da uopte nita
ne doe, da se ivi koliko je moguno bez promena i iznenaenja... a bog da nas
sauva od slave, krupnih gostiju i velikih dogaaja. 23
Jasno je da slava, krupni gosti i veliki dogaaji jesu instrumenti politike,
tj. osvajake moi koja upravlja povijesnim zbivanjima, a na opem povijesnom
horizontu oni se pojavljuju u formi straha ovjeka tradicionalne kulturne i svake
druge paradigme, obiljeene lukaevski shavenim mitskim jedinstvom svijeta,
pred onim to donosi nemirna, brzo promjenjiva epoha moderne sa svojom kolonizacijom, dramom ateizacije i idejom stalnog tehnolokog napretaka i razvoja.
Njen ideologijski karakter i utopijski duh proizvee najkrvavije povijesne dogaaje, kolonijalna osvajanja i svjetske ratove, a emancipatorska ideja zavrie
se reizacijom ovjeka i njegovog duhovnog svijeta. Utopijski duh i optimizam
moderne trebao je, da parafraziram Vislavu imborsku, dati najbolje od svih vjekova, 19. i 20., a ostvario je one najkrvavije.
Andriev narator kroz filter bosanskog skepticizma i statinog tumaenja
povijesti koje se boji promjena, proizalih iz, kako sam naglasio, svijesti o svojoj
marginaliziranosti i porobljenosti, te filter filozofije patnje kroz koji slika stanje
ljudske egzistencije, a o kojem govori Tvrtko Kulenovi,24 pokazuje nalije okcidentalnosti moderne, ali i hegemonijske postamentiranosti orijentalnocentrine
kulturne ideologije.
To mu omoguuje ba pogled iz perspektiove treeg svijeta, pogled onih
iskljuenih i iz okcidentalnog i iz orijentalnog sredita koja su ih okvalificirala
kao neemancipiranu, divlju drugost. Zato Travnika hronika u svojoj polifonijIsto, str. 390.
Isto, str. 11.
24
Isp. Tvrtko Kulenovi: Rezime, Meunardoni centar za mir, Sarajevo, 1995.
22
23
277
skoj strukturi jest roman koji samoosvjeuje pogled na historiju i kulturnu povijest iz perspektive periferije. A to znai da ovaj roman pokuava decentrirati
i orijentalnocentrinu i evropocentrinu kulturnu ideologiju, kako bi namjesto
dvocentrino utemeljenog svijeta moderne otvorio perspektivu za konstruiranje
njegove policentrinosti. Trei, etvrti ili n-ti svijet u takvoj policentrinoj konstrukciji nadaje se kao etiki korektiv u kulturnoj i svakoj drugoj komunikaciji,
ali i preduslov da se u rasreditenom (policentrinom) svijetu uspostavi neophodni konsenzus o istini.
V
Travnika hronika je, dakle, roman o vremenskoj granici, gdje kratki period
konzulskih vremena za BiH znai razdvajanje tradicionalne od epohe moderne
sa njenim utopijskim kulturalnim postavkama. Stoga je ovo roman o kulturnom
hijatusu, gdje se jedan kulturni sistem, onaj patrijarhalni, mukocentrini, herojski, poinje destruirati, a drugi, kulutrni sistem prosvjetiteljske moderne sa
svojom individualizacijom, idejom graanske kulture i utopijskim duhom jo se
nije uspostavio kao vladajua norma. Politiki i ideoloki smisao te granice oznaava ne samo direktni susret bosanskog stanovnitva sa imeprijalnim tenjama
zapadnoevropskih sila nego i susret sa Prvim srpskim ustanakom, te otvaranjem
nacionalnog pitanja na Balkanu i uvodom u tenje balakanskih naroda da se oslobode od Osmanskog carstva.
Taj aspekt konzulskih vremena Andri slika na poetku romana, u reakciji
Travniana na glasove o dolasku francuskog konzula u Travnik: Travniki Turci
su, naravno, bili isuvie mudri i ponosni da svoje uzbuenje pokau, ali ga u razgovorima u etiri oka nisu krili.
Odavno njih mui i zabrinjava saznanje da je carska taraba na granicama
posrnula i da Bosna postaje razgraena zemlja po kojoj gaze ne samo Osmanlije
nego i kauri iz bela sveta, u kojoj ak i raja die glavu, drsko kao nikad dosad.
A sada treba da navale i neki kaurski konzuli i uhode, koji e na svakom koraku
slobodno isticati vlast i silu svojih careva. Tako e, malo po malo, doi kraj i dobrom redu i lijepoj tiini turske Bosne, koju je i onako ve odavno sve tee braniti
i uvati. Boija je volja da vlada ovakav red: Turin do Save a vabo od Save. Ali
protiv tog jasnog boijeg nareenja radi sve to je krteno i cima tom ogradom na
granici i potkopava je danju i nou, javno i tajno. A u poslednje vreme i ta sama
boja volja biva nekako sve manje vidna i izrazita ta jo nee doi i ko jo nee
naii pitali su se stari Turci sa iskrenim ogorenjem.25
I dok je za jednu bosansku etniku skupinu period konzulskih vremena granica krize i uvoda u neizvjesnot, za druge je to granica sa koje se ukazuje perspektivizam budunosti i nada: I zaista, ono to je je povodom vesti o otvaranju
stranih konzulata govorio krten svet, pokazivalo je da turska zabrinutost nije neopravdana. Razvie se barjak! aputali su ljudi a oi su im sevale prkosno kao
da e to biti njihov barjak. Ustvari, niko nije pravo znao kakv bi to barjak trebalo
da bude ni ta bi moglo da se desi kad se on pojavi, ali sama pomisao da se osim
zelenog turskog barjaka mogu razviti i druge boje i slobodno leprati pored njega
25
Isto, str. 15.
278
Enver Kazaz
izazivala je kod sveta neki radostan blesak u oima i podizala nade koje samo raja
moe da ima i poznaje.26
Ovdje Andriev narator otvara pitanje poliperespektivnosti i poliloke utemeljenosti, dijalektike napetosti i mozaine hibridnosti bosanskohercegovakog
povijesnog, kulturnog i svakog drugog oblika identiteta. Granica izmeu tradicije
i prosvjetiteljske epohe, odjednom se, na bosanskom planu ukazuje i kao uvod u
itavu mreu unutranjih granica. Tu se moe govoriti o pozamanom tipolokom
nizu unutranjih bosanskih granica, religijskih, etnikih, kulturalnih, klasnih itd.,
a konzulska vremena znae za sve bosanske identitete uvod u njihovo samoosvjeenje. Te granice znae i razliite vidove dijalektike napetosti, mjesta meusobnog, lokalnog sudara onog to u hibridni bosanskohercegovaki identitet
donose globalna kretanja. Sada se odjednom ona mudost iskljuenosti ukazuje
na fonu oslukivanja glasova izvana, sa globalnog povijesnog plana, kao sloen
postupak uspostavljanja novih identitarnih procedura.
Konzulska vremena su, dakle, oznaila kulturni i povijesni hijatus unutar
kojeg se na bosanskom planu razvijaju razliite identifikacije lokalnog stanovnitva sa Orijentalnim i Okcidentalnim sreditima. Njih, u razgovoru sa mladim fra
Julijanom, ponajbolje obrazlae Defose kao zastupnik prosvjetiteljske kulturne
utopije i utopijskog duha novovjekovnog historicizma koji povijest tumai kao
emancipaciju ovjeanstva i ovjeka.
-Kako je moguno pitao se Defose da se ova zemlja smiri i sredi i da
primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najblii susedi imaju, kad je narod u
njoj podvojen kao nigde u Evropi? etiri vere ive na ovom uskom, brdovitom
i oskudnom komadiu zemlje. Svaka od njih je iskljuiva i strogo odvojena od
ostalih. Svi ivite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te etiri grupe
ima sredite svoga duhovnog ivota daleko, u tuem svetu, u Rimu, u Moskvi,
u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se raa i
umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni tetom i
nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak moe biti samo na njenu
tetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti nainila najveu moguu vrlinu i svaka
oekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.27
U ovim Defoseovim kritikim stavovima, izniklim na horizontu prosvjetiteljskog utopizma i s njim usklaene ideje emancipacije, u kritici koja trai od
itelja Bosne da njihovi stavovi ne budu puke apstrakcije nego u slubi ivota (
Mi uvamo svoj stav i niko se ne moe pohvaliti da nas je naterao da ga promenimo.- Ali oe Julijane, nije vaan stav, nego ivot; stav je u slubi ivota; a
gde vam je ovde ivot?) nije teko otkriti ideju emancipatorskog, univerzalnog
humanizma, koja se nalazila u podlozi evropske prosvjetiteljske ideologije i svih
univerzalnih utopijskih projekcija kulture moderne to e ih razotkriti postmoderna decentriranost, relativizam, skepticizam i koncept meke misli.
Defoseova poliperspektivnost u promatranju bosanskog konzulskog prezenta, ali i bosanske prolosti jeste mudri, suosjeajni, humanistiki pogled na ivot
u BiH. Ali, tom pogledu izmie uvid u svoje ideologijske osnove i bit svog utopijskog projekta. Naime, ako se promatra iz perspektive Ricoerurovog polazita
o integrativnoj umjesto deformativne funkcije ideologije u drutvu, postavlja se
26
27
Usto str. 15.

Isto, str. 220.
279
pitanje na koji nain se utopijski duh prosvjetiteljstva suprotstavlja imeprijalnoj

ideologiji. Ricoeur smatra da je ideologija ugraena u primarno ovjekovo razumijevanje svijeta i samog sebe i to u obliku metaforizacije i simbolikog posredovanja. Istom ona omoguuje kategorijalni poredak svijeta i time tvorbu identiteta.28 Takvo pozicioniranje ideologije kao konstruktora identiteta, otvara problem
karaktera i mogunosti suprotstavljanja ideologiji. Bez identiteta bi ovjek bio
lien osjeanja pripadnosti svijetu. No ta legitimacijska funkcija ideologije moe
voditi izoblienju ako doe do zamrzavanja uspostavljenih znaenja u drugu
prirodu. U takvom sluaju Ricouer dri plodnijim suprotstaviti se ideologiji utopijom nego kritikom. (...) Utopija je naprotiv u funkciji Drugog odnosno jo nepostojee stvarnosti uime koje prekorauje postojee ideologijske obrasce.29
Meutim, taj stav prema kojem se jedna ideologijska figuracija moe tako
prema Ricoueru pobijati jedino drugom, i to takvom koja e u sebi udomiti odnosno uraunati onu prvu,30 otvara problem kontrole od strane centara moi ukljuivanja i iskljuivanja u proizvodnju ideoloke/utopijske imaginicaje razliitih
subjekata drutvene scene. Tako se utopija, kako zakljuuje i Vladimir Biti, zbog
hegemonijske prirode drutva i instituacionalne kontrole drutvenog ideolokog
rastera nuno pretvara u ideologijsku mo. Otud i ideologija i utopija u svojoj
konanoj realizaciji odlaze u neku nedokuivu projekciju futura iz koje motre i
kontroliraju proizvodnju svake vrste drutvene imaginacije. Zato one i nisu konstruktori, nego, kako bi rekao Mihail Eptejn, okupatori budunosti. A ako se
dekonstruiraju Defoseovi stavovi iznikili na horizontu prosvjetiteljske utopije
i ako se uvidi da su oni kao sveobuhvatna utopija suprotstavljeni imeprijalnoj
ideologiji, iju imaginativnu figuraciju nuno ukljuuju u sebe, jasnim postaje
njihova disidentska funkcija u odnosu na mo kolonizatora. Ali, reproducirajui
svoj utopijski karakter, Defoseovi stavovi povlae granicu izmeu Okcidenta i
neokcidnetalnosti. Zato oni i reporoduciraju Okcident u ne sebi i time se nuno
izvru u ideologiju. Tako Travnika hronika postaje romanom koji, bazirajui
se na pogledu iz perpsktive periferije na evropocentrino kulturnoideologijsko
sredite moderne, otvara sumnju prem kulturnom projektu evropeizacije i njegovom sistemu granica kojem je u 19. vijeku bio izloen policentrini, dijalektiki,
hibridni bosanskohercegovaki identitet. Naime, ni Defose u svojim stavovima,
ni kasniji kulturni proces evropeizacije kojim je obiljeeno 19. stoljee na Balkanu nisu u sebe ukljuili razliku, pa se oni iz perspektive periferije, tj. iz ugla
treeg svijeta ukazuju ne samo kao emancipiranje tog svijeta, tj. Balkana, nego
i njegovo okcidentaliziranje koje se otkriva kao proces kulturne dominacije nad
Balkanom i njegove marginalizacije. A to znai da se i Defoseov prosvjetiteljski
duh i kulturni proces evropeizacije unutar svoje utopijsko-ideoloke projekcije
ukazuju kao diskursi koji, bez obzira na svoju emancipatorsku nakanu, pervertiraju kulturnu poziciju i BiH i Balkana.
Saosjeajni Defoseov pogled na Bosnu blizak je, kako je tvrdila tradicionalna kritika, pogledu Andrievog saosjeajnog pripovjedaa kako ga odreuje E.
B. Vahtel. On tvrdi da taj pripovjeda nastoji u mnotvu razliitosti istina koje
produciraju bosanske etnije u svojim interpretacijama i prolosti i sadanjosti
Vladmir Biti, nav. djelo, str. 136.
Isto, str. 136.
30
Isto, str. 136.
28
29
280
Enver Kazaz
doi do sveobuhvatne istine koja povezuje ljude i grupe koji misle da nemaju
nieg zajednikog.31
Ovaj saosjeajni pripovjeda, ustvari, je izvandijegetiki narator, kako bi
rekao enet, ali tokom pripovijedanja on se ponekad ukljuuje u pripovijednu
zbilju nagalaavajui da pripada tradiciji svijeta o kojem pripovijeda. U svojoj
analizi Hronike Vahtel pronalazi jedan indikativan primjer za ovu tvrdnju. To
je ono mjesto kada narator komentira gradske nemire na slijedei nain: Tako
izgleda, tipino uzevi, postanak, razvoj i svretak uzbuna po naim varoima.
Vahtelov komentar ove intervencije veoma je ubjedljiv: U Travnikoj hronici
pripoveda nije u tolikoj meri positoveen sa iteljima Travnika kao to je pripoveda romana Na Drini uprija poistoveen sa Viegraanima. Ipak, on u potpunosti ne pripada ni spoljnjem svetu. (...) grupa ljudi na koje se ovo mi odnosi
mnogo je ira od samih stanovnika Travnika. Teorijski, ona bi mogla obuhvatiti
i svakog Andrievog itaoca koji je naiao na bilo ta slino, a tu svakako spada
prilian deo Jugoslovena.32
Meutim, u teorijskom pogledu, Andriev narator kree se na relaciji od
metadijegetikog preko izvandijegetikog do heterodijegitikog tipa pripovjedanja u smislu kako ove pojmove odreuje erar enet.33 Ba se navodnom pripovjedakom intervencijom narator ukljuuje u zbilju o kojoj pripovijeda, ali
joj pripada sa znaajane vremenske distance ukljuujui, zaista, pri tom svoju
saosjeajnu poziciju u pogled na svijet o kojem pie. Istovremeno, on ne raspodjeljuje ideoloke pozicije grupa o kojima pria, a njegova se ideoloka pozicija
ne moe, kako je ve naglaeno u ovom radu, svesti samo na jugoslovenstvo. Ona
je prije svega obiljeena modernistikom ideologijom univerzalnog humanizma
i estetskog utopizma, pri emu naratorovo mjesto govora obiljeava i naknadno
povijesno iskustvo, i promjena koncepta povijesti.
Takvo pozicioniranje pripovjedaa, taj njegov manevar od metadijegetikog
preko izvandijegetikog do heterodijegetikog pripovijedanja omoguuje i polifoninost romana, razliite vidove njegova mnogoglasja, jer mu otvara prostor i
da pripovijednu zbilju predoava iz perspektive svojih likova. Zato se Travnika
hronika i ostvarauje kao roman mnotva pogleda i ideolokih pozicija (Davilove,
fon Mitererove, fon Paulieve, jednog i drugog vezira, Defoseove, Kolonjine,
Davnine, fra Julijanove itd.).
Ali, stanovite sasojeajnosti pripovjedaa kao pokuaj da se bosanske povijesne razlike prevaziu nadnacionalnim pogledom moda najbolje pokazuje
Kolonja u razgovoru sa Defoseom kada komentira arheoloke slojeve kod Jeni
damije u Travniku: Vi razumete, sve je to jedno u drugom povezano, a samo
naoko izgleda izgubljeno i zaboravljeno, rastureno, bez plana. Sve to ide, i ne
slutei, ka jednoj meti, kao konvergentni zraci dalekom, nepoznatom aritu. Ne
treba zaboraviti da u Kuranu stoji izrino: Moda e Bog jednog dana izmiriti vas
i vae protivnike i izmeu vas uspostvaiti prijateljstvo.34
Kao to Kolonja iz svoje povijesne pozicije vidi mnogostruke areholoke
slojeve kao jednistven sistem razlika, tako i narator romana iz svoje pozicije,
E. B. Vahtel, nav. djelo, str. 212.
Isto, str. 209.
33
Isp. Vladimir Biti, nav. Djelo.
34
Ivo Andri: Travnika hronika, nav. Izdanje, str. 246.
31
32
281
svoga mjesta govora odanog modernistikom humanizmu vidi bosanske razlike

kao sistem hibridnog identita, povijesno i kulturno mnogoglasje u kojima razlika
nije mjesto sudara, ve susreta identiteta i alteriteta koji skupa tvore nov vrijednosni sistem.
Meutim, kada se Defoseovi navedeni kritiki stavovi kompariraju sa ovim
Kolonjinim, kada se iz logike polifonisjke strukture i iz nje proizale kontrapunkatlnosti romana dovedu u vezu, otkrivamo da Defose gvori iz pozicije prosvjetiteljske Evrope, a Kolonja sa granice, iz neervopske Evrope, kako problem rubnih
evropskih identiteta odlino definira Ale Debeljak ili aslav Milo u Drugoj
Evropi.35
Kolonja uviajui kolonizaciju i marginalizaciju kao povijesne procese to
ih diktira imeprijalna mo, svjestan one mudrosti iskljuenosti koju donosi pozicija koloniziranog, nasluuje da su granica, periferija i margina kontrapunktalni
toposi, kako sam kae, toposi treeg svijeta. Zato je njegova definicija granice
potpuno skeptina: Niko ne zna ta znai roditi se i iveti na ivici izmeu dva
sveta, poznavati i razumevati i jedan i drugi, a ne moi uiniti nita da se oni objasne meu sobom i zblie...36 A potom Kolonja ljude sa granice vidi kao ljudsku
prainu to promie izmeu Okcidenta i Orijenta, da bih ih opisao na slijedei
nain: ... dobri znalci Istoka i Zapada i njihovih obiaja i verovanja, ali podjednako prezreni i sumnjivi i jednoj i drugoj strani. Na njih se mogu primeniti rei
koje je napisao veliki Delaledin Rumi: Ja samog sebe ne mogu da poznam. Niti
sam hrianin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Niti sam sa Istoka ni sa Zapada,
ni sa kopna ni sa mora. To su oni. To je jedno malo izdvojeno oveanstvo koje
grca pod dvostrukim Istonim grehom i koje treba jo jednom da bude spaseno i
otkupljeno a niko ne vidi kako ni od koga. To su ljudi sa granice, duhovne i fizike, sa crne i krvave linije koja je usljed nekog tekog i apsurdnog nesporazuma
potegnuta izmeu ljudi, boijih stvorenja, izmeu koji ne treba i ne sme da bude
granice. To je ona ivica izmeu mora i kopna, osuena ne veiti pokret i nemir.
To je trei svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemelje na dva
sveta.37
Ako se u Defoseovim kritikim rijeima o potrazi Bosanaca za duhovnim
sreditima izvan njihovg drutvenog sistema mogu otkriti stavovi o samokolonizirajuem38 aspektu bosanskih kultura, odnosno bosanske interkulturne zajednice, u Kolonjinom opisu levantinskih krana kao ljudi sa granice razotkrivaju
se strategije identitarnih iskljuivanja evropske moderne, ali i orijentalne kulture
kako bi se sauvala ne samo snaga esencijalnih, istih, ubilakih identiteta, i Okcidenta i Orijenta nego i njihova imperijalna mo.
Andrieva polifonijska konstrukcija romana sada dobija svoje puno opravdanje. Travnika honika kao polifonijski povijesni i kulturalni arhiv dobija mogunost ukrtanja ideolokih i kulturalnih stajalita u tenji da se postigne ba
Isp. Ale Debeljak: Oblici evropskog pripadanja, Sarajevske Sveseke, Sarajevo, 2003.
I. Andri, nav. Djelo, stra. 243.
37
Isto, str. 244.
38
O samokolonizirajuim kulturama govori bugarski romansijer Georgi Gospodinov kao kulturama koje nekritiki vree identifikaciju sa drugim pokazujui kako se Bugari u socijalistikoj
kulturi identificirali sa kulturnim simbolima kapitalistike trine kulture i proizvodima kapitalistikog trita.
35
36
282
Enver Kazaz
tom polifoninou, tim poliperspektivnim mnogoglasjem konzeus o istini. Tako

se naratorovo sasojeanje sa pozicijom treeg svijeta pokazuje kao implicitna
kritika sredita imperijalne i kulturalne moi i Orijenta i Okcidneta. Tu se, ustvari, ona bosanska mudrost iskljuenosti i navodni fra Julijanov konzervativizam,
kako fratrovo stajalite odreuje Defose, pokazuju u sasma novom svjetlu. Nemogunost pripadanja i izloenost kolonizatorskoj moi i nisu nita drugo do
pokuaj da se konzervira vlastiti identitet, ne samo radi njegovog ouvanja nego
i zbog uspostavljanja granice i razlike kao toposa dijaloga, a ne iskljuivo sudara
i dominacije. Veziri i konzuli kiloniziraju BiH, Defose svojom odanou prosvjetiteljskoj utopiji hoe, nakon to je pouvkao kulturnu granicu izmeu Okcidneta
i drugosti, u neevropsku Evropu unijeti ona mjerila to mu ih diktira evropsko
prosvjetiteljsko sredite, a fra Julijan, Salamon Atijas, Kolonja i drugi zastupnici
stajalita treeg svijeta u sve identitarne centre nastoje unijeti razliku kao mjesto
njihove redefenicije, ali i elju da se ti projektivni identitarni centri hibridiziraju,
kako bi u sebe mogli ukljuiti ne samo periferiju kao svoju unutranju drugost
nego i svaki odblik drugosti.
Zato Travnika hronika jest roman koji razara modernistiku ideju dvocentrinog svijeta. Uvodei u dvocentrini modernistiki koncept pogled i etiku treeg svijeta, ovaj roman pokazuje kakao taj trei svijet kao etiki korektiv u binarnoj, dvocentrinoj kulturnoj komunikaciji moe zasnovati koncept policentrinog
modernistikog svijeta. Istodobno s procesom policentrizacije modernistikog
koncepta svijeta, Travnika hronika iz perspektive kolonizirane i marginalizirane
periferije, iz mudrosti iskljuenosti treeg svijeta, nagriza utpopijski duh moderne pokazujui njeno imeprijalno lice i projekte kulturne hegemonizacije i dominacije. Periferija je sa svojom skepsom, sa svijeu da je iskljuena iz povijesti,
dovela u pitanje i ideologijske osnove modernistikog univerzalnog humanizma,
a konceptom poliloki zasnovanog hibridnog, viepripadnog identiteta na granici
osporila esencijalizam monocentrinih modernistikih identitarnih konstrukcija.
Na koncu, trei (i n-ti) svijet kao etiki korektiv komunikacije i preduvjet za
uspostavljanje konsenzusa o istini mogao bi osvijetliti i prazninu postmoderne
decentriranosti kojom smo danas potopljeni.
Enver Kazaz
The Third World and its Wisdom of Exclusion (the Image of Imperial
Ideology and Enlightenment Utopia in Andris The Travnik Chronicle)
Summary
The Travnik Chronicle by Ivo Andri is a new historical culturological novel dealing with
the problem of the cultural hiatus occurring in the encounter between the traditional and the enlightenment cultural paradigms. In this novel the times of the consuls are revealed to be not only a
historical but also a cultural boundary in time. Parallel with this, the novel deals with the problem
of boundaries in spatial terms as well, looking at the clash/encounter between the Occident and
the Orient from the perspective of the periphery. Based on a redefinition of the concept of history,
the novel redefines cultural memory as well, shattering the heroic, epic cultural paradigm and the
cultural memory adapted to it, and differentiates between the concept of great, imperialist history
and the concept of small history. Andris novel, as a new-historical culturological archive, deals
283
with an entire network of boundaries, presenting a picture of the clash between imperial ideologies
in Bosnia and Herzegovina in the times of the consuls, as well as a picture of the paradoxical drama
of the enlightenment utopia. Hence the novel develops an entire network of boundaries, political,
class, cultural, ideological, ethical, religious, ethnic, etc. The attitude of imperial ideologies to the
periphery, as described in the novel, enables a redefinition of Balkanism as a discourse, as defined
by Maria Todorova. Specifically, Balkanism is revealed to be a doubly-based discourse, shaped by
both Eurocentric and Orientocentric cultural ideologies, as well as Eurocentric empires and the
Ottoman-centred cultural ideology. Finally, The Travnik Chronicle introduces the concept of the
periphery into the modernist concept of a bicentric world as the third world which shatters bicentric
communication, becoming its ethical corrective and the precondition for a consensus on the truth
within a polycentric concept of the world.
()

. , ,
, , ,
;
. , ,
, , , , . , , , ...
, ,
(1940)
,
, ,
, ... .
, , , , , , ,
(47). , , , . , ,
, -

. , , ,

,
.

. : , , ,
1977, . 47. .
.
286
, , ,
, .
XIX
, ,
,
, . .
(...)
, ,
. ,
, , ,
.
, ,
, , ,
,

,
. , ,
, ,
,
, :

,
, .
, ,
.
, , .
, , ,

, , , , ,
. , ,
,
(1945),
, , , ,
.
, ,

.

. : , , . , 1964, . 118.
- ...
287
, . , , .
,

.
, , , ,
,
, , ,
, , : , , , (45). , ,
, ,

, , .
,
(15),
(86), ,
, ,
,

, .
. (88).
, , ,
-,
-, , , (88).

(, , -), , :
, , ,
,
.
,

, , , 1967, . 32.
. .

: Hans Mayer, Autsajderi, preveo Vladimir Biti, Zagreb 1981, str. 723 passim.
288

.
, ,
.
, , , ,

.
,

. , ,
,

, , ,
... (67). ,
, ,
, ,
. , , ,
.
, ,
, ,
, , ,
, , ,
. , ,

.
, ,
, . , ,
(41), , , ,
.
, ... !... (97).
, ,
, (...) ,
(...) ... ! (36),
, .
, , ... (103). , ,
,
- ...
289
,
,
, ,
, ,
,
, , ,
... .
.
, ,

, ,
(88),
- ,

(91). . , ,
,
, , , ,
, , , ,
,
, . , ,
- ,
, - , , ,
, ,

.
, , , ,
,
, .
-, ,
,
, , ,
, , Radomir Konstantinovi, Filosofija palanke, Trei program, br. 2, leto 1969, str. 262.
: Hans Mayer, Autsajderi, 74.

Otto Weininger, Pol i karakter, prevela Irma osberger, Beograd 1986, str. 258.

290

, .
- , , , ,
, ,
,
, , , , .
, ,

,

,
.

- . ,

, ,
, , , ,

a priori .
, , , , , ,
,
-....10
, ,
, . ,
,
,
... , ...
, 407.
, 410.
10
Filosofija palanke, 304.

- ...
291
.11 , -
- ,

. ,
, , , ,
-
, ,
- -
,

. , ,
- , , ,
- .
, , , ,
XX ,
.12 , , -
, ,
, 13
, - , ,
, ,
,
. , ,

, ,

. ,

11
Max Horkheimer Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, prevela Nadeda ainovi-Puhovski, Sarajevo 1989, str. 119.
12
Pol i karakter, 435.
13
Hans Mayer, Autsajderi, 7.
292
, - ,
, , , ,
; ,
,
, ,
, , , ,
.
, ,
,
(...) , , , (...)
,
, (52).
,

,

.14

, , - , , , ,
.

- , , , ,
,

.
, , .
,
,
-, ,
.
, , (77),
14
Dijalektika prosvjetiteljstva, 192.
- ...
293
-
, , , , ,
, , (... (...) , . 108109). ,
, ,
, ...
(132),
.
,
, ,

.
Tihomir Brajovi
The Gynomorphic Other and the Patriarchal Small-town Model of the
World in Andris Miss and Isidora Sekulis Mrs Nola
Summary
The paper is based on a perception of the discrepancy between the socially accepted notion
of the feminine and the existentially manifested femininity of the female protagonists of Isidora
Sekulis novella Mrs Nola and Ivo Andris novel Miss. The above discrepancy is revealed to
be a symptom of a rigidly restrictive patriarchal small-town mentality, to which the stereotyped
recognisable feminine denotes a safely integrated and acceptable Other, whereas the incidentprone, unrecognisable, tainted image of the feminine represents a disturbingly disintegrative and
unacceptable Other. Interpreting the collective need for placing unintegrated femininity in other
stereotypes of social outsiderism, as well as the feedback influence of the patriarchal small-town
model of the world on the protagonists (self-)consciousness, the paper attempts to suggest the cultural-historical, that is, the spiritual-historical horizon of this phenomenon.
Valentina Sedefeva (Veliko Trnovo)
Slovenstvo u romanu Kod Hiperborejaca

Mloa Crnjanskog
I
U razliitim literarnim rodovima i anrovima, bogatom retorikom i poetikom graom, izobiljem stilskih formi i estetskih koncepcija, spletom razliitih
diskursa, Crnjanski stvara, oblikuje i razvija svoju umetniku viziju o slovenskom modelu oveka i sveta.
Jo u njegovim prvim lirskim, romanesknim i esejistikim delima u Lirici Itake (1919) i njegovoj programskoj pesmi srpskog ekspresionizma Sumatra
i eseju Objanjenje Sumatre (1920), u lirskom romanu Dnevnik o arnojeviu
(1921) i politikim esejima Ubistvo Rijeke (1923) i U Hortijevoj Maarskoj
(1923), kao pozadina sumatraistikog i emocionalnog doivljaja Prvog svetskog
rata, javljaju se motivi seoba, izgnanstva, lutanja. U ovim tekstovima slovenstvo
je, kao jedinstvena etnika celina, samo ovla pomenuto posebnim realistikim i
poetskim likovima. U svojim sledeim delima u romanu Seobe (1929), putopisu
Ljubav u Toskani (1930), drami Tesla, u romanima Druga knjiga Seoba (1962) i
Roman o Londonu (1971) Crnjanski pretvara marginalno prisustvo slovenstva u
tematsko jezgro.
Kod Hiperborejaca (1966), kao zavretak romanesknog opusa Crnjanskog
(nije objavljen najkasnije, ali je poslednji romaneskni tekst), nije samo sinteza razliitih anrova: memoara, dnevnika, putopisa, novele, poezije, eseja nego i kompilacija idejno-filozofske strukture njegovog prethodnog stvaralatva. U ovom
hibridu posebne nacionalne i etnike celine su isprepletane u jednoj zavrenoj
civilizacijskoj panslovenskoj slici. Mada se u dijalogu sa sobom slovenska zajednica raspada na elemente koji je sainjavaju (srpski/jugoslovenski, bugarski,
ruski, ehoslovaki, poljski) u dijalogu sa tuim ne-slovenstvom ti se posebni
fragmenti ponovo spajaju u jedinstven lik.
Cilj ovog referata je da se pomou dijalokog principa tumaenja navedenog dela, uz korienje trostruke veze izmeu autora, drutva i teksta pronae
razlog i stvaralaki nain na koji Crnjanski afirmie ulogu slovenstva kao univerzalni model. S tim u vezi, detaljno se razmatraju simboliko-semantike eme
opozicionih kategorija svoj-tu i mogui nivoi funkcionisanja dijaloga izmeu
njih. Navedeni metodoloki pristupi izdvajaju dva osnovna plana dijalogiziranja
u Hiperborejcima. Prvi je potinjen savremenoj knjievnoj praksi koja potvruje
injenicu da je granica izmeu fikcionalnog i dokumentarnog toliko izbledela
da se nauna i filozofska svest ili politike koncepcije i dogaaji lako upisuju u
prozno stvaralatvo. Pratei Velekvu i Vorenovu teoriju o metodologiji prouavanja knjievnosti taj nivo moe uslovno da bude nazvan spoljanjim. Drugi plan
296
Valentina Sedefeva
se realizuje na isto literarnoj ravni teksta. Obuhvata anrovske forme i njene

polimorfne strukture, sa jedne strane, i siejne osobine samog romana, sa druge.
Na fabularnom nivou dijalog tee u dva pravca, izmeu glavnog lika i njegovih
srodnih slovenskih sagovornika i izmeu slovenstva i neslovenskih oponenata.
Ovde se moe govoriti o unutranjem nivou dijaloga.
II
Spoljanji dijalog
Tumaenje jednog knjievnog dela pomou autobiografskog materijala razotkriva ne samo njegove vantekstualne specifike (konkretni povod ili stvaralaku inspiraciju), nego i njegovu poetsku strukturu (pretapanje autor naratora u
glavni lik).
Traganje za vlastitim identitetom Crnjanskog pokazuje da je u svakom trenutku socijalnog i stvaralakog ivota stalno podvrgnut izazovima drugog.
Crnjanski je roen u ongradu, u Maarskoj. Kad je imao tri godine njegova porodica se seli u Temivar, u Rumuniji. Prva etiri razreda ui u srpskoj
osnovnoj koli. Kasnije se upisuje u Pijaristiki licej kojeg su drali eruditni fratri. Igrao se zajedno sa Rumunima, Maarima, Nemcima, Jevrejima i ponekim
Srbinom. Raste u uslovima konkurencije pravoslavne i katolike crkve. Pripada
kulturno razliitoj sredini. esto se sebi sa svojom porodicom iz panonskog prostora Austrougarske imperije: ongrad, Temivar, Itebej, Ilana, Panevo. Prvi i
Drugi svetski rat doekuje u inostranstvu. Radi u diplomatskim misijama SHSa u Nemakoj i Italiji, a nakon toga sledi dvadesetpetogodinje prognanstvo u
London.
Paradoksalno je da od ove biografske beleke, u kojoj postoje podaci o mestu
roenja i ivljenja, o socijalnoj sredini, kolovanju i veri nije mogue da se izdvoji bilo kakva nacionalna, religijska ili kulturna pripadnost.
Prema bugarskom kritiaru Aretovom, u trenutku provokacije odreenog
identiteta on izlazi iz svog latentnog stanja i postaje vodei u ponaanju i shvatanju pojedinca. Pretnja asimilacijom s tuim aktivira odbrambene identifikacione
mehanizme kod Crnjanskog. Dijalog s nepoznatim izaziva preterani nacionalni
oseaj. Kao stvaralaki rezultat pojavljuju se dela ija su tematika, likovi, fabula
obraun sa pokolebanom pripadnou.
U kontekstu oblikovanja dijaloga potrebno je da se objasni tipologija kategorije svoj tu. Prema Lotmanovoj teoriji o strukturiranju kulturnog prostora,
model svoga je poznat i blizak. On je odreen kosmosom. Model tueg je sve ono
to nije svoje. Tue pripada haosu. Njegova osnovna karakteristika je nered. Ono
je daleko i nepoznato, neprijateljsko. Dobro zlo i gore dole su glavni pojmovi
koji odreuju svoje i tue. Lotman opisuje i jedan meusvet, izmeu boanstvenog i demonskog, nebesnog i podzemnog, to je zemaljski prostor. Prema AretoVidi 1993: , . . oj. , 1993.
Aretov 2001: , .
( ). U: , .
, 2001, str. 15.

