prof. dr. sc. Stanislav Marijanovid, professor emeritus prof. dr. sc.

Jasna Horvat Sveuilite Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku

Zlatorezni kd ljepote u hrvatskoj tradiciji glagoljake kulture

Saetak Glagoljaka kultura umnogome odreuje hrvatsku kulturnu tradiciju, ini temelje njezina identiteta, a u novo doba pojaanog i ubrzanog globaliziranja postaje uporinom tokom ouvanja dugostoljetne opstojnosti. Njezino bogato intelektualno i duhovno nasljee mogude je izuavati uporabom razliitih metodologija i angairanjem raznovrsnih znanstvenih disciplina. U ovome radu autori de se usmjeriti na zlatorezni kd glagoljake kulture prisutan u razliitim variranjima njezinih izraajnih sredstava: poevi od likovnih odlika grafema, preko historiografsko-literarnih zapisa, pa sve do izgradnje sakralnih objekata. U promiljanjima zlatnoga reza drat de se definicije (Pejakovid 2000, 17) po kojoj je zlatni rez geometrijska proporcija ili razmjer koji zadanu duinu dijeli tako da se njen manji odsjeak odnosi prema vedem kao to se ovaj vedi odnosi prema cijeloj duini. U zakljuku se potvruje uvodno izreena pretpostavka kako je ljepota inila bitnu sastavnicu glagoljake kulture, odnosno, izraajnosti u kojoj se kanonska naela proporcija provedenih u formatu potuju do vrhunca obzirnosti (Pejakovid 2000, 125). Time de potvrditi i oitost zlatoreznog egzistiranja u hrvatskom srednjovjekovlju, dobu koje je prethodilo renesansi i njezinu oivljenom zanimanju za antike tendencije stvaranja po zlatnome kdu. Kljune rijei: zlatni rez, ljepota, hrvatska tradicija, glagoljaka kultura, grafem, tipogram, knjiga, Badanska ploa, Spovid opdena, sakralni objekt

Uvod Zlatni rez definirali su mnogi, a po Albertu van der Schootu (Artman 2006, 46) prvotno prikazivanje zlatnoga reza povezano je upravo s proporcijama u umjetnosti to dokumentira davnom predajom po kojoj je Pitagorino otkride brojanih odnosa izmeu konsonantskih intervala i omjera racionalnih brojeva ak prva poznata estetska spoznaja koja je ikada formulirana. Isti autor poziva se nadalje na antike rasprave o zlatnom rezu i nadasve pohvalni citat (zlatnog reza) preuzet iz Euklidovih Elemenata - onodobnog neizostavnog matematikog prirunika: 5. Njegovo divno svojstvo: Zbroj kvadrata manjeg dijela i kvadrata cjeline jednak je trostrukom kvadratu vedeg dijela. (Euklid, Elementi, XIII, 4) Po isteku antike i njezinih rasprava vezanih uz Euklida, odnosno, za postavke po kojima ljepota (ne)moe biti odreena proporcijama zlatnoga reza, zapoinje dugo razdoblje utnje o ovoj temi. utnja traje sve do pojave Fibonaccija (Leonardo od Pize, 1175 1240) ije spoznaje donose pravi 1

