Korekcija greaka u materinskom i stranom jeziku

Vesna Mildner Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska UVOD Tijekom povijesti pouavanja stranih jezika pravilan izgovor je dobivao i gubio na vanosti u razliitoj mjeri. Da se mora nauiti sintaksa i morfologija ("gramatika") uenicima je prihvatljivo. Svima je prihvatljivo da je semantika ("vokabular") dvaju jezika razliita, dapae njoj laici pridaju najveu vanost jer intuitivno osjeaju da se komunicira znaenjem, pa se nerijetko uenje stranog jezika poistovjeuje s uenjem rijei napamet. Meutim, pravilnost izgovora zanemaruje se iz vie razloga: (a) budui da je svladavanje dobrog izgovora jedan od najteih segmenata u uenju stranog jezika i prihvaanje linije manjeg otpora sigurno pridonosi njegovu zanemarivanju kako od strane uenika tako i od strane nastavnika, pogotovo, ako treba savladati glasove koji se artikulacijom vrlo razlikuju od onih u materinskom, (grleni, klikovi, implozivni i sl.); (b) uenici esto osjeaju da je komunikacija mogua i unato loem izgovoru; (c) ne manje vana je injenica da mnogi nastavnici nisu nikada savreno ovladali izgovorom jezika koji pouavaju, pa ne prepoznaju lo izgovor ili ga ne znaju ispraviti. Svi su ti faktori razlog niskoj motivaciji za fonetsku korekciju. Pod pojmom korekcija izgovora u materinskom jeziku podrazumijeva se uglavnom uenje drugoga govora - standardnog ili nekog dijalekta - ili ispravljanje manjih nepravilnosti izgovora (primjerice umekan izgovor glasova // ili //, nerazlikovanje glasova // i //), ali NE rjeavanje govornih mana (rotacizam, sigmatizam i sl.), ime se bavi posebna struka, naime logopedija. Oito je da e se takvoj korekciji podvri osobe kojima je javni govor dio zanimanja: glumci, spikeri, politiari, nastavnici, itd. Uenje izgovora u stranom jeziku i savladavanju neke druge varijante materinskog govora temelje se na istim osnovnim naelima.

Mildner, V.

METODE KOREKCIJE IZGOVORA Kad se jednom osvijesti vanost dobra izgovora pitanje je koja e se metoda korekcije primijeniti. Jedna od najranijih metoda bila je tzv. artikulacijska metoda. Ona se temelji na opisima poloaja artikulatora prilikom izgovora pojedinih glasova. Jedina je njezina prednost da ne zahtijeva nikakvih tehnikih pomagala. Meutim, toliko je mana da je bolje ne primjenjivati je. Osvjeivanje pokreta artikulatora mukotrpan je i frustrirajui postupak za uenika, tim vie to je neke artikulacijske znaajke gotovo nemogue kontrolirati tijekom proizvodnje govora. Ueniku se odvraa panja od sluanja koje bi trebalo biti prvi korak u uenju dobrog izgovora, inae visok stupanj koartikuliranosti (tj. pripreme za sljedei glas i postupnog ulaska u njega za vrijeme trajanja prethodnoga) prisutan u prirodnome govoru zamjenjuje se neprirodnim segmentiranjem, a u svojoj biti ta metoda zanemaruje prozodiju rijei i reenice. Napredak metode jezinog ili fonetskog laboratorija ogleda se u tome da se vanost pridaje sluanju. Postupak se svodi na sluanje i ponavljanje za magnetofonom (ili nekim drugim nosaem zvuka) primjera izgovorenih od strane izvornih govornika. Dobra je strana te metoda da su modeli doista izvorni govornici i primjeri ukljuuju i vee izgovorne cjeline, pa time i prozodiju. Ta se metoda, meutim previe oslanja na tehnika pomagala a premalo ukljuuje nastavnika koji treba uenikov izgovor pratiti i odmah ispravljati uoene greke. Nakon dva sata samostalnog rada u laboratoriju uenik e samo uvrstiti ve postojee izgovorne greke i kasnije intervencije nastavnika bit e manje efikasne. Ta se zamjerka moe staviti i danas iroko dostupnim paketima za samostalno uenje stranog jezika, gdje nema ak ni zakanjele intervencije nastavnika. Razliite varijante takozvanih audio-vizualnih metoda prepoznale su u veoj ili manjoj mjeri vanost izgovora i spojile ponavljanje za modelom izvornog govornika s pravodobnom intervencijom nastavnika na uoenu izgovornu greku. S obzirom na postizanje ispravna izgovora njihova je dobra strana i u tome to omoguavaju uvjebavanje veih govornih cjelina. Ovdje e posebna pozornost biti posveena korekciji izgovora koja se temelji na naelima verbotonalne metode.

