Milanski edikt (Laktancije) Milanski edikt o slobodi religija u Rimskom Carstvu, to su ga 313. donijeli tetrarsi Konstantin i Licinije.

Prijevod latinskog teksta kako ga donosi Laktancije u svome djelu O smrti progonitelja (De mortibus persecutorum, XLVIII).

(2) Kad smo se ja, Konstantin August, i ja, Licinije August, sretno susreli u Milanu, te raspravili o svemu to je do javnog dobra i sigurnosti, uinilo nam se da, meu stvarima koje bi mogle koristiti mnogim ljudima, tovanje koje se prinosi Boanstvu zasluuje nau prvotnu pozornost, te da je pravedno kranima i svima ostalima dati slobodu da slijede religiju koju tko hoe; tako da onaj Bog, koji sjedi na nebu, mogne biti dobrostiv i naklonjen nama i svima koji su pod naom vlau. (3) Stoga drimo da je dobra i pravina mjera, i u skladu s ispravnom prosudbom, da nijednom ovjeku ne bude zabranjena mogunost pristajanja uz obrede kranstva ili koje druge religije kojoj bi ga odveo njegov um, te je sebi prihvatljivom osjea, tako da nas vrhovno boanstvo, ijem se tovanju slobodno posveujemo, mogne u svemu nastaviti obasipati dobrostivou i naklonou. (4) Zbog toga nam se svidjelo da ti damo na znanje da, bez obzira na bilo koju prethodnu uredbu koja bi se odnosila na krane, svima koji izaberu slijediti tu religiju mora biti dozvoljeno ostati na potpunoj slobodi, te ih se ne smije smetati ni na koji nain. (5) I vjerujemo da je pravino naglasiti kako je, meu stvarima koje su povjerene tvojoj odgovornosti, oprost to smo ga namijenili kranima u pitanju religije irok i bezuvjetan; (6) te da ti razumije da je na isti nain otvoreno i mirno bavljenje svojom religijom dozvoljeno i svima drugima, na isti nain kao i kranima. Doista je prikladno, poradi stabilnosti drave i poradi mira u naem vremenu, da svakom pojedincu bude dozvoljeno pristajati uz religiju po vlastitom izboru; i ne predviamo povlaenje ove uredbe, zbog dune asti svake religije. (7) Usto, koliko je do krana, u prolosti smo dali odreene zapovijedi koje se odnose na mjesta kojima su se oni sluili za svoje vjerske skupove. Sada je naa elja da sve osobe koje su dole u posjed slinih mjesta, od carske blagajne ili od bilo koga drugoga, ta mjesta vrate kranima, ne traei za to novac ili drugu cijenu, te da to bude uinjeno bez odgaanja ili dvojbi. (8) elimo takoer da svi koji su zadobili kakvo pravo nad tim mjestima kao darovnicu, na slian nain vrate to pravo kranima: ostavljajui uvijek pravo onima koji su neto nabavili za odreenu cijenu ili besplatno primili, da uloe molbu vikaru kako bi dobili odgovarajue dobro od nae dobrohotnosti. Sva ta mjesta moraju, snagom tvoga zahvata, biti vraena kranima odmah i bez odgode. (9) I budui da se ini da su krani, osim tih mjesta namijenjenih njihovim skupovima, posjedovali i druga mjesta koja nisu pripadala pojedinim osobama nego njihovoj zajednici, odnosno njihovim crkvama, sve to elimo da bude obuhvaeno gore izreenim zakonom, te elimo da bude vraeno zajednici i crkvama bez odgode ili rasprave:

ostavljajui uvijek mogunost onima koji vraaju, bez traenja naknade, da trae odtetu povjeravajui se naoj dobrohotnosti. (10) Dok postupa prema svemu ovome u korist krana, morat e pokazivati najvee zalaganje kako bi nae odredbe bile izvrene bez otezanja, te na cilj da se zajami javni mir bude zadovoljen. (11) I tako neka nam boanska naklonost, kako je ve gore reeno, u kojoj smo ve uivali u stvarima od najvee vanosti, nastavi davati uspjeh, u korist javnog dobra. (12) I kako bi ovaj edikt bio svima poznat, elimo da, koristei svoju ovlast, providi da se objavi, da posvuda bude izloen, te ovaj zakon izdan naom dobrostivou ne mogne nikome promai. (Prijevod s latinskog: Donatus) Galerijev edikt o toleranciji (Laktancije) Galerijev edikt o toleranciji za krane, izdan 311. godine u Nikodemiji. Tekst donosi Laktancije u svome djelu O smrti progonitelja (De mortibus persecutorum, XXXIV).

