w

crkva u svijetu

EKUMENIZAM

TEM ELJNI D O K U M E N A T K A T O L I C K O -P R A V O S L A V N O G A d i j a l o
Ratko Peri

g a

U povijesnim uzajam nim odnosima izm eu K atolike i Pravoslavne Crlcve k roz vie stoljea bila je u m odi borbena teologija. Ilo se za tim, i s jedn e i s druge strane da se zailji ono to nam n ije zajedniko, to nas u bilo kojem pogledu razdvaja i udaljuje. Nekada su to b ili naglasci o vanim istinam a: P(resveto trojstvo, papinski prim at a nekada se radilo o nehitoim p o je d i nostim a (beskvasni kruh, brljan je brade itd.). Danas, nakon II. vatikanskog sabora zali smo u fazu dijaloke teologije. P olazi se upravo od onoga to nam je zajedniko i isto, te se to um jesno istie i meusobno priznaje, a tije kom vrem ena dolaze na dnevni red i one toke i vjerske istine koje nas razjedin ju ju i ine razliitima. D ijalog izmeu katolika i pravoslavaca, zapoet na meunarodnoj razini 1976. godine,1 pokazao je svoje v id ljiv e plodove. Nakon zajednikog m etodi kog dokumenta: Polazite za dijalog (P la n pour la mise en route du dialogue thologique ente lfiglise Catholique et l Eglise Orthodoxe), u kojem je na znaen c ilj, m etoda i tehnika dijaloga ,2 objelodanjena su dva znaajna teo loka rezultata katoliko-pravoslavnih susreta. Radi se o dokumentima pod naslovom : Otajstvo C rkve i Euharistije u svjetlu Tajne Svetoga Trojstva , k oji je predloen na I. zasjedanju M eunarodne m jeovite teoloke kom isije na Rodosu 1980 godine, a odobren na II. plenarnom zasjedanju u Mnchenu 1982. godin e;3 a drugi je V jera , sakram enti i jed in stvo Crkve, zadan na zasjedanju u Mnchenu, a odobren tek 1987. godin e u drugom dijelu IV . plenarnog za sjedanja K om isije u Bariju.4 O v d je se ukratko osvremo na prvospom enuti dokumenat O ta jstvo C rk v e . . . donosei ga u hrvatskom prijevodu . T ri su poglavlja u tom zajedn i kom tekstu. U prvom se odgovara n a p itan je: K a k o va lja shvatiti sakramen-

1 Usp. lanak D ijalog izmeu katolicizma i pravoslavlja, u Crkva u svijetu, 2/1976, str. 177190, osobito 181185. 2 Dokumenat nije nigdje u cjelini objavljen. Vidi izvode u: E. FORTINO, II dialogo tra la Chiesa Cattolica e la Chlesa Ortodossa, u Portare Crlsto allUomo, II Testimonianze, P. U. Urbaniana, Stuclia Urbaniana 23, Roma, 1985, str. 5863. 3 Izvorni francuski tekst: LE SECRETARIAT POUR L UNITfi DES CHRETIENS. Le m ystire de lEglise et de l'Eucharistie la lumi&re du mystire de la Sainte T rin i ty u Service d'Informatton, IIIII/1982, str. 115120, 4 Izvorni francuski: Foi, sacraments et unite de lEglise, u: La Documentation Catholique, nr. 1954, 17 janvier 1988, str. 122126.