preokret u matematici, odnosno, dva stoljeda poslije Fibonaccija, djelom fra Luce Paciolija (14451517) koji u svom rukopisu Boanske proporcije (1498, tiskan 1509) pohvalno izlae svojstva zlatnoga reza. Polazna pretpostavka ovoga rada predmnijeva ljepotu bitnom sastavnicom glagoljake kulture. Tonije, ljepota de se tretirati nainom umjetnike izraajnosti u kojoj se kanonska naela proporcija provedenih u formatu potuju do vrhunca obzirnosti (Pejakovid 2000, 125). Autori de navoenjem primjera propitivati prisutnost zlatnoga reza (formata ljepote) u pisanim i likovnim sastavnicama glagoljake kulture od njezinih prvih dana sve do dana zrele renesanse u kojoj oivljava zanimanje umjetnika za ostvaraje normirane zlatnim kanonom. Time de ukazati na upudenost autora hrvatskog glagoljakog kruga u antike doktrine harmonine kompozicije (pisanih dokumenata, pojedinih grafema, sakralnih objekata). Pisani dokumenti (primjer: Baanska ploa) Ne ulazedi u dublju raspravu o tomu to su pisani dokumenti, a meu njima Badanska ploa, odreenje temeljnih odrednica Badanske ploe1 preuzeto je s mrenih stranica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-bascanskaploca.html, pregledano dana 1. lipnja 2011.) Badanska ploa jedan je od najvrjednijih spomenika rane hrvatske pismenosti, datira se u doba oko 1100. godine. Izvorno je bila natpis na pregradnoj ploi (pluteus) pregrade to je dijelila redovniki kor od crkvene lae u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru (Baka draga na otoku Krku). Od 1934. smjetena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Izvor: (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-bascanska-ploca.html, pregledano dana 1. lipnja 2011.)

Tekst Badanske ploe sadri: 1. invokaciju 2. zapis opata Drihe pisan u prvome licu, koji biljei da je hrvatski kralj Zvonimir "v dni svoje" darovao svetoj Luciji zemlju ("ledinu"), te nabraja svjedoke darovanja 3. formulu minacije protiv onih koji bi zanijekali darovanje 4. obvezu da redovnici Sv. Lucije mole za darovatelja (i svjedoke)
1

Badanska je ploa kameni spomenik (isklesan bijeli vapnenac) visok 99,5 cm, irok 199 cm, debeo od 7.59 cm i teak oko 800 kg. Izvorno je ploa bila lijevi plutej (pregradna ploa) na kamenoj crkvenoj pregradi (septum, canceli). Ta je pregrada prostorno dijelila kor pred oltarom, odreen za redovnike, od crkvene lae odreene za vjernike. Oblikom i proporcijama ploa odgovara plutejima predromanikoga i romanikoga razdoblja na hrvatskom obalnom pojasu (Istra, otoci, Dalmacija). Ornamentalni motiv lozice to tee du istaknute bordure gornjim rubom ploe javlja se u jednakoj stilizaciji na ukraenim dijelovima crkvene arhitekture na hrvatskoj obali u kasnom 11. i u 12. stoljedu.

5. zapis opata Dobrovita, takoer pisan u prvome licu, koji biljei da je taj opat s devetero svoje samostanske brade (redovnika) sagradio tu crkvu, pa tu gradnju personalno datira vremenom kneza Kosmata, koji je vladao cijelom Krajinom. 6. zapis u kojem se navodi da su u to vrijeme "Mikula v Otocu" i "Sveta Lucija" bili ujedinjeni. Iz sadraja se moe zakljuiti da je tekst sastavljen od dijelova koji nisu svi nastali u istom vremenskom razdoblju, nego u rasponu upravljanja barem dvaju opata, Drihe i Dobrovita. Nije zamislivo postupno klesanje tih sastavnih dijelova teksta u dovren i postavljen plutej septuma. Stoga B. Fuid pretpostavlja postojanje samostanskoga kartulara koji je posluio kao sadrajni predloak sastavljau Badanske ploe.

Premda se ne poznaje tono doba nastanka Badanske ploe, neprijeporno je njezino vezivanje za razdobolje srednjega vijeka, odnosno, za kasno 11. i poetak 12. stoljeda. U svakom sluaju, Badanska ploa nastaje prije Fibonaccijeva objavljivanja znamenita rukopisa Liber abaci (1220). Fibonaccijevim djelom u Europu si pristigli arapski brojevi i pojam nule, te je ujedno oivio interes za antiki fenomen zlatnoga reza, koji je, kako de pokazati likovna i knjievna analiza Badanske ploe, ved postojao kao imperativ u realizaciji umjetnikih djela hrvatskoga srednjovjekovlja.

