Sveučilište u Zagrebu

Edukacijsko- rehabilitacijski fakultet

Studijski smjer Logopedija

Diskurs na razini teksta: protokoli za

uzimanje jezičnih uzoraka
Pamela A. Hadley

Studentice: Mirjana Babić Mentorica: prof. dr. sc. D. Arapović

Martina Magaš

Zagreb, 20. 01. 2010.

SADRŽAJ

SADRŽAJ.................................................................................................................................................2

UVOD......................................................................................................................................................3

KONSTRUIRANJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA KOD DJECE ŠKOLSKE DOBI............4

Promicanje optimalnog jezičnog uzorka.........................................................................................4

Otkrivanje jezičnih poteškoća.........................................................................................................5

Dostupnost referentne baze podataka...........................................................................................5

KORIŠTENJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA.................................................................6

Protokol intervjua...............................................................................................................................6

Prepričavanje priče/ generacijski protokol.........................................................................................8

USPOREDBA IZVEDBE KAO FUNKCIJE TIPA DISKURSA I PLANIRANJA DISKURSA.....................................9

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................14

LITERATURA..........................................................................................................................................16

2
 UVOD

Identifikacija jezičnih poteškoća kod djece školske dobi vjerojatno će se postići

prikupljanjem i analiziranjem uzoraka diskursa na razini teksta. Diskurs na razini teksta, koji
je zapravo narativni zadatak, vjerojatno će otkriti najbolje jezične mogućnosti kod djece
školske dobi, te njihove komunikacijske neuspjehe i produkcijske greške. Ovaj seminar
ukratko izvještava o istraživačkoj literaturi koja ukazuje na važnost uzimanja uzoraka
diskursa na razini teksta, te prikazuje nekoliko problema na koje kliničari trebaju paziti
prilikom konstruiranja vlastitog protokola za uzimanje jezičnog uzorka. Da bi kreirali
učinkoviti govorni konteks za djecu školske dobi trebamo uzeti u obzir ključne karakteristike:
planirani/neplanirani diskurs, količinu planiranja, te kontekst koji se odnosi na to koliko se
tema diskursa poklapa sa perceptualnim i fizičkim karakteristikama situacije.

Seminar ćemo završiti opisom dvaju različitih protokola koji se mogu koristiti u školskim i
kliničkim uvjetima.

Važno je napomenuti tri tipa diskursa koja ćemo koristiti u ovom seminaru: konverzacijski,
narativni i izlagajući/exspozitorni diskurs. Konverzacijski diskurs uključuje neplanirane i
nestrukturirane interakcije između dva ili više govornika. Konverzacija u tom tipu diskursa
može krenuti u neočekivanom smjeru, te govornici ne planiraju tijek diskursa dalje od
sljedeće rečenice ili konverzacijske izmjene. U narativnom i izlagajućem diskursu govornici
koriste veću razinu planiranja. To su koherentne i kohezivne cjeline. Narativni diskurs
uključuje izmišljene, te osobne priče. Izlagajući diskurs karakterizira izlaganje činjeničnih i
tehničkih informacija kao što je opis nekih procedura.

3
KONSTRUIRANJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA KOD
DJECE ŠKOLSKE DOBI

Promicanje optimalnog jezičnog uzorka

Preuzet je intervju koji je jedna od prvih metoda izazivanja diskursa. U intervjuu su

pronađene najbolje semantičke i sintaktičke strukture za razliku od diskursa u spontanim,
opuštenim situacijama prilikom igranja. Dekontekstualizirani jezik u intervjuu je rezultirao
naprednijim rečeničnim strukturama za razliku od onih u spontanim, igrajućim situacijama.
Moguće objašnjenje jest to što se u spontanom govoru/igri više koristi jezik usmjeren na
objekt koji je manje napredan. Naprednije rečenične strukture su također pronađene u
proširenim/dužim diskursima (duže rečenice).

Kada je odlučeno da se u protokol uključi narativni diskurs, kliničari moraju uzeti u obzir
velik broj varijabli npr. da li djeca trebaju prepričavati priče po mašti ili nakon što su izloženi
određenoj priči, te da li djeca trebaju biti izložena priči auditivno, vizualno ili na oba načina.

