Tajna Autor : eljko Franki Tali

Zato je sve u nama i oko nas postavljeno u suprotstavljenim odnosima. inidbe i osjeaji stalno variraju iz jednog u drugo ekstremno suprotstavljeno stanje. ivot-smrt, mladost-starost, zdravlje-bolest, lijepo-runo, dobro-zlo, iskrenost-la, hrabrost-plaljivost, su suprotnosti u kojima se raamo i umiremo. Ove maksime su dio nas samih ali i svega oko nas. Kako ostvariti osobnu stabilnost u Svijetu, u kojem se sve bitno dogaa mimo ljudske volje. Od zaea do smrti, od mladosti do starosti, od zdravlja do bolesti, pa i od toga kako e u odreenom trenutku reagirati ili se osjeati. Prihvatiti Svijet i ivot onakvim kakvim je, nije nekakav poseban problem, problem nastaje kad se postavi pitanje zato je sve ba tako, kako je. Prihvatiti ivot u smislu neprekidnog kontinuiteta u kojem nita nije definirano osim same injenice da je ivot sagledan univerzalno, neprekinut niz, u kojemu se ne zna ni poetak a niti nasluuje kraj, je neto to nema sa ljudskog stajalita nikakvog smisla ni svrhe. Da je to upravo tako, pobrinule su se da nam objasne, razne religije, koje nas svojim uenjima upuuju na prolaznost ivota na zemlji ali i vjerovanje u zagrobni novi ivot. Ovim se normalno ne daje odgovor na pitanje o svrsi postojanja ivota na zemlji ukljuivo i ljudskog. Postojanje radi postojanja, ivot radi ivota, dobro da bi se borilo sa zlim, ljepota da bi ponitavala runou, iskrenost da bi pobijedila la, hrabrost da bi nadvladala plaljivost, i da se to stalno ponavlja u korist ili na tetu nekoga ili neega, besmisleno je. Svjesno i bez zadrke prihvatiti stanje kakvo je, moe samo luak ili maloumnik. Prihvatiti i pomiriti se sa injenicom da smo zaeti sluajno, da ivimo u okruenju u kojem smo se sluajno rodili, ovisni o naim roditeljima u ranoj mladosti, a potom od okruenju u kojem rastemo, da bi opet potom sasvim sluajno ostvarili susret sa naim branim suputnikom, sa kojim opet sluajno stvaramo djecu, te na kraju i umiremo uglavnom sluajno, ne znajui unaprijed ni kada ni kako, ne moe se shvatiti i prihvatiti kao nepobitna i iskljuiva istina, sasvim jednostavno i lako. Prihvaajui navedenu istinu kao realnost, mirimo se u biti sa injenicom da ivot ljudski kao i univerzalni ivot nema svrhe, sagledavano individualno ali i generalno. To to danas na zemlji ivi vii broj ljudi ili to ti ljudi dulje ive, i imaju kvalitetniji ivot po sudu nekih, ne moe se smatrati nekim valjanim razlogom zato smo tu gdje jesmo. emu uz tijelo posjedujemo i osjeaje, savjest, odnosno duhovnost, kad nam preostaje samo kratkotrajno vegetiranje. Naime za ostvarenje navedenog cilja i ostvarenje postojee kvalitete ivota, nisu nam bili potrebni osjeaji a niti duhovnost. Bez ovih dodataka mogli smo ostvarivati kudikamo kvalitetniji ivot, i to sagledavano pojedinano i skupno. Zamislite koliko bi nam bilo lake ivjeti ivot, bez osjeaja i duhovnog naboja, ije postojanje nas u pravilu samo upozorava na runu stranu Svijeta. To to ponekad ostvarimo lijepe trenutke zahvaljujui osjeajima i naem duhu, samo nas ini to nesretnijima kada to izgubimo.