Tekst Baanske ploe kao likovno djelo Kako je uvodno nagovijeteno, Badanska ploa intrigira svojim oblikom i kao likovno djelo. Vrijednu analizu likovnosti Badanske ploe donio je Pejakovid (2000, 114) pokazavi kako se u Badanskoj ploi jasno razabire dubl ili udvostrueni kvadrat.

Izvor: Pejakovid 2000, 114.

Pejakovid navodi kako je u dvokvadratu konstrukcija zlatnoga reza inherentna. Njome se uspostavlja odnos manje i vede stranice putem dijagonale. Manja stranica, vertikala Badanske ploe prebaci se 3

na njenu dijagonalu, a potom se vedi ostatak dijagonale spusti na bazu ploe. Time je veda duina ploe podijeljena po zlatnom rezu. Minor ove podjele potom prebacujemo na vertikalu ploe. Tako se ploa podjeljuje na dva dijela: na uski pojas koji je naskoen i u koji je uklesana jedanaesterolana dekorativna vitica. Pod njom je polje s uklesanim tekstom. Prevede li se ova podjela u numerike odnose, tada je friz dvije tredine stope, a visina ispisanog polja sedam tredina stope. (Pejakovid 2000, 113-114) Promatrajudi likovnost Badanske ploe, bjelodano je kako se u njezinu zlatoreznom konceptu pronalaze elementi Fibonaccijeva niza2 u kojemu omjeri susjednih lanova ostvaruju broj fi (poznat kao broj ljepote). Ploa je visoka tri, a iroka dvije stope. Dijelimo li stope na tredine, tada je u duini ploe 18/3, a u visini pisanoga polja 7/3. Brojevi sedam, jedanaest i osamnaest su lanovi zlatnog niza brojeva. Pisano polje na Badanskoj ploi je lik stranica 7/18 to je format 1:; sastavljeno je od zlatnog pravokutnika kojemu je na manju stranicu dodan jedan kvadrat. (Pejakovid 2000, 114)

Izvor: Pejakovid 2000, 115.

Tekst Baanske ploe kao knjievno djelo Dvadeseto stoljede ponudilo je interpretacije Badanske ploe kao knjievnog djela. U tom smislu izdvajaju se radovi Hercigonje i Stamada. Hercigonja tako navodi kako se "ova proza otkriva kao osebujna ritmika struktura zasnovana na razliitoj dispoziciji lanaka: susljednosti i alterniranju specifinih prozodijskih konstrukcija, sekvenci komponiranih od lanaka s istim ili razliitim brojem jedinica." (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-bascanska-ploca.html, pregledano dana 1. lipnja 2011.) Stamad (2011, 6) navodi kako je Badanska ploa svojim kompozicijskim svojstvima tipina isprava u knjievnogenolokom smislu, te da je pisana prema
2

Leonardo iz Pize (1175 1240) poznat je po nazivu Fibonacci (odnosno, sin Bonaccijev). U svojoj slavnoj knjizi Liber abaci iz 1220. godine. Fibonaccijev niz je niz brojeva koji poinje brojevima 0 i 1, a svaki sljededi broj u nizu dobiva se zbrajanjem prethodna dva (0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, ...). Omjeri brojeva Fibonaccijeva niza (od njegova devetog lana) tvore zlatni broj, tj. broj ljepote fi (1,618).

