Scardonitana palaeochristiana

Nova razmatranja temeljem podataka

iz spisa Historia Salonitana Maior

Ivan Basić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu UDK: 262.3 (497.5 Skradin) (091)
Odsjek za povijest umjetnosti 282 (497.5-3 Dalmacija) "652"
HR, 10 000 Zagreb Primljeno: 1. 4. 2010.
Ivana Lučića 3 Izvorni znanstveni rad
ibasic@ffzg.hr

Autor proučava problem kasnoantičke crkvene organizacije na prijelaznom području između sjeverne i srednje
Dalmacije, uz tok i na širem području rijeke Krke. Razmatraju se problemi poput: autentičnosti koncilskih spisa
s potpisom skardonskog biskupa umetnutih u Historia Salonitana Maior; preciziranja granica ranokršćanske
Skardonske biskupije; crkvenog kontinuiteta između kasnoantičke Skardonske i srednjovjekovne Skradinske
biskupije; kulta sv. Danijela u ranokršćanskom Rideru te kulta istog sveca u kasnosrednjovjekovnom Skradinu;
vojnopolitičkoga konteksta razvrgavanja Skardonske biskupije u VI. st. i formiranja ostrogotskog obrambenog
pojasa na Pokrčju.

Ključne riječi: Dalmacija, Liburnija, Skardona (Skradin), kasna antika, crkveni ustroj