Mildner, V.

2 od 12

KOREKCIJA IZGOVORA PO VERBOTONALNOJ METODI Verbotonalna metoda Petra Guberine zamiljena je i nala je primjenu u rehabilitaciji osoba oteena sluha ali i u pouavanju stranih jezika, s posebnim naglaskom na govornom aspektu u najirem znaenju. Dakle, ta se metoda bavi govorom ne samo na razini izoliranih glasova i rijei, nego dapae vrlo veliku panju posveuje upravo globalnoj strukturi govora, to naravno ukljuuje ritam i intonaciju. Fonetska je korekcija ispravljanje greaka u izgovoru na temelju fonetskih naela i odnosa izmeu cilja i izgovora studenta, bez izravnog opisivanja potrebnih artikulacijskih pokreta. Nastavnik je taj koji mora poznavati bar osnove fonetskog opisa materinskog jezika uenika i jezika cilja da bi mogao prepoznati greku, staviti je u odnos sa eljenim izgovorom i odabrati odgovarajui konkretan postupak korekcije. Iako je vaan individualan pristup korekciji, same greke nisu sluajni dogaaji. Karakteristino je za govornike jednog jezika da prilikom uenja nekog drugog jezika ine sustavne greke. Na tome sustavu moe nastavnik temeljiti svoja oekivanja o moguim grekama i unaprijed pripremiti korekciju i predvidjeti njezin tok. Primjerice, sustav greaka Slovenaca koji ue hrvatski jezik ukljuit e nerazlikovanje glasova // i//, neslijevanje glasova /l/ i /n/ s /j/ u /lj/ odnosno /nj/. Sustav greaka Hrvata koji ue engleski ukljuit e zamjenjivanje glasova // i // glasovima /t/, /s/ odnosno /d/ u rijeima kao to su thin odnosno there ili samoglasnika // samoglasnikom /e/, primjerice u rijei had. Sustav greaka Finaca koji ue slovenski jezik ukljuit e nerazlikovanje glasova /s/ i // i tako redom, da ne spominjemo zamjenjivanje apikalnog glasa /r/ (proizvedenog vrhom jezika) u slovenskom uvularnim /r/ (proizvedenog resicom) u veine Francuza. Ta zamjena dodue nije razlikovna, tj. ne utjee na znaenje rijei, ali odaje neizvornost govornika. Nekoliko je bitnih karakteristika korekcije izgovora po verbotonalnoj metodi. Kako je ve reeno, ona podrazumijeva individualan pristup ueniku i njegovim grekama. Bitno je u tom individualnom pristupu to da se u postupku korekcije polazi od onoga to je u uenikovu govoru dobro. Primjerice, ako je izgovor nekoga glasa neispravan, ali ima nekih rijei u kojima je dobar, valja ueniku skrenuti pozornost na te primjere i koristiti ih kao model, te sa na njih povremeno vraati ukazujui na njihovu ispravnost i nukajui uenika da zapamti kako to zvui. Uz uvrivanje slune slike toga glasa uenik e paralelno uvrstiti i kinestetsku sliku (kako se glas "osjea" prilikom izgovora) a da tog dijela nije ni svjestan i to bez posebnog ukazivanja na poloaj i pokretanje artikulatora. Kad su obje slike, i zvuna i

Mildner, V.