razvidnim pravilima artis dictandi 3 rasprostranjene diljem srednjovjekovnog (postkarolinkog) latiniteta. Stamad, izmeu ostalog, uoava razliku izmeu Drihove i Dobrovitove poruke unutar 13 (12, 1) redaka cjelovitog zapisa. Ta je razlika vievrsna, i dokaz je, usvojeno je to stajalite, 4 dijakronijskog reza u izvornom kartularu. Meutim, aktualizirana je dispozicija, s dodatnim nakanom, oito promiljena i u samom sinkronom klesarskom umijedu. Dok naime prva poruka, (prirodno!) skradena za invokaciju, obuhvada 7,6 redaka teksta (poam od az, zadnje rijei prvoga retka), dotle se druga, Dobrovitova, protee kroz tono 4,5 retka: poinje u sredini petog retka odozdol. Razmjer je dakle sljededi: 12,1 (cjelina darovnog i gradbenog teksta) : 7,6 (Drihin zapis) : 4,5 (Dobrovitov zapis), a to je odnos veliina koji je gotovo identian ba razmjerju zlatnoga reza: idealna se sectio aurea prikazuje kao razmjer 13 : 8 : 5, to je brojano izraen zahtjev da se cjelina odnosi prema vedem dijelu kao vedi prema manjem. itav je dakle diskurz Ploe, upravo njezinih 13 redaka kojima se protee jezina struktura, organiziran prema znamenitom antikom plastikom i arhitektonskom naputku! Klesar, jamano prije njega i notar (Dobrovit?), skladno su dozirali grafike znakove dviju sukladnih no sadrajem razliitih poruka potomstvu. Sravnili su ih i dali im odreenu dimenziju prvenstveno estetikog znaaja! (Stamad 2011, 7). U potvrdu vanosti zlatnog razmjera uoenog u strukturi teksta Badanske ploe, dobro je podsjetiti na Pejakovida (2000, 130) koji za zlatni pravokutnik kae kako je to pravokutnik 5 x 8 ili 8 x 13, nastao koritenjem zlatne podjele koja vlada makrokozmom i mikrokozmom.

Grafem, tipogram i knjiga (primjer: Spovidi opene Blaa Baromia) Razmiljanje o makrokozmosu i mikrokozmosu dovodi do pitanja o tome moe li se format ljepote odraavati u jednom jedinom slovu, tipogramu ili ak cijeloj knjizi kao dovrenom ti skarskom proizvodu. Na likovne zakonitosti glagoljskih tiskanih slova i knjige upozorava kroz cijeli niz svojih radova Frane Paro, a njegov doprinos saeto iznosi Pejakovid (2000, 115). Likovnim zakonitostima glagoljskih tiskanih slova i knjige veoma se uspjeno bavio moderni hrvatski grafiar prof. Frane Paro (Typographia glagolitica, MH, 1997). Iz te lijepe knjige uzimam jeda n slovni znak koji je Paro retuirao, slovo U, koje pokazuje kompoziciju u zlatnom foliju provedenu vrlo dosljedno.

Autor u nastavku obrazlae kako je rije o umijedu sastavljanja isprava koje se u notarskim kolama u Italiji XI. i XII. st. prouavalo kao posebna disciplina. Ars dictandi, navodi Stamad, oponaala je stare modele (formule) isprava, njegujudi pritom i stil i ritam reenice. Bila je to zapravo osobita primjena srednjovjekovne retorike: dispositio i elocutio jednoznane i bezupitne invencije. Iz mnotva onodobnih prirunika (a vjerojatno je i u nas najrabljeniji bio onaj Aberikov iz XI. st. s mjestom nastanka u benediktinskom Montecessainu), mogu se izluiti i drugi, sadrajno sukladni nazivi, npr. ars dictamini, ars notaria. 4 Usp. F. Fuid, op. cit., passim.

Izvor: Pejakovid 2000, 115.

Osim zlatorezne kompozicije sadrane u slovu U (kao i u ostalim slovima, uostalom), upudenost u auronski format oituje se i u tipogramu Blaa Baromida prvom tipografskom znaku u povijesti hrvatskoga tiskarstva, rezanom u drvu (dimenzija 22/37 mm). Tipogram Blaa Baromida otisnut je samo na jednom primjerku zavrnoga lista iznad kolofona Spovidi opdene, otisnute 1496. u Senju, kako nas Paro obavjetava na poetku svoje rasprave Kutnici i estar Blaa Baromida... Tipogram je visok kolika je razlika zlatnih podjela na duoj stranici knjiice. Donji dio teksta smjeten je pod kvadrat od stranice. Bjelina izmeu gornjeg i donjeg sloga je udvostruen sikston. Razabiremo s koliko je panje i dosljednosti odrano naelo triangulacije pri rasporedu i formiranju veliine elemenata. Tipogram je za svoju visinu, kako smo napomenuli, dobio duinu 1/2 iz visine knjine stranice. Uzmemo li da je priblini razlomak za vrijednost 1: 3 = 4 : 7, tada je lagano numeriki i geometrijski dekomponirati Baromidev tipogram... Nedvojbena je provedba zlatne podjele i u pravokutniku znaka. Toka nad kutnicima u krugu zlatna je podjela visine znaka. (Pejakovid 2000, 115-17)

Izvor: Pejakovid 2000, 116-117.