U ovom protokolu će se izazivati osobne priče/naracije, te prepričavanje izmišljenih priča

prema pamćenju. Da bi se izazvali optimalni uzorci proširenog diskursa preuzet je
konverzacijski plan od Peterson i McCabe. Prema tom planu individualci općenito „daju
priču da bi dobili priču“. U drugom protokolu je kod prepričavanja priče korišten kontroliran
input tako da bi se rezultati ispitanika mogli uspoređivati ako bude potrebno, te je pružena
mogućnost za vlastitu „proizvodnju“ priče. Također uspoređivano je da li je diskurs bio
napredniji kada je bio iznošen kliničaru ili kada je bio iznošen nepoznatoj osobi.

Druge odluke su donešene na temelju brojnih empiričnih otkrića npr. osnovnoškolci su

koristili cjelovitije rečenice kada prepričavanje nije bilo potpomognuto slikama, te kada su
prepričavali novim slušateljima za razliku od osoba za koje smatraju da poznaju priču zbog
kojih bi pojednostavnjivali naraciju. Što se tiče slika, vjerojatno je da se više oslanjaju na
svoje jezične vještine kada im prepričavanje nije vizualno potpomognuto.

4
Otkrivanje jezičnih poteškoća

Kada su djeci s jezičnim poteškoćama uz prepričavanje zadani dodatni zadaci, oni su

pokazivali pretjerane promjene u jezičnoj produkciji. Tolika količina promjena nije pronađena
kod njihovih vršnjaka urednog jezičnog razvoja.

Jedan od indikatora jezičnih poteškoća je pretjerana upotreba nekih ponašanja kao što su
pauze, krivi početak, ponavljanja... To može ukazivati na poteškoće formuliranja rečenice ili
pronalaska tražene riječi. Proporcionalno s porastom zahtjeva procesiranja povećavao se broj
ovih ponašanja i kod uredne djece i kod djece s jezičnim poteškoćama, no MacLachlan i
Chapman su pronašli da su takva ponašanja češća kod djece s poteškoćama. Slične rezultate
su dobili Masterson i Kamhi koji su pronašli razlike u morfologiji. S povećanjem zahtijeva
točnost morfologije kod djece s poteškoćama je pala s 82% na 60-65% dok se kod uredne
djece nije dogodio pad s 90% točnosti u morfologiji.

Zaključno, kod djece s jezičnim poteškoćama se javlja lošija izvedba kada su zadani dodatni
zahtjevi, što nije slučaj kod uredne djece.

Dostupnost referentne baze podataka

Odluka da se fokusira na konverzacijski diskurs i narativno prepričavanje je povezana

s korištenjem ova dva tipa diskursa u Leadholmovoj i Millerovoj (1992) referentnoj bazi
podataka koja je prilagođena djeci u dobi od 3 do 13 godina. Leadholmov i Millerov
konverzacijski protokol uključuje prilike za izazivanje osobnih naracija i izlagajućeg diskursa.
U našem slučaju protokol intervjua uključuje pokušaj izazivanja naracije o dvije ili više
dekontekstualiziranih tema u obje kategorije.

Kod djece koja su u mogućnosti koristiti dekontekstualizirani jezik, dužina iskaza se može
uspoređivati s prosječnom duljinom iskaza (mean lenght of utterance – MLU) koja je
pronađena u referentnoj bazi podataka. Kod djece koja nisu u mogućnosti koristiti
dekontekstualizirani jezik, koristit će se protokol koji kombinira spontani govor prilikom igre
sa ponekim dekontekstualiziranim iskazima. Kliničari će provjeravati razlike između

5
kontekstualiziranog jezika prilikom igranja te dekontekstualiziranog jezika da bi otkrili
eventualne jezične poteškoće.

U protokolu intervjua izlagajući diskurs će se pokušati izazvati postavljanjem nekih pitanja

npr. dijete ćemo pitati kako se igra njegova omiljena igra ili sport, ili da priča o nekim
pravilima u školi. Od starijih učenika se može tražiti da usporede način rada između dva
profesora.