167

Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 167 2.11.2010. 10:02:17

 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Problemu kasnoantičke crkvene organizacije na
prijelaznom području između suvremene sjeverne
i srednje Dalmacije, uz tok i na širem području
rijeke Krke, do sada je bila posvećena nedovoljna i
tek povremena znanstvena pozornost. Pod pojmom
u naslovu podrazumijevaju se temeljni zadaci u
pokušaju uspostave crkvene povjesnice određenog
prostora: utvrđivanje vremena postanka i iščeznuća
crkvene zajednice, određivanje dijecezanskih međa
i njihovih mijena u povijesnom gibanju, restitucija
kasnoantičkoga monumentalnog pejzaža i ocrtavanje
tadašnjega kulturnog profila crkvene institucije,
konačno definiranje ranokršćanskih prežitaka dospjelih,
u fizičkom i institucionalnom smislu, u kasnija stoljeća.
U kojoj je mjeri svaka od ovih zadaća ostala
nedovršenom kada je riječ o prostoru Pokrčja, vrlo
jasno govori činjenica kako je nakon Drugoga
svjetskog rata ovako definiranom predmetu istraživanja
bilo posvećeno samo nekoliko radova, dok je šire
zasnovana sinteza, dakako, ostala dugoročnijom
željom koja i dalje nije na pomolu. Istraživače je,
naravno, obeshrabrivao nedostatak izvorâ, ali i
nedostatno provođena arheološka istraživanja, koja su
uvijek iznova, iz različitih razloga, zaobilazila ključne
punktove poput Skradina. Ipak, istraženi su lokaliteti
poput Varvarije, Srime-Prižbe i Ridera, značajni i u
ovom kontekstu, što je pružilo stabilne preduvjete
proširenju okosnice istraživanja s arheoloških,
topografskih i u užem smislu povijesnoumjetničkih
pitanja na urbanizam i organizaciju prostora. Od
sredine sedamdesetih godina javljaju se i prvi pokušaji
sinteza koji sadrže na primjeren način valoriziranu
problematiku crkvenoga ustroja; riječ je u prvom redu o
radovima Z. Gunjače.1 Na više se mjesta ranokršćanske
crkvene organizacije dodirnuo zaslužni istraživač
Ridera D. Rendić-Miočević, upravo u kontekstu tog
naselja.2 Ranokršćansko razdoblje liburnske Varvarije
obradio je pak njezin glavni istraživač M. Suić, na
više mjesta u sklopu šire zasnovanih sinkronijskih
i dijakronijskih proučavanja, ali i u važnoj studiji od
koje smo “posudili” naslov izlaganja.3 Njih slijede
mlađi istraživači poput M. Zaninovića,4 V. Delonge,5
S. Čače6 ili slovenskog povjesničara R. Bratoža7 te u
1 Najznačajniji među njima svakako je Gunjača 1976.
2 Rendić-Miočević 1989, 1989A.
3 Suić 1994-1995. Usp. također Suić 1960-1961, 1968, 1981.
4 Zaninović 1996, 1996A.
5 Delonga 1984.
6 Čače 1989, 1990, 1993A, 1997, 1999, 2003, 2003A.
7 Bratož 1986.
168
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 168
najnovije vrijeme N. Jakšića8 i A. Uglešića.9 Kraću
sintezu arheoloških spoznaja o sakralnoj prošlosti
šibenskog područja u kasnoj antici i ranom srednjem
vijeku, razasutih po stručnoj periodici, dao je nedavno
Ž. Krnčević.10 Prostor Pokrčja zauzima dostojno mjesto
unutar sinteze P. Chevalier, značajne i zbog pozornosti
pridane pitanjima hagiografije i crkvenog ustroja.11
No, jedinim radovima ekskluzivno posvećenima
ranokršćanskoj crkvenoj organizaciji ovoga prostora
ostaju oni B. Migotti i N. Cambija.12 Mi smo sasvim
nedavno priklonili pozornost ovdje naglašenom
problemu u dva rada,13 čijoj argumentaciji želimo
pridružiti nove spoznaje, za koje vjerujemo da će ih
učvrstiti i dodatno kontekstualizirati sliku kakvu smo
ondje ponudili.
Problem smo 2009. godine otvorili ustvrdivši
postojanje tek dviju kasnoantičkih biskupija između
rijeka Zrmanje (Tedanius) i Krke (Titius), odnosno
na prostoru današnje sjeverne Dalmacije. Relativnoj
obilnosti pisanih povijesnih svjedočanstava o
susjednim dijecezama u Jaderu i Saloni suprotstavljala
se škrtost vrela o skardonskoj ranokršćanskoj crkvi,
posvjedočenoj jedino šturim potpisom njezinoga
crkvenog poglavara u aktima crkvenoga koncila
održanog u Saloni 530. godine - Constantinus
episcopus ecclesie Scardonitane subscripsi, ut supra.14
Zapisnik spomenutoga crkvenog skupa tradiran je
- zajedno sa zapisnikom skupa održanog u Saloni tri
godine kasnije, početkom svibnja 533. - unutar spisa
Historia Salonitana Maior (HSM), tj. kronike Tome
Arhiđakona (završno s godinom 1185.) obogaćenog
pripisima različite vrste, porijekla i vjerodostojnosti.
Podastrijevši oris historiografske percepcije HSM
pridružili smo se dominantnoj skupini znanstvenika
koji transmisiju salonitanskih koncila unutar tog vrlo
kasnog prijepisa drže u srži pouzdanom (F. Bulić - J.
Bervaldi, F. Šišić, S. Gunjača, N. Klaić, J. Wilkes,
N. Cambi, Ž. Rapanić, R. Bratož, M. Ivanišević, R.
Katičić, B. Kuntić-Makvić, M. Matijević-Sokol, J.-P.
Caillet i dr.), odbacujući pomisao o ranonovovjekovnoj
krivotvorini. Začudna ispravnost nekolicine krono-
loških i sadržajnih odlika teksta, beskorisnost
8 Jakšić 1992, 1995, 2009A.
9 Uglešić 2002, 2006.
10 Krnčević 2008. Od osobite je koristi bibliografija na kraju knjige
koja sve do najnovijega vremena rezimira stanje istraženosti
područja kao i preokupacije istraživačâ.
11 Chevalier 1995.
12 Migotti 1992, 2008; Cambi 2001. Usp. također Migotti 1990.
13 Basić 2009, 2009A. Potonji rad ekscerpt je iz prvonavedenog,
ograničen na predstavljanje rezultata analize popisa biskupa iz
koncilskih akata VI. stoljeća.
14 Клаић 1967, str. 81 i P fol. 614 r. (sl. 15).
2.11.2010. 10:02:17
 Ivan Basić
služenja falsificiranom n e g a t i v n o m slikom o
kasnoantičkoj Salonitanskoj crkvi u praktične svrhe
neke zainteresirane strane te baratanje sastavljača
akata pojedinim topografskim podacima kojima nakon
kraja antike nije više raspolagala nijedna tekstovna
predaja ranosrednjovjekovnoga porijekla (npr. spomen
grada Sarsentera u izobličenom liku Sarsiteron u djelu
anonimnog kozmografa iz Ravene) u dostatnoj su mjeri
omogućili priklanjanje gledištu o autentičnosti akata.
Istaknuli smo i neke posredne potvrde autentičnosti
zapisnikâ, poput natpisa mukurskog biskupa Stjepana
navodno pronađenog u Makarskoj u XVIII. stoljeću,
zatim oštećenog ravenskog papirusa iz VI. stoljeća
sa spomenom osobe čije se ime i služba podudaraju
s onima pojedinca koji je supotpisao akte iz 530.
godine - Laurentius, notar(ius) s(an)c(ta)e eccl(esiae)
S[alonitanae], napokon pisma pape Vigilija iz
godine 550., koje retrospektivno spominje upletenost
predsjedatelja koncila, metropolita Honorija, u
nekanonski provedena ređenja.
Izostanak potpisa skardonskog biskupa na protokolu
zapisnika drugoga salonitanskog koncila iz 533. godine
naveo nas je u pokušaju objašnjavanja te neobičnosti
na istraživanje crkvene geografije jugoistočne
Liburnije u kasnoj antici. Uočili smo sinkroniju
odsutnosti skardonskog crkvenog poglavara s vrlo
upadljivim istupom jaderskog biskupa Andrije koji
je, prema zapisniku koncila, istom prilikom pledirao
za rekompoziciju crkvene geografije Metropolije
ustrojavanjem novih dijeceza - Quippe cum gratum vobis
fore credamus, nam propter distantiam et longinquos
per parochias consignandae plebis excursus, parochiae
presbyteris creditae vestra consecratione merentur
alios ordinare pontifices (...) Quapropter, qui omnium
nostrum primatum, Deo iuvante, quo praesides, curam
geris ordinationemque commissam tuorum, necesse est
pontifcum adminiculis releveris. Konfrontacija između
ovih dvaju događaja doimala se signifikantnom, osobito
s obzirom na to da je prethodno spomenuti prelat
kao crkveni poglavar najvažnijega urbanog središta
Liburnije, Jadera, nedvojbeno bio vitalno zainteresiran
upravo za liburnski prostor. S druge strane, potpuna
šutnja zapisnika koncila o crkvenom uređenju Liburnije
otvarala je mogućnost njezina dvojakog (dvosmislenog)
značenja unutar zapisnika, ujedno namećući potrebu da
se ona objasni. Ukupnost svih tih naznaka omogućila je
da im nazremo jedinstvenu osnovu te ponudimo novu
interpretaciju.
Naslutili smo podjelu crkvenog prostora Liburnije
koju akti salonitanskih koncila nisu eksplicirali,
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 169
Scardonitana palaeochristiana
ali se razaznaje u dodjeljivanju prijašnjih teritorija
skardonske dijeceze novoosnovanim biskupijama,
kao i u nekim drugim indicijama (v. infra). Protokole
zapisnika dvaju koncila iz 530. i 533. godine s potpisima
prisutnih crkvenih lica podvrgnuli smo iscrpnoj
raščlambi, nastojeći restituirati - u mjeri u kojoj je to
moguće s obzirom na lošu tradiciju teksta - pravilnost
slijeda kojim su navedeni. Rezultat je bilo opažanje
kako “jezgreni oblik zapisnika koji se može razaznati
u tradiranom rukopisu svjedoči da se pri sazivanju
koncila i sastavljanju zapisnika njegovih odredaba
naglašeno pazilo na hijerarhijski status svih prisutnih
biskupa, u većini slučajeva diferencijalno određen
spram susjednog sudionika i cjeline”. Na to nas je
navela činjenica uzdržavanja poretka istih dijecezanskih
biskupa u oba zapisnika od prvog do četvrtog mjesta
(Salona, Jader, Arba, Siscija) te na osmom mjestu
(Bistue). Položaji na popisu kasnijega koncila koji
slijede nakon osmog mjesta rezervirani su za poglavare
tada utemeljenih novih biskupija (Sarsenterum, Muccur,
Ludrum), što je razlog naraslomu broju prelata godine
533. u odnosu na prethodni koncil. U pogledu biskupâ
koji se ne javljaju na drugom koncilu pretpostavili smo
jedno od trojega: “da nisu prisustvovali koncilu, da se
kriju iza osoba biskupskog ranga imena čijih dijeceza
iz nekog nepoznatog razloga nisu tradirana u prijepisu
HSM ili da su im biskupije razvrgnute”. Poremećaj
do kojeg je u zapisniku došlo između petog i sedmog
mjesta uzrokovao je uzdizanje crkvenoga poglavara
Narone za jednu hijerarhijsku stubu, sa sedmog na
šesto mjesto u nizu, upravo na dotadašnji položaj
skardonskog biskupa. Na osmom mjestu poredak
je ponovno ustaljen. Sve navedeno navelo nas je na
zaključak kako je anomalija “sistemska”, ni u kojem
slučaju proizvoljna. Pavla, biskupa nepoznate dijeceze
koji se na koncilu iz 533. godine javlja na petome
mjestu, poistovjetili smo s biskupom Epidaura, za što
nas ovlašćuje ne samo položaj podudaran s mjestom
na kojem je tri godine ranije bio potpisan Fabricianus
episcopus ecclesie Epitauritane, već i činjenica da
je Epidaurska biskupija postojala barem do kraja VI.
stoljeća, o čemu pouzdano svjedoči korespondencija
Grgura I. Velikog s dalmatinskim episkopatom,
spominjući jednog od tadašnjih epidaurskih biskupa.
Može se, dakle, sa sigurnošću ustvrditi kako ta biskupija
nije u vrijeme održavanja salonitanskih koncila bila
razvrgnuta; tek da je u trogodišnjem razdoblju nakon
prethodnoga koncila umrlog biskupa Fabricijana
169
2.11.2010. 10:02:17
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
naslijedio novi, Pavao.15 Na jednak način je u Sisciji
tamošnjega preminulog biskupa Ivana u trogodišnjem
razdoblju od sazivanja prethodnog koncila naslijedio
novoizabrani prelat Konstantin. Preostalog biskupa
nepoznate dijeceze, Savilijana, koji na koncilu u
Saloni godine 533. zauzima sedmo mjesto u poretku
biskupskih potpisa, načelno bi se, provođenjem istog
postupka, moglo identificirati s novim skardonskim
biskupom, nasljednikom Konstantinovim; no, to bi
povlačilo neizbježan zaključak da su u trogodišnjem
razdoblju između 530. i 533. godine Naronska i
Skardonska biskupija po ugledu i važnosti zamijenile
mjesta unutar cjelokupnoga hijerarhijskog ustroja
Metropolije, zaključak u prilog kojemu za sada nema
nikakvih osnova. S obzirom na do sada navedeno, kao
i na dosljednost i striktnost popisa prelata metropolije
Dalmacije, položaj biskupa Savilijana djeluje kao
interpolacija koju nije moguće objasniti. Nabacili smo
mogućnost da je riječ o balojskom (Baloie) biskupu
ili korepiskopu, no u tom slučaju bi se očekivalo i
napredovanje bestoenskog biskupa Andrije u popisu,
upravo u paru s biskupom Narone, što međutim nije
slučaj. Ograničili smo se na konstataciju kako se u
slučaju Savilijana zasigurno ne radi o skardonskom
biskupu.
Navedeni zaključak o sustavnom, programatskom
izostavljanju skardonskog biskupa iz protokola koncila
omogućio je da se sa sigurnošću opredijelimo za treću
od gore spomenutih mogućnosti u objašnjenju takve
pojave: razvrgavanje biskupije. U potrazi za povijesnim
uzrocima takvog postupka konzultirali smo narativna
vrela relevantna za povijesni prostor skardonske
ranokršćanske crkve, prije svega Prokopijev Bellum
Gothicum. S obzirom na kulminaciju rane faze
bizantsko-ostrogotskog rata upravo u okolici Skardone
536. i 537. godine, pri čemu se jedno od znatnih
gotskih uporišta pretpostavlja u samom gradu, otvorili
smo mogućnost da “skardonska ranokršćanska crkva i
fizički i kao institucija uopće nije preživjela bizantsko-
ostrogotski sukob”, povezavši taj proces s ranijim
Suićevim mišljenjem o razaranju Varvarije tijekom
istih ratnih zbivanja, točnije, prilikom povlačenja
ostrogotske vojske u Burnum nakon poraza kod
15 Naknadno smo utvrdili kako je problem na isti način razriješio
Farlati 1800, str. 6: “In serie autem Epidauriensium Episcoporum
hos tantummodo licet recensere: Anno 530. Fabricianus. 532.
Paullus. 591. Florentius. 630. circ. Joannes, idemque postremus”.
Farlati međutim,svoje mišljenje ničim nije argumentirao. Škegro
2009, str. 204, smatra kako “although the council’s acts do not
precisely name the bishop or the diocese he belonged to, Daniele
Farlati (1690 - 1773) without any justifiable reason inserted the
name of Paulus (Paulus episcopus), who also signed the acts, as
one of the bishops of Epitaurum”.
170
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 170
Skardone. Posvemašnjom razornošću tog pohoda
uvjerljivo se objašnjava i zašto Varvarija nije, kao
i nijedno od susjednih municipalnih središta, u VI.
stoljeću od Skardone preuzela ulogu crkvenog središta
ovog prostora.
Gotovo posvemašnja neistraženost antičke
Skardone i nedostatak iskoristivih kasnoantičkih
nalaza relevantnih za uspostavljanje kulturnog profila
ranokršćanske biskupije u velikoj mjeri ograničava
mogućnosti njezina istraživanja i interpretacije.
Materijalna svjedočanstva ranokršćanskog razdoblja
u većoj su mjeri prisutna jedino izvan same Skardone.
U nedostatku pisanih vrela ranijim su autorima koji
su pokušavali rekonstruirati jurisdikcijske međe
Skardonske biskupije ona poslužila kao jedini oslonci pri
nadopunjavanju njihovih obrisa, stečenih spoznajama
o teritorijalno-političkim ustrojbenim jedinicama
predsrednjovjekovnoga i ranosrednjovjekovnog
razdoblja na razmatranom prostoru. Bitno
obilježje predsrednjovjekovne Skardone njezine su
kompetencije koje je stekla u ranoj antici: municipium
Flavium, sjedište najsjevernijeg od triju sudbenih
konvenata (conventus iuridicus) provincije, nadležno
za četrnaest liburnskih civitates kao i za Japode, koji
su kolektivno u Skardoni njegovali carski kult (ad
aram Augusti Liburnorum) te druge vjerske svetkovine
poput kulta konventa - njegov izabrani prvosvećenik
sacerdos Liburnorum predstavljao je u svojoj osobi sve
peregrinske zajednice ujedinjene u obredima za osobu
cara. Ugled i ekskluzivitet nabrojenih atributa vjerojatno
u dovoljnoj mjeri objašnjavaju razloge odabira mjesta
za sjedište ranokršćanske biskupije. Istaknuli smo ipak
zadršku povezanu uz geografski nelogičnu poziciju
sjedišta konventa i kasnije crkvene dijeceze na samom
rubu liburnskog teritorija, uz donji tok Krke. Izrazito
nestalan i nimalo homogen ili kompaktan karakter
čitava područja, osobito u srednjem i gornjem porječju
Krke ilustrirali smo primjerima delmatsko-liburnskih
presezanja oko Promone iz I. stoljeća pr. Kr., zatim
tezama o potezu municipalnog radijusa liburnske
Varvarije na prekokrčkom, delmatskom području,
točnije, na teritoriju omeđenom rijekama Krkom i
Čikolom te masivom Promine, pa dvojakim značajem
područja Burnista (liburnska civitas skardonskog
konventa / delmatski castellum salonitanskog
konventa), napokon mišljenjima o obujmu i
kompaktnosti burnumskog territorium legionis. Pritom
smo namjerno podcrtali načelno jednaku uvjerljivost
svih spomenutih interpretacija suvremenih istraživača,
bez obzira na često zauzimanje sasvim polariziranih
2.11.2010. 10:02:17
 Ivan Basić
stavova, kako u polazišnom polaganju naglaska na onu
skupinu vrela koja će poduprijeti iznesenu hipotezu,
tako i u njihovoj egzegezi. Na taj način je ono što
smo nazvali “superponiranjem etničkih i teritorijalnih
principa nerazmrsivo isprepletenih s imovinskim,
pravnim i kronološkim aspektima odnosa između
peregrinskih zajednica i vojničkog territorium legionis
(...) na periferiji liburnskoga etničkog i kulturnog
kruga, pa moguće i izvan njega” uspješno ilustriralo
podložnost čitavoga prostora Pokrčja presezanjima
još od rane antike. To je bitno obilježje tog prostora,
poglavito geografski determinirano te stoga nužno
kontinuirano i u sudbini kasnoantičke organizacije
crkvenog prostora koji ga je pokrivao.
Komentirajući rijetke dosadašnje radove posvećene
problemu ranokršćanske biskupije u Skardoni, susreli
smo se s mišljenjem B. Migotti koja je - definirajući
sjeverozapadnu granicu biskupije, njezinu među s
Jaderskom biskupijom - sklona poistovjetiti skardonski
dijecezanski teritorij s golemim teritorijem sudbenoga
konventa na području kontinentalne Liburnije, sve do
Zrmanje (uz iznimku Jadera). Odbacili smo gledište
o podudaranju teritorija Jaderske biskupije s onim
municipalne zajednice (M. Suić), smatrajući mnogo