Smrt, bolest, i zlo samo eka svoj neplanirani trenutak da nam pokvare tjelesne ali i duevne uitke, a starost kao kontinuirana injenica svojom neminovnou ini sve, da nam pokvari svaki trajni uitak, u emu inae volimo uivati. Kako onda ostvariti pozitivan stav u odnosu na ivot ? Kako prihvatiti injenicu da se ivot odvija na opisani nain, a ipak u svemu tome nai smisao i svrhu ? Na stranu to to ivot sam po sebi predstavlja udo vrijedno divljenja, i to sagledavajui ivot kao univerzalnu tvorevinu i proces, ili gledajui samo ljudski ivot i razvoj istoga do danas. Sam doivljaj ivljenja, i svrha tog procesa ivljenja je upitna, normalno sagledavajui isti proces sa naeg ljudskog stajalita. Da je ovo pitanje oduvijek bilo prisutno u ljudskom razmiljanju, svjedoi nam sve ono to je kao ostatak prastarih civilizacija ostalo da bi nas podsjealo na to vjekovno pitanje svrhe naeg postanka. Potreba da bi bogove predstavljali u ljudskom obliku, nije u biti naa ljudska potreba, da od pamtivijeka gajimo kult vjerovanja u zagrobni ljudski ivot, ve samo naa potreba da odgovorimo na pitanje o svrsi i razlozima ivota inae. injenica je, da su nai preci kroz povijest razvoja ljudskih odnosa, ostvarujui ivot u uvjetima naravnih zakona, apsolutne hegemonije, klasnog drutva, do liberalnog kapitalizma, uvijek traili razloge postojanja, i uvijek iznova na razliite naine tvrdili da ovaj ivot na zemlji, je samo uvertira onom drugom zagrobnom ivotu. ovjek pojedinac, je unato zadovoljenju svih tjelesnih i duhovnih prohtijeva, i onda u dalekoj povijesti, kao i danas, bio i ostao nezadovoljan onim to ima i to je. Smrt, starost i bolest, su zla koja ni do dana dananjega nije uspio rijeiti, te unato svemu onom to je ostvario kao pojedinac ili ljudski rod, nije zadovoljan uinjenim. To, to se stalno tjei kroz ivot konzumirajui tjelesno ili duhovno, ne spaava ga od stalno prisutnog straha od tri osnovna jahaa apokalipse. Interesantno je, da se unato relativno i apsolutno dugom povijesnom iskustvu, nije uspjela ostvariti ljudska ideja, pa ni dati odgovor na vjeno pitanje ZATO SMO NA OVOM SVIJETU. Od vremena grke kulture i filozofske misli temeljene na toj kulturi, te rimske imperije i mislioca iz tog povijesnog razdoblja, do svih filozofa i filozofskih pravaca novije povijesti razvoja evropske misli, nitko nije ponudio konkretne odgovore na samo jedno kljuno pitanje, ZATO SMO NA OVOM SVIJETU. Ono to nam kao odgovor na to pitanje nudi istonjake kulture, nije nita drugo,. do samo nain kako da se prihvate kao nepobitne poznate injenice o ivotu i smrti, a sauva duhovni mir. Ni mislioci istoka, ne daju konkretne odgovore na uvijek isto pitanje ZATO SMO NA OVOM SVIJETU. Tvrdnja i nauk Istoka, da smo svi jedna cjelina, koja se zove univerzum, i da se u skladu sa tom spoznajom trebamo odnositi prema sebi i svom okruenju je neto, to na kraju tvrdi, i kroz ivotni put Isusa Krista i dokazuje, katolika vjera i filozofija razvijena na temeljima iste vjere. No ovom tvrdnjom se ne rjeava vjena dilema i ne daje odgovor na pitanje svih pitanja: ZATO SMO NA OVOM SVIJETU. Da li je mogue vlastiti ivot gledati kao igru i iluziju, i na isti nain gledati i sve oko sebe ukljuivo i univerzum, ( ateistiki svjetonazor )?

Dali postoji razumljiv razlog zbog kojeg trebamo ostvariti tjelesni ivot na zemlji, da bi isti samo posluio kao priprema za drugi samo duhovni ivot poslije fizike smrti ( teistki svjetonazor ) ?

Na ova i jo poneka pitanja vezana za svrhu postanka i opstanka fizikog ivota pojedinca i materijalnog ivota openito pokuat u dati svoje vienje i odgovore.

ivot kao igra i iluzija ______________________________________________________________

Svjestan svih relacija prolaznosti ivota, onako kako je ve u uvodu reeno, ivot bi se mogao shvatiti i prihvatiti, i kao IGRA. Igra, u kojoj smo mi ljudi pojedinci sudionici jedne jedine IGRE koja se zove Stvaranje. Ako STVARANJE shvatimo kao proces kojemu mi ne znamo poetak a niti kraj, u emu se mi ljudi a i sve ostalo to nazivamo ivot, ostvaruje kroz taj proces stvaranja, nae postojanje dobiva smisao. Zato ovaj proces STVARANJA, nazivam IGROM ? Kako drugaije nazvati evoluciju razvoja svih ivih vrsta na Zemlji, ostvarenu kroz nau ljudsku spoznaju od prapoetka do danas, nego IGROM. Na igralitu zvanom planet Zemlja, ostvaren je ivot "zahvaljujui", spoju osnovnih elemenata ZRAKA, VODE, VATRE i ZEMLJE. Ostvarenjem spoja osnovnih elemenata, ostvarena je osnovna klica ivota na Zemlji, i sve ono to se poslije deavalo, danas zovemo prirodnom evolucijom. U tom prirodnom procesu koji je trajao milijunima godina, mjereno vremenskim jedinicama koje smo mi ljudi tek nedavno izmislili, ostvario se je proces razvoja svih vrsta ivota kakav imamo danas. U svakom dijelu tog procesa stvaranja ivota, ljudi su od momenta kad su postali svjesna iva bia umiljali, da su oni ta tvorevina, sa kojom prestaje daljnji proces stvaranja-evolucije. Odmak od cca 5000 godina, ljudske pisane i time zabiljeene povijesti, bio nam je, a i danas ostao garant, da evoluciju smatramo zavrenom. To, to gledajui Svemir, uoavamo i danas proces STVARANJA, ne smatramo neim bitno vezanim i za ivot na Zemlji. Iako smo danas svjesni injenice da je planet Zemlja, samo jedna plava toka u svemirskom beskraju, mi i dalje ivimo u uvjerenju da smo bitan imbenik tog beskraja. Kako prihvatiti injenicu da smo mi koji ivimo danas na planeti Zemlji, samo trenutni sudionici jednog te istog procesa stvaranja koji je otpoeo ne znamo kada, i koji e zavriti apokalipsom, da bi odmah potom sve krenulo od poetka. Sve na Zemlji, to se dogaa u prirodi, od pamtivijeka nas ui i upuuje na jedinu ISTINU, a ta je da za ostvariti ivot treba doivite smrt. to se deava sa sjemenjem, zar isto ne umire da bi dalo novi ivot. Evolucija je prihvatila sve prirodne zakone razvoja vrsta ivota, i u svakom dijelu tog ivota razvija i dalje nagon za novim i novim stvaranjem novih ivota, i to uvijek na temelju novog raanja. Slabiji i loiji u prirodi, preputa mjesto snanijem i boljem, uvijek nastojei da se prilagodi novoj situaciji u okruenju. Tako se odvijaju prirodni procesi juer i danas. U svemu tome kako se odvijaju ti prirodni procesi kroz vrijeme su se utvrdila i odreena pravila IGRE, koju zovemo evolucija.

