Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

ivot Irenej je najvaniji teolog u drugome stoljeu. Rodio se oko 135.-140. vjerojatno u Smirni. U jednom pismu Florinu, prijatelju iz djetinjstva koji je upao u krivovjerje, spominje kako je kranski nauk primio od sv. Polikarpa (+155.). Godine 177. vjernici Lyona, u vrijeme progona pod Markom Aurelijem (biskup bio zatvoren i umire etrdeset muenika u progonu), alju ga u Rim kao poslanika mira da razgovara s papom Eleuterijem, zabrinutim za zajednicu koju je zahvatio montanizam. Vjernici hvale njegove kreposti, a iznad svega to to je bio sveenik. Dok se vratio u Lyon ve je umro biskup Potin, te je Irenej imenovan njegovim nasljednikom. Zauzeto pridonosi irenju kranstva u cijeloj Ronskoj dolini. Pie papi Viktoru I. (189.-198.) i nekim azijskim biskupima izopenima povodom rasprava oko slavljenja Uskrsa, potiui ih na slogu (mirotvorac = eirenopoios). O Ireneju nema drugih podataka. Grgur iz Toursa veli da je umro kao muenik oko 202. Spisi Bori se protiv gnostika. Napisao je vie djela na grkome, od kojih su ostale samo dvije cjelovite, ali ne na izvorniku, te naslovi i ulomci od drugih. Adversus haereses Irenej u Adversus haereses daje tri temeljna pravila za borbu protiv gnosticizma, to je i temeljna odrednica njegove knjige: osloniti se na Stari i Novi zavjet. odstraniti lane obrede i mitove, te vjerovati u Isusovu povijesnost. apostolstvo: apostolsko naslijee; rimska Crkva.

Teologija Irenej je apologet, branitelj istine protiv lane gnoze. Ali on je i utemeljitelj kranske teologije, premda je osobno sumnjiava prema razumskoj spekulaciji. Prvi formulira kranski nauk u dogmatskom izriaju, a odlikuje se po tome to daje vrijednost Predaji. Irenej istrauje razloge, onaj zato velikih i odluujuih datosti plana spasenja, koje oblikuju jednu cjelinu za duhovnog uenika. Premda nije izradio sustavnu teologiju, promilja vjeru kao dosljedno jedinstvo, a poima spasiteljsko djelo kao ucijepljeno u iru viziju povijesti ovjeka i svijeta. Zaetnik je neusporedivih izriaja o Crkvi, predaji, itd., uspostavlja odnose (euharistija -besmrtnost, ideja rekapitulacije), a predlae distinkcije (slika-prilika), jedne i druge elemente stvarne teologije, koja je cijela unutar vjere, tuma vjere, odnosi se na ustrajnost istine.Moe se rei da su velike linije Irenejeve teologije sljedee:

velika skrb za jedinstvo vjere i jedinstvo Crkve; razdijeljenju koje uvode gnostici, suprotstavlja jedinstvo kao kriterij istine. tema rekapitulacije svih stvari u Kristu; on uspijeva ostvariti jedinstvo, rekapitulirajui sve stvari u sebi.

Izradio je autentinu teologiju povijesti (oikonomia) zastupajui jedinstvo Boje i Kristovo, zatim boanski plan spasenja ostvaren u Crkvi i na kraju povratak ovjeka u jedinstvo s Bogom. Trojstvo Ne rabi izraz trojstvo (trias) kao to to ini njegov suvremenik Teofil Aleksandrijski. Prisutnost Trojstva u Starom zavjetu tumai ipak kao neto vrlo jasno. Jasnije nego ijedan drugi teolog drugoga stoljea utvruje ulogu Duha Svetoga kao razliitoga od Oca i Sina, dok u isto vrijeme insistira na jednosti Bojoj protiv gnostika koji su uili da uz veeg Boga postoji i manji (Demijurg). Kao i apologeti za imenovanje druge boanske osobe slui se pojmom Logos, ali jo ee Sin, te