273

talnu narav Crkve i Euharistije u odnosu na Presveto Trojstvo? U drugom se prouava odnos izmeu Euharistije koju slavi biskup u mjesnoj C rk vi i T a j ne Boga u zajednitvu T riju Osoba. A u treem se obrauje odnos izm eu euharistijskoga slavlja m jesne C rk ve i zajednitva svih mjesnih C rkava u je d noj svetoj C rkvi Bojoj. U tekstu se ilo za tim da se iznese na v id je lo za jednika vjera, unato razliitim teolokim pristupima, raznolikim lit u r g ij skim obredima, raznovrsnoj disciplinskoj praksi i nejednakim kanonskim pro pisima na Istoku i na Zapadu. lanovi K om isije polaze od biblijske stvarnosti, osobito se oslanjaju na patristiku predaju, im aju u vidu teoloki ra zv o j pro blem atike kr-oz povijest do danas, ostavljaju i po strani skolastiku te rm in o logiju. Iako je tekst potpisalo ezdesetak lanova dijaloke K o m is ije meu njim a kardinali, arhiepiskopi / nadbiskupi, m itropoliti, n a jizvrsn iji eku menski teolozi s pravoslavne i s katolike strane ipak dokum enat n ik oga ne obvezuje. Jo se o njemu nisu slubeno izjasnile ni K atolika na P r a v o slavna Crkva. On za sada v rije d i samo kao svjedoanstvo suvrem enih ekumensko-teolokih napora, izra z konkretnih dijalokih nastojanja, posebno u razdoblju od 1976. do 1982. godine. itatelj e p rim ijetiti da su i u hrvatskom prijevodu ostali, izv o rn o ili prilagoeno, istaknuti svetopisam sko-svetootaki izrazi, ee grki n egoli la tinski, koji imaju svoju posebnu teoloku teinu i znaenje.5

O T A J S T V O C R K V E I E U H A R IS T IJ E U SVJETLU T A J N E SV E TO G A TROJSTVA
Meunarodna mjeovita komisija za teoloki dijalog izmeu Rimske Katolike Crkve i Pravoslavne Crkve Drugo plenarno zasjedanje Mnchen, 30. lipnja 6. srpnja 1982. Prem a dogovoru na Rodosu, ovaj izvjetaj govori o otajstvu C rkve o b ra ujui samo jedan od n jegovih vidova, ali k oji je od posebne vanosti u sakram entalnoj perspektivi C rk ve: to je otajstvo C rkve i Euharistije u svjetlu tajne Presvetoga Trojstva. B ilo je naime zatraeno da se kao polazite uzm e ono to nam je zajedniko te da, to razvijaju i, obraujem o iznutra i postupno sve -one toke u kojim a se ne slaemo. O vim dokumentom elim o pokazati da zajedniki izraavam o vjeru koja je nastavak vjere apostola. O vaj dokumenat oznauje prvu etapu u nastojanju da se ostvari program priprem ne kom isije odobren na prvom zasjedanju dijaloke kom isije. Budui da se radi o prvoj etapi u kojoj se dotie otajstvo Crkve samo pod jednim od njegovih vidova, m noge toke jo nisu ovd je obraene. O n jim a e se raspravljati u slijedeim etapama kao to je predvieno spomenutim programom. I. 1. Krist, u tjelovljen i Sin B oji, um rli i uskrsli, jest jedin i koji je p ob ijed io grijeh i smrt. G ovoriti o sakram entalnoj naravi K ristova otajstva znai pod sjetiti na mogunost pruenu ovjeku, a po njemu i cijelom kozmosu, da d o iv i iskustvo n ovoga stvoren ja, kraljevstva Bojega, hic et nunc, preko osje tljiv ih i stvorenih zbiljnosti. T o je nain (tropos) na k oji jedinstvena Osoba i jedinstveni dogaaj K ris to v d je lu je i postoje u p ovijesti od Duhova do dru
5 Istiemo napose neke izraze: agape = ljubav; anaphora euharistijska molitva, misni kanon; anamnesis spomen-in, sjeanje; charisma = dar, milost; chirotonia = rukopoloenje; diakonia = sluenje; ephapax = jednom zauvijek; epiklesis = za ziv; episkop = biskupstvo; exomologesls = ispovijedanje; exousia = vlast, ovlate nje; kathedra = stolica, biskupsko sjedite; kerygma = navjetaj; koinonia = zajed nitvo, sudionitvo; leiturgos bogoslunik; metabolein = pretvoriti; metanola = obraenje, opameenje; mysterion = otajstvo, tajna; synaxls sastanak (euharlstljs k i); tropos = nain, obrat.

