TIN UJEVI: DAD

U obilnim mlazovima iz tekih oblaka liva se gusta kia. Toi kao iz kabla na livade, na vonjake, na panjake; ali, nadasve, lupa na naa stakla, kuca na naa vrata, bije nam o krovove. I zvui, i svira, u svima jezicima, u udnim narjejima, nasilna, sveplodna kia. A njen je zvuk sladak sluhu kao ehulja groa usnicama. Jutros je varo bila ista ko sveana slika, u smeem, osvjetljenju to padae s neba na ulice i trgove, te smo eui posred kestenova tugovali, alovali, blago, bez alosti, bez tuge: dolazi, dolazi ona divna zagrebaka jesen. I muilo nas to nai mrtvi nisu s nama da vide novi Zagreb, ljupku Hrvatsku. A sada kia tee i zvui; kuca o nae prozore kao jato golih tia to cvrkuu, to izdiu. Kia je isprala sve grane na stablima i sad je lie svjee zeleno, a kue opet iste i crvene. Slatko je pisati uz romon dada. Kia rominja, glogolji, amori; kia jadikuje; mijenja pravac, vraa se, bugari, i opet sipi i sipi na dvorita gdje stvara mlake, na krovove gdje tee u lijeb; kia jednolino svira kao luac o zvonku staklu po stablima, po brezima, po ivcima, po srcima. Kia kii i kii i prestaje da kii; a onda otie cestom. A onda kao miris dunja kroz vidik rosnih bregova hrvatske domovine javlja se enja za plavim morima, za novim nebitima, za irim obzorjima. Budi kia sve to u nama drijema; draga kia sve to u nama plae; tjei kia sve to u nama cvili. Ovako je mi nekada, pjani, sluasmo, kroz lahore borika na brijegu Marjanu gdje sprema svoje harfe i svoje svirale, za nae due dirke; za svoje strane svirke, leleke, i duduke: o mi smo sluali kiu po danu i po noi gdje rida sladostrasno, gdje kida u nama kao ravu strunu sve to trebae da pukne. Ali draa no ona kia u noi uta iz topla kreveta za bura tee na njivu due ova topla kaplja Milosti, Dobrote, Oprotenja; plae nas, draga nas, curi na nos, milosna, dobrosna, svjetlonosna, zagrebaka kia. Mi znamo da kroz to vrijeme gore na Cmroku i Tukancu plave i crne djevojke diu na potna stakla kuda naslanjaju elo i motre na kiu i oblake i cvijee u dvoritu. Sanjare dakle djevojke, a mi kroz to vrijeme pjevamo kiu i cvijee i momke i djevojke. A kada prestaje kia, mi kroz otvoren prozor diemo isti uzduh: - takva skuta plaveti nema ni u kom Gradu po spasonosnoj kii. A onda Sunce tjera oblake, obasjava breuljke i sui po Gradu mlake od skore kie. Gri, 1920.

Dinka Jurii, FB grupa Online itanka