POVIJESNI ISUS IZ NAZARETA

„Postoje li kakvi dokazi za postojanje Isusa?“ Kada postavi ovo pitanje, osoba koja ga
postavlja obično doda “..izvan Biblije”. Međutim, ja ne odobravam ideju da se Biblija ne
može smatrati izvorom dokazâ za Isusovo postojanje. Novi Zavjet sadrži na tisuće odlomaka
koji govore o Isusu Kristu od toga je dobar dio od svjedoka koji su Ga osobno vidjeli ili čak
razgovarali i bili u fizičkom kontaktu s Njim. Kada govorimo o drevnim dokazima, onda se
pisanja koja su od događaja koje opisuju udaljena manje od 200 godina smatraju se izrazito
vjerodostojnima u krugovima povjesničara. Štoviše, velika većina znanstvenika (kršćanskih i
nekršćanskih) potvrđuje da je Pavlove poslanice (barem neke od njih) zapravo napisao sâm
Pavao sredinom prvoga stoljeća poslije Krista, dakle manje od 40 godina iza Isusove smrti.
Što se tiče drevnih rukopisâ iz prvog, drugog ili trećeg stoljeća, oni su izvanredno čvrst dokaz
o postojanju čovjeka koji se zvao Isus (heb. Ye(ho)shua) u Izraelu u prvoj polovici prvoga
stoljeća. Ujedno je važno uzeti u obzir da su 70. godine poslije Krista Rimljani napali i uništili
Jeruzalem i veći dio Izraela, te pobili dobar dio njegovih stanovnika. Cijeli gradovi bili su
doslovno spaljeni do temelja! Zato nas ne bi smjelo začuditi ako je velika većina dokaza o
Isusovu postojanju bila uništena. Mnogi Isusovi očevici pritom su poginuli. Te činjenice
svakako ograničavaju broj preživjelih svjedoka koji su vidjeli Isusa. Uzmemo li u obzir
činjenicu da je Isusova služba uglavnom bila ograničena na relativno nevažno „slijepo
crijevo“ u zakutku Rimskoga carstva, iz sekularnih povijesnih izvora možemo prikupiti
iznenađujuće veliku količinu podataka o Isusu. Ovo su samo neki od važnijih povijesnih izvora
koje imamo o Isusu:

1) JOSIP FLAVIJE (37. – 100.):

Ovaj najpoznatiji Židovski povjesničar kaže sljedeće: ,,…U to vrijeme pojavio se Isus, mudar
čovjek, ako se uopće može nazvati čovjekom. On je činio čudesna djela i bio je učitelj onima
koji radosno prihvaćaju istinu. Privukao je k sebi mnogo Židova i mnogo Grka. On je bio Krist.
Kada ga je Pilat na traženje uglednika iz našega naroda osudio na križ, oni koji su ga
otpočetka ljubili nisu ga napustili jer im se živ ukazao treći dan, kao što su to unaprijed
prorekli Božji proroci, koji su o njemu prorekli i još tisuće drugih čudesnih stvari. Grupa ljudi
koji se po njemu zovu kršćani postoji još i danas” (Židovske starine, 18. knjiga, 3. poglavlje, 3.
odlomak). Ovo nije jedini put kada Josip Flavije spominje Isusa, evo još jednog mjesta (ovdje
spominje Isusovog brata Jakova): „Fest je mrtav, a Albinus je na putu. Pa je on [Ananija,
velesvećenik] okupio Sanhedrin i doveo pred njih brata Isusova koji se zvao Krist, koji se zvao
Jakov: i neke druge; [ili, neke od njegovih prijatelja.] I kada je formirao optužbu protiv njih
kao prekršitelje zakona, predao ih je kamenovanju….“ (Židovske starine, 20. knjiga, 9.
poglavlje, 1. odlomak)

2) KORNELIJE TACIT (57. – 117.):

Ovaj najvažniji povijesničar starog Rima u svojim „Analima“ (15,44) piše o požaru u Rimu
godine 64. poslije Krista i pokušaju cara Nerona da krivnju za to prebaci na kršćane. O tome
odakle kršćanima ime piše sljedeće: „To ime potječe od Krista, koga je pod Tiberijem pogubio
prokurator Poncije Pilat“. Tu se kao što vidimo spominje i Krist koji je pogubljen.