274

goga Pojavka. A taj vjen i ivo t k o ji je Bog dao svijetu u dogaaju K rista, n jegova vjenog Sina, nalazi se u ljudskim glinenom posudama. On se daje samo kao predokus, kao zalog'. 2. N a Posljednoj Veeri K rist je rekao da d a je svoje T ije lo uenicim a za iv o t m n ogih , u Euharistiji. U n jo j je taj dar Otac uinio svijetu, a li u sakramentalnu obliku. Od toga trenutka Euharistija postoji kao sakram enat samoga Krista. Ona postaje predokus vjen oga ivota, lije k besm rtnosti, znak budueg K raljevstva. Sakram enat K ristova dogaaja postaje tako isto vjetan sa sakramentom Euharistije, k o ji nas posve p ritje lo v lju je Kristu. 3. U tjelo vljen je Sina Bojega, n jegova smrt i uskrsnue ostvarili su se od samoga poetka po v o lji O evoj u Duhu Svetom. T aj Duh, k o ji vjeno izlazi od Oca i oituje se po Sinu, priprem io je K ristov dolazak i posve ga ostvlario u uskrsnuu. Krist, koji je sakram enat par excellence, darovan od Oca s v ije tu, i d alje se daje za mnoge, u Duhu, k o ji jedin i daje ivo t (Iv 6). Sakram enat Krasta jest takoer zbiljnost koja m oe postojati samo u Duhu. 4. Crkva i Euharistija a) Prem da evanelisti u prikazu V eere ute o djelovanju Duha, on je ipak b io povezan vie nego ikad s u tjelo vljen im Sinom da ,bi se izvrilo O e vo djelo. Duh jo n ije bio darovan, uenici ga nisu prim ili kao osobu (I v 7, 39). A l i kad je Isus proslavljen, onda se i Duh izlije v a i oituje. Gospodin Isus ulazi u Oevu slavu te u isto vrijem e, izljevom Duha, na svoj sakram entalen tropos, u ovaj svijet. Duhovi, d ovren je vazm enog otajstva, otvaraju u isti mah posljednja vremena. Euharistija i Crkva, T ije lo K rista raspetoga i uskrsloga, postaju mjesto energija Duha Svetoga. b) V jern ici su krteni u Duhu u im e Svetoga Trojstva da tvore jedno tije lo (usp. 1 K o r 12, 13). K ad C rkva slavi Euharistiju, onda ostvaruje o n o to ona je s t, T ije lo K ristovo (1 K o r 10, 17). K rtenjem i krizm om (potvrdom ) na im e u dovi K ristovi jesu p o m a za n i Duhom, ucijepljend u Krista. A li po Euha ristiji vazm eni se dogaaj iri u C rkvi. Crkva postaje ono na to je krtenjem i krizm om pozvana. Prieujui se T ije lo m i K rv lju K ristovom vjern ici rastu u tom mistinom poboanstvenjenju k o je ostvaruje njihovo- boravite u Srnu i u Ocu po Duhu. c) Tako, s jedne strane, C rkva u ovom vremenu slavi Euharistiju kao izra z nebeske liturgije, a s druge strane Euharistija izgrauje Crkvu u tom smislu to p o n joj Duh uskrsloga K rista obliku je Crkvu u T ije lo K ristovo. Z a to je E uharistija zaista sakramenat C rkve, ukoliko je sakramenat cijeloga dara to ga je Gospodin sam uinio svojim a i kao oitovanje i porast T ije la K ristova, Crkve. Crkva hodoasnica slavi Euharistiju na zem lji sve dok njezin Gospodin ne doe predati K ra ljevstvo Bogu Ocu, da Bog bude s v e u svim a. Ona tako predujim a sud svijeta i njegovu konanu preobrazbu. 5. Poslanje Duha povezano je s poslanjem Sina. S lavljen je Euharistije o tk riva boanske en ergije koje Duh oitu je na djelu u T ijelu K ristovu: a) Duh priprem a K ristov dolazak n ajavlju ju i ga po prorocima, usm jerujui prem a njemu p ovi jest izabranog naroda, zaimajui K rista iz D jevice M arije, otvarajui srca n jegovoj rijei. b) Duh oitu je K rista u n jegovu djelu Spasitelja, u Evanelju koje je on sam. Euharistijsko slavlje jest anamnesis (spom en-in): istinsko, ali sakramentalno, ephapax (jednom zau vijek ) postoji i posadanjuje se. S la vljen je Euharistije jest par excellence kairos otajstva. c) Duh pretvara (m eta b ole) posveene darove u T ije lo i K r v K ristovu da se ostvari rast T ije la koje je Crkva. U tom smislu cijelo je slavlje epiklesis k oja u nekim trenucima dolazi jae do izraaja. Crkva je stalno u stanju epikleze. d) Duh uvodi u zajednitvo s T ije lo m K ristovim sve koji sudjeluju na istom kruhu i na istom kaleu. P olazei odatle Crkva oituje ono to jest: sa kram enat otajstva koinonije, a tor B o ji s lju d im a (usp. Otk 21, 4). Duh ponazouje ono to je K ris t uinio jednom zauvijek dogaaj o ta j stva i dovruje ga u svim a nama. T a j odnos prem a otajstvu, o itiji u Euharistiji, nalazi se u dru gim sakramentima, koji su svi ini Duha. Stoga je Euharistija sredite sakram entalnoga ivota. 6. Euharistijsko slavlje, uzeto u cjelin i svojoj, ponazouje trojstveno o ta j stvo Crkve. Tu se sa sluanja rijei s vrhuncem u navjetaju Evanelja,