U svom lanku O metajeziku tipolokih opisa kulture autor naziva svoje unutranjim, a tue
spoljanjim. 1992: , . . , 1992, str. 131134.

Slovenstvo u romanu Kod Hiperborejaca M. Crnjanskog
297
vom, u ovoj trostrukosti se stvara mogunost raslojavanja tueg. Javlja se lik koji
nije kategorino negativno obeleen, a u prostornom pogledu je manje udaljen od
svoga. To je plan drugoga, koji je podjednako razliit, pripada snagama haosa,
ali se ne prihvata obavezno kao neprijatelj. Na osnovi trostrukog modela boanstvenog zemaljskog demonskog Aretov crta sistem kulture prirode varvarstva. Ta prostorna mrea moe da se nae kako kod svoga, tako i kod tuega.
U oba sluaja se otkrivaju sakralni, neutralni i demonski elementi (hrianstvo
pravoslavlje, katolicizam jeres). Tipologija tueg ima jo jednu dimenziju.
Uz prvobitni demonski drug kasnije se dodaje i figura visoko cenjenog drugog,
prestinog drugog koji odreuje kulturni model ponaanja. Prestini drugi je
prava provokacija za linost. On stvara uslove za mirni dijalog u kojem posebni
identitet moe neprimetno da se izgubi.
Nakon objavljivanja zbirke pesama Lirike Itake (1919), u asopisu A.
arkovi pie da Crnjanski kao uenik maarskog estetskog verbalizma postupa
sa ivotom i umetnou jednog naroda kao dandy sa svojim toaletnim papirom.
Taj i slini napadi domae kritike imaju snaan uticaj na formiranje rodovske svesti Crnjanskog. Oseaj nacionalnoga jo vie se pootrava. Autor odgovara realistikim i umetnikim sredstvima. Njegova reakcija, ponekad agresivna, pretvara
se u sudske postupke. Drugi put to su intervjui u duhu samoopravdanja, a trei
nain otpora je sama knjievnost. U svetu njegovog lepog i dokumentarnog stvaralatva postepeno poinje da se gradi pojam srpstva i slovenstva kao opteljudskog modela. Psiholog i istraiva Crnjanskovog stvaralatva, Zoran Avramovi,
pie da pod raznim uticajima, Crnjanski je izgradio mitski odnos prema jugoslovenstvu i ideji povezivanja Junih Slovena u jednu dravu. Kao Srbin roen
u Austrougarskoj monarhiji, on nije mogao imati drugaije moralne i nacionalne
tenje. Istoriar knjievnosti Milo Lompar govori da je misao o nacionalizmu
proela intelektualnu i javnu biografiju Miloa Crnjanskog: pievo roenje na
severnoj granici naeg naroda omoguilo mu je da ispolji toliko preteran nacionalni oseaj da potom nikad nije uspeo nikog da uveri kako se njegovo poimanje
nacionalizma iz temelja promenilo.
Predstavljeni vantekstualni, spoljanji dijalog Crnjanskog sa drugim namee sledei zakljuak: pod pritiskom tueg/drugog i optubi domae kritike pisac
oblikuje razumevanje sopstvene javne i umetnike egzistencije kad je potinjuje
nacionalnoj odanosti.

retov 2001: , . . U:
( ). , 2001, str. 23.

Vidi Atanasov 1992: A, . . U: , . .
. , 1992.

1993: , . . oj. , 1993, str. 40.

Vidi Avramovi: Milo Crnjanski. Ispunio sam svoju sudbinu. Beograd, 1992. i
1993: , . . oj. , 1993.

1994. Avramovi, Z. Politika i knjievnost u delu Miloa Crnjanskog. Beograd, 1994, str. 59.

2004: , . . . , 2004, str. 7.
298
Valentina Sedefeva
III
Unutranji dijalog
Unutranji ili literarni dijalog poinje na nivou polimorfne romaneskne
strukture memoara, dnevnika, putopisa, eseja, novele, poezije. Pitanje da li Kod
Hiperborejaca pripada romanu nee biti u ii interesovanja ovog lanka poto
je ono ve detaljno obraeno. U svom radu Romani Miloa Crnjanskog 10 Lidija
Vuketi na osnovi produbljene analize strukturnih, fabularnih, poetskih osobina
dokazala je da je ovo delo uprkos svoje anrovske nekoherentnosti zapravo romanesknog tipa.
III. 1. Dokumentarna ravan
Esej Crnjanskog Novembar Gustava Flobera iz 1920. godine moe da se
prihvati kao ishodite u interpretaciji njegovih beletristikih dela. Taj tekst zvui
na isti nain problematino, sa take gledita strukture proznog stvaralatva, kao
i programski esej srpskog ekspresionizma Objanjenje Sumatre. U tumaenju
Floberovog romana je koncipiran stav Crnjanskog o anrovskom obliku proznog
dela i o istim i hibridnim anrovskim formama. U njemu je klju koji objanjava
nekoherentnost romana Crnjanskog.
Bilo je smeno to su pokuali da ovu knjigu tumae raznim knjievnim uzrocima, njegovim vaspitanjem, romantikom i okolinom. Nju treba uzeti za ono to
je skoro cela: dnevnik. I dodaje. Memoari su uvek bili najbolji deo knjievnosti,
osobito kad nisu doslovce verni.11
Dokumentarna beletristika u meuratnom vremenu (Prvi i Drugi svetski
rat) postaje jedan od najproduktivnijih anrova zbog nekoliko razloga. Jedna
od osnovnih odlika putopisa, dnevnika i memoara je da predstavljaju injenice i
slike iz realnosti, ali interpretirane i potinjene subjektivnom izboru autora, pri
emu pretenzije na istinitost ostaju. Druga osobina je mogunost ove vrste da se
lako prilagoava ostalim knjievnim oblicima, da se pretapa u njih, a po potrebi
da ponovo vraa svoj prvobitni dokumentarni oblik, tj. faktoloko moe da funkcionie kao fikcionalno, ali i da uva svoju samostalnost. Trea vana osobina je
da se i putopisi, i memoari, i dnevnik nalaze na granici autobiografije. Dnevnik
sa svojim ispovednim karakterom dodiruje i razotkriva najintimniji deo ljudske
due i prouzrokuje dubinsku psiholoku analizu.
Od ovih najvanijih naela dokumentaristike raaju se forme lirskog romana
Dnevnik o arnojeviu, metafizikog Seobe, istorijskog Druga knjiga seoba, egzistencijalnog Roman o Londonu, romana sinteze Kod Hiperborejaca.
U svojim uvodnim reima uz Hiperborejce autor nedvosmisleno potvruje
navedenu teoretsku podlogu o transcedenciji dokumentarnog anra, ime nagovetava anrovsku raznolikost romana i dijalog izmeu realnog i fikcionalnog
sveta.
Sva lica pomenuta u ovoj knjizi ive, ili su ivela, u stvarnosti.
10
11
Vuketi 1994: Vuketi, L. Romani Miloa Crnjanskog. Zagreb, 1994.

Crnjanski: 1983. Crnjanski, M. Milo Crnjanski Eseji. Beograd, 1983, . 238240.
299
U ovoj knjizi, meutim, sva njihova imena, karakteri, dela, i rei, pretvoreni
su u literarne kreacije koje nemaju veze ni sa jednim licem u stvarnosti, nego
predstavljaju irealne fikcije prema pievoj potrebi za priu u prolosti.12
Tenja za istinitim i pragmatinim zvuanjem prie je bitna zbog toga to se
njen sadraj prihvata kao neporecivi fakt. Na taj nain se stvara delo umetnike
vrednosti koje ispunjava ideoloki cilj autora. U konkretnom sluaju ideja Crnjanskog je ne samo da objasni pitanje identiteta slovenstva nego i da nae njegovo pravo mesto u globalnom kulturnom sistemu. U ovom smislu vrlo tipino
za taj hibridni romaneskno-dokumentarni oblik je poklapanje glasova autorskog
pripovedaa i glavnoga lika u konstrukciji, sintaksi, sadrini i semantici. Glavni
lik nosi kritiku svest pripovedaa. On je istovremeno glumac u isprianim zbivanjima, ali ima i distancirani odnos prema tim dogaajima i injenicama. Tako
se dokumentarna ravan spaja sa fikcionalnim svetom i uva liniju realiteta.
Taj poetak jeseni bio je poetak druge pole prie o mom ivotu u Rimu. Prvi
deo bio je veseo. Drugi, tuan. A na sredini te prie (nel meyyodel cammindi nostra vita), stoji obnova odnosa izmeu moje zemlje i SSSR.13
III.2. Fikcionalan ravan
Razgovori o umetnosti, esejizirana problematika pesnitva, neoekivan, kratak i upeatljiv novelistiki zavretak remete strogi, kanonski pripovedaki model memoara i stvaraju jedno pravo umetniko delo. Esejistiki oblik po svojim
svojstvima gravitirajui izmeu lepe knjievnosti, publicistikog i naunog stila
je spona izmeu faktolokog i poetskog sistema romana.
Pomislio sam da je, ve u Vergilijevo doba, Rim morao uti, poneto, o zemlji
iza grkih kolonija, na Crnom moru, pa se prialo o tom svetu, koji se nalazi u
venom snegu, negde iza grkih varoi, koje su se zvale: Olbia, Chersones, Pantikapeum, Tanais na Donu. Rimske trupe pojavile su se, u prvom stoleu, i na
Krimu. 14
Dijalog izmeu razliitih anrova je osnovni princip u izgradnji strukture
romana. Da bi stekao poverenje italaca u istinitost svog subjektivnog i emocionalnog stava autor uplie u poetsku formulu eseja i novele elemente dokumentarne knjievnosti (navodi istorijske fakte, koristi dnevniko-hronoloko izlaganje
zbivanja, poklapa se autorovo pripovedanje sa pripovedanjem glavnog lika). To
daje umetnikom svetu konkretnost, tanost, pragmatinost, ak i kad je re o
knjievnoj mistifikaciji.
IV
Dijalog izmeu svojih i tuih likova u romanu
Na osnovu tipologije svoj tu/drugi i tumaenja ovih kategorija od strane
Crnjanskog, dijalog likova moe da se podeli u dva plana. Prvi obuhvata komunikaciju izmeu srpstva/jugoslovenstva (iji je predstavnik glavni junak) i ostalog
Crnjanski: 1983. Crnjanski, M. Kod Hiperborejaca I. Beograd, 1983, str. 5.

Crnjanski: 1983. Crnjanski, M. Kod Hiperborejaca II. Beograd, 1983, str. 5.
14
Crnjanski: 1983. Crnjanski, M. Kod Hiperborejaca I. Beograd, 1983, str.160, 161.
12
13
300
Valentina Sedefeva
slovenstva. Drugi je posveen slovenstvu (opet u ulozi glavnog junaka) i ne-slovenskom realu.
IV.1. Zoran Avramovi je primetio u politikim tekstovima Crnjanskog da
Pod zamenicom mi on podrazumeva slovensku borbu za kole, hrvatske nemire
i politike procese u Austriji i vojnike napore Srbije, a kada je re o grobovima
kao srici drave, onda u njima lee Srbi. Crnjanski je verovao da to to je
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena na srpskim grobovima ne implicira nikakvu konfliktnost u drutvu, ve je, tavie, to bila cena za stvaranje one
drave o kojoj su sanjali Juni Sloveni, vekovima. Srbi su, dakle, ginuli za Srbiju
i Jugoslaviju i to se znalo ve u Kumanovu.15 Skoro ista identifikacija glavnoga
lika sa junim slovenstvom moe da se otkrije i u Hiperborejcima. Umetnika
dostignua Dalmacije, orijentalni mir Sarajeva, makedonski folklor, junak odreuje kao nae, ali ratnici koji su pali u ratovima su Srbi. U stvari to je autorov glas
koji se poklapa sa junakovim.
Tek je nae doba izmislilo bitke, rat, u kom su Talijani, u prolom ratu,
dali, sedamsto hiljada mrtvih. A zna se, kaem, i koliko je mala Srbija dala16.
Junak romana kao i autor trai i nalazi svoj kulturni identitet na prostoru
jugoslovenstva, ali njegovo poimanje rtve se vezuje jedino za srpstvo. Tu iskrsava piev nacionalizam, mada se njegov junak opredeljuje panslavista17.
U ovoj knjizi slovenska zajednica je podeljena na posebne etnike celine ije su
osobine naslikane preko njihovog dijaloga sa glavnim likom, odnosno autorskim
pripovedaem.
Jo u jednom od prvih poglavlja novelistikog tipa upavi konji na Islandu,
junak stupa u kontakt sa Bugarinom diplomatom i Bugarkom udatom za Italijana.
Ja onda sedim sa trenerom, sa Taddeom, a posle mi prilazi kolega Bugarin,
koji izgleda umoran i brian. Zatim mi pokazuje jednu lepu enu, koja igra, pa
mi kae, da je to njegova poznanica iz detinjstva. Nju eka.
Ja onda posmatram mladu Bugarku, koja tue loptu kao da je rudar iz Pirinplanine, a odskae sa zemlje kao da igra tekoto.18
Dijalog koji vode sagovornici, na prvi pogled, vrlo je jednostavan, egzistencijalan, ne postoje burne polemike posveene umetnosti, istoriji, politici kao to
je izmeu nekih drugih junaka, ak je i reenina sintaksa sasvim jednostavna.
U ovoj komunikaciji jasno su prepoznatljive kategorije svoj drugi. Ovde kao i
u celom romanu lina imena junaka ne postoje, prepoznavanje se vri po njihovoj nacionalnoj pripadnosti. Glavni lik je nazvan Srbinom, a njegovi sagovornici
Bugarinom i Bugarkom. Osnovni princip izgradnje dijaloga je suprotstavljanje
antagonistike realije Severa (ime se glavni junak identificira) i bugarskog, odakle dolazi i podela na svoj drugi.
.
Ne razumem, Srbine. Kako moe osim svoje zemlje, voleti i drugu? Te tako
daleke, puste, ledene predele? Ona, kae, voli samo svoju Bugarsku.
na severu nema cvea, ali je tundra, kao cvetni ilim, sitan, modar.
Doi, Srbine kae ona u Bugarsku, da vidi kako tamo rue cvatu.
15
Avramovi 1994: Avramovi, Z. Politika i knjievnost u delu Miloa Crnjanskog. Beograd,
1994, str. 58.
16
Isto, knj. I, str. 152.
17
18
Isto, knj. I, str. 49, 50.
301
A sa ovekom idu i ti mali, durani konji. Glavati su, kao neka mitoloka
bia. A postali su proleteri na Spitsbergenu vuku rudarska kolica u ugljenokopu.
Doi, Srbine, u Bugarsku, da vidi kako Bugarin radi, vedro!
Moj poznanik jo kae, kako priam, da na Islandu ljudi jo uvek nose herojska imena.
Ona kae, ponosito, da herojska imena i Bugari uvaju.
Ja joj priam, na Islandu jedu kriku dinje, sa uivanjem, kakvim osuenik
na smrt, valjda, pui poslednju cigaretu.
Domaica se smeje na to, pa kae da, u Bugarskoj ima dinja, koliko hou.
Lepa je, kaem, i Norveka. A tek da vidi vedsku.
Sve je lepe u Bugarskoj, kae zadihano. Gleda me netremice.19
Negativan stereotip Bugara kod Srba, koji se obino aktivira uoi i za vreme
ratova (prisetimo se samo istraivanja O Balkanskim psihikim tipovima Jovana
Cvijia) ouvan je i kod Crnjanskog. U crtanju lika drugog Bugarina postoji
ironian ton koji s vremena na vreme prelazi u pravi sarkazam.
Kae, za sebe, da je veliki patriota. A da joj nita na svetu nije tako drago,
kao Bugarska.
Velim, svet je veliki, ali je lepo da se ona, tako, ograniila.20
Veliki je patriot. (kae Bugarin za Bugarku)
A to se onda ne udade u Bugarskoj?
Udade se u inostranstvu, da trai prijatelje za Bugarsku.21
Ona je sad u nekoj vrsti kombinezona, Kao da je obukla zlatno runo. Lii
na Medeju.
Taj kombinezon, kae, za sluaj napada, moe da obue, za dva tri sekunda
I da svue, kaem ja.
Ona se onda kikoe, pa kae, da Srbin treba da pazi kako govori sa Bugarkom. Ne voli aluzije. U Bugarskoj to da ne zaboravim vlada veliki moral.
Poto se radnja odvija uoi Drugog svetskog rata u Rimu, Bugarka u svojoj
kui ima posebno opremljeno skrovite. Evo komentara Srbina o tome.
Dole, u podrumu, sve je kao u nekoj prii. Dok napolju bude goreo Rim
ljudi, ene, deca, kao u Varavi (), tu, dole, bie tiina i mir. Moi e da slua
muziku sa ploa, da ita, na tom plavom divanu od velura.
Fali joj, kaem, samo jo neki Romeo, uz tango.22
Profanizirani lik Bugarke pomou ironijskog i sarkastinog tona je u kontradikciji sa globalnom idejom romana postizanje intelektualne, moralne, emocionalne, stvaralake afirmacije slovenstva. Ipak godinama stvaran u istoriji i
knjievnosti negativan stereotip koji nastavlja da funkcionie i u ovom romanu
pomou slika prirode, folklora i strukturne osobine novele, naime neoekivanog
finala koji proizilaze iz ovog kanona. Osvrui se na tradiciju i prirodu, na iskonsko, Crnjanski premouje ustaljeno miljenje i ponovo se obraa jedinstvenom
liku slovenstva.
Isto, knj. I, str. 53- 55.
21
Isto, knj. I, str. 54, 55.
22
19
20
302
Valentina Sedefeva
Bugarka je pozvala Srbina opet u goste, ali samog. Taj tajanstveni poziv je
zbunio glavnog junaka koji je bio siguran da je u pitanju brakolomstvo. Sutra dan
je otiao kui svoje poznanice i ekajui je da se pojavi seao se lepote doline
Marice, koju sam voleo, i ruinog mirisa, koji je teak, ali meni mio. Pitao sam
se, je li mogue, da je ta ena tako prepredena? Igra ulogu verne ene, a poziva
u kuu, tajno, i nasamo. ta hoe?
Tek kad se vrata, iza mojih lea, poee, tiho, da otvaraju, osvrnuh se, skoro
uplaeno. Video sam domaicu, u vratima, kako zastaje, i kako me gleda. Bila
je, kao ranjena Amazonka, podigla iznad glave jednu ruku. Smeila se. A bila je
obukla bugarsku, narodnu, nonju.
Htela je da mi pokae bugarsku narodnu nonju.23
Prisustvo odreenih slovenskih naroda se nastavlja sa likom biveg ruskog
generala, sadanjeg prodavca novina i Gogoljevom ocenom italijanskog pesnitva. Crnjanski slika svoje pravo ushienje ruskom bogatom duom i stvara aristokratski i intelektualni portret slovenstva razgovorom o Sokratu izmeu glavnog
junaka i ruskog emigranta i susretom izmeu Gogolja i Sen-Beva.
Metod koji pisac koristi ne samo u ovom romanu, nego i u ostalim svojim
proznim delima (Dnevnik o arnojeviu, Roman o Londonu) jeste zamena nacionalnog identiteta s drugim. Ovim nainom se gradi ne samo globalni, zajedniki
lik slovenstva, nego i njegovo jedinstvo sa opteljudskim modelom.
Imam ja tamo i drugih poznanika, Danaca i Dankinja, ali moda e me opet
pomeati sa ehoslovakom24.
Stariji oficir mi kae, da mi se, s poetka, kad sam priao o Slovenima, i Skitima, koji se kriju pod zemlju, u snegu i venoj zimi, smejao. Ima, meutim, neeg
tanog u tome priznaje da mi, u tim dalekim zemljama, to jest ti Norveani, na
primer, moramo biti malo aavi. Ja sam, na primer, daleko od toga, da bih
mogao biti Hiperborejac. Ja sam Flamanac.25
Poljsko prisustvo u romanu predstavljeno je opisom Drugog svetskog rata i
slikovitim uporeenjima. Sudar izmeu agresora i rtve autor postavlja egzistencijalno pitanje o smislu rata.
Ulice su nestajale u dimu i plamenu. Kue su se ruile, kao kue od karata.
Padali su, kao na nas, zapaljeni krovovi. Plamen je iktao iz prozora. Slika je bila
strana26.
Crnjanski stvara slovenstvo slikajui posebne nacionalne grupe prema svojoj
moralnoj i estetskoj viziji. Stavlja ih u konkretne uslove i situacije odakle izvlai
njihovu vlastitu civilizacijsku vrednost i nakon toga ponovo ih spaja u jedinstven
arhetip.
IV.2. Za dijalog izmeu slovenstva i ne-slovenstva karakteristian je dokumentarni diskurs. Glavni junak u svojim sporovima i tvrdnjama koji dokazuju
univerzalni status slovenstva uvek se poziva na svetske istorijske ili kulturne injenice, to je vano za ubedljivost njegove teze. Bitno je i prisustvo autora naratora koji se deklarie kategorinim zakljucima i neporecivim stavom.27 Struktura
25
26
27
Vidi Pele 1999: Pele, G. Tumaenje romana. Zagreb, 1999.
23
24
303
dijaloga i je ovde izgraena na principu teze i antiteze, tj. antagonistiki korelati

svoj drugi ponovo se jasno razlikuju. Sadrina razgovora je markirana intelektualnim znakom, to omoguava da se svoje uporedi i postavi na istu ravan sa
prestinim drugim.
Mlai oficir, meutim pita: da li sam video u Bergamu grobnicu Colleoni?
Bio sam, kaem, u Bergamu. Austrijski garnizon, koji je drao Bergamo sve
do 1859, sainjavali su moji sunarodnici... Ima tamo i jedan svetac, vrlo udno
slikan, koji je delo slikara, koji se zvao Andrea Schiavone, a koji je ibenanin i
meni drag. Malo se o njemu zna u Italiji...
Mali porunik se, na to, ljuti. Kae svi smo mi oveni.
Mi, Sloveni, nikad nismo oveni, kao, da ne kaem koji sve, takozvani, veliki
narodi. Priznajem, meutim, da bi bilo krajnje vreme, skupiti jednom sve te
slikare i skulpture, koji su umetnici Italije, ali koji su, roenjem svojim, pripadali
onoj drugoj obali. Ima ih toliko, toliko.28
Porunik me onda pita, podrugljivo, da li se Vergilije, zna, u mojoj zemlji?
Velim: kao i u Italiji, u koli van kole, slabo, kao i u Italiji.29
Crnjanski poinje da pie knjigu Kod Hiperborejaca uoi Drugog svetskog
rata, a zavrava je dok je u Londonu. O transformaciji njegove nacionalistike
vizije Lompar kae:
U dugim i tekim emigrantskim godinama neto se, meutim, dogodilo sa
uverenjima Crnjanskog, kao da su njegov doivljaj i poimanje istorije pretrpeli
tektonski udar, to ga je dovelo do dubljeg razumevanja sopstvene javne, ali i
umetnike egzistencije. On je znao da za svakoga ko putuje, a danas putuju
milioni, ne moe biti onog zatvaranja u nacionalno koje je nekada bilo, kad dolazi jedan novi svet u kome nacionalizam nee i ne moe igrati tu ulogu vie, jer
organizuje se Evropa, organizuje se Amerika, u drave koje ne mogu da vode
vie nacionalnu politiku, poto ekonomija dobija veliki znaaj, da ne govorim
o drugim stvarima, pa ako neko bude pisao posle toga opet neke nacionalne
prie, slabo e ii. Svest Crnjanskog o nedovoljnosti, i estetskoj, nacionalnog
partikularizma ne donosi, meutim, puko odricanje od nacionalnih tema, aluzija,
motiva, fantazma i likova .30
Glavni lik u romanu Kod Hiperborejaca isto kao i Crnjanski prihvata neumitan razvitak sveta u pravcu globalizma, ukida nacionalne granice, spaja antagonizme svoj tu, ali ne zaboravlja i svoj rodovski fundament koji insistira na
njegovom traganju za utvrivanjem univerzalnosti slovenstva.
Mlai oficir mi kae da je sve to lepo i krasno, ali otkud moemo, mi Sloveni,
voleti Katulovu poeziju ovek koji o nama nije ni sanjao da postojimo.
Ja mu kaem da se vara. Katul, u toj poslednjoj pesmi o Lezbiji, pominje zemlju divljih Saca. I narod Chaliba, u dananjoj Rusiji. da arapski putopisci,
docnije na tom mestu govore o Slovenima, pod imenom Sakalib. Sve je na svetu u
vezi. I rimski pesnici, i Sloveni. Hiperborejci.
Isto, knj. I, str. 152, 153.

30
2004: , . . . , 2004, str.
79.
28
29
304
Valentina Sedefeva
Zato bi inae Italiju toliko voleli, i Gogolj, i Blok, i Gorki, koji su u Italiju
dolazili.31
5. Na osnovu najireg okvira knjievno-umetnikog istraivanja, naime trostruke veze izmeu autora, teksta i drutva pronaen je psiholoki motiv koji je
izazvao Crnjanskog da obradi slovenski lik kao osnovno idejno-tematsko jezgro
u romanu Kod Hiperborejaca. Problem sa vlastitim identitetom vodi do oseanja neispunjene odanosti prema svom rodu, a u rezultatu se raa delo koje traga
za nacionalnom, etnikom i kulturnom pripadnou slovenstva i koje trai svoje
mesto u civilizacijskoj zajednici. Pomou dijaloke strukture, na razliitim nivoima, Crnjanski gradi sutina dela. Dijalog poinje jo na siejnoj ravni upliui
dokumentarni i fikcionalni stil. Faktografija obezbeuje pragmatinost i istinitost
umetnikog teksta, to je potrebno da se dokae ideja o univerzalnosti konkretne
zajednice. Prisustvo autorskog pripovedaa spojenog sa glasom glavnoga junaka
jo je jedan nain na koji dokumentarno i fikcionalno egzistiraju kao jedna celina
i unosi potrebnu ubedljivost iskazane tvrdnje. Uporeenje izmeu svoga i drugoga isto utvruje vrednost i kvalitet svoga. Kod Hiperborejaca je poslednji roman
Crnjanskog koji je kompilacija svih posebnih slovenskih nacionalnih likova naslikanih u njegovim prethodnim delima. Ovde se slovenstvo takoe raspada na
svoje elemente, ali samo sa ciljem da se podvue jedna ili druga njegova osobina.
Tako autor gradi emocionalni, intelektualni, aristokratski, rtveniki i najzad opteljudski lik svog roda.
Valentina Sedefcheva
Slavism in Milo Crnjanskis Novel With the Hyperboreans
Summary
Ending the novelistic opus of Crnjanski, the novel With the Hyperboreans is not only a synthesis of various genres (memoir, diary, travel writing, novella, poetry, essay) but also a compilation
of the ideational-philosophical structure of his previous work. Within the framework of this hybrid,
separate national and ethnic wholes are intermingled in a final civilisational pan-Slavic image. Even
though in the course of its dialogue with itself the Slavic community disintegrates into its constituent elements (Serbian/Yugoslav, Bulgarian, Russian, Czechoslovakian, Polish), in its dialogue with
the foreign with the non-Slavic, these separate fragments cohere into a single image again. Based
on the broadest framework of literary-artistic investigation, namely, the three-fold connection between the author, the text and the society, an emotional, intellectual, aristocratic, sacrificial and,
finally, universal human image of Slavism is created through the own-foreign/other typology and
the narrative characteristics of the text.
31
()
,
,
(),
.
,
. , ,
, ;
, ;
, . ,
, ,
,
.
,
, , . . ,
, .
. ,
, , , . ,
. , ,
, .
. , ,
, , . , ,
, .
, ,
, .
. .
, . . ,

306
.
. , ,
. .
, . ,
, ,
, .
, ,
:
,
.
,
, , ,
, .
.
. , .
, , , ,

.
,
,
, ,
. ,
, .
, . , .
. ,
, , .
, ,
, .
, . , , . , , .
,
, :
. , , .
,
, , . ,
, ,

, , , , 1978, . 4546.
, . 101.
307
, , .
, , , . ,
. , ; , ;

, .
,
, , ,
, , .
. , , . , ,
, , .
. , ,
. :
,
. .
. . ,
, . ,
. , , .
:
, , .
, , , , , ,
, .
,
. ,
.

- . , ,
, . 163.
, ,
, , ,
,
.

, I, ,
, , , , 1966, . 7.

308
.
,
, ,
, .
, : ?
? ,
, ? , , ,
.
, :
, ,
, , . , , , .
. ,
,
. ,
, , ,
, ,
, , . ,
, :
, , ,
, , . , , , ,
, , , ,
, , ,
.
, , . , ,
, .
:
, , . ,
, , , , , ,
, . ,
, , . , , ,
, , .
.
, II, . 223.
, I, . 418.