3) JULIJE AFRIKANAC (160. – 240.):

Ovaj kršćanski povjesničar iz 2. i 3. stoljeća citira (i komentira) poganskog povjesničara iz 1.
st. Talusa Samarićanina (58. g.) u pogledu tmine koja je popratila Kristovo raspeće.
„…Tu tamu Talus, u trećoj knjizi svoje Povijesti, naziva, kako mi se bez razloga čini,
pomrčinom sunca. Jer Hebreji slave Pashu 14. dana po mjesecu, a muka našeg Spasitelja
prestaje dan prije Pashe; ali pomrčina sunca događa se tek kad mjesec dođe pod Sunce. A to
se ne može dogoditi u bilo koje drugo vrijeme osim u intervalu između prvog dana mladog
mjeseca i posljednjeg dana starog, odnosno na njihovom spoju: kako bi se onda trebala
dogoditi pomrčina kada je mjesec gotovo dijametralno suprotan sunce? Neka to mišljenje
ipak prođe; neka nosi većinu sa sobom; i neka se ovaj predznak svijeta smatra pomrčinom
sunca, kao i drugi predznakom samo za oko. Flegon bilježi da je u vrijeme Tiberija Cezara, u
vrijeme punog mjeseca, bila puna pomrčina sunca od šestog sata do devetog - očito onaj o
kojem govorimo. Ali što pomrčina ima zajedničko s potresom, rascjepkanim kamenjem i
uskrsnućem mrtvih, i tako velikim poremećajem u cijelom svemiru? Sigurno nijedan takav
događaj nije zabilježen u dužem razdoblju. Ali to je bila tama koju je stvorio Bog, jer se
dogodilo da je Gospodin tada patio…“ (Extant Writings, 18,1)

4) PLINIJE MLAĐI (63. – 113.)

Ovaj antički pisac te rimski senator u svom Pismu caru Trajanu (oko 112. g.) kaže sljedeće:
„..Nikada nisam prisustvovao ispitivanjima o kršćanskim prijestupima. Zbog toga ne znam
kako i do kojeg ih stupnja trebam kažnjavati te kako da o tome vodim zapisnik. Kada su
preda me izvodili neke s optužbom da su kršćani, ja sam ih kao kršćane i kažnjavao. Pitao
sam ih jesu li kršćani; one koji su priznavali pitao sam po drugi put i treći put prijeteći im
kaznama; uporne sam kažnjavao… Bilo je takvih bezumnika koje sam, budući da su rimski
građani, odlučio poslati u Rim… Oni koji su bili okrivljeni da su kršćani, ili su bili kršćani,
oslobađao sam kad su priznali bogove i čim su pred tvojim likom, koji sam naredio da bude
donesen zajedno sa kipovima bogova, prinijeli žrtve u tamjanu i vinu i uz to se rugali Kristu;
pravi se kršćani ne mogu privoljeti ni na jedan od ovih postupaka. Drugi pak, koji su bili
denuncirani, govorili su da su kršćani, a poslije se odricali toga, izjavljujući da su to nekad bili,
ali da su potom otpali, jedni prije tri, drugi prije mnogo godina, neki prije dvadeset godina.
Svi su oni častili tvoj lik i kipove bogova, rugali se Kristu. Tvrdili su da je sve njihova krivnja ili
zabluda o tome što su se određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao
Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od Krista kao
Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži,
preljuba, kršenja zadane riječi itd. Zatim su se razilazili i ponovno se sakupljali radi uzimanja
hrane, obične i nevine… Ovaj posao, po mome shvaćanju, zaslužuje da se o njemu razmisli,
naročito zbog broja onih kojima prijeti opasnost. Mnogo ljudi svih uzrasta i svih zvanja i oba
spola idu i odlazit će u propast. Zaraza se ovog praznovjerja počinje širit ne samo po
gradovima već i po selima i zaseocima….“ (Pisma 10:96)

5) BABILONSKI TALMUD (otp. sredina 2. st.)