njegovo boanstvo dokazuje iz injenice da je Sin: Otac je Gospodin i Sin je Gospodin, Otac je Bog i Sin je Bog, jer to je iz Boga roeno Bog je. Naglaava vjenu koegzistenciju Sina i Duha s Ocem. Sin je Logos, a Duh je Mudrost pomou koje je Bog utemeljio zemlju. Sin i Duh su ruke pomou kojih je Bog sve stvorio. Od velike je vanosti i tekst: Nainimo ovjeka (Post 1, 26). Po njemu Bog = Stvoritelj = Bog Staroga zavjeta = Otac Logosa. On je onaj koji sve ureuje. Bog Otac jedan je te isti s Bogom Stvoriteljem. Ne raspravlja preve o odnosu meu boanskim osobama (to nerazborito ine gnostici), nezavisno od svijeta. Njegova je trojstvena teologija ekonomska, to jest odreuje se karakter boanskih osoba prema njihovim ulogama u svijetu i prema svijetu. Radije se dri datosti Predaje ne dodajui previe. Naglaava boansku monarhiju. Krist i Duh Sveti djeluju u Starom zavjetu zajedno s Ocem. Duh Sveti je u slubi Logosa nadahnjujui proroke.

Tertulijan
ivot Malo je sigurnih podataka o Tertulijanovu ivotu, bilo onih to se pronalaze u njegovim spisima, bilo onih to ih o njemu daje Jeronim u De viris illustribus. Isto tako datumu roena i smrti ostaju nepoznati (dri se da je roen u Kartagi oko 155.-160.) godine od poganskih roditelja. Otac mu je bio centurion u rimskoj vojsci, te je sinu omoguio solidan odgoj, o emu svjedoi poznavanje retorike, prava i grkog jezika. Ne zna se tono ni kad se obratio na kranstvo (pretpostavlja se 193., a svakako prije 197.) se obratio na kranstvo niti koji su bili motivi njegova obraenja. Lako je mogue da ga je zadivilo i privuklo vjeri neustraivo svjedoanstvo kranskih muenika. Dva su neprovjerena detalja iz njegova ivota: Jeronim veli da je bio sveenik, no o tome Tertulijan nigdje ne ostavlja spomena. Neku su takoer bili miljenja da ga se moe poistovjetiti s istoimenim rimskim pravnikom ali to nije niim mogue potvrditi, osim to se razaznaje da posjeduje pravniko -odvjetniku formaciju. Knjievno je bio aktivan u posljednjoj dekadi 2. st. i u prve dvije 3. st. Prvi spisi kojima se zna toan datum nastanka (Ad nationes i Apologeticum iz 197.) pokazuju zrelost njegova duha i autora koji gospodari raspoloivim sredstvima. U tom desetljeu napisao je jo dvadesetak a pologetskih djela protiv pogana i idova, dogmatsko-polemikih traktata protiv gnostika i drugih krivovjeraca, te etikih i asketskih djela o kazalinim spektaklima, molitvi, pokori, krtenju, itd. Od 207. sve vie se pribliava montanistikom rigorizmu, sve dok nije konano 213. raskinuo s Katolikom Crkvom predbacujui joj laksizam u pitanjima pokore. Ova promjena nije bila zapreka njegovj knjievnoj plodnosti, nego su samo sadraji bili izmijenjeni. Od 220. ne postoje vie nikakve vijesti o njemu. Vjeroj atno je umro u Kartagi, Jeronim veli da je ivio do starake dobi (ad decrepitam aetatem), to pretpostavlja dob od barem 63. godine ivota. Do Augustina bio je najindividualniji i najorginalniji kranski latinski pisac. Borbena narav, bistrouman, neumoljiv dijalektik, spretan govornik umio je vjeto spojiti afriki ar i rimski osjeaj za praktino. A uz to savren poznavalac latinskog jezika. Pie kratkim i odmjerenim stilom i zato je esto puta nejasan. Slui se latinskim jezikom obrazovanih krugova, ali kuje nove rijei dodajui ve poznatima prefikse ili sufikse ili prevodei s grkoga, sve s ciljem da to tonije izrazi kranske ideje. Njegova retorika je puna patetikog gnjeva, podrugljive ake, odvjetnike brbljavosti. Kako je nekada kao katolik s velikom zagriljivou pobijao heretike i pogane, tako je poslije kao montanist napadao Katoliku Crkvu. U svakom sluaju njegova djela imaju veliku vrijednost za bolje upoznavanje onoga vremena, drutva, kulture, Crkve i sjevernoafrike teologije. Vezano uz Terttulijana postoje tri velika pitanja koja se postavljaju: Odnos prema drutvu i rimskoj kulturi u koju je bio ukljuen. U mnogim tekstovima se uoava odbacivanje takve kulture, poganskog odgoja, vojne slube do te mjere da mu nije mogue pomiriti kranstvo i romanitas. Meutim, neki ga ipak dre preteom sloge izmeu kranstva i rimskog drutva. Sjeverna Afrika je uvijek stavljala naglasak na vlastite korijene i predaje, esti i polemizirajui s Rimom, to nije moglo mimoii niti sjkevernoafriko kranstvo. Odnos prema filozofiji. Njegovo odbacivanje filozofije je uglavnom verbalno, jer on koristi filozofiju da bi produbio i svoja teoloka poimanja. Znaajan je njegov doprinos razvoju latinskog jezika, ali premda ga se ne moe nazvati ocem,