(1)Meu ostalim to smo uvijek dosad odluivali na korist i dobro Republike, odluili smo uiniti sve prema starim rimskim zakonima i javnim odredbama, kako bi se krani, koji su bili napustili religiju svojih predaka, vratili zdravom razumu. (2)Doista, sami krani u odreenom su trenutku bili toliko svojevoljni i tolikom ludou obuzeti, da nisu vie slijedili one stare obiaje, to su ih prije vjerojatno i njihovi preci obdravali, nego su po svome nahoenju i svojim hirovima, sami sebi odreivali zakone koje e obdravati, privlaei mnotvo razliitog naroda. (3)Konano, kad im je naom vlau bilo odreeno da se vrate starim obiajima, mnogi su podvrgnuti opasnosti, a mnogi su time i teko pogoeni. (4)Ali, kako su mnogi ustrajali u svojoj odluci, i vidimo da se prikazuju bogovima duan kult i tovanje, a ne tuju ni kranskoga Boga, u ime naeg izuzetnog milosra i trajnog obiaja da svim ljudima i u svakoj prilici opratamo, vjerovali smo da je i njima potrebno bez odgode pruiti na oprost, da ponovno budu krani, te obnove svoje zajednice, samo da ne djeluju protiv zakona. (5)U drugim emo pismima suditima naznaiti kako da ovo izvre. Stoga e se, prema ovom naem oprostu, [krani] morati moliti svome Bogu na nae dobro, za dobro Republike i dobro svoje, te se Republika posvuda ouva u spokoju, pa mognu sigurno ivjeti u svojim domovima. Prijevod s latinskoga: Donatus. Christian apologet od etvrtog stoljea. Naziv Firmianus je zaveden neke autore u uvjerenju da je on bio Talijanski iz Ferno , Dok je on bio Afriki po roenju i uenik Arnobius koji je predavao na sicca Veneria . natpis nai na Cirta u Numidia, koji spominje siguran L. Caecilius Firminianus, dovela je do zakljuka u nekim etvrtima da je njegova obitelj pripadala tom mjestu (Harnack, "Chronologie d..