KORIŠTENJE PROTOKOLA ZA UZIMANJE JEZIČNIH UZORAKA

Protokol intervjua uključuje konverzacijski diskurs, osobne priče/naracije, objašnjenja

sportova/igara, i prepričavanje priče. Protokol prepričavanja/generiranja priče uključuje
prilike za prepričavanje u kontroliranim uvjetima kao i mogućnost generiranja novog
završetka priče. Kliničare se potiče da koriste ove protokole u radu s djecom nižih
osnovnoškolskih razreda ili da prilagode te protokole u radu s djecom viših razreda.

Protokol intervjua

Protokol intervjua je preuzet od sljedećih stručnjaka: Dollaghan, Campbell i Tomlin

(1990), Evans i Craig (1992), McCabe i Rollins (1994). Empirički dokazi upućuju na to da se
naprednije rečenične strukture dobivaju intervjuom.

U ovom slučaju intervju je podijeljen na tri dijela. Kliničari trebaju potrošiti otprilike 4 minute
na svaki dio što je ukupno 12 minuta. Prvi i drugi dio uključuju konverzacijski protokol za
izazivanje konverzacije, osobnih priča/naracija, i izlagajućeg diskursa u vidu objašnjenja igara
i sportova. Treći dio se odnosi na narativni protokol: prepričavanje priča, televizijskog
programa, filmova.

Dodatne informacije o djetetu su dobivene od roditelja ili iz anamneze. To su bile informacije

o rodbini, kućnim ljubimcima, hobijima, sportovima, i omiljenim filmovima, knjigama, tv-
serijama. Te informacije su služile za potencijalno izazivanje proširenog diskursa.

6
Protokol intervjua je uspješno korišten kod 20-ero djece nižih osnovnoškolskih razreda u dobi
od 5 godina i 8 mjeseci do 8 godina i 7 mjeseci. U prosjeku djeca su producirala 100 iskaza tj.
bar 30 iskaza po svakom dijelu protokola. Manji uzorci su bili dovoljni za uspješno mjerenje
djetetovih postignuća.

Upotreba konverzacijskih tehnika i uputa za produžavanje diskursa je varirala u izazivanju

„produženog diskursa“.

Iako većina djece proizvodi prikladne odgovore, ne spadaju svi odgovori u „produženi
diskurs“, odnosno, niz uspješnih dječjih iskaza uz minimalne odrasle intervencijske iskaze
podrške ili zahtjeve za razjašnjenjem. Među 20 dobivenih uzoraka, poticaji za izazivanje
objašnjenja igara ili sportova bili su najuspješniji, te su izazvali produženi diskurs u približno
80% uzoraka. Poticaji koji su trebali izazvati naracije osobnog doživljaja koji se tiču kućnog
ljubimca i prepričavanje filma bili su uspješni u 60% slučajeva. Dakle, mudro je isplanirati
više pokušaja za izazivanje svakog tipa diskursa, iako možda nije potrebno dotaknuti se svih
tema ako su prvi poticaji uspješni. Na primjer, pokušaji izazivanja prepričavanja knjige ili
televizijske emisije možda nisu potrebni ako je dijete opsežno prepričalo svoj omiljeni film.

Priroda intervjua rezultira većim udjelom pitanja odraslih nego metoda prikupljanja
uzoraka kroz slobodni govor prilikom igranja. Johnston i sur. pokazali su da će ispitivači
morati više pitanja postavljati djeci s jezičnim oštećenjima nego njihovim vršnjacima, te da ta
djeca više naginju eliptičnim odgovorima. Zato, kliničari koji koriste protokole intervjua
moraju biti svjesni općenite preporuke da kontroliraju svoju upotrebu pitanja te da daju
djetetu dovoljno vremena za odgovor. Nadalje, brige oko toga da intervjui rezultiraju
pretjeranom upotrebom kratkih, eliptičnih odgovora mogu se djelomično ublažiti tako da se:
a) analiza fokusira na produžene nizove govora koji nastaju nakon utvrđivanja teme, b) iz
analize isključe iskazi s jednorječnim potvrdnim ili negacijskim odgovorima, i c) minimizira
važnost prosječne duljine iskaza kao primarne mjere jezičnog napretka.

