Hrvatsko katoličko sveučilište

Odjel za povijest

Ilica 242, Zagreb

Damir Kopljar, Domagoj Zelenika

Sukob nacionalnih identiteta i uvod u Domovinski rat na primjeru

SPC-a

(Nacija i nacionalizam)

Doc.dr. sc. Tado Jurić

(nositelj kolegija

Zagreb

5. 1. 2018.
Sadržaj

Uvod............................................................................................................................................1
Episkop slavonski Lukijan i srpski nacionalizam.......................................................................2
Politizacija problematike materijalnog položaja SPC.............................................................3
Virovitičko Kosovo.................................................................................................................4
Promjena vlasti........................................................................................................................4
Oružana pobuna i SPC................................................................................................................6
Daljnji tijek rata.......................................................................................................................6
Zaključak.....................................................................................................................................7
Literatura.....................................................................................................................................8
Uvod

Proučavanje oružanih sukoba u bivšoj jugoslavenskoj federaciji nije moguć bez osvrta
na djelovanje vjerskih zajednica. Nedvojbeno je kako je vrh Srpske pravoslavne Crkve (SPC)
tj. patrijarh, veći dio episkopa te većina svećenika djelovala u strateškom procesualnom
oblikovanju tj. preobražaju jugoslavenske federacije u državu s isključivo srpskim
stanovništvom. Taj preobražaj SPC je temeljila kao i tada aktualna politika na tezi da je
„srpski narod nije agresor već ugrožena strana koja po drugi put u svojoj istoriji preživljava
genocid i opravdava rat, smatrajući ga odbrambenim.“ 1 Propagandom i inzistiranjem na tom
stavu imalo je za rezultat odbacivanje hrvatskog ustavno-pravnog okvira, te usporedba
demokratski izabrane hrvatske vlasti sa sustavom vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
(NDH). Djelovanje SPC možemo pronaći u ranijem razdoblju komunističke vlasti koja joj je
dugi niz godina sprječavala upletanje u društvena i politička pitanja. Time je došlo do
mišljenja da su Tito i komunisti oštetili srpski narod, vodeći se politikom da je Jugoslavija
jaka samo ako je Srbija slaba. Dijelovi SPC aktivno su sudjelovali u promidžbi, a potom i
podržavanju srpske oružane pobune.
1
Nikica Barić, „Srpska pobuna u Hrvatskoj“: Goleden Marketing – Tehnička škola, Zagreb 2005: 70.
Episkop slavonski Lukijan i srpski nacionalizam

Slavonska eparhija jedna je od triju eparhija SPC-a čije se područje u cijelosti nalazilo
u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SPH). Sjedište joj je u Pakracu, a 1989.
godine sastojala se od Arhijerejskog namjesništva pakračkog, daruvarskog,
slavonskopožeškog, novogradiškog, podravskoslatinskog te slavonskobrodskog (ukupno 81
parohija). Godine 1985. na mjesto episkopa je ustoličen Lukijan (svjetovno Vojislav
Pantelić). Svojim ustoličenjem SPC i komunističke vlasti usuglasile su se da će novi episkop
pridonijeti pokretanju i jačanju vjerskog života, to se činilo i tijekom njegova posjeta Zagrebu.
Smatralo se da će ga se moći svrstati u dijelove manje radikalnog dijela SPC-a u Hrvatskoj.
No takve kalkulacije nisu bile istinite te ih je i sam Lukijan brzo razuvjerio. Srpsko
svećenstvo je već bilo predano tradicionalnom naglašavanju srpskog nacionalnog osjećaja, te
je u vrijeme njegova ustoličenja pravoslavno svećenstvo apelira kod roditelja „da od malena
djecu uče da budu kao i sveti Savo najveći srpski sin, i utemeljitelj srpske crkve [...] te da
moraju čuvati i njegovati „svoje pismo – ćirilicu“ i ne zaboravljaju svoj srpski jezik.“ 2 Kako
je SPC bila čuvar povijesne baštine o srpskoj državnosti, dolazi do poistovjećivanja srpske
državnosti i pravoslavlja. U tom slučaju dolazi do zloupotrebe nacionalnog osjećaja koji je
uvijek prisutniji kod njih nego li kod drugih vjerskih zajednica.
Radikalizacijom nezadovoljstva došlo je do pitanja srpskog „ugroženog“ stanovništva
kojeg je postavila SPC. Tako je bilo i nakon Memoranduma Srpske akademije nauke i
umetnosti (SANU), u kojem se naglašava nezadovoljstvo položaja Srba u tadašnjoj
Jugoslaviji, težnja da se Jugoslavija vrati pod centralističko uređenje (pod dominacijom
Srbije), a kosovske (albanske) i hrvatske vlasti prozvane su za provedbu antisrpske politike.
Komunistička vlast je vjerojatno htjela uspostaviti vezu s episkopom Lukijanom te je izjavila
1987. da episkop „još nije pokazao značajniju aktivnost na ovim negativnim političkim
pozicijama“. To naravno nije istina, tome ide u prilog jedna od nautjecajnijih pravoslavnih
tiskovina u Jugoslaviji, list Pravoslavlje. U Pravoslavlju je napravljena opsežna reportaža, a
najviše se ističe priča obitelji Ivančić na čijem grobu se nalazi „uzaludna nada da da će se
posmrtni ostatci porodice Ivančić pronaći među 800.000 srpskih moštiju koje zauvek ostaju u
Jasenovcu u najmasovnijoj srpskoj zajedničkoj grobnici Drugog svetskog rata“.3