altchr. Lit.", II, 416. Lactantius roen poganski iu svom ranom ivotu uio retoriku u svom rodnom mjestu. Na zahtjev cara Dioklecijana postao slubeni profesor retorike u Nikomediji . Jedan od njegovih pjesama (Hodoeporicum) je raun putu od Afrike do svog novog doma. To je vjerojatno da je njegova konverzija na kranstvo nije se odrati tek nakon njegova povlaenja u Nikomediji . ini se, meutim, jasno da on nije mogao zadrati svoj poloaj kao javni uitelj nakon objave Dioklecijanova prvi Ukaz protiv krana (24. veljae, 303). Nakon njegove smjene bilo je lako pronai uenike u tome Grki grad koji bi popovati uitelj Latinski , A on je kao posljedica smanjene za takav siromatvo da s vremena na vrijeme nedostajalo nunih za ivot ( Jeronim , "Ljetopisa.", Ad. ann. ABR. 2333). U tim okolnostima, on je pokuao dopuniti dnevni pisanjem. Progon ponukan ga ostaviti Nikomediji i od izbijanja neprijateljstava do moda 311 ili 313 on je morao pronai dom negdje drugdje. Prijateljstvo od cara Konstantina ga uskrisi od neimatini i premda je vrlo stara (extrema senectute) imenovan je uitelj u Latinski caru sin Krispa. Ova nova imenovanja primoran mu vrh slijediti njegov zaduen za Trieru , gdje je proveo ostatak svog ivota. ini se vrlo vjerojatnim da je njegov transfer u Trieru nije se odrati do 317, kada je Krisp je napravio Cezar i poslao u grad. Krisp je pogubljen u 326, ali kad Lactantius umro i pod kojim okolnostima ne znam . Kao i mnogi od ranih kranskih pisaca , Lacantius u svim svojim djelima izdaje svoju ovisnost o klasinim modelima i istinskih zahtjevima svoje struke, on je polirana nego duboka. On je dobro zakonska prava oznaka "kranske Cicero" darovao mu je humanista , jer on pokazuje mnoge nedostatke, kao i milosti svoga gospodara. Meu djelima svojim perom postojee, najraniji je "De Opificio Dei", pie u 303 ili 304 tijekom Dioklecijanove progona , a posveen , bivi uenik, bogat Christian zove Demetrianius. apologetski naela na kojima se temelji sve radove Lactantius dobro navedeno u toj raspravi, koja se moe smatrati kao uvod u svom velikom djelu "Boanski institucijama" (Divinarum Institutionum Libri VII), napisana izmeu 303 i 311. Ovaj najvaniji od svih spisa Lactantius je sustavno, kao i apologetski i bio je namijenjen ukazati na uzaludnost poganskih vjerovanja i utvrditi razumnost i istinu o kranstvu . To je bio prvi pokuaj na sustavno izlaganje kranske teologije u Latinski , A iako usmjeren na siguran pamphleteers koji su pomaganje progoniteljima strane knjievni napadi na Crkvu , rad je planiran na skali dovoljno irokim dovoljno utnja svi protivnici. Prednosti i slabost Lactantius se nigdje bolje prikazan nego u njegovom radu. Ljepota stila, izbor i podobnost u terminologiji, ne moe sakriti autorovu nedostatak shvaanja o kranskim naelima i njegov gotovo potpunu neznanje o Sveto pismo . " dualistiko i slavopojan "prolaza, koji su kao zagonetka za studente Lactantius, oigledno nije iz njegova pera, ali se od nekoga tko je ivio u blizini svog vremena, vjerojatno retoriar od Trieru . "Izvod Divinarium Institutionum ", Koji je izradio Se Lactantius na zahtjev prijatelja po imenu Pentadius , Je mnogo vie od puke skraenica , A vie saetak tretman subjekta bavila u starijem radu. Druga teza, "De Ira Dei", usmjerena protiv stoika i epikurejci je dopunsko na "Boanskim institucijama" (II, xvii, 5) i bavi se antropomorfizma u svom pravom smislu te rijei. Poznavanje savijen od Lactantius je pamet to je ne udi da je samo povijesni raditi moramo iz njegova pera, "De Mortibus Persecutorum", treba imati apologetski lik . U ovom radu, imamo raun od stranih smrti glavnih progonitelja od krana , Nero ,

Domicijan , Decija , Valerijana , Aurelijana i suvremenika Lactantius sam, Dioklecijan , Maksimijan , Galerije , I Maksim . Ovaj rad, ne izdrati oitu pristranost autora, od glavni vanost kao izvor posljednji i najvei od progoni Ipak, pomalo udno, stil nije tako savren se moglo i oekivati. Puni tekst nalazimo u samo jednom rukopisu , koji nosi naslov "Lucii Caecilii liber oglas Donatum Confessorem de Mortibus Persecutorium ". Mnogi su pokuaji da pokae da je rad nije napisao Lactantius, no sluajnosti u imenu, oba od autora i primatelja slinosti u stilu i vlakom misli izmeu ovog i drugih radova Lactantius, previe upeatljiv priznati takve mogunosti. kronoloki potekoe koje Brandt Mislio je otkrio su pokazali Harnack da nemaju teinu (Chronologie, II, 423). U pjesmama pripisuju Lactantius samo jedan, osim "Hodoeporicum", originalan, viz., "De Ave Phoelous", rauna, u osamdeset pet distichs, od basnoslovan istone ptica koji se ponovno raa iz vlastite pepeo svakih tisuu godina, pjesma "De Resurrectione" je napisao Venantius Fortunatova , a "Passione Dominis srednjovjekovni humanist . St. Jeronim (De Vir.Ill., c. lxxx) spominje druga dva djela, "Simpozij" i "Grammaticus", koji nisu sauvani.