7
Prepričavanje priče/ generacijski protokol

Protokol u pruža drugačiji pristup procjeni narativnih sposobnosti, s posebnim

naglaskom na ulogu eksplicitnog planiranja diskursa u konstruiranju oralnog teksta. Protokol
prepričavanja priče i poticaji za prepričavanje su prilagođeni od procedura Dollaghana i sur.
(1990.) i Gutierrez-Clellen i Iglesias (1992.). Dijete s kliničarem gleda 5-minutni dio filma
Frog where are you? bez zvuka i riječi. To uključuje samo prvu veliku epizodu. Nakon
gledanja videa, protokol se provodi u četiri koraka.

Prvo, dijete prepriča kliničaru važne događaje priče. Tijekom ovog dijela, kliničar koristi
samo neutralne poticaje za više informacija.

Drugo, kliničar postavi niz upita razumijevanja kako bi osigurao da je dijete uključilo sve
likove priče, mjesto radnje, te veće događaje u njegovom ili njezinom prepričavanju. U ovom
dijelu kliničar također pomaže djetetu uklopiti gramatičke elemente priče u koherentniji oralni
tekst, te postavlja pitanja da bi raščistio eventualne nejasne poveznice među iskazima.

Treće, djetetu se daje prilika da proizvede prikladan kraj priče.

Četvrti i zadnje korak uključuje potpuno prepričavanje roditelju (ili nekom drugom pojedincu)
koji nije bio prisutan tijekom gledanja filma, te koji nije promatrao prepričavanje priče
kliničaru. Djetetu i roditelju se daju materijali za konstruiranje knjige o filmu, kao podsjetnik.
Ovaj zadatak se učinkovito koristi i kao nagrada za završavanje ostalog formalnog testiranja.

Pružit ćemo primjer kako kliničar pomaže 6-godišnjaku kontroliranim zadatkom

prepričavanja priče. Isječak iz protokola ispitivanja prepričavanja djevojčice J.:

Korak 1

Ispitivač: „Sada mi ispričaj priču svojim riječima.“

J.: „Um...“

Ispitivač: „Što se dogodilo u priči?“

J.: „Um... Zaboravila sam.“

Ispitivač: „Zaboravila si? Hajde da vidimo. Što se prvo dogodilo?“

8
J.: „I to sam zaboravila.“

Objašnjenje: kliničar koristi tri neutralna poticaja kako bi započeo prepričavanje. Svaki je
neuspješan. Dijete nevoljko počinje priču i tvrdi da ju je "zaboravilo". Kliničar prijeđe na
drugi korak, tako da postavlja pitanja za provjeru razumijevanja i surađuje s djetetom u
prepričavanju. Kad dijete proizvede kraj priče (treći korak), kliničar i dijete surađuju na još
jednom cjelovitom prepričavanju. Primjetno je da dijete sa svakim sljedećim prijelazom preko
priče, tj. prepričavanjem, preuzima veću ulogu u prepričavanju.

Protokol prepričavanja priče predstavlja relativno vremenski-učinkovitu metodu za

dobivanje kontroliranog i lingvistički bogatog narativnog korpusa. Ovaj se protokol testirao
na terenu na osmero djece u dobi od 6 do 8,7 godina. Prva tri koraka mogu se obaviti u
približno 10 minuta i rezultirati s minimalno 30 dječjih iskaza. Važne karakteristike zadatka
su prilike koje pruža za ispitivanje razlika u narativnoj izvedbi uz pomoć odrasle osobe i bez
nje, kao i s eksplicitnim planiranjem diskursa i bez njega. Preporuča se da kliničari zapamte
ove karakteristike u prilagodbi zadatka za svoju upotrebu.