kinestetska, ustaljene uenik e i sam postati svjestan svoje greke kad je ponovo uini. To se moe objasniti neurofiziolokim naelima, a da ne spominjemo psiholoku prednost osjeaja uenika da "ipak neto zna". U korekciji valja poi od optimalnih uvjeta i korak po korak, kako se postie sve bolji izgovor, kretati se prema neoptimalnima. Ti se uvjeti mogu realizirati na nekoliko naina a u korekciji se u veoj ili manjoj mjeri koriste svi, ovisno o upornosti greke i tempu napretka uenika. Prije nego to o svakom od tih uvjeta kaemo nekoliko rijei valja navesti neke fonetske karakteristike glasova i njihovih odnosa. To e biti uinjeno na primjeru hrvatskoga jezika. Jedan od kriterija klasifikacije glasova jest napetost, odnosno stupanj otvora. Napetost i stupanj otvora u obrnutoj su vezi, tj. to je vea napetost, to je manji stupanj otvora. U skladu s time samoglasnici su primjerice manje napeti od suglasnika. Otvoreni samoglasnici (/a/) manje su napeti od zatvorenih (/i/ ili /u/). Kod suglasnika bezvuni lanovi para napetiji su od zvunih. Tako je primjerice /p/ napetiji od /b/, /k/ od /g/, a /s/ je napetiji od /z/. Redom od najmanje napetih do najnapetijih glasovi hrvatskog jezika mogu se klasificirati ovako: samoglasnici (otvoreni: /a/; srednje otvoreni: /o/, /e/; zatvoreni: /u/, /i/), sonanti (poluvokali: /j/, /v/; likvidi: /l/, /lj/, /r/; nazali: /m/, /n/, /nj/), frikativi (/f/, /h/, //, //, /z/, /s/), afrikate (/d/, //, //, //, /c/), okluzivi (/b/, /p/, /g/, /k/, /d/, /t/). Upotrebom akustikih filtara na velikom uzorku ispitanika dolo se do pojma visinske optimale glasa. To je ogranieni frekvencijski pojas (najee irine jedne oktave) dovoljan da se odreeni glas prepozna i nuan da bi se razlikovao od ostalih (srodnih) glasova. Visinska se optimala koristi u korekciji izgovora s pomou akustikih aparata SUVAG, o kojima e biti rijei kasnije, ali valja istaknuti injenicu da visina optimale odgovara otprilike napetosti glasova na nain da su glasovi ija je optimala najvia ujedno i najnapetiji. Moe se, dakle, rei da visina i napetost idu zajedno, a da su obrnuto proporcionalni stupnju otvora. Ovisno o tome u kojem se frekvencijskom podruju nalazi njihova opa optimala glasove dijelimo u: visoke (glasovi ije se optimale nalaze izmeu 3200 i 12800 Hz), srednje visoke (glasovi ije se optimale nalaze izmeu 1200 i 3200 Hz), srednje (glasovi ije se optimale nalaze izmeu 800 i 2400 Hz,

Mildner, V.

4 od 12

 srednje niske (glasovi ije se optimale nalaze izmeu 300 i 1200 Hz), i niske (glasovi ije se optimale nalaze izmeu 150 i 400 Hz). U skladu s time, i rijei se mogu svrstati u tih pet skupina, ovisno o tome od kojih se glasova preteno sastoje. Tako su, primjerice niske rijei bumbar, mnogo, srednje rijei koa, ena, a visoke rijei lisica, isti. Potpuni popis opih optimala za hrvatski jezik nalazi se u prilogu. Imajui u vidu ove ukratko prikazane fonetske podatke moemo opisati i ve najavljene optimalne odnosno neoptimalne uvjete korekcije. 1. Glasovno okruenje Pod pojmom glasovno okruenje podrazumijevamo susjedne glasove glasu koji ispravljamo. Korigirani glas nalazi se u optimalnom glasovnom okruenju, ako su glasovi oko njega po svojim visinskim i artikulacijskim osobinama bliski cilju, odnosno glasu koji elimo postii. Naglaavam da ne pridonosi samo visinski kriterij optimalnosti okruenja, ve i koartikulacijski. Primjer: Greka: uenik umjesto /s/ izgovara // Problem: izgovor je prenizak, odnosno premalo napet Cilj: povisiti, odnosno napeti izgovor Optimalni glasovi u okruenju: visoki glasovi, primjerice /i/ (rijei: sir, lisica, Sisak, visi, kisik) Najnepovoljniji glasovi u okruenju: niski glasovi, primjerice /u/, /o/ (rijei: kosa, musav, ljuska) Ako uzmemo u obzir koartikulacijski kriterij tada je primjerice, za dobar izgovor glasa // koji uenik izgovara negdje izmeu // u //, dakle visinski previsoko, povoljniji glas u susjedstvu /o/ nego /u/ koji bi mu visinski bolje odgovarao. Razlog je u tome to je ciljni glas zaokrueniji od onoga koji uenik izgovara, pa e zaokrueni samoglasnik /o/ iako visinski nije najpovoljniji, pridonijeti zaokruenom izgovoru ciljnog glasa, a time i njegovoj nioj auditivnoj karakteristici (optimalne rijei: ovjek, toka).