GALERIJEV EDIKT (311.) O TOLERANCIJI

Edikt o prestanku progona hriana koji je Galerije sa savladarima objavio u Nikeji 311. neposredno pred smrt svakako spada u ona zakonska akta starog sveta kojima je, i pored nesumnjivo velikog znaaja, pridavano nepojmljivo malo panje. Razlog tome lei prvenstveno u injenici da su savremenici ovih dogaaja, meu kojima su Laktancije i Eusebije, svesno minimizirali znaaj edikta koji je doneo Galerije, prema njihovim spisima najodgovornija osoba za progone hriana u 4.stoleu. U ovom radu emo ukazati na pogrene konstrukcije ove dvojice pisaca vezane za sve aspekte delatnosti Galerija i Konstantina. Zakonu iz 311. pristaje, i po formi i po sadrini, naziv Edikta o toleranciji vera i slava prvog dokumenta te vrste u Rimskom Carstvu. Ponajvie zahvaljujui istoriarima crkve ovog doba Ediktom o toleranciji vera je proglaen tzv. Milanski edikt koju su februara 313. potpisali Konstantin i Likinije iako je ovaj zakonski akt umnogome samo bio potvrda edikta iz 311. godine. U daljem radu emo se osvrnuti na progone hriana u 4. stoleu i pokuati da rasvetlimo nekoliko taaka bitnih za Galerijev edikt iz 311. i to:

1.

razlozi zapoinjanja Velikog progona hriana i njegov obim

2. Razlozi zbog kojih je Galerije doneo zakon i vanost prvog Edikta o toleranciji vera

3. uloga Laktancija i Eusebija u stvaranju kulta loeg vladara (Galerije i Dioklecijan) odnosno od Boga izabranog vladara (Konstantin) iz ega proizilazi svesno zanimarivanje dobrih dela Galerija i Dioklecijana

Takozvani ''Veliki progon hriana'' koji je Dioklecijan zapoeo 303. godine poznat nam je preko dela Eusebija i Laktancija koji su bili savremenici ovih dogaaja. Prema Laktanciju, a ovaj podatak preuzima i Eusebije, Dioklecijan poinje sa progonima hriana iz prilino nejasnih pobuda, nagovoren na ovaj korak od strane Galerija. Meutim, ova Laktancijeva tvrdnja je kontradiktorna jer isti autor na drugom mestu navodi Hijerokla kao '' zaetnika i savetnika u pripremi progona'' tako da smo uskraeni za stvarno saznanje o tome ko je bio inspirator poetka progona hriana. Netana je i tvrdnja na kojoj Laktancije dosledno insistira da je Galerije bio taj koji je sve vreme zahtevao od Dioklecijana sprovoenje represivnih mera prema hrianima ukoliko nam je poznat opis karakternih crta ovog vladara: '' Bio je to izvanredan ovek, mudar, revnostan u dravnim pitanjima, ovek koji se brinuo o svojoj porodici i okruenju , koji je bio pripremljen za ispunjenje svih zadataka koji su mu mogli pripasti, uvek zagonetan, ponekad ludo smeo, ali uglavnom oprezan; s gvozdenom voljom je guio sve unutranje porive koji bi ga odveli moda na stranputicu'' Svakako je mala verovatnoa da ne kaemo da uopte i ne postoji- da je autoritativnom Dioklecijanu mlai i sraniji Galerije nametnuo nareenje za poetak progona hriana a sve to navodno zbog toga to je Galerijeva majka bila ljuta na hriane koji ne uestvuju sa njom u njenim ritualima posveenim Velikoj Majci Boginji. Pre e biti da je Dioklecijan smatrao da hrianstvo spreava rekonstrukciju, koju je vrlo uspeno sproveo na razliitim poljima ivota Rimske Imperije.

U neobino kratkom razdoblju od svega nekoliko meseci Dioklecijan i Galerije izdaju etiri edikta kojima se hrianima oduzimaju sva prava i titule kao i uee u sudovima, crkvama se zabranjuje da okupljaju vernike i vre slubu napokon hrianski svetenici primoravaju da obave javno rtvovanje nehrianskim bogovima pa da tek onda budu osloboeni. Ovi zakonski akti vaili su i za lanove porodica visokih rimskih zvaninika kao to je to bio sluaj sa Dioklecijanovom suprugom Priskom i erkom Valerijom.