USPOREDBA IZVEDBE KAO FUNKCIJE TIPA DISKURSA I

PLANIRANJA DISKURSA

Kao što se ranije spominjalo, vjerojatnije je da diskurs na razini teksta otkriva

djetetove najnaprednije jezične sposobnosti i izaziva više komunikacijskih neuspjeha i
produkcijskih grešaka. Kako bi demonstrirali kako se ovi protokoli mogu koristiti za
usporedbu jezičnih snaga i slabosti, pruženi su primjeri dvaju slučajeva. Primjer prvog slučaja
dopušta usporedbu osobnog narativnog diskursa s diskursom za objašnjenje na sličnoj razini
dekontekstualizacije, kao i narativni diskurs na dvije razine dekontekstualizacije
pripovijedanja (npr. narativi temeljeni na aktivnom doživljaju u usporedbi s promatranim
iskustvima).

Primjer drugog slučaja uspoređuje narativne sposobnosti kao funkciju razlika u pomoći
odraslih i eksplicitnom planiranju diskursa.

9
Prvi slučaj

Protokol intervjua se primijenio na C, duječaku starom 8,7 godina kao dio inicijalne
procjene za ljetni program jezika i pismenosti. C je upravo završio drugi razred i primio
jezičnu intervenciju u školi. Na Peabody Picture Vocabulary testu postigao je prosječan
rezultat 75, te prosječne rezultate 85 i 54 na receptivnim i ekspresivnim podtestovima
«Clinical Evaluation of Language Fundamentals». Postigao je prosječne rezultate na
neverbalnom testu inteligencije. Sažetak uzorka govora pokazao je «prikladnu gramatiku i
umjereno malen rječnik». Njegovi ciljevi na individualnom nastavnom planu su povećanje
receptivnog i ekspresivnog rječnika te poboljšanje ekpresivnih jezičnih vještina
prepričavanjem priče ili doživljaja s manje od tri pogreške.

Uzorak jezika dobivenog korištenjem protokola intervjua je transkribiran i kodiran u

skladu s konvencionalnim procedurama. C je proizveo ukupno 185 iskaza u tri bloka, sa 138
kompletnih i razumljivih iskaza iskoristivih za daljnju analizu. Cijeli uzorak je podijeljen na
konverzacijski i narativni. Unutar ovih blokova identificirani su neprekinuti nizovi uspješnih
dječjih iskaza nakon poticaja za prošireni diskurs. Ovi nizovi uključuju intervencijske,
relativno nenametljive iskaze odraslih. Onda se svaki prošireni uzorak diskursa identificirao
kao osobni narativ, ekspozitorni diskurs, ili izmišljeno prepričavanje

U obzir su uzete mjere razvojnog napretka i poremećene izvedbe za konverzacijske i

narativne uzorke i tri specifična narativna tipa. Mjere razvojnog napretka uključile su
prosječnu duljinu iskaza, strukturalnu kompleksnost rečenica i različitost korištenih
rečeničnih tipova, temeljene samo na dovršenim i razumljivim iskazima. Mjere poremećene
izvedbe su se fokusirale na omjer iskaza sa zbunjujućim ponašanjima (npr.ponavljanja,
ispravljanja...) i grešaka produkcije (npr.morfološke omisije...).

C-ova prosječna duljina iskaza je u okviru prosjeka za 9-godišnjake i u narativnom i u

konverzacijskom uzorku. Potvrdni i negativni odgovori jednom rječju na izravna pitanja nisu
uključeni. Kad razmatramo uzorke specifičnog diskursnog tipa, C-ova prosječna duljina
iskaza raste sa svakim kontekstom. Iako njegova prosječna duljina iskaza spada u viši prosjek
u odnosu na očekivanja temeljena na konverzacijskoj bazi podataka Leadholma i Millera, to
se može pripisati razlikama u protokolima uzimanja uzoraka.