275

apostolskog navjetaja u tjelovljen e rijei prelazi na zahvalu prem a Ocu, na spomen-in K ristove rtve i na priest s n jim zahvaljujui zazivn oj m o litv i izreenoj u vjeri, Jer, u Euharistiji epikleza n ije samo za ziv na akramenbalnu pretvorbu kruha i kalea. Ona je takoer m olitva za potpuni uinak za jed nitva svih na otajstvu k oje je Sin objavio. Na taj se nadn nazonost samog Duha protee, po su djelovanju na sa kramentu u tjelovljen e rijei, na cijelo tijelo Crkve. N e kanei rijeiti pote koe izmeu Istoka i Zapada s obzirom na odnos izmeu Sina i Duha, m oe mo ve sada zajedno rei da nam se ovaj Duh koji izlazi od Oca (Iv 15, 26) kao jedinog izvora u Trojstvu, i k o ji je postao Duh naega sinovstva (R im 8, 15), je r je on takoer Duh Sina (G al 4, 6), daje posebno u Euharistiji od toga Sina na kojem poiva u vrem enu i u vjenosti (Iv 1, 32). Zato se euharistijsko otajstvo izvruje u m o litvi koja u jed in ju je r ije i po kojim a je u tjelovljena R ije ustanovila sakramenat, i u epiklezl u k ojoj C rk va, potaknuta vjerom , m oli Oca, po Sinu, da poalje Duha tako da u je d in catom prikazanju u tjelovljen oga Sina sve bude dovreno u jedinstvu. P o Euha ristiji vjern ici se sjedinjuju s K ristom k o ji se s njim a prikazu je Ocu te p ri maju mo da se jedn i drugim a prikau u duhu rtve, kao to se sam K rist prikazao Ocu za mnoge, dajui se tako ljudima. To dovrenje u jedinstvu, izvreno n ed jeljivo po Sinu i Duhu, djelujui u odnosu na Oca i na n jegov plan, jest Crkva u svojoj punini.