„Na večer Pashe objesili su leš Isusa Nazarećanina nakon što su ga ubili kamenovanjem. A
pred njim je četrdeset dana izlazio vikač, javno proglašavajući: Isus Nazarećanin ide da ga
kamenuju jer se bavio čarobnjaštvom, poticao ljude na obožavanje idola i odveo židovski
narod na krivi put. Svatko tko zna razlog da ga oslobodi optužbe trebao bi se javiti i
podučavati ga u njegovo ime. I sud nije našao razloga da ga oslobodi, pa su ga kamenovali i
objesili njegovo tijelo uoči Pashe.“ (Sanhedrin 43a)

6) CELZO (2. st.)

Bio je grčki platonistički filozof te kritičar kršćanstva. Njegovi spisi nisu sačuvani, no citira ga
Origen (185. – 253.) dok pobija njegove stavove:
„Jer on [Celzo] predstavlja Židova koji se raspravlja s Isusom i pobija Ga, kako on misli, u
mnogim točkama; i na prvom mjestu, optužuje Ga da je izmislio svoje rođenje od djevice, i
zamjera Ga da je rođen u jednom židovskom selu, od siromašne seoske žene, koja je stekla
za život predenjem i koja je izbačena vrata od muža, po zanatu stolara, jer je osuđena za
preljub; da je nakon što ju je muž otjerao i neko vrijeme lutala, sramotno rodila Isusa,
izvanbračno dijete, koje se unajmio kao sluga u Egiptu zbog svog siromaštva i tamo stekao
neke čudesne moći , čime se Egipćani jako ponose, vratio se u svoju zemlju, vrlo ushićen
zbog njih, i pomoću njih se proglasio Bogom.“ (1. knjiga, 28)

7) LUKIJAN IZ SAMOSTATE (115. – 180.)

Lukijan kaže o Isusu sljedeće: „"Tada je naučio čudesnu predaju kršćana, družeći se s
njihovim svećenicima i književnicima u Palestini. I - kako bi drugačije moglo biti? - začas ih je
učinio da svi izgledaju kao djeca, jer je bio prorok, kult -vođa, glava sinagoge, i sve, sasvim
sam. Tumačio je i objasnio neke njihove knjige, pa čak i sastavio mnoge, a oni su ga poštovali
kao boga, koristili ga kao zakonodavca i postavili kao zaštitnik, sljedeći za onim drugim,
doduše, kojemu se još uvijek klanjaju, čovjek koji je razapet u Palestini jer je unio ovaj novi
kult u svijet.“ (Peregrinova smrt, 11)

8 ) MARA BAR SERAPION (oko 73. g.)

On je bio stoički filozof iz Sirije iz 1. i 2. st. O Isusu te kršćanima kaže sljedeće: „…Kakvu su
prednost Židovi dobili pogubljenjem svog mudrog kralja? Netom nakon toga je njihovo
Kraljevstvo ukinuto. Bog je pravedno osvetio ova tri mudraca: Atenjani su umrli od gladi;
Samijce je preplavilo more; Židovi, razoreni i protjerani sa svoje zemlje, žive u potpunoj
disperziji. Ali Sokrat nije zauvijek umro; živio je u učenju Platona. Pitagora nije zauvijek umro;
živio je dalje u kipu Here. Ni mudri Kralj nije zauvijek umro; Živio je dalje u učenju koje je
dao“

9) GAJ SVETONIJE (69. – 122.)

On je bio rimski pisac i državni činovnik. O kršćanima u vrijeme cara Klaudija kaže sljedeće:
„…Protjerao je iz Rima Židove koji su neprestano pravili nemire na Kristov poticaj…“
(Dvanaest rimskih careva, 25)

10) DJELA PONCIJA PILATA (prva polovica 1. st.)

