UDK 2767(497.6)1878/1914 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1. 2. 2011. Prihvaeno za objavljivanje: 31. 3. 2011.

VJERSKE KONVERZIJE U BOSNI I HERCEGOVINI S KRAJA 19. I POETKOM 20. STOLJEA U SVJETLU NEPOZNATOG ARHIVSKOG GRADIVA*
Zlatko KUDELI, Zagreb Autor analizira vjersku politiku austrougarskih vlasti u Bosni i Hercegovini na primjeru triju konverzija na katolianstvo. Prikazuje dosadanje historiografske rezultate i iznosi nove zakljuke na temelju uglavnom nekoritenog arhivskoga gradiva. KLJUNE RIJEI: Bosna i Hercegovina, Austro-Ugarska Monarhija, islam, katolicizam, pravoslavlje, Katolika crkva, Srpska pravoslavna crkva, konverzije, Josip Stadler, historiograja

1. Uvod Jedna od kontroverznijih tema historiograje o vjerskoj i crkvenoj politici austougarskih vlasti u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH) jest pitanje konverzija na katolicizam, usko povezano s raspravama o ciljevima austrougarske politike u BiH i sredstvima kojima su trebali biti ostvareni, o kojima autori iznose vrlo razliite ocjene. Konverzije na katolianstvo tijekom austougarske vladavine u BiH izravno su bile povezane s politikim i crkvenim djelovanjem vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera,1 o kojem je historiograja iznosila vrlo kontradiktorne zakljuke. Oni se kreu od optuaba za provoenje konverzija i Stadlerova
*

Ovaj rad napisan je u sklopu znanstvenog projekta Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim procesima u Bosni i Hercegovini, koji se provodi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske. ifra projekta: 01901906120599. Josip Stadler (1843.1918.) bio je vrhbosanski nadbiskup od 1882. do 1918. godine. Opirnije o ovoj temi: Luka AKOVI, Politike organizacije bosanskohercegovakih katolika Hrvata (I. dio: Do otvaranja sabora 1910.), Zagreb, 1985.; Tomo VUKI, Meusobni odnosi izmeu katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.1903.): Povijesno-teoloki prikaz, Mostar, 1994.; Petar VRANKI, Religion und Politik in Bosnien und Herzegowina (18781918), Paderborn, 1998.; Zoran GRIJAK, Politika djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001., str. 1328, 8090, 101114, 243257; Zoran GRIJAK, Benjamin Kallay i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Problemi katolicizma u Bosni i Hercegovini Prilozi, sv. 33., Sarajevo, 2004., 101134; Zoran GRIJAK, Problem konverzija na katolicizam u Bosni i Hercegovini u austrougarskom razdoblju u svjetlu neobjavljenih arhivskih izvora, u: Humanitas et litterae. Zbornik u ast Franje anjeka, Zagreb, 2009., str. 545, 559560.

87

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

prozivanja za njihovo poticanje u starijoj historiograji i nekim novijim radovima2 do teze da je muslimanski autonomni pokret bio reakcija na katoliki prozelitizam, uz napomenu nekih autora da su protivnici katolicizma u BiH plaili suvremenike navodnim Stadlerovim prozelitizmom,3 preko teze o Stadlerovoj zatiti interesa Hrvata katolika i zauzimanju za onaj dio stanovnitva BiH za koji se nije imao tko zaloiti, a bio je izloen agresivnoj srpskoj propagandi i pojaanoj muslimanskoj propagandi4 pa do teze o zanemarivanju Katolike crkve i katolika u BiH od strane Zemaljske vlade u korist dviju snanijih vjerskih zajednica, islamske i pravoslavne, koja je u britanskoj historiograji ocijenjena kao oivljavanje nacionalistike i anakrone interpretacije koja previa injenicu da je reim teio ispraviti posljedice reimske politike, koja je prijetila destabilizirati slabu katoliku zajednicu.5 U ovom tekstu pokuat emo utvrditi utemeljenost spomenutih interpretacija na temelju dosad uglavnom neiskoritenog arhivskoga gradiva o konverzijama koje su se dogodile krajem 19. i poetkom 20. stoljea i postale izvor stalnih polemika izmeu nadbiskupa Stadlera i Zemaljske vlade o slubenoj dravnoj vjerskoj politici u BiH. To su sluajevi promjene vjere Franza Hppergera, Esther Altaraz, Jelene Maksimovi i Mehmeda Sinanovia, koji su izazvali veliko zanimanje dravnih vlasti zbog Stadlerovih optuaba da su postupci vlasti tijekom tih konverzija slabili poloaj katolika i korisili jaanju poloaja islamske i pravoslavne vjerske zajednice, to su vlasti otro opovrgavale iznosei argumente kojima su nastojale osporiti Stadlerove teze.6 Te su se polemike pojavile zbog razliitih tumaenja odreenih
2

Tomislav KRALJAI, Kalajev reim u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1987.; Z. GRIJAK, Politika djelatnost, str. 195 i 970. bilj.; Mitja VELIKONJA, Religious Separation and Political Intolerance in BosniaHerzegowina, 2003., str. 127129, 134136. Velikonja je naveo da je prozelitizam bio uzrok sukoba u BiH, koji da su tajno podravali i drava i Rimokatolika crkva, a Stadlera je pogreno ubrojio u isusovce. Opasnost od nasilnog pokrtavanja kao sredstvo zastraivanja muslimanskog puanstva u BiH, koje su muslimanski predstavnici koristili u politikoj borbi, istaknuli su Noel Malcolm, T. Vuki, Sreko Daja i Marco Attila Hoare. Prema miljenju R. Okeya, muslimanske i pravoslavne optube za katoliku propagandu u najveoj mjeri bile su pretjerivanja jer je u svojoj biti drava bila idelogijski sekularna. Opirnije: Zlatko KUDELI, Srpska pravoslavna crkva u Bosni Hercegovini tijekom austrougaraske vladavine u novijoj domaoj i inozemnoj historiograji, Croatica christiana periodica, god. XXXII, br. 62, Zagreb, 2008., str. 3334, 36, 4243, 4546, 5253, 5560; Robin OKEY, Taming Balkan Nationalism. The Habsburg Civilizing Mission in Bosnia, 18781914, Oxford, 2007., str. 115. Z. KUDELI, Srpska pravoslavna crkva u Bosni Hercegovini, str. 4748; Jure KRITO, Preuena povijest. Katolika crkva u hrvatskoj politici, 18501918., Zagreb, 1994. Britanski povjesniar R. Okey je knjigu hrvatskog povjesniara Z. Grijaka o Stadlerovu politikom djelovanju ocijenio vrlo profesionalno napisanim djelom, ali je Grijakovu tezu da je cilj austrougarskih vlasti bilo stvaranje uvjeta za kontinuirano slabljenje katolike zajednice u BiH radi provoenja meukonfesionalne ravnotee nazvao uskrsnuem tradicionalne nacionalistike interpretacije koja previa injenicu da cilj reima nije bilo slabljenje katolika, nego ispravljanje posljedice reimske politike koja je prijetila destabilizirati zajednicu iju je postojeu slabost reim elio ublaiti. Okeyeva je teza zbunjujua jer on spominje posljedice reimske politike koja je oslabila poloaj katolika, iz ega moemo zakljuiti da reim nije vodio politiku koja bi ila na ruku katolicima, a to istie i Z. Grijak. Stoga je nejasno zato Okey naziva Grijakov zakljuak uskrsnuem tradicionalne nacionalistike historiograje ako i sam zakljuuje da je reimska politika slabila poloaj katolika. Odgovor na to pitanje izostao je jer Okey nije objasnio u kojem se razdoblju to dogaalo niti je naveo konkretne negativne posljedice reimske politike za katoliku zajednicu. Opirnije: Z. GRIJAK, Politika djelatnost, str. 130, 225226, 263. Opirnije: R. OKEY, Taming Balkan Nationalism, str. 114, 118122 i 14. biljeka na 287. strani. Arhivsko gradivo o ovim sluajevima nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine (dalje: ABiH) u Fondu Zajednikog ministarstva nancija (ZMF) te Fondu Zemaljske vlade (Landesregierung), Opa graa (dalje: ZV, broj dokumenta), Konverzije. Zahvaljujem dr. sc. Zoranu Grijaku, voditelju spomenutog projekta, na ustupljenom gradivu iz Arhiva u Sarajevu, koje koristim u ovom radu.

88

CCP 68 (2011.), str. 87111

zakonskih odredaba o konverzijama od strane Zemaljske vlade s jedne i nadbiskupa Stadlera s druge strane, pa ih je potrebno ukratko opisati zbog razumijevanja prijepora izmeu njih. Spomenuti prijepori pojavili su se odmah na poetku austrougarske vladavine zbog Stadlerova neslaganja s tezom austrougarskih vlasti o masovnoj konverziji muslimana na kranstvo, koja se prema oekivanjima trebala dogoditi u doglednoj budunosti. No beki politiki krugovi nisu eljeli da se konverzija dogodi preko Pravoslavne crkve jer bi time bio povean broj Srba u BiH, u iju su lojalnost prema Monarhiji sumnjali, pa su zagovarali stvaranje muslimansko-hrvatskog bloka, a pitanje konverzija trebalo je ostaviti za razdoblje nakon aneksije BiH. Zbog pretpostavljenoga politikog zbliavanja Hrvata i muslimana austrougarske vlasti oekivale su kako e se Katolika crkva suzdrati od poticanja pojedinanih konverzija koje su mogle izazivati afere i burne reakcije muslimana i pravoslavaca i izazvati njihovo politiko pribliavanje. No nadbiskup Stadler nije drao realnim miljenje slubenih vlasti o zbliavanju katolika i muslimana, nego je zagovarao ukidanje restriktivnih uredaba o konverzijama, to je za vlasti bilo neprihvatljivo jer su strahovale od sukoba s ostalim vjerskim zajednicama.7 Ve u prvim godinama austrougarske vladavine pokazalo se da e konverzije na katolicizam biti kamen spoticanja izmeu nadbiskupa Stadlera i vlasti jer su 1883. godine roditelji dviju muslimanki, uz pomo dravnih organa, sprijeili njihovu konverziju, a vrhunac Stadlerovih prijepora s vlastima glede konverzija bio je sudski proces koji je Zemaljska vlada pokrenula protiv Stadlera zbog uloge u konverziji Useife Deliahmetovi, koju je on sklonio na sigurno mjesto, a vlasti su stale na stranu muslimana iz Kreeva i podrale zahtjev da se ona vrati u roditeljsku kuu. U Be se uputilo i izaslanstvo od 44 ugledna muslimana s prosvjedom protiv Stadlera, koji je optuen za zloin nad slobodnom voljom osobe, a kreevskoga gvardijana Josipa Divia vlasti su progonile zbog prihvaanja U. Deliahmetovi. Na kraju je optunica protiv Stadlera povuena, ali su ga vlasti i dalje nastojale uvjeriti da svojim postupcima ne izaziva muslimane. Ovaj sluaj iskoriten je za donoenje zakonske odredbe o konverzijama, a prva je bila naredba Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu o konverzijama od 9. srpnja, objavljena 15. srpnja 1891. u slubenom glasniku Zemaljske vlade, kojom Stadler nije bio zadovoljan jer su uvjeti za njihovu provedbu bili teko ostvarivi zato to je naredba propisivala da obraenik mora biti punoljetan, tj. navriti 24 godine, da bi mogao oitovati nakanu obraenja slubeniku vjerske zajednice koju namjerava napustiti, ali ovaj mu nije morao izdati potvrdu koja bi svjedoila o oitovanoj nakani obraenja. U tom sluaju obraenik se morao obratiti jednom od est okrunih ureda u Bosni i Hercegovini (u Sarajevu, Travniku,
7

Potrebno je napomenuti da je i akovaki biskup Josip Juraj Strossmayer zagovarao konverziju muslimana na katoliku vjeru jer je vjerovao da bi to potaknulo pravoslavno puanstvo u BiH na prihvaanje unije. On je glavnim protivnicima crkvene unije drao Maare, koji su u njoj vidjeli i opasnost zbog moguega politikog jaanja Slavena, to je bilo protivno maarskim planovima o uvrtavanju BiH u ugarski dio Monarhije. Prema njegovu miljenju otpor konverzijama bio je motiviran i protukatolikim raspoloenjem meu protestantima u vrhu dravne uprave jer su zajednikim ministrima nancija imenovani uglavnom Maari, od kojih su neki bili kalvinisti, ali i suvremenim protukatolikim liberalnim stajalitima u Monarhiji, iji je cilj bio potisnuti utjecaj Crkve iz javnog ivota. Opirnije: Z. GRIJAK, Politika djelatnost, str. 148151, 157176, 225227, 248249; Z. GRIJAK, Predstavka episkopata Vrhbosanske metropolije iz 1903.godine u svjetlu austrougarske vjerske politike u Bosni i Hercegovini, Chroatica christiana periodica, god. XXXII, br. 62, Zagreb, 2008., str. 7887, 8990.