Mildner, V.

2. Mjesto u rijei i reenici S obzirom na napetost, poetno mjesto u rijei, pa zatim mjesto na poetku naglaenog sloga u vieslonim rijeima smatraju se napetijima od zavrnog mjesta ili onoga u sklopu rijei na nenaglaenom mjestu. Na odgovarajui nain, poetno mjesto u reenici kao i mjesto reeninog naglaska, napetiji su od bilo kojeg drugog mjesta. Budui da je ve reeno kako napetost ide s visinom, kad elimo povisiti izgovor glasa optimalna su napeta mjesta u rijei i/ili reenici. Primjer: Greka: uenik umjesto /s/ izgovara // Problem: izgovor je prenizak, odnosno premalo napet Cilj: povisiti, odnosno napeti izgovor Optimalno mjesto u rijei/reenici: na poetku, na naglaenom mjestu (sir - Sir je kiseo, ne vrhnje; Sisak - Sisak je grad) Najnepovoljnija mjesta u rijei/reenici: na kraju, na nenaglaenom mjestu (most Otvoren je most; posao - Traim posao) 3. Intonacija Silazna intonacija poistovjeuje se s oputenou, a uzlazna, pogotovo vrhunac intonacije s napetou. Dakle, ako elimo postii napetiji, vii izgovor nekoga glasa valja ga staviti na najviu toku uzlazne intonacije, a ako elimo postii oputen ili snieni izgovor problematini glas stavit emo na kraj silazne intonacije. 4. Napetost Nastavnik moe mijenjati svoj vlastiti izgovor tako da isti glas izgovara napetije ili oputenije.

Mildner, V.

6 od 12

5. Pokret i dranje tijela Oputeno tijelo pridonijet e oputenom, tj. niem, izgovoru istoga glasa, a glas e biti izgovoren napetije, tj. vie, ako je cijelo tijelo napeto. Zavaljeno sjedenje s oputenim rukama pridonijet e oputanju, uspravno sjedenje, eventualno s vrstim pridravanjem za stol ili stolac pridonijet e napetosti tijela i izgovora. Pokret rukama ili nogama, primjerice pljeskanje, lupkanje o stol ili nogom o pod pomoi e da se naglasi jedinstvenost pokreta. Za to je najbolji primjer ispravljanje izgovora glasova /lj/ i /nj/ koji primjerice u Slovenaca koji ue hrvatski nisu sliveni u jedinstveni pokret, nego se izgovaraju kao slijed dvaju glasova. Ako se uenika potakne da u asu izgovora problematinoga glasa pljesne ili uini bilo koji od gore predloenih pokreta izgovor e se vrlo uspjeno popraviti. Takoer je dobro koristiti rijei u kojima problematini glas dolazi iza okluziva (p,t,k,b,d,g), jer nagli otvor (eksplozija) pridonosi eljenom izgovoru (klju, pljuska) Tokom korekcije o svim se tim uvjetima mora voditi briga i na poetku korekcije svi moraju biti optimalni, da bi se kako se izgovor popravlja mogli postupno pomicati prema manje optimalnima. To, naravno zahtijeva dobru pripremljenost nastavnika i veliku rutinu u radu, kako bi mogao "u hodu" prepoznati u kojem pravcu se izgovor kree i odmah ispravno reagirati. O EMU VALJA VODITI RAUNA PRILIKOM FONETSKE KOREKCIJE Prije korekcije kroz kratak razgovor valja dijagnosticirati greke. Kao to je ve reeno, poznavanje fonetskog sustava materinskog jezika uenika i sustava greaka koji se javlja u konkretnoj kombinaciji materinskog i stranog jezika ubrzat e taj korak. Korekcija mora poeti i zavriti reenicom. Uenik mora imati osjeaj cjeline - iz reenice e se izvui problematini glasovi, ispravljati tijekom sata, a na kraju sata opet se ti glasovi moraju ugraditi u jednostavne reenice ak i ako jo nisu savladani do savrenstva u izolaciji. U naelu postoje dvije kategorije greaka: greke na globalnom planu (ritam i intonacija) i greke u izgovoru pojedinih glasova. Ako u izgovoru uenika postoje oba tipa greaka, valja najprije postii dobru globalnu sliku govora, a tek zatim prii ispravljanju greaka u izgovoru pojedinanih glasova.