realnijom pretpostavku o takvoj situaciji jedino u
“početnoj fazi crkvenog ustroja tog područja, dok je
biskupija do VI. stoljeća prostranstvom nužno morala
narasti”. Samim time i mišljenje o podudaranju
teritorija konventa s teritorijem skardonske rano-
kršćanske biskupije gubi na snazi, dok smo dosege
proširenja Jaderske biskupije na istok i sjeveroistok,
vjerojatno ipak u nekoj mjeri ograničene, pokušali
objasniti upravo inicijativom jaderskog biskupa
Andrije na koncilu u Saloni 533. godine, na kojem
se razaznaje njegova zainteresiranost za proširenje
vlastite biskupije. Zaključili smo stoga kako nema
sigurnih naznaka za valjanost poistovjećivanja čitavoga
područja skardonskog konventa s dijecezanskim
područjem skardonske ranokršćanske crkve, premda
je višestruki ugled mjesta u antici svakako u odlučnoj
mjeri determinirao odabir biskupskog sijela.
Osobitu pozornost posvetili smo novijemu radu B.
Migotti, u kojem je, definirajući zapadnu, pretkoncilsku
granicu Salonitanske biskupije potpuno napustila
opciju o istočnoj granici Skardonske biskupije na Krki,
smještajući je mnogo jugoistočnije. Razlog takvom
postupku bila je izrazita koncentracija ranokršćanskih
lokaliteta oko pojedinih žarišta, u ovom slučaju Salone
s njezinim zaleđem, s jedne, te čitava toka Krke, s
druge strane. Granica je povučena približno linijom
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 171
Scardonitana palaeochristiana
Grebaštica-Vrlika te obuhvaća niz lokaliteta s lijeve
strane Krke tradicionalno vezivanih uz Salonitansku
biskupiju, uključujući ih u Skardonsku. Uz neke
rezerve, prihvatili smo ovako redefiniranu istočnu
među biskupije, prilažući vlastito mišljenje o odnosu
između Skardone i Ridera.
Problem odnosa dviju kasnoantičkih biskupija,
Riderske i Skardonske, ostao je uglavnom neobrađen
u dosadašnjoj literaturi, pa smo početno dali pregled
epigrafske, onomastičke i hagiografske problematike
vezane uz ubikaciju Ridera i identifikaciju njegova
biskupa s osobom spomenutom kao Aurelius civitatis
Riditionis episcopus na nadgrobnom natpisu iz godine
475. Pritom smo se založili za mišljenje H. Delehayea,
A. Jadrijevića i D. Rendića Miočevića (nasuprot M.
Baradi i dr.) prema kojemu je takvo izjednačavanje
moguće, dok se položaj antičkog Ridera u današnjem
Danilu Gornjem smatra znanstveno prihvaćenim od
početka 1960-ih godina. Naglasili smo spominjanje
područja Redditicum kao komponente novoosnovane
Mukurske biskupije u zapisniku drugoga salonitanskog
koncila iz 533. godine te pristali uz one istraživače
koji u njemu vide territorium Redditicum, odnosno
*territorium Riditarum, municipalni radijus naselja, tj.
njegovo šire zemljopisno okružje, a ne jedino grad u
užem smislu. To je u skladu s izričajem zapisnika koji
na jednak način tretira druge municipalne teritorije koji
su postali sastavnicama novoutemeljenih biskupija
(Magnioticum, Equitinum). Slijedom pokazanog
iznijeli smo izjednačavanje municipium Riditarum
(Rider) = civitas Riditionis = Redditicum, kao i
pretpostavku o prelasku riderskog biskupa u Skardonu
između 475. (smrt biskupa Aurelija u Milanu) i 530.
godine, čime smo uklonili prividno proturječje koje
se iskazivalo u dodjeljivanju područja Ridera (dakle
sjedišta biskupije!) drugoj biskupiji, onoj u Mukuru.
Činjenica da joj je ono godine 533. dodijeljeno,
implicira da je ranije Redditicum pripadao nekoj drugoj
dijecezi, što nas je navelo na logičan zaključak kako se
u ovom slučaju najvjerojatnije radi o onoj skardonskoj.
Time se pomiruje i vijest o skardonskom biskupu na
koncilu godine 530. s nedostatkom vijesti o njemu na
kasnijem koncilu, kada se slobodno raspolaže njegovim
teritorijem Redditicum. Utvrdili smo da ga je skardonski
biskup zadržao po svom ustaljenju u eponimnom
sjedištu te da taj teritorij čini dio “praznog” područja
između istočne obale Krke i približne istočne granice
Skardonske biskupije kako ju je nedavno definirala B.
Migotti. Ona je kao sastavnicu skardonskog konventa
sadržavala i Burnum s pripadajućim teritorijem, koji se
171
2.11.2010. 10:02:17
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
protezao i na kninsko područje.
Vlastito viđenje granica ranokršćanske biskupije
Scardona prije njezina razvrgavanja početkom
tridesetih godina VI. stoljeća geografski smo omeđili
s jugozapadne strane biogradskim primorjem i južnim
dijelom zadarskog arhipelaga, sa sjeveroistočne strane
kninskim područjem, a s jugoistočne strane rubom
municipalnog radijusa Ridera; biskupija bi obuhvaćala
veći dio Bukovice, dok smo pitanje sjeverozapadnih
granica ostavili otvorenim. Indikativnim smatramo
Prokopijevo podvlačenje Skardone i Mukura pod
pojam χωρίον, iako je u oba slučaja riječ o biskupskim
sjedištima; to smo nastojali objasniti gubitkom biskupije
kao jednog od bitnih urbanih atributa. Samu odsutnost
bilo kakvog spomena Burnuma, Skardone ili Varvarije
u koncilskim spisima pokušali smo razriješiti analogno
objašnjenju koje je za izostanak spomena kvarnerskih
ranokršćanskih biskupija na istim koncilima ponudio
M. Suić: izuzimanjem kvarnerskog područja
ispod jurisdikcije provincijske uprave i njegovim
inkorporiranjem unutar graničnog sustava Tarsatičke
Liburnije (Liburnia Tarsaticensis) kao nekadašnje
komponente i sljednika claustra Alpium Iuliarum; na
taj su način krčki i osorski biskup privremeno prestali
biti sufragani salonitanskog metropolita te nisu bili
dužni zastupati svoje dijeceze na crkvenom koncilu
provincije. Zaključili smo da je “uoči bizantsko-
ostrogotskog rata došlo do reafirmacije starog vojno-
strateškog karaktera širega kninskog okružja” te da je
“ono uklopljeno u obrambenu strukturu ostrogotske
države u manje-više jednakoj formaciji kao ranoantički
territorium legionis”; nadalje, da je Skardona “kao
važna ratna luka bez koje je sigurnost logora u
Burnumu bila nezamisliva, od najranijega vremena
okružena vojnim teritorijima. Dominantna strateška
uloga koju Burnum i Skardona igraju u dalmatinskoj
dionici Prokopijeva narativa - kao i realne geografske
koordinate tog prostora - ne ostavlja mjesta sumnji u
presudnu važnost i taktičku kvalitetu koju su ta dva
grada posjedovala”. U prilog iznesenom mišljenju
naveli smo veliku koncentraciju ostrogotskih nalaza
na području Kninske krajine, gdje čine najprisutniji
arheološki materijal iz razdoblja seobe naroda.
Završno smo naglasili kako je razvrgavanje
biskupije bilo uvjetovano različitim i ne nužno
povezanim faktorima: “reorganizacijom crkvenog
ustroja metropolije, potrebom za formiranjem, odnosno
reafirmiranjem vojnog područja na Pokrčju, napokon
zahtjevima jaderskog biskupa za preraspodjelom
crkvenog prostora južne Liburnije”.
172
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 172
1. O VJERODOSTOJNOSTI KONCILSKIH
SPISA VI. ST. SADRŽANIH U HISTORIA
SALONITANA MAIOR
Šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća
hrvatskom je historiografijom u velikoj mjeri
dominirala rasprava koju su S. Gunjača i N. Klaić
vodili o porijeklu i autorstvu HSM. Iz pokatkad vrlo
oštrih oponiranja s obiju strana, vrijedi opetovati
misao kako je “historiografija profitirala utoliko što
svi koji su se bavili tim pitanjem nisu osporavali
vjerodostojnost umetnute građe, osim epitafa kralja
Zvonimira i građe iz XII. st.”.16 Uistinu, jedna od
rijetkih razina problema na kojoj su mišljenja glavnih
oponenata bila na jednakoj ravni, bilo je priznavanje
autentičnosti salonitanskim koncilskim spisima.
Dvije glavne značajke koje govore u prilog njihovoj
autentičnosti najpregnantnije je, po našem mišljenju,
istaknuo S. Gunjača: na prvome mjestu neiskoristivost
navodno apokrifnih tekstova koji - po svemu što znamo
- nikomu ne idu u prilog, na drugome mjestu brojnost
iskvarenih mjesta koja se ne mogu objasniti ni na koji
drugi način osim dugim predajnim tijekom.17 Moglo
bi se postaviti i pitanje na koji su se točno način imali
iskoristiti (zloupotrijebiti) sastavci čiji sadržaj nitko ne
bi mogao ispravno pročitati, protumačiti niti razumjeti?
Iz istog razloga treba odbaciti mogućnost svjesnog
arhaiziranja frazeologije i zamagljivanja izričaja kao
djelo potencijalnog izrazito vještog krivotvoritelja, jer
bi tako skrojen spis zapravo izgubio funkciju vlastite
jasnoće, koja ga bitno određuje, a time, posljedično, i
čini iskoristivim. Poteškoće s kojima se čak i filološki
potkovan čitatelj ovih akata suočava pokušavajući
dokučiti smisao pojedinih rečeničnih sklopova, dobro
su poznate suvremenoj historiografiji.18 N. Klaić je u
umetnutom gradivu, štoviše, vidjela i jedinu vrijednost
čitave kompilacije HSM, do te mjere da po njezinu
mišljenju ono “po svojoj vrijednosti gotovo prelazi ono
16 Matijević-Sokol 2002, str. 20.
17 Gunjača 1951, str. 232: “Brojne griješke, kojima tekstovi
vrve, govore o njihovoj starosti, jer su one mogle nastati samo
s nerazgovjetnosti pri čitanju, što su nastale uslijed dugog
vremena, proteklog od njihova postanka do preuzimanja, u
kojem su se razvile paleografske komplikacije. Kad bi se tako
veliki broj griješaka razmjerno nalazio i u ostaloj tekstualnoj
tvorbi (sc. ostatku HSM, op. I. B.), moglo bi se pomišljati na
aljkavost kasnijih prepisivača, ali pošto ih tu ni iz daleka toliko
nema, moramo zaključiti, da su nastale prije.”
18 Usp. komentar u Dodig - Škegro 2008, str. 10-12, s ranijom
literaturom.
2.11.2010. 10:02:18
 Ivan Basić
što nam je Toma htio ostaviti i zabilježiti kao historičar
do XII. st.”.19
Uz činjenicu da većina znanstvenika aktima pridaje
visok stupanj autentičnosti, treba istaknuti kako je
do sada tek jednom tekst akata položen u kontekst
suvremenih istraživanja povijesti europskih crkvenih
koncila. Riječ je o objavljenoj disertaciji ruskog
povjesničara Vadima B. Prozorova koja je utvrdila
veliko podudaranje s praksom suvremenih koncila.20
Zanimljivo je u kontekstu epidaurske ranokršćanske
Crkve primijetiti kako se u korespondenciji pape
Grgura Velikog s istočnojadranskim episkopatom
kasnoga VI. stoljeća raspoznaje ista frazeologija koja je
prisutna u aktima salonitanskih koncila, koji su održani
šezdesetak godina prije. Razmatrajući tako, u razvučenu
dopisivanju, slučaj detroniziranog epidaurskog biskupa
Florencija, Papa godine 592. traži da se provede istraga
o postupku pokrenutom protiv biskupa, koristeći se
pritom u više navrata terminologijom koja se u velikoj
mjeri podudara s onom što je preko HSM tradirana u
aktima salonitanskih koncila - sacerdotale concilium,
episcoporum concilium.21 U relevantnoj terminologiji
zapisničar je prvoga salonitanskog koncila prilično škrt:
za njega je to tek concilium solemne; zapisnik koncila iz
533. godine pokazuje, naprotiv, veće bogatstvo jezičnog
izričaja u imenovanju tog događaja: sacerdotale
concilium, consilium, concilium metropolitani. Sam
termin sacerdotale concilium potpuno odgovara
kasnijem Grgurovu pojmu kojim traži sastavljanje
kolektivnog tijela koje bi imalo provesti istragu nad
Florencijem. Upotrijebljena frazeologija, kako vidimo,
nosi prepoznatljiva obilježja ranokršćanske starine.
Usporedbom ktetika koji se nalaze u oblicima imena
odgovarajućih crkvenih jedinica u aktima obaju
koncila bilo je lako prepoznati podudaranje, odnosno
dosljedno korištenje oblika još čvrsto ukorijenjenih
u tradiciji antičke pismenosti, čemu kanimo posvetiti
zaseban rad. Na drevnost teksta upućuje, među ostalim,
i pluralni oblik Salonae u formuli “Actum Salonis”
drugoga koncila.
19 Klaić 1971, str. 28. Usp. također Klaić 1979, str. 193, bilj. 117:
“Budući da je sačuvan originalni tekst saborskih zaključaka
može se bar na jednom primjeru kontrolirati kako autori ili
prepisivač HSM prepisuje izvornu građu. Usporedba me je
prepisanih zaključaka s tekstom originala dovela do zaista
poraznog zaključka o radu sastavljača HSM. Naime, on je u
35 redaka svojega teksta uspio načiniti 21 što veću što manju
pogrešku! Stoga upravo autora HSM možemo bez ustručavanja
smatrati glavnim krivcem što je izvorni materijal, koji smo samo
preko njega upoznali, gotovo neupotrebljiv.”
20 Прозоров 2000. Disertacija je obranjena 1997. godine.
21 Odnosne citate iz Gregorii Magni Registrum epistularum donosi
Škegro 2009, str. 205 i d., ne uočavajući paralelizam.
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 173
Scardonitana palaeochristiana
2. BILJEŠKE O GRANICAMA
SKARDONSKE BISKUPIJE
U prethodnom radu ostavili smo djelomice
otvorenim pitanje zapadnih te, osobito, sjeverozapadnih
granica skardonske ranokršćanske dijeceze. Uz
pretpostavku o manje-više neprekinutom topičkom
kontinuitetu i kontinuitetu naseljenosti iz vremena
rane antike, kao i o relativnom poštivanju principa
podudaranja crkvenih granica s granicama rubnih
municipija koje je dijeceza u sebi okupila, ono se
može formulirati kao pitanje međuodnosa susjednih
južnoliburnskih općina (dominacija / subordinacija).
Točnije, kao pitanje kontinuiteta tih međuodnosa,
zadanih postojanim geografskim odrednicama i
službeno definiranim međama. Za računanje na nj u
određenoj nas mjeri ovlašćuje činjenica što Anonimni
Ravenjanin, koji registrira stanje iz vremena gotske
dominacije, spominje ne samo Aseriju (u liku Seriem)
već i Alveriju (Arberiem), zatim činjenica što upravo
preko Alverije prolazi magistralna komunikacija ovog
prostora Via magna,22 kao i, ponovno, frazeologija
salonitanskih koncila VI. stoljeća na kojima su saborski
oci novoosnovanim biskupijama dodjeljivali i teritorije
peregrinskih zajednica jednako kao i municipalna
područja (primjerice Sarsiaticum kao jedan od
subjekata Ludrumske biskupije, vjerojatno izobličen
naziv plemenskog područja Sardeata (Sardiaticum)
u zapadnoj Bosni i dr.). Nazire se, dakle, kontinuitet
starijih ranoantičkih prostornih radijusa i u najkasnijem
razdoblju antike. Tradicija civitates peregrinae kao
i tradicija municipalne konstitucije ocrtava se ovdje,
barem prema podacima koncilskih akata, svježinom
neočekivanom u najkasnijem razdoblju antičkog
svijeta. Sve ukazuje na kontinuirano važnu ulogu
Alverije i u VI. stoljeću. U sjeverozapadnom segmentu
biskupije problem bismo, dakle, mogli “anakronistički”
parafrazirati položajem Alverijaca između Aserijaca
i Varvarina, dviju, u odnosu na Alveriju, bez sumnje
dominantnih općina. Pritom polazimo od početne
pretpostavke kako sama Aserija sa svojim municipalnim
teritorijem nije ulazila u sastav Skardonske biskupije.
Time se naše pitanje svodi na dva potpitanja: (1)
definiranje razgraničenja Varvarije i Alverije te (2)
identifikaciju općine kojoj je potonja subordinirana,
pri čemu u obzir dolaze samo Varvarija i Aserija. U
nedostatku bilo kakvih povijesnih podataka o zapadnim
i sjevernim međama Varvarije, kao i o istočnim međama
22 Miletić 1991-1992, str. 68-69 i sl. 2; 1992-1993, str. 132 i sl. 2.
173
2.11.2010. 10:02:18
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Alverije, moguće je samo osloniti se na geografsku
logiku organizacije prostora, uzimajući u obzir nalaze
međašâ in situ. Tromeđa Aserije, Alverije i Varvarije
nalazila se vjerojatno južno od mjesta nalaza natpisa
CIL III 9938 iz Smrdeljice u Dobropoljcima, gdje se
“prodor Aserijata prema istoku, duboko u Dobropoljce,
opet doimlje kao još jedan primjer zahvaćanja jačih
općina u visoke i brdovite krševe radi ovladavanja što
većim površinama sa šumom i ispašama”.23 Gotovo
da ne može biti sumnje kako je municipium Varvariae
inkorporirao Ostrovicu i Lišane Ostrovičke kao točke
strateški i geomorfološki neodvojive od naselja na
Bribirskoj glavici. Granica Alverije i Varvarije protezala
se po svemu sudeći nešto sjevernije, između Ostrovice
i Gošića, približno paralelno u smjeru sjeveroistoka
prateći suvremenu cestu Žažvić-Kistanje. Đevrske,
Žažvić i Lišane Ostrovičke pritom bi ostale unutar
municipalnog radijusa Varvarije, dok bi Bulić, Vukšić
i Lepuri pripadali Aseriji. Južnu aserijatsku među
činila bi Kličevica, kao prirodna granica, ostavljajući
Šopot, Zapužane, Perušić, Kolarinu, Miranje, Ceranje i
Pristeg Aserijcima.24 Područja jugozapadno i južno od
te razdjelnice pripadala su zajednicama sa središtima
u gradini Trojan (Blandona?) i Samograd. Prva je
kontrolirala područje zapadno, druga istočno od Vrane.
Glede drugoga potpitanja, treba istaknuti kako
među dosadašnjim istraživačima postoji konsenzus oko
interpretacije prema kojoj je komisijsko određivanje
c j e l o v i t e granice provedeno 70. godine (CIL
III 9938 i druga dva terminacijska natpisa gotovo
identična sadržaja) između Aserije i Alverije - gdje god
da se nalazila - refleks emancipacije Alverije u odnosu
na neku drugu južnoliburnsku civitas peregrina, kojoj
je do tada bila atribuirana kao ekonomski i društveno
moćnijoj zajednici.25 Moguće je da su Alverija, kao
i neke druge općine, u kasnom Carstvu pripisane
susjednom, jačem municipiju, dakle da su doživjele
inverziju svoje emancipacije i municipalizacije u korist
dominantnog susjeda.26 O kojoj se točno dominantnoj
zajednici u ovom slučaju radilo, teško je reći, te
bismo se zasad uzdržali od suvišnih nagađanja. Za
rješavanje problema čini se značajnom mogućnost da
je na sjeveroistoku postojao spoj između alverijskog
teritorija te municipalnog radijusa Burnuma, no zasad
bismo se - ne prejudicirajući pitanje crkvene pripadnosti
alverijskog područja u kasnoj antici - ograničili na stav
23 Čače 2003, str. 26 i 32 (karta).
24 Pregled se temelji na: Čače 2003, str. 27-29.