Sam progon je imao tri etape koje se jasno uoavaju. Prva, koja je i najkraa, traje do Dioklecijanove abdikacije 305. godine. Za nju je karakteristino da je Dioklecijan zakonskim aktima pokuao da primora hriane da uestvuju u dravnim verskim obiajima Rima. Mnogi autori smatraju da je period za vreme Dioklecijana (303- 305) zapravo jedini stvarni progon hriana , dok drugi tvrde

da je tek oko 308. godine, dakle tri godine nakon Dioklecijanove abdikacije, dolo do smanjenja obima progona. Druga etapa je najkraa i podrazumeva deavanja u 308.godini koja su uslovila privremeno smanjenje intenziteta progona koje je bilo kratkog daha. U ovom periodu ine se neophodni koraci prema ideji konsolidovanja rimske religije i njenih obreda. Trea etapa kree sa ediktom Maksimina Daje kojim je predvieno obnavljanje nehrianskih hramova i obreda a zavrava sa Galerijevim ediktom 311. godine. Progon nije bio istog intenziteta niti je svaki tetrarh jednako sprovodio Dioklecijanove edikte u delo. Jedan od tetrarha, Konstancije Hlor ograniio se samo na primenu odredbe o ruenju hrianskih hramova, zadravi na svom dvoru u Triru i Jorku hriane kojima nije oduzimao ni vojne inove dok se u Africi zahtevalo samo predavanje svetih knjiga dok je hrianima jasno stavljano do znanja da se ni to nee sprovoditi suvie strogo to, opet, nije smetalo hrianima da prue otpor koji e ih stajati ivota. Na Zapadu su progoni prestali ve oko 306. godine, slina situacija je bila u Panoniji kojom je od 308. vladao Likinije ne uznemirujui svoje hrianske podanike dok su na istoku, dolaskom Maksimina Daje za cezara, zapoeli najstraniji progoni. Mnogi nehriani osuivali su nain na koji se postupalo sa hrianima, naroito kako je to inio Maksimin Daja. Pa ipak, tek 308. godine dolo je do smanjenja obima progona to je bilo kratkog veka. O karakteru ovih progona dovoljno govori injenica da su ga nehriani opisali kao teskoban, preteran, gnusan i glup. Na osnovu mnogih poznatih sluajeva muenika i muenitva, moe se zakljuiti da su se ispitivanjem bavili najgori ljudi kao i da su iole tolerantne sudije bile privremeno pomerene sa svojih mesta. U kojoj meri su preduzeta muenja iritirala nehriansko stanovnitvo izazivajui kod njih simpatije prema hrianima, govori i Eusebijeva tvrdnja '' da su i pagani uestovali uradosti hriana i estitali im na preokretu.'' Nakon par meseci stagnacije 308. godine i neto mirnijeg ivota, Maksimin Daja je zapoeo novi talas progona ediktom kojim je bila predviena popravka uruenih i sruenih nehrianskih hramova. Istim ediktom detaljno su precizirane odredbe za obred rtve bogovima . Prekid svih progona dolazi krajem 310. sa oboljenjem Galerija koji je pred kraj ivota, 30. aprila 311. godine, doneo edikt objavljen u Nikomediji.Ovim zakonskim aktom obnarodovan je prestanak progona hriana na celom podruju carstva i dozvoljavanje da slobodno upranjavaju svoju veru. Edikt nam je poznat iz dva izvora latinska verzija iz Laktancijevog spisa '' O smrti progonitelja hriana'' i grka iz Eusebijeve ''Istorije Crkve'' . Na ovom mestu neemo se zadravati na prizemnom, skoro zlobnom Eusebijevom opisu Galerijeve bolesti ve emo navesti opteprihvaenu tvrdnju, koja je opet potekla od Eusebija, da su zdravstveni problemi Galerija i njegovo duboko i iskreno pokajanje za nepravde nanete hrianima bili uzrok donoenju Nikomedijskog edikta 311.godine. Iako je pored samog Galerija potpisnici edikta Konstantin i Likinije, nedvosmisleno je jasno da iza ovog dokumenta stoji u potpunosti linost