II.
1. Im ajui u vidu N o v i Z a v je t p rim jetit e se prije svega da C rkva ozna uje m jesn u stvarnost. C rkva postoji u povijesti kao mjesna Crkva. U jed noj pokrajini ra d ije se g ovori o Crkvama, u mnoini. Radi se u vijek o C rkvi Bojoj, ali u jednom mjestu. Crkvu dakle koja postoji u jednom mjestu nisu oblikovale, u k orjen itom smislu, osobe koje se okupljaju da je uspostave. Postoji n ebeski Jeruzalem , koji sila zi od B oga, zajednitvo koje utem eljuje samu zajednicu. Crkvu tvori slobodan dar, dar n ovoga stvorenja. Uostalom, jasno je da se Crkva k o ja je s t u jednom mjestu oitu je kao takva kad je za je d n o . T a sama zajednica, kojoj su elem enti i zah tjevi na znaeni u N ovom Zavjetu, potpuno je takva kad je euharistijska synaxis (sa stanak). Naime, kad mjesna Crkva slavi Euharistiju, dogaaj to se jed n om za u vijek zbio, ponazouje se i oituje. Stoga u mjesnoj C rk vi ne postoji muko i ensko, rob i slobodnjak, idov i Grk. Tako se ostvaru je novo je d in stvo k oje nadilazi p od jele i ponovno uspostavlja zajednitvo u jednom T ijelu Kristovu. To jedinstvo nadilazi psiholoko, rasno, sociopolitiko ili kulturno jedinstvo. To je za jed n itvo Duha S vetoga koje okuplja rasprene sinove Boje. N ovost krtenja i potvrde donosi tada sav svoj plod. Snagom T ije la i K r v i Gospodina, ispunjena Duhom Svetim, lije i se grijeh k o ji n epre stano napada krane, p rijeei dinamizam iv o ta za Boga u K ristu Isusu p rim ljen u krtenju. T o takoer v rije d i i s obzirom na grijeh podijeljenosti, kojega vi oblici proturjee B ojem planu. T reba se prisjetiti jednog od najveih tekstova: 1 K o r 10, 15 17: jedan kruh, jedan kale, jedno T ije lo K ristovo u mnotvu lanova. T o otajstvo je dinstva u lju bavi vie osoba jest upravo novost trojstvene k oin on ije k oja se u C rk vi d aje ljudim a putem Euharistije. To je cilj spasovnog d jela K ristova, izlivena u posljednjim vrem enim a nakon Duhova. Stoga Crkva nalazi svoj uzor, svoj izvo r i svoju svrhu u tajni jednoga Boga u trim a Osobama. tovie, shvaena u svjetlu Trojstven e tajne, Euha ristija je m je rilo funkcioniranja svega crkvenoga ivota, a ustanovili e le m enti m oraju samo v id ljiv o odraavati tajanstvenu stvarnost. 2. O dvijan je euharistijskog slavlja mjesne C rkve pokazuje kako se k oinonia ostvaruje u C rk vi k oja slavi Euharistiju. U euharistijskom slavlju za jednice k oja aktivno okruuje biskupa ili sveenika u zajednitvu s njime, oituje slijedee vid o v e k o ji se meusobno isprepliu, iako ra zliiti momenti slavlja istiu jedan ili drugi vid. K oin on ia je eshatoloka. Ona je novost koja dolazi u posljedn jim vrem e nima. Stoga u Euharistiji kao u ivotu Crkve sve poinje obraenjem i pom i