Pravila IGRE, vae za sve uesnike ivota, pa tako i za ljudsku vrstu. Pravila IGRE svatko od nas dobiva ve zaeem, a prekidamo IGRU smru. Ako sve dogaaje na koje ne moemo utjecati gledamo kao na pravila igre, a ono na to moemo utjecati gledamo kao samu igru, te na poetak i kraj vlastitog ivota gledamo kao na epizodu jedne velike IGRE, u kojoj smo i mi igrali, vlastiti ivot e nam se uiniti smatram shvatljiv. Gledajui ivot na nain gdje sebi ne dajemo poseban znaaj, pa tako ni ukupnom ljudskom rodu, ivot e nam se uiniti prirodnijim i na znaaj istoga gledati emo drugaije. Iskljuiti iz razmiljanja pitanja o znaaju i posebnoj potrebi da ba ja ili mi ljudi predstavljamo neku specijalno vrijednu i zato prijeko potrebnu tvorbu, veliko je olakanje u kvalitetnom pristupu ivotu. Shvatiti ivot kao igru, ije trajanje je nebitno, gdje je igra sama sebi svrha, odnosno gdje se igrajui nita ne gubi niti dobiva, je dobra osnova za prihvaanje ivota na naravan nain. Prihvaanje ivota na naravan nain, na to nas upuuje ovakav stav, je izvodivo samo u sluaju kad prihvatimo sve navedene injenice koje su upravo navedene, kao osnovane i istinite. Problem nastaje ba u naem ne prihvaanju nepobitnih ivotnih injenica. Mi ljudi oduvijek smatramo, da mi nismo dio prirode, i ne mirimo se sa injenicama koje smo upravo naveli kao prirodnu zakonitost ivota na Zemlji. Smatramo da na ovaj opisani nain, ive svi ostali dijelovi prirode, ostvarujui kroz vrijeme progresiju razvoja vrste putem evolucije, no mi ljudi pojedinano ili skupno, smatramo nau vrstu ivota posebnom. Posjedovanje razuma i mogunost razmiljanja, uvjetovalo je da su ljudi oduvijek u traenju razloga svog postojanja, nikada se ne mirei sa injenicom vlastite smrti. Poimanje i prihvaanje procesa STVARANJA, za nas je prestalo vaiti, od momenta kada smo u evoluciji vrste ostvarili mogunost razmiljanja. Kako da mi prihvatimo ideju da se ivot poima kao IGRA, u kojoj smo mi naim postojanjem samo dio procesa stvaranja, ostvarujui za ivota neka nova iskustva korisna za kvalitetniji razvoj uvijek novog stvaranja, i time neprekidnog razvoja ljudske vrste. Igrati se mogu samo djeca, a i ona trae za poetak da ih nauimo pravilima! Mi se odrasli ne elimo IGRATI, po tuim pravilima, mi elimo IGRATI po vlastitim pravilima. Tako mi prosvijeeni tvrdimo, i ograujemo se od ovakve utopistike ideje, koja nas ui da smo ono to jesmo, samo dio prirode, koji je u procesu evolucije vrste ostvario i razum, ali da samim tim nismo mi oni, koji e utvrivati neka nova pravila IGRE. Unato spoznaji i ostvarenom iskustvu da su SMRT, STARENJE i BOLEST, stvarnost na koju bitno ne moemo utjecati, mi stalno elimo i traimo naine kako da ostvarimo vjeni ivot, ne starei, i ivei ivot bez ikakve boli. elja da smo mi ljudi gospodari Svijeta i Univerzuma, je ono to nas gura u stalne sukobe, i u unitavanje svega ostalog to ini naravni Svijet, pa i Univerzum. Ne priznajui da smo mi ljudi samo dio jedinstvenog Univerzuma, u kojem imamo sasvim odreenu ulogu, a ta je da zahvaljujui razumu ostvarimo i potiemo to skladniji ukupni razvoj svega to ini danas naravni Svijet, a sutra i Univerzum, mi elimo da vodimo igru kao gospodari svega. Ta elja za posjedovanjem i gospodarenjem, unato injenici da smo jednako prolazni kao bilo koji drugi dio zemaljske prirode i Univerzuma, i to ba i samo zato to smo dio toga, ini nas nesretnim i nezadovoljnim. Ne elimo nikako prihvatiti nepobitnu injenicu, da smo mi ljudi kao i ostali dio Svijeta i Univerzuma, samo prolazni dio, koji se kroz IGRU, ostvaruje i iskazuje, i da samo time dokazujemo razlog postanka i ostanka i nae vrste. Mi stalno