bolesnog Galerija. Neemo ulaziti u Galerijeve razloge za donoenje jednog ovako vanog zakonskog akta, koji se s punim pravom moe nazvati Ediktom o toleranciji, ve emo se osvrnuti na pojedine probleme koji su prethodili ediktu kao i na one nakon njega. Sam edikt odie rimskim poimanjem zakona i drave. U uvodnom delu se objanjava se tenja vladara da se Carstvo odri u staroj veri, saglasno drevnim zakonima i optedrutvenim ustanovama. Poto su videli da veina hriana odbija da se prikloni drugim nebeskim bogovima, potpisnici edikta su, videvi da su se hriani izloili nepotrebnoj opasnosti ne elei da se odreknu svoga Boga, nali za korisno, zbog naeg ovekoljublja i obiaja, kao to to svagda i inimo, da budemo snishodljivi prema hrianima, i zbog toga im doputamo da ostanu u svojoj veri i neka podiu zgrade u kojima e se skupljati po svom molitvenom obiaju. Zavrni deo citiranog dela Edikta podsea na Tertulijanovu ideju o idealnoj veri iznetu u otvorenom pismu vicekonzulu Afrike Skapoli u kome kae da je '' pravo svakog oveka da ispoveda veru za koju se opredelio.I niko ne treba da zabranjuje tuu i namee svoju. Religija se ne sme nametati, ve svojevoljno prihvatati.'' Iz koncepta edikta potpuno je jasno da je zakonodavcu, sa pozicije drave, strano i nepotrebno stradalnitvo hriana kao i anarhija u samom hrianskom svetu. Verska podeljenost i meusobna netolerancija, koja je karakterisala rano hrianstvo i ostala trajno obeleje ove religije, u velikoj meri je izazvala nerazumevanje Rima ali opravdani strah da se meusobni problem hriana ne odrazi na stanje u dravi. O tome govori jedan deo edikta jasno ukazujui na veliku podeljenost u hrianskoj crkvi koja se manifestuje neprestanim tenzijama unutar drave : Jer ti ljudi (hriani) se tako izmetnue svojim ponaanjem, tako se povedoe za bezumljem da odstupie od drevnih zakona i uvode one (zakone) koji su njima po volji. Pa kako i sami razliito misle, zbog toga su i podeljeni meu sobom Ovaj deo Galerijevog edikta potvruje veliku podeljenost unutar hrianske crkve usled razliitih teolokih shvatanja ali i sopstvenih interesa. U vreme koje je prethodilo poetku progona 303/304. hrianska crkva je bila ekonomski najjaa u Maloj Aziji i Africi. O stanju samog hrianstva na ovim prostorima i u ovom vremenu svedoi jedan deo pisma koje episkop Kartagine Kiprijan pie Eusebiju alei se ne na Rimaljane ve na hriane. On navodi da su njegovi parohijani poludeli za novcem, da hrianske ene boje lice, da episkopi zauzimaju unosne dravne poloaje, zgru bogatstva, pozajmljuju novac uz zelenake kamate i odriu se vere na prvi znak opasnosti. to se tie navedenog citata iz edikta ''(...) odstupie od drevnih zakona i uvode one (zakone) koji su njima po volji. Pa kako i sami razliito misle, zbog toga su i podeljeni meu sobom njemu je potrebno dodatno objanjenje. Naime, samo nekih 150 godina nakon raspea Isusa, dolo je do brojnih devijacija njegovog uenja uglavnom od strane njegovih uenika. Dilema da li Isusovo uenje treba