Kako svjedoe prethodne sheme, ali i rijei samoga Frane Pare (2008, 159), Baromid je zlatorezni kd ljepote ugraivao ne samo dosljedno, nego i vrlo svjesno. Ono to je dosadanja analiza dokumentirala jest auronski pristup Blaa Baromida ugraen u svim dimenzijama djela Spovidi opene iz 1496. godine: od grafemske, tipogramske, sve do one konane tipografske, koja objedinjuje oblije, ali i gnoseoloku poruku koju odailje svojom ljepotom.

Sakralni objekt (crkva Sv. Martina u Prigradi pokraj Novigrada, i plutej oltarne pregrade iz 9. stoljea Arheoloki muzej u Zadru) Ne traedi novih primjera, pozor de se usmjeriti na primjere srednjovjekovne sakralne arhitekture koje u svojemu djelu Zlatni rez navodi Pejakovid (2000). Meu prvima, istie tlocrt crkve Sv. Martina u Pridragi pokraj Novigrada u irem zaleu Zadra, i datiran u VI. stoljede. To je zdanje u svom tlocrtu i elevaciji promiljen estetiki zahvat i s posve jasnim proporcijskim programom. Njegova je laa i trolisno svetite zatvoreno u idealnu zlatnu paetvorinu. Ta je paetvorina vrlo duhovito generirana. Laa je dvokvadrat na ijoj su duoj stranici odreeni odsjeci zlatne podjele, koji su iskoriteni za dimenzioniranje trolisnog svetita tako da formiraju zlatnu paetvorinu. Minor dvokvadrata uzet je za promjer konstruktivnih krunica apside, a maior za njihovu vezu s laom. Na taj je nain odreeno sredite glavne apside, odnosno mjesto oltara u njoj u koji je poloen latinski kri, ije se stranice sastoje od odnosa zlatne podjele, pa je time postignuta velika simbolina vrijednost proporcijskog zahvata. Reciprona zlatna paetvorina slui za upis svetita, ali tako da je dvokvadrat lae uvuen do njegovih dijagonala, gdje su opet sredita bonih apsida. Crte dovoljno sam pokazuje ove jednostavne, lijepe i simboline veze u tlocrtu. Elevacija crkve pokazuje takoer ozraje zlatnog reza. Rije je pritom o formatu 1: 5. Malene dijagonale sredinjeg kvadrata poloene su na horizontalu, pa su time nastala dva zlatna pravokutnika koji se preklapaju za polovicu kvadrata. Duljina crkve do sredinje apside odreena je podjelom recipronoga zlatnog pravokutnika. Veliine i drugih elemenata presjeka crkve komodulirane su na isti nain. Dolaskom Hrvata u svoju novu postojbinu, njihovim pokrtavanjem, sva de ta iskustva biti prenesena u oblikovanje raznovrsnih tipova sakralnih graevina hrvatske predromanike. Pritom de odluujudu ulogu imati svedenici i redovnici Sv. Benedikta. Zlatni rez de produljiti svoje trajanje kroz nove oblike crkvenih zgrada, njihova bogatog pleternog namjetaja, a osobito de se iskazati u samostanskim skriptorijima i produkciji srednjovjekovne rukopisne knjige. (Pejakovid 2000, 118)

Izvor: Pejakovid 2000, 119.

Iako bi se mogli navoditi brojni primjeri, za potrebe ovoga rada navest de se jo jedan Plutej oltarne pregrade iz 9. stoljeda koji se trenutano uva u Arheolokom muzeju u Zadru (Paro 2009, 233)

Izvor: Paro 2009, 232.

