Kad ovjek prenoi u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego svjetlost. To znam iz iskustva.

Svjetlost me je doekala pri dolasku u Mostar, pratila za vreme mog boravka od jutra do veeri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjeanja na Mostar. Uvijek mi se inilo da je to sto sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, i sto se proima sve u njemu, neka naroita svijetlost, izuzetna po jaini i kakvoi. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u oveka ljubav za ivot, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralaki rad. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i djevojaka u pred veernjoj etnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odblesak u asi mostarske ilavke, ivi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i trenjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvetlija naa rijeka, po njoj i sam goli kr okolnih brda ima neku stihijsku veliini. Po toj svjetlosti ja se najbolje sjeam Mostara .

ZAPIS O MOSTARU Ivo Andric; 1946.