propovedati nejevrejima ili ostati u granicama judaizma, podelila je uenike i nadalje izrodila brojna pogrena shvatanja izvornog uenja. Sa druge strane, kreui se meu nehrianima, novi hriani se nisu mogli lako odrei preanjeg naina ivota. Tako oni nastavljaju da idu na gladijatorske borbe, uestvuju u zelenakim transakcijama, odaju se svemu onome to podrazumeva lagodan ivot i, naroito, ne odriu se robova. Apostol Pavle je pokuao da istakne jednakost robova i slobodnih ali je neto kasnije, suoen sa reakcijama samih hriana, u poslanici Efeanima nevoljno priznao teku promenljivost u odnosima slobodan ovek rob. Teko menjanje navika uslovilo je drugaija shvatanja Isusovog uenja i carstva Bojeg (regnum Dei), tako da sredinom 2. stolea na prostorima Rimske imperije funkcionie vie desetina meusobno razliitih hrianskih uenja a kao rezultat pokuaja da se postavi i objasni jedino pravo shvatanje Isusovog uenja nastaje spis '' Razotkrivanje svih jeresi'' Irineja , episkopa Liona. Ukoliko se ima u vidu da su sve do poetka progona hriani zauzimali, kao to je navedeno, visoke materijalne i politike poloaje u Imperiji, sasvim je jasno da se Galerije vie bojao hrianskog nejedinstva, koje je ak i samo prema sebi bilo destruktivno, nego nehriana. Koliko je njihova ekonomsko-politika mo sa jedne strane znaila Imperiji i sa te strane ih inila podnoljivim Rimu, toliko je njihovo nejedinstvo i unutranji sukobi koji su iz njega proizilazili inili hrianstvo najveim razjedinjujuim faktorom unutar same Imperije. Ideja o Imperiji kao Bojoj dravi, u okviru koje su bile saglasne sve hrianske struje, na ijem elu se nalazi Spasitelj dok su svi stanovnici hriani, predstavljala je dodatnu opasnost po bilo kog vladara Rima. Potpisnici edikta u zavrnom delu zakonskog teksta preciziraju da hrianijedino nee smeti da ine bilo ta to je protivno zemaljskom poretku. Sudijama emo razaslati naroitu poslanicu da znaju kako da se ophode. A za ovu nau snishodljivost, hriani e biti duni da se svome Bogu mole za zdravlje i blagostanje cele drave da bi ona (drava) bila u srei i napretku, i oni sami spokojno obitavali u svojim domovima. Ostae nepoznato ta je nateralo Galerija da umetne u edikt onaj deo u kome zabranjuje hrianima da ine bilo ta suprotno zemaljskom poretku. Da li je zakonodavac piui ove redove imao na umu tradicionalnu elju hriana da zemaljsku vlast zamene Bojom ili je mislio na neposlunost hriana prema nehrianskom Rimu koja se esto iskazivala kroz pojedinane istupe kao to je bio onaj sa uglednim hrianinom iz Nikomedije koji je pocepao edikt za vreme Terminalija (24.februar ) 303. godine. Svakako je Galerije smatrao da je Rimsko carstvo ono koje je po volji bogova u istoj meri u kojoj su hriani to isto carstvo doivljavali kao apsolutnu suprotnost onome to je njihova vera propovedala. Kako su hriani u Maloj Aziji, Africi i paniji ne retko spadali u bogatiju grupaciju stanovnitva na ovim prostorima, to se moe oekivati da je bilo ustanaka protiv Rima, slinih onom o kojem pie Burkhart. Stanje koje je Kiprijan opisao svakako je eskaliralo krajem 3. stolea kada je Dioklecijan 298. hrianima u vojsci ponudio ili da prihvate staru rismku veru i odreknu se hrianstva ime bi ostali u slubi, ili da napuste vojsku. Pretpostavka