pojedinano i skupno, odbacujemo navedenu injenicu pokuavajui stalno da mi vodimo IGRU. Put od vjerovanja da je Zemlja centar Svemira, do spoznaje da je naa Zemlja samo majuna plava toka u svemirskom beskraju, trajao je tisuama godina. Unato svim spoznajama, mi se niti danas ne mirimo sa nepobitnim injenicama koje ukazuju na to, to mi pojedinano, i skupno predstavljamo u relacijama beskraja prostora, i snage koji nas okruuju. Nae vjerovanje u vlastitu snagu i mo, je neshvatljiva arogancija i glupost, gdje mi unato svima ve dostupnih spoznaja o vlastitoj i skupnoj malenkosti i nitavnosti, hoemo i elimo da budemo bogovi. Ono to su inili nai preci, veliajui svoje izmiljene nebeske bogove koji su im naliili, je bila sasvim normalna tenja onih koji nisu imali spoznaju o svemu onome to mi danas znamo, no da mi unato ostvarenog iskustva i spoznaja, i dalje insistiramo na uvjerenju da mi moemo i trebamo biti oni koji e gospodariti i upravljati danas Svijetom a sutra Svemirom, je neshvatljiva glupost. Kako netko tko ivi za trenutak, tko je ranjiv i stari, tko ivi i stvara na planeti koja je zrnce pijeska u beskrajnoj svemirskoj pustinji, tko nije i nee nikada otkriti tajnu ivota a ni smrti, se moe ostvariti i iskazati kao gospodar Svemira. A ipak je u osnovi to gospodarenje osnovna tenja ovjeka. Biti Bog-gospodar nad svim to spozna i osvoji, bila to materija ili duh, osnovna je tenja ljudska. No ovo su samo ILUZIJE, realnost izgleda drugaije. Biti svjestan svoje uloge i znaaja, u svijetu iji smo dio, predstavlja osnovno polazite za ispravno poimanje vlastitog ivota i ivota uope. Shvatiti neophodnost i neupitnost djelovanja cjeline Univerzuma na nain, da nitko u toj zajedniki definiranoj cjelini nema glavnu ulogu je prvo, to bi trebali nauiti kad se rodimo. Potom prihvatiti ivot kao IGRU, u kojoj se ne dobiva niti gubi, te se ne boriti ni za vie imati, niti za vie biti, je drugo osnovno ivotno pravilo. Tree je pravilo, ivjeti ivot u skladu sa naravnim zakonima, koje svi mi imamo zapisane u vlastitoj savjesti, to je uostalom i dio naeg genetskog koda.

Ovo bi bila osnove, za prihvaanje ivota kao IGRE, u kojoj ne treba nita posebno davati a niti oekivati. Ovakav pristup ivotu mogu ostvariti samo oni koji su ostvarili kontrolu nad svim svojim osjeajima i koji gospodare vlastitim duhom, za sve ostale treba ukljuiti u ivot ILUZIJE. Sve ono, to mi za naeg kratkog ivota cijenimo kao vrijednosti, je u biti naa izabrana ILUZIJA. ivei ivot sa svrhom, a to podrazumijeva, da se u IGRI vlastitog ivota opredjeljujemo prema nekom izabranom cilju, a sve na osnovama vlastite elje i volje, je ivljenje uz pomo vlastite ILUZIJE. Bilo to da izaberemo kao na ivotni cilj, je naa izabrana ILUZIJA. Ostvarenje ljudskih ciljeva kao; posjedovanje materijalnih dobara, usvajanje znanja, obitelj, vjera, injenje dobra, stjecanje iskustva, davanje ljubavi, duhovni ivot itd., je samo ILUZIJA. Zato ?