to jest teolokog

utemeljiteljem,

moe

ga

se

smatrati

tvorcem

kransko latinskog.

Djela mu se mogu podijeliti u tri skupine, premda uvijek treba imati u vidu razdoblje i okolnosti u kojima je pojedino djelo nastalo: apologetska dogmatsko-polemika moralno-asketska.

Teoloki nauk Nije samo tvorac latinske crkvene knjievnosti, nego i tvorac latinske naune, praktine i pozitivne teologije. Stil mu je originalan, precizan, reljefan, ivahan. Nominalno odbacuje grku filozofiju u korist istina koje se ue iz Objave. Mijeanje svjetovne i crkvene nauke dri uzrokom zabluda. No i kod njega se nalazi mnogo elemenata stoicizma. Po njemu filozofi kvare mlade, a hereze su izrasle iz filozofije. U teoloka pitanja uvodi pravnu terminologiju (praescriptio, instrumentum, meritum, pretium). Ovi neologizmi su imali znaajan utjecaj na buduu znanstvenu kransku terminologiju. Simbol u kojem se saima pouka Crkve za Tertulijana nije samo pravilo vjere (regula fidei), nego takoer i zakon vjere. Trojstvena teologija: to se tie teologije, ima posebnu vanost u trojstvenoj teologiji Zapada jer prvi koristi pojam trinitas, govorei da se radi o trojstvu jednog boanstva ( Trinitas unius divinitatis Pater, Filius et Spiritus Sanctus), a prvi je izradio dogmatsku formulu: Jedna bit u tri osobe. Trojica su iste biti, istih svojstava (stanja) i iste moi ( Tres unius supstentiae et unius status et unius potestatis), ili pak tvrdi kako ima samo jedna supstancija u sjedinjenoj trojici (Ubique teneo unam substantiam in tribus cohaerentibus ). Njih trojica suunum (jedno), a ne unus (jedan). Glede odnosa meu osobama Trojstva, Tertulijan tvrdi da je Sin drugi u odnosu na Oca, u smislu razlikovanja osoba, a ne podjele boanske biti ( Alium autem quomodo accipere debeas iam professus sum, personae non substantiae nomine, ad distinctionem non ad divisionem ). On izlazi od Oca, tonije iz Oeve supstancije (Filium non aliunde deduco, sed de substantia Patris), a Duh izlazi od Oca po Sinu (Spiritum non aliunde deduco quam a Patre per Filium). Tertulijan je, kako vidimo, prvi od crkvenih pisaca koji rabi izraz persona (osoba), primjenjujui je i za Sina i za Duha Svetoga, kojeg naziva treom osobom (... quia iam adhaerebat illi Filius secunda persona, sermo ipsius et tertia, Spiritus in sermone, ideo pluraliter pronuntiavit 'faciamus' et 'nostram' et 'nobis').; Tertulijan ipak nije izbjegao potpuno zamku subordinacionizma, jer i sam, na tragu apologeta, dri da se raanje druge boanske osobe iz Oeve biti dogaalo postupno. Premda je miljenja da su izrazi Mudrost i Rije (Logos) identini nazivi za drugu osobu Trojstva, Tertulijan razlikuje roenje Mudrosti, prvo roenje, prije stvarenja svijeta, od drugog roenja u trenutku stvaranja, savreno roenje (nativitas perfecta), kad je Logos iziao i postao Rije. Sin kao takav nije vjean, dakle nije vjean, premda je Logos bio osoba (res et persona) prije postanka svijeta po vlastitostima biti (per substantiae proprietatem). Otac je cijela bit (tota substantia est), dok je Sin tek jedan dio koji istjee iz Oeve biti (derivatio totius et portio). Tertulijanov subordinacionizam potvruju i analogije kojima se slikovito izraava: Boja Rije je izila iz Boga kao to izdanci izlaze iz korijena, kao to rijek a izlazi iz izvora ili zrake svjetlosti iz sunca. Izdanci, rijeka i zrake su emanacije biti iz koje proizlaze, tako je izdanak sin korijena, rijeka sin izvora i zraka sin sunca, to se onda primjenjuje i na odnos Oca i Sina. U isto vrijeme Tertulijan naglaava da su izdanak i korijen, rijeka i izvor, zraka i sunca u jedinstvu, nedjeljivi premda ih treba razlikovati kao dvoje. Tertulijan u tom smislu proiruje ovu sliku i na Duha Svetoga za kojega kae da se on odnosi prema Ocu i Sinu kao plod prema izdanku i korijenu, kao korito rijeke prema rijeci i izovru, kao vrak zrake u odnosu prema zraci i suncu. Na taj nain eli pokazati da se vjera u Trojstvo, u kojem iz Oca proizlaze u razliitom stupnju, ali s njime zdrueni, ne protivi boanskoj monarhiji, dok u isto vrijeme tumai i povijesno-spasenjski vid. Kartaanin ima pred oima monarhijanske tenje kojima je glavna teoloka postavka bila rigidno-monoteistika, uslijed ega su se bojali da bi govor o Logosu unutar Boga podrazumijevao dvobotvo, te su joj se estoko opirali. Stoga i sam trai izraze