Mildner, V.

Ne smije se ispravljati vie glasova paralelno. Na istom se satu mogu ispravljati srodni glasovi, ali jedan iza drugog u odvojenim cjelinama, a ne naizmjenino. Primjerice, ako je izgovor glasa // "premekan", dakle vii od ciljnog, velika je vjerojatnost da je i izgovor glasa // pogrean na isti nain. U tom sluaju moe se dio sata posvetiti ispravljaju jednog glasa, a drugi dio ispravljanju drugoga, jer je tip greke isti, pa e se popravljanjem jednoga popraviti i drugi. Meutim, nije preporuljivo istodobno raditi na oba glasa, pogotovo ne kombinirati ta dva glasa u jednoj rijei ili reenici. Korekcija se mora provoditi postupno, korak po korak, od optimalnih uvjeta prema manje povoljnima, ali se mora vratiti odmah na raniji korak ako se uoi da uenik ponovo grijei na naprednijem stupnju. Izmeu modela (nastavnika) i ponavljanja treba proi to je mogue krae vrijeme, bez komentara, upita, uputa i slino. Zato je dobro na poetku odrediti uvjete korekcije kojih e se pridravati tokom sata. Primjerice, ja u izgovoriti rije a vi je ponovite onako kako ste uli; ili najprije sluajte reenicu dva puta, a poslije treeg ponavljanja ponovite je vi. Sve nejasnoe treba rijeiti prije samog vjebanja, a ako se pitanja pojave, poto se na njih odgovori valja ponoviti uzornu rije ili reenicu. Valja izbjegavati rijei koje su iste ili sline u materinskom jeziku i jeziku koji se ui. One su najnepovoljniji primjeri i mogu se koristiti tek na kraju korekcije, kao neka vrst provjere uspjenosti baratanja dvama sustavima od strane uenika. S druge strane, pri usvajanju standardnog izgovora materinskog jezika mogu korisno posluiti rijei iz nekog stranog jezika koje su sline problematinim rijeima u materinskom jeziku. Primjerice, esto se dogaa da osobe koje u materinskom jeziku (hrvatskom ili slovenskom) izgovaraju preotro, "piskutavo", dakle previsoko glas /s/, isti taj glas u engleskim rijeima place, most, post izgovaraju dobro. Tada se neposredno poslije dobra izgovora engleske rijei place treba traiti da se ponovi hrvatska rije ples i td. Valja stalno davati ueniku povratnu informaciju o tome je li izgovor dobar ili nije ali ga ne treba optereivati opisom greaka odnosno eljenog izgovora. Iznad svega je vano postii da student dobro percipira govor jezika koji ui, jer bez dobre percepcije nee se postii dobar izgovor. Kad je uenik sam svjestan da nije dobro izgovorio uvjebavani glas i samoinicijativno se pone popravljati, tea polovica posla nastavnika je obavljena.