ovjek je samo ovjek, koji se zavarava da je naao smisao, puninu, i razlog ivota, u neemu, to njemu prua privremeno a rijetko stalno zadovoljstvo, nesvjestan da je sve, apsolutno sve samo IGRA. To, to On nije u svakom trenutku svjestan svoje tono odreene uloge, i to se zato ponekad osjea kao tvorac vlastite sree, je samo ILUZIJA, u kojoj pojedinac uiva samo do prve pojave starosti, boli, ili smrti. Ako je ovo sudbina onih koji izabiru ciljeve, za koje se bore cijeli ivot, to je sa onima koji se preputaju stalno trenutnim uicima ? Naalost, i u ovom podruju postoje loa iskustva. Konstatirano je, da ne postoje uici koji ne dosade, i koji bez obzira na varijante, ne postaju sami sebi svrha, a time u primjeni izlini. Uitak bilo koje vrste, kojeg je u stanju da doivi ovjek, je do sada ostvaren, i bez obzira na ostvareno, ovjek nije prestao da se pita ZATO JE NA OVOM SVIJETU, i to tako od pamtivijeka. Zato ? Uvijek se sve svodi na uroena ljudska ogranienja, te tako svi uici kao i ciljevi, postaju i ostaju ILUZIJE. Ba ova spoznaja, koju su davno shvatili oni koji razmiljaju o ivotu, uvjetovala je vjerovanje u BESMRTNOST ljudske due. injenica da je ljudsko tijelo potrono, i da je SMRT, STARENJE i BOLEST, dio ljudskog ivota, uvjetovalo je pojavu i razvoj ljudske misli prema poimanju djeljivosti ovjeka, na potrono ljudsko tijelo, i BESMRTNU DUU. Ova ideja, o ovakvoj podijeli ovjeka, stara je koliko i zapisana ljudska povijest. Vjerovanjem u postojanje DUE u svakom ovjeku, i u BESMRTNOST te due, ostvarila se i ideja, da je samo ovjek direktni boji izdanak, stvoren i ostvaren direktno od Boga, stvoritelja cijeloga Svijeta. Ovakvo vjerovanje dalo je za pravo ovjeku, da se postavi kao gospodar nad cijelim prirodnim Svijetom, i da na temelju toga, koristei revolucionarne metode, od postanka razumne ljudske vrste, djeluje protuprirodno na sav prirodni Svijet. To razorno protu prirodno djelovanje, uvijek sa ciljem boljeg i breg samo za ljudsku vrstu, uvjetovalo je i danas uvjetuje, niz lomova u prirodnom razvoju planete Zemlje, sa izuzetno tetnim posljedicama posebno za ljudsku vrstu. Ta elja da se IGRA odvija po naim ljudskim pravilima, uvjetovala je i danas uvjetuje, sve vei odmak ljudske vrste od prirodnih zakona stvaranja, te ne prihvaanja istine o nama ljudima koji smo dio tih zakona. Tim to smo izabrali svoj put, prkosimo naravnim silama stvaranja, i samo je pitanje trenutka, kada e to nae suprotstavljanje biti kanjeno. Pod pojmom kazne, ovdje se smatra samo vraanje razvoja ljudske vrste, na neki novi poetak. Oito je, to i povijest razvoja ljudske misli potvruje, da mi nismo zasada u stanju bez prihvaanja teistikog pogleda na Svijet i Stvaranje, da damo odgovor na osnovno pitanje, o svrsi i razlozima postanka ivota na zemlji, kao ni odgovor na pitanje pojedinca ZATO SAM NA OVOM SVIJETU. Poimanje injenice da smo i mi ljudska vrsta, kao i sve ostale vrste ivota, samo trenutna ILUZIJA, koja ivi u procesu ove faze stvaranja, te da apokalipsa znai samo novi poetak, ne prihvatljiva je i neshvatljiva za nas razumne ljude. Ba zato, to ne elimo prihvatiti navedeno, ostvarena je u povijesti razvoja ljudske vrste, ideja o BESMRTNOJ LJUDSKOJ DUI.

Besmrtna ljudska dua __________________________________________________________

Povijest razvoja ideje o BESMRTNOJ LJUDSKOJ DUI, stara je koliko i sama ljudska vrsta. Tenja ovjeka da dosegne nebo, i da postane dio njega, je vjekovna. Nema perioda u ljudskoj povijesti, gdje u bilo kojem dijelu zemaljskog prostora nije ostavljen nekakav trag koji upuuje na vjerovanje u BESMRTNOST. Besmrtnost se u prapoecima razvoja ljudske misli temeljila na vjerovanju u vanzemaljska bia- Bogove. Tim biima je bilo samo dano ono, to je bila i ostala vjekovna ljudska tenja : BESMRTNOST, VIJENA MLADOST i, VIJENO ZDRAVLJE,