, II, . 139.

309

, , , .

, . . , ,
( ,
), ,
, ,
. , , .
,
, . , , . , ,
, -;
, , .
, ,
. ,
, .
, ,
:
, ,
, , . ,
;

. ,
. , ,
, ,
,
.
,

. , . ,
, , ,
, . , ,
, , , . :

, , , Stylos,
, 2001, . 34.
310
, , , . , ,
, ,
. ,10 , , , . ,
, . ,
, , ,
, .
, ,
, , , . , ,
, . . ,
.11
, ,
, .
, ,
.
, , .
, .
()
,
.
, , . . ,
,
,
- .
, , . , .
, .
, ,
.
, ,
, - , ,
, -, .12
, . , ,
, 10
(. )
.
11
, , . 3940.
12
, , , , 1987, . 38.
311

.
, ,
. , , , . .
. , ,
. .13

, .
, , . , : , , . .
,
/ .
,
.
. , ,
.
.
. . , , , , , ,
. . , 1999,

. - . ,
. ,
,
. . , /, ,
, , . , , (
, , ,
...):
, ,
, ,
, , , ,
, .14
.
.
.
, , , .
. , , , , .
13
14
, . 138.
, I, , , 1995, . 204.
312
, , , ,
,
,
. ,
, . . , , .
. , .
,
.15
-
,
,
. ,
.
(. )
. ,
.
Milena Stojanovi
The Image of the Other as a Palimpsest of the Image of Oneself
Summary
The paper deals with works by Ivo Andri, Isidora Sekuli, Milo Crnjanski and Borislav
Peki; written in different periods of time and in different poetic systems, these works employ the
same literary method to depict the other, but each of the above authors realises it in a different
manner. Their common characteristic is that the image of the other actually serves as a means
of telling a story about their own people, as a kind of literary mirror reflecting their own peoples
characteristics and shortcomings.
15
, . 224225.
( )

( )
, ,
, .
,

, , ,
, .
( -
, ,
50- , 2001.
), ,
, . ,
, ,
,
. ( ?) , ,
- ,
.
, , :
, 198 ..., , ,
. Vladan Desnica, Progutane polemike, priredio Jovan Radulovi, Stubovi kulture, Beograd, 2001.

- , . (.: M. Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, prevela Milica
Nikoli, Nolit, Beograd, 1967, str. 150.)

Op. cit., . 113.
314
, , , ,
, , .
( ,
) , 45/1952 : , , , , , , ,
,
.
( : ),

, - ,
,
, - ,
: ,
, ,
,
.
.
, , ,
, :
... , , , , . .
. .

. ,
, , (sic!)
, ,
10.
, Op. cit., . 110.
Op. cit., . 99.

. :
, ?
. ?
, , ,
; , ,
. ? . (Op. cit., . 20.)

Op. cit., . 48.

Op. cit., . 49. ( !)

Op. cit., . 111.
10
Op. cit., . 113.

( . )
315
.
, : ...
. .
. [...] ,
. .
, .11
, , ,
,
.
,

12:
, . ,
.
, [. . .]
, ,
,
. , [. . .]
. ,
, ,
, .
, , ; ;
, ,
.
, ,
. [. . .]
, , .
,
,
.13
, ,
, , , , , , , ,
,
Op. cit., . 115.
. , , , , [
; ],
, , 1983, . 114.
13
Op. cit., . 115116.
11
12
316

: ,

, .14 , , ,
,
,
.

, ,
, -, ,
, , , ,

,15
16.
, , , ,
, (
,
),
,

, .
17
, , ,
18,
14
Op. cit., . 117. (
, , 1992.)
15

. : M. Gottdiened & A. Ph. Lagopoulos
(eds), The City and the Sign: An Introduction to Urban Semiotics, New YORK, 1986 [U OVOM
ZBORNIKU JE UKQUEN I TEKST r. Barthesa Semiology and the Urban], Umberto Eko,
Funkcija i znak (semiologija arhitekture), in: Kultura, informacija, komunikacija, prevela Mirjana Drndarski, Nolit, Beograd, 1973, str. 205270; Raymond Williams, The Country and the City,
London, 1993. i dr.
16
Leonardo Benevolo, Grad u istoriji Evrope, prevela s italijanskog Sneana Milinkovi, CLIO,
Beograd, 2004, . 7.
17
. , . , ,
, , , 1937, . 111.
18
F. Braudel, Strukture svakidanjice. Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV.
do XVIII. stoljea, August Cesarec, Zagreb, 1992, . 523.
: -
( . )
317
!19 , ,
, 20.
. ,
, :
,
:
, .
,
, ,
, ,
,
.21
, , , , ,
,
. ,
, :
, .22
,

, , , .
, ,
, , ,

, : , , :
;
, , ,
.
.
, ,
. [. . .] , , , , , , . (O pozoritu, Kultura,
Beograd, br. 4849/1980, str. 3940.)
19
. , 12521253.
20
L. Mamford, Grad u istoriji. Njegov postanak njegovo menjanje njegovi izgledi, [prevod
Vladimir Ivir], Book & Marso, Beograd, 2006, . 11.
21
Ibid.
22
ak Le Gof, Jedna gradska metafora Gijoma iz Overnjea, Srednjovekovno imaginarno.
Ogledi, prevela s francuskog Ivanka Pavlovi, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski
Karlovci Novi Sad, 1999, . 234.
318
, ,
- . ,
, , , , .
(urbs rus, ) ,
,
( ) (, , ), .23
24, ,
, , , ,
, , , ,
, , .
, .25
, , ,
26,
,
27. ,
28.
, , . ,
, ,
29:
/ (cives),
, .30
,31
23
ak Le Gof, Ratnici i graani osvajai. Slika grada u francuskoj knjievnosti XII veka,
Srednjovekovno imaginarno, op. cit., . 224.
24
Op. cit., . 207. , , . . , . . , , , 2002.
25
F. Brodel, Mediteran i mediteranski svet u doba Filipa II, tom I, Geopoetika CID, Beograd
Podgorica, 2001, . 302.
26
F. Braudel, Strukture svakidanjice..., op. cit., . 538.
27
Up.: Dejvid E. Noris, Balkanski mit. Pitanje identiteta i modernosti, prevela Tanja Slavni,
Geopoetika, Beograd, 2002, op. cit., .
28
Le Gof, Ratnici i graani... op. cit., . 222.
29
Le Gof, Jedna gradska metafora..., op. cit., . 235.
30
Op. cit., . 236.
31
: .
( . )
319
, ,
, : : , ;
, ; , ,
., : , 32.
, ,
,
.
. , ,
,
:
. [...]
. [...] ,
.33
,
, .

--
,
34,
, . , ,
, (5),
.
, , ,
,
, . , ,
, ,
(15).
,
, ,
(Anti-corn-law league). :
Sociologija grada. Socioloka hrestomatija, izbor tekstova, uvodna studija, bio-bibliografske beleke i redakcija prevoda dr Sreten Vujovi, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988,
. 244.
32
F. Braudel, Strukture svakidanjice..., op. cit., . 530.
33
, op. cit., . 123.
34
. , , [. , ;
, ], , , 1993, .
5. .
320
, , (17), ,
, :
, , ,
(18), .
, ,
(4344), ,

, :
: ,
,
; , ,
, , ,
,
. , . (61)
.
, :
, . ,
, :

, , , , .
,
, , .
, , , . ,
. , : .
, . ,

. , ( , ,
),
; ; , .
(, , ), , . (6465)
. . , ,

, , ,
: : -
( . )
321
, ,
.35

.
, , , ,
(99). , ,
,
: , , , ,
, .
( , ),
, , , - (
,
). ,
,
.
. ,
, ,
, ,
,
, , :
, , .
,
; . (102103)
,
,
,
. ( , ! 107)

(108). ,
.
, ,

, 35
. . , ( . ), , ,
, , 2004, . 316.
322
, , , , :
, , , ,
, , .
, ,
. ! , , , ,
, ,
. (106)
, ,
-, , ,
, ,
:
, , , ,

. , , , , ! , ,
, ,
, , , ,
.
. , , , , .
(
); , , ,

, ,
. ;
, ; ,
, j
( !) ;
, , , ,
, . ,
;
. , , ; ,
, ,
. ,
(
, , !)
(un modo assai buffo de parlar),
;
, , .
, , ,
. (89)
( . )
323
36 ,
. , ,
, , ,
,
(49),
. , ,
, - ,

(124),
.
, (23)
- (32),
, , ,
. , ,
, ,
(162). (47) ,
, ,
, :
, ;
, ,
. ,
, ,
. :
? : . (36)
,
,

, , , , ,
. , , 37:
... , , , , ,
, !
, : .
[...] !
, , , .
36
,
, ; .
(162163)
37
. . , op. cit.
()
.
324
. : . [...] ...
: , ! ,
. , .
! (171)
,
, ,
,
(162),
,
,
:
... ,
: Bestie! !
, , . (50)
,
-, ,
, , , , ,
. :

, ,
:
.
; .
. ,
. , , .
, , , .
,
. , , , , ,
.
. , , . .
, ,
: . (149)
, ,

, :
.
, ,
. ,
( . )
325
...38
, ,
, .
, , ,
39.
:
, , ,
:
,
, ,
40. , ,
,
,
41,
,
42.
.
, ,
,
, ,
(32),
:
. ,
. , ,
, . .
,
, ,
.43 ,
,
.
,
44.

, ,
, : ,
.
296.
40
297. . . .
41
226.
42
242.
43
203.
44
212
38
39
326
, , , ,
, , (56) /,
, , , .
,
, , ,
, , , . ,
-,
:
... [...]
,
, . ,
, ,
,
.45
/ , , 46,
,
, .
, , ,
, [. . .], ,
, :
47, , ,
,
, , 48.
, , ,
,
: ,
,
45
Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije, preveo s francuskog dr Anelko Habazin, redakcija prevoda i pogovor dr Danilo Pejovi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 21990,
str. 386.
46
Hajnrih Velflin, Osnovni pojmovi iz istorije ujetnosti. Problemi razvitka stila u novijoj umetnosti, prevela sa njemakog Marija orevi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1958, str. 22.
47
Gaston Balar, Poetika prostora, prevla Frida Filipovi, Kultura, Beograd, 1969, . 276.
48
Max Scheler, Poloaj ovjeka u kozmosu ovjek i povijest, preveo Vladimir Filipovi, dopune prevoda i redakcija Sulejman Bosto, Veselin Maslea, Sarajevo, 21987, . 46.
( . )
327
,
, , ;

. .49
, ,
, . , , . , ,
,
.
Mladen ukalo
The Open and the Closed of the City and the Village
(In Vladan Desnicas Novel The Winter Summer Holiday)
Summary
In the novel The Winter Summer Holiday, Vladan Desnica confronts the city and the village,
city dwellers and villagers, as the fundamental relationship upon which the presentation of the others is based, the relationship from which all stereotypes all prejudices arise, all the foreignness that
forms a basis with the help of which it is possible to decipher culturological differences, even the
aspect of mentality itself. The above-mentioned phenomena point to the specific character of the
open and the closed, that is, of the barrier between them, as a consequence of the individual
being accustomed to his/her environment, and thus the subject of memory of different cultural patterns, and to their function in a literary text.
49
Jacques Derrida, O gramatologiji, prevela s francuskog Ljerka ifler-Premes, redakcija
prevoda Eleonora Prohi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1976, . 23.
Nenad Velikovi (Sarajevo)
Slika drugog u romanu Vaznesenje Vojislava Lubarde
0.
Roman Vojislava Lubarde, Vaznesenje, nagraen 1990. NIN-ovom nagradom za 1989. godinu, bio je u konkurenciji sa romanima Knjiga o Bambusu,
Vladislava Bajca, Istoni divan, Devada Karahasana, Uvod u tvravu, Raula
Mitrovia, Stid Miroslava Toholja i Berenikina kosa Nedjeljka Fabrija.) U nagraenom djelu, koje sa romanima Preobraenje (1979) i Pokajanje (1987) ini
trilogiju, pripovjeda iz pria lanova svoje porodice i razliitih dokumenata do
kojih dolazi rekonstruie zbivanja u malom bosanskom gradiu (izmiljenog imena arija) vezana za prvi svjetski rat.
0.1. U prvom dijelu, vremenski vezanom za poetak rata, opisuje se ubistvo
dva istaknuta Srbina, popa Jaukovia i trgovca Jove Lukarde (pripovjedaevog
djeda), koje poine lokalni Muslimani, ohrabreni austrougarskom kampanjom
protiv Srba nakon atentata u Sarajevu. U drugom dijelu, smjetenom u 1918.
godinu, prati se put srpske Druge armije, od solunskog fronta do arije, u kojoj
Srbi-pobjednici na kraju oprataju zloine svojim sugraanima zbog ideje o jugoslavenskom ujedinjenju.
0.2. Na prostoj fabuli izgraena je sloena kompozicija. Hronologija se ne
potuje, perspektiva se neprestano mijenja, dijalozi se esto pretapaju u monologe i obratno, u pripovjedanje se upliu citati iz istorijske grae. Pripovjeda
je mukarac koji pojaava uvjerljivost svoje prie isticanjem porodinih veza sa
akterima, uvodei meu likove i sebe desetogodinjeg djeaka kao sluaoca
nekih svjedoanstava iz prve ruke, i kao svjedoka nekih zbivanja uoi drugog
svjetskog rata.
0.3. iri i kritika rekli su o djelu:
Svojim romanom Vaznesenje Vojislav Lubarda nastavlja da istrauje ljudske, nacionalne i verske strasti i nasilja u mranom bosanskom karakazanu u gorovitoj i
vuarnoj zemlji Bosni kako su je nazivali Lubardini prethodnici. Snanim epskim
zamahom, irokim pripovedakim obuhvatom, prouenom istorijskom graom, Vojislav Lubarda je stvorio mnogoljudno delo ljudskih sudbina i znaajno literarno
svedoanstvo, verno naem narodnom principu: Pomenulo se, ne povratilo se!
(Iz saoptenja irija, Nin, 21. januar 1990. lanovi irija: Novak Kilibarda, Svetozar
Koljevi, Boo Koprivica, Borislav Mihajlovi Mihiz, Igor Mandi, predsjednik,
Branko Popovi i Gojko Tei.)
U Vaznesenju, treem dijelu Lubardine prostrane pripovijesti o bosanskom sukobu
lune i krsta, nali su mjesta i potezi takozvane moderne proze, ali tim roman nije izveden iz klasinog, andrievskog, toka pripovijedanja. I dalje: Polifonijska struktura
330
Nenad Velikovi
Vaznesenja omoguila je piscu da ukae na relativnost svake istine, a primjerenost

jezika likovima i vremenima uslovila je raznovrstan rjenik i vie pravaca pripovijedanja. Otvoreni su prirodni prostori za epsku naraciju kao i za gnomski iskaz, a
opis i portret za istorijsku panoramu koliko i za psiholoko produbljivanje lika. (...)
Tako je davno isprobani knjievni metod, epski i homerski, prikladno posluio eruptivnom daru Vojislava Lubarde, i njegovom uvjerenju da je pisac probuena rije
istine. (...) Eruditno tivo s obiljem knjievno uoblienog istorijskog, geografskog,
etnografskog i psiholokog materijala. Saznajnim talasima proze Vojislav Lubarda
slijedi svoje prethodnike, velike pisce i uene ljude Andria i Selimovia. (Novak
Kilibarda, Pratanje kao vaznesenje, Nin, 4. Februar 1990.)
Lubarda je ovim delom nastavio rudarenje po geolokim naslagama mrnje u
bosanskom ovjeku... Odmah valja rei i pravino je tako da je ovim delom
srpska knjievnost obogaena nizom majstorskih vrednosti. (Miroslav Egeri, iz
recenzije)
U celini uzevi, Vaznesenje je jedan sloeno graen roman, sa mnoinom likova i
sa vie uglova iz kojih se vide, doivljavaju i opisuju dramatini dogaaji u jednoj
istonobosanskoj varoi. (Novica Petkovi, iz recenzije.)
Vaznesenje je, skrenemo li za trenutak pozornost sa motiva, fabule i likova djelo nesvakidanje kompozicije, narativne razuenosti i stilsko-leksike raskoi. Nije
bilo lasno stalno drati pod perom i usmjeravati ka modernoj fakturi epsko-patetine izlete... I dalje: Piev prosede poseduje brojne samosvojnosti imaginativne i
jeziko-stilske naravi. On se opredjeljuje za specifinu andrievsko-selimovievsku
sintezu koja pomozimo se egzaktnim opitom kao metaforom od atoma kiseonika
i vodonika stvara molekul tekuine u kojem se gube svojstva gasova. Arhitektonska
cjelina sklopljena proimanjem dviju supstancija: vrsta istorijska fabula u skeletu i
psihoemotivni fluid u meuprostoru. (Boko Lomovi, Letopis matice srpske, mart
1990.)
Na cilj je:
1. da pokaemo koliko su navedene ocjene tane
2. da objasnimo zato su takve izreene
1.1. Bosna kao mrani karakazan, gorovita vuurna zemlja,

andrievsko-selimovievska sinteza.
Prve dvije sintagme su primjeri jednog od najeih stereotipa o Bosni. Dok
se ne pojavi ozbiljan dokaz da je Bosna kao geografski (ili politiki) prostor zaista mrani crni kazan i vuurna zemlja, za razliku od valjda ovurnih, koje je
okruuju, vanije je provjeriti u kom smislu je Lubardino djelo andrievsko-selimovievska sinteza.
Ta su dva pisca izabrana, pretpostavljam, zbog njihove povezanosti s Bosnom. (Inae, zato Vaznesenje ne bi bilo recimo osievsko-popovievska sinteza?) Andri i Selimovi su Lubardini zemljaci. Tema im je zajednika. Ali, ta
bi to bila njihova sinteza, i zato bi ba Lubarda to bio, ne znamo. Osim ako se
ova teza o sintezi ne izvodi iz Lubardinog kombinovanja hronike (Andri) i psihoemotivnog fluida (Selimovi), to bi bilo povrno i naravno netano. Hronika
podrazumijeva hronologiju, a toga u Vaznesenju i triologiji nema. Selimovievi
pripovjedai su dosljedni i njihove dileme stvarne. Lubardin pripovjeda, raspli-
331
nut u grai i likovima, izvan je deavanja, a dileme su lane. Beg Kula, naprimjer, ima ovu dilemu:
Izmeu grehote da ostavi dijete bez oca (ubije, dakle, zeta) i ve sazrele
odluke da jednom zasvagda ukloni napasnika (istog zeta) rado prihvata grehotu.
U emu je tu dilema? ta nam pripovjeda saoptava? Da beg Kula, u dilemi hoe li ubiti zeta ili e ubiti zeta, bira da ubije zeta.
Andriev pripovjeda je objektivan, Selimoviev subjektivan. Lubardin nepouzdan.
On je odrastao mukarac, koji se sjea dogaaja iz svog djetinjstva (npr.
ruenja spomen-esme) i opisuje ih iz perspektive djeaka koji tek ulazi u svijet
zapletenih meuljudskih i nacionalnih odnosa u bosanskoj ariji. Djeakova
taka gledita ne prua sveznajui uvid sveprisutnog treeg lica. Ni glas odraslog
mukarca, ija se autobiografija dobrim dijelom poklapa sa Lubardinom ne nastoji zauzeti ulogu sveznajueg treeg lica. Autor nepouzdanoj perspektivi djeaka
ne suprotstavlja perspektivu odraslog pripovjedaa (koja mu je intelektualno blia, i omoguava objektivniji, sveobuhvatniji pogled. Ono to djeak ne razumije,
odrastao ovjek zamagljuje).
Svijet je podijeljen na nas i njih. Svaka pozicija izvan te podjele protivrjeila
bi takvom konceptu svijeta i istorije. Andria i Selimovia zanima pojedinac,
Lubardu kolektiv. Lubarda ne pria privatnu istoriju (iako se sve vrijeme svim
sredstvima trudi da izgleda kao da ba to radi), on pria optu, kolektivnu, nacionalnu. On je na sebe uzeo teko breme da otkrije tajne bosanskog karakazana, da
ga iznutra osvijetli i svojim aranjem uini manje stranim. U intervjuu NIN-u,
21, januar 1990. Lubarda kae i ovo:
Ako nije previe neskromno rei, ja sam bio dovoljno neoprezan da se
uputim dublje i dalje od mojih prethodnika (misli na Andria i Selimovia, N.
V.) moda i zato to sam se od najranijih djetinjih dana nalazio u samom grotlu
ljudske omraze, to sam u svojim damarima nosio eho proteklih vijekova, sudbine
roda i sudbine porodice.
Za Lubardu je Bosna grotlo ljudske omraze, a u njegov sud ne trebamo sumnjati jer on, za razliku od svojih prethodnika, u svojim damarima nosi eho proteklih vijekova, sudbine roda i porodice. Andri i Selimovi nemaju iza sebe takve
autoritete. Oni su o Bosni pisali plitko. I bez stilsko-leksike raskoi koju pronalazimo kod Lubarde.
1.2. Stilsko-leksika rasko

O stilu Andria i Selimovia, ija je sinteza Lubarda, ovdje nemamo namjeru
govoriti. Ali emo se osvrnuti na stil Vaznesenja.
1.2.1. Izuzetno ekspresivan glagol iknuti Lubarda ponavlja u razliitim
sintagmama:
bijelo u nebo iknulo minare, iklja i raste jeka gusala, ispod svile (koulje)
iklja opori miris muke snage, iknu boje u sobi, zov za molitvu iklja kroz rastvoren prozor, ikne krv (eni koju grizu), ikne radosni cilik struna, iknuo
332
Nenad Velikovi
mujezinov zov, obliven krvlju koja mu iklja niz vrat i lice ogromni, u nebo
iknuli turski nian
Da je ovaj glagol distribuiran na samo jednu linost (jedan glas) mogli bismo
ga prihvatiti kao nekakvo stilsko distinktivno obiljeje lika. Meutim, kako se
javlja kod vie likova, on svjedoi o autorovom snanom i konstantnom prisustvu
i u drugim perspektivama. To je prvi znak da pred sobom nemamo primjer stilske
raskoi, nego inflaciju rijei.
1.2.2. Dalje, stilska rasko, zbog koje Lubardu kritiari, a i on samoga sebe,
porede sa Selimoviem i Andriem puna je nepreciznosti:
1.2.2.1 U jednoj tipino osievskoj sudbinskoj zapitanosti nad nesreom
srpskog naroda, projektovanog u lik pripovjedaevog djeda, itamo pitanje: Ko
me jo nee natrtiti? Talijani s juga. Nijemci i Maari sa sjevera, Bugari, kao i
uvijek, s lea. Turci i okci iznutra. Kako se nekoga moe iznutra natrtiti? Ovu
metaforu o natrivanju prepoznaemo i u razmiljanju drugog lika, vojvode Stepe, o kralju Aleksandru:
Ne zna ak ni to da se zmija mora sasvim stui, ako ne eli da ti ponovo,
kad-tad, sjuri otrov u dupe. To, da zmija ugriza za dupe, nije ba esto, a lako
moemo domisliti i kada se deava. Ali sigurni smo da ni vojvoda ni Lubarda
nisu razmiljali u tom smijeru. Glavni junak, Jovo, razmilja: Kako da odgovori
na neto to je nije nita, to je isto kao i pikin dim, pui se a dima nema. Na
stranu vulgarnost ove stilske raskoi, pogledajmo finale reenice u usporenom
snimku. Ko se pui? Dim. Ali kako, kad ga nema? Kako se neto moe puiti bez
dima? Lubarda uzima na sebe teko breme da otkrije tajne bosanskog karakazana tako to e prvo objasniti tajnu pikinog dima, to je ono to se pui, ali se ne
vidi da se pui pa ga zato i nema, iako ga ustvari ima, i potrebno ga je opisati i
objasniti.
1.2.2.2 ta znai reenica: muri da ne vidi ono to vidi i kad ne gleda sto
metara visoku stijenu ispred kasarne.? Ako vidi ono to ne gleda, kako mu murenje moe pomoi da to ne vidi? Slino: uje ta je rekao, ili misli da je rekao,
ali se pravi da nije uo.
1.2.2.3 Tako je ariji vraena nekadanja klackalica dvije najuglednije
begovske kue u gradu teglile su na dvije strane. Kakve veze ima klackalica sa
tegljenjem?
1.2.2.4 raf, dio maine, u ovoj stilskoj raskoi je dio zamjeateljstva (raf
u zamjeeteljstvu koje vlada Bosnom.) a lice se ne gura u ake, nego u vlani
i hladni omot aka. Ljudi su omotani ledenicama. arija je uporno pokuavala da zakloni ljuturu straha. Valjda da izae iz ljuture!? Brani se od
sjaktavih brazda sunca koje mu sukljaju u oi. ta su to brazde sunca, i kako to
brazde sukljaju?
1.2.2.5 Trojica bandita (kao u uvenoj sceni iz filma Dobar, lo, zao) Stoje
u krugu tako se dre u oima. ute i vrebaju. Vrebaju vie sebe nego one oko
sebe. Bilo bi bolje ispred sebe nego oko sebe, ako je ve reeno da stoje u
krugu. Nije se usudio da gleda ni u daidu, koji je tiho frknuo, ni u begove, koji

U druga dva romana Trilogije ima jo primjera: bol ikne u elo, iknuti ljepotom, iknula memla, iknulo zlo sjeme, da zaustave vrelo ikljanje izmeu karlica, u ikljanju su
se mijeali strava i radost, niz lice ikne rumen, hodin glas iklja u nebo, iknuo ustanak,
iknula krv predaka, dah komijske omraze ikljao je
333
su fatali nakiene noeve. (Kako zna, ako ne gleda, ta rade begovi?) Slino:
Zanesen, saginje glavu, briljivo prislanja obraz uz dvoglavog ptia Nemanjia
kako od milja naziva izrezbarenog orla sa krunom na glavi (Na kojoj od
dvije glave?)
1.2.2.6 Lubarda s bezrezervnim povjerenjem doputa frazama iz usmene
knjievnosti da upadaju u njegove reenice. Tako se u reenici Ako je srpska
crkva bila teka teka i neprebolna kost u grlu koja se jednog dana i mogla
iupati epitet neprebolna, koji uobiajeno dolazi uz imenicu bol, ili rana,
naao uz kost. ta je to i kakva je to kost neprebolna, i zato bi to bila stilska
rasko, nije jasno. A nije jasno ni zato je neprebolna, ako se moe jednog dana
iupati iz grla. Ovo mijeanje frazeologije, usmene i politike, moda nije karakteristino samo za Lubardu. Bilo bi zanimljivo, korisno a vjerovatno i zabavno
ispitati gdje ga je sve i kako bilo u talasu populistike knjievnosti osamdesetih i
devedesetih. Ponekad se parafraziranje narodne mudrosti izrodi u glupost: Turci
mijenjaju dlaku ali ne ud.
1.2.2.7 Tekla je moja esta godina kad me je otac, Simo, visok i svean ()
Pripovjeda se zapleo u ponavljanju sudbinskog (Nije to smrt ve ispit!) odnosa otac-sin kojeg u Vaznesenju ponavlja kroz tri generacije, pa mora biti jasan
na koje doba misli. Ovdje, meutim, to nije potrebno: da se radi o Simi proizilazi
iz injenice da se radi o pripovjedaevom ocu. Jo nezgrapnije ovaj tip apozicije
zvui u Krikovievom monologu: Nisam birao ko e me roditi, niti sam ih gonio da me rasteu, na jednu stranu baka Joica, na drugu majka, Greta, na jednu
otac, pukovnik fon Mato, na drugu deda po ocu, Ivek, kome ono sinovljevo fon
nije znailo nita vie od arenog perja. Iza ove nezgrapnosti krije se autorova
nemo da istovremeno uini dvoje: da govori iz lika, i da informie itaoca.
Ovo nas dovodi do jo jednog kvaliteta NIN-ovog romana godine, do polifoninosti.
1.3. Polifonijska struktura

Razumno je od romana koji je andrievsko-selimovievska sinteza oekivati
da o sloenim istorijskim, nacionalnim, vjerskim, politikim, kulturnim i geografskim pitanjima progovori iz vie perspektiva, i sa vie glasova. To ne podrazumijeva veliki broj likova, ili vei broj koritenih individualnih i funkcionalnih
stilova, nego vei broj jasnih i motiviranih stavova, nove i drugaije priloge argumentaciji za ideju koju djelo nudi itaocu. U Vaznesenju toga nema.
1.3.1. Autor, vidjeli smo u osvrtu na stilsku rasko, nije uspio odvojiti svoj
glas od glasa svojih likova. Veina tih likova misli na isti nain:
1.3.1.1. Upliu desetarake fraze u svoja razmiljanja (Pripovjeda: Bojo
vie nije bio ia Bojo koji me dri na krilu, ve strani izgorski vojvoda koji mrko
gleda a tiho zapovijeda. Ili: ja sam to radio trei, uz vesele povike, kao da mu
nosim tri tovara blaga. Avdo Kaplji recituje desetarac: Hrani sina i alji na
vojsku, Srbija se umirit ne moe. Vojvoda Stepa: Lea dae a bjeati stae.;
1.3.1.2. Nesigurni su ta se deava, ili ta se desilo (ogroman je broj reenica
sa veznikom ili u njihovim monolozima: Ne zna da li je trao jedan minut, ili
pola sata);
1.3.1.3. esto vide utvare svojih predaka (pripovjedaevom ocu priinjava
se u kronji lik njegovog oca; begu Kulau priinjava se dajda Rizvanbegovi);
334
Nenad Velikovi
1.3.1.4. U kljunim situacijama iskljuuju se iz realnosti da bi se sjetili,

doslovno, nekog bitnog citata. Tako beg Kula prepisuje cijeli tekst Safvetbega
Baagia, mladi pop Jaukovi sjea se teksta Stepinih naredbi, Milica se i poslije
24 godine sjea naslova iz novina. Jovo, iako pretuen i konfuzan, ita vrlo paljivo od rijei do rijei proglas nakon atentata u Sarajevu, stariji pop Jaukovi,
pretuen i ponien, nekoliko trenutaka pred smrt doslovno u mislima prenese
cijelo pismo svog prijatelja vojvode Putnika Na ovakav nain umetnuti dokumenti naruavaju vjerodostojnost i realistiku uvjerljivost scena (na emu pisac
insistira ponekad do u najsitnije detalje) svjedoei koliko je autorova vjetina
zaostaje za njegovim ambicijama.
1.3.2. Poveanje broja likova rezultat je autorove namjere da narod (rod i
porodicu) uini junakom prie. U njihovim stavovima i postupcima nema bitne
razlike, svi imaju jedan glas, i taj je glas autorov. Ali prije nego to odgovorimo
zato je to tako, pokazaemo da bez obzira na broj likova nema stvarnog vieglasja. Svi likovi razmiljaju na slian nain, a o bitnim istinama se nikad ne spore.
Te su istine sve do jedne afirmativne za Srbe, bilo da se radi o vjerskim, politikim, moralnim ili istorijskim problemima.
1.3.2.1. U intervjuu za NIN, iju je nagradu upravo dobio, Lubarda kae:
Vijekovni osmanlijski teret koji je pao na grbau naroda kome pripadam pao je,
razumije se, i na moja plea, zajazio mi krvi i misao
Pripovjedaev djed Jovo razmilja slino: Turin, svaki Turin, a ovi nai
vie nego Osmanlije, tim jae mrzi to se poniznije klanja i slae iri usta. Srbi
mrze bez maske na licu, a muhamednaci ni sami ne znaju ta im je lice a ta
maska. (Za Andria, koji razlikuje humanizam od nacionalizma, zlo je svaka
mrnja, za Lubardu je mrnja prihvatljiva i opravdana kad je srpska, jer je potena, i jer dolazi od nekoga ko za razliku od neprijatelja, ima identitet.) Na drugom
mjestu isti lik ovako odivljava svog dugogodinjeg sagovornika i prijatelja, bega
Kulaa: Nadut a pun mekote, razdragan a mrzi, lae a stavlja ruku na srce.
Isto to, samo malo drugaije: Nita se nije izmijenilo u turskom marifetluku, u
azijatskoj navici da jedno govore, drugo misle a tree rade.Pripovjedaeva baka
pouava dijete: Ne vjeruj, dijete, ne vjeruj, ako Boga zna. Ni vlastitim oima ne
vjeruj, a kamoli kuljavim arinlijama. Turci i sebe deru, a kamoli nee nas koji
smo im u grlu, ko kost.
Pripovjedaev otac ima sljedee snovienje: U Bosni te podjednako mrzi
i prijatelj i neprijatelj, i onaj kome si dao komad hljeba, zato to si mu dao, i onaj
kome nisi. Kome si se nasmijao i kome nisi. I onaj koga si pogledao, i onaj koga
nisi. I kome si duan, i kome nisi.
1.3.2.2. Ni miljenje drugih Evropljana ne razlikuje se od prethodnih: Tako
major Zilahi osjea da je Ostao u azijskoj zabiti, okruen vjeitim smradom i
jezivim zavijanjem hoda. () A i za im bi plakala. Za smradom, maglutinama
i glibom. Za zakukuljenim bulama i ufitiljenim pogledima trgovakih kalfi. Sve go