276

renjem . Euharistija pretpostavlja obraenje (m etan oia) i isp ovijed an je (e x o m o logesis) koje inae izvan Euharistije im aju svoj vlastiti sakram entalni izraz. A li i Euharistija otputa i ozd ravlja grijehe, je r je ona sakramenat bogoobline lju b a vi Oeve, po Sinu u Duhu Svetom. A l i ta je koinonia isto tako kerigmatska. To se dogaa na sinaksi ne sa mo je r slavlje n a v je u je dogaaj otajstva, nego i zato to ga ono posadan ju je u Duhu. T o ukljuuje navjetaj R ijei zajednici i odgovor v je r e svih. Tako se ojelotvoru je zajednitvo zajednice u kerigm i, dakle jedin stvo u v je ri. O rtodoksija (pravovjernost) jest bitno nerazdvojiva od euharistiijske koin onije. T a se pravovjernost izraava na n ajjasn iji nain navijetanjem sim bola v je re k o ji saima apostolsku predaju kojoj je biskup svjedok snagom svoga nasljedstva. Tako je Euharistija, neodvojivo, sakramenat i rije, je r u njoj u tjelovljen a R ije posveuje u Duhu. Stoga cijela liturgija, a ne samo itanje Svetoga Pisma, predstavlja navjetaj rijei koja poprim a oblik doksologije i m olitve. I obrnuto: navijetena nije jest u tjelovljen a i sakram enta!izirana R ije. K oin on ia je u isto v rije m e i slubenika i pneumatoloka. Stoga je euha ristija njezino oitovanje par excellence. itava zajednica, svatko prem a svo me stupnju, jest leiturgos k oin on ije, a ona je to samo pomou Duha Svetoga. Iako je to dar Trojstvenoga Boga ,koinonia je takoer odgovor ljudi, k oji u v je ri to dolaz,i od Duha i od R ijei, ostvaruju zvan je i poslanje p rim ljen o krtenjem da postanu, svatk o prem a svom e poloaju, iv i udovi T ije la K r i stova. 3. Biskupska se sluba ne iscrplju je u faktinoj ili pragm atinoj ulozi (predsjednik je svakako potreban); to je organska funkcija. Biskup prim a dar biskupske m ilosti (1 T im 4, 14) u sakramentu posveenja preko biskupa koji su ga opet p rim ili zah valju ju i neprekinutu nasljedstvu biskupskih h iro to n ija sve tamo od svetih apostola. Sakramentom reenja Duh Gospodnji biskupu p o d je lju je , ne juriiki, kao neko puko prenoenje vlasti, nego na sakramentalan nain exou siju sluitelja koju je Sin prim io od Oca i ljudski je prihvatio svojim pristankom u Muci. Funkcija biskupa strogo je vezana uz euharistijsku zajednicu k o jo j pred sjeda. Euharistijsko jedinstvo m jesne Crkve ukljuuje zajednitvo izm eu predsjedatelja i naroda kojem on prenosi rije spasenja i darove pretvorene u Euharistiju. A li sluitelj je takoer onaj koji p r im a od svoje C rkve, koja je v jern a predaji, rije koju prenosi. I veliki zagovor koji uzdie prem a Ocu nije drugo doli zagovor c ije le n jegove Crkve koja je s njime. K ak o C rk va ne moe biti od ijeljen a od svoga biskupa, tako ni biskup ne m oe biti od ijeljen od svoje Crkve. Biskup je u sreditu m jesne C rkve kao sluitelj Duha da razliku je k ariz m e i da se brine oko n jih o va vrenja u slozi za dobro svih, u vjern osti apo stolskoj predaji. On se s ta vlja u slubu in icijativa Duha tako da im nita ne bude zaprekom da doprinesu izgradnji koinonije. On je slubenik jed in stva, sluitelj K rista Gospodina, kojem u je poslanje da sku plja u jedinstvo sinove B o je. I budui da Euharistija izgrauje Crkvu, biskup, oprem ljen milou sveenike slube, predsjeda Euharistiji. A li to se predsjedanje treba pravo shvatiti. Biskup predsjeda prinosu cijele svoje zajednice. Posveujui darove da postanu T ije lo i K r v to ih za jednica prikazuje, biskup sla vi ne samo za nju, s njom i u njoj, nego i po toj zajednici. Tako se on ukazuje kao slubenik K ristov izgraujui jedinstvo njegova T ije la i stvarajui zajednitvo n jegovim Tijelom . S jed in jen je zajednice s njim e jest p rije svega u redu mysteriona, ne prvenstveno ju ridikoga reda. T o je sjedin jen je izraeno u Euharistiji koja se produuje i ponazouje u c je lin i p astoraln ih odnosa uiteljstva, uprave i sakramentalnoga ivota. C rk ve na je zajednica tako pozvana da bude poetak obnovljene ljudske zajednice. 4. Postoji duboko zajednitvo izmeu biskupa i zajednice u k o jo j mu Duh daje odgovornost za C rkvu Boju. Stara je to predaja prikladno izraa vala slikom svadbe. A li to se zajednitvo smjeta u ok vir zajednitva s apo stolskom zajednicom. U p rvotn oj predaji (kako posebno svjedoi Apostolska predaja H ipolitova) biskup izabran od naroda, koji jam i njegovu apostolsku vjeru, u skladu s onim to ispovijeda mjesna Crkva, prim a slubeniku m ilost K ristovu po Duhu u m o litv i zajednice i polaganjem ruku (hirotonijom ) su