10
 Protokol je kod C unaprijedio upotrebu i strukturalno kompleksnijih iskaza, a ne samo
duljih. Strukturalna kompleksnost je procjenjena kao omjer zavisnih rečenica po određenoj
jedinici (T-unit). Ova mjera je bila korištena primarno s uzorcima izmišljenih prepričavanja,
dakle, tu je ponuđena deskriptivno, radije nego u usporedbi s razvojnim očekivanjima.
Općenito, veća je kompleksnost primijećena u narativnom uzorku nego u konverzacijskom.
Među specifičnim tipovima diskursa, najveća zbijenost rečenica je primijećena u osobnom
narativnom kontekstu, slijedi kontekst prepričavanja izmišljene priče, a najmanje složen je bio
uzorak ekspozitornog diskursa. Raznolikost različitih tipova zavisnih rečenica bila je vidljiva
kroz sve tipove diskursa.

Nakon toga bile su ispitane mjere poremećene izvedbe. Količina zbunjujućih

ponašanja poslužila je kao pokazatelj formulacije iskaza ili problema traženja riječi. Za djecu
tipičnog razvoja, pojavnost zbunjujućih ponašanja povećava se s povećanjem duljine iskaza,
iako su oni primarno ograničeni na jednorječna umetanja kao što su "um", "er", sa samo
jednim zbunjujućim ponašanjem po iskazu. Za C, 41% iskaza sadržavalo je jedno ili više u
konverzacijskim i narativnim uzorcima. To je značajno više od očekivanog. Iako, od veće je
važnosti bila zabilježena razlika u prosječnom broju zbunjujućih ponašanja po iskazu kroz tri
diskursna tipa. U ekspozitornom diskursu prosjek je bio .30, s 10 zbunjujućih ponašanja u 10
iskaza; 5 zbunjujućih ponašanja su bili samo popunjene pauze kod počinjanja rečenice. Kod
pričanja osobnog doživljaja, prosječni broj zbunjujućih ponašanja po iskazu je bio .48. Bilo
ih je 11 u 9 iskaza, ali su samo 2 bila pauze počinjanja rečenica. Konačno, prosjek naracije
izmišljenog događaja je bio .69. Ovaj je uzorak sadržavao 36 zbunjujućih ponašanja u 22
iskaza, sa samo 4 ispunjavanja pauze za početak rečenice.

Produkcijske pogreške su se također proučavale kao funkcija specifičnih tipova

diskursa. Leadholm i Miller su sugerirali da daljnja analiza produkcijskih grešaka obično nije
odobrena, osim ako više od 10% djetetovih iskaza sadrži pogreške. Ispitivanje je pokazalo da
C-ovi iskazi s pogreškama očito premašuju ovo pravilo. Nadalje, oštro povećanje broja
grešaka kroz tipove diskursa zahtijevalo je daljnje istraživanje. C je radio greške krivog
oblikovanja imenskih i glagolskih fraza, krivog oblikovanja zamjenica, te je koristio
nespecifičan rječnik. Greške oblikovanja složenih rečenica izašle su na površinu samo u dva
narativna diskursna tipa, dok su greške rječnika bile rezervirane za prepričavanje izmišljene
priče.

11
 Za ovo dijete, narativi su bili posebno važni za otkrivanje punog razmjera jezičnih
teškoća. S porastom zahtjeva zadataka povezanih s narativnim diskursom, C-ova upotreba
ponavljanja, revizija i pauza unutar iskaza je vidljivo rasla. Produkcijske greške također su
bile vjerojatnije u narativnom diskursu nego u u ekspozitornom diskursu. Ovo je bilo istinito
čak i kad se radilo samo o osobnom narativnom kontekstu, koji ovisi o sličnoj razini
dekontekstualizacije kao ekspozitorni diskursni kontekst. Naracija osobnog doživljaja i
objašnjenja igre su bili temeljeni na C-ovom aktivnom sudjelovanju u ovim događajima.
Suprotno tome, prepričavanje izmišljenog događaja temeljeno je na C-ovom pasivnom
gledanju filma ili većoj razini dekontekstualizacije, što može biti povezano sa značajnim
porastom jezičnih netečnosti i greškama produkcije primijećenim u ovom kontekstu.