U Preobraenju, u fusnoti, prepoznajemo isti glas: italac e lako dokuiti da je Ljetopis
Bosne Stake Skenderove u vie navrata sluio autoru romana kao dragocjen putokaz i svjedok
vremena kada su podivljale otomanske sluge pokuavale da kocem i konopcem iskorijene svaki pomen srpskog imena u Bosni i Hercegovini. i u glasu pripovjedaa koji opisuja minare kao: kolac
vremena u kome su divlji Azijati otimali nae ivote i trkimice se, ko uzobljeni drijepci, nasaivali
u nae sestre i majke.
335
azijat, vire kroz one svoje rupe, blenu i vrebaju priliku da nam skoe za vrat.
General Krikovi, prije nego to e prvi put u karijeri ui u Bosnu, slua glasove,
zbog ega nije stigao oi da sklopi od mjeavine urlika, psovki, podvriskivanja,
sitnog kevtanja, cike i roktanja. (Gotovo istim rijeima daje se i Jovin doivljaj
arije: nikad se nije desilo da omane turski pasjaluk, virkali su kroz poluodkrinute prozore, istravali na avlijska vrata, halakali, kaljucali, sitno podvriskivali, roktali i pljuckali)
1.3.2.4. Uz sve to, pripovjeda slika muslimanske likove kao neiste. Tako
Kulaev sluga jednom rukom dri tepsiju na kojoj je velika bakarna dezva za
kafu i dva fildana, dok prstima druge ruke stresa bale iz nosa. Porunik uka
utroi vie od tri minuta da starce obodri i, jo zadihane, sa balama na usnama,
privede pred vojvodu. Pokua da rukom odvue ostarjelog bega koji, u estini,
nije primijetio da mu se izmeu nogu stvara omanja lokva.
1.3.2.5. Najzad, i oni drugi, Muslimani (beg Kula), govore i misle o sebi
slino: jalov, lijen je i plaljiv, smutljiv i kilav, tim kilaviji to je due napuhivao
muda, jalova begovska muda koja odavno niemu ne slue. to makar nijesam
poruio te grdne zidove, taj suludi turski obiaj da sami sebi gradimo kazamate
Ili je dedo bio u pravu kad je rekao da se mi muslimi Bosne, tako branimo sami
od sebe, od bijede i jada koji nosimo u krvi. () Jesmo uzeli ono najgore to
su Azijati donijeli u Bosnu? Pokvarenost i zlou, himbu i licemjerje. arija
bijae zaputena i gluha. Jeste me zapuhnuo miris loja i somuna ko u Anadoliji.
A da bi moje gaenje bilo vee ugledam i nekoliko pijanih vojnika koji se motaju
ispred birtije na kojoj stajalo vapsko ime. () Jerbo i Austriji ko i Turskoj tragovi smrde. Hladni znoj me kropi po elu i trnu zubi od pomisli da e se i na
nas muslime Bosne jedno dii kudret kosa, da e nas sijei i ariti ko to i mi
injasmo vie iz zla srkleta i uroene pogantine no od potrebe.
1.3.3. U emu se ovakva misao o sjeenju i arenju jednog Muslimana razlikuje od uenja bake Milice (iji nauci i opriavanja u kompoziciji romana i
formalno izdvojeni meunaslovima i poglavljima): Dae bog i na sveti Jovan
Krstitelj, doi e dan vraanja: navalie i muko i ensko, i mlado i staro, na
konjima, sa vilama i motikama, sa kosama, boe i sjei, gaziti i ariti, saee
cijelu ariju?
Nema razlike. Polifonija je prividna. Roman ima jednu taku gledita i jedan
glas. ak i kada se stil promijeni, to nije izraz nove ili drugaije argumentacije,
nego potvrda ve izreenog. Drugi u Lubardinom svijetu progovara samo da bi
potvrdio ono to je autor ve izrekao. Taj drugi su bosanski muslimani, kukavice,
slinavci koji puze na koljenima, ljube ruke, cvile i preklinju za goli ivot.
1.3.3.1. Srbi u Vaznesenju to nikada ne ine. Srpske supruge su ene srene
da mogu umrijeti uz noge svojim supruzima: Dok sam padala, bijah posljednji
put srena u ivotu: umrijeu kraj Jovinih nogu.), srpske djevojke koje siluju
muslimani ubijaju se, ili opiru dok ih ne ubiju: Bog joj duu prostio: nije se,
kukavica sinja, dala opoganiti. Jednom je nos odgrizla, a onda ga skrozirala njegovom bajonetom. I drugog je, nesrenica, zakaila prije nego su je dotukli.
Tako se uva ista krv, koju u Vaznesenju Muslimani nemaju, jer su je pomijeali sa azijatskom. Zato u romanu meu srpskom djecom nema retardiranih, a
kod Muslimana:
Tako se desilo da epava i mucava Zejnla Kula i jo epaviji Hasan Jamak
nazvan po valavom arijskom smetljaru i ludi ive i rastu zajedno, kao da su
336
Nenad Velikovi
ih sastavili samo zato da jedno drugo podsjeaju na rugobu jedno se krivilo

i lomilo na lijevu, a drugo na desnu stranu, a oboje mucalo i krivilo lice. Ili:
Jo nije uao u muhamedansku kuu a da nije vidio bar jednu nakazu jedan
sakat, drugi bez nosa, trei iskrivljenih vilica, suhih nogu ili izobliene glave.?
Ili: Zejnla rodila mrtvo muko dijete bez nosa. Slino se ponovilo i 1898 godine
kad kazali da je bilo ensko ama i ono imalo nakaznu glavu. Trei put pobacila
u petom mjesecu
Srbin je junak za koga vai sve za obraz, a obraz ni za to. Milica se sjea
Gavrila Principa, po nekoj veseloj zamiljenosti nije mnogo govorio, ama mu
je svaka bila na mjestu, vrijedna ko dukat i po tome to je govorio Jakieve stihove u svetakom zanosu. Vojvoda Stepa o srpskim vojnicima: Bog sami zna
jesu li to, jo uvek, samo ljudi, ili su postali krilati ratnici. I vie nego krilati.
1.3.3.2. I drugi vide Srbe kao superiorne: Vlah ostaje vlah. Moe mu sjei
i glavu i jezik, vjeati ili parati trbuh, moe i klati, ko pijevca, ali ta vrijedi
kad snuje. Snuje i prijeti. Prijeti i kad ga zatrpa u jamu. Prijeti i kad ga, raskomadana, baci paadima. Beg Kula zapisuje da Srblji dugo trpe a mlogo i
jo due pamte. ta uini aka raje uz crnog orija, razbuca i nas Bonjane i
cijeli Otomanski dunjaluk ko to krmak razbuca karpuzu. Srblji a ne mi Muslimi
otjerae Tursku iz Bosne. Slutim da e jedno i nas poeti da bucaju, ako li bude
takvijeh budalaa ko to je Baagi i slini u listu Bonjak.
Alipaa Rizvanbegovi: Niti sam te dabe uio da je samo mrtav Vlah dobar Vlah. Ama hou da zna, rode, ono to i najbolji Turci teko dokonaju i jo
tee ufere mrtvi su gori nego ivi. Sto puta gori. ive jo i more prierati
kandijom i uiljenim kocem, jali smiriti drugim selametom, a mrtve jok. deru
i odozdo, iz zemlje. deru dumanski: jesu mi se kosti hiljadu puta prevrnule. Pa
ti sjetujem, ako si jo rad sjetovanju, da tog tvog poganca, Jova, kako li ga vabi,
to dublje zatre.: mora mu i samo ime zatrijeti. Ni trag da ne ostane. Krikovi je jedne noi dokuio da pred sobom ima protivnika koji je nedodirljiv,
kome smrt ne znai kraj ivota, ve poetak neeg to je i pree i ljepe: blaeno
zaricanje caru Lazaru i Kosovu. Na drugom mjesti o njima zakljuuje kako po
svaku cijenu nastoje da budu drugo. Da se odupiru svemu i svakom. Da prkose
i po cijenu ivota. Svemu se odupiru osim Kosovu, porazu koji su pretvorili u
pobjedu, nesrei koja je postala molitva. I molitva i zakletva. Drugi narodi, pa i
Hrvati, ive i kad mrze, ive da bi ivjeli, ive od onog to imaju, a oni, Srbi, ive
za ono to e biti kad ih ne bude, kad umru, a mru zato da bi ivjeli, tamo gdje se
ne ivi, na nebu, koje su pretvorili carstvo nebesko. Pa se ti sad bori.
1.3.4. Perspektiva je samo prividno promijenjena, ali se kazuje isto: da su
Srbi pravdoljubivi, beskompromisni, nepotkupljivi i svojoj borbi za slobodu, a da
su Muslimani podli, prijetvorni, sakati, balavi, ulizice.
Tako Lubarda u Vaznesenju ustanovljava svijet ije su najvie vrijednosti
patrijarhalni moral i junaka etika. I NIN-ov iri je, obrazlaui svoju odluku,
istakao upravo taj snani epski zamah:

Ali kad se u sljedeoj reenici sa Stepinog ekavskog pree na pripovjedaev ijekavski: Otkad
je nastala, 200 godina prije Nemanjia, Srbija nije vidjela toliko zarobljenika. nema dileme da
kroz Stepina usta govori onaj jedan jedini svima nadreeni glas autora, koji nema istoprijskih skrupula u vezi sa lociranjem geografskim i politikim lociranjem Srbije.
337
1.4. Snani epski zamah

1.4.1. Dogaaji o kojima se u djelu govori nisu savremeni, a kako su smjeteni u ruralni ambijent, epska junaka pjesma, (desetarac) i narodna poslovica
pojavljuju se korektno motivisani.
Citira se Njego, deseterac probija i u proznim iskazima (o tome je ve bilo
rijei), motivi junakih narodih pjesama hajdukog ciklusa (npr. o Malom Radojici) prepoznatljivi su u djelu. Sam autor gusle posmatra kao simbol:
Gusle u Jovinim rukama nisu bile samo gusle, smijena, od ai pocrnjela
naprava koja ne lii ni na jedan muziki instrument u civilizovanom svijetu, ve
urlik: i sablja koja fijue i metak koji skrozira. I jo: Kad bi Bog bio tako dobar, ko to nije, i dao, ko to nee, gusle; kad bi ih dao makar na pola sata, da se
uznese, da dua jo jednom, makar jo jednom, segne u bajno prostranstvo, nebu
iznad oblaka, meu zvijezde posestrime, vile i junake koji piju rujno vino. Jednu
pije, drugu arcu daje. (Zanimljivo je kako se u ovom uznoenju krene od Boga
a stigne do konja.)
1.4.2. I jezik likova odslikava podjelu svijeta. Srbi, koji su etniki i moralno
superiorni, govore jezikom pripovjedaa, koji je direktni potomak svih glavnih
junaka, na jednoj od dvije suprotstavljene strane. Taj jezik je ist, narodni, Vukov
i Njegoev, razliit od jezika muslimanskih likova u djelu, kojeg autor umekava
do karikature.
Alah je odredio da se as konanog obrauna sa aurima desi ba u sveti
petak
Muslimani u Vaznesenju su ne samo fiziki degenerici, nego i govore neisto
i pogreno, i ova pravopisna distinkcija provedena je na sve likove, gotovo dosljedno. Izostaje samo zahvaljujui tipfelerima: Govna su zajednika, pa hin se
zajedniki moramo i kurtalisati. Mogue objanjenje, da autor pokuava vjerno,
realistiki, prenijeti govor bosanskih Muslimana (kako ga je on uo zapamtio) ne
stoji, jer istu ljubav ka realizmu Lubarda ne pokazuje kad su Srbi u pitanju. Proti
Jaukoviu su izbijeni svi zubi, i to znamo jer Jovo slua protino ukanje bezubim ustima Meutim, rijei koje Prota izgovara dolaze do nas iste, nepokvarene, ak i zubni suglasnici se svi uju: ta uradie dumani? pita, krstei se.
Ne znaju ta rade.
1.4.2.1 Jedini muslimanski lik iji govor nije iskarikiran je Salihbeg Kula.
ime je zasluio tu autorovu milost? Svojom svijeu i priznanjem da je potomak
poturica, dakle izdajnik iste pravoslavne vjere. Sam priznaje da mu je u Aja Sofiji dola na um ejtanska misao da se treba vratiti odakle su umakli knezovi
Borovnii, od kojih jesmo potekli. Pa mi i suze iskoile ko djetetu koje se poslije
teka mraka nae u krilu svoje majke. A to se dogaa nekoliko trenutaka nakon
to ga obasja zrak sunca odbijen sa krsta na tornju crkve, od ega Cijelu vjenost
stajo oamuen, a potom me stalo grijati.
1.4.3. Oruima iz arsenala usmene tradicije opisuju su i ene: Duboke, vrane oi koje bljesnu kao zdenac u rano jutro, arena djevojaka suknja, (i bijela
bluza sa srmeli deermom) slijevala se u dugi, zlatom obrubljeni srbijanski jelek
() Samo su joj crne oi i mlijeno bjelilo lica ostajali isti, bliski i nedohvatljivi.
Ista su i njedra, isturena a jedra.
Takve su srpske ene, kako ih vide oevi i sinovi. A na drugoj, muslimanskoj
strani, ovakva je majka, viena oima sina:
338
Nenad Velikovi
to se majka vie povija, i to prakljaa bre udara, poinje da izranja i

sve ostalo. Iznad stopala listovi nogu i bedra. Potom i bjeliasti guzovi, kao da
naglo, skine dimije.
I to se vie opire da gleda, to i majini guzovi bivaju blii. Ponekad se toliko
priblie i izdignu da izmeu njih, odozdo, iskoi razjapi se i otvori, cijela enska
domba, crna kao bezdan.
Srpske ene su junaci-djevojke iz galerije romantiarskih likova: Naoko
krhka, esto i uplaena, znala je da se pretvori u tigricu koja ne mari za opasnost
koliko je puta ispod podsuknje sakrivala pitolj a u njedra stavljala tajne poruke. Umjela je i da skoi na neosedlana konja i da cijele noi, bez iije pratnje,
jae u sretanje do tajnog gaza na Drini. (Zanimljivo je ovdje poreenje romanijske ene sa tigricom, potpuno u anru petparakih romansiranih zapleta.)
Na drugoj strani, muslimanske e ene u strahu od srpske osvete izdati tradiciju, obiaje i zakone svoje vjere: Aga im je (Srbima ije se osvete boji, N.
V.) priutio ne samo gozbu i pie, tople rijei i klanjanje do zemlje, uz zvonke
zakletve, ve i ono to niko na cijelom Glasincu, ni u snu, nije mogao zamisliti,
izveo je, da ih slui, vlastitu hanumu. Oekivao je sve drugo, ali ne i to da e aga
otkriti lice svoje bule. ak i prsa koja su drhtala ispod providne svilene koulje.
Providne su bile i svilene dimije, ispod kojih je, kad zanjie kukovima, mogao
nazrijeti okrugle guzove.
ta nakon ovoga zakljuujemo? Srbi su zdrav narod, jedar, junaki, utegnut
u folklornu nonju kao u viteki oklop; a muslimani su bolesni, iskompleksirani,
frustrirani, genetski inferiorni.
Da li igdje u svom romanu Lubarda sutinski nacistiku tezu da su Srbi genetski superiorni nad Muslimanima dovodi u sumnju? Ne. Od pisca moderne
proze dokazi se ne oekuju.
1.5. Moderna proza

ta je u ovoj epskoj razmahanosti moderno? Deseterac nije. Nisu to ni rijei
molitve. Stil, pokazali smo, takoer. Tema je prilino stara. Ideje su ve poznate
iz osievih romana, iz Knjige o Milutinu i iz knjievnosti populistikog talasa
osamdesetih. Ostaje samo kompozicija, u kojoj je autor naruio klasinu naraciju,
iskidao hronologiju, u fikciju ubacio dokumente i oslabio poziciju pripovjedaa.
Ali, modernost na kraju dvadesetprvog vijeka podrazumijeva ironiju, uz sve ovo,
i igru, kao postupak, a toga kod Lubarde nema. 1.5.1. Ono to se ovdje naziva
modernim postupkom jeste uistinu montaa.
Iako je montaa sposobna unijeti dinamiku u djelo koje je epski monotono
(osim u nekoliko kljunih scena), njen je doprinos ovdje neuporedivo vaniji u
konstruisanju ideje i znaenja djela.
Montaa jeste omiljeno sredstvo ideoloke manipulacije. Izdvajanje odreenih elemenata na raun nekih drugih izostavljenih omoguava autoru da izvodi

Novica Petkovi u recenziji primjeuje: Rani djeiji doivljaji Kapljievi, njegov neobian
odnos s erotskim nabojem prema majci preljubnici i njegova kasnija e za osvetom, sve bi to s
pravom moglo postati predmet jedne detaljne psihoanalitike studije. Sa psiholoke strane, Lubarda je pokazao kako se raa zloinac. Meutim, ono to je Lubarda pokazao nije ovo to Petkovi
vidi, nego ono to autor tom scenom, i njoj slinim, namee kao tezu: da su bosanski muslimani
degenerici.
339
zakljuke iza kojih ne stoje ni sve injenice, ni cijela logika. Istina koju pisac u
svom djelu nudi (a pisac je, ne zaboravimo rijei kritike, probuena re istine),
izvedena je ovdje navodno modernim knjievnim postupkom, a zapravo postupkom koji rauna da ga modernost oslobaa obaveza prema moralu i logici.
(Jedan od puteva kojim knjievnost sa ove opasne raskrnice kree jeste postmodernizam, u kojem autora moralne odgovornosti oslobaa ironiziranje i sebe i
svega oko sebe.)
1.5.2. Sloboda da se izmilja istorija oslobaa pisca obaveze da je prouava,
razumije i objektivno (nepristrano) tumai. Mogue je izvoditi poeljne zakljuke i istine potkrepljujui ih dokazima iju istinitost i valjanost niko vie nema
ni naina ni razloga provjeravati. NIN-ova moderna knjievnost ne ironizira
istoriju, ona je falsifikuje. Ironije nema, jer ona podrazumijeva intelektualnu superiornost koju Lubardin pripovjeda nema. A nema je jer ga pokree emocija
umjesto intelekt, i jer intelekt operie racionalnim kategorijama, i jer cilj upravo
i jeste zaobii racionalno kod italaca i djelovati na podsvjesno.
Ironija bi relativizirala vrijednosti tamo gdje relativizacije ne smije biti u
apsolutnoj odanosti i predanosti patrijarhalnom kodeksu i kontekstu.
Montaom (mijeanjem) anrova takoer se slabi vrsta granica izmeu izmiljenog i stvarnog. Mijeanjem epskog i istoriografskog postiu se dva cilja:
epskom se daje istorijska autentinost, istinitost, a istoriju koja se ciklino ponavlja mogue je (nauno opravdano!!) i jedino ispravno itati u epskom kljuu.
2.1.
Vaznesenje nije Andrievsko-selimovievska sinteza. Takva ocjena je falsifikat kojim se ovaj NIN-ov roman godine izjednaava (ak pretpostavlja!) Travnikoj hronici ili Derviu i smrti. Nije moderan roman, nema u njemu polifonine
strukture, nedostaje mu stilska rasko. Pa ipak dobija NIN-ovu nagradu, nepune
dvije godine uoi rata u Bosni. Zato?
2.1.1. Odgovor je jednostavan: zbog ideoloke podobnosti. Nijedan drugi
roman nije bolji u oznaavanju neprijatelja i u argumentaciji za njegovo konano
unitenje.
Neprijatelj su, u Bosni, muslimani. Turci. Ve i iza ovakvog zastarjelog i
netanog imenovanja stoji epski i ustaniki poziv na zavravanje nezavrenog posla. Ako negdje i prosine misao da bosanski muslimani nisu Turci, i da ih ne treba
pobiti ili protjerati u Tursku, odmah iza toga italac se upozorava da su Bonjaci
jo gori: Turin, svaki Turin, a ovi nai vie nego Osmanlije, tim jae mrzi to
se poniznije klanja i slae iri usta. A tamo nema, nikad nije bilo brae, ve
zvijeri. Skau za vratove, kolju i jedu, dok su gladni, a naa vajna braa, Turci,
kolju, vade digericu i oi, i onda kad im krv doe do lakata. Kolju iz uivanja, na
isti nain ko to i lou lou da bi slae klali, a kolju da bi s vie meraka lokali.
Srpsko uvo ne bi ostavili, da im se dozvoli, ko etrnaeste. Vjeruj svojoj baki:
sevap je ubiti, ubiti prema onom to su nama, te ljudske zvijeri, radile. Kaem ti
dijete, zlikovci su meu nama. Bili su zlikovci i bie ponovo, ako im se prui prilika. Takvih majstora za muenje i ubijanje svijet jo nije vidio.
2.1.2 Vaznesenje je ispunjeno ovakvim konstatacijama. Sa bosankih muslimana ona se proiruju i na ostalu brau, kako se uglavnom s ironijom imenuju
drugi jugoslavenski narodi:
340
Nenad Velikovi
Tolika je to muka, dijete, da vie ne mogu razluiti jesu li gri bili komije,
Turci, koji su halakajui sjekli, vjeali i arili sve to stignu, ili vapski oficiri,
nai okci, koji su nam ereili i due i tijela. () Nema poganluka koji ta naa
braa-nebraa u slubi cara Franje nisu sruili na Srbe. Prastara je istina, sinko,
da samo budale zaboravljaju. Pametan pamti. Ne bismo imali ni vjeru ni imena
da se nije pamtilo. Sada je, na nau nesreu, ulo u modu da se zaboravlja, ko
da se nita nije desilo, ko da nikog nijesu silovali, ni vjeali. ekaju u mraku,
usranci. Danju bjee ili diu ruku (Nai smo, brao) a nou saekuju. Takvih
koji se grle koji se grle kad ne mogu pucati ili umai sretao je desetak puta.
Jednom i u kolubarskoj bici, kad je jo vjerovao da su braa braa. Zaboravio
je bio majora Ivicu, svog prvog zarobljenika, zbog kojeg je dobio narednike
varke i orden, zaboravio je spaljena sela u Podrinju, objeene starce, probodenu djecu. To nijesu braa, govorio je sebi. Govorio i pruao ruke, da zagrli,
im uje domai glas, sve dok ga neka takva braa, izmijeani Bosanci i Hrvati,
nisu pripustili na desetak metara. Izdigli se, mau rukama vai smo, hodite a
onda zalegli i skrozirali sa dva metka, zbog ega je je idua tri mjeseca kunjao
po smrdljivim bolnicama. Ako se zna da je bilo jo desetak slinih logora po
Hrvatskoj, Maarskoj i Austriji onda je tek mogue svesti pravi raun o zloinu
kojim su naa vajna braa, Turci i okci, okitili poetak zajednikog ivota u
Jugoslaviji.
Na je, Hrvat. Na je, a gori od najgoreg vabe. Prije dva dana, im smo
preli Drinu, naredio je da spale cijelo selo i pobiju sve to su zatekli, vie od trideset ena, staraca i djece. Mi smo braa. Neka vas ime jedne od drugih nikada ne otui, jer vi ste krv jedne krvi, i kost jedne kosti: neka vas vera ne razdvaja,
jer samo je jedan Bog. Kakva braa, kakvi bakrai. Gospod me onemio ako ne
govorim ivu istinu: mrze nas! uje li, mrze nas. Mrnju posisaju sa majinim
mlekom. Mrze nas najvie ba onda kad nas grle. Mrze nas i zbog toga to smo
nevernici, a jo vie zato to znaju da e im va dolazak odneti sve to su imali
gospodstvo i vlast. Naa je nesrea to se sve vrijeme zavaravamo: te nee,
te braa su, te ljudi su, te oprostili smo Pet vijekova sijeku glave i nabijaju
na kolac, a onda smo, kao bajagi, postali braa. Braa smo dokle smo im trebali,
dok se nijesu zavukli vabi u prkno. Braa smo koliko kurjak ovci. Koliko maka
miu. (Valjda kao kurjak ovnu i maak miu! N. V.) Sve Srbe, govori jedan, treba na vjeala ili preko Drine, ako hoemo, da naa hrvatska domaja bude ista.
Drugi se, neki na Maar, prepire, ama kroz smijeh. Kae, ekaj, psino, Srbijo!
Bosna tvoja nikad biti nee
2.1.3. Neprijatelji su, po istorijskoj (epskoj!) inerciji i ostali: Turci su bili i
ostali sluge Rimske kurije. Sluga je i general Krikovi. I biskup tadler. Sluga je
i kapetan Zilahi. Sve to rade, rade po koncu koji vue okaki papa. Ali kako
da stavi taku na bugarsku podlost, na to to su ponovo udarili slea bez razloga
i povoda, samo zato da iskoriste srpsku nevolju. ekali su da prvo nadrljamo
od Nemaca i Austrijanaca, a onda cap za vrat. Bez upozorenja. Bez asti. Bez
stida. Kao smrdljiva hijena. Niti su imali srca da udare sami, prsa u prsa, niti
sada, kada su podvili rep, imaju kurai da to muki priznaju. Ratovanja nema
jo od Bregalnice, kad su Bugari kukaviki podvili rep, slini seoskom arovu koji
prvo ujede a potom skii.
2.1.3.1. Jovo o svom suparniku misli ovako: A Krikovi nije samo okac,
ispruena ruka nadbiskupa tadlera, ve i ovjek bez pupka: ni Hrvat, ni Austri-
341
janac. Nije stigao tamo kuda se zaputio svojom odorom i odlijima, uz beke grofove i barune, a ne pristaje, odavno ne pristaje, ni uz slavonske plemenitae, ljivare. Najopasniji su psi koji nisu sigurni kome pripadaju, lako priu a jo lake
kljocnu zubima. ta znai biti bez pupka? Roditi se, ali bez veze sa nekom majkom, metaforino kopile. Odmah u nastavku, meutim, slijedi kontrast: Jovo,
koji je Srbin, dakle ovjek s pupkom, pita se hoe li zagrliti djecu i Milicu: hoe
li mu oi jo jednom okrznuti izgorske proplanke a u plua nadrijeti miris kunog
ognjita; hoe li vidjeti aave grede rodne kue, ar razgorjele vatre
2.1.4. Ovakvo autistiko posmatranje svijeta, u kojem su Srbi (Kakva tajna
nevidljiva nit vee taj udni soj ljudi koji se nazivaju Srbi, rasuti u deset zemalja,
Jovo je nabrojao deset sa isto toliko pogrdnih imena, a jednom voljom. Voljom da se razlikuju. Da budu drugo. Da se odupiru svemu i svakom. Da prkose
i po cijenu ivota.) sa svih strana okrueni neprijateljima nije novost u srpskoj
knjievnosti. Nikola Bertolino u svom eseju Vreme inkubacije prepoznaje ga u itavom pravacu kojeg, posuujui naziv od Mirka orevia, zove populistikim,
a za rodonaelnika proglaava Dobricu osia.
2.2.
Zato kritika istie andrievsko-selimovievsku sintezu, a preutkuje osievsko epigonstvo? Zato to se nagrada ne moe dobiti za epigonstvo, a za sintezu, i k tome jo andrievsko-selimovievsku, moe. Svejedno to prvo odgovara
istini, a drugo je la. Zato je potrebna nagrada, i k tome jo NIN-ova? Zato to
ovakvo ideoloki upotrebljivo svedoanstvo treba hitno spustiti u mase, potvreno autoritetom kritike, i oploeno uticajem najvanije jugoslavenske nagrade
za roman.
2.2.1. U svom odlinom eseju Vreme inkubacije, (Sarajevske sveske br. 4,
Sarajevo, 2003.) koji ovdje zasluuje posebno mjesto, Nikola Bertolino, analizirajui poruke osievog Vremena smrti i Popovieve Knjige o Milutinu, pokazuje u kakvom su odnosu populistika knjievnost i nacionalno pitanje, i kakve
su tome posljedice: Ono to smo ve naslutili da je roman Vreme smrti dao
glavni podsticaj i usmerenje takozvanoj knjievnosti populistikog talasa lako
emo ustanoviti nalazei u Knjizi o Milutinu Danka Popovia neke glavne motive
osievog dela i skoro istovetan nain posmatranja (i iskrivljivanja) dogaaja u
Prvom svetskom ratu. Slinosti padaju u oi ve ovlanim uvidom u Popovievo
delo: prepoznajemo razoaranje zbog dranja nae brae s one strane Save
i Drine (nepodizanje ustanka); ozlojeenost zbog njihovog uea u zloinima
osvajaa; sugestiju da su nae vabe gore od onih pravih; podozrenje prema proklamovanim nacionalnim ciljevima (i posebno ubeenost u to je da je
ujedinjenje sa slavenskom braom kobno po srpski narod); uverenje da su
nacionalni idealizam i romantizam preskupo plaeni srpskom krvlju; dovoenje
u pitanje pojma osloboenje kad je re o ulozi srpske vojske u krajevima s one
strane Save i Drine; itd.
Sve to, ali fokusirano na bosanske muslimane, i pojaano kontrastom ini u
Vaznesenju i Lubarda. ak je i opratanje zloina na kraju, proizalo ne iz vjere i
milosra, nego iznueno autoritetom komandanta i politikim motivima (koji su,
pokazalo se, bili pogreni), a sve u slubi epske opozicije: Srbi Turci (braa).
Bertolino dodaje: Istinitost istorijskih podataka o zloinima koje je agresorska
342
Nenad Velikovi
austrougarska armija poinila u Srbiji 1914. ne moe se dovoditi u pitanje, kao