kojima opisuje jedinstvo boanske biti, meutim ne uspijeva obrazloiti boansku monarhiju bez da upadne u subordinacionizam. Kristologija: Tertulijan je takoer dao svoj peat i kristologiji. On odluno tvrdi da u Kristu postoje dvije naravi u jednoj osobi ( Videmus duplicem statum, non confusum sed coniuctum in una persona, Deum et hominem Iesum de Christo autem differo et adeo salva est utriusque proprietas substantiae.). Time eli izraziti dvostrukost stanja koje se primjeuje u Kristu, a sjedinjuje se u jednoj osobi. Naglaavajui Kristovu ljudsku narav protiv doketa ide predaleko te nijee Marijino djevianstvo in partu i post partum. Na taj nain su spaene vlastitosti i obiju naravi, tako da je s jedne strane Duh uini u Isusu sva djela koja su mu vlastita (udesa, udesne i mone stvari), dok je s druge strane tijelo pokazivalo svoje vlastitosti. U Kristu se nije dogodilo mijeanje dviju naravi na nain da se ne mogu vie razlikovati, poput smjese blijedog zlata (electrum = smjesa zlata u kojoj ima 20-25% srebra). Naprotiv, dvije supstancije u Isusu su se ponaale svaka prema vlastitostima svojih obiljeja tako da su se njihovo djelovanje i uinci proizvodili na odvojen nain.

SVETI AUGUSTIN
Neke poznate misli sv. Augustina: Dua se hrani onim to je veseli. ovjek moe biti spaen samo odlukom Boje volje. Po svojoj volji Bog bira one koje eli spasiti. Zato predestinacija uvijek postie svoj cilj, a ta je sigurnost ivota. Svi ljudi su zbog Adamovog grijeha osueni na smrt, a oni koje Bog ne eli spasiti zauvijek e propasti. (Boji grad) Bog je beskrajna sfera ije je sredite svugdje, a periferija nigdje. Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, irokim prostranstvima oceana, i krunom pokretu zvijezda, a pored sebe prolaze i - ne ude se niemu. to su iz radoznalosti saznali, to su iz oholosti izgubili. uda se ne dogaaju u suprotnosti s prirodom, nego samo s onim to mi podrazumijevamo pod prirodom.

Ljubitelji Boga i ovjeka Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski klju prisutan u Ratzingerovim spisima jo od najranijih dana je ljubav, to se oitovalo i u papinskom uiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teolokom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, meutim, nikako nije moglo biti bez onog praktinog vida u kojem je znao da ga ljubav moe nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, to de saeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i ini to hoe. No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktine primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom ovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdrava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje poelo i izvor, ali je konani naslovnik ljubavi ovjek. Te stoga ne moe postojati nijedan ljudski in koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni in spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema blinjemu, emu de i Augustin dati primat u kronolokom redu, dok de u redu vanosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi krdanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajudi obvezu cijeloj Crkvi

da sa svom ozbiljnodu svjedoi gorljivo i radikalno, suprotstavljajudi se svakom pokuaju relativiziranja kako Boje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio ovjeku.

MARIOLOGIJA Zato je Marija uistinu Bogorodica?