2
Isto: 71.r
3
Isto: 73.

5
 Lukijanova božićna propovijed u Pakracu simbolizira činjenicu da je vodeći čovjek
Slavonske eparhije postao najradikalniji epkiskop SPC-a u Hrvatskoj. Božićnom propovijedi
on se vraća u vrijeme NDH i zločina koji su se dogodili tijekom rata, postavlja pitanje jezika
gdje djeca ne uče materinji jezik te da danas ne postoje niti jedne novine na ćirilici. Ta
propovijed je imala ogroman utjecaj na stanovništvo tako da su prilikom Božićne proslave
pjevane pjesme poput: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Srpska se truba sa Kosova
čuje“ i „Oj, Srbijo samo zovi letet ćemo ko orlovi“. Reakcija komunističke vlasti bila je mlaka
te se Lukijan svrstao u sam vrh nositelja srpskog nacionalističkog djelovanja u Hrvatskoj.
Dolazi do pojačanog politiziranja, a to se manifestiralo prilikom proslave 600-godišnjice
Kosovske bitke u Kosovu kod Knina gdje je dalmatinski episkop Nikolaj Mrđa maksimalno
ispolitizirao tu proslavu te već spomenutu Božićnu propovijed episkopa Lukijana kojom on
poziva vjernike na pobunu i rušenje ustavnog poretka.

Politizacija problematike materijalnog položaja SPC

Episkop Lukijan bio je nezadovoljan materijalnim stanjem SPC-a u Slavonskoj

eparhiji zbog nebrige vlasti. Htio je obnoviti nekoliko crkava, a ističe se obnova crkve u
Kusonjama, ali mu se Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR)
suprotstavio te su oni htjeli to mjesto pretvoriti u spomen-obilježje. On je to okarakterizirao
kao još jedno gaženje ustavnog prava Crkve. Lokalne vlasti su se oglušile na njegova htijenja
no republičke vlasti su primorale lokalnu upravu da se episkopu posveti posebna pažnja.
Dozvolili su povećanja materijala za obnovu, ali vlasti su smatrale da će to odvratiti episkopa
od politike koju je SPC vodila u Hrvatskoj.
U delegaciji SPC-a koja je razgovarala sa predstavnicima hrvatskih republičkih vlasti,
nije bilo Lukijana. On je naime prekinuo odnose s vlastima još kod pitanja obnove crkve u
Kusonjama. On zapravo uopće više nije imao namjeru kontaktirati s vlastima u Zagrebu.
Zapravo pravi razlog prekida odnosa s Hrvatskim vlastima bilo je uznapredovalo njegovo
poistovjećivanje sa srpskim nacionalističkim projektom. Nužno je bilo naglasiti
neravnopravni položaj Srba kod kojih je ispolitizirao materijalni položaj svoje vjerske
zajednice. Umjesto da iskoristi to stanje da obnovi crkve i poboljša materijalne prilike, to je
trebalo pridonijeti širenju stava o srpskoj ugroženosti i njihove crkve.