25 Kuntić-Makvić - Šegvić 1988, str. 57-59; Čače 2003, str. 28 i d.
26 Čače 2003, str. 29, naslućuje kasno inkorporiranje Alverije
Aseriji.
174
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 174
da su rubove Skardonske biskupije na ovoj strani,
zasigurno, markirale granice municipalnog područja
Varvarije, čije smo zemljopisno prostiranje opisali.
Nismo u dovoljnoj mjeri bili ustanovili granicu
između Jaderske i Skardonske biskupije. Rasprava
o njoj ne može se promatrati odvojeno od problema
prostiranja civilne jurisdikcije antičkog Jadera na istok.
Jugoistočno od Sukošana, gdje se nalaze posljednji
ostaci agerske limitacije, protezao se ager in soluto,27
koji je završavao negdje na području Blandone. Prema
mišljenju S. Čače, Jader je u kasnom predrimskom
razdoblju proširio svoju dominaciju sve do Murtera
(Colentum),28 što nam se čini pretjeranim projicirati i
u razdoblje nakon pacifikacije Ilirika. Treba, međutim,
prihvatiti gledište o istodobnom širenju prevlasti Jadera
i u unutrašnjost Ravnih kotara, prema sjeveroistoku,
na što upućuje odsutnost istaknutijih prapovijesnih
gradina. Ondje se jaderski ager prostirao “najmanje
do Murvice a vjerojatno i dalje, a na istoku barem do
Galovca i Debeljaka”.29 Može se, dakle, pouzdano
ustvrditi da su se crkvena i civilna nadležnost antičkog
Jadera sa Skardonskom biskupijom dodirivale na
području Biogradskog primorja, točnije u vranskoj
regiji,30 gdje su se stjecale i južne granice Aserije i
Nedina. Područje današnjega Biograda pripisali smo
Skardonskoj biskupiji slijedeći mišljenja o baštinjenju
tradicije civitatis Blandonae u juridički konvent
te istoimenu biskupiju, ali i potaknuti nalazima
ranokršćanske skulpture podudarne onoj iz Mokrog
Polja, što pokazuje u najmanju ruku zanimljivu
“dijagonalnu” komunikacijsku povezanost dvaju
područja.31 Prihvatimo li Suićevu misao o kasnoj
pojavi subordinacije među liburnskim zajednicama,32
pomišljamo na organizaciju najplodnijega dijela
vranske regije kao agerske prefekture kolonije Jader.33
Vransko jezero, kao markantan reper u prostoru,
zacijelo je igralo važnu ulogu u razgraničenju nekoliko
“utjecajnih sfera”, jaderske, nedinske, aserijske,
27 Maršić 1992-1993, str. 111-112.
28 Čače 1988, str. 71; 1990, str. 206-207.
29 Maršić 1992-1993, str. 112-113. Jakšić 1997, str. 8-9 i bilj.
5 prema formuli datacije posvetnog natpisa crkve sv. Jakova
iz godine 1194. dokazuje da se granica srednjovjekovnoga
zadarskog teritorija prostirala do Zemunika. Riječ je o granicama
ranosrednjovjekovnoga zadarskog agera, koje fiksiraju stanje
nastalo Aachenskim mirom 812. godine. O problemu odnosa
ranosrednjovjekovne zadarske biskupije i astareje te njihova
proširenja sve do Zemunika, na područje ranosrednjovjekovne
Ninske biskupije, N. Jakšić najavljuje poseban rad.
30 O zemljopisnim obilježjima ovog područja usp. Ilakovac 1971,
Čače 1990, Nedved 1990.
31 Basić 2009, str. 66 i bilj. 30.
32 Suić 1961-1962, str. 193.
33 Ilakovac 1971, str. 123.
2.11.2010. 10:02:18
 Ivan Basić
varvarijske i skardonske.34 Priobalni pojas je od ovih
municipalnih zajednica dijelio lanac gradinskih naselja,
poput Trojana, Samograda i Velike Mrdakovice,
među kojima nijedno nije zapravo dominiralo slabo
urbaniziranim područjem od Jadera do Krke. Jedine
zajednice vrijedne spomena su Blandona i Arauzona.
Prva se najčešće povezuje s Trojanom u Stabnju,
a druga s Gradinom nad Dragišićem ili Velikom
Mrdakovicom.35 Obje su doživjele kasnu afirmaciju,
tek u II. st. pr. Kr., i dugo zadržale peregrinski status,
a poslije su vjerojatno bile inkorporirane u snažnije
municipalitete, u prvom slučaju Aseriju (u prirodno-
zemljopisnom smislu bliskija je Kotarima), u drugom
u Skardonu. Stoga negdje na njihovu međuprostoru
treba tražiti i prostor međe između skardonske i
jaderske ranokršćanske dijeceze. S obzirom da je na
magistralnoj cesti koja je povezivala dvije obale Krke
i nastavljala linijom Kašić-Vrana-Stabanj (Blandona)-
Gorica-Zadar,36 Arauzona bila prvo naselje na zapadu
(uz iznimku, možda, naselja Impletus), vjerojatno se
oslanjala na Skardonu kao dominantan municipij.
Prethodno nismo pobliže definirali južne međe
Skardonske biskupije, osim što smo ih okvirno
smjestili unutar municipalnog radijusa Ridera i
sjeverno od uvale Grebaštica, koja se nalazila na cesti
što je s obalne strane obrubljivala Hilejski poluotok.37
U potrazi za njima ovom ćemo se prilikom poslužiti
Plinijevom mnogo puta navođenom viješću (NH III,
141): Liburniae finis et initium Delmatiae Scardona in
amne eo XII passuum a mari. Dein Tariotarum antiqua
regio et castellum Tariona, promunturium Diomedis
vel, ut alii, paeninsula Hyllis circuitu C, Tragurium
civium Romanorum, marmore notum, Siculi, in quem
locum Divus Claudius veteranos misit, Salona colonia
ab Jader CXII. Plinijevo prešućivanje Ridera rezultat
je činjenice što se autor u opisu drži obalnog pravca
kretanja, od kojega je Rider dislociran.38 Teritorij
Ridera bio je prostran i prema jugozapadu je dopirao
barem do Renja nad šibenskim Donjim poljem, čije
je teritorij i ulogu kao dominante nad obradivim
površinama preuzeo kada je Renje napušteno.39 To, ako
pratimo Plinijev red navođenja uz obalu prema kojemu
je Tariotarum antiqua regio između Skardone i rta
34 Nedved 1990, str. 241.
35 Čače 1990, str. 207-208; Miletić 1991-1992, str. 64-65; Starac
2000, str. 94-95.
36 Miletić 1991-1992, str. 64-65. Usp. također Starac 2000, str. 103.
37 Iz Tragurija je išla preko Segeta Donjeg, Vranjice, Vrsina,
Podošljaka, Podbila, Marine, Podorljaka, Rogoznice i Stupina
do Grebaštice - usp. Miletić 1991-1992, str. 84-86.
38 Čače 1995-1996, str. 28; Catani 2008, str. 77.
39 Čače 1995-1996, str. 28.
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 175
Scardonitana palaeochristiana
Ploča, staroj oblasti Tariota ostavlja područje između
donjeg toka Krke i Ridera, dakle današnje šibensko
zaleđe oko gore Trtar, čije se ime i dovodi u vezu s
Tariotima (Trtar < (mons) Tariotarum). Gradina nad
Pokrovnikom pritom se nameće kao najuvjerljiviji
kandidat za ubikaciju sjedišta Tariota, s obzirom da
dominira visinom, prostranošću plodnih površina te
da je nakon dugotrajne naseljenosti zamrla neposredno
prije rimskog doba.40 Nedavno su, međutim, objavljena
dva gotovo istovjetna terminacijska inscriptiones
ruperstres iz trogirskog zaleđa, koji bacaju novo
svjetlo na pitanje teritorija Tariota.41 Potječu iz Blizne
Gornje i Bljušćevice kod Rastovca, a nedavno im je
pridružen i treći, na sekundarnom položaju u zaseoku
Bašelovićima (Stari Šibenik),42 no vjerojatno i izvorno
iz najuže okoline, oko uvale Grebaštica. Sva tri natpisa
definiraju razgraničenje između teritorija Tariota
(saltus) i susjednih zajednica, najvjerojatnije Hila
na istoku, Ridita na sjeveru te Liburna na zapadu.
Oslikavaju stanje kada je Grebaštica s predjelom koji je
okruživao luku već bila isključena iz posjeda Tariota i
transformirana u rimsku luku s nazivom Praetorium, čiji
je rub oko Bašelovića istodobno bio zapadnom međom
tariotskog posjeda. Središte njihovog područja, Plinijev
castellum Tariona, traži se na dvjema bliskim gradinama
sjeverno od Grebaštice, Mandulina i Stari Šibenik, što
za sada čvršće dokazuju samo toponomastički podaci.43
Njihova će funkcija u svakom slučaju slabiti usporedo
s procvatom obližnjeg Pretorija, koji ih kao novo
prostorno središte s privlačnim sadržajima rimskog
vremena u velikoj mjeri supstituira. Linija Blizna-
Bljušćevica teče u smjeru sjeveroistok-jugozapad;
njezin se logični pravocrtni nastavak zaključuje upravo
na promunturium Diomedis, rtu Ploča (Planka) južno
od Rogoznice, jednoj od najdominantnijih točaka
na plovidbenom putu duž istočne obale Jadrana i
Diomedovu kultnom mjestu apotropejskog karaktera.
To znači da bi područje Tariota trebalo tražiti dalje
na istoku, odnosno jugoistoku od Trtra i Ridera,
obuhvaćajući čitav zapadni segment Hilejskog
poluotoka.
40 Čače 1995-1996, str. 29. Helenistički nalazi prekidaju se prije
rimskog vremena, bez kontinuiteta u nekoj spomena vrijednoj
formi, što se dovodi u vezu s ratnim sukobima s delmatskim
savezom.
41 Babić 1996. Novu lekciju donosi Catani 2008, str. 79
(Bljušćevica): F(inis) N(ovus) Sal(tus) Te(rritorii) Tar(iotarum)
ex De(creto) P(ublii) Cor(nelii) Dol(abellae) [--] pro [--]. Natpis
iz Blizne glasi: Sal(tus) Te(rritorii) Ta(riotarum) ex d(ecreto)
Dol(abellae) leg(ati). Usp. također Miletić 2008; 2009.
42 Catani 2008, str. 81: Salto(rum) F(inis) / Tariot(arum). Usp.
također Miletić 2008; 2009.
43 Miletić 2008; 2009, passim; Catani 2008, str. 83-84.
175
2.11.2010. 10:02:18
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Ulogu Hilejskog poluotoka kao pograničnog
predjela, osobito izraženu od IV. st. pr. Kr. do I. st.
pr. Kr., iscrpno je obradio S. Čače.44 Prema njegovu
mišljenju “propast ili preseljenje Tariota zacijelo je u
nekoj vezi sa širenjem delmatskog saveza i sukobima
koji su uslijedili”. Na taj način se Plinijev izričaj
antiqua regio uvjerljivo može objasniti preseljenjem
Tariota s područja Trtra na zapadni dio Hilejskog
poluotoka. Zapravo bi trebalo revalorizirati granični
karakter poluotoka i u kasnijim stoljećima, ne samo s
obzirom na razmatranja o južnom i sjevernom dijelu
lijevog Pokrčja koja ovdje iznosimo, već i na ona koja
propitkuju etničku i administrativnu pripadnost njegova
središnjega dijela (municipium Riditarum).
Plinijevu nesigurnost o etničkoj i jurisdikcijskoj
(conventus juridicus) pripadnosti Burnista već smo
spomenuli kao primjer opće nesigurnosti u atribuiranju
područja između Krke i Čikole odgovarajućim
nadcjelinama. Bez obzira na odbacivanje Čačina
gledišta o protezanju posjedâ Skardone za Flavijevaca
i onkraj Krke, time ne tvrdimo ništa pozitivno o
protezanju samoga konventa ili etničkoj pripadnosti
prekokrčkih zajednica. Kult liburnske Latre na lijevoj
obali Krke (Roški slap) jest po našem mišljenju jedna
od uvjerljivih naznaka o iskonskoj pripadnosti i ovoga
predjela Liburniji. Našem mišljenju iz godine 2009.
o protezanju istočne granice Liburnije, Skardonskog
konventa i Skardonske biskupije između Krke, Čikole
i linije od istočnih padina Promine do Knina, nemamo
što bitno dodati.
Iz neočekivanog ugla dobili smo potvrdu
razmišljanja iznesenih u radu iz 2009. godine.
Kolega T. Turković u nedavno obranjenoj disertaciji
posvećenoj prikazima gradova na Peutingerovoj karti
u kontekstu razvoja urbanog pejzaža na razmeđu
antike i srednjega vijeka došao je do zaključka kako
u Praetorium Caesaris valja vidjeti jedan od carskih
posjeda u Dalmaciji.45 Njegov je dvočlani naziv,
prema Turkovićevim istraživanjima, u ovom obliku
hapaks ne samo na Peutingerovoj karti već i u djelu
Anonimnog Ravenjanina. Riječ je, nesumnjivo, o
carskoj rezidencijalnoj vili, dijelu carskih posjeda
na istočnom Jadranu koji su, nažalost, uz iznimku
Istre, ostali nepotpuno istraženi te nesistematizirani
u domaćoj znanstvenoj literaturi. Treba istaknuti da
44 Čače 1995-1996, str. 29, 39: “Zanimljivo je inače da područje
Ridita, toliko udaljeno prema zapadu od matice delmatskog
teritorija, barem prema raspoloživim izvorima, nije predmetom
pograničnih sporova, kao Promona oko koje se u 1. st. prije
Krista vode ljuti bojevi Delmata, Liburna i Rimljana.”
45 Turković 2010, str. 410-411. Ugodna nam je dužnost zahvaliti
kolegi Turkoviću na pružanju doktorske disertacije na uvid.
176
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 176
(slijedimo Turkovićev opis) “Peutingerova karta na
horografski način sasvim vjerno bilježi postojanje
ovoga carskog posjeda. Lišena stroge zemljopisne
egzaktnosti, a opet obdarena horografskom
utilitarnošću i slikovitošću, bilježi karakter područja
između Lorana i Skardone, odnosno Lorana i Burnuma.
Najznačajnija je karakteristika toga kraja, kako nam
sugerira karta, postojanje carske rezidencijalne vile
smještene na obalama mora.”46 Turković je otvorio i
posve nov problemski aspekt, upozoravajući na fiskalni
karakter obilježavanja granica pojedinih područja na
Peutingerovoj karti specifičnim simbolima, u kontekstu
demarkacije sudbenih konvenata i carinsko-poreznih
zona. Riječ je o “kartografskom prikazu kasnoantičke
pogranične carinske strukture unutar Carstva”.
Evidentirajući lokalitete označene ovim tipom simbola,
autor je stigao do zaključka kako se radi o “pograničnim
središtima koja su služila za skladištenje gospodarskih
viškova i robe koja je prikupljena pri carinjenju tovara
koji su prelazili iz jedne porezne zone u drugu”. Sam
Praetorium Caesaris bi, dakle, osim što je riječ o
carskom posjedu, bio “fiskalno središte kakva su u
antičko doba bila povezana s naplatom pograničnih
poreza”, pri čemu “ne treba dvojiti oko uloge ovih
pograničnih mjesta koja su se nalazila na značajnim
prometnicama i na međama između provincija
ili sudbenih konvenata. Arheološki nalazi s ovih
dalmatinskih i panonskih lokaliteta svjedoče da su sva
ova mjesta bila povezana s prekrcajom robe, a samim
time i s carinjenjem iste”.47 Najvažniji je zaključak da
“s obzirom na količinu nalaza dolija i amfora, nema
sumnje da je mjesto koje se nalazilo u grebaštičkom
zaljevu svojom konfiguracijom u potpunosti
odgovaralo portorijskom središtu koje je carinilo
kopneni i pomorski promet robe koja se prekrcavala
na brodove ili usmjeravala dalje prema liburnijskim
gradovima. S obzirom da se ova stanica nalazila na
samoj granici između dalmatinskih sudbenih konvenata
ona je bila mjesto u kojem se, zasigurno, mogla platiti
i kopnena i pomorska prometna pristojba. Štoviše,
s obzirom na količinu amfora i dolija pronađenih uz
grebaštički zaljev lako je zaključiti da je zaljev bio
mjesto prekrcaja jednog od dva najznačajnija izvozna
proizvoda provincije Dalmacije, odnosno keramičkih
posuda u kojima je prevoženo vino i maslinovo ulje iz
Dalmacije prema destinacijama na italskom kopnu”.48
Za potpunu rekonstrukciju povijesti kompleksa
Praetorium Caesaris u Grebaštici - osobito u kasnoj
46 Turković 2010, str. 411.
47 Turković 2010, str. 464.
48 Turković 2010, str. 465.
2.11.2010. 10:02:18
 Ivan Basić
antici - valja, dakako, pričekati iscrpnu arheološku i
topografsku evidenciju, no već se sada mogu iznijeti
neki preliminarni zaključci. Jedan od njih odnosi se na
mogućnost prostorne upućenosti Pretorija na područje
Burnuma, gdje su se također nalazili carski posjedi,
nekoć sastavni dio territorium legionis. Oba su mjesta
bila povezana značajnom cestom te su trajno ostala u
carskom posjedu.49 To bi mogao biti znatan indicij o
državnom upletanju u područje istočnog Pokrčja i u
VI. stoljeću, kako smo pretpostavili u prethodnom
radu. Nadalje, pitanje pomicanja granica Skardonskog
konventa koje je otvorio Turković potpuno se podudara s
mišljenjem koje smo izrazili o prostiranju kasnoantičke
Skardonske biskupije i preko Krke kao tradicionalne
demarkacijske linije. Ovdje bismo ga nadopunili nekim
novim zapažanjima.
Za naš kontekst je značajno što se idealni nastavak
linije Promunturium Diomedis-Bljušćevica-Blizna
u kontinentalnom smjeru zaključuje na području
današnjeg sela Ljubitovice. Na širem prostoru
Ljubitovice ubicira se, pak, Praetorium Magnum
Anonimnog Ravenjanina, odnosno Praetorium
Antoninovog Itinerara.50 Nalazi se na trasi ceste
koja preko Boraje, Ljubitovice, Prapatnice i Segeta
Gornjeg uokviruje Hilejski poluotok. Ovaj punkt ne
valja promatrati u kontekstu spomenute linije rt Ploča-
Ljubitovica, već u kontekstu linije Ljubitovica-uvala
Grebaštica, u kojoj se nalazi Praetorium Caesaris,
nesumnjivi obalni pandan naselju u unutrašnjosti
Hilejskog poluotoka. Treba, dakako, naglasiti da
nam pružanje granice Tariota sjeverno od Blizne
Gornje nije poznato, no s obzirom na položaj obaju
Pretorija, razvidno je kako taj potez nije mogao
premašivati Praetorium Magnum, već do tuda manje-
više pravolinijski pratiti usmjerenje označeno dvama
terminacijskim natpisima. Prethodno spomenutu liniju
49 Iz Grebaštice je cesta preko Konoba, Križina, Drage, Dabra
i Vrpolja tekla do Ridera - usp. Miletić 1991-1992, str. 79.
Turković 2010, str. 464, bilj. 1599, korigira uvriježeno mišljenje
kako je Ad Praetorium na karti prikazan između Lorana
(vjerojatno Stari Trogir) i Skardone: “Mjesto označeno kao Ad
Praetorium, prema karti, nalazilo se na cesti koja se protezala
između Lorana i Burnuma, a ne Lorana i Skardone kao što to
bilježe autori studija o ovome mjestu. Na originalu karte jasno je
vidljivo da se cesta od Ad Praetorium kreće prema Burnumu, a
udaljenost do Burnuma iznosi 15 milja (22,5 km). Od Burnuma
cesta dalje vodi prema Skardoni, a udaljenost iznosi 9 milja (13,5
km). S obzirom na oznake udaljenosti koje se javljaju na dionici
ceste Ad Praetorium-Burnum i Burnum-Skardona nema sumnje
da je autor karte imao namjeru prikazati Burnum kao putnu
stanicu koja se nalazila između Ad Praetorium i Skardone.”
50 Miletić 1991-1992, str. 82; Miletić 1992-1993, str. 142-144, 147
i pregled mišljenja u Miletić 1997. Usp. suprotno gledište: Katić
1994-1995, koji pripisuje oba Pretorija Grebaštici, odnosno
Magnum drži lokacijom magnumskog municipija (Umljanovići-
Kljake).
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 177
Scardonitana palaeochristiana
rt Ploča-Ljubitovica istaknuli smo jedino zato kako
bismo pokazali da područje Tariota - njihovu nova regio