dok je tek kasnije razvijena ideja, i o ljudskom postizanju navedenih ideala, po smrti ovjeka. Vjekovima razvijana teza o transformaciji ljudskog ivota na zemlji, u boanski na nebu, pratila je sva naseljena podruja planete Zemlje, i u ovisnosti od razvoja drutvenih proizvodnih odnosa, i ljudske misli na odreenim podrujima, dobivala odreenu teoloku formu. Formiranje velikih vjera kod nas na Zapadu, koje su uile da je jedan Bog, stvoritelj svega, a da je svaki ovjek boji potomak, koji za ivota treba da slui Bogu, da bi po tjelesnoj smrti zasluio vjeni duhovni ivot, je ostvareno po gotovo jednovremenom naputanju vjerovanja u vie bogovamnogobotvo. Pojava Kranstva na Zapadu, uvjetovala je i pojavu sasvim odreenog kranskog morala, koji se je u svojoj primjeni bitno oslanjao na naravne zakone. Uenje da se ivi prema DESET ZAPOVIJEDI, je u vrijeme ranog kranstva bio poziv na priznavanje naravnih zakona, koji su bili u to vrijeme naputeni. Isto kao to je idovska vjera bazirala svoje uenje na temeljima DESET ZAPOVIJEDI, sa ciljem upozorenja na odstupanje od naravnih zakona u vrijeme prije Krista, krani su upozoravali svoje vjernike, na kriva uenja grke a potom i rimske kulture, koje su bile dominantne kulture zapadnog Svijeta onog vremena poslije Krista. Koji su to naravni zakoni i zato su oni toliko bitni za teizam ? Osnova svih vjera danas je, da Svijet u cjelini ukljuivo planet Zemlju, predstavlja jedinstvenu boju tvorbu. Ve samim ovakvim stavom vjera upuuje vjernike, da na sav Svijet gledaju kao na boje djelo stvaranja, te da se u odnosu na to, i odnose prema tom Svijetu, kao jedinstvenoj bojoj tvorevini. Uenje da smo svi mi ljudi na Zemlji djeca jednoga oca, Boga stvoritelja svega na Zemlji, dovodi nas u poziciju da potivamo i uvamo ivot svakog pojedinca. Polazei od ovog vjerovanja, mi smo po katolikom uenju koje se temelji i na DESET ZAPOVIJEDI, duni voljeti i brinuti o naim blinjima. Skrb o roditeljima, i roditelja o djeci se takoer ui kroz navedene zapovijedi, a iste izrino upozoravaju na potivanje osobnog vlasnitva, te na vanost osnovne ljudske zajednice-obitelji. Navedenim uenjem, koje u svojoj osnovi ima integrirane naravne zakone,

posebno naglaeno u izravnom uenju ISUSA KRISTA, Katolika vjera je na Zapada postala i ostala glavnom vjerom, ali koju danas prihvaa i ostatak Svijeta, te je danas, gotovo treina ukupnog broja ovjeanstva, katolici. Muslimanska vjera, koja polazi od gotovo istih polazita u pogledu prihvaanja naravnih zakona, opet kroz temeljno prihvaanje DESET ZAPOVIJEDI, te i uz osnovno uenje proroka Muhameda, moe se takoer po intencijama svrstati uz bok idovske i katolike vjere, vezano za potivanje naravnih zakona. Ovakav uvod u ovu materiju smatrao sam nunim da bih pojasnio pristup ka ivotu i odnosu prema Svijetu uope, polazei od dva osnovna suprotstavljena svjetonazora, ateizma i teizma. Dok gledanjem na ivot kao IGRU i ILUZIJU, ivot doivljavamo kao proces stvaranja Svijeta koji stalno traje i u ijem stvaranju mi osobno predstavljamo samo jedno novo iskustvo ostvareno kroz na kratki ivot, u kojem je gotovo sve dozvoljeno u stvaranju i zadovoljenju nae ILUZIJE i naeg uitka, dotle je, ovaj drugi svjetonazor pun ogranienja, koja se temelje na potivanju osnovnih prirodnih zakona i vijerskih kanona. Sagledavajui ova dva svjetonazora i kao razliite filozofske pravce, pod ijim utjecajem se ostvaruju ukupne ljudske djelatnosti, onda u svakom sluaju dajemo prednost teizmu, i to ve iz samo jednog vrlo bitnog razloga, a taj je to usvaja gotovo u cijelosti naravne zakone, i upuuje svoje vjernike da ih potuju. Vjerovanje, da se ovjek sastoji od tijela i duha, te uenje ovjeka da duhom ovlada tijelom, je posebno bitna kvaliteta u organiziranju kvalitetnog ivota pojedinca. Za razliku od ateistikog sagledavanja osjeaja i duhovnosti, koji su kod ovog svjetonazora, prepreka ka ostvarenju kvalitetnijeg ivota, osjeaji i duhovnost u teistikom svjetonazoru dobivaju svoj puni smisao i ljepotu. Ljudske vrijednosti kao : LJUBAV, PLEMENITOST, DOBROTA, HRABROST, PORTVORNOST,

dobivaju svoj puni smisao i ljepotu, i izraavaju se punom snagom. Stav vjernika, da se primjerenim ivotom na Zemlji, ostvaruje dobra pozicija za vlastitu duu po smrti, uvjetuje i pravilan odnos vjernika prema svom ukupnom okruenju za ivota na Zemlji. Izreene klasifikacije i date karakteristike u korist teizma, date su uvjetno, odnosno vae samo za sluaj da je vjernik dosljedan, odnosno da onaj drugiateist, ivi u ILUZIJI. Dobro, i ako je sve tako, kako je upravo navedeno, te teizam prihvaa i gotovo sve naravne zakone po kojima Svijet funkcionira u svom procesu STVARANJA, zato i dalje ovjek trai odgovor na osnovno pitanje : ZATO SMO NA OVOM SVIJETU. Vjerovanje je jedno, a stvarnost je drugaija. Tijelo ima svoje zakonitosti nastanka, ivljenja, starenja, bolovanja i umiranja, dok ljudski duh funkcionira po sasvim drugim zakonitostima. To, to su dua i