to se ne moe osporavati da su u tim zloinima uestvovala i slavenska braa iz krajeva s one strane Drine i Save. Ali re je o neemu to je u stvari bilo
nezibeno. U ratnim uslovima, olo u svakom narodu lako dolazi do izraaja, pogotovo ako je tako neto u interesu stranog osvajaa koji, eljan da ostvari svoje
imperijalne ciljeve, zna kako da primeni naelo podeli pa vladaj. A kad olo u
takvim okolnostima stupi na scenu, tada, u krilu nacije kojoj on pripada, jaaju
i najretrogradnije politike snage koje ga okupljaju, stimuliu i usmeravaju. U
naoj istoriji mogli smo da pratimo taj zloudni proces tokom rata 19411945,
a pogotovo u traginoj deceniji s kraja minulog veka. Meutim, graditi na tome
koncepciju meunacionalnih odnosa u budunosti, pa ak dovoditi u pitanje, na
osnovu takvih udovinih ekscesa, i samu mogunost zajednikog ivljenja, krajnje je neodgovorno i duboko nemoralno. To znai pruati upravo olou mogunost da igra znaajnu istorijsku ulogu.
2.2.2. Da li je istinita pria o zloinstvu koje nekoliko muslimanskih mladia
ini nad pravoslavnim svetenikom i pripovjedaevim (Lubardinim) djedom u
devastiranoj crkvi? Ne znamo. Ako jeste, zato ona nije ispriana u autobiografiji,
ili memoarima? Zato to knjievnost dozvoljava uoptavanja tamo gdje ih nauka
ne priznaje. Zato se mjesto u kom se zloin deava ne zove, recimo, Rogatica,
nego apstraktno arija. Zato to arija moe biti bilo koje mjesto u Bosni.
Zato se srpska porodica ija se istorija u romanu pria zove Lukarda, a ne Lubarda, kad iza uasnih svjedoenja stoji upravo autoritet autobiografije? Zato to
se jedan sluaj pretvara u univerzalni.
Kad bi neko u matematici na osnovu jednaine da je dva plus dva etiri izveo
opte pravilo da je zbir dva parna broja etiri, bio bi ismijan. Kad to uradi u knjievnosti, dobije nagradu. Naravno, ako to uradi u pravom trenutku, i ako ponudi
potreban rezultat. A potreban rezultat uoi ratova devedesetih bio je upravo ovaj:
da se zajedniki ivot proglasi nemoguim, a drava o kojoj je to bilo mogue
srui. (Bertolino: Analizom dva romana, od kojih je jedan na izvoru takozvanog
populistikog talasa, dok se drugi nalazi na njegovom vrhuncu, ve smo mogli
naslutiti kako glasi osnovni nacionalistiki postulat: to su isprepletanja izrazitija, to su bliskosti i srodnosti vee, to vei mora biti jaz meu bliskima i srodnima. Jer brat je bratu najgori neprijatelj.
2.2.3. Zato se spisku nepoeljnih nesrba u Lubardinom Vaznesenju pridodaju i komunisti:
Turci e ostati Turci i pod komunistima. Hou da vjerujem, moram vjerovati, da su komunisti manje zlo od Turaka kojima je glavno java, java. Lagano,
polako. ta ako mogu? Neka nam se Bog smiluje, ako do toga doe.
Pripovjedaeva baka, kojoj je dato pravo da pouena vlastitom patnjom
pouava i uvjerava neosvijetene da je ivot sa braom nemogu, sumnja i
u ispravnost komunista. A glavni meu njima su sumnjivog porijekla, to je u
epskom sistemu vrijednosti neoprostiva mana. uka je sin razbojnika i izdajnika,
jedinog negativca meu Srbima (koji je valjda u priu i uveden da bi objasnio
kako je uopte bilo mogue da neki Srbi zalutaju u komunizam), i o njemu baka,
koja ga je vezana kumovskom zakletvom odgojila, kae: Vjeruj, nisam ga dijelila od vas doklen ne pokaza da e biti na oca, svojeglav. Oi mu lete na tue ko i
Milisavu. Kamo sree da se ugledo na amidu, Mitra, kojeg ubilo prvog dana slobode. Ni drugi skojevac nije ist. Baka se sjea bezdunosti njegovog djeda: ed
343
ovog tvog uiteljca, Ajanovia, skakavca, s kojim pue, znam da pue, u isti rog,
iznosi razlupanu sliku kralja Petra i srpsku zastavu. Pred njim sam, ree, klicala
kralju Petru. Ima li duu, komija, pitam pitam zato to smo mu, desetak puta,
davali za badava brana i zejtina, jer nije imao ime djecu hraniti. Dolazio je
kod nas, jerbo mu njegovi, turski trgovci, nijesu dali na veresiju, kamoli badava.
Prokletnik se izbeio. Sa neprijateljima cara Franje nema muhabeta, kae.
2.2.3.1. Tito je, kao opte mjesto ovakve literature, takoer okrznut, makar i
aluzijom. Napisane krajem osamdesetih, a stavljene u glavu lika s poetka vijeka,
ove proroke reenice mogu se razumjeti samo ako se u njima prepozna Josip
Broz: Ako nas njemaka apa i ne strefi, a nije vjerovati, jer se nije desilo da nas
ikakva nesrea i sramota mimoie, prilika je da emo i mi stei svog Hitlera, da
e se o kod nas pojaviti kakav bjelosvjetski dripac, protuha koja e umjeti da nam
zamae oi i povue u zlo. Kao i uvijek, nai e se dovoljno strvinara koji e ga
uzdizati kao Boga i vie nego Boga, kaditi mu i ljubiti tabane, kako bi i sami, uz
njega, omrsili gladne gubice.
2.2.4. Antikomunistika kampanja, ako tako moemo nazvati umetanje
ovakvih komentara, ne bi bila mogua da se NIN-ov roman godine ograniio na
prvi svjetski rat. Iako bi kompozicija iz dva dijela, poetak rata i kraj rata, formalno bila logino najistije rjeenje, potpuno dovoljno da se tema iscrpi i zaokrui,
Lubarda ga je odbacio. Ideoloka teza izgurala se u prvi plan. Ako se u romanu
za ovakav piev postupak ne moe nai opravdanje, objanjenje se moe traiti izvan teksta, u atmosferi srpskog raiavanja sa idejama jugoslavenstva
i komunizma, u kojem ideoloko pokajanje autora zasluuje vie odobravanja i
priznanja nego stvarni knjievni kvaliteti i dometi njegovog djela.
2.2.5. Istovremeno sa pomenutom kampanjom, u Vaznesenju se reafirmie
etniki pokret. Jedan od likova ugleda romanijske komite, i ostaje zbunjen njihovim izgledom: ta e im ubare, pita smraen, i tada, tek tada, raspoznaje ukastozlatni bljesak koji se motao oko prsiju vojnika, kao da su zlatokrili aneli.
Odakle taj ukasti sjaj? Od metaka? Po kojoj slinosti bi redenici prizvali
u poreenje aneoska krila? Po motivu krsta, jer su redenici obino ukrteni. Ali
cijela slika je stilski podbaaj, jer anelima krila ne rastu na prsima. I to nije jedini primjer rtvovanja logike za raun ideologije: kljuna scena zloina, u kojoj
muslimanski mladii ve izmrcvarenog popa Jaukovia tjeraju da prihvati islam,
a kada ovaj na to odgovara molitvom, odsjecaju mu jezik i bacaju sa zvonika,
zavrava se ovako:
Trojica mladia ispod crkve povjerovae da prema njima ponire ogromni
crni gavran, da e im, tako ustremljen s napuhanom mantijom iznad glave i
rairenih ruku poi za oi, pa se ustumarae, da uzmaknu.
Ostavimo po strani kontrast u kojem ubice (Muslimani) kukaviki uzmiu
od svoje rtve (Srbina). Ukaimo na simboliku crnog gavrana, koja je ve ranije
u romanu objanjena radi se o gavranu sa Miara, polja irokoga, ptici koja
je donijela u Bosnu vijest o porazu Bonjaka i pobjedi srpskih ustanika. Pop
gavran, umirui, navjetava poraz svojim ubicama. Stvar je knjievnog ukusa
koliko se nekome ovakva konstrukcija dopada ili ne. Stvar je, meutim, logike
podsjetiti se da je nekoliko stranica ranije pisac sam mantiju opisao ovako:
Crna mantija nije bila crna. Nije bila ni mantija, ve razbucane, sukrviaste krpe.
344
Nenad Velikovi
Tada je Lubardi bilo potrebno opisati strahotu muenja kroz koje pop Jaukovi proao. Udarci austrijskih vojnika su pocijepali sveteniku odoru, a Jaukovieva krv obojila je u crveno. U takvoj odjei, i oima zloinaca gledano, gavran
koji pada sa zvonika bio bi prije oerupan nego ustremljen. Ali u takvoj objektivnosti i preciznosti izgubila bi se traena simbolika.
2.2.5. Roman Vaznesenje nije ni prvi ni posljednji u nizu knjievnih djela s
tezom o srpskoj pravednosti i moralnoj istoti ugroenoj susjedima i neistomiljenicima. Meutim, jedan je od rijetkih meu njima koji navodno autentino,
iz prve ruke, od pouzdanog svjedoka, tu tezu primjenjuje na Bosnu. Potpuno
pod uticajem osia, Lubarda u priu o stradanju svoje porodice ubacuje priu
o Drugoj armiji, solunskom frontu i vojvodi Stepanoviu. Tim citiranjem osievog knjievnog postupka jasno podrava srpski nacionalni program, koji eli
zauzeti mjesto umirue komunistike ideologije. injenica je da isti cilj imaju
nacionalni pokreti i u svim drugim zemljama biveg istonog bloka. Za razliku
od njih, meutim, srpskom (ali i veini drugih nacionalnih pokreta u Jugoslaviji,
gdje komunizam nije bio sovjetski, i rigidan, i gdje su pitanja razgranienja
ostala nerijeena), komunisti nisu bili dovoljno negativan drugi. Vie mogunosti nudilo je ruenje ideje o mogunosti zajednikog ivota, uz optuivanje
brae za to.
3. Zakljuak
Da li su svi lanovi NIN-ovog irija bili svjesni ovoga? Nema naina da se
to utvrdi. Ne postoji zapisnik o radu, nije praksa da svako od kritiara, ostavi
u arhivi svoju kritiku o romanima u najuem izboru. U polemici poslije dodjele
nagrade, izmeu lanova irija (Tei Mihiz Koprivica) ne razmatra se umjetnika vrijednost romana, ali se objelodanjuje pozadina iriranja, na koje su imali
potrebu uticati neki tada uticajni a jasno nacionalno angaovani pisci. ta ih je moglo okrenuti romanu koji Bosnu i bosanske Muslimane predstavlja zlonamjerno i
neistinito? Zato je bilo potrebno nagraditi ga i dovesti u iu javnosti? Iako je u
ovom radu na vie mjesta ponuen odgovor, ovdje ga treba jo jednom ponoviti.
Zato to je proizvoenje negativne slike drugog jedna od funkcija knjievnosti, ija vanost raste sa jaanjem nacionalizma. Upravo je to pouzdan simptom
ove drutvene bolesti, i u tom smjeru bi se ideje iz ovog rada mogle razvijati:
kada e se nauka okrenuti prepoznavanju zloupotrebe knjievnosti, preispitivanju
kanona i markiranju djela koja proizvode, uvaju, ire i umnoavaju la?

Bertolino: U duhu te narodne mudrosti koja je na manje ili vie neuvijen nain obznanjena
u populistikoj knjievnosti iz sedamdesetih i osamdesetih godina, bie uskoro pokrenuti ratovi koji
e se proglaavati odbrambenim, ali koji to nee biti. (115)
Tako se odmah susreemo sa osnovnim paradoksom romana: svega nekoliko godina pre nego
to e izbiti strani rat koji je satro decu zbog drave i neki krajeva, vrhunski autoritet, narod,
na stranicama Popovieve knjige izriito se suprotstavlja, kroz rei seljaka Milutina, takvoj jednoj
ludosti. Ali, s druge strane, roman, kao to emo jo videti, iznosi na videlo, kroz ono to saoptava
taj autoritet, istine koje u jo uvek zajednikoj dravi seju teko meunacionalno nepoverenje,
pa i mrnju, ime na najneposredniji nain doprinosi izbijanju rata koji e biti pokrenut upravo
zbog drave i neki krajeva. (110)
345
Nenad Velikovi
The Image of the Other in the Novel Ascension by Vojislav Lubarda
Summary
Dealing with Vojislav Lubardas novel Ascension, which has received the NIN Award, this paper tries to prove how postmodernism, through the influence of certain literary circles in Belgrade,
helped nationalists come to power with all the resultant consequences.
( )
1. , ,

. auto-image, hetero-image,
, . ,

.
, . , ,
.
,
, ,
, . ,
,
. ,
, .

,
.
,
, , .
2.
XX . a . , j

, , ,
, 1993.

: , , , . 29, . 12, . 211224.

, .
, , , XXX, 1986, 2 ( )

Daniel-Henri Pageaux, Images, La litrature gnrale et compare, Armand Colin, Paris,
1994.
348
. , .
, , ,
,
. , ,
, .
, ,
, . , ,

, , , ,
.
, .
, ,
,
, .
,
. ,
, 10,
. ,
,
11, .

(XV-XIX ), , ,
, . 20, , 1984, . 181200), ,
( , , )
( , , ).

, , , , . II, . 2,
2002, . 927. ( . ).

, , , ,
. II, . 2, 2002, . 5161.

Renik knjievnih termina, Nolit, Beograd, 1986, . 443446.

. .
10
. , . ; ; , , -, 2002, .
11

(: Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne terminologije,
MH, Zagreb, 1997, . 367372). ,
(Renik knjievnih termina, .
349

,
,
, ,
. ,
,
,
,
, .
3. , . ,
,
, ,
, ,
, , , , ,
, , ,
, , .
,
,
, .
(
, , ,
, -
, , ). . ,
, , , ,
, , , . 443). , ( ,
, 1933. , , 1967). ,
. , . , (: . , (-
), , . 49, 2001, . 12, . 7788)
( ). ,
: 1. ; 2.
;
3.

.
350
. , ,
.
,

, .
, ,

.
, ,
/ ,
. , ,
, ,
.
,

,
, .
4.

(19331995). ,
. , , , , ,
, ,
, , .
,
, , (
),
.
,
. : (1968), (1980), - (1982), (1985), Timor mortis
(1989), (1993) (2003)
. , (,
, , , , , , , , ) (.
, , , ).
5. . , , . , ,
351
- (2. )
(),
(, , ),
.
, . ,
, , , , , .

, . ,
, , .
.
, .
, .
. ,
,
, , . ,
,
. .
, ,
Timor mortis. ,
. (/) , , .

.
(
), .
, ,
. ,
, , ,
. , , , , , ,
, , ,
,
, , , , , . , .
(, , ),
,
,
(, , ).
( , , ,
352
, , ).
.

. ,
. ,
.
, .
.
, , ,
, ( .
, ).
, .
, , ,
, . , , .
,
. , ,
, ,
.

- . .
,
.
6. ,
. ,
.
/, , ,
, .
, , , , ,
.

( ), , , .
,
, ,
.
, ,
,
, , . ,
, .
353
,
.
,
. ,
,
. ,
, . , - ,
, , ,
. ,

.
, , ,
,
,
. ,
2068. ,
, .
7. ,
. ,
.
Sanja Macura
The Motif of Newcomer in Slobodan Selenis Novels
Summary
In this paper the author presents a model of the newcomer motif, analysed in its temporal and
spacial context. The given model is applied to the novels of Slobodan Selenic, showing all types
and subtypes of newcomers.
Zvonko Kova (Zagreb)
Svoje i strano u novopovijesnom romanu
1.
Nisam mogao pretpostaviti nakon petnaestak godina (i to u proputovanju)
kako me nije bilo u gradu mojih najteih razoaranja, da e mi i samo zamiljanje
javnosti za koju u govoriti, predstavljati problem. Premda sam se najavljenom
temom ve jednom bavio, za znanstveni skup u Wittenbergu, nisam znao odakle
zapoeti. Kada sam iz programa vidio da e nas pozdraviti Zoran Konstantinovi, zamiljao sam da mu se jo jednom poklonim uvodom njemu posveenom,
njegovu iroku razumijevanju knjievnosti i ljudi. Njegovu oinskom bdijenju
nada mnom, nad nama koji smo se s vremenom okretali od Beograda. Zatim sam
proitavao zbornik radova (Novija 1989) s posljednjega skupa na kojemu sam
sudjelovao u Srbiji (16. 17. lipnja 1988.), Novija srpska knjievnost i kritika
ideologije, kako bih si moda otuda izvukao uvodnu lamentaciju, ali sam ubrzo
shvatio da smo ve onda uglavnom zauzeli strane koje e nas odvesti u ratnu
katastrofu. Gotovo nita mi se nije inilo vrijednim aktualizacije, niti zauzeto
zalaganje za kritiku i subverzivnu ulogu knjievnosti, kao ni upozorenja o pluriperspektivnosti u organizaciji knjievnoga teksta, odnosno o zamkama jednostrane ideoloke interpretacije, a da o samim ideolokim razmimoilaenjima i
ne govorimo. Zamiljao sam da i referat pripremim na srpskom jeziku, kako bih
se moda, pribliavajui se stranom, konano distancirao od svojega, odnosno
otklonio svaki, pa i najmanji nesporazum, ali me od toga odvratila stara spoznaja
da domaini nisu preosjetljivi u pitanjima jezika, kao i za sebe usvojen konstrukt
policentrinoga jezika-dvojezika, po kojemu su hrvatski i srpski istodobno isti i
(najmanje) dva razliita jezika, pa bi pretjerano naglaavanje identiteta srpskoga
jezika izgledalo kao zagovaranje razlike mojega hrvatskoga, za koji vjerujem da
se ipak nije razvio do nerazumijevanja.
2.
Povedemo li se za Milanom Kunderom, koji na osobit, autorski nain problematizira pitanje romana i s njim povezan odnos knjievnosti prema povijesti,
uvjerit emo se da je on vie nego li svjedokom promiljanja vrste i vremena,
anra i postojanja.
Prvo to emo zapaziti je odreeni paralelizam s filozofijom, osobito filozofijom egzistencijalizma, pri emu roman na svoj nain otvara razliite aspekte
postojanja, a spoznaja se objavljuje kao jedina pouka romana, pa i njegov
smisao. Knjievno-povijesno shvaajui roman kao djelo Europe, jer njegova
otkria pripadaju svima, dok slijed tih otkria, u nadnacionalnom kontek-
356
Zvonko Kova
stu, tvori povijest europskog romana, Kundera nas upozorava da je i roman kao
model Modernog doba, zasnovan na relativnosti i dvosmislenosti svega to je
ljudsko nespojiv s totalitarnim svijetom. (Kundera 2002, 1213, 20).
Ta je nespojivost dublja od one to dijeli disidenta od aparatika, borca za
ljudska prava od krvnika, jer nije samo politika i moralna, nego i ontoloka. To
znai: svijet utemeljen na jednoj jedinoj Istini te dvosmislen i relativan svijet
romana nainjeni su od posve razliitih sastojaka. Totalitarna Istina iskljuuje
relativnost, sumnju, propitivanje i ne moe se, dakle, nikada pomiriti s onim to
bih nazvao duh romana. (Isto: 20)
Smjetajui smrt romana u komunistiku Rusiju, jedan od najpoznatijih
europskih romanopisaca-disidenta zakljuno e zapisati da roman zapravo ne nestaje, ali se zaustavlja njegova povijest, preostaje mu doba ponavljanja, roman
reproducira svoj duhovno ispranjen oblik (Isto, 20).
Pa ipak, Milan Kundera dozvoljavajui da je roman do kraja svoga puta doao i vlastitom unutranjom logikom, jer je iskoristio sve svoje spoznaje i sve
svoje oblike, uz izazove igre, sna i misli, govori o zovu vremena, koje potie
romanopisca da ne ograniava pitanje vremena na proustovski problem osobnog
sjeanja, nego da ga proiri na zagonetku kolektivnog vremena, vremena Europe,
Europe koja se osvre ne bi li promotrila vlastitu prolost, izradila bilancu, obuhvatila svoju povijest. (Isto, 2122).
Ostajui osobo privren jedino Cervantesovu podcijenjenu naslijeu, u
Razgovoru o umjetnosti romana Kundera e izvriti i podjelu romana na roman
koji propituje povijesnu dimenziju ljudskog postojanja i roman koji je ilustracija
neke povijesne situacije, opis drutva u odreenom trenutku, romansirana historiografija. (Isto, 37).
Odgovarajui na pitanje na koji nain on postupa s povijesti, Milan Kundera
odgovara da nastoji biti krajnje ekonomian s povijesnim okolnostima, da od njih
zadrava one koje za likove stvaraju znakovitu egzistencijalnu situaciju, iz ega
proizlazi naglasak na povijesti ovjeka, a ne na povijesti drutva, pa prema tome
i povijest romana po sebi mora biti shvaena kao egzistencijalna situacija. Na
primjeru vlastitih romana, znakovita egzistencijalna situacija bit e Ludovikovo
isljuenje sa sveuilita u ali, Jaromilov strah da e u runim i otrcanim gaama
biti smijean, pa zbog toga u romanu ivot je drugdje proputa najljepu erotsku
priliku svoga ivota, zaboravljena je povijesna okolnost vana tek pojedincu, a
Terezina slabost, vrtoglavica, opijenost vlastitom slabou, u romanu Nepodnoljiva lakoa postojanja, u trenucima suoenja s Tomaevom nevjerom, slina
je slabosti Dubeka suoena s Brenjevom, povijesna situacija nije samo pozadina, nego i sama predstavlja rastuu egzistencijalnu situaciju. (Isto, 3839).
Slino i u Seobama Miloa Crnjanskog ili Povratku Filipa Latinovicza (Usp.
Kova 1988, Konstantinovi 1990), povijesna se dimenzija romana ne oitava
kao naravouenije o poukama povijesti nego vie kao otvaranje mogunosti
postojanja, pri emu kao da se granice povijesti uvijek iznova prekorauju pa
nam nije jasno itamo li roman o dalekom ili bliem vremenu u koje je tema
smjetena, o dobu u kojem je ivio pisac ili bi itanje takvoga romana trebalo zakljuiti tumaenjem naega vremena, doba u kojemu ivimo. Postmodernistiko
shvaanje povijesti kao stalno vraanje istoga, odnosno poetika prepoznavanja
suvremenosti u prolosti, u univerzalizmu povijesnoga, kao da brie razliku alteriteta. Kultura povijesti i kulture sadanjosti kao da se u suvremenom novom
357
povijesnom romanu podjednako produktivne, ako je zaista spoznaja jedina prava

pouka i smisao romana.
Junoslavistika teorijska literatura razlikuje historijski od historicistikoga
romana. Pod historijskim romanom podrazumijeva klasini historijski roman 19.
stoljea, s izrazito didaktinom funkcijom odgajanja nacije, koritenjem historije u svrhu izgradnje nacionalne svijesti mlade graanske italake publike (npr.
romani hrvatskih pisaca Augusta enoe i Eugena Kumiia). Primarna razlika izmeu historijskoga i historicistikoga romana pokazuje se dakle na ravnini
metode kazivanja i priopavanja. Dok povijesni roman izravno kazuje zbivanja
i dogaaje denotativnom prirodom teksta, dotle u historicistikom romanu autor/
pripovjeda saopava o dogaajima te pripovijeda o unutarnjim procesima subjekta, i to prvenstveno postupaka samootkrivanja i samoprepoznavanja subjekta
u literarnom djelu. (Rotar 1983, 49). U novom, historicistikom romanu, pisac
iz svoga vremena projicira svoja iskustva i iskustva epohe u neko prolo vrijeme,
pisac ne ide zatim da prikae historijsku vjerojatnost, nego su mu bitne ambijentalna cjelovitost i odgovaraju zatvorenost atmosfere. U sredinjim junoslavenskim knjievnostima u periodu nakon Drugog svjetskog rata ba takvim
romanima otvoren je put kapitalnim romanima nobelovca Ive Andria, a kasnije
e se tim tipom romanesknoga kazivanja posluiti osobito vjeto npr. Mea Selimovi, Danilo Ki i Ivan Aralica. Ivo Andri, a kasnije i drugi bosanski, hrvatski
i srpski pisci ostvaruju na razliite naine alegorijski ili parabolini znaenjski
sloj iznad konkretnog historijskog zbivanja, njihove historijske figure i radnje
postaju signifikantni, koji oznaavaju opa metafizika, filozofska, antropoloka
saznanja. (Lauer 1987, 165).
Slovenska knjievnost u klasinim povijesnim pripovijetkama i povijesnim
romanima (Josip Juri, Ivan Tavar, Fran Detela) esto prikazuje razdoblje turskih upada u Sloveniju ili povijesti grofovskih obitelji. Zanimljivo je da suvremena slovenska knjievnost pored upotrebe historije kao okvira pripovijedanja
(npr. u romanima Kajetana Kovia i Drage Janara), obnavlja anr povijesnoga
romana u klasinom smislu (manje poznati pisci Bogdan Novak, Jani Virk, Drago
Kuhar). Najuoljiviji anrovski tipovi povijesnoga pripovjedalatva su biografska pripovijetka, rodbinska saga i roman o tajnim drutvima. Obljubljene teme su
dogaaji lokalne povijesti. (Hladnik 1999, 117).
U srpskim i hrvatskim romanima, pisanima u duhu postmodernizma koritenje povijesti ogleda se i u povezanosti pripovijedanoga i povijesnoga dogaanja.
Smatrajui knjievni govor relevantnim povijesnim govorom tek koliko uspostavlja kompetentan dijalog s drugim povijesno relevantnim diskursima, a to znai i znanstvenim, suvremeni istraivai posveuju panju historiji kao generatoru
duhovne akcije likova. Autori dijalogiziraju s povijesnim vremenom i izborom
tema i njihovom elaboracijom: to su teme totalitarnih i represivnih sistema u
evropskoj kulturnoj batini (inkvizicija, kominternovsko-staljinistika strahovlada, nacistiki teror, evropski kriminal i politiki terorizam). Dokinue povijesti
kao projektirane nade u prihvaanju trajanja omeenog beskrajem nitavila iz
kojeg se potekne i kojem se predaje. Ili se pria ruga samim tvorcima, jer iskazuje nestrpljenje same povijesti i stvaralake volje u sudaru s njom? (Marinkovi
2001: 96). U tom smislu, najinteresantnijima se ine romani s povijesnim temama
Borislava Pekia, Slobodana Selenia i Nedjeljka Fabrija.
358
Zvonko Kova
U novije doba hrvatska knjievna historiografija razlikuje povijesni roman

i roman o povijesti, pri emu se istie da suvremeniji autori imaju i drugaije
tehnike pripovijedanja i posve razliit nain gledanja na povijest. Terminom
novopovijesni roman da otkrijemo i definiciju Julijane Matanovi pokriva se
roman kojem historiografska graa jest uporina toka, ali se sama povijest predstavlja kao ponovljiva injenica, kao pogreka koju smo naslijedili od predaka.
Najjae uporite za svoje teze autorica nalazi u Fabrijevim romanima, posebice
u Triemeronu, koji ne samo da je roman o povijesti ve mjestimice i svojevrsna
poetizirana knjievnopovijesna rasprava koja nudi refleksiju o knjievnoj tradiciji i knjievnom kontekstu u koji ulazi. Fabrijevim rijeima, roman o povijesti je
pria o slabim ljudima, to nije povijesna stvarnost, nego povijesna mogunost.
(Zlatar 2003, 239). Isto kao i kod Kundere, koji govori o mogunosti postojanja.
Iako su u sreditu zanimanja Julijane Matanovi uglavnom hrvatski povijesni ili
novopovijesni junaci, postupci deheriozacije likova na neki nain postaju presudnima u tumaenju kljunih osobitosti novopovijesnoga romana.
Kako se dade zakljuiti iz viegodinjega istraivanja hrvatskoga romana
Julijane Matanovi i Kreimira Nemeca novim povijesnim romanom dominiraju znakovi osobnosti koji i nesumnjivim povijesnim linostima, poput Krste
Frankopana ili Josipa Juraja Strossmayera pridaju neto od karakternih crta anonimnih, malih ljudi, koji e u Cvetnievu Kratkom izletu ili Fabrijevu Triemeronu zauzeti mjesto mitologiziranim junacima. Fabrijevo knjievno iskustvo
povijesti tumai se kao iskustvo rtava politikih programa, pri emu su likovi
esto bezimene lutke u neijoj radionici, da bi se posebno naglasio na ukleti
prostor na kojemu kao da ne postoji vrijeme nego samo povijest, pa i nije vano
koje ime nosimo i iju lozu nastavljamo, na putnom nalogu s naznakom Jasenovca kao krajnje destinacije nai e se imena i prezimena tipina za razne nacije.
(Matanovi 2003, 167). Umjesto nacionalnih junaka, uzoritih vitezova i mudrih
mueva, uglavnom subjekata povijesti koji su inili junake pothvate, povijesni
roman naeg vremena otvara stranice tzv. slabim likovima, rtvama i objektima
povijesnih zbivanja. Ako su u ulozi protagonista jo i pojave luonoe monumentalne povijesti, kako bi to rekao Fridrich Nietzsche, njih se nastoji prikazati
u svakidanjem ljudskom obliju, s vrlinama i manama ljudi poput nas, dakle
daleko od bilo kakve idealizacije. (Nemec 2003, 267).
Kao najzanimljivije autore novog povijesnog romana Nemec izdvaja npr.
romane Ivana Supeka, Ivana Aralice, Ivice Ivanca, Svevlada Slamniga i Stjepana
Tomaa, a kao razmjerno rijetke spominje autore romana s humorno-ironijskim
ili parodijskim odmakom od nacionalne povijesti, poput Ivana Kuana i Pere Budaka, dok anrovske osobine novoga povijesnog romana proiruje simbiozom
povijesnoga i obiteljskog genealokog romana ili romana biografije. (Isto, 267
268).
3.
Pratei svojedobno obrat tradicionalne hermeneutike u interkulturnu, koji se
jednim dijelom kretao od objektivne interpretacije, pri emu se interpretatorova hermeneutika djelatnost opisuje kao opetovani doivljaj autorovih psihikih
uvjeta, preko shvaanja da bi se pisca iz ranijega razdoblja moralo biti mogue
razumjeti bolje od autora samoga, jer imamo pregled nad veim povijesnim
359
kontekstom (pa se govori o proizvodnosti hermeneutike situacije), do razlike