Mildner, V.

8 od 12

FONETSKA KOREKCIJA UZ POMO APARATA IZ SERIJE SUVAG Budui da aparati koji se koriste u fonetskoj korekciji izgovora verbotonalnom metodom nisu svima dostupni, opis toga postupka ostavljen je za kraj i namijenjen je onima koji takav aparat imaju na raspolaganju. Ovdje je dan samo kratak opis postupka korekcije pomou aparata, jer bi detaljnije upute premaila opseg ovoga rada. Valja na poetku napomenuti da sva naela o kojima je bilo rijei gore vrijede i ovdje, a uporaba aparata samo pomae nastavniku i brem postizanju dobra izgovora. Iz serije aparata SUVAG za korekciju nepatolokih greaka u izgovoru koristi se aparat VFA L10 ILI VFA L11 (stariji je tip nosio ime SUVAG LINGUA). Aparat se sastoji od niza filtara pomou kojih se bira eljeno frekvencijsko podruje koje je potrebno za konkretan problem, i takozvanog D-kanala, kroz koji se signal proputa bez filtriranja. Postoje nisko- i visokopropusni filtri na kojima se moe birati gornja, odnosno donja granina frekvencija. Njihova je strmina guenja 60 dB po oktavi, to se smatra otrim guenjem. Osim njih postoje i pojasnopropusni filtri na kojima se moe birati pojas kroz koji e se signal propustiti (uglavnom irine jedne oktave, ali mogue je izabrati i irinu od pola oktave) ali i strmina guenja: blago guenje (30 dB po oktavi) ili otro guenje (60 dB po oktavi). Niskopropusni filtri koriste se za uvjebavanje ritma i intonacije, visokpropusni filtri pridonose znaenju pa se mogu koristiti u kombinaciji s niskopropusnima na odgovarajuim stupnjevima korekcije ritma i intonacije. Pojasnopropusni filtri koriste se za korekciju izgovora pojedinanih glasova, jer se na njima mogu podesiti vrijednosti visinskih optimala. Optimala dobivena kako je opisano ranije naziva se opa optimala. Ona je polazina vrijednost u korekciji. Meutim, ako se pomou nje ne postie dobar izgovor pristupa se raenju korektivne optimale. Ona je individualna, tj. prilagoena greki, na nain da je po visini suprotna od nje u odnosu na opu optimalu. Evo praktinog primjera. Opa optimala engleskoga glasa // obuhvaa oktavu od 1200 - 2400 Hz. Po svojoj visini nalazi se izmeu opih optimala za hrvatske samoglasnike /e/ (1600 - 3200 Hz) i /a/ (800 - 1600 Hz). Hrvati koji ue engleski glas // u izgovoru najee zamjenjuju hrvatskim glasom /e/ koji je po svojoj optimali vii od ciljnog glasa. Ako se ispravljanjem putem ope optimale za / / na postie dobar izgovor trai se individualna korektivna optimala na podruju niem od ope optimale za ciljni glas, dakle u podruju prema glasu /a/. Frekvencijsko podruje kroz koje se korekcija vri sniava se sve dotle dok se ne postigne zadovoljavajui izgovor, pa makar to

Mildner, V.

bilo i vrlo udaljeno podruje od ope optimale. Tek kad se zadovoljavajui izgovor postigne na toj, korektivnoj, optimali, moe se postupno mijenjati filtarska karakteristika prema natrag, u pravcu ope optimale. U nastavku su pobrojeni postupci korekcije uz pomo aparata: 1. globalni plan - ritam i intonacija niskopropusni filtar - sluanje bez ponavljanja ili sluanje uz imitiranje ritma i intonacije i eventualno ponavljanje onih segmenata koji su razumljivi niskopropusni filtar uz postupno dodavanje visokopropusnog filtra i imitiranje ritma i intonacije uz ponavljanje onih segmenata koji su razumljivi paralelno nisko- i visokopropusni filtar uz ponavljanje direktni kanal uz ponavljanje 2. pojedinani glasovi* visinska optimala (otro guenje) + optimalni ostali uvjeti visinska optimala (otro guenje) + sve manje optimalni ostali uvjeti visinska optimala (blago guenje) + optimalni ostali uvjeti visinska optimala (blago guenje) + sve manje optimalni ostali uvjeti postupno otvaranje direktnog kanala uz ponavljanje reenica samo s jednim javljanjem problematinog glasa u optimalnom poloaju s obzirom na greku s vie ponavljanja problematinoga glasa