tijelo sadrani u jednoj osobi, je osnovna zagonetka ivota uope, ali i osnovni uzrok stalnog sukoba unutar nas samih. Zato smo u tom prirodnom procesu stvaranja, ostvareni samo mi ljudi na ovakav nain, da imamo tijelo i duu? Posjedovanjem tijela, koje je potrono, i stalno trai zadovoljenje nekih svojih potreba, koje su dio prirodne tjelesne naravi, a koje su u pravilu suprotstavljene potrebama naeg besmrtnog duha, mi stalno balansiramo u davanju prioriteta jednoj ili drugoj strani. Svjesni nitavnosti jednoga i veliine drugoga, mi ipak u pravilu dajemo prednost tijelu. Zato ? Iz vrlo jednostavnog razloga, koji se zove trenutna stvarnost. Tijelo je na sastavni dio, kojeg u svakom trenutku osjeamo. Nae tijelo je tako graeno, vezano za osjetila, elje, nagone i fizioloke potrebe odravanja ljudskog organizma, da svojim uvijek aktualnim djelovanjem, okupira gotovo trajno prostor duhovnog izraavanja, u prvom redu osjeaje. Djelujui posebno preko osjetila, elja, i nagona, vlastito tijelo ostvaruje dominaciju nad duhom u cijelom tijeku ivota, te samo kratak period ranog djetinjstva i kasne starosti, ostaje rezerviran za duhovni rast, u jednom prosjenom ljudskom vijeku. Tako, da bez obzira na vjerovanje i spoznaju da posjedujemo pojedinano i duu uz tijelo, i vjerovanje da je ba ta naa dua ono to jedino vrijedi u naem potronom tijelu, mi se greviti svakodnevno borimo kako bi zadovoljili sve prohtjeve, elje i nagone, naeg tijela a za ono to trai, i na to nas upuuje naa dua, nemamo vremena. Stalno prisutan osijecaj da grijeimo to naoj dui ne dajemo onaj znaaj koji objektivno zasluuje, natjerao nas je da izgradimo i gradimo monumentalne graevine, koje imaju za cilj da nas upozore na to da uz tijelo imamo i duu. Velianstvene graevine-bogomolje, izgraene su sa ciljem da se pod njihovim krovom, makar za trenutak ostvari spoznaja kod pojedinaca da uz tijelo imaju i duu. Izgradnji velebnih hramova, prethodile su gledano kroz dalju i bliu ljudsku povijest dugi periodi duhovne dekadencije. Proroci, filozofi, a ponekad i aktualni vladari, ostvarujui se kao duhovne vertikale u svom vremenu, uspijevali su povremeno zaustaviti suvremenike, u strmoglavom kretanju ka totalnoj duhovnoj dekadenciji. Onda kad to isti nisu uspjeli zaustaviti, slijedila je i potpuna propast odreene civilizacije, o emu uostalom svjedoe mnogobrojni primjeri kroz povijest. injenica je da su ljudi bili manipulirani u jednom ili drugom pravcu kroz povijest, i da se tako deava i danas. Periode renesanse duha, zamjenjivali su periodi dekadencije, uvijek na osnovama manipuliranja manjine sa veinom. injenica je i da mi sami gledajui nas pojedinano imamo genetsku potrebu imitiranja i kopiranja drugih oko nas. To, to se elimo iskazivati u trendu, odnosno kretati u istom smjeru u kojem se kree nae blie i daljnje okruenje odnosno vrsta, je socijioloki fenomen nae vrste, te i "zahvaljujui" uroenoj potrebi imitiranja, ne uspijevamo luiti bitno od ne bitnog u naem kratkom ivotu. Nepobitna je injenica da je gotovo uvijek gledajui unazad kroz povijest, nae opredjeljenje tijelu i tjelesnom bilo ispred duha i duhovnosti.