Marija je doista Bogorodica jer je majka Isusova (Iv 2,1; 19,25). Zapravo, onaj koji je zaet po Duhu Svetome i koji je postao uistinu njezin sin jest vjeni Sin Boga Oca, i on sam Bog.

to znai "Bezgrjeno Zaee"?

Bog je od vjenosti nezaslueno Mariju odabrao da bude Majka njegovu Sinu: za ispunjenje toga poslanja bila je bezgreno zaeta. To znai da je po Bojoj milosti i predvianju zasluga Isusa Krista Marija ve od svog zaea bila ouvana od istonog grijeha.

Kako Marija surauje u Bojem planu spasenja?

Bojom milou Marija je bila zatiena od svakog osobnog grijeha tijekom cijeloga svog ivota. Ona je ''milosti puna'' (Lk 1,28), ''sva sveta''. Kada joj Aneo navjeuje da e roditi ''Sina Svevinjega'' (Lk 1,32), ona slobodno daje svoj pristanak ''posluhom vjere'' (Rim 1,5). Marija se sva predaje Osobi i djelu svoga Sina Isusa, svom duom prigrlivi boansku spasiteljsku volju.

to znai djeviansko zaee Isusa?

Znai da je Isus zaet u Djeviinu krilu samo silom Duha Svetoga bez ovjekova udjela. On je Sin nebeskog Oca po boanskoj naravi i Marijin Sin po ljudskoj naravi, ali zapravo Sin Boji u dvije naravi budui da je u njemu samo jedna, boanska Osoba.

U kojemu je smislu Marija "vazda Djevica"?

U smislu da je ''ostala Djevica u zaeu svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, vazda Djevica'' (sveti Augustin). Stoga kada evanelja govore o ''Isusovoj brai i sestrama'', radi se o Isusovim najbliim roacima, prema izraavanju uobiajenu u svetome pismu.

Kada je Marijino duhovno majinstvo sveope?

Isus je jedini Marijin Sin, no duhovno Marijino majinstvo protee se na sve ljude koje je on doao spasiti. Uz novog Adama, Isusa Krista; Djevica je posluhom nova Eva, prava majka ivih, koja majinskom ljubavlju surauje na njihovu raanju i odgajanju u redu milosti. Djevica i Majka, Marija je slika Crkve, njezino najsavrenije ostvarenje.
Mariologija je antropoloka konkretizacija milosti, koja na primjeru Marije pokazuje ovjekovu suradnju u o tajstvu spasenja. Kao Bogorodica na posebni nain sudjeluje u Bojem planu spasenja i postaje Majkom Crkve. Tako povezuje otajstvo Krista i Crkve.