Oko godine 150. nakon Krista u svom djelu „Prva apologija“, upućenom caru Antoninu Piu,
filozof i mučenik Justin poziva se na Pilatov izvještaj za koji Justin pretpostavlja da se nalazi u
carskom arhivu. Danas mi ne znamo na koje se točno djelu ovdje Justin Mučenik pozivao, no
neki kažu da se radi o apokrifnom djelu danas poznatom kao „Evanđelje po Nikodemu“.
Justin piše: „A izraz: "Proboli su mi ruke i noge" bio je korišten kao referenca na čavle križa
koji su bili pričvršćeni u Njegove ruke i noge. I nakon što je On bio raspeti bacili su ždrijeb o
Njegovu haljinu, a oni koji su ga razapeli podijelili su ju među sobom. I da su se te stvari
dogodile, možete utvrditi iz Djela Poncija Pilata. A mi ćemo citirati proročke izjave drugog
proroka, Sefanije, u smislu da je On bio prorečen izričito da sjedne na ždrijebe magarca i da
uđe u Jeruzalem. Riječi su sljedeće: "Radujte se jako, kćeri sionska; vikni, kćeri jeruzalemska:
gle, tvoj kralj dolazi k tebi! ponizan i jaše na magarcu, a na magarcu ždrijebe od magarca."“
(Prva apologija, 35. poglavlje). Još kaže: „…Krist je rođen prije sto pedeset godina pod
Kvirinijem, a naknadno, u vrijeme Poncija Pilata…“ (Prva apologija, 46. poglavlje).

11) IZVJEŠTAJI EVANĐELISTA I APOSTOLA (otp. 40. – 100 g.)

U Novom Zavjetu imamo 4 Evanđelja; Matej, Marko, Luka i Ivan. Matej je bio Isusov učenik i
apostol koji je hodao s njim i prisustvovao Njegovim djelima, kasnije je zapisao što je vidio
svojim očima. Marko nije bio Isusov učenik u smislu da Ga je stalno slijedio, no vrlo
vjerojatno je vidio Isusa uživo te moguće i slušao neke Njegove propovijedi. U svom
Evanđelju, zapisuje izvještaj apostola Petra koga je pratio na putovanjima. Luka isto kao
Petar nije Isusa poznavao osobno dok je Isus bio na zemlji. U svom Evanđelju opisuje
svjedočanstva svjedoka koji su vidjeli Isusa kojih je bilo oko 500. Slijedio je Pavla na njegovim
putovanjima. Ivanovo svjedočanstvo, odnosno Evanđelje je meni najzanimljivije. On je bio
ljubljeni Isusov učenik koji je jako puno vremena provodio s Njime te Mu je na posljednjoj
večeri naslonio glavu na prsa. U Evanđelju opisuje svoja iskustva s Isusom. Zanimljiv je jer je
ostao s Isusom do same smrti na križu. Osim Evanđelja napisao je i 3 poslanice te knjigu
Otkrivenja.
12) FLEGON OD TRALA (2. st.)
Origen Aleksandrijski (182-254. n.e.), u djelu "Protiv Celza" (Knjiga II, poglavlje XIV), napisao
je da Flegon, u svojim Ljetopisima, spominje Isusa: "Sada Flegon, u trinaestoj ili četrnaestoj
knjizi, mislim, njegovih Ljetopisa , ne samo da je Isusu pripisao spoznaju o budućim
događajima (iako je zapao u zabunu oko nekih stvari koje se odnose na Petra, kao da se
odnose na Isusa), nego je također posvjedočio da rezultat odgovara Njegovim
predviđanjima." Također se osvrnuo na opis pomrčine praćene potresima za vrijeme
Tiberijeve vladavine: kaže da je bila "najveća pomrčina sunca" i da je "u šestom satu dana [tj.
Podne] postala noć, tako da su se i zvijezde pojavile na nebesima. Bio je veliki potres u Bitiniji
i mnoge stvari su porušene u Nikeji."