Izmeu ostalih analiza, Paro navodi kako se ved prvim pogledom na sliku pletera uoava kako manji i vedi krug ine cjelinu, prsten kruni vijenac koji je definiran vanjskim obodom vedeg i unutarnjim obodom manjeg kruga. Obod, odnosno promjer unutarnje krunice krunog vora, neto je vedi od, inae neizbjene, dijagonske korijenske mjere koju nude toke presjeka krunice i dijagonala temeljnog kvadrata. Pretpostavljamo dva moguda razloga za ovu majstorovu konstrukcijsku neprincipijelnost, za odstupanje od geometrijske tonosti. Jedan bi razlog mogao biti: stvaranje vie prostora crteu vornog prepleta unutar manjeg kruga; drugi bi bio: prilagoavanje veliine krunog vijenca, kako bi se irinu jedne od dviju traka pribliilo veliini koja de stranicu temeljnog kvadrata razmjeriti trideset i tri puta brojem Kristovih godina ivota na Zemlji. Paljivim usporedbama nalazimo da irine traka u pleteru pomalo variraju, pa ih se moe izmjeriti kao 1/32, ali i kao 1/34 ukupne irine pletera dvije dominantne dijagonale angularne vrpce (iz pragmatskih ili geometrijskih razloga?) nisu dijagonale temeljnog kvadrata. Izlazedi iz vedih krugova, ne upiru se u kutove temeljnog kvadrata, ved u kutove pravokutnika koji nastaje kad se kvadratno polje smanji za irinu 8

krunog vijenca pleternih rozeta. U ovom sluaju to je priblino 1/10 x 2, odnosno 1/5 stranice temeljnog kvadrata. Moramo upozoriti da govorimo o njihovoj idealnoj, nacrtnoj vrijednosti. Da majstoru pluteja ta mjera ima neko stvarno znaenje, potvruju nam toke u kojima vrhovi krila dviju grlica dodiruju gornji okvir pletera. Duina (s vrhom ljiljana u njenoj sredini) koju oznaavaju vrhovi krila ustvari je mjera stranice kvadrata koji opasuje etiri manje krunice krunog vijenca. Diskretno i poetski, majstor nas s tom mjerom upozorava na stranicu manjeg kvadrata, na mjeru 4/5 stranice temeljnog kvadrata. Ovaj omjer 4 : 5 racionalni je izraz za iracionalnu dvostruku zlatnu paetvorinu za format biauron. Dakle, ukrtene dvije dominantne dijagonale markeri su zlatne paetvorine, ali, ne moemo ne primijetiti, istodobno su i slovo X inicijal Kristova imena. Imamo, dakle, Kristov inicijal u zlatnoj paetvorini potvrenoj krilima grlica koje kljunovima ljube ljiljan simbol svjetla i istode... (Paro 2009, 241) Ovim primjerom potvren je zlatorezni pristup sakralnim izriajima, u ovom sluaju, vizualnog oblikovanja. Naini na koje auroni konstruiraju vizualni tekst, njihova variranja u prostoru i suznaju s ostalim elementima kompozicije, ostavljaju prostor novim tumaenjima, ali i potvruju temeljnu hipotezu ovoga rada prisutnost kda ljepote u srednjovjekovnoj umjetnosti (i) glagoljake kulture.