277

sjednih biskupa, svjedoka v jere njihovih m jesnih Crkava. N je g o v a karizm a, koja izravno potjee od Duha, podijeljena mu je u apostolstvu n jegove C rk ve (vezana uz vjeru apostolske zajednice) i u apostolstvu drugih C rkava koje p red stavljaju n jih ovi biskupi. Tim e se njegova sluba u cjep lju je u katolitvo C rk ve Boje. Apostolsko nasljedstvo znai neto vie od pukog prenoenja vlasti. T o je na sljedstvo u Crkvi, svjedokin ji apostolske vjere, u zajednitvu s drugim C rk va ma, svjedokinjam a iste apostolske vjere. Sedes (ka ted ra ) igra glavinu ulogu u ucjepljenju biskupa u samo sredite crkvenog apostolstva. S druge strane, biskup jednom zareen postaje u svojoj Crkvi jam ac apostolstva: onaj koji u krilu zajednitva Crkava predstavlja to apostolstvo, svoju vezu s drugim Crkvama. Zato se u n jegovoj C rkvi Euharistija m oe slaviti istinski samo ako jo j predsjeda on ili sveenik u zajednitvu s njim e. Spomen njegova imena u kanonu jest bitan. Po slubi sveenika, zaduenih da predsjedaju ivotu i euharistijskom slavlju zajednica koje su im povjerene, te zajednice rastu u zajednitvu sa svim zajednicam a za koje biskup im a u prvom redu odgovornost. sadanjoj situaciji sama biskupija jest zajednitvo euharistijskih zajednica. Jedna od bitnih funkcija sveenika jest u tome da ih stave u odnos s biskupovom Euha ristijom i da ih hrane apostolskom vjerom kojoj je biskup svjedok i jamac. Sveenici takoer trebaju bdjeti nad tim da krani, hranjeni T ijelo m i K r v lju onoga k o ji je ivot svoj dao za svoju brau, budu istinski svjedoci bratske ljubavi u uzajam noj rtvi koja se hrani rtvom Kristovom . Naime, po rijei apostola: T k o vid i brata svoga u potrebi pa zatvori pred n jim srce svoje ~ kako lju bav B oja ostaje u n jem u (1 Iv 3, 17). Euharistija odreuje kranski nain kako d o ivlja va ti vazm eno otajstvo Kristovo i dar Duhova. Zahvaljujui Euharistiji dogaa se duboka preobrazba ljudske egzistencije koja je stalno sueljena s kunjom i patnjom. III. 1. T ije lo je K ristovo jedno. Postoji, dakle, samo jedna Crkva Boja. Isto vjetnost jedne euharistijske zajednice s drugom dolazi odatle to sve slave istom vjerom isti spomen-in; to sve blagujui isto T ije lo i pijui iz istoga Kale% postaju jedno te isto T ije lo K ristovo kojem su se u cijep ile po krtenju. A k o postoje mnogostruka slavlja, postoji ipak samo jedno jedincato slavljeno otajstvo na k ojem sudjeluju. Osim toga, kad vje rn ik blaguje T ije lo i K r v G o spodnju, on ne prim a dio Krista, nego svega Krista. Isto tako mjesna Crkva, koja slavi Euharistiju oko biskupa n ije dio T ijela Kristova. M notvo mjesnih sinaksa ne d ijeli Crkvu, nego jo j naprotiv oituje 6akram ent a Ino jedinstvo. K a o to postoji zajednica apostola okupljenih oko Krista, tako je svaka euharistijska zajednica ustvari sveta C rkva Boja, T ijelo Knistovo, u zajednici s prvom zajednicom uenika d sa svim zajednicam a koje po svijetu slave ili su sla vile spomen-in Gospodnji. Ona je takoer u zajed nitvu sa zajednicom svetih u nebu na koju svako s la vlje podsjea. 2. Daleko od toga da bi se iskljuila razliitost i l i mnotvo, koinonia to pretpostavlja i o zd ra vlja rane podijeljenosti nadilazei je u jedinstvu. Budui da je K rist jedan za mnoge, tako u Crkvi, koja je njegovo Tijelo, jedan i mnogi, opi i mjesni jesu nuno istovjetni. Jo dublje, kako je jedan jedincati Bog zajednitvo T riju Osoba, tako je jedna jedincata Crkva zajed nitvo mnogih zajednica, a mjesna Crkva zajednitvo osoba. Jedna jedincata Crkva poistovjeuje se s k oin on ijom Crkve. Jedinstvo i mnogostrukost uka zuju se do te m jere povezani da ne bi moglo jedno bez drugoga. T o je bitan odnos Crkve koju ustanove ine vidljivom , i tako rei, povijesnom . 3. Budui da se katolika C rkva oituje u sinaksisu m jesne Crkve, osobito se d va u vjeta m oraju ostvariti da bi mjesna C rk va k oja sla vi Euharistiju doista bila' Crkvom zajednitva. a) Naime, istovjetnost izmeu otajstva C rkve k oje se d oivljava u m jes noj Crkvi i otajstva Crkve koje je d oivljavala prvotna C rkva katolitvo u vremenu jest od tem eljne vanosti. Crkva je apostolska po tome to je utem eljena i stalno podravana u otajstvu spasenja ob ja vljen og u Isusu K ris tu, i prenesenog u Duhu od onih koji su mu bili svjedoci, apostoli. N jezine e lanove suditi K ris t i apostoli (usp. L k 22, 30).