- treba smjestiti unutar prostora omeđenog idealnom
linijom Grebaštica-Ljubitovica na sjeveru i rt Ploča-
Bljušćevica-Blizna Gornja-Ljubitovica na jugoistoku,
pri čemu bi Bašelovići pokraj Grebaštice bili zapadnim
rubom saltus Tariotarum. Na zapadu ga je vjerojatno
ograničavala morska obala u punom prostiranju od
Stupina do zaljeva Grebaštice. Na taj se način linija
koja teče udolinom između Grebaštice i Ljubitovice
očituje kao vjerojatna južna granica Ridita.
Čitav ekskurs bio nam je potreban da kažemo
kako i u ovom kontinentalnom Pretoriju na prostoru
Ljubitovice - makar arheološki još neverificiranom te
neregistriranom na Peutingerovoj karti - valja vidjeti
podjednak kompleks koji “mora zadovoljavati uvjete
za boravak najviših državnih i carskih službenika,
odnosno posjedovati sve infrastrukturne komponente
koje su inače činile pretorij carskih ili senatorskih
civilnih upravitelja (...) posjedovati dovoljnu
akumulaciju sredstava, odnosno prehrambenih
namirnica i vode, koja su bila dostatna za prihvat
provincijskog upravitelja, carskih službenika i
njihovih svita (...) prekracajne kapacitete i kapacitete
za smještaj (...) provincijskih upravitelja prilikom
njihovih godišnjih obilazaka provincije radi obavljanja
sudbenih i poreznih dužnosti”.51 On se morao nalaziti u
blizini linije kojom je konvent bio zaključen, a koja je,
kako vidimo, tekla od Grebaštice, gotovo pravolinijski
s blagim padom prema jugoistoku, do Ljubitovice.
Zaključno možemo konstatirati kako je kolega Turković
svojim istraživanjima Peutingerove karte u pogledu
ovog segmenta Ilirika neovisno došao do jednakih
zaključaka o protezanju Skardonskog konventa do
kojih smo mi došli analizom koncilskih zaključaka VI.
stoljeća te povijesno-topografskih podataka.
Ostaje nam da pokušamo definirati liniju
razgraničenja biskupija između Ljubitovice i masiva
Promine. Vjerujemo da nećemo pogriješiti ako je
potražimo u blizini rimske ceste koja je u smjeru
sjever-sjeverozapad preko Unešića i Žitnića povezivala
Praetorium Magnum s prostorom današnjeg Drniša.
Podsjetimo, riječ je o prostoru koji je mogla zauzimati
anonimna liburnska civitas što se oslanjala na Trbounje
ili sjeverni dio samog Drniša te bila istočnom granicom
konventa. Cesta je tekla od Prgometa preko Suhog Doca,
Sitnog, Nevesta, Unešića, Planjana, Sedramića, sve do
Žitnića, blizu kojega se spajala s cestom Praetorium
51 Turković 2010, str. 468-469.
177
2.11.2010. 10:02:18
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Caesaris-Rider.52 U širem prostoru današnjeg Unešića
ubicira se Ta(m)bia koju donose Anonimni Ravenjanin
i Gvidon, čiji refleks Ž. Miletić nalazi još godine 1465.
kao Tubnium. S obzirom da je spomen Tambije ograničen
na spomenuta dva izvora, opravdano je pretpostaviti
kako je afirmaciju doživjela tek u kasnoj antici, što
treba povezati s visokom frekventnošću područja
križanja nekoliko smjerova u okviru rimske cestovne
mreže, ali i s nalazima ostrogotske provenijencije koje
je u nekropoli kod Unešića pronašao L. Marun. Ukupna
slika pokazuje strateško zaposjedanje ovog prostora
u ostrogotsko vrijeme, što nas ovlašćuje da približno
na ovom pružanju ceste vidimo istočni rub formacije
koja je štitila Pokrčje s istočne strane te bila prijašnjom
sastavnicom Skardonske biskupije.
Slijedeći prostorno-zemljopisnu logiku,
konfiguraciju terena i arheološke tragove, sjeverni
rub biskupije moramo vidjeti na mjestu njegova
podudaranja s obrambenim prstenom koji je u potezu
sjever-sjeverozapad štitio kastrum Burnista. Riječ je
o mikroregiji Mokrog Polja kraj Knina, formiranoj u
sinklinali između Radučića i Erveničkog Jagodnika.
Treba naglasiti da se radi o reljefno jedinstvenoj cjelini
koju s obiju strana flankiraju gornji tokovi Zrmanje i
Krke. U kasnom predrimskom i rimskom razdoblju
na zapadnom su dijelu Mokrog Polja formirane
gradine (Radučka glava, Babića glavica, Oštrik,
Ervenički Jagodnik, Kućište, Keglevića gradina,
Čuker) čija je dispozicija “stvarala prostornu i vizualnu
komunikaciju, i to međusobno i u odnosu na Burnum;
štitili su pristup kastrumu sa sjeverozapadne strane.53
Sistematiziranjem arheoloških lokaliteta Mokrog Polja
na kojima je potvrđeno antičko razdoblje, koju je
provela V. Delonga, bilo je moguće učvrstiti spoznaje
drugih istraživača o posebnoj povezanosti mikroregije
s logorom u Burnumu; radilo se vjerojatno o jednom
od boravišta veksilacija u širem području legijskog
tabora, možda prošaranom veteranskim i inim
posjedima (CIL III 6416, 9905, 9915).54 Pretpostavlja
se da je i ovaj prostor nakon gašenja vojnog logora
adsigniran municipalitetu Burnista, pri čemu je
sporedno je li pritom prestala postojati anonimna
liburnska općina sa središtem na dominantnoj Đurinoj
gromili (kako pretpostavlja S. Čače), kao i to je li ona
uopće postojala. Značajno je da je nakon stvaranja
52 Miletić 1992-1993, str. 147-148.
53 Delonga 1984, str. 262.
54 Delonga 1984, str. 262-263. Usp. također Čače 1989, str. 78-80,
87-88 i bilj. 81. Dalje na sjeveroistoku u kasno su se predrimsko
vrijeme nalazili Ditioni, što bi mogla potvrđivati onomastika
jednog natpisa iz Otona (CIL III 2324 = 13249).
178
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 178
municipija početkom II. stoljeća njemu atribuirano
čitavo područje između Zrmanje i Krke. Refleks
tog stanja naslućuje se u kasnoantičkoj reafirmaciji
prostora izgradnjom fortifikacijskih kompleksa i
pratećih crkvenih građevina. Koliko dopušta uvid
u mahom nesistematiziranu arheološku evidenciju,
takav se kompleks može sa sigurnošću pretpostaviti
na Čukeru, gdje je prapovijesnu gradinu tijekom VI.
stoljeća preslojila utvrda opremljena kastrumskom
bogomoljom.55 Na susjednim pak lokalitetima Vagići i
Sučevići otkrivena su dva crkvena objekta, od kojih je
drugi i istražen (jednobrodna građevina s poligonalnom
apsidom, narteksom i križnim transeptom), dok su oba
dala obilje nalaza arhitektonske plastike sa snažnim
međusobnim stilsko-tipološkim poveznicama, što
je omogućilo dataciju obaju lokaliteta također u VI.
stoljeće.56
Zaključujući pregled, dat ćemo približnu sliku
granica Skardonske biskupije prema našim rezultatima.
Ono što je pouzdano, jest da su na zapadu dosezale
barem do zapadnih granica municipija Varvarije, dakle
otprilike u krivudavoj liniji od sredine Vranskog jezera
do Ervenika. Od Ervenika do izvora Krke prostirale su
se Mokrim Poljem. Istočnu granicu označavao je potez
od Knina do istočne padine Promine, zatim Čikola do
Žitnića, smjer Žitnić-Unešić-Prgomet, dok je južna
granica bila određena pravcem Praetorium Magnum-
Praetorium Caesaris, tj. Ljubitovica-Grebaštica. Na
morskom pojasu morala je obuhvaćati sve otoke od
Murtera do Zlarina (Prvić, Kaprije, Žirje, Krapanj).
3. NEKA PITANJA
RANOSREDNJOVJEKOVNOGA
KONTINUITETA KASNOANTIČKOGA
CRKVENOG USTROJA
U slučaju Skardonske biskupije B. Migotti donosi
ilustrativan primjer njezina pogrešnog izjednačavanja
sa srednjovjekovnom Sidraškom županijom.57
Zamjećuje, međutim, zanimljivo poklapanje nadleštva
“ninskog biskupa na području između Zrmanje i Krke
55 Delonga 1984, str. 277.
56 Delonga 1984, str. 268, 272-273, 277, 280.
57 Migotti 1992, str. 103. Tri županije na prostoru nekadašnje
Liburnije tretirane su na crkvenom koncilu održanom 1185.
u Splitu u smislu razgraničenja srednjovjekovne Skradinske
biskupije od Ninske biskupije. Pretpostavlja se da je županija
Luka nastala naknadnim odvajanjem od Sidrage. Ninska i
Lučka županija dodijeljene su Ninskoj biskupiji, što ostavlja
Skardonskoj biskupiji neracionalan i uzak pojas dijeceze uz
obalu u širini Vranskog jezera.
2.11.2010. 10:02:18
 Ivan Basić
s onim što je u ranijem antičkom razdoblju obuhvaćao
skardonitanski konvent, a kasnije, pretpostavljamo,
ranokršćanska biskupija Scardona”.58 Kontinuitet je
tu na prvi pogled bolje potkrijepljen pretpostavljenim
utemeljenjem Biogradske, odnosno Skradinsko-
biogradske biskupije neposredno nakon što je Ninska
biskupija ukinuta papinskom odlukom na crkvenom
koncilu u Splitu 928. godine. Ona je obnovljena u XI.
stoljeću, a u međuvremenu se nadleštvo skradinskog
biskupa sa sjedištem u Biogradu “proteglo na
sveukupno liburnijsko zaleđe”.59 Kad su Mlečani
godine 1125. razorili Biograd, biogradski (skradinsko-
biogradski) biskup definitivno je prešao u Skradin,
čime je otpočela povijest srednjovjekovne Skradinske
biskupije. Međe njezine dijeceze definiraju se godine
1185. naspram međa susjednoga ninskog biskupa.
Na taj su način crkvene kompetencije opisale puni
krug unutar teritorija koji je nekoć unutar Liburnije
zauzimao Skardonski konvent.
Zaključak donekle relativizira činjenica da se
područje Ninske biskupije nije ograničavalo na teritorij
do desne obale rijeke Krke, prostirući se svojim
jurisdikcijskim opsegom i duboko u srednju Dalmaciju,
na čitavom području ustrojene hrvatske kneževine. Tu
je vrlo jasno dijagnosticiran - barem u sferi crkvenoga
prava - fenomen političko-pravne podvojenosti ranoga
srednjovjekovlja na ovim prostorima, koja se reflektira
i u umjetničkom stvaralaštvu. U graditeljskim je
oblicima arhitektura hrvatske države IX. stoljeća bitno
r a z l i č i t a od one bizantske teme Dalmacije, što
proizlazi iz različitih liturgijskih zahtjeva (troapsidalno
svetište, westwerk) - i njihova različitog podrijetla.60
U skulpturi je pak N. Jakšić definirao geografsko
podudaranje ostvarenja jedne osobite radionice
predromaničke plastike s granicama jurisdikcije
ninskoga, hrvatskog biskupa Teodozija.61 Indikativno
je da se svi ovi fenomeni uočavaju upravo za razdoblje
Branimira i Teodozija, dok prije Trpimirova vremena
nema izrazitijih diskrepancija.62 Prva konjunktura
koja je omogućila institucionalno razdvajanje dvaju
političkih entiteta nastupila je u povodu Focijeve
shizme. Naime, Ninska je biskupija, osnovana 860-ih
godina, zauzela teritorij do tada administriran iz starih
58 Migotti 1992, str. 103-104.
59 Migotti 1992, str. 104.
60 Usp. npr. Jurković 1992. Neke arhitektonske i skulptorske forme
nedvosmisleno potječu iz akvilejskog ishodišta.
61 Jakšić 1995. Usp. donekle suprotno gledište: Zekan 1993, str.
417-418, sa stavom karakterističnim za jedan dio literature
prema kojemu je ninski biskup Teodozije mogao izvršiti akt
donacije crkve u Muću Gornjem godine 888. tek n a k o n
svojeg ustoličenja na splitski nadbiskupski tron godine 886.
62 Budak 1996, str. 132.
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 179
Scardonitana palaeochristiana
biskupskih gradova drevna urbaniteta rasprostrtih duž
istočne jadranske obale; kontinuirano od te godine ona
je exempta, izuzeta ispod redovite crkvene hijerarhije i
podvrgnuta izravno papi.
Srž problema je u nedovoljno preciznom
razlučivanju istoimenih crkvenih jedinica:
ranosrednjovjekovne Ninske biskupije (koja je trajala
do 928.) i Ninske biskupije razvijenoga srednjeg vijeka,
s jedne strane, te ranokršćanske Skardonske biskupije
i kasnosrednjovjekovne Skradinske biskupije, s druge
strane. Dok se s jedne strane treba u cijelosti složiti s
N. Budakom da “usprkos svim pokušajima, još nije
dano zadovoljavajuće tumačenje odnosa hrvatskog i
ninskog biskupa, kako u IX. i X. stoljeću, tako i nakon
obnove Ninske biskupije 1075. godine”,63 s druge
strane se Biogradska, odnosno Skradinsko-biogradska
biskupija kao pretpostavljena karika institucionalnoga
i teritorijalnoga kontinuiteta između ranokršćanske i
kasnosrednjovjekovne dijeceze pokazuje kao naglašeno
nesigurna. Argument o njezinom postojanju već u X.
stoljeću počiva isključivo na spomenu biogradskog
biskupa Prestancija u ispravi kralja Mihajla Krešimira
II. (oko 945./949. - oko 969.), kojoj je spomenuti prelat
naveden kao sastavljač (Ego Prestantius, episcopus
Belgradensis, iussu domini mei regis ad memoriam
posterorum hanc donationis cartulam scripsi et testis
sum). Riječ je o otočiću Vranjicu i zemlji u Solinu
koje je vladar po imenu Krešimir godine 950. navodno
darovao svojim pouzdanicima te o crkvi koju su oni
potom u Vranjicu izgradili i obdarili. O vjerodostojnosti
te listine - tzv. Priuilegium de Durana - u hrvatskoj
historiografiji mnogo se raspravljalo te su u stručnoj
literaturi još uvijek prilično prijeporni i autentičnost
isprave i identitet vladara koji joj je autor.64 Sam
tekst, naime, u nekim osobnim imenima pokazuje
prilično sumnjiva podudaranja s ispravama kralja
Petra Krešimira IV. (oko 1058. - oko 1074.), među
ostalim i imenom tadašnjega biogradskog biskupa
Prestancija. Falsifikat je mogao biti načinjen da bi se
63 Budak 1996, str. 134, bilj. 76.
64 Jedini izvornik isprave prepisao je u XVII. st. povjesničar
Ivan Lučić-Lucius; čuva se u Kaptolskom arhivu u Splitu kao
i prijepis iz 1397. Iako poznata još od publiciranja Luciusova
djela De regno Dalmatiae et Croatiae 1666, i registrirana u
historiografskoj literaturi još 1876. te 1913., Krešimirova isprava
ušla je u hrvatsku historiografiju tek 1960-ih godina, a u cijelosti
je objavljena 1967. Dok je starija historiografija prema ispravi
uglavnom ostajala indiferentna (I. Lučić-Lucius, D. Farlati, F.
Rački, I. K. Tkalčić), među novijim autorima više njih pozitivno
ocjenjuje njezinu autentičnost, odnosno sadržajnu jezgru, bilo u
cjelini, bilo u pojedinim segmentima (J. Stipišić, S. Antoljak, M.
Ivanišević - usp. Stipišić 1969), dok ju N. Klaić jednoznačno
određuje kao krivotvorinu - Klaić 1974, str. 224; usp. također
213, bilj. 24. Potpun pregled literature donosi Ivanišević 2008,
str. 116-117.
179
2.11.2010. 10:02:18
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
regulirali posjedovni odnosi splitskog nadbiskupa na
Vranjicu, koji je vlasnik tog otoka barem od godine
1203. Usprkos nekim možda autentičnim podacima,
vjerojatno je riječ o krivotvorini.65 U svakom slučaju,
odnos prema autenticitetu i dataciji Privilegija za
Vranjic - s osobitim obzirom na međusobno sasvim
isključive i kronološki heterogene indikatore koje
egzegeza ovog vrela nudi - a fortiori uvjetuje pogled
na najstarije razdoblje Biogradske biskupije. Njezina
je povijesnost zajamčena tek od sredine XI. stoljeća,
a nešto kasnije osniva se i srednjovjekovna biskupija
u Ninu.
Kada je na prvom crkvenom koncilu u Splitu 925.
godine Ninska biskupija kanonski ukinuta, njezin
biskup Grgur je s položaja episcopus Croatorum
degradiran na rang dijecezanskog biskupa te su mu
u zamjenu za dotadašnje mjesto na izbor ponuđene
biskupske stolice u Skardoni, Delminiju ili Sisciji. Na
koncilu tri godine kasnije po papinskoj odluci određena
mu je Skradinska biskupija. Osim možda u slučaju
Siska, opravdano je pomišljati na crkve tih gradova
kao zapravo virtualne institucije, odnosno titularne
crkve koje se na koncilima javljaju zbog stare crkvene
tradicije, što je dojam koji pojačava ironičan izričaj
zaključaka u zapisniku prema kojemu Grgur “ako ga
veseli (...) neka primi na svoju i njihovu propast teret
svih triju biskupija”.66 Na gore opisanim temeljima
počivale su pretpostavke ranijih autora da je Grgur
kao skradinski biskup za svoje sjedište odmah izabrao
Biograd (za što, osim tradicije o Grgurovu boravku u
nekom samostanu u blizini Šibenika,67 nema uvjerljivih
svjedočanstava), a vidjeli smo na kakvim temeljima
počiva uvjerenje o povijesnosti Biogradske biskupije u
X. stoljeću.
65 Klaić 1974, str. 210, 212-213, 220-224.
66 Клаић 1967, str. 104; prijevod: Klaić 1974, str. 36. O slaboj
prikrivenosti ironije ove ponude usp. također Steindorff 1995,
str. 152 i Goldstein 1995, str. 279. Budak 1994, str. 33 smatra da
su navedene tri biskupije “postojale vjerojatno samo na papiru”.
67 Klaić 1980, str. 31 naslućuje početke Biogradske biskupije
oko godine 1000., kao posljedicu prisege vjernosti Biograđana
duždu Petru II. Orseolu. Do sada najcjelovitiji prilog posvećen
problemu utemeljenja Biogradske biskupije: Peričić 1990, str.
338-342. Autor dvoji između povjerenja spram isprave Krešimira
II. i mogućnosti da je riječ o falsifikatu. Usp. također Strika
2007, str. 106-107, s tradicionalnim pogledom na problem.
180
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 180
4. NOTAE HAGIOGRAPHICAE
Sasvim nedavno N. Jakšić je utvrdio da je, uz
Bribir, barem pet susjednih ranokršćanskih građevina u
kontinuitetu funkcioniralo tijekom kasne antike do u rani
srednji vijek, kada su podvrgnute cjelovitim zahvatima
obnove.68 Riječ je o crkvama u Ostrovici, Žažviću,
Krkoviću, Otresu i Ždrapnju, dakle redom lokalitetima
koji su u kasnoj antici bili dijelom ranokršćanske
biskupije Skardone (Skardona je s Varvarijom bila
povezana antičkom cestom Skradinsko polje-Sonković-
Ždrapanj-Piramatovci-Bribir69). To je autora učvrstilo u
postavci kako su krizna stoljeća VII. i VIII. u sjevernoj
Dalmaciji nadživjela upravo kultna zdanja razmještena
duž strateške prometnice Via magna, tj. ceste između
Enone i Jadera na sjeverozapadu, odnosno zapadu te
kasnoantičkog Burnuma i srednjovjekovnoga Knina
na istoku. Ona su bila obnovljena u IX. stoljeću,
a preživjela su razdoblje nestabilnosti upravo
zahvaljujući bizantskim utvrdama u blizini koje su ih
mogle štititi, u ovom slučaju Ostrovice i Bribira. Kako
Jakšićeve analize vrlo lijepo pokazuju, pošteđene su
ostale pretežito građevine prostorno bliske ključnoj
prometnici, dok su ostale, od manje vitalnog interesa,
uglavnom stradale, vjerojatno svjesno zanemarene
zbog sasvim jasno utvrđenog programa prioritetâ