S obzirom na teškoće koje je pokazao kad se radilo o informacijama koje su se ticale

njegovog osobnom iskustva, fokus C-ovog dodatnog ljetnog intervencijskog programa postalo
je prepričavanje osobnog doživljaja. Povećana leksička raznolikost postala je ciljem kao dio
narativnih dnevničkih aktivnosti. Kroz nekoliko dana s kliničarem su usmeno isplanirane
odrednice dnevnika i raspravljene greške rječnika i nespecifični rječnik. Odrednice su
kontekstualizirane ilustracijama i stvorena je pismena odrednica. Tome je slijedila faza
revizije. Tako su se stvorile prilike da C pripovijeda svoje osobne narative vršnjacima.

Drugi slučaj

Ovaj primjer fokusira se na protokol prepričavanja priče, koji je primijenjen na J,

djevojčici staroj 6 godina. J je već primila jezičnu intervenciju u školi. Ciljevi vezani za govor
i jezik u njenom individualnom edukacijskom planu usmjereni su na praćenje tečnosti i
poboljšanje receptivne i ekspresivne jezične sposobnosti u području gramatike.
Standardizirano jezično testiranje pokazalo je prosječne rezultate 96 i 85 na ekspresivnim i
receptivnim subtestovima testa "Test of Language Development- Primary:2". Niti J-ini
roditelji niti osoblje njene škole nisu izrazili brigu za njene opće intelektualne sposobnosti.

Protokol prepričavanja priče dopušta sistematičnu analizu narativne strukture, u tolikoj

mjeri u kojoj su događaji, problemi i rješenje poznati ispitivaču. To nije uvijek slučaj kad
djeca prepričavaju izmišljene narative po sjećanju. Ocjenjivanje narativne strukture temeljeno
je na prijedlogu Westbyja i predloženoj gramatici priče. Westbyjev format je prilagođen kako
bi procijenio dječju uključivanje važnih komponenata gramatike priče: mjesto, početak

12
događaja, reakcije, rješenja, kao i dječju kontrolu vremenske i uzročne organizacije. Ispitana
je J-ina sposobnost da preusmjeri slušača na promjene u lokaciji likova, da poveže glavne
događaje u priči, da kronološki poslaže te događaje, da stvori uzročne veze među događajima
i da izvuče pouku priče i rješenje eksplicitno slušatelju. Analiza na razini narativne
mikrostrukture fokusirala se na koheziju, ili na utvrđivanje i zadržavanje poveznica među
rečenicama i surečenicama kako bi narativ funkcionirao kao produženi oblik diskursa. Iako su
ispitane iste mjere razvojnog napretka i i poremećene izvedbe raspravljane u prvom slučaju, u
ovom primjeru one nisu podrobno opisane.

Bez pomoći odrasle osobe, J nije mogla istaknuti likove, mjesto ili glavne događaje
priče. Međutim, uz pomoć odrasle osobe u planiranju i organizaciji narativa, mogla je dobiti
informacije o likovima i nekoliko važnih događaja. Pružila je 7 od 14 većih događaja, i
događaji su bili poredani u prikladnom vremenskom slijedu. J nije ostvarila nikakve uzročne
veze među događajima, niti je eksplicitno spomenula problem ili njegovo rješenje. Uz pomoć
odrasle osobe, J je rado sudjelovala u narativnom prepričavanju i dala nekoliko uspješnih
detalja bez poticanja. Međutim, kad se od nje zatražilo da proizvede kraj priče, ponovno se
pojavilo njeno komunikacijsko oklijevanje, odgovarajuće porastu zahtjeva situacijskog
zadatka. U zadnjem koraku protokola, J je majci otkrila tri važna lika kako se priča razvijala,
iako nije preusmjerila majku na promjene u lokacijama likova. Dodatno, J je pokazala
najkompletnije prepričavanje važnih događaja priče, uključujući 9 od 14 važnih događaja, i
dodala više detalja svom opisu kako mama nađe žabu. Opet je točno sekvencionirala
događaje, ali nije među njima uspostavila uzročnu povezanost.