13) ISPUNJENA STAROZAVJETNA PROROČANSTVA

Ovo tu pored toga što je čvrst dokaz postojanja Isusa, nedvojbeno i neosporno je dokaz
postojanja Boga. U Starom Zavjetu koji je cijeli pisan do najranije nekoliko stotina godina
prije dolaska Isusa imamo oko 300 Mesijanskih proročanstva. Ovo su samo neka od tih
proročanstva koja su ispunjenja: Mesija će se roditi u Betlehemu (Mihej 5:2), Mesiju će roditi
djevica (Izaija 7:14), pokolj djece dogodit će se u Mesijinom mjestu (Jeremija 31: 15), Mesija
će govoriti u prispodobama (Psalam 78:2-4 i Izaija 6:9-10), Mesija će biti izdan (Psalam 41:9 i
Zaharija 11:12-13), Mesija će biti razapet s kriminalcima (Izaija 53:12), Mesiji će biti
probušene ruke i noge (Zaharija 12:10 i Psalam 53:5), Mesiju će se zvati Nazarećaninom
(Izaija 11:1), Mesija će doći i biti ubijen te sklopiti Novi Savez upravo u 1. stoljeću (Daniel
9:25-27). Ovo tu je dovoljno svjetla za one koji su iskreni prema istini iako postoji još
mnoštvo ovakvih primjera.
Uz ove izvore susrećemo se s brojnim gnostičkim spisima („Evanđelje istine“, „Ivanov
apokrif“, „Evanđelje po Tomi“, „Rasprava o uskrsnuću“ itd.) koji spominju Isusa. Zapravo,
gotovo možemo rekonstruirati cijelu poruku Evanđelja koristeći samo rane nekršćanske
izvore: Isusa su zvali Kristom (Josip Flavije), činio je „čarolije“, odveo Izrael u nove nauke, te
su ga na dan Pashe razapeli zbog njih (Babilonski Talmud) u Judeji (Tacit), u što su njegovu
sljedbenici vjerovali – štujući ga kao Boga (Plinije Mlađi). Na kraju, vidimo da postoje
nesavladivi dokazi koji govore u prilog Kristova postojanja, kako u svjetovnoj (sekularnoj)
tako i u biblijskoj povijesti.

Ovih 12 činjenica smo sigurni bez da gledamo Bibliju i samo ako uzmemo van Biblijske spise:
1) Isus je živio kreposnim životom
2) Činio je čuda
3) Imao je brata Jakova
4) Proglasili su ga Mesijom
5) Bio je razapet pod Poncijem Pilatom
6) Bio je razapet uoči židovske Pashe
7) Kada je umro, Zemljom je zavladala tama i dogodio se potres
8 ) Njegovi su učenici vjerovali da je ustao iz mrtvih
9) Njegovi su učenici bili spremni umrijeti za svoja vjerovanja
10) Njegovi učenici nisu priznavali rimske bogove nego su se klanjali Isusu kao Bogu
11) Živio je na prostoru današnjeg Izraela
12) Živio je u prvoj polovici 1. stoljeća u doba cara Tiberija

Možda i najveći dokaz da je Isus postojao nalazimo u činjenici da je doslovno na desetine

tisuća kršćana u prvome stoljeću naše ere, uključujući dvanaest apostola, bilo voljno umrijeti
mučeničkom smrću za Isusa Krista. Svih prvih 12 apostola (osim Jude Iskariotskog koji se sam
ubio) su do smrti zastupali vjerovanje da je Isus Krist Sin Božji koji je umro za grijehe svijeta
te 3. dana nakon uskrsnuo. Ljudi su spremni umrijeti za ono u što vjeruju da je istina, ali nitko
neće umrijeti za nešto za što je svojim očima uvjeren da je laž. Nema nikakvog logičkog
smisla da bi netko tko je bio svjedok i gledao Isusa oči u oči umro mučeničkom smrću za
nešto što se nije uistinu desilo.