zaštite bizantskog posjeda, prije stabilizacije sklavinije
Hrvatske. Vjerojatno iz te optike valja promatrati i
toponomastički te naseobinski kontinuitet Skradina,
koji je, zaštićen istim utvrdama, u rani srednji vijek ušao
bez biskupskog sijela, ali zadržavši topos, a vjerojatno
i barem rudimentaran oblik crkvene organizacije
nižeg ranga (arhiprezbiterijat?). Time je i otežana
rekonstrukcija međa njegove biskupije u kasnoj antici.
Današnje granice Šibenske ili srednjovjekovne
granice Skradinske biskupije pritom ne mogu biti uzete
u obzir, budući da su obje kasnosrednjovjekovnog
postanka te u smislu demarkacija prema drugim
dijecezama nemaju i ne mogu imati prežitaka kontinuiteta
iz kasne antike: prva je utemeljena emancipacijom
iz Trogirske biskupije godine 1298. (sama Trogirska
biskupija nije imala ranokršćansku prethodnicu),
dok je druga nastavak Biogradske biskupije nastao
premještanjem rezidencije biogradskog biskupa nakon
mletačkog razaranja grada godine 1125. Taj događaj od
68 Jakšić 2009A, str. 11-38.
69 Miletić 1991-1992, str. 66-69 i sl. 1, 2; 1992-1993, str. 132. I
svi drugi spomenuti lokaliteti bili su dio rimske cestovne mreže
sjeverne Dalmacije. Sama Varvarija nije bila dijelom magistralne
Viae magnae Jader-Aserija-Burnum, već je ostala nešto južnije
od njega.
2.11.2010. 10:02:18
 Ivan Basić
pomoći je i prilikom utvrđivanja prijepornog spomena
Skradinske biskupije godine 877., koji je djelovao
kao potpuna anomalija unutar crkvene geografije IX.
stoljeća. Naime, u tom slučaju bi se radilo o jedinom
gradskom naselju na hrvatskom državnom teritoriju s
vlastitom biskupijom koje nije potpalo pod crkvenu
jurisdikciju ranosrednjovjekovnoga ninskog biskupa
u njegovu svojstvu kao episcopus Croatorum. Riječ
je, uistinu, o tzv. Duvanjskom saboru iz naracije
Ljetopisa popa Dukljanina koji sadrži i fiktivni opis
ustrojavanja crkvene hijerarhije. Najvjerojatnije je riječ
o projekciji u prošlost crkvene organizacije suvremene
autoru; upravo spomen Skradinske biskupije (umjesto
očekivane Biogradske) omogućuje da se oblikovanje
popisa Dukljaninovih biskupija datira nakon 1125.
godine.70 Na koji su još način ovi podaci mogli dospjeti
u Dukljaninovo djelo, razmjerno je jednostavno
objasniti jer postoje naznake da su autoru bili dostupni
zapisnici splitskih crkvenih sabora iz 925. i 927. ili 928.
godine.71
Upravo stoga, zbog dislokacije crkvenoga središta iz
Biograda u Skradin, u kasnom srednjem vijeku i dolazi
do anomalije da je Skradin jedino gradsko središte na tlu
Dalmacije koje dočekuje vrhunac svojega komunalnog
razvoja - stjecanje civiteta - kao već dva stoljeća
stara biskupija.72 Do tada, on je pravno castrum, a
Skradinjani castrenses. Tek će godine 1304. Skradin od
bana Pavla steći emancipaciju i formalnopravni status
civitas, u skladu s biskupskom čašću, izjednačivši se na
taj način s ostalim dalmatinskim komunama.
Skradin je bio omiljeno obitavalište bana Pavla
Bribirskog.73 Njegov je, međutim, kao i zaštitnik
njegova roda bio sv. Ivan Krstitelj, kako je eksplicitno
navedeno u ispravi iz godine 1299., kojom se ovaj svetac
odabire pro nostro heredumque nostrorum patrono
et domino te u čiju čast ban Pavao daje franjevcima
podići crkvu penes monasterium sancte Elizabeth ex
aduerso ciuitatis Scardone.74 Pomišljamo, međutim, na
prežitke kulta sv. Danijela iz ranokršćanskog razdoblja
koji su prethodili ne samo ovom razdoblju nego i
ustaljenju kasnosrednjovjekovne biskupije u Skradinu.
U skradinskoj stolnoj crkvi dominantan kult je onaj
Bogorodičin, koja se stoga pojavljuje na komunalnom
70 Живковић 2004, str. 63.
71 Живковић 2004, str. 58.
72 Klaić 1980, str. 31. Usp. također Granić 1994, str. 54-55.
73 Klaić 1980, str. 34.
74 CD VII, str. 331-336, Nr. 289 (7. travnja 1299. u Skradinu);
ovdje str. 332. Tek ilustracije radi navodimo kako je osobno ime
Danijel bilo prisutno i među Bribircima; Danijel Bribirski je
šibenski knez u prvoj polovici XIII. stoljeća. Usp. Granić 1994,
str. 37.
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 181
Scardonitana palaeochristiana
pečatu, no on prema pouzdanom svjedočanstvu nije
izvorno skradinski, već je prenesen iz Biograda nakon
razaranja grada godine 1125., kada se biogradski
biskup dislocira u svoje novo sjedište, translatirajući
pritom funkciju vlastite katedrale i njezin glavni kult u
drugu crkvenu građevinu.75 Tom translacijom zacijelo
nije u potpunosti poništena dedikacija bogomolje koju
je biogradski biskup početkom XII. stoljeća morao
zateći u novom sjedištu te u njoj adaptirati svoju stolnu
crkvu. Kult sv. Danijela, kao odbljesak kontinuiteta
ranokršćanske biskupije, sigurno je tada bio potisnut,
no o njegovoj vitalnosti barem u nekom obliku govore
dokumenti iz XIV. i XV. stoljeća, registrirajući ga
možda i posljednji put, ali u za nas značajnom kontekstu
hagiotopografske autoidentifikacije.
Putokaz u tom smjeru pokazivala bi činjenica da
se još u kasnom srednjem vijeku, godine 1423., na
jednom od oltara skradinske katedrale, inače posvećene
Bogorodici, štovao sv. Danijel (altaris sancti Danielis
in cathedrali ecclesie sancte Marie de Scardona). Ta
činjenica sasvim je neobična, te je do sada u literaturi
istaknuta jedino u kontekstu proučavanja skradinske
kotarske jurisdikcije istoga vremena, točnije njezine
opozicije spram narasloga šibenskog teritorija. F.
Smiljanić, objavljivač podatka o oltaru sv. Danijela iz
dokumenta sastavljenog 1423., upozorio je također na
indikativan primjer obližnjega sela Rupa, čija se crkva,
isto tako posvećena sv. Danijelu, spominje u ranijoj
izvornoj građi iz godine 1383. (ecclesia sancti Danielis
de Rapgla), opravdano zaključivši da su “Rupe spadale
pod crkvenu jurisdikciju skradinske župe, odnosno
istoimenoga gradskog arhiprezbiterijata”.76 Ubikacija
crkve na današnjem području Rupa, odnosno Medova
dolca ostaje neriješena, no Smiljanić - po našem
sudu vrlo ispravno - ističe kako bi se “sudeći prema
titularu radilo o starokršćanskom kultnom objektu”.
Odlazeći korak dalje u interpretaciji, opetovali bismo
autorovo zapažanje o povezanosti titulara crkve u
Rupama i sveca štovanog u skradinskoj stolnici kao
distinktivnom obilježju “posvajanja” i nedvosmislenog
markiranja izvangradskog prostora. Hagiografski ključ
u čitavu ovom postupku raspoznaje se u promišljenom
odabiru naslovnika značajnog za matičnu crkvenu
instituciju koja na taj način udara svoj navlastiti pečat
odgovarajućem objektu, spornom bilo iz kojeg razloga
naspram presezanja susjedne crkvene institucije, u
ovom slučaju šibenske. Riječju, specifična posveta
diferencijalno ga određuje spram drugih, neizrazitih
75 Usp. SGS, str. 20-21, 61; Soldo 1991, str. 140-141, 150-151;
76 Smiljanić 2003, str. 13 i bilj. 44, 45.
181
2.11.2010. 10:02:18
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
dedikacija kao naglašeno “skradinska”, što povlači
neizbježan zaključak kako je morala postojati stanovita
razina identifikacije između kulta sv. Danijela i
skradinske Crkve, barem u kasnosrednjovjekovnom
razdoblju XIV. i XV. stoljeća. Zacijelo je riječ o
prežitcima specifične skardonske ranokršćanske
hagiotopografije koja se u ovom obliku tek naslućuje.
Na ovom bismo mjestu podsjetili na vlastito
mišljenje o prelasku riderskog biskupa u Skardonu
potkraj V. stoljeća, koje nismo detaljnije eksplicirali.77
Držimo kako je naša analiza u dostatnoj mjeri ukazala
na mogućnost povezanosti Skardone i territorium
Redditicum unutar iste dijeceze u tom razdoblju, bez
obzira na neke nejasnoće. U svakom slučaju, maleno
svetište u Danilu vjerojatno ipak nije bilo katedrala
riderskog biskupa Aurelija i njegovih prethodnika, već
nju treba očekivati na drugome mjestu unutar naselja,
prije svega ispod grobljanske crkve sv. Danijela, koja
naslovnikom indicira ranokršćansko porijeklo sklopa, a
nije bila istraživana. Pregršt ulomaka iz Danila Gornjeg
pohranjenih u Muzeju grada Šibenika “upućuje na
ranokršćansku crkvu znatnijih dimenzija”, u kojoj
treba tražiti i stolnu crkvu Ridera,78 koja je imenovala
čitavo naselje. Nedavna hagiotopografija na području
Dalmacije registrira samo dva mjesta Danijelova kulta.79
Značajno je da u slučaju štovanja starozavjetnih ličnosti
gotovo uvijek možemo računati s ranokršćanskim
horizontom objekta i njegove posvete.80 U Dalmaciji
je uz Rider-Danilo Gornje posvjedočen još samo na
lokalitetu Sudanel u trogirskom Malom polju pokraj
Segeta Donjeg, po svemu sudeći ranokršćanskoj
adaptaciji antičke egzedre u kultnu građevinu.81
Patristika je starozavjetnog proroka držala idealnom
prefiguracijom kršćanskog mučenika, pa je i to moglo
pridonijeti popularnosti njegova kulta. Uz druge
starozavjetne ličnosti (Abraham, Izak, Noa, Mojsije),
prikazan je u reljefu na oplati škrinjice relikvijara iz
Novalje iz IV. ili V. stoljeća, što potvrđuje prisutnost
kulta u kasnoantičkoj Dalmaciji i u ikonografskom
smislu.82 Držimo kako sve dosad navedeno u dovoljnoj
mjeri naznačuje mogućnost izravnog porijekla
skradinskog kulta sv. Danijela iz Danila Gornjeg-Ridera;
riderski biskup je, analogno mnogim ekvivalentnim
77 Basić 2009, str. 69.
78 Migotti 1991, str. 168.
79 Badurina 2006, s.v. Danijel.
80 Chevalier 1995, str. 38.
81 O Sudanelu usp. Fisković 1954-1957, str. 213; Babić 1984, str.
58. Građevina je prema Fiskoviću održala kontinuitet sve do
romaničkog razdoblja. Drugi autori (Lj. Karaman, T. Marasović)
datiraju adaptaciju u rani srednji vijek.
82 O relikvijarima iz Novalje usp. Ilakovac 1993-1994.
182
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 182
slučajevima premještanja sjedišta biskupije, taj kult,
specifičan za Rider, translatirao u novi biskupski grad,
pri čemu se štovanje starozavjetnog proroka zadržalo
i u Rideru, postavši eponimno cijelom policentričnom
naselju (Danilo Gornje, Danilo Donje, Danilo Biranj,
Danilo Kraljice) poslije slavenizacije čitava područja.
Relikvije sv. Danijela su se, zajedno s onima sv.
Petra i Pavla, nalazile u relikvijaru u obliku ikone koji
se čuvao u zadarskoj stolnoj crkvi sv. Stošije, a što ga
najstariji inventar riznice zadarske katedrale iz godine
1427. opisuje kao “Item Anconam vnam argenteam
cum tribus figuris Aureatis”. Relikvijar-ikona nosio je
natpis: PAULUS BANUS CROATORUM ET TOTIUS
BOSNE D(omi)NUS ME FECIT AD HONOREM
S. PETRI, S. PAULI ET S. DANIELIS PROPHETE.
Moći trojice svetaca su, čini se, četrdesetak godina
kasnije premještene u kolektivni relikvijar u obliku
škrinjice, sada pohranjen u Riznici katedrale i
izvorno opremljen natpisom koji je komemorirao
zahvat kao i ugledne naručitelje iz najvišeg sloja
hrvatskoga rodovskog plemstva (Pavlvs, Martinvs et
Mladenvs Corvatiae praesides). Nedavno je pak N.
Jakšić s uspjehom pokazao kako glasovita zadarska
“Bogorodica benediktinki”, dvostrana ikona čuvana
u ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije u
tom gradu, također ulazi u skup umjetnina kojima
je dalmatinsku metropolu početkom XIV. stoljeća
obdario Pavao Šubić Bribirski.83 Izvorno se radilo o
središnjem dijelu triptiha, s prednje strane oslikanome
prikazom Bogorodice s Djetetom na prijestolju u
pratnji umanjenog lika donatora koji ruku sklopljenih
u molitvi kleči pred Hodigitrijom. Verso ikone
prekriva puni lik sv. Petra, izvornoga kasnoantičkog
zaštitnika zadarske crkve. Jakšić, potaknut detaljima
odjeće primjerenima isključivo ruhu suverena, u liku
donatora prepoznaje samog Pavla Bribirskog, što se
kronološki podudara s općeprihvaćenom datacijom
ikone u prva desetljeća XIV. stoljeća. Upravo je Pavao
bio donatorom još jednoga zadarskog relikvijara, ovaj
put za moći sv. Martina, u svemu pandana prethodno
spomenutom moćniku trojice svetaca u obliku ikone.
Moći sv. Martina upravo su u njihovu društvu godine
1469. objedinjene u škrinjici s naznačenim latinskim
natpisom o trojici hrvatskih velikaša donatora, što
znači da su u zadarskim crkvenim krugovima zrelog
Quattrocenta ciljano i s pijetetom njegovane uspomene
na važnu kolektivnu donaciju te svjedoči kako je
bila postojana svijest o njezinoj provenijenciji iz
83 Jakšić 2009, str. 88-93, s naznačenom starijom literaturom o
ikoni.
2.11.2010. 10:02:19
 Ivan Basić
najviših struktura susjedne hrvatske političke jedinice
pod ugarskom krunom, oživotvorene tih godina u
Pavlovoj gotovo nezavisnoj dinastičkoj vladavini,
ponajbolje oprimjerenoj njegovim etnički definiranim
naslovom - banus Croatorum. Čitava ta “pošiljka”
relikvija i ekskluzivnih umjetnina iste provenijencije
u najvećem dalmatinskom gradu vjerojatno je odraz
zahuktale političko-diplomatske aktivnosti Bribiraca
oko Zadra, na istočnom Jadranu jedine mletačke
enklave uz kompleksni dominij Šubića Bribirskih
u prvom desetljeću XIV. stoljeća. Kulminirala je
godine 1310. i 1311., kada uspješna protumletačka
pobuna instalira Pavlova sina Mladena II. na mjesto
zadarskog kneza.84 Vjerojatno iz tog istog vremena
potječe i Pavlov pečatnjak s natpisom PAULUS DE
BREBERIO BANUS CROATORUM D(omi)N(u)S
ET BOSNE, pronađen u središtu Zadra 1961. godine,
koji ukazuje na mogućnost da je ban u nekom trenutku
zbog spomenutih događaja i osobno boravio u gradu.85
Dakako, logično je da je Pavao u različitim
pokušajima privlačenja zadarskoga patricijata i
klera želio tim činima počastiti i drevne naslovnike
zadarske prvostolnice, što je i bilo polazište s kojega
je krenuo N. Jakšić. Banov lik nosila je monumentalna
procesionalna ikona s prikazom sv. Petra na pozadini,
njegov donatorski natpis nalazio se na relikvijaru koji
je sadržavao relikvije sv. Petra i Pavla. Jednako je tako
moguće da je ban Pavao, časteći prvake apostolâ Petra
i Pavla, u isto vrijeme častio i svojega svetog imenjaka
sv. Pavla, dok je pojava kulta sv. Danijela i njegovih
relikvija ostala neobjašnjenom. Ona svakako ulazi u
kontekst našeg istraživanja, jer je moguće da je Pavao
Bribirski bio upućen u skardonske kršćanske starine te
da je tim darom želio afirmirati ugled biskupije svojega
sjedišta na istoj simboličkoj ravni s onim zadarske
biskupije, koja također posjeduje ranokršćanske
korijene, i to upravo u kultu sv. Petra. U svakom je
slučaju simptomatično što se srednjovjekovni zaštitnici
obaju gradova, sv. Anastazija (ili sv. Krševan) i Djevica
Marija “zaobilaze” u korist starijega hagiografskog
sloja, onoga koji upućuje na kasnoantička, upravo
ranokršćanska izvorišta ovih jadranskih gradova.
Vjerujemo da uzrok pojavi treba tražiti u ocrtanim
dnevnopolitičkim okolnostima u kojima je Zadar
trebalo na više značenjskih razina asocirati uz dominij
Bribiraca.
84 Granić 1994, str. 47-48. Pavao Bribirski umro je u svibnju 1312.,
za vrijeme trajanja rata kojim su Mlečani pokušavali vratiti
Zadar.
85 Belošević 1965; Jakšić 2009, str. 93.
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 183
Scardonitana palaeochristiana
5. COROLLARIA
Salonitanski koncili održavali su se u atmosferi
naglašenih tenzija između Ostrogota i istočnorimske
države, u gotovo poslijeratnoj atmosferi nastaloj zbog
napola prikrivenog sukoba dviju suprotstavljenih
interesnih sfera poznatog u vojnoj povjesnici kao
Drugi sirmijski rat (527.-528.).86 Riječ je o testiranju
vojnih snaga i stabilnosti ostrogotskog kraljevstva
nakon Teodorikove smrti (526.) koje je pokrenuo
netom ustoličeni istočnorimski vladar Justinijan; u
stanovitom smislu radilo se o političkom zaokretu
determiniranom smjenom generacija na kormilu obiju
država 526. i 527. godine, kada Teodorika Velikog
nasljeđuje kći Amalasvinta (kao regentica za svojega
maloljetnog sina Atalarika), dok Justinijan baštini
tron svojega strica Justina. Sukob, zamišljen više kao
gepidska “probna sonda” dirigirana iz Konstantinopola
unutar ostrogotskog teritorija, kulminirao je gepidskom
provalom u Sirmijsku Panoniju. Završio je potpunim
neuspjehom: ostrogotske vojne snage s vojskovođom
Vitigisom na čelu spremno su odbile napadače,
prešavši, štoviše, u protuofenzivu koja je čak završila
gotskim zaposjedanjem jednog od rubnih gradova
Carstva u Prvoj Meziji. Otvoren ostrogotski prodor
na područje službeno neutralne strane izazvao je
diplomatski spor, ali i vrlo jasno označio punu svijest o
zakulisnom inicijatoru sukoba - istočnorimskom caru.
Prešutna potpora Carstva ovoj gepidskoj ekskurziji u
srednje Podunavlje nije na ostrogotskoj strani mogla
biti doživljena drugačije doli kao zveckanje oružjem u
pripremi za konačni rat.
Slabo prikriveno upletanje istočnih Rimljana
manipulacijom njihovih barbarskih federata nije
ostavljalo mjesta sumnji u dugoročne planove
Carstva za rekonkvistom istočnog Balkana, ovaj put
u Dalmaciji. Istodobno je riječ o godinama u samo
predvečerje otvorenoga bizantsko-ostrogotskog rata
koji je izbio 535. godine (casus belli: uzurpacija
ostrogotskog prijestolja od strane spomenutog Vitigisa).
Stoga je i jače ustrojavanje gotskih istočnojadranskih
posjeda do kojega dolazi tih istih godina (već smo
upozorili na Suićevu interpretaciju područja pod
kompetencijom komesa insulae Curitanae et Celsinae)
po našem sudu logična posljedica tih događaja. Sprega
doprije razdruženih političkih entiteta na nekoliko
razina, kao pojava karakteristična za ostrogotsku
vladavinu Zapadnim Ilirikom, vrlo se plastično očituje
86 O tom ratu usp. Wozniak 1981, str. 376-379 i Gračanin 2006, str.
112-113, s iscrpno navedenom starijom literaturom.
183
2.11.2010. 10:02:19
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština

u crkvenom povezivanju Dalmacije i Savije, upadljivu

upravo u prisutnosti siscijskog prvosvećenika na oba
koncila u Saloni.87
Riječ je po svemu sudeći o odrazu, u crkvenoj
sferi, administrativne fuzije dviju pokrajina pod
jedinstvenim dužnosnikom s naslovom comes
Dalmatiae et Saviae, koja je provedena nešto ranije.
Kasnoantička kriza dekurija do tada je već u potpunosti
bila narušila normalno funkcioniranje gradskih općina,
prenoseći (što spontano, što po snazi zakonskih
sankcija) progresivno sve više civilnih kompetencija na
gradskog biskupa, transformirajući ga u predvodnika
gradske uprave. Ova je, pak, u ostrogotskoj državi
redovito stajala pod vojnom kontrolom, pa se slijedom
jednake logike nastojalo - kao u slučaju Dalmacije
i Savije - postići podudarnost crkvene i političke
geografije. U prethodno opisanim događajima vidimo
poticaj za osnaživanje sprege vojne i civilne uprave
nad odabranim područjima te za formiranje manje ili
više koncentričnih obrambenih pojaseva krajiškog
tipa, poput spomenutoga kvarnerskog, ali i onoga što
ga je na prostoru sjeverozapadno od Karinskog mora
za kasnije faze rata s velikom erudicijom, premda
pomalo ishitreno, pod pojmom “provincije Liburnije”
naslućivao J. Medini. Držimo kako se o takvim
teritorijima može raspravljati isključivo svodeći ih na
realniju mjeru, unutar manjih, samodostatnih i logički
branjivih jedinica, determiniranih geomorfološkim
zadatostima koje jedine i mogu osigurati uspješno
funkcioniranje takvih oblasti. Da je potez toka Krke
od Skradina do Knina (uključivo s Burnumom,
Varvarijom, Ostrovicom i dr.) imao sve preduvjete
takva razvoja te da je kao takav percipiran od rane
antike, nije potrebno posebno dokazivati. Uklopljenost
sveg ovog prostora u Skardonsku biskupiju po našem je
mišljenju bila presudan element u definiranju njegove
sudbine u crkvenom smislu 530.-533. godine.

87 Usp. Gračanin 2006, str. 109-110; 2008, str. 73-74. Na ovome

mjestu vrijedi istaknuti mogućnost da je drugi salonitanski
koncil mogao biti održan i u nekoj od godina nakon 533.,
sudeći po formuli post iterum atque iterum u annus consularis.
Odnosno mjesto iz Bulić - Bervaldi 1912, str. 53, ispravio je u
tom smislu Gunjača 1951, str. 240, bilj. 58: “Međutim i ta je
godina dvojbena prosto zato, što se ‘post’ upotrebljavao onda,
kad se nije znalo, koji su konzuli, pa se spominjali posljednji
poznati i po njima se ravnali kao posljednjom kronološkom
fiksnom točkom.” Načelno je moguće da je pod ostrogotskom
vojnom formacijom institucija skardonskog biskupa zadržana
i nakon njegova izuzimanja iz ustroja Metropolije iza 530.,
analogno situaciji na Kvarneru, no tom zaključku izravno
proturječi baratanje teritorijem biskupije pri utemeljenju novih
dijeceza na salonitanskim koncilima.

184

Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 184 2.11.2010. 10:02:19

 Ivan Basić Scardonitana palaeochristiana

SKRAĆENICE IZVORI I LITERATURA

ARR Anon. Rav.

Arheološki radovi i rasprave Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis
AV Geographica, ed. M. Pinder, G. Parthey,
Arheološki vestnik Berolini 1860.
Bull. dalm.
Bullettino di archeologia e storia dalmata Antoljak 1971-1972
HAM S. Antoljak, Značaj i važnost isprave kralja Krešimira
Hortus Artium Medievalium I. za hrvatsku povijest X. stoljeća, RFfZd, 10(4),
Izdanja HAD-a Zadar 1971-1972, 41-116
Izdanja Hrvatskog arheološkog društva
PP Babić 1984
Povijesni prilozi I. Babić, Prostor između Trogira i Splita, Trogir 1984.
PPUD
Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Babić 1996
RFfZd I. Babić, Dva međašna natpisa namjesnika Publija
Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru Kornelija Dolabele iz Trogirske zagore, ARR, XII,
SHP Zagreb 1996, 57-70
Starohrvatska prosvjeta
VAMZ Badurina 2006
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu A. Badurina, Hagiotopografija Hrvatske, CD-ROM,
VAHD Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006.
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku
VAPD Barada 1928
Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku M. Barada, Topografija Porfirogenitove Paganije,
ZČ SHP, s. II, 1-2, Split 1928, 37-54
Zgodovinski časopis
Barada 1937
M. Barada, Dr. fra Ante Jadrijević: Gdje se nalazio
Riditio<n>, biskupski grad sv. Aurelija? Nova revija,
Makarska 1936. god. XV. br. 3-4, 194-204, Croatia
Sacra, VII/13-14, Zagreb 1937, 124-128

Basić 2009
I. Basić, Ecclesia Scardonitana - stanje i problemi
istraživanja skardonske ranokršćanske crkve, u:
Studia Varvarina, vol. 1, ur. B. Kuntić-Makvić,
Zagreb 2009, 45-85

Basić 2009A
I. Basić, Pristupna razmatranja uz popise biskupâ
Zapadnoga Ilirika u aktima crkvenih koncila u Saloni
530. i 533. g., Tusculum, 2, Solin 2009, 59-70

Belošević 1965
J. Belošević, Pečatnik hrvatskog bana Pavla I.
Bribirskog iz Zadra, Diadora, III, Zadar 1965,
159-168