Unatoč poboljšanjima u narativnoj makrostrukturi, J je pokazala značajne teškoće u

prenošenju niza priče svojoj majci zbog velikih ograničenja u rječniku i problema narativne
kohezije, posebno nesigurnom označavanju likova i korištenju krivog spola zamjenica. Na
primjer, ponekad je zamijenila he i she kad je govorila o žabi i mami, što bi dovelo do
zbunjenosti slušatelja. J-ina sposobnost da proizvede potpune i nedvosmislene obavijesti o
ljudima i stvarima u priči procijenjena je na samo 50%. Po Paulu (1995), djeca bi do šeste
godine trebala zadržati potpune i nedvosmislene obavijesti s najmanje 70% točnosti. Prema
tome, među ostalim intervencijskim ciljevima, za J je cilj bilo povećanje upotrebe potpunih i
kohezivnih veza među zamjenicama i imenicama za koje stoje tijekom aktivnosti
prepričavanja priče.

13
 ZAKLJUČAK

Ovdje prikazani protokoli uzimanja uzoraka ilustriraju prijenos nalaza istraživanja u

kliničku praksu. Znanstvena baza podataka u nastajanju pokazuje da identifikacija jezične
ranjivosti u djece školske dobi vjerojatno zahtijeva pomicanje iznad razine iskaza,
konverzacijskog diskursa, na izazovniji diskursni kontekst kao što je narativni i ekspozitorni
diskurs. Prema ovom kraju, dva su protokola ponuđena kao sredstva sistematičnom izazivanju
diskursa na razini teksta sa djecom školske dobi i usporedbi dječjih jezičnih sposobnosti kroz
ove različite tipove diskursa.

Namjera ilustracija slučaja nije propisati specifičan set procedura za LSA, posebno
zato što većina kliničara favorizira korištenje neformalnih procedura. Na primjer, mnoge
škole koriste "check-liste" za analiziranje i sažimanje nalazaka LSA. Nažalost, ako metode
opisivanja ne zahvate dovoljno produkcijski sustav starije djece, specifična područja slabosti
možda ne isplivaju i time nisu zabilježena. Prema tome, prednost korištenja ovih ili sličnih
protokola temeljenih na istim principima leži u usporedbi snaga i slabosti kroz različite tipove
diskursa i unutar različitih situacijskih zadataka, bez obzira na korištenu metodu analize.

Konačno, mnogo školskih kliničara nema vremena u cjelosti transkribirati velike jezične
uzorke. Zapravo većina kliničara (59%) je reklu da zapisuju uzorke jezika, bez prethodnog
snimanja. Nije vjerojatno da bi ovdje ispitani indikatori poremećene izvedbe bili prikladno
zapisani na taj način. U pravom vremenu, slušatelji zanemare zbunjujuća ponašanja i teško u
sjećanju zadržavaju točnu prirodu produkcijskih pogrešaka. Druga alternativa očitoj
vremenskoj dilemi je da se pažljivo odabere što transkribirati i analizirati. U ovom članku,
primjer prvog slučaja ilustrira izbor manjih uzoraka specifičnih tipova diskursa iz velikog
konverzacijskog i naratovnog korpusa. Općenite mjere napretka razvoja jezika nisu bitno
različite, iako su ovim pristupom otkriveni različiti uzorci poremećene izvedbe. U prikazu
drugog slučaja, kliničari s vremenskim ograničenjem trebaju koristiti samo koroke 1, 2 i 3.
Prvi korak u ovom protokolu izazvao je produžene uzorke diskursa s 8 do 25 iskaza za šest od
osmero ispitane djece. J i još jedno dijete iznimno su nerado počinjali prepričavati. Empirička
valjanost upotrebe manjih, ali potencijalno snažnijih uzoraka, očito je odobrena i trenutno je u
tijeku. U međuvremenu, ovi protokoli i općenite upute ponuđeni su kao pomoć kliničarima u
izazivanju uzoraka jezika koji predstavljaju dječje najnaprednije sposobnosti, te stvaraju
situacije koje otkrivaju njihove jezične slabosti.

14
LITERATURA

15
1. Hardley, Pamela A. (1998); Language Sampling Protocols for Eliciting Text-Level
Discourse; Language, Speech, and Hearing Services in Schools; American Speech-
Language-Hearing Associaton

16