Zakljuak Promiljajudi i ilustrirajudi prisutnost zlatoreznog kda ljepote u srednjovjekovnoj umjetnosti glagoljake kulture, autori su nastojali iznadi potvrdu uvodno izreene pretpostavke kako je ljepota inila bitnu sastavnicu glagoljake kulture, odnosno, potvrditi prisutnost srednjovjekovne izraajnosti u kojoj se kanonska naela proporcija provedenih u formatu potuju do vrhunca obzirnosti (Pejakovid 2000, 125). Prilazedi primjerima Badanske ploe kao likovnog, odnosno, knjievnog djela; djela Spovidi opdene Blaa Baromida s osobitim osvrtom na njegov pristup grafemu, tipogramu i konanom tipografu cijele knjige, te dvama primjerima iz sakralne arhitekture (crkvi Sv. Martina u Prigradi pokraj Novigrada, i pluteju oltarne pregrade iz 9. stoljeda Arheoloki muzej u Zadru), autori su zakljuili kako su svi navedeni izriajni oblici izgraeni na zlatoreznom kanonu ljepote. Kako su navedena djela vezana za (pred)glagoljaku kulturu hrvatske tradicije, usuuju se zakljuiti da je ista izrasla na temeljima i postulatima navedenog kanona. Drugim rijeima, time potvruju jasno i egzaktno definiran kanon ljepote hrvatskog srednjovjekovlja, doba koje je prethodilo renesansi i njezinu oivljenu zanimanju za antike tendencije stvaranja po zlatnome kdu. Navedeni zakljuak vodi novim promiljanjima koja bi dovela do odgovora je li kanon zlatnog reza sustavno nasljeivan, ali i mogudnosti eventualnog dekodiranja njegovih simbolikih poruka koje su evidentno ugraivane u oblija slova-tipogramateksta/tipografa-sakralne graevine. Literatura 1. Artman, Bruno. 2006. Povijest zlatnog reza prema Albert van der Schoot. Osjeki matematiki list 6: 45-58. 2. Fuid, Branko. 1982. Badanska ploa. Historijat istraivanja, u knjizi Glagoljski natpisi. Zagreb: JAZU, 44-60. 3. Nazor, Anica. 2008. Ja slovo znajudi govorim - Knjiga o hrvatskoj glagoljici. Zagreb: Erasmus. 9

4. Paro, Frane. 2010. Glagoljska poetnica. Zagreb: Kajkavsko spravie. 5. Paro, Frane. 2008. etiri glasnika radosne vijesti Konstantina Filozofa. Slovo 56-57 (2006./07.): 421-438 6. Paro, Frane. 2008. Tipografsko znanje Blaa Baromida. Senj zb. 35: 147-160. 7. Paro, Frane. 2009. Raspletanje pletera. Kolo 5-6: 231-244. 8. Pejakovid, Mladen. 2000. Zlatni rez. Zagreb: Art studio Azinovid. 9. Stamad, Ante. 2011. Baanska ploa kao knjievno djelo. Zagreb: Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu, posebna izdanja.

Mreni izvori Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Badanska ploa, http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-bascanskaploca.html (pregledano dana 1. lipnja 2011.)

Golden Ratio Inscribed Code of Beauty in Croatian Tradition of Glagolitic Culture

Abstract

The Glagolitic culture is instrumental in defining the Croatian cultural heritage, whose identity is rooted in this very culture. In the modern age of intensified and accelerating globalisation, the Glagolitic culture has become the pivotal point of preserving this centuries-old heritage.

This rich intellectual and spiritual heritage can be explored by using varied methodologies and by applying a range of scientific disciplines. This paper will focus on the gold-inscribed code of the Glagolitic culture, which is present in its different expressive means, from artistic features of graphemes, historiographic-literary works, to construction of sacral buildings.

When considering the golden inscription, we will follow the definition (Pejakovid 2000, 17) which states that the golden inscription is "the geometric proportion or scale that divides a given length in such a way that any smaller segment is related to the larger one as this larger segment is related to the whole length".

The introductory assumption that beauty was a crucial component of the Glagolitic culture is confirmed in the conclusion, i.e. beauty was part of expressiveness in which "canonical principles of proportion, executed in a certain format, are meticulously observed" (Pejakovid 2000, 125). This will

10

confirm the manifestness of golden inscription in Croatian Middle Ages, the age before the advent of Renaissance and its renewed interest in antique tendencies of creation according to the golden code.

Keywords: golden inscription, beauty, Croatian tradition, Glagolitic culture, grapheme, typogram, book, The Baka Tablet, Spovid opdena, sacral building

11