meu hermeneutikom i semiotikom koja se zasniva na smjenjivanju duha kodom,
odnosno u drugom odvjetku obrata, na kojemu sam uznastojao, rije je o proirenju povijesnoga konteksta interkulturalnim, budui da se tumaenje zasniva
na kulturno-jezinim i civilizacijskim razlikama. Zajedno s D. Kruscheom zapisao sam da razumijevanje knjievnosti, kako pokazuje i usporeivanje italakih
iskustava, ne bi trebalo imati za cilj stvaranje konsenzusa, nego bi cilj zapravo bio
da se omogui formuliranje razlika, razlika u reakciji na tekstove, da se razlike
kao takve uine vidljivima. U seminarskim analizama, umjesto potrage za jedinstvenim smislom, usmjerit emo se prema dijalogu, zapravo polilogu, ukrtanju
perspektiva, respektirajui razlike u kulturnohistorijskom i knjievnopovijesnom
predznanju, nastale utjecajem razliitih jezinih struktura, utjecajem razliitih
drutvenopovijesnih razvoja, razliitih kulturnih tradicija (religije, umjetnosti),
pa i prirodnih iskustava (klime, krajolika), ne i na kraju prema koncepciji kontinuiteta vlastite povijesti, odnosno svijesti o vlastitom kulturnom identitetu. (Nth
2004: 420; Kova 2001: 112).
Moje je tadanje oslanjanje na interkulturnu hermeneutiku bilo usmjereno
na domaeg kulturno-civilizacijski razliitoga recipijenta, odnosno konstruiranju
interkulturne povijesti knjievnosti, koje bi u moguem sretnijem ishodu nae
krize povijesti, pa i povijesti knjievnosti, to su se preobrazile, upravo izmakle,
u povijesnu krizu s krvavim ratnim zavretkom, mogle plodotvorno susresti u
konceptu interkulturne interpretacije.
Meutim, ovom prilikom elio bih upozoriti na mogunosti interkulturne
slavistike, kako bi se po uzoru na danas ve vrlo razvijenu interkulturnu germanistiku, kao struku koja se bavi njemakim jezikom i njemakom knjievnosti kao
drugima/stranima, zvala znanost, koja bi, s jo vie teorijske utemeljenosti nego
li je to inila suvremena slavistika, mogla umijeati u raspletanje krize slavenskih drutava u tranziciji, njihova ukljuivanja u europsko drutvo sa zapadnim
vrijednostima, odnosno pridonijeti opem interkulturnom, pa i intercivilizacijskom polilogu. Ne trebam ni spominjati koliko je tomu izazovnim junoslavenski prostor, sa svojim ratnim traumama i interkonfesionalnom posebnosti, emu
nee biti dostatan slabo razvijeni ekumenizam, nego e se morati nadograditi
suvremenim dijalogom vjera, kako u teologiji, tamo i u filologiji, pa i znanosti o
knjievnosti.
Ali, interkulturna slavistika, kao mogui skup disciplina kojima bi se iz perspektive i za potrebe strane kulture prouavali odreeni slavenski jezik i knjievnost, kada je rije o hrvatskom, bosanskom ili srpskom (sa crnogorskim) jezinom podruju, ima dodatne unutarnje razloge za interkulturni pristup. Naime,
knjievnosti se toga podruja sve vie meusobno razumiju kao strane, pa se
dogaa da se pojedini pisci jednom prikazuju kao domai, a drugi puta kao strani.
Interkulturna bosanistika ili interkulturna serbistika, kako bi se za hrvatske prilike, u modelu interkulturne hermeneutike, zvala struka koja se bavi bosanskim
ili srpskim piscima, kao stranima u hrvatskom kulturnom kontekstu, susree se
s pojavom da se jo uvijek u nju s lakoom ukljuuju, ak sa samorazumljivom
nacionalnom zainteresiranosti, domicilni sustrunjaci. Navodno vrsta uvjerenja
o razlici hrvatskoga jezika u odnosu na bosanski ili srpski, kao filolokom kriteriju za odreivanje granica pojedine nacionalne knjievnosti i kulture, preutno se
naputaju za volju ove ili one zgodne prilike ili povoda sudjelovanja u nacionalno
360
Zvonko Kova
vanom poslu, kao to je rekontekstualiziranje Ive Andria u hrvatsku, Vladana Desnice u srpsku ili Mee Selimovia u bonjaku knjievnost. Nita manje
izvan nacionalne paradigme povijesti knjievnosti ne djeluju ni oni povjesniari
knjievnosti koji sva tri spomenuta i jo mnoge nespomenute pisce jednostavno
prouavaju i predaju u kontekstu srpske knjievnosti. Ono to razlikuje domae
od inozemnih junoslavista, kada je rije o odnosnom jezinom podruju, odnosi
se na neoptereenost stranoga slaviste nacionalnim obavezama, pa i iskljuivim
pristupom u korist paradigme nacionalne povijesti knjievnosti.
Odluujui se ovom prilikom za strategiju njenosti i subverzivnosti, upravo
za njenost subverzivnosti zelene kulture, svojevrsnoga hiperteksta koji tvore
bioloko zajednitvo i povijesne razliitosti, antropoloka pitanja identiteta moramo smjestiti opetovano u novi identitet vrste, bioloki identitet, kulture ljudske
vrste kao sastavnog dijela prirode. (Castells 2002. 133134). Opaanje i prepoznavanje novih projekata identiteta, pie isti autor u zakljuku svoje knjige, oteano je zbog decentraliziranoga i njenog karaktera mrea drutvenih promjena.
Budui da je naa slika povijesti navikla na postrojene bataljune, arene zastave
i proklamacije drutvenih promjena, zbunjeni smo u trenutku kada se suoavamo
sa suptilnom prodornou postupnoga mijenjanja simbola obraenih u mreama
vie oblika, daleko od sjedita moi. (Isto: 368). Odnosno, rei emo da odreene antropologijske konzekvence proizlaze iz najvanijega teorema evolucijske
kulturne ekologije, koji naglaava postojanje kulturalnih ekosistema. Ili, kako nas
opirnije poduava Peter Finke, zalaui se za koevulutivnu povezanost kulture
i prirode:
Kakva je strukturna organizacija tipinog kulturnog ekosistema? Prije svega
primjeujemo da svoje energije ne pretvara vie u biomase nego u simboliki
kodirane informacije, njezini krvotoci nisu prehrambeni lanci nego informacijski ciklusi. Osim toga, nije vie organiziran zakonom prirode, interakcija koja
se u njemu odrava ne moe se primjereno opisati s pojmom ponaanja, ona ne
ostaje uvijek u suglasju s potrebama ouvanja njegovog prirodnog nosioca, jer
na povrini posjeduje danas esto strukturu koja potpuno prekriva njezinu ishodinu kulturu. Drugaije reeno: u sutini kulture nisu materijalni sustavi, nego
imaterijalni. One nisu strogo, nego bitno labavije determinirani: u njihovim su
vaeim konvencijama i pravilima i time organizacijskim principima znaajno
slabiji stupnjevi povezanosti nego u zakonima prirode.
Ili, drugim rijeima, za razliku od takozvanih prirodnih naroda doivljavaju upravo takozvani kulturni narodi svoju kulturu kao potpuno samostalni, od
svoje prirodne baze otkinuti sustav, koji ju u principu naputa. Tomu odluujue
doprinosi injenica da joj se danas u svakodnevici ne vidi podrijetlo. Mi smo
je uobliili prema potrebama odnosnog menedmenta i uprave, opremili novim
povrinskim strukturama, nadorganizirali je. Ta se znatna promjena vie ili manje
kruto institucionalizira i time se tobonja razliitost kultura ovjekovjeuje. Tek
nam je kulturna ekologija otvorila oi za skrivene dubinske strukture, koje iznosi
na svjetlo dana evolucijsko strukturno nasljee, koje pak otkriva nepromjenjivu
povezanost s prirodom.
Kultura se, dakle, u evolucijskoj kulturnoj ekologiji opisuje ekoloki a objanjava evolucijski, pri emu su strukture kulturnih sustava u prvom planu interesa.
Kulturni ekosustavi su meutim duhovni ekosustavi, iji korijeni seu dalje od
pojave prvoga ovjeka, a njihova se hijerarhija moe podijeliti u tri razine, indi-
361
vidualnu, socijalnu i etniku, koje imaju svoju analogiju u biologiji. (Finke 2003:
299261).
Za ovu priliku, uz upozorenje na zanimljive aspekte kulturne evolucije i
kulturne energije, zadrimo se na ekokulturnom prikazivanju kulturnih granica,
koje su se u naim prilikama razdruivanja u posljednje doba postavljale osobito
tvrdo. Striktna razgraniavanja proturjee svakom ekolokom iskustvu, prirodne
granice meu prirodnim ekosistemima mogu nas mnogoemu poduiti. Na prirodnom jezeru ne postoji razgranienje izmeu vodenog i zemnog ivotnog prostora. Njegove fleksibilne granice su vie-manje prostrane amfibijske zone, a ne
linije i nikako ne barijere. Otkrie zida kao razgranienja u krajoliku nije prirodno otkrie, u prirodi postoje samo razliite, raznoliko iroke prijelazne zone. Rubovi svih ekosistema su kontaktne zone za organizme iz svih susjednih sustava, u
kojima dapae nalazimo ivotni prostor vee raznolikosti ivotnih strategija nego
u sreditima sustava. Kulturni ekosustavi ne preivljavaju trajniju izolaciju, kao
ni prirodni, jer za njihovu fleksibilnost i pokretljivost trebaju kreativan strategijski potencijal u njihovom unutarnjem koje je i kod njih ogranieno. Novo dolazi
najvema izvana. Jednako kao to zatiena prirodna podruja kao isti muzealni
prostori nemaju anse izdrati na dui rok, kultura bez ivotne izmjene sa svojim
susjednim kulturama postaje ukrueni kulturni fosil. Niti jedna kultura ne moe
za stalno izdrati ureenje kulturno zatienoga podruja. (Isto: 263264)
4.
Smjestivi ukratko antropoloke aspekte interkulturne hermeneutike u ire
idejne-ekokulturne okvire, moemo se posvetiti tumaenjima. Potaknut uzornom
interpretacijom Renate Lachmann, o emu sam referirao na nedavnom skupu u
Zagrebu o Ivi Andriu, u namjeri da upozorim na iznimnu razinu inozemne slavistike recepcije Andrieva djela, za kojima u posljednje doba zaostajemo, odluio sam da najavljenu temu obradim tumaenjem dvaju kljunih, prijelaznih
poglavlja Andrieva novopovijesnog romana Na Drini uprija, naime jedanaesto
i dvanaesto poglavlje, u kojima se odnos svojega i stranoga snano kontrastira,
prvo na kolektivnom planu, a onda i na individualnom. Prije nego li e se zadrati
na opisima nastupanja novoga poretka, R. Lachmann identificira antagonistiko dvostrano svoje, prema kojemu su protivnici otimali jedan drugom ne samo
ene, konje i oruje, nego i pjesme (I mnogi je stih prelazio ovako od jednih drugima, kao dragocen plen. : 95), da bi ustvrdila da to omoguuje pojavljivanje
procesa dodira, meusobne privlanosti i amalgamiranja koji kao da prekrivaju
procese odbijanja i razgranienja. (Lachmann 2003: 136) Premda e u nekim
sluajevima biti nedvojbeno da se identifikacija odnosi na pravoslavnu zajednicu,
pripovjeda esto preuzima perspektivu onih koji tamo ive, odnosno obraa se
cjelokupnom stanovnitvu toga prostora.
Istinski se odnos prema zaista stranome zauzima laganim ironijskim tonom,
koji prati izvjea o scenama susreta s novom moi i sudara bosanske kulture s
kulturom koju je donijela tua vojna sila. Ukratko, kao nepoznati, tuinci, u Andrievu se romanu pojavljuju Austrijanci:
Za mjetane je to poredak bez povijesti, poredak samovolje koji omoguuje
radnje, izvrenja i uredbe iji smisao i plan tek naknadno postaju jasni. Kao da
tuinci u svemu to rade igraju neku igru ija su pravila skrivena od paljivih
362
Zvonko Kova
i utljivih promatraa. Konceptom poretka-propisivanja, konceptom vremena

usmjerenom na razvoj i brzo kretanje naprijed, kojim se uobiajeno cikliko vrijeme zamjenjuje propisanim vektorijalnim, s novim predmetima, garnizonom,
oficirima i inovnicima, skupa s njihovim tuinskim romansama i tragedijama, u
anektirani se prostor transportira masivna tuost koja se suprotstavlja bosanskokransko-idovskom obiljeju. (Isto: 137).
Nova generacija postupno zaboravlja tursko vrijeme, to znai da se vlastito bosansko jae razvilo i sraslo u konfrontaciji s tuinskom vlasti. Meutim,
istie se i dimenzija orijentalno obiljeenog miljea, koji kao da u suodnosu
s novom viegradskom kulturom sinkretike kvalitete, muslimanskim pamenjem zajednice, jer su asimilaciji skloniji krani i idovi, uspijeva integrirati
tuince. Openito, dodir s tuim donosi tue konflikte, nove socijalne pojmove,
npr. generacije ili napretka i proturjeje koje duboko pogaa zajednicu, proturjeje izmeu staroga i novoga, staroga znanja i novoga znanja. Itd. (Isto: 139)
Svoje pak se, nastavljam, najvie ogledalo u kuama, u kojima se nije nita
mijenjalo, i to ne samo turskim nego i srpskim:
Tu se ivelo, radilo i zabavljalo po starom nainu. Hleb se mesio u navama,
kafa pekla u odaku, rublje parilo u abrovima i pralo u lukiji koja enama
nagrize i izranjavi prste; tkalo se i vezlo na stanovima i erefima. Stari obiaji
o slavama, praznicima i svadbama odravani su u potpunosti, o novim koje su
stranci donosili samo se tu i tamo aputalo i to kao o neem neverovatnom i dalekom. (Andri 1999: 152)
Cjelovita narativna dionica, upravo zasebna pria o Milanu Glasinaninu, sa
Okolita, diskretnim sugestijama narativnoga subjekta i svojim izdvojenim smislom razumijevanja odnosa domaina/gazde i stranca, koncentrirana je oko kocke, konkretnije kartanja. Odmah e se rei da pravi kasabalija nije pravi kockar,
jer njegove su strasti neumerena ljubav prema enama, sklonost ka piu, pesmi,
skitnji ili dokonom matanju pored rodne reke (Isto: 162), ali i da je Milan Glasinanin bio drugaiji, njegovu strast za kockom zanavijek e okrutno smiriti
stranac, koji je u igri otuzbir (trideset i jedan) jedne jeseni u mjesnom hanu iz
veeri u veer pokazivao svoju iznimnu vjetinu u kartama. Kljuna se narativna
sekvenca odnosi na opis kartanja kada se Milanu Glasinaninu i nije odlazilo na
kartanje, ali kada prihvati igrati na mjeseini poto ga doljak posjeti i nagovori.
Znakovito je da e ga pripovjeda jednostavno zvati strancem, a spominjati ga
uvijek u odlunim trenucima:
Stranac je stajao dolje i ekao, kao da i ne pomilja da bi moglo biti drugaije nego to on kae. (:164)
Stranac izvadi karte.
Stranac mu je predloio da ode do kue i uzme, a on e ga pratiti.
Stranac je stao da podvostruava igru. (:165)
Oseao je da mu stranac izvlai ne samo novac, dukat po dukat, nego i sr
iz kostiju i krv iz damara, kap po kap, i da ga naputaju snaga i volja sa svakim
novim gubitkom.
Tada stranac predloi da igraju za ml, pa za zemlju i imanje.
Stranac je delio. U pet karata Milan je imao svega dvadeset i osam. (:166)
Tada stranac poe da izvlai za sebe, otvoreno.
Stranac okrenu jo jednu kartu. Bila je dvojka.
363
Ali tada se stranac trgnu, isturi jae grudni ko i zabaci glavu da mu se na

meseini blesnue elo i oi, i okrenu jo jednu kartu. Opet dvojka. Otuz bir!
Njiva je moja.
Tada stranac progovori onim svojim jednolinim, dosadnim glasom, malo
kroz nos. Zna ta je, prijatelju? Da okrenemo jo jednom, ali sve za sve. Ja
dajem sve to sam veeras dobio, a ti ivot. Ako dobije, sve je opet tvoje kao to
je i bilo, pare, ml i zemlja. Ako izgubi, ti skai s kapije u Drinu. (:167)
Uglavnom, kao to se moglo i oekivati Milan opet izgubi: tropa.
Gledao je, ali nije mogao oima da veruje. Izgledalo mu je nemogue da se
tako sve odjednom gubi. Od nonih prsta do temena neto vatreno i umno prostruja kroz njega. Sve mu odjednom postade jasno: i ta je vrednost ivota, i ta je
ovek i ta njegova prokleta i neobjanjiva strast da se igra sa svojim i sa tuim,
sa samim sobom i sa svim oko sebe. Sve je jasno i belodano kao da je svanulo i
kao da je sanjao da je igrao i izgubio, ali sve je u isto vreme istinito, neopozivo i
nepopravljivo. Htede neto da zausti, da jaukne, da pozove nekog u pomo, bar
uzdahom jednim, ali nije nalazio ni toliko snage u sebi.
Pored njega stranac je ekao. (:168)
Premda pripovjeda dozvoljava da povjerujemo kako je moda sve bio ruan
san, u meuvremenu stranac, za kojega zapravo nije jasno odakle je doao, a kojega sad zove njegov protivnik, nestaje kao mjehur od sapunice, ipak Glasinanina ostavlja doslovce bez sjeanja na sebe samoga, ostavlja ga u ivotu kao da je
druga osoba, kao priu o sudbini na koju se nadovezuje jo jedna. Naime, slaba e
nam pripovjedaeva utjeha biti sudbina najstarijeg sina iz idovske obitelji mladoga Buksan Gaona, koji e se prokockati i naisto propasti, nakon nezasluena
dobitka, pronaena dukata. Osim to narativni subjekt ovom zakljunom sekvencom dvanaestoga poglavlja nalazi strast za kockom i u idova, svojevrsna dvostruka znaenjska kodiranost prie upozorit e nas da kada se ve toliko ponizimo
u nerazumnom kockanju sa strancima, da ivimo nakon to smo sve izgubili, pa i
zapravo svoje ivote, ne bismo trebali stajati pasivno ako nai mladi to isto ine
na zaostalom avoljem dukatu, makar i uetverostruenom, zaostalom izmeu
dvije kamene ploe, na kapiji. Odakle se zovom zle kockarske sudbine zauvijek
odlazi u svijet.
5.
Pokuamo li nau interkulturnu interpretaciju znakova osobnosti stranaca/
Drugog u novopovijesnom romanu vratiti iz hermeneutike, pa i ksenologijske,
kako se ona danas razvija unutar interkulturne hermeneutike stranoga, u psihoanalitiku teorijsku poziciju, uvidjet emo da se likovi stanaca, u tradicionalnim
povijesnim romanima esto prikazivani neprijateljskima, da se postupno demontiraju od radikalnog Drugog u drugoga s kojim se moemo identificirati, ako
samo otklonimo razloge zazornosti njegova neprijateljstva, odnosno stranstva.
Prema Juliji Kristevi, zazorno se javlja da bi podralo ja u Drugome i u sluaju
prevelike strogosti Drugoga, kao i pri razotkrivanju slabosti Drugoga, a pisac,
opinjen zazornim, izmilja njegovu logiku, introjicira ga, projicira se u njega te
mu prilagoava jezik, stil i sadraj. (Kristeva 1989, 2223).
Ostavimo li klasike hrvatskoga i srpskoga modernizma Andria, Crnjanskog i Krleu po strani, pa se zbog ogranienog prostora koncentriramo na kon-
364
Zvonko Kova
trastiranje neomodernistikoga i postmodernistikog iskustva suvremene knjievnosti, uvidjet emo da se u junoslavenskim knjievnostima konstruiranje
lika stranca prvobitno vee uz figuru protivnika, slino kao i u tradiciji bogate
junoslavenske epike. Ne ulazei dublje ni u razlikovanje povijesnoga romana s
novopovijesnim, zapazit emo da se likovi stranaca u toj funkciji najee javljaju u osobama naroda monijih susjeda.
Ne emo pogrijeiti ako kao ishodinu toku uzmemo krai roman Balada o
trobenti in oblaku (1956./57. u asopisu) slovenskog pisca Cirila Kosmaa, koji
se svojom modernistikom dvodijelnom kompozicijom ipak nije u svemu oslobodio realistike tradicije, pa se u njemu lik Drugoga obiljeava ve njegovim
prozirnim stereotipnim imenovanjem. Nemka smrt skupno je ime lika koji predstavlja kaznenu ekspediciju sastavljenu od Nijemaca, Talijana, etnika i domaih
izdajica, pa iako se radi o problemu etike krivice meu svojima, on nedvosmisleno predstavlja samo utjelovljene zazornoga, koje e omoguiti heroinost
Temnikarova ina, linosti koja u Baladi ne stoji po strani, ona je sudionik novonastaloga, zajedno se novim povijesnim momentom koji namee nov zadatak,
linost koja trai sebe, ona se obistinjuje ili negira. (Cesar 1990, 212).
Sloimo li se s milju da je pisanje kao traenje drugoga zapravo potraga
za samim sobom, pa i prevladavanje zazornosti vlastitoga, pogled Drugoga na
nae, sve i kada nam se ini da dijele istu sudbinu, ukazuje na razlikovanje unutar
likova koje bi trebala simbolizirati Nemka smrt. Njezin nesimboliki predstavnik Joseph Bitter, iz slovenskoga novopovijesnog romana Menuet za kitaro
(1975.) Vitomila Zupana, dva desetljea kasnije odgovorit e diferenciranom slikom zazornoga:
Die Handjar Division na, das waren schon Soldaten aber die Domobranennichts! Po pravici Vam povem, jaz jih nisem maral. Saj ne reem, res smo
jih potrebovali, naj bo; ampak naj se vsaj obnaajo. Moj znanec mi je pripovedoval, kako je branil Srbe pred Bolgari, ki so prili z nami, ja, ja Und die Ustaschen dann die Tschetniks na danke schn! Te veseli samo teror po naseljih za
naim hrbtom. Balkan! So dobili od nas municijo, pa so li na poloaj, pa s ovse
skupaj spraili v zrak, pa so prili: daj e, vaba. Ko da je vojska kakna igra.
(Zupan 1975, 136).
Uostalom, Drugi se kao neprijatelj u srpskom poratnom romanu relativno
rano distanciro, makar u samogovoru njemakoga kapetana Klausa:
Izvinite, misliete da ironioem. Vi ste moj uhapenik, a ne dragi i ne prijatelj. Tako to izgleda. Dobro. Ja glasno razmiljam, ali razmiljajui tako naglas
ja vas posmatram vrlo paljivo. Vi ste vrlo uporan ovek. Nepokolebljiv. Sve to
sam vam govorio sluali ste ali ste u sebi od poetka, unapred, odbijali svaki moj
argument. Strele mojih razloga ne dopiru do vas. Stavili ste na um pancir odbojnosti. Vi ste odluili da ne govorite. Moe vas Ginter koji drugo ne zna muiti
do smrti, vi neete progovoriti. Vi utite sve vreme. A ja sam formalno, moda
i stvarno, silom nunosti va neprijatelj i moja je dunost da vas nateram da
govorite. Ali s pozicija s kojih ja intimno pred vama posmatram kretanje ivota,
ja va neprijatelj nisam. Voleo bih da niste tako tvrdoglavi. Da ste pristupani
mojim razlozima Oh, boe, zato neete da shvatite nunost? ta mogu?... ta
mogu, za ime boje, ta mogu, ako ne budete hteli da uvidite vitalnost i uasnu
silu nunosti koja nas je rasejala od Tobruka do Lenjingrada, da koprcajui se i
sami u smrtnim mukama grizemo blato i unitavamo zemlje i cvet zemlje ljude.
365
Takvi divni romantini heroji, takvi ljudi kao i vi to ste, ispreili su nam se, odolevaju nam, zadravaju nas, takvi ljudi, bolji i pametniji od nas Bie uniteni.
Vi ne znate ono to ja znam, ja, Nemac, koji sam razmiljao mnogo o svemu
tome (Davio 1968, 258259).
U poduem monologu, koji dominira dvadeset i treim poglavljem romana
Pesma, srpskoga klasika Oskara Davia, svojom viestrukom znakovnosti izdvaja
se naveden fragment u kojemu se Drugi upravo pita o razlozima svoje odbojnosti,
zazornosti. Pokuavajui se iz uloge neprijatelja prometnuti u prijatelja kapetan
Klaus uvjerava pjesnika Vekovia da bi i on bio komunist da nije Nijemac, budui da bi mu nepoznavanje pravog karaktera pruske nunosti ponudilo drugu,
prividniju mogunost slobode. (Isto, 258). Klaus je uvjeren da ovjeanstvo nije
kadro ostvariti slobodu putem koji ne bi bio hegelski, a on kao Hegelov zemljak
bolje zna da je Vekoviev put tek fatamorgana nunosti, premda bi volio da je
njegova pruska, barbarska nesloboda stranputica i obmana.
Probiti oklop zazornosti, znailo bi biti pristupaniji njegovim razlozima,
otvoriti se za dijalog, vidjeti u sugovorniku da Drugi, stranac koji samo slui
nunosti povijesti nije nuno i neprijatelj, za volju ouvanja najboljih ljudi, koji
e moda sutra suraivati na istom poslu, u pobjedi svjetske revolucije.
Kako sugerira ve spomenuti roman Vitomila Zupana razgovor partizana i
Nijemca na ljetovanju u panjojskoj, ak tri desetljea kasnije, dijalog izmeu
zaraenih i ideoloki suprotstavljenih protagonista ne moe se uspostaviti bez
predrasuda i trauma. Glavni lik Jakob Bergant, s nadimkom Berk, u razgovornim
sekvencama s Bitterom (str. 356362) ili njegovom gospoom (str. 383385), u
ulozi prvoosobnoga pripovjedaa, viestruko upozorava da je tek uspostavljeni
dijalog pun predbacivanja, obostranoga uznemiravanja, nelagode, jer su u dubini
due jo uvijek stari neprijatelji, a u njima ve nastaje i novo neprijateljstvo:
Nismo jo prestali pripadati nekadanjim armijama, a ve na tajanstven
nain pripadamo armijama budunosti, premda smo uspjeli vidjeti izopaivanje
svih ideja, premda su nam pale s oiju sve zlatne ljuske i morali bismo logino
stajati po strani i samo ogoreno promatrati zbivanja. (Zupan 1985, 358).
Neobino je zanimljiva i slika stranaca/Drugog u novopovijesnom romanu
Borislava Pekia Kako upokojiti vampira (1977.), posebno u petom pismu koje
pripovjeda sastavlja u ime porunika Konrada Rutkowskog, njegovim dijalogom s pretpostavljenim pukovnikom Steinbrecherom. Premda pukovnikovo prezime, kao i niz drugih, oekivanih, stereotipnih predodbi, ne odskau od slike
predstavnika Gestapoa, dijalog meu sumiljenicima otkriva, kao i monolog iz
Pesme, da se pod pritiskom nemirne savjesti javljaju znaajne razlike u konstrukciji znakova opezazorne osobnosti. I ovdje se, umjesto heroja na fronti, zazivaju pametni ljudi koji bi na podlozi tueg heroizma napravili neto znaajno,
zatim se ironino primjeuje da i pukovnici imaju svoja djetinjstva, a ne samo
boleivi istraivani intelektualci, da bi se sumarno rasprava o metodi pretvorila
u zahtjev da se kod zatvorenika rauna na njegov emocionalni angaman, jer
samo svaki deseti objekt istrage priznaje pod batinama, dok od preostalih ak
etvorica to ine iz brige za svoje blinje. Ukratko:
Ovo nije azil za umobolnu sirotinju. elim da se svi oseamo kao u zajednikom grobu. U masovnoj grobnici. Vrlo usamljeni i upueni jedni na druge.
Fiziku prinudu svesti na minimum. (Peki 1984, 59).
366
Zvonko Kova
S drugim uvijek dijelimo svoje slabije, ljudsko lice, u ma kakvim okolnostima.
6.
Kakvo je hrvatsko iskustvo s Drugim u nedavnom Domovinskom ratu? Najpoznatiji hrvatski pisac novopovijesnih romana Nedjeljko Fabrio, u svom neposrednom odgovoru na ratna zbivanja oko Vukovara, u romanu Smrt Vronskog
(1994), u intertekstualno osnaenom zazornom junaku Vronskom, koji se ponovno naao na strani svoje pravoslavne brae, iznuuje priznanje pogreke i posve
krivu procjenu politikih htijenja Srba tako da e ga krah na osobnom planu
i promaaji slavjanofilske ideje kojoj je nasjeo odvesti u dragovolju smrt. (Nemec 2003, 291).
Najplodniji suvremeni hrvatski romanopisac Pavao Pavlii svojim novim
povijesnim romanom Odbor za sreu (2004), vremenski (povijesno) odreenim
tek dvama dravnim pogrebima, Titovim i Tumanovim, tematizira vienacionalno drutvo u podunavskom Varou. S bogatim iskustvom svoje memoarsko-nostalgine proze o rodnom Vukovaru, angairano pisane povodom nesretnoga rata
izmeu susjeda i sugraana, Pavlii se dao u potragu za Drutvom sv. Andrije,
koje kao da je brinulo oko odreene vienacionalne ravnotee u Varou, ije se
stanovnitvo sastojalo od pripadnika dvadesetak nacija, a iju je deregliju, staru i
oteenu dunavsku lau, naslijedio Marko Horvat, koji je s prijateljima razne nacionalnosti eli i uspijeva obnoviti. Pored glavnoga lika Horvata, dobra i strpljiva
pripadnika hrvatskoga naroda, oenjena za Rusinku, s kojom posvaja djevojicu
Maricu (vjerojatno dijete izbjeglice iz Knina), za nau temu zanimljivi su likovi
iz drugih naroda, nekako podjednako stranci i domai, koji kao da svi zajedno
igraju ulogu kompleksnog Drugog, ija se moebitna zazornost gubi i svodi na
simboline razlike. Kao to e se i identitet Horvata oslanjati na fra Tomu i povjesniara Dalmatinca, tako se i razlika njegovog najblieg prijatelja Bogoljuba,
lijeenog alkoholiara, puaa i velikog kavopiju, sina pravoslavnog popa (koji
se pod stare dane odao aktualnom nacionalizmu, pa odvraa Bogoljuba od druenja s Horvatom i suradnje na obnovi ajke, simbolu suivota), vee uz stereotip
za koji domaem itatelju i nije potrebno objanjavati koje je narodnosti, naime
srpske. Ferenc Kiraly nee biti samo vrstan stolar zaposlen oko obnove lae nego
i relativno neutralan maarski svjedok koji zna poneto o njenoj prolosti, dok
e se opet uz dvoje Nijemaca vezati na mirnodopski stereotip, prenaglaavati
njihova vezanost uz strojeve, naime Jakob Werner je automehaniar, koji e se
pobrinuti da brod dobije motor, a Georg Lindemann, utokosi neznanac potomak podunavskih Nijemaca, predstavljen je skladnom slikom ovjeka i stroja:
Odmah se vidjelo da pripadaju skupa, kao da je ovjek dio motora, a motor
dio ovjeka. Stajali su na dnu lae jedan pokraj drugoga, motor zdepast, mastan i
pomalo zahrao, a ovjek ovisok, plavokos i odjeven u radni kombinezon. ovjek
je drao jednu ruku na motoru kao da gladi psa, i motor doista kao da se privijao
k njemu, poput vjerne ivotinje. (Pavlii 2004: 199).
Uz njegovu presudnu pomo dereglija se otisnula Dunavom, meutim uskoro je Georg, na zapovijed Marka, morao ugasiti motor, jer su im se pribliila dva
amca, koja e ih uskoro pratiti s obje strane rafalima, ne gaajui ljude nego
lau, jer je bila neto izazovno, neto to nisu mogli podnijeti. (Isto, 243).
367
S tom sumornom slikom sedmorice uvara razlike, obnovitelja broda, koji

simbolizira mogue etniko ravnovjesne i u najteim vremenima, zavrimo tek
zapoeto istraivanje slike stranaca/Drugoga, odnosno odnosa svojega i tuega,
u novopovijesnom romanu, s uvjerenjem da obnoviteljski napori zagrebakih ili
beogradskih i novosadskih junoslavista oko odravanja struke i nastavka studija
junoslavenskih jezika i knjievnosti kao stranih, za razliku od povlatenih domaih, u njihovim matinim kulturama uskoro nee biti nalik na slinu obnovu
Nojeve lae.
Literatura
Andri, I. 1999. Na Drini uprija, Konzor, Zagreb.
Castels, M. 2002. Mo identiteta, Golden marketing, Zagreb.
Cesar, I. 1990. Od rijei do znaka, Globus, Zagreb.
Davio, O. 1968. Pesma, Epoha, Zagreb.
Finke, P. 2003. Kulturkologie, U: Konzepte der Kulturwissenschaften, Ur. A. i
V. Nnning, Metzler, Stuugart-Weimar.
Hladnik, M. 1999. Slovenski zgodovinski roman danes, U: Erika Krinik (ur.).
35. seminar slovenskega jezika, literature in kulture, Zbornik predavanj,
Ljubljana, 117136.
Hladnik, M. 2004. Vendarle tudi makiavelistini roman? www.ijs. si/lit/alamut4.
utml-l2
Konstantinovi, Z. 1990. Die Rckkehr des Filip Latinovicz, Zum Palimpsest
einer pannonischen Identittssuche, U: Knstlerische Dialektik und
Identittssuche, Harrassowitz,
Wiesbaden.
Kova, Z. 1988. Poetika Miloa Crnjanskog, ICR, Rijeka.
Kova, Z. 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Knjievna
smotra, Zagreb.
Kristeva, J. 1989. Moi uasa, Naprijed, Zagreb.
Kundera, M. 2002. Umjetnost romana, Meandar, Zagreb. (Die Kunst des Romans,
Fischer, Frankfurt am Main, 1989.)
Marinkovi, D. 2001. Iz tijesna vremena, Prosvjeta, Zagreb.
Matanovi, J. 2003. Krsto i Lucijan, Rasprave i eseji o povijesnom romanu,
Naklada Ljevak, Zagreb.
Nemec, K. 2003. Povijest hrvatskog romana (od 1945. do 2000. godine), kolska
knjiga, Zagreb.
Nth W. 2004. Prirunik semiotika, Ceres, Zagreb.
Novija 1989. Novija srpska knjievnost i kritika ideologije, Ur. Predrag Palavestra,
Beograd-Ni.
Lachmann R. 2003. Das mnemonische Moment in Ivo Andris Na Drini uprija,
in: Bosnien-Herzegovina. Interkultureller Synkretismus, hrsg. N. MoranjakBambura, Wiener Slawistischer Almanach, Sonderband 52, Mnchen 2001,
4369. Hrvatska verzija: Mnemoniki trenutak u romanu Na Drini uprija
Ive Andria, Razlika/Diffrance, 2/5, 121142 Tuzla 2003.
Lauer, R. 1987. Poetika i ideologija, Prosveta, Beograd.
Pavlii, P. 2004. Odbor za sreu, Profil, Zagreb.
Peki, B. 1984. Kako upokojiti vampira, Partizanska knjiga, Beograd.
368
Zvonko Kova
Rotar, J. 1983. Historistiki roman kao anrovska inovacija u jugoslavenskim

knjievnostima XX stoljea, U: Franjo Grevi i Ernest Fier (ur.),
Komparativno prouavanje jugoslavenskih knjievnosti, Zagreb-Varadin.
(Opirnije u: Knjievnost in spoznavanje, Cankarjeva zaloba, Ljubljana,
1985., 163205).
Zlatar, A. 2003. Kako ispriati povijest, U: Matanovi, J. 2003., 235240.
Zupan, V. 1975. Menuet za kitaro, Cankarjeva zaloba, Ljubljana.
Zvonko Kova
Own and Foreign in the New Historical Novel
Summary
As opposed to the traditional historical novel, in the so-called new historical novel the image
of the other is formed in a more complex manner, no longer as an antagonistic opposition but as a
more developed, literary-artistic balanced image of the self, simply built into the other or relativised by a similar civilisational, that is, anthropological fate. Both narrative strategies are problematised in the light of a possible intercultural interpretation, which happily extends beyond the
limitations of monoculturally oriented interpretations that we witnessed in the previous decade.
()

(Klt disznzsirbl)
(Tolnai Ott). 2004.

