Priča o Ani

esej

Tanja Rizner

Životne priče imaju najveću snagu utjecaja na pojedince i društvo što ponekad
biva zaboravljeno u akademskoj zajednici, u znanosti koja se bavi statističkim
prosjecima, trendovima, značajnostima… Stoga je i poseban jaz kada izlazimo iz
sveučilišta u pravi svijet i kada gotovo ništa nije onako kako smo predviđali u
statističkim modelima. Veliko je umijeće pratiti stvarna zbivanja, potrebe stvarnih ljudi
s glavom punom teorija i predikcija, a pri tom činiti ono što bi trebali činiti, raditi za
pojedinačno dobro, za društveno dobro i ne zaboraviti na svoje dobro, sve u
terminima etike i prave ljudske dobrobiti. Opasnosti postoje na svakoj strani, postati
čisti teoretski djelatnik i sakriti se od kompleksnosti iza teorije i pravila, ili možda
djelovati kao „alternativac“, svijajući pravila i teorije pred svakom novom individuom,
pri tom ih možda, i kršiti. Ali, čini mi se, da niti jedan od tih putova nije onaj kojim bi
trebali težiti. Čini mi se da društvo mora cijelo balansirati između teorije i prakse i
iznaći jedinstvene mehanizme koji će omogućiti prave ljude na pravim mjestima,
prave načine rada i razviti širu svijest o potrebi pravodobnog djelovanja. Bojim se da
u ovom trenutku nemamo prave ljude na pravim mjestima, bojim se da pravi načini
rada ovise o pojedinačnim ustrajavanjima, pojedinačnim snagama uključujući i snagu
ličnosti i volju za neprestanom borbom u masi podobnih i bezvoljnih, a sigurna sam
da svijest društva o potrebi za psihosocijalnom pomoći nije razvijena, dapače,
stigmatizirana je i osobni neuspjeh predstavlja trenutak kada pojedinac i/ili obitelj
odlazi po pomoć. A do tada je već puno štete učinjeno.
Priča o Ani je čak priča sa sretnim krajem. Mnoge priče koje su u tijeku imaju
izrazito neizvjestan kraj. Ponekad i kada svi činitelji odreagiraju pravodobno i
pravilno, priče mogu završiti tragično. Ponekad izraziti čimbenici rizika neće dovesti
do trajno negativnih posljedica, ponekad je zaista potrebno osobi da određeni period
„hoda po rubu“, ponekad nekome odrastanje u nefunkcionalnoj obitelji postane
odskočna daska za uspješan i kreativan život, ponekad je rano odrastanje
protektivan faktor, ponekad je rizičan faktor. To su, ustvari, ljepote življenja:
raznolikosti i nepredvidivosti. Ana je danas uspješna mlada žena koja može ponuditi
izuzetno puno društvu, a sve je to stoga što je prošla kroz tako dramatično iskustvo.
To su ljepote življenja. Njen život sada ima kapacitet postati bogat i širok,
plodonosan.
To je zaista lijepo, ali ne abolira društvo što nije reagiralo pri prvim naznakama
rizičnog ponašanja (pri kraju osnovne škole), ne abolira ga od ne reagiranja pri
drugim (pri pohađanju gimnazije), nije ni abolirana obitelj od nesvjesnosti da svi
zajedno kao sistem pridonose negativnim promjenama i da mogu promijeniti tijek
stvari, nije aboliran niti jedan jedini stručnjak koji se susreo s Anom i njezinom obitelji
tijekom tolikog niza godina. A ustvari, nitko nije kriv, iako nije ni prav.
Susrećući se sa živim ljudima često nemamo pravih odgovora, imamo sreće
ako znamo pokoji krivi, najveća je i jedinstvena sreća kada u interakciji iznađemo
neki pravi odgovor, to predstavlja nagradu za dugogodišnji trud. Ali kada je to već
tako u stvarnom životu, kada nismo zaštićeni statističkim podacima u akademskoj
zajednici, nego djelujemo, samo uz pomoć znanosti, vani među stvarnim pričama,
onda svakako možemo zahtijevati da društvo počne funkcionirati na osnovama
sposobnosti, stručnosti, kvalitete, raznolikosti, snage svih pojedinih pojedinaca, jer
tada bi se iznjedrili mehanizmi pravog djelovanja, tada bi društvo bilo pametnije i
snažnije. A pametnije i snažnije društvo zna da je odlazak po pomoć najmanji, ali i
najveći korak koji svatko u svakom trenutku može učiniti. Kada društvo shvati da je to
znak rasta i razvoja, biti će nam lakše. Kada društvo shvati da nema romantično
filmski prikazane sretne obitelji, obiteljima će postati lakše, barem neće morati „gurati
pod tepih“ probleme koji će ih, ne rješavajući ih, samo vječno proganjati.