89

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

Banjoj Luci, Bihau, Tuzli ili Mostaru) da mu izda potvrdu, a s tom potvrdom odlazio bi slubeniku vjerske zajednice u koju eli stupiti. Postupak verikacije obraenja morao je u roku od dva mjeseca obaviti dravni slubenik i o tome obavijestiti okrune vlasti, koje su trebale odluiti hoe li neko obraenje biti doputeno ili nee. Stadler je 25. srpnja 1891. obavijestio bekog nuncija Alojzija Galimbertija da ne moe prihvatiti naredbu, a posebno neprihvatljivim inila mu se odluka da obraenje ne ovisi o crkvenim slubenicima, nego o politikom reimu koji se ve dokazao protivnim svakom obraenju s islama na katolicizam. Nepotpunost zakona vidio je i u tome da nije doputala obraenje djeci obraenika ako su maloljetna, dok je odredbu da se na verikaciju obraenja trebalo ekati dva mjeseca smatrao opasnom zbog mogueg pritiska na obraenika od strane rodbine i vjerske zajednice iz koje on potjee. Budui da je Stadler Vladinu naredbu o konverzijama drao protivnom crkvenim zakonima, smatrao je da ne moe biti odobrena, te naglasio da vlasti zbog favoriziranja muslimana donose tako restriktivne odredbe, usmjerene na sprjeavanje konverzija s islama. Sveta Stolica je takoer reagirala s prosvjedom od 8. rujna 1891. istaknuvi da je preputanje odluke o verikaciji obraenja civilnim vlastima doivjela kao uvredu Crkve i nije se sloila s odredbom o dobnoj granici obraenika, a biskupe u Bosni i Hercegovini pozvala je da se suzdre od suradnje na njezinoj primjeni. Stadler je 29. prosinca 1892. od Zemaljske vlade traio izmjene u naredbi o konverzijama, pa je unesena dopuna prema kojoj bi nadleni dravni ured mogao izdati potvrdu o nakani obraenja, ako to ne bi htio uiniti slubenik vjerske zajednice koju obraenik kani napustiti. Sveta Stolica obavijestila je Stadlera da Katolika crkva u Bosni i Hercegovini moe tolerirati novi dogovor o konverzijama u Bosni i Hercegovini, ali se on nije mogao smatrati ugovorom sa Svetom Stolicom, a nije ni bio objavljen zbog nespremnosti austrougarskih vlasti da priznaju kako ih je Katolika crkva prisilila na ustupke kao i zbog obzira prema caru Franji Josipu I. jer se objavljivanje nove, dopunjene naredbe moglo shvatiti kao dezavuiranje careva potpisa. To austrougarske vlasti nisu bile spremne dopustiti, pa su u dogovoru s Crkvom postigle da novu naredbu promovira Crkva, a rjeenje je pronaeno u objavljivanju dopunjene naredbe u formi okrunice. Stadler je sveenstvo izvijestio o dogovoru okrunicom od 6. sijenja 1896., ali nije bio zadovoljan instrukcijom, napose zbog toga to nije uvaila zahtjev Svete Stolice da se odredi da najmanja doputena dob obraenika bude 12 ili 14 godina. Konani dogovor bio je kompromis koji nije nikoga zadovoljio, a organi vlasti pozivali su se i dalje na naredbu iz 1891. godine,8 to e se vidjeti i u sluajevima konverzija koje opisujemo u ovom tekstu. Na kraju kao vrlo znakovitu moramo istaknuti i injenicu da je zajedniki ministar nancija B. Kllay u pismu 14. oujka 1900. ustvrdio kako je reguliranje problema konverzija bilo pogreka austrougarskih vlasti, jer se zelotima (vjerskim fanaticima) meu sveenstvom omoguilo da u puku potiu smutnje, pa je i naredbu o konverzijama iz 1891. godine i njezine dopune oznaio pogrekom, ijem je nastanku osobno pridonio. Zakljuio je da su narav ljudi i ope prilike na Orijentu (Istoku) takvi da svaka pojedina vjerska grupa tei prema najveoj moguoj autonomiji i njeguje separatistike tenje, ujedno nastojei to vie potisnuti druge.9
8

Z. GRIJAK, Predstavka episkopata Vrhbosanske metropolije, str. 8993; Z. GRIJAK, Problem konverzija na katolicizam u Bosni i Hercegovini, str. 538543. PR, 33/1900. II. Usp: Z. GRIJAK, Problem konverzija na katolicizam, str. 559560.

90

CCP 68 (2011.), str. 87111

2. Sluaj Franza i Viktora Hppergera Prijepore glede konverzije Franje i Viktora Hppergera potaknula je alba dabrobosanskog metropolita Nikole Mandia od 29. listopada / 11. studenoga 1898. Zemaljskoj vladi BiH da ga je pravoslavni vjerouitelj uiteljske kole (P. Lapevi) izvijestio kako uenici pravoslavne vjere Viktor i Franz Hpperger iz Prve narodne kole ne dolaze na pravoslavni vjeronauk zato to ih njihov otac Franz, koji je ranije u Beu preao na pravoslavnu vjeru svoje supruge, namjerava uputiti na rimokatoliki vjeronauk, jer je odluio sa enom s pravoslavne vjere prijei na rimokatoliku vjeru, pa je elio da to uine i djeca. Metropolit Mandi upozorio je Zemaljsku vladu da spomenti uenici ne mogu prije punoljetnosti prijei na drugu vjeru jer to zabranjuje naredba visoke Zemaljske vlade za BiH od 9. srpnja 1891. godine.10 Neto kasnije, 12. veljae 1899., direktor uiteljske kole ore Bujki izvijestio je Zemaljsku vladu da ga je spomenuti vjerouitelj Lapevi u drugoj polovini 1898. godine obavijestio kako su Franz i Victor Hpperger, do tada polaznici pravoslavnog vjeronauka, poeli pohaati rimokatoliki vjeronauk zato to je otac spomenutih uenika, Franz Hpperger stariji, odluio da djeaci pohaaju rimokatoliki vjeronauk nakon to su njegova supruga i oba sina prela 1. studenoga 1898. s pravoslavlja na katolianstvo. Spomenuti direktor potvrdio je Zemaljskoj vladi 14. oujka 1899. da otac spomenutog uenika Franza Hppergera mlaeg, Franz stariji, pripada rimokatolikoj vjeri, a majka pravoslavnoj vjeri, ali da je prela na na katolianstvo 1. studenoga 1898., napomenuvi da je otac (Franz stariji) austrijski podanik, ali da roditelji glede vjerosipovijesti svoje djece nisu nita dogovorili ni prije ni nakon prelaska na katoliku vjeru. I Nadbiskupski ordinarijat Vrhbosanski u Sarajevu potvrdio je 31. svibnja 1899. da je Franz Hpperger, katolik rodom iz Bea, preao u Beu na riansku (pravoslavnu) vjeru i oenio se riankom (pravoslavkom) Helenom Bunjevevi iz Osijeka, ali se 1. studenoga 1898. opet vratio natrag u Katoliku crkvu zajedno sa enom, sinovima Franzom, Viktorom, Stjepanom i Karlom te kerkom Teodorom, jer nije bilo nikakve prepreke ni od Katolike crkve ni civilnih zakona glede prijelaza s jedne vjere na drugu, jer prema miljenju Nadbiskupskog ordinarijata odredbe glede prijelaza iz jedne vjere u drugu nisu vezale strance, nego samo domae. No nadbiskup Stadler poalio se Zemaljskoj vladi 8. lipnja 1899. da je redarstveni inovnik Mandi u Sarajevu nekoliko puta zvao Franza Hppergera da potvrdi je li tono da je preao na katoliku vjeru te kada i zato, i traio iskaznicu koju mu je izdao Ordinarijat kako ne bi zbog prijelaza vie bio uznemiravan. Stadler je upozorio Vladu da se stranci u Bosni ne veu ni na kakve civilne zakone glede prijelaza iz jedne vjere u drugu, a da spomenuti Mandi nije imao pravo postavljati takva pitanja ak i kad bi se spomenuta obitelj vezala uz zemaljske propise o prijelazu iz jedne vjere u drugu. Stadler je takvo ponaanje dravnog inovnika nazvao primjerom (negativnog) raspoloenja prema katolikoj vjeri i onima koji je u BiH prihvaaju, pa je protestirao protiv postupka spomenutog Mandia i zamolio vladu da ubudue zabrani takvo protuzakonito postupanje protiv stranaca koji se ovdje obrate i prijeu u Katoliku crkvu.11

10 11

ZV, 56241/1899. (irilica). ZV., 520, 1899.; ZV, 56241/1899. I. (hrvatski, rukopis).

91

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

Zemaljska vlada odgovorila je 17. srpnja 1899. kako je tona samo Stadlerova konstatacija da se stranci (austrijski dravljani) ne veu za civilne zakone, koji su mjerodavni za prijelaz domaih osoba, tj, iz BiH, iz jedne vjere u drugu, ali se nije sloila s tezom da stranci (austrijski dravljani) nisu uope bili vezani ni za kakve zakone glede prijelaza iz jedne vjere u drugu, nego istaknula da su podvrgnuti onim zakonskim ustanovama koje u tome pogledu postoje za kraljevinske zemlje zastupane u Carevinskom vijeu, to je odreeno okrunicama Vlade za BiH od 28. studenoga 1884. (br. 25015/I.) i od 10. svibnja 1885. (br. 10725/I.). Kako vaei zakonski propisi nalau da dravljani zemalja zastupanih u Carevinskom vijeu moraju svoju izjavu o vjerskom prijelazu poslati neposredno politikim vlastima onoga mjesta u podruju zemalja zastupanih u Carevinskom vijeu u kojem su imali posljednje boravite, a F. Hpperger je imao posljednje boravite u Beu, Zemaljska je vlada napomenula da njegova izjava iznesena u Sarajevu nije pravno valjana, nego da je on kao pripadnik kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeu vezan na odnosne zakone svoga zaviaja i duan tuzemnoj vlasti dati potrebne obavijesti. No to nije vrijedilo za njegovu djecu ak i da je utvrena valjanost njegova prijelaza, jer zakon propisuje da se vjeroispovijest djece ne moe promijeniti u dobi izmeu 7 i 14 godina.12 Konani pravorijek donio je 26. rujna 1901. zajedniki ministar Kllay, koji je naglasio da su se u ovom sluaju otvorile dvije mogunosti kao posljedice injenice je li Franz Hpperger prijavio mjerodavninim vlastima svoje istupanje iz Katolike crkve ili nije. Naime, ako to nije uinio prema odredbama 6. lanka zakona od 25. svibnja 1868., njegovo istupanje ne bi bilo pravno valjano, pa bi ga dravne vlasti i dalje drale katolikom, a ako u meuvremenu nisu ni on ni supruga pravno uredili pitanje vjeroispovijesti svoje djece, prema drugom stavku prvog lanka spomenutog zakona djeca ostaju u oevoj vjeri i smatraju se katolicima. No ako je Hpperger pravovaljano i na vrijeme podnio nadlenim vlastima dokaz o naputanju Katolike crkve, stariji sin Franjo, roen prije tog dogaaja i pripadajui katolikoj vjeri, slijedit e sukladno odredbi drugog stavka drugog lanka citiranog zakona oca u pravoslavnu vjeru, ali mlai Viktor, roen nakon naputanja Katolike crkve, odmah e pripasti grko-istonoj, tj. pravoslavnoj vjeri. Pritom je naglaeno da povratak oba roditelja 1899. godine natrag katolikoj vjeri nije bio bitan za vjeroispovijest njihove djece jer su obojica do tog vremena imala 7 godina, to je bilo u skladu s drugim stavkom drugog lanka citiranog zakona. Kllay je ustvrdio da zato to Franz Hpperger stariji nije nadlenim politikim vlastima u Austriji osobno sam obznanio prelazak na pravoslavlje 12. oujka 1890., oblasna prijava pravoslavnog sveenika u Beu o njegovu prelasku na pravoslavlje ne bi odgovorala 3. i 6. lanku citiranog zakona iz 1868. godine ni propisanoj odredbi Ministarstva bogotovlja i Ministarstva unutranjih poslova od 18. sijenja 1869. pa je istup Franza Hppergera starijeg iz Katolike crkve bio nevaei, a sinovi su mu i dalje pripadali katolikoj vjeri i imali se drati katolicima. Kllay je preporuio Zemaljskoj vladi da naredi niim vlastima da dotina djeca i dalje polaze katoliki vjeronauk tijekom kolovanja, a Pravoslavnom konzistoriju u Sarajevu da argumentirano objasni glede njihove albe od 29. listopada 1898. kako je u ovom sluaju njihovo po12

ZV, 56241/1899 (prijepis s njemakog na hrvatski) Nadbiskup Stadler vie je puta ukazivao na apsurdnost ovakve odredbe prema kojoj su roditelji bili duni odgajati svoju malodobnu djecu u vjeri koju su svojevoljno napustili (hrvatski, strojopis).

92

CCP 68 (2011.), str. 87111

zivanje na odredbe o konverzijama vaeima za BiH bilo pogreno, jer one vrijede za bosansko-hercegovake zemaljske pripadnike, ali da za austrijske podanike o kojima je rije u ovome konkretnom sluaju, bez obzira na mjesto prebivanja, vrijede zakonske odredbe Ministarstva bogotovlja i nastave. Istu je presudu trebalo dostaviti i nadbiskupu Stadleru, a pod istim datumom upuena je i dabrobosanskom (sarajevskom) mitropolitu Nikoli Mandiu.13 3. Konverzija Ester Altarac Drugi primjer kojim je nadbiskup Stadler nastojao potvrditi tezu o loem odnosu vlasti prema Katolikoj crkvi, a koji je sa svoje strane Zemaljska vlada iskoristila kako bi dokazala da je i katoliko sveenstvo krilo zakone u nekim sluajevima konverzija na katolianstvo, bio je sluaj 15-godinje idovke Esther Altarac, iji se otac Avram 10. rujna 1902. Vladinu povjereniku za glavni grad Sarajevo alio da ju je nadbiskup Stadler smjestio u samostan, a kad je doao po nju, ona je odgovorila da se eli pokrstiti. Iako je Avram Altarac zamolio nadbiskupa Stadlera da je pusti, nadbiskup to nije htio objasnivi da je Esther dobrovoljno dola k njemu i izjavila da se eli pokrstiti. No Avram Altarac nije prihvaao mogunost da mu kerka, koja je neto kasnije napustila Ordinarijat, postane katolkinja, nego je svim sredstvima nastojao da je vrati kui, pa se obratio Vladinu povjereniku za grad Sarajevo, koji je 10. rujna sluaj predoio Zemaljskoj vladi s odgovarajuim ispravama, koja je dan kasnije uputila Ordinarijatu Vrhbosanske nadbiskupije dopis o ovom sluaju.14 Nakon toga je nadbiskup Stadler 13. rujna svoje vienje spomenutih dogaaja iznio Vladi i izazvao njezinu reakciju zbog prigovora da ona nema iste kriterije za pripadnike razliitih vjeroispovijesti pri prosuivanju prihvatljivosti neijeg obraenja. Prema Stadlerovoj verziji dogaaja, spomenuta Esther sama je izrazila elju da postane katolkinja, emu su se usprotivili njezini roditelji i traili da se vrati kui, pa su je ak na silu odvukli. No ona se opet vratila i zamolila da prvo bude poduena u katolikoj vjeri, a zatim i pokrtena, na to su ponovno reagirali njezini roditelji i ujak, koji su je opet eljeli odvesti natrag, ali je ovaj put roditeljima reeno da e se Esther vratiti samo ako to sama zaeli, to ona nije uinila, nego je istog dana napustila Ordinarijat, ali nije bilo poznato kamo je otila. Ovaj sluaj Stadler je iskoristio da se poali na nejednak odnos Zemaljske vlade u pitanju obraenja, prigovorivi da Vlada uvijek podrava stranu protivnu katolikoj vjeri i pri obraenju osobe islamske vjeroispovijesti na katoliku vjeru reagira vrlo gorljivo, dok prilikom obraenja katolika na islam uope ne reagira. Stadler je kao primjer naveo prelazak jedne katolkinje na islam u isto vrijeme kada se pojavio sluaj Esther Altarac, na to nitko od vlasti nije reagirao, dok je Esterin sluaj izazvao veliku pozornost, a Vlada pokazala zabrinutost da idovka ne bi postala katolkinja, iako se ona samo pokazala i prijavila. Stadler je upozorio da ona uope nije bila poduena u katolikoj vjeri niti pokrtena, ali da e to biti napravljeno bude li ona ustrajala na tome i da to ne proturjei ni jednom zakonu
13 14

ZV, 155, 176/1901.; ZVS, konverzije, br. 99., fasc. 1., 155170., 1901. (njemaki, strojopis). ZVS, 757., 1902. (hrvatski).

93

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

niti kanonskom ili crkvenom pravu, kojega se on mora drati jer je Sveta Stolica zabranila drati se onoga prvog zakona za prijelaz s jedne vjere na drugu, odnosno Stadler je pritom mislio na naredbu Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu o konverzijama od 9. srpnja 1891. Naglasio je da se tog zakona Vlada nije drala ni prije ni sada, za to je kao primjer naveo sluaj Hppergerove obitelji, iako se u spomenutoj konvenciji izriito u naputku br. IV govorilo da se spomenute odredbe o prijelazu s jedne vjere na drugu odnose samo na uroenike, tj. osobe roene u BiH, to je znailo da s inovjercima koji nisu iz ovih zemalja valja postupati po crkvenim propisima. Stadler se poalio da i u drugim stvarima Zemaljska vlada postupa samovoljno, bez obzira na Katoliku crkvu, posebno prilikom krtenja u nudi, kada roditelji koji nisu mogli nai sveenika iz svoje Crkve ili vjere, dijete daju krstiti kod sveenika iz druge Crkve. No Stadler je upozorio da protestantska djeca koju su krstili katoliki sveenici nisu ostajala katolika, nego protestantska, jer se katoliki sveenici u tom sluaju ne dre sveenicima niti smiju obui u crkveno ruho, nego se smataju privatnim osobama, a roditelji tako pokrtene djece unaprijed napominju da tu djecu nee odgajati kao katolike, dok je u Foi prilikom krtenja katolikog djeteta od strane pravoslavnog sveenika Vlada odluila da dijete mora pripasti Pravoslavnoj crkvi, iako je otac (prezimenom Boi) napomenuo da eli dijete odgajati u katolikoj vjeri i da ne eli da pripadne Pravoslavnoj crkvi. Stadler je na kraju zamolio Vladu da se obrati Kllayu i zamoli ga da sa Svetom Stolicom postigne dogovor s obzirom na sve pojedinane konverzije, kako Ordinarijat u Sarajevu ne bi dolazio u sukob s Vladom prilikom svake pojedinane konverzije.15 Na Stadlerov prigovor osvrnula se Vlada 23. rujna dopisom Zajednikomu ministarstvu nancija u Be, kratko opisavi dogaaje vezano uz nakanu obraenja Esther Altaraz na katolicizam, ali nije bila sigurna koji su je motivi vodili prema konverziji, pa je kao vjerojatan razlog spomenula primjer konverzije Mersade Kabiglio iz 1900. godine, kada su motivi bili svaa u obitelji i materijalna oskudica. Budui da nije ba bila potpuno sigurna to se dogaalo s Esther Altaraz, Vlada je ukratko objasnila okolnosti njezine konverzije i povratka u roditeljski dom, napomenuvi da su takvim razvojem dogaaja bili potpuno zadovoljni i ovdanji idovi. No upozorila je da je Stadler u sluaju konverzije Mersade Kabiglio, usprkos naelnom odbijanju odredbe o konverzijama, otvoreno priznao potrebu za veom susretljivou i bio sklon ustupcima od sluaja do sluaja, u smislu stajalita Zemaljske vlade, a sve u interesu umirivanja drugih vjerskih zajednica, to se prema Vladinu miljenju moglo iitati iz izvjetaja od 23. prosinca 1900. Vlada je procijenila da Stadler, koji nju sada otvoreno proziva za pristranost u korist nekatolikih vjerskih zajednica, ustrajno iskrivljuje odredbu o konverzijama, pri emu se ponovo poziva na Boje zakone, od kojih da ni papa ne bi smio nikako ni pomisliti odustati, i zahtijeva zakljuenje jednog posebnog sporazuma, dakle konkordata sa Svetom Stolicom, kojim da bi se jedino mogle ukloniti razlike glede tumaenja konverzija. Protiv tog Stadlerova stava Vlada se pozvala na podrobno iznesene razloge u izvjetaju od 10. oujka, koji se odnose na odredbe o konverzijama, a nerijeenim je ostavila pitanje hoe li i u kojoj mjeri nadbiskup Stadler svojemu nepomirljivome crkvenom stajalitu pokuati pribaviti valjanost, naglasivi da
15

ZV, 837/1902. Res. I. (hrvatski). Usp: Z. GRIJAK, Problem konverzija na katolicizam, str. 556.

94

CCP 68 (2011.), str. 87111

ona, pozivajui se na postojee zakonske propise, mora brinuti da umanji ili ukine trzavice izmeu razliitih vjerskih zajednica.16 Konani Vladini zakljuci, izneseni 17. listopada iste godine, nisu ili u prilog Stadleru jer su njegovi prigovori odbijeni u etiri toke: prvom tokom Vlada je odbacila Stadlerovu tvrdnju da ona u sluajevima konverzije na katolicizam uvijek istupa protiv Katolike crkve, posebno kad je rije o istupanju iz islamske vjerske zajednice, pri emu nakon svake pojedinane konverzije izbija sukob izmeu Crkve i Vlade koja se u to uplie te da su zbog nasilne intervencije zemaljskih vlasti konverzije esto onemoguene. Vlada je naglasila da postoje konkretni primjeri uspjelih provedbi konverzija na katolicizam koji idu u korist Katolikoj crkvi, pri emu su neke provedene po pravovaljano voenom postupku, to je prema njezinu miljenju dokazivalo kako razlog sporova s Vladom i onemoguavanja konverzija nisu odredbe o konverzijama, nego njihova zloporaba od katolikog sveenstva. Kao primjer koji je navodno dokazivao njezinu izuzetnu susretljivost prema Katolikoj crkvi, Vlada je navela sluaj Hasnije Arnautovia iz travnja 1895. godine, kada je Vlada ostavila in suspenso provedbu pravno valjane odluke erijatkog suca da devetomjeseno dijete mora biti vraeno ocu muslimanu, kako bi dijete moglo ostati kod majke koja je postala katolkinja. Kao drugi primjer Vlada je navela sluaj sedamanestogodinje Ane Mari iz Livna, koja je u listopadu 1897. pobjegla iz roditeljske kue, a Vlada je nije vratila ocu na njegov zahtjev, a kao trei sluaj konverziju sedamnaestogodinje Milje Lukendi iz jajakog okruga, koja je provedena iako su i njezin otac i pravoslavni sveenik istaknuli da je maloljetna. Osim tih sluajeva Vlada je kao dokaze protiv Stadlerove teze spomenula i konverzije dvadesetogodinje Soje Zurunac iz Mostara u listopadu 1895., dvadesetosmogodinje Stane Tarkane u oujku 1896., dvadesetogodinjeg Atifa Arnautovia iz fojnikog okruga u sijenju 1897., devetnaestogodinje Roze Gavri iz travnikog okruga u veljai 1897., Marte Milisavljevi, dvadesetosmogodinje pravoslavke iz zenikog okruga, takoer u veljai 1897, te konverziju pravoslavke Jelene Maksimovi iz Vlasenice 1902. godine, na koju emo se posebno osvrnuti u ovom radu. Vlada je napomenula da postoje i sluajevi kod kojih rimokatoliko sveenstvo ne samo da je zanemarilo odredbe o konverzijama nego i one odredbe ugovorene s biskupima 1895. godine, i to tako to su bez ikakve formalnosti i odbijajui ikakav dravni utjecaj u Katoliku crkvu primili dvadesetogodinjeg ehana Barukiju iz travnikog okruga u rujnu 1897., dvadesettrogodinjeg Ibrahima (Muju) Arnauta iz Travnika u studenom 1895., Hajriju Pindu iz Varea u studenom 1897. te Saliha Siu iz Sarajeva, Nuriju Krajinika, Mou Barucha i Mustafu Salibegovia (Zeevia), naglasivi da je etiri zadnje spomenute osobe krstio sam nadbiskup Stadler zaobiavi odredbe o konverzijama. Prema Vladinu miljenju ti su sluajevi pokazali da u pojedinim sluajevima konverzija za sporove Vlade i Katolike crkve nisu krive odredbe o konverzijama niti Vladino ponaanje, nego pretjerana revnost i nedovoljna susretljivost katolikog sveenstva, tijekom kojih su i planirane konverzije onemoguene. Drugom tokom Vlada je odbacila Stadlerov prigovor da je sluaj konverzije Franza Hppergera pokazao kako Zemaljska vlada, suprotno odredbama o konverzijama i kon16

ZVS, 800/1902. (njemaki, pisana gotica).

95

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

venciji iz 1895. godine, nastoji na tetu Katolike crkve utjecati na sluajeve promjene vjere osoba koje nisu zemaljski pripadnici BiH te naglasila da se Stadler ne obazire na objanjenje koje mu je dano 11. srpnja 1899., nego da je ponovno iznio gledite kako odredba o prijelazu s jedne vjere u drugu vrijedi samo za zemaljske pripadnike BiH, a da kod inovjeraca koji ne spadaju u te zemlje treba postupati prema crkvenim instancama, dok se prema inozemnom preobraeniku treba postupati iskljuivo prema crkvenim zakonima, i to tako da se ne moe dopustiti primjena njegovih zaviajnih zakona na konverziju. Vlada je ocijenila da se to nije odnosilo na sluaj Hpperger jer da je tu bila rije samo o pitanju u kojoj e vjeri biti odgajani sinovi spomenutog Hppergera kao uenici upisani u dravnu zemaljsku ustanovu, a ne o konverziji. Istaknula je da ne moe prihvatiti Stadlerovo tumaenje kako se s inozemnim konvertitima treba postupati samo po crkvenim propisima i bez obzira na dotino zaviajno zakonodavstvo jer bi time mogla biti okrivljena za teko prekoraenje kompetencija, nego da ona sa svoje strane samo moe prepustiti inozemnim konvertitima odluku hoe li ili nee prihvatiti propise svoga zaviajnog zakonodavstva i time htjeti ili odbiti pomoi svojoj konverziji priznanjem od dravne uprave. Zemaljska je vlada naglasila da ustrajava na tom gleditu i da ni u kojemu pojedinom sluaju vjerskog obraenja inozemnoga graanina ne pokuava prisvojiti ikakvu nadlenost, naglasivi da je teza o Vladinu utjecaju na sluajeve preobraenja inozemnih dravljana u Katoliku crkvu ili o njihovu sprjeavanju jednostavno izmiljena. Treom tokom Vlada se osvrnula na Stadlerov prigovor kako odluka visokog ministarstva od 17. lipnja 1902. o vjerskoj naobrazbi uenice Regine Boi pokazuje oitu pristranost u sluajevima kada roditelji zbog nedostatka duobrinika svoje vjere dijete krste kod duobrinika druge vjere, jer se katoliko sveenstvo uvijek pokazuje voljnim provesti tzv. suplatorno krtenje,17 dok akatoliko sveenstvo provodi pravi lov na due na tetu Katolike crkve, i da ga u tome podrava Zemaljska vlada. Vlada je naglasila kako ne samo da moe osporiti tu tezu na temelju argumenata nego da se moe dokazati kako se u mnogoemu dogaalo ba suprotno, jer da se u sluaju Regine Boi radilo samo o vjerskom opredjeljenju jedne djevojke iz mjeovitog braka, kojoj je majka bila pravoslavka, a otac katolik, ali kako tu nije bilo posebnoga roditeljskog sporazuma, djevojka je morala prihvatiti majinu vjeru bez obzira na to to je obred krtenja proveo pravoslavni sveenik uvaavajui sve obredne formalnosti. Vlada je drala pretjeranim zahtjev da pravoslani sveenik obred krtenja provede samo suplatorno i u korist Katolike crkve jer se radilo o djevojci iz mjeovitog braka za koju je bila vaea vjeroispovijest njezine majke budui da se roditelji drukije nisu izjasnili. Vlada je upozorila da je i nadbiskup Stadler u sluaju uenika vie gimnazije Friedricha Rdischa pokazao kako nastoji djecu akatolikih roditelja pridobiti za Katoliku crkvu kada ih je zbog nepostojanja protestantskog sveenika krstio katoliki duobrinik, jer je spomenuti uenik bio sin protestantskih roditelja, koji
17

Ovaj problem istaknuli su biskupi u predstavci zajednikomu ministru nancija Istvnu Burinu 1903. godine, kad su napomenuli da katolika strana prilikom krtenja pravoslavnog djeteta, zbog odsutnosti pravoslavnog sveenika, nije upisivala dijete u matine knjige ako su roditelji eljeli dijete odgajati u pravoslavnoj vjeri. No pravoslavni su sveenici prisvajali pravo na odgoj katolike djece koju su krstili u pravoslavnoj vjeri ak ako su roditelji katolici izjavili da ele dijete odgajati kao katolika, pa su prema odluci dravnih organa vlasti djeca morala pohaati pravoslavni vjeronauk ili napustiti dravnu kolu. Vidi: Z. GRIJAK, Predstavka episkopata Vrhbosanske metropolije iz 1903. godine, str. 88.

96

CCP 68 (2011.), str. 87111

su se za krtenje djeteta obratili katolikom sveeniku, ali s izriitim uvjetom da krtenik mora i dalje ostati u Protestantskoj crkvi, ali da je nadbiskup Stadler na temelju tog krtenja polagao pravo na Rdischa drei ga pripadnikom Katolike crkve. Prema miljenju Zemaljske vlade, sluajevi Regine Boi i Friedricha Rdischa pobijali su navedene Stadlerove optube o pristranosti dravnih vlasti u navedenim pitanjima jer se Vlada samo ograniavala na to da donese zakonski odgovarajuu odluku o vjerskoj nastavi djece koja su na taj nain krtena. Posljednjom, etvrtom tokom, Vlada je odbacila i prigovor da u sluajevima konverzij maloljetnih osoba pokazuje nesklonost Katolikoj crkvi i time omoguava vraanje takvih obraenika u nekatoliki roditeljski dom, to najee zavrava onemoguavanjem konverzije. Vlada je glede tog prigovora napomenula da se on moe razrijeiti uzme li se u obzir l. 1. odredbe o konverziji od 9. srpnja 1891., koji propisuje da je prijelaz iz jedne u drugu priznatu vjersku zajednicu zemaljskih pripadnika BiH bez obzira na spol, a pod pretpostavkom normalnoga duhovnog i udorendog stanja s postignutom punoljetnou doputen i kad je dotina osoba stekla potpunu tjelesnu i duhovnu zrelost. Po tom su lanku, dakle, i nepunoljetne osobe bile spremne za konverziju ako su postigle duhovnu i tjelesnu zrelost, a njezino utvrivanje bilo je u dvojbenim sluajevima stvar procjene lijenikih strunjaka, dakle questio facti. to se pak ticalo zahtjeva roditelja da se obraenici vrate u roditeljsku kuu, dotine vlasti povodile su se samo pretpostavkom da je pod svaku cijenu trebala biti osigurana potpuna sloboda savjesti obraenika. Stoga je Vlada zakljuila da je to takoer questio facti i da o ispravnoj procjeni svih imbenika koje treba uzeti u obzir ovisi treba li prihvatiti albu roditelja ili ne. U pravilu se sasluanje o konverziji preporuivalo na neutralnome mjestu, a ako se njime ne bi raspolagalo, raznolikost suprotstavljenih utjecaja o tome iskljuivalo je utvrivanje jedne ope vezujue norme u tom pogledu pa je odluka o elji za vraanjem morala biti preputena injenicama i uvidu nadlenoga politikog tijela. No Vlada je upozorila da ta odluka ne mora pogodovati akatolikim roditeljima koji su se protivili konverziji, to je prema njezinu miljenju najbolje pokazao sluaj Ane Mari iz livanjskog okruga u listopadu 1897. godine, koja, iako tek sedamnaestogodinjakinja, ipak nije vraena majci u strogo pravoslavnu kuu jer se inilo da je ugroena njezina sloboda savjesti. Time je prema Vladinu miljenju, dokazano da je i taj prijekor, koji je iznio nadbiskup Stadler, kao i svi ostali, neutemeljen.18 4. Sluaj Jelene Maksimovi Trei sluaj kojim je Zemaljska vlada pokuala opovrgnuti Stadlerove teze o njezinoj pristranosti prilikom konverzija bila je konverzija pravoslavke Jelene Maksimovi iz Vlasenice, zbog koje je Okrunom nadletvu u Tuzli pravoslavni metropolit ivkovi 22. svibnja uruio pritubu, a ured je o tome izvijestio Zemaljsku vladu 18. lipnja 1902. Jelena Maksimovi je ivjela sa andarmerijskim narednikom Ivanom Bukviem u konkubinatu od 1900. godine i udala se za njega te prela dobrovoljno s pravoslavne na katoliku vjeru, no pravoslavna je metropolija u Tuzli, u postupku provedbe te kon18

ZVS, 800. res. 1902. (njemaki, pisana gotica).

97

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

verzije, koju je proveo Rimokatoliki upni ured u Modrii, vidjela prekraj Naredbe o konverzijama iz 1891. godine i zatraila reakciju vlasti. Okruno nadletvo u Tuzli utvrdilo je da je J. Maksimovi iz Vlasenice namjeru o istupanju pravodobno priopila okrunim vlastima u Vlasenici i tamonjemu pravoslavnom parohu, ali budui da boravi u Modrii, to nije uinila usmenim, nego pisanim putem. No pravoslavni paroh u Modrii Stevo Popovi, kojem se Jelena obratila osobno, odbio je izdati potvrdu jer je za to bio nadlean sveenik u Vlasenici, a kada se Jelena pisanim putem obratila pravoslavnomu sveenku Gojku Markoviu u Vlasenici, on joj nije udovoljio jer se nije pojavila osobno, ali je dodao da on konverziju ne moe sprijeiti s obzirom na to da je zakonski odobrena. Jelenini bezuspjeni pokuaji nagnali su mladoenju Bukvia da se obrati pravoslavnomu upnom uredu u Vlasenici za odobrenje potrebne potvrde, a ured je proslijedio taj zahtjev metropolitu Mandiu u Sarajevo, koji ga je pak proslijedio andarmerijskomu zapovjednitvu, nakon ega je Bukvi zadran radi izjave. Nakon to je dao izjavu, Bukvi je dobio dopis rimokatolikoga vojnog upnika u Sarajevu, kojim je upuen rimokatolikomu upniku u Modrii, kojemu je opisao svoju molbu, a upni ured proslijedio ju je rimokatolikomu vojnom sveeniku u Sarajevu i nadbiskupu Stadleru, koji je 15. prosinca 1901. upnom uredu u Modrii dopustio provesti Jeleninu konverziju, ali bez spomenute potvrde. Time je, prema miljenju Okrunog nadletva u Tuzli, uinjena povreda Naredbe o konverzijama iz 1891. godine.19 Zemaljska je vlada u Sarajevu Zajednikomu ministarstvu nancija 23. lipnja 1902. godine navela da u sluaju Jelene Maksimovi iz Vlasenice, koja je, nakon dvanaest godina ivota u izvanbranoj zajednici sa andarmerijskim narednikom Ivanom Bukviem iz Modrie, prela s pravoslavne na katoliku vjeru i za njega udala, nije dolo do povrede Naredbe o konverzijama, jer je J. Maksimovi namjeru o istupanju iz Pravoslavne crkve pismeno priopila pravoslavnomu upniku (parohu) u Vlasenici i usmeno pravoslavnom parohu u Modrii, ali ipak nije od pravoslavnih crkvenih organa dobila propisani ispis iz Pravoslavne crkve. Zemaljska je vlada procijenila da je konverzija J. Maksimovi liena svakoga politikog znaenja te da su vjenanju bili nazoni najugledniji graani iz Modrie pravoslavne vjere i time posvjedoili da se ni na koji nain ne osjeaju povrijeeni konverzijom. Miljenje Zemaljske vlade prihvatio je i odjelni predstojnik u Zajednikome ministarstvu nancija 3. srpnja 1902. godine.20 Nakon toga se Zemaljska vlada obratila Okrunom nadletvu u Tuzli 7. srpnja 1902., napomenuvi da je metropolit ivkovi htio da njegovo oitovanje o toj stvari iz pridranih mu razloga ostane usmeno. Nasuprot svomu ranijem miljenju ustvrdio je da nije bilo nikakvog razloga za intervenciju okrunih vlasti, budui da konverzija Jelene Maksimovi ne proturjei Naredbi o konverzijama iz 1891. godine. Ujedno je opovrgnuo informacije prema kojima su ugledni graani Modrie pravoslavne vjere bili nazoni na vjenanju Jelene Maksimovi.21

19 20

21

ZV, 475/1902. Reservat I. (njemaki). ZV, 475//1902. (ZMF, Prez. BH, 921/1902) Dokument iz fonda ZMF-a priloen dokumentu iz fonda ZV-e. Isto. U prethodnom dokumentu navodi se da u konkubinatu ivi dvije godine, od 1900. godine. (njemaki, pisana gotica). ZV, 521/1902. (njemaki, pisana gotica).

98

CCP 68 (2011.), str. 87111

5. Konverzija Mehmeda Sinanovia Poseban sluaj u pitanju preobraenja na katolicizam tijekom austrougarske vladavine u BiH predstavljao je spor glede konverzije Mehmeda (Alojzija nakon prihvaanja kranstva) Sinanovia, koji je krten 17. prosinca 1905. O toj su konverziji potpuno razliit opis iznijeli nadbiskup Stadler, s jedne, te predstavnici vlasti, s druge strane. Poetak sluaja Mehmeda Sinanovia bio je dolazak njegovih roaka iz Trebinja sredinom prosinca 1905. godine, kad je, prema zapisniku napravljenom 31. prosinca u uredu Vladina povjerenika za glavni grad Sarajevo Mirona von Zarzyckog, u Sarajevo prvo doao Ramo Tii, Mehmedov tutor po odluci erijatskog suda u Trebinju od 17. srpnja 1901., i izvijestio da je Mehmed zbog djevojke iz katolike obitelji odluio promijeniti vjeru, ali da je prihvatio poziv svoga bolesnog djeda Durana Gatakia da se vrati u Trebinje, preuzme djedov posjed i brine se o njemu kao jedini potomak. Zbog djedova poziva Mehmed je htio od uprave duhanske tvornice zatraiti otpusnicu o dosadanjem slubovanju, te je pred Ramom Tiiem, svojim ogorom Avdom Tiiem i dvojicom Trebinjaca izjavio da e ostati u muslimanskoj vjeri i da mu je ao to je rodbini nanio sramotu odlukom o promjeni vjere. No, iako mu je ogor platio dugove i nadao se da e Mehmed poi u Trebinje, on je drugog dana, nakon posjeta duhanskoj tvornici, gdje se htio oprostiti od direktora, izjavio da nee u Trebinje, nego da e ostati u Sarajevu i raditi u tvornici, pa je Ramo Tii zatraio od Zarzyckog da mu preda Mehmeda kako bi ga on odveo u Trebinje. Mehmed se istog dana odazvao Zarzyckijevu pozivu i predoen mu je zapisnik s Tiievom izjavom, a nakon priopenja da e njegov tutor sudski zatraiti donoenje odluke o povratku u Trebinje, Mehmed je izjavio da e idui dan dragovoljno otputovati u Trebinje, samo je zatraio da on i ogor prenoe u zgradi redarstva jer je ve bilo kasno. Zbog uznemirenosti koja se pojavila meu muslimanima, Mehmed se bojao noiti negdje sa strane, pa je u zapisniku istaknuto da mu je doputeno s Ramom Tiiem prenoiti kod redarstva, a na kraju je izjavio da e vjerojatno otputovati u Ameriku jer mu je mrsko bilo ostati meu muslimanima koje je uvrijedio prijelazom na drugu vjeru. U zapisnik je unesen i opis tih dogaaja koji je iznio Husein Omanovi, uenik preparandije u Sarajevu, napomenuvi da ga je 28. prosinca 1905. Mehmedov ogor Avdo Tii pismeno izvijestio da e Mehmedu, ako se vrati u Trebinje, pokloniti novootvorenu trgovinu u Trebinju, a djed imanje u vrijednosti od 6000 kruna. Husein je to pismo pokazao Mehmedu u gostionici Marienhof, a Mehmed je odgovorio da vjeruje sadraju pisma, ali da mu je teko ostaviti enu zbog koje je prihvatio katoliku vjeru. Husein je tada Mehmedu predloio da s djevojkom ode u Trebinje i vjena se s njome, ali svaki u svojoj vjeri, to je ovaj prihvatio i rekao da e pitati djevojku hoe li poi s njime, te je izjavio da ali to je promijenio vjeru. No idueg dana Mehmed je Huseinu rekao da djevojku nije mogao vidjeti i da ne moe otii iz duhanske tvornice bez otkaznog roka, jer mora dobiti svjedodbu o ponaanju. Husein se tada ponudio da mu isti dan nabavi svjedodbu i ujutro otie u Trebinje, to je Mehmed prihvatio i izjavio ponovno da eli ostati musliman jer da se predomislio i da ali to je prihvatio drugu vjeru. Kad ga je Husein pozvao da posjeti Vladina povjerenika radi primitka otpusnice i izjave kako e se vratiti islamu i otii u Trebinje, Mehmed to nije htio, opravdavi se stidom i osjeajem neugode, pa je zamolio Huseina da on sam posjeti povjerenika. On je to uinio, a Zarzycki je Huseinu 99

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

obeao donijeti otpusnicu popodne istog dana, napomenuvi da Mehmed ne treba doi jer ga jo uvijek dri muslimanom zato to nije legalno preao u drugu vjeru i stoga ne treba davati nikakve izjave glede tog dogaaja kod vlasti. Husein se dogovorio s Mehmedom da ga eka u kavani Lohner dok mu od povjerenika ne donese svjedodbu, no kad se uputio povjereniku, na ulici je sreo Mehmedova tutora Ramu Tiia te roake Avdu i Aliju Tiia i njegova strica Omera Sinanovia, koje je onda pozvao u kavanu k Mehmedu. Kad se vratio s otpusnicom, Mehmed je bio zadovoljan i izjavio da e isti dan otii s roacima u Trebinje, a Husein je ponovno naglasio da mu je Mehmed rekao nakon onog pisma kako mu je ao to je preao u drugu vjeru te da e ostati u islamskoj vjeri i otii u Trebinje, te da je isto ponovio pred svojim roacima i Alijom Arnautoviem, mesarom u Marienhofu (Marijin dvor, dio Sarajeva). To su potvrdila i spomenuta etvorica, tj. Omer Sinanovi, Avdo i Alija Tii te Alija Arnautovi svojim potpisima na kraju zapisnika.22 O Sinanovievu sluaju govorilo se u muslimanskim politikim krugovima i trebao je biti iskoriten u politike svrhe, to se vidi iz izvjea policijskog kondenta kodnog imena Filan, sastavljenog na hrvatskom i njemakom jeziku u Sarajevu 21. i 22. prosinca 1905., koji je upozorio da se u Sarajevu prilikom susreta Dervibega Miralema i erifa Arnautovia s Saliagom Biakiem, koje je Filan nazvao ekstremistima, spominjao i Sinanoviev sluaj. S Biakiem se susrelo i izaslanstvo koje je bilo kod Zemaljske vlade zbog tog sluaja, a on im je predloio podnijeti tubu caru Franji Josipu I. jer je po njegovu miljenju Vlada pokazala pristranost zato to je Sinanoviev kum bio Emil Hrmann, sin dvorskog savjetnika Konstantina Hrmanna, tada efa jednog odsjeka Zemaljske vlade, to je prema Biakievu miljenju ukazivalo da je Vlada bila spremna pokrstiti muslimane. Dan kasnije, 22. prosinca, na drugom sastanku kod Biakia, komu su nazoili H. Mehmed Telalagi, Avdaga ahimagi, H. Hasan Nezirhodi, H. Avdija Demirdi, Omeraga Uianin, H. Avdija Nedopek i Halilpai, a pridruio im se erif Arnautovi,23 dogovoreno je da se o Sinanovievu sluaju poalju brzojavi u Carigrad i Be, ali da to treba napraviti iz Novog Sada, i da taj sluaj treba tendenciozno razglasiti u oporbenim srpskim novinama. Sudionici sastanka zamjerili su Vladi to nije ila zakonitim putem u Sinanovievu sluaju i ponovili da je Hrmannova prisutnost na krtenju pokazala Vladinu sklonost takvom ponaanju. Kondent Filan razgovaro je i sa erijatskim sucem Hadi Hasom Isom efendijom Osmanagiem, koji je zakljuio da je to, uz problem jezika u islamskim uilitima kod mlaih generacija, koje da koriste hrvatske, a ne turske ili arapske izraze, bio jo jedan od Vladinih pokuaja da muslimane pohrvati, katolicizira i odvoji ih od Carigrada.24 Koji su bili uinci tih planova i prijedloga, nije poznato iz dostupnih dokumenata, ali je u brzojavu Zemaljske vlade od 31. prosinca 1905. upuenom zajednikomu ministru nancija Istvanu Burinu bilo navedeno da je Mehmed Sinanovi
22 23

24

ZMF, pres. 1906., br, 144., ad No 49 res R-e. erif Arnautovi (1874.1935.) politiki se angairao u muslimanskome autonomnom pokretu i bio je interniran u Rakoj gori kod Mostara, a zbog veleizdaje osuen je na dvije godine zatvora. Povezao se sa srpskim opozicijskim krugovima u Monarhiji. Postao je virilni lan bosanskohercegovakog Sabora 1910. godine, a u Kraljevini Jugoslaviji je 1933. godine imenovan senatorom. Opirnije: Osman HADI, Arnautovi, erif, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenaka, I, Zagreb, 1926., str. 84; Josip NAGY, Arnautovi, erif, Hrvatska encklopedija, sv. I, Zagreb, 1941., str. 638639; Z. GRIJAK, Politika djelatnost, str. 195212, 662, bilj. 969. ZMF, pres 1905., br. 1573. (njemaki, strojopis).

100

CCP 68 (2011.), str. 87111

pod pritiskom svojih roaka opozvao promjenu vjere, ostao musliman i otputovao istog dana u Trebinje, gdje je otvorio duan, pa je popustila uznemirenost meu muslimanima, a postala je upitnom i planirana deputacija u Be.25 Iscrpniji i vrlo razliit opis dogaaja oko Sinanovieve konverzije donio je list Das Vaterland26 21. sijenja 1906., prema kojem je dvadesettrogodinjeg Mehmeda nakon estomjesenog poduavanja u katolikoj vjeri krstio 17. prosinca Stadlerov tajnik Antun Buljan, Stadler mu je podijelio sakrament potvrde, a Mehmedov krsni kum bio je Gregor Lei, upravitelj biskupijskih dobara, dok mu je kod potvrde kum bio spomenuti student Emil Hrmann. No autor lanka je istaknuo da se ve dva sata nakon krtenja skupilo 35 muslimana i da su sa sarajevskim gradonaelnikom Kuloviem na elu doli u Vladu aliti se protiv tog dogaaja, pa je Vlada ustuknula i umjesto da je neota Alojza, kako se Mehmed nazvao, zatitila od ugnjetavanja, predala ga je muslimanskom fanatizmu i potjerala ga u Trebinje koristei se lukavtinom i prisilom: prvo je 30. prosinca musliman Husein Omanovi iz Trebinja, inae uenik Uiteljske preparandije, pokuao nagovoriti Alojza (Mehmeda) da pou u policiju, ali kada to nije uspio, odveo ga je u jednu kavanu, u kojoj je sasvim neoekivano sreo muslimane iz Trebinja, i to ogora Avdu Tiia te Ramu Tiia, skrbnika svoje mlae sestre, koji su ga nagovarali na vraanje islamu i povratak u Trebinje. ak su mu uruili svjedodbu direktora tvornice duhana, a koja je izdana bez Mehmedova znanja, kako nita ne bi sprjeavalo njegov trenutani odlazak. On je sljedeeg dana, 31. prosinca, otiao sa svjedodbom nadbiskupu Stadleru i izjavio da eli ostati u katolikoj vjeri i zadrati svoju slubu u tvornici duhana, a nikako je ostaviti, ali Stadler nije poduzeo nikakve dalje korake uvjeren da e Zemaljska vlada ispuniti svoju dunost i znati zatititi slobodu jedne osobe. No, prema autoru lanka, Mehmeda je iste veeri policija zatvorila i 1. sijenja odvela u Trebinje, odakle je javio ovdanjim poznanicima da je vrlo strogo uvan, ali da je vjeran katolikoj vjeri i da razmilja kako bi opet mogao dobiti slobodu, a proulo se i da je pobjegao u Dalmaciju. Istog dana kada je muslimanska delegacija podnijela tubu Zemaljskoj vladi, policija je Stadleru javila da su se osvetoljubivi muslimani urotili protiv njegova ivota i upozorila ga da se, ako naputa dom, treba etvrt sata prije javiti policiji jer je zapovjeeno da ga uvijek prilikom naputanja stana prate barem tri pripadnika sigurnosne slube. Autor lanka zajedljivo je primijetio da Stadler bez posebnih mjera zatite nije siguran za vlastiti ivot ni pred Vladinim oima usred bijela dana te napomenuo da je Stadlera nakon Mehmedova odvoenja u Trebinje posjetio Vladin povjerenik za Sarajevo (Miron von Zarzycki, op. Z. K.) u pratnji zapisniara, koji je na temelju pismene naredbe civilnog adlatusa trebao ispitati nadbiskupa o okolnostima Sinanovieva krtenja. Stadler je priznao da je naredio provoenje spornog krtenja, a na povjerenikovo pitanje zato se nije drao odredbe Zemaljske vlade o konverzijama, odgovorio je da je tu Naredbu iz 1891. godine Sveta Stolica
25 26

ZMF, pres. 1906., br. 5. (njemaki, strojopis). Das Vaterland (Domovina) bio je list katolikog usmjerenja, a izlazio je od 1. rujna 1860. do 31. prosinca 1911. Naglasak mu je bio na vanjskopolitikim temama, a gotovo da i nije sadravao lokalne teme ili privredna pitanja. Naklada mu je u poetku bilo oko 8000 primjeraka, ali je poetkom 20. stoljea pala na 5000 primjeraka. Konkurentski list bio mu je Reichspost, kransko-socijalnog usmjerenja, koji je izlazio od 1. sijenja 1894. do 30. rujna 1938., kada je ukinut dolaskom nacista na vlast. Opirnije: Kurt PAUPE, Handbuch der sterrsichischen Pressegeschichte 18481959., Band I, Wien, 1960.

101

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

osudila kao protivnu katolikoj vjeri, pa su biskupi bosanskohercegovake crkvene provincije Vladi i Minstarstvu pismeno i usmeno obznanili da je ne smiju niti e je prihvatiti, na to imaju pravo prema odluci Njegova Velianstva, koje je Katolikoj crkvi osiguralo punu slobodu, a prema kojoj se katoliki biskup mora pokoravati naredbama najviega crkvenog poglavara, rimskog pape. Stadler nije htio potpisati zapisnik jer ga je po njegovu miljenju povjerenik pozvao na odgovornost zbog situacije za koju nije bio mjerodavan, ali je 17. sijenja Stadleru uruena presuda prema kojoj je kanjen s 500 kruna jer se ogrijeio o odredbu od 9. srpnja 1891. o prijelazu s jedne na drugu vjeru u BiH i zanemarivi 3. paragraf dotine odredbe naloio svom tajniku da krsti Mehmeda Sinanovia. Presuda se temeljila na okrivljenikovu (Stadlerovu) priznanju, pri emu je kao olakotna okolnost uzeta u obzir njegova dotadanja neporonost, a kao otegotne Stadlerovo navodno zanemarivanje spomenute odredbe, koje je meu domaim puanstvom izazvalo veliku uzrujanost i ogorenost, te injenica da je namamio i drugu osobu na nepotivanje spomenute uredbe. Stadler je odbacio reenu presudu i odbio platiti ikakvu kaznu, ali se nije htio ni aliti objasnivi da je zakonska odredba od 9. srpnja 1891., na koju se pozvala Vlada, donesena bez prethodnog sporazuma sa Svetom Stolicom, a bila je toliko protivna katolikoj vjeri da je Sveta Stolica njezino provoenje strogo zabranila i napomenula da ono to propisuje Vladina odredba ne samo da ne odobrava nego da ne moe ni tolerirati, nego samo trpjeti pod pritiskom vlasti i nepravde. Zato je Stadler tvrdio da nije bio duan drati se te odredbe niti je smatrati vaeom za katolike, pa se nije mogao ni ogrijeiti o nju, niti je mogao povjerniku u toj stvari priznati sudsku kompetenciju nad njim. Autor lanka postavio je pitanje uiva li Katolika crkva u BiH pod novom kranskom vlau onakvu slobodu za kakvom ezne i kakva joj se jami, napomenuvi kako je dobro poznato da katolici ee otpadaju od vjere i ostaju u Sarajevu, ali je Vlada to znala i utjela, kao i u sluajevima ponovnog krtenja muslimana, koji su kao i Vlada znali za to, ali je sve ostalo mirno. Naglasio je da se u ovom sluaju galama digla zbog nekoliko fanatinih hukaa, a da se austrijska Vlada ne bi trebala sramiti, njima za ljubav, na sebe natovariti bruku i sramotu i suprotstaviti se pravilima Katolike crkve i napasti katolikog dunosnika vjernog svojoj slubi jer je bilo vrijeme da Zemaljska vlada poe drugim smjerom i bez odgaanja izvan snage stavi odredbu o promjeni religije koja se ogrjeuje o katoliku vjeru i Svetu Stolicu.27 Nadbiskup Stadler uruio je 22. sijenja 1906. Zemaljskoj vladi prosvjednu notu zbog intervencije vlasti u povodu Sinanovieve konverzije, navevi i prijanje sluajeve Vladinih intervencija u korist islamske vjerske zajednice. Upozorio je vlasti da je Katolika crkva ovisna o Svetoj Stolici i da se stoga ne moe pridravati Naredbe o konverzijama, koju ne prihvaa Sveta Stolica, koja je odbacila austrougarske uredbe o konverzijama u Bosni i Hercegovini zato to po tim uredbama niti jednomu muslimanu ne bi bilo mogue provesti konverziju na katolicizam. Iznio je sluaj Sale Sivri, kojoj su najprije na silu oduzeta djeca, a zatim je udajom za muslimana izgubila svaku mogunost izbora glede konverzije, a nakon toga je uslijedila ova afera zbog Sinanovieva obraenja, koji je, postavi katolik, izgubio posao u tvornici duhana, nakon ega su ga njegovi roaci na silu i uz policijski
27

Die Beurteilung des Erzbischofs von Sarajevo, Das Vaterland. Zeitschrift fr sterreichische Monarchie, 21. I. 1906., br. 19., Jahrgang XXXXVII., 12.

102

CCP 68 (2011.), str. 87111

nadzor odveli u rodno mjesto (Trebinje). Stadler je zahtijevao da Vlada potuje propise Katolike crkve na nain kako to ini s propisima islamske vjerske zajednice i zahtijevao da Mehmed ostane u katolikoj vjeri, koju je slobodne volje prihvatio, te da se vrati na posao koji je nepravedno zbog konverzije izgubio.28 No graanski doglavnik Isidor Benko istog je dana odbacio Stadlerove navode o utjecaju austrougarskih vlasti na Mehmedovo dranje i pristranoj podrci njegovoj obitelji i pozvao se na Naredbu o konverzijama iz 1891. godine, koju su odbacili i Sveta Stolica i austrougarska vlast, konstatiravi da je nadbiskup Stadler s mjerodavnog mjesta primio jasne obavijesti o Naredbi o konverzijama iz 1891., ali da odbija bilo kakvu raspravu o tome. Benko je odbacio Stadlerovu tezu da je Mehmed dobio otkaz, nego zakljuio da je svojevoljno napustio posao kada su mu u Sarajevo pristigli roaci i rekli da mu je djed osigurao egzistenciju u Trebinju ako se vrati islamu, da nije izruen roacima, nego se s njima susreo u rodbinskoj ljubavi te da je svojevoljno, a ne pod policijskom pratnjom, otputovao u Trebinje. Benko je Sinanovievu konverziju proglasio nezakonitom jer prilikom nje nisu potovani propisi Naredbe iz 1891. godine, a naglasio je da Zemaljska vlada Sinanoviev povratak na islam smatra potpuno zakonitim jer se u prisutnosti svojih roaka i zakonitog tutora u uredu Vladina povjerenika za Sarajevo, u koji je doao svojevoljno, oitovao da se vraa svojoj pradjedovskoj islamskoj vjeri.29 Nadbiskup Stadler osporio je 31. sijenja 1906. Benkove tvrdnje kako se Nadbiskupski ordinarijat u svojim pritubama zbog postupaka Zemaljske vlade prilikom Mehmedove konverzije posluio neistinitim informacijama i da je Zemaljska vlada postupala zakonito, naglasivi da se Zemaljska vlada nije pridravala niti naredbe iz 1891. godine, koju je potpisala, nego je ak u restriktivnom postupanju ila ispod njezine razine. Podsjetio je da je Sveta Stolica odbila Naredbu o konverzijama iz 1891. godine kao protivnu kanonskom pravu, a da su godine 1895., nakon prethodno postignutog sporazuma izmeu AustroUgarske Monarhije i Svete Stolice (1894.), Zemaljska vlada i Nadbiskupski ordinarijat prihvatili novu uredbu. Stadler je uredbu iz 1895. nazvao quasi konvencijom, jer ju je Sveta Stolica pristala samo tolerirati, a austrougarska vlada odbila ju je proklamirati jer bi time dezavuirala carski potpis na Naredbi o konverzijama iz 1891. godine. Budui da se Zemaljska vlada u daljnjem tijeku dogaaja nije pridravla uredbe iz 1895., nego se nastavila pozivati na raniju uredbu iz 1891., koju je Sveta Stolica odbacila, Nadbiskupski ordinarijat obavijestio je Zemaljsku vladu da se ubudue takoer nee pridravati uredbe iz 1895. godine, nego da e slijediti iskljuivo odredbe kanonskog prava. O konverziji Mehmeda Sinanovia Stadler je iznio svoju verziju dogaaja naglasivi da je Mehmed bio moralno prisiljen otii iz Sarajeva i pogaziti novu vjeru. Svoju je tezu potkrijepio injenicom da je Mehmed, koji je nakon krtenja nazvan Alojzije, u nadbiskupskom dvoru pred svjedocima 31. prosinca 1905. zatraio zatitu od svojih roaka jer su ga prisiljavali da odbaci novu vjeru i napusti Sarajevo, zbog ega su na njega budno pazili, pa je samo lukavou uspio pobjei i doi Stadleru. Tu je htio ostati dok mu se roaci ne vrate u Trebinje, ali Stadler mu je savjetovao da se vrati kui, odupre pritisku kome je bio
28 29

ZMF, Prs. BH, 82/1906. I. (njemaki). Vidi: Z. GRIJAK, Problem konverzija na katolicizam, str. 551. ZMF, Prez. BH, 82/1906. II. (hrvatski, njemaki). Vidi: Z. GRIJAK, Problem konverzija na katolicizam, str. 552.

103

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

izloen i nastavi raditi u duhanskoj tvornici. Stadler je odbacio tezu da je Mehmed sam zatraio otpusnicu iz tvornice duhana u kojoj je radio, napomenuvi da je Mehmed pred svjedocima izjavio kako je on sam nikada nije zatraio, nego da ju je povjerenik Zarzycky zatraio u svoje ime od nadzornika tvornice Kellera, koji je tonom kojim je dao izjavu potvrdio da to nije bila nikakva odstupnica. Stadler je istaknuo da je i dolazak Sinanovievih roaka u Sarajevo bio dio dobro pripremljenog plana, jer se oni uope ve dvije i pol godine nisu brinuli za njega, da bi se sada pojavili s puno obeanja, a posebno je udna bila injenica to je Vlada Mehmeda prvo premjestila u Banju Luku i platila mu putni troak, a onda je odjednom, kad su se pojavili njegovi roaci, zaustavila njegov odlazak i vratila ga u Sarajevo, u kojem su se ba tada pojavili ti roaci. Stadler je upozorio da je Mehmeda Sinanovia na eljezniku stanicu pratila policija, ali da je on preko svoga pouzdanog prijatelja javio kako su roaci izvrili toliki pritisak na njega da im se ne moe oduprijeti, no napomenuo je da e ostati katolik. Isti gospodin u kojeg se uzdao Sinanovi tvrdio je da je pred Sinanovievim kupeom vidio policijskog slubenika, a u kupeu se nalazio i policajac na tajnom zadatku. Prema Stadlerovu miljenju, Vlada je u ovom sluaju pokazala veliku nedosljednost u stavovima glede konverzija, jer Sinanovieva izjava kako se vraa pradjedovskoj vjeri pokazuje da je pojedincima doputeno izjasniti se muslimanima, ali ne i katolicima, to je otvaralo pitanje da li Vlada uope priznaje katoliko krtenje: naime, ako ga ne priznaje, postavlja se pitanje zato je Sinanovi trebao javno izjaviti da se vraa u staru vjeru, ali ako ga priznaje, trebala se drati zakona prema kojem je Sinanovi trebao ekati dva mjeseca prije povratka u staru vjeru. Stadler je zakljuio da Vlada (krsta) krtenje ne priznaje, nego se odrekla svoje naredbe o konverzijama, priklonila muslimanima i dopustila da se Sinanovi javno odrekne katolike vjere, a upozorio je da tezu o Sinanovievoj slobodnoj volji prilikom odlaska k roacima pobija njegov zahtjev da mu se pisma alju poste restante, tj. kao poiljku koju treba podii na poti, a ne donosi se naslovniku, jer e mu ih inae dobri roaci unititi. Na kraju je Stadler zatraio od Zemaljske vlade da dopusti potpunu vjersku slobodu, a Alojzije Sinanovi da bude zatien i vraen na staro mjesto.30 Potpuno razliit opis dogaaja od Stadlerovih tvrdnji iznio je 8. veljae 1906. ve spomenuti Vladin povjerenik za glavni grad Sarajevo Miron von Zarzycki, koji je napomenuo da ga je 14. prosinca 1905. Reis-ul-ulema Mehmed Teuk efendija Azabagi pitao je li jedan musliman, zaposlen u tvornici duhana, najavio postupak za promjenu vjere kod njega kao Vladina povjerenika. Azabagi je napomenuo da moguu promjenu vjere te osobe ni jedna strana nee prihvatiti, ali da e ponovno Stadlerovo ignoriranje postojeih propisa o konverzijama izazvati veliku uznemirenost u cijelome muslimanskom puanstvu. Zarzycki se tada raspitao o tom sluaju, ali je napomenuo da je bio doveden pred svren in jer je Mehmeda Sinanovia u nedjelju 17. prosinca u nadbiskupskoj kapeli krstio Stadlerov tajnik Antun Buljan, a dobio je ime Alojzije. Odmah nakon krtenja nadbiskup Stadler odrao je misu i Alojziju podijelio sakrament potvrde, a on je svakome, koji je to htio uti, priao i hvalio se da ga je nadbiskup potvrdio, te da mu je krsni kum bio upravitelj nadbiskupijskih dobara Gregor Lei, a kod potvrde Emil Hrmann, sin odjelnog efa

30

ZMF, Prez. BH, br. 144., 906 (strojopis). Vidi: Z. GRIJAK Problem konverzija na katolicizam, str. 552.

104

CCP 68 (2011.), str. 87111

Hrmanna, iji otac o tome nije nita znao. Zarzycki je napomenuo da je u izvjeima upuenima Zemaljskoj vladi 19. i 21. prosinca opisao uzrujanost i ogorenje koje je kod muslimana izazvalo to Stadlerovo oito ignoriranje postojeeg propisa o konverzijama, te da Mehmeda Sinanovia, bez obzira na uzrujanost kod muslimana, nitko nije uznemiravao niti mu onemoguavao nesmetano kretanje Sarajevom. Napomenuo je da je on Mehmeda pozvao k sebi zbog krenja propisa o konverzijama tek nakon pet dana, 22. prosinca, sasluao ga i nakon sastavljena zapisnika otpustio, ali da se 30. prosinca 1905. kod njega pojavio gradonaelnik Esad efendija Kulovi u pratnji Huseina Omanovia, uenika uenike preparandije i intimnog prijatelja Mehmeda Sinanovia, koji je povjereniku rekao da je Mehmed Sinanovi poalio to je nanio tetu svojim roacima i ostalim muslimanima ovim nepromiljenim korakom, tj. promjenom vjere, da ga mui grizoduje i da se odluio vratiti natrag muslimankoj vjeri. Zato je zamolio njega, Huseina Omanovia, da mu isposluje potvrdu o radnom odnosu u tvornici duhana, kako bi zajedno s roacima, koji su stigli u Sarajevo, otputovao u svoj zaviaj u Trebinje, no zbog stida nije se htio pojaviti pred povjerenikom radi objanjenja motiva povratka u islam, iako je bio spreman doi ako je to bilo neizbjeno. Husein Omanovi tvrdio je da je Mehmed svoju odluku o povratku islamu i odlasku u Trebinje iznio i svojim roacima te da ga nitko nije na to nagovorio, a Zarzycki je odgovorio da Sinanovi ne treba osobno doi pred njega jer nije prijavio svoju promjenu vjere kod njega, povjerenika, to propisuje postojei zakon, pa njegovo krtenje za dravne vlasti nije bilo pravovaljano, jer je bilo provedeno bez uvaavanja propisanih formalnosti koje odreuje uredba o konverzijama. Zato se Mehmed Sinanovi mogao i dalje drati pripadnikom islamske vjeroispovijesti, a Zarzycki mu je obeao da e kod voditelja tvornice duhana to prije isposlovati potvrdu da je tamo radio i pozvao ga da idui dan u 16 sati doe u njegov ured, to je Sinanovi uinio i dobivi potvrdu otiao. No, prema Zarzyckome, Mehmed Sinanovi pojavio se idueg dana (31. prosinca) u 11 sati u njegovu uredu, iako ga je policijska postaja izvijestila da se Sinanovi rano ujutro s roacima uputio na eljezniki kolodvor, i izjavio da je razmislio kako ne bi trebao ostaviti tako dobar posao u tvornici i da ga roaci ne mogu prisiliti na put u Trebinje. Zarzycki mu je odgovorio da ga nitko ne prisiljava na put u Trebinje ili na naputanje posla, nakon ega je Sinanovi napustio njegov ured, a naknadno je saznao da je Mehmed na putu prema elejznikom kolodvoru zastao pred tvornicom duhana pod izlikom da se mora oprostiti od direktora tvornice, ali se tada sastao s djevojkom Margaretom ubi, zbog koje je i promijenio vjeru i koja ga je nagovorila da ostane u katolikoj vjeri i da ne naputa Sarajevo. Nakon toga je odgovorio roacima da ne eli putovati s njima, nego ostati u Sarajevu i zaputio se nadbiskupu Stadleru, kod koga je ostao due vrijeme, i skitao se po gradu. To je, po Zarzyckome, dokazivalo da je Mehmed uivao punu slobodu i da protiv Mehmeda nita nije poduzeto, iako je takvo njegovo ponaanje kod domaih muslimana izazvalo sablazan i uznemirenost pa su oni planirali masovnu demonstraciju pred nadbiskupskom palaom, zbog ega je Zarzycki odluio primijeniti samo odgovarajue mjere i osloniti se na djelovanje utjecajnih osoba, koje su onemoguile planirane nemire i demonstracije. Istog dana kod Zarzyckog su se u pratnji Huseina Omanovia pojavili Mehmedovi roaci Omer Sinanovi, Alija Arnautovi te Avdo, Alija i Ramo Tii, koji su se poalili na Mehmedovo ponaanje i promjenu miljenja pod utjecajem njegove djevojke. Staratelj maloljetnog Mehmeda Ramo Tii iz Trebinja pokazao je ispravu okrunog ureda kao erijatskog suda 105

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

u Trebinju br. 275 od 17. srpnja 1901. prema kojem je on odreen za Mehmedova staratelja, istaknuo da Mehmedov djed Duran Gataki, starac od 90 godina, lei na samrtnoj postelji, a kako nema nikog od rodbine tko bi ga mogao njegovati, zahtijeva da se njegov unuk Mehmed Sinanovi vrati k njemu jer mu namjerava oporuno ostaviti poprilian imetak. Zarzycki je odgovorio da e Mehmedu proslijediti taj zahtjev, ali da ga ne moe prisiliti na odlazak u Trebinje, nego da se Ramo Tii moe obratiti sudu ako bi Mehmed odbio zahtjev te ponovio kako je injenica to se Mehmed odazvao u njegov ured tek nakon etiri sata, koliko je trebalo redarstvu da ga pronae, dokazivala da se Mehmed smio slobodno kretati. Zarzycki je s njegovim roacima sastavio i ve spomenuti zapisnik, a kad se susreo s roacima, Mehmed se opet izjasnio muslimanom i stavio fes na glavu, iako ga je prije skidao s glave. Kada su mu proitali elju njegovih roaka iz zapisnika i preporuili da bi se on kao unuk trebao odazvati djedovu pozivu ili e ga roaci pozvati na sud, Mehmed je pristao s njima dragovoljno otii u Trebinje, a on i njegovi roaci zamolili su Zarzyckog da s obzirom na poodmaklo vrijeme (prolo je ve 21h) i na uznemirenost meu muslimanima prenoe u zgradi redarstvene strae. Zarzycki je pogrenim ocijenio zakljuak Zajednikog ministarstva nancija kako ne postoje razlozi za bojazan da bi Mehmedovo noenje u jednom hanu za njega imalo opasne posljedice zato to je on tada ve objavio svoju odluku o vraanju na islam, napomenuvi da se vijest o Sinanovievu odustajanju od povratka u Trebinje i promijenjenoj odluci proirila brzo poput munje meu ovdanjim muslimanima, a ogorenje dosegnulo vrhunac kad je Sinanovi opet bio vien kod Stadlera, pa je promjena Sinanovieve odluke pripisana Stadlerovu nagovoru. U tim okolnostima bili su ugroeni i Sinanovieva sigurnost i ivot jer je sva mrnja muslimanskog ivlja bila usmjerena prema njemu, a on je izjavio da e se vjerojatno iseliti u Ameriku jer mu je teko ivjeti meu pripadnicima svoje vjere koje je duboko povrijedio svojim postupkom. Sinanovia je Zarzycki nazvao nedosljednom, slabom i kolebljivom osobom neiskrenog karaktera i lako povodljivom stranom utjecaju, koji stavove mijenja iz dana u dan i kod kojeg se uope ne moe govoriti o nekakvom uvjerenju, pa mu se, prema Zarzyckijevu miljenju, zbog neiskustva i nezrelosti svidjelo da mu je bila sklona jedna katolika djevojka i njoj za ljubav promijenio je vjeru, a nikako iz uvjerenja. Mehmed je u Trebinje otputovao 1. sijenja 1906. Nakon opisa dogaaja glede Mehmeda Sinanovia, Zarzycki je odgovorio i na postavljena pitanja koja mu je prije 8. veljae uputila Zemaljska vlada o Sinanovievu sluaju. Napomenuo je da Mehmed nije otputen iz slube, nego je nakon dobivanja potvrde na vlastiti zahtjev otputovao u Trebinje, a da njegova promjena vjere nije utjecala na njegov posao, to se vidi iz injenice da je nakon krtenja 17. prosinca ostavljen u slubi sve do 31. prosinca. Nadalje, Zarzycki je istaknuo da je Mehmed zamolio svog prijatelja Huseina Omanovia da od povjerenika zatrai izdavanje potvrde od tvornice duhana, emu da je Zarzycki udovoljio, a Mehmed je bio posebno radostan to je potvrdu dobio brzo i zahvalio svom prijatelju. Kao tree Zarzycki je napomenuo da se djevojka zbog koje je Mehmed promijenio vjeru zove Margareta ubi i da njezin otac Ignac takoer radi u tvornici duhana te naglasio da nitko nije posredovao izmeu Stadlera i Mehmeda Sinanovia jer se Mehmed tijekom boravka u Sarajevu potpuno slobodno kretao i s nadbiskupom izravno kontaktirao, to je i maksimalno iskoristio, a prilikom Mehmedova odlaska iz Sarajeva na peronu se nalazio jedan kapelan, koji je mogao Stadlera obavije106

CCP 68 (2011.), str. 87111

stiti o Mehmedovu odlasku. Pod etvrtim je Zarzycki naveo da je zbog injenice da je Mehmedov djed, starac od 90 godina, bio na samrtnoj postelji i da osim Mehmeda nije imao nikoga, odluio Mehmeda podsjetiti na njegovu dunost kao unuka i rekao mu da ga on ne prisiljava ni na to, a da se u sluaju Mehmedova odbijanja djedova zahtjeva skrbnik s molbom mora obratiti sudu. Kao peto Zarzycki je istaknuo da je doputenje traenog prenoita u zgradi redarstva bilo nuno jer je uzbuenje meu muslimanima zbog Mehmedova povratka u Sarajevo i ponovne promjene njegove odluke dostiglo vrhunac pa su ga gradonaelnik Kulovi i mnogi opinski vijenici savjetovali da bude oprezan i odredi privremene mjere jer je lako moglo doi do krvoprolia zbog ogorenja koje se potpuno okrenulo prema Sinanoviu, pa su neki fanatini muslimani bili spremni na najgore. Zarzycki se pitao je li trebao odbiti Sinanovievu elju da mu se omogui noenje kod redarstva jer je ve bilo kasno i jer se zbog stanja meu muslimanima nije osjeao sigurnim, pitavi se to bi bilo kad bi Mehmeda u Hanu ziki ozlijedili fanatini muslimani ili kad bi se dosjetio zbog straha ponovno pobjei nadbiskupu Stadleru? Upozorio je da bi unato svim poduzetim mjerama nadbiskupska palaa mogla postati poprite tekih izgreda zbog ogorenosti i uzrujanosti muslimanskog puanstva, te da mu je nakon upozorenja od povjerljivih ljudi bila obveza udovoljiti molbi Mehmeda i njegova skrbnika. Zarzycki je izrazio nadu da e vlasti uzeti u obzir kao pozitivno to to je on u ovoj aferi sauvao potpunu objektivnost, postupao s puno takta te nije tedio truda za umirivanje uzburkanih osjeaja, ne prikazavi pritom niti malo pristranosti. Kao esto Zarzycki je napomenuo da nije mogao utvrditi na iju su dojavu Mehmedovi roaci stigli u Sarajevo, nego da je vjerojatno njima o onome to se dogodilo pisao preparandist Husein Omanovi iz Trebinja, kojeg je Mehmedov djed poslao u Sarajevo. Kao sedmo Zarzycki je naveo kako nije tono da su Mehmeda roaci zatvorili, jer je dokazano da se on potpuno slobodno mogao kretati, s njima posjeivati kavane i pozvao ih je da prenoe u njegovu stanu, naglasivi da je Mehmed tijekom ovdanjeg boravka njegovih roaka opetovano bio kod njega, povjerenika, kod nadbiskupa i kod svoje djevojke, tj. slobodno se kretao gradom. Kao osmo Zarzycki je netonom nazvao tezu o policijskom nadzoru Mehmeda Sinanovia prilikom odlaska, napomenuvi da se on nije brinuo o nadzoru niti ga je dao nadgledati, jer je Mehmeda morao traiti uz pomo redarstva, koje ga je tek nakon viesatnoga revnog traganja dovelo k njemu, to se ne bi dogodilo da je Mehmed bio pod policijskom prismotrom, jer bi se znao svaki njegov korak. Zarzycki je napomenuo kako je svima u Sarajevu poznato, pa i nadbiskupu Stadleru, da se na kolodvoru nalazi stalna ekspozitura ovdanje redarstvene strae, a da su dotini redarstveni organi duni kod svakog dolaska i odlaska vlaka odravati red i mir i doi zbog dolaska stranaca, pa su se vjerojatno i redarstveni organi, kako nalau propisi, nalazili na peronu prilikom odlaska vlaka kojim je Mehmed Sinanovi trebao otii u Trebinje te su se kod pregledavanja kolodvora mogli vidjeti i pred Sinanovievim kupeom. Zarzycki je tendencioznim i svjesnim iskrivljavanjem injenica nazvao tezu da se tu radilo o policijskom nadzoru Mehmeda Sinanovia, napomenuvi da je istim vlakom na petodnevni odmor u Castelnuovo (Herceg Novi) putovao jedan civilni straar, ali da je on zapravo iao na dopust zbog Nove godine i sa Sinanoviem nije imao nikakve veze. Nakon ovih prigovora Zarzycki se osvrnuo na pisanje lista Das Vaterland i nazvao njegove navode pretjeranima i potpuno izmiljenima. Prvo je netonom nazvao tezu o do107

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

lasku deputacije od 35 muslimana pod vodstvom gradonaelnika Kulovia ve nakon dva sata nakon krtenja pred Zemaljsku vladu, napomenuvi da je krtenje obavljeno 17. prosinca, a deputacija je navratila tek etiri dana poslije, 21. prosinca.31 Nadalje, odbio je tezu da je Vlada ustuknula pred deputacijom, nego istaknuo da je graanskog doglavnika potpuno objektivno upozorila da svatko tko je ziki i psihiki sazrio slobodno moe izabrati jednu od slubeno priznatih religija, a s tom odlukom muslimani koji su se pojavili nisu bili oduevljeni. Napomenuo je da Mehmedovo obraenje nije provedeno ni nasilno ni lukavstvom, nego onako kakao je on to ve prethodno opisao i kako su to opisali Mehmed Sinanovi i Husein Omanovi, a izmiljenim je Zarzycki nazvao i navod da je nadbiskupa Stadlera policija izvijestila o muslimanima eljnim osvete i da je od njega traila da svaki izlazak iz palae prijavi barem 15 minuta ranije, jer se u istoj ulici gdje i nadbiskupska palaa nalazi postaja redarstvene slube, iz koje se izravno moe vidjeti tko ulazi i izlazi iz palae, pa nije bilo ni potrebno Stadleru dati redarstvenu pratnju. Zarzycki je napomenuo da je s vie strana obavijeten o namjeri muslimana da masovno napadnu nadbiskupsku palau, vrijeaju Stadlera a moda naprave i neto gore, pa je redarstvu dao odreene upute i upozorio redarstvenu postaju u spomenutoj ulici da budno motri i blokira je u sluaju pribliavanja veeg mnotva. Zaslugu za neizbijanje planiranih demonstracija povjerenik je pripisao svojim naputcima te podrci umjerenijih muslimana, istaknuvi da je naredio redarstvu pojaano patroliranje tijekom Badnjaka i Silvestrova, kada su ulice bile pune ljudi i promet pojaan, to je bilo uobiajeno od okupacije svake godine, a nikako uinjeno zbog Mehmeda Sinanovia ili nadbiskupa Stadlera, nego u interesu javne sigurnosti. Zarzycki je izmiljotinom nazvao podatak o navodnom Stadlerovu praenju od triju tajnih agenata i naveo da se on slobodno kretao s tajnikom ili nekim od sveenika, a ponovno je naglasio kako je on u sluajevima konverzija tijekom 12 godna slubovanja na tome mjestu znao sauvati punu objektivnost te kako nadbiskup Stadler moe potvrditi da nikad nije pokazao nikakvu pristranost ili nekorektnost, a kamoli da mu se moe pripisati nasilno postupanje. Napomenuo je da ga ne uznemiruju tendenciozni i izmiljeni navodi iz lista Das Vaterland, jer da Zemaljska vlada poznaje njegovo 27-godinje slubovanje, a da tijekom 12 posljednjih godina nitko nije naao povoda prigovoriti mu zbog nezakonitih postupaka, nego da to baca posebno svjetlo na karakter nadbiskupa Stadlera, koji se nije ogradio od nevjerojatnih Sinanovievih iskrivljivanja i tendencioznih izmiljotina samo zato da bi opravdao i uljepao nezakonit i buntovan postupak. Prema Zarzyckom, nije konverzija sama po sebi bila razlogom zbog kojeg su uznemireni i ogoreni bili ne samo muslimani nego i katoliko puanstvo ve injenica da se nadbiskup Stadler nekanjeno i dalje ne osvre na postojeu odredbu o konverzijama, to pridonosi opadanju povjerenja u Vladin autoritet meu puanstvom. Naglasio je da je ogorenje javnosti dosegnulo vrhunac kada je saznala sadraj Stadlerova i Buljanova (tajnik, op. Z.K.) dopisa koji su mu njih dvojica uputila nakon dostave presude, kojoj se Stadler sam pourio dati irok publicitet, a taj ton zaudio je javnost koja se pitala stoji li Stadler iznad zakona i Zemaljske vlade i mora li Vlada od toga crkvenog dunosnika svata trpjeti. Zarzycki je napomenuo da je to nezdravo stanje u interesu ugleda Vlade trebalo to prije biti rije31

Ovo je toan podatak jer ga spominje kondent Filan u svom izvjeu (bilj. 22).

108

CCP 68 (2011.), str. 87111

eno, i to ili posegnuem za nekim drugim sredstvom kojim bi se borbenog nadbiskupa prisililo na prihvaanje postojee odredbe koje je donijelo Njegovo Velianstvo ili bi je tebalo ukinuti kao neprovedivu.32 No 10. veljae 1906. ef Zemaljske vlade javio je Zajednikomu ministarstvu da mu je Zemaljska vlada uputila izvjee Vladina povjerenika za glavni grad od 8. veljae, koje opisuje i dokumentirano potvruje sve okolnosti o tijeku spomenutih dogaaja. Ujedno je napomenuo da je Zemaljska vlada, potaknuta Stadlerovom notom od 31. sijenja iste godine, u kojoj su navedene neke nove pojedinosti za neutraliziranje odluke koja mu je s tog mjesta odobrena a koja je ministarstvu predana s izvjeem od 22. sijenja zajedno s predoenom notom, preko njezina povjerenika i okrunog ureda u Trebinju istraila na iji su poticaj Sinanovievi roaci doli iz Trebinja, iako se dvije i pol godine nisu uope brinuli za njega, od koga su i kojim putem dobili obavijest o njegovoj konverziji, zatim je li toan podatak da su ga oni od dolaska do odlaska iz Sarajeva tako izdvojili od okoline da mu je onemoguena bilo kakva sloboda kretanja te, konano, je li tona vijest da su Sinanovia prilikom odlaska pratili policajci, tj. da je na kolodvoru bio jedan policajac, a u kupeu ga je tajno pratio policajac u civilu. ef Zemaljske vlade naglasio je da izvjee Vladina povjerenika za glavni grad Sarajevo Zarzyckog zajedno s izvjeem iz okrunog ureda u Trebinju dokazuju neodrivost Stadlerove pretpostavke o izravnoj povezanosti zaustavljanja Sinanovieva preseljenja u Banju Luku s dolaskom njegovih roaka iz Trebinja, tj. da pobijaju tezu kako se ovdje radilo o planiranoj akciji usmjerenoj protiv vjerske slobode konvertita, jer da su Sinanovievi roaci doli iz Trebinja odvratiti ga od njegove namjere iz osobne pobude, potaknuti vijeu o Mehmedovu krtenju koju im je priopio Avdo Tii, roak Sinanovieva urjaka, inae zaposlen kao bravar na eljeznici. Zaustavljanje Sinanovieva premjetaja iz Sarajeva u Banju Luku ef Zemaljske vlade nazvao je mjerom predostronosti glede neugodne situacije za Mehmeda koja se mogla oekivati nakon primitka vijesti o njegovoj promjeni vjere, te naglasio da se Mehmed s tim sloio i htio otputovati ve sljedeeg dana, ali kako se u meuvremenu vijest o njegovoj konverziji potpuno proirila i postalo jasno da bi jedna takva mjera, tj. premjetanje kod muslimanske strane mogla biti krivo protumaena, premjetaj je istog dana obustavljen, napomenuvi da se samo moe uditi kako je jedna takva mjera, poduzeta u korist konvertita, s nadbiskupove strane iskoritena u suprotne svrhe.33 Zarzyckijevo izvjee, zajedno s izvjeem od 10. veljae, prouio je zajedniki ministar nancija barun Burin, koji je 13. veljae ustvrdio da je iz njih sa zadovoljstvom mogao zakljuiti kako navodi lista Das Vaterland poivaju na netonim informacijama, ali da je nesumnjivo moglo biti bolje Omanovia, koji je trebao ispuniti Sinanovievu elju o nabavi potvrde od tvornice duhana, uputiti na direkciju tvornice i odbaciti svaku ingerenciju koja u toj stvari ne pripada nadlenosti policije. Burin je napomenuo da je moda glede Sinanovieva prenoenja na policiji puno bolje bilo pronai neki manje upadljiv nain za osiguranje njegove sigurnosti, koji ne bi dao povoda za zlonamjerne komentare, ime bi se izbjegla ikakva sumnja o utjecaju na njegovo obraenje. Zakljuio je da je Zarzycki u ovom sluaju postupio potpuno objektivno i nepristrano i potrudio se primiriti znatnu
32 33

ZMF. pres. 1906., br. 258. (njemaki, strojopis). ZMF., pres 1906., br. 258. (njemaki, strojopis).

109

Z. Kudeli, Vjerske konverzije u Bosni i Hercegovini s kraja 19. i poetkom 20. stoljea ...

uzrujanost muslimanskog puanstva, koju je izazvao ovaj sluaj i nekorektni postupak nadbiskupa Stadlera, te istaknuo da e navedene okolnosti zbog svega toga jo jednom morati (pozitivno) istaknuti kako bi mu kod sljedeih slinih sluajeva mogle biti uputa za postupanje u slinim sluajevima. Burin je drao da ne treba odgovoriti na Stadlerovu notu od 31. sijenja jer prema njegovu miljenju nastavak korespondencije sa stolnim kaptolom jedva da bi mogao znatnije utjecati na kaptolovo, tj. Stadlerovo prihvaanje stvarnog stanja i djelotvornosti postojeih zakonskih odredaba. Naglasio je da Zemaljska vlada tako dugo dok on nee primijeniti novu zakonsku regulativu treba vrsto ustrajati na tome da je temelj za postupak vlasti u sluajevima konverzija odredba od 9. srpnja 1891. kao i instrukcija o provedbi te odredbe iz 1893. godine, a da jednostranim oitovanjem biskupa kako se nee vie obazirati na te odredbe koje je tolerirala Sveta Stolica ne moe nastupiti promjena te zakonske osnove. Stoga e i u budue prekritelji te odredbe biti pozvani na odgovornost i odgovarajue kanjeni, navevi da e se Zemaljska vlada suzdravati od svake mjere koja bi se mogla protumaiti kao utjecaj na konvertita s bilo koje strane, a Vladi je prepustio odluku hoe li Stadleru ponovno usmeno ponovno preporuiti ovo njemu dobro poznato Vladino stajalite.34 6. Zakljuak Primjeri konverzija oko kojih su se na prijelazu iz 19. u 20. stoljee sporili predstavnici Zemaljske vlade i nadbiskup Stadler pokazuju da je sr sporova izmeu njih bio odnos prema Naredbi o konverzijama iz 1891. godine i njezinim dopunama iz 1893. godine. Slubene vlasti nisu prihvaale Stadlerove argumente o tetnosti Naredbe za katoliku zajednicu i o njezinu pogodovanju muslimanskoj i pravoslavnoj vjerskoj zajednici, niti argument da taj zakon katoliki biskupi u BiH ne mogu prihvatiti jer ga nije odobrila Sveta Stolica. tovie, iznosile su i suprotne argumente, koji su trebali pokazati da se ni katolika strana nije drala pravila i da je Stadlerovo neprihvaanje zakona iz 1891. godine uznemiravalo pravoslavnu i muslimansku vjersku zajednicu. Pritom su izbjegavale komentirati sluajeve nasilnog odnosa vjerske zajednice iz koje je konvertit potjecao prema njemu, ali su naglaavale primjere slinog postupanja katolikih predstavnika prema inovjercima, posebno muslimanima. To se vidjelo u sluaju Useife Deliahmetovi, Ester Altarac i Huseina Omanovia, u kojima se vlasti nisu otvoreno oitovale o postupanju rodbine prema osobama koje su promijenile vjeru ili su ak negirale bilo kakvu mogunost utjecaja konvertitove obitelji na njegove odluke, a najdrastiniji sluaj bio je onaj pravoslavke urinke Pavlovi 1913. godine, koju su kao redovniku kandidatkinju za asnu sestru u Sarajevu oteli pripadnici pravoslavne zajednice, a vlasti kaznile one katolike koji su joj pomogli pri konverziji. Takvo postupanje slubenih vlasti nije bilo u skladu s naelom zatite osobnih sloboda, tj. slobode vjeroispovijesi, na koje su se vlasti voljele pozivati u sluajevima konverzije muslimana na katolicizam, ali je bilo uinkovito za relativiziranje Stadlerovih argumenta o pogodovanju pravoslavnoj i muslimanskoj zajednici i za nametanje Naredbe o konverzijama, koju Katolika crkva ni Stadler nisu prihvaali, a od koje Be nije htio odustati iz politikih razloga.
34

ZMF., Pr.B.H. ex 1906.,144., 552. (njemaki, pisana gotica i strojopis).

110

CCP 68 (2011.), str. 87111

Summary RELIGIOUS CONTROVERSIES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AT THE END OF THE NINETEENTH AND THE BEGINNING OF THE TWENTIETH CENTURY CONCERNING THE NEW AND UP TO NOW UNKNOWN ARCHIVAL SOURCES

On the basis of three examples of conversions to Catholicism author analyzes religious policy of the Austro-Hungarian authorities in Bosnia and Herzegovina. The analysis based on the known results of historiography and up to now unused archival sources enabled author to reveal new facts and bring up new conclusions. Used examples of conversions, which were a matter of dispute between Lands government and archbishop Josip Stadler, reveal that the chief problem was approach to the Regulation on conversions (1891) and its additions from 1893. Lay authorities did not accept Stadlers arguments regarding the harm that these regulations did to the Catholic community, while at the same time they favored Orthodox and Muslim believers. Similarly, Austro-Hungarian authorities did not recognize Stadlers stance that Catholics in Bosnia and Hercegovina cannot accept these regulations since they had not been conrmed by the Holy See. By the same token, lay authorities argued that Stadlers disapproval of the Regulations had caused uneasiness among Orthodox and Muslim religious communities. Furthermore, secular authorities constantly avoided to comment cases of violent behavior of religious communities towards their converts, but they emphasized violence of Catholics toward those of different beliefs, especially towards Muslims. Such attitude was quite evident in the cases of Useifa Delihametovi, Ester Altarac and Husein Omanovi, in which secular authorities ofcially did not comment behavior of converts families, as well as they negated any possibility of relatives inuence on the converts will. The most drastic case was that of urinka Pavlovi who was convert from the Orthodoxy and candidate to became a Catholic nun in Sarajevo. In 1913 she was abducted by the members of Orthodox community, and authorities response to this tense situation was public punishment of the Catholics who had helped urinka in her conversion. Such behavior of secular authorities certainly was not in accordance with the proclaimed protection of personal freedom, which included freedom of religion. Curiously enough, secular authorities often used this notion of personal freedom in cases of conversions from Islam to Catholicism, since it was quite opportune in their need to relativize Stadlers arguments about favorable politics toward Orthodox and Muslim communities. KEY WORDS: Bosnia and Herzegovina, Austo-Hungarian Monarchy, Islam, Catholicism, Orthodoxy, Catholic Church, Serbian Orthodox Church, conversions, Josip Stadler, historiography

111