278

b) Uzajam no priznanje, danas, izmeu jedne m jesne C rkve i drugih Cr kava jest takoer od bitnog znaenja. Svatko treba priznati u drugome, po m jesnim posebnostima, istovjetnost otajstva Crkve. T o je stvar meusobna priznanja katolitva kao zajednitva u cjelin i otajstva. T o priznanje postoji p rije svega na pokrajinskoj razini. Zajednitvo u istom patrijarhatu ili u ne kom drugom obliku pokrajinskoga jedinstva jest p rije svega oitovan je ivota Duha u istoj kulturi ili u istim povijesnim uvjetim a. Ono takoer ukljuuje jedinstvo svjedoanstva i poziva na vjebu u bratskoj opom eni u poniznosti. To zajednitvo u istoj pokrajini treba prijei u zajednitvo meu sestrinskim Crkvama. A li to uzajam no priznanje jest istinsko samo pod uvjetim a izraenim u anafori sv. Ivan a Zlatoustog i u prvim antiohijskim anaforam a. Jedno je zajednitvo u istoj kerigm i, dakle u istoj vjeri. Taj se zahtjev, sadran ve u krtenju, izraava u euharistijskom slavlju, ali uz to treba i v o lja za zajedni tvom u lju bavi i u sluenju (agape i diakonia), ne samo rijeim a nego i djelim a. I ustrajnost k roz povi jest i uzajamno priznanje na poseban nain dozivaju u pamet, u trenutku euharistijskog sastanka, spomen na svete u kanonu i na odgovorne za Crkvu na diptisima. Zato je sh vatljivo to o v i potonji predstav ljaju znakove katolikoga jedinstva u euharistijskom zajednitvu; oni su od govorni, svaki na svom e mjestu,,, da uvaju zajednitvo u opoj sim fon iji Crka va i njihovu zajedniku vjernost apostolskoj predaji. 4. Stoga se u tim Crkvam a nalaze veze zajednitva k oje naznauje N ovi Z a vjet: zajednitvo u vjeni, nadi i lju bavi; zajednitvo u sakram entim a; zajed n itvo u razliitim karizm am a; zajednitvo u pom irenju; zajednitvo u slue nju. Tvorac je toga zajednitva Duh uskrsloga Gospodina. P o njem u sveopa, katolika, C rkva u jed in ju je razliitost ili mnotvo postiui jedan od svojih bitnih elemenata. T o katolitvo predstavlja ispunjenje m olitve iz 17. glave Iv a nova Evanelja, koja je preuzeta u euharistijskim epiklezam a. Privrenost apostolskom zajednitvu povezuje sve biskupe zajedno, pove zujui episkope m jesnih Crkava s apostolskim zborom. Oni takoer tvore zbor ukorijenjen po Duhu u ono jed n om za u vijek apostolskog skupa, jedincatoga svjedoka vjere. To znai ne samo. da moraju biti sjedin jen i meusobnom v je rom, ljubavlju, poslanjem i pom irenjem , nego i da sudjeluju na istoj odgovor nosti i na istoj slubi Crkve. Budui da se u m jesnoj C rk vi ostvaruje opa Crkva, nijedan biskup ne m oe od ijeliti brigu za svoju Crkvu od brige za opu Crkvu. A kad sakramentom reda prim a dar Duha za episkope jedne m jesne Crkve, on tim istim inom prim a karizmu Duha za episkope cijele Crkve. U B ojem narodu on vri tu episkope u zajednitvu sa svim biskupi ma hie et nunc odgovornim a za C rkve i u zajednitvu sa ivom predajom ko ju su prijanji biskupi prenijela. Nazonost biskupa itz susjednih sjedita na njegovu biskupskom reenju sakram entalizira i od jelotvoru je to zajednitvo. Tako se raa stapanje vlastite brige za mjesnu zajednicu s brigom za Crkvu razasutu po svoj zem lji. E p isk op i sveope Crkve Duh je p o vjerio cjelin i m je snih biskupa k o ji su u zajednitvu jedni 6 drugima. T o se zajednitvo izra ava tradicionalno u koncilskoj praksi. Naknadno emo ispitati kako se ta praksa shvaa i ostvaru je u perspektivi koju smo tek naznaili. Mnchen, 6. srpnja 1982.

279