da je Dioklecijan imao posrednih saznanja o moguoj pobuni hriana i da je na ovaj nain u takvoj situaciji eleo da na to manju meru svede moguu podrku vojske, sasvim je prihvatljiva. Mogunost da su hrianski generali na istoku eleli da naprave dravni udar kao i da je Galerije bio taj koji je ovu zaveru otkrio i predoio Dioklecijanu, tema je na kojoj Burkhart dosledno insistira a koja zaista iziskuje obimnija istraivanja zbog svoje vanosti. Mi je ovde navodimo kao mogunost koja do danas nije dovoljno istraena a na koju bismo da skrenemo panju. Treba jo jednom podvui da je znaaj Galerijevog edikta o toleranciji vera iz 311.godine veliki samim tim to predstavlja prvi zakonski akt Rima kojim se obustavljaju progoni hriana i hrianstvo izjednaava sa ostalim religijama Carstva. Veliku ulogu u kreiranju loe slike Galerija nehrianina koji donosi zakon povoljan za hriane imali su Laktancije i posebno Eusebije. Oni su od Milanskog edikta potpisanog februara 313., gradei kult o Konstantinu za koga su obojica lino bili vezani, nainili prvi Edikt o toleranciji vera iako je ovaj dokument samo potvrdio ono to je Galerije obnarodovao 30.aprila 311. u Nikomediji. Razlozi zbog kojih je Galerijev edikt iz 311. ostao u senci Konstantinovog i Likinijevog iz 313. godine lee najvie u tenji prva dva hrianska pisca koja su svojim delom uestvovala u pravljenju kulta o caru Konstantinu kao od Boga poslatog prvog hrianinskog vladara Rima. Pa ak ni u ovom poslu Lakatancije i Eusebije ne donose istovetne podatke. Za graenje kulta Konstantinove linosti bila je najbitnija vizija krsta uoi bitke kod Mulvijskog mosta oktobra 312.godine. Dok Laktancije pripoveda kako je Konstantin u snu opomenut da stavi nebeski znak Boga na titove svojih vojnika, to je ovaj posluao tako to skraenicu za re '' Hrist'' napravio tako to je koso napisano slovo H savio na gornjem kraju , ime se dobija crux monnogramica, znak koji je u ono vreme hrianima nije bio nepoznat. Laktancije je ovo svoje delo zavrio 318. godine, dakle jo u vreme kada su uesnici bili ivi. Celih 25 godina nakon Laktancija, Eusebije ovaj podatak u tako intoniranom apologetskom tonu da sve njegove tvrdnje iznete u Konstantinovom itiju postaju podlone sumnji. Crkvena istorija iju je desetu knjigu zavrio 324.godine, dakle est godina nakon to je Laktancijev spis postao dostupan, Eusebije ne iznosi u za njega karakteristinom, oduevljenom tonu lienom svake objektivnosti. Meutimovaj episkop samo godinu dana kasnije postaje Konstantinov bliski prijatelj koji, etvrt stolea kasnije, slika Konstantina kao bogobojaljivog, molitvenog, duhom ispunjenog vladara to Laktancijev svakako nije bio. Konstantinu se nita nije gore moglo dogoditi neko da ga opisuju bliski prijatelj koji je uz to apologeta i panagiriar sklon preterivanju, ba kao to se ni Galeriju nije moglo dogoditi nita gore nego da o njemu pie tek obraeni Laktancije mrnjom karakteristinom za tek obraene. Obrazac je bio u potpunosti jasan Konstantin mora da bude u potpunosti suprotan Galeriju iako edikt koji je potpisao sa Likinijem, tzv.Milanski edikt iz 313. godine, nije nita drugo do potvreni i u zanemarljivim delovima proireni Galerijev edikt o toleranciji vera iz 311. godine. Sa druge strane, nehrianski pisci istiu Galerijevu hrabrost i

njegov karakter dok sam Laktancije prenosi tvrdnju da je autor edikta iz 311.godine bio '' hrabar i vrli ovek'' Cilj pisanja itija je iznet na samom poetku sledeim reima: '' Kada u duhu vidim tu tri puta blagoslovenu duu, ujedinjenu sa Bogom, osloboenu svakog zemaljskog taloga, u odedi koja blista kao munja i s uvek sjajnom dijademom, ponestane mi rei i misli, i rado bih pristao da neko bolji od mene sastavi slavospev'' Svojim svesnim preuveliavanjem oba hrianska pisca ostavila su u veoj meri iskrivljenu i teko rzumljivu sliku Konstantina Velikog a iz napred iznetih injenica sasvim je jasno da su od Galerija nainili najomraeniju linost u istoriji crkve.

REZIME

Galerijev edikt iz 311.godine svojim sadrajem predstavlja prvi zakonski akt o toleranciji vera i prekid dotadanjih progona hriana koji su zapoeti jo za vreme Dioklecijana i o kojima nemamo potpuno jasnu sliku. Izvori iz prve ruke Laktancije i Eusebije pruaju u veoj meri subjektivnu sliku dogaaja , za progon krivei iskljuivo Galerija, kao to su smatrali da je Milanski edikt o verskoj slobodi, donet 313. godine, odgovoran iskljuivo Konstantin. Pokuali smo da rekonstruiemo razloge progona hriana smatrajui da je Galerije bio vie uplaen meusobnom podelom hriana nego neprijateljima koji su nadirali na granice. Sa stanovita jednog Rimljanina, bilo je izuzetno teko razumeti hrianstvo koje se, sa druge strane, neprijateljski ponaalo prema Imperiji, teei da je zameni za Carstvo Boje. Tu lee osnovi preuveliavanja Konstantinove linosti.