*Napomena Ako se uporabom ope visinske optimale ne postie dobar izgovor pronai korektivnu (individualnu) optimalu i primijeniti isti redoslijed postupaka korekcije, pa onda prijei na opu optimalu.

Mildner, V.

10 od 12

LITERATURA Desnica-erjavi, N. (1987). Sluanje glasova govora na uskim kontinuiranim i diskontinuiranim frekvencijskim podrujima. GOVOR IV, 19-34. Desnica-erjavi, N. (1990). Neke slune osobine glasova. GOVOR VII, 157-177. Desnica-erjavi, N. (1993). Sustavi greaka. Zbornik radova sa Savjetovanja Hrvatskoga drutva za primijenjenu lingvistiku Trenutak sadanjosti u uenju stranih jezika (ur. M. Andrijaevi i Y. Vrhovac), 45-51. Guberina, P. (1967). Audiovizuelna-globalnostrukturna metoda. GOVOR I, br. 2, 5-30. Horga, D. (1993). Fonetika i uenje stranih jezika. Zbornik radova sa Savjetovanja Hrvatskoga drutva za primijenjenu lingvistiku Trenutak sadanjosti u uenju stranih jezika (ur. M. Andrijaevi i Y. Vrhovac), 53-60. Horga, D. i Mildner, V. (1995) Optimala glasa mjerena vremenom brzine reakcije. SUVAG 8, br. 1, 13-22. Mildner, V. (1991). Najee greke u percepciji engleskog jezika u osoba kojima je materinski jezik hrvatski. Zbornik radova sa Savjetovanja Hrvatskoga drutva za primijenjenu lingvistiku Proimanje jezika i kultura (ur. M. Andrijaevi i Y. Vrhovac), 165-173. Mildner, V. (1993). Od dijalekta do standarda preko korektivne optimale (Primjer iz dubrovakoga govora). SUVAG 6, 1-2, 119-122. Pozojevi-Trivanovi, M. (1984). Sluanje i govor. Zagreb: Sveuilina naklada Liber. Pogaj Hadi, V. (1994). Sistem i korekcija govornih greaka studenata hrvatskog jezika kojima je slovenski materinski. Doktorska disertacije. Sveuilite u Zagrebu. Pogaj Hadi, V. i Smoli, M. (1996). Nacrt vjebenice: "Fonetske vjebe iz hrvatskog jezika", GOVOR XIII , 107-113. kari, I. (1964-65). Glasovi hrvatskosrpskog jezika u fizio(psiho)akustikoj i akustikoj analizi. Jezik br. 2, 45-84. kari, I. (1988). Govorne predodbe i govorne osjetne slike. GOVOR V, 7-27. Vuleti, B. (1968). Verbotonalni sistem fonetske korekcije s naroitim obzirom na korekciju izgovora engleskog jezika. Skripta centra SUVAG, Zagreb Vuleti, B. (1980). Gramatika govora. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.

Mildner, V.

11

PRILOG Popis opih optimala hrvatskog standardnog govora

Glasovi m,n,nj p,u,b v g,o l,h,lj a,r,k, ,d,d,f,m ,,t,n,lj,e ,j,nj i, z,c s

Visinska optimala glasa (u Hz)* 150 - 300 200 - 400 300 - 600 400 - 800 600 - 1200 800 - 1600 1200 - 2400 1600 - 3200 2400 - 4800 3200 - 6400 4800 - 9600 6400 - 12800

Skreem pozornost na injenicu da neki glasovi imaju optimalu na dva paralelna podruja. Dakle, kad se radi s tim glasovima valja ukljuiti obje oktave.

Mildner, V.

12 od 12