6
Virovitičko Kosovo

U dalmatinskom Kosovu nedaleko od Knina održana je početkom srpnja 1989.

proslava povodom 600. godišnjice bitke na Kosovu polju. Proslava se pretvorila u otvoreno
iskazivanje podrške srpskoj politici i Slobodanu Miloševiću. Na toj proslavi našli su se brojni
srpski nacionalisti, a sve je popraćeno četničkom i Miloševićevskom ikonografijom.
Nepoznato je također da se i u zapadnoj Slavoniji održala proslava te obljetnice na
spomenutom zemljištu gdje se nalazio sporni spomenik SUBNOR-a. Zbog obilježavanja je
došlo do tenzija visokog intenziteta zbog heterogenog stanovništva, ali samo obilježavanje je
prošlo u miru. Ali već ranije zauzeti stavovi Hrvata i Srba nisu se promijenili, a on je dobio
kaznu u iznosu tadašnjih 2000 dinara zbog toga što nije najavio skup. Odbio je platiti kaznu
pa je osuđen na dan zatvora.

Promjena vlasti

Nakon prvih višestranačkih izbora u svibnju 1990. na vlast je došla Hrvatska

demokratska zajednica (HDZ). Srbi su s nepovjerenjem gledali tu stranku i u njoj su vidjeli
nastavljača ustaškog režima. Iz ovoga se može zaključiti daljnji odnos hrvatskih vlasti i
srpskog stanovništva. Već prije je došlo do neslaganja, to vidimo u neodazivu SPC
novogodišnjem saborskom primanju, jedino SPC nije poslala svoje predstavnike.
Također tijekom prvog kruga izbora u travnju 1990., episkopi SPC su se okupili u
Karlovcu. Episkop Lukijan je naglašavao loš materijalni položaj Srba i zapuštenost crkava i
drugih objekata, a krivca je pronašao u hrvatskim vlastima koje nisu izvršavale svoje obveze i
čiji je cilj micanje dokaza o prisustvu SPC na tim područjima. Materijalnu zapuštenost je
povezivao s nepostojanjem srpske kulture i njihovih institucija te je ustvrdio da se radi o
asimilaciji srpskog stanovništva. Ponovno je naglasio kako se novoizabranom vlašću Hrvatska
vraća u vrijeme NDH te da Srbi neće ustručavati pobuniti protiv vlasti koja ih bude
diskriminirala ili umanjivala njihova prava.
Naime, 13. rujna u Pakracu je održan sastanak svih predstavnika eparhija koje su se u
cjelosti ili u dijelovima nalazile na hrvatskom teritoriju. 4 Prema episkopima položaj Crkve u
4
Isto: 85.

7
Hrvatskoj je bio loš, a za takvo stanje je odgovorna hrvatska vlast. Episkopi su se složili da je
nužna samoobrana tj. pravo da žive na svojim ognjištima. Tekst ovog dokumenta nazvan je
pakrački protest te je u cijelosti objavljen na stranicama beogradskog dnevnika Politika.
Javno priopćenje čini ovaj dokument prvim službenim oglašavanjem SPC-a u Hrvatskoj o
položaju srpskog stanovništva i njihovoj crkvi u Hrvatskoj. Time se potvrdilo ono što se već i
ranije moglo naslutiti tj. otvoreno stajanje SPC uz srpski nacionalistički pokret.
Episkop i njegovo svećenstvo počeli su pokazivati sve veću privrženost Srpskoj
demokratskoj stranci (SDS). Uz SDS, SPC je htjela teritorijalnu autonomiju, a navodna srpska
ugroženost je poslužila kao opravdanje.
Upravo je episkop Lukijan imao značajno mjesto u buđenju nacionalne svijesti
zapadnoslavonskih Srba. Upravo pod njegovom inicijativom održavana su brojna svečana
obilježavanja različitih događaja iz starije srpske povijesti. Uporno je isticao srpsku
ugroženost te je politizirao probleme materijalne zapuštenosti vjerskih i drugih objekata SPC-
a.
Novim amandmanima na postojeći ustav iz 1974. položaj Srba se nije bitnije
promijenio, ali Srbi su izjednačeni s ostalim narodima. Vrh SPC-a je podržavao pravo na
odcjepljenje.