to je dogmatska teologija? Dogmatska teologija predstavlja srce cjelokupne teologije, ukoliko se bavim temeljnim stoerima kranske vjere, a to su utjelovljenje i Trojstvo. S tim otajstvima stoji ili pada sama kranska vjera. Ona nisu samo poela po kojima se kranstvo razlikuje od drugih religija, filozofija i svjetonazora, nego u tim otajstvima dolazi do izraaja ljepota, istina i dobrota kranske vjere. U utjelovljenju druge boanske osobe objavljuje se ovjekoljublje Boje: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinoroenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima ivot vjeni." (Iv 3, 16) Ljubav Boja oituje se jo snanije u muci, smrti i uskrsnuu Isusa Krista. Upravo u osobi Isusa Krista objavljuje se Boga kao zajednitvo ("communio") triju osoba, kao Trojstvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nije "Deus solitarius" (Hilarije iz Poitiersa), ve Bog zajednitva i ljubavi: po Isusu Kristu Bog je razotkriven kao Bog koji ljubi (Otac), koji je ljubljen (Sin) i Duh Sveti (suljubljeni). Iz toga slijedi da Trojstvo nije plod ljudskih spekulacija, premda se tragovi vjere u Trojstva mogu primijetiti i u drugim religijama, ali i samoj filozofiji (Plotin i novoplatonizam). Otajstvo Trojstva oituje se kao izriaj injenice da je Bog ljubav (1 Iv 4, 8). Mogli bismo rei sljedee: ako je Bog ljubav, tada je on nuno i trojedin, i obrnuto. To znai da zaborav Trojstva nuno uzrokuje i zaborav ljubavi, kao to je i zaborav ljubavi ujedno i zaborav Trojstva. Prema tim temeljnima stoerima kranske vjere, kojima su posveene kristologija i trinitarna teologija, ravnaju se i iz njih proizlaze ostala otajstva kranske vjere kojima se bavi dogmatska teologija: teoloka antropologija razmatra o ovjeku u svjetlu utjelovljenja i Trojstva (stvaranje, nauk o milosti i grijehu), mariologija i Blaeni Djevici Mariji kao majci i uzoru ostvarenja kranske vjere, eshatologija promilja ovjeka u kontekstu njegovih posljednjih stvari (besmrtnost due, pakao, istilite, raj, uskrsnue tijela), ekleziologija istie neophodnost Crkve u ostvarenju kranske vjere ("fides ecclesiastica"), a sakramenti se promatraju kao poseban nastavak Boje utjelovljene prisutnosti i djelovanja u svijetu. Sada postaje jo oitije zato je dogmatska teologija srce cjelokupne teologije. Sve ostale teoloke discipline trebaju uzimati kao svoje polazite utjelovljenje i Trojstvo. Stoga nije teko ne uvidjeti da je kriza dogmatske teologije ujedno i kriza svih ostalih teolokih disciplina, a time i same teologije. U tom smislu dogmatska teologija nosi veliku odgovornost spram svih ostalih teolokih disciplina na teolokom uilitu . No, njezina se uloga ne ograniava samo na uilite, nego se ona odnosi na sam ivot vjere. S jedne strane, dogmatska teologija proizlazi iz vjere, odnosno sama vjera zahtijeva dogmatsku teologiju. S druge pak strane, dogmatska teologija ima kritiku ulogu kako spram konkretnoga ostvarenja kranske vjere u ivotu vjernika protiv najrazliitijih zlouporaba i zaborava, tako i spram dananjega svijeta. Nakratko emo se zadrati samo na prvom vidu dogmatske teologije koji e nam pojasniti i monako -skolastiku metodu kojom se slui katedra dogmatike na ovomu teolokom uilitu

Pitanje: "to je ekleziologija?" Odgovor: ekleziologija je studija o crkvi. Rije ekleziologija dolazi od dvije grke rijei znai "Skuptina" i "rije" - ". Studij crkve" kombinirajudi znai Crkva je zbor vjernika koji pripadaju Bogu. Ekleziologija kljuno je razumjeti Boju svrhu za vjernike u svijetu danas.Neka vana pitanja u ekleziologije su: to je crkva? Mnogi ljudi danas razumiju u crkvu da se zgrada. To nije biblijsko shvadanje crkve. Korijen znaenje "crkva" nije da zgrade, ali ljudi. ? Koja je svrha crkve , prema Svetom pismu, u svrhe / aktivnosti u crkvi bi trebao biti: (1) nastava biblijsko uenje, (2) pruanje mjesto zajednitva za vjernika, (3) promatranje Gospodnju veeru, i ( 4) molitve. Koja je vanost krdanskog krtenja? Prema Bibliji, krdanska krtenje je jednostavno korak poslunosti, javna proklamacija neije vjere u Krista za spasenje. Dok krtenje nije potrebna za spasenje, to je in poslunosti i vjere-dokaz da je spasenje je stvarnost u ivotu osobe. Koja je vanost Gospodnje veere? studija Veere Gospodnje je soul-stirring iskustvo zbog dubine znaenja da se resi. To je "postupao izvan propovijed", prisjedajudi se nae Gospodinovu smrt i uskrsnude, i gleda u bududnost za njegov povratak u slavi. to Biblija kae o obliku crkvene vlasti? Biblija ui da crkveno vodstvo sastoji od vie starjeine zajedno sa skupinom od akona, koji slue kao sluge crkve. Ali, to nije u suprotnosti s ovim pluralnosti starjeina da ima jedan od tih starjeina slue u glavnoj ulozi "pastoralno". Ekleziologija nam pomae da shvatimo ulogu crkve i nae uloge u Crkvi. Ona nas ui o uredbama crkve, kako crkveno vodstvo je biti izabran i strukturirano, a ono to crkva je da se radi u odnosu na vjernika (tovanje i uenitvo) i nevjernika (ministarstvo i evangelizacija). Biblijsko razumijevanje ekleziologije de idi dug put da ispravi mnoge zajednike probleme u crkvama danas. Prije svega, moramo shvatiti da je Crkva Tijelo Kristovo i da svatko od nas ima odreenu funkciju i ulogu unutar tog tijela.