. 2005.
.
: -.
1998.
. (Parti Nagy Lajos), . ,

. ,
, , [...] ,
.
-, (1984)
( -
2006, ), -
.
: .
(2006)
.
,

.
. , ... , . .

. . , ,
, ,
.
,
. -
370
, : , , , ... .
, , , .

.
,
, , , , , , , ,
.
, , ,

.
, , ,
, ,
,
, ,
. (
). ,
,
,
.
, , ,

.
.

, .
, , , .

:
. [...].
, .

,
.
371
, , ,
,
. , .

. ,
,

.
,

, : , ,
, ,
,
.
- .
, ,
?

1926. :
...
,
...

, .
,

.
. :
(tkozottak hegye) , .
. , , .
, ,
. .
...
.

, (Fjdalom szigete),
372
, (,
, ),
,
,
,
. , , , , ,
. ,
,
.
:
,
, , , ,
, , .
: ,
, , , ,

, .
...
,
.

, , .
, , 1991. ,
, , ,
,
, , , , ,
, , ,
: , , ,
, , ?... ...
, , ,
. ,
(Simone Weil):
; .
,
: , , ,
, ...
, .
,
, ,
, ,
, , , ,
- .

. , ,
373
, , , , ,
, :
, , . , ,
,
, ,
, . ,

,
, ,
. ,
, , , ,
, , , ,

( ).
, , , , (
), , , , .
, ,
.
,
,

,
. , , , , ,
.
,
.

.
374
Marija Cindori
The Image of the Balkans in a Novel A POET OF LARD
by Oto Tolnai
Summary
The paper deals with the image of the Balkans in the novel A Poet of Lard (Klt disznzsirbl, Bratislava, 2004) by Oto Tolnai, a Hungarian poet and prose writer from Vojvodina. It analyses
its genre innovation in creating a novel-radio interview and the creative method which transposes
the act of speech to the level of literary art. The paper presents the elements of a spiritual portrait
of the Balkans, their function in the novel and in constituting the otherness of the spiritual horizon
of the author.
Tatjana Rosi (Beograd)
Koncept srednje evrope u savremenom srpskom

romanu i politika novih kulturnih identiteta
Polemika opaska
esto poglavlje uvene knjige Imaginarni Balkan Marije Todorove, naslovljeno Izmeu klasifikacije i politike: Balkan i mit o Srednjoj Evropi, posveeno
je detaljnoj elaboraciji naina na koji se ideja Srednje Evrope kao istorijski,
poetiki, politiki i ideoloki koncept ustanovila i transformisala u intelektualnoj atmosferi sa one tj. istone strane hladnoratovske gvozdene zavese tokom osamdesetih i devedesetih godina prolog veka. Po Todorovoj ideja Srednje
Evrope, koja je u evropskim komunistikim zemljama na znaaju dobila zahvaljujui disidentskoj knjievnosti s poetka osamdesetih godina prolog veka,
nije bila nova ali je novinu predstavljao drugaiji ideoloko-estetski koncept u
okviru koga je ona re-aktivirana. Todorova u estom poglavlju svoje knjige takoe poklanja izuzetnu panju razmatranju razlike izmeu nemake ideje Mitteleurope i istonoevropske ideje Srednje Evrope ukazujui na dugu tradiciju emancipacije, samo-definisanja i samo-prepoznavanja koje su tokom druge polovine
dvadesetog veka vezane kako za pojam Srednje Evrope tako i za sve poetike i
ideoloke koncepte u kojima se ovaj pojam pokazuje bitnim.
Kao glavne promotere ovog novog koncepta emancipacije (ija je vanost za
kulturnu politiku istonoevropskog regiona s kraja dvadesetog veka nesumnjiva)
Todorova navodi imena Jeno Sua, eslava Miloa i Milana Kundere. Jedino ime
sa prostora bive Jugoslavije spomenuto na ovoj listi jeste ime Predraga Matvejevia, autora eseja Srednja Evropa sa take gledita Istone Evrope. Todorova
ne okleva da izjavi kako je upravo ime Predraga Matvejevia jedino relevantno
ime za konstituisanje koncepta Srednje Evrope koje ne pripada trouglu Maarska-Poljska-ehoslovaka. Ako se posle te izjave zbunjeni italac koji potie sa
prostora bive Jugoslavije odlui da proveri indeks imena u knjizi Imaginarni
Balkan on/ona e otkriti da u tom indeksu nema ni imena Miroslava Krlee niti
imena Danila Kia. Naravno, on/ona nee moi da prestane da se udi nad ovakvim indeksom, posebno ukoliko je upoznat/upoznata sa bibliografijom ve spomenutog Predraga Matvejevia koji je u svojim brojnim radovima uvek isticao
kako je, sa jedne strane, oboavalac Miroslava Krlee koji ne prestaje da polemie sa Krleom, a sa druge, Kiov odluni kritiar koji ne prestaje da se divi Danilu

Videti: Marija Todorova, Imaginarni Balkan, prevela Drinka Gojkovi, XX vek, Beograd,
2000.

Isto
376
Tatjana Rosi
Kiu. Jer i Miroslav Krlea i Danilo Ki bili su, po reima samog Matvejevia,
oni veliki uitelji koji su ga inicirali upravo u problem, ili koncept, ili mit koji je
ideja Srednje Evrope (posebno u svojoj uvek ambivalentnoj relaciji prema ideji
Balkana) predstavljala u jugoslovenskoj knjievnosti osamdesetih i devedesetih
godina prolog veka.
Naravno, svaki od ova dva autora imao je svoj sopstveni poetiki pristup i
politiki stav po pitanju Srednje Evrope. Ali to nije poenta ove polemike opaske. Poenta, ili pitanje, jeste kako to da se moglo desiti da ova dva velika imena
od sutinske vanosti za koncipiranje ideje Srednje Evrope u jugoslovenskoj
(sada ex-jugoslovenskoj) i u samoj srednjoevropskoj literaturi prosto ispadnu
sa liste izvora/grae za knjigu Marije Todorove koja je u akademskim krugovima koncept Balkana (i njegovu relaciju sa Srednjom Evropom) uinila pitanjem
od globalnog intelektuanog znaaja. Veina njihovih radova, posebno tekstovi
Danila Kia, dostupni su u prevodu na engleski jezik, ukljuujui i one eseje
u kojima se Danili Ki autopoetiki ironino bavi fenomenom Srednje Evrope
spominjui ga, sa cinikom kritikom ditancom, kao metereoloku kategoriju.
Bogata tradicija intertekstualne poetike prakse potvruje da maarski, poljski,
eki i slovaki pisci i danas, u meusobnom dijalogu, odaju potovanje ulozi
koju je delo Danila Kia imalo kako za promociju tako i za kritiku opservaciju
novog koncepta Srednje Evrope koji je u oslabljenim istonoevropskim komunistikim reimima/dravama tokom osamdesetih promovisao ideju o kontinuitetu
evropskog kulturnog identiteta, u svoj njegovoj raznovrsnosti.
Ukratko, pojam Srednje Evrope u srpskoj (i jugoslovenskoj!) knjievnosti promovisan je kao zatitno ime novog kulturolokog, poetikog i politikog
koncepta. Prvo u delu Danila Kia i u tekstovima autora koji su pripadali njegovom poetikom krugu (Filip David, Mirko Kova, Bora osi) a potom i u
tekstovima srpskih postmodernistikih pisaca. Politika reprezentacije Srednje
Evrope bila je, generalno, veoma slina onoj koja se odnosila na reprezentaciju
Srednje Evrope u evropskom literarnom kontekstu (Milo, Kundera). Uvoenje
pojma Srednje Evrope kao novog poetiko-politikog koncepta na knjievnu i
kulturnu scenu bive Jugoslavije predstavljalo je trenutak otvaranja poetikog i
politikog bojnog polja na kome se, na sofisticiran i jo uvek mimikrisan nain,
odigravao obraun sa komunstikim reimom, kao to je to bio sluaj i u drugim
istonoevropskim literaturama. Posle svetske promocije opusa Danila Kia pojmovi poput Srednje Evrope prepoznavani su kao pojmovi karakteristini za
jednu knjievnu poetiku koja je predstavljala prvi korak ka onoj kulturnoj politici
koja bi ukazala na znaaj Srednje Evrope kao simultanog utopijskog prostora
kulturolokog jedinstva i multietnike razlike; na Srednju Evropu kao tajni poetiki kod (ili zatitni amblem?) koji se, posle osamdesetih godina prolog veka, u
jugoslovenskoj i srpskoj knjievnosti koristio najee u onim literarnim opusima koji su eleli da posreduju simboliki znaaj evropskih kulturnih integracija
u regionu.
Nadamo se, tako, da smo bar donekle objasnili razlog polemike opaske s
poetka ovog rada; opaske koja prethodi detaljnijoj analizi literarnih opusa koji u
srpskoj knjievnosti jesu inspirisani novim konceptom Srednje Evrope nastalim
krajem prolog veka u jo-uvek-komunistikim dravama Istone Evrope. Jer bolje upoznavanje i potovanje izvora (koji ni u kom sluaju nisu samo od lokalnog
znaaja) moglo bi pomoi da interpretacija srednjoevropskog mita u balkanskom
Slika Srednje Evrope u savremenoj srpskoj prozi
377
kontekstu o kojoj Marija Todorova pie dobije na dodatnom politiko-poetikom znaaju.
Danilo Ki: Izmiljeno porodino naslee

Kako zapravo izgleda slika Srednje Evrope u srpskoj savremenoj prozi? Za
ovu priliku istai emo dva momenta kljuna za koncipiranje slike Srednje Evrope u srpskoj knjievnosti. Prvi se odnosi na sam poetak koncipiranja srednjoevropskog mita u srpskoj knjievnosti osamdesetih godina prolog veka u esejima
i romanima Danila Kia u kojima se slika Srednje Evrope konstituie kroz nostalgini ispovedni diskurs; kroz prustovsku melanholiju traganja za izgubljenim
vremenom i zaboravljenom/preutanom tajnom porekla. Drugi momenat koji je
bitan za konstituisanje tradicije pripovedanja o Srednjoj Evropi u srpskoj knjievnosti vezan je za pogled novog tipa naratora u romanima Dragana Velikia
(objavljenim tokom devedestih godina prolog veka) u kojima se prestini intelektualni mit o Srednjoj Evropi istovremeno dekonstruie kroz parodijski romaneskni narativ ali i rekonstruie u kontekstu filozofske rasprave o politici multikulturnih identiteta u novoj Evropi.
Intertekstualne i metatekstualne narativne strategije konstituisanja slike/slika Srednje Evrope (i Evrope uopte) podjednako su poetiki vane kako u scenama beskonane nostalgije za jedinstvom srednjoevropskog kulturnog prostora u
Kiovim romanima koliko i u parodinim scenama romana Danteov trg Dragana
Velikia u kome se prikazivanjem prosenog, sredovenog amerikog profesora
fasciniranog srednjoevropskim mitom o slobodnom intelektualcu dekonstruiu
pomodne strategije reprezentacije mita o Srednjoj Evropi. Razlika izmeu ova
dva momenta konstituisanja slike o Srednjoj Evropi u srpskoj knjievnosti nije
rezultat promene narativnih strategija i tehnika ve njihovog umnoavanja po
srodnosti: svaki novi meta/inter/itd. tekstualni nivo jeste uvek ve samo jo jedna
mogunost dekonstrukcije te slike, jedna mogunost vie za parodijski obrat koji
e se odigrati u samom srcu udnje za jedinstvenim (srednje)evropskim prostorom. Konaini obrat koji se odigrava u Danteovom trgu Dragana Velikia deava
se kroz pogled stranca ije je poreklo oigledno evropsko ali koji sam po sebi
otelotvoruje ameriku ideju/imperativ intelektualnog trita na kome slika Srednje Evrope nije vie, kao to je bila u romanima Danila Kia, intimna slika iz
porodinog albuma ve samo jo jedan od koncepata koji se mogu kupiti/prodati
tj. zastupati/kritikovati u svrhu sopstvene intelektualne promocije i akademske
karijere na istom tom tritu. Obrat ili, recimo to odlunije, prevrat u srcu srednjoevropskog mita deava se kao posledica obrauna Starog i Novog sveta, kroz
suprotstavljanje amerikih i evropskih sistema humanistikih nauka te konflikte
trinog i individualistiki shvaenog koncepta umetnikih vrednosti. Nova poetika i politika mogunost itanja slike Srednje Evrope u knjievnoj tradiciji
koja je ponuena u romanima Dragana Velikia konano omoguava da se ta slika vidi u kontekstu kritike utopistikog naslea eurocentrine humanistike misli
podjednako kao njen oma koliko i kao njena sarkastina osuda, bez opravdanja
za istorijske greke te tradicije; greke poinjene u njenom okrilju i u njeno ime.
Pitanje je, otuda, zato je u romanima Bata, pepeo i Peanik slika Srednje
Evrope konstituisana kao slika iz porodinog albuma. Bata pepeo i Peanik
predstavljaju deo trilogije poznate u Kiovom opusu pod nazivom Porodini cir-
378
Tatjana Rosi
kus neke vrste porodine hronike u kojoj se odigrava pokuaj rekonstrukcije

prolog porodinog ivota. Oigledno je, meutim, da je porodina prolost puna
skrivenih detalja tako da je pokuaj naratora jedva dovoljan za uspenu rekonstrukciju porodine tajne; u toj mu rekonstrukciji u pomo mora pritei, kao u
kakvoj detektivskoj prii, i sam italac. U ovoj poetikoj slagalici slika Srednje Evrope prevashodno je u funkciji ponovne afirmacije graanske porodine
tradicije. U ovoj igri italac koji naratoru pomae da otkrije sve skrivene detalje
jedne uutkane istorije i zapretane, iz zvaninih dokumenata izbrisane prolosti,
zapravo je svedok koji bi trebalo da potvrdi, i u budunosti garantuje, da je ta i
takva prolost zaista postojala; da je prolost/istorija poraene graanske klase
ije disperzivno, palimpsestno iitavanje nude Kiovi romani jemstvo ouvanja jedinstva evropskog prostora skoro zbrisanog sa lica zemlje koliko nacistikim pogromima toliko i potonjim komunistikim terorom i istkama. Otuda
u Kiovim romanima stvari svakodnevnog ivota, za svakodnevnu upotrebu poput odee, nametaja, prevoznih sredstava, vozova, hrane, lepo serviranih obroka
imaju simboliku vrednost kao to je imaju i fenomeni socijalne modernizacije
poput eleznice, elektrike, telefona i telegrafa, i, ak, samih ratova. Shema stvari-simbola skree panju itaoca na iri, iako izgubljeni, kulturoloki/tekstualni
kontekst u kome su sve te stvari namenjene svakodnevnoj upotrebi nekada imale,
u okviru jednog jasnog, graanskog ivotnog poretka, konkretnu iako trenutno
zaboravljenu svrhu. Zaboravljena svrha graanskog naina/stila ivota jeste utopijska slika same, takoe izgubljene, budunosti koja je iteljima poznokomunistikih drava izgledala kao kakva fatamorgana u stalnom izmicanju.
Ovaj paradoks kao posledica borbe za-stalno-izmiuu budunost u komunistikim zemljama Istone Evrope tokom poznih sedamdesetih i sa poetka osamdesetih dvadesetog veka rezultira idejom o re-konstrukcije jedinstvenog kulturnog prostora Srednje Evrope kao dela ireg jedinstvenog kulturnog prostora same
Evrope. Otuda se slika Srednje Evrope u romanima Danila Kia konstituie kao
slika nomadske, lutajue prolosti koja ima privilegovan, fetiistiki status od
autopoetikog znaaja. U Kiovom delu taj autopoetiki znaaj ogleda se u pre
svega u znaaju koji se u tekstu pridaje mapama, renicima, enciklopedijama, i
dokumentima svih vrsta kao formama uvanja Znanja (tanije velike ideje o Znanju kao moi) koje bi moglo pomoi u beskrajnom traganju koje se odigrava
kroz prostor i vreme za izgubljenim jedinstvom; za izgubljenim domom evropskog duha. Jer tek pomou renika, mapa i/li enciklopedija kao privilegovanih
formi uvanja znanja mogu se rekonstruisati veliki narativi o istoriji Evrope. Ili
tek njihove krhotine. Tek tako zaboravljeni predmeti svakodnevnog graanskog
ivota Srednje Evrope koji su u meuvremenu izgubili svoju svrhu mogu biti
istinski prepoznati kroz iznova aktivirano seanje na tu svrhu, koja je jednom
doista postojala. Potom mogu biti pozicionirani u okviru ve pomenutog izgubljenog kulturnog/tekstualnog evropskog konteksta. Otuda su reinici, mape i
enciklopedije neizostavni zatitni znaci Kiove intertekstualne i metatekstualne
strategije kojima se u njegovim romanima struktuira kako slika Srednje Evrope
tako i porodine graanske tradicije koja se za tu sliku vezuje, koja na tu sliku u
delu Danila Kia uvek nuno asocira uprkos ironijskoj igri istim tim svetim formama Znanja koju Ki tako esto demonstrira u svojim tekstovima.
Primer te dvostruke ige, tog ambivalentnog narativa o Srednjoj Evropi u
delu Danila Kia, jeste uveni Vozni red, nezavreno remek-delo naratorovog oca
379
u romanu Bata, pepeo. Upravo analizom poetikog statusa samog Voznog reda
moe se uoiti neprekidna smena intertekstualnih i metatekstualnih strategija tj.
sukob napora re-konstituisanja i subverzivnih impulsa osporavanja koji se odigrava u procesu rekonstrukcije zaboravljenog sveta u ijem se srcu, kao sama sr
zaboravljenog porodinog porekla, nalazi fantazmagorini mit o Srednjoj Evropi.
Nain na koji se narator poziva naVozni red kao na nezavreno remek-delo svog
oca indikativan je za uvek ambivalentni status dokumentarne forme u Kiovom
tekstu forme na koju se ukazuje kao na uvek ve fikcionalnu bez obzira na
njenu navodnu istorijsku verodostojnost. (Podsetimo se, parodijska fiction/faction igra bila jedna od omiljenih Kiovih strategija autopoetike demistifikacije
knjievnog postupka.) Tako je citat koji sledi istovremeno opis jednog mogueg
modela reprezentacije/itanja sveta koliko i demonstracija autorove demistifikacije sopstvene knjievne strategije.
() U tom velianstvenom rukopisu bili su se slegli svi gradovi, sva kopna i sva
mora, sva nebesa, sva podneblja, svi meridijani. U tom rukopisu bili su povezani u
jednoj mojsijevskoj, idealnoj crti najudaljeniji gradovi i ostrva. Sibir-Kamatka-Celebes-Cejlon- Meksiko Siti i Nju Orliens bili su u njemu isto tako mono prisutni kao
Be, Pariz ili Peta. To je bila jedna apokrifna, sakralna biblija u kojoj se ponovilo
udo postojanja, no u kojoj su ispravljene sve boje nepravde i nemo ovekova.
() To je bio udesan, rekao bih ak bolestan spoj spinozijskog panteizma, rusoovtine, bakunjinizma, trockizma i sasvim modernog unanimizma, nezdravi amalgam
antropocentrizma i antropomorfizma, jednom reju, jedna genijjalna panteistika i
pandemonijska teorija zasnovana na naunim tekovinama, na principima moderne
civilizacije i tehnike novog doba, kao i na prirodnim tekovinama zemljine kore i
okeana, no koja je pokuala da uspostavi harmoniju izmeu novih materijalistikih
teorija i okultnih nauka srednjovekovlja. Stoga, ma koliko to izgledalo paradoksalno, ta je suma nove religije i novog pogleda na svet strogo vodila rauna o ekonomskoj bazi i duhovnoj nadgradnji podjednako, a Marksov Kapital bio je jedan od
temelja ove nove kosmogonije i drutvenog ugovora. Ali moj otac je, uprkos tome,
pisao svoj imaginarni red vonje ne vodei dovoljno rauna o klasnim sukobima i
drutveno-istorijskim zbivanjima u svetu, ne vodei rauna o istorijskom vremenu i
prostoru, pisao ga je kao to su se pisale proroke knjige: opsednut svojom vizijom
i na marginama stvarnog ivota.
Ambivalentni statusVoznog reda kao vrhovnog dokumenta koji bi trebalo da

bude kruna disciplinovanog poretka evropskog graanskog naina ivota izraava duboku nostalgiju za prolim vremenima pretpostavljene porodine harmonije koliko i ironinu distancu spram utopijskog evropskog sna o sopstvenom
re-konstituisanju, o obnovljenom kulturolokom, i/li filozofskom, i/li politikom
jedinstvu starog kontinenta koje se uvek razotkriva kao haos koji je nemogue
klasifikovati i integrisati.
Ne bi, meutim, trebalo zaboraviti da je famozni Vozni red napisan za vreme Drugog svetskog rata, kao odjek stranog istorijskog eha koji je najavljivao
doba holokausta, u najstranijoj zabiti kakva je iz perspektive Srednje Evrope
mogla da se zamisli, na liniji koja povezuje Crnu Goru sa Vojvodinom a Cetinje sa Novim Sadom. Balkan sa (Srednjom) Evropom. Ne bi, takoe, trebalo
zaboraviti da je ta udesna knjiga napisana od strane naratorovog oca, ili Oca,

Danilo Ki, Bata, pepeo, drugo izdanje, BIGZ Prosveta Svjetlost, Beograd Sarajevo,
1989, str. 5051.
380
Tatjana Rosi
sa velikim poetnim slovom, koji je u Kiovim romanima skoro uvek glavni promoter predstave o Evropi i ideje evropske multikulturne tradicije. Ili, recimo to
jednostavno, Evrope same. Otac je, dakle, u Kiovom Porodinom cirkusu prava
Evropa, idealna Evropa; Evropa samosvesti i ludosti, Evropa koji je uvek stranac
u sopstvenom okruenju. A takoe i Jevrejin koji e nestati u uasima holokausta.
Viestruki izgnanik. Jer, u Kiovom sluaju, odsustvo karakterie figuru oca
kao figuru podvojenu izmeu uskogrudih zahteva bazine zajednice kojoj otac
pripada, s jedne strane, i njegovih pro-evropskih vizija i stavova, sa druge. Otac
je tako autsajder u svom okruenju ija figura predstavlja preruenu figuru evropeizacije, figuru nostalgije za irim filozofskim, knjievnim i politikim kontekstom. Ovako koncipirana figura oca ima, naravno, i svoj opozit u figuri Oca koji
auto-ironino izraava svoje iskustvo poraenog autoriteta, roditelja koji nije u
stanju ili nije u mogunosti da ispuni svoju roditeljsku ulogu, i iji modifikovani
oinski Zakon nije prihvaen niti priznat, tako da prema postojeim kriterijima
njegova oinska dunost ne moe nikada ni biti izvrena. Poraeni otac moe dati
svoju dozvolu za bilo ta samo indirektno, sa metafikcionalnog i metanarativnog nivoa, sa paradoksalnog mesta poricanja samog Zakona Oca, Zakona jezika
tj. naracije. Jedino kao metanarativna figura tj. jedino dobrovoljno prihvatajui
fantaziju poetikog oceubistva i svoje vlastite smrti moe otac, iako i onda tek
delimino, ispuniti zahteve svoje oinske uloge. U skladu sa ovakvom pozicijom
svaki oev pokuaj ostaje nezavrenim kao to nezavrenom ostaje i naratorova
slika-slagalica Srednje Evrope.
Sa ove metanarativne pozicije figura oca kao glavnog promotera pro-evropske i evropske duhovnosti u neprijateljskom okruenju balkanskih zabiti ukazuje
na proces zamiljanja i predstavljanja (Srednje) Evrope (i sveta uopte!) kao na
beskonaan proces multiplikacije. Tako slika Srednje Evrope u Kiovom delu
jeste ona slik iz porodinog albuma koja otelotvoruje breme graanskog naslea, s jedne, i teskobu neprekidne potrage za sopstvenim poreklom, sa druge
strane. Ovakva slika istovremeno predstavlja itav skup metatekstualnih referenci na trenutno aktuelan poetiki i politiki koncept Srednje Evrope odreujui preciznije njegov istorijski kontekst. U tom procesu slika Srednje Evrope
istovremeno je simbol rekonstrukcije zaboravljene/potisnute prolosti i futuristiki projekt izgradnje nove budunosti, otelotvoren otporom postojeem komunistikom reimu za koji je Srednja Evropa bila amblem dekadentne, buroaske
dakle zabranjene i odbaene istorije sopstvenog kulturnog identiteta. Otuda
se ni rekonstrukcija prolosti, kao ni nostalgina projekcija nove budunosti, nikada ne mogu zavriti u pripovedanju Kiovog naratora. Procesi konstituisanja,
i rekonstituisanja jednog sveta (tj. slike o njemu) uvek se prepliu i meusobno
dirskusivno uslovljavaju u ve pomenutom beskonanom procesu multiplikacije
srodnih narativnih strategija i bliskih metapripovednih praksi. Na izvestan nain, dakle, procesi konstituisanja, rekonstituisanja i predstavljanja jednog sveta
(tj. slike o njemu) uvek su metanarativni procesi, oni koji se slue metajezikom
i odigravaju na metatekstualnom nivou. Otuda e neto kasnije Dragan Veliki
imati prilike da ponudi svoj sopstveni poetiki odgovor na izazove metanarativne
prakse kakvu koncept Srednje Evrope podrazumeva u srpskoj knjievnosti a koja
duguje mnogo toga Kiovoj halucinantnoj metatekstualnoj i intertekstualnoj strategiji koncipiranja slike Srednje Evrope.
381
Poput oevog Voznog reda i slika Srednje Evrope u Kiovim romanima vezuje se za minuciozni poredak jednog sveta koji je uprkos redu na kome je
poivao uniten u haosu i krvi. Upravo zbog idealizacije tog reda, i ideje samog
kulturnog jedinstva, Vozni red i slika Srednje Evrope na koju on referie se pokazuju kao neto suvie idealizovano, nesvrhovito, od samog poetka nestvarno
i nemogue. Ova se situacija nee promeniti ni u jednom od istorijskih trenutaka
u kojima je re-konstituisanje Srednje Evrope bilo politiki bitno, promoviui se
kroz razliite ideoloke i estetske koncepte. Jer upravo zbog toga to je oduvek
nestvarna i nemogua ideja Srednje Evrope oduvek je jedina koja se uvek iznova ispostavlja neophodnom u kontekstu procesa evropeizacije srpskog drutva i
kulture. Oeva slika sveta, dakle, poput njegovog Zakona, zahteva uvek iznova
reorganizaciju. Slika na koji otac referie Voznim redom u trenutku mrnje, stvaranja novih granica, i rata a koja razume Srednju Evropu kao samo srce ireg
svetskog konteksta predstavlja vanost ludo smele ideje jedinstvenog evropskog
prostora koja je, ako nita drugo, jedna ideja koja ultimativno zahteva razumevanje Drugog. A moda posle svih istorijskih i politikih iskustava dvadesetog
veka to razumevanje, uvek rizino razumevanje drugosti i razlike, ne moe ni biti
drugaije traeno do ultimativno.
Sve slike Srednje Evrope u izmiljenim albumima graanskog porodinog
naslea u romanima Danila Kia su, kao i sve prie o tom slikama, kao i sam
tekst oevog Voznog reda, apokrifne. Ali one su koncipirane sa referencama
koje nedvosmisleno ukazuju na njihovo apokrifno poreklo, sa preciznm poetikim pretpostavkama o neophodnosti njihove apokrifnosti, o neophodnosti jednog
takvog apokrifnog geopoetikog koncepta kakav je koncept Srednje Evrope koji
nastaje tokom sedamdesetih i osamdesetih dvadesetog veka u istonoevropskim
komunistikim zemljama koje su, ve, epicentar budue trusne promene politike
i kulturne mape Evrope. Ne postoji, dakle, niti u jednoj od postojeih enciklopedijskih formi Znanja na koje se Ki tako rado pozivao u svojim romanima, i sa
kojima se tako rado poigravao u svojim romanima, ni takva slika ni takav narativ
Srednje Evrope na kakav upuuje Kiov opus. Nije postojala i ne postoji takva
slika ni u jednom bedekeru, reniku, putopisu ili enciklopediji, ni na jednoj mapi.
Kao i oev Vozni red, i slika srednje Evrope u romanima Bata, pepeo i Peanik
je virtualna, ukazujui na potrebu stvaranja novih prostora i svetova na tlu Starog
kontinenta, na stvaranje novih istorijskih narativa evropske duhovnosti i due, na
imaginiranje nove istorije savremene Evrope.
Moglo bi se zakljuiti kako Kiova apokrifna slika Srednje Evrope, sasvim u
skladu sa Deridinom tvrdnjom izloenom u knjizi The Other Heading, ima svoju
preciznu poetiku svrhu koja bi trebalo da upozori na krizu evropskog duha koji
se samoiscrpljuje u uzaludnim traganjima za adekvatnim diskurzivnim modelima
sopstvene auto-identifikacije. (26) Tako i i opsesivno-fragmentarni, lajtmotivski
struktuiran narativ o Srednjoj Evropi u Kiovom delu ukazuje pre svega, pozivajui se kako na svoje multietniko tako i na svoje multianrovsko poreklo, na
neophodnost imaginiranja novih formi naracije u cilju to aktuelnije samoreprezentacije hibridnih kulturnih identiteta Evrope u asu njene ponovne re-integracije. Jer:
One must therefore try to invent gestures, discourses, politico-institutional practices that inscribe the alliance of these two imperatives, of these two promises or
382
Tatjana Rosi
contracts: the capital and the a-capital, the other of the capital. This is not easy. It
is even impossible to conceive of a responsibility that consists in being responsible
for two laws, or that consists in responding to two contradictory injunctions. No
doubt. But there is no responsibility that is not the experience and experiment of the
impossible
Slika Srednje Evrope u Kiovim romanima nije, otuda, roena iz jednostavne

nostalgije za prolim porodinim ivotom ili za izgubljenim graanskim poretkom vrednosti, za svetom reda i prividnog duhovnog jedinstva koji je na kratko
postojao unutar jednog od moguih kulturnih i politikih evropskih prostora. Jer
slika Srednje Evrope zapravo je figura nostalgije same, nostalgije za formama,
idejama, praksama ili gestovima koji ni u srednjoevropskom ni u evropskom prostoru nikada nisu postojali kao stvarni; nostalgije za prostorom koji takoe nikada
nije postojao drugaije do kao kulturna i politika himera; nostalgije za svim
proputenim istorijskim prilikama da se takav prostor izgradi i sauva kao stvaran
kulturni i politiki prostor savremene Evrope. Na taj nain zatvara se arobni poetiki krug Kiove metanarativne, apokrifne prie o srednjoj Evropi. Jer apokrif
je anr koji po sebi predstavlja jednu od najboljih i najprivilegovanijih reprezentacija figure nostalgije. Taj anr, za koji bi se moglo rei da predstavlja istu
udnju za prolim, kao i za nemoguim, jeste jedan od omiljenih Kiovih anrova
prisutan u skoro svim Kiovim knjigama kao pred-tekst pseudodokumentarne
igre sa tzv. istorijskom istinom; anr ija je veliki poetiki potencijal imaginiranja novih svetova maestralno aktiviran u celokupnom opusu Danila Kia.
Nije otuda udno da sudei po Kiovim implicitnim poetikim stavovima,
pa ak i po Deridinom glasu koji odjekuje sa mnogo vie entuzijazma, prostor
Srednje Evrope u svim naim diskusijama, knjigama i tekstovima, politikim i
umetnikim praksama, ostaje nuno apokrifnim. On ostaje takvim ak i u naizgled stvarnom porodinom albumu sauvanom u naizgled stvarnom starom porodinom ormanu u Bati, pepelu; takvim e ostati u svim porodinim priama o
drugaijem i razliitom ali zaboravljenom prolom ivotu graanske klase
u Kiovim romanima. Jer Evropa, kao i sama Srednja Evropa, jeste prostor koji
uvek i iznova mora biti izmiljen; koji mora uvek i iznova izmiljati samog sebe.
To samo govori u prilog polemikoj opasci s poetka ovog teksta po kojoj je
Marija Todorova, u svojoj detaljnoj analizi raanja srednjoevropskog mita u
disidentskoj knjievnosti istonoevropskih komunistikih reima kao i u nabrajanju svih aspekata specifinog statusa tog mita u balkanskim literaturama,
morala imati u vidu i himerini, halucinantni aspekt reprezentacije Srednje Evrope u delu Danila Kia. Jer upravo je fantastiki diskurs u okviru Kiovog narativa
o Srednjoj Evropi koji se katkad ticao sasvim konkretnih istorijskih dogaaja
poput holokausta, genocida, izbeglitva i apatridstva prikazanih na ouujui nain pokrenuo u knjievnosti bive Jugoslavije itav niz pitanja koja su se ticala
novih, hibridnih kulturnih i politikih identiteta regiona u previranju; regiona koji
e ubrzo po Kiovoj smrti imati tu nesrenu ast da vie od jedne decenije bude
glavna vest na naslovnim stranicama i udarnim najavama svih svetskih medija.