Ovakva stanja u odnosima ljudi prema duhovnim vrijednostima, vjeri i vjerovanju, imaju tendenciju ciklinih kretanja, i u ovisnosti od dostignutih krajnosti, kroz povijest se ostvaruju promjene orijentacije. Stoljetno kretanje prema "zlatnom teletu", prekida se u najvioj toci, da bi bilo zamijenjeno, gradnjom najveih i najljepih hramova. Izuzetno orijentirani hedonista u jednom kritinom trenutku postaje ortodoksni vjernik, s tim da se duhovna orijentacija pojedinca i drutva uvijek ostvaruje poslije zasienja ostvarenih kroz tjelesne uitke. Naalost ovakva iskrena orijentacija netraje dugo, ni kad se tie pojedinca ili ire drutvene skupine. Trebali vii dokaz o dualnoj konstrukciji ovjeka, gdje se potrono tijelo uvijek nadmee sa vlastitim duhom. Ovim iznesenim tvrdnjama potvruje se postojanje ljudske due, s tim da u njenu besmrtnost, moemo samo vjerovati. Vlastitom voljom, bira svaki pojedinac vrijeme i nain vjerovanja, u besmrtnost svoje due, i ukupne due ovjeanstva. Sama pripadnost odreenoj vjeri, je samo vanjska manifestacija naina iskazivanja vjere, to ne odreuje nain duhovnog komuniciranja pojedinca. injenica da od ukupnog broja ljudi, koji danas ive na Zemlji, vie od 80 %, su deklarirani vjernici, ne ukazuje koliko ljudi ivi ivotom vjernika. Za pretpostaviti je u odnosu na stanje odnosa u drutvu, odnosa prema okruenju, pojedinanih odnosa meu ljudima, da uvjerenih vjernika koji ive ivot po pravilima vjere pa time i naravnih zakona, ima jako malo. No bez obzira na vrlo mali broj onih koji ive ivotom vjernika, bar kod nas na Zapadu, vjerovanjem u BESMRTNOST DUE je jedino, koje za sada daje pravi odgovor na pitanje, o svrsi ivota na Zemlji. Kroz vjerovanje u besmrtnost due, ovjek ostvaruje ideal svog postanka, besmrtnost. Ljudsko tijelo, i zemaljski ivot, sa svim svojim nedostacima postaje sada poligon, na kojem vjebamo vlastiti duh. Svi ivotni problemi koji su uvjetovani standardnim nainom gledanja na ivot, po usvajanju vjerovanja u besmrtnost due dobivaju sasvim drugaiju teinu i vrijednost. Neminovno se u nama javlja elja da budemo bolji. eljom da budemo bolji i da praktiki usvojimo potivanje svih naravnih zakona, ostvarujemo snagom vlastite volje kvalitetan i koristan ivot, te na taj nain uviamo svrhu vlastitog i skupnog postojanja, Bez obzira to su ostvarena, i danas se ostvaruju praktina iskustva o ivljenju ivota na vijerskim osnovama, i to ista potvruju ovo to je upravo izneseno, rijetki pojedinci prihvaaju praktiki ivjeti ivotom vijernika. Razlozi koji limitiraju bri hod veine ka ovoj Istini, se mogu samo pretpostavljati. Postoji vjerojatnost, da ljudski rod nije jo ostvario ni priblino, svoj puni razvoj. Stvaranje iji smo sudionik, je stalan proces koji traje i danas. Vrijeme u kojem danas ivimo samo je jo jedan period klanjanja "zlatnom teletu", kojega e zamijeniti novo vrijeme vjerovanja. Put kojim se kreemo u naem sazrijevanju kao vrste, sigurno je duhovni, i da emo u dalekoj budunosti postojati samo kao duhovna bia je neminovno. To, to je u ovako kratkom periodu nae ljudske povijesti ostalo iza nas, je iskljuivo duhovnog naboja. Velebne graevine, izuzetno snana umjetnika dijela u slikarstvu, kiparstvu, knjievnosti i muzici nose iskljuivo vjerski predznak.

10

Oni ispred nas su oito znali odgovor na pitanje ZATO SMO NA OVOM SVIJETU, mi smo danas oito zaboravili odgovor na ovo pitanje, ili nemamo vremena, da ga postavimo sebi ni drugima. Aktualni trenutak ivota na Zemlji karakterizira : Bespotedna borba izmeu pojedinaca i naroda sa ciljem, vie imati i vie znati, u emu se ne biraju sredstva ni metode. odnosno gdje je sve dozvoljeno za ostvarenje postavljenog cilja. Sve u tom naem Svijetu ima svoju cijenu u novcu, te se samo tako i iskazujemo. Ovo podrazumijeva i da se "dua" prodaje za novac. Neravnomjerno rasporeeno zajedniko prirodno bogatstvo kao i ostvareno na planeti Zemlji, tako da jedna desetina stanovnitva Svijeta, zadrava kontrolu nad ukupnim Svjetskim bogatstvom. Deklarativno prihvaanje vjere, a apsolutno prihvaanje kulta "zlatnog teleta", je univerzalni stav svakog pojedinca i drutvene skupine na Zapadu. Liberalni kapitalizam kao jedinstveni sistem privreivanja, u dravnim zajednicama Zapada, je apsolutno nepravedan, i u svojoj biti sadri nepravednu raspodjelu ostvarene zarade, omoguujui manjini da vlada i upravlja veinom, i da manipulira istom. Ovo su samo osnovne karakteristike aktualnog trenutka na Zapadu, u kojeg se ugleda i ostatak Svijeta. Biti ovjek, iskazujui se i duhovno, nije lako u ovom trenutku nae zbilje. U ovakvoj konstelaciji snaga, ostvarivanje "ovjeka" pojedinano, i skupno, dovodi se u pitanje. Sve ili gotovo sve, ukljuujui i one koji su "zadueni" za brigu o dui ovjeanstva, klanjaju se danas istom "teletu". Pojedinci koji uspiju da ostvare duhovno vrijednu kreaciju, vrlo brzo u sredini u kojoj djeluju prihvaaju ustaljene forme ponaanja koje i njih dovode, do duhovnog profaniranja. Oito je da je ovo nae vrijeme, vrijeme ILUZIJA. i da bez obzira to gotovo svi znamo to nam je raditi, da bi ostvarili smisao i svrhu ivljenja, ne elimo se jo zasada, buditi iz naeg zajednikog sna, koji se zove IMATI.

Oujak, 2004.

11