185

Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 185 2.11.2010. 10:02:19

 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Bratož 1986
R. Bratož, Razvoj organizacije zgodnjekrščanske
cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stoletja, ZČ,
XL/4, Ljubljana 1986, 363-395
Bratož 1990
R. Bratož, Vpliv oglejske cerkve na vzhodnoalpski in
predalpski prostor od 4. do 8. stoletja, ZČ, XLIV/3,
Ljubljana 1990, 331-362
Budak 1994
N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994.
Budak 1996
N. Budak, Pokrštenje Hrvata i neki problemi crkvene
organizacije, u: Starohrvatska spomenička baština.
Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža. Zbornik
radova znanstvenog skupa održanog 6-8. listopada
1992., ur. M. Jurković, T. Lukšić, Zagreb 1996,
127-136
Bulić - Bervaldi 1912
F. Bulić, J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa
uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od
razorenja Solina do polovice XI. v.), Bull. dalm.,
XXXV, Split 1912, prilog.
Cambi 2001
N. Cambi, Područje šibenske biskupije u
starokršćansko doba, u: Sedam stoljeća Šibenske
biskupije. Zbornik radova sa znanstvenog skupa
“Šibenska biskupija od 1298. do 1998.”, Šibenik, 22.
do 26. rujna 1998., Šibenik 2001, 9-21
Catani 2008
E. Catani, Arheološko-povijesne bilješke o castellum
Tariona u rimsko doba, VAPD, 101, Split 2008, 75-86
CD VII
Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, vol. VII, ur. T. Smičiklas, Zagreb 1909.
Chevalier 1995
P. Chevalier, Ecclesiae Dalmatiae. L’architecture
paleochrétienne de la province romaine de Dalmatie
(IVe-VIIe S.) en dehors de la capitale, Salona. Tome
1 - Catalogue, Rome-Split 1995.
186
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 186
Čače 1988
S. Čače, Colentum insula (Plinije, Nat. hist. 3, 140),
Diadora, X, Zadar 1988, 65-72
Čače 1989
S. Čače, Pogranične zajednice i jugoistočna zajednica
Liburnije u kasno predrimsko i u rimsko doba,
Diadora, XI, Zadar 1989, 59-91
Čače 1990
S. Čače, Blandona i susjedna središta. Prilog antičkoj
topografiji biogradskog područja, Biogradski zbornik,
1, Zadar 1990, 197-212
Čače 1993A
S. Čače, Civitates Dalmatiae u “Kozmografiji”
Anonima Ravenjanina, Diadora, XV, Zadar 1993,
347-439
Čače 1997
S. Čače, Promunturium Diomedis (Plin. Nat. hist.
3,141), RFfZd, 35(22), Zadar 1995-1996. [1997.],
21-44
Čače 2003
S. Čače, Aserija u antičkim pisanim izvorima: tekstovi
i komentari, Asseria, 1, Zadar 2003, 7-43
Čače 2003A
S. Čače, Tri priloga o kninskom području u antici, u:
Zbornik Stjepanu Antoljaku u čast, ur. J. Kolanović,
Zagreb 2003, 171-184
DAI
Constantinus Porphyrogenitus, De administrando
imperio / O upravljanju carstvom, prijevod i
komentari N. Tomašić, G. Moravcsik, R. J. H. Jenkins,
Zagreb, 2003.
Delehaye 1925
H. Delehaye, De Sancto Aurelio episcopo Riditionis,
u: Acta Sanctorum Novembris, IV, Bruxelles 1925,
128-142
2.11.2010. 10:02:19
 Ivan Basić
Delehaye 1931
H. Delehaye, Note sur une inscription chrétienne de
Milan. Aurelius civitatis Riditionis Episcopus (Rider
en Dalmatie), Bulletins de la Classe des Lettres et des
Sciences morales et politiques de l’Académie Royale
de Belgique, 5e sér., XV/7-9, Bruxelles 1929., 313-
320. Povodom pedesetgodišnjice jubileja “Vjesnika za
arheologiju i historiju dalmatinsku” 1878-1928, Split
1931, 49-55
Delonga 1984
V. Delonga, Prilog arheološkoj topografiji Mokrog
Polja kod Knina, SHP, s. III, 14, Split 1984, 259-283
Dodig - Škegro 2008
R. Dodig, A. Škegro, Akti crkvenih sabora održanih
530. i 533. u Saloni, PP, XXVII/35, Zagreb 2008, 9-23
Farlati 1753
D. Farlati, Illyrici sacri tomus secundus. Ecclesia
Salonitana, Venetiis MDCCLIII.
Farlati 1785
D. Farlati, Illyrici sacri tomus quintus. Ecclesia
Jadertina cum suffraganeis et ecclesia Zagrabiensis,
Venetiis MDCCLXXXV.
Farlati - Coleti 1800
D. Farlati, J. Coleti, Illyrici sacri tomus sextus.
Ecclesia Ragusina cum suffraganeis et Ecclesia
Rhiziniensis et Catharensis, Venetiis MDCCC.
Fisković 1954-1957
C. Fisković, Segetski spomenici, VAHD 56-59, Split
1954-1957. (Antidoron Michaeli Abramić II), 213-232
Glavičić 2007
M. Glavičić, O municipalitetu antičke Skardone, u:
Simpozij “Rijeka Krka i Nacionalni park Krka”,
Šibenik, 5.-8. listopada 2005. Prirodna i kulturna
baština, zaštita i održivi razvitak. Zbornik radova, ur.
D. Marguš, Šibenik 2007, 251-257
Goldstein 1992
I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992.
Goldstein 1995
I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995.
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 187
Scardonitana palaeochristiana
Gračanin 2006
H. Gračanin, Goti i Južna Panonija, Scrinia Slavonica,
6, Slavonski Brod 2006, 83-126
Gračanin 2008
H. Gračanin, Kršćanstvo i crkva u kontinentalnoj
Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku (VI.-XI. st.),
Crkvena kulturna dobra. Analecta, VI, Zagreb 2008,
70-84
Granić 1994
M. Granić, Jadranska politika Šubića Bribirskih,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru,
36, Zadar 1994, 35-68
Gunjača 1951
S. Gunjača, Historia Salonitana maior, Rad JAZU,
283, Zagreb 1951, 175-243
Gunjača 1973
S. Gunjača, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj
historiji. Knj. I. Izvori (Analiza i kritika), Zagreb 1973.
Gunjača 1976
Z. Gunjača, O kontinuitetu naseljavanja na području
Šibenika i najuže okolice, u: Šibenik-spomen zbornik o
900. obljetnici, ur. S. Grubišić, Šibenik 1976, 27-58
Gunjača et al. 2005
Z. Gunjača, N. Cambi, D. Maršić, I. Fadić, Z. Brusić,
A. Kurilić, Ž. Miletić, Srima - Prižba. Starokršćanske
dvojne crkve, Šibenik 2005.
Ilakovac 1971
B. Ilakovac, Vranska regija u rimsko doba, Radovi
Instituta JAZU u Zadru, XVIII, Zadar 1971, 75-136.
Ilakovac 1993-1994
B. Ilakovac, Ranokršćanski relikvijari kesenske
(Cissa) biskupije iz Novalje na otoku Pagu, VAMZ, s.
3, XXVI-XXVII, Zagreb 1993-1994, 47-65
Ivanišević 2008
M. Ivanišević, Otok hrvatskoga vladara, Tusculum, 1,
Solin 2008, 109-124
Jadrijević 1936
A. Jadrijević, Gdje se je nalazio Riditio(n), biskupski
grad sv. Aurelija?, Nova revija, XV/3-4, Makarska
1936, 194-204
187
2.11.2010. 10:02:19
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Jadrijević 1938
A. Jadrijević, Osvrt na kritiku veleč. Dra Miha Barade
u pitanju moje ubikacije grada Riditio(na), Nova
revija, XVII/4, Makarska 1938, 257-265
Jakšić 1995
N. Jakšić, Klesarska radionica iz vremena kneza
Branimira, SHP, s. III, 22, Split 1995, 141-151
Jakšić 1997
N. Jakšić, Zemunik: srednjovjekovni zadarski kaštel i
turska kasaba, Split 1997.
Jakšić 2000
N. Jakšić, Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi,
Split 2000.
Jakšić 2009
N. Jakšić, Il culto di San Pietro nella Dalmazia
paleocristiana e medievale, u: San Pietro e San Marco
- arte e iconografia in area Adriatica, ed. L. Caselli,
Roma 2009, 61-93
Jakšić 2009A
N. Jakšić, Varvarina praeromanica, u: Studia
Varvarina, vol. 1, ur. B. Kuntić-Makvić, Zagreb 2009,
11-41
Jurković 1992
M. Jurković, O arhitekturi hrvatske države 9. stoljeća,
Izdanja HAD-a, 15, Zagreb 1992, 65-73
Katić 1995
M. Katić, Ubikacija putne postaje Loranum i trasa
rimske ceste Tragurio-Lorano-Ad Pretorium, Diadora,
XVI-XVII, Zadar 1994-1995, 309-324
Клаић 1967
Н. Клаић, Хисториа Салонитана Маиор,
Београд 1967.
Klaić 1971
N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,
Zagreb 1971.
Klaić 1972
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine,
Zagreb 1972.
188
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 188
Klaić 1974
N. Klaić, Tobožnji Krešimirov “Priuilegium de
Durana”, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu,
XII-1, Beograd 1974. (Spomenica Georgija
Ostrogorskog), 207-226
Klaić 1979
N. Klaić, Način na koji je nastajalo djelo Historia
Salonitana Maior, VAHD, LXXII-LXXIII, Split 1979,
171-198
Klaić 1980
N. Klaić, Kako se Skradin oslobodio od podložništva
Bribiraca, PPUD, 22, Split 1980. (Fiskovićev zbornik
II), 30-40
Krnčević 2008
Ž. Krnčević, Ranokršćansko i starohrvatsko razdoblje,
u: Arheološki tragovi kultova i religija na šibenskom
području, ur. Ž. Krnčević, E. Podrug, Šibenik 2008,
91-127
Kuntić-Makvić 2003
B. Kuntić-Makvić, Područje rimskog Ilirika uoči
dolaska Hrvata, u: Povijest Hrvata. Knj. 1. Srednji
vijek, ur. F. Šanjek, Zagreb 2003, 5-38
Kuntić-Makvić - Šegvić 1988
B. Kuntić-Makvić, M. Šegvić, O razgraničenju
između Aserije i Alverije, ARR, XI, Zagreb 1988,
49-62
Maršić 1992-1993
D. Maršić, Prilog poznavanju limitacije agera
antičkog Zadra, RFfZd, 32(19), Zadar 1992-1993,
105-116
Matijević-Sokol 2002
M. Matijević-Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo:
rano doba hrvatske povijesti, Jastrebarsko 2002.
Medini 1980
J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora, IX,
Zadar 1980, 363-441
Migotti 1990
B. Migotti, Ranokršćanska topografija na području
između Krke i Cetine, Zagreb 1990.
2.11.2010. 10:02:19
 Ivan Basić
Migotti 1991
B. Migotti, Ranokršćanska topografija na području
između Zrmanje i Cetine, doktorska disertacija,
rukopis, Zagreb 1991.
Migotti 1992
B. Migotti, Ranokršćanska biskupija Scardona
(Skradin), Prilozi Instituta za arheologiju, 9, Zagreb
1992, 101-112
Migotti 1996
B. Migotti, Naslovnici ranokršćanskih crkava u
Dalmaciji, ARR, XII, Zagreb 1996, 189-247
Migotti 2008
B. Migotti, Tragovi starokršćanskih bazilika na
salonitanskom području izvan same Salone, u:
Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću
kršćanske povijesti. Zbornik Međunarodnoga
znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice
mučeništva sv. Dujma, Split, 14.-15. svibnja 2004.,
ur. J. Dukić, S. Kovačić, E. Višić-Ljubić, Split 2008,
351-416
Miletić 1991-1992
Ž. Miletić, Rimska cestovna mreža između Arauzone i
Tragurija, RFfZd, 31(18), Zadar 1991-1992, 63-88
Miletić 1992-1993
Ž. Miletić, Rimske ceste između Jadera, Burnuma i
Salone, RFfZd, 32(19), Zadar 1992-1993, 117-150
Miletić 1997
Ž. Miletić, Rimske ceste na Hilejskom poluotoku,
u: Povid. Zbornik radova o primoštenskom i
rogozničkom kraju, ur. I. Babić, J. Belamarić, M. A.
Friganović, Primošten-Šibenik 1997, 169-180
Miletić 2008
A. Miletić, Castellum Tariona, VAPD, 101,
Split 2008, 59-74.
Miletić 2009
A. Miletić, Saltus Tariotarum, Opuscula
archaeologica, 32, Zagreb 2008, 7-20
Muyldermans 1931
J. Muyldermans, Aurelius (Saint), évêque de
Ridition, u: Dictionnaire d’histoire et de géographie
écclésiastiques, V, Paris 1931, 743-744
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 189
Scardonitana palaeochristiana
Nedved 1990
B. Nedved, Biogradski kraj u rimsko doba, Biogradski
zbornik, 1, Zadar 1990, 213-246
Peričić 1990
E. Peričić, Biogradska biskupija, Biogradski zbornik,
1, Zadar 1990, 335-350
Pietri 1984
Ch. Pietri, La géographie de l’Illyricum ecclésiastique
et ses relations avec l’Église de Rome (Ve-VIe siècles),
u: Villes et peuplement dans l’Illyricum protobyzantin.
Actes du colloque organisé par l’École française de
Rome (Rome, 12-14 mai 1982), Rome 1984, 21-62
Prokopije, Bellum Gothicum
Procopius Caesariensis, Historiarum tetradis vol. II,
ed. G. Dindorf, Bonnae MDCCCXXXIII. [Corpus
scriptorum historiae Byzantinae, II]
Прозоров 2000
В. Б. Прозоров, Собор 530 г. в Салоне и проблема
достоверности документов, включенных в
“Большую Салонскую историю”, Вестник
Российского гуманитарного научного фонда, 3,
Москва 2000, 48-60
Rapanić 1996
Ž. Rapanić, Ecclesiae destructae...ut restaurentur
imploramus (Iz pisma Stjepana VI pape biskupu
Teodosiju 887. godine), u: Starohrvatska spomenička
baština. Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža.
Zbornik radova znanstvenog skupa održanog 6-8.
listopada 1992., ur. M. Jurković, T. Lukšić,
Zagreb 1996, 57-64
Rendić-Miočević 1989
D. Rendić-Miočević, Iliri i antički svijet, Split 1989.
Rendić-Miočević 1989A
D. Rendić-Miočević, Nuovi apporti all’ubicazione
della sede di Aurelius Civitatis Riditionis Episcopus
dell’iscrizione milanese CIL V 6183, u: Studi in
memoria di Giuseppe Bovini, vol. II, Ravenna 1989,
575-584
Sauser 1999
E. Sauser, Aurelius v. Riditio, u: Biographisch-
Bibliographisches Kirchenlexikon, Bd. XV, ed. F.-W.
Bautz, T. Bautz, Herzberg 1999, 46-48
189
2.11.2010. 10:02:19
 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Smiljanić 2003
F. Smiljanić, Neka zapažanja o teritoriju i organizaciji
Bribirske županije u srednjem vijeku, PP, 25,
Zagreb 2003, 7-35
Soldo 1991
J. A. Soldo, Skradin pod Venecijom, Radovi Zavoda
za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 33, Zadar 1991,
131-183
Starac 2000
A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji.
Društveno i pravno uređenje prema literarnoj,
natpisnoj i arheološkoj građi. II. Liburnija, Pula 2000.
SGS
Statut grada Skradina / Statuta civitatis Scardonae,
prev. i prir. A. Birin, Zagreb-Skradin 2002.
Steindorff 1995
L. Steindorff, Tumačenja riječi Dalmatia u
srednjovjekovnoj historiografiji. Istovremeno o saboru
na planities Dalmae, u: Etnogeneza Hrvata,
ur. N. Budak, Zagreb 1995, 148-158
Stipišić 1969
J. Stipišić, Tragom jedne bilješke Ivana Luciusa
o jednoj hrvatskoj vladarskoj ispravi, Zbornik
Historijskog instituta JAZU, 6, Zagreb 1969, 75-96
Strika 2007
Z. Strika, “Catalogus episcoporum ecclesiae
Nonensis” zadarskog kanonika Ivana A. Gurata,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru,
49, Zadar 2007, 59-150
Suić 1955
M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća, Radovi
Instituta JAZU u Zadru, II, Zadar 1955, 273-296
Suić 1960-1961
M. Suić, Municipium Varvariae, Diadora, II,
Zadar 1960-1961, 179-198
Suić 1968
M. Suić, Bribir (Varvaria) u antici, SHP, s. III, 10,
Split 1968, 217-234
190
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 190
Suić 1970
M. Suić, Liburnia Tarsaticensis, u: Adriatica
praehistorica et antiqua. Miscellanea Gregorio Novak
dicata, ur. V. Mirosavljević, D. Rendić-Miočević,
M. Suić, Zagreb 1970, 705-716
Suić 1981
M. Suić, Zadar u starom vijeku, Zadar 1981.
[Prošlost Zadra I]
Suić 1994-1995
M. Suić, Varvarina palaeochristiana, Diadora,
XVI-XVII, Zadar 1994-1995, 293-308
Suić 2003
M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu,
Zagreb, 2003.
Škegro 2007
A. Škegro, The Diocese of Ludrum (Ecclesia
Ludroensis), PP, XXVI/32, Zagreb 2007, 9-24
Škegro 2007A
A. Škegro, Tobožnja delminijska biskupija, Opuscula
archaeologica, 31, Zagreb 2007, 283-302
Škegro 2008
A. Škegro, Mukurska biskupija (Ecclesia
Muccuritana), PP, XXVII/34, Zagreb 2008, 9-26
Škegro 2009
A. Škegro, The Diocese of Epitaurum - Ecclesia
Epitauritana, Histria Antiqua, 18-2, Pula 2009.,
203-216
Turković 2010
T. Turković, Prikazi gradova na Peutingerovoj karti i
razvoj urbanog pejzaža na području Hrvatske između
antike i srednjega vijeka, doktorska disertacija,
rukopis, Zagreb 2010.
Uglešić 2002
A. Uglešić, Ranokršćanska arhitektura na području
današnje Zadarske nadbiskupije, Zadar 2002.
Uglešić 2006
A. Uglešić, Ranokršćanska arhitektura na području
današnje Šibenske biskupije, Drniš-Zadar 2006.
2.11.2010. 10:02:19
 Ivan Basić Scardonitana palaeochristiana

Vežić 2006
P. Vežić, Zadar na pragu kršćanstva. Arhitektura
ranoga kršćanstva u Zadru i na zadarskome području,
Zadar, 2005. [2006.]

Vučić 2005
J. Vučić, Ecclesia Naronitana / Prostor i granice,
VAPD, 98, Split 2005, 159-170

Wozniak 1981
F. E. Wozniak, East Rome, Ravenna and Western
Illyricum 454-536 A.D., Historia, 30/3, Stuttgart 1981,
351-382

Zaninović 1996
M. Zaninović, Od Helena do Hrvata, Zagreb 1996.

Zaninović 1996A
M. Zaninović, Rider između Salone i Scardone, ARR,
XII, Zagreb 1996, 307-323

Zekan 1993
M. Zekan, Pet natpisa kneza Branimira s posebnim
osvrtom na nalaz iz Otresa, Kačić, XXV, Split 1993,
405-420

Живковић 2004
Т. Живковић, О такозvanoм сабору на Дубањском
пољу, Зборник за историју Восне и Херцегобине, 4,
Београд 2004, 45-66

191

Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 191 2.11.2010. 10:02:20

 Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno - arheološka baština
Scardonitana palaeochristiana
Key words: Dalmatia, Liburnia, Scardona (Skradin), Late Antiquity, ecclesiastical organization
So far, insufficient scientific attention has been
paid to the problem of the Late Antique ecclesiastical
organization in the border area of north and central
Dalmatia. The author has recently turned his attention
to the above-mentioned problem in two of his papers.
The arguments are supplemented here by new findings
for which he is convinced that they will strengthen and
additionally contextualize the image that was earlier
presented. He initially summarizes his previous points
of view on the dissolution of the diocese of Scardona
in the 6th century, which was conditioned by different
and not necessarily related factors: the reorganization
of the metropolitan ecclesiastical organization, the
need to form, i.e. to reaffirm the military area on
Pokrčje and finally the requests of the Zadar bishop
(episcopus Jadartine ecclesie) on the redistribution of
the territory belonging to various dioceses in south
Liburnia. He warns that the credibility of the Acts
of the metropolitan synod, signed by the Bishop of
Scardona and integrated in the Historia Salonitana
Maior, is one of the rare levels of the problem on which
the opinions of major opponents about this composite
record were identical. This perspective is substantiated
by the author’s observation that the same phraseology
appears in contemporary and reliable sources of church
provenience, pleading for authenticity of the Acts.
In the attempt to precisely determine the borders of
the early Christian diocese of Scardona, and after a
thorough analysis of natural-geographical determinants
and other historical-topographical data, the author
concludes that it spread from the central part of the
192
Zbornik_Stjepan_Gunjaca.indd 192
Vransko Lake to Ervenik in the West along a curvy
borderline. From Ervenik to the spring of the river Krka,
they were located within the Mokro Polje. The eastern
border ran from Knin to the eastern slope of Promina,
further from Čikola up to Žitnić towards Žitnić-Unešić-
Prgomet, whereas the southern border was determined
by the direction of the road Praetorium Magnum-
Praetorium Caesaris, i.e. Ljubitovica-Grebaštica. The
maritime borderline must have encompassed all islands
from Murter to Zlarin. He eliminates the possibility of
an ecclesiastical continuity between the Late Antique
Scardona and the medieval Skradin diocese due to the
fact that the analysis of written sources shows that the
diocese of Biograd, respectively the Skradin-Biograd
diocese, as an assumed link of institutionalized and
territorial continuity between the early medieval and
the late medieval diocese is historically unsustainable.
By studying the cult of St. Daniel in the early Christian
Rider and in late medieval Skradin, the author reflects
on the continuity of the cult from the early Christian
period, a reflex on transmitting the worship of Daniel
from Rider into Scardona in the 5th century. He
additionally contextualizes it by drawing the attention
to the reliquaries of St. Daniel, which were donated
to the church of Zadar by the lord of Skradin, Pavao
Šubić Bribirski, in the beginning of the 14th century.
In the conclusion, the author stresses the possibility of
a connection between the dissolution of the Scardona
diocese in the 6th century and the Second Sirmia War,
due to which Pokrčje probably was turned into a
military border region.
2.11.2010. 10:02:20