Jacques Derrida, The Other Heading: Reflections on Todays Europe, trans. by Pascale-Anne
Brault and Michael B. Naas, Indiana University Press, 1992, pg. 4445.
383
U meuvremenu
Oigledno, halucinantno-fantastiki diskurs o Srednjoj Evropi ostaje neizbeni zatitni poetiki znak za celu generaciju postmodernistikih pisaca srpske
knjievnosti koja je Danila Kia smatrala figurom svog poetikog oca. Istorijska
multiplikacija granica i nacija, tradicija i jezika, davala je, meutim, toj generaciji
bezboj mogunosti za artistiku igru meta i inter tekstualnim strategijama,
posebno u onoj struji srpskog postmodernizma koja je dobila naziv novi anarhaizam. U delima pisaca koji predstavljaju ovu struju srpskog postmodernizma
slika Srednje Evrope postaje zatitni znak onih poetikih pristupa iji se autori
bave knjievnom reprezentacijom specifinog fenomena delimine ili potpune
izolacije jedne kulture u kojoj slika Evrope i diskurs o njoj postaju predominantno fantastiki, oznaavajui proces transformacije Evrope u Evropu, u privatni
i/li kolektivni fantazam. (Primer za ovu vrstu poetikog pristupa jesu prie Nemanje Mitrovia te prie i romani Vladimira Pitala oba autora esto u svojim
radovima polaze od ideje o Beogradu kao o raskru Evrope i Balkana.)
Veina pisaca smatrala je da je re-konstituisanje tradicijskog kontinuiteta,
parodirano sablasnom i uzaludnom potragom za sopstvenim korenima, jedna od
dominanti Kiove srednjoevropske poetike. Budui da je Ki uspostavio sliku
Srednje Evrope na ambivalentan heraldiki nain ta je slika npr. u romanima
Radoslava Petkovia i Dragana Velikia u srpskoj knjievnosti bila uglavnom
predstavljena kao simbol prekinutog, osujeenog kontinuiteta koji je nemogue
ponovo uspostaviti. Kao znak line pobune protiv iroko rasprostranjene ideoloke represije komunistikog reima slika Srednje Evrope dobija u srpskoj knjievnosti skoro kultni status, referiui na ideju promene i kulturnog kontinuiteta
u irem kontekstu junoevropskog regiona (romani Dragana Velikia Via Pula
i Astragan; romani Radoslava Petkovia Put u Dvigrad i Sudbina i komentari).
Ovakvi poetiki napori naglaavali su vanost individualnog angamana u struktuiranju prostora javnog diskursa suprotstavljajui se onom delu srpske javnosti
kojim je dominirala ekspanzivna populistiko-nacionalistika kulturna matrica.
Tako je slika Srednje Evrope u pomenutim knjievnim radovima pokazala da
generacija postmodernistikih pisaca srpske knjievnosti niukoliko nije bila apolitina, bez obzira na poetiku razuenost i uzajamne poetike sukobe samih pisaca. Upravo koncept Srednje Evrope stvorio je na srpskoj knjievnoj i kulturnoj
sceni uslove za mogunost kritikog sagledavanja ideje o integrisanoj Evropi i
njenom jedinstvenom kulturno-tradicijskom prostoru. Ta rasprava e rezultirati i
poetikim re-definisanjem do tada dominantnog, halucinantno-nostalgino-fantastikog diskursa o Srednjoj Evropi u srpskoj knjievnosti.
Dragan Veliki: Pogled Drugog

Tako je, na kraju, u srpskoj knjievnosti doveden u pitanje i kultni, ponekad
zarazno pomodni, poetiki znaaj koncepta Srednje Evrope u proznom tekstu.
Iako je koncept Srednje Evrope i danas jedan od najznaajnijih kulturno-politikih koncepata po kojima se prepoznaje kosmopolitsko poetiko opredeljenje utemeljeno u multietnikoj tradiciji evropskih integracija ovaj se koncept u najnovijim romanima srpske knjievne produkcije se najee prikazuje u autoironinom
ili parodijskom maniru kao da su pisci koji ga zastupaju svesni da se limiti tog
384
Tatjana Rosi
koncepta moraju preispitati kako bi on i u novom, globalnom kontekstu sauvao

svoju istinsku poetiki svrhu. Na taj nain mit o Srednjoj Evropi postaje zapravo
pria o uvek uzaludnoj potrazi za poreklom kao solidnom osnovom sopstvenog
identiteta, a poetiki koncept Srednje Evrope sve intezivnije korespondira sa novim politikama identiteta u vremenu postmetafizike disperzije subjekta.
Roman Danteov trg Dragana Velikia je uspena demonstracija ovog poetikog zaokreta u srpskoj prozi koji omoguva ponovno promiljanje koncepta
Srednje Evrope u izmenjenoj kulturnoj i politikoj situaciji postkomunistike
istone i jugoistone Evrope posle pada Berlinskog zida. Deridinim odgovori na
pitanje o mogunosti postojanja jednog kompletno novog danas Evrope koje
bi bilo prevazilo sve istroene a ipak nezaobilazne, nezaboravljene i neprevaziene, programe eurocentrizma i anti-eurocentrizma jesu, kao i uvek, hotimino aporino-protiuvreni. Oni uvek ukazuju na duplo dno svakog tumaenja, na
neodluivost kao sutinu principa odluivosti. Na injenicu da je novi koncept
kulturnog identiteta Evrope odreen pogledom Drugog, vostvom drugog ili
drugou vostva koja e izmeniti postojeu autobiografiju Evrope. A pitanje o
drugom, naravno, jeste i pitanje o odgovornosti kao istorijski i etiki dominantnoj
temi zapadne civilizacije dvadesetog veka:
The injunction in effect divides us; puts us always at fault or in default since it
doubles the il faut, the it is necessary: it is necessary to make ourselves the guardians of an idea of Europe, of a difference of Europe, but of a Europe that consists
precisely in not closing itself off in its own identity and in advancing itself in an
exemplary way toward what it is not, toward the other heading or the heading of
the other, indeed and this is perhaps something else altogether toward the other
of the heading, which would be the beyond of this modern tradition, another border
structure, another shore.
Ali postoji bar jo jedno podednako bitno pitanje pored pitanja odgovornosti.
A ono je uvek isto: Ko je Drugi? Ko je izabran da bude reprezent drugosti? Ko
to dolazi sa one druge obale?
U romanu Danteov trg Dragana Velikia onaj jedini koji dolazi sa druge
obale, prelazei Atlantik, jeste sredoveni ameriki profesor koji veruje da uniteni regioni Srednje Evrope i Balkana kriju zauujue sudbine; onaj koji eli da
iduu niz Dunav, do Beograda, i dalje, kroz Rumniju i Bugarsku napie knjigu
u kojoj bi se u jednom arhetipu preklopilo nekoliko figura pisaca koji vode poreklo iz ove oblasti. Tako se u britko prikazanom prizoru apsolutn apsurdn potrage profesora Rozenberga pria o Srednjoj Evropi koja funkcionie kao narativzamka narcisoidnosti, kao narativ-zamak prie subjekta o samom sebi, konano
dekonstruie, razotkrivajui svu smenu iskljuivost i jalovu pretencioznost uvek
ve istroenog narativa evropocentrizma.
Ipak, nema mesta sumnji kad je ozbiljnost profesorovog pristupa temi u pitanju. Profesor Rozenberg temeljno pristupa predmetu svog izuavanja. Kontekst
imaginarne profesorove knjige ve je unapred odreen onim istim fatalistikim
kontekstom metanarativnih referenci koji postoje i u Kiovim romanima a u okviru koga bi nova slika srednje Evrope trebalo da bude re-konstituisana. Spisku
tih referenci, u sluaju Velikievog romana dodat je, to je za oekivanje, i niz
Isto, pg. 29.
385
referenci koji se tiu imena i dela samog Danila Kia. Evo kako taj kontekst u rekonstituisanju opisuje profesor u pismu svojoj prijateljici Irmi u petom poglavlju
Velikievog romana:
ivot Oto Koranja je antikvarnica, samo treba nai put do aukcije. Gospoa Ilona
me snabdela jo jednim moguim poglavljem moje budue knjige. Pre nego to se
vratim posetiu izvesnog gospodina Brokphelera u Bavarskoj. Nizvodno od Koranjija, Dunavom na istok, postoji svet Labuda Ivanovia. Trei autor je Rumun Kornel Buzea, pesnik, koji je prole godine umro u Trstu. Zakasnio sam i za njega, ali
moda je tako bolje. Postoje svedoci, prijatelji, a moj rukopis napinje se kao opruga.
Slutim da su njihovi ivoti zaokruili temu bekstva. Iako se nikada nisu sreli, pisali
su istu knjigu.
U pismu svojoj prijateljici Irmi profesor Rozenberg (oigledno jevrejskog tj.

srednjoevropskog porekla!), takoe, naizgled nevino, pie i o nekom Eduardu
Samu, kao i o nekom piscu Danilu Kiu, pominjui i neki njegov roman
Peanik:
Danas u etnji gospoa Ilona mi je rekla da je njen otac zajedno sa izvesnim Eduardom Samom, poetkom Drugog svetskog rata, prihvatio rizinu ponudu da samelje
svoje ito bez dozvole nekog Rozenberga, vlasnika parnog mlina u jednom selu
pored Novog Sada. Uputila me je na Peanik, roman u kome je Danilo Ki opisao
ovaj dogaaj. Moda e se moje traganje za likom srednjoevropskog pisca pretvoriti
u potragu za vlastitim korenima.
Svi halucinantni efekti Kiovih narativnih strategija nastali kao rezultat multiplikacije metatekstualnih nivoa i intertekstualnih igara prisutni su i u Velikievom romanu Danteov trg. Veliki koristi sve knjievne forme relevantne za
postmodernistiku igru fakcije i fikcije: pisma, dokumenta iz porodinih arhiva,
zvanine policijske izvetaje, itd. Neke od ovih formi nisu bile pomenute u naoj
analizi Kiovog dela ali su poput pisama, naroito onog uvenog kojim se zavrava Peanik bili poetika konstanta Kiovog opusa. Upravo to je, naravno,
halucinantna zamka metanarativnosti u koju pada jadni ameriki profesor koji, ne
shvata pravu, opsesivno psihodelinu prirodu evropske istorije (ili, moda-due?)
nastavljajui da se ponaa na neadekvatno racionalan nain u udnom okruenju
u kome bi trebalo da sprovede svoju istragu a koje se opire zdravorazumski praktinom nainu njegovog traganja za istinom.
Kiov roman Peanik, jedan od autorovih najekstremnijih eksperimenata
sa romanesknom formom, pokuaj je rekonstrukcije porodine istorije zasnovan
samo na jednom jedinom podatku, poslednjem oevom pismu koje se prilae,
kao rezime tj. vrhunski dokaz ali i vrhunski kontrasvedok potrage za istinom, na
samom kraju romana. To nevidljivo pismo inkorporirano je u pismo profesora
Rozenberga njegovoj prijateljici Irmi posredstvom kozerskih podseanja na naDragan Veliki, Danteov trg, Stubovi kulture, Beograd, 1997, str. 168.
Isto, str. 168.

Postoji slinost izmeu ponaanja profesora Rozenberga i ponaanja glavnih junaka u uvenim
filmovima Trei ovek i Evropa: u sva tri sluaja re je naime o Amerikancu koji dolazi u Evropu
u istorijski osetljivom trenutku, i koji ne shvatajui ni istorijsko-kulturoloki ni politiki kontekst
u kome se obreo svojim neprimerenim ponaanjem izaziva itav niz nesporazuma i nesrea. Ali o
ovoj bi se temi mogao napisati poseban rad.

386
Tatjana Rosi
slov Peanika, ukazujui na duboki nesporazum izmeu amerikog profesora i

njegovog porekla, izmeu amerikog nerazumnog i nerzboritog samopouzdanja i
evropske fantazmagorine istorije koja iznova i iznova vodi dijalog sa demonima
svoje prolosti. Jer ti demoni nisu upokojeni, ve uvek spremni na uskrsnue,
upozoravajui na obavezu da sa njima stupimo u otvoreni dijalog. Upravo zato
Veliki neprekidnim intertekstualnim i metatekstualnim igrama skree panju
svog itaoca (posebno onog upuenog, eljnog demistifikatorskog poigravanja)
na sam poetak konstituisanja mita o Srednjoj Evropi na balkanskim (dakle vampirskim!) prostorima tj. na ime Danila Kia kao na ime jednog od najznaajnijih
inicijatora i promotera srednjoevropskog mita u srpskoj ali i evropskoj knjievnosti.
Ali u sluaju Danteovog trga postaje oiglednim da je srednjoevopski mit
kroz utopijsku temu bega/begstva uvek podrazumevao ideoloki jasno odreenu a politiki veoma bitnu priu o disidenciji, emigraciji i apatridstvu koja je,
zapravo, oduvek predstavljala samo skriveno jezgro onog mita o Srednjoj Evropi
roenog tokom poslednjih decenija vladavine komunistikog reima iza gvozdene zavese. Jer pria o unutranjem i spoljaljem egzilu, o apatridstvu kao
osveenom stavu koji je izraz naknadno a dobrovoljno izabrane bezdomnosti
jeste i samo jezgro Kiove predstave o Srednjoj Evropi, predstave o nekakvoj
imaginarnoj prolosti/tradiciji koja je unitena i posle koje Kiovim junacima nije
preostalo nita drugo do da se samoprepoznaju kao apatridi i da se svetu objave
kao nova vrsta bezdomnih nomada ili sablasti globalistike tranzicije koji lutaju
svetom neprekidne promene u kome je pomeranje granica i re-mapiranje teritorija svakodnevno i svakodnevno drugaije.
U ovakvom poetikom kontekstu autorska figura Danila Kia je za naratora
Danteovog trga ali i za naratore nekih drugih Velikievih romana poput Severnog
zida ili Astragana iznova paradigmatina figura; a apstrakt ili rezime jednog
pretpostavljenog tj. hipotetikog eseja o Srednjoj Evropi predstavlja pred-tekst
veine Velikievih proznih radova ija se radnja zbiva ili na teritoriji nekadanje
Austro-Ugarske monarhije ili na njenim rubovima. I kao to je na prvi pogled
nevidljivo pismo (koje govori toliko toga o Danilu Kiu) inkorporirano u pismo
koje profesor Rozenberg pie svojoj prijateljici tako je i biografija Danila Kia
inkorporirna u komino neuspenu potragu profesora Rozenberga za sopstvenim
korenima ali i za smislom svoje prole i budue akademske karijere tj. duhovne istorije a u kojoj profesor pokuava da rekonstruie lik idealnog srednjoevropskog pisca koji bi objedinio tragino sline sudbine nekolicine uvenih
pisaca Srednje i Jugoistone Evrope poput Zveva, Kafke, Kia, eslava Miloa,
Kundere, Joneska, Esterhazija. Kao i tolikih drugih srednjoevropskih pisaca koji
su tokom dvadesetog veka pisali na potezu Italija-Austrija-Maarska-Rumunijabiva Jugoslavija u skoro sablasnoj anonimnosti, stvorivi knjievnost neobinih, psihotino-klaustrofobinih raspoloenja i vrhunskih estetskih dometa. Ne
bi, naravno, trebalo zaboraviti da u ovoj intertekstualnoj igri, koja podrazumeva
visoko sofisticiranu poetiku citatnosti, Dragan Veliki pribegava i strategijama
autocitatnosti, veto rezimirajui u romanu Danteov trg svoje prethodno iskustvo
pisanja Srednje Evrope, demonstriramo u romanima Astragan i Via Pula.
Profesor Rozenberg pobrkao je dakako naunu metodologiju sa postupkom
rezimiranja sopstvenog ivota. Biografija idealnog lika srednjoevropskog pisca
za kojim profesor traga oigledno moe biti konstituisana samo kao parodija apo-
387
krifnog mita o Srednjoj Evropi; mita koji je sama Srednja Evropa proizvela o
sebi, pokuavajui da stvori/otvori novi prostor za svoju duhovnu realizaciju i
za aktviranje svoje zapretene (graanske) tradicije. Ova apokrifnost je, meutim, neto to potpuno izmie razumevanju profesora Rozenberga, kao i bilo kog
amerikog profesora koji dri do toga da je Srednja Evropa pouzdan istorijski
ili bar geografsko-kulturoloki fakt koji bi trebalo precizno istraiti i objasniti
akademskim krugovima irom sveta. Profesoru Rozenbergu izmie ak i uvid u
pravu prirodu idealnog lika srednjevropskog intelektualca: ta priroda opsednuta
snovima o slobodi unapred je osuena na zatoenje i oseanje teskobe, na klaustrofobiju kao osnovni simptom neurotino-paranoidnog stanja srednjoevropskog kulturno-imaginativnog regiona od Kafke do danas. Idealni arhetip srednjoevropskog pisca koji profesor Rozenberg pokuava da rekonstruie samo je jo
jedna replika istog tog klaustrofobinog prostora od koga ameriki profesor eli
da oslobodi svog junaka. Poduhvat profesora Rozenberga je, dakle, samo jo jedan od bezbroj drugih uzaludnih projekata koji su propali u neobjanjivoj gluhoti
Srednje Evrope.
To je, konano, dugooekivani obrat u evrocentrinoj prii o srednjoevropskom mitu. Istina je da je profesor Rozenberg sasvim prosean ameriki univerzitetski profesor koji je istovremeno upao u kreativnu krizu i krizu srednjih godina
a koji pokuava da spase svoju karijeru na jedan prilino smean i smuen nain.
Ipak, upravo njegov pogled, pogled prosenosti, pogled jedne za Evropu potpuno
nemogue i nezamislive drugosti koja poniava, pogled koji otelotvoruje vostvo
drugog kao vostvo neprihvatljivo tue kulture osrednjosti, uspeva da raskrinka
srednjoevropski mit u svoj snazi njegovog eurocentrinog narcizma. U Rozenbergovom pogledu, i jedino kroz njega, Srednja Evropa se konano svodi na svoju
pravu, novu meru: ona prestaje da bude mit i postaje samo jo jedna ideja vie na
globalnom intelektualnom tritu ideja, filozofskih koncepata i poetiko-teorijskih paradigmi; atraktivna, i relativno nova i nedovoljno istraena na globalnom
intelektualnom tritu podreenom potrebama amerikih univerziteta.
Na tom tritu slike iz porodinog albuma ne postoje drugaije do kao suveniri za turiste. Ili kao amblemi novih intelektualnih trendova. Proces ponovnog
stvaranja tj. izmiljanja graanske porodine tradicije u Kiovim romanima ispostavlja se kao jedan staromodni, prevazieni i patetini pokuaj traganja za metafizikim smislom kulturnog proizvoda ija vrednost zavisi, pre svega, od njegove
poeljnosti na pomenutom globalnom tritu intelektualnih ideja, trendova, koncepata i projekata. Tritu oblikovanom pogledom sa amerikog kopna; odreenom injenicom novog amerikog politikog vostva. I iako profesor Rozenberg
biva u Velikievom romanu parodiran uprvo kao proizvod jednog takvog, merkatilnog duhovnog trita Rozenbergov pogled, uprkos tome to mu izmie znaaj
apokrifne prirode srednjoevrepskog mita, ili upravo zbog toga!, jeste onaj koji uspeva, nehotino, uprkos svom divljenju koje pokazuje prema Srednjoj Evropi, da
demistifikuje priu o unitenoj privatnoj istoriji i izgubljenoj porodinoj tradiciji
njene srednje klase. Ovaj kratkovidi i zbunjeni pogled srednjovenog amerikog
profesora uplaenog za svoju budunost (koja e se odigrati ne u Evropi ve
u Americi), pogled koji gleda a ne vidi, pogled koji ne-shvata tj. pogled neshvatanja samog, konani je odgovor savremenosti na dugi period mistifikacije slike
i istorije Srednje Evrope u srpskoj, ali i evropskoj kulturi, tokom koga se zaboravilo zbog ega se, zapravo, sa tom mistifikacijom ikada i poelo. Politiki razlozi
388
Tatjana Rosi
za otpor komunistikom reimu, sa padom Berlinskog zida, u meuvremenu su

nestali; zamenili su ih sasvim novi i potpuno drugaiji politiki problemi i nedoumice. Globalizujui se, svet je, iznenada, poeo da se rasparava; ujedinjenje kao
da je predstavljalo nekakvo raspadanje ili refigurisanje koje je potpuno promenilo
poznatu mapu kulturno-politikih odnosa, snaga i granica. Neto slino desilo se
i u sferi vrednovanja kulturnih i umetnikih tekovina u kojoj je dominacija trinog pogleda unela potpunu pometnju; u kojoj su tek oni najpribraniji i najhladnokrvniji uspeli da otkriju ansu za svoj novi intelektualni angaman.
Tako Marija Todorova, autorka bugarskog porekla ija knjiga o Balkanu dolazi
u Evropu upravo sa globalnog intelektualnog trita oblikovanog diktatom amerikog akademskog obrazovanja, moe, ipak, biti zadovoljna. Mit, njenoj knjizi u prilog, kao i drugim brojnim i korisnim knjigama koje e se baviti dekodiranjem tajne
Balkana ili Srednje Evrope, nije sasvim mrtav. Jer parodija u Danteovom trgu jeste
zasigurno izraz nostalgije za izgubljenim srednjoevropskim mitom kao utoitem
umetnikog identiteta: jedan od likova pita se o specifinom srednjoevropskom
oseanju teskobe i skuenosti dok profesor Rozenberg naslovljava prvu verziju
svog romana upravo u skladu sa tim oseanjem Melanholija, melanholija pustinje,
melanholija grada. Moda profesor Rozenberg nee ostati potpuna neznalica poto
se vrati gde?- pa kui, u Ameriku. Jer toliko e sigurno nauiti o (Srednjoj) Evropi: ona nije izgubljeni dom koji ne moe biti iznova sagraen/naen ve dom koji
nikada nije ni postojao drugde i drugaije do u utopijskoj udnji za domom. I tako
e biti sve dok Evropa ne prihvati pogled drugosti koji je jedini moe vratiti nazad
na mapu politikih i kulturnih dogaaja epohe ma koliko joj ta mapa ne odgovara
budui da je to danas mapa koja predstavlja konture jednog drugog i drugaijeg vostva; jednog drugog i drugaijeg politikog predvoenja od onog koje je obeleilo
eru eurocentrizma.
Eto olakanja pred egoistinim zahtevima sveoubuhvatne, prodirue evropske istorije i prolosti. Eto pokuaja da se dom potrai na novi nain, na drugom
mestu, kroz ivot sa drugima i uz svest o apokrifnoj prirodi sopstvene prie o
davno izgubljenom a nikad postojeem porodinom poreklu. Na taj se nain Deridino pitanje o Evropi koja ide u susret drugom vostvu ili vostvu drugosti
ponovo postavlja, ocrtavajui nove mape na kojima su obale, prestonice i kulture
naeg sveta prikazane na drugaiji nain. Da li je (Srednja) Evropa u stanju da
opservira samu sebe u prisustvu i kroz pogled Drugoga, kroz svest o moguem
vostvu drugoga, ili kroz svest o drugosti novog vostva sveta, ili, konano, iako
ne i najmanje vano, kroz moguu osloboenost od vostva? Da li je spremna
da okrene lea ogledalu auto-kontemplacije i samo-identifikacije kako bi se, sa
njene obale, mogle videti i druge obale, prestonice i kulture? Ili je, kao to pokazuju knjievni tekstovi koje smo analizirali u ovom radu, parodija eurocentrino-egocentrine faze narcizma moda poslednje upozorenje na ozbiljnost krize
koja preti evropskoj kulturi nespremnoj i nesposobnoj da tu krizu prevazie. Nije
li to, dakle, poslednji mogui diskurs (srednje)evropskog kulturnog i politikog
narcizma pre njegovog konanog samo-iscrpljivanja? Posle kog Evropa vie nee
biti ni itana ni pisana bilo kojim od do sada poznatih i prihvaenih, njoj prepoznatljivih, rukopisa.
389
Literatura
Derrida, Jacques. The Other Heading: reflections on todays Europe, trans. by
Pascale-Anne Brault and Michael B. Naas, Indiana University Press, 1992
Ki, Danilo. Bata, pepeo, drugo izdanje, BIGZ-Prosveta-Svjetlost, Beograd
Sarajevo, 1989
Ki, Danilo. Peanik, Djela Danila Kia, Globus, Zagreb, Prosveta, Beograd,
1983
Todorova, Marija. Imaginarni Balkan, prevela Drinka Gojkovi, XX vek,
Beograd, 2000
Veliki, Dragan. Danteov trg, Stubovi kulture, Beograd, 1997
Tatjana Rosi
The Concept of Central Europe in the Contemporary Serbian Novel
and the Politics of New Cultural Identities
Summary
This work offers an analysis of the representation politics of Central Europe in contemporary
Serbian prose and reconstructs the history of creation of a literary-political myth about Central
Europe in the Serbian culture during the seventies and eighties of the last century. Since the constitution of the Central European myth in the works of Danilo Ki (novels Bata, pepeo and Peanik)
which established the theme of Central Europe as an epicentre of a new poetic literary paradigm,
the Central European myth has had numerous poetic champions (for instance, Radoslav Petkovi,
Nemanja Mitrovi and Vladimir Pitalo) and gained its true reinterpretation in the work of Dragan
Veliki, primarily in his novel Danteov trg where Veliki summarises his past obsessive experiences of Central Europe, described in novels Via Pula and Astragan. Intertextuality and metatextual
narrative strategies are equally poetically important in the scenes of endless nostalgia for the unity
of the Central European cultural space in Kis novels and in the parodic scenes in Danteov trg
where fashionable strategies of the representation of the Central European myth, in Serbian culture
but also on the global intellectual market, are deconstructed. The poetic reversal in the heart of the
Central European myth happened as an effect of the confrontation between the Old and the New
World, through confronting the American and European systems of humanities and the individualistically understood market concept of artistic values, which exposes the myth of Central Europe
to the look of the Other, but also represents it as an exotical Otherness. The development of poetic
and political possibilities to read the image of Central Europe in contemporary Serbian literature
enables this image to be viewed in a context of the utopian heritage of the Eurocentric humanistic
thought, burdened by the legacy of the quest for origin and identity as an homage to it as well
as a sarcastic criticism which has no more justifications for the historical mistakes of that tradition;
mistakes committed in the name of the fictional and now already spectral European identity.

M
, 2
500

chigoja@eunet.yu
www.chigoja.co.yu
ISBN 86-7095-115-0
CIP -
,
821(497).09(082)
316.7(497)(082)

:
/ . -
: , 2006
( : ). - 390 . ; 24
cm. - ( / [
, ] ; .
30)

..., 8. 9.
2005. . -- .
. - . -
. . -
.
ISBN 86-7095-115-0
1. ,
) - -
- ) -
COBISS.SR-ID 135738892

Slika Drugog U Balkanskim I Srednjoevropskim Knjizevnostima

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Slika Drugog U Balkanskim I Srednjoevropskim Knjizevnostima

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

M

Gabriela ubert (Jena)

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih

ulogu u konvencijama miljenja i ona su manje vezana za kartosemiotiku no za

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...

Autorka je oigledno oduevljena i oarana egzotikom Balkana, ali se u isto

U duhu svog vremena autorka shvata Balkan organistiki. Velike evropske

Balkanski ratovi i ubistvo austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...

Breht zavrava svoju pripovetku poznatom slikom Balkana i odmahivanjem ruke.

Na kraju Gartner sree Gorana R. u Istambulu, ali intervju sa njim ostaje

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...

o etnokulturnim zajednikim crtama balkanskog prostora. Zundhausen navodi

Kritiki stav Todorove prema Zapadu je razumljiv. U svojoj studiji iz 2002.

slojevima drutvenih postupaka i mentalnih vrednosnih sistema. U njih spada,

Kao to vidimo, Zundhausen naglaava razliitost, Todorova zajednitvno

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...

Na slian nain, smatram, treba razumeti i odnos srpskog pisca Radoja

Kapetan Marku na prozaian nain ita optunicu sa preko pedeset taaka

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...

U putopisnom eseju Iris Berlina on ponavlja taj stav; up.:

2003. godine u Beogradu je izaao roman Vladislava Bajca Evropa ekspres.

Pisac svoj roman komentarie na sledei nain:

Imaginarna geografija Balkana iz suprotnih perspektiva i njihove manifestacije...

Godine 1940. ona pie sledee:

U takvim i slinim procenama se pokazuje odjek slike Balkana na Zapadu i

Besondere Bedeutung fr die Konstruktion ethnischer, kultureller und nationaler Identitten

Leh Miodinski (Katovice Poznanj)

RAZLIKA KAO TEKST IZMEU ANTROPOLOKOG

Razlika kao tekst: izmeu antropolokog kontrasta i ksenoloke geografije diskursa

idejne ili ak formalne slinosti, kao da ne primaju na znanje raznovrsne opsege

in je dotaknulo slovenske doselenike na Balkan na samom poetku, u sredini

Razlika kao tekst: izmeu antropolokog kontrasta i ksenoloke geografije diskursa

u kojoj se tuinstvo eliminie u korist neprijateljstva, a ovo ne d da se pripitomi,

Razlika kao tekst: izmeu antropolokog kontrasta i ksenoloke geografije diskursa

skim pogledima ne bi moglo da doe do sinhronizacije izazova i odgovora. Takvu

udaljenost pretie suprotnost da i ne, uvodi mnotvo pojedinanih svetova

Razlika kao tekst: izmeu antropolokog kontrasta i ksenoloke geografije diskursa

Kapora i Z. Dumhura: ovde se ve nagovetava tolerantan horizont partnerstva

Boguslav Zjelinski (Poznanj)

O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i

Balkan u svetlu kolonijalne i postkolonijalne kritike

jentalizma i okcidentalizma kao mehanizam nominalizacije i subjektivizirajui

O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i postkolonijalnoj kritici

Sledei element specifinosti balkanizma je logiki paradoks, koji potie od

O kategoriji svoj i tui u kolonijalnoj i postkolonijalnoj kritici

Stranac kao etnika kategorija27. Etniki aspekat je najizrazitija kategorija

grisane stranosti, epifanijsko iskustvo spojivosti s nedostinim ili nostalginim

uf zwei Planeten, . 658659.

Kitof Tribus (Poznanj)

Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj

Izmeu tradicije i savremenosti

I krik hrapav od re vekova isputao,

Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj knjievnosti

sliku slovenske zajednice (VIII, 226), zajednice u prvobitnom obliku preko

Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj knjievnosti

Na aktuelnosti nije izgubila ni potreba da se osvei religija koju je Mickjevi

Romantiarski koreni posebnosti u poljskoj knjievnosti

mediteranskom modelu, nema mesta za slovensko naslee koje, prepoznato kao

Mjeislav Dombrovski (Varava)

Svoji ili/i tui. Jevreji u poljskoj kulturi

Mickjevi i Norvid, a sigurno i drugi, proroanski su razumeli potencijal

Svoji ili/i tui. Jevreji u poljskoj kulturi