8
Oružana pobuna i SPC

Intervencijom policije 2. ožujka 1991. u Pakracu došlo je do zauzimanja Dvora gdje se

prije nalazio episkop Lukijan ( koji se za vrijeme sukoba nalazio u Beogradu). Dnevne novine
Večernje novosti o tim događajima su napravile posebno izdanje, a u kasnijim izdanjima se
tvrdilo da je ubijeno i nekoliko osoba srpske nacionalnosti. Uredništvo tog lista je kasnije
demantiralo te izjave. U širenju tih izjava nedvojbenu ulogu je imao i episkop Lukijan, a
posebno mjesto ima i njegova izjava u kojoj kaže „oko za oko, zub za zub“.
Njegov članak Antisrpsko nastupanje ustaške države koje je objavljeno u crkvenom
glasilu Pravoslavlje valja spomenuti iz tri razloga. On je naime cjelokupnu širu pakračku
okolicu smatrao srpskom, smatrao je da su Jasenovac i Pakrac postali „Velikomučenička
Srbija“.5 Intervenciju hrvatske policije on je ocijenio kao antisrpsku mjeru te je njegova
konstatacija bila da se 1941. opet vratila.

Daljnji tijek rata

U travnju 1992. rat se proširio u Bosnu i Hercegovinu (BiH). Sve veći unutrašnji
sukobi i masovne demonstracije, sankcije međunarodne zajednice stavljaju pred Miloševića
dilemu oko traženja optimalnog cilja koji je izgledao ostvariv u razdoblju 1990./91. i pokušaj
da se sačuva stečeno tokom 1994. Podržavajući politiku Karadžića SPC-a je 5. lipnja 1994.
uputila „apel“ u kojem se poziva „... sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i
sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak na svojoj očevini i
dedovini.“6 Taj „apel“ nije imao većeg odjeka u srpskom narodu.
Sam kraj rata je bio na pomolu, a to se i dogodilo potpisivanjem Daytonskog
sporazuma u prosincu 1995. Srpski narod je prozvao Miloševića kao izdajnika jer nije
ujedinio sve srpske zemlje. Dok je episkop Zahumsko-hercegovački zaključio da je ovo
„Najgori od svih mogućih ratova“ i da su ga započele „iste one đavolje sile koje i inače
započinju sve ratove, a hrišćanima je uvijek ostajalo da se brane... Ovaj rat je bio odbrambeni

5
Isto: 91.
6
Šerbo Rastoder, „Religija i politika 1991.-1999.“, http://postjugo.filg.uj.edu.pl/baza/texts_display.php?id=98

9
i junački što se tiče Republike Srpske, ali je nesrećni izdajnik srpskog naroda, Slobodan
Milošević, sve prokockao.“7

Zaključak

Granice zamišljene velikosrpske države uključivale su i područje zapadne Slavonije.

Važnu ulogu u oružanoj pobuni je imala i SPC-a uz SDS i promidžbu iz Beograda. Čelni
čovjek Slavonske eparhije Lukijan Pantelić postao je jedan od predvodnika srpske
nacionalističke politike. U svojim istupima je uvijek nastojao poistovjetiti hrvatske vlasti s
onim ustaškim govoreći o tzv. ugroženosti Srba. Ta promidžba je imala uspjeha jer se u
drugoj polovici 1991. dobar dio Srba priključio oružanoj pobuni. U zaključku se možemo
složiti da SPC snosi velik dio povijesne odgovornosti za izbijanje i širenje rata u Hrvatskoj.
SPC je krivila za pokretanje rata Slobodana Miloševića, međunarodnu zajednicu i
vječnu težnju za uništenjem pravoslavlja i vjere u Boga, koja kako kažu stanuje samo u
dušama srpskog naroda.

7
Isto

10
Literatura

 Nikica Barić, „Srpska pobuna u Hrvatskoj“: Goleden Marketing – Tehnička

škola, Zagreb, 2005.
 Šerbo Rastoder, „Religija i politika 1991.-1999.“,
http://postjugo.filg.uj.edu.pl/baza/texts_display.php?id=98, datum pristupa